2

Peter Carey

Kemija suza

Chemistry of Tears 2012

3

Posvećeno Francis Coady Catherine

Catherine

Mrtav, a meni nitko nije rekao. Prolazila sam pokraj njegova ureda, vidjela uplakanupomoćnicu.

— Felicia, što se dogodilo?— Pa zar niste čuli? Gospodin Tindall je umro.Učinilo mi se da je kazala: — Gospodin Tindall se udario.Pomislila sam: — Za ime Božje, daj se priberi!— Gdje je on sad, Felicia?Krajnje nepromišljeno pitanje. Matthew Tindall i ja bili smo već trinaest godina u vezi, ali

to je bila tajna, moja i njegova. Na poslu sam izbjegavala njegovu pomoćnicu.Sad joj se ruž razmazao po ustima zgužvanim poput ružne čarape. — Gdje je? — jecala

je.— Pa kakvo je to strašno, užasno pitanje?Nisam je razumjela pa sam ponovila.— Catherine, umro je. — te su joj riječi izazvale novi napad plača. Upala sam u njegov

ured kao da želim dokazati kako nije u pravu. Ne može to tako. Moj tajni dragi bio je velikazvjerka — glavni kustos Odjela za metale. Na radnom stolu stajala je fotografija njegova dvasina. Smiješan kačket od tvida ležao je na polici. Ukrala sam ga. Ni sama ne znam zašto.

Naravno da me vidjela kako ga kradem. Ali sad me više nije bilo briga. Pobjegla sam nizPhilipsove stube u glavnu dvoranu. Toga travanjskog poslijepodneva u georgijanskimdvoranama Muzeja Swinburne nitko od tisuću posjetitelja i osamdeset zaposlenika nije imaopojma što se upravo dogodilo.

Kao da se ništa nije promijenilo. Nije bilo moguće da Matthew više nije tu, da se negdjenije prikrio kako bi me iznenadio. Moj dragi nije bio neugledan muškarac. Imao je okomituboru odmah s lijeve strane velikoga dugog nosa. Imao je gustu kosu i velika usta, meke,uvijek nježne usne. Naravno da je bio oženjen. Naravno da je bio. Oženjen. Kad sam ga prviput primijetila, bilo mu je četrdeset godina i još sedam je prošlo dok nismo postali ljubavnici.Tad sam bila nešto mlađa od trideset i svojevrsna anomalija, to jest prvi horolog ženskogaroda koji je ikada kročio u muzej.

Trinaest godina. Cijeli moj život. A cijelo smo to vrijeme preživjeli u predivnom svijetu,londonskom sektoru SW1, Muzeju Swinburne, jednoj od zgrada koje u sebi čuvaju blago a dase u ovom gradu za to gotovo i ne zna. Muzej ima velik horološki odsjek, zbirku malih ura,velikih satova, automata i drugih strojeva na navijanje gotovo svjetskoga glasa. Da ste setamo zatekli na dan 21. travnja 2010., vjerojatno biste me vidjeli, elegantnu, visoku ženu,kako u ruci gužva kačket od tvida. Mogla sam vam se učiniti ludom, ali možda se i nisamtoliko razlikovala od kolega — raznih kustosa i konzervatora — koji su glasno koračalijavnim izložbenim prostorima dok su išli na sastanak, ili pak u svoj kabinet ili možda uspremište gdje bi časak kasnije ispitivali kakav drevni artefakt, mač, prekrivač ili islamskivodeni sat. Bili smo muzealci, učenjaci, svećenici, serviseri, čistači, znanstvenici,vodoinstalateri — u principu, trainspoteri — sa svojim uskim specijalizacijama za metale,staklo, tekstil ili keramiku. Ima nas svakakvih i sa svih strana, tvrdili smo, čak i ako smo usebi potajice držali kako stereotipi nisu neutemeljeni. Primjerice, horolog nikada ne bi moglabiti žena dobrih nogu, uvijek je to morao biti onizak muškarac pomalo štreberskog izgleda —oprezan, pomalo čudak, nježne plave kose, lik koji se teško može natjerati da čovjeku gleda uoči. Mogli biste ga vidjeti kako poput miša jurca galerijama u prizemlju, vječito zveckajućisvežnjem ključeva nalik na kakvoga čuvara tajni. No nitko u Swinburneu nije poznavao višeod djelića toga labirinta. Svoj teritorij sveli bismo na stazu kakvu bi u labirintu otkrio štakor

4

— njihova bi nas putanja uvijek odvela tamo kamo smo željeli stići. Zbog toga se ovdje vrlolako mogao voditi tajni život i uživati u perverznim zadovoljstvima koje nudi.

Kad bi ga pohodila smrt, mjesto se pretvaralo u područje strave. Odnosno, ostalo bi isto,ali bi bilo svjetlije, nekako se oštrije ocrtavalo. Sve bi zadobilo jasnije konture i izgledaloudaljenije. Kako je umro? Kako je mogao umrijeti?

Odjurila sam u svoj kabinet i u Google upisala “Matthew Tindall”, ali se nije pojavio nijedan članak o nekakvoj nezgodi. U pretincu elektroničke pošte ugledala sam poruku od kojemi je poskočilo srce, dok nisam shvatila kako ju je poslao jučer u četiri sata poslijepodne.“Ljubim ti nožne prstiće.” Označila sam je kao nepročitanu.

Nisam se usuđivala nikomu obratiti. Pomislila sam da idem raditi. To bih uvijek činilakad bi nastala kakva kriza. Satovi su kao stvoreni za to, zbog bogatstva detalja, neobičnihzagonetki koje postavljaju. Sjedila sam za radnom klupom u kabinetu i pokušavala raščlanitijedan posebno ćudljiv francuski sat iz osamnaestoga stoljeća. Alat sam poredala po mekanojsivoj kožnatoj prostirki. Dvadeset minuta ranije taj mi se francuski sat baš sviđao, sad mi seučinio taštim i razmetljivim. Gurnula sam nos u Matthewovu kapu. — Udišem,— govorilibismo — udišem te. Udišem ti vrat.

Mogla sam se obratiti Sandri koja mi je bila neposredno nadređena. Uvijek je bila vrloljubazna, ali sad ne bih mogla podnijeti da itko, čak i Sandra, petlja po mojoj privatnosti,stavlja je na stol i pretura po njoj kao po kakvoj hrpi perli iz ogrlice koja se raspala.

Zdravo, Sandra, što se to dogodilo s gospodinom Tindallom, znaš li ti možda?Moj djed je Nijemac, a otac izraziti Englez, obojica su bili urari, ali nisu ostvarili neke

spektakularne karijere — najprije su radili u Clerkenwellu, potom u centru grada pa opet uClerkenwellu, uglavnom su izrađivali stare dobre engleske ure s pet zupčanika — ili sam jaživjela u dubokom uvjerenju, već kao djevojčica, kako je urar vrlo umirujuće zanimanje, vrlozahvalno. Godinama sam vjerovala kako izrada satova mora umiriti svaku oluju koja bičovjeku bjesnjela u grudima. U to sam tako duboko vjerovala a da nisam imala pojma kolikosam samo bila u krivu.

Servirka je poslužila svoju depresivnu ponudu. Promatrala sam kako se već pomalozgrušano mlijeko kreće suprotno kazaljci na satu, pretpostavljam kako sam samo čekala da sepojavi. Kad me nečija ruka napokon dotakla, cijelo mi se tijelo raspalo. Kao da me dodirnuoMatthew, ali njega više nije bilo. Radilo se o Ericu Croftu, glavnom kustosu Odjela zahorologiju. Stala sam naricati, nikako da se zaustavim. Nisam mogla pronaći gorega svjedoka.

Prepredeni Crofty smo ga zvali, a bio je, grubo rečeno, šef svemu što je kucalo i tuklo.Učenjak, povjesničar, poznavatelj. U usporedbi s njim, bila sam tek dobro obrazovanimehaničar. Slavan je zbog svojega znanstvenog rada na singsongovima, kako nazivamoimperijalne zablude o orijentalnoj kulturi, koje smo u osamnaestom stoljeću s toliko uspjehaizvozili u Kinu. Kompleksne su to glazbene kutije umetnute u najmaštovitije moguće spojeveegzotičnih životinja i zdanja, često na stalcima ukrašenim do najsitnijega detalja. Tako ježivjela naša kasta. Svoje nestabilne egzistencije gradili smo na takvim stvarima. Životinje sumogle micati očima, ušima i repovima. Pagode su se uzdizale i spuštale. Zvijezde optočenedraguljima vrtjele su se, a stakleni štapići okretali tako da vjerno oponašaju vodu.

Jecala sam bez prestanka, tako da sam sad ja postala ona kojoj su se usta pretvorila uimproviziranu krpenu lutku.

Poput kakvoga krupnog predsjednika ragbijaškog kluba koji bi za kućnog ljubimca imaočivavu, Eric nimalo nije nalikovao svojim singsongovima, za koje bi se očekivalo da budustrast kakvom pedantnom homoseksualcu. Imao je auru heteroseksualca koji stvari volirješavati na horuk, kakva bi se više očekivala od ljudi u Odjelu metala.

— Daj, molim te — viknuo je — tiho.Tiho? Nije bio grub prema meni, ali mi je čvrsto obgrlio rame krupnom rukom i usmjerio

me prema komori za isparavanje pa u njoj uključio ventilator koji je zagrmio poput dvadesetfenova za kosu. Pomislila sam, sad sam se izlanula.

— Daj — rekao je — nemoj.Komora je bila stvarno skučena, velika taman da jedan konzervator u njoj može otrovnom

otopinom čistiti kakav drevni artefakt.

5

Tapšao me po ramenu kao da ima posla s konjem.— Pobrinut ćemo se za tebe. — rekao je.Usred svoga tog naricanja napokon sam shvatila kako Crofty zna moju tajnu.— Idi zasad kući. — rekao je tiho.Pomislila sam, izdala sam nas. Pomislila sam kako će Matthew zbog toga poludjeti.— Nađemo se u prčvarnici. — rekao je: — Može sutra u deset? Preko puta Aneksa?

Hoćeš li moći? Je li ti problem? — Nije. — kazala sam, misleći, to je, dakle, to izbacit će meiz glavne zgrade muzeja. Protjerat će me u Aneks jer sam se izlanula.

— Onda u redu. — rekao je zadovoljno, a zbog bora oko usta pomalo je nalikovao mački.Isključio je ventilator pa sam iznenada osjetila miris losiona za brijanje. — Za početak ćemoti otvoriti bolovanje. Prebrodit ćemo to zajedno — imam nešto čime želim da se pozabaviš.— rekao je: — Jednim stvarno krasnim predmetom. Tako se izražavaju u Swinburneu.Umjesto sata kažu predmet.

Pomislila sam, šalje me u progonstvo, pokapa. Aneks je bio smješten iza Olympije, gdjebih mogla žalovati u tajnosti, kao što sam tajno i ljubovala.

Dakle, on je to činio za moje dobro, ta čudna muškarčina Crofty. Poljubila sam ga u grubiobraz koji je vonjao po sandalovini. Pogledali smo se zapanjeno, a onda sam pobjegla van navlažnu ulicu, pojurila prema Albert Hallu, a u ruci sam gnječila Matthewovu lijepu kapu.

2

Stigla sam kući, a i dalje nisam znala kako mi je dragi preminuo. Zamišljala sam da jepao. Udario glavom. Išlo mi je strašno na živce kako se uvijek naginjao unatrag na stolcu.

Bit će i pogreb. Razderala sam košulju na dva dijela i otkinula rukave. Cijelu sam noćzamišljala kako je sve mogao naći smrt: pregažen, zgnječen, gurnut na prugu. Svaka je vizijaizazivala šok, ranjavala me, tjerala suze na oči. U takvom sam stanju bila kad sam četrnaestsati kasnije stigla u Olympiju na sastanak s Ericom.

Olympia nikomu nije draga. Odbojna je. Ali tu se nalazi Aneks Swinburnea, ovamo će meposlati kao da sam udovica koju se sad mora živu sahraniti. Pa hajde, potpalite onda lišće,nek’ se razgori lomača, mislila sam, ništa mi ne može pričiniti veću bol od ove koju sadosjećam.

Pločnik iza izložbenoga centra bio je neprirodno vreo i uzak. Cestovne su trake u cik-cakuišle ukrug. Smrtonosno brzi kombiji dizali su prašinu i razbacivali opuške po ulici na čijemkraju me čekao Aneks. To nije bio zatvor — na kaznionici bi stajala ploča — ali krila visokihdvorišnih vrata bila su spojena lancem.

Mnogo muzejskih konzervatora provelo je godinu dana u Aneksu, gdje bi radili naartefaktu koji se nije mogao na odgovarajući način restaurirati u glavnoj zgradi muzeja. Nekisu tvrdili da im je tamo bilo lijepo, no kako da seja odvojim od svojega Swinburnea, svojegamuzeja, svojega života u kojemje svako stubište, svaki niski hodnik, svaka kvržica žbuke,svaka molekula acetona sadržavala moju ljubav prema Matthevvu i moje sada napušteno srce.

Preko puta Aneksa naletjela sam na širom otvorena vrata George’s Cafea po ovojnevjerojatnoj vrućini.

Pomislili biste kako ćete autora knjige Bilanca plaćanja: trgovina singsongovima sKinom u osamnaestom stoljeću lako razabrati među ostalim gostima, četvero oznojenihpolicajaca u stražnjem separeu, vozačima iz Olympije, poštanskim službenicima iz Ureda zadostave West Kensingtona kojima su, izgleda, dopustili nositi kratke hlače. Što baš nijepametno, ali, ajde. Da ugledni kustos nije ustao (i to nespretno, jer separei od iverice nisu bilipredviđeni da krupni muškarci u njima izvode ovakve pokrete), možda ga ne bih uspjela nizamijetiti među gostima.

Crofty je volio reći kako je on savršeni nitko. No usprkos činjenici da se radilo o jednomtako nenametljivom stanovniku Temzine delte, koji se rukovao čvrsto do bola jer je to naučiou doba kad se rodio — muževnih pedesetih godina prošloga stoljeća — znali biste na njeganaletjeti na koktelu kod ministra kulture, ako biste sami imali sreću dobiti pozivnicu, pa bistečuli kako je prošloga vikenda bio u lovu u Škotskoj s Ellsworthom (koji je vama poznat kao

6

sir Ellis Crispin). Sad se činilo kako će me taj moćni čovjek uzeti u zaštitu.Sreli su nam se pogledi gledao me pun zastrašujuće sućuti. Prtljala sam kišobranom i na

stol odložila bilježnicu, no on mi je na dlan položio ruku — tako veliku, suhu i toplu da bi sepod njom krasno mogli izleći pilići.

— Kako je sve to užasno. — rekao je.— Reci mi, Eriče, molim te. Što se dogodilo?— O, Bože, — rekao je — pa naravno, ti i ne znaš.Nisam se mogla natjerati da ga pogledam. Izvukla sam ruku i sakrila je u krilu.— Srčani udar, težak infarkt. Jezivo. U podzemnoj.Podzemna. Podzemna mi se bila pričinjala cijelu noć, mračna, vruća, puna nasilja.

Zgrabila sam jelovnik i naručila prženi grah s dva jaja na oko. Osjećala sam kako me Ericpromatra svojim velikim blagim očima. To mi uopće nije pomoglo. Žustro sam preslagivalapribor za jelo.

— Skinuli su ga kod Notting Hilla.Učinilo mi se kako će mi sad reći da je barem to utješno što je umro tako blizu svoga

doma. Ali nije. Nisam mogla podnijeti pomisao da su ga odnijeli njoj.A ona, koja je tako veličanstveno osmislila bračni sporazum, ona će sad glumiti

ožalošćenu udovicu.— Pretpostavljam da će pogreb biti u Kensal Greenu. Odmah na kraju Harrow Roada. —

pomislila sam praktično.— I to sutra.— A joj, Eriče. To je u potpunosti nemoguće.— Sutra u tri. — Sad on nije mogao pogledati mene. — Ne znam što ćeš odlučiti.Ma da, naravno. Svi će biti tamo, supruga, sinovi, kolege, od mene će se očekivati da

dođem, a ne mogu.Jer bih sve otkrila.— Nikoga se tako brzo ne sahrani. — rekla sam. — Ona tu nešto krije, — pomislila sam

— hoće ga što prije strpati pod zemlju, što dalje od mene.— Ne, ne, draga moja, nipošto. Čak ni grozna Margaret ne bi to bila u stanju.— Ma jesi li ti ikada morao organizirati sprovod? Trebala su mi dva tjedna da sahranim

oca.— E, ovaj put im je netko otkazao.— Netko im je... što?— Otkazao.Ne znam tko je prvi prasnuo u smijeh, možda ja, jer mi je trebalo dosta dugo da se

prestanem smijati. — Netko im je otkazao? Odlučio kako ipak neće umrijeti.— Ne znam, Catherine, možda su im ponudili jeftinije na nekom drugom groblju, kako

bilo, sprovod je sutra u tri. — Gurnuo je presavijeni list papira prema meni.— Što je to?— Recept. Tablete za spavanje. Pobrinut ćemo se za tebe. — ponovio je.— Tko to mi?— Nitko neće saznati.Dalje smo sjedili u tišini dok nam nisu servirali takvu hrpu hrane da bih se od nje mogla

ugušiti. Eric je mudro naručio samo jedno tvrdo kuhano jaje. Promatrala sam ga kako razbijaljusku pa je guli dok se nije ukazala meka i sjajna membrana.

— Što će biti s njegovim mejlovima? — upitala sam jer mi se to također cijelu noć vrtjelopo glavi. Naš osobni život ostao je sačuvan na Swinburneovu poslužitelju, u zgradi bezprozora negdje u Shepherd’s Bushu.

— Palo je. — rekao je.— Što je palo, misliš, izbrisani su?— Ne, ne, cijeli je muzejski sustav pao zbog toplotnoga vala. Rekli su da se pokvarila

klima.— Onda uopće nisu izbrisani.— Čuj, Cat.

7

Pomislila sam, Cat nije riječ koja bi mogla ostati izgovorena u javnosti. Gola, krhka malaživotinjica, bolna živa rana. Ne zovi me Cat.

— Nemoj mi samo reći da ste se dopisivali službenim mejlovima.— Jesmo i ne želim da ih netko drugi čita.— To je sigurno sređeno. — rekao je.— Kako to možeš znati?To ga je pitanje izgleda uvrijedilo pa je razgovor nastavio tonom poslovođe: — Sjećaš li

se skandala s Derekom Peabodyjem i dokumentima koje je pokušao prodati Yaleu. Vratio seda pokupi svoje stvari, a elektroničke pošte više nije bilo. Gotova stvar.

Nisam ni znala da je s Peabodyjem bio kakav skandal. — Znači, njegovi su mejlovi trajnoizbrisani?

— Naravno. — rekao je a da nije ni trepnuo.— Eriče, ne želim da itko otvara te poruke, ni informatički odjel, ni ti, ni njegova žena ni

bilo tko drugi.— Nema problema, Catherine, mogu ti potvrditi kako je tvoja želja već ispunjena.Ja sam mislila kako je lažljivac, on da sam kučka.— Ispričavam se. — rekla sam: — Tko sve zna?— Za tebe i Matthewa? — zastao je kao da na to pitanje ima raznih odgovora.— Nitko.— Ja sam prilično šokirana činjenicom da itko zna.Odmah sam uvidjela da sam ga time povrijedila.— Ispričavam se ako to zvuči poput uvrede.— Nema problema. Sredio sam ti kratko bolovanje. Ako tko pita, dobila si bronhitis.

Mislio sam da bi rado čula kako imaš budućnost. Možda da baciš pogled na predmete koji ćete čekati kad se vratiš na posao.

Dakle, neće tražiti od mene da idem na pogreb. Morao bi, ali nije. Pogled mu se nagloizmijenio, u očima sam mu vidjela posve različitu emociju koju je nedvojbeno potakaopredmet, pretpostavljala sam kako se radi o kakvom groznom mehanizmu singsonga. Takvi suvam poznavatelji. Čak ni smrt kolege ne može sasvim istisnuti zadovoljstvo koje izazivaotkriće.

To me nije pretjerano uvrijedilo. Ako sam u sebi kiptjela od bijesa, bilo je to prije zato štosu me isključili iz pogreba, ali istina je bila kako ipak nisam dovoljno pribrana da se mogupojaviti u Kensal Riseu. Zašto bih se spuštala na tu razinu da stojim tamo s njima? Nisu gapoznavali. Ma, nisu ga uopće poznavali.

— Možemo li o tome nešto kasnije? — upitala sam svjesna kako sam nepristojna. Bilomi je žao zbog toga, nisam ga željela povrijediti. Promatrala sam ga kako skida poklopac sazačepljene bočice za sol i radi hrpicu na tanjuru. U nju je potom umakao oljušteno jaje.

— Naravno. — rekao je, ali vidjelo se kako se uvrijedio.— Negdje je iskrsnuo? — željela sam znati.To sićušno zanimanje nagrađeno je prilično mačjim osmjehom. Dakle, oprošteno mi je,

iako se nisam ponijela baš ljubazno.Pomislila sam, dok mu je Matthewov infarkt stajao za vratom, Eric je našao vremena za

pretraživanje starih kataloga muzeja. Pronašao je blago za koje nitko od sadašnjih kustosa nijeznao, nešto neobično i ružno, o čemu će sad moći napisati knjigu.

Pitala sam seje li se radilo o predmetu koji je nastao kao plod opsesije nekog uglednika,kao hobi kakvoga ministra ili člana upravnog odbora. Mogla sam ga to pristojno upitati, alime odgovor ustvari nije zanimao. Ura je ura, no singsongovi znaju biti noćne more zbogstakla, keramike ili metala, možda čak i tekstila. Ako se radi o tome, morat ću surađivati skonzervatorima iz svih tih područja. A ne želim, niti mogu, raditi s nekim drugim. Naricat ću iplakati, odati se.

— Ispričavam se. — rekla sam u nadi kako to pokriva sve uvrede koje sam izgovorila. Auvrede su i bile, jer gledano realno, bio je iznimno ljubazan prema meni.

Izašli smo iz prčvarnice. Ispred je bio parkiran besprijekorno čist crveni Mini Minor. Neonaj koji mi je bio poznat, ali baš isti takav, osjećala sam kako Eric želi da se ta podudarnost

8

spomene. Ali ja nisam, nisam mogla. Pobjegla sam na drugu stranu ulice i ušla u muzej snajstrožim osiguranjem u cijelom Londonu.

Dečki se iz osiguranja, naravno, nisu zanimali za horologiju. Radije bi sad sjedili nasvojim motociklima, parali zrak bukom motora poput pomahnitalih pčela na sjevernojobilaznici. Na moje veliko iznenađenje, znali su tko sam i prema meni postupali neočekivanoobazrivo, zbog čega sam poludjela od sumnjičavosti.

— Izvoli, dušo, da to provučemo na brzinu.Dok sam prolazila kroz prva vrata osiguranja, još sam bila sasvim potresena prizorom

onoga Minija. Osjećala sam kako Ericova mesnata ruka visi u zraku dva centimetra iza mojihleđa. Jedina mu je namjera bila utješiti me, ali bila sam posve sluđena. Blizina te rukeizazivala mi je osjećaj neželjenoga pritiskanja, gore nego da me uistinu dodirivao. Zamahivalasam prema njoj, ali ruke nije bilo.

Na četvrtom su me katu konačno pustili da sama provučem svoju identifikacijsku karticu.Ušli smo u nepotrebno hladan hodnik bez prozora, s nizom neonki na stropu, pločicama nazidovima, uglavnom bijelim. Osjećala sam kako su mi se nakostriješile dlačice na vratu.

U torbici sam imala pola miligrama Lorazepama, ali ga nisam mogla pronaći — očito jezapeo negdje u mucicama u šavu.

Eric je otvorio vrata i time prestrašio sitnu ženu s naočalama koja je iza njih sjedila zašivaćim strojem.

Sljedeća vrata, ona prava, nisu se dala otvoriti dok šarke nisu popustile i vrata tresnula ozid. Nisam se mogla pomaknuti zbog te brutalne betonske strukture Aneksa. Horolozi ne volenepoznate vibracije, zbog toga bi se moglo pomisliti kako sam se ovdje osjećala dobro. Nomene je spopao snažan napad klaustrofobije.

Tri visoka prozora kabineta kupala su se u jutarnjoj svjetlosti. Bilo je previše svjetla da bise podizale žaluzine.

Osam čajnih kutija s pretincima i četiri duge, uske drvene kutije stajale su poredane uzazid ispod roleta.

Jesam li to ja prvi konzervator u povijesti koji ne osjeća želju da otvori kutiju?Umjesto kutija otvorila sam vrata. Moj novi kabinet imao je vlastitu kupaonicu, en-suite,

kako se to kaže. Po izrazu lica svojega zaštitnika shvatila sam kako se očekuje da pokažemzadovoljstvo. Pronašla sam kutu i prebacila je preko ramena.

Kad sam se vratila u kabinet, zatekla sam Erica i kutije za čaj. Odjednom sam postalasigurna kako se radi o nekom groznom plemenu mehaničkih majmuna koji ispuštaju paru. SirKenneth Claringbold imao je jezivu zbirku automata, mehaničkih Kineza i svakakvih oskudnoodjevenih pjevačica. Pa i prvi zadatak koji sam dobila u Swinburneu uključivao je njegov darmuzeju: majmuna.

Taj je majmun čak bio pomalo i elegantan, osim kad bi usne razvlačio u osmijeh, nonekom tko je odrastao na asketskoj, racionalnoj eleganciji satnoga mehanizma, majmun je bionevjerojatno jezovit. Zadavao mi je glavobolju, oboljela sam od astme. Naposljetku sam mu,da bih uopće mogla završiti konzervatorski posao, morala prekrivati glavu papirnomvrećicom.

Kasnije sam imala posla s Kinezom koji puši, nije bio baš tako grozan, ali uvijek bi se, usvakoj situaciji, pojavilo nešto do kraja uznemirujuće u tim krivotvorinama života, pa sam posvom novom kabinetu šmrcala sve uzrujanija činjenicom što Eric misli kako bi me to trebaloutješiti, a osam čajnih kutija bilo je zaista previše ambalaže za jednu jedinu uru.

— Zar nećeš pogledati što je to?Učinilo nn se da mu je u glasu zatitrala tajna, neka zagonetna kretnja ispod ruba brkova.— Ima li tu tekstila? — zatražila sam objašnjenje.— Ali, daj, pogledaj svoje darove.Obraćao se Catherine Gehrig koju je tako dobro poznavao već tolike godine. Vidio me u

vrlo stresnim situacijama (opasnim, prema muzejskim standardima) i nikad mu nisam dalapovod da u meni vidi išta osim smirene i racionalne osobe. Sviđalo mu se što bih uvijek ostalahladna kao špricer. On je, pak, volio patetiku, groteskne efekte, singsonge, operu. Kad god bimi što zamjerio, bilo bi to zbog pretjeranog opreza.

9

Dragi Eric sad nije imao pojma kako je trenutačni objekt njegove ljubaznosti ustvaripoludjeli zvrk, poput skulpture Jeana Tinguelyja, načinjene tako da se sama uništi.

Htio je da pred njim pregledam dar koji mi je dao. Nije imao pojma kako će me to tekrasturiti.

— Eriče, molim te, ne mogu.Potom sam vidjela kako mu se po obrazima razlijeva rumenilo, naljutio se. Kako se samo

mogao naljutiti na mene?A onda sam u žarištu njegova prodornog pogleda pročitala da je ustvari morao potegnuti

teške veze i mnogima stati na žulj samo da bi tu curu iz pokrajnje uličice mogao smjestitinekamo gdje se neće vidjeti što osjeća. Brinuo se za mene zbog Matthewa, ali i zbog muzeja.

— Eriče, ispričavam se. Stvarno mi je žao.— Da, bojim se kako ćeš morati prolaziti osiguranje ako želiš ići pušiti. Još nisi prestala?— Daj mi samo reci da se ne radi o majmunu — rekla sam.Oči su mi se ispunile suzama. Pomislila sam, dragi moj idiote, daj već jednom otiđi.— O, Bože, — rekao je — sve je to tako grozno.— Jako si drag. — rekla sam: — Stvarno.Na trenutak mu se lice sasvim objesilo, ali se onda, Bogu hvala, uspio pribrati.Vrata su se zatvorila i više ga nije bilo.

3

Usred noći izgubila sam Matthewovu kapu pa me obuzela luđačka panika, skinula samplahte s kreveta, srušila svjetiljku s noćnog ormarića dok nisam pronašla izgubljen predmet.Popila sam tabletu i viski. Pojela malo tosta. Uključila sam računalo i vidjela da muzejskaelektronička pošta opet radi.

— Ljubim ti nožne prstiće.Suludi strah od poslodavaca priječio me da odgovorim. Stavila sam poruku u pretinac:

nepročitano.Omotala sam se njegovom košuljom, uzela kapu i otišla je udisati u krevetu. Volim te.

Gdje si?Potom je stiglo jutro, a on je bio mrtav. Poslužitelj je opet pao. Matthew je sad potpuno

nestao, zauvijek. Jadno njegovo tijelo, sad je ležalo negdje po ovoj odvratnoj vrućini. Ma ne,ležalo je u hladnjaku, s etiketom privezanom za nožni palac. Ilije možda već bio zatočen ulijesu. Pogreb je predviđen za tri popodne.

Bila sam na bolovanju, imala tablete za spavanje, ali sam znala da ću poludjeti akoostanem sama — nisam se mogla obratiti Crkvi, obitelji, nikomu reći istinu, nikoga nije biloosim Swinburnea oko kojega mi se zbog vlastite gluposti vrtio život. Do podneva sam se opetnašla u klaustrofobičnoj podzemnoj željeznici. Tri vlaka poslije pojavila sam se u Olympijineoprane kose. Našla sam se u žućkastoj izmaglici.

Kolege iz muzeja su sad već bili odjeveni za pogreb. Bilo je prerano da krenu pa su sesigurno motali po kabinetima okruženi svojim životima, osobnim sitnicama, fotografijamadjece, ljubavnika, slikama s godišnjih odmora. Iz mojega se radnoga kabineta ne bi dalo ništaiščitati o prethodnom stanaru: na oglasnoj ploči bila je pričvršćena fotografija stabla uSouthwoldu i prazna ulica u Becclesu, a pravo smo značenje tih slika znali samo nas dvoje.Nas jedno. Zidovi mojega starog kabineta bili su bež boje, a linoleum smeđ. Tu sam sobuosjećala svojom kao daje kakav stari, dražesni okrhnuti vrč.

Moj kabinet u Olympiji je, pak, imao ulašten betonski pod, a rolete su bile spuštene jer jepogled bio suviše depresivan. Na um su mi pali zatvorenici iz devetnaestoga stoljeća koje su ućelije dovodili s vrećom preko glave pa bi ih zatvorili i natjerali da rade za tkalačkimstanovima a da nikada nisu znali gdje su. U mom slučaju, umjesto razboja, radilo se o čajnimkutijama.

Na stolu je stajao nov novcat Apple Mac. Gmail je funkcionirao kako treba, ali je zatomuzejski poslužitelj opet nekako ispao žrtvom nepovoljnih vremenskih prilika.

Glava mi je bila mutna, a grudni koš težak, ali sam svejedno na radnom stolu poredala

10

alat poput kirurških instrumenata: kliješta, kliješta za rezanje, ubodnu pilu, rašpe, svrdla,čekić, antimagnetnu pincetu, mjedenu i čeličnu žicu, tračnu pilu, upuštala i matice, dvadesetakraznih alata, svaki označen svjetloplavim lakom za nokte, što je bila Matthewova ideja.

Što da se radi? Živjeti se mora. Otvorila sam prvu čajnu kutiju i u njoj našla pravi rusvaj,sve je bilo zamotano u novinski papir Daily Maila, na kojem se moglo razabrati kupolukatedrale sv. Pavla i oblake dima na požutjeloj naslovnici. Dakle: pakiranje su obavili amateriza vrijeme bombardiranja u 2. svjetskom ratu, pa je sve potom evakuirano iz Londonanekamo na selo, na sigurno.

Pomislila sam, daj Bože, da stvar ne sadrži tekstil ili bilo kakve tkanine. Osim što jestvarno ogavno podizao usnu da se iskezi, u majmuna koji je pušio najviše sam mrzila svilenibaršun — izblijedio i izlizan, oštećen i pokidan. Kad se satni mehanizam okretao, upravo jezbog te izlizane otrcanosti nemrtva stvar djelovala tako zastrašujuće.

Ali ruku na srce, tko god da je u životu vidio uspješan automat i neshvatljivo životnepokrete pa se onda suočio s pogledom tih mehaničkih očiju, svaki se ljudski stvor sjeća togaspecifičnog straha, zbunjenosti jer ne zna što je ustvari živo, a što se nije rodilo. Descartes jerekao kako su životinje takvi automati. Uvijek sam bila sigurna kako gaje samo strah da ga nebace na muke priječio da kaže kako isto vrijedi i za ljude.

Ni mene ni Matthewa nikada nije zanimala ideja duše. To što smo kemijski strojevisloženi od najsitnijih detalja nikada nam nije smetalo da se divimo, sa strahopoštovanjemgledamo Vermeera ili Moneta, uživamo u prizoru naših tijela dok plutaju u slanoj vodi, aradost nam kopni zajedno sa svjetlom čije nestajanje s užitkom promatramo.

Ali svjetlo je sad sasvim utrnulo. Za sat vremena do kraja će ga ugušiti zemlja. Gurnulasam ruku u zgužvanu hrpu novina i pronašla posve običnu limenku za duhan. Bila je žuta, sasmeđom markom Sam’s Oum Mixture i slikom psa za kojega sam pretpostavila da bi trebaobiti taj Sam, predivan labrador, koji pun obožavanja gleda uvis. Da sam barem imala psa,naučila bih ga da spava na mom krevetu pa bi mi lizao uplakane oči.

Istresla sam sadržaj kutije na metalni poslužavnik. Svatko bi tu lako razabrao kako se radio malim mjedenim vijcima. Oko horologa vidjelo je više od toga — primjerice — da ih jevećina proizvedena prije 1841. godine. Vijci proizvedeni nakon te godine imali su standardniWhitworthov navoj pod kutom od 55 stupnjeva. A mogu lija stvarno razaznati tih 55stupnjeva? Itekako, čak i suznih očiju. To sam naučila kad mi je bilo deset godina dok samsjedila pokraj djeda, za njegovim radnim stolom u Clerkenwellu.

Tako da mi je odmah bilo jasno kako je taj predmet načinjen sredinom devetnaestogastoljeća, kad je Whitworthov navoj postao standardan, ali su mnogi izrađivači satova i daljenastavili rabiti vlastite vijke. Prisutnost različitih vrsta navoja govorila mi je da je Croftyjevpredmet izrađen u raznim radionicama. Dio posla na restauriranju sastojat će se od spajanjavijaka i rupa, što može zvučati izluđujuće, ali meni se baš to sviđalo u izradi satova kojoj mepodučavao djed Gehrig — potpun, beskrajan spokoj takvoga rada.

Kad sam se htjela upisati na likovnu akademiju, pomislila sam kako to mora biti slično,primjerice, slikanju u stilu Agnes Martin. Nikada mi nije palo na pamet da bi ona mogla bitidepresivna.

Nadam se daje moj otac kao mladić spoznao taj blaženi osjećaj, iako danas u to nisamviše sigurna. U doba kad sam već mogla razumjeti obiteljsku tajnu, osjećaja sigurno više nijebilo. Tajna je bila da mi je otac alkoholičar. Pao je sa svoga stolca a da meni nije bilo jasnozašto. Njegova nenajavljena putovanja u inozemstvo ustvari su, pretpostavljam, bileterevenke, ili bi išao na detoksikaciju. Je li u to vrijeme postojala detoksikacija? Kako bih tomogla znati? Jadni, jadni, dragi tata. Volio je izrađivati satove, ali gaje uništilo ono u što se tajposao pretvorio. Mrzio je te gradske neotesance koji su mu dolazili u radnju i tražili da imzamijeni baterije.

Gubite se sa svojim glupim baterijama!Ono što je otac izgubio bilo je upravo to što je Matthew uvijek posjedovao — golemi

spokoj koji su donosili metalni predmeti. S gledišta znanosti, naravno, to zvuči glupo. Metalise ne mogu opustiti dok ne zarđaju ili dođe do neke druge vrste oksidacije. Tek onda mogupočivati u miru. A onda netko poput Erica Crofta poželi da ih ulašti tako da prijeđu u

11

razmetljivo, popularno stanje, ti jadnici oderane kože, goli pred zrakom koji im nanosi bol.Naravno, nije Eric jedini. Kad smo Matthew i ja postali ljubavnici, pomogla sam mu da

Mini oguli do gologa metala. Tko bi mogao pomisliti da će ljubav tako izgledati?Kad sam poprilično drhtavim rukama skinula tanke poklopce od iverice s čajnih kutija,

naišla sam na brojne vijugave staklene štapiće, po čemu sam znala da se ne radi omehaničkom majmunu.

Počela sam krajnje neprofesionalno prekapati po kutijama. Ispostavilo se kako suposrijedi automat na kovanice iz pedesetih godina i rafijom povezan svežanj školskihvježbanki.

Odnijela sam ih do radne klupe i poklopila kutiju.U tom sam času, možda kakvih trideset minuta prije tri sata, odstupila od redovne

procedure. Da sam je slijedila, ne bih ni dotaknula papir prije nego što gospođica Heller (kojame nije simpatizirala) vježbanke odnese papirašima. Ne bih smjela pročitati ni retka. Moralabih čekati — njoj bi se to baš svidjelo — kakvih tjedan dana ili čak dva tjedna dok se nenačine skenovi. Do tada bi svaka stranica pretrpjela, najprije kroz agresivnu zaštitu gospođiceHeller, a potom konzervatorsku obradu — jak svjetlosni napad (3200 stupnjeva po Kelvinu,ako ćemo točno) poznat pod nadimkom dokrajčivanje.

Njegovo je tijelo sad moralo biti u mrtvačkim kolima.Pogrebna se povorka vozi Harrow Roadom na sjever. Sjela sam i otkrila kako su radne

bilježnice iz werka izvjesnog Wm. Froehlicha u njemačkom gradu Karlsruheu.Potom sam, kad su moga dragog doveli u labirint groblja Kensal Rise, golom rukom uzela

jedanaest bilježnica. Svaka je bila ispunjena, gusto ispisana na vrlo poseban način. Svaka jecrta počinjala i završavala točno na rubu, a prostor između njih bio je popunjen ujednačenimrukopisom, nalik na trokutast tvornički krov sa svjetlarnicima. Nije bilo niti milimetramargine.

Naravno, nisam baš bila pribrana. Osjećaji su mi bili negdje drugdje, ali taj neobičnirukopis mi je zaokupio pažnju i izazvao nježno suosjećanje, jer sam iz nekoga razlogazaključila da su njegova autora otjerali u ludilo. Tada još nisam znala da se zvao НеnrуBrandling, ali nimalo nisam sumnjala kako se radi o muškarcu i bilo mi gaje žao prije negošto sam pročitala i jednu jedinu riječ.

Неnrу

DVADESETOGA LIPNJA 1854.

Zbog kakvih god okolnosti čovjek mora putovati u inozemstvo, uvijek je ugodno kad gaujutro probudi sunce pa u sobi njemačkoga hotela, recimo, na stolcu pokraj kreveta, ugledasvoj telečak i ručnu torbu. Zadovoljstvo će biti tim veće kad se čovjek prisjeti da je uspješnoprošao pregled carinika koji si je u svoju tvrdu njemačku glavu zabio kako se tu sigurno radi opokušaju krijumčarenja nacrta, ali za što točno? Jedno krajnje komično oružje?

Blaženo jutro.U Njemačku sam doputovao nakon što me cijela obitelj uvjeravala kako u toj zemlji svi,

osim seljaka, savršeno govore engleski. Nakon što sam morao istrpjeti razgovor s carinikom,postalo mi je jasno kako su se ti seljaci strašno raširili po cijeloj zemlji, pa sam na kolodvorupribavio njemačku gramatiku.

Sljedećega jutra hodao sam po svojoj svježe okrečenoj hotelskoj sobi i pokušavao učitinjemački. Nije moj fah, ali to ne bi smio biti problem — ipak sam izdanak obitelji Brandlingpa sam čvrsto odlučio, čak i ako ću se morati sporazumijevati pantomimom nalik nacirkuskog klauna — kući se vraćam noseći u rukama trofej koji sam ovamo došao pronaći.

Sin mi je bio jako potišten zbog hidroterapije. Bilo je grozno slušati kako dečko vrišti i

12

tako vam dojavljuje kako mu hladnim, mokrim plahtama omataju grozničavo tijelo napočetku novoga dana njegove terapije.

Od prvoga bronhijalnog napadaja, do kojega je došlo prije dvije godine, supruga i jaspremili smo se na najgore. Smrt našega prvorođenog djeteta strašno ju je pogodila pa je sadaoprezno postupala s Реrсујеm, tako da je bilo jasno kao dan kako se dečka ne usuđujezavoljeti. A ja? Ja sam se ponašao kao i obično, nisam si mogao pomoći. Ustrajavao sam usvojem optimizmu, koji je za strašnu posljedicu imao to što je draga djevojka koja me voljelaiz svega srca najprije postala uzrujana, a potom i srdita. Naposljetku si je uredila odvojenuspavaću sobu u tmurnoj sjevernoj strani kuće.

Dao sam sve od sebe kako bih joj udovoljio. Ja sam bio taj koji je angažirao gospodinaMasinija da joj naslika portret i poticao ga da sa sobom povede i pomoćnika, ili kakve godzabavne prijatelje već bude htio dovesti. To se pokazao pravi potez pa je uskoro knjižnicapretvorena u pravi salon, a usred sveg tog čavrljanja čak je i rad na portretu nekakonapredovao. Hermione je zgodna žena.

Ali ja svoga sina neću napustiti zbog pesimizma. Dao sam da se podignehipnoterapeutska cisterna, angažirao jednu Irkinju, prestao odlaziti u svoj ured u tvornici ispavao na poljskom krevetu u dječjoj sobi, gdje smo, prema preporuci dr. Kneippa, prozoredržali otvorenim i za najžešćih oluja.

Svakog jutra, kad bi završila hidroterapija i pod dječje sobe bio obrisan, Реrсу i ja sjedilismo i skupa jeli voće i žitarice te planirali svoje pustolovine dvojice pravih prijatelja. U selusu, izgleda, mislili kako sam otišao na kvasinu jer me netko vidio kako se s bolesnim sinom unaručju penjem na hrast. Možda su čak bili u pravu. Ali ja sam bio onaj koji je mogao vidjetilišce dragoga Реrсуја kad je ugledao četiri blijeda jaja velikoga pjegavog djetlića.

Dr. Kneipp boravio je u Malvernu, ali smo održavali stalan kontakt pismima i niti jednogatrenutka nije držao da me instinkt prevario. A tu namjerno uključujem one slučajeve o kojimase govorilo kao o suludim — primjerice — kad sam golog invalida nosio preko uzburkanerijeke Race. — Nikada nemojte zaboraviti — napisao mi je Kneipp — kako je gotovo svakaterapija manje opasna od bolesti koju liječi.

Dugo mi je trebalo da shvatim kako je, usprkos portretu i novim, zabavnim prijateljima,moj optimizam supruzi bio gori od mučenja. Tek kad je već bilo prekasno, kad sam je dokraja odbio od sebe, shvatio sam kakva je samo šteta nastala. Ali iz svoje kože ne mogu.Nisam želio odustati pa sam i dalje gajio nadu kako će se Hermionino srce, kad napokonpočne vjerovati da sina nećemo izgubiti, ispuniti srećom pa će nas ponovno zavoljeti, obojicu.

Ova je terapija sigurno davala rezultate, iako se često činilo kako to vidimo samo Kneippi ja. A onda sam, posve slučajno, naletio na nacrte. Kad su objavljeni u London IllustratedNewsu već su bili stari sto godina, no odmah sam shvatio kakav potencijal nude pa samnaložio jednom od bratovih crtača da po njima izradi nove. Kad su bili gotovi, sa svimpoprečnim presjecima i svim ostalim, izgledali su kao natječajna ponuda za novuBrandlingovu željeznicu.

Kad je moj mali vidio domišljat nacrt Vaucansonove patke, glasno je uzviknuo: hura. Bioje pravi melem za dušu vidjeti mu rumene obraze i oči pune života kao posljedicu snageonoga što dr. Kneipp zove magnetnom uzburkanošću, a predstavlja uzvišen oblik znatiželje iliželje.

Pomislio sam, Bogu hvala, jedna je faza iza nas.Deset listova nacrta rasprostrlo se po njegovu krevetu. — O, tata, — rekao je — pa to je

pravo čudo.U tom sam času znao da će preživjeti. Kako je samo koncentrirano pratio dok sam mu

objašnjavao kako će, držeći se nacrta, pametno stvorenje bez duše mahati krilima, piti vodu,variti zrnje i defecirati. Ta posljednja radnja najviše je zabavila sina i uvrijedila mu majku,koja, iako ju je vulgarnost te patke razbjesnjela, ipak nije mogla a da ne primijeti pozitivanishod.

To je imalo za posljedicu nešto što baš nisam priželjkivao pa moram priznati kako dan ilidva nisam posve razumijevao što me je to snašlo. U Hermioneinoj glavi pak nije bilo nikakvesumnje da sam ja zajamčio Реrсујu kako ću dati da se patka izradi.

13

— Ti ne misliš kako si sinu to obećao?— Ne mislim.— Onda ispada kako si ga samo zavitlavao. Jesi li u stanju pokazati takvu okrutnost?— Ali, Hermione, morao bih putovati u inozemstvo.— Sigurna sam da ti sam najbolje znaš kako to treba izvesti.Bila je pravi Lyall, što je značilo da u sebi ima uzavreli pogonski stroj. Reklo bi se kako

im je to bilo obiteljsko obilježje, kao da je vrelina njihovih tijela bila dijelom procesafermentacije na kojem su se temeljila njihova ulaganja u Newcastleu. Tako sam zaosamljeničkom večerom koju neću nikada zaboraviti shvatio da se ta vrelina sad rabi poputkakve let-lampe koja me treba potaknuti da odem iz vlastitoga doma.

2

Sutradan ujutro za stolom za kojim su dva prava prijatelja doručkovala moj me sin upitao:— Tata, kad odlaziš?

Dakle, majka ga je već bila obradila.— Zar ti ne bi bio tužan kad bi tata otišao? — upitao sam ga.— Ti ne bi smio tugovati, tata. — rekao je i na njegovu namrštenom licu vidio sam kako

postoji rizik da spozna tužno stanje roditeljskoga braka. Nikada mu prije nisam lagao, no sadsam izigravao vedroga klauna u tolikoj mjeri daje, kad sam mu natočio kakao, on većpovjerovao kako ne mogu dočekati da se otisnem na putovanje.

— Hura! — uzviknuo je: — Kakvu ćeš samo pustolovinu doživjeti!Naravno, prije nego što sam otputovao, uredio sam da se s njegovom terapijom nastavi

kako treba. Odnosno, držao sam se dobro, iako moja supruga, kao pravi izdanak Lyallovih,nije željela ispasti milostiv pobjednik. Odbijala je shvatiti zašto, kad mi je već toliko stalo doVaucansonova izuma, ne otputujem u zemlju čiji je on bio državljanin — njezini noviprijatelji nimalo nisu dvojili kako su Francuzi po svemu nadmoćni Nijemcima — ali mi jenjih i njihovih mišljenja već bilo dosta. Posve razumno sam za odredište odabraoSchwarzwald, južno od Karlsruhea, gdje je izumljen sat s kukavicom. Duboko u dolini Bregležala su sićušna gazdinstva — ili je barem tako tvrdila enciklopedija — koja su posvenalikovala lutkinim kućicama kakve bi rasporedila djeca i bila potpuno nepristupačna, osimako se čovjek do njih ne spusti ljestvama od konopca. Tu je živio moćan narod urara poznatihne samo po tjelesnoj snazi već i po gipkoj preciznosti prstiju i neočekivanoj domišljatostisvojih seljačkih glava. Ondje je bilo više nego dovoljno prstiju i mozgova, toliko da glavazaboli, a bilo koji par lako će izraditi moju patku.

U Karlsruheu sam odsjeo u gostionici Gasthaus an der Kaiser Straße svjestan kako će mitrebati nešto vremena da uvježbam gramatiku. Istovremeno, budući da sam iz Low Hallaotputovao u velikoj žurbi, trebalo mi je vremena i da si smirim povrijeđeno srce, na mirusjednem i razmislim o situaciji u kojoj sam se našao.

Zbog toga sam od tiskara herr Froehlicha kupio dječje vježbanke, a on je, prema definicijimoga brata, morao biti seljak — što će reći, nije znao engleski. Namjera mi je bila da od svojenezavidne situacije načinim pustolovinu te da Реrсу ima dojam kako u njoj neprestanosudjeluje. Držat ću dnevnik kako bih imao dovoljno materijala za neprekinut niz pisamakojima ću stalno biti uz njega.

3

Ne bi se baš moglo reći kako sam, da tako kažem, predodređen za psihičko zdravlje.Nekoliko mojih teta pokazalo se malkice nestabilnim, a moj stric Edward, iznimnih tjelesnihsposobnosti, nakon što je iz Sjevernoga mora kod Aldeburgha spasio dječaka, vratio se ukrevet da u njemu provede sljedećih trideset godina. Ako smo u obitelji Brandling katkadznali zbog konja izgubiti pamet ili imetak, isto smo tako — a to je druga stana medalje —znali kako u devedeset posto slučajeva nemoguće može ispasti moguće. Naše bogatstvotemeljilo se na toj spoznaji. Da otac nije vjerovao kako je parni stroj moguć, ne bi toliko

14

ulagao u Stephensona i upropastio se, ili su barem tako godinama tvrdili. Ali naravno,nemoguće je ispalo moguće pa zahvaljujući tome danas postoji Brandlingova željeznica iBrandlingov ranžirni kolodvor, a taj mu je trijumf omogućio da naloži svojim crtačima dadočaraju neobični prizor brzih vlakova koji usred Fortnuma ili Mason’sa brzo klize staklenimtunelima.

Tako je, barem donekle, bio pravi pripadnik obitelji Brandling.Naravno, u Karlsruheu nije bilo nikoga komu bi bilo poznato što bi to bio izdanak

Brandlingovih i kako prema njemu treba postupati. Niti jedan se engleski vojnik ni u snu ne biosmjelio narediti mi da se maknem s klupe u parku kako bi se on mogao na nju smjestiti, akad je njemački to učinio, moj rječnik mi nije bio od pomoći. Isto tako ni gradski urari nisuznali kako sa mnom postupati. Nakon kakvih četiri ili pet neuspjelih razgovora strašno merazveselilo kad sam kroz zelena okna drevnoga stakla opazio vrlo domišljatu glazbenu kutijunačinjenu u obliku vrtuljka. Konji su se micali gore-dolje, a jahači su na te pokrete odgovaraliposve originalno i životno, podizali su ruku u zrak ili bi se u sedlu nagnuli u stranu. Kad samušao na vrata koja su bila tako niska da sam se morao pognuti, ugledao sam urara kako izranjaiz tame svoje radionice i zakopčava kutu. Na svjetlu se otkrilo kako je vrlo malen i plavokos,vodnjikavih svijetlih očiju kakve su česte u ljudi koji dane provode promatrajući složenestrojeve. Nije bio mlad i svojim je držanjem odavao čovjeka koji je pronašao usamljeničkiživot za kakvim je žudio.

Isprva je sve naizgled obećavalo i urar je sa zanimanjem pregledao moje nacrte. Hoće lipristati na zadatak? Nije bilo jasno što misli. A opet, radilo se o uraru koji u izlogu držidomišljato izrađen automat. Donio sam mu projekt koji sigurno neće uludo tratiti njegovuvrstu inteligencije.

— Vi čekati. — rekao je na engleskom. Pomislih, hvala Bogu, ali više nije progovarao,već je pantomimom pokazao kako će izaći iz radnje, ali se brzo vraća. Ne samo što se nisamnašao uvrijeđenim kad je za sobom zaključao vrata nego mi je laknulo.

Dok sam čekao, vrijeme sam ispunio proučavanjem neobičnoga faksimila života koji jeizrađen tako da se čovjek ođ mrtvih i nemrtvih naježi. Sve sam detalje pamtio da ih ispričamsinu. Bilo je kakvih dvadeset jahača i svaki je u sebi morao sadržavati, kako bi se ova čarolijaostvarila, niz krajnje domišljato izrađenih mesinganih bregova. Nimalo nije lako postići da seti dijelovi neobičnih oblika okreću, ali to nije ni približno sve, jer urar još mora biti iumjetnik, u stanju prepoznati prirodno kretanje ljudskoga lika, a potom znati i kako ćeoblikovati bregove da ostvari svoj faksimil.

I tako sam eto ja, drugi prijatelj — isturenih koljena i brkova, zadovoljno čučao kraj vratai proučavao taj čudesni stroj poput mačke koja maše repom — kad se moj čovjek vratio. Sasobom je vodio vrlo neuglednoga tipa koji je ustvari bio policajac.

Njegova je uloga bila prevoditi i na samom početku me je izvijestio kako sam japoštovani gospodin. Budući da se Karlsruhe doimao mjestom u kojem čovjek mora bitipoštovani gospodin, to mi je bilo drago čuti.

Policajcu sam rekao kako original koji je izradio gospodin Vaucanson više ne postoji.Vidio ga je njegov zemljak Goethe. Je li čuo za Goethea?

— Ma naravno, gospodine, pa mi smo Nijemci.— Tako je. — rekao sam: — Onda će vam biti jasno kako je Goethe patku vidio nakon

Vaucansonove smrti. Kazao je kako je u posve jadnom stanju. Patka je nalikovala kosturu sprobavnim smetnjama.

Mislio sam, nisu oni nikad čuli za Vaucansona.Policajac mi je rekao: — Odvest ću vas.Nije bilo jasno što se događa, osim što me urar više nije htio pogledati u oči. Otišli smo

bez pozdrava, što god to značilo. Moj prevoditelj i ja prošli smo kraj herr Froehlichoveoskudne pognute tiskare pa ušli u ulicu srednjovjekovnih zabata i našli se na uskom kolniku.Ovdje me, na vrata kroz koja nikad još nisam prošao, moj vodič uveo u gostionicu u kojojsam odsjeo.

Što da čovjek pomisli? Sto sam mogao nego čekati da policajac uz pomoć mojih nacrtaobjasni kako patka funkcionira izvjesnoj frau Beck, gostioničarki suhoj poput šibe. Kad je to

15

obavio, lupio je petama i oprostio se sa mnom. Kad je primijetio koliko sam zbunjen, još se irukovao, jer tako, izgleda, zamišlja da redarstvo postupa kad ima posla s gospodom.

Frau Beck je u međuvremenu smotala moje nacrte i krajnje ozbiljno vrtjela glavom.Pomislio sam neka je Bog na pomoći njezinoj djeci, ako ih ima.

— A, ne! — rekla je, mašući prema meni koščatim prstom: — A, ne, herr Brandlingu. Tone smijete. To ne smijete pokazivati herr Hartmannu.

— Tko je herr Hartmann? Urar?Cmoknula je jezikom kao da želi reći kako nisam mogao više promašiti točan odgovor.

Da sam barem još bio kod kuće, u Low Hallu i učio njemački.— Pa tko onda?— Onda nitko! Nitko! Imate sreću da je to sve.— Zašto?— Svi su vas zapazili. — šapnula je: — Zašto svoj položaj ne prepustite kapetanu?Bio sam užasnut što je izgleda sav Karlsruhe bio upućen u moje poslove.— Herr Brandlingu, moram vas zamoliti da se ponašate pristojno. Evo. — tim riječima

predala mi je moje smotane nacrte i stala u stranu kako bi mi jasno dala do znanja da trebamići u svoju sobu. Volio bih reći kako sam se u sebi nasmijao kad sam je poslušao, ali stvar nijebila nimalo smiješna niti su građani Karlsruhea očito bili neko ljubazno društvo.

Vratio sam se u sobu. Bacio sam nacrte na stolić, a sam se svalio na neobičan njemačkikrevet. Tada je, naravno, stigla sobarica u pratnji dječaka od kakvih deset godina. Doimao sevrlo otpornim, sušta suprotnost Реrсујu, vrlo plav i energičan, ali ipak samo dječak određenedobi pa sam pomislio kako ću znati s njim.

Nazvao sam mu Guten Tag i dao pfennig. Kako mi je samo nedostajao moj prijatelj.Dječakova majka — što bi drugo mogla biti — stavila mu je ruku na rame i nešto šapnula

u uho. Govorila mu je da se zahvali, naravno, ali me ta ruka na ramenu dirnula.— Danke. — rekao je dječak i kad sam vidio da je malo šepav, to me iznenada,

neobjašnjivo, pogodilo. Djetinjstvo je tako okrutno.Bilo je tek malo iza devet sati i više nisam mogao izbjegavati prvi dnevni obrok,

očigledno osmišljen u čvrstom uvjerenju kako se čovjek, prije nego izađe iz kuće, moranažderati poput svinje.

U rječniku nisam mogao naći dimljenu haringu.

Catherine

Moj otac je, kad je bio dječak, tijekom svih tih groznih ratnih bombardiranja marljivočitao. U tri sata, dok su pokapali moga voljenog čovjeka, i ja sam se isto prepustila čitanju: dr.Jessica Riskin, Artificial Life and Intelligence, circa 1730. — 1950.

Bregovi u gornjem cilindru aktivirali su okvir koji se sastojao odkakvih trideset poluga. One su pak bile povezane s raznim dijelovimapatkina kostura, što je određivalo raspon mogućih pokreta, koji sesastajao od pijenja, kljucanja kljunom po vodi i grgljanja poput prave,žive patke. Patka se mogla uspraviti, leći, micati krilima i repom pačak i većim perima...

Čitala sam i o Abbé Desfountainesu koji je ovako opisao patkina krila: — Ne samo da jenačinjena replika svake kosti, već i svako ispupčenje svake kosti... razni zglobovi: kako sekosti presavijaju, udubljenja se tih triju kosti krila jasno vide.

Je li Неnrу Brandling imao uopće predodžbu o razmjeru i trošku izrade predmeta koji jeobećao svom djetetu? Urari u Karlsruheu su toga morali biti svjesni — nacrti objavljeni u

16

London Illustrated News bili su tek vrh ledene sante. Ispod razmetljivoga glumca trebat ćeizraditi i ramu, šasiju. Šasija bi morala biti oblika i veličine engleske telefonske govornice. Toje bilo otkriće: telefonska govornica ne može stati u čajnu kutiju.

Nisam bila ravna ocu. Petnaest minuta nakon punoga sata povukla sam se u kabinet ukojem sam sve do kostiju osjetila Matthewu odsutnost. Pluća su mi pala i više nisam mogladisati.

Eric Croft bio je kod groba. U džepu je držao svoj Blackberry. Bila sam sigurna da onmisli kako će patka privlačiti publiku, što će pak zadovoljiti Ministarstvo kulture. Ali tu nemašasije, Eriče. Nema unutarnjih organa, pa onda nema ni smisla.

To: e.croft@swi.ac.uk— Zdravo, Eriče! — napisala sam, kako to već ljudi pišu, čak i u Swinburneu.Potom sam čovjeka koji se usudio stajati uz grob moga ljubavnika izvijestila kako je

automat toliko nepotpun da onemogućava rekonstrukciju i da, dok se ne pronađe šasija, nemanikakvoga smisla uopće raspakiravati dijelove. Onda sam još, jer sam bila pod Lorazepamom,dodala kako je više nego neprilično ženi u koroti dati zadatak da simulira život. Ako mu jenamjera bila da dobijem noćne more, u tome je u potpunosti uspio.

Pritisnula sam šalji i isključila računalo.Upravo sam tada, opijena žalom i srdžbom, ukrala dvije vježbanke Неnrуја Brandlinga.

Što će se dogoditi ako me uhvate? Neka me spale na lomači, baš me briga. Sakrila sam ih uprimjerku Antiquarian Horologyja i pokraj osiguranja izašla ravno na londonsku ulicu nakojoj je sada, krajem travnja, bilo toplije nego u Bangkoku.

Nema potrebe dokazivati kako se, u trenutku kad sam otključavala ulazna vrata svogastana, Matthewovo tijelo počinjalo raspadati. U stanu je vladao užas, bilo je grozno vruće izagušljivo. Zapara. Cuga i cigarete. Otvorila sam prozore i s prednje i sa stražnje strane.Poprskala sve lavandom Aveda, zapalila cigaretu i ugasila je, natočila si čašu viskija i gotovopovratila od gađenja. Ne volim crno vino, ali sam otvorila bocu Matthewova Bourgueila iosjetila njegov miris. Zatvorila sam prozore da me nitko ne čuje kako plačem.

Taj je prizemni stan u mojem vlasništvu otkako mi je umro moj dragi djed. Nalazi se naKennington Roadu, dijagonalno prema Imperijalnom ratnom muzeju. Za sjeverni dioLambetha znaju reći kako je nesimpatičan kutak Londona, ali ja sam uvijek imala sreću da tupostoji zidom ograđen vrt koji je, kako su vlasnici gornje etaže, inače pripadnici Novihlaburista, uglavnom prebivali na Ibizi, često bivao moj.

U doba kad sam još imala budućnost, bilo je to čarobno mjesto. Još prošli tjedan ležalismo u krevetu i promatrali obitelj lisica kako uživa na nepokošenoj travi, s pozadinskimosvjetljenjem.

Vidi. Gledaj. Umukni.Lisice baš nisu slatka stvorenja. Za sobom su ostavljale smrad, a na travnjak dovlačile

ambalažu restorana brze hrane i natopljene pampersice. Znali smo da trebamo nazvati Berta izPutneyja koji će ih doći poubijati. Naravno da se naputka nismo pridržavali.

Sad čitam, polako i pažljivo, sva sam se usredotočila na enigmatski problem na stanicičije je rješenje stalno izmicalo. Nisam imala razloga sumnjati da je Неnrу Brandling uistinuželio ispuniti obećanje sinu. Ali, kao da nije razmišljao o tome što će se dogoditi kad patkabude gotova. Zar je doista vjerovao kako će se žena opet u njega zaljubiti? Ili je, i ne znajući,gradio kakav luđački spomenik koroti, svojevrsni mehanički Taj Mahal? Ili se to višeodnosilo na mene?

Неnrу Brandling nije mi se činio pretjerano bistrim, ali kako neki od najodbojnijih ljudi uEngleskoj imaju oksfordske diplome s najvišim ocjenama, to me nije smetalo.

Što sam više čitala, više sam pila, što sam više pila, Неnrу Brandling je u meni izazivaodublju sućut. I on je, poput moga voljenog, dušom i tijelom patio zbog svoje djece. Počelasam zamišljati da je on predosjetio moju pojavu u budućnosti pa meni osobno zaviještao ovebilježnice. Popila sam sav viski. Počela piti Bourgueil. Čajne kutije će natrag odakle su došle,iz koje god ih je crne rupe Crofty izvukao, ali prije nego ih maknu iz moga kabineta, uzet ćusve vježbanke do zadnje, donijeti ih kući i držati ih negdje gdje će ih netko voljeti i razumjeti.Izgradila sam posesivan stav prema njima nalik na onaj kad sam prvi put gledala Fellinijev

17

8½. I tada sam vjerovala kako sam baš ja jedina osobna na Zemljinoj kugli koja možerazumjeti to što mi se odvija pred očima.

Неnrу

Ostavio sam Реrсуја za sobom. Nisam ga više mogao čuti kako plače, čak ni kako diše.Zbog toga sam spavao čvrsto i budio se polako osjećajući kako listovima na nogama prelazimpreko glatkih, hladnih plahti. Kakav perverzni luksuz. Kad sam se nakon doručka vratio usobu, utješio me povratak moje uobičajene boli.

Neobičan njemački krevet već je bio do kraja namješten pa mu je obris mojega tijelaizbrisan iz memorije, što je na mene djelovalo tim snažnije jer mi se činilo kako je i sam gradKarlsruhe čvrsto odlučio na sličan način držati distancu prema meni. Nisam imao što raditi uKarlsruheu, pa nije bilo nikakvoga razloga da se uopće rodim.

Kako mi je samo nedostajalo moje istinsko biće, miris slane sumporne cisterne, vlažnihkrpa koje se suše, dijete crvenih očiju koje cipelama s potkovanim potplatima struže ispodstola za kojim doručkuje.

Dok sam sjedio na tvrdom krevetu bez baldahina, zamijetio sam kako su svi tragovi tkosam i što vrlo pažljivo uklonjeni. Jedini znak osobnosti odnosio se na sobaricu koja je očitoimala svoje muhe, koje bih prije očekivao od Engleza. Što znači kako je po svom poredalasitne privatne predmete koje sam ostavio na noćnom ormariću. Takvi su se oltari neprestancepodizali u Low Hallu. Štoviše, Maisie and Elsie uvijek bi iznova ozlojedile čovjeka jer su seneprestance miješale u način kako moja žena raspoređuje stvari u dječjoj sobi. Primjerice (danavedem tek jedan od dvadeset mogućih primjera), mali mjedeni sat — svjetiljka, koji je našukći tako dobro znao umiriti tijekom njezinih posljednjih dana — Aliceina ura, kako smo jezvali. Moja je žena taj sitni spomen stavljala lijevo od središta kamina i u koroti joj je postalostrahovito važno gdje točno treba stajati — malo ulijevo i samo malo okrenut, toliko da semože jasno vidjeti iz kreveta.

A sluškinje se nisu dale krstiti. Sluškinje se rado petljaju, a dvije su dvostruko gore jer jesvaka tijekom svoga angažmana (Maisie je dobila nogu prije nego što smo uzeli Elsie)pomicala uru na središte kamina i okretala je tako da stoji paralelno sa zidom. Elsieni postupcimojoj su ženi ostavili da bira: ili će joj otkazati ili mora maknuti uru. Zaključila je kako je,kad se sve uzme u obzir, lakše da ura nestane, što je imalo za posljedicu daje sirota Elsie,sklona nervoznim stanjima, pet godina koliko je provela kao naša zaposlenica stalno brinulašto je bilo s tom blaženom urom i gajila mračne slutnje o tome koji je od slugu na odlasku bioonaj.

Izostavio sam sve moguće druge uobičajene radnje naših sluškinja, čije su se posljedicenaposljetku proširile puno dalje od dječje sobe. Kad sam u Karlsruheu naposljetku opaziokako su moje igle za manžete, kompas, emajlirana minijatura sina, špil karata, pera, etui zazlatnike i sva sitna životna popudbina poredani kao da se njima bavila kakva svraka, postaosam — jer sam tako već navikao? — pomalo sumnjičav. O, Bože, pomislio sam, eto nevolje.

Na sredini moga noćnog ormarića, baš poput Nelsonova stupa, stajali su svitci mojihnacrta, a moje su stvari uokolo tog obeliska bile poredane poput podanika koji su se došlipokloniti. Na samim nacrtima sad se nalazio krajnje jednostavan ukrasni dodatak, tamno plavikonac koji je poslužio, kako sam tek sada shvatio, da se ispod njega utakne list papira.

Nisam želio dodirivati tu kompoziciju, no tko bi izdržao napad znatiželje izazvanumetnutom porukom? Kako sam bio prvak dvojice prijatelja u mikadu, imao sam dovoljnomirnu ruku kakva je bila nužna da se listić izvuče. Na njemu je djetinjastim, ali istovremeno ielegantnim rukopisom bilo ispisano: Wir bauen die Ente.

Zašto bi mi se od toga nakostriješile dlake na vratu, ne znam objasniti. Jesam li se bojaosupruge ili sluškinje? Pohitao sam uzeti rječnik pa možete zamisliti kako sam se osjećao (u

18

ovom gradu gdje svatko zna sve o meni, gdje bi i posve nevina radnja bila dočekananeprijateljski i sumnjičavo), kako mi je zatuklo srce kad sam shvatio kako je Ente = patka.

No, rječnik je tek obična stvarca, pa sam jurnuo po živoga tumača u liku, nažalost, po frauBeck.

Podigla je, smiješeći se, glavu sa svoje teke, pa sam prvi put zamijetio kako su joj,usprkos tomu što je cijela odavala dojam suhe, iscijeđene krpe, male smeđe oči blage ipomalo brižne.

Pomislih, prava si udovica.— Tko je Ente?— Gospodine, to je, naravno, patka.— I što se tu kaže o patki, frau Beck?Spustila je listić na pult, umočila pero i — ne skidajući osmjeh s lica — ispravila dječji

rukopis.— Herr Brandlingu, — rekla je: — pripremit ćemo vam patku, naravno. Bit će gotova za

dva sata.Bilo je posve jasno kako nije razumjela, ali nisam se htio prepirati. Stoga sam, da ne bih

dodatno kvario njezino mišljenje o sebi, pristao platiti joj patku koju neću moći pojesti.— Sad morate u šetnju, herr Brandlingu. Morate biti zdravi. U Njemačkoj ste, morate se

baviti tjelovježbom. Za dva ćete sata ponovno objedovati.Nastavio bih je ispitivati, no majordom — grozno, šepavo stvorenje — odabrao je baš taj

trenutak da se posvađa sa staricom koja je prala ulazno stubište svratišta.— Hodajte, herr Brandlingu! — viknula je frau Beck i pohitala na mjesto sukoba: — Bit

ćete zadovoljni.Šetnju sam započeo bez nekog određenog plana, tumarao sam uličicama poput tolikih

posjetitelja prije mene. Ništa me u tom trenutku nije zanimalo osim značenja one poruke.Poprilično sam strahovao kako bi mogla biti neprijateljska.

U gradu nije bilo ništa manje urarskih radnji nego jučer, ali sad nisam imao snage za njih,pa sam birao ulice koje su me vodile izvan grada ili prema crkvi, u koju sam mogao ući a dame nitko zbog toga ne optuži. Naravno, crkva je bila katolička pa sam zaključio kako će bitinajbolje da odem.

Pokrajnje se ulice nisu naročito razlikovale od onih u kakvom provincijskom engleskomgradu u kojem trgovci na dovratku ulaznih vrata radnje kredom ispisu što nude. Imao samsreće da prepoznam papirnicu u kojoj sam uspio dogovoriti kupnju omotnice i poštanskemarke za pismo (Brief-marke) za koju sam držao kako je dovoljne vrijednosti da pismo stignedo moga dečka. Na praznoj vrtnoj terasi pivnice pronašao sam mjesto za jednu osobu ispodkestena. Istrgnuo sam list papira iz bilježnice i Реrсујu opisao sićušni vrtuljak. Kako imamdobro pamćenje, uspio sam ispuniti obje strane lista i do kraja treću stranicu cjelovitimopisom svih figurica i njihovih kretnji. Poticao sam ga da to shvati kao obećavajući početak.Napisao sam mu kako se nadam javiti više dobrih vijesti u sljedećem pismu. Lagao sam, ališto sam drugo mogao? Bilo je nužno, čak i dok mene nema, da se magnetna uzburkanost održišto je dulje moguće.

Kad sam se vratio u gostionicu, i dalje nisam imao teka, a frau Beck me odmah povela usalon pokraj glavne blagovaonice. Bio je obložen tamnim drvom, s više pljesnivih tapiserijakoje su tvrdile da prikazuju Rumunjske lovce. Kako su prozori bili prilično mali, a osvjetljenjestvaralo pogrebnu atmosferu, svijećnjaci su se morali paliti čak i usred ovakvoga sunčanogproljetnog dana. Moralo je proći neko vrijeme dok nisam uspio razabrati pozamašan likčovjeka koji je sjedio u kutu.

Obratio mi se dubokim glasom: — Guten Tag.Djelovao je poput soldata, kakvoga bojnika koji se ne osjeća prirodno u civilnom odijelu.

Stigao je konobar tako pognute glave da bi mu uši, kad bi kojim slučajem bio pas, po njojpolegle. Sad me već bila uhvatila panika zbog patke, koju sam pokušao otkazati tako što samnaručio omlet.

— Naravno. — rekao je konobar: — Immédiatement.— Kako vam se sviđa u Karlsruheu, Brandlingu?

19

Brandling? Nakostriješile su mi se dlake na vratu. Bio je krupan čovjek, vrat mu nije biouži od svjetlucave, na ćelavo obrijane glave. Imao je guste, smeđe obrve, očito ih je održavaoistim ludim friziranjem kao i brkove.

Pomislih, jesi li mi ti napisao onu poruku? Istovremeno mi je na pamet palo kako je ovostvarno idiotski.

Stigla su dva konobara (i to uistinu Immédiatement) da mi donesu — ne omlet niti pivo— već patku, koja mi je spremljena s voćem i cimetom i drugim groznim sastojcima koji bibolje pristajali pudingu.

Stranac me nastavio promatrati protežući ruku na naslonu svoje klupe. Pred sobom nijeimao ništa, osim knjige u koju je, činilo se, crtao. Palo mi je na um kako se, usprkos širokimramenima koja su ukazivala na plebejca, radilo o pretendentu na umjetnički status. Odnosno,odavao je onu vrstu drskosti kojom su se dičili i razni pojedinci koji su večerali za našimstolom dok je gospodin Mašini dovršavao svoj prvi portret moje žene.

— Obrok vam je ukusan? — upitao je oštro.Nisam odgovorio.— Jeste li vi tip koji je bio kod Hartmanna s nacrtima?Jesam li je tip? Ma zamislite. — Bojim se kako ne poznajem nikoga po imenu Hartmann.— Urara Hartmanna. — nije odustajao, govorio je engleski kao da mu je dadilja bila iz

londonskih nižih slojeva: — Razgovarali ste s njim o svojim nacrtima. Vi ste g. Brandling,ako se ne varam?

— Jesam li? — rekao sam: — E pa, stvarno.— Hartmanna ste prestravili na mrtvo ime.Pripaljena je cigara, pa sam na plamenu ugledao kako mu se sako napeo na ramenima.— Herr Hartmann vam nije odavde, — rekao je — ali i da jest iz Karlsruhea, kakve bi to

imalo veze? Idioti ne znaju tko su. Trude se biti Prusi. Pusti snovi.Pokušavao sam jesti svoj obrok, koliko sam mogao, što ustvari nije ispalo nimalo

uspješno.— Znate li o čemu govorim? — upitao je agresivno grubijan.Kod kuće bih se s punim samopouzdanjem pravio da sam gluhonijem. U Karlsruheu pak

nisam znao što se pristoji.— Pusti snovi. — nije odustajao.Tada sam mu se konačno obratio: — Ja vas, gospodine, ne razumijem.— U tom slučaju — rekao je ustajući — mislim kako je vrijeme da vam se pridružim.Bio sam užasnut kad sam vidio diva kako mi prilazi. Moj brat bi, bez sumnje, izašao van.

Ali ja, Неnrу Brandling, sjedio sam poput velikog engleskog kunića i dopustio tipu da svojukožnatu knjižicu spusti na stol pokraj mojeg obroka. Taj je pohabani svezak sadržavao ibrojne umetnute listove raznih veličina i boja. Sve je bilo povezano kožnatom vrpcom.

Podviknuo je konobaru na njemačkom, ispostavilo se kako je zatražio pepeljaru. Kad muje želji udovoljeno, pozornost je usmjerio na moj obrok. Uopće me nije pitao za dopuštenje.Trebao sam mu naravnati nos, ali sjedio sam tamo poput krojačke lutke i dopustio mu da seposluži nožem za maslac kojim je vrlo vješto, moglo bi se reći i kirurškom preciznošću,razdvojio sastojke sosa, da bi svaku od tih radnji popratio pitanjem koje nije bilo usmjerenomeni, već konobaru. Naposljetku je naložio da se sos odnese, odnosno, to je izgleda uslijedilokao posljedica onoga što je rekao.

— Sad ćemo popiti konjak. — objavio je.Pomislio sam, možda se radi o gradonačelniku, seljaku bez manira koji se uspeo do toga

položaja. Pomislio sam, sretno ti bilo s konjakom, stari moj.— Zašto se smiješite, druže?— Poslužuju samo pivo.Osmjehnuo se, ali ne podsmješljivo.— Druže moj, to su njihovi pusti snovi.Slegnuo sam ramenima.— Kad je konjak u pitanju, mislim kako bi se isto moglo reći i za vas.Sad kad mi je sjedio sučelice, jasno se vidjelo kako mu se krojač baš nije proslavio. Opet,

20

na tom uskom sakou imao je džepove za sve, jedan je izgleda bio skrojen samo za špil karata.Pružio mi je jednu, okrenutu licem prema dolje.— Znadete li što je to? — zatražio je odgovor. Je li se to u sjeni svoga velikog brka

smiješio?Bilo je jasno kako sam upao u društvo kockara, ali neću mu biti laka žrtva, kako su se za

mene bojali prijatelji.— Ako očekujete da je okrenem, jako se varate.— Ne. — prstom je kucnuo po njezinoj poleđini: — Ovo vam pokazujem. To je san

usred kojega živite.Po prvi sam ga put pogledao u oči, tamno smeđe, tako tamne da ih se gotovo moglo

nazvati crnima. Nisam ga se bojao, ali svakako je bio podjednako čudna i divlja životinja.— To je slika Karlsruhea. — rekao sam.— Na engleskom bi to značilo Karlov mir. To vam je, naravno, jasno. Ali ono što ne

vidite jest da je Karlo onaj koji je sanjao Karlsruhe. Odnosno, Karlo III. Wilhelm,Markgrafvon Baden-Durlach. Zaspao je i usnuo ono što vidite na poleđini karte. Dakle, štoprimjećujete?

— Očigledno ima oblik kruga.— Očigledno, gospodine Brandlingu. Radi se, ustvari, o kolu, kotaču.Opet sam pomislio odakle dovraga zna kako se zovem. Iz te grozne salate u svojoj

kožnatoj knjižici izvukao je izgužvan list, nekakav katalog mehaničkih zupčanika i poluga.— Vi niste urar. — rekao sam. Ruke koje je položio na stol bile su tako velike da si

vjerojatno ne može dobro svezati vezice na cipelama.— Zašto ste se, zaboga, obratili tom idiotu Hartmannu? Došli ste u domovinu kotača i

obratili se tom dosadnom malograđaninu, malom trgovcu. Zar uopće imate pojma gdje senalazite?’

Pomislih, a možda se ovdje svi takvim tonom obraćaju jedni drugima.— Htjeli ste kupiti uru s kukavicom. — rekao je gotovo prezrivo.— Nisam. — odgovorio sam, ali je on ustrajavao da moram pogledati gravuru satnih

zupčanika i stalno u mene zurio s onim nerazumnim uzbuđenjem kakvo čovjek vidi u očimaljudi koji su sišli s uma. Koliko sam uspio razumjeti, imao je teoriju: ako ste iz Karlsruhea, usebi nosite strast za žbice i metalne naplatke.

— Jeste li ikad vidjeli sam stroj u pogonu?— Stroj koji ide sam? (Gospode Bože, pomislio sam, to bi stvarno bilo nešto posebno.)— Za ime Božje, pijte, naravno da ne. Kad bi takav stroj netko izumio, gdje bi se to, po

vašem mišljenju, najvjerojatnije dogodilo?— Vi ćete sigurno reći — u Karlsruheu.— Evo! — viknuo je i izvukao još jedan predmet iz svoje zbirke ponudivši mi ga svojom

ručetinom — karticu poput onih kakve proizvođači ponekad ubace u svoje limenke duhana zalulu.

— Proučite ovo! — naložio mi je: — Previše trošite na krojača, a nedovoljno na knjige.Radilo se o gravuri u boji nekoga tipa i sprave s dva kotača.— To je herr Drais iz Karlsruhea.Kucnuo je čovjeka po glavi noktima koji su bili prljavi i ravni kao u vrtlara.Rekao sam: — Zašto mi to pokazujete?— Nazvano je po njemu. To je Drais.— Zašto mi pokazujete taj vražji Drais?— Da ne umrete od patke. — rekao je, zabacio glavu i grunuo u urnebesni smijeh.

Gurnuo sam mu njegove papire, ali namjeravao mi je dati još jedan.— A što je to? — upitao sam.— Pa kako ja mogu znati sve?— Zašto mi onda to dajete?— Kao znak povjerenja.— Kakvoga povjerenja?— Ako ja imam vaše nacrte, — rekao je — onda je pošteno da vi imate moje.

21

— Vi nemate moje nacrte. — rekao sam: — I nemojte mi se obraćati s Brandling.U znak odgovora prekrižio je ruke na širokim grudima i otkrio niz čistih bijelih zuba

ispod velikih brkova.— Morat ćete me ispričati. — rekao sam: — Imam sastanak.— Onda morate poći.Nije se ni pokušavao oprostiti, ostao je vrlo mirno sjediti i velik nos uranjao u svoje

žestoko piće. Nekoliko časaka poslije, nakon što sam mračnim i vijugavim hodnikom uspiodoći do svoje sobe, ustanovio sam kako mi nema nacrta.

Promatrao sam portret svoga jadnog, dragog dečka, s pupoljcima umjesto očiju, tugomkoja je ostala i shvatio kako je bio pravi zločin ostaviti ga. Jurnuo sam natrag stubištem,gotovo spreman dograbiti nož za maslac i ubosti nitkova u one prodorne oči. Ali naravno, većznate što se dogodilo. Kao i obično, to sam shvatio posljednji. Da, salon je sada bio prazan,onome što se tu odigralo nije bilo ni traga, osim dvije prazne čaše za konjak i pod stolomjedne igraće karte.

Nikada nisam bio pustolovnoga duha. Avanture nisu za mene. A da sam uistinu bio praviprijatelj, ostao bih kod kuće.

Catherine

Jako sam se bojala odlaska na groblje. Ali svoga voljenog nisam mogla napustiti.Namjestila sam krevet i ubacila odjeću na pranje. Pomela sam zobene pahuljice s poda ioprala čašu za viski. Pospremila sam boce i skuhala si čaj. Sjela sam za svoj stol. Pronašlasam Lorazepam i sažvakala jedan. Bilo je tek osam sati pa sam pomislila da mogu ostati nekovrijeme u društvu Неnrуја Brandlinga. Okrenula sam stranicu bilježnice i pronašlarazglednicu Karlsruhea pričvršćenu zahrđalom pribadačom. Između sljedeća dva listapronašla sam još umetnutih izrezaka, ali su stranice iza toga bile prazne, sve do jedne. Tektada sam, stisnutoga grla, shvatila. Vjerovala sam kako će Неnrу sigurno nastaviti priču. Sadsam shvatila da možda i neće. Sasvim je moguće da su bilježnice koje su ostale u čajnoj kutijiisto tako prazne.

Tražila sam što ću obući za posao kad sam shvatila da je subota pa nemam koga nazvatiniti mogu izmisliti neki izgovor da me puste u kabinet.

— U radnim kabinetima vikendom se ne radi ako za to ne postoji neki izniman razlog.Napunila sam si kadu. Ležala sam u mlačnoj vodi i promatrala svoje jadno, žgoljavo,

nevoljeno tijelo s dlakama poput morske trave. Plakala sam. Oprala sam kosu šamponom istavila regenerator, pa opet plakala. Čak i u kupaonici dao se osjetiti toplotni val, sve temotore, automobile i autoceste koji su se protezali unedogled. Osušila sam kosu. Imala samdobru kosu, tako su mi govorili. Stavila sam Preparation H da smanjim crvenilo u očimaispod kojih sam imala velike podočnjake.

Nisam znala gdje su sakrili Matthewa, ali sam potom nazvala groblje i gotovo me porazilanjihova ljubaznost. Bila sam se već pripremila na neugodna pitanja. Mislila sam kako će mepitati jesam li ja supruga i tražiti da im to dokažem. Ali mladić koji se javio uopće nije biotakav. Imao je simpatičan zapadnoengleski naglasak i strpljivo je pričekao da pronađem papiri olovku pa zapišem broj parcele te upute kako se do nje dolazi. Rekao je kako se nalazi u vrlolijepom dijelu groblja. Onuda je hodao jučer. Ima dosta stabala pa je pravo utočište od ovevrućine.

Odgađala bih ja to i dalje, ali sam malo iza deset sati shvatila kako su se gore vratili ibivši je predsjednik parlamenta odlučio pokositi travnjak. Buka je bila nesnosna. Tako da sampošla.

Do Kensal Risea sam mogla stići linijom Bakerloo. Podzemnu nisam nikada voljela, alidanas je stvarno izgledala nepodnošljivo. Kasnije sam ustanovila kako je to bio najtopliji

22

travanjski dan u zadnja četiri desetljeća. Na jednoj stanici podzemne bilo je čak 47 stupnjeva,ali ja to tada nisam znala i, kad sam se uspaničila, činilo mi se kako sam si sama kriva zbognapada klaustrofobije. Ne smijem joj se prepustiti, mislila sam.

No, kod stanice Marble Arch pobjegla sam van, trkom uz pokretne stube. Sebi samslagala da moram kupiti cvijeće, ali cvjećara je bilo u Kensal Riseu, a ne kod Marble Archa.Onda sam odlučila da dalje idem autobusom. Kako sam bila suviše uzrujana da bih proučilakartu autobusnih linija, sjela sam na onaj za Westbourne Grove, jer sam znala kako ide prekoHarrow Roada, a groblje se nalazi na kraju te ulice.

Nisam sišla na stanici kod Harrow Roada pa sam se odvezla jednu dalje. Mislila sam si, toće mi poslužiti za opuštanje, da se smirim. Matthew je bio zarobljen pod zemljom, tijelo muse okrutno napuhavalo, sva se njegova ljepota pretvorila u pogon koji je proizvodio metan,ugljični dioksid, plin od trulih jaja, amonijak. Vlastito me znanje preplašilo.

Mogla sam nastaviti pješke i stići do njega za četrdeset minuta, ali nisam željela vidjetisvježu zemlju. Odlučila sam se vratiti tek kad nikne trava. Okrenula sam se na drugu stranu ipošla prema Notting Hill Gateu. Matthew, mislila sam. Oprosti. Ti mene ne bi nikada takoostavio. Osim što si učinio baš to.

Englezi svijetle puti i tustih nogu hodali su u kratkim hlačama. Matthew je bio visok ivitak. Imao je prekrasne noge. Bilo je strašno sparno, nebo je bilo nisko i paperjasto, i jako,jako tužno.

Bilo me strah otići kući u svoje ništavilo. Strah od popodneva i noći koji su me čekali.Zato sam odlučila pokušati prodati priču s kojom bi me pustili u Aneks. Konačno sam sedokopala Earl’s Courta, ali je bus na stalnoj liniji do Olympije i natrag izvršio samoubojstvo.Krenula sam pješke prema sjeveru, prema Olympiji, nesvjesna koliko se ustvari nebo izamojih leđa smračilo. Doteturala sam do kvarta koji agencije za nekretnine nazivaju BrookGreenom.

A moj je čovjek, sada u ugodnoj sjeni krošanja u Kensal Riseu, bio od najfinijih, pa sampomislila kako bi se ovo njemu baš dopalo — a najviše mali vinski bar. Trgovine su jakolijepo izgledale pri zlaćanom svjetlu, došla sam do vrlo mirne ulice u kojoj su kuće bile sive ipastelnih boja, a na uglu se nalazio dućan. To baš fino izgleda, pomislila sam i, dok sam muprilazila, postajalo mi je sve jasnije kako se radi o vrlo posebnoj trgovini koja nudi vrlojednostavne torbe, kakva mi je upravo sada neodgodivo potrebna. Trgovina je bila zatvorena.Ali onda sam ugledala ženu unutra, a ona je, dok je išla prema meni, upalila svjetlo. Bila ječudno, sasušeno stvorenje, moglo joj je biti pedeset, ali užasno mršava i sitna, ozbiljan izanimljiv lik za kakve obično pomislimo da su Francuzi. Imala je gustu, sijedu i kratku kosu,frizura je djelovala skupo. Otvorila mi je vrata i namrštila se, kao daje znala da je moj dragimrtav i treba me biti sram što uopće pomišljam na kupnju.

— Sigurno ste u žurbi. — rekla je. Nisam znala da je mislila na oluju.Okrenula se prema trgovini gdje je, neobavezno prebačena preko kuke u garderobi,

visjela najjednostavnija torba koju sam ikada vidjela. Od crne kože, vrlo mekana i lagana.Prebacila sam je preko ramena, a torba mi je nestala pod rukom kao da bi se moglajednostavno rasplinuti. Unutra su bila dva savršena pretinca, jedan s patentnim zatvaračem,drugi bez njega. A najbolje od svega je bilo što je podstava bila od talijanske svile. To je bilatorba načinjena baš zato da se u njoj iz Aneksa ukrade Неnrу Brandling. Bila je Talijanka, ane Francuskinja. Rekla je kako torba stoji sto funta.

Ispričala se što me pita bi li bio problem da platim u gotovini. Imala sam taman toliko.Torbu mi je dala neumotanu i onda me odlučno, ali ljubazno izgurala iz trgovine.Začuo se strašan udar groma praćen zvukom nalik na cvrčanje. Kiša još nije počela, ali

nebo je bilo crno i krvarilo je poput Rothkove slike. A onda se iza ugla pojavio taksi sdražesnim žutim svjetlom. Taman kad sam uskočila u njega, počela je kiša; velike, debelekapi rasprskavale su se poput glicerina na vjetrobranu. Vidjela sam kako munja udara uPrirodoslovni muzej ili je barem to tako izgledalo.

Kad sam stigla na Kennington Road, trebala sam utrčati ravno u zgradu, međutim,taksistu sam rekla da me ostavi kod trgovine s alkoholnim pićima, koju je Matthew zvaopecara, gdje sam na MasterCard kupila bocu konjaka. Kad sam izašla, potpuno se smračilo,

23

osim nekoga čudnog, žućkastog sjaja koji je pao po kućama. Mislila sam kako kiša jenjava —možda i jest — ali baš kad sam bila na pola puta da pređem na drugu stranu ulice, počela jepadati tuča, s ledom veličine barskih kockica, riječnoga šljunka, okrutno je i nesmiljeno tuklapo mojoj goloj glavi i nezaštićenim ramenima. Stigavši u kuhinju, sve me peklo i boljelo, bilasam mokra do kože. Promatrala sam kako se monstruozan grad gomila po vrtu. Zašto si meodbacio?

2

Tuča i mržnja, bučno poput vlaka, kamenovali su nasmrt cijeli dvorišni vrt, koji je sadprekrivao pet centimetara debeo sloj zdrobljenoga stakla ili leda. Geranij je polegao po tlu,likovac bio upropašten. Bogzna što se dogodilo susjedu koji je kosilicu za travu ostavio vani.

U kupaonici sam pregledala svoje ozljede, ali nijedna mi nije oduzela previše vremena pasam uskoro u kućnoj haljini i suhe kose sjedila za kuhinjskim stolom. Brandlingove bilježniceubacila sam u svoju novu torbicu. Hodala sam s torbicom po stanu i ispalo je baš kako samočekivala — savršeno je udobno pristajala između ruke i grudi. To me toliko obuzelo, tolikosam bila nestrpljiva da uzmem bilježnice da možda ne bih ni primijetila čudnu maglicu koja jepolegla nad poljem leda. Ali sam glavu ipak podignula. Sunce je izašlo iza oblaka. A cijeli vrtpretvorio se u neku zlatnu uzvišenost, kao s onoga svijeta, krajnje neobičnu.

Na trenutak sam osjetila čuđenje. U tom sam času zaboravila žal. Posegnula sam zauključenim laptopom. Dok sam ga primicala, shvatila sam pravu narav svog uzbuđenja —upravo sam se spremala to ispričati Matthewu.

Ljubim ti nožne prstiće. Označi kao nepročitano.Dobila sam novu Croftyjevu poruku. Napisao je: — Sredio sam.Pomislila sam kako može išta srediti. Onda sam shvatila, pročitao je moj zlovoljni e-mail

i pomislio: ja sam, bez svake sumnje, grozno glup čovjek. Pa je diskretno i potajice, jer je biotako drag, dao da se iz moga kabineta odnesu proklete čajne kutije i njihov sadržaj.

Učinio je baš ono što sam ga zamolila — skinuo me s moga projekta. I platio miprekovremeno za rad vikendom. Poput bajke s poukom. Zbog napada zlovolje, sve Henryjevebilježnice sad su mi postale nedostupne.

Otvorila sam konjak i otpila ravno iz boce.Pronašla sam registar zaposlenika Swinburnea.— Halo, jesam li dobila Arthura?— Arthur je upravo izašao.— Ovdje gospođica Gehrig odozgo, iz Horologije. Radim na 404.— Zakasnili ste, gospođice Gehrig, za kakvih trinaest minuta.— Je li i vas potukla tuča?— Da budem iskren, gospođice, rekao bih da je Arthura svakako potukla. Imate li poruku

za njega, pod uvjetom da je preživio?— Je li tu gospodin Croft?— Bio je tu s Arthurom dobra tri sata. Onda su izašli.— A sad je u pubu?— Gdje si liže rane, ako mogu tako reći.Nimalo nisam sumnjala kako su ljudi poslijepodne morali provesti odnoseći moje čajne

kutije. Neću imati priliku pročitati bilježnice. Ostala sam bez riječi. Spustila slušalicu.Ponovno sam nazvala i ispričala se što mi je ispao telefon. Rekla sam da se vidimo uponedjeljak.

Nisam razmišljala o tome da bi glavni kustos Horologije zbog mene morao preuzeti ulogufizičkoga radnika. Pred očima mi je bila samo cijela nedjelja da trpim novu muku. Pa, što je,tu je. Ne smijem se prepustiti samosažaljenju. Otključala sam francuski prozor i silom gaotvorila odgurnuvši led. Popela sam se trima hrskavim stubama u vrt i maknula tužnu kosilicuiz vidokruga.

Time sam si na ruke navukla miris ulja i gume. Odnosno, miris noći koje sam provodila ustaji usred guštika u Suffolku, nedaleko od Becclesa, u udobnom krevetu u potkrovlju iznad

24

Mini Minora koji smo godinama sređivali i popravljali. Matthew je bio jedini vlasnik staje.Tako je mirisala naša ljubav — po ulju, gumi, uz ustajao, izbrazdan miris seksa. Najsretnijenoći svoga života provela sam tijela okupanog sjenama krošanja, koje su bacali farovi sazavoja na cesti A12.

Kad sam sad u Kennington Roadu sjela i pomirisala ruke koje su vonjale po ulju i gumi,prestala sam misliti na Неnrуја Brandlinga i njegovu patku. Led se rastopio. Zrak je biovlažan. Kroz otvoreni kuhinjski prozor dopirao je povjetarac koji je mirisao po travi, a ja samse prisjetila kako sam ležala u krevetu u toj staji dok je blaga suffolkska kišica dobovala pokrhkom krovu.

3

U ponedjeljak ujutro pozvonila sam na glavnom ulazu Aneksa pa se križna rampaokrenula u središtu njegova škrtog srca. Svaki moj daljnji korak snimat će kamera.

Prijavnica je bila nalijevo i kod nje je stajao Arthur. Nisam ga mogla samo tako pitatikamo su odnijeli čajne kutije.

— Dobro jutro, gospodine Phelps.Podigao je glavu pa sam ugledala podbuhlo lice s podočnjacima pijanca.— U subotu ste morali raditi zbog mene. Zato vam se moram odužiti.Stari dripac pogladio se po sijedoj kosi.— Mislim da je to već obavio gospodin Croft, gospođice Gehrig. Gotovo me ubio tom

svojom vražjom naknadom za prekovremeno, ako dopuštate da to tako kažem.Provukla sam svoju identifikacijsku karticu. Druga kružna rampa. Kamera me promatrala,

ali u torbi sam imala samo pašminu, novčanik i Lorazepam. Sa sobom sam nosila prazninu.Vrata su se otvorila. Preuzela me je druga kamera. To sam nesumnjivo već tisuću putaponovila, hiljade mojih dana digitalno upisanih u limbu. Popela sam se dvjema stubama a dase nisam imala čemu veseliti i provukla karticu po posljednji put.

Otvorila sam vrata kabineta iza kojih me nije dočekala praznina, već čajne kutije.Čini mi se da sam tiho ciknula. Možda je to čak i snimljeno. Časak kasnije, to štakorsko

gnijezdo listova Daily Maila otvorilo je svoja zgužvana crijeva pa su se ukazale bilježniceНеnrуја Brandlinga pažljivo svezane rafijom.

Za radnim sam stolom otvorila prvu i ustanovila kako je ispisana do kraja. Sve su bilepune, ama baš svaka. U cijelom tom moru valovitih crta nije bilo nijedne prazne. Iako sam ihodmah poželjela sve, ubacila sam samo četiri u četiri vrećice s patentnim zatvaračem i sakrilaih u torbu. Onda sam ostale prebacila na visoku policu ispod komore za isparavanje, gdjenikom neće pasti na pamet da ih traži. Ostalo mi je za čitanje točno devet nastavaka.

Tek kad sam svoj plijen objesila o kuku iza vrata, shvatila sam da u kabinetu nije sveonako kako sam u petak navečer ostavila. U lijevom kutu prostorije, najbližem vratima isamim time meni lijevo iza leđa kad sam ulazila, preko nekakvih predmeta bila je prebačenasivkasta cerada. Najveći predmet bio je visok gotovo metar i pol.

Na pamet mi je pao prizor nasukane žare, nekakvoga nemrtvog stvorenja koju je moreizbacilo na obalu u filmu La dolce vita. Kad se probudio i racionalni dio mozga, postalo mi jejasno što se ispod cerade mora nalaziti — gornji i donji cilindar koje pogoni uteg, tridesetpoluga koje se mogu spojiti s različitim dijelovima patkina kostura, tako da može piti, i takodalje, kako to već ide kod Riskinove. Neće to biti nikakav majmun koji puši, to mi je postalojasno dok sam micala pokrov. I kad sam ga časak kasnija vratila, to nije bilo zato što samugledala domišljat mehanizam, već zbog drvenoga predmeta pokraj cerade. Čak ni to još nijebilo ništa. Samo nekakav drveni sanduk u kojem se vjerojatno mehanizam svojedobnonalazio, ali budna sam proživljavala noćnu moru pa mi je mozak dojavio moguće neuspjelokremiranje, izgorjelu pečenku, crni strah bez nekog određenog oblika. S profesionalnogagledišta, bilo mi je jasno crno dno, ali pred očima mi je bila ljuska golemoga mekušca, ljuštilase hrskava, iskopana iz katrana. Zamirisao mi je napalm, kreozot, izgorjela svinja, smrt.

TO: e.croft@swi.ac.uk

25

FROM c.gehrig@swi.ac.ukSUBJECT: BronhitisŽao mi je, dijagnoza je potvrđena.

Nešto poslije već sam se odjavljivala u prizemlju.— Drhtite. — rekao je Arthur.Požurila sam kroz križnu rampu čvrsto pod rukom stišćući plijen. Pomislila sam, Неnrу

Brandlingu, što ti se to dogodilo?Koliko su novca uspjeli ukrasti?

Неnrу

Iako je bila podvrgnuta strogom ispitivanju, frau Beck tvrdila je kako se ne sjeća čovjekaiz salona.

— Ako herr Brandling misli na Engleza, taj je gospodin platio svoj račun. To je sve štoznam.

— Ja sam taj Englez.— Tako je, herr Brandlingu. — rekla je frau Beck, sklona zvocanju: — Gospodine

Brandlingu, vi ste također Englez. Ali ne taj Englez.Raširila je svoje žilave ručice da pokaže široka ramena toga nitkova.— Platio je.Očito me nasamario prevarant od one vrste koja vreba putnike. Lupio sam dlanom po

pultu, što se frau Beck nije svidjelo.— Bio je Nijemac. — rekao sam.— Nije, Englez. — Izvadili su mi utrobu, dakle, sina sam ostavio kod kuće zbog igraće

karte?— A sobarica? — upitao sam.Sobarica? Koja sobarica. Itd. Da nije i frau Beck članica bande?— Sobarica iz moje sobe.— Sobarica iz vaše sobe? — rekla je frau Beck kao da se ruga mom poznavanju

gramatike: — Sobarica iz vaše sobe otišla je.— Očito. — uzviknuo sam tražeći joj oči iza leća: — Očito je da ti kriminalci ne rade

sami.— Herr Brandlingu, sad je proljeće. Sobarica tad ide svojoj obitelji u Schwarzwald. Nije

neočekivano. Svake godine isto.— Odnijela je moje nacrte sa sobom u Crnu Šumu!— Herr Brandlingu, znamo da to nije moguće.— To je istina, frau Beck, vjerujte!— A ti nacrti, radi li se o istim nacrtima koje ste pokazali herr Hartmannu?— To su moji nacrti. Drugih nemam.Umočivši pero u tintarnicu, frau Beck završila je razgovor sa mnom.U domovini bih poslao nekoga po policiju, a ona bi isprepadala poslugu (kao što su

napravili oba puta kad je moja supruga izgubila vjenčani prsten).Izvijestio sam frau Beck da idem u svoju sobu napisati pritužbu. Sumnjam da me shvatila,

a kako bih to i sam razumio? Što da napišem? Na engleskom? Na koga da naslovim svojeoptužbe? Ne, zasad se moram ugristi za jezik. Preostalo mi je samo jedno rješenje: da naručimnove nacrte pa da tvrtkini crtači opet prekopiraju London Illustrated News, iako će im mojbrat jasno dati do znanja kako je zahtjev gospodina Неnrуја još manje dobrodošao odprethodnoga.

A opet, nije li moj dečko sam po sebi najvažniji poslovni pothvat naše obitelji? Preziva se

26

Brandling, što je također i naziv za lososa prije nego se otputi u more, losos, pastrmka,potočna pastrva, brandling. Bratu se mora dokazati kako je Реrсу naša budućnost. A on jesam nema.

Vratio sam se u svoje orlovsko gnijezdo i legao na krevet. Nemam pojma koliko samdugo spavao. Probudilo me grebanje poput mišjega trčkaranja kad je netko pokušavao gurnutipapir ispod vrata. U sekundi sam se našao na nogama.

Iznenadio me sobaričin sin koji je klečao pred vratima s omotnicom u ruci, a plave je očirazrogačio od straha. Uhvatio sam ga za dugi bijeli zglavak i to šepavo stvorenje uvukao usobu. Osjetio sam iznenada njegov magnetizam koji mi je stresao ruku, ritao se poput kunićaili zeca u zamci. Povukao sam zasun na vratima i zgrabio ga za zglavak druge ruke tako da se,ako ispod noktiju ima jajašca uši, gamad ne može udomiti ispod moje kože.

Moj je mali kriminalac sad bio zarobljen u svježe okrečenoj sobi, tresao se, plakao, držećiu ruci izgužvano pismo. Onda se na vratima začulo kuc-kuc-kuc pa je netko tresao kvaku i etonam sukrivca. Sobarica iz moje sobe crvenom maramom prekrila je svoju slamnatu kosu.Drugu stranku nije trebalo vući. Sama je jurnula unutra da si zagrli potomka. Kod toga čudnoasketskog kreveta koji je ne tako davno namjestila, poljubila ga je u tjeme i bijesno mepogledala. Ja sam grubijan. Dječak se čvrsto stisnuo uz majku i gledao me mješavinom strahai mržnje. Njegov je žestok pogled otkrivao volju mnogo jaču od moje. Poželio sam da mu sesvidim, bez obzira na sve, tom sićušnom neprijatelju.

Za majku sam prije mislio kako je prilično zgodna, no sad sam vidio na tim širokim inježnim ustima spoznaju da sreća ima preduvjet. Imala je delikatan ten poput Engleskinje, alisu kradljivičine ruke bile ogrubjele od rada.

— Vratite mi nacrte! — rekao sam.Priznala je krivnju tako što je pokazala kako jako dobro zna o čemu govorim.— Gospodine, vaši nacrti su na sigurnom. — rekla je na neprirodno dobrom engleskom.

Odnosno, otkrila je kako je tako opasno dobro obrazovana da je, osim osobenjačke obiteljiBinn, nitko koga poznajem ne bi zaposlio.

Rekao sam: — Bit će na sigurnom kad dođu u posjed zakonitoga vlasnika.Usudila se proturječiti.Rekla je: — Ne smiju ostati u Karlsruheu.Bojim se da sam na to samo prezirno frknuo.— Bolje je da nacrti stignu onamo gdje ih mogu razumjeti.Odala se kukavičkim ponašanjem. Da, pomislih, tako je, radi se o bandi.— A gdje bi to nacrte mogli razumjeti?— U Furtwangenu.Ma tko je uopće čuo za mjesto tako komičnog imena?— Ali čak je i Furtwangen prepun mediokriteta.Bio sam spreman upustiti se u ispitivanje odakle joj tako čvrsta uvjerenja da dijete nije na

svjetlo dana lukavo izvuklo više jarko obojenih drvenih blokova, a potom — odakle samo? —komad debele čelične žice promjera možda centimetar. U tišini sam promatrao dok je dječakbrzo sastavio domišljat viseći most po kojem su se klizale i skakutale cigle pogonjenenevidljivim ili čarobnim strojevima.

Bila je to krasna naprava. Kojega oca što čezne za svojim djetetom ovaj dječak ne biuspio očarati?

Dečko je imao glas poput zvonca. Kad je progovorio, glas mu je bio tako melodiozan danisam odmah prepoznao svoj jezik.

— Načinio ga je za vašega sina. — rekla je majka: — Poslat ćete to u Englesku pa se vašsin s tim može igrati dok čeka da mu se otac vrati.

Kako su samo znali da imam sina?— Vrlo ljubazno od vas, — napokon sam rekao — ali vaš sin ne mora kupovati igračke

za mojega.Vidjeli su Percyjev portret. Tako su znali.— On ne kupuje. — rekla je prekrivši mu potiljak dlanom: — On ih izrađuje. Noću.Kako ga je samo voljela — sjala se od ljubavi — ali zbog vještine izrade i domišljatosti

27

kojom je igračka osmišljena, morao sam izraziti sumnju.— Vrijeđate ga. — rekla je, a poštovanja više nije bilo ni trunka: — On ju je načinio.

Porezao se i bit će kažnjen zato što nije pazio.Bio je očito jako ozbiljan dječak, na podlaktici je imao bijeli zavoj. Njegov me je

prodoran pogled uistinu uspio poraziti pa sam utekao proučavanju sadržaja omotnice u kojojje bio list ispisan vrlo kitnjastim rukopisom, na engleskom: Herr Brandlingu, načinit ćemopatku. Kočija koju smo pripremili odvest će vas uraru.

— Nećete morati ništa platiti. — žena je brzo rekla: — Odvest ćemo vas u Furtwangengdje će prema vašoj želji izraditi vašu patku.

A što sam mogao nego se nasmijati?— Zašto bih vam, gospodine, lagala? Ako vas prevarim, vi me možete baciti u zatvor. To

bi me upropastilo. Molim vas, gospodine, dođite. Takav fini stroj ne može vam izraditi običandućandžija.

— A kako bi se takvu stvar dalo izraditi ako nemate radnju?— Upoznat ćete ga. Radi se o herr Sumperu.— Je li me gospodin Sumper opljačkao?— Nije, on je otišao u Furtwangen da vas tamo pričeka.Od moga prvog dana u Harrowu moja lakovjerna priroda služila je kao izvor zabave i

krajnje mi je neobično kako su takve sudove neizbježno donosili baš ljudi koji povjerenja nisubili vrijedni. Zašto se toliko hvaliti vlastitim groznim karakterom?

Ali, razmislite časkom. Biste li vi, na mom mjestu, odbili otići s tim lopovima? Kakobiste tada samo povrijedili sina. Kakvo biste samo iznimno putovanje propustili, u koje vammnogi ne bi povjerovali, a čija je prva faza, južno uz Rajnu, bila i umirujuća i estetskizanimljiva. Što će reći, svoj sam život predao u ruke djetetu i njegovoj majci i dopustio si —sebi, koji sam poprilično dosadan tip — da me prevezu, ma da me podignu u tu Crnu Šumu okojoj su mi dotad samo pričala braća Mrak, kako ih je zvala moja majka. Dobar dio putovanja— koje sam obavio sjedeći sam u kočiji dok je moja mala banda sjedila na krovu, gdje sučesto iz svega glasa pjevali — ispao je poprilično samotan, ali mnogo mirniji nego prethodnedvije godine koje sam proveo strahujući da na jastuku u dječjoj sobi ne ugledam krvave mrlje.

Prva gostionica bila je gostoljubiva, ali ne i čista. Zatražio sam svijeće i napisao pismoРеrсујu, kojem sam opisao pametnoga dječaka invalida, njegov sjajni izum i pustolovinu kojaće me odvesti u Ali Babinu pećinu. Pismo sam, kako smo se prethodno dogovorili, poslaosvom prijatelju Georgeu Binnsu koji je pristao posjećivati Реrсуја četvrtkom i subotompopodne i čitati mu.

Drugoga dana putovanje nas je odvelo duboko u Schwarzwald. Šumski je put bioživopisan, ali i vrlo strm. Sve je bilo izrazito negrimmično. Kamo god je pogled sezao, ljepotai divota — tamnozelene šume, suncem obasjane doline, lijepo uređeni vrtovi, iznimnobogatstvo planinskih rječica, potoka i potočića, da ne spominjem neobične kuće s teškim,isturenim krovovima, svijetlim nizovima blještavih prozora, izrezbarenih verandi i njihovestanovnike — čudan i jedinstven narod — žene s prslucima i svijetlim suknjama, pregačama izgodnim šiljatim kapicama s kojih su se spuštale velike kike koje su smjeli raspuštati samonjihovi muževi. Poželio sam da sam i sam opet takav muž, u intimnom smislu.

Znao sam biti tužan, često i usamljen, no u cijelom životu nisam se upustio u pravupustolovinu pa sam puno razmišljao o svojem automatu i kako sam, već i prije nego što mu jeudahnut život, dokazao njegovu moć da mijenja poredak stvari.

Kočija se nastavila ljuljati uzbrdo dok sunce nije otkrilo onu melankoličnu bjelinukarakterističnu za najviše visine. Sad smo se našli u zemlji u kojoj ništa nije raslo osim trave igrmlja. Na krovu kočije zavladala je tišina i počeo sam se pribojavati kako krajobraz odredištanimalo neće nalikovati onomu koji je pratio putovanje. Trava je ovdje propala, bili smo uzemlji treseta, iako se, koliko je sezao pogled, nije vidjelo ništa što bi ukazivalo da su ganjezini stanovnici na bilo koji način upotrebljavali. Brvnare su bile bijele poput kostiju. A naneobičnoj bijeloj svjetlosti sam sam sebi postao najgori neprijatelj i najveća nada, jedan odonih nestabilnih Brandlinga koji su uvijek u potrazi za čudima.

28

2

Jednom je rečeno: — Brandling bi smatrao kako je čaša na pola puna čak i kad bi munjezine krhotine ležale oko nogu. — Ha, ha, baš smiješno. Ali, je li se itko potrudio uočitikako je optimistično gledište u pravilu ispravno? Zato su nam naše ustrašene molitve takočesto uslišene. Zbog toga se, kad god u životu siđemo s kojega od golih planinskih vrhova,gotovo uvijek nađemo u ugodnoj dolini s gostionicom, vrlo urednom i svježe okrečenom, sprozorima punim procvalih cvjetnica.

U takvoj sam se jednoj gostionici naravno i našao pa mi se odmah vratio moj naivnooptimističan duh. A uskoro će iz prozračnih staja te gostionice krenuti razroki kočijaš nosećina svojim širokim leđima moj kovčeg. Prije toga nam se, ipak, pridružio sa zdjelom vlažnihsvinjskih potkoljenica, uz krigle gustoga piva. Nije bilo nikakvih prjetećih nagovještaja,samrtnih sjena; svaki je list kaline bio vedar i zelen i fino obrezan.

Čak ni težina odijela od tvida čovjeka nije mogla odvratiti od lijepoga žetvenog prizorakroz koji je naša skupina hodala i posrtala. A tko bi mogao ostati ravnodušan na raspoloženjesvojih sudrugova, naročito dječaka koji je potrčao, šepajući skakutao i dozivao žeteoce.Poznavali su ga — kao Carla.

Sad smo bili na putu prema mjestu gdje bi se mogao proizvesti moćan lijek. Prolazile sume srsi od nestrpljenja, a opet mi je, paradoksalno, odgađanje podizalo raspoloženje. Tko sene bi razveselio gledajući kako tog omiljenog dječaka podižu uvis? Kad je vješto izveopremet, nije pokazivao nikakvo samosažaljenje zbog obogaljene noge. Da, osjetio sam kakomi nedostaje vlastiti sin — groznu bol — ali sretnom čovjeku takve će simptome omogućitisamo ljubav.

A što s majkom Njemicom? Tko bi mogao i zamisliti da taj udaljeni lik u žitu imaogrubjele sirote ruke, crvene laktove i usta koja se ne usuđuju nadati bogzna čemu?

Zimi (što su izgleda znali svi osim mene) svi su muškarci iz Furtwangena izrađivali svojesatove s ptičicom, a ljeti su radili uz svoje žene. Bili su Alemani i Kelti, krupni i snažni, vedrenaravi i veseloga jezika. Svidjeli su mi se, iako očito nisu davali ni pišljivoga boba za mene.

Naša je staza uskoro išla uz potok pa je mladi Carl zastao kod blatnjave obale da jošjednom pokaže svoju drvenu napravu; skok žutoga i crvenoga polučio je željen učinak;izvođač se oprostio; mi smo nastavili prateći potok koji je presijecao dvije doline bez puta ihladnu sutjesku u kojoj su se nagomilale cijele planine crnih iglica visokih srebrnih borova,na nekim mjestima pomiješane sa svjetlijim zelenilom bukva i hrastova. Potom nas je uskastaza vodila niz liticu gdje je mirni potok uskoro pokazao svoju dotad skrivenu narav bučnezvijeri, zapjenjene bujice koja se baca u duboki usjek u kojem okreće velik kotač vodenice.Dalje smo se penjali stubama urezanim u živoj stijeni.

Na vrhu smo otkrili vodenicu koja se protezala preko visoravni prekrivene mješavinomstrmih i mansardnih krovova. Zrak je bio neobično vlažan za ovo doba godine, zelen i ustajao.Na sjenovitim fasadama kuća vidjele su se brojne rezbarije koje su jasno podsjećale na sat skukavicom i tako hrabrile čovjeka koji ih je ovamo došao pronaći.

— Sumpy! — viknuo je dječak.Iako je bio tek početak ljeta i vrijeme kad se posječena debla spuštaju do većih rijeka,

naišli smo na napuštena i nabacana debla borova. U dubokom hladu između vodenice inastambe sve je bilo vlažno i ukiseljeno. Hrpe stare, sive pilovine i svježe oborenih debalaponegdje bi nam zapriječile put. Bakreni kabeli, poput kakvih konopaca za stabilizacijujarbola, spuštali su se s vrha vodeničke zgrade do okolnoga tla, gdje su završavali u drvenimsanducima. Shvatio sam kako taj neznanstveni rusvaj ne bi baš svakom ulijevao povjerenje,ali menije bio dodatan dokaz kako bi moji lopovi ustvari mogli biti prerušeni anđeli.

— Sumpy, Sumpy. — Dječakove oči sjale su od iščekivanja. Pomislio sam, baš sammudro odlučio upustiti se u ovu novu pustolovinu. Osjećao sam se poput G. L. Sandersona:

Kad životu bješe skoro kraj,srebrni se začeo trak.

29

r

Otvorili smo crna vrata i našli se, a da nam ni stolić niti vješalica za kapute nisu prepriječiliput, u samom središtu stvari, ušli smo u kuhinju nalik na špilju niskoga stropa i malih, dubokousječenih prozora. Bila je sredina poslijepodneva, no dvije svijeće i svjetiljka već su gorjele.Na peći se pušilo nekoliko lonaca, prepoznao sam dobrodošlu aromu prženih jabuka.

— Sumpy!Za velikim pravokutnim stolom ispod prozora sjedila su dva muškarca, jedan je bio malen

poput vilenjaka, a drugi — pa drugi je, naravno, bio onaj krupni tip debeloga vrata iz hotela,koji mi je iznio romantičnu doktrinu kotača iz Karlsruhea. Taj nevjerojatni lik, čija se kvrgavaćelava glava bljeskala na svjetlu svijeća, bio je predmet Carlova obožavanja. Prilagodio samse. To mi je u naravi.

Potom opa-cupa pa odoše njih dvojica u velikoj žurbi gore stubištem, poput prijatelja kojisu nakon školskih praznika ponovno zajedno.

Nitko se nije potrudio upoznati me s krhkim čovjekom u kožnatim kratkim hlačama pasam mu se predstavio sam. Pretpostavio sam kako izrađuje satove, a njegov piskutav glas iprecizno izražavanje savršeno su se uklapali u ono što bi čovjek očekivao — čuda se neočekuju od čovjeka ratarskih ruku. Rekao mi je da se zove Arnaud.

Неnrу, pomislio sam, stigao si u kraj kakav ne bi bio u stanju zamisliti. U glavi sam većpočeo sastavljati novo pismo sinu.

Kroz otvorene prozorske kapke povjetarac je donio vlažan zrak. Mogle su se čuti jabukekako šište, uporna rijeka i stalan odjek razgovora između herr Sumpera i djeteta koje ga jeobožavalo.

Kočijaš je već nekamo bio odnio moj kovčeg. Dao sam mu napojnicu pa je otišao. FrauHelga bila je zabavljena kuhinjskim poslovima, a ja sam sjeo za stol i sam sebi izigravaodomaćina.

Mali hugenot — kako se sam predstavljao — odlično je govorio engleski i na tom me jejeziku izvijestio kako u ovim planinama živi žestok i neobičan narod. Ako me time misliopreplašiti, nije mu uspjelo. Žestoko i neobično bilo je upravo ono što sam tražio. Zasad je,doduše, ozračje određivao miris kukolja i blagoga duhana za lulu.

Minulo je dobrih pola sata prije nego što su se herr Sumper i Carl vratili stubištem, držećise za ruke, očigledno zadovoljni što su opet skupa.

— Pa, herr Brandlingu, — oglasio se napokon herr Sumper — nas dvojica trebamorazgovarati o meštriji.

Meštrija, meštrija. Začudilo me što mi kolokvijalni izrazi londonskih nižih slojeva sadpričinjavaju zadovoljstvo. Upitao sam Nijemca kako to da se, kad govori mojim materinjimjezikom, služi dijalektom Сосknеуја i ne sumnjam da mi je odgovorio iskreno, ali već jestubištem jurio gore.

Kad sam ga sustigao, već je žustro koračao hodnikom bez prozora. Pod mu je bio nagnutpoput smrtonosne rampe drobilice šljunka u Brandling Railway Co, no, ako je u tome bilokakvih nagovještaja budućnosti, bila je suviše udaljena da bi to spoznao. Pri dnu me čekaloodredište, debela vrata od jelovine zaključana s tri odvojene brave. Ma, da, naravno, morajubiti zaključana. Prvi bih se složio s time.

S vlastitim imetkom, prekasno sam shvatio, čovjek bi mogao sam otputovati kamo godželi. Kako je neobično što mi to nikada nije palo na um. A eto me sad tu — ulazim unajposvećenije svetište, ostvarenje vizije, a svaki, najsitniji detalj fizičkoga postojanja overadionice, konkretna činjenica, na usluzi je Hipokratu. Vidio sam strojeve, naravno, onakokako sam ih usnuo, ali nikada nisam imao dovoljno duha da očekujem kako bi se ta radionicanekako mogla naći ponad divlje sutjeske čija bi ih rijeka pogonila. Sve je bilo iznimno čisto idobro uređeno, više tokarilica, primjerice, jedna prilično velika, druge onakve kakvima seobično koriste proizvođači satova. Najmanja tokarilica imala je platneni remen pričvršćen naokretni cilindar; on je pak širim remenom bio spojen na kotač pilane.

Po zvuku bih rekao da smo iza vodopada, uz stijenu.Viknuo sam da je Vaucanson izumio tokarilicu koja je bila gotovo identična ovoj

pigmejskoj verziji.Herr Sumper me bijesno pogledao.

30

Pomislio sam, gospode Bože, ne daj da se sad uvrijedio.Onda se odjednom, kao da je njegov vlastiti pogonski remen kliznuo na brži kotač,

osmjehnuo i pokazao na zid meni iza leđa.— To je jedini Vaucanson koji nam treba.I pogodili ste — tamo su bili nacrti dvojice prijatelja pričvršćeni na zid.U huci vode začuo sam glasove oca i brata koji su uglas povikali kako ne smijem dati

obiteljski novac tom nevaljalcu.Ali ja nisam od njihova kova. A kad mi je herr Sumper pokazao koliko će mu trebati za

materijal, razmišljao sam u tolikoj mjeri drugačije od onih u Low Hallu da sam mogao samopohvaliti temeljitost popisa za nabavu koji nisam znao niti pročitati. Zbunjen i oduševljenzbog te vodene huke, platio sam mu svaki gulden i vereinsthaler koji je tražio.

Sa svakom kovanicom koju sam stavio u izboranu ruku bio sam bliže predmetu koji jeoholi Mašini nazvao mehaničkim gralom. Pa, neka je i gral. Ispraznio sam novčanik. I doksam hodao natrag tom nagnutom rampom, do odmorišta na pola puta gdje sam trebao spavati,osjećao sam se trijumfalno. Kako sam samo radosno ušao u svoju odaju, tako asketsku, tolikonadmoćnu mojoj kući koju je preuredila najmlađa kći iz pivarske obitelji. Bože oprosti, ružnoje i nedostojno tako razmišljati. Dovoljno je reći kako mi od toga trenutka više neće trebatiulja, pastela, turskih sagova, umjetničkoga krša, vitrina s ogledalom, komoda, samo ovajneobični krevet s izrezbarenim uzglavljem i nizom od deset crnih drvenih vješalica — izbrojiosam — zabijenih jedna do druge duž zida.

Otvorio sam prozorske kapke i kakav je to samo žestok šok bio nakon tmurnoga zelenogsvjetla u kuhinji — azurno nebo, kao kredom iscrtane suhe kozje staze po krajobrazu,plavičast granit u kojem se usjekao potok, žeteoci koji su se i dalje dražesno ljuljali nadsvojim kosama kao da zamahivanje tim alatom ne zahtijeva nikakav napor.

Upitao sam urara: — Kad će biti gotovo?No njega više nije bilo. Spustio sam se stubama u vedrom iščekivanju, morao sam se

držati za rukohvat da ne padnem.Upalili su još svijeća, muškarci su sjedili za stolom, a dječakovu je kosu prošarao zlaćani

plamen.— Jeste li gladni, herr Brandlingu? — upitao je Sumper.— Ne morate se truditi oko mene. — odgovorio sam.Frau Helga ipak je već raspirivala vatru žutim drvima koja su pucketala u plamenu. Lice

joj se jako zajapurilo.Herr Sumper se s druge strane držao vrlo smireno. Kimnuo je glavom kao znak da

sjednem pokraj njega.— Koliko će dugo potrajati? — upitao sam.Svoju pozamašnu ruku stavio je preko moje kao da mi time odgovara na pitanje.Rekao sam mu: — U Engleskoj bismo rekli: vrijeme igra bitnu ulogu.— Vi ste, kako se također u Engleskoj kaže, u dobrim rukama.— Svakako, no valjda imate predodžbu koliko će tim rukama trebati da obave posao.— Imam, i to vrlo točnu. — rekao je dok je od djeteta prihvaćao bocu vina s koje je

kapala voda. Nježno ga je klepnuo po glavi, a dečko je sretno ciknuo i izmaknuo se.— Imam vrlo jasnu predodžbu kako ćete vi ostvariti ono što vam srce želi.— Vaucansonovu patku.— Ono što vam srce želi. — rekao je.Naravno, izmicao se odgovoru. Promatrao sam kako toči vino, dečku je dao naprstak prije

nego što je dobrih pola flaše istočio sebi u vrč.— A što to moje srce želi?— Pa, isto što i moje. — rekao je i natočio meni.— Spargelzeit. — rekao je.— Spargel Zeit. — odgovorio sam nazdravljajući.— Na engleskom bi se — rekao je pedantni mali Arnaud koji je svoju čašu morao

napuniti sam — Spargel mogao prevesti kao jestiva bjelokost.— Königsgemüse. — zvonkim glasom rekao je nadareni dječak i radosno otrpio kad ga je

31

urar stisnuo na svoje krupne grudi.— To je kraljevo povrće. — objavila je frau Helga i pred mene stavila tanjur bijelih

šparoga i malih neoguljenih krumpira.Dakle, Spargelzeit nije bila zdravica. Baš suprotno — bila je kletva — jer ja ne mogu jesti

bjelanjak jaja, jetra, mozak, bakalar, jegulju, ništa mekano i ljigavo. Mogli su mi isto takoservirati i tanjur pun crva.

Moje društvo u Furtwangenu navalilo je na hranu, uzdisali su i ispuštali vrlo privatnezvukove. Frau Helga taj je Spargel tako emotivno doživljavala da mi je postalo priličnoneugodno.

Odabrao sam neoguljeni krumpirić i s njega sastrugao sos.— Jedite. — nutkao je herr Sumper, uzeo duguljasto bijelo povrće i sisao ga svojim

ždrijelom ispod grma na gornjoj usni.— Tek se moramo dogovoriti koliko ćete nam platiti koštu. Ali na ovom ste nam obroku

poštovani gost.Krumpir je imao okus po vlažnoj juti. Šparoga je preda mnom ležala gola. Odrezao sam

joj vrh, stavio u usta i zalio vinom.Sumperu su se stisnule oči.— Je li vam ukusno?— Strašno.Pažljivo me promatrao.— Ne znate kako da je kušate, — rekao je herr Sumper — čitam vam misli.Na to nisam ništa pripomenuo. Namignuo je dječaku koji je zacvilio od smijeha. Nije mi

bilo žao kad ga je frau Helga pljusnula po nozi. Odgurnuo sam tanjur.— Tim više nama. — rekao je i podijelio moj obrok ostalima. Kad su ga proždrljivci

pojeli, Sumper je obrisao usta i skriven ubrusom nešto rekao Carlu.Dječak je istoga časa skočio sa stolca i jurnuo stubištem. Na posao, pomislio sam.

Potisnuo sam povrijeđeni ponos i otišao za njim.Kiselinu u želudcu najbolje smiruje društvo vještog obrtnika koji pažljivo radi. Kad je

započeo rad na prvom portretu moje supruge, često sam znao pješke otići do seoske radionicesvoga prijatelja, udovca Georgea Binnsa, čiji je otac bio urar Njezina Visočanstva, kraljice.Tamo bih u svom tom kuckanju pronašao štogod spokoja. Očekivao sam kako će tako biti i uFurtwangenu. Dijete je kliznulo kroz radionička vrata, no pred mojim se ramenom ispriječilavelika ruka.

— Vi ste mecena. — rekao je herr Sumper, okrenuo me i onda mi zapriječio put: — Aumjetnik sam ja.

Pa, naravno da je to bilo besmisleno. Nije bio umjetnik, već urar. Umjetnika sam se dositanauživao tamo odakle su me na ovaj put poslali. Pomislio sam, ti prokleta bitango. Zaslužio sida se ispovraćam po tebi.

— Ne mogu raditi dok mi vi visite nad glavom.Dakle, i uvrede moram trpjeti.— Želio bih pomagati. — rekao sam.— No, da. — odgovorio je: — Donio sam vam ovo.U ruku mi je gurnuo nekakvu uništenu knjigu kakve se daju naći u kolicima, stranica

punih smeđih mrlja, zgužvanih korica.— To je Život Benvenuta Cellinija. Na engleskom. Iz te ćete knjige naučiti kako

umjetnici trpe od ruku svojih mecena i podučit će vas kako odigrati važnu ulogu koju ste sebinamijenili. Kad je pročitate, moći ću vam reći kada će posao biti gotov.

I tako sam se ponizio radi ostvarenja svoga cilja pa sam ja, Неnrу Brandling, ne samodopustio stranom trgovcu da izigrava umjetnika nego još i da me pošalju u krevet bezpristojnog obroka.

3

Spavao nisam, glava mi je bila vrtuljak sjećanja. Na primjer, večer prije odlaska od kuće

32

Реrсуја sam izvijestio kako se možda neću vratiti do Božića.— Kako je to krasno, tata. — rekao je: — Kakav će to samo Božić biti.Stalno sam u glavi vrtio naš tadašnji razgovor, pa onaj sutradan ujutro kad sam se

pozdravio sa svojim hrabrim crvenookim dečkom. Nisam trebao spominjati Božić. Ponio samse suviše kapriciozno. Ali mu nisam mogao proturječiti: srce će tvoga pravog prijateljapuknuti. Nisam znao pod kojim će mi uvjetima biti dopušten povratak.

— Doviđenja, luckasti tata! — rekao mi je.Pomislio sam od koga je to naučio. Poljubio sam ga dvaput. Nisam bio siguran da ćemo

se ponovno vidjeti baš u ovom svijetu.Soba koja mi je dodijeljena u Furtwangenu odjekivala je od hučanja vode, neprestane

bujice i prigušenoga cvileža smiješnoga vodeničkog kola.Užasni sati promicali su u razmišljanju o noćima s početka moga braka s njegovom

majkom, dok nas smrt ne rastavi, u to nisam nikada sumnjao, ukrug su se vrtjela sjećanja kakoje samo drhtala pod mojom težinom. Teški, ogrubjeli čovječe, nazivala me nepromišljeno,neprestano.

Dosta dugo sam bio bog. Tek na kraju je izrekla te okrutne riječi o mojim grudima.Neoprezno sam naglas mislio, pitao se je li možda dojilja zarazila najprije našu djevojčicu, apotom i dečka.

— Dakle, kriviš mene? — zasiktala je: — Kako se samo usuđuješ?— Ne, — viknuo sam — niti u snu!— Ja sam ona s dojkama. — rekla mi je: Ja sam im trebala biti majka, što sam jasno i

željela biti, a moje su grudi odvratne i dlakave poput psa. — Kako samo mogu dalje živjeti?— pitala se.

Tek u žaru borbe optužio sam je zbog tih njezinih slavnih grudi, tih lažnih obećanja kojanikada nisu dotakla gladna usta njezina Реrсуја.

U Furtwangenu sam spavao zamišljajući da sam budan. Probudio sam se u svijetu zlata,zore, poda, svjetlosnog efekta. A zora u Furtwangenu bila je po istini mnogo manje čudesnaod bijele sobe moga pravoga prijatelja u Low Hallu, u koju će sad negdje ući neugledna ipoštena njegovateljica Irkinja noseći šalicu goveđe juhe. Onda će sjediti zajedno i čekati dadragi George Binns kroz vrtni ulaz donese poštu.

O, Bože, ogladnio sam poput spremnika punoga kiseline, ali Реrсу mora doznati gdje setočno nalazim. Našao sam olovku i pismo napisao u obliku naputka kako stići ovamo. Akoslijedi moje upute, na karti će pronaći Furtwangen i točno znati gdje se izrađuje patka samo zanjega. Nijedno drugo dijete u Engleskoj neće takvo što posjedovati, ni jedno dijete na cijelomsvijetu. Obećao sam mu kako ću izradu opisati do najsitnijega detalja tako da može zamišljatikako stoji pokraj mene ili je poput kakve pametne ptice sjeo na gredu pa gleda dolje kako seizvode čuda.

Potom sam omotnicu naslovio na dragoga starog Binnsa. Kako pismo nisam mogaopovjeriti gostioničaru, preostalo mi je da otkrijem kako to Nijemci šalju poštu.

Započeo je moj prvi dan u Furtwangenu.Nije bilo noćne posude, dakle potrebe sam morao obaviti u prirodi, nakon čega sam se

umio u potoku, a promatrao me natmureni radnik iz pilane. Mogao bih dati napojnicu seljakuda mi pošalje pismo, ali, ne, neću to prepustiti tom čovjeku.

Za doručak su bile samo nekakve gorke jagode koje su mi tek pojačale glad. Nije bilonikakvih znakova života, osim hugenota, koji je kod prozora nešto pisao.

Upitao sam ga kad se servira doručak.— Gospodine, — odgovorio mi je — čovjek se na to navikne.Nastavio je pisati.— Pitate se što to radim? — rekao je.Nisam se pitao.— Ja sam skupljač bajki. — rekao je.Kako neobično, pomislio sam, upoznao sam skupljača bajki.Pa što će se sve tu dogoditi?Krenuo sam u potragu za selom Furtwangenom odakle sam namjeravao poslati pismo.

33

Grozno jutro. Pretrpljena poniženja nema potrebe opisivati. Jasno je da strance ovdje ne vole.Dječak me gađao kamenom. Čak ni svećenik nije mogao razumjeti što želim sa svojomhitnom poslanicom i do trenutka kad sam se morao maknuti u stranu kako bih dao pravoprvenstva mjesnom stanovništvu, nakon čega sam klipsao razlokanim putom pa onda icestom, potpuno sam se izgubio. Trebalo mi je cijelo poslijepodne da pronađem pilanu, tadme već bila uhvatila bolna vučja glad. Želudac mi se napeo poput bubnja u kojem bućkariječna voda.

Bilo je već kasno poslijepodne, na peći nije bilo ničega osim lonca za kuhanje. Hranukrasti neću, izdržat ću, ali kako će Реrсу? Koliko jedan mali dječak može čekati?

Carl je na vrijeme došao po mene. Držao me za rukav, bio sam mu zahvalan na tommalom znaku ljubaznosti. Večera je bila ista kao i večer prije. Što bih samo dao za staraomiljena jela iz škole koja sam nekoć mrzio — kobasice u umaku, varivo od cikle, prženikruh, puding od tapioke?! Sad sam bio tako gladan da bih progutao crve i tražio još. Moji sudomaćini pognuli glave, znao sam kako im je neugodno zbog mojih manira, ali sav sam seraspomamio. Prelazio sam pogledom od jednoga do drugoga i izazivao ih da me pogledaju uoči.

Naposljetku su se povukli, a kad je otišao i Sumper, ostrugao sam mu tanjur do zadnjefleke koja je ostala od sira.

Onda sam izašao u mrak, crijeva su mi bila u agoniji.Legao sam na vlažnu stazu i slušao svoje domaćine — groteskne brkate kokoši koje su si

međusobno davale šlagvorte, gromki bas i zvonki sopran, uzdisanje. Ponekad bih se probudioi čuo ih kako se smiju, shvatio bih tada kako sam zahrkao.

Nebo je bilo zvjezdano. Ispod tih ledenih sazviježđa bio sam vlažan od rose, suvišestidljiv da kroz kuhinju odem do svoje sobe.

Odlično su govorili engleski osim kad bi pjevali i sastavljali popise, što im je, čini se, bilastrast. O kakvim se popisima radilo, nisam mogao znati. Ljudska imena, ili možda imena selaili pak orijentira koji bi mogli pomoći otkriti gdje netko živi, ili sam tako barem nagađao.Piskav glas takozvanoga skupljača bajki uvijek je dominirao. Nisam mogao zamisliti zašto,osim ako nije znao imena seljaka, koji bi od njih mogao biti laka meta i slično. Nisu prestajali.Ako ne bi sastavljali popise, pjevali bi narodne pjesme. Ako nije bilo pjesama, čuli bi secvrčci.

— Za ime Božje, umrijet ćete.Sumper mi je pomogao da ustanem i poveo me u kuhinju. Posjeo me za stol i promatrao

kao da mi je majka. Frau Helga mi je poslužila neku vrstu kaše. Dok sam jeo, Sumper menastavio gledati.

— Što to smjerate, herr Brandlingu?— Hitno moram poslati sinu pismo.— Sutra. — rekao je ne znajući kako je život u pitanju.Izjutra sam s prozora svoje sobe vidio kako je neobično bistrooki Carl brzo nekamo

krenuo, skakućući kozjom stazom mahao žeteocima, da bi se sat ili dva kasnije vratio spaketom ili košaricom koji su mu stali u džep, čija je tajna odnesena gore stubištem, prekorampe, pa nakon kucanja dočekana povicima koji su mogli predstavljati trijumf ili pakprijekor.

Carl je imao jako neobične ruke, bile su tako duge i tanke da bi čovjek pomislio kako ćemu trebati još jedan red zglavaka. Sumper ga je obožavao. Zvao ga je genij i duh te drugimneumjerenim izrazima koji su me naveli na pomisao kako baš te nestvarne ruke ustvariizrađuju Percyjev stroj.

Helga je krpala i ne podižući glavu rekla:— Pokažite mu naš novi poštanski sandučić, gospodine Arnaude.— Odmah. — odgovorio je Arnaud, ali je potom nekamo otišao. U istoj toj prostoriji

sjedio sam već za večerom kad se napokon vratio.Kad su sa stola maknuti ostatci jela, objavio sam kako bih rado sam otišao pronaći

poštanski sandučić.Skupljač bajki skočio je na noge.

34

— Imate li pisma spremna za slanje, herr Brandlingu?Vidio sam da je jadnik sad bio odjeven za grad, s prslukom i tamno zelenim pamučnim

naramenicama, visokim cipelama i širokim kožnatim pojasom koji je zategnuo za još jednurupu oko uskoga struka.

— Nemam marke. — odgovorio sam.— Imamo marke prekrasnih boja. — rekao je skupljač bajki: Takve vam trebaju za

Englesku. Pretpostavljam kako imate dva pisma?To znaš već cijeli dan, pomislih. Uskoro će se smračiti.— Trebat će vam svjetiljka.— Nema potrebe.— Bit će mjesečina?— Vidim poput mačke. — čudni je svat odgovorio. I tako smo se spustili u prštav kaos

sutjeske.Kad smo koju minutu kasnije iz njega izašli, cijeli je svijet bio obasjan zlatnom slamom.

Opet su se mogle čuti ptice, tiho zveckanje lanca kojim su kraj potoka bile vezane tripatuljaste koze.

— Majka mi je bila mačka. — rekao je skupljač bajki kao da se radi o nekoj posveobičnoj primjedbi.

Nisam uzvratio, ali iskreno rečeno, bajke me užasavaju, ne zato što bih vjerovao u njih,već stoga što ne mogu a da ne zamišljam zlu maćehu koju su, recimo, natjerali da pleše uužarenim željeznim cipelama. Kakvim se samo okrutnostima mi ljudi svakodnevno bavimo.

Ispostavilo se kako je selo vrlo blizu. Percyjeva sam pisma ubacio u željezni sandučićukrašen zlatnom kićankom poput generala. Onda smo zašli za ugao ulice gdje sam ugledaoneobične kuće koje su se stisnule jedna uz drugu, strmih krovova s isturenim mansardama,drvenini stubištima te, obasjanu zadnjim zrakama zalazećega sunca, krasnu žutu krčmu sadaokupanu zlatnim svjetlom.

— Krčma nije daleko, herr Brandlingu. — rekao je stidljivo pa sam napokon shvatiozašto me pustio da čekam cijeli dan.

4

Skupljač drevnih okrutnosti bio je tek mrvica, sićušno stvorenje s oblakom kovrčaveprosijede kose. U pilani se nije doimao nekim velikim osobenjakom, u usporedbi sprisutnima, no u seoskoj je krčmi strčao kao posve neobičan lik, napola muškarac, a napoladijete meke kože i glave savršeno razmjerne tijelu.

U pilani je bio posve opušten, u krčmi plah poput ptice, srce mu je vječito bilo u petamakao da baš sve, čak i obično zrno žita može predstavljati smrtonosnu opasnost. Možda je ubocama rakije vidio mogućnost da izbije nasilje, ili se u katoličkom ozračju pojačano osjećaoprotestantom ili ga je pak smetala zadimljenost zastrašujuće fiziognomije: Židovi i Nijemci sukartali, prepirali se na više jezika nego što se dalo prebrojiti.

Krčmarica je bila užurbana, tusta mala gospođa kakve se mogu vidjeti na starimgrafikama, vrlo je srdačno pozdravila gospodina Arnauda, pronašla mu stol pa sir i malo pivoposlužila prije nego što smo stigli i naručiti. Rekao sam kako je strašno ljubazna.

Arnaud mi se nagnuo do uha.Što znam o herr Sumperu? Zašto sam mu donio nacrte? Zašto nisam narudžbu dao kakvu

uraru u Karlsruheu gdje bi se prije moglo očekivati da se posao obavi kako treba?Pomislih, bista haj — kasom! Pouzdanje mi potkopavati ne treba.Upitao sam ga kako se našao u Sumperovu krugu. Kapnuo je malo hlapiva ulja na rupčić

pa si otirao hrskavičav nos. Pri svjetlu svijeća činilo se kako su mu nosnice pune krvi.— Zašto — ustrajavao je — nisam od Sumpera tražio pismene preporuke?Možda sam naivan, ali vidio sam kamo smjera: želio je reći da sam dopustio ispasti

žrtvom zločinačke bande. On će me spasiti, uz honorar.Dok je govorio, nagnuo se prema naprijed, ali je gledao dolje poput kokoši koja je opazila

crva.

35

Zar mi nije bio problem kad sam doznao kako je herr Sumper prije dosta godina pobjegaoiz sela?

Nije me gledao u oči. Pijuckao je oprezno svoje pivo. Kazao je kako me ne držinesmotrenim čovjekom.

Odgovorio sam mu da takav i nisam.Kako bilo, rekao je kao da me opravdava: — Herr Sumper je krupan čovjek. Ljudi se boje

išta kazati protiv njega. Jako je teško otkriti istinu.Brzo je pogledao iza sebe kao da mu prijeti napad, a, ustvari, na pameti mu je moralo biti

samo kako da me pretvori u svoj plijen.Nije li ga strah?Ma ne. Skupljači bajki navikli su na najopasnije situacije. Ovi nasilni likovi, ovdje u

krčmi, svi se ustvari plaše Sumpera. Imao je mišljenje o urarevu povratku iz Engleske. Tvrdioje kako je sad kvalificiraniji, što je zaprepastilo one koji prije nisu mogli zamisliti kako bičovjek mogao biti kvalificiran za izradu satova, kao što ne bi mogao bio kvalificiran da jašemagarca ili da si prazni crijeva.

Manje brutalan čovjek ne bi bio opstao, no herr Sumper je ipak bio herr Sumper. Taj nijenikada išao na ples a da si prethodno džepove nije napunio s pet ili šest željeznih sjekirica —zvali su ih speidelovi — za sjeckanje drva, pa su ga se klonili čak i zloglasni radnici izkamenoloma. Sumperovo glavno zadovoljstvo bilo je plesati dvadeset i četiri sata bezprestanka, odnosno, prestajao bi samo u stankama između dva plesa. Tada bi neumjereno piovrč za vrčem vina.

Da zna koliki će na kraju biti ceh, svaki bi put otkinuo dugme, prvo s crvenoga prsluka,pa s kaputa i onda ih na kraju otkupio od gazde.

Budući da se tu radilo o čovjeku kojega sam angažirao da spasi moga Реrсуја, nimalo minije bilo drago čuti kako je stara pilana bila najzaostaliji dio cijeloga kraja. Skupljač je bajkito možda naslutio jer je ipak kazao kako je to najbolje mjesto da se u tajnosti izvodi složenposao. Već je vladalo uvjerenje kako se Sumper tim izoliranim položajem koristio ne bi liprikrio svoju tajnu trgovinu blasfemičnim urama s kukavicom.

To me nije nimalo utješilo. Upitao sam ga kako takvo što izgleda.Gospodin Arnaud nije znao. Ali bi to, rekao je, bilo posve u skladu s urarevom

nereligioznom naravi. Što se pak tiče njegove tehničke sposobnosti — kad bi se god Sumper urazgovoru dotakao područja u koja je Arnaud bio dobro upućen — kao što je, primjerice,metalurgija — ispalo bi kako Sumper nije nikakav primitivac.

Čak štoviše, posve suprotno.Je li uistinu onako napredan kako se hvali?Arnaud mi nije odgovorio.Kazao mi je kako je Sumperov otac bio prava neznalica iz pilane, podjednako nasilan

poput sina. Glavno zadovoljstvo bilo mu je da limene tanjure na kojima su u raznimgostionicama posluživali večeru stisne u kuglice.

Jednom posve neslavnom prilikom zabranio je mladom Sumperu da ide plesati na svadbi iposlao ga raditi u pilanu. (Vjerojatno mi nije promaklo kako trupci u pilani nisu ubačeni urijeku, čemu je razlog to što je Sumper pilanu iznajmio kropotkinovcima, a ovi se ni oko čeganisu mogli složiti. Ti su trupci tjednima prije moga dolaska trebali biti poslani niz rijeku. Utom bi slučaju od njih nastala splav duga stotinu metara krme široke devet trupaca i s tritrupca na pramčanom dijelu.) Otac Heinrich Sumpera je s vjenčanja poslao kući kako bisastavio upravo takvu splav.

I tada je sin odlučio, kako se govorilo, da se ukrca. Koliko se znalo, mladi se Sumper nijepozdravio s ocem i majkom, a splav nije usmjerio do nekoga od uobičajenih odredišta, već je(prema policijskom izvješću) otplovio sve do Rajne (što je, kako sam ubrzo shvatio, bilonemoguće). Negdje je iskočio na obalu, nitko nije znao koliko je novca imao sa sobom, pa senekako prebacio u Englesku, gdje je, kako tvrdi, stekao to svoje veliko obrazovanje.

Ni dan-danas se nije zaboravilo da su trupci ukradeni, a roditeljima pričinjena materijalnašteta. Možda ih je obeštetio svojim engleskim zlatom, ali tko bi to mogao znati? Kasnije je napošti viđeno pismo iz Londona. Nije ga, naravno, mogao otvoriti nitko osim njegovih

36

roditelja, a kad su deset godina poslije oboje preminuli, odvjetnik ga nije mogao naći,pronašao je samo oporuku koja nikad nije izmijenjena.

Tako je sin razmetni naslijedio pilanu.Tijekom našega razgovora Arnaud je neprestano naručivao što je god želio. Bijeli sir

rezuckao je u pretjerano tanke kriške, a ja sam ga promatrao kako ih gricka svojim malimštakorskim zubima.

Arnaud je rekao kako je on u najboljoj poziciji da mi pomogne. Povjerio mi je kako jenjegova moć znatno veća nego što bi se to možda činilo.

Dakle, pomislih dok je on naručio novo malo pivo, možda je uhoda kakva baruna. Saptomje počeo govoriti o frau Helgi. Pa, ako želi, može mi ispričati kakav trač, iako sam mu iskrenokazao kako mi ta žena u životu ne predstavlja ništa. Ali da, njezin nesmotreni muž, otkrio jegospodin Arnaud, poveo je maloga Carla da bude svjedok pobjede radnika u njihovojtakozvanoj revoluciji. Pa je tako ustrijeljen pred njezinim očima, a metak je, prije nego što sesuprugu zabio u srce, bebi teško ozlijedio nogu.

Kako pripada okrutnoj vrsti skupljača bajki, ta ga je strašna nezgoda baš razveselila.Napućio je usta. Rezao svoj sir. Tako sam se razbjesnio da nisam mogao pratiti priču sve dokmajka i siroče nisu stigli u Furtwangen, gdje je ona imala strica koji je nekoć bio dobar premanjoj. Nažalost, rekao je skupljač bajki, dan prije njihova dolaska stric je preminuo nasredgradskoga trga.

Je, tebi bi to baš bilo nažalost, mislio sam si. Nije li to baš onakav strašan događaj kakvetvoj ceh jako cijeni? Dijete postane siroče. Dijete umre. Izgubi se u šumi. Šepa do krajaživota.

Mali su ljudi najokrutniji. Ispričao mi je da je Helgi utočište pružio svećenik pa sampomislio, nebu hvala, hvala Bogu barem na tome, ali, naravno, svećenik ih je potom istjerao.

Pomislih da je baš bijedni mali govnar koji vječito skuplja sirotinjski jad.Tada sam, ili brzo nakon toga pomislio, da ide dovraga. Nemoj biti siguran kako ću ja

podmiriti ceh. Izašao sam iz krčme, naravno, na pogrešna vrata, pa nisam imao pojma gdjesam. Ponovno izgubljen, vječito izgubljen. Pravi klaun. Čovječuljak me pronašao i poveokući, majka mu je bila mačka. Što će se dogoditi kad umremo? Tko će ispričati istinu?

Неnrу & Catherine

— Bio sam bogataš — napisao je Неnrу Brandling, a Catherine pročitala — pa sam zbogtoga privlačio uobičajenu gamad. No moji prošli i sadašnji strahovi i agonije nisu bili ništa uusporedbi s onim što je propatila ova jadna Njemica.

Catherine je znala kako Неnrу misli na frau Helgu.— Ona i ja — napisao je Неnrу Brandling 1854. godine — oboje znamo kako ti samo

dijete može ispuniti dušu, smotati te oko maloga prsta i ispuniti te neprestanom bojazni istrepnjom. Vidio sam kako stavlja ruku Carlu na rame, polaže mu dlan na zlaćanu glavu. Toje bilo nešto što gospodinu Arnaudu nije bilo dostupno.

Kakva samodopadnost, pomislila je Catherine Gehrig u Londonu 157 godina kasnije,potpuno smetena od srdžbe i konjaka. Kako je istinski bijedan u svojoj pompoznojdiskriminaciji: ljubav prema djetetu bolja je od ljubavi prema odrasloj osobi. Kako bi to bilomoguće?

Jadna, dosadna budala iz više klase nikada nije pomislila kako će mu čitatelj biti žena bezdjece. Nemoj mi samo tupiti da nisam upoznala ljubav ili da je ta moja ljubav niže vrste.Ljubav mi je izvadila utrobu.

Bacila sam bilježnicu na drugi kraj sobe. Odletjela je u kuhinju gdje su joj se stranice odlakmus-papira razbacale poput uvenuloga lišća.

Neka vidi Matthew što mi je učinio. Nakon katastrofe s bilježnicom jedini neoštećeni list

37

papira ostao je račun na kojem je Sumper nazvan Monsieur Sumper. Izdan je za kupnju velikekoličine srebra.

Bilo je posve nepodnošljivo da ti prevaranti tako opljačkaju Неnrуја, ali i podjednakouvredljivo, koliko god da je razumljivo, da on nastavi s tim glupostima o djeci. Nije bašizrijekom rekao kako je roditeljska ljubav superiorna drugim ljubavima, ali je bilo jasno datako misli. Naravno, nisam priželjkivala da mu se dogodi nesreća. Bilo mi ga je žao. Ali istinaje kako su ti djecoljupci općenito slijepi i gluhi za logičnu posljedicu tih odnosa, koji čestozavrše heroinom, samoubojstvom, dosadom ili emotivnim udaljavanjem. Sve ih te groznesvađe čekaju u životu, a jadničci su samo željeli savršenu ljubav.

Kad bih viđala muškarce Matthewovih godina ili starije, mrzila sam ih što su živi. A opet,nikada nisam očekivala da živimo vječno, upravo suprotno. Svako jutro koje bi mi podariloMatthewa, grlila bih ga, držala u sebi poput molitve, ispunila pluća s njim, kad bi mu nogabila među mojim nogama, očešala bih se o njega — kojom drugom riječi da se izrazim? akobih bila jasnija, ispala bih vulgarna — krajnje nježno bih ga dotaknula pa bi svoj nos spustiomeni do oka, baš tamo, tako da su te tako strašno komplicirane tvornice, suzne žlijezde, bilejedna do druge, volim te, volim te, volim te svakoga jutra, svake večeri.

Otac mi je umro pred očima. Nakon što na intenzivnoj njezi provedete nekoliko dana,nećete tako lako zaboraviti kako tijelo funkcionira, kako prestaje funkcionirati. Kasnije lakozamislite krv punu kisika, boju tekućina koje plivaju svuda po vama, u meni, u njemu. Vidjelasam kako se Matthewu oči suze u trenutku strasti, to voljeno lice, visoko, grubo, nježno tijelo,njegovu tvrdu svilenost, popila bih ga cijeloga.

Oboje smo bili sujetni zbog pragmatičnosti naših ekstaza. Nismo imali dušu, ali smo sepotpuno predavali trenutku, poput morskoga vala, znali smo reći, poput životinja, kako smosamo savršeni, mislili smo dok smo tako sjali od ljubavi. Kako je nepošteno što nismo imaliduše.

Nedaleko od Becclesa ljeti, dok se srebrnasto svjetlo ranoga dana zaigrano odbijalo odizolacijske folije, uzeo bi me straga, pa obgrlio oko trbuha, a ja bih pomislila da želi dazatrudnim.

Svoju djecu smjestio je na sigurno, u internatske škole, pa im je mogao tamo pisatiljubavna pisma. Ponekad bih ostala bez vikenda, kad bi ih u štalu doveo da mu pomognu uposlu, moj život lišen dva dragocjena dana. Voljela sam tu njegovu ljubav prema njima, alibih katkad pomislila da su razmažena derišta. Kad bi se sin matematičar požalio kako mu je uBecclesu dosadno, to sam doživljavala kao osobnu uvredu, ali sam istovremeno bila i jako,jako sretna što opet imam svoj prostor.

Možda je, pomislila bih, Matthewova ljubav prema sinovima bila superiorna vrsta ljubavi,katkad. Ali svašta bih ja pomislila. Primjerice, sanjala sam kako je ispod poda štale zakopanženski leš. U snu, ja sam je ubila, pa potom na to zaboravila.

Nisam smjela zavitlati bilježnicu Неnrуја Brandlinga na drugi kraj sobe. Nitko, pa niMatthew, naročito ne Matthew, ne bi vjerovao da sam takvo što u stanju učiniti. Nitko ne bivjerovao kako bi mogla nastati situacija u kojoj bi to bilo koji konzervator napravio. Poletjelaje u zrak, lepršala izvan domašaja restauracije, raspadala se još u letu. Umrla je u zraku i, kadje pala na pod, stopila se s krilima mnoštva moljaca, a ja sam zaplakala svjesna što samučinila, ne kao konzervatorica, već kao jadna pijana žena srdita jer je netko bio čovjek nasvom mjestu.

Pronašla sam votku na mjestu gdje sam je sakrila od sebe same. Već je vjerojatno prošlaponoć, pomislila sam. Bilo mi je žao što nemam kokaina. Rado bih se gotovo uništilazadovoljstvom i propadanjem, a dok sam pila votku, palo mi je na pamet kako se herrBrandling nije trudio objasniti bakrene kabele, pa nikada neću otkriti kamo su vodili. A opet,pomislila sam da je Неnrу glup kao noć. Stvarno, kakav to samo neobičan čovjek mora biti dadođe u švarcvaldsku pilanu i BAKRENE KABELE opiše kao šatorsku užad koja od krovavodi u SANDUKE na zemlji a da nikoga živog (barem zasad) ne upita čemu ti kabeli služe.

Sjećam te se, moj Matty T. Sjećam se kako sam s tobom vodila ljubav. Tvojih sivih očiju,isprva stisnutih, a potom tako široko otvorenih i dražesnoga ružičastog tunela tvojih usta. Nisiimao niti jednu jedinu plombu. Moja usta puna su crnog amalgama. Sjećam se tvojih uzvika

38

kako mi se napinju u tijelu. Sjećam se kako si me grlio na kolodvoru dok sam plakala i vikala.Sjećam se kako si me umirio i učinio spokojnom. Kako si me ostavio u taksiju pa sam mislilada ću umrijeti.

Zaboravljam da si mrtav, da je mrtav i Неnrу Brandling. Mrvice njegova pepela pomelasam vješto osmišljenom Oxovom lopaticom za smeće. Činila mi se tako lijepo dizajniranom.Kakvim sam samo banalnim životom živjela, mišćafl me činio sretnom a da nisam imalapojma kako ću njime pokupiti kosti i pepeo Неnrуја Brandlinga i baciti ih u kantu za smeće.

2

Ovdje je sve što je ostalo od povijesti frau Helge, kako ju je zapisao Неnrу Brandling,složene na mojem kuhinjskom stolu u sjevernom Lambethu u travnju 2010. godine.

Frau Helga u gostionici nije radila niti dva dana kad je svećenik (rekao) kako ne možedalje ostati pod njegovim krovom (jer) je radila kao konobarica. No da je svećenika služilopamćenje, bilo bi mu jasno kako se nije ponio baš kako bi trebao.

Slučajno ga je ogrebla po licu.Gazdarica... dopustila joj je da spava u kuhinji gostionice. Druga je konobarica bila

raspuštenica koja je pobjegla jer je muž...Druga je konobarica predložila frau Helgi da zajedno žive u napuštenoj Sumperovoj

pilani.Pilana... vjetar je puhao, svakojaki strojevi zveckali... stenjali... druga se konobarica

vratila mužu... sama... netko je vukao namještaj po podu... Helgina je beba spavala... uzelaželjezni žarač i sišla niz stube... muškarac... plesao... pijan pao. Skrivena u mraku... morat ćega ubiti... baciti tijelo u rijeku...

— Daj mi taj žarač! — rekao joj je stranac. Onda je uzeo tvrdi žarač i savio ga prekokoljena kao da se radi o prutiću celera. Savio je željeznu šipku, lice mu je bilo crveno, iskeziose pokazujući velike zube usred brade. — Ne boj se! — rekao je.

To je bilo sve što sam ja, Catherine, uspjela spasiti. Zaspala sam za stolom, a probudilome kucanje na vratima. Matthew, pomislila sam. Tako bi on dolazio, ne često, gdjekad. Bilasam užasnuta, skamenjena i oznojena, suhih usta, slijepljenoga grla. Rebrenice i prozor na vrtbili su otvoreni pa me svatko mogao vidjeti.

Onda je on — tko god bio — ušao u dvorište i kopao po mom smeću odvojenom zareciklažu. Čula sam boce kako zveckaju pa me ustvari bilo sram. Na koljenima sam otpuzalau spavaću sobu i ostavila da gore svjetla u kuhinji.

Moje bolovanje bilo je pravi užas. Ujutro sam znala kako ga neću moći iskoristiti. Jelasam suhi tost da ublažim iritaciju želudca izazvanu analgeticima i nakon što sam sramotnulepezu ostavila na kuhinjskom stolu, odvukla se do podzemne, gdje mi se ponovno pokušalauvući klaustrofobija. Pomislila sam da ne mogu raditi ovaj posao. Pomislila opet da nemamizbora.

Moje je tjelesno samouništenje u Osiguranju izazvalo kolegijalan pristup. Pomislila samkako me samo čašica votke može učiniti uvjerljivom.

U liftu sam se vozila sa sićušnom, energičnom lezbijkom iz Keramike — Heather sezvala, čini mi se. Bila je tako vedra, puna života. Na posao je došla biciklom pa sam vidjelakako se jedva suzdržava da ne počne trčati u mjestu.

— Malo smo se ubili? — upitala me.Pomislila sam kako ima tako divnu, savršenu kožu. Nema pojma da će umrijeti.— Jesi li prošla kroz vulkan?Da sam čitala novine, znala bih da je na Islandu došlo do velike vulkanske erupcije koja

je prizemljila sve svjetske zračne prijevoznike, ali nisam morala pročitati Guardian dashvatim šalu. Mislila je reći kako patim od mamurluka. Ubila sam se, pokisla, urokala, nalila,olešila, mortus, nakitila, obeznanila, udesila, nacvrcala. Pomislila sam da mi se baš sviđaodnos koji u ovoj zemlji imamo prema alkoholu. Kako bih uopće opstala u Americi? Valjdabi me tamo umjesto toga poslali na terapiju za gubitak voljene osobe.

Moja iskaznica nije imala pojma o mom trenutnom kemijskom sastavu. Otvorila mi je

39

dvoja vrata pod jakim osiguranjem kao da sam potpuno trijezna i pri sebi. Moj je kabinet pak,naravno, bio nezaključan, zaključati se nije ni dao.

Učinilo mi se kako ću se ovako osjećati do kraja života.Bilo je skoro devet sati kad sam navukla gumene rukavice i počela pregledavati prvi

stakleni štapić, iako stvarno nije bio moj posao čistiti te štapiće.O procedurama se mora održati sastanak prije nego što može početi konzerviranje ili

restauriranje.Ali nisam mogla podnijeti da s nekim razgovaram.Odložila sam štapić na radni pult i neko ga vrijeme proučavala. Ti štapići, koji se

spominju i na računu izdanom herr Sumperu, služili su za podražavanje vode. Potom bi patkasvoj lažni čmar smjestila na njih pa jela ribu i srala ili život krivotvorila kako je već toagresivni urar zamislio. Tu negdje mora biti refleksna pločica koja paše ispod štapića, što bistvorilo efekt vode.

Možda bi stakleni štapići bili dio posla koji obavlja mala Heather, samo što stvarno nisamželjela s njom razgovarati. Niti sam željela dublje kopati po kutijama i pronaći bogtepitaj što,možda balzamirano tijelo Реrсуја Brandlinga slomljene čeljusti kako bi se doimao da počiva umiru.

Heather bi mi trebala biti zahvalna što želim očistiti svu masnoću i ulje koji su seiscijedili u šuplje središte štapića. Očistiti ih bit će prava noćna mora, ali meni neće biti teškoučiniti joj to. Rabit ću tanke mjedene štapiće na koje su pričvršćene kuglice vune. I ako bi miswinburneska procedura u svojoj viktorijanskoj mudrosti dopustila da to radim, možda bi mise bol prestala pojačavati.

Prije nego što mogu početi čistiti, morat ću skinuti mjedeni prsten koji se nalazi na vrhusvakoga štapića. Ti štapići pristaju u neki mehanizam koji se još nije ukazao, koji ih vrti.Ovdje su prije mene prošli naraštaji ubitačnih pragmatičara, iza kojih je ostao šelak, gips uprahu, silicij, a čišćenje će svakoga od tih neprikladnih materijala zahtijevati domišljatost,vrijeme i strpljenje.

Dajte to ostavite meni.Dajte, pa ne budite formalisti.To mogu raditi u samoći dok se do kraja ne izliječim ili ne umrem.Na prvom je staklenom štapiću netko rabio smolu, baš kao što se danas amateri koriste

jakim ljepilom — odnosno, namazali su je preko stakla pa nabili u prsten i to držali dok se neslegne. Staklo je oštećeno termalnim šokom. Zbog takvih bi se poteškoća popravljeni štapićiduljinom malo razlikovali od prvotnih dimenzija — već i razlika od samo nekolikomilimetara dovoljna je da ponovno montiranje ispadne krajnje zahtjevan posao.

Otvorila sam elektroničku poštu. Pročitala sam: RE: SASTANAK O PROCEDURI.Izbriši.Ostala sam sjediti u svom uredskom stolcu i promatrala stakleni štapić čekajući deset sati

kad sam znala da će trgovina s pićem već biti otvorena pa mogu kupiti pljosku votke.Nije me brinulo ni to što ću piti ni što sam ukrala bilježnice, iako sam zbog takvih stvari

mogla dobiti otkaz. Strepila sam zbog svoga prekršaja — počela sam raditi prije nego što jeodržan sastanak o proceduri.

Odnosno, neću podnijeti zahtjev šefu odjela. Obratit ću se podvorniku zgrade Glennu kojiće mi bez propitivanja dati štapiće za zavarivanje i vatu.

Glenna sam našla u njegovoj jazbini i, dok je on locirao potreban materijal, otišla sam dotrgovine gdje sam čula kako je London vodom najsiromašniji glavni grad na svijetu. Izgledakako ćemo dobiti pogon za desalinizaciju. Izrazila sam divljenje. Ubacila bocu u svoju krasnutorbicu i vratila se kroz osiguranje.

U deset i deset već sam na svojem radnom pultu pregledavala sve prašnjave stakleneštapiće. Moj je sadašnji zubar morao baš tako gledati na moje zube — kao nešto preko čega jetijekom dva desetljeća prešlo petnaest raznih dentista mediokriteta. Osjetila sam kako mivotka pali niz grlo i grije krv.

Pomislila sam, eto, tako se svaki dan osjećao moj otac. Zato su me strpali u internat uHigh Wycombeu. Kad je umro, otkrivali smo nevjerojatno domišljata skrovišta u kojima je

40

držao boce, pomno sastavljene male ljesove koje je izradio kad je navodno popravljaoinstalacije ispod poda, ili na stropu ili u zidu iza ormara u ostavi. Bio je tako pedantan, strpljivčovjek koji nije zaslužio da mu se posao sastoji od zamjene baterija ili remena i dala bih sveda može preuzeti moje radno mjesto u muzeju, da se svojim neumornim, radoznalim umomkoristi za razumijevanje mehanizama. Sigurno sam mu zadavala tešku muku dok sam živjelaživot kakav bi on želio sebi.

Znao je ići na predavanja u obrtnički dom pa bi predavača dovukao kući na večeru —kako je samo morao biti usamljen. Trebalo mi je jako dugo da shvatim kako sam ja, njegovakći, bila njegov Edipov sin.

Terpentin se pokazao korisnim protiv smole pa sam pažljivo skidala mjedeni prsten sprvoga štapića kad je u kabinet ušao Eric Croft.

Pogledala sam ga ravno u zakrvavljene oči.— Za ime Božje, Catherine, daj idi kući!— Otvaram svoj poklon. Kao što si rekao.Jesam li zapinjala jezikom dok sam to izgovarala? Gledao me prilično oštro. — Ako želiš

raditi, mora se održati vražji sastanak o proceduri. U što me to dođavola pokušavaš uvaliti?— Bronhitis mi je puno bolje.— Catherine, ljubljena moja, oboje dobro znamo kako bez sastanka ovo ne smiješ raditi.Opet se začulo kucanje na vratima koja je potom laktom otvorila mala lezbijka noseći

šalicu kave u svakoj ruci. Sjedne stane to me dirnulo, s druge užasnulo.— Pardon. rekla je, ali joj je pogled već pao na staklene štapiće i sredstva za rastvaranje

na mojem radnom pultu. Bez odobrenja sam stupila na njezin teritorij. Požurila se udaljiti, pričemu je prolila kavu.

— U redu. — rekla sam i krenula uzeti štapić kako bih ga vratila na mjesto.Nisam posve sigurna što se potom dogodilo, osim da me Crofty pokušao spriječiti da

dodirujem štapiće, zbog čega sam ga ispustila pa je okomito pao na popločani pod. Odskočioje. Vidjela sam kako se odbio dvadeset i pet centimetara uvis i uhvatila ga rukom.

Nijedno od nas nije se oglasilo.Položila sam štapić natrag u sanduk, stavila prsten u plastičnu torbicu i mirnom rukom

napisala Prsten br. 1.Eric je uzeo moju torbicu i pružio mije.— Hajde! — rekao je: — Odvest ću te kući.Pomislila sam kako Неnrу Brandling tamo leži u krhotinama. Eric to ne smije vidjeti.

3

Crofty je jurnuo ulicom da zaustavi taksi koji je prošao, auto se vratio u rikverc, uzškripu.

— Kennington Road — naredio mu je.Mislila sam si, guraš ti nos, ali nije znao ulični broj, pa je ispalo u redu.— Eriče, jesi li se bavio sportom?— U vojsci. — rekao je i pocrvenio.— Nisi bio u mornarici?Pljesnuo se po zglavku i pokazao mrtvoga komarca između palca i kažiprsta.— Azijski tigar. — rekao je.— Što?— Azijski tigar, vrsta komarca?— Nemam pojma o čemu govoriš.— Nisi li ti redovni čitatelj Guardianal— Nisam u stanju ništa čitati. — rekla sam, zbog čega sam se sjetila Неnrуја Brandlinga

i činjenice da Ericu nikako ne smijem dopustiti da vidi što imam u kući. Naravno, kad smostigli pred vrata moga stana, ispala sam potpuno nesposobna.

— Eriče, daj malo pričekaj tu.Ali on je već u ruci držao moju poštu.

41

Među reklamama i letcima iz Waitrosea nalazila se pozamašna omotnica koju sam muodmah otela. — Čekaj! — rekla sam: — Ostani tu. Pogledaj biblioteku. Pusti me da malopočistim. Molim te.

U kuhinji sam odmah počela kupiti komadiće Brandlingove raspale vježbanke i ubacivatiih u kovertu. Sasušeni su se djelići vrtjeli i polako u krugu padali na pod.

— Što to dovraga radiš unutra?Naravno da me došao špijunirati. Srećom je g. Gore u vrtu vježbao golfske udarce, a

Craftyjeva je socijalna antena uvijek bilo vrlo jaka.— To je onaj, kako se već zove.— Je. — Maknula sam bocu konjaka sa stola i stavila je ispod sudopera.— Predsjednik parlamenta?— Bivši. — rekla sam i, kad sam se okrenula, vidjela da Ericu Croftu pojava velikana

uopće nije odvratila pozornost, već je, bez dopuštenja, otvorio moju torbicu i iz nje izvadiopljosku s votkom i ukradene bilježnice.

Nije rekao ni riječi. Niti je izrazom lica išta nagovijestio. Pružio mi je bilježnice bezkomentara, a ja sam ih odnijela u spavaću sobu. Kad sam se vratila, vidjela sam da je otvoriosve prozore i smjestio se za stolom u mojoj kuhinji, a moju je ispražnjenu torbicu ostavio nastolcu pokraj sebe.

— Baš si svojeglava, Catherine.— Malo sam luda, žao mi je.— Za ime Božje, ne stoj mi nad glavom!Gurnuo je čašu prema meni.— Sjedi.Stojeći sam pila votku.— Jadna Cat.Da me bar ne zove Cat. Rekla sam: — Neću ići na psihoterapiju zbog gubitka voljene

osobe, ako na to smjeraš. — Votka je palila žestoko, poput jakoga rastvora.— Ma odakle ti samo takva grozna ideja?— Pusti sad to.— Radi se o tome što, gle, moramo udovoljiti instituciji.Mislio je na Swinburne, veliku mehaničku zvijer u georgijanskoj kocki na Lowndesu, sa

žicama, upraviteljima, pravilima, stubama, tajnama, Crowleyjevom rupom gdje se netkoobjesio, cijelim mandarinskim kompleksom štakorskih staza koji su izgradili Švabe, apredstavlja dvjesto godina staru zgradu u prostoru dvadeset i prvoga stoljeća. Bila je vrlolijepa, prilično zapanjujuća, kaotična, užasna stvar. Nigdje na svijetu ne bi tako dobropristajala kao tu.

— Nemam izbora. — rekla sam: — Gdje bih se drugdje ikada mogla zaposliti?— Ne. — rekao je on i natočio si novu čašicu: — Zbog mene je to sad tebi ispalo puno

teže nego što sam namjeravao. Projekt te samo uznemirio. Život, smrt, te stvari. Cat, stvarnomi je žao.

— Nemoj me zvati Cat.— Zar se ne zoveš tako?— Samo me jedna osoba tako zvala.Spustio je kapke. Možda se samo nastojao obuzdati, ali je odjednom neočekivano počeo

nalikovati zaspalom Budi.Sjela sam pa mi je kao nagradu za poslušnost natočio drugu čašu. — Žao mi je. — rekao

je: — Zaista je nepojmljivo da se to ljudima svaki dan događa.— Užasno.— Rekao bih, banalno.— Odnijet ću tu prokletu stvar. Totalni sam idiot.— Ne. — rekla sam.— Ne?— Ne.— Onda u redu. — rekao je Eric.

42

— Nemoj govoriti “onda u redu”. To zvuči kao da mi šefuješ.— Pa, draga moja, to mi je ustvari posao.— To i mislim. Poslat ćeš me psihologu.— Isuse Bože, Cat, neću te poslati nikamo. Odakle ti samo te gluposti?— Kad mi je otac umro, natjerali su nas da idemo na psihološku pomoć zbog gubitka u

obitelji. Nisu nas htjeli pustiti iz bolnice prije nego što odemo tom kretenu iz Socijalne skrbi.Čak nam nisu htjeli predati njegovu odjeću. — zaplakala sam. Bolje da nisam. — Mučili suga, Eriče. Igrali se s njim. Morali smo ih natjerati da isključe svoje idiotske uređaje.

— Cat.— Molim te, nemoj.— Catherine. — rekao je.— Oprosti. On te uvijek zvao Cat. Kad je razgovarao sa mnom.Istog časa osjetila sam takvu tugu da sam jedva govorila: — Stvarno?— Da, preda mnom.Tako sam čvrsto odlučila da neću cmizdriti da sam ga sigurno gledala jako srdito.— Imat ćemo jako mali tim, — rekao je — sastanak o proceduri kakav ćeš moći

podnijeti.Počela sam šmrcati, ali sam shvatila što smjera pronaći način da zadržim posao.— Keramičari su svi Margaretini prijatelji. To ne mogu podnijeti.— Hilary nije.— Heather. Mala lezbijka.— Ima krasnu malu bebu.— Ona što je prolila kavu?— Je li ti ona u redu? Catherine, daj, moraš mi stvarno malo izaći u susret. Molim te.Ali ja sam ga htjela kazniti. Nisam mogla tolerirati to što je živ.— Svima nam nedostaje, stara moja. Ne kao tebi. Ali trideset smo godina bili prijatelji.— Da, znam. Bio si mu drag. Ispričavam se.— Ne, ne. Oprosti ti meni.Oprosti, oprosti, oprosti — kako smo se samo britanski ponašali. Mislila sam da iz džepa

vadi maramicu, no onda sam shvatila kako se radi o maloj vreći od nepromočiva papira punojbijeloga praha.

Naravno, nisam dijete. Dobro sam znala što je to, ali sam se ipak osjećala nesigurno doksam ga promatrala kako kucka po njoj.

— Što je to?— Analgetik. — Istresao je hrpicu na stol, žućkastu, prilično kristaliziranu. Ma, uopće ga

ne poznajem, pomislila sam, niti malo.— To je prilično riskantno, zar ne? — upitala sam.— Kad se usporedi s čim? — Izvadio je novčanik i našao Barclaycard s kojim je usitnio

prah. Palo mi je na pamet kako misli, kad se usporedi s krađom bilježnica.— Isuse, Eriče. Prestani!Ali nije on namjeravao ništa prestati. — Znaš, Catherine, — rekao je i opet postao sneni

Buda, ali i dalje zabavljen svojim drob, drob, drob: — Znaš, kad je on htio malo koke, ne bise obratio dileru. — Osmjehnuo se gledajući me: — Nikomu ne bi palo na pamet Matthewasmatrati plahim likom, ali bio je krajnje nervozan kad su u pitanju dileri droge.

— Dakle, ti si nam bio diler?— Recimo kako je svaki put kad ste se vi htjeli malo rekreirati netko drugi morao

preuzeti kontakte sa šljamom.Sa strane je stavio sasvim malo praha, ono što bi znalci nazvali šmrk. Pomislila sam,

naravno, da ću odbiti. Izvadio je iz novčanika novčanicu od deset funta, zarolao je i ušmrkao.— A ja?— U redu onda, samo malo.Bivši je predsjednik parlamenta i dalje vježbao svoje golfske udarce pa sam spustila

žaluzine. Onda sam i sama uzela novčanicu pa sam osjetila kako mi kokain ulijeće u nosnušupljinu, a potom ono divno ljekovito kapanje niz grlo.

43

— Dakle, — rekao je i opet počeo raditi kreditnom karticom: — evo moga prijedlogakako ćemo postupiti s institucijom.

— OK. — rekla sam kad je završio ono što je već govorio.— OK?— Hvala ti, Eriče. Ponašala sam se kao guska. Oprosti. Mogu li dobiti još malo, molim?Osmjehnuo se, ali morala sam izgledati sasvim jadno sa svojim crnim podočnjacima.— Znaš li zašto sam htio da se nađemo u prčvarnici?— Jer ti se tamo baš sviđa?— Odvezao sam tamo Minija da ti ga dam. To nije baš bilo lako u danoj situaciji s

obzirom da ga je najprije trebalo registrirati. Znaš li da kad hoćeš registrirati obnovljeni Mini,moraš dati izjavu jesi li mijenjao ili prepravljao šasiju ili monovolumensku karoseriju? To mije pomoglo da nekoliko dana ne mislim više o onom što se dogodilo. Kako bilo, parkirao samga pred prčvarnicom. Rekao sam ti to, ali ga nisi željela vidjeti.

— Trebao si mi reći.Poslužio se debelom lajnom i gurnuo drugu prema meni.— Vidjela si ga.— Prepoznala bih ga.— Htio je da ga dobiješ. On sam.To nikako nije moglo biti istina, ali htjela sam u to vjerovati, baš kao što svi glupi ljudi

hoće vjerovati u ono što žele.Prošli su tjedni prije nego što sam shvatila kako je Eric otišao u Beccles i praktično nam

ukrao auto, ali zasad sam se držala druge verzije i uputila ga da auto drži podalje od mene.— Gdje je Mini sada?— Dovest ću ti ga.— To je strašno ljubazno, ali ne bih mogla podnijeti da ga vidim.— Onda kasnije.— Da, kasnije.— Sve prođe. — rekao je: — Nećeš se ovako osjećati do kraja života.Ali hoću. U to nisam uopće sumnjala.Onda je prišao mojoj vitrini i znala sam da traži aluminijsku foliju da mi ostavi malo

koke. Zgrabila sam torbicu i spustila je na pod. Vratio se do svoga mjesta za stolom i spustiosvoj dar pokraj mene. Gledao me u oči, njegove su bile prilično vlažne.

— Catherine, moram ići na grozan sastanak sa sir Opakim, ako znaš na koga mislim.Usporedit ćemo broj posjetitelja s onim koji ostvaruje vražji Tate. Znaš li da Ministarstvokulture mora subvencionirati Swinburne s dvadeset i tri funte za svaku mušteriju koja namuđe na vrata. A Tateu treba samo pet, čovječe, mrzim ih.

Nakratko se osmjehnuo nekako čudno, osmjeh mu je bio sav iskrivljen, pa sam se sjetilašto je sve morao proživjeti kad ga je ostavila žena. Poljubila sam ga u grubi široki obraz.

— U redu sam. — rekla sam: — Oprosti što sam zaboravila kako je i tebi bio drag.Onda je prilično pukao, jadni Eric, ali ne zadugo. Kad je otišao, otišla sam ravno u

spavaću sobu i počela čitati.

Неnrу

Carl je bio Sumperova zlatna sjena, pratio ga je gore-dolje po stubama. Ponekad bi sesmjestili s gornje strane sutjeske pa bih čuo, ili barem zamišljao da čujem usred hučanja vode,precizne, oštre udarce čekićem dok su gore kuckali, a činilo mi se i da čujem tihe detonacije,kao da pucketa vatromet, ili je možda barut ili suhu borovinu zahvatio plamen. Njihova bi sevrata treskom otvorila i grubo udarila o zid, potom bi se pojavilo dijete ječmene kose,nasmijano, živo. Priznajem da me to ujedalo za srce. Ubrzo bih ga vidio s prozora kako

44

skakuće po poleglom klasju poput sretnoga zeca koji se izbavio iz zamke pa se dao uneobičan trk preko strnjike, na putu u mjesta čija imena nisam znao izgovoriti. Sasvimsigurno bio je neizmjerno bistar mali zvrk koji se poslije vraćao noseći svoje uljem natopljenei krpama omotane tajne.

Tijekom sati koje sam proveo u Njemačkoj jedva da sam mogao razmišljati i o čemu osimo tome kako napreduju svojim tajnim alatima. Mogu li se malo požuriti? Mogu li ih moždapritisnuti da rade brže? Gotovo su me izluđivali ti njihovi zbunjujući zvukovi. Da to ipak nijebio barut? Je li taj zvuk značio uspjeh? Ili pak neuspjeh? Sve sam emocije trošio na procesizrade, bio sam gotovo iscrpljen.

Ako bih postavio kakvo neizravno pitanje, Sumper bi se pravio kako me nije razumio ilibi se poslužio svojim gipkim obrvama da hini komično zaprepaštenje. Najgore je od svegabilo što me naveo da strahujem kako se ne drži mojih uputa.

Zašto bi, upitao bi me, jedan obrazovani Englez htio jeftin i drečav cirkuski trik?— Herr Sumperu, odgovorio bih — upecao bih se svaki put: — prihvatili ste narudžbu i

uzeli moj novac. Znate da vrijeme igra veliku ulogu. I tako dalje.— Ali patka vam ne treba. — Et cetera.Potom: — Doputovao sam čak ovamo u Njemačku.— Komu treba kopija Vaucansona? Vaucanson je bio prevarant. Patkin probavni sustav

nije radio. Anus joj nije bio spojen s crijevima. Razumijete li vi to, herr Brandlingu? Volitesvoje dijete, a sad trošite novce kako biste ga prevarili.

Jednoga sam dana u kasno jutro pozvan popiti kavu, to je bila posve neuobičajenaposlastica pa nisam očekivao kako će mi se pritom rugati.

— Dajte, recite, gospodine Brandlingu, varaju li svi očevi u Engleskog svoje sinove?Uvredljivacje namignuo Carlu koji sije kršio prste i vrpoljio na stolcu kako bi prikrio

koliko ga to zabavlja, jer bi inače ispalo da mi je okrenuo leđa, taj jadni uslužni dečko. Što sepak tiče njegove majke, ona je očigledno bila procijenila kako sam si sam kriv. Svima imopraštam.

U pravilu sam smiren toliko da su mi to predbacivali kao manu — ali sam ipak i snažan.Mogu jako puno pretrpjeti. Mogu jesti travu i nositi stijene na leđima, ali ne mogu dopustitida zbog njihove lijenosti trpi Реrсу. Kakve koristi od patke ako neće doživjeti da je vidi? Nebi li mu otac više značio od igračke na navijanje? Usred sve te strasti zaboravio sam u kakvojse situaciji nalazim. Odgurnuo sam bijelu kavu. U svojoj sam sobi spakirao što je moglo statiu planinarsku torbu. Posudio sam jedan od čvrstih planinarskih štapova koji su stajali usanduku do vrata. Nisam se pozdravio, ali mi je zbogom bilo na pameti. Moram kući.

Ubrzo me pozdravila gazdarica krčme. Prvi mi je dojam bio kako se radi o komičnomliku, ali sada znam kako nije tako. Svejedno, jedna noć, pa natrag u Englesku. Stara me jeugostiteljica držala za bogataša, a ja je nisam kanio razuvjeriti. Dala mi je svoju najbolju sobui kazala kako odjeću mogu osušiti uz vatru u kuhinji.

Srdžba me nije učinila razumnim. Mislio sam si, sutra ću kući. Još mi nije bilo palo na umda nemam niti novčanih sredstava niti kuće kojoj bih se vratio. Pomislih, k vragu sve. Raditću po svome. Odbio sam šparoge i naručio paprikaš od teletine s okruglicama. Prva čašažućkastoga vina stigla je omotana biserno bijelim oblakom kondenzacije. Osjetio sam posveidiotsko samopouzdanje. Tek nakon četvrte čaše nada mnom se nadvio oblak tmurnih misli.Oblak? Bio je to kamen koji će mi zdrobiti srce. Doma kojem sam se nakanio vratiti ustvarinisam imao. Izveo sam svoj djetinjasti ispad i sutra ću se morati ponizno uspuzati u svojkavez.

U takvom sam jadnom stanju bio kad su se otvorila vrata, a prostorijom zapuhao vlažanvjetar. Bio je to, naravno, neumorni Sumper, čija se velika mokra glava sjala poput riječnogoblutka. Kad je sjeo za moj stol, pomislio sam, hvala nebesima da mi se želi dodvoriti.

Sjeo je postrance, ispružio svoje velike noge i proučavao prostoriju.— Postoje bića koja su nadmoćna ovome. — objavio je (dok mu je gazdarica, saginjući

se i s poštovanjem klimajući glavom, poslužila vrč).— Kad ne bi postojale nadmoćne životne forme, — rekao je — objesio bih se.Pomislih je li to isprika. Izbjegavao me pogledati. Vrč se vratio na stol i istoga je trena

45

zamijenjen, a ugostiteljica je ponovila svoj ponizni ples. Zamijetio sam koliko se samo trudilada nas ne pogleda. Shvaćali su. Sumper je bio u stanju ozlijediti čovjeka. O mojoj pravojprirodi pak nitko nije imao pojma, posebno ja sam.

— Ne brinite. — rekao je, i dalje izbjegavajući da me pogleda u oči — nitko od njih negovori engleski.

Zazvao je: — Tko govori engleski? — a nitko se nije usuđivao odgovoriti.— Eto. — rekao je pobjedonosno. Ali jedino što je uspio jest dokazati kako je pravi

grubijan.— Jesu li ovo pravi ljudi? — viknuo je tim svojim gromkim glasom. — Pogledajte ih,

recite mi što mislite! — zahtijevao je od mene. I potom je napokon okrenuo stolac, a ja samshvatio kako mu je pogled pomalo nesiguran. Zar se boji da me ne izgubi?

— Dajte, Brandlingu, recite što mislite!Mislio sam kako sam postao sužanj nasilnika, velikoga čudaka, ali sam mu ipak pristojno

odgovorio rekavši kako mi naši kolege u piću izgledaju vrlo ljudski, sa svim svojimrazličitostima i sličnostima, s tragovima koje je težak rad ostavio na njihovim plebejskimrukama, a u crtama im se lica vidi tužna posljedica protoka vremena. Palo mi je na um da muprepričam neke dijelove Stigme zanimanja, čiji je autor proučavao leševe pa spominje otekleprste pralja, istaknute žuljeve metalskih radnika i kočijaša te sličnosti u proširenim palčevimau postolara i puhača stakla. Dao je i upute kako skuhati kožu i odrezane nokte radnika koji sumožda radili s bakrom. Prekrasna plava boja znak je daje pokus uspio.

Pažljivo me slušao, neobično pomno.— Dakle, — rekao je kad sam završio: — to je ono što mislite?— Malo više od običnoga mišljenja.— Da, naravno, imaju stigme, kako ste rekli. — (Je li to bilo prvi put da se složio s

mojim riječima?) — Ali, imaju li duše? — tražio je odgovor.— Imaju, kao i svi ljudi.Tu sam, napokon, vidio kako mu misli odlaze na drugu temu i naravno da se nikada nije

mogao zanimati za sve ljude, samo za sebe.— Ovo je moje rodno mjesto, možete li vi to zamisliti? Kad sam shvatio kako me majka

nesmotreno na svijet donijela baš u ovakvo društvo, možete li onda shvatiti odakle potječemoja srdžba? Ali vi ne možete ništa od ovoga pojmiti. — rekao je: — Vi ste Englez.

Zastenjao sam prije nego što sam shvatio što sam učinio.— Niste se rodili zatočeni u ovoj hrpi gnoja. — rekao je srdito: — Ne vjerujete u duhove

i šumske vilenjake i sveto Srce Isusovo. Putovali ste svijetom. Nema koristi od toga štomožemo odgonetnuti stigmu njihovih zanimanja. Čak i dok su živi, ova stvorenja koja vidite,ne putuju. Ostaju tu, sa svojim ćosavim bedrima, upalim grudima, bajkama. Imaju Mačka učizmama, ali nemaju pojma da se cijeli svemir mijenja. Ne mogu zamisliti čaroliju veću odgraha. Nikad nisu vidjeli običnu vršalicu. Nisu upoznali Engleze koje ja poznajem, strojevečijoj sam izradi pomagao. Nemate pojma kakva je uvreda što uopće od mene tražite daizradim tu igračku. Naravno, — brzo je dodao — niste me imali namjeru uvrijediti, to mi jejasno.

— Svim ljudima — rekao sam — za život treba novca.— Neću je izraditi da bih zaradio, — rekao je — već zato što volite svoga sina.— I vi imate sina. — izletjelo mi je. Nemam pojma što me nagnalo da to kažem. Želja da

ga zaustavim? Da mu otkažem? Kako bilo, znao sam da mu Carl nije sin.— Jeste li slijepi? — uzviknuo je: — Taj dečko nije ničiji sin. On je ono što bi ovi idioti

nazvali anđelom. Da znaju istinu, raspeli bi ga. Naravno da ga je njegov otac neznalicadovukao u središte meteža. Mogao je isto tako ponuditi i zdjelu od drezdenskoga porculana,nije imao pojma kakvo blago ima u rukama. Svijet je imao sreću što to dijete nije istinskiozlijeđeno i oštećeno. Pivo! — naručio je, možda ne tim riječima.

— Ne treba vama patka. — izjavio je.— Prihvatili ste moje nacrte.— Dobio sam nalog da načinim nešto mnogo bolje.— Naloge primate od mene.

46

Onda se odjednom smekšao i raznježio. Položio je svoj veliki dlan na moju ruku i stisnuoje. — Неnrу, — rekao je: — trebamo jedan drugoga.

Već sam upoznao takve ljude, žestoke, okorjele, grube, ali sposobne da se brzo pokažuzavodljivo ljubaznima. Kad je rekao da imamo istu potrebu, povjerovao sam u to. Oči su mupostale meke poput svile u svojim koščatim dupljama. Nagnuo se bliže pa mije, dok me idalje držao svojom velikom rukom, tiho rekao: — Što to činite od svoga života? Čemu služi?Kojoj višoj svrsi?

Ovladat će mnome i iskoristiti me, tako je barem mislio. Nažalost, ja ću morati iskoristitinjega. — Dragi moj Sumperu, — rekao sam — patku mi morate izraditi ili ćete teško zažaliti.

Iznenada je ustao. Pomislih, što sad?Odlazi iz krčme. A s njim i ja.— Vi ste tužan čovjek. — rekao je dok smo izlazili na blatnjavu stazu: — Pretrpjeli ste

gubitak.Pomislih, samo mirno, on to ne može znati. Pratio sam ga dok se spuštao s ceste prema

čistini pod šumom. Mislio sam si da je čovjek prevarant, ali mije, posve nenadano, postaloužasno vruće.

Dok je hodao, ocrnjivao je skupljača bajki, govorio je kako se radi o maloumnom čovjekukoji vjeruje u kakvu god pričicu mu seljaci preko zime izmisle. Nisu to uopće bile pravebajke. On pak, uvjeravao me, zna bajku od suhoga zlata. Mislio je kako bi se mogao trampitisa skupljačem za nešto korisno.

Pomislih kako ništa od toga nije istina. Također, nisam vidio niti jedan jedincatimehanizam, osovinu ili kotač.

Pričao je da je majka imala sedmogodišnjega dječaka koji je bio tako privlačan i dobar dase morao svidjeti svakom tko bi ga vidio, a njoj je bio miliji od svega na svijetu. Iznenada jeumro, a ona ostala neutješna...

Bio mi je potreban. Pustio sam ga da govori.— Plakala je i plakala. — ispričao mi je: No, ubrzo nakon što je sahranjeno, dijete se

počelo svake noći pojavljivati baš tamo gdje je sjedilo i igralo se dok je bilo živo. Kad bimajka zaplakala, zaplakao bi i dječak, ali kad bi svanulo, više ga nije bilo. Majka nije moglaprestati plakati, a jedne se noći pojavio u bijeloj košulji u kojoj je položen na odar.

Slušanje je bilo pravo mučenje. Da mi njegove usluge nisu bile očajnički potrebne,zaustavio bih tu njegovu ružnu gubicu.

— Na glavi je još imao mali lovorov vijenac. Sjeo je na krevet do njezinih nogu i rekao:“O, majko, molim te prestani plakati, inače neću moći zaspati u svom lijesu, jer će mimrtvačka košulja ostati mokra od tvojih suza koje neprestano na nju padaju.” To je majkuprenulo, pa je prestala plakati. Sljedeće se noći dijete ponovno ukazalo. U ruci je nosilo malusvjetiljku te joj reklo: “Vidiš, košulja mi je gotovo suha, pa ću moći počinuti u svom grobu.”Majka je tada svoju bol predala Bogu i nosila ga spokojno i strpljivo, a dijete se nije višeukazivalo, nego je spavalo u svom krevetiću pod zemljom.

Bio je okrutan i zao. Udario sam ga po velikom kamenom čelu, odmah kod oka. Zateturaoje. Udario sam ga nogom u prepone.

Presavio se, vrisnuo poput curice. Potom više nisam brinuo što će biti s mojim životomjer sam ga udario po glavi i udarao po velikom mesnatom tijelu dok se nije prestao glasati.Koliko ga je samo bilo skutrenoga na ležaju od borovih iglica poput slomljenoga jelena.

Ispao sam budala. On mi je bio jedina nada. Vratio sam se u krčmu i otišao spavati.

2

Moja je narav bila rijetka i užasna, zastrašujuća poput propetoga konja kojega je boljeustrijeliti nego nahraniti. Nikada nisam od nje imao koristi, nijednom u cijelom životu. Ovajsam put imao puno sreće da Sumpera nisam ubio.

Sutradan ujutro odjenuo sam se, otečenim prstima zakopčavao dugmad i već samiščekivao ružne posljedice svoje pobjede.

Djevojka mi je donijela doručak, ali nisam mogao jesti, znao sam samo kako sam sve

47

uprskao.Onda je stigao Sumper pa me bilo stid kad sam vidio njegove zguljene obraze, gotovo do

kože, ozljede koje sam nanio jedinoj osobi koja mi je mogla spasiti sina.Kad sam krenuo iz krčme, slijedio me bez riječi u mračnu borovu šumu u kojoj sam

osjećao miris vlastite smrti. Očekivao sam kako ćemo izbiti na čistinu na kakvoj se takvestvari uvijek obave. Low Hali, Furtwangen, sve je to isto. Реrсу moj, iznevjerio sam te.

Izašli smo u otvoreno polje. Sa zapada se na nebu opet ukazivalo sunce. Bijela poljskagorušica, koja je u Furtwangenu očito bila napast poput njezina žutog pobratima u Low Hallu,davala je morbidnom prizoru lažan veseo prizvuk.

— Kamo ćemo? — upitao sam. — Obavimo to.Posjekao sam mu usnu pa su mu sad brkovi stajali ukrivo. Kad mi je položio ruku na

nadlanicu, činilo se kao da se prezirno iskezio, ali sam u tom činu nježnosti prepoznaožaljenje zbog onog što sad mora učiniti.

— Gledajte. — rekao je, pokazujući na muškarca i dvije žene koje su izlazile iz crkvice.Otišao je s njima razgovarati, a ja sam mu dobro mogao vidjeti široka ramena i zastrašujućivrat. Nisam više osjećao srdžbu, a time nikakvu želju da ga napadnem s leđa. Pomislih damoram pobjeći bez obzira kakva ću kukavica ispasti. Ali onda je mladić poljubio obje žena pasu jadna stvorenja zaplakala.

Njihova je bol bila uistinu nepodnošljiva. Žene su se jedva držale uspravno. Krenule su ušumu, teturale su i grozno naricale.

Čovjek me pogledao, a ja sam vidio kako su mu oči suhe i tamne. Potom je, gledajući mei dalje s mržnjom, podigao zavežljaj na rame i otišao niz brdo.

— Urar. — objavio je herr Sumper kad se vratio. Mladić je zbacio zavežljaj s leđa i srditonjime tresnuo o drvo. — Jadnik. — rekao je, a ranjeno mu je lice zbog sentimentalnog izrazaizgledalo naročito ružno: — Ali pao je u ruke prekupcu.

Dosta. Znao sam kako je svijet napućen milijunima srdaca, poput muha i komaraca, asvatko ima ovakvu svoju privatnu bol. Ali gdje će se obaviti moje kažnjavanje?

Upitao sam: — Što je to prekupac? — ali me više zanimalo odmjeravati njegove moćneruke.

— Prekupci — rekao je — kupuju ure od siromašnih obitelji koje ih izrađuju. Urari suprisiljeni pristati na kakvu god izrabljivačku cijenu dobiju.

Stao sam i zauzeo boksački gard. — Kamo idemo, proklet bio?— Ja, proklet? — osmjehnuo mi se i razmaknuo mi ruke. Svuda uokolo vidjeli su se

tragovi dobrih razumnih Nijemaca koji su se brinuli o svojim malim njivama, nosili gnoj,plijesan, kakvu je god ogavnu stvar trebalo dovući. Bili su marljivi. Ponizni. Odlučni. Oralisu, okopavali i plijevili dok zemlju nisu natjerali da postane plodna. Zašto ja moram imatiposla s manijakom? Odgovor sam već znao. Bio sam budala što sam ga zaboravio.

— Kad sam bio mlad, — rekao je i položio mi ruku na rame pa me time, ostavljajućidojam druželjubivosti, ustvari tjerao da hodam pokraj njega: — prekupci bi obilazili kuće isami skupljali ure. Ali sad se gamad udebljala. Urare tjeraju da dolaze njima na noge. Puštajuih da čekaju. Naravno da se uglavnom radi o krčmarima dodao je: — Što ih dulje puštaju dačekaju, više će piva popiti, a to se onda odbija od cijene. Stoga se mladi moraju seliti uEnglesku. Moraju ostaviti majke i supruge.

Tamo, u podnožju brda, pokraj uskoga potočića, iskreno sam se sažalio nad oteklimgrubijanom.

— Baš kao i vi. — rekao sam.Nakratko me promatrao kao da ga zabavljam, a onda se okrenuo pogledu. — Evo moje

žene. — rekao je. Među mnoštvom izmišljenih i potpuno suludih tvrdnji na kojima je herrSumper poslije ustrajavao — poput, primjerice, tvrdnje da može izazvati oluje — ta je sitnaprimjedba zadobila svoje posebno mjesto, jer se ispostavilo kako je njegova žena bila ništamanje nego takozvana hrpa gnoja: Furtwangen, sa svojim uskim i krivim putovima, zavojitimulicama, neobičnim starim zdanjima, rezbarijama i bogatstvom staromodnih predmeta odmetala.

U toj je slici jedina neskladnost bila nametljivo ružna moderna struktura koja se visoko i

48

ravno dizala, prozaičnoga, pješčanog izgleda.— Kakva je to zgrada? — upitao sam ga.A on je u tom trenutku, kad nisam pazio, zamahnuo prema meni.Udario sam ga u vrat.Izbuljio je oči.Pljunuo sam ga.Obgrlio me tako čvrsto da mi je zdrobio pluća i natjerao me da nemuževno zaskvičim, pa

me digao visoko u zrak, okrenuo u smjeru kazaljke na satu, pa suprotno kazaljci, panaglavačke, pa me onda opet spustio na noge.

— Pa, — kriknuo je dok me ljubio u oba obraza — to je mjesto gdje proizvode vašeopruge.

Tako sam konačno shvatio kako je ovaj luđak namjeravao — nakon svega što sam rekao iučinio — izraditi moj automat. Potom sam ga, iz čistog olakšanja što će mi bolesno dijeteživjeti, ošamario.

Sastanak o proceduri

Aneks, soba 4043. svibnja 2010.

Prisutni: E. Croft (kustos Horologije), C. Gehrig (konzervatorica Horologije), H.Williamson (konzervatorica Keramike), S. Hall (rukovoditelj)

Sastanak je sazvan da se dogovori plan identifikacije, restauracije i obnove automata kojise sada vodi pod nazivom H234.

Odlučeno je da C. Gehrig provede inventuru automata i njezin rezultat predoči kustosu ikonzervatoru Keramike u zadnjem tjednu lipnja. Kako je taj zadatak priličan mačak u vreći,postignut je dogovor da C. Gehrig i E. Croft (uz, možda, Razvojni i Odjel za odnose sjavnošću) organiziraju sastanak prije kolovoskih godišnjih odmora kako bi se ustanovilostanje stvari. C. Gehrig je postavila pitanje je li artefakt primarno mamac za publiku. E. Croftje rekao kako postavljanje mamaca za publiku nikada nije spadalo u misiju ovoga muzeja.Dodao je kako, usprkos činjenici kako će ova restauracija isprva imati ograničen proračun, soptimizmom očekuje rezultat. E. Croft je odboru potom predočio račun za srebrninu koji jeglasio na stanovitog Monsieur Sumpera.

Postojanje staklenih štapića i srebrnih ribica donekle je ukazivalo na to kako je automatfunkcionirao. No, potrebno je provesti proces procjene kako bi se ustanovila (eventualna)vrijednost labuda kako u povijesnom (circa 1854. godina) tako i u smislu uporabljivosti zaplaniranje Odbora za izložbe. Očito se radi o samom početku.

Kustos je snažno preporučio da konzervatori svoj zadatak obave u tri faze.

1. procjena i identifikacija2. restauracija automata i prilagodba mehanizma novom postolju ili pijedestalu koji će

se izraditi na Vaucansonov način. To će omogućiti izlaganje artefakta u 2011. godini, čime će se prikupiti sredstva za drugu fazu.Konzervatori su se načelno složili s tom strategijom.

3. restauracija originalne šasije, što će ne samo donijeti vlastite izazove već ćezahtijevati i veće izdatke od onih o kojima muzej može u ovom trenutku razmišljati.

Sudionici sastanka složili su se s mišljenjem konzervatora Horologije da procjenu i

49

identifikaciju u urednom roku može obaviti jedan konzervator.S. Hali je izjavio kako se na zadatak odmah može rasporediti pomoćnik (s diplomom s

Courtaulda i West Deana — mlada osoba s odličnim preporukama). E. Croft se složio da se uroku od deset dana procijeni napredak i raspravi o potrebnim sredstvima. S obzirom na starostautomata i neadekvatno uskladištenje, C. Gehrig je upozorila kako su i opruga i osovinanajvjerojatnije sasušeni. Vađenje opruga zahtijevat će izradu drvenog okvira, što neće bitijeftino, posebice jer se to mora obaviti na drugoj lokaciji, na University Collegeu u Londonu.E. Croft će kontaktirati koledž kako bi se pokušalo dogovoriti prihvatljivu cijenu. Naglasio jekako se, iako će početni proračun restauracije biti ograničen, možemo nadati da se poslijeodriješi kesa.

Catherine

Zadnje što mi treba jest ljudsko društvo, ali eto je, moja neželjena pomoćnica.Zastrašujuće je mlada i revna, ima dugu svijetlu kosu i tamne obrve, vitku figuru kao stvorenuza jahaće hlače, parku i bijelu košulju.

— Jeste li vi Amanda?— Jesam.— Vi ste ta diplomantica s Courtaulda?— Pretpostavljam da jesam. — Glas ju odaje kao pripadnicu viših klasa, ali tu je i nešto

klimavih samoglasnika, čudna mješavina Faubourg St. Germaina i Ešsexa. Ima tako visokglas da me zubi bole od njega.

— Uđite. — oprezno sam joj rekla, pažljivo sam se kretala oko ruba svoga mamurluka.Prodoran glas ili ne, vrlo je zgodna, ima porculanski ten, izrazito plave oči i duge

trepavice. Poslušno čeka dok palim svoje računalo, ali kad sam potom shvatila kako muzejskiposlužitelj radi, nisam mogla misliti ni na što drugo osim kako da dođem do Matthewovihmejlova. To je puno važnije od oživljavanja labuda.

— Kišobran možete objesiti tamo.Palo mi je na um što bi moglo biti Matthewova lozinka. Sigurno neka tajna koju nitko

drugi ne bi mogao pogoditi.Nakon što provjerim svoju hipotezu, bit ću jako ljubazna prema njoj, odvest ću je u

Fortnum’s na čaj — djeluje kao netko komu bi se to dopalo. Sad sam još jako usplahirena, alisam se ipak prisilila da je upitam koliko dugo je kod nas, na čemu je dosad radila.

— Nije bilo bogznašto, bojim se. Moram priznati kako ovi stakleni štapići djelujufascinantno.

Meni se, ali stvarno, ne razgovara. — Znate li čemu služe? — pitam je ipak.— Mislim da znam. Odnosno, naravno da ne znam. Rotiraju li se kako bi podražavali

vodu?Da je nije Crofty namjerno podmetnuo? Je li nečija kći? — Pogledali ste na internetu? —

zanimala sam se.— Kako to mislite?— Istraživali ste automate na internetu?— Ma, ne, ne bih to radila. — Tako je zaprepaštena da mi je izmamila osmijeh.— Bit će ih vraški teško očistiti, zar ne? Razmišljala sam kako ćete to napraviti. Postoji li

neki trik za to?— Jedini je trik da se to prepusti Keramici.— Ah.— Razočarani ste?— Volim čistiti predmete. Čini mi se da su me zato poslali.A, dakle, tako ću je se riješiti. Može otići po Hilary iz Keramike. Pažljivo sluša

50

komplicirane upute — uobičajena reakcija na upute u Swinburneu je panika, ali ona sluša,koncentrirano, glave nagnute u stranu. Očekujem kako će me zamoliti da ponovim. Međutim,odlazi. Časak kasnije pokušavam ući u Matthewovu poštu.

Korisničko ime: MTINDALLLozinka: CATHERINE, i moj se ljepotan otvara poput cvijeta. I tu je sve, sve što želim,

od mene tebe, od tebe meni, godine prepiske. Bože dragi na nebesima, volim te, Matthew.Kako je tužno to sve baciti.

Tek što sam počela, dvije su se žene vratile pa sam morala prestati. Krivnja i uzbuđenjesigurno se vide na meni, ali djevojka s Courtaulda vrti neki svoj film. Sva se zajapurila i znamkako je, posve razumljivo, vrlo zadovoljna zato što je obavila zadatak.

Stakleni se štapići sad moraju pažljivo staviti na duga čelična kolica, što je postupak kojiim nije oduzeo više od pet minuta, ali moram i dalje čekati, više nego što se da izdržati, prijenego, napokon, ostanem sama.

— Vidimo se vani. Izbriši.— Vidimo se. — Izbriši.— Ljubim ti nožne prstiće. — Izbriši.— Volim te. Oprosti što sam ispala naporna. — Izbriši.Ima ih na tisuće. Trebala bih ih sačuvati sve, ali se ne usuđujem. Izgubila sam svijest o

vremenu. Nisam čak ni čula djevojku kad se vratila, pa sam se zapanjila kad sam otkrila da mistoji nad glavom.

— Primate stvarno puno elektroničke pošte?Svjesna sam činjenice kako mi je pogled čudan. — Nisam baš previše pričljiva. —

izvijestila sam je nakon što sam opet prekinula:— Nadam se kako vam to neće predstavljati problem.— Neće. — kaže mi, ali očito je uznemirena zbog mojeg izgleda.— Onda u redu, — kažem — možete slobodno raspakirati kutije za čaj.— Sama?Govorim tako da joj se ne obraćam izravno: — Hoćete li moći?— O, sigurno. Ako je to u redu.— Bit će nekoliko vrlo teških komada. Ako niste sigurni oko nečega, dođite po mene.— Smijem li pitati o čemu se tu radi?— Navodno o labudu.Zapanjeno me gleda. Kaže: — Želite li da počnem s inventurom? — vidim joj ružičast

jezik iza zuba. Samoglasnici u riječi inventura su malko čudni.— Ne. Samo ih jako pažljivo izvadite. Nemojte bacati ništa od novinskoga papira u koji

su zamotani. Pazite na bilo kakvu dokumentaciju na koju ćete naići, čak i ako je to samopoštanska marka.

— Kako da ih slažem? Mislim, kakvo je pravilo?Ne mogu govoriti. Ne želim je pogledati. — Svejedno mi je. Kako god želite.Moje je strahovito pomanjkanje ljubaznosti posve nepojmljivo. U stvarnom se životu to

ne bi dogodilo. Ipak, usred moga privatnog emotivnog ringišpila nekako je uspijevam držatina oku. Ubrzo mi postane jasno kako reda dijelove po veličini, od najmanjih premanajvećima. O gnjavažo moja mala, ti mala drznice.

— Kako si danas? — Izbriši.— Svi mi idu na živce, osim tebe, srce. — Izbriši.— Pravi sam genij. Dođi da vidiš što mi je uspjelo.Djevojka raspakirava i klasificira. Evo ti komad moga srca. Izbriši, izbriši, izbriši.

Sigurno postoje brži, manje bolni načini da se ovo obavi, ali sumnjam kako bih se njimaposlužila sve i da mogu. To je polje elektronske turbulencije, kostolomnih udara zraka,poruka njegove supruge. Izbriši. Nikada ga nisam pitala vodi li s njom ljubav. Imala sam punopovjerenje u njega. No svejedno sam mu stalno njušila kožu. Izbriši. Ima poruka ženama kojene poznajem. Ne mogu se suzdržati da ih ne otvaram, svaki me je put zbog toga stid. Izbriši.Kopam sve dublje dok djevojka s Courtaulda kopa po čajnim kutijama.

— Ide li? — pitam je.

51

Ali potom vidim kako sluša glazbu na nekakvom uređaju koji i ne vidim. Nekom drugomprilikom to bi mi išlo na živce.

Ima puno poruka sinovima. Moram ih pročitati. Njih ne smijem obrisati.— Je li ti stigao lijek? — piše.— Treba li ti topli kaput?— Dolazim po tebe u šest. Namjesti dva alarma.— Voli te tata.— Voli.— Jako te voli.Oko podneva sam ostavila Amandu Snyde i otišla popušiti. Vratila sam se uplakana.

Imam i novu pljosku votke u svojoj savršenoj torbici. Moja pomoćnica jede sendvič s jajimanagnuta nad nečim što, kako ću kasnije saznati, naziva Frankenpod, jer ga je sklepala ododbačenih dijelova.

— Ako želite, možete jesti s ostalima u kantini.— Ispričavam se. Nisam baš navikla na druge ljude.— Pa išli ste valjda u školu.Izvadila je slušalicu iz jednog uha, a ja sam ugledala crnu treperavu sliku na ekranu.— Ustvari, djed mi je bio tutor.— Bio je učitelj?— Vrsta vojnika.— Odrasli ste u Londonu?— Ustvari, u Suffolku.Nisam je pitala gdje točno. Mogla bi mi odgovoriti u Becclesu, ili Southwoldu, ili

Aldeburghu ili Blythburghu, što je moja litanija ljubavnih imena, privatna, naša. Ne želimdopustiti da nam netko ukrade ili zagadi naš privatni Suffolk.

— A onda ste se upisali na Courtauld?— Pa na West Dean. Prilično su me civilizirali, naučila sam se služiti ključem i takve

stvari.Naučila se služiti ključem? Pa, i sama sam priličan čudak, jer se sad ne mogu natjerati reći

o kojim se dijelovima labudova tijela radi, nakon što ih je jako pažljivo poslagala po radnomstolu. Kao visoko specijalizirano stvorenje veći dio toga krša mogla bih identificirati u snu.Čak i dok čitam elektroničku poštu koja mi ranjava srce, nemoguće je ne zamijetiti srebrokoje je izgubilo sjaj, neke komade koji su nalikovali obručima za ubruse. Zamijetila samrefleksne potporne ploče izrađene tako da pristaju ispod staklenih štapića i uobičajen su diotakvih automata. Svrha im je da stvaraju privid vode koja se ljeska. A ove se ploče na radnojklupi nimalo ne ljeskaju. Nužno ih je presvući reflektirajućom srebrnom folijom, koja se,naravno, poslije može skinuti. Ne mogu ne zamijetiti valjak glazbene kutije, predmet koji jesvakom horologu dobro poznat. Ne želim brojiti, ali ima oko tisuću iglica. Herr Sumper tonije napravio za Неnrуја Brandlinga, već — to mi se čini posve jasnim — za sebe. Većina jeiglica od mesinga, ali tu i tamo poneka je zamijenjena čeličnom. Uopće mi ne budiradoznalost, ali ne mogu a da ne vidim da su mnoge iglice bile premještene.

Kao kad pustite dijete da samo hoda gužvom glavne trgovačke ulice, ali nisam biladaleko, pratila sam je krajičkom oka. Pitam se tko je taj njezin djed. Kad više klase kažuvojnik, pod tim obično misle na feldmaršala ili špijuna.

Nastavlja iskopavati kosti. Ja se pak bavim zakopavanjem svoje prošlosti.Usred toga Eric navrati u onom svom idiotskom uskom prugastom odijelu naglašenoga

struka i širokih ramena. Prevruće je za takvo odijevanje. Smrdi na Ivy — na vinski popis, nashepherd’s pie.

Potajice promatram da vidim kako reagira na courtauldicu. Pravi se kao da je ne vidi ili nepoznaje, što mi je više-manje dokaz kako ju je on ovamo podmetnuo. Pitam se je li vojnikjedan od članova upravnog odbora.

Eric jurca prostorijom poput psa na aerodromu, ne staje. Časak kasnije pitam djevojku: —Je li to rekao “moj naklon”?

Smije se.

52

— Tko još govori “moj naklon ”?— Bertie Wooster, ako se ne varam.— Premladi ste za Woostera.— Stephen Fry glumi Jeevesa. — odgovorila je: — Vidjela sam ga jednom u pubu u

Walberswicku.Walberswick. Izbriši.— Što mislite, zašto g. Croft govori “moj naklon”?Osmjehnula se.Svi misle kako su Amerikanci ti koji se prenemažu, ali mi Englezi smo fantasti, nije

Crofty sam. U glasu Amande Snyde čuje se neka čudna mješavina dok izgovara: — Mislimkako je ovo vrat nečega.

Jadni Неnrу Brandling. Nije nikad dobio svoju patku. Kad sam pročitala račun, bilo mi jeprilično drago što se radi o labudu, ali sad, u kabinetu, nekako mi djeluje ljigavo — život,penis, guskin vrat na Božić. Sablastan je, prljav, nestvarne sivoplave boje. Čelični kralješci nebi mogli biti tako precizno izrađeni u Londonu 2010. godine.

Pružila mi je predmet.— Ne, odložite ga.Bez ikakvoga razloga, zaplakala sam.— Bože mili! — rekla je, a ja sam kroz zamagljene oči vidjela kako joj je popodnevno

svjetlo obasjalo lijepo lice, njezinu nadu, povrijeđenost. Suviše je mentalno zdrava za ovuprostoriju.

— Gospođice Gehrig. — I tada sam vidjela kako, pod kosom, nosi ružni, plastični slušniaparat, pa mi je postalo jasno da njezin naglasak potječe od invalidnosti. Zato stavlja samojednu slušalicu.

— U redu je. — kažem: — Imala sam smrtni slučaj u obitelji. To je sve. Ništa važno.— Je li vam dobro?— Sasvim. Netko je umro. To je sve. Događa se svaki dan.— Mogu li vam postaviti nekoliko pitanja?— Ne, ne možete.Do kraja sam joj dana naložila da me prati s bilježnicom u ruci, diktirala sam funkcije, a

njoj sam dopustila da im pridružuje brojeve.Obavila sam približnu, grubu klasifikaciju neotpakiranih dijelova — od nekud smo

počele, iako još nismo stigle do glavnoga stroja.— Navucite rukavice. — rekla sam joj.— U redu. — odgovara i iznenada me pogleda: — Kad dodirnete dijelove, nekakav je

čudan osjećaj.Mislim si kako, jadna, moju bol vidi u živim bojama, ali pretpostavljam kako je gotovo

ništa neće izbaciti iz takta.

Catherine & Неnrу

Uvijek se iznova u sitnim satima utječem Неnrујu Brandlingu, čiji pomalo mehaničkirukopis nekako prikriva koliko su stvarno neobični događaji koje opisuje. Pripovjedač je kojizaokuplja, u najgorem i najboljem smislu te riječi. Odnosno, čovjeka često zbuni i frustriraono što je izostavljeno. Izvještaj je pun agresivnih naglih rezova koji uzrujavaju čitača.Čovjek bi mislio kako se autor vratio u stan u pilanu pa je šokiran kad naleti na rečenicu ukojoj sjedi na stolcu pred krčmom. Zamišljala sam stolac kao kod van Gogha, ali tko bimogao znati kakav je ustvari bio.

Onda se odnekuda pojavio Carl, i to ne cijelim likom, već samo kao nešto što se očešalo oruku, ili blato na cipelama. Неnrу ga je očigledno volio i bio ljubomoran zbog dječakove

53

privrženosti Sumperu koji je malome punio glavu opasnim glupostima. Takve su bile Carloveigračke, Неnrу је zaključio kako je jedino moguće objašnjenje činjenica da ih je strašniSumper izradio kako bi me zavitlamo. Kao čitateljici, bila mi je puno draža druga mogućnost,da je dijete uistinu bilo pametno, da ih je izumio sam. Imao je (ili čak načinio?) kameru odstaklenih ploča i gubio vrijeme na fotografiranje turista. To se dalje nije spominjalo, alipotom, redak ispod, Carl se pojavljuje bez ikakvoga nagovještaja pa Brandlingu kod noguslaže naponske ćelije.

Ako je pod tim mislio na bateriju (a potvrdila sam si kako jest), to je djelovalo kaoanakronizam. Ali, naravno, da nije bio. Kod Неnrуја Brandlinga čovjek nije tražio znanstvenufantastiku.

Carl je, prema Henryjevu opisu, poslagao na ulici pred krčmom i izvadio mrtvoga mišakojega je potom spojio kabelima. Miš je skočio uvis, od zaprepaštenjaje izbuljio oči i iskeziozube da ugrize najbliži nezaštićeni vrat.

Potom je sveto dijete odjurilo natrag preko lana koji se sušio, s instrumentima u kesi.Više od stoljeća kasnije, čitateljica je u Kennington Roadu pila ledeno hladnu votku.

Skrenula je pogled sa svojeg usamljeničkog odraza na crnom staklu kuhinje i otkrila prizoranđeoskoga mađioničara koji je u krčmu stigao noseći sićušan motor. Što je motor uopćemogao značiti 1854. godine? Teško si je predočiti motor s jednim velikim i jednim malimkotačem koji šepa i tetura pa se kreće ulicom uz zaglušujuću buku i oblak dima.

A svi su ti trikovi i naprave Неnrујu bili samo izvor zabrinutosti, jer su mogli previševremena krasti izradi njegove patke.

Ožalošćenoj horologinji, koja svaki dan radi u Aneksu Swinburnea, posve je jasno kako jeSumper, ako je stvarno bio prevarant, bio i tehnički strašno napredan. Teško bi bilo imenovativiše od dvojice njegovih suvremenika koji bi bili u stanju osmisliti i izvesti tako sofisticiranenaprave. Kad se suočio s preprekom u vidu Sumperova stasa i naravi, Неnrујu je biloprirodnije prihvatiti Arnaudovu verziju po kojoj je urar bio nasilan grubijan.

Svakoga sam jutra iznova shvaćala kako to nije istina.Što se pak tiče samog Arnauda, moja je (pokazalo se nadahnuta) hipoteza bila kako se ne

radi ni o uhodi ni o trgovcu, nego o putujućem zlataru čiji se identitet meceni tajio — da jeznao njegovo pravo zanimanje, to bi Неnrуја upozorilo kako mu namjeravaju izvući još jakopuno novca.

To se poklapalo s dokazima koji su se svakodnevno otkrivali u Kabinetu br. 404, koji suukazivali na iznimno odlučan i svojeglav karakter. Sumper je očigledno radio što god je želioi uzrujavalo me kako se često riječ patka spominjala u rukopisu, a istovremeno je bilo dobropoznato kako je nemrtvo stvorenje moglo biti samo i jedino veličanstveni labud — sa 113čvrsta srebrna prstena ugrađena tako da čine dug labudov vrat; u svakom od tih prstena bio jeugraviran uzorak labuđega pera; sve je bilo fotografirano, izmjereno, identificirano. Dok jeradila sa mnom, courtauldica je bila strašno marljiva i bez sumnje je bila pravi majstor zaExcel, računalni program koji mi je uvijek išao na živce. Pa ipak je posao sporo napredovao.Sama bih mogla obraditi osamdeset i šest prstena na dan, ubaciti i identificirati JPEGdatoteke. Uz pomoćnika, za to mi je bilo potrebno više od dva dana.

Često sam zamišljala daje herr Sumper predvidio kako ćemo se Amanda i ja uhvatiti ukoštac s tom zagonetkom. Nama je svakako bio puno više na usluzi nego Неnrујu Brandlingu,dao nam je uputu za sastavljanje kad je u prstenove utisnuo numeričke oznake.

— Je li ovo oštećeno? — upitala je Amanda Snyde: — Je li ovo napuklina odopterećenja?

Bilo mi je drago što je zamjećivala stvari, ali, iako je bila nova i gladna znanja, ipak samstalno tražila izgovor da je nekamo pošaljem — kako bih mogla čitati naše mejlove. To je,istinu govoreći, bio razlog zašto smo tako sporo napredovale.

Primjerice, oko automata je bio vijenac od 122 srebrne folije. Poslala sam je da jednuodnese u Odjel metala. Tamo je radio zgodan dečko, mislim da je bio njezine vrste, rumenihobraza i urednog izgleda, koji je svaki dan na posao dolazio u prevelikom očevu kaputu.

Vratila se s informacijom kako je labud načinjen u Francuskoj. To je bila glupost, alimeni je bilo baš drago, jer će za sobom povući novi zadatak.

54

— Nažalost, — rekla sam — slučajno znamo da je načinjen u Njemačkoj.— Kako to znamo? — upitala je, a ja, naravno, nisam namjeravala pokazati Henryjev

dokazni materijal.— Ima pečat Minerve. — nije se dala: — Ne znači li to da je francuskoga podrijetla?— Je li vam mladić pomogao?— Djeluje vrlo dobro upućen.— Osmjehnula sam joj se zbog čega je pocrvenjela. Bila sam zadovoljna što joj se dečko

metalac sa svojom prilično otmjenom plavo-crvenom prugastom kravatom svidio. Bi li semomak odlučio poljubiti zgodnu curu sa slušnim aparatom? Kakvo glupo pitanje. Bila jeprava ljepotica. Da, — rekla sam — ali ipak je načinjen u Njemačkoj.

— Kako to znamo?— Pokazat ću vam. — rekla sam i pokazala joj malu oznaku koju sam pronašla. Bilo je to

samo slovo A. Iskreno, moglo je potjecati od bilo koga.— To je oznaka zlatara imenom Arnaud. — rekla sam: — To je ime jednoga hugenota,

no radio je u Njemačkoj.Trebalo me biti sram (čak i ako se kasnije pokazalo kako sam bila posve u pravu).— Što se tiče Minerve, žig je utisnuo francuski mjeriteljski ured za prodaju u Francuskoj.

Godine 1870. održana je Pariška međunarodna izložba. Moguće je da je labud na njoj izložen.To će biti vaš sljedeći projekt, Amanda. Poznajete li dobro Britanski muzej?

Naravno da je poznavala. Bila je pravi dragulj.Još mi nije bilo palo na pamet da bi mi mogla nedostajati ili da ću sutradan popodne

iščekivati kad će se vratiti. Stigla je oko tri sata, odjevena za vikend, noseći Burberryjevutorbu i Libertyjevu maramu. Zašto se te otmjene cure tako odijevaju, nose te grozne boje?

— Odlazite na vikend? — upitala sam je nakon što je izvijestila o onome što je doznala.— K djedu.— Baš lijepo.— Volim ga. Znam kako će to zvučati prilično čudno, ali tako je. — pogledala me

prilično srdito: — Imate li što na selu?Brisala sam JPEG-ove zelenila u Southwoldu. Nisam se nasmijala, čak niti nasmiješila,

samo sam odmahnula glavom.— Sućut zbog vašega prijatelja.Isprva sam joj bila zahvalna na intuiciji, a onda sam, odmah, bila sigurna kako zna puno

više nego što bi smjela.

Catherine

Otkako smo skinuli ceradu, živjela sam s onim što zapisnik sa sastanka o postupkunetočno opisuje kao šasiju. Više je nalikovao trupu od drvenih gredica premazanom smolom.Bilo je očigledno kako je svojedobno sadržavao motor za mehanizam, iako ta spoznaja zasadašnji rad nije bila ni od kakve koristi — naš posao bio je da restauriramo mehanizam ipostavimo ga na moderno postolje.

Stoga me je iživciralo kad sam se vratila u svoj kabinet i tamo zatekla courtauldicu kakoproučava, ne golemo ostvarenje Sumperova čarobnjačkog umijeća, već taj ružni sanduk kojije bio otprilike jednako privlačan kao i zgaženi jazavac na seoskoj cesti.

Triput sam propustila povod da je fizički odmaknem od njega, a četvrti sam se put otreslana nju:

— Dajte se vratite na posao, dovraga!Reagirala je tako što me uzela za ruku: — Ma priznajte, gospođice Gehrig, kako vas to

barem malo intrigira.Mogla sam je ošamariti. Sam Bog zna što bi se dogodilo da Eric nije upao u kabinet. Kao

55

i obično, nije se obazirao na moju pomoćnicu. Obratio mi se s Cat i naredio da navijemglazbenu kutiju. Potom je na njezinu melodiju izveo dirljivo trapav komični ples.

— Sjajno, sjajno. — rekao je trljajući svoje suhe uglate ruke: — To je šesnaesto svjetskočudo. Onda je otišao.

Ja sam potom rekla Amandi da mi pomogne izvaditi glavnu oprugu, pa se činilo kako jezaboravila na sanduk. Zaprljala je svoju skupu vestu uljem, ali nije se činilo kako se zbog togazabrinula.

Održala sam joj prodiku o tome da se mora nositi kuta, a ona me slušala jedva prikrivajućinestrpljenje.

— Nije li krasna? — rekla je kad sam završila s ukorom.— Da, jest.— To je mojih ruku djelo, nije li?Mala vragolanka. Morala sam se osmjehnuti.Opruga glazbene kutije bila je jako stara i očigledno se radilo o ručnom radu. Imala je

izraženu teksturu i znatno se razlikovala od modernih opruga. Uspjele smo je zajednoprebaciti na radni pult, zbog čega smo se obje jako zamrljale uljem. Njezina vesta bila jeupropaštena, ali oči su joj sjale i bila je crvena u licu.

U tom sam se času prvi put nakon Matthewe smrti osjetila živom. To sam, naravno,zamijetila tek kasnije, kad mi je nestalo tjelesne topline.

Već je bilo pet popodne, ali sam se pretvarala kako to ne primjećujem pa smo počeleraditi na okviru udarača i postale prvi ljudi u našem stoljeću koji su pročitali priličnoalkemičarske šifre na zvoncima. To je bila prava tajna. Kakav predivan osjećaj. Bilo je dobroi što je nisam morala moliti da pripremi osvjetljenje za fotografiranje, radi arhive. Već jedokazala kako se vrlo vješto služi fotoaparatom.

Dok je ona radila, ja sam se usmjerila na valjak — iako su mnoge iglice zamijenjene,mnoge su bile izvorne, što je značilo kako bi i dio glazbe mogao biti izvoran. Pošla samvaljkom po indigo-papiru i načinila sliku koju mogu skenirati. Dva ili tri klika kasnije uzorakiglica poslala sam krasnom tipu u Muzej mehaničke glazbe u Utrechu koji će, za koji dan,glazbu reproducirati na klaviru i poslati mi МРЗ datoteku. Činilo mi se kako herr Sumperaova čuda tehnike ne bi nimalo zaprepastila.

Kad je fotografiranje završeno, bilo je već gotovo šest sati, ali je Amanda ostala doknisam u računalo unijela njezine fotografije, za koje je, s punim pravom, pohvaljena. Snimkesu bile oštre, s dobro odabranim elementima.

— Znate onu stvar — rekla je naposljetku — koju ne volite da gledam.— Da, Amanda. — bila sam zaokupljena radom na Macu, mijenjala sam nazive JPEG

datoteka s labudom. Promatrala sam je.— Ima još puno drugih stvari vrijednih proučavanja.— Nazvali ste to sandukom.— Nije važno. Ne trebate se time zamarati.Čovjek bi logično očekivao da podređeni shvati poruku, ali nije odustajala.— Pokušala sam izračunati bi li mogla plutati pod težinom motora.Šutjela sam.— Očajno sam loša u fizici. — rekla je u zanosu: — Stvarno sam grozna.— Pa onda, to je to.— Ali to bi bilo stvarno veličanstveno, zar ne? Kad bi se labudova imitacija vode

naslonila na pravu vodu. Ispričavam se. Znam da vam jako idem na živce.I išla je.— Oprostite. — rekla je: — Ne mogu to pustiti iz ruku.Nisam komentirala.— Nacrtala sam. — rekla je otvarajući svoju Moleskineovu bilježnicu.— Amanda, — odgovorila sam — niste više na sveučilištu. Naša znatiželja ima cilj.

Nećemo držati seminare. Plaćaju nas da obavimo konkretan posao — ali sam, naravno, bacilapogled na njezin prokleti crtež. Prikazala je duge grede i dvostruku oplatu drvenoga plovila.Imala je finu ruku, nevjerojatno sigurnu za tako mladu osobu, što je istovremeno bio i glavni

56

problem njezina karaktera.— Crna ugljena bojica. — rekla je: — Znam da je to strašno pretenciozno.— Zašto?— Jer nisam Giorgione.Ne bih znala ocijeniti koliko rijetko čovjek naleti na mladoga konzervatora tako izražene

volje. Shvatila sam kako će moj posao biti ne samo rekonstruirati labuda već i usmjeravati svutu opasnu energiju.

Uzela sam joj bilježnicu i zatvorila je.— Mislite li kako biste bili u stanju napisati izvješće o stanju? Možda bi vas to moglo

zaokupiti na koristan način?Nisam bila tek velikodušna prema početniku. Nisam uopće sumnjala kako ću na kraju

sama morati napisati veći dio, ali, ako je prepredeni Crofty mislio dati tiskati katalog, ovaj finicrtež pun detalja otkrit će mnogo više od najbolje fotografije.

— Molim vas, — rekla je — mogu li vam sad nešto pokazati?Zar nije shvatila kakvu sam joj nepromišljenu uslugu učinila?Izgleda da nije, jer se opet našla kod sanduka. Nalikovala je muhi koja se našla u hramu, a

privlači je samo hrpa dreka.— Mislim kako bi ovo mogla biti crvotočina.I da, bila je u pravu — desetak centimetara ispod nazovi pramčane grede ili kobilice.

Komadić je smole otpao i otkrio malo sivoga drva.— Vidite. — Prije nego što sam je uspjela zaustaviti, povukla je puknuti rub smole koji

se odlomio s komadićem drva koje se ljuštilo.— Ne! — Zaprepastio me ružan zvuk koji sam ispustila, kreštav, grub poput galeba.— Ispričavam se. — Ustrašila sam je.— Nema veze. — rekla sam: — Učinite mi uslugu pa ne mislite više na to.— Ali mislit ću. Strašno ću misliti. Potpuno sam uprskala stvar. Gledala sam jadnu

uprljanu ljepoticu s biserima i uljem te pomislila kako samo čudno sad obje izgledamo.Počela sam se smijati. Ona je zaplakala.

— Žao mi je, žao mi je. Oštetila sam je. Žao mi je. Nemojte se smijati. Ne smijete.Kako da mi je ne bude žao.— Dajte mi donesite onu malu lampu s mojega stola.— Lampicu?— Mala LED lampa, s plavim lakom za nokte na prekidaču.Vratila sa sva crna i umazana, s lampicom. Kad sam pregledala oštećenje, postalo je jasno

kako je bila u pravu za crvotočinu. To bi mogao biti savršen izgovor da se sanduk makneizvan njezina dosega. Međutim, rupa nije bila veća od kovanice od 50 penija, a LED lampicaje imala oštro žarište, tako da sam, kad sam jaku svjetlost usmjerila u rupu, ugledala neštokrajnje neobično.

— Amanda, dođite! — rekla sam i napravila tešku glupost.— Što sam učinila?— Recite mi što vidite.— Hvala vam. — rekla je: — Puno vam hvala. — Uhvatila je malu baterijsku svjetiljku

palcem i kažiprstom.— O, gospođice Gehrig.— Dakle?— To je kocka. — rekla je naposljetku: — Kocka od jednoga cola. Plava poput različka.

Razumijem se u boje. — rekla je prilično zagriženo: — Centaurea cyanus. Provjerit ćuPantoneov broj. Ne, različak plava.

Ni na sekundu nisam pomislila kako bi to na nju moglo djelovati. Na umu mi je bio samoCarlov plavi blok, njegov domišljati trik. Ostala sam bez daha kad sam shvatila da jesahranjen u sanduku.

57

2

Izbrisala sam, zauvijek, nebesko svjetlo koje se prosijavalo kroz grane bukove šume izaWalberswicka, procvali vrijes kod Dunwicha, suncem opaljenoga Matthewa, tu ljupkuenglesku stidljivost u njegovu osmjehu, s jednom rukom u džepu, dok mu je oči krila sjenakoju je stvaralo čelo. Izbrisala sam njegovu bijelu košulju, vrećaste hlače, preživjeli brijest nakoji se oslonio. Dragi Matty T. Bio je jedan od onih tjelesno elegantnih, raščupanih ljepotanakakve moja zemlja zna tako dobro proizvesti. Izbriši.

Izbrisala sam i JPEG-e Bungayja i Walberswicka te Aldeburgha i Dunwicha,melankoličnoga betonskog skloništa iza štala.

Amanda je ušla i krenula ravno prema meni. Sakrila sam čime sam se bavila i divila senjezinoj ukosnici presvučenoj baršunom u stilu šezdesetih.

Ona se pak divila mojim svilenim hlačama. Očekivala bih kako će je estetika viših slojevaučiniti slijepom za predmete načinjene u rue du Pré aux Clercs, pa mi je bilo prilično drago.

Onda sam je odvela do drugoga kraja kabineta, odmah do kupaonice, što dalje odoštećenoga sanduka. Bilo je, naravno, prekasno, ali u tom trenutku to još nisam znala.

Tu sam izložila male srebrne ribe koje bi labud jeo kad jednom postane pokretan. Ribicebi plivale u stazi. Dala sam joj vremena da otkrije ponešto o onome što je dobila —začepljene rupice od udaranja, primjerice. Izvadila je svoj Moleskine. Radile su se bilješke.Onda sam je ostavila da pregleda stazu, zadatak je shvatila brzo. Nisam joj kvarilazadovoljstvo i rekla kako ima samo sedam ribica, iako bi se po rupicama za iglice dalo rećikako je bilo još dvanaest drugih ukrasa. To sam joj ostavila na dar.

Počela sam raditi na srebrnim prstenima s kojih sam skidala ulje koje se na njima kupilocijelo stoljeće. Jedva da sam počela, kad se ona iznenada maknula sa svoga mjesta.

Ma što je sad, pomislila sam. Ali već je bila kod svoga ruksaka iz kojega je vadila kutukoja je najednom rukavu imala izvezenu riječ od manžete do lakta. Vidjela me da je gledam.

— Dečko. — rekla je objašnjavajući kako je riječ ime. Zasukala je rukav da ga sakrije.— Gus. — rekla je i pocrvenjela. Iznenada sam pomislila kako to mora biti divno,

studirati na likovnoj akademiji, biti tako mlad. Ja sam na Goldsmiths College stiglazamišljajući kako bih u slikanju mogla pronaći spokoj. Umjesto toga sam otkrila seks. Sadsam mogla samo žaliti za svojom mladenačkom kožom. Bilo je tužno i slatko zamišljati ovomalo stvorenje kako spava s licem udobno smještenim između glave i ramena svoga mladića.

— Cijelu sam noć mislila na onu kocku. — rekla je.— Pa, sad imate nešto ribica o kojima ćete morati misliti.— Gospođice Gehrig, mogu li vam nešto pokazati?— Radije bih da se pozabavite ribicama.Svojeglavo je stvorenje ipak iz naprtnjače izvuklo običnu malu kartonsku kocku. Moglo

bi se reći kako nije neki problem sastaviti kocku, no ova je bila prekrasno izrađena, a kad ju jestavila ispred mene, vidjela sam kako je besprijekorno čista. Bit će jako dobra konzervatoricakad nauči raditi što joj se kaže.

— Otvorite. — zahtijevala je.— Zašto? — nezadovoljno sam upitala.— Molim vas.Kocka je imala kakvih deset centimetara. — Da, vidim da je prazna. Vratite se sad za

svoju radnu klupu. Čeka vas posao.— Da, otvorite je, cijelu je razmotajte.Opet sam postupila po njezinu nalogu.— Sad vidite. — rekla je.— Što?— Kad se kocka razmota, — nije posustajala — čini sedmodijelni križ. Kocka predstavlja

skrivenoga Jahvu. Križ je otkriveni Jahve. Nije li to baš fora?— Nije. — rekla sam i vratila joj karton: — Svuda oko vas su tajne. Nema nikakve

potrebe još ih i smišljati.— O, nemojte se ljutiti. — rekla je: — Nisam to ja izmislila.

58

Podigla sam obrve.— Molim vas, gospođice Gehrig. Nije li to krasno? Ne radi se tu o nekoj patetici. Čitala

sam o kockama. Kocka je duša iz Božjega kamenoloma. Mislim, naravno, na našu kocku izašto bi mogla biti unutra.

— Ne, Amanda, prestanite. Ozbiljno. Odmah. Nismo tu da smišljamo priče o sanduku.Tu smo da restauriramo taj neobičan predmet. Stvarni je svijet i sam dovoljno lijep. Kad budegotovo, nakostriješit ćete se od toga prizora.

Ali nije prestajala: — Trodimenzionalna je kocka geometrijski izraz svetog imenaJahvina. Vi ste religiozna osoba. Ispričavam se.

— Uopće nisam religiozna. U životu niste upoznali osobu koja bi bila manje religioznaod mene. Dajte se sad konačno vratite na svoj prokleti posao i prestanite raditi štetu.

Ali bila sam pregruba prema njoj. Pogled joj uopće nije bio zastrašujuć. Ne, čak se činilokako će briznuti u plač. Eto zašto mrzim raditi s mladim ženskim osobama.

— Niste vi krivi. — rekla sam: — Ja sam, kako biste vi to rekli, racionalist.Uzela sam je za rukav i zavrnula ga. — Hajde sad, — rekla sam — pa pametujte oko

ribica.Dečko joj se zvao Gus. Moj dečko na Courtauldu zvao se Marcus. Općenito su ga držali

za genija. Godinama ga se nisam sjetila, sad kad sam pažljivo skidala naslage ulja, vratilo mise živo sjećanje kako stojim ispod londonskih platana dok Marcus, koji je bio strašno krupan iizražavao se žustro mašući rukama i dalje brani hipotezu kako je spontano samozapaljenjesasvim moguće. Počela sam ga slušati misleći kako slušam nekoga tko mi je drag da bih, kadsmo toga jutra izašli na trg Portman, ostala potpuno nesvjesna iritacije koja je ključala u meni.

Ovako kako mi je izletjela danas, nisam se uspjela kontrolirati ni tada. Uistinu nisamznala kako ću odjednom naglas izreći:

— Kakve bedastoće.Marcus je bio visok, ali ja sam u cipelama bila samo nekoliko centimetara niža pa sam

dosezala do njegovih lijepih očiju koje su na to, pomislila sam, reagirale poput kamenice, pasam čak bila i zadovoljna zbog te okrutne poredbe, kamenice koja je upravo osjetila štrcajsoka od limuna.

— Bedastoće? — rekao je, a usta su mu se ružno grčila: — Za ime Božje, kakva je touopće riječ?

Prilično starograđanska, pomislila sam, pa ti je stoga dosta dobro poznata, bez obzirakoliko to izbjegavao priznati.

— Bedastoća. — škiljio je kao da me želi gledati svisoka, iako je to, koliko god uvrtaoglavom, bilo nemoguće.

— Marcuse, kako zamišljaš da bi se to moglo dogoditi? Čovjek se jednostavno zapali?— Što? — Bio je poput dječaka u zadnjoj klupi na predmetu koji mu uopće ne leži.— Plastovi se sijena sami zapale.— Ma daj, bljezgarije, Cat.Pitala sam se da nije Marcus možda ustvari glup. Nikada prije mi to nije palo na pamet,

ali i dalje je sa sobom nosio onu idiotsku knjigu Colina Wilsona. Već je bila strašno otrcana,prljava salata, kao da ju je popišao pas, a on ju je nosio u krevet i stavljao uteg na stranice nebi li dok doručkuje ostala otvorena.

Naslov joj je bio Okultno i bila je puna starih hipijevskih besmislica, iako ga isprva nisampreviše oštro optuživala. Uopće nije bio glup, bio je ustvari vrlo pametan, ali baš kao što je vrtu ulici Kennington poslije zauzela obitelj lisica, London je te godine pretrpio drugu invazijuColina Wilsona i naša je ekipa živjela u lažnoj nostalgiji oblaka marihuane u kojoj su najvećiateisti odjednom osjećali potrebu da ti glasno čitaju Knjigu proroka Ezekiela za koju setvrdilo kako jasno opisuje kretnje letećega tanjura. Bila je to potpuna besmislica, ali živjelasam u toj vremenskoj rupi dok mi u jednom trenutku nije svega bilo dosta.

— Marcuse, dobro znaš da se ljudi ne mogu jednostavno zapaliti.— Daj se skuliraj. Budući da mu to nije bilo prvi put da to kaže, nije bilo nekog razloga

da pomisli kako je sad pretjerao.Bio je prekrasan mladić, tamnoplavih očiju, s dugim trepavicama. Visok, možda je imao

59

preširoka ramena za tadašnju modu, ali meni je djelovao kao čovjek kultiviranih pogleda idoimao se poput stvorenja kakvo treba ovjekovječiti u mramoru. Ljepotu na stranu, smatralasam ga strašno racionalnim mladićem. On je bio taj koji je strpljivo lomio moj priličnohisteričan otpor prema učenju spektrografske analize.

— Zašto se ljudi spontano zapale? — smiješila sam se, ali gledala sam ga ravno u oči ibila svjesna opasno opojnoga zvona u ušima.

— Ne znam.— Zašto onda vjeruješ u takve idiotarije?— O, za Boga miloga, Catherine, nemoj biti takav davež.— Ali zašto vjeruješ da bi se čovjek mogao tek tako sam zapaliti?— A zašto ne bi?Kad sam se godinama kasnije toga sjećala, mislila sam kako sam se pravila važna,

pretjerivala s pedanterijom i pokazivala zamjetnu dozu taštine, no kad je Marcus Stanwoodrekao: — A zašto ne bi? — nisam mogla vjerovati kako sam svoje dragocjeno tijelo dalačovjeku koji može tako nešto izjaviti.

— Zato što su to isprazna lupetanja. To je idiotski.— Ali to se i ne može objasniti! — povikao je: — Isus Krist je ustao iz mrtvih, jebem mu

mater. Ljudi se zapale a da ne znamo zašto.Onda se, na moje posvemašnje zaprepaštenje, okrenuo na petama, krenuo trgom i nestao

u sjenama platana. U tom sam času, prekasno, shvatila kako je prekinuo sa mnom. Nisam toželjela. Nisam ga namjeravala na to navesti.

Ubrzo nakon toga odustala sam od likovne akademije. Otišla sam studirati horologiju naWest Deanu.

Amanda Snyde i ja radile smo u olovnoj tišini do ručka, a ona ni tada nije uspjela shvatitikako su ukrasi koji nedostaju vjerojatno predstavljali trsku. Sunca više nije bilo i žaluzine ukabinetu više nisu bile okupane svjetlom.

Došla je točno u jedan i stala pokraj mene.— Molim vas. — rekla je i oprezno me dotakla rukom po ramenu.— Naravno. — rekla sam: — I ja ću sama jesti za koji trenutak.— Ne, molim vas. Smijem li zaviriti u plavu kocku, ako svoju metafiziku zadržim za

sebe.— Stvarno mislite kako bez toga ne biste izdržali?— Mislila sam o njoj cijelu noć. Kako je dospjela unutra. Što to znači.Stvarno nije bilo nikakvoga razumnog načina da je spriječim pa sam joj gurnula LED

lampicu preko stola. Nisam jasnije mogla pokazati koliko me to ne zanima.— Gospođice Gehrig.— Radim.— Gospođice Gehrig.Uzdahnula sam i spustila prsten. — Da, Amanda, što je sad?— Netko je tu nešto radio. — rekla je.— Glupost. — rekla sam: — Pokažite.— Uvjerite se sami.Uzela sam joj bateriju i povirila u šupljinu za koju sam već znala kako u njoj nema ničega

osim nešto praha od bušilice. Gledala me, nisam joj željela uzvratiti pogled, ali mi se natrenutak učinilo kako sam predmet prilično drske istrage.

Pobjegla sam pod izgovorom da moram izvijestiti Erica Crofta.

3

Nije više bilo nikakvih rasprava o plavim kockama, ni metaforičkim, ni duhovnim nifizičkim. Ustvari, nije se gotovo ni pričalo. Radila sam olovkom i papirom u pokušaju dapredstavim kako bi dijelovi mehanizma za ribe — trake na kojima su bile ribe, podesti,poluge, bregovi i valjci — mogli funkcionirati kao cjelina.

Trebala su mi gotovo dva dana da shvatim kako je labuđi vrat morao izravno kontrolirati

60

kretanje ribica. Bio je spojen, kako sam prethodno već bila shvatila pa potom tu zamisao ipakodbacila, nizom malih poluga. Pretpostavljala sam da ribice plivaju ili u smjeru kazaljke nasatu ili u suprotnom smjeru i potrošila sam jako puno mentalne energije da se odlučimzajedno od toga. Ali naravno da neobičnoga herr Sumpera ništa tako jednostavno ne bizanimalo i zato je sedam valjaka ustvari bilo izvedeno tako da služe kao valjci za dvijekretnje. Ribice su projektirane tako da plivaju u dva smjera. Odnosno, postojala su dva tima:četiri ribice plivale su u smjeru kazaljke na satu, tri u suprotnom. Time bi, kako je to reklaAmanda Snyde kad sam joj napokon dopustila da otvori usta, stvarale dojam da plivajuuokolo. Taj je mehanizam bio tako domišljat da kad bi automat okrenuo vrat i spustio glavu(kad je labud izgledao kao da juri prema njima), ribice bi na brzinu pobjegle. Kad je mojapomoćnica to shvatila, skočila je uvis pa sam pustila da mi opet postane simpatična.

Onda nam je došao naš uobičajeni posjetitelj, a moja pomoćnica otišla je u kut sa svojimmikrometrom. Crofty se nikad nije baš naučio služiti balzamom za poslije brijanjaBlenheimom Bouquetom, koji mu je sad sjao na licu. Taj losion košta dvadeset i pet funta pokomadu — uvijek bi mi to rado priopćio, ali jutros je djelovao čudno, poput kakvoga gunđala.Očekivala sam kako će ga loše raspoloženje napustiti čim shvati moj crtež.

— Što je to? — pitao je oštro, misleći na masnicu na mojoj podlaktici.— Kakvo bizarno pitanje. — rekla sam: — Pa koji muškarac ispituje ženu o modricama?— Jesi dobro? — nije posustajao, sav kiseo, unoseći mi se u lice. Nisam znala na što bi se

dobro ustvari trebalo odnositi.— Poskliznula sam se pod tušem, je li to dovoljno?— Kako si se poskliznula?— Poskliznula... sam se... pod... tušem... Eriče. — Amanda je zurila u svoj Frankenpod.

Lijepi joj je vrat bio blijed i ukočen.Nisam točno znala odakle mi modrica, osim da sam se skroz bila udesila. Kad sam se

sutradan ujutro probudila, našla sam strgnutu zavjesu za tuširanje. Jedva da sam se sjećalakako sam pala, ali se činilo kako sam pri tom ispraznila bocu votke i u hladnjak stavila tri urena navijanje.

— Trebaš nabaviti onu gumenu prostirku.— Je. — rekla sam.I dalje nije obraćao pažnju na moj crtež.— Zar te ne zanima što smo dosad uspjele otkriti? — upitala sam:— Prilično je sjajno.— Naravno. Navratit ću opet popodne. Sad sam krenuo zubaru. — Na to je Amanda

Snyde oštro podigla glavu, a Eric je rekao:— Dobro jutro.— Dobar dan, gospodine Crofte. — rekla je i odmah se vratila poslu.— Boli li te zub? — upitala sam ga.Ali pogled mu je već lutao po dijelovima na radnom pultu kao da ih pokušava zapamtiti u

kakvoj društvenoj igri.— Što? — upitao je, ali ga odgovor nije nimalo zanimao.Promatrala sam ga dok je preturao po klupi, pregledavao srebrne vratne prstenove, ali

ništa nije gledao s profesionalnim zanimanjem.— Samo sam navratio. Sad idem. Tek je tada, već na putu prema vratima, izgleda

zamijetio crvotočinu, makar je to zamjećivanje bilo posve hinjeno — oštećenje se na sandukus mjesta na kojem je stajao nije moglo niti vidjeti, a teatralni trzaj vratom nije pomogao da mupantomima bude uvjerljivija.

— Zamolit ću Georgea da to pogleda sljedeći tjedan. — rekla sam.— Da, Georgea. — rekao je, ali je drsko kopile bilo donijelo svoju LED lampicu i već se

naginjao da smrknut viri u šupljinu.Morala sam se jako ružno nasmijati, ali on kao da me uopće nije čuo, uspravio se i

izgledao kriv i natmuren. Na odlasku je stavio svoju LED lampicu u džep hlača.Kad je od njega ostao samo miris Blenheima Bouqueta, okrenula sam se courtauldici koja

je mikrometrom mjerila komad staze. Kako joj je gustu, svijetlu kosa držala bakelitna kopča,

61

ništa više nije prikrivalo grimiznu ljepotu njezina vrata.Mogla sam je pitati da onaj njezin dragi djed nije možda prijatelj Erica Crofta, ali više za

to nije bilo potrebe. Ti mala uhodo, pomislila sam. Bila sam vrlo hladna prema njoj ostatakdana. Na odlasku joj nisam poželjela laku noć.

Pad u kupaonici prestravio me, ali me suton kao i obično zatekao u trgovini pićima naKennington Roadu gdje mi je dragi Ahmad blagoga pogleda već bio na pultu spremio bocuhladne Stolice. Eric me mogao pitati jesam li dobro, ali Ahmad je bio jedini čovjek uLondonu koji je imao približnu predodžbu koliko pijem. Barem nije znao da sam ure stavila uhladnjak. To me prilično plašilo. Odrasla sam uz kucanje satova i taj mi je zvuk uvijek pružaoutjehu, cijeli orkestar kretanja, poput morskih struja, prirodni poredak koji prožima sve.Strpati uru u frižider strašno je agresivan čin, koji nikomu ne bih bila u stanju objasniti.

Prešla sam ulicu Kennington Road a da me nitko nije pregazio. Kad sam ušla u kuću,otvorila sam prozore i upalila svijeće od lavande da uništim smrad. Votka je otišla uzamrzivač pa se časak kasnije vratila.

Sjedila sam na kauču, jednostavnoj Nelsonovoj sofi, pravom primjeru kvekerskogamodernizma koji sam uvijek obožavala. S nje se moglo gledati gore kroz visoki prozor udvorište i uživati u silueti kestena, slušati kosove kako se svađaju oko svojih mjesta ipromatrati nebo koje se pretvara u tintu, nikad baš do kraja crnu, jer noću taj samoubilačkimotor Londona nikada ne posustaje.

Ispod prozora je uza zid stajala niska polica za knjige Bruno Mathsson. Na njezinojobično goloj površini sam izgleda — tijekom pustolovina prošle noći izložila plavi drveniblok. A zašto ne? Bio je baš lijepe boje. Očito sam jako puno petljala oko osvjetljenja,koristila sam se istom sićušnom lampom za čitanje kakvu je Matthew kupio u trgovini Conranu ulici Marylebone High. Sad sam je opet namještala sve dok stranice suvenira nisu bile posvebez sjena.

Onda sam počela pijuckati svoju votku.Moj se ukradeni dragulj sjao, izmicao se, tužan i melankoličan, studija u plavom, ali i

pomalo nalik na papuče dječaka koje je netko stavio ispod njegova kreveta prije tisuću ljetnihnoći. Uskoro su mi, iako ne odmah, misli odlutale putovima Неnrуја Brandlinga, uskimstazama kroz livade povaljane, izlomljene i osušene trave, svježim tragovima koji su vodili domaloga skakutavog zečića Carla, toga tako pametnog Carla koji je sad već bio mrtav da nemože biti mrtviji. Carla koji se već kalcificirao pa pretvorio u prah, a mozak koji je tu kockunačinio i poznavao, iščeznuo je, sad je manje od krijesnice u noći, nije čak ni sasušenizrikavac u staklenci. U tom času, kad sam iskapila čašu, začula sam glazbu svojih ura kojusam čula i večer prije. Orkestar na navijanje uvijek mi je prizivao Clerkenvvell, utjehu,sigurnost, mjesto. Cijeli život provela sam lakomisleno zavedena otkucavanjem satova a da senikad nisam potrudila čuti užas koji iza toga stoji.

Trebao mi je Неnrу, živ Не nrу, dobroćudni Неnrу. Kako je samo važno bilo njegovodruštvo ove beskrajne noći. Čitala sam. On je pisao.

Неnrу

Stranice Sumperove bilježnice bile su sramotna salata grafikona koji su prikazivaliplutanje i litografija s ovakvim ili onakvim kotačima. Iz toga je svračjeg gnijezda izvukaogusto ispisan list papira, koji je pretrpio i kaotično dopisivanje. Bilo mu je jako stalo da mikaže kako se radi o popisu anđela. Onda je, kao i obično, vratio list u salatu i odbio bilo kakvudaljnju raspravu.

— Zašto ste mi ga onda pokazali?Bradom je pokazao prema dječaku koji je u tišini sjedio pokraj prozora i turpijao komad

metala.

62

— Njegovo je ime na popisu. — rekao je.— On je anđeo? Pa mislio sam kako ste vi protiv takvih gluparija.Da je u Furtwangenu bilo serafina, ne bi valjda imao takve prljave nokte i neobične, duge

prste. Po njima su se poredale razne bradavice, a Carlu su rekli kako će te apostole izliječitiako ih bude trljao ružmarinom. Moj je vlastiti dečko cijeli dan mirisao na sapun Pears, ali niCarl nije manje ugodno vonjao prije nego što bi se sam pojavio, uvijek bi se osjetila prirodnaaroma.

Anđeo ipak nije bio. Možda pametan dečko prekrasne glave. Od žice je načinio skulpturujelena u skoku. Navodno ju je prodao preprodavaču. Sličan je predmet potom, tvrdilo se,kupio barun koji je obolio od tuberkuloze, a jedan je otišao voljenom dječaku u Englesku kojije imao istu opaku bolest. Da mi je Реrсу donio te darove, čuvao bih ih kao oko u glavi, no uCarlovu su slučaju predstavljali gnjavažu. Vrijednost koju mi je on predstavljao potjecala jeod njegova položaja pokretačkoga stroja radionice. Kad ga nije bilo, posao bi usporio. Kadgod bi otrčao stubištem gore u radionicu, kuckanje bi čekića ubrzalo, a zujanje tokarilicapostalo glasnije.

Реrсујu nije trebalo mojih poklona. Kad mi je Carl darovao svoju kocku, trgnuo sam se ibio bih izašao van da me njegova majka nije uhvatila za ruku. Misli su mi bile u drugojzemlji, gdje je pod bio mokar, a zrak pun sumpora. Sumper me dograbio, a frau Helga mi jepovukla nokat preko ulaštene površine. Nokat je aktivirao otponac. Otvorio se poklopac.Iskočio je petnaest centimetara visoki Englez.

Imao je bradato lice, par izbuljenih očiju, cilindar na velikoj uglatoj glavi, a ta je idiotskafigura trebala predstavljati mene, čovjeka kojem je sušica već odnijela jedno dijete. Nisu mitrebale igračke. Htio sam samo da mi se pokaže što plaćam.

— Znate da bih mogao pozvati policiju?! — uzviknuo sam.Sumperu se na licu vidjelo samo ogorčenje, a Helga je izgledala povrijeđeno poput svoga

sina.— Herr Brandlingu, dobili ste od nas dar.— Ukrali ste mi nacrte.— Nismo, herr Brandlingu. — rekao je dječak. Lice mu je bilo blijedo nasmrt. —

Radimo prema vašem nalogu. — rekla je frau Helga: — Platili ste nam.Bilo mi je naročito drago što sam ih uspio ovako uplašiti.— Upravo tako, frau Helga, samo što herr Sumper nije u stanju predočiti nikakav dokaz

za to. Kucka. Mami. Ali sve što vidim jest kako moj novac nestaje u njegovu kesu.Sumper mi se svojom golemom glavom unio u lice i uštinuo me za obraz. Odgurnuo sam

mu ruku pa se nasmijao i iznenađeno zastenjao.— Da ste papa. — zasiktao je: — Ma da ste sam Isus Krist, skrivao bih ono što radim

pred vama. Moram stići do faze kad ćete moći razumjeti što vam pokazujem.— To je krajnje jednostavno, herr Sumperu — ako niste u stanju dokazati

zadovoljavajuću razinu napretka.Možda je Sumper Helgi dao znak. Ako i jest, ja ga nisam opazio. Kako bilo, sad je ona

objavila: — Pokazat ćemo vam.Pratio sam ih, ali ne uz stube, nego van, u mračni, hladni zrak pilane. Tu su mi, u ljetnoj

radionici za koju dotad nisam ni znao, pokazali tešku radnu klupu, nedavno načinjenu iznadsjenovitoga potoka. Ispred klupe su stajala tri nogara. Na njima je bila bačvasta struktura, trupmaloga čamca na vesla, ali prekratkoga i suviše visokoga da bi poslužio svrsi. Nas se četverookupilo oko te ludorije.

— Što je, za ime Božje, to?Sumper se usudio slegnuti ramenima. — Kako sam vam i rekao, ne razumijete.— Zar su moji nacrti predviđali čamac?— Jesam li vam ga izradio?— Ali što je onda dovraga ovo?— Imate jezerce. — rekao je blesavi Sumper: — Ovo je tako projektirano da će voda

vašega jezerca plaviti palubu i otjecati niz ovaj žlijeb tako da se cijela ova plutajuća strukturaispod vode neće vidjeti. Izgledat će kao da vaša patka pliva i jede ribice koje će pokušavati

63

pobjeći svojoj sudbini.Bože moj dragi, dečko mi leži u krevetu, blijedih obraza, a vampiri mu svakoga sata sišu

krv.— Patke ne jedu ribice.Sumper je uzdahnuo, pognuo glavu i palcem i kažiprstom si podupro čelo.— Ronci uglavnom ne jedu ništa drugo. Ali ne radi se o tome.— Ali ja nemam jezerce! — uzviknuo sam. Pomislih, imam sinka, drago dijete koje ne

smijem izgubiti.— Imate nešto. Jezerce, rezervoar. Vi ste engleski gospodin. Jesam li u pravu?Sad se smiješio poput mađioničara u cirkusu, a ja nisam smio priznati kako imam cisternu

sumporne vode u dječjoj sobi.Rekao sam: — Vaucansonova je patka jela žito.Možda je uvidio koliko me to shrvalo, jer je progovorio ljubaznijim tonom.— U svakom pogledu, vjerno je prirodi. — rekao je: — Ima samo jedna pogreška. Pitajte

me, herr Brandlingu, pitajte me u čemu je pogreška. Reći ću vam — u tome što ja nisamVaucanson.

Nasmijao se i potapšao po leđima kao da me želi utješiti: — Pitajte me što je to London.— Siguran sam kako ćete mi reći.— Hoću, London je nebeski dragulj. — rekao mi je herr Sumper, sada baršunastim

glasom.— To nisam znao. Kad sam otišao iz Furtwangena, nisam tražio plemenitu sudbinu. Od

svoje sam pobjegao da ne bih postao ocoubojica. Dođite sa mnom. — rekao mi je i dodao misvoj rupčić:

— Nisam Vaucanson. Hvala Bogu da smo se oko toga složili.Dragi moj Реrсу, oprosti mi.

2

Paradoksalno, kao posljedica naših dvaju sukoba, nas smo dvojica postali znatno intimnijii navikli smo se zajedno raditi u melankoličnom sutonu. Uistinu me nije smetalo to što ga jemoj život tako slabo zanimao. Iskreno, to mi je baš odgovaralo. Isto tako, ne bi se moglo rećikako su razgovori s njim bili dosadni. Primjerice, tijekom jedne takve šetnje, rubom provalije,otkrio mi je kako je planirao ubiti oca tako da mu sruši stablo na krevet. Nažalost (kako seizrazio), kotur se zaglavio pa je stablo palo na pogrešnu sobu. Danas mu je jasno kako seradilo o prvom originalnom stroju koji je osmislio. Sa mnom je razgovarao na taj neobičannačin, bez kajanja, ali se poput objektivnoga promatrača divio vlastitom geniju.

Kako mi je genij baš i trebao, nisam se usuđivao prosuđivati ga.Kad mu nije pošlo za rukom ubiti roditelje — jer bi, naravno, oboje poginuli da je plan

uspio — skočio je na splav od trupaca i odlepršao.— Nisam imao pojma da plovim prema posve drugačijem sazviježđu.U tami se njemačka koza penjala golim stjenovitim brdom.— Zar nije cijeli moj život ispao pravo čudo? — rekao je.Priznao je kako je gajio karakteristične seljačke predrasude prema Englezima sve dok u

Avignonu nije upoznao jednu Engleskinju pa otišao za njom u London. A kad mu je pokazalašto mu je ova dolina dotad skrivala, najradije bi ovamo poslao poplavu i sav Schwarzwaldotplavio u more.

Mogao sam čuti kako koza tužno mekeće. Nisam više vidio ništa osim najbjelje oznakekredom na cesti.

Ali Sumper je već bio u Londonu, koji je već tada duboko zagazio u budućnost svijeta.Bio je okružen čudima, rekao mi je. Znam li ja što je to barometar? Jesam li ikada vidio balonna topli zrak? Rekao je da nitko u Furtwangenu nije nikada vidio balon. Da ih je nadletio, nebi ga zamijetili. Bili su poput divljaka u Novom Južnom Walesu koji nisu uopće zamijetiliengleske brodove, jer nisu znali da takvo što uopće postoji.

Je li mi ikad palo na pamet, htio je znati, da bih i ja mogao patiti od istovrsnoga sljepila.

64

Što ako se ova cesta po kojoj hodamo iznenada osvijetli blještavim morskim konjicima? Bih libio u stanju vidjeti ono što držim nemogućim?

U daljini je frau Helga zvonila za večeru. Sumpera je to navelo da kaže kako ne želiizraditi lažan probavni sustav. Nije on varalica. Pokušavao me nagovoriti da mu dotaknemtrbuh na kojem je imao ožiljak od reza kroz koji je dobio izravne upute.

Pretvarao sam se kako sam ga pogrešno shvatio pa je morao pohitati za mnom premazvonu koje se oglašavalo.

3

Srećom, te se večeri nismo vratili na temu ožiljka, ali kad je objed svršio, a Carl i frauHelga povukli se na počinak, izvukao je nešto za što sam pretpostavio da je komad mesaumotan krpom, možda kozja noga ili kost koju će dati psu.

Pisao sam. Sjeo je do mene bez poziva i na stranicu mi bacio mali srebrni list. Divio sammu se pomalo strepeći, u nadi da nema veze sa mnom.

— Možda će vam se ovo više svidjeti. — rekao je i polako odmotao veliki predmet koji jedržao u krilu. Nije se uopće radilo o kosti, već o pet sjajnih čeličnih profila, elastičnospojenih.

— Vrat. — rekao je: — Za vašega dečka.Ali to nije bio pačji vrat. Bojim se kako sam se prilično uspaničio.— Molim vas, meceno moja, — zgrabio me za ruku — morate se radovati. Slaviti što

vam se posrećilo.Ja sam pak bio na rubu plača.— Razmislite, gospodine, — preo je — koliko je samo bilo malo vjerojatno da ćete

naletjeti na drugorazredni hotel u Karlsruheu i na kraju dobiti ovo.— Ali to nije patka.Nisam ga nikako mogao posramiti. Uvijao je svojom nevjerojatno žilavom rukom poput

zmije i spretno je spustio da uzme soljenku, tako je brzo okrenuo da mu je kliznula niz rukav.Suočen s vlastitim lopovlukom i prijevarom, ponašao se trijumfalno.

— Vrat je predug. — nisam popuštao: — S tim se morate složiti.Najprije se čuo dubok promukli smijeh, a onda me strašno ozbiljno pogledao svojim

sjajnim očima.— Isto kao i kod muškog organa, to nije moguće.Možda sam se oglasio stenjanjem. Ne znam, ali shrvala me je navala jakih emocija.— Ja sam neotesanac, da, molim vas da pregledate djelo koje je vaš novac omogućio. Ima

toleranciju od tisućinke cola. Zamislite to. Gledajte kako se dijelovi pokreću jedni unutardrugih.

— A što to predstavlja, gospodine?— Herr Brandlingu, ovo će biti jedan posve izniman labud.— Proklet bio, čovječe Božji, zar ima u tebi išta ljudsko? Pa tko djetetu daruje labuda?— Vi ćete biti prvi.— Ne može labud biti igračka.— Ali ja igračku nikada ne bih ni izradio.— Labudovi lome kosti. Ubijaju, čovječe Božji!— Herr Brandlingu, ovo što govorite možda je točno, no labudovi isto tako ljubakaju s

mladim damama. Ovaj to nipošto neće činiti. Izrađen je da očara dijete. Bit će prekrasan iprijateljski nastrojen. Nikoga neće ozlijediti. Ništa neće umrijeti. Čak će i ribice koje će jestiuskrsnuti, pa opet zaplivati.

— Čudo. — rekao sam.— Vi to sarkastično?Ne, ja to srdito. Ali onda sam, usred svoje zlovolje, spazio mogućnost napola pune čaše.

Sumper je bio neotesan i tašt, ali ne bi li ovo drugo stvorenje moglo obaviti baš ono što samočekivao od patke? Možda će i ono podjednako potaknuti magnetnu uzburkanost? Zašto ne?

— Englezi su uvijek sarkastični, — rekao je Sumper — ali rekli ste čudo, na što vam ja

65

odgovaram, jest, to je čudo. I baš kao što je vas čudo dovelo u gostionicu frau Beck uKarlsruheu, tako je mene čudo poslalo u Bowling Green Lane u Londonu. Nemojte, sjedite.Molim vas da ostanete tu. Srditi ste. Osjećate se nemoćnim, ali vi ste mecena i nemate pojmašto ste omogućili. Imate moć koja je puno, puno veća nego što ste toga svjesni.

— Неnrу, na engleskom sam znao reći šest riječi: “Ja sam jako dobar švicarski urar.” Odte laži nisam imao nikakve koristi i, kad sam stigao u Bowling Green Lane, ostala su mi samodva novčića. Je li vam poznato ime Thigpen?

Otac je imao džepni sat Thigpena & Thwaitea.— To je netko tko prosi novac. Bio sam smrznuti, gladni Thigpen i zastao sam kod izloga

tvrtke Thigpen & Соmраnу samo zato što sam ugledao svoje ime ispisano zlatnim listovima,kao da se radi o trgovini duhanom. Iza stakla bio je izložen instrument za koji nitko uFurtwangenu nije znao. Radilo se o barometru.

— Kad sam ušao na vrata, naišao sam na mladoga Engleza s kožnatom pregačom.Ispričao sam mu svoju uobičajenu lažnu priču da sam Švicarac. I što je on učinio? Pitajte mešto je učinio.

Za to nije bilo potrebe.— Pa, herr Brandlingu, otišao je po herr Thigpena, koji je bio pravi Švarcvalđanin i, čim

sam otvorio usta, zaključio je kako sam nekakav beskorisni proizvođač satova s kukavicom.Ali — rekao je Sumper držeći me za zapešće kao da mu namjeravam pobjeći — ali, herrBrandlingu, bilo mi je tako drago što čujem svoj materinji jezik da sam ga preklinjao neka midopusti da tjedan dana radim bez plaće.

Thigpenu je trebao netko da radi škripcem i tokarilicom u njegovoj tvornici instrumenata.Sumper je odmah ustvrdio kako on baš to zna raditi.Thigpen je izgleda bio lukav starkelja živih plavih očiju ispod golemih obrva, a sijedu je

kosu vrpcom vezao u rep.— Maloprije ste bili Švicarac? — rugao se Sumperu: — A sad ste tokar? — Od mladića

je tražio da mu pokaže ruke. Ruke za koje su već ocijenili kako su prevelike za urarski zanat uEngleskoj.

— Volite svoje ruke? — upitao je Thigpen.— Čini vam se kako biste ih mogli zadržati neotkinutima?Sumpera je, naravno, preplašio, jer jedina tokarilica za koju je on znao bila je sićušna,

kakvu urari rabe.— Dođite za mnom, Kukavico. — rekao je Thigpen. Proveo ga je između mnoštva urara

koji su molili za svojim stolovima poput sjemeništaraca, onda dolje pokraj dvorišnoga zahodau drugu tvornicu koja se protezala sve do Northampton Roada i gdje su se u dugoj, hladnojradionici staklenoga stropa nalazili neki golemi znanstveni instrumenti, poput golemogašibera, poput stroja lokomotive, zapanjujućeg kao da se radi o kakvu slonu od mesinga ičelika. Sumper je tvrdio kako mu je taj čudni stroj potom stubokom promijenio život, ali utom si času nije mogao priuštiti da ga pogleda. Bio je suviše zaokupljen potrebom da sedokaže kao tokar.

— Herr Brandlingu, ne možete zamisliti kakva mržnja može vladati prema strancu. —Tokari Englezi pokazivali su mu prstom preko vrata, što je značilo ili kako će ga ubiti ili kakoće to umjesto njih obaviti stroj.

A opet, kad su Sumperu pokazali tokarski stroj, isprva mu nije izgledao zastrašujuće.Thigpen je objasnio kako su drugi alati u radionici vrlo osjetljivi pa ih je potrebno preciznobaždariti svaki put kad se rabe. Često bi dulje trajalo baždarenje alata nego sama proizvodnja.

Rekao sam Sumperu da nisam mehaničar. Da ga ne razumijem.— Baš je tako bilo i sa mnom, herr Brandlingu. Nije bilo vremena niti zapamtiti nazive

stvari.Ukratko, Thigpen je Sumperu objasnio kako je ekonomično da jedan stroj uvijek nešto

radi. Nema tu prodavanja zjaka, rekao je. Jedna tokarilica, primjerice, mora stalno izrađivaticilindre.

Njegovi se radnici ponose što satima prodaju zjake, ali ti će dani u Bowling Green Laneuuskoro biti prošlost.

66

— Jedna tokarilica, jedan posao. — rekao je.Sumper je bio stranac, pa je bio spreman raditi ono što Englezi nisu. Nije ih se bojao. To

je puno puta ponovio.Ako će ga nešto ubiti, to će biti monotonija. Rad na toj tokarilici zahtijevao je da čovjek u

sebi zatomi svu inteligenciju i vještinu.Pa iako je pripadao niže rangiranima, uskoro je zamijetio kako se tu igra viša igara. Kako

je postajao vještiji, uspijevao je naći vremena da promatra oko sebe, pa je shvatio kakosvakodnevno ovamo dolaze gospoda, lordovi i vojvode, članovi Kraljevskoga društva.

— Kraljevsko društvo. — rekao sam: — Pretpostavljam kako su vas akademici dolazilipodučavati.

Nije baš dobro primio šalu, pa sam se požurio iskupiti se.— I što ste naučili u Bowling Green Laneu, herr Sumperu?— Što sam naučio, mali moj? Tek da postoji svijet koji moje znanje i vaša mašta ne

mogu dosegnuti.Podigao je labudove čelične kosti i počeo mi njima plesati pred očima na tako zastrašujuć

način da sam odmah požalio zbog svoje luckaste šale. Svojom je strašno dugom rukom poputplesača oponašao pokrete vrata i potom, stojeći na stolcu, sa svih svojih sto kila pokušaoizvesti zastrašujuće podizanje krila.

Catherine

Amanda je očigledno svom djedu ispričala kako sam ukrala Carlovu plavu kocku. Djed jeto potom prenio Croftyju. Mogla sam ih zamisliti podjednako živo kao i Brandlinga iSumpera u gostionici — Amanda, njezin djed i Eric okupljeni u nekom sad već pomaloderutnom salonu u Suffolku — s ostakljenom vitrinom biblioteke i komadom stropa koji jeotpao — uhoda podnosi izvještaj. Njih troje odlučuju o nečem što nije njihov posao.

Courtauldica se mora naučiti da sam joj nadređena ja, a ne djed ili Eric Croft.I tako sam s njom razgovarala, naravno, ne o kocki. Kaznila sam je. Zabranila sam da bilo

što radi izvan okvira svoga posla. Bila sam prava kučka. Odvojila sam je od njezinih dragihsrebrnih prstenova (koje je dotad prilično dobro čistila) i posjela je da u računalo unosi sveizmjere i funkcije za svaki numerirani dio. To je bio glup neracionalan radni raspored kad jeona u pitanju, jer nije bila vična mikrometru i sa svakom bi pogreškom očajno ciknula. To nasje obje uzrujavalo, ali čvrsto sam odlučila kako mora prihvatiti da sam tu glavna ja. Reklo bise kako sam u tome podosta zabrljala. Samo sam je zbunila, posebno kad sam joj zabranila dase koristi svojim takozvanim Frankenpodom, čak i pod pauzom za ručak koju je provodilagrickajući suho voće i orahe te gledajući nekakav olujni prizor na ekranu.

— Što je to?— upitala sam kad smo završile prilično mukotrpan razgovor: — Glazbenispot?

— Ne znate?— Inače vas ne bih pitala, Amanda.— Naftna mrlja. Prijenos naftne mrlje preko web-kamere.Eto: Catherine Gehrig je kao posljednja osoba na ovom planetu saznala kako su milijuni

barela nafte istjecali u Meksički zaljev. Do katastrofe je izgleda došlo dan prije Matthewovesmrti.

Amanda je imala suzne oči. Spakirala je stvari i uzela svoj Frankenpod, ali sam ja, jer sampodmukli licemjer, već zapamtila URL. Kad sam te večeri stigla kući, satima sam promatralataj mučni prizor.

Sutradan ujutro u kabinetu sam već zatekla Amandu i vidjela da naš sukob želi izvesti nasvjetlo dana. Ali nisam mogla otkriti svoj osobni odnos prema kocki niti priznati užas kojisam osjetila pred prljavštinom koja je curila u vodu zaljeva, pred nesrećom za koju se činilo

67

kako predstavlja kraj povijesti.Odmah sam se bacila na posao pregledavajući tablice u Excelu koje mi je pripremila.— Tablice su jako dobre. — rekla sam. Nisam lagala. Bile su pravo savršenstvo. Ali i

dalje joj nisam željela oprostiti izdaju. To je morao biti trenutak u kojem sam konačnoshvatila kako je Amanda jednostavno takva, pa zbog toga neće nestati. Kad sam bila gotova stablicama, natjerala me da se počnem baviti njom.

— Bila sam tako glupa. — rekla je: — Žao mi je što sam se izbrbljala. Ispričavam se.Bila je tako mlada i njezina divna koža tako čista i zategnuta. Tko bi posumnjao da se

iskreno kaje?— Djed vam je drag. — rekla sam.— Ali meni je uistinu jasno u čemu sam pogriješila, gospođice Gehrig. Nisam smjela

tračati s djedom.— A gospodin Croft, pretpostavljam, posjećuje tvojega djeda.I eto zbog toga — neki neobičan strah ili pak osjećaj časti natjerao ju je da ustukne. —

Ali nemam pojma o gospodinu Croftu. Stvarno.— Amanda! Pa valjda vam je on pomogao dobiti posao.— Nije!Sad je bila crvena, ustvari, grimizna. — Nije. Djed nikad ne bi takvo što učinio. Prezire

ljude koji trguju svojim vezama.Nisam joj povjerovala, ali je bilo očito kako sama vjeruje u ono što govori, što je za

posljedicu imalo da smo se obje nakon toga razgovora smirile.Za ručak smo podijelile sendvič. Poslije sam joj predala višefunkcionalni brijeg. Njezin

će posao biti da ga skine, očisti, fotografira i dokumentira. To je bio baš zgodan poklon.Kasno popodne pojavilo se i sunce, pa su nam žaluzine iznenada bile okupane svjetlom.U pet sati pitala je može li otići na jednu dosadnu cugu. Tko bi mogao zamisliti kamo ide,

no oči su joj postale bistrije i sjajnije, uhvatila sam je za rame u vesti od angore.— Jeste li sinoć gledali onu web-kameru? upitala sam.— Vjerojatno.— Zar to svi gledaju? Svi vaši prijatelji.— Ne svi.— Užasno je.— Je. — rekla je: — Molim vas, mogu li sad ići, gospođice Gehrig?Kad su izumili motor s unutarnjim sagorijevanjem, nije im na pamet padala mogućnost

takve strašne katastrofe. Nitko nije pomislio kako bismo mogli ne samo promijenititemperaturu zraka već i uprljati mora tako da postanu crna poput smrti.

Henryjevi potezi perom, oštrim poput zubaca pile, probili su vremensku rupu. Prošla samkroz nju. Gledala sam kako herr Sumper otkriva minuciozno izveden vrat. Vidjela sam kakoCarlova eksplozivna igračka grmi pokraj krčme, njegov miš na struju, plavu kocku,Thigpenov veličanstveni naučni instrument veličine slona. Kroz jednu od tih rupa, usku poputslamke za piće, vidjela sam sve te divne i otrovne izume.

Kad sam stigla kući, stavila sam grijati vodu i upalila plin. Spremila sam se kuhati.Tjesteninu, sardine, kapare, stari kruh, masline. Jest ću, žvakati, defecirati.

A onda se čulo zvono na ulaznim vratima. Eric. Došao je da mu vratim kocku. Donijelasam mu tanjur i vilicu.

— Ne, nemoj. — rekao je.— Skuhala sam previše. Nikako da prestanem s tim.— Imam dogovor za večeru. — rekao je.Svejedno sam mu servirala. Plavi blok bio je umotan u maramicu. Stavila sam ga uz

tanjur. Pomislila sam da sigurno želi vidjeti taj plavi različak.— Ponijela si to kući radi kakvih testova?— upitao je.Osmjehnula sam se.— Luda stvar. — rekao je.— Je.— Da se trampimo. — rekao je uzvrativši osmjeh. Sviđali su mi se njegove oči u krugu

68

od bora. Zamišljala sam ga kako igra poker. A i omotnica koju je izvadio bila je velika poputigraće karte. Bio je to jedan od onih kaširanih viktorijanskih portreta.

— Tvoj čovjek. — rekao je i natjerao me da se prisjetim zašto mi je bio drag, u sebi jenosio nešto vragolasto.

— Ovo je čovjek koji je naručio tvoga labuda.Čudno me gledao. Pomislila sam, pazi ti to, ustvari sije uzeo vremena i pročitao

bilježnice. Pročitao ih je na samom početku.— Imenom Неnrу Brandling. — rekao je.— O, odakle to znaš?Opet taj osmijeh.Nije mogao ni pomisliti koliko me Неnrу već duboko obuzeo. Očekivao bi da budem

znatiželjna, ali kako bi mogao predvidjeti što će mi to samo značiti, da otkrijem kako je mojautor tako visok i zgodan — mladi Неnrу Brandling stajao je ozbiljan i u rukama držao malodijete. Bila sam sretna, razveselilo me što ga ovako upoznajem, što razumijem njegovuplemenitost i nježnost.

— Реrсу. — rekla sam.— Неnrу. — ispravio me: — Неnrу Brandling.— Dijete.— A, o djetetu ne znam ništa.Bilo je nešto prilično čudno na toj fotografiji pa sam je izvadila iz plastike da je proučim.— To su često radili. — rekao je Eric.— A odakle ti to?Moj posjetitelj mi je stavio dlan na leđa. — Baš je grozno, zar ne?Tek sam tada shvatila — dijete koje je muškarac držao u rukama bilo je rezultat umijeća

viktorijanskoga pogrebnika.— Ovo je sranje. — rekla sam.— Cat, Cat, što ti je, zaboga?Ispružio je ruku prema meni i odjednom mi se više nije činio ljubaznim i izboranim,

nimalo vragolastim. Pomislila sam zašto me pokušava uništiti.— Cat.— Ne zovi me Cat. Nikada me više nemoj tako zvati.— Catherine.— Idi, idi. — izvukla sam njegov kaput i bacila mu ga. Rukom je posegnuo za plavom

kockom. Bila sam brža.Nekoliko sati nakon što je otišao na poleđini sam otkrila datum i shvatila kako se ne radi

o Реrсујu, nego o njegovoj sestri Alice, čije je ime ožalošćeni Неnrу Brandling spomenuovezano uz sat.

2

Počela sam opet čitati novine. Saznala sam kako su Amerikanci napravili robota zaedukaciju autistične djece. Na više je načina bolji od ljudskoga bića. Budući da je robot, nemaopasnosti od emotivnog iscrpljivanja, nikada ne izgubi strpljenje, suze i bijes ostavljaju garavnodušnim.

Robotu je ime KауKау. Nisam baš sigurna zašto. Ne krije svoje žice i druge unutrašnjedijelove. Članak je tvrdio kake su ga djeca okružila kad se prvi put pojavio u objektu uteksaškom Austinu. Na kraju prvoga dana dječak koji pati od Aspergerova sindroma iščupaomu je ruke.

Činilo se kako je novinara to čupanje ruku malo previše razveselilo, no tvrtka je izjavilakako se tu radi o krivulji učenja. Kad se sljedeći put pojavio u javnosti, o čemu je izvijestioGuardian, KауKауu su bili popravili ruke. Novo je bilo što je KауKау sad mogao zaplakati, amali aspići mu onda više nisu nanosili bol. Ako bi plakao i dalje, zagrlili bi ga.

Catherine bi htjela KауKауа.KауKау bi se kretao na kotačima i pratio je po stanu, prilazio bi joj sa strane i nikada ne

69

bi ulazio u osobni prostor. KауKау bi rekao a-ha (što Amerikancima zvuči kao poticaj) kad bimu se Catherine približila. Kad bi se udaljila, rekao bio Aaa (razočarenje na američkom).

Pomislila sam da je Eric Croft sigurno umoran od mojih suza i napada srdžbe. A tko bimu i zamjerio? Tko ne bi radije bio u društvu normalnih ljudi?

Sjedila sam za kuhinjskim stolom i zurila u treperavo polje oznaka koje je ostavilo peroНеnrуја Brandlinga. Kad bih se nadvila nad njih pa dolje gledala retke rukopisa, vidjela bihsvijeće kako trepere, duboke sjene nečega što nije tu. Udaljenost je bila golema, no vidjelasam kako Henryijeve tužne tamne oči promatraju prisutne u sobi pilane u Furtwangenu —bilo ih je četvero ili petero — dok sastavljaju sićušne karike lanca.

Неnrу Brandling još nije znao kakve će koristi labud imati od toga lanca.Catherine je, pak, lanac već uspjela dotaknuti, zategnula ga, natjerala ga da pokrene

kostur labudova vrata na četvrtom katu Aneksa u Swinburneu.Pri svjetlu svijeća oči Неnrуја Brandlinga djelovale su uznemireno i ustrašeno. Jedno je

dijete već izgubio. Kakvu je sad samo agoniju morao proživljavati, minutu po minutu.Nijemci su sastavljali lanac uz pomoć alata koji nije bio mnogo više od sustava podrške

jednog utora u koji su se montirale sićušne karike kako bi zakovica mogla sjesti na svojemjesto, da bi je potom učvrstili čekićem. Dječak je bio najbrži, ali je najupečatljiviji dojamostavljao Sumper zbog svojih velikih ruku. Potajno se natjecao s djetetom.

Kako je to već često bivalo, Неnrујu je ostalo samo da gleda. To je činio užasno napeto,bez ikakve veze s prirodom proizvodnje koja se tu odvijala. Čučao je na tronožnom stolcu kodkamina koji se gasio.

Je li Неnrу Brandling mogao predvidjeti Catherininu pojavu?Predvidio je kako će ga netko promatrati kroz vremensku rupu, to je bilo posve jasno. Toj

je osobi pisao. Stalno mu je na pameti bio trenutak kad će lanac oživjeti labuda kojega jetvrdoglavo zvao moja patka.

Pomislila sam da laže, ali ne da laže meni.Gume na kotačima automobila zujale su po Kennington Roadu. Oksidirali redci koje je

nekoć ispisalo pero Неnrуја Brandlinga dočaravali su morske trave kako se uvijaju podvodom. Skupljač bajki i zlatar polako su se stopili. Bili su jedna te ista osoba, kako sam većpogodila. Ako Неnrу nije lagao meni, komu onda jest? Bogu? Vratila sam se u Furtwangen iokrenula stranicu.

Vatra je zašištala kad ju je pogodio Sumperov ispljuvak.— Pažljivije me slušajte. — rekao je skupljaču bajki.— U prirodi znanosti je — rekao je — ono što se pokaže istinom ljudima uvijek

neprihvatljivo.I naravno da sam se ja, Catherine, složila s njim. A tko se od nas ne bi?— Ispričat ću vam istinitu priču. — ponudio je skupljač bajki.Dječak je pogledom preklinjao Sumpera. No njegovi bradavičasti prstići ni tada nisu stali.

Bio je poput ptice koja jede, stalno je kljucao zdjelu čeličnih karika.Skupljač je bajki lagano kucnuo malim crnim čekićem. — Točno na stvarni datum 15.

travnja 1614. godine u starom dijelu Salzwedela počinjeno je umorstvo u neposrednoj bliziniulice koja vodi do samostana svete Ane.

Carl je zakolutao očima.Skupljač bajki nije imao milosti. Opisao je kako su ubojici odsjekli ruke i kako je mučen

užarenim kliještima, nakon čega su ga odvukli do gubilišta i stavili na kotač s glavom premadolje. Bilo je čudesno i užasno vidjeti, prema skupljaču bajki, kako je ruka kojom je počinioužasni čin tri dana nastavila krvariti na kotaču.

— Zašto sam ovdje zarobljen? — viknuo je Sumper koji kao da nije primjećivao kolikose dječak uznemirio.

— Kako mi se to moglo dogoditi, da moram slušati ovakve trice i kučine?U tome je Catherine suosjećala s njim. Bio je vrijedan boljega, kvalitetnijeg razgovora.

Svaki je dan s njim na poslu vodila bolji dijalog.Bila sam mu blizu, blizu njima četvero dok su sastavljali fazni lanac, ili ustvari četiri

fazna lanca. Vidjela sam kako nastaju iznimnom brzinom, klik, klak, tup, tako brzo. Nastajala

70

su duga razdoblja u kojima nitko ne bi progovorio ni riječi, a šiljate rečenice, nabijenegroznom nervozom, protezale su se preko cijele stranice. Naposljetku se Sumper obratiogroznom malom tvoru.

— Čuli ste za sira Alberta Cruickshanka.Catherine nije.Sumper je otišao od stola. Anđeosko je dijete u tišini uspoređivalo dvije dužine lanca,

svoju i Sumperovu. Šapnuo je nešto majci. Majka je uzela Sumperov lanac s nebeske ručicesvoga sina. Vratila ga je na mjesto u urarev alat za sastavljanje. Netom što je to učinila, urarse vratio s knjigom punom fleka u ruci. Klepnuo je lagano Carla po glavi i obojica su prasnulau smijeh.

Catherine je pročitala naslov: Mysterium Tremendum.— Autor je sir Albert Cruickshank. — rekao je Sumper skupljaču bajki: — Šef katedre za

matematiku na Cambridgeu. Član je Kraljevskoga društva i izumitelj Cruickshankova stroja.Skupljač je bajki uzdahnuo, no dijete je s iščekivanjem gledalo knjigu čiji je latinski naziv

bio otisnut zlatnim slovima pa je pri vatri iz kamina zasjao. Неnrу je shvatio kako se radi ohimni ili pjesmi koju su već dobro znali.

— Gospodine Arnaude, — rekao je herr Sumper — Mysterium Tremendum napisan je nasveučilištu Cambridge i ne brinite ako za tu ustanovu niste čuli. Ona postoji izvan vašegasićušnog svijeta.

— Tada sam svoga vodiča zamolio — čitao je Sumper iz knjige — da nam nakratkopokaže ta druga, viša intelektualna bića te njihova razmišljanja i način na koji se zabavljaju.Ta su stvorenja superiornija svemu što bi vaša ljudska mašta mogla zamisliti.

— Ponovno sam se počeo kretati — (herr Sumper je ustao) — i vidjeh pod sobom jezera imora na čijoj sam površini ugledao živa stvorenja koja ne mogu dobro opisati. Pokretala su seslično morskom konjicu. S jednoga mjesta na drugo prebacivali su se pomoću šest iznimnotankih membrana koje su im služile kao krila. Vidio sam mnogobrojne skupine cijevi koje bibile najsličnije slonovoj surli, koje su činile, reklo bi se, gornji dio njihovih tijela. Tu je mojezaprepaštenje prešlo u odvratnost. Toliko su neobično ti organi izgledali.

O Bože, pomislila je Catherine, Bože gospode. Kao da je vrata otvorila Jehovinusvjedoku. Ali dječak je bio sasvim u svom elementu. Crvena usta bila su mu otvorena. Kosaje uhvatila svjetlo svijeće kad je svojim dugim tankim prstima krenuo primiti majku za ruku,prstima koji su bili blijedi, gipki, savitljivi poput ptičjega vrata.

— Vi se — Sumper je pokazao na Неnrуја Brandlinga nalazite u istom položaju kao imuha čije je mikroskopsko oko pretvoreno u oko slično ljudskom.

Dječak je Неnrујu Brandlingu uputio prekrasan i sažaljiv osmjeh. A onda je nečujnoustima izgovarao riječi koje je Sumper čitao: UOPĆE NISTE U STANJU ONO ŠTO VIDITEPOVEZATI S ONIM ŠTO VAS JE ŽIVOT NAUČIO.

Catherine je zadrhtala. Što da misli o tome? Je li veliki mehaničar istovremeno bio imistik?

Sumper je čitao: — Ova stvorenja koja su sada pred vama, koja vam se čine gotovojednako nesavršena kao i primitivni zoofiti, u svojoj su sferi senzibilnosti i intelekta dalekosuperiorni stanovnicima Zemlje.

Tada mi uopće nije palo na um, niti u jednom trenutku, da je to napisao znanstvenik.Nisam imala pojma koliko je Cruickshank dugovao knjizi Humphreyja Davyja Consolationsin Travel. Nije mi to izgledalo kao djelo člana Kraljevskoga društva, više kao C. S. Lewis natripu. K tome je izvor bio Sumper, u čije sam djelo imala povjerenja i divila mu se na poslu.

— Nemate pojma gdje se nalazite. — rekao je Sumper Brandlingu.— Nemate pojma što će se ovdje dogoditi. U ovoj sobi — rekao je — primljeni ste za

teklića i svoju ulogu odigrat ćete tako da toga nećete biti svjesni, nikada vam neće pasti na umda ste bili hrabar čimbenik povijesti koju nikada nećete pročitati.

Неnrу je izvijestio o vrelom kotlu ludosti, a zatim o strahu od kojega mi se ledi krv i dižekosa na glavi.

Catherine je ponovno pročitala: — Ova stvorenja koja su sada pred vama, koja vam sečine gotovo jednako nesavršena kao i primitivni zoofiti, u svojoj su sferi senzibilnosti i

71

intelekta daleko superiorni stanovnicima Zemlje.Catherine hoće KауKауа. Prestravilo me.

3

Još nije bilo ni devet, a Amanda Snyde već je bila na svom pravom radnom mjestu, gdjeje, kako sam joj bila i rekla, čistila prstenove.

To je bio naš predmet — nije se radilo o majmunu koji puši, već o svjetlucavu falusuogoljenom do metala, kao da je oguljen.

Uskoro ćemo na glatki, minuciozno izrađen vrat dodati fazne lance, poput živaca koji ćese penjati kralježnicom. Ti suhi lanci bili su montirani preko niza valjaka, što je pokretalodonji dio vrata, gornji dio vrata, klimanje glavom, kretanje ribe unutar labudova kljuna.

Bilo je pet lanaca različite debljine. Najfiniji je imao 170 karika, što je, prema AmandiSnyde koja ih je prebrojila, značilo kakvih sedam tisuća spojenih zakovanih dijelova. Takavpipav posao obično je zahtijevao rad djece i žena — malih ruku, mladih očiju.

Znali smo kako će prvi lanac upravljati donjim dijelom kljuna, kojim će se ptica timariti,jesti ribu. Drugi će lanac upravljati ribama. Pomoću trećega će klimati glavom. Četvrti će musvijati vrat, a peti, povezan sa sredinom vrata će, ako smo točno predvidjele, pomagati dakretnje budu elegantne i životne.

Danas će biti prvi od dva dana vrata, ali s montažom nismo počele dok nisam provelasvojih redovnih pola sata s Matthewovom elektroničkom poštom, što sam nazvala tek mojaadministracija. Amanda se držala na distanci i nije postavljala nikakva pitanja, zbog čega sambila sigurna kako točno zna što radim.

Sad je bilježila strukturu i dimenzije svakoga faznog lanca, a ja sam bila nasamo sasvojim voljenim. Kakvi smo samo neobični ljudi bili, on i ja, racionalisti, ali opet i senzualisti,uvijek tako ponosni na svoja tijela o kojima smo se brinuli, znajući kako nam život ima kraj, aponašali smo se kao da će biti vječan. Kako mi je samo divno pisao, i kako često. Nismoodbijali priznati protok vremena, kako se od ljudi očekuje. Kad smo plivali kod žala uDumvichu, bili smo svjesni svoje kože, srdaca, vode, vjetra, golemoga složenog stroja kojipredstavlja Zemlja, crpke kiše i hlapljenja, plime, izvanvremenskoga vjetra koji je povijaovrijes. Kasnije bi mi se zavrtjelo u glavi kad bih se sjetila kako se krv iz šupljikavih dijelovapenisa vraća nizom krvnih žila, od kojih su neke vrlo brojne i spajaju se na hrptu organa, gdjeformiraju duboku dorsalnu venu. Dragi Bože, pomislila sam, za to smo živjeli, a ja sad moždanikada više neću voditi ljubav. Zatvorila sam računalo, neutješna. Opet sam počela raditi, alisam vidjela naftu kako se izlila preko lišaja i vrijeska, srne, zečeve, noćne laste s kojih kapljenafta, podvodne robote kako puze kroz mutnu vodu.

Onda sam pomislila: hvala Bogu što imam Amandu. Možda sam sad nedosljedna, ali kadje sve u redu, kao pomoćnica djeluje umirujuće, jedno od onih rijetkih stvorenja koja već držepincetu prije nego što ste im uopće rekli da je uzmu. Nizanje je bilo sporo i pipavo, ali sdobrom pomoćnicom nastaje vrlo discipliniran dvojac i ako radiš polagano i pažljivo, možešočekivati kako ćeš otprilike svakoga sata stvoriti neku novu vezu s mehanizmom i osjetiti onostrašno zadovoljstvo kakvo dožive ljudi kad rade zajedno. A ipak, kako je dan prolazio, raznanezadovoljstva blijede, svjetlucave su se stvarčice poput metilja opet uvlačile u moje misli.Kako mi je nedostajao Matthew, kako samo bolno.

Za vrijeme ručka Ericu sam poslala poniznu poruku u kojoj sam se ispričavala zbogsinoćnjega ispada. Čekala sam do kraja radnoga dana i, kad nije stigao odgovor, nazvala samga.

— Croft.Prepala sam se i prekinula vezu. Onda sam u uzbuđenju prekinula i najfiniji lanac, na što

je prema meni iskazano više suosjećanja nego što sam željela. Amanda mi je dotakla dlan.Rekla je: — Plaši li vas?Mislila je na labuda, ne na Croftyja.— Naravno da ne.— Netočno je misliti kako je vrag ružan. — rekla je. Pomislila sam zašto stalno vadi te

72

snove iz mraka. Zašto ne može cijeniti to mehaničko čudo koje joj se nalazi pred očima.— Amanda dušo, mi tu samo popravljamo stroj.— Točno, ali Lucifer je vrlo lijep.Gledala me ravno u oči, previše ravno.— Lucifer kaže — rekla je — u knjizi proroka Ezekijela: Vještina kojom su izrađene

tvoje daire i svirale pripremljena ti je na dan kad si stvoren.— Pa, — rekla sam — mislim da je dosta za danas.— Žurite se nekamo.Da, da, stvarno sam se žurila.

4

Ulaz u moj stan ujedno je i visoka biblioteka, mnogo uža od minimalnih devedeset isedam centimetara koji su propisani za londonske hodnike. Police su od svijetloga, mekog,australskog satimvooda, svilenkaste na dodir. Svaka je polica osvijetljena LED lampicama.Na podu je stari tabriški sag koji izgleda kvalitetniji nego što ustvari jest.

To je prava kutija s draguljima i uvijek sam namještala svjetlo tako da na posjetiteljaostavi pun dojam. Pod posjetiteljem mislim na Matthewa. Rijetko sam u stan puštala drugeljude. Kad je u pitanju Eric, bilo bi nužno, ako čovjek želi biti pristojan, izaći van kako bi onušao.

Kad se te večeri oglasilo zvono na vratima, otvorila sam ih i pred njima otkrila ne Erica,već duhove i zrcala svoga krasnog dragana, njegova dva sina, kako stoje na kiši, tamnih očiju.

Stariji je dječak nosio isti kroj hlača kao i Matthew — uskoga struka i s faldama.Najvjerojatnije St. Vincent de Paul, ali vrlo elegantan. To je bio matematičar Angus. Imao jekosu na oca, istu, velik nos, vedra usta punih usnica.

— Uđite. — rekla sam i iskoračila iz stana. Uzmaknuli su poput preplašenih konja.Mlađi je bio viši, Noah. Na fotografijama je bio i zgodniji, ali je sad imao neurednu bradu

i bijesnu frizuru, s čupom, kao da ju je šišao škaricama za nokte.— Dajte, uđite. — Ruke su mi se tresle.— Ispričavamo se. — rekao je Angus. Na košulji je imao rukom oslikanu dugmad. Pri

ovom osvjetljenju izgledala su poput indijanskih minijatura.— Pa, odbijam vas pustiti da stojite na kiši.Noah je pogledao brata kao daje on kriv za sve.— Ispričavamo se. — rekao je Angus i brzo prošao kroz moju biblioteku. Noah ga je

slijedio, na vratima je pognuo glavu. Na cipelama je imao blata, ali me to nije smetalo.Gledala sam duge trkačke noge njegova oca.

Noah je dotakao moju policu kao da želi vidjeti kakva sam domaćica, a potajiceprovjerava radi li se o drvu iz prašume.

Bio je od zelenih. Isto tako i genij za klasične jezike. Jednom je, kad mu je bilo četrnaestgodina, kući došao pijan i povratio u krevetu. Iako ga nikada nisam upoznala, godinama je biodio moga života.

Zatekla sam ih kako vuku noge po mom orijentalnom tkanom sagu, vrsti svijetloga,delikatnog tepiha kakav imaju samo ljudi koji nemaju djecu. Nisu znali kamo bi sa svojimtijelima. Stoga sam odabrala ležaj Nelson Case Study i sjela na jedan kraj. Onda mi je Noahsjeo sučelice na Gustav Axel Bergov osamdeset godina star naslonjač čije se svinuto drvoiskrivilo pod njegovom težinom.

Naposljetku se Angus odlučio za drugi kraj ležaja. Čak i na toj udaljenosti osjećao se nekiustajao vonj i manjak higijene prekrasnoga stvorenja.

Ukradena plava kocaka stajala je na sredini stolića. Noah je očito pratio moj pogled. Bioje na oca. Uzeo je kocku.

— Smijem li pušiti? — upitao je.— Naravno.Izvadio je vrećicu duhana dok je na koljenu balansirao Carlovom igračkom.Jadni momci, pomislila sam, sa svojim dragim očima, velikim tamnim lokvama bola, više

73

nalik jedan na drugoga nego ocu, niske obrve, užasna, tiha mentalna koncentracija. Na što,nije mi bilo poznato. Ali imali su Matthewovu ljepotu u tetivama, kostima, uglatim ramenima,jednakom ljupkom nosu.

— Donijet ću pepeljaru.Mislila sam, kad mu je dodam, uzet ću mu kocku, ne znam zašto, ali kad sam se vratila,

gurnuo ju je duboko među noge.— Nismo se nikada upoznali. — rekla sam njegovu bratu.— Da, nismo.— Ali ti si Angus?— Da.— A ja sam problematično dijete. — rekao je Noah i vratio Carlovu kocku na stol. — Ja

sam Noah. A vi ste Catherine Gehrig. Guglao sam vas.Tišina.— Mogu li dobiti nešto za piće? — upitao je Noah.Znala sam kako Matthew ne bi htio da im poslužim alkohol.— Imate li pivo?— Samo nekakvo crno vino i malo viskija.— Viski. — rekao je i gledao me u oči.Pogledala sam starijega brata. Odmahnuo je glavom. —Ja danas vozim.Kad sam im upoznala oca, Noahu je prijetila kazna jer je ispričao vic o homoseksualnoj

kamili. Bio je još klinac. Mislio je da je to smiješno, da bi kamila bila gej. U školi su mislilida nije.

— Čudno, a? — Izrekla sam dok sam u kuhinji točila viski. A je zvučao tako staro, lažno.— Što?Uzela sam čašu vode i donijela je skupa s viskijem. Angus je stajao pred uokvirenom

fotografijom štala.— Neobično je što smo nas troje sad tu zajedno. — rekla sam dok je dijete pilo svoj čist

viski. — Žao mi je ako je to vama grozno.— Je li vam se sviđalo tamo? — upitao je Angus dok je zurio u fotografiju. Ponašao se

kao odrastao, iako je mirisao poput adolescenta. Stala sam kraj njega. — Tebi nije, čini mi se.Izvadio je svoj Frankenpod, ili Space Onion ili što već.— Jeste li to kad pogledali na Googleu? Želite li vidjeti?Naravno da nisam željela gledati. — U redu. — rekla sam.Angus je sjeo na ležaj, meni zdesna. Sagnuli smo se nad njegovu napravu, nismo se

dodirivali i ukazale su se štale kako se vide iz svemira, obris litice, drveće, sivi krov u hladu.Sad je u Suffolku mrak, ali slika me je na dnevnom svjetlu uznemirila kao da nije

snimljena u prošlosti. Satelit nas je uhodio tijekom sušnoga ljeta, trava je bila sasušena,smeđa, drvo usahlo. Mogla sam razabrati Norton Commando, što je značilo kako smo nasdvoje u tom trenutku bili tamo, zajedno, živi, nesvjesni.

— Morali smo biti unutra. — rekla sam, a onda mi je postalo neugodno jer mi je na umpalo što bi oni mogli misliti: sav taj smrdljivi seks. —Jeste li se osjećali kao da sam vam kralaoca?

— Da se ne lažemo, — rekao je Noah — krali ste.Među njima je tekao neki neizrečeni razgovor.— Ne, niste to vi učinili. — rekao je Angus, ali sigurno sam bila prisutna gdje su god bili.Noah je izašao iz sobe, a ja sam — ne pitajte zašto — zgrabila Carlovu kocku i smjestila

je na policu iza leđa.Kad se vratio s bocom viskija, obratio se izravno starijem bratu:— Dogovorili smo se da ćemo govoriti istinu.Srce mi je palo u pete.Noahova usta su, baš kao očeva, bila beskrajno iznijansiran instrument. Zurio je u policu

iznad moje glave i, ako ga je nešto tu zabavljalo, nisam imala pojma o čemu razmišlja.Onda je Angus skinuo uokvirenu fotografiju sa zida. Nikada nisam voljela da mi netko

petlja po stvarima, ali sam zaboravila na to kad sam ugledala kako su mi zidovi jadni i prljavi.

74

— To je sad vaše. — rekao je Angus.Bila sam tako napeta da sam pomislila kako on misli na fotografiju i razbjesnilo me što si

on uzima za pravo da mi daruje nešto što je moje.— Misliš na to?— Da, na štale. Vaše su.Na te mi je riječi srce uistinu poskočilo, ali naravno, bili su samo dječaci i znali puno

manje od mene. Matthew i ja smo razgovarali o njegovoj oporuci. Želio je da naša tajnaostane tajna i nakon smrti, stoga, ako me to tada povrijedilo, nije bilo zadugo.

— Stvarno si drag, voljela bih da je to istina.Noah je uzeo bocu viskija i svi smo promatrali kako iz nje cijedi zadnje četiri kapi.— Vaše su. — Krasila ga je ta pomalo odbojna samouvjerenost koju momci iz privatne

škole donesu sa sobom na posao. Htjela sam reći tom derištu da sam pročitala oporukunjegova oca.

Potpisao ju je 2006., i mogu vam zajamčiti kako Catherine Gehrig u njoj ne nastupa nitikao statist.

— Tata vam ih, naravno, nije mogao ostaviti. — rekao je Angus.— Svakako, naravno da nije. — Govorio je sve što sam htjela čuti. Trinaest me je godina

ta obitelj činila nevidljivom, iako sam bila uključena u njihove matematičke probleme ipovraćanje. Nisam im zamjerala. Uistinu.

— Ostavio ih je nama.— Dobro je učinio. — rekla sam sakrivši gorčinu čak i pred sobom.— Pa nije baš mogao napisati vaše ime u oporuci.Pa, mogao je, pomislila sam, iako to nikad ne bih od njega tražila. — Vašoj bi majci to

izgledalo malo čudno. — Osmjehnula sam se koliko sam mogla.— Noah i ja smo o tome razgovarali. I kako smo mi novi vlasnici, odlučili smo da ih vi

možete imati do kraja života.U sobi se ispreplelo previše emocija, ali dva su mladića uspijevala ostati pribrana, obojica

su držala velike ruke na koljenima.— To se može obaviti ugovorom o iznajmljivanju za biber. Donijeli smo vam ugovor da

ga potpišete. Plaćat ćete jedno zrno papra godišnje, to je sve.— Dovezli smo Mini da vam ga predamo.— Stvarno? I to ste sve sami obavili?— S tatinim prijateljem. Pomogao nam je da se sjetimo ugovora o najmu.— A to bi bio gospodin Croft?— Bio je vrlo ljubazan prema nama.— Na čije je ime registrirao auto?Nisu znali.— Parkirali smo vani.— Oprali smo ga, ali poslije je padala kiša.— Strašno ste ljubazni, ali ja ne vozim. — To baš nije bila istina.— Možete naučiti. — rekao je Angus: — Iznenadili biste se kako je to lako.— Mogu vas ja naučiti. — rekao je Noah: — Pohađao sam školu sigurne vožnje, odradio

poligon, sve.Nisam bila u stanju ništa odgovoriti. Suviše me to dirnulo, bila sam suviše tužna, bijesna.

Moji su mladi zaštitnici nekako shvatili kako sam na rubu suza. Brzo su se složili kako će minegdje čuvati auto pa ćemo se poslije naći da razgovaramo o satovima vožnje. Potpisala samugovor o najmu i svakom dala zrno papra, za nekoliko smo se minuta opet našli u bibliotecigdje sam se našla u ustajalom, smrdljivom ragbijaškom zagrljaju. Matthew im je bio ukostima.

Kad su otišli, legla sam na krevet i razmišljala o povjetarcu koji nam je ljeti milovao golukožu, a zimi su nas tresle oluje dok je Sjeverno more glodalo podnožje litice.

75

5

U Aneksu te, u ovaj rani sat, brišem, dragi moj, voljeni moj, s tvojim širokim mekimustima na mojem vratu. Rado bih ti ribala kosti i ostavila ih izložene na otvorenom, oribala tigrudni koš, radila na tvojoj kralježnici, ribala i ribala, s ljubavlju, svaki kralježak, posebanpoput nosa, i položila te u travu među zvončiće. Tamo, na tvojem tajnom trokutu zemlje, bilabih najpokorniji stanar, ležala pokraj tebe dok bi kiša, vjetar i oluje tutnjali, prolazili poputvezica na cipelama našim praznim očnim dupljama.

Takve mi sad misli prolaze glavom, u času kad iz svoga svijeta ulazi Amanda, svijeta ukojem je Meksički zaljev postao jezero nafte. Ima li i za to mitologiju ili kozmologiju?

— Zdravo. — kaže nakon što je zbacila naprtnjaču.— Zdravo. — kažem. A mislim: izbriši.Kad sam podigla glavu, bilo mi je jasno kako je našla novoga ljubavnika. Nosi vrećaste

plave hlače i top bez rukava, poput kukca beskrilca, šećernoga četinaša. Ispod togakomfornog omotača tijelo je tako mlado da bi čovjek zaplakao. Pažnju je usmjerila na labuda.Molim te, samo bez novih fantastičnih gluposti, to mi sad stvarno ne treba. Molim te danaučiš vidjeti što imaš pred sobom, ovdje i sada.

Kaže: — Ono što ću reći ne bi me se trebalo ticati.Dlake su mi se na vratu nakostriješile. Obrisala sam poruku koju nisam ni pročitala.— Samo hoću pomoći.Čitam, arhiviram, neželjena pošta, izbriši.— Boli me kad vas vidim tako. — kaže.— To je samo labud, Amanda. Stroj.— Gospođice Gehrig, to ne mora trajati tjednima. Može se obaviti u nekoliko minuta. Ne

morate samu sebe ovako mučiti.Nudi mi mali plastični predmet za koji sam u strahu i srdžbi pomislila da je upaljač.

Bijelim je slovima na njemu otisnuta jedna od onih grubih ne-riječi. Jedan dio ispadne iz crnekutijice, čeličan, poput ruža za usne.

— Trebate samo napraviti novu mapu za svoju elektronsku poštu, arhivirati je i poslatiarhivu na flash memoriju.

— Što je to flash memorija?— Ovo. — Gurnula ju je prema meni, što mi se nimalo nije dopalo.— Mogu vam to skinuti. Za sekundu.— Ne treba, hvala. — Ja sam joj šef, podređena mi je, ali čak i nakon što odbijem njezinu

pomoć, pokušava me zaobići.— Amanda, što to mislite da ja radim?Ali ne želi odgovoriti. — Kažem samo da ne morate trošiti sate i sate na ovo. Sigurno je

pravi pakao.— Tko vam je to otkrio?Ali čvrsto je naumila preuzeti kontrolu nad mojim računalom.— Je li vam gospodin Croft rekao?Lutkaste su joj oči vlažne od neželjenoga suosjećanja. Istovremeno su joj zjenice jako

široke, kao kod stvorenja koje živi u mraku.— Molim vas, samo da vam... — I već se uvukla između mene i stroja, već je tipkala dok

je to govorila.— Možete ih odnijeti kući i prebaciti na svoj kompjutor. Imate li Mac?— Nemam. PC. Dakle, ne bi funkcioniralo.Okrenula je glavu i promotrila me mjerkajući me kao da sam kakva opasna zvijer, nije

skidala pogled. Izbliza, mirisala je čudno, nekako ustajalo. Onda sam vidjela da ima prljavenokte.

— Znate li od koga su te poruke? — upitala sam.— Upravo se prebacuju.— Tko vam je rekao, Amanda?— Obje znamo tko mi je rekao. — Stavila mi je sićušni predmet u ruke. Zatvorila mi

76

šaku oko njega. Došlo je do nekakvoga suptilnog pomaka u našem odnosu moći.— Gospođice Gehrig, zabrinut je zbog vas.— Ne.— Na pameti mu je samo kako da vas zbrine.— Ali ne možemo reći tko je on ustvari.— Ne.— Iako smo to već rekli.— Labud je muzeju strašno važan, to vam je jasno. Kako znate, strašno je teško osigurati

sredstva. Mora ići okolo, ulizivati se i šarmirati ljude. Kako je grozno kad moraš prositi novceod svih tih gradskih primitivaca.

Tako sam dobila lekciju od svoje klinke pomoćnice. Ono što me stvarno peče jest to što jedraga, zgodna, pametna courtauldica na silu maknula Matthewa iz mojega keša na računalu.Natjerala me je da ga držim u ampuli, poput pepela.

Неnrу

Sumper i ja izašli smo iz sela s teškom mesinganom bačvom obješenom na dvije motke.Bila je tako teška da nam se žurilo stići na odredište, pa smo jurili kroz maglu preko trga, nizuske ulice do potoka, preko mostića pa u polja, gdje smo opasno teturali kroz brazde na čijemnas je kraju očekivala pilana. Lišće je sad bilo otpalo, pa se priroda razotkrila poput starcakojem su obrijali bradu pa sad vidi kako se vrijeme s njim okrutno našalilo. Dragi oče.

Tako smo brzo išli, a polje je bilo tako neravno da sam se bojao kako ćemo zbog frauHelge, koja nanije pritrčala sa strane, proliti. Prošla me u trku i obišla herr Sumpera dok jenekako uspijevala klipsati unatrag i hrabro mahala pismima po zraku.

— Dalje. — viknuo je Sumper. — Dalje.— Ne, pisma su iz Engleske.— Dalje.Mislio sam, Реrсу! Ali bio sam u svakom smislu vezan uz herr Sumpera tako da sam

morao dalje, a dalje sam i nastavio, iako smo nas dvojica ženu gotovo pregazili.Mislio sam, od Binnsa je. Moj dečko nije mogao izdržati čekanje. Mrtav je i usamljen, a

ja mu nisam poljubio usne. Onda smo stigli do staze uz rijeku i sveto je dijete izletjelo izgrmlja s divljačkim krikom. Oči su mu bile sjajne, krik previsok. Zatresao je mrtvim zecommajci pred očima prije nego što je jurnuo ispred nas, šepajući i hopšući, tresao je ključevima ulijevoj ruci.

Žurili smo dalje. Dragi moj Bože, teška sam budala, daj da poživi. U ledenoj ljetnojradionici iznad rijeke napokon smo spustili svoj teret.

Uzeo sam pismo i vidio bratov rukopis.— Kakve su vijesti? — upitala je Helga.I Carl je čekao dok mu je zečja krv kapala na stopala. Hvala ti Bože, Isuse dragi, uskoro

ću ti se pridružiti.Ali ne — moj je brat odlučio to dodatno odgoditi. Prije dva mjeseca, pisao je taj pauk,

imenovan je mojim skrbnikom i sad je mogao odlučivati, prema svojoj volji, koliko ću novcamoći dobivati i u kojem vremenskom razdoblju, šmrkavi mali bijednik.

Tvrdio je kako nam je otac sišao s uma.Naravno, nije bilo posve nemoguće da se očinski um raspao baš onoga trenutka kad sam

na odlasku prekoračio prag, ali tvrdnja moga brata kako nam otac više nije razuman bila jeono što bi otac nazvao urnebesnim. Nije on ni u kom pogledu nikada ni bio razuman.

Douglas crvenoga nosa dao ga je proglasiti Non compos mentis. To je bio pravi Douglas,još i gore od Douglasa. Da citiram: “Ono čega ti nisi dovoljno svjestan, Неnrу, jest da sam japoduzetnik, a poslovni se svijet ne sastoji samo od željeznice.”

77

Nije on bio uopće ništa, a kamoli poduzetnik, no ono što se krilo iza njegove grozneposlanice bila je činjenica da je uložio u Bank of Ohio. Pitam ja vas, tko je tu sišao s uma?Baš je Doug Bedak tvrtku Brandling i sinovi doveo u nezgodnu situaciju. Sad mi je pak sažaljenjem morao javiti u svojstvu moga skrbnika — ma zamislite samo — da ne mogu dobitiviše novca dok se ne riješi panika u Americi.

Sumper mi je okrenuo leđa. Nisam mu vidio lice, samo rame, zeleni kaput, veliku bijeluruku kojom je žalosno prešao po suhom koritu potoka kao da je upravo uhvatio pastrmku.

— Loše vijesti, herr Brandlingu?Primio je to dobro, što se za frau Helgu ne bi moglo reći. Otrčala je plačući preko mosta u

kuću, a Carl je požurio za njom ostavljajući krvav trag po podu.— Iskopaj krumpire! — viknuo mu je Sumper.Potom se okrenuo prema meni i bez nekoga posebnog izraza lica izjavio sljedeće:

Problem je s bogatima što rijetko imaju strpljenja za velike stvari.Pretpostavio sam da se to odnosi na mene. Ispričavao sam se, koliko sam mogao, ali on je

samo odmahnuo rukom. — Kad se radi o njihovim poslovima, — rekao je — znaju što im ječiniti.

— Kako to mislite, gospodine?— Kad izađu iz svojega ureda ili tvornice, kad im se mora naslikati portret, pretvore se u

idiote. U kakvo samo stanje upadnu. Idu u svoj klub gdje traže mišljenje drugih idiota.“Slikaju me za portret,” reći će tad, “a tip se koristi s jako puno plave boje. Što vi mislite?Brine me ta prokleta plava boja.”

Sad sam shvatio što misli i napokon da se jednom u potpunosti s njim složim. Bilo jenepodnošljivo da se budala poput Douglasa može igrati životom.

— Oni vode glavnu riječ. To je jedino što znaju. Ista je stvar s vašom engleskomkraljicom, koja je, naravno, Njemica i uopće nema pojma gdje se nalazi. Ona je, gospođaSaxe-Coburg i Gotha, osramotila Englesku i moju vlastitu zemlju tako što je ukinulafinanciranje jednoga posve iznimnog stroja. Zbog toga sam poslije posjetio princa Alberta uBuckinghamskoj palači.

— Shvaćam. — rekao sam. Mislio sam si da samo o sebi zna pričati.— Niste nimalo iznenađeni?Nisam izgledao iznenađeno jer mu ni na trenutak nisam povjerovao. Bilo je to nemoguće,

iz kojega god kuta.Te večeri pisao sam Реrсујu o nečem što sam nazvao našom tajnom. Obećao sam mu

kako ću se, usprkos stricu i teškoćama njegove majke, vratiti kako sam obećao i, ako bude jeosvoje pahuljice i hrabro se držao na svojoj hidroterapiji, ja ću uskoro postići da sasvimozdravi.

Ako je bilo rizika, ja ga nisam vidio. Krv mi je uzavrela i čvrsto sam naumio održati riječ.

2

Herr Sumper kaže kako je genija Alberta Cruickshanka isprva zamijenio za običnuskitnicu i strašno se uvrijedio kad su prosjaku dopustili da slobodno uđe na vrata BowlingGreen Lanea. Posjetiteljeve manžete na hlačama vukle su se po podu tvorničkoga pogona.Siva kosa bila mu je duga i sva u rezancima. Čeljust stisnuta, usta ravna. Autor MysteriumTremenduma (jer to je bio on) pod rukom je nosio pravokutnu ploču za koju je Sumperpretpostavljao kako se sigurno radi o nekom od onih prosvjednih transparenata koje luđaciističu pred engleskim parlamentom.

Posjetitelja su puštali da lunja slobodno uokolo poput hinduske krave između tokarskihstrojeva i preša u toj nepreglednoj industrijskoj katedrali. Nigdje bušilica nije usporila niti seremen pomaknuo iz pogona, a ponajmanje bi neki radnik uljezu zapriječio put uz redovetokarilica do mjesta gdje bi se u crkvi očekivalo da oltar stoji. Ali ni jedan kršćanski oltar nebi se veličinom mogao mjeriti s tim golemim strojem. Sumper ga je uspoređivao sa slonom,drugi put s lokomotivom, pa nizom okomitih redova okretnih diskova, ali su sve usporedbebile toliko kontradiktorne da je čovjeku preostalo samo da zamisli — što? — predodžbu

78

kakvog jako velikog mehanizma, da, ali nekako spektralnog, zlatnog, minuciozno izrađenogpoput satnog mehanizma. Znao sam da moj urar ima naviku lagati (najsvježija laž mu je bila oprincu Albertu), ali je bio toliko uvjerljiv da mi nije bilo teško zamisliti kako se svjetloodbijalo od međusobno povezanih dijelova načinjenih od čelika i mesinga, baš kao što suzlatni okviri na visokim zidovima hvatali svjetlo samo jednoga svijećnjaka na stolu pet metaraispod njih. Zatekao sam se kako žalim što i ovo čudo nisam vidio.

Tijekom prvoga tjedna koje je proveo kod Thigpen & Co., usprkos zahtjevima njegovenamještene tokarilice (za koju se hvalio kako je naučio na njoj raditi iako se žalio da jeopasna), Sumper je ispao krajnje učinkovit uhoda.

Stolovi za crtanje bili su s jedne strane oltara, a tamo gdje bi inače stajao zbor, opazio jekrupnog, pognutog Thigpena i njegova višeg mehaničara kako proučavaju nacrte.

Doznao je kako su na stroju radili samo najcjenjeniji zanatlije i da je trebalo načiniti jošdeset tisuća pojedinačnih dijelova. Niti jedan se nije mogao početi proizvoditi dok se nenačini krajnje detaljan nacrt, a svaki se novi nacrt pregledavao uz veliku raspravu (i pokojužučljivu prepirku). Znao mi je to živo predočiti na krajnje komičan način, kao da je stroj bioidol, a ljudi njegovi demonski sljedbenici.

— Svi su o sebi imali jako visoko mišljenje, — kazao mi je Sumper — ali nijedan od njih,čak ni Thigpen, nije znao kako stroju prijeti opasnost da ga sutra rastave i prodaju u staroželjezo.

Naravno, nije to mogao znati ni on. Znao je manje nego bilo koji od njih i bio jezaprepašten kad je vidio kako se skitnica rukuje s herr Thigpenom i shvatio da je transparentustvari grafička mapa iz koje su se vadili nacrti, sa strahopoštovanjem, jedan po jedan.

Englez bi vjerojatno shvatio kako je starac projektirao taj stroj i vjerojatno bio velikizumitelj, ali Sumper je pomislio kako se skitnica bavi prodajom ukradene robe. Tako je tokad je čovjek stranac.

Sumperova situacija u Engleskoj mi se činila gorom od moje u Njemačkoj — radnici uEngleskoj već su bili bijesni na njega jer je pristao raditi za namještenom tokarilicom. Moždasu ga (ili nisu) napali pred kućom u kojoj je stanovao. Možda ih je (ili nije) prebio kao mačke,kako je tvrdio. Bio je neumjereni hvalisavac, ali ne bi za njega bilo neobično što su ga opčiniliuglednici koji su dolazili do crtaćega stola. — Bjelokosne perike, — rekao je — kaputi poputdragulja.

Možda je njegov vlastiti posao bio dosadan i zahtijevao manje mozga od sata skukavicom. Kao posljedicu nepažnje, koja uvijek dolazi s monotonijom, dvaput je skorodoživio amputaciju i baš je nakon posljednje opasne situacije — kad je shvatio kako moranaći drugi posao — tvornička pištaljka zapištala triput. Hvala Bogu, pomislio je, no dan jošnije bio gotov.

Po tamnim pločicama tvorničkoga pogona vječito su se kretala brojna kolica i čeličnistolovi i baš je jednoga od njih sad slijedila skupina ljudi, hodali su za njim u gomili, poputkrava u vrijeme mužnje, dublje u tvornicu.

Pred njima je išao taj sjedokosi div, njihov gospodar. Kad su se mehaničari okupili okonjega, stari Thigpen je skinuo ceradu s kolica i otkrio uređaj od čelika i mesinga. Počeo jegovoriti. Prema Sumperovu prijevodu, rekao je kako je uređaj zametak velike ideje kojojslužimo. To se poklapa s onim što slijedi.

Sumper je uređaj usporedio sa šiberom. To sam zapisao.— Nimalo nije sličio na šiber. — kazao mi je poslije: — Nećete shvatiti najhitnije ako

ovako nastavite. — Naporan čovjek. Rekao je i kako je stroj bio precizan, domišljato načinjeni jako neobičan. Bio je to automat čija je svrha bilo zbrajanje.

Onda se oglasila skitnica. Glas mu je bio dubok i milozvučan. Englez sigurno ne bi ostaoiznenađen kad bi čuo kako se radi o trećem sinu vojvode od Cumbrije. Rekao im je: — Ljudi,ja ću vam pokazati nešto nemoguće.

Mali, žestoki zanatlije bili su poput hrtova koji se nastoje oteti povodcu. Neprekidno su segurali prema srcu naprave — prema dva mesingana kola s urezanim brojkama.

Cruickshank je zamolio gospodina Thigpena da veći od ta dva kotača namjesti tako da jebroj 2 ravan s pukotinom u obliku slova V. Okupljenima je rekao kako će se vrijednost

79

najednom kolu sad zbrojiti s vrijednošću drugoga.Tijela mehaničara neugodno su vonjala od umora i znoja, ali su se svejedno naguravali,

pokušavali se probiti naprijed, pažljivo gledali dok je dobrovoljac okrenuo polugu za jedankrug.

I što su vidjeli? Pa, da je 0 + 2 = 2.To je bila ta velika ideja kojoj su služili? Skitnici nije bilo nimalo neugodno. Pozivao je

radnike da svaki okrene ručicu. Jednoga po jednoga. Bili su zaposlenici. Nisu imali izbora.Jedan po jedan su prilazili. Okrenuli bi prvo kolo (2) i zbrojili vrijednost s onom na drugom.

A veliki je stroj radio što bi znao i pučkoškolac.

1 + 2 = 44 + 2 = 66 + 2 = 88 + 2 = 10

Cruickshank bi svaki odgovor dočekao s idiotskim zaprepaštenjem. Ljudi su postalimrzovoljni i stali se opirati, sve su sporije i sporije odgovarali na prozivku. Neposlušni brojarkoji se zvao Krumpir Coutts zbrojio je brojku 2 s brojem 102.

Rezultat je ispao 171.Netko se usudio posprdno ciknuti. Herr Thigpen se namrštio.Cruickshank je pljesnuo rukama i viknuo: — Hura!A Sumper se zadovoljno smiješio.— Samo se dijete smiješi — kazao mi je — tako da ništa ne razumije. Naravno da me

genij zamijetio. Bio sam najkrupniji čovjek u prostoriji i jedini koji ga nije gledao mrko.Nije se znalo što je Cruickshank prije bio rekao Thigpenu ili kako je sam očekivao da bi

se ova demonstracija morala shvatiti, ali ako je trebala poslužiti za podizanje morala, u tomese pokazala posve neuspješnom. Vlasnik tvornice odjurio je u svoj ured.

— Ovo je — rekao je Cruickshank, uza zvuk vrata koja je gazda treskom za sobomzalupio — nešto što bismo morali zvati čudom.

Začuo se smijeh nelagode.— Ovo čemu ste upravo prisustvovali — osmjehnuo se Cruickshank — mora vam

izgledati kao kršenje matematičkoga zakona. To vam mora izgledati neprirodno, čak i vašemgazdi.

Na riječ gazda, prema planu ili možda slučajno, Thigpen se oglasio pištaljkom. Časakkasnije ljudi su pokuljali prema vratima, a nekoliko je nesigurnih kolega oklijevalo.

— Ja vam nisam gazda, — uvjeravao ih je Cruickshank — ali sam ja programer. Akosada odete, nikad nećete saznati da sam stroj programirao tako da nakon pedeset i jednogzbrajanja izvede čudo koje sam programirao — nakon pedeset i jednog zbrajanja prekinut ćeniz.

Riječ čudo snažno je djelovala na jednoga od preostalih radnika. Pljunuo je, podigao šakuu zrak i uputio se prema vratima.

— A što se mene tiče, Jime, to ne krši matematički zakon. Radi se o iskazu višegazakona, koji je poznat meni, ali ne i tebi, Frede.

Ali bilo je beznadno. Nije ih mogao zadržati.— Očekujete da dva plus 102 bude 104, ali ja sam napisao novi zakon u kojem će 102

plus dva biti 171. Kao posljedica toga — rekao je Cruickshank svom jedinom preostalomslušatelju — kao posljedica odluke koja je izvan dometa vašeg znanja, određena je polugasjela na svoje mjesto. Vidjeli ste da je dva plus 102 jednako 171. U prirodi takvo štonazivamo čudom, a mene, koji sam to predvidio, zvat će prorokom.

Genij je tako potvrdio kako su predodžbe o Bogu koje su imali u Furtwangenu bilebijedne i sićušne, da postoje mehanizmi izvan dosega ljudskoga znanja i da mogu postojatisustavi koje možemo vidjeti, ali ne i pojmiti, svjetovi koje smo vidjeli i zaboravili. Ovdje uBowling Green Laneu Sumper se sjetio misli iz djetinjstva, kad je svim svojim bićem žudioda može znati kako je to biti vilin konjic u sve tri svoje faze, kao ličinka ispod zemlje,

80

životinja koja živi u vodi i insekt koji leti zrakom. Bi li se vilin konjic u svojoj posljednjojfazi uopće sjećao iskustava iz prve? Bi li on sam mogao postati vilin konjic i kako bi tadarazumijevao svijet? — Mysterium Tremendum. — kazao mi je. Strahopoštovanje i čudosvemira. Ni na tren nije sumnjao da je Cruickshank uistinu genij, možda čak i više biće, posvedrugačije prirode. Zašto ne? Pa vjerujemo da je Isus hodao po vodi.

Arogantni smo u svojem neznanju. — rekao je arogantni urar, čije su uznemirujuće očibljeskale na svjetlu iz kamina u Furtwangenu. — Ako bi životinje imale čula koja sudrugačije prirode od naših, kako bismo mi to mogli znati? Ta stvorenja, koja preziremo,mogla bi imati izvore informacija o čijem postojanju mi i ne sanjamo. Mogla bi imati tjelesnui intelektualnu egzistenciju daleko iznad naše, zašto to ne bi moglo biti tako, zašto, Englezumoj? Kad sam bio u Londonu, bilo mi je dvadeset i osam godina — rekao je Sumper — iopijale su me takve ideje, a neke od njih sam još od djetinjstva krio poput kamenčića u džepu.Kad me genij pogledao u oči, vidio je da mu želim služiti, a kad je gungula u tvornici svršila,zamolio me da ga otpratim do zapadne strane Trga Soho, gdje mu je bio dom.

3

Ja sam bio Percyjev motor, puls, njegova električna zavojnica. Hranim ga tintom iz svogapera tako što mu opisujem izradu automata koji nisam nikada vidio. Tako sam provodio dane.Noći su mi, s druge strane, bile posve nemoguće, jer Sumpera ništa nije moglo spriječiti da nepripovijeda. Carl i njegova majka pobjegli bi u krevet. Tada bi se moja situacija običnopogoršala. Progutao bi me, zatrpao. Snježni zapuši penjali su se sve do prozorske daske.

Sumper je tvrdio kako se rodio kad je otvorio Cruickshankova ulazna vrata. Ovdje, naTrgu Soho, uskoro će do kraja shvatiti Cruickshankov stroj. To je govorio i fiksirao mepogledom. Imao je on i dokaz. Odnosno, bio je u stanju princu Albertu podnijeti vrlopraktičan, ali ne i teorijski izvještaj o izumu.

Njegove goleme konjske oči zahtijevale su reakciju. A što da čovjek na to kaže? Ne samoda je to bila laž već je i sama tvrdnja bila posve nemoguća. Herr Saxe-Coburg, kako je otacimao razloga doznati, bio je čovjek krajnje distancirane, izolirane naravi. On čovjeka kakav jeSumper ne bi bio u stanji niti vidjeti.

Da, možda ne zvuči vjerojatno, naposljetku je priznao urar, ali bilo je to podjednakovjerojatno kao i da sin pilara iz inozemstva hoda u društvu plemenitog Alberta Cruickshanka.— Ej, Неnrу? Ej!

U svijetu u koji je ušao na vrhu Cruickshankova stubišta vladao je dubok poredak.Obožavatelj je nastavio govoreći besmislice poput preobraćenika u baptističkoj sekti.Zarobljen u Njemačkoj, promatrao sam ga kako hoda do kaljeve peći pa oko stola i uskoro mije postalo jasno kako je duboki poredak kojim se toliko zanosio ustvari bio pokušaj istinskogavjernika da potpunom metežu prida smisao — dječje igračke, orijentalni kipići, naprave odtokarenoga mesinga, komadići mramora i biblioteka puna knjiga od kojih je ispred gotovosvake stajala neka neobična stvar ili predmet, kako bi čovjeku privlačile pažnju. U središtustarčeva solarnog sustava bila je, navodno, velika vitrina u kojoj su se nalazili srebrniautomati, dvije dame za koje je Cruickshank iskreno priznao kako ih voli od djetinjstva. Objesu bile gole, žive, a istovremeno nežive, od svjetlucavoga srebra, visoke oko tridesetcentimetara.

Cruickshank ih je pokretao.— Kako neobično. — rekao sam.— Ne razumijete.Ono što, očigledno, nisam mogao shvatiti bila je činjenica kako je Albert Cruickshank

genij. A taj je genij znao kako ga Sumper razumije bolje od bilo koga tko se dosad na ovomsvijetu rodio. To je bilo tim čudesnije jer je bila riječ o neobrazovanom pilaru.

Srebrna je dama mladoga Sumpera proučavala kroz naočale — je li mogla vidjeti golemotijelo tupana i njegovu grubu prljavu vanjštinu, velike ruke kojima je prekrio srce što je utajnosti ustreptalo? Kad je bila gotova, vratila se svojoj družbenici. Druga dama bila jeplesačica. Na ruci joj je sjedila srebrna ptica. Dok se gazdarica uvijala, ptica je micala repom i

81

mahala krilima.Kazao sam Sumperu kako je imao iznimnu sreću. Rekao sam kako bi čovjek mogao

proživjeti cijeli život u Londonu a da ne vidi ništa slično.Ne znam zašto sam to rekao. To nije bilo istina.Uzbudio se. Ispričao je kako je Cruickshanka slijedio niz usko stubište do radionice koja

je izrasla uz rub kuće poput gljivice na polici.U tom svetom utočištu bilo je hladno, ali je sve bilo puno čudesnih tokarskih strojeva,

bušilica i preša, a sjedne je strane stajao veliki crtaći stol gdje je crtao nacrte koje je donosio uBowling Green Lane.

Cruickshank ga je na licu mjesta htio zaposliti.Ali Sumper nije toga bio dostojan. Nije bio tokar.Uopće nije znao matematiku niti algebru.— Ali nasmijali ste se — nije odustajao Cruickshank — QED. Vi ste čovjek koji mi

treba.— Samo sam ostavio dojam kako sam razumio. Samo sam se osmjehnuo.Točno. Ali svatko je mogao vidjeti, kazao mi je Sumper, kako pametan čovjek ne bi

mogao zbrojiti 2 + 2 bez razloga. Jer 2 + 2 je predvidljivo. Smiješio se, jer je čekao da vidikakvo se iznenađenje sprema. Naravno da je znao kako je 171 pogrešno, ali je isto takopretpostavljao da mora biti točno. Znao je samo ovo: tko je napravio takav program, bio jebog.

— Sto posto ste u pravu. — rekao je Cruickshank: — Evo što od vas želim: radit ćetesamo drvene kalupe iz kojih će se liti brončani diskovi stroja.

— Ali za to vam nisam potreban ja. Bilo kakav obični urar koji radi satove s kukavicomdovoljno je vješt za to.

— Popijmo onda nešto da proslavimo što sam našao svoga čovjeka. — Sumper seosmjehnuo. Genij ga je pitao o čemu razmišlja.

— Reći ću vam nešto, herr Brandlingu. — rekao je Sumper: — Nešto što njemu nisammogao kazati. Razmišljao sam kako sam stigao u istinski dom svoje duše.

Tko mu ne bi pozavidio?

4

Cijeloga se mog života pretpostavljalo kako sam takav glupan da neću razumjeti,primjerice, zašto se moja žena preselila u drugu spavaću sobu.

Zbog toga je takvo mišljenje zauzeo i Sumper: Неnrу, vi to ne možete razumjeti.Istovremeno je čvrsto odlučio da me u tome iskuša. — Radi se o tome, herr Brandlingu,

da sam mirno spavao u svom krevetu.Nisam ni pisnuo.— Kladim se kako nemate pojma što se potom dogodilo.— Radije se ne bih kladio, prijane.— Krenulo me ubiti.Očito to nije moglo biti istina.— Ne, ne. Uplakani je čovjek pao na mene — izjavio je — poput majmuna s krova.

Zajecao je i udario me.Bilo je to u gluho doba noći kad se superiorno biće, sad u spavaćici, bacilo na Sumpera,

urličući i udarajući po širokom licu usnuloga čovjeka. Sumperova prva reakcija bila je njegovuobičajeno nasilni odgovor, ali ono što mu je potom palo na um, bilo je manje predvidljivo —starca je uzeo u zagrljaj i držao ga dok nije zaspao.

Dragi oče, pomislih. Užasi staraca u noći. Kad je svanulo, poslodavca više nije bilo.Sumper se odjenuo i sišao na doručak. A za stolom je zatekao Cruickshanka kako čita TheTimes, bez ikakvih ozljeda, osim ogrebotine na svom orlovskom nosu.

— Liječnik bogami nisam. — rekao je Sumper. Što ga nimalo nije priječilo dadijagnosticira cerebralnu paralizu.

Sljedećih je mjeseci, izgleda, zaključio kako Cruickshankova bolest nije nešto što ga je

82

snašlo, već je, na neki način, ona sam Cruickshank. Cruickshank je bio teror. Svoje je tijelooblikovao oko toga terora, pa su mu oči dodatno upale, usta se izravnala, čeljust očeličila.

Sumper je potom zaključio, pokazujući neprivlačnu zapanjenost vlastitom pameću, kakoje ista ona trauma koja je Cruickshanka svake noći uz naricanje i mahanje rukama dovodila usobu na katu, ista je ta bol stvorila i Cruickshankov stroj. Stroj i ludilo bili su jedno te isto,rekao je.

— Cruickshankova obitelj — žena, dvije kćeri i mali sin — stradali su na moru. To vamje jasno, zar ne?

Bojim se kako sam zijevnuo. Nenamjerno. Protiv svoje sam volje saznao kako je dobrodoloma došlo isključivo zbog loših mornaričkih karata. Kapetan se na te tablice biospreman zakleti kao da se radi o Bibliji, ali su ga upravo one odvele ravno na stijene.

— Gospodin Cruickshank bio je genij! — viknuo je. Tražio je RAZUMNOOBJAŠNJENJE što je prouzročilo tragediju pa je on sam osobno pregledao tabliceMinistarstva pomorstva i otkrio kako su PREPUNE LJUDSKIH POGREŠAKA. Bilo mu jenepodnošljivo da je njegovu obitelj uništila i udavila, ne sudbina, Bog ili priroda, većPOGREŠKA. Slušam li ja njega? Te su numeričke pogreške opsjedale misli jadnogaCruickshanka poput srditih pčela i mnogo je mjeseci, dok je još bio u koroti, sjedio za radnimstolom s olovkom u ruci i polako, pažljivo, ispravljao pogreške, od čije se brojnosti čovjekumoglo samo smučiti. Možda je zamišljao kako će, kao posljedica toga monotonog rada, mrtviuskoro prohodati, vatra se u peći upaliti, a kuhinju ispuniti miris jorkširskoga pudinga.

Izvijestio je ministarstvo o pogrešnim izračunima i ministarstvo je otisnulo ispravke kojesu poslane ratnoj i trgovačkoj mornarici. Ali potom je, na Cruickshankov užas, otkrio kako seljudska pogreška opet uvukla u tablice, u koje je ušla nezaustavljivo, kao što voda nalazi putkroz krov koji prokišnjava — mnogi listići s ispravka pogrešno su otisnuti. U 140 svezakatablica otkrio je da je oko 3700 ispravaka bilo jednako pogrešno kao i greške koje su trebaliispraviti. Te astronomske tablice izračunavali su ljudi s celuloidnim štitnicima za oči koji suse kitili titulama poput računatelj ili glavni računatelj ili pomoćnik računatelja. Rukopis im jebio tako čudesan da bi čovjek pomislio kako je izrađen na tokarskom stroju. Ali avaj, bili suto tek prostodušni činovnici s poderanim čarapama koji su smrdjeli na luk i bili toliko puniljudskih osobina da nisu bili pogodni za ponavljanje jednostavnih radnji kao što je zbrajanje.

Zbog toga je dolazilo do mučnih pogrešaka u ispisivanju, koje su se neumoljivo širileterenom između izračuna i tiskanja, onda su tu bile tiskarske pogreške, oblak tipfelera poputnajezde skakavaca, pa propusti korektora brojni poput zrnaca pijeska, svaka mikroskopskanetočnost na otoku Scili bila je dovoljna da rascijepi trup od orahovine i koliko god da je noćičovjek u koroti proveo uz rutinsku aritmetiku, pogreške su se nastavljale.

Kao posljedica te opsjednutosti, tvrdio je Sumper, Cruickshank se naposljetku razbolio.Dok je bio bolestan, ili možda nakon toga, no svakako kao posljedica bolesti, počeo jerazmišljati kako da vlakna i pulpu ljudskoga mozga zamijeni mesingom i čelikom, ali ne nanačin kakve pozlaćene ludorije nalik na Vaucansonove, koje su služile tek za zabavubezumnih bogatuna. Cruickshank je iz svojega stroja uklonio svu smrtonosnu aljkavost. —Točno se tim riječima izrazio. — rekao je Sumper.

Cruickshank je ranije crtao ptice i prizore iz prirode, nijedan kukac nije bio takobezvrijedan da ga ne bi zanimao. Odnosno, njegove su oči vječito tragale kako razumjetisvijet prirode. No, sad se ta radoznalost okrenula prema unutra i pogled bi mu svako maloostao prikovan za cipele dok je pokušavao izumiti parni automat koji bi ne griješećiproizvodio navigacijske tablice. Stroj bi primao sve brojke koje bi se u njega upisivale ipotom sume ponavljao na deset mjesta. Zbrajao bi i zbrajao, ali bez one neumoljive sklonostinaše vrste da griješi. Tako bi izračuni ostali izvan dosega ubilačkih ruku ljudskih bića. Stroj bidavao točne brojke i izravno radio tiskarski slog BEZ IKAKVE LJUDSKE ULOGE pa bionda iz sloga načinio kalup i iz njega radio matricu koja bi BEZ IKAKVE LJUDSKEULOGE tiskala tablice. Sve je to planirao u ožalošćenoj šupljini svog uma, gdje su sejednadžbe protezale, osovine okretale, bregovi podizali i spuštali, poluge prekidale i puštale isve bi se izračunavalo u sedam diferencijalnih redova i na trideset decimala tako da svaki brojima trideset ijednu znamenku.

83

— Ožalošćeni genij — rekao je Sumper — hodao je londonskim ulicama i stalnosmišljao, držeći sve nacrte u glavi, niz oblika kakvi nikada prije nisu postojali na Zemlji ividio je kako bi se ovaj trodimenzionalni brijeg kretao u odnosu na onaj trodimenzionalnibrijeg i kako bi se oni potom redali na osovini. U usporedbi s tim poduhvatom, Vaucansonovubi patku trebalo smatrati onim što je i bila — strojem za proizvodnju lažnoga dreka, daoprostite na izrazu.

— Ti su se oblici UKAZALI MOM GOSPODARU rekao je Sumper. Svaki je dio primioSAMO U SVOJOJ GLAVI. Dio bi potom nacrtao zapanjujuće precizno. Onda bi Thigpenuobjasnio kako da taj nacrt pročita i načini drvenu matricu, izlije je u bronci i izradi natokarskom stroju tako da svi ti dijelovi u konačnici stvore privid, dok se budu okretali,rastaljenoga kabela, koji bi se zakrivljeno okretao na stupcima kralježnice nekoga stvorenja sudaljene zvijezde. Ti su dijelovi načinjeni s tolerancijom od pola tisućinke cola i projektiranitako da nije moguća greška. Kad bi dobio nalog da pogriješi, stroj bi se zablokirao.

Cruickshanku je, da to ostvari, bilo potrebno dvadeset i pet tisuća dijelova sastavljenih ustroju visokom četiri metra i dubokom dva i pol, teškom više tona. S deset tisuća dijelova bioje gotovo na pola puta. Tko bi uopće mogao zamisliti o kakvom je tu bitku riječ?

Njezino Kraljevstvo Visočanstvo kraljica nikada nije rekla da joj je to teško pojmiti.— Ali kao što u viteškim titulama, bitkama, invazijama, zlatnom standardu i prijevozu

ubojica mora postojati, osim monarha i tisuću neznalica — rekao je Sumper — ljudi kojiimaju razna prava i posjeduju teritorije i svoja mišljenja, pa astronomi, a baš je u njih to bilonapose izraženo, nisu mogli zamisliti, jer to ljudski um može izračunati, koliko bi taj strojmogao koštati. Kad je Thigpen već potrošio tisuće funti, birokrati su zaključili da se tu radi okulama u zraku. Nitko im, a kamoli sam Cruickshank, nije mogao reći kad bi stroj mogao bitigotov.

— I tako, — rekao je Sumper — tek što sam se našao u CARSTVU ZLATA, na tojuzvišenoj poziciji s koje sam mogao pomoći da se promijeni povijest ljudskoga roda, tek štosam stigao na Trg Soho, ti su idioti iz kraljevske palače objavili kako ga više neće financirati.

— Nijemci! — viknuo je Sumper: — Nijemci! To je ono što nisam mogao trpjeti. Idioti,kreteni, umišljeni, prevareni, u principu glupi ljudi koji su mogli financirati stroj tako što birastopili pokoji zlatnik.

— Shvaćate, Неnrу? Po tome ste ravni kraljici Viktoriji. Uplašili ste se da ste žrtvaprevare, zar ne? Upravo tako je bilo i s njom.

Podsmjehnuo mi se i stavio mi ruku na rame, pozom si je dao za pravo pretpostaviti dasmo u znatno intimnijem odnosu nego što bi mu bilo dopušteno.

— Bio sam mladić, — rekao je — ali kad sam dobio taj posao, postalo je jasno kako samu svojoj sreći postao najnezdravije stvorenje na zemlji, monah. Vi biste u svojoj situaciji lakomogli zamisliti ludi bordel mojih snova, koji su odražavali sve osim moje stvarne situacije, ukojoj sam svake noći držao genija na grudima. Kako sam samo želio umiriti njegovu mahnitudušu, da mi oprostite na izrazu.

S tom smjelom pričom o bordelu, Неnrу Brandling, kršćanski gospodin, dobio jedovoljan razlog da se povuče na počinak.

Catherine

Opčinjavalo me gledati kroz zrcalo u zagonetki, vidjeti ili naslutiti što se tako davnodogađalo u Furtwangenu i Low Hallu. Ovakvo čitanje nije zahtijevalo propitivanje nejasnogasvijeta. Ustvari, čovjek bi brzo shvatio kako ono što se isprva čini zbunjujućim, nikada nećebiti razjašnjeno, koliko god zurio i psovao. Čovjek nauči pomiriti se s mutnim i dvosmislenimkako to nikada ne bi u stvarnom životu.

A opet, ja sam horolog. Morala sam doznati kako su stvari složene. Nikako nisam mogla

84

prihvatiti da je Cruickshank superiorno biće ili da bi životinje mogle imati neki viši duševniživot. Bilo je pomalo i zanimljivo u tim misterijima zamijetiti prilično upadljivu sličnostizmeđu krupnoga, koščatog Sumpera i zgodne plavuše Amande. Imali su slične mentalnenavade, poput para sveučilišnih profesora koji bi uvijek nategnuli dokaz da si potkrijepeteoriju. Kad je Amanda prvi put pokrenula stroj, vidjela sam jezive, životne pokrete vrata —tako neumoljive, proračunate, zakrivljene, hladne, srebrne, falusne — nisam ostalaravnodušna na njegov učinak. Tim mi je bilo draže što nikada nije čitala o superiornim bićimaherr Sumpera.

Naravno da će labud služiti, kako je Sumper ustvrdio, ali sumnjam kako je zamišljao da bito moglo biti u muzeju, jer tu će provesti svoje posljednje dane, na ulazu iz Lowndes Square,gdje će posjetiteljima poput neke magnetne sile vaditi zlatnike iz džepova. A hoće li taj prihodikad dostajati da nadoknadi financiranje koje su srezali torijevci, pa, čovjeku ne trebakalkulator da bi izračunao kako to nije moguće.

Labud neće biti Lucifer ili sredstvo za prenošenje tajnoga kršćanskog križa, već će postatijedna od onih instalacija zbog kojih se dovode djeca, a s kojom starci u poderanim cipelamaoforme neobičan odnos.

A bit će i iznenađujuće skupih razglednica, plakata, videa i kataloga sa znanstvenimesejom gospodina Crofta i mojim nešto skromnijim, praktičnim tekstom kao i — zašto ne? —Amandinim detaljnim crtežima. Bit će vrlo neobično da asistent početnik bude autorozbiljnoga priloga u važnom katalogu, ali koliko god to izazvalo začuđenih reakcija, nemanikakve sumnje kako je Amanda Snyde, koju se još ne bi moglo nazvati znanstvenicom, svakidan izrađivala zapanjujuće dobre crteže. Sam Bog zna kako će se riješiti pitanje vlasništva iautorskih prava, jer, iako je mnoge od svojih skica nacrtala u radno vrijeme, nastavljala jeraditi i nakon pet sati. Isto tako, na stranicama nisu bili jasno odijeljeni detaljni konzervatorskicrteži srebrnih ogrlica i osobniji radovi: na poslu je načinila moj vrlo uviđavan portret kojibih, da me nije strah kako ću ispasti tašta, vrlo rado kupila.

Moja pomoćnica uopće nije skrivala blok za crtanje pa sam triput zavirila u njega. Ubloku sam naišla na dva komada koja su joj prilično otkrivala misli, a koja ni po čemu ne bitrebala biti nešto što bi se mene ticalo, ako zaboravimo na činjenice da sam joj šefica.

Maštovitiji crtež bio je minuciozno izveden trodimenzionalni arhitektonski prikazstrukture morbidnoga sanduka, te grozne grobnice u kojoj je Carlova kocka prešla rijeku Styx.Zabranila sam joj da prtlja po njemu pa me uzrujalo kad sam vidjela da je potrošila sate i satecrtajući ga. Nacrtala je lukove greda i oplatu s obje strane, nije propustila pažljivo naznačitibitumen kojim je konzerviran a da istovremeno nije sakrila šupljinu ispod njega.

A, naravno, i da Amanda nije sve to mogla ostaviti u jednostavnom, konkretnom svijetu.Nacrtala je, temeljito, s finim dubinskim osjenčanjem nevjerojatan broj zamišljenih predmetakoje su krile drvene stranice. Ali zašto da me to ljuti? Želim li izvan zakona staviti maštu?Crtež me naveo na razmišljanje o predmetima koji se ostavljaju preminulima za život poslijesmrti, vrčevima sa žitom i voćem koje čovjek može vidjeti u grobnici faraona, ali ništa mi nijeukazivalo kako ih treba protumačiti, a bila je i vrlo dobar pomoćnik.

Upravo sam bila vraćala blok na radnu klupu kad su se otvorila vrata pa sam izvela,nadam se, uvjerljiv obrat. Odnosno, pretvarala sam se da uzimam ono što sam ustvari trenutakprije namjeravala odložiti.

— Amanda, — rekla sam — jeste li razgovarali s gospodinom Croftom o svojimcrtežima?

Spustila je vrećicu s ručkom pokraj bloka. — Ne, naravno da nisam. — Pocrvenjela je, nenužno zato što bi joj bilo drago.

— Možete li mi fotokopirati nekoliko? Bilo koje, koji su vam najdraži. Razmišljam okatalogu.

U očima joj se vidjela sumnja, ali dok je listala stranice, znala sam kako će me zasadspasiti njezina taština.

Dodirnula sam joj ruku da se zaustavi prije nego što prođe crteže tajnih spremnika. Moglose osjetiti kako se tome i fizički opire.

— Možda, njegova duša? — pitala sam za sićušne predmete: — Što je to, Amanda?

85

— Tajne. — rekla je i okrenula nekoliko stranica do vrlo erotičnoga detaljnog crtežalabuda izvedenoga japanskim stilom.

Upitno je, pomalo drsko, pogledala, ali je sad bila nesigurnija u sebe i nešto rumenija.— Nije mi drag. — rekla je.— Fino ste to napravili.— Nešto smjera, ne čini li vam se tako?Stigli smo do stupnja kad bi netko s razlogom mogao posumnjati da je bolesna, ali ne bih

željela da taj netko budem ja.— Mislite li i vi da je to čudno, ta plava kocka?— Ne bih možda kazala čudna, — rekla sam — već prilično dirljiva.Naravno, nije znala za Carla pa joj moja primjedba nije mogla zvučati smisleno.— Gospođice Gehrig, pitate li se ikad što bi još mogao sanduk kriti?— Prašinu, — rekla sam — čavao, mesingani vijak, pilovinu.Ljutito je odmahnula glavom.— Zar o tome uopće ne razmišljate?— Ne. Ne biste li trebali?— Ne bih. — rekla sam: — Hajdemo. Imamo rokove.— Znate li da možemo predvidjeti vjerojatnost da je unutra još plavih kocki.

Matematički.— Ne, Amanda, mislim da ne možemo.— Jeste li studirali matematiku?— Amanda, prestanite.— Žao mi je, gospođice Gehrig, ali da ste matematičar, mislim da biste odgovorili

potvrdno. Voljela bih da razgovarate s mojim prijateljem. On je pomalo matematički genij.Mogu li dobiti propusnicu za njega, gospođice Gehrig? Molim vas. To sigurno nikako nemože škoditi.

Ja sam socijalist. Nelagodno mi je kad moram suditi nekom tko ne zna svoje mjesto.Amanda ga uopće nije bila svjesna, a ja joj to nisam objasnila. Potpisala sam molbu zapropusnicu i prepustila njoj da ispuni ostatak.

Neobično je bilo to što mi je, kad je spomenula svoga prijatelja, na pamet odmah paoAngus. Potom, jer to nije bilo moguće, više nisam o tome razmišljala ni sekunde. Je li mojeneznanje bilo pomalo suviše svjesna odluka? Jesam li se to ustvari nadala kako se možda radibaš o njemu? Ne bih znala, ali kad mi se u uredu pojavio Matthewov stariji sin odjeven u onestrukirane hlače s faldama, ostala sam, iako potpuno u šoku, bez neke jasno određene emocije.Možda bi ekstremna panika pokrila sve što sam osjećala.

Mladić je izgledao kao da mu je strašno neugodno, ali to je vjerojatno bilo zbog mogizraza lica ili zato što sam se Amandi obratila vrlo hladno.

— Jeste li znali da je Angusov otac radio u Swinburneu? — strogo sam upitala.— Nije radio tu. Radio je u Lowndes Squareu.— A odakle se vi i Angus znate?— O, iz Suffolka.Nada mnom je izvršeno nasilje, ušlo se u moj privatni prostor. Suffolk je bio naš kraj, moj

i Matthewov, isprepleten s našim životom i dahom, Southwold, Walberswick, Dunwich, čak iNorwich tajno su prožimali naš tajni zajednički život. Kako se usuđuje ovoga jadnogprekrasnog dečka uvući u područje koje je obilježeno životom njegova oca, što dobro zna.Nesumnjivo sam djelovala ružno i nezadovoljno. Zbog nečega su se sasvim umirili.

— Gdje u Suffolku, Amanda?Ali nisam željela čuti odgovor, kao što čovjek ne želi vidjeti krevet na kojem vas je

ljubavnik izdao.— Gospođice Gehrig, sumnjam da je vaš prerogativ odlučivati koga smijemo poznavati.Nasmijala sam se i zinula, ovisno kako čovjek gleda na stvar. Nisam se željela posvađati s

Angusom. Htjela sam da me na kraju zavoli.— Dakle, naravno, radi se o tebi. — rekla sam mu: — Matematički genij.— Dat ću sve od sebe. — Bio je nervozan, petljao je po svojim oslikanim gumbima.

86

Pomislila sam, pa naravno, Amandinih je to ruku djelo.— Ako mi kažete o čemu se radi. — rekao je.Bilo je očito kako mu je pokazala crtež jer je, dok je to izgovarao, promatrao sanduk. —

Dakle, — rekao je — znam kako postoji zadani obujam koji je podijeljen na područjaodređene veličine. Znam veličinu plavih kocki. Želite znati mogu li matematički predvidjetivjerojatnost da ih unutra ima još?

— Tko zna što je unutra. — rekla je Amanda: — Možda nisu plave kocke. Možda su oneiz posve drugoga doba.

Prošla me grozna jeza.Ako je Angusa to uznemirilo, nije to ničim pokazivao. Kako bilo, zbog nje bi svaki

mladić bez problema postao gluh i slijep.— Ako su kocke slučajno raspoređene, — nije odustajao — onda je vjerojatnost da ćemo

neku pronaći veličina područja podijeljena s veličinom predmeta.— Ne samo kocke. — Sad se koristila zapovjednim tonom: — Tko zna gdje su sakrili

stvari. Kad bismo to znali, jednostavno bismo probušili rupu.Klimnula je glavom prema meni, kao da potvrđuje da misli ozbiljno.— Ne mogu predvidjeti nepredvidivo. — rekao je dečko.— Meni si rekao da možeš.— Dopusti mi analogiju za ono što od mene očekuješ — hodaš stazicom i naiđeš na

papirnatu vrećicu. Unutra je olovka. Blizu vidiš drugu vrećicu. Koja je vjerojatnost da je i unjoj olovka? Odgovor je: nemam pojma. Znam samo da bi mogla biti, ali ništa više od toga.

— Pa, — rekla je — svakako ih ima više. Inače nema nikakvoga smisla.— Amanda.— Gospođice Gehrig, naravno da je unutra više dijelova. To je osnovno za pitanje

labuda.— Što je pitanje labuda? — željela sam znati, prošli su me trnci.— Amanda. — rekao je Angus. Držao ju je za ruku, ali ju je ona istrgnula.— Slagao si me. — rekla je. Jadnik nije imao pojma što se događa.— Dakle, unutar dvostrukog omota ima nekih predmeta? — pitao je.— Dobro znaš da ima. Rekla sam ti.— Pa, dajte ga na rendgen. — predložio je: — Komu treba matematika?— To nije moguće.— Ali nije, nije uopće nemoguće. — rekao je Angus: — Muzeji imaju rendgene. Ako je

nešto unutra, vidjet ćete.Amanda se okrenula prema meni, spustila je obrve tako da su joj bijesno pritiskale oči. —

Je li to istina? upitala je strogo: — Ili je to samo nova laž?Čovjek ne mora biti lud da bi bio opsjednut, rekla sam u sebi.— Dragi moji, — rekla sam, iako se takvim rječnikom inače ne služim — dopustite da

vam skrenem pažnju na činjenicu kako su u Britaniji upravo održani izbori. Kao posljedica,naš je proračun srezan na najnužnije. Istovremeno ovdje se bavimo vrlo složenom i vrlozahtjevnom restauracijom automata. Da bi se odobrila zamjena jedne ribice, trebao nam jetrosatni sastanak. Neće biti nikakvoga rendgena, ni sad, ni ubuduće.

— Molim vas, gospođice Gehrig. — preklinjala je Amanda, a onda, posve iznenada,shvatila kako ne namjeravam popustiti. Tad me ogrebla po licu.

2

Ranu neće trebati šivati, ali bila sam jako bijesna i kad sam imala problema s iskaznicomna Lowndes Squareu, potpuno sam izgubila živce.

Osim prokletih, ukletih stuba na kojima su svuda oko mene bile Matthewove molekule,kisik je milovao čistu, ružičastu maramicu njegovih pluća. Nisam vidjela nikoga poznatog, ilisu se možda uspjeli skloniti kad su čuli da dolazim.

Ortoped mi je jednom rekao da ljudi misle kako sam srdita kad me čuju kako hodam, iuistinu je u mojem hodu bilo nečega razbjesnjelog, tamno plavetnilo moje lepršave suknje te

87

ja sama, kao i uvijek, previše sam udarala štiklama. Imam li zakazan sastanak? Ne, nemam,ali pojavio se on, Crofty, u samom središtu svojega štakorskog gnijezda: knjige, stručniradovi, katalozi, kartice i jedva išta lijepo što bi se moglo spomenuti, osim ako nije biloskriveno u drvenom sanduku iz kojega se slamnata podloga istresla na tepih. No, svejedno jeto bio i lijep ured, sa širokim, zveckavim georgijanskim prozorima, mramornim kaminom idvorištem tako divnim i tihim poput samostana, u dubokom hladu kestena.

— Što ti se, za ime Božje, dogodilo? — upitao je, a usta su mu bila tako nježna i tužna dami je, kad je ispružio ruke, na pamet pao Мах Beckmann u smokingu, usamljen, progonjen,ljubazan.

— Ta cura mora letjeti. — rekla sam.— Isuse Bože! — rekao je. Sav je bio prožet nježnošću. Iznenada sam osjetila da tu

postoji neki tajni život. — Je li te to ona napala?Nisam mu htjela dopustiti da mi dotakne lice.— Uzmi onda sama papirnatu. — rekao je.— Riješi je se. — rekla sam.Naslonjač u uredu bio je pun vakuumske ambalaže za pakete. Maknuo ju je s fotelje pa

sam sjela. Privukao je stolac s kotačima koji je stajao za radnim stolom pa smo se gotovododirivali koljenima. Rekla sam: — Stvaraš timove kao da si na čelu kakve rasplodne farme.

Na trenutak je iz njega opet izbilo ono nešto opasno, kao da razmišlja koju bi kartuodigrao. Opet mi je ponudio maramice. Bilo mi je prilično drago kad sam vidjela kolikoustvari ima krvi.

— Catherine, što, za ime Božje, želiš reći?— Tvoje petljanje imalo je grozne posljedice.Mislila sam, sad će skuhati čaj.— Je li, uistinu? — Prekrižio je ruke pa sam vidjela kako mu je ispod manžete izvirio

Rolex, poput kakvog obilježja gospodarskoga kriminala. — Žao mi je ako tako misliš,Catherine.

— Amanda je unuka tvoga prijatelja. Lichfielda, zar ne? Lorda.— Taj je bio fotograf, draga. Gerald je ustvari barun. — Ustao je.— Pričekaj trenutak.Nestao ja pa sam pomislila da će sad skuhati taj prokleti čaj. Bit će to sigurno lapsang

souchong i još će me pitati je li problem ako ga pijemo bez mlijeka. Ali kad se vratio, nosio jeflastere, vatu i razne tamne bočice. Pokušao je natočiti alkohola na vatu, ali je samo sveispolijevao. Htio mi je očistiti ranu, ali sam odlučila to obaviti sama.

— Moglo bi peći.Naravno da je peklo. — U svakom slučaju, — rekla sam — Amanda Snyde unuka je

tvoga prijatelja.— Nije mi baš prijatelj.— Dobro, onda člana muzejskoga vijeća.— Kolekcionara, draga. To je drugi par rukava.Dopustila sam mu da od mene uzme krvavu vatu. Ja sam pak uzela svjež komad gaze.— Ali istina je da si ti to organizirao?— Catherine, strašno mi je žao zbog ovoga što se dogodilo. Naravno da se preko toga ne

može prijeći, ali što ima loše u tome ako se kolekcionari osjećaju povezanima s muzejom?Osim toga, ona je nešto posebno. Vidjela si joj preporuke. Oni iz Courtaulda su je nahvalili doneba. Imala je pismo iz West Deana na tri stranice. Očito se radi o briljantnom kadru.

— Ali možda malkice nestabilnom?— Koliko sam ja uspio shvatiti, pokazala se vrlo dobrom.— Vidiš li ti moje lice? Vidiš li što je učinila? Ne želim da više nogom kroči u moj

kabinet.— Catherine, daj da barem pozovem medicinsku sestru da ti to pogleda. Objasnit ću ti.

Danas je jako teško nekoga otpustiti.— O Eriče, dragi moj Eriče, u čemu je problem s njom? Zašto mi nisi rekao? Da nema

maničnu depresiju?

88

— Zar nam uistinu treba dijagnoza koju ćemo prilijepiti čovjekovu zanosu?— Ma ne radi se tu o zanosu.— Dobro, onda o opsjednutosti. Koliko sam ja shvatio, ona je u potpunosti funkcionirala

na svom zadatku. Zar nije bilo tako?— Nije, šašava je.— Jako je pod dojmom naftne mrlje, to ju je navodno pogodilo.— Što?!— Rekao sam da ju je pogodilo ovo oko BP-a.— Dakle, pogodilo ju je. Onda je sve u redu.— Draga, čitaš li novine? Gledaš li televiziju? Bila je velika reportaža u Slateu. Čitaš li

Slate? O psihološkoj šteti koju je izazvala naftna mrlja. Ne osjeća se normalno. Uzrujana je.— Pa i ja sam. A to mi onda da je za pravo da nekoga fizički napadnem?— Samo prenosim što znam. Stotine tisuća klinaca cijeli dan gledaju webcamom tu

noćnu moru u kojoj se nafta izlijeva u Meksički zaljev. Postali su ovisnici. Koliko sam čuo,načinila je zastrašujuće crteže. Čovjeka stvarno tjeraju da se ubije.

— Kakve crteže? — upitala sam misleći da se izlanuo.— Nešto se, naravno, mora učiniti. Grozna stvar. Očito nije pri sebi. Ovo je težak

prekršaj.— Hvala. Zbog toga valjda može dobiti otkaz.— Ako joj, kako si rekla, nije dobro, zakon nas obvezuje da joj pružimo pomoć. Stoga

postoji užasno ružan i dugotrajan postupak. Morali bismo osigurati dva liječnika da potvrdekako ona ne može odgovorno obavljati svoje dužnosti i onda — ne znam — ona bi si moglazabiti u glavu kako je diskriminiramo.

— Jer je visokoga roda?— Ako tako hoćeš, jer je visokoga roda. A to nije za šalu. Mogla bi ustvrditi kako joj

namjerno želimo dati otkaz.Djevojku je spopao bijes jer sam odbila nešto dati na rendgen, što se nje niti tiče, niti je za

to stručna, a sad ja šurujem zato da bi dobila otkaz, jer je visokoga roda. Bog te blagoslovio,pomislila sam, dok je Crofty, koji mi je kao neki prijatelj, objašnjavao postupak u pokušaju dame od njega odvrati, jer nije želio izgubiti donatora.

— Imaš li za to dovoljno strpljenja, Catherine? Bi li uistinu to učinila nekomu komu nijedobro?

Upitno je nagnuo glavu u stranu. — O! — rekla sam.— Misliš na mene?— Ne, uopće. Niti misliti.— Nije mi bilo dobro, to si mislio?— Daj da ti skuham čaj.— A, ne, nemoj sad bježati. Zašto si se sav ustrčao i radiš mi stvari iza leđa?— Draga moja, to ti prije nije toliko smetalo.— To sad pričamo o ono malo droge?Ustao je, zatvorio vrata i vratio se vrlo ozbiljnog izgleda.Spustio me na svoje mjesto, kako je i namjeravao.— Oprosti, ali što mi to nikad nije smetalo?— Pa, uvijek mi se činilo da imam za to smisla, da imam dar da spojim prijatelje. Dar

koji nisam mogao iskoristiti za vlastitu sreću, moram priznati.Nisam znala što bih na to rekla. Prilično me prepalo to kamo cilja.— Ne sjećaš se, naravno, tko te rasporedio da radiš s Matthewuom?— Ne!— Ali zašto te to tako uzrujalo? Zar bi radije da nisam?— Molim te, nemoj, nemoj to raditi.— O, Cat, stvarno si bila najdivnije, najelegantnije stvorenje koje sam ikad vidio,

stvarno, sve je oko tebe bilo savršeno.— Pa si me namjestio oženjenom čovjeku.Okrenuo se na stolcu i otišao petljati električnim čajnikom. Nije mi bilo nimalo žao što mi

89

je okrenuo leđa.— Bio je tako jadan, tako tužan. — rekao je: — Ta grozna žena i njezine prljave nevjere.

Bilo je to prestrašno za tako divnoga čovjeka.— Jesi li me stvarno namjestio njemu? Je li znao?— Život mu je bio grozan. To, naravno, dobro znaš. Bila je tako okrutna. I još je uvijek.

Mlađi se sin dobro s njom nosi. Relativno je na sigurnom.Zurila sam kroz prozor gledajući kesten i sjetila se kako je Noah pio viski.— Ali stariji...— Angus.— Da, Angus se našao u groznoj situaciji da mora biti muška glava kuće.— A ti ćeš ga spasiti.— To, naravno, mora učiniti sam.— Ali si ga ti spojio s Amandom.— Ne baš. Imaju tenisko igralište u Walberswicku.— Walberswick? Walberswick. Dakle, ona mi je praktično susjeda, dovraga. Baš ti hvala.Dalje nije progovarao, dok nije donio svoj lapsang souchong. Negdje je uspio narezati

limun na kriške — Catherine, daj, molim te, prestani s tim. Nema ništa loše u tome akousrećiš ljude.

— Hoćeš li priznati da je možda malkice šizofrenična?— Jesi li joj vidjela crteže?— Naravno da sam vidjela kurčeve crteže. Crta ih za mene.— Oprosti. Tako je.— Makar, kad sam to isto pitanje postavila njoj, rekla je kako ih ti nisi vidio i upravo je

to ono što mi se u ovom aranžmanu nimalo ne sviđa, Eriče. Svi mi rade i šapuću nešto izaleđa. Naveo si dečke da razmišljaju o meni, poslao ih da mi dođu kući, navečer, a onda sijednoga od njih uvalio da spava s luđakinjom kojoj si prethodno sredio da radi kao mojpodređeni. Osjećam se kao totalna budala.

Konačno je i sam uzeo čaj pa je, iako mi je sjedio sučelice, među nama nastao nešto većirazmak.

— Catherine, bi li to mogla ponoviti tako da se sama čuješ što ustvari govoriš?— Misliš, i kod mene se isto radi o zanosu? Imaš li pojma kako je grozno to što svi ti

strani ljudi o mojem život znaju više od mene? To nije ljubaznost. To je suprotno od toga.— Dakle, želiš reći kako sam bio okrutan prema tebi?— Da.Nastala je duga stanka dok je odložio šalicu i tanjurić na radni stol i potom, jako polako,

ustao. Mislila sam kako će odvesti stolac na mjesto, ali je ostao stajati držeći se za njezinnestabilan naslon i gledao kroz prozor dok je govorio.

— Catherine, mislim da sam ti stvarno popuštao do kraja. Toliko da je to stvarnonevjerojatno. Ali sad se pisani materijal stvarno mora vratiti u muzej.

— Šališ se.— Draga moja, sad je stvarno dosta. Ne mogu zažmiriti na ono što radiš. Zbog toga bi me

mogli smijeniti, na jako jednostavan način. Pokazali bi mi vrata. Rekli da pokupim stvari.Dobio bih i pratnju policije, takve stvari.

— Kažnjavaš me. Ispričavam se. Molim te, nemoj me kazniti. Daj da bilježnice ostanukod mene.

— Sve nas je malo previše obuzeo zanos. Vrijeme je da stvari dovedemo u red.— Izmaklo je nadzoru?— Malkice.— Jesi li me stvarno ti namjestio Matthewu?— Spasila si mu život. — U prozorskim oknima jasno su se odražavali slani oblaci

njegovih očiju.— On je spasio moj.— Preobrazila si ga. Postala sav njegov život.Nisam si više mogla pomoći. Počela sam cmizdriti. Onda sam ja bila ta koja je pružala

90

ruke. Kad sam na tijelu osjetila njegov ukrućeni penis, ostala sam u šoku, no samo natrenutak. Mislila sam, jadnik, a onda smo sjeli svatko na svoj stolac. Našli smo nešto ukatalogu iz Christieja i oboje postali savršen nitko, sve informacije izbrisane su nam iz očiju.

Catherine & Неnrу

Matthew, moj dragi, mislila sam na tebe kad je stigla kutija s pizzom. Sjetila sam sa tvojihtako divnih janjećih odrezaka u marinadi od chillija s đumbirom i češnjakom, koje si kuhao nasvom hibachiju ispod velikoga preživjelog brijesta. Sikavica, radič, endivija, crveni radič,listovi graška, potočarka, ljubim ti nožne prstiće.

Gutala sam kašu iz kartonske ambalaže i čitala.Pisao je Неnrу Brandling da mu je Herr Sumper opet objasnio da je gospodin Arnaud

puno bolji zlatar nego skupljač bajki. Podrugljivo je govorio Sumper da je Arnaudova velikanesreća bila kad je angažiran da izradi vulgaran podrum za sol za barunicu Ludwig Nešto. Sadje jurcao po šumi poput miša, u strahu da će ga barunica još jednom natjerati da budevulgaran.

Naravno, rekao je Sumper, svatko zna tko je i gdje živi. Barunica bi ga mogla privestisebi u roku od tjedan dana, ali zašto da se time zamara?

Pisao je Неnrу da su Sumper i on pili kiselo vino.— Glupan troši pola svoje zarade na kupovanje bajki. — rekao je Sumper: — Znam da se

o njemu govori kao o izumitelju, ali u tim stvarima nema para.Kakvim stvarima?— Njegova naprava koja bi trebala biti stroj za pranje rublja je idiotska. Prava je uvreda

što mi je Arnaud to uopće pokazao. Ja, koji sam prijateljevao sa znanstvenicima i genijima,moram slušati njega dok mi objašnjava stroj za pranje rublja, više puta, tako da sam sadosuđen do kraja života nositi njezine dijelove u glavi. Nema pojma da imam mehaničkumemoriju koja bi bila ravna mnogo težim ispitima. Zahvaljujući tom prokletom šumskomvražićku, po glavi mi poput čavala zvekeću dijelovi te njegove perilice rublja.

— Njegova je ambicija bila — nastavio je Sumper u jednom dahu — da u glavi drži svihdvadeset i pet tisuća dijelova Cruickshankova stroja. To je počelo onoga dana kad je doznaokako je nedovršen stroj ostavljen u Bowling Green Laneu, na broju 40, koji su posjetili sudskiizvršitelji, zakračunali vrata i polijepili obavijesti po prozorima.

Neki od tokara mislili su kako se radi o kazni jer se stroj rugao bogu. — No, glavni krivac— rekao je Sumper — bila je kraljica Viktorija.

Cruickshank se i dalje nadao kako je može uvjeriti da nastavi podržavati projekt pa jegospodar zbog toga večeri provodio lijepeći izvještaje o brodolomima u golemuprezentacijsku mapu.

Sumper je pričao bez kraja i konca, Неnrу je zapisivao bez prestanka, pisao i pisao,najviše za vrijeme mećave. Catherine Gehrig zbog toga je strašno žalila jer se mučila virećikroz smrznuti rukopis.

— Zašto se dajem ovako mučiti? — napisao je davno Неnrу Brandling: — Nisam li jaovdje mecena?

Velika neprijateljica stroja bila je engleska kraljica, ali u tome nije bila usamljena. Kodkraljevskog astronoma razvila se mržnja prema stroju. Činio je sve što je bilo u njegovoj moćida stavi bubu u uho kraljici i princu.

Uvjeren kako će naposljetku uspjeti u svojim nakanama, Cruickshank je nastavio raditi nasvom popisu stradalih na moru. Čovjek bi trebao biti srca kamenoga da ga ta imena ne uvjere,tolika djeca, dojenčad u naručju. Tako je rekao Sumper. A Неnrу napisao, iako nitko nijemogao znati što je pri tome osjećao. Cruickshank istovremeno nije pretpostavljao ništa —obratio se Njezinu Veličanstvu moleći, kakva god bila odluka o financiranju stroja, da odmah

91

objavi kako sve te nasukane tone čelika i mesinga ukazom dodjeljuje njemu. Tako bi mogaoprodavati dionice i sam skupiti sredstva kojima bi mogao završiti svoj stroj za spašavanježivota.

A onda je, jer nikada i nikoga nije mogao čekati pa makar se radilo i o kraljici, odmahpočeo tražiti ulagače, diktirati pisma u kojima je molio kapital. Pisma je trebalo odmahrazaslati, ali mnogo sati potrošeno je na ispravljanje grešaka nastalih zbog Sumperovanedovoljnog poznavanja engleskoga jezika. No ovaj nedostatak izgleda nije bio nikakvaprepreka njihovu odnosu. Upravo je u tom razdoblju postao moj Nijemac.

— Gospodin Cruickshank uvijek je bio ljubazan. — rekao je Sumper: — Od njega samdobro naučio engleski, iako je, pošteno govoreći, njegova kuharica isto bila živahna učiteljicau raznim područjima.

Kad je mesar odbio dalje snabdijevati kućanstvo, genija je uspio angažirati direktor GreatBritish Railway Соmраnуја da im obavi hitan zadatak istraživanja nekih poteškoća iopasnosti koje donosi ta nova metoda putovanja. Tražio je od kompanije da mu ustupi vagondrugoga razreda, a on i Sumper su iz njega povadili sve unutarnje elemente. Potom su naokvir pričvrstili dugi stol projektiran tako da bude potpuno nezavisan od kretnji samogavagona. Najednom su kraju montirali monumentalnu rolu papira koja bi, ako bi se odmotala,bila duga skoro sedamsto metara. Taj se papir mehanički namotavao na drugi valjak, anekoliko je pera punjenih tintom iscrtavalo krivulje koje su, svaka zasebno, mjerile trenje,okomitu trešnju lokomotive i druge stvari koje ne biste razumjeli. Pera su omogućavalaizračunavanje točnih indeksa sigurnosti i udobnosti putnika. Primjerice, mjerila su fizičke silekoje bi mogle izazvati prevrtanje vagona.

— Budala! — napisao je Неnrу Brandling.Budala nije znala kako je otac direktor te kompanije pa bi osobno bio odgovoran za

Cruickshankov angažman. — No, — pisao je dalje Неnrу — vrlo me zanimalo kako su senevaljalci uspjeli okoristiti velikodušnošću obitelji Brandling. Budući da sam zatajioobiteljsku povezanost, lako sam doznao kako su dva vragolana besplatno putovala s kraja nakraj zemlje. To je doduše bilo iznimno opasno, jer su svoj laboratorij morali prikvačiti naputnički vlak, za što su se koristili raznim taktikama — koje, priznajem, nisam uvijekrazumio, poput taktike da se otkvače od glavnoga vlaka i ulete na sporedni kolosijek. —Crvena kugla u gornju rupu. pomislio je Неnrу. U svakom slučaju, biljarska rupa ili sporednikolosijek bili su odabrani unaprijed. To su čak tako dobro planirali da je jednom prigodomherr Sumper dobio zadatak da ledi Lovelace napiše kako će gospodin Cruickshank i mojNijemac stići na sporedni kolosijek 23A koji je pet kilometara istočno od gostionice uMineheadu pa je onda, jer je topografska karta pokazivala kako se pruga nalazi na ravnojpovršini, par mogao očekivati kako će se s vagonom ledi Lovelace sastati sredinomposlijepodneva.

Tako su putovali od imanja do imanja, gdje ih je dočekivala društvena krema uiznenađujućem rasponu različitih okolnosti. Posebno su uživali u društvu učenjaka koje suupoznavali, što bi se prethodno dogovorilo, u gostionicama i ladanjskim kućama, a jednomčak i usred blatnjava polja.

Tvrdio je Sumper da na temelju tih razgovora može u glavi predstaviti kako će izgledatistroj kad bude gotov. Zapamtio je sve s tolerancijom od jedne tisućinke cola i opisivao paroverotirajućih oblika poput spiralnih stubišta koja jedno drugom ulaze i izlaze iz putanje.

Istovremeno je opisao kako je shvatio da je njegov vlastiti status bio tek na raziniprodavača u trgovini živežnim namirnicama koji će jednoga dana promatrati labudov vrat i unjegovu kretanju zapaziti nešto tako nespoznatljivo i nezemaljsko da će im se nakostriješitibezumne dlake.

Sad je već bio potpuno lud, pisao je Неnrу Brandling i u stvarnom svijetu nije bilo ničegašto bi utjecalo ili moglo kontrolirati razvoj njegove manije. Ali na koga je pritom mislio?Cruickshanka? Sumpera?

Svakako je Sumper bio taj koji je izvijestio o navodnom Cruickshankovu uvjerenju da nadrugim planetima ima života. — Osjetio sam kako toj pretpostavci moram proturječiti, —napisao je Неnrу — čak i ako će ova diskusija biti neravnopravna bitka.

92

Cruickshankovo mišljenje navodno su dijelili i sir Humphrey Lucas te gospodin PaulArnold s kojima su u Henleyju podijelili ovčji but. — Bilo bi tašto pomisliti — rekao jenavodno herr Sumperu osobno veliki astronom — da ga nema, da baš ovoga časa cijeli narodneke daleke rase ne umire u nekom kutku neba.

— S tim se valjda — zahtijevao je Sumper od Brandlinga — ne možete ne složiti.Неnrу je napisao da se nije želio složiti kako bi učenjaci mogli išta slično kazati. S tim se

nije mogao složiti niti kao anglikanac, pa je Sumper izjurio iz sobe. Pomislio je, BAREMSAD MOŽE U KREVET, no Sumper se vratio da mu podvikne kako bi bilo glupo i sujetnone dopustiti da među zvijezdama može biti života na višoj razini, ali budući da su glupost isujeta među najčešćim ljudskim oboljenjima, pretpostavljao je kako od njih valjda morajupatiti i anglikanci.

— Upoznao sam ta bića. — rekao je glasnim i dubokim glasom: — Promatrao sam ihizbliza.

Неnrу je zahtijevao da na to prisegne, kako Sumper nije na to pristao, Неnrујu je postalojasno da nije upoznao nikakva bića. Tako je i rekao.

Sumper je odgovorio: — Zar ne znate tko sam? Zar ne znate da su vas k meni poslali?— Taj je ispad bio tako neobuzdan i strašan da je u potrazi za sigurnim utočištem —

pisao je Неnrу — odlučio uvući Sumpera u temu Cruickshankova završnog izvješća Gt. Brit.R’way Co. Tako sam naposljetku uspio ponovno uspostaviti mir, jer mi je herr Sumperodgovorio s takvim ponosom da biste pomislili kako je on, sluga, to izvješće sam sastavio.Pošto je ponovno sjeo i prebacio svoj veliki list preko okrugloga koljena, Sumper se prisjetiotri glavne preporuke do najdosadnijih pojedinosti, ali ja sam već bio tako emotivno iscrpljenda ih nisam želio slušati. Kad se napokon sigurno vratim kući u Low Hali, bit će mi velikozadovoljstvo iskopati ih iz vitrine staroga Simpsona, gdje su ih sigurno pohranili na sigurno,vezane vrpcom u boji za koju bi već očev glavni službenik mislio da odgovara ovoj kategorijidokumenta.

Kad su se Cruickshank i njegov Nijemac vratili u London, ustanovili su kako im kraljica injezin tajnik nisu dodijelili nikakvo pravo na čelik i mesing. Umjesto toga dobili su pismopukovnika Minnsa iz gardijske brigade u kojem je izvještavao genija kako je NjezinoVeličanstvo stroj darovalo ne njemu, nego cijelom narodu. Ministarstvo pomorstva potom jebahato ustvrdilo kako je izumitelj odgovoran da se spomenuti mehanizam preveze na mjestokoje su odredili službenici Njezina Veličanstva, iako ih se nikad nije moglo navesti da tomjesto precizno odrede.

— Gospodin Cruickshank je izgleda bio poražen pisao je Неnrу Brandling — i, ako je toistina, nije nemoguće kako će do kraja moga života u uglu tvorničkoga poduzeća smještenogna broju 40 Bowling Green Lanea stajati osam tona metala.

Naravno, Неnrу Brandling me nije mogao vidjeti, ali je očekivao kako će jednom imatičitatelja. Ja, Catherine Gehrig, bila sam taj čitatelj. Virila sam između redaka tražeći šifre iznakove, zurila u nejasne poteze perom, gdje se u moru dvosmislenosti, zabluda, čuđenja,mogućnosti, između sve te magle i zbunjenosti nalazio jedan čvrsti dokaz koji je mogao bitinačinjen upravo za nju: Thigpenova radionica u Clerkenwellu bila je odmah iza ugla Gehrigai sina, gdje sam provela djetinjstvo.

Catherine

Te sam noći spavala uz širom otvorene prozore, ali to nije donijelo nikakvu svježinu,samo topao zrak i umorno ozračje ovoga neočekivanog stoljeća. Pred jutro sam upala u sannalik na kakve puzzle, koji se vrtio ukrug u kojem se Cruickshankov stroj sam proizveo, amoj je posao bio da uparim i spojim zlatne nizove DNK.

Ujutro je na jastuku ostalo krvi, ali ogrebotina koju mi je nanijela Amanda nije bila tako

93

strašna. U svakom slučaju, meni se jako puno izašlo u susret pa bih pokazala nezahvalnost ine bi bilo politički korisno da tražim njezin otkaz. Ponijet ću se kao odrasla osoba. Neću višeočekivati da za mene pravila ne vrijede. Vratit ću svoje bilježnice, iako ću tražiti da seograniči tko im ima pristup. Čak bi i Crofty razumio kako nimalo ne bi pomoglo ako Amandauđe u svijet Mysterium Tremenduma. Nikomu od nas u ovom trenutku nisu baš trebalastvorenja iz dubine svemira.

U međuvremenu sam uredno poslagala svih jedanaest bilježnica na sredini stola. Na njihsam stavila list papira naslovljen na Erica Crofta. Još mi nije jasno zašto sam to učinila,možda sam imala nekakav predosjećaj kako se neću vratiti, makar to nema nikakvoga smisla— nisam se spremala na potez koji bi bio posebno drastičan, ništa gore od posjeta BowlingGreen Laneu. Naposljetku, tamo sam se iza ugla rodila.

Jesam li vjerovala kako se Thigpenova radionica i dalje nalazi u Bowling Green Laneu?Posve jasno sam si mogla predočiti visok objekt koji se proteže u dužinu sve do NorthamptonRoada, orijaša od čelika i mesinga kako se bljeska pod prljavim londonskim nebom. Bilo jetako lako otići onamo podzemnom. Lambeth North, Baker Street, Farringdon. Zašto ne? Kakobi moglo škoditi? Što bi moglo biti gore od onoga što sam već otkrila — da je moja rodnakuća pretvorena u seks-videoteku?

Izlazeći iz stana, otkrila sam čudan auto koji je bio parkiran tako da mu je zahrđali nosvisio s prilaza prema susjedovim vratima. Naravno da su gore opet nekamo otputovali naljetovanje, ali taj auto, koji je nekoć bio prava krema, sad je stara siva krntija isprane boje, sastaromodnom stubom pod vratima i zahrđalim blatobranima. Učinilo mi se da sam vidjelatijelo ispruženo na stražnjem sjedalu. Mrtvo, pomislila sam. Onda se tijelo pomaknulo, što jebilo još i gore. Onda sam shvatila kako se tu radi o dva tijela koja se ispod deke kreću poputkrtica.

Bila bi sramota zvati policiju, pa sam dvaput zaključala vrata i požurila niz KenningtonRoad. Mislila sam si, trebala sam zapisati registraciju. Ispred stanice Outside Lambeth Northna reklamnim plakatima novina pisalo je: PLIMA STRAVE. Uz kolor-fotografijuMeksičkoga zaljeva, gusto crno središte bilo je okruženo rubom crvene hrđe, a svuda uokolomore koraljno plave boje.

Vlak je pred sobom gurao zid vreloga zraka. Ušla sam. Ogrebotina je na mojem licuzamijećena, na onaj poseban, britanski način, u kojem nema ni trunka suosjećanja. Presjelasam na Centralnu liniju. Stigavši u Farringdon, otkrila sam kako je sve raskopano — sprivremenim rampama, stazama, daskama i još više PLIME STRAVE.

Vani je Farringdon Road pretvoren u gradilište. Kamioni, kombiji, motori i stranicenovina lebdjeli su poput galebova nad smetlištem.

Krenula sam pješke prema sjeveru zadržavajući dah. Skrenula sam desno u BowlingGreen Lane, prošla pokraj puba (Bowler) i našla se usred zagonetke Неnrуја Brandlinga.Osjetila sam na boku kako mi vibrira mobitel i eto ga, Bowling Green Lane, broj 40:POSLOVNI CENTAR FINSBURY. Naravno, nalazila sam se u Clerkenwellu, a ne uFinsburyju, ali eto, stajao je tu, sagrađen stoljeće nakon što je Sumper stigao na istu adresu.

Tko je mogao pretpostaviti kako ću osjetiti takvo razočaranje? Toliko sam dugo održavalaracionalnu sumnjičavost da nisam imala pojma koliko ustvari želim taj stroj. Htjela samCruickshanka i njegove srebrne damice, ali Thigpenova je tvornica u međuvremenubombardirana u ratu, obnovljena, pa se iznova pretvorila u derutnu zgradu. To je bilo našenasljedstvo: velika, dosadna poslijeratna zgrada s depresivnim uredima namijenjenimiznajmljivanju.

Iz Bowling Green Lanea sam nazvala osiguranje da pitam je li se Amanda toga jutraidentificirala karticom.

Nije.Vlakovi su bili spori i smrdljivi. Prošla su gotovo dva klaustrofobična sata dok nisam

stigla do Aneksa, gdje sam zatekla veliku skupu omotnicu koja je Amandinim rukopisom bilanaslovljena na mene.

— Draga gospođice Gehrig, strahovito mi je žao. Tako me sram. Nikoga na svijetu necijenim više od vas.

94

U omotnici sam pronašla svoj mali portret koji mi je nacrtala, uredno otkinut iz bloka.Prva pomisao bila mi je da ona zna kako sam ga željela imati. Druga da je ona negdje uzgradi.

Poslala sam poruku elektroničkom poštom Ericu da — čitam kod kuće.Podzemna je bila još ubitačnija nego prije. U sjeverni Lambeth sam se vratila tek iza

podneva. Staroga sivog auta više nije bilo. Svejedno sam dvaput zaključala vrata za sobom.Zatekla sam ispreturane Henryjeve bilježnice, razbacane po kuhinjskom stolu. Pokraj njih

je stajala kocka. Na trenutak mi je djelovala posve normalno. Onda sam ugledala pilovinu ishvatila kako je i nju napala. Nije bilo električne bušilice kao dokaza, ali moja je pametnapomoćnica (a tko bi drugi bio?) izbušila rupu od četvrt cola kroz sredinu Carlova čuda. Za tonije bilo potrebe. Mogla sam joj sama reći. Mogla sam je podučiti da je vagne na dlanu pa biznala da je načinjena od pune hrastovine.

Catherine & Неnrу

Mladi je policajac moga provalnika tražio među sramnom prašinom ispod kreveta.Pristojno je zamolio za pristup vrtu, gdje je pokazivao koje bi grmlje trebalo podrezati iliiskopati zbog moje vlastite sigurnosti. Nisam mu otkrila kako vrt nije moj.

Na ulaznim mi je vratima ponudio posjetnicu i rekao kako ga mogu zvati u bilo kojedoba. Imao je drago mlado lice, stidljivo je obarao pogled i sićušnu mjedenu naušnicu kojusam valjda samo zamišljala. Nije me htio pogledati u oči, ali je pokazao na malo smeđe drvopreko puta mojega stana. Rekao je kako je to jedna od trinaest londonskih platana koja nosiime američkog astronauta Neila Armstronga, koji je svojedobno hodao po Mjesecu.

Zahvalila sam mu. Dao mi je još jednu posjetnicu. Čim je otišao, spakirala sam torbu.Te sam se večeri preselila u sobu u pivnici blizu Aneksa. Bio je to tako jadan, glup

odabir, ali otkako sam tu bila prošli put, sve je renovirano. Nije ostalo ništa što bi se moglonanjušiti.

Objesila sam u ormar dvije ljetne haljine, izvadila iz torbe komad sira cheddar, nož,otvarač za boce i bocu vina. Mislila sam, pojedi, probavi, izbaci, ponovi.

Razmotala sam bilježnice i sjela na tvrd stolac s visokim naslonom. Čitala sam. Tako samse unijela u čitanje da me ni povici iz lokala nisu smetali. Upravo suprotno — frau Helga jerekla herr Sumperu kako je vlasnik gostionice njezin prijatelj.

Неnrу je izvijestio kako je Sumper rekao da to uopće nije istina. Ponovio je kako jegazdarica podvodačica, varalica i lažljivica. Bila je i katolkinja, pod čime Sumper navodnonije mislio reći ništa loše o njezinoj vjeri, već je htio jasno istaknuti kako će stanoviti automatkoji je frau Helga gostioničarki nedavno povjerila na čuvanje biti krajnje uvredljiv skorosvakom tko zalazi u gostionicu, jer su svi oni strahovali od katoličkoga pakla i blagovalikatolička mučenja poput crijeva izvađenih iz želudaca mučenika koje su motali na kola poputvune.

Frau Helga je, prema Sumperu, bila snažna žena. On ju je poznavao mnogo bolje negoНеnrу.

— Ali čak i vi, gospodine fratru, vidjeli ste kako kosi tom kosom. U životu je mnogopropatila, a po Sumperovu mišljenju, u svakom je pogledu dokazala sposobnost za ispravnoprosuđivanje. Iz godine u godinu, iz ljeta u ljeto, uspijevala je donositi ispravne prosudbe bezikakve proračunatosti. No kada herr Brandling više nije mogao osigurati novac o kojem su sviovisili, tako se prepala siromaštva da je prestala donositi dobre odluke.

— Ukrala mi je moje najveće blago. — rekao je Sumper Неnrујu:— Molim vas, nemojtemi tu klimati glavom. Ne mislim kako je to bio najskuplji dio moje imovine, samo da je menibio dragocjeniji od bilo čega što sam načinio. Predala ga je preprodavaču da ga proda umjestu.

95

Mogućnost da bi frau Helga jednoga dana mogla ukrasti taj vrijedan automat Sumper nijenikad posve isključivao, no tko bi mogao pretpostaviti kako će ga prodati, ne nekomu uParizu ili Londonu gdje bi barem imao svoje tržište, već toj prokletoj ženi koja je bilanajpoznatija po prodaji ženskih tijela i varanju mjesnih urara kojima je otimala zaradu.

— Herr Brandlingu, Неnrу, taj sam automat načinio za svoga gospodara, za genija. On jerođen, nazvao bih to tako, kao pozitivna osoba, no kad se kraljica oglušila na njegovu molbu,kad je stroj poklonila engleskoj vojsci, to mu je slomilo duh.

Sumper je prisegnuo kako će načiniti napravu koja će velikoga čovjeka razvedriti.Nasmijat će već on dragoga starog dripca.

— Materijal su mi bili — nastavio je Sumper — samo zupčanici i poluge kakvim sekoriste engleski urari, ali sam ih podizao posebno osmišljenim osovinama i nagnutimpolugama. Nema to sad smisla vama objašnjavati. Za ramu automata koristio sam se plehomkoji sam oblikovao na drvenim kalupima koje sam osobno projektirao. Kupio sam malocrvenoga baršuna. Deset sa deset centimetara. Načinio sam mali mijeh na kotač. Potom cijevu koju se mogao ubacivati zrak, koji se onda mogao obrnuti, izokrenuti, zaustaviti, izbacititako da simulira ljudski smijeh. — Неnrу, — viknuo je — vaš Vaucanson ne bi imaodovoljno duha takvo što smisliti.

Неnrу je zabilježio kako je Sumperov jezik bio bijel poput kuhane tripice.Sumper je rekao: — Automat sam načinio za genija, samo za njega. Našao sam ga kako

sjedi na divanu i zuri u lajsnu. Onda sam mogao pokraj njega staviti, baš tamo, ovako svojdar.

Radilo se, navodno, o kipu Isusa Krista visokom četrdeset i pet centimetara. Bio jenačinjen od sjajnoga lima, ali mu je lice bilo obojeno. Preko ramena je imao prebačenu plavusvilenu halju.

— Kad sam navio ključ, moj je Isus poskočio naprijed na svojim kotačićima, okrenuo senajprije lijevo, pa desno, a onda zastao. Mislite da si to možete predočiti, Неnrу? Ali možeteli predvidjeti što će se sad dogoditi? Nakon petoga pokreta skrivena šipka sprečava daljnjekretanje poluge pa se cijeli mehanizam blokira tako da Krist raširi ruke. Bilo je to jakosmiješno. Svatko to može vidjeti

— Isus samo što nije blagoslovio sobu. Ali čekajte! Vidite, ogrtač biva odbačen, otkrivase veliko crveno srce, a ono odmah pada pod utjecaj kratkih ubačaja zraka. Srce kuca, veliko,crveno, sveto Srce Isusovo. Неnrу, volio bih da ste kipić mogli vidjeti, jer se on sam doimaotako čudesno zadovoljan vlastitom točkom. Glavu bi spustio da vidi što je učinio, a onda goreprema nebesima, kao da želi reći: gledajte — zar to nije baš sjajna predstava? I onda s glavomkoja se dizala i spuštala, ruku ispruženih pa spojenih, dok mu je srce ritmično kucalo,otkriveno i prikriveno, Krist bi se počeo vrtjeti poput zvrka.

— Gospode, oprosti mojoj izdajničkoj duši — napisao je Неnrу — jer sam se i jaosmjehnuo.

U tom se času, kazao mi je Sumper, genij stao smijati pa je on shvatio kako će ga uspjetispasiti, a time će spasiti i sebe, jer će genij sada moći stvarati velika djela za budućnostsvijeta.

Potom se svijetao lik počeo ljuljati. O Bože, što se to događa? Isus je izgubio ravnotežu ipao na pod. Starac je, naravno, pretpostavio kako se radi o pogrešci u nacrtu pa je kleknuo daga digne iz mrtvih.

Ali u tom se trenutku Isus počeo valjati od smijeha, i baš je radi toga, rekao mi je Sumper,načinio sina čovječjega. Kad bi se raširile ruke, tijelo bi se podignulo, pa bi se počelo valjati,otkrilo bi se sveto srce, a potom bi iz grudi nahrupio smijeh kojem starac nije mogao odoljeti.

— Herr Sumper je bio pravi đavo. — pisao je Неnrу: — Plašio se njegova utjecaja. Nokad me pogledao svojim vlažnim očima s pomalo nesigurnim osmjehom na licu, to mepodsjetilo, ne na vraga, nego na lice moje žene kad je prvi put u naručju držala našu Alice. —Tako je — kazao je Sumper Неnrујu — genija uspio vratiti u život. Smućkao je lijek koji će,ako se dovoljno često bude uzimao, dovesti do ozdravljenja.

Ozdravljenja, podcrtao je Неnrу.Endorfin, pomisli Catherine.

96

Dok se Sumper bavio svojim Isusom Kristom, smislio je i plan da Popis utopljenihpodanika, koji je prikupio njegov poslodavac, predoči kraljici Viktoriji. To je bila druga faza.Počela je odmah.

— Mislili ste kako sam vam lagao o princu Albertu, ali moj je gospodar vidio kakvogasam karaktera. Kad je starac čuo moj plan, nije nimalo sumnjao u moju čvrstu namjeru dakraljici objasnim veličanstvenu svrhu stroja, na što će ona uvidjeti koliko se njezinih podanikamože spasiti.

Genij se s pravom bojao za Sumpera. Nije mu laknulo kad je doznao kako je moj Nijemacveć triput posjetio Buckinghamsku palaču: dvaput je tamo bio u mjesečinom obasjanimnoćima. Sumper mu je sad pokazao motku za skakanje koju je sam izradio, imala je desetdijelova u metalnim košuljicama. Nacrtao mu je približan plan krila palače gdje namjeravarazgovarati s Njezinim Veličanstvom.

Genij je rekao: — Zbog toga će te, u najmanju ruku, prognati iz Engleske.Sumperu ništa ne bi bilo gore nego da ga odvoje od Cruickshanka, ali nije želio dopustiti

da strah upravlja njegovim postupcima. Osjetio je poziv. Nadao se kako će služba dugopotrajati. Ali dok je sjedio u kući na broju 16 na Trgu Soho, dopustio je kako bi mogla ispastikratka poput života leptira.

— U tom sam času — rekao je — ugledao smisao svoga života.U mojoj sobi iznad puba pojavila sam seja, Catherine Gehrig.Bilo je oko ponoći i dolje se na ulici odvijala svađa.Mogla sam obratiti pažnju na mjesto gdje živim, no dopustila sam si da postanem

stanovnica zamišljenoga svijeta.Неnrу je pisao. Sumper govorio. Rekao je: — U Engleskoj sam upoznao velike ljude,

Dovoljno velike da shvate svoju ljudsku malenkost i zbog toga prihvate služiti, kad na njihdođe red, bića nemogućega znanja i veličine. Ti su mi ljudi bili primjer.

— Nijemac se već narugao mojem Bogu, — pisao je Неnrу — zato sam ga hladno upitaotko bi trebala biti ta njegova superiorna bića.

Umjesto odgovora opisao mi je kako je popis utopljenih duša zamotao u šatorsko krilo ipričvrstio si ga na leđa prije nego što je krenuo s Trga Soho. O svojem oproštaju te noći nijeizvijestio ni riječi. Krenuo je prema palači potpuno nesvjestan osobne katastrofe koja ga jeočekivala.

Ništa više nije rečeno niti o navodnom skoku s motkom.— Hvala Bogu da je bilo tako. — napisao je Неnrу, očito nervozan jer više nije znao u

što bi povjerovao.Dvadeset redaka poslije pojavili su se neki dokazi koji su pisca natjerali da promijeni

mišljenje. Najvjerojatnije se radilo o ožiljku u obliku zvijezde na Sumperovu abdomenu kojimu se prije gadio. Sad mu se učinio ozljedom do koje je došlo u nepromišljenom skoku prekozida palače.

Ako je urar opisao bol ili kako je došlo do ozljede, Неnrу to nije zabilježio. Ali više nijesumnjao kako lažljivac ne samo da je ušao u palaču već je uspio uhvatiti i princa Alberta, ne uprimaćoj ili radnoj sobi, već dok je čitao u krevetu. — Drsko. — napisao je Неnrу i dodaokako je najveću rampu između naroda i kraljice i princa ustvari podiglo uvjerenje običnihljudi kako je posve nemoguće da bi netko mogao doprijeti do njihova monarha.

Princ je izgleda, kad je podigao pogled s knjige ravno prema mjestu na kojem je stajaoSumper, ugledao samo ono što je i očekivao vidjeti. U ovom slučaju, radilo se o tapeciranojcrvenoj fotelji.

Ustvari je bilo potrebno primijeniti izrazito agresivnu taktiku — izvijestio je Неnrу —kako bi se uopće privukla prinčeva pozornost. Tko može zamisliti kako bi se sam osjećao namjestu herr Saxe-Coburga i Gothe? Je li on možda pomislio kako mu je to kućni duh zgrabioknjigu i iščupao mu je iz ruku? Što je mogao očekivati da se nalazi u paketu od nepromočivaplatna koji je krvavi fantom upravo razmotao na njegovu krevetu?

Popis je utopljenika navodno bio tako velik da su ga morala držati dva čitatelja, kakav jesamo strah morao osjetiti princ kad je ranjeni stranac legao pokraj njega i od NjegovaKraljevskog Visočanstva zatražio da glasno počne čitati obavijesti koje su bile zalijepljene na

97

svakoj stranici?— Bio je vrlo hladan i služben — rekao je Sumper — dok nismo stigli do jednoga

brodoloma u kojem je prepoznao ime stradaloga putnika. Rekao je kako mu je to malanećakinja. Kad je počeo plakati, logično sam pretpostavio kako mu je bol zadalo prisjećanjena havariju. Iskreno govoreći, bio sam oduševljen. Zbog toga sam se ponadao kako ću gauspjeti nagovoriti da podrži stroj. No, kad se u obzir uzme ono što se potom dogodilo, čini sevjerojatnijim kako je kukavica plakala jer se uplašila.

Ta se procjena temeljila na kratkom razgovoru između princa i kraljice Viktorije, koja seu spavaćici pojavila na vratima. Na njemačkom je jeziku zatražila od princa Albertaobjašnjenje o kakvom se to društvu u krevetu radi, iako se sama poslužila nešto grubljimrječnikom.

— Budući da smo dotad razgovarali na tom jeziku, — kazao je Sumper Неnrујu — princje očito shvatio kako sam njegovu suprugu dobro razumio. Odgovorio joj je na francuskomrekavši kako sam ga došao umoriti, a kraljica je nakon te informacije zatvorila vrata i udaljilase.

Prošlo je zapanjujuće mnogo vremena prije nego što je Sumper čuo kako kraljevska gardastiže trčeći ukorak, u zbijenoj vrsti po jedan. Izveli su stvarno bučnu predstavu namramornom podu. Tek je u tom trenutku, kad su ga grubo zgrabili, Sumper izgleda biospreman priznati kako mu je plan propao.

No još je uvijek pronalazio razloge da gaji neku nadu. Odnosno, pozvali su mu prinčevaosobnog liječnika, a kad gaje doktor zašio, smjestili su ga u sobu u palači koja je, ako se neračunaju rešetke na prozorima, imala dobar pogled.

Sumper u to vrijeme nije imao pojma kako će nacija protumačiti njegovu pustolovinu.Tek je kasnije doznao da je kraljevska obitelj procijenila kako ne bi bilo pametno objavitiinformaciju o još jednom Nijemcu koji je dospio u Buckinghamsku palaču. Na Njezino suVeličanstvo već pokušana dva atentata. Jedan je izveo nezadovoljni Irac koji je ispalio hitac izkubure kad je kraljičina kočija prolazila kraj Constitution Hilla, a drugi kad ju je poludjelibivši časnik udario štapom, zdrobio joj kapicu i (kako je Неnrујu ispričala majka) ostavio jojmodrice po rukama i ramenima.

Obojica su poslana u Novi Južni Wales, ali Sumperu sudbina nije namijenila putovanje urudnik zlata. Isprva su ga dobro hranili pa mu je pod utjecajem engleskih pudinga porastaooptimizam, no jednoga su ga dana rano izjutra dva vojnika sprovela u kočiju neprozirnihprozora i odvezla ga na neki dok sa zapadne strane Londonskoga mosta. Tu su ga strpali ubrodski zatvor na njemačkoj kočarici i tek je tada, u trenutku izgona, kad su mu vratili popis,do kraja prihvatio činjenicu da je sve izgubljeno.

Catherine

Ujutro sam vratila sve preživjele Henryjeve bilježnice Croftyju na Lowndes Square, a onme kod primitka podario svojim najljepšim osmjehom. — Hvala. — rekao je: — Jesi li začaj?

Strašno mi je laknulo što mi je oprošteno.— Može. — odgovorila sam. Valjda će mi dopustiti da zadnji svezak zadržim još jedan

dan.Čekala sam, vrtjela se na stolcu i kroz prozor gledala drveće.— Nema mlijeka. — rekao je: — Može li bez njega?— Savršeno. — odgovorila sam kad mi je vrlo dražesnu šalicu i tanjurić Clarice Cliff

(netipično suzdržanoga dizajna) spustio na radni stol: — Za doručak sam popila grozanprašnjav čaj.

Zašto sam to rekla? Valjda mu ne kanim otkriti kako sam noć provela u sobi na katu

98

puba? Onda se ispostavilo da ipak kanim.Pa sam i otkrila.— Za Boga miloga, zašto?— Htjela sam pročitati do kraja.— U kojem pubu? — Zbog njegova upitnoga pogleda postalo mi je neugodno.— Ruža i kruna.— Je li to onaj Youngov, sa svim onim sofama u baru? Dolje u onoj ulici?Mislila sam, ma ne može nikako znati kako smo Matthew i ja tamo prvi put spavali

zajedno, ali opet, muškarci će jedan drugom ispričati krajnje čudne stvari, pa je onda možda iznao. Pokušavala sam piti čaj, ali trokutnu ručku u art deco stilu, koja je doduše bila jakolijepa, nije bilo lako držati kad je šalica vruća.

— Htjela sam pročitati bilježnice do kraja. Ustvari, ostala mi je još jedna.U očima mu se ogledalo sažaljenje. Pomislila sam kako će mi dopustiti da je zadržim. —

Pa, draga, ne namjeravam ih držati pod ključem. Možeš ih čitati kad god želiš, u puno ljepšemambijentu od Ruže i krune.

— Ustvari, — rekla sam — mislim kako ih ne bi bilo loše staviti izvan dosega.— Ma nemoj? — Nasmijao se, učinilo mi se prilično ogorčeno.— Eriče, stavila sam tonu šminke, ali mislim kako se ogrebotina svejedno vidi, što ti

kažeš? — Nisam rekla: Amanda Snyde mi je bila u stanu, iako je, naravno, bila.— Misliš da ih trebam staviti izvan dosega da ih ne pročita tvoja pomoćnica.— Bojim se kako bi je to moglo opet raspaliti.U potpunosti sam ga pogrešno procijenila. Ostao je zaprepašten.— Draga moja, naravno da ih ne možemo držati pod ključem. Takvo što nikomu ne bih

mogao opravdati. Dobro znaš da je gospođici Snyde jako žao. Izgleda kako je došlo dozabune u apoteci. Ona nije uopće ništa kriva. Sad kad je opet dobila tablete, dobro joj je. Onošto se dogodilo nasmrt ju je prestravilo.

Mislila sam si, lijekove uzima zbog zanosa?— Eriče, molim te, jesi li ih pročitao?U nekoj drugoj situaciji bilo bi mi drago zbog toga vragolastog osmijeha. Sad me

preplašio.— Čitaj dalje. Poslije je još bolje. — S tim je riječima odnio sve moje bilježnice sa

sobom. Slijedila sam ga, ali sam ionako znala kamo ide. U buduće ću morati i ja gore istimtim stubištem, gdje ću se na vrhu naći na milosti i nemilosti opore i tajnovite male AnnieHeller. Nikada joj nisam bila simpatična, a sad ću joj biti još mrskija. Ostala sam bez svogaprivatnog prava na Неnrуја Brandlinga. Morat ću ga uzimati na revers.

Lapsang souchong je i dalje bio prevruć. Čvrste trokutaste ručice nisu olakšavale pristup.Blago mi je klizilo kroz prste.

2

Annie Heller bila je sićušni zlovoljni kukac, uopće nije bila znanstvenica, nije imalanikakvoga stručnog tehničkog znanja niti ikakvu moć koja bi legitimno proizlazila iz njezinaslužbenog položaja, osim što je ona organizirala skeniranje rukopisa. Pretpostavljala sam kakoje morala biti naročito ljubazna prema Croftyju kad je prazni viktorijanski salon iza njezinavisokog knjižničarskog radnog stola nazvao jednim vrlo ugodnim prostorom. A zašto i ne bi?Njemu je sigurno bio. Čak i zimi, čak i u tišini nije bio izložen animozitetu koji smo mi ostalimogli osjetiti čak i bez vizualnoga kontakta s njegovim izvorom.

Annie je bila nevjerojatno i konstantno neljubazna. Swinburne je bio jedino mjesto gdjene bi dobila otkaz.

Svi smo joj se pokušavali ulizivati, a ona nas je, naravno, zbog toga sve prezirala. Togasam bila svjesna kad sam došla do nje kako bismo razgovarale o Katalogu Brandling. Kazalasam joj kako ima lijepu frizuru, što je bila stvarno prevelika laž. Zamolila sam je, ljubazno, zaobrazac kojim će mi izdati jedan od rukopisa koje joj je gospodin Croft upravo predao.

Kao i obično, pustila me je da dugo čekam odgovor. Naposljetku je rekla kako će to

99

obaviti onoga trenutka kad budu bili katalogizirani.Upitala sam kad bi to moglo biti.— A, pa ne dugo, za dan ili dva.Kad je konačno ipak podigla glavu, shvatila sam da laže. Čekala sam dok više nije mogla

izbjegavati da me pogleda.— Bi li bilo moguće da ga čitam ovdje, u čitaonici? — upitala sam. To čak ne bi ni

trebala formulirati kao pitanje. Ja sam viši konzervator.— Bojim se kako su nam potrebni radi katalogiziranja. Vjerujem da me gospodin Croft

nije namjeravao ostaviti bez pristupa materijalu. — rekla sam i tako je nekako natjerala da sevrati kljucanju po tipkovnici. Ono što je radila vjerojatno nije bilo zahtjevno, jer je uspijevalarazgovarati sa mnom između tipkanja.

— Dobro vam je poznato, gospođice Gehrig, kako gospodin Croft ne bi želio da kršimpravila.

— Možda biste ga mogli nazvati?U tom je trenutku tipkovnica gurnuta u stranu. Glava je podignuta. Sićušne naočale sa

žičanim okvirom skinute.— Gospođice, dobro su mi poznati propisi u Swinburneu i bez obraćanja gospodinu

Croftu, u svakom slučaju, kad rukopisi budu katalogizirani, morat će na skeniranje, a potomih, ako želite, možete čitati na svojem računalu.

— Dakle, nema nikakve mogućnosti da jedan od njih sad dobijem na čitanje?— Gospođice Gehrig, vama se ne čini kako imam posla?— Čak i ako je u pitanju važan projekt prikupljanja sredstava, koji će sad zbog toga kasniti?— Tako je.— Hvala vam, gospođice Heller.— Nema na čemu, gospođice Gehrig. Ne vjerujem kako će to potrajati dulje od tjedan

dana.Spustila sam se stubištem tiho koliko sam se usuđivala i vratila se u Olympiju smrdljivim

autobusom. Bila sam u groznom raspoloženju, ljuta na sebe zbog vlastite nesposobnosti,srdita što sam ostala bez Неnrуја, bijesna na Croftyja jer me nije podržao. Kad sam u svojemkabinetu zatekla udobno smještenu Amandu, izgledalo je kao da sam izgubila sav autoritetkoji sam uopće imala.

— Dobro jutro, Amanda. — rekla sam.— Gospođice Gehrig, htjela bih vam se ispričati. — rekla je, ali joj nisam mogla

vjerovati. Nisam je željela pogledati u oči.— Što je bilo, bilo je. — rekla sam: — Labud je važniji od nas obje.Bila je kod Angusa koji joj je dao odjeću. Imala je na sebi zgužvanu bijelu košulju čije je

jedino dugme bilo prišiveno jarko crvenim koncem. Izgledala je predivno, nosila taj naboranipamuk kako to samo mogu jako lijepi ljudi. Iz nje je izbijalo neko novo seksualnosamopouzdanje, zbog kojega sam se osjećala sasušenom i smežuranom.

Dosad smo uspjele na čeličnom radnom pultu sastaviti mehanizam, stakleni su štapići biliočišćeni do zadnjega, poredani na novim, sjajnim pozadinskim pločama, a vrhovi su im bilizatvoreni modernom ljepljivom trakom. Čim navijemo mehanizam, štapići će moći polakovrtjeti.

Namjestili smo i vrpcu pa će se već jutros moći spojiti i ribice, što će biti operacija nimalosloženija od stavljanja naušnice na uho.

Do kraja cijeloga posla nedostajalo nam je možda mjesec dana, ali smo bili vrlo blizugeneralne probe pred glavešinama. Kad na vrat budu montirani svi prstenovi, kad se kljunspoji kako treba, moći ćemo izvesti osnovne radnje pa će Crofty svojim mecenama moćipokazati to čudo. Naravno, on je već točno znao što ima u rukama. I prije nego što jerestauracija započeta, već si je mogao predočiti toga hipnotičkog sablasnog labuda. Bila samsigurna kako je već stavio uloge na više složenih karata, nisam se mogla i nadati kako bihikada mogla saznati sve njegove planove.

Hoće li uistinu privlačiti dovoljno publike da zadovolji ministarstvo? Zapisnik sa sastankao proceduri dao je naslutiti da se to očekuje, no čovjek bi to mogao mnogo izravnije kazati —

100

ovim labudom mandarini s Lowndes Squarea predali su se torijevskoj vladi. Razumjeli sukako imaju obvezu biti popularniji.

Kako bilo, moja napadačica i ja radile smo dan za danom. Tako dugo dok se razgovorbude držao posla, nisam osjećala fizički strah od nje.

No, svejedno nisam bila u stanju zaboraviti divljačko, neznalačko oštećenje koje jenaneseno Carlovoj plavoj kocki i zbog toga sam i dalje živjela u Ruži i kruni. To je dovelo doočekivanoga pritiska, kako na moj MasterCard, tako i na garderobu.

Jednoga sam jutra došla na posao i zatekla Amandu kako već sjedi za svojim računalom.Uopće ne bih u tome vidjela nešto bitno da ga nije tako brzo zaklopila. Nekoliko minutaposlije slučajno je ispalo da je Osiguranje nazvalo s informacijom kako nam je stigao paket —dugi sintetički lanac, Dyneema, koji sam naručila kao zamjenu za čelični kabel. Poslala samAmandu po njega i, čim je otišla iz prostorije, pogledala sam povijest na njezinu internetskompregledniku.

Guglala je Furtwangen. To je pronašla u bilježnicama kad mi je bila u stanu. Nije uopćebitno koliko je uspjela pročitati. Osjetila sam ljutnju i strah. Sledila sam se, koža mi se zategnula.

Kad se špijunka vratila i stavila paket na moj radni stol, moj je svijet ušao u posvenestvarnu fazu. Uzela sam skalpel označen točkicom laka za nokte. Amanda mi je stajala jakoblizu, nosila je Jo Malone, danas sva u crnom, s oslikanim gumbima.

Prije nego što se na svjetlu dana ukazala ambalaža iz paketa, okrenula sam se prema njoj,bila sam potpuno svjesna kako u ruci držim skalpel. Ustuknula je, što sam i htjela.

— Amanda, pogledala sam povijest u vašem računalu.— Nisam gledala web-kameru.— Guglali ste Furtwangen. Zašto?Na licu joj se ukazao onaj izluđujući izraz lica koji bi se kolokvijalno mogao opisati

izrazom ma stvarno. Rekla je: — Očito sam željela vidjeti gdje se nalazi.Ležerno sam spustila ruku na radnu klupu, ali sam i dalje čvrsto stezala metalnu dršku.— Zašto?— Mislim da su tamo radili satove s kukavicom.— A zašto vas zanimaju satovi s kukavicom?Ako će me ponovno ogrepsti, bit će to sada. Nije bilo nimalo razumno što sam u ruci

držala skalpel. Sad sam ga, prekasno, htjela odložiti, ali sam se to isto tako bojala napraviti.Onda sam, s olakšanjem, vidjela kako joj naviru suze.

— Gospođice Gehrig, tako mi je strašno žao.Nisam se usuđivala popustiti. — Zbog čega vam je žao, Amanda?— Znam za bilježnice.— Kakve bilježnice?— Неnrуја Brandlinga.— Hoćete reći kako ste ih vidjeli? Kako ste ih mogli vidjeti?— Otišla sam do gospođice Heller. Ona odlazi tek u sedam sati.Tek sutradan sam, nakon što sam došla do gospođice Heller i Erica Crofta, otkrila, na

svoje veliko iznenađenje, kako je to ustvari bila istina. Na račun toga dobila sam neometanpristup čitaonici, ali ne i Helleričinu ispriku.

— Kad su ljudi prema meni ljubazni, gospođice Gehrig, ja im uvijek na tome uzvratim.Kad su ljudi drski i nametljivi, onda se obično strogo držim procedure.

Sjedila sam tri metra iza njezina stola i čitala Неnrуја Brandlinga.

Неnrу

Sad kad je u Furtwangenu jako zahladnjelo, kao da stara pilana na rijeci to ništa lakše nepodnosi od nas koji ovdje stanujemo, pucaju pločice, čavli ispadaju sami, cijelo kukavičje

101

zdanje kao da drhti na hladnom vjetru koji snažno puše između tamnih litica sutjeske. FrauHelga trči amo-tamo između kuće i gostionice (pretpostavljam da odlazi do gostionice) kao daje nešto progoni, možda ne baš satni mehanizam, ali sigurno kakva napeta opruga, pa izvodimehanički preciznu i zadanu radnju bez ikakvih varijacija. Vrati se spakirati kovčeg, uvijek naisti način, strašno pažljivo presavija svoje pohabane haljine i slaže ih kao da su balske. Ondapoput carinika (odnosno, srdito) Sumper raspakirava kovčeg, svaki put sve mahnitije. Ona trčiu gostionicu. Pa se vrati. Onda plače.

Herr Sumper ima masnicu na oku, čiji su mi uzrok i povod potpuno nepoznati.Frau Helga izgleda još uvijek s vlasnicom gostionice pregovora o novcima. Je li predmet

pregovora labud? Ne znam. Njezine razgovore sa Sumperom mogu jasno čuti. Mehanički ihpojačava žlijeb koji vodi do radionice.

— Uvijek mi je izlazila u susret. — kaže: — Dat ću joj povoljno.— Žena drži kupleraj. — odgovara Sumper.Mislim si planira li ona to potrošiti na labuda. Viče na njega na njemačkom, kuca šakom

po zidu, vratima, podu, nemam pojma. Nije nemoguće da mu leži ispružena pred nogama.— Slobodna si. — čujem ga kako kaže dok prozori zveckaju u okvirima. Kaže joj: —

Slobodna kao ptica nebeska. — Ona odgovara kako može otići kad god poželi, a on će, jerzna kako je častan čovjek, Carla odvesti natrag u Karlsruhe čim labud bude gotov.

Onda od straha nariče na njemačkom. Sam Bog zna što to znači. On joj veli kako ne možeuzeti novoga teglećeg konja. Platit će joj da ide kočijom.

Očekuje se da gospodin Arnaud za koji sat donese kljun. Hoće li mu vlasnica bordelaplatiti? Je li mu već plaćeno? Zamišljam ga kako stoji sam usred šume, sav u crnom, polačovjek, pola ptica. Koje se dijete ne bi preplašilo njegova srebrnog kljuna?

Kolosalni automat, koji sam tako očajnički prizivao, sastavljen je na teškim kolima utakozvanoj ljetnoj radionici po cičoj zimi. Nemam ga čime platiti. Sumper i dečko nastojeraditi tako da im kotači na kolima ne smetaju.

Dobit ću svoga labuda. Odnijet ću ga kući. Teški će se konj popeti hodajući unatrag poniskoj dugoj rampi. Od tamo će se moj stroj iznijeti na svjetlo dana, poput svetca u procesiji.

Sumper i dalje gipku i prsatu frau Helgu zove ona idiotkinja.Frau Helga svaki put tvrdi kako nije imala izbora jer Herr Brandling nije ispunio svoju

obvezu.Od mene nitko ne traži ni filira.Sumper stalno ponavlja da si je ona zapečatila sudbinu time što je katolicima dopustila da

vide njegov privatni posao.Sad pretpostavljam kako modrica ima veze s automatom. Trate Реrсујu vrijeme. U

radionici nad rijekom i ljetnoj radionici vode se svađe kojima ne prisustvujem. Nesloga senastavlja za večerom, noću, odjekuje sutjeskom, svugdje te prati kao vlaga, neumoljiva poputrijeke. Svi smo u strahu, to mogu zajamčiti.

Ne prođe ni minuta a da ne pomislim na svoga dečka u Engleskoj. Ovoga pak dečkaNijemca nitko uopće i ne pokušava zaštiti od mišljenja koje iznose odrasli, a ponekadpretpostavljam — jer oboje se stalno služe engleskim čak i dok si govore najružnije riječi —kako su ti prizori neka vrsta lutkarske predstave na način Puncha i Judy, koja se izvodi kakobi me zavarali ili me optužili za štetu koju sam im svima nanio. Ali što mogu napraviti? Mojbrat kupio je dionice u banci Ohio.

— On je dijete. — kaže frau Helga za Carla.Čudan je lik, prodoran pogled smeđih očiju skače s osobe koju voli na onu koju obožava.

Mene se ne može držati odgovornim za štetu koju mu nanose.Njegova majka vadi krumpire koje potom tako brutalno gnječi u pire koji onda, kad u

njega stavi soli i maslaca, postaje jedno od najukusnijih jela koje sam u životu kušao.Poslužuje ga žustro na tanjur — šljus! — a nosnice joj se grče od strasti. Duž podlaktice imaljutu opekotinu, poput oštrice noža.

— Carl treba završiti. — kaže Sumper. Mislim si, a odakle novac. Dečku jurne krv u lice.S velikim svijetlim očima i kosom boje žita mogao bi pjevati u crkvenom zboru u našojmjesnoj crkvi.

102

Tek tustoga čovjeka nikada nije zadovoljen, žeđ mu nikada ne popušta. Pije, jede,određuje pravila. — Kad dečko ovdje bude gotov, vratit će se u grad kotača i raditi ono za štose rodio.

Sada ne razumijem kako sam onoga prvog dana u gostionici propustio shvatiti koliko jetaj čovjek ustvari čudan — karta Karlsruhea, barun s Draisom. Frau Helga sad govori kako jesasvim pobudalio pa ga mrzi, no poslije ih čujem kako buče noću, hrvaju se poput divljihzvijeri, frkću i dašću poput partnera u zločinu. Usuđujem li se priznati, prodao bih dušu i zamanje od toga.

Ujutro me je netko prodrmao da se probudim. Sumper se obrijao, sav se sjaji, gladakpoput riječnog oblutka. Oči su mu dva kamenčića u gorskom potoku.

Želi da mi bude jasno, prije nego što počne radni dan, kako je sve ovo baš kao što jeAlbert Cruickshank predvidio.

Stavio mi je dlan na obraz. Pa tko ne bi pred njim ustuknuo? Ponovio je kako jeCruickshank predvidio moj dolazak u Njemačku i ulogu koju ću odigrati u njegovu životu.Oči su mi još mutne od sna, ali njegove su bistre, bez tračka sumnje.

To je još jedna laž. Sve sam zabilježio točno onako kako je kazivao. Cruickshanka nijevidio otkako je one kišne večeri otpravljen iz Buckinghamske palače. Tada se ja nisam uopćespominjao. Kako bih se i mogao spominjati? Potom su ga izgnali i naposljetku se vratio uFurtwangen, odakle je popis utopljenika poslao svom bivšem gospodaru. Zauzvrat je dobiobogohulni automat sa šarmantnom porukom koja je natuknula kako bi sad Sumperu smijehmogao biti potrebniji nego Cruickshanku.

Da je tu bilo nekoga proročanstva, ja bih ga bio zabilježio, baš kako sam zapisao svedruge simptome.

Ali Sumpera se i dalje nije moglo uhvatiti za riječ, iskliznuo bi iz ruke poput ribe izRajne.

— Nisam vam mogao ispričati baš sve što se ikada dogodilo.Razmaknuo je kapke, podigao prozore da u sobu pusti vjetar koji je zavijao.— Ne, ne govorim vam što mi je Cruickshank NAPISAO, već ono što mi je KAZAO.

Molim vas da pažljivo slušate što vam govorim. Kad sam se otputio u Buckinghamsku palaču,genij je već vidio kakva me sudbina čeka. Ja sam vjerovao kako ću uspjeti spasiti stroj, no onje znao istinu. U času kad sam se s njim rukovao, rekao mi je neka ne očajavam, da će sepojaviti drugi Englez. Tek kasnije sam se prisjetio tih riječi. Mogu izgubiti njega, ali će sepojaviti drugi Englez.

Ustao sam i leđima se naslonio na zid da suzbijem oluju. Navalio je na mene, oči su mubile preblizu, pogled suviše prodoran.

Rekao je: — Sjećate li se kako sam sjedio i čekao vas u gostionici frau Beck? Vi to tadajoš niste znali, ali već sam bio u posjedu vaših nerazumnih nacrta.

— Herr Sumperu, — rekao sam — to nema smisla. Gospodin Cruickshank me uopće nijepoznavao niti mu je mogla biti poznata moja situacija, karakter moje supruge, bolest mogasina, nije mogao znati za umjetnike koji su nam zauzeli kuću. Rečeno njegovim rječnikom,gospodin Cruickshank nije raspolagao dovoljnom količinom podataka.

— Неnrу, nemate ni najmanjega pojma o čemu je razmišljao taj veliki um. Kako bistemogli imati?

Ja sam pet centimetara viši od njega, ali, kad pogledam u te oči crne kao noć, pretvorimse u cvilidretu. Molim Boga da me Sumper uskoro oslobodi.

Sada je već jasno kako je frau Helga seljanima pokazala nasmijanoga Isusa. Ja sam krivšto ga je prodala. Ali, je li cijena koju je postigla dovoljna za ono što mi treba? Frau Helgusam vidio kako u štali broji novce. Dragu ženu vidio sam kako je glavu spustila na ruke.Jednom sam sanjao kako bih je mogao poljubiti. Davno je to bilo.

Bio sam kod potoka, gol, balansirao na oštrom škriljcu koji čovjeku može odrezati nožneprste. Kad me Sumper dotaknuo po ramenu, skočio sam od straha. Intimni dijelovi tijelastisnuli su mi se poput iznutrica kad se kuha temeljac. Na sebi je imao oklop od svoje željeznepregače, u ruci je držao kljun, no u tom trenutku to još nisam shvatio.

Rekao je: — Zahvaljujući vama dobit ćemo nešto mnogo kvalitetnije nego što ste ikada

103

mogli zamisliti.— Ja sam samo htio patku.— Niste rođeni da imate patku. Rođeni ste da svijetu podarite čudo.Onda se okrenuo i prepustio me je mojoj golotinji.Te je večeri majka tresnula pire-krumpir na pod. — Nemaš pravo da mi kradeš sina. —

Bilo je još takvih stvari, sve krajnje deprimirajuće, posebno kad sam morao gledati kako svetodijete krši ruke, svoje duge bijele prste pune bradavica. Pri svjetlu svjetiljke činilo se kako jeobjesio bradu, visoko podigao koljena dok su se ti prsti isprepletali poput gnijezda malihjegulja.

— Nisam toliko toga prošao da bih naudio dečku. — rekao je Sumper: — On je genij.— I nećeš mu nauditi. — odgovorila je ona. Ali morala je znati kakvu je samo opasnu

situaciju stvorila u gostionici, gdje se moglo pretpostaviti kako su ljudi vidjeli Isusa dok sevaljao po podu i smijao.

— On je mali dečko.— On je genij. — ponovio je Sumper. — Evo, — rekao je — pročitaj ovo.Iz tobolca na pregači izvukao je kljun od ebanovine, na čijoj sam podlozi vidio tekst

ispisan srebrnim slovima utisnutim u drvo crno poput ugljena.— Ne znam čitati. — ustuknula je pred kljunom: — Znaš da ne znam.Zato je predmet gurnuo meni.Taj grozan pogled usmjerio se na mene, čekao je da shvatim. Ja sam budala, potpuni

glupan.— Baš je tako. — rekao sam: — Istina.

Catherine

Annie Heller me je izbacila u sedam sati a da još nisam uspjela pročitati do kraja.Spuštala sam se uskim drvenim stubištem u danskom stilu koje je u ovo doba dana bilookupano zlatnom svjetlošću. Topli je vjetar vani u zrak dizao razbacane letke.

U kabinet u Aneksu stigla sam pet minuta prije zatvaranja zgrade i zatekla labudov kljunu kutiji iz Ikeje, kako smo to nazivali, koji je ležao među svim tim neobičnim vijcima igumicama, većinom ostatcima naše montaže. Zašto sam tomu pridavala tako malo pažnje,pitanje je za psihijatra. Nisam mu čak dodijelila ni kataloški broj. Djelo ruku M. Arnaudaizgledalo je baš onako kako sam ga zadnji put vidjela, crno poput crnila, na podlošku od vate,u maloj kartonskoj kutiji na čijem je poklopcu markerom bilo napisano KLJUN.

Suprotno Henryjevu izvješću, na samom kljunu nije pisalo ništa. To me strašno, čak ipretjerano uzrujalo, kao da sam ljubavnika uhvatila u laži. Onda mi je sinulo logičnoobjašnjenje: Arnaud je riječi urezao srebrom koje je dosad sigurno oksidiralo, što znači da suriječi sad crna slova na crnoj pozadini. Mogla sam tajnu prinijeti prozoru, mogla sam uzetiUV lampu, ali zgrada se zatvarala, a ja sam bila uzbuđena i bojala sam se da ne ostanemzarobljena sa svojom tajnom. Zbog toga sam kljun zamotala papirnatim maramicama, ubacilaga u omotnicu i odjurila iz zgrade kao da kasnim na kakvo veličanstveno zamišljenodogađanje.

Večer je bila vrlo neobična, stvarno prevruća, a jak je suhi vjetar navodio na pomisaokako se Buckinghamshire pretvorio u pustinju.

U Olympiji, kao i na Lowndes Squareu, svugdje su letjeli listovi novina, EveningStandard omotao se oko bandere. AMERIČKA, A NE NAŠA SVINJARIJA. Naslov se daolako pročitati naopačke.

U pokrajnjoj se ulici nalazila mala neobična ljekarna koja je mirisala na amonijak, gdjesam već kupila dezodorans i šampon. Nije bilo blagajnice ili prodavačice, samo pogureni,

104

mali sijedi ljekarnik s teškom prehladom. Bio je to rusvaj kartonskih kutija, električnihventilatora i higijenskih uložaka pa mu je trebalo neko vrijeme da pronađe kuglice vate imetilni alkohol.

— Ne trebam vrećicu. — rekla sam i pokušala zgrabiti ono što sam kupila. Ali, izgleda dase mora napisati račun. Dok je starac ispisivao svoj žuti indigo, sjetila sam se oca kako jemijenjao baterije pa onda išao gore povući koji gutljaj.

Konačno sam se našla na ulici, a Ruža i kruna bila je ravno, na svom renoviranom ugluulice, s fasadom od plavih pločica, svjetlozelenim kišobranima i neočekivanom skupinomgostiju okupljenih pred ulazom — engleske puti, nasmrt spaljenih od sunca.

Privukla sam nešto pozornosti, što je donekle bilo u redu. Odnosno, čovjek nije jošspreman biti sasvim seksualno nevidljiv. S druge strane, ima nešto jako neugodno u čoporukoji njače za vama, a taj me zvuk pratio uz stubište do soba.

Otvorila sam prozor svoje sobe i smjestila sve na prozorsku dasku koja je bila dovoljnoširoka za bočicu alkohola. Raspakirala sam kuglice vate i poredala ih po maramici. Smjestilasam kljun pokraj vate. Ono što sam trebala obaviti stvarno nije bila neka nuklearna fizika. Ukakve tri minute, alkohol je otkrio srebrna slova s donje strane kljuna.

Sad sam shvatila zašto je Неnrу napisao: Budala.Suočena s Illud aspicis non vides, i sama sam se osjećala kao budala.Sjela sam na skliski sintetički poplun i pitala se komu bih se mogla obratiti za prijevod. U

tom trenutku, dok sam netremice promatrala te uokvirene ružičaste i plave slike kakve čovjekviđa samo po hotelima, shvatila sam kako ustvari uopće nemam prijatelja.

Dugo sam godina živjela u lijenom, umišljenom, sretnom svijetu para, nečem što takodivno prožima privatni jezik i njegova slatka netrpeljivost prema svakomu izvan tekombinacije. Poznavala sam mnogo ljudi, naravno, i redovito sam mnogima pokazivalanaklonosti, no kad je Matthew umro, za sobom sam zaključala vrata. Odjednom sam postalausidjelica. Otac i majka bili su mrtvi. Sestra više nije htjela sa mnom razgovarati.

Illud aspicis non vides.Tijekom svih tih godina koje sam provela kao tajna ljubavnica, željela sam biti kod kuće

u samoći, ali ovakav kamen osamljenosti na srcu nisam još nikada dosad osjetila. Nisamimala koga nazvati, osim onoga čiju sam dobrostivost već zloupotrijebila.

Kad se Crofty javio, čula sam glazbu, nešto prilično teško, pomislila sam, što bi značilonešto izvan dosega mojega glazbenog obrazovanja.

— Ispričavam se. — rekla sam kad se javio, ali mi je, naravno, strašno laknulo.— Čekaj trenutak.Glazba se utišala. Vraćao se vrlo polagano.— Prekinula sam te. Ispričavam se.— Draga moja, — rekao je — nisi me imala u čemu prekinuti.Sjetila sam se kako je on jednom isto bio dio para.Kroz svoj otvoreni prozor vidjela sam kako dva muškarca pridržavaju jako pijanu

djevojku, jadno stvorenje teturalo je na blesavim cipelama, s debelim nogama, u kratkojsuknji. Bog joj pomogao. Nisam to mogla gledati.

— Gdje si? Nisi valjda još uvijek u vražjem pubu?— Sad je ono što zovu Нарру Hour.Nastala je stanka. Crofty je rekao: — Hoćeš li da dođem i posjedim s tobom?To bi mi predstavljalo veliko olakšanje. Ali, naravno, da ga nisam mogla pozvati.— Kako stojiš s latinskim? — upitala sam.— Nije mi baš najsvježiji.— Ali bi vjerojatno poslužio?— Možda.— Što znači ovo: Illud aspicis non vides.— Gdje je kljun? — upitao me pa sam shvatila kako je malo nacvrcan.— Dobro znaš gdje je. — rekla sam: — I stvarno bi me zapanjilo ako ga ti nisi već

pročitao.— Znaš li, draga, — rekao je, a meni je postalo jasno kako je dolijevao piće u čašu: —

105

Reći ću ti kako je meni pretpostavka da zagonetke nužno treba odgonetati priličnoproblematična. Razumiješ li me? Svaki kustos naposljetku shvati kako je bit baš uzagonetkama.

— Nemoj se šaliti sa mnom, molim te.— Ne, ozbiljno mislim. Zašto uvijek želimo ukloniti svu dvosmislenost?Mislila sam si zašto ti uvijek želiš da se srebro glanca gotovo do besvijesti.— Bez dvosmislenosti dobiješ Agathu Christie, nekakav estetski krimić. Ali, pogledaj

Rothka, njega možeš gledati i gledati, ali nikad nećeš prodrijeti kroz treperenje i višeznačnostboje, oblika, površine. To je toliko naprednije od analitičkih jasnoća tvojega Josefa Albersa.

— Nije on moj.— Bio je Matthewov.— To je istina, da.Nova stanka.— To je moj projekt. — rekla sam: — Ti si mi ga dodijelio.— I jesam. Nadam se da se time nisam previše petljao?— Eriče, izgubila sam sve za što sam živjela. Ti si mi dao ovo. Ako je misterija, nemam

ništa protiv. Ali dodijelio si je meni.— Jesam, draga moja, jesam.— Zašto si ga onda dao njoj? — To nisam namjeravala kazati, ali sam rekla. Labud je

moj. Неnrу je moj.Eric se zagrcnuo. — Kako to misliš? — pitao je mokrim glasom.— Ovo je moje.— I jest, — rekao je — ali na što točno misliš pod ovim?— Na latinski.— Dakle, želiš znati prijevod?— Da. Želim.— Želiš znati što tu piše?— Da.— Illud aspicis non vides. To znači: ne možeš vidjeti što ne vidiš.— Daj ne lupaj! — viknula sam.— Znači: ne možeš vidjeti što ne vidiš.— Ne! — rekla sam: — Ne znači.— Draga moja Cat, — rekao je: — Zovi me kad god hoćeš.Veza se prekinula.Koštanu srž ispunili su mi bol, zavist, srdžba da mi ta luda mala bogatašica krade sve,

uključujući i Angusa, odnosno nosača istoga spiralnog mehanizma koji je načinio gornju usnumojega voljenog, taj uvrnuti zategnuti mišić u sjeni njegova slavnog nosa.

— Ne možeš vidjeti ono što ne vidiš. — rekao je Sumper. Kakva bedastoća.

2

Kad sam se probudila, nije mi palo na pamet da bi kiša mogla stvarati takvu strašnu buku.Ali ipak je to bila samo kiša, nezamisliva bujica koja se prelijevala s krova i padala, ukontrasvjetlu, poput Viktorijinih vodopada, duboka i plava.

Rekla sam Ericu da ne lupa.Čulo se nekakvo udaranje s vanjske strane zida. Je li to uragan? Trebam li se skloniti u

kupaonicu?Vidjela sam sjenu ljestvi, kako maše, udara u zid. Pomislila sam kako će se razbiti staklo,

a sa sobom nemam papuče da si zaštitim noge. Onda se pojavio jako širok, bijel muškarac ukratkim hlačama, puzao je pod težinom vode tijela pripijenoga uz moje staklo. Vidjela sammu pupak i crne dlake na koži kao da se kakvo stvorenje iz nesvjesnoga probija krozmembranu sna. Čula sam grmljavinu. Uspravila sam se i sjedila s plahtom privijenom uzgrudi.

Voda je bjesnjela. Pomislila sam kako sam potpuno sama na nekom mjestu kao iz pakla,

106

od svih ljudi na ovom svijetu, Eric Croft je prema meni bio najljubazniji, najsuzdržaniji,prilagođavao je pravila kad to nije morao, davao ne očekujući hvala.

— Ne lupaj! — rekla sam mu.Svijetu će doći kraj, kao što dođe svemu drugom. Ljestve su se, izgleda, otkinule s krova.

Kiša se nastavila slijevati. Ljudi su vikali.Sve što sam mogla učiniti zvučalo je krajnje idiotski.Na ulici su bljeskala žuta svjetla. Onda su se pojavile nove ljestve. Ljudi u svjetloplavim

nepromočivim kombinezonima penjali su se pokraj moga prozora. Tko u Londonu ima takvuopremu? Nije mi bilo poznato znakovlje u katastrofama.

U dva sata ostala sam sama na prozoru i promatrala praznu poplavljenu ulicu. Ujutro samotišla s lakom torbom punom odjeće prebačenom preko ramena i torbicom pod rukom. Odjećami više nije bila čista, a ako bih uzela bijelu pamučnu košulju, bilo bi to samo zato što samznala kako na poslu mogu peroksidom s nje skinuti mrlje od znoja.

Veći mirisni izazov dočekao me pred pubom, gdje sam naletjela na podzemnu vodu kojase slila niz ulicu. Prizemlja su bila poplavljena. Iz uličnih kanalizacijskih šahtova prelijevalase smrdljiva voda.

Stari je ljekarnik otvorio vrata pa sam ga nakratko ugledala kako stoji na visokimopasnim ljestvama. Na ulicu je pobacao razmočene kartonske kutije iz kojih se dizao,pretpostavila sam, sumporni dioksid, iako se kao i dan prije osjećao amonijak, što me naveloda se prisjetim svih onih spojeva bogatih sumporom koji prate raspadanje ljudskoga tijela. Naum su mi pale bakterije, gljivice, protozoe, način na koji, kad umremo, naša tijela napadnusama sebe. Ta mi se pomisao nije svidjela, nimalo. Radije sam o nama razmišljala kao onečem suhom, što se drobi u mrvice, što nema veze s našim vlagom natopljenim raspadanjem.

Osiguranje mi je prekopalo po prljavom rublju, gadovi. Kasnije sam, u komori zaisparavanja, skinula košulju, stavila vodikov peroksid i dovršila operaciju fenom za kosu.Gotovo. Osvježena? Ne baš.

Amanda se nije bila odjavila. Veliki zaslon na njezinu Macu ispunili su nafta koja i daljeizbija iz cijevi i niz prosvjednih glasova. Jesu li bili dječji ili glasovi odraslih? Dessgirl,Mankind40, Miss Katz, Ardiva, Clozaril — tko bi to mogao znati? Čitati njihove komentareznačilo bi živjeti unutar urlika. Je li to bilo Amandino podzemlje?

Clorazil je napisao: Tko je načinio stroj koji ubija ocean? Čemu je to poslužilo? Ljudimasvakako ne. Ardiva je vjerovala kako s naftom izlaze i plamenovi. Sheread2 je imala hipotezukako je u to uključen i vulkan. Mnogo toga kriju od nas, napisala je.

Mankind40 mislio je kako bismo je mogli začepiti atomskom bombom. Ispod, u najnižemkrugu, nastavljali su se glasovi prokletih. Nisam znala koliko me to pogodilo. Nisam uopćebila svjesna kako mi se slana tekućina obilno već slijevala niz obraze, ali kad me Amandazagrlila odostraga, počela sam doista plakati. Kriti to, bilo bi besmisleno.

— Gospođice Gehrig, tako mi je strašno žao.Prihvatila sam čistu bijelu maramicu koju mi je pružila. Ispuhnula sam svoj šmrkav nos i

otišla do svoga računala da napravim radne listove za naporan dan koji nas je očekivao.

3

Naravno da su PR-ovci stalno bili napaljeni na ovaj projekt, a ja sam ih izluđivalaodgodama i kašnjenjem. Jest, web mora biti spreman, ali i oni su muzealci pa valjda znajukako sastavljanje uvijek traje dulje nego što je čovjek očekivao, ili, poštenije rečeno, duljenego što su Odnosi s javnošću očekivali.

Naposljetku smo se dogovorili kako ćemo labuda objaviti u dvije faze, jedna će biti javna,druga privatnija. Ne mora biti do kraja restauriran kako bismo ga mogli pokazati lovašima ifoteljašima, kako ih je osebujno nazivao Eric.

Od mene se tražilo da s direktorom Odnosa s javnošću i urednikom web-stranica odredimsiguran datum, no kad je datum stigao, ispalo je kako nije bio nimalo siguran. Kasnije, ujutrotoga dana, glazbena je kutija odbila utihnuti kad je labud dovršio svoju predstavu.

— Je li to baš važno, draga? Kad ozbiljno razmisliš?

107

Još nam nije uspjelo obaviti kompletnu probu, što nas dovodi u veći cajtnot nego što smooboje mogli pretpostaviti.

— Sredit ćemo to. — kažem Ericu: — To sam ti rekla samo za svaki slučaj.— Za svaki slučaj čega?— Napravit ću to za pola sata.Devedeset minuta kasnije zovem da javim kako je gotovo. Bespotrebno sam unervozila

Erica, ali on ne prosvjeduje niti se žali. Pita samo mogu li biti gotova, ne mora biti bašsasvim, do kraja dana. Otkazat će ako mu sad kažem da to učini, ali očito je kako ne možepodnijeti ni pomisao na to.

— Nemoj otkazati.— Draga, jesi li sigurna?— Jesam, stvarno.— Ako ti treba više vremena, ja ću to srediti s Odnosima s javnošću.Do pola četiri već svi vide kako sam dobro izračunala — naš je stvor postavljen na velika

pokretna čelična kolica koja se prema potrebi mogu rotirati. Mehanizam je i dalje vidljiv.Iznad njega je već montirana refleksna ploha, stavljeni su stakleni štapići, prsten srebrnihlistova, srebrno tijelo i minuciozno izrađen vrat čiji svjetlucavi srebrni prstenovi izgledajuelegantno, stabilno i sjajno.

U četiri sata jadničak više nije mogao ostati na Lowndes Squareu pa se pojavio u svojimcipelama s gumenim potplatima, obrijan do kostiju, sjao se od losiona Penhaligon’s, u uskomprugastom odijelu ravno iz Beckmanna. Ustvari, u tom odijelu odaje dojam čovjekadvojbenoga morala, baš kao muškarci u Beckmannu, koje je teško definirati.

— Nema kljuna? — Viri u mehanizam, pa se zagleda u glazbeni cilindar s iglicama.— Jesmo li trebali sakriti mehanizam?— Ne, ne. Ovako je puno bolje. — Ali jasno je kako je napetih živaca.— Mogla sam reći Haroldu da načini kućište od iverice. Imamo još dva sata.Zuri u mene. Čini mi se kako razmišlja o tome pa sam požalila što sam predložila.— Gdje je kljun, Catherine?Prošli bih se tjedan na to uvrijedila. Danas se samo osmjehujem.— Ne brini za kljun, gledaj kako se kreće.Amanda je za ovu prigodu odjenula neobičnu bijelu laboratorijsku kutu.Plavu je kosu podigla u punđu i stavila naočale, pa djeluje prekrasno teutonski.— Gospođice Snyde, — kažem joj — hoćete li, molim vas, naviti mehanizam?— Svakako, gospođice Gehrig.Nakon svih užasa koje smo zajedno proživjele, sad se zabavljamo.— Kljun je kod tebe? — kaže Eric.— Čekaj! — Uzmem ga za ruku. — Gledaj!Naravno da će biti oduševljen. Već su mu se naborale oči kao da je u pitanju singsong. Ja

sam konzervator, ali čast da se mehanizam prvi put navije za svoju prvu izvedbu prepuštamsvojoj pomoćnici. Kad joj glavom dam znak, vadi klin. Dok vrat počinje svoju prvu, priličnosloženu sekvencu, neobično, grabežljivo uvijanje ima glazbenu pratnju Brahmsove melodije.

— Zaustavite.— Ne! — vikne Eric: — Ne, ne, Catherine, molim te!— Jeste li to vidjeli? — pitam Amandu, iako je, naravno, sve vidio i stari singsong. —

Da, u prvoj sekvenci.Nakon što ponovimo prvu sekvencu, nema mjesta sumnji kako se u pokretu nazire

iritantno zastajkivanje. To se iz nekoga razloga nije događalo prije nego što su montiranivratni prstenovi, ali sad je kretanje uništeno, jer jednostavno mora biti jezivo, senzualnouvijanje.

— Imamo vremena. — kažem.— A, ne! — odgovori Eric: — Pusti vražju stvar na miru.Misli kako bi to bilo rizično, ali se vara.Ugostiteljstvo i Odnosi s javnošću stižu zajedno. Amandu šaljem da se bavi njima. Eric

me hvata za ruku. — Nemoj me kažnjavati na ovakav način.

108

— Znaš dobro kako je problem samo u starom muzejskom vosku. Bit će savršeno.— Ma nećeš sad skidati te proklete prstenove.— Bogami hoću.Eric me kratko vrijeme promatra, pa ode.Amanda se ponaša savršeno, ili je barem pod savršenom dozom. Vratila se k meni pa smo

zajedno skinule prestenove, a ja sam bila tako ponosna na našu usklađenu koreografiju.Treba nam kakvih trideset minuta da skinemo vosak i tijekom toga dugog razdoblja u

tišini čujem Erica kako razdražljivo razgovara s PR-ovcem, čudnim dečkom iz agencijeColman Getty, s visokim oblakom kose na glavi.

Kad smo gotovi, točno dvadeset i osam minuta kasnije, ustanovim kako me Ericpromatra.

— Sad, kljun.— Da. — kaže ravnodušno.Skidam s vješalice iza vrata svoju lopovsku torbu. Na vidjelo vadim kljun s kojega potom

skinem papirnate maramice i uz pomoć dva mesingana Whitworthva vijka, koja mi jeAmanda stavila na suhi dlan, pričvrstim kljun na čistu čeličnu izbočinu nemrtvoga stvorenja.

Oprala sam ruke u 17.55 i tek nakon što sam se vratila, Eric mi otkriva kako su Odnosi sjavnošću obustavili operaciju pola sata ranije.

Kanapei su vrlo ukusni. Boca Veuvea već je otvorena, pa nam ostaje samo nazdravitinašem uspjehu.

4

Dan je ipak svanuo. Radni kabinet kupao se u jutarnjem svjetlu, u kojem se, nakon što seprobilo kroz žaluzine i odbilo od zida nasuprot prozoru, nalazila jedva zamjetna zlatna nit.Naš artefakt nije mogao izgledati dragocjenije. Sakrili smo ga prekrivačem od muslina, moliliBoga da svjetlo potraje.

Bilo je pola devet kad su lovaši i foteljaši počeli dolaziti na otkrivanje i možda je oposlovnosti Konzervativne stranke najbolje govorila činjenica što su se svi već bili okupili dozadnjega, kad je ministar kulture, glatkoga dječačkog lica, stigao točno u 8.45.

Kao što je u Swinburneu već običaj, nitko nije kako treba predstavio sudionike, pa se zamene i Amandu nije znalo tko smo.

Moja se pomoćnica za ovu prigodu odlučila na imidž viših slojeva, ali ni na sekundunisam pomislila kako bi to moglo značiti da nije više onako neobuzdana.

Eric je bio vrlo veseo i strašno šarmantan, prskao je uokolo svoje znanje kao da škropisvetom vodicom i gotovo neprimjetno prešao iz razgovora sa skupinom gostiju u pozdravnigovor. I sam je bio pomalo poput labuda, kako bi samo zastao i promatrao svoj plijen. Gostisu se pretvorili u djevojčice u haljinama za pričest, ti bezdušni muškarci s glatkim etonskimobrazima.

Crofty mi nije odao nikakvo javno priznanje za obavljen posao, što me razočaralo, ali ne iiznenadilo. Kad je došlo vrijeme da navijeni mehanizam, okupljeni su valjda mislili kako samvoditeljica televizijskoga kviza.

Onda se Crofty okrenuo ministru i neugodno me iznenadilo kad sam vidjela kakovelikanu uzima šalicu i tanjurić iz ruke. Potom je, pokazujući prema labudu, rekao: — Misliosam, gospodine, kako bi bilo dobro da svečano puštanje u pogon prepustimo vama.

Nije imao pravo dodijeliti tu čast. Konzervator je jedini koji smije dodirnuti ili upravljatiartefaktom.

Kad mu se u ruci našla ručica, ministar je izgledao zbunjeno i nesposobno. Eric je umeđuvremenu izveo veliku predstavu s micanjem pokrova pa se začuo zadivljeni žamor zakojim smo toliko čeznuli.

Labud je bio poput Zeusa. Rub od srebrnih listova na jutarnjem svjetlu izgledao jespektakularno.

Ministar je prišao s ručicom.Pomislila sam, o Bože, pa on ne zna ni gdje da je stavi, a onda sam shvatila — imam

109

posla s Croftyjem, sve je to vjerojatno odozgo odobreno i isplanirano. Ministar nije djelovaokao da mu je krivo. Izgledao je vrlo zadovoljno. Da stavi ručicu, morao se malo nakloniti. —Vaša visosti. — našalio se, na što su se svi preglasno nasmijali. Croftyja je upitao: — Kolikookretaja?

— Tri. — odgovorio je Eric.Taj broj nije značio ništa. Izmislio ga je.Dok je etonski đak navijao mehanizam, mogla sam osjetiti miris slatkoga, lakog

mineralnog ulja. Kad je izvukao ručicu, stakleni su se štapići počeli okretati i hvatatirefleksiju svjetla. Osmjehnuo se prelazeći pogledom po prisutnima, ali zašto bismo gledalinjega? Brahms je zasvirao, a svi su uglednici ostali opčinjeni. Неnrу, tvoj srebrni labud bio jeprekrasan i nemilosrdan kad je glavu okrenuo ulijevo, prema ministru, pa onda desno premačovjeku iz Guardiana pa se pripremio čistiti i dotjerivati leđa. Nitko se nije pomaknuo nitipustio glas. Svaki sablasni pokret bio je prirodan, kao da ga izvodi živo stvorenje, zmija,jegulja, ili, naravno, labud. Stajali smo puni strahopoštovanja i, bez obzira koliko smo stotinasati na njemu radili, ovaj nam se labud sada niti na trenutak ne čini poput poznate stvari, bioje nestvaran, gibak, okretan, podatan, elegantno se uvijao i izvijao. Dok je okretao vrat dačovjeka pogleda u oči, njegove su bile poput najcrnje ebanovine, a onda su, u času kad jesunce dotaknulo crno drvo, zabljesnule. Nije imao osjet dodira. Niti mozak. Bio jeveličanstven poput boga.

Ribice su se našle u opasnosti. Labud je savio svoj zmijoliki vrat i jurnuo, a svi su prisutniprestali disati.

Неnrу & Catherine

Реrсу, Реrсу, počinjala je posljednja stranica.Реrсу, gotovo je, natovaren je na svoja kola, koja bi se mogla nazvati i taljigama. Radi se

o gruboj i teškoj platformi. Na nju je pak pričvršćena kockasta struktura bez poklopca, a u tojje kocki čamac koji sadržava stvor. Cijeli satni mehanizam smješten je u njegovu trupu,precizno montiran, spreman za ručicu, za cisternu od plavih pločica koja će ti, nakon što tetako dugo mučila, sada biti stalan izvor veselja.

Ali zasad se još uvijek nalazi u Njemačkoj, svi su mehanizmi u njegovu čamcu, a čamacje u kutiji koja je dobro zaštićena slojem zemlje, kamenja i treseta, tako da pretpostavljamkako će pokoja jadna njemačka glista nenamjerno otići u progonstvo u Low Hali, gdje ćeupoznati engleske gliste i vjerojatno će joj društveni život u stranoj zemlji biti znatnouspješniji nego što je tvoj papa prošao ovdje, gdje su me poprilično ismijavali. Engleskegliste, siguran sam, bit će vrlo ljubazne i milosrdne prema strancu.

Već je kasna noć, no cijelo je selo još budno, zvone zvoncima i pucaju bičevima.Skupljač bajki ispričao mi je kako se radi o festivalu Faschingu. Onda je pak rekao kako jeustvari posrijedi nešto posve drugo. Prava je istina da je urar uvrijedio seljake jer ne vjeruje uIsusa Krista. Ne mogu kriviti ovdašnje kršćane. I mi bismo se u nas uvrijedili, iako, nadam se,nikada baš toliko da palimo lutke s likom bogohulnika i šumu.

Tu je i barun, kako sam čuo, ali u svom tom metežu nisam vidio da bi od ljudi tražio da seponašaju normalno. Neće mi biti žao otputovati, pa ako će to biti noćas, što prije, to bolje.Zamisli svoga tatu kako jaše pokraj ovoga veličanstvenog stvorenja, galopira niz šumski putdok u mraku svjetlucaju baklje, svi su podrugljivi poklici i bestijalnost za njim, a pred njimasamo tvoje odlično zdravlje.

Spalili su vješticu, vidio sam ih. Bila je to samo slamnata lutka, ali je svejedno izgledalozastrašujuće.

Uskoro ćeš u Low Hallu vidjeti ovo čudo, krv će ti poteći brže i sav ćeš se nakostriješiti.Živio labud. Slane suze i polirano srebro. O, Gospode, gledat ćeš ovo veličanstveno stvorenje

110

kako uzima kljunom srebrne ribice, diže glavu pa izvodi onaj složeni labuđi ples gutanja.Eto, priznao sam. Radi se o labudu.Dragi Реrсу, nisam htio labuda. Usprkos onom što sam ti rekao, nisam te čak htio niti

ostaviti. Dragi dečko, uvijek sam želio samo da ti ozdraviš.Bože dragi, daj da još bude tamo i da me čeka. Gospode Bože, molim

ti se, daj da preživi. Učini da budem vrijedan tvoje milosti.

Catherine

Odnosi s javnošću i Razvojni odjel bili su jako sretni. Veličanstveni labud dobio je mjestopokraj impozantnih ulaznih vrata Lowndes Squarea. Bio je na BBC-u i CNN-u, televizorima,poslužiteljima i po internetskim podcastima u cijelom svijetu. Eric me odveo na večeru u Ivy,gdje nikad nisam bila. Glavni ga je konobar dočekao kao počasnoga gosta, dobili smo izvrstanChablis s okusom po kremenu i kamenice te, naravno, pričali o Matthewu, rasplakala sam se.

Eric se držao prilično dobro. Kazao mi je kako su suze koje su proizvod emocijadrugačijega kemijskog sastava od suza koje nam trebaju za vlaženje. Dakle, moje papirnatemaramice, rekao je, sada sadrže hormon koji služi pri seksualnom zadovoljenju, drugi kojiublažava stres te končano i vrlo snažan prirodni analgetik.

— Koji mu je naziv? — upitala sam.— Leucin-enkefalin. — osmjehnuo se. Zapisala sam to. Leucin-enkefalin je obavio svoje

pa sam se nasmijala Ericovoj priči o tome kako je moga dragog vodio u klub da nauči plivati.Nismo pričali o Amandinu zanosu, a ja nisam pitala je li njezin djed bio među lovašima i

foteljašima na otkrivanju mojega labuda. Govorila sam samo o strahopoštovanju koje je strojna navijanje izazvao u osoba za koje bi čovjek pomislio kako su već nadišle sve ljudskeosjećaje.

Pričala sam svoje antropološke anegdote o odrastanju u Clerkenwellu, pa kako su meposlije bacili u ne baš otmjenu školu High Wycombeu. Ispričala sam se. Bio je drag i duhoviti, kad smo teturajući izašli na West Street, pozvao mi je taksi i poljubio vrlo privrženo ikreposno u obraz.

Prošla sam kroz tunel Kingsway a da se nisam previše rasplakala.Taksistu sam dala idiotski veliku napojnicu i, kad je otišao, zamijetila sam onaj grozni

stari auto, opet je bio parkiran na mjestu mojih susjeda. Ovaj put, kako sam krntiju vidjela sprednje strane, shvatila sam da se radi o Armstrong Siddeleyju, velikom engleskomdinosaurusu iz pedesetih. Boje iz toga doba bile su sve otrovne, toluolske noćne more koje suzrak zagađivale čim bi započele svoj životni put. Godine 2010. koža mu je bila ispucala ikredasta, izgledao je više poput mrtve ribe nego dinosaurusa, raga, koža mrtvoga morskog psameđu pijeskom i morskom travom.

Bila sam pred svojim vratima kad me ruka dotaknula po ramenu. Moj se vrisak moraočuti sve do Lambetha.

Bio je to Angus, izgledao je krhko, poput sablasti.— Sve u redu kod vas?Susjed dva kata iznad. — Oprostite. — rekla sam.Treskom je zatvorio prozor, na što se Angus trgnuo. Onda je iz sjene izašla mlada žena u

tamnosivom kombinezonu. Naravno da se radilo o Amandi, kosa joj je padala unazad idjelovala je tako uzbuđeno đa bi se čovjek zamislio.

Nikada ne mislimo kako se događa nešto neobično, čak i kad se takvo što upravo odvija.Kad su se našli jedno pokraj drugoga na mojem Nelsonovu ležaju, ponudila sam ih čajem.

— Ne treba. — rekao je Angus, nagnuo se prema naprijed i prodorno me gledao. — Kakoste?

111

I Amanda me proučavala. U krilu je držala svoj blok za crtanje pa sam pomislila usred tečudne scene kako je moramo natjerati da nam preda te crteže jer su oni koje je načinila naposlu bili vlasništvo muzeja pa će nam trebati za katalog na luksuznom papiru. To bi bilonešto posebno, rijetko viđeno, a činilo se kako ćemo sad stvarno dobiti dovoljno sredstava daga možemo otisnuti. Crofty je stavio na kartu i dobio. Srebrni labud dopao se mecenibritanske kulture. Postat će profitni centar.

Izgledalo je kako mi Angus želi nešto reći, ali nije imao petlju.— Hajde. — rekla mu je Amanda. Jedva da je sličila na mladu ženu koja me na

otkrivanju držala za ruku.— O čemu se radi, Anguse? — dotaknula sam njegove velike grube ruke, djetešce moga

Matthewa.— Pitaj je hoće li dati labuda na rendgen? Hoćete li?— Amanda, morate prestati s tim.— Molim vas, sjedite, gospođice Gehrig. Neću ništa napraviti, ali što se to bojite u njemu

naći? A da sam ja Leeuwenhoek? Biste li odbili pogledati u moj mikroskop? Svijet bi svakakoizgledao drugačije od ovoga koji poznajete.

— Mandy, unutra nema ničega. — rekao je Angus: — Ti samo žarko želiš da nešto tamoima. Dotaknuo ju je po ramenu, ali mu je žustro odmaknula ruku.

— U redu. Što ako postoje duhovi? — upitala me strogo.— Ali ne postoje.— Vi biste to nazvali vračarijama, ali što ako takvo što dopušta moderna fizika ili teorije

struna? Bili biste poput onih koji su tvrdili kako se Sunce okreće oko Zemlje.— Pa, onda neka bude tako. Onda sam na njihovoj strani.Tu je već otvorila svoj crtaći blok, a ja sam nekako pogodila kako u njemu ima dokaz ili

već kakvu kozmološku tlapnju. Nisam se baš zabrinula, ali sam postala oprezna, vrlo sam jepažljivo pratila. Krenula sam za njom u kuhinju, gdje je počela bjesomučno vaditi istrgnutestranice, redala ih je po stolu kao da igra pasijans, uopće pri tom nije pazila na fleke od džemai maslaca koje su zagadile te uredne redove koji su prelazili s jednoga lista na drugi, bezprekida, kao da su u mapi. Odmah sam postala svjesna kako je cjelina bila iznimno lijepa, alimi je trebalo neko vrijeme da shvatim kako mi na stolu leži pomna analiza bilježnica НеnrујаBrandlinga koju je, pretpostavljam, provela u ovoj kuhinji i u brlogu Annie Heller. Kao i kodsvih takvih analiza, bila je vrlo osobna, ali spoj njezina zrelog talenta i neumoljive, apstraktnelogike bio je nešto što sam izbjegavala.

Amandi nije moglo biti više od dvadeset i tri, ali je uspjela stvoriti detaljnu, elegantnuarhitekturu, na koju ju je natjerala izrazita potreba da u kaosu otkrije neki dublji red.

Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim kako je vizualno središte toga bila karta gradaKarlsruhea, onako kako ju je Sumper predstavio Неnrујu Brandlingu — grada kotača, ali istotako, smjelo je primijetila i zavičaja Karla Benza. Nacrtala je ili orisala formalni portret KarlaBenza, skica sivim ugljenom dala mu je sablasni ton, a ispod njega je napisala, kopirajućiHenryjeva slova: Karl Benz osvrće se na kraj svojega djetinjstva: plave planine, dolinu kojomje lutao i čije je zelene planine i uzburkane potoke te borove što prianjaju uz litice dobropoznavao, kao i malo švarcvaldsko selo ponad njih.

Zaključila je kako je mali Carl ustvari Karl Benz. — Rođen 1844. godine. — napisala je.Bože mili, pomislila sam, je li moguće kako je u pravu?

Ista ona ozbiljna djevojka koja je pokušala dokazati kako je plava kocka ustvari kršćanskikriž sad je krenula dokazivati kako je sanduk neka vrsta drvenoga konja čiji je dvostruki okvirnačinjen da bi se prokrijumčarilo ne samo plavu kocku već i tajnu motora s unutrašnjimsagorijevanjem, tu je tajnu tako vješto i pažljivo nacrtala da je bilo gotovo nemoguće nepovjerovati kako nije prava.

O motoru znam dovoljno da prepoznam klip, ventile i vratilo, ali bilo je i drugih dijelovai njihovih varijanti nacrtanih jednako tako autentično da su nalikovali predmetima čijufunkciju čovjek ne bi mogao zamisliti.

Pomislila sam da je luda što gradi. Isto tako da nisam suviše glupa da prepoznam kako setu radi o kritici industrijske revolucije.

112

— Amanda, molim vas. — Htjela sam skupiti listove da ih odnesem ravno Ericu.— Ne! — Udarila me po ruci.— Amanda, to su dijelovi motora s unutrašnjim sagorijevanjem.— Ma stvarno.— I nalaze se unutar sanduka koji je izrađen 1854. godine.— A sjećate li se dobro onoga što ste pročitali, gospođice Gehrig?— Prilično dobro.— A ja imam sjajnu memoriju. — rekla je i uzela me za ruku. Othrvala sam se porivu da

je istrgnem. — Vi se nalazite u istom položaju kao i muha čije je mikroskopsko okopretvoreno u oko slično ljudskom. UOPĆE NISTE U STANJU ONO ŠTO VIDITEPOVEZATI S ONIM ŠTO VAS JE ŽIVOT NAUČIO.

Zaustila sam da nešto kažem. Prekinula me. — Nemate pojma gdje se nalazite. Nematepojma što će se ovdje dogoditi. U ovoj sobi, obećavam vam, bit ćete svjedokom čuda kakvapovijest još nije upoznala. — Znate li što to znači?

— Amanda.— Znači kako će nas sve pobiti. Tome služi taj stroj. To nije ljudskih ruku djelo.S tom neobuzdanom tvrdnjom otvorila je crtaći blok u kojem sam vidjela poznate

rečenice koje su počinjale na jednom kraju retka i završavale s nožnim prstima na rubuponora.

— To je Неnrу Brandling? — upitala sam.— Naravno.Bilo je posve jasno kako je to napisala sama. Sad je uzela svoju krivotvorinu i odnijela je

u dnevnu sobu, gdje je kleknula na tepih pokraj mene.— Molim vas. — rekla je i opet me uzela za ruku. Palo mi je na pamet kako je koža

najveći osjetilni organ u tijelu. Sadrži više od četiri milijuna receptora. Koža je ta kojomosjećamo nježne dodire zraka, ljubavnika koji nam miluje tijelo. Kožom možemo iskusiti iono što čitamo, ili je barem tako bilo u mojem slučaju: sva sam se naježila dok sam čitala tajjezoviti faksimil Henryjeva rukopisa:

— I prljavština će istjecati iz dubina, poput crne žuči, poput čemera, a ocean će postatipoput majke kojoj iz dojki teče crvotočina. Istina će biti poput britve koju se nijedan jezikneće usuditi dotaknuti. Mnoštvo idiota bježat će sjedne obale rijeke katrana na drugu, uzjezovito trubljenje, poput generacija gusaka. — (Angus je sjedio pun nelagode, pomislila samkako je ovo prvi put da vidi što se krije iza njezine ljepote) — Okrutne gladi, suše — sve ćebiti zagonetka nepravde. A svakoga tko vidi istinu, prozvat će ludim. Jesi li to ti, nesretnaženo? Onda će te kamenovati i baciti u jarak.

— Mysterium Tremendum. Bili su duhovi, bajkovita bića, ali su bili naši neprijatelji, pasmo svi izginuli, ne znajući što nas je snašlo, svi do jednoga.

Amanda je zatvorila blok i stisnula ga na grudi.— Naravno, — tiho je rekla — ništa od toga nikako ne može biti istina.Osjetila sam njezin očaj i zbunjenost, poput Sunčevih pjega na svom mozgu. Možda sam

obična muha. Možda je to prelijepo stvorenje genij. Dat ću tu vražju stvar na rendgen,pomislila sam, zašto ne? Zašto da to ne učinim? Nitko se neće usuditi da me spriječi.

Angus se sklupčao pokraj mene. Amanda mi je spustila glavu u krilo i obgrlila mi nogeprljavim rukama.

— Tako sam umorna. — rekla je.A onda smo nas troje stajali, čučali, spojeni, tako da više ni u što nisam bila sigurna, samo

da je našu esenciju obgrlio najveći osjetilni organ, svemir sam, naša ljudska koža.Držala sam Amandinu ruku kako sam nekoć dodirivala Matthewovu kožu, a kako sad

dodirujem vlažni obraz njegova sina. Strojevi ne mogu osjećati, uvriježeno je mišljenje. Dušenemaju kemijski sastav, a vrijeme nema kraj. Naša koža sadrži četiri milijuna receptora. To jesve što znam. Volim te, grlim te. Zauvijek ćeš mi nedostajati. Mysterium Tremendum. Ljubimti nožne prstiće.

113

ZahvalaOsobe kojima autor želi zahvaliti su Frances Coady, Sonny Mehta, Diana Coglianese,

Ben Bali, Angus Cargill, Lee Brackstone,Hans Jurgen-Balmes, Јеnnу Uglow, Marion Kite, Matthew Read, Jane Whittaker, Howard

Coutts, Edna McCown, Sušan Lyons, Paul Kane, David Smith, Robert Smith, Jefferson Mays,Thomas Mogford, David Thompson, Jon Kessler, Richard Powers, Jack Gaiser, Garry CraigPowell, Quinn Slobodian,

Paul Kane, Stewart Waltzer, Elizabeth Estabrook i naravno, Charles Babbage.