perspektive inicijativavišak, poticanje poduzetništva i inovacija, te usmjeravanje snage...

Čemu Njemačka može podučiti svijet?

perspektiveZAGREBAČKAINICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

ISSN 1848-140X, listopad 2012., godina 2, broj 3

Spasonosna pomirba „marljivih i lijenih”

Opcije europske katastrofe

Recesijske poruke

OPORAVAK BEZ DUGA

Komparativna analiza hrvatske privrede:GDJE SU UZROCI NEKONKURENTNOSTI?

Zapanjujući previdi Rimskog kluba

Demografske zamke:

Hoćemo li izumrijeti?

Uroš Dujšin

Darko Horvatin

DOSS

IER

Robespierre naš suvremenik

Ako smo već (pre)zadužili buduće generacije, moramo im u naslijeđe ostaviti sređenu državu

Može li se oponašati njemačka inventivnost?

Ante Gavranović

Javna uprava - Motivacija i učinkovitost

Sadržaj

Pismo urednika ....................................................................................................... 3

U FOKUSUOporavak bez dugaDarko Horvatin .......................................................................................................... 5Motiviranost glavni pokretač učinkovitostiKrešimir Buntak ....................................................................................................... 12

Hoće li se ponoviti 1930-te ili 1970-te?Uroš Dujšin ............................................................................................................... 22

TRENDOVIZapanjujući previdi eltnoga klubaUroš Dujšin ............................................................................................................... 37

Hoćemo li izumrijeti?!Drago Kojić ............................................................................................................... 44

Statistika dodatno ocrnjuje slikuMario Ribar .............................................................................................................. 49

perspektiveNOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

listopad 2012. godina 2, broj 3

ZAGREBAČKAINICIJATIVA

2 perspektive

DOSSIERSlom prerađivačke industrijeAnte Gavranović ....................................................................................................... 53

REFLEKTORČemu Njemačka može podučiti svijet?Uroš Dujšin ............................................................................................................... 65

INTERVJULogika nulte sumeRazgovor s povjesničarkom ekonomije Deirdre McCloskey o dva stoljeća procvata blagostanja ............................. 73

IMPULSISpasonosna pomirba „marljivih“ i „lijenih“Darko Horvatin ........................................................................................................ 83Opcije evropske katastrofeUroš Dujšin ............................................................................................................... 91Može li se oponašati Warrena Buffeta? .......................................................... 96Zašto je teško kastrirati bikovsko tržište?Drago Kojić ............................................................................................................... 98

NOVE KNJIGERobespierre naš suvremenik ............................................................................ 101Kapitalitam po mjeri čovjekaPriredio: Mario Ribar ............................................................................................ 108

INDIKATORIKorelacija izvoza i BDP-a ................................................................................. 111Slovenija: sve manje privlačna ino-ulagačima .............................................. 113Goleme rezerve plina ......................................................................................... 114

3broj 3 :: listopad 2012.

Riječ urednika

Novo utvrđivanje prioriteta

Kad biste upitali većinu stanovništva da naznači prioritete u društvu i gospodarstvu, apsolutnu većinu dobilo bi zacijelo, pitanje zaposlenosti i novih radnih mjesta. Vjerojatno bi na drugom mjestu bio rast proizvodnje i uopće zapostavljenog realnog sektora, a s time povezano i jačanje hrvatskog izvoza. S pravom se stoga postavlja pitanje zašto ovi prioriteti ne dominiraju u našoj ekonomskoj politici. Drugo pitanje nameće se samo po sebi: je li to izraz ukupne nemoći naše makroekonomske politike da izmijeni trendove?.Praksa, naime, svakodnevno potvrđuje tezu da bez snažne industrije nema izvoza, ali i obratno: bez izvoza nema ni snažne industrije. Taj začarani krug očito je naša gospodarska stvarnost. Istodobno, bez reindustrijalizacije nema ni prostora za prihvat velike mase nezaposlenih. On se, naime, stalno sužava. Samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva u pogledu ukupne gospodarske i razvojne politike.Najvažniji je svakako povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu. I da se nastoji domaćom proizvodnjom, kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega. Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima

4 perspektive

Pismo urednika

prikupljanja poreza, a smanjivanju raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo. Nužna je reindustrijalizacija, ali na novim tehnologijama, s novim proizvodima i vjerojatno uz nastojanja da se u tom novom kontekstu međunarodnih odnosa pronađu moguće niše za prošireni plasman naših proizvoda. Komparativna analiza hrvatskog gospodarstva ukazuje na ključne točke naše neučinkovitosti I razloge zaostajanja u konkurentnosti.U fokusu naših interesa stoga su i određene recesijske poruke. Ukazuju na mogući gospodarski oporavak bez novog zaduživanja. Pretpostavka je da budućim generacijama u nasljeđe ostavimo zaista uređenu državu. Umjesto kratkoročne reakcije rješenje je u dugoročno održivom rastu i razvoju.Svjedoci smo pada povjerenja u svjetske valute, posebno dolar i euro. To nepovjerenje ugrožava međunarodni monetarni sustav. Ako se sumnje u pogledu stabilnosti tih valuta prodube, a središnje banke ograniče svoja sredstva u njima, te će banke imati manje mogućnosti intervencije na financijskim tržištima i amortizirati učinke tokova kapitala na njihove privrede. Opasnost od propadanja spomenutih valuta čini sudbinu svjetske privrede u velikoj mjeri neizvjesnom.Ekološki alarmizam i različite demografske zamke, s kojima se svijet uvijek iznova sučeljava, upozoravaju na pogrešna predviđanja Rimskog kluba u pogledu privrednog rasta, zaštite okoliša i stalne prijetnje o prenapučenosti svijeta. Dodajmo tome i sve rašireniju pojavu, napose u zapadnoj Europi, izrazite depopulacije. Pojačava se i strah da globalna ekonomska kriza stvara novu ‘izgubljenu generaciju’, što bi moglo ugroziti društvenu koheziju i budući ekonomski rast.Uvijek intrigantno pitanje jest njemačko gospodarsko čudo. S tim u vezi postavljamo pitanje: Čemu Njemačka može podučiti svijet s naglaskom na oponašanje njemačke inventivnosti. Možemo li iz toga svi ponešto naučiti?!


Recesijske poruke

Oporavak bez duga

Hrvatski makroekonomisti iz dana u dana revidiraju stope domaćeg gospodarskog rasta s lošeg na gore. Predugo smo, kao i većina svijeta, životom na kredit, stvarali privid blagostanja. Sada moramo platiti cijenu, te stvoriti pretpostavke budućim generacijama za dugoročno održiv rast iz kojeg će vraćati kredite koje im ostavljamo u nasljeđe. Amerikanci moraju poraditi na konkurentnosti i tržištu rada, a Europljani na zauzdavanju javnog sektora, te ubrzanoj privatizaciji. Hrvati moraju sve to.

Piše: mr. sc. Darko Horvatin

Kako hrvatska privreda nikako da pokaže znakove zaustavljanja negativnih trendova, makroekonomski prognostičari revidiraju očekivanja. Nakon EBRD-a, koji je početnu prognozu pada bruto domaćeg proizvoda u ovoj godini od -0,6% spustio na -1,2%, pridružio mu se i Ekonomski institut, koji očekuje pad od -1,3% (prijašnja prognoza -1%). Razlike su neznatne, ali je

U fokusu

U fokusu

6 perspektive

nažalost trend isti. Nasuprot njima, Vlada na koncu godine očekuje pozitivnu brojku ili barem održavanje dostignute razine. Pozitivne promjene očekuju se slijedeće godine, potaknute prijemom u punopravno članstvo u Europskoj uniji, što bi trebalo pokrenuti investicijski val. No da bi inozemni kapital došao u Hrvatsku, potrebno je stvoriti pozitivnu investicijsku klimu, što zahtijeva strukturne reforme, koje se već godinama najavljuju, ali niti jedna se vlada do sada nije s time ozbiljno uhvatila u koštac. Sadašnja vlada ima volje i želje, poduzima napore u tom smislu, ali strukture koje su zacementirane u proteklih 20 godina nije lako uvjeriti u nužnost promjena. A one su nužne za stvaranje pretpostavki za dugoročno održiv razvoj. Ako smo već (pre)zadužili buduće generacije, moramo im u naslijeđe ostaviti sređenu državu koja će moći generirati dovoljno sredstava za vraćanje dugova koji će ih opteretiti. Kao što ćemo vidjeti, nismo mi tako daleko od budućih kolega s periferije EU-a. I mi smo u istom geografskom području da bi nam obrazac ponašanja i mentalitet bio bitno drukčiji. Na krilima jeftinog novca izvana (bilo državnim zaduživanjem ili direktnim zaduživanjem domaćih banaka kod svojih inozemnih centrala) stvaran je privid bogatstva, a gotovo svaki pojedinac zamislio je da mora imati novi auto ili stan – naravno na kredit. Državne investicije u infrastrukturu napravile su bum u građevini, a cijena svakog narednog kilometra autoceste bila je sve skuplja (jer se razlika prelijevala u privatne džepove). Međutim nitko nije mario, naposljetku, država je plaćala, a novca je bilo. Doduše na dug, ali koga briga za budućnost. Živimo sada, kredite će ionako vraćati neke druge generacije. Novca je bilo u obilju i bio je jeftin. Banke su šakom i kapom dijelile kredite građevinarima, koji su u početku brzo okretali novac jer je potražnja za nekretninama (potaknuta stambenim kreditima) bila neutaživa. Nakon razbuktavanja krize u Grčkoj, došlo je do otrežnjenja. Glavni motor rasta – državne investicije – je zastao. Kula od karata počela se rušiti. Građevinski se sektor ispuhao, broj nezaposlenih porastao, a kredite treba vraćati.

Stare pogreške novi izazoviTržište nekretnina je zamrznuto. Za očekivati je da u situaciji kada je ponuda stanova daleko veća od potražnje i cijene padnu. Međutim, do toga nije došlo jer ne odgovara bankama koje su upisale hipoteke po daleko višim cijenama od onih koje sada realno mogu dobiti na tržištu. Ako krenu u rasprodaju nekretnina, morat će priznati gubitke po kreditnim plasmanima koje ne mogu naplatiti, a aktiviranjem instrumenta osiguranja mogu pokriti samo dio kredita. U tom slučaju dolazi u pitanje i adekvatnost kapitala. Bankari, stoga radije održavaju klijenta na aparatima kroz beskonačno prolongiranje kredita, nego

7

Oporavak bez duga

broj 3 :: listopad 2012.

da priznaju stvarnost. Pitanje je kako će im se dugo tolerirati prikazivanje takvog stanja.

Pogledajmo u nastavku, kako magazin Foreign Affairs vidi uzroke globalne krize te koja rješenja predlaže i moći ćemo se prepoznati u većini od njih.

Prema tradicionalnoj interpretaciji globalne ekonomske recesije, zaustavljanje gospodarskog rasta prouzročeno je kolapsom potražnje do koje je došlo zbog akumuliranja dugova prije krize. Domaćinstva, kao ni zemlje ne mogu trošiti jer se više ne mogu zadužiti, a najbolji način za oživljavanje rasta je pronalaženje načina ponovnog kolanja novca kroz sustav. Vlade, koje to još uvijek mogu, trebale bi voditi veće deficite, središnje banke još više sniziti kamatne stope, kako bi se štedljivo stanovništvo potaknulo na potrošnju. Političari bi brigu o akumuliranom duga trebali voditi kasnije, kada se ekonomija ponovno zahukta.

U toj standardnoj kejnzijanskoj tvrdnji, doduše malo modificiranoj zbog dužničke krize, zapadni političari, centralni bankari, kao i ekonomisti s Wall Streeta, vide izlaz iz sadašnje situacije. Čim je SAD pokazao znakove oporavka, kejnzijanske sveznalice digle su glas za svoju politiku, uzimajući za primjer europsku dužničku krizu kao primjer pogrešne politike nametanja sveopće štednje, koja neće dovesti do brzog gospodarskog rasta.

Naravno, današnje privredne teškoće nisu smo rezultat neadekvatne potražnje, već isto tako iskrivljene ponude. Godinama prije financijske krize (2008.), napredne ekonomije kontinuirano su usporavale rast masovnom proizvodnjom upotrebnih dobara za kojima je padala potražnja. Tehnološki razvoj i inozemna konkurencija ukinuli su mnoga radna mjesta, a trebalo je pokriti mirovinska i zdravstvena osiguranja za sve stariju populaciju. U naporu za održavanjem stopa rasta, vlade su trošile više nego što su mogle izdržati, dok je stanovništvo bombardirano jeftinim kreditima. Takav obrazac razvoja ubrzo se pokazao neodrživim.

Pogled u prošlostUmjesto pokušaja vraćanja umjetno napuhanih stopa rasta BDP-a, vlade bi se trebale koncentrirati na otklanjanje strukturnih nedostataka u vlastitom dvorištu. Za SAD to znači prekvalifikaciju ljudi koji su postali tehnološki višak, poticanje poduzetništva i inovacija, te usmjeravanje snage financijskog sektora na pravi kolosijek. Južna Europa bi pak trebala olabaviti regulaciju koja tvrtke i zaposlenike štiti od konkurencije uz istodobnu smanjivanje državne prisutnosti u brojnim područjima, eliminirajući tako nepotrebna i

U fokusu

8 perspektive

neproduktivna radna mjesta. Za razumijevanje onoga što će koristiti a što ne za obnavljanje održivog rasta valja se vratiti malo unatrag. Nakon 2. svjetskog rata uslijedila je ekonomska ekspanzija Zapada i Japana, obnova i preporod vanjske trgovine nakon razdoblja protekcionizma, obrazovanija radna snaga, te široka upotreba novih tehnologija. No kada je „voće na najnižim granama“ ubrano, postalo je sve teže gospodarski stroj držati u punom pogonu. Era snažnog privrednog rasta iznenada je prekinuta početkom 1970-ih godina, kada su zemlje OPEC-a postale svjesne svoje pregovaračke moći, što je dovelo do prvoga naftnog šoka koji je prouzročio globalnu recesiju. Javni su izdaci eksplodirali. Naime, za vrijeme ekonomskog uzleta demokratske vlade promovirale su državu blagostanja. Kada je kasnije došlo do pada zaposlenosti, vlade i nadalje izdašno potpomažu nezaposlene, premda su se porezni prihodi opasno smanjili. Nakratko su središnje banke ekspanzivnom monetarnom politikom podržavale takav scenarij, što je pak u 1970-ih dovelo visoke inflacije. Premda je inflacija smanjila stvarnu vrijednost državnog duga, nije pokrenula rast. Naprotiv, stagflacija je nagrizla vjeru ekonomista i političara u Keynesovu stimulativnu politiku. Nakon toga, centralne su banke promijenile ploču i za glavni cilj uzele nisku i stabilnu inflaciju. Međutim, vlade su nastavile s rastrošnim stilom, te je koncem 1970-ih dug u odnosu na BDP opasno porastao, no ovaj put bez inflacije koja bi smanjila njegovu realnu vrijednost. Prepoznavši nužnost pronalaska novih izvora rasta SAD je u vrijeme predsjedanja Ronalda Regana deregulirao mnoge industrije (zrakoplovstvo, električna energija, transport, financije). Isto je u Velikoj Britaniji učinila Margaret Thatcher. U konačnici, produktivnost je počela rasti. Za razliku od njih, kontinentalna Europa napravila je samo kozmetičke reforme. Rezultat se osjetio sredinom 1990-ih kada je američka produktivnost uzletjela, dok se u Europi, a posebno u južnim zemljama nesklonim dubljim reformama, srozala. Kada je 1999. godine zaživio euro, talijanska nezaposlenost iznosila je 11 posto, a španjolska 16 posto. Jedino je Njemačka čitavo vrijeme, kroz rast produktivnosti i restriktivnu politiku plaća jačala svoju poziciju. Pri tome je na najbolji način iskoristila zajedničku valutu, učinivši svoj izvoz globalno jeftinijim nego što bi bio da je ostala izvan eurozone. Posljedično pražnjenje državne blagajne učinilo je nemogućom misijom štednju za buduće troškove zdravstva i mirovina za sve stariju populaciju. Reforme su potaknule poduzetništvo, inovacije, konkurentnost i efikasnost, što je rezultiralo jeftinijim i boljim proizvodima za široke mase. Međutim, nije pripremilo stanovništvo na ekonomiju znanja, već ih je nemilice obasipalo jeftinim kreditima. Porastao je jaz između bogatih i siromašnih, a sve je teže bilo pronaći dobar i siguran posao.

9

Oporavak bez duga


Raslojavanje društvaU vrijeme poslijeratnog oporavka svi su profitirali. Za banke je to bilo doba formule „3-6-3“. Primi depozit po 3 posto, daj kredit po 6 posto i krenu na golf u 3 sata poslijepodne. Bankarstvo je bilo profitabilan, siguran i dosadan posao. Sindikati su se borili za plaće i dodatne beneficije, dok su im kompanije s veseljem udovoljavale, jer, bilo je obilje profita za podijeliti. No, 1980-ih došao je kraj lagodnom životu. Primjena novih tehnologija donijela je neviđenu konkurenciju na tržište, koja je jednostavno pokosila one koji se nisu prilagodili. Razlike u dohotku stanovništva postajale su sve veće. Visokoobrazovani kadrovi (potrebni za korištenje novih tehnologija) su profitirali, dok je needucirana radna snaga sve češće ostajala na cesti. Dobri i sigurni rutinski poslovi koji zahtijevaju umjerena znanja i vještine su nestali, a porasla je potražnja za kreativnom i odlično obrazovanom radnom snagom. Otpuštenima je preostala prekvalifikacija ili prihvaćanje nisko plaćenih uslužnih poslova (taksisti, frizeri, vrtlari i slično). Uslijed spleta raznih okolnosti (neadekvatno osnovno obrazovanje, disfunkcionalne obitelji, visoke školarine), previše Amerikanaca nije dobilo potrebnu edukaciju. Takav razvoj doveo je i do povećanja jaza u dohotku.

Američka statistika je alarmantna. Čak 35 posto stanovništva bez završene srednje škole između 25 i 54 godina je bez posla. Štoviše, manja je vjerojatnost da će Amerikanac u dobi između 24 i 35 godina imati diplomu od onoga u dobi između 45 i 54 godina. Unatoč činjenici da diploma sve više vrijedi na tržištu rada. Istraživanja pokazuju da se zadnjih godina povećava broj djece iz bogatih familija koje steknu fakultetsko obrazovanje, dok vrlo rijetki iz manje imućnih obitelji dosegnu taj cilj. Razlika u dohotku stvorena razlikom u obrazovanju je zacementirana.

Privid bogatstvaU godinama prije krize životna realnost za srednju klasu postajala je sve sumornija. Dobro plaćene i manje zahtjevne poslove bilo je sve teže pronaći. I umjesto da potraži uzroke tog trenda, Vlada se okrenula jednostavnijem rješenju, koje je dugoročno donijelo više štete nego koristi. Kako bi ugroženoj srednjoj klasi dala privid boljeg života (kupnja automobila, nekretnina, egzotična putovanja) stvorila je uvjete za kreditiranje najširih masa. Početkom 1990-ih financijski sektor potican je na kreditiranje stanovništva, posebice niže i srednje klase. Država je 1992. godine izmjenom regulative povećala utjecaj na divovske hipotekarne agencije Fannie Mae i Freddie Mac koje su zatim poticale i najsiromašnije slojeve stanovništva na kupnju nekretnina.

U fokusu

10 perspektive

Tako je novac započeo kolati prema siromašnijim slojevima potaknuvši njihovu neosnovanu potrošnju. Kad je k tome nakon dot-com krize Fed snizio kamatne stope na minimum, potaknut potražnjom za nekretninama te jeftinim kreditima ekspandirao je građevinski sektor, što je otvorilo mnoga radna mjesta uglavnom za nekvalificiranu radnu snagu. Mnogi ekonomisti su pozdravljali taj proces tvrdeći da će građevinski bum izvući zemlju iz krize, što se ubrzo pokazalo neosnovanim. Nekretninski balon uskoro je puknuo, ostavljajući građevinske radnike u još goroj situaciji nego ranije – bez posla uz ogroman kredit za nekretnine koje si ipak nisu mogli priuštiti. Premda su bankari veliki krivici za krizu, ništa manja nije ni uloga političara koji su stvorili preduvjete za nju.

Europske zemlje različito su odgovorile na usporavanje rasta početkom 1990-ih. Neke, poput Njemačke koncentrirale su se na podizanje konkurentnosti. Snižavanjem radnih prava, restriktivnom politikom plaća – unatoč rastu produktivnosti, Njemačka je postala svjetska izvozna velesila. No zemlje poput Italije i Grčke nisu prionule reformama, već su zahvaljujući jeftinim kreditima (zbog članstva u eurozoni) osiguravale gospodarski rast i smanjile nezaposlenost. Grčka je posuđenim novcem otvarala visoko plaćana neproduktivna mjesta u javnom sektoru. No sada kada su krediti presušili (i treba ih vraćati) dolazi do naglog pada BDP-a. U Španjolskoj su radna mjesta stvarana kombinacijom građevinskog uzleta i potrošnje lokalne samouprave, a u Irskoj zahvaljujući nekretninskom balonu. U konačnici se pokazalo da je rast temeljen na kreditima neodrživ.

Podizanje konkurentnostiIzlazak iz krize ne može se temeljiti na posuđivanju i trošenju, posebice ako se ne investira u dugotrajnu imovinu koja će budućim generacijama osigurati temelje za vraćanje dugova koje im u zalog ostavlja sadašnja generacija političara. Umjesto kratkoročne reakcije, rješenje je u dugoročno održivom rastu. Zemlje poput Grčke, Italije i Španjolske, trebale bi smanjiti javni sektor i poboljšati prikupljanje proreza, te privatizirati većinu državnih poduzeća, čime bi se podigla konkurentnost ukupne privrede. To treba učiniti brzo i sveobuhvatno, kako bi se teret što ravnomjernije podijelio na sve slojeve društva. Pri tome bi Njemačka, koja je naviše profitirala od zajedničke europske valute, trebala kroz rast plaća potaknuti osobnu i javnu potrošnju i tako preuzeti dio tereta krize na svoja leđa. Bez postupne konvergencije europskih privreda, kriza će se produbiti, a eurozona urušiti, što će imati nesagledive posljedice za globalnu privredu.

11

Oporavak bez duga


SAD pak mora naglasak staviti na podizanje sposobnosti radne snage, poticanje inovacija i bolji nadzor nad financijskim sektorom. Oni koji su prije krize radili u financijskom i građevinskom sektoru, teško da će se tamo moći ponovno zaposliti, već im predstoji prekvalifikacija. To zahtijeva vrijeme i nije uvijek moguće. Poseban se naglasak treba staviti na planiranje potrebe za educiranim kadrovima, kako bi se izbjeglo usvajanje novih znanja i vještina za kojima u konačnici neće biti potražnje na tržištu.

Industrijske zemlje imaju izbora. Ili će se pretvarati da je sve u redu, samo što potražnja šepa, pa je treba nekako stimulirati, ili će prihvatiti krizu kao poziv na buđenje i prihvatiti se strukturnih promjena, te se bolje pozicionirati za nadolazeće vrijeme. Rezultat izbora odredit će putanju globalne privrede u razdoblju pred nama.

Vjerujemo da se Hrvatska može pronaći u mnogim navedenim primjerima. Moramo se mijenjati, a vrijeme curi. Uskoro ulazimo u Europsku uniju gdje nas čeka bespoštedna utakmica za koju nismo spremni, a ne želimo se mijenjati. Nerealan život na visokoj nozi ipak moramo platiti. Započete reforme moraju se čim prije provesti jer nam u protivnom slijedi sumoran scenarij. Ako su vodeće svjetske rejting agencije otvorile i pitanje donedavno nedodirljivog kreditnog rejtinga Njemačke, ne treba puno dvojiti hoće li nam najesen srušiti rejting. Pogotovo ako ne vide konkretne rezultate u reformama. A tek nam onda slijedi stezanje remena.

Kontaktirajte nas na e-mail adrese:

[email protected]@inicijativa.com.hr

12 perspektive

Javna uprava – stanje i problemi

Motiviranost glavni pokretač učinkovitosti

Primjena valjanog modela jedan je od ključnih ciljeva reforme javne uprave za svaku zemlju. To podrazumijeva suštinske promjene i nove vrijednosne karakteristike: korisničku umjesto birokratske orijentacije, transparentnost umjesto zatvorenosti, diskretnosti i tajnosti, vladavinu prava umjesto samovolje u vođenju javnih poslova. Hrvatska u mnogočemu zaostaje u tom segmentu razvoja.

Piše: dr. Krešimir Buntak

Javna uprava po svojoj prirodi i nije osobito motivirana za poboljšanja i promjene. Profit, koji je u poslovnom svijetu glavna pokretačka snaga, nema značajnu ulogu u upravnim organizacijama. Promjene i inovacije, čijim se uvođenjem ostvaruje nova vrijednost i ekstra profit u realnom sektoru, nisu uglavnom predmet interesa javne uprave. Međutim, koncept dobre uprave koji u nekoliko posljednjih desetljeća mijenja fokus zahtjeva novi način razmišljanja. Kreiranje dobre uprave je koncept kreiranja povjerenja, suradnje i međusobne promjene stavova svih zainteresiranih strana. Javni sektor orijentacijom na zadovoljenje potreba građana i ostalih zainteresiranih strana usmjerava se na učinkovito, djelotvorno, transparentno, inovativno i odgovorno poslovanje s karakteristikama poduzetnosti i poduzetničkog djelovanja. Primjena valjanog modela jedan je od ključnih ciljeva reforme javne uprave za svaku zemlju. To podrazumijeva suštinske promjene i nove vrijednosne karakteristike: korisničku, umjesto birokratske orijentacije, otvorenost i transparentnost umjesto zatvorenosti, diskretnosti i tajnosti, vladavinu prava umjesto samovolje u vođenju javnih poslova, ali i nova značenja djelotvornosti i učinkovitosti.



Univerzalnost i specifičnostiVažno je definirati dva ključna pojma javne uprave, organizaciju i upravu. Organizacija kao sustav elemenata, veza i funkcija omogućuje ostvarivanje najsloženijih zadaća, proširuje opseg čovjekove individualne snage. Individualne snage stvaraju društvenu snagu, a društvena snaga ubrzava proces ostvarivanja zadaća i skraćuje potrebno vrijeme za njihovo izvršenje1. Isto tako, važnost organizacije proizlazi iz čovjeka kao društvenog bića. Dakle, organizacija se promatra kao institucija i aktivnost. Značenje organizacije nije ograničeno samo na čovjekovu gospodarsku aktivnost, već na njegovu sveukupnu radnu i životnu aktivnost, a posebno se ogleda u koristi koje čovjek ima njezinom primjenom u svim područjima društvenog života. Danas se posebno usmjeravamo na potrebu za novim organizacijskim oblicima u području upravnog procesa. Upravljanje se promatra kao dio upravnog sustava, a cijeli se upravni sustav promatra kao organizacijski proces u kojem su skupine ljudi međusobno povezane tako da su među njima podijeljeni radni zadaci usmjereni prema zajedničkim ciljevima2. Zajednički ciljevi se odnose na zadovoljavanje javnih potreba društva. Razlikuje se uprava kao skup upravnih organizacija i uprava kao djelatnost. Može se reći da je javna uprava organizacija koja povezuje upravne poslove i zadaće, upravne organizacije i posebnosti koje proizlaze iz zahtjeva okoline. Najjednostavnije rečeno javna uprava je organizirani sustav pružanja javnih usluga u nekom društvu. U modernom društvu uprava se shvaća kao vrlo odgovoran dio društva vezan za politiku i interes javnosti. Isto se povezuje s ustavom, zakonitošću i poslovima vezanim za djelatnost uprave, posebno za javnost rada. Razvoj uprave povezuje se s općim gospodarskim, kulturnim i društvenim razvojem. Upravni se razvoj povezuje s društveno-ekonomskim i političkim razvojem kao njegova posljedica, kao važan čimbenik razvoja koji proizlazi iz same logike upravnog sustava. Javna se uprava svrstava u specifičan organizacijski oblik koji prati razvoj svih civilizacija. Specifičnosti se naziru u posebnim obrascima življenja koji s vremenom postaju sve složeniji i sve više preuzimaju obrasce organiziranja i upravljanja u realnom sektoru. Danas se više nego ikad stručnjaci bave stvaranjem novog, primjerenijeg trenutku i okruženju, modela funkcioniranja javne uprave. Razvoj se kreće u pravcu ostvarenja modela primjerenog potrebama društva, modela temeljenog na zakonitim rješenjima, realnom stanju i uvjetima. Naravno da ta rješenja nisu i ne mogu biti jednoznačna i jednostavna, no dobra je solucija mogućnost preuzimanja dobrih rješenja iz realnog sektora. Zašto je to moguće budući

1 P. Sikavica., M. Novak., Poslovna organizacija, Informator, Zagreb, str. 5, 1999. g.2 E. Pusić., Nauka o upravi, knjiga I, t. 59, str. 132. – 138., Školska knjiga Zagreb, 2002.

U fokusu

14 perspektive

da se uvijek pravi razlika između javnog i realnog sektora? Moguće je zato što je razvoj poslovnih modela u realnom sektoru, posebno imajući na umu koncepte kvalitete i izvrsnosti, u prvi plan stavio zadovoljstvo svih zainteresiranih strana i to od korisnika (kupca) pa do društvene zajednice. U svakom slučaju radi se o sustavnim rješenjima i regulacijama koji vode prema poželjnom stupnju samostalnosti u obavljanju zadaća i realizaciji ciljeva. U tu regulaciju ugrađuju se načela Europske povelje o lokalnoj samoupravi koja između ostalog definira upravu kao pravo i mogućnost lokalne sredine da u granicama zakona upravlja važnim dijelom javnih poslova3. Lokalna zajednica zadovoljava potrebe svojih građana, iz potreba se razvijaju interesi pa tako raste zanimanje za neke teme koje su do jučer bile od drugorazredne važnosti. Razvoj javne uprave postaje nužnost, raste interes za prijenos ovlasti s viših na niže razine, očekuje se učinkovitost javne uprave. Javna uprava postaje mreža procesa i odnosa u kojima se razmjenjuju značajne funkcije. Uspjeh upravljanja javnom upravom ovisi o vještinama i sposobnostima javnog menadžmenta i zaposlenika, o poznavanju sustava javne uprave i okoline. Sve se više govori o komunikacijskim procesima, korištenju informacijskih tehnologija, upravljanju informacijama, poticajnoj organizacijskoj kulturi, strateškom promišljanju kroz kreiranje vizije i misije usmjereno finalizaciji lokalne politike s ciljem zadovoljavanja potreba građana.

Inteligentna organizacijaNapušta se tradicionalni način razmišljanja i sve više se govori o upravi kao inteligentnoj organizaciji koja zna što želi, o dobro organiziranom upravnom sustavu koji želi biti djelotvoran na svim interesnim razinama. Moderna društva pretpostavljaju javnu upravu koja djeluje unutarnjim kriterijima uspješnosti. Javna uprava se treba usmjeriti na suvremene metode menadžmenta kroz motiviranje zaposlenika i utjecaj na zadovoljstvo korisnika pružanjem kvalitetnih usluga. Njezina se misija vezuje za djelotvornost i uspješnost. Djelotvornošću se pokazuje u kojoj mjeri izlazni rezultati ostvaruju ciljeve. Uspješnost se povezuje međuodnosom ulaznih i izlaznih podataka i odnosa. Djelotvornost i uspješnost javne uprave povećava se kroz procesnu orijentaciju, osiguranje stabilnosti sustava u smislu profesionalizacije svih u javnoj upravi (od menadžmenta do izvršitelja), kontinuirano učenje, povećanje inicijative i osobne odgovornosti, povećanje organizacijske i osobne inovativnosti te povećanje ukupne i osobne motiviranosti.

3 European charter of local self government-Charte europeenne de l autonomie, Strasbourg, t. 1., Povelje, 1985.



U prethodnom poglavlju javna uprava se promatrala kroz pojam organizacije i aspekte upravljanja njom i unutar nje. Uzimajući u obzir danu definiciju i uspoređujući je s najopćenitijom definicijom sustava prema Žaji4 koja glasi da je sustav suvisla cjelina i da je svaki dio cjeline određen njome i usmjeren ostvarenju određenog cilja, možemo sa sigurnošću reći da je organizacija –sustav. Osobito treba naglasiti da je organizacija dinamički sustav5 sa svim ključnim elementima sustava, njihovim svojstvima i odnosima. Karakteristike organizacije kao sustava ukazuju na mnogoznačnost njezinih obilježja, kao i na veliku složenost odnosa unutar sustava i veza sustava s promjenjivom dinamičkom okolinom. Osnovni cilj takvog sustava je ostvarivanje određene i ne samo ekonomske koristi, čime se zadovoljavaju interesi svih zainteresiranih strana, a sam sustav osigurava daljnji razvoj i stalno poboljšanje uz ostvarenje zadanih ciljeva. Ti ciljevi su temelj za postavljanje potrebne strukture sustava, odnosno određivanja potrebnih elemenata (E) sustava (ljudi, sredstva za rad, kapital…), njihove međuzavisnosti i povezanosti u cjelinu – sustav koji djeluje u interakciji s uvjetima okoline. U tom kontekstu javna uprava kao organizacija u svakom slučaju ima atribute složenog sustava koji ima nekoliko razina. Sustavi javne uprave dijele se na teritorijalne, funkcionalne i asocijativne6. Teritorijalizaciju društva prati upravljanje na određenom području, odvija se različitom dinamikom u različitim oblicima. U novije vrijeme teritorijalizacija je isprekidana novim varijantama asocijativnog tipa. Javna uprava mijenja se i pretvara pod utjecajem urbanizacije iz teritorijalnog i funkcionalnog oblika upravljanja u procesni. Temelji svoj rad na podjeli poslova i zadaća na funkcionalnom načelu, oko sadržaja ili funkcije. Asocijativan tip sustava javne uprave određuje pripadnost pojedinca zajedništvu. Pojedinac se priklanja određenom prioritetu ili interesu, teritorij je samo okvir. Obuhvaća državnu upravu, regionalnu, lokalnu upravu i samoupravu. Pri obavljanju poslova i zadaća iz domene društvenih poslova u našoj sredini težište se stavlja na teritorijalni upravni sustav. Ovaj oblik upravnog sustava je odraz političke volje. Funkcionalni upravni sustavi obuhvaćaju mreže javnih ustanova, poslova i zadaća koji se obavljaju u tim ustanovama radi zadovoljavanja interesa zajednice. Asocijativni sustavi javne uprave obuhvaćaju udruge, civilna društva kojima se pojedinci priklanjaju, povezuju inicijativama radi ostvarivanja zajedničkih interesa. Ciljevi upravnih sustava promatraju se s

4 Marko Žaja (1993): Poslovni sustav, Školska knjiga Zagreb, Zagreb 5 Dinamički sustav je sustav koji „živi“, u kojem se zbiva neki proces i koji se tijekom

vremena mijenja ovisno o okruženju6 E. Pusić, S. Ivanišević, Z. Pavić, M. Ramljak, Upravni sustavi, knjiga I., Školska knjiga,

Zagreb, 1997.

U fokusu

16 perspektive

tehničkog, odnosno organizacijskog stajališta ostvarivanja koncepta određene djelatnosti u svrhu ostvarivanja određenog interesa. U tom smislu se zavisno od interesa međusobno povezuju. Sama država se sastoji od političkog, ekonomskog i administrativnog oblika.

Organizacijski i funkcionalni aspektPolitički uključuje oblikovanje politika u svrhu ukupnog razvoja, ekonomski se odnosi na proces donošenja odluka kojima se utječe na ekonomske aktivnosti, a administrativni oblik se odnosi na primjenu zacrtane politike, na javnu upravu. Na javnu upravu gledamo s organizacijskog i funkcionalnog aspekta. S organizacijskog aspekta misli se na skup tijela državnog aparata koji obavljaju upravne poslove, a koji je u načelu vrlo složen i dinamičan upravljački i poslovni sustav bez obzira na činjenicu da se javna uprava svrstava u neprofitnu djelatnost. Naime, u načelu nema razlike u načinu upravljanja profitnim i neprofitnim organizacijama, sukladno zahtjevima za upravljanjem složenim sustavima, osim u definiranju i realizaciji misije i poslovne politike kao posljedice definiranih vrijednosti koje su kod javne uprave usmjerene na društveni doprinos uz naglašeno kvalitetno opsluživanje korisnika kroz zadovoljenje svih zainteresiranih strana. Procesom ulaska u Europsku Uniju stvara se pritisak na javnu upravu, očekuje se kvalitetnija usluga, sve se više čuju zahtjevi za porastom sposobnosti zaposlenika, za djelotvornijim obavljanjem poslova i zadaća, držeći se načela dadobrog «governancea». Isto se odnosi na proces upravljanja u javnoj upravi, na dobru institucionalnu infrastrukturu, te na jake administrativne sposobnosti. Misli se na postupke, javnu upravu organiziranu kao profesionalni servis građana, na odgovornost i stabilnost upravnog sustava. Jačanje javne uprave, djelotvornost i učinkovitost smatraju se važnim i prioritetnim zadaćama u tom procesu. Ako to sve stavimo u kontekst javne upravu u Hrvatskoj zasigurno se nameće pitanje zahtjeva za ozbiljnim strukturnim reformama u pravcu kvalitetne, odnosno izvrsne javne uprave.

Suvremeni svjetski trendovi7

Zahtjevi za promjenama javne uprave sve su izraženiji, potiču se potrebom da se odgovara na zahtjeve građana i regulaciju života u samoj zajednici.

7 Većim dijelom preuzeto, dopunjeno i dorađeno od Kanoti, D., Informacijske tehnologije i organizacijska kultura kao čimbenici djelotvornosti javne uprave, Magistarski rad, Varaždin, 2007



Uostalom, svaka se organizacija mijenja pod utjecajem okoline. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća reforma uprave postaje stalan proces gotovo u svim razvijenim zemljama svijeta. Mijenja se zavisno od stupnja društvenog i ekonomskog razvoja. Ubrzana urbanizacija zahtijeva sve veću odgovornost za vlastiti razvoj, a sami građani sve više sudjeluju u radu lokalne samouprave. Svjetski trendovi sugeriraju prevladavanje države od aparata vlasti u nositelja javnih ovlasti, službi i kultura. Javna uprava postaje most prema građanima, mjesto izražavanja njihovih interesa i inicijativa, mjesto stvaranja zajednice („community development“).

Zemlje postsocijalizma zaostaju u tom procesu. U njihovim sredinama prevladavaju elementarna pitanja razdvajanja državne vlasti od samouprave, određenja položaja države u tržišnom gospodarstvu, uređenje broja slojeva upravno-političkog sustava, pitanje regionalizma i centralizma. Javljaju se poteškoće stabilizacije institucija8. Teška i spora prilagodba javnih službi u nedefiniranom okruženju rezultira nestabilnom i slabom organizacijskom kulturom na vidljivoj i nevidljivoj razini. Situacija je na općoj razini poznata i kod nas. Sama decentralizacija može se odvijati kao dekoncentracija, a evidentiran je i nedostatak stručnih ljudi. U Hrvatskoj se do nedavno vidio raskorak između propisanog i stvarnog, naglašavali su se oblici manipulacije uz prisutnost postupaka za koje se ne može reći da su demokratski. U takvim uvjetima ne može se govoriti o uvjetima timske orijentacije, o razvoju sposobnosti, o usmjerenosti na potrebe građanstva, o organizacijskoj kulturi i učenju. Danas se napušta monotipski model uprave (ista tipologija bez obzira na urbani ili ruralni karakter), te se uvodi fleksibilniji politipski model primjeren zahtjevima modernog društva. Monotipski model poznaje se u sredinama homogenih gospodarskih i demografskih karakteristika a mnogo više zemalja koje daju važnost odlučivanju u zajednici priklanja se politipskom modelu. Komunikacijski razlozi, oblik, raznovrsnost područja, specifičnosti sredina i kulturni obrasci razlozi su za poštivanje politipskog modela. Pri tom se daje važnosr poštivanju tradicije i kulture, onog što ostaje u sjećanju ljudi i postaje simbol kontinuiteta.

Demokratsko društvo nameće upravi nove ciljeve kroz reforme, te se postepeno oslobađa političkih i birokratskih pritisaka i stvara nov način rada obogaćen komunikacijskim procesima. Na primjeru Velike Britanije uočava se još 1980. pretvaranje državnog upravljanja u poslovni menadžment. Vlada objavljuje program „Next Steps“. Operativno djelovanje prenosi se na izvršne urede („Executive Agencies“) čiji su ravnatelji u znatnoj mjeri

8 Sokol S., Kregar J., Hrvatski sustav uprave i samouprave, Organizator, Zagreb, 1993., str. 24

U fokusu

18 perspektive

nezavisni od ministarstva9. Reforme britanske javne uprave odnose se na prenošenje upravnih zadaća s državne na nedržavne nositelje i poboljšanje rada uvođenjem metoda koje su provjerene u privatnim, gospodarskim organizacijama. SAD ostvaruje program „New Public Administration“ kojim se povećava djelotvornost javne uprave prelaskom na demokratske-timske odnose za razliku od dotadašnjih autoritativnih-hijerarhijskih odnosa. U takvim se uvjetima stvara fleksibilna uprava spremna za brze promjene. Nešto kasnije SAD idu u pravcu mobilizacije resursa zajednice u formuliranju vrijednosti koje još ne postoje10.

Odbacuje se birokratska zapetljanostDržavna intervencija svodi se na ostvarivanje praktičnih ciljeva. Odbacuje se birokratska zapetljanost i uvodi se sustav u kojem je poznata odgovornost pojedinaca za rezultate. Djelotvorna poduzetnička uprava stvara atmosferu i u prvi plan stavlja zadovoljstvo korisnika. Stvaraju se javno-privatna partnerstva, uvodi se natjecateljski duh, smanjuje broj propisa, ocjenjuje se rad. Javno-privatnim partnerstvom uvodi se model za pružanje usluga i obavljanje poslova za državu ili u ime države, odnosno lokalne vlasti. Modelom javno-privatnog partnerstva postiže se bolje iskorištavanje uloženog javnog novca uz brži razvoj infrastrukture i javnih usluga. Model se uglavnom koristi pri izgradnji infrastrukture, u uslugama zaštite okoline, u javnom prometu, obrazovanju, zdravstvenim uslugama i turizmu. Neki kritičari smatraju da ovaj program potkopava upravnu i političku tradiciju i previše ističe ekonomsko gledište. Neke zemlje se priklanjaju (primjer Njemačke) radikalnoj racionalizaciji uprave i zagovaraju ekonomski pristup, proklamira se orijentacija na korisnike kao kupce upravnih usluga te partnerstvo javnog i privatnog sektora. U ovom modelu nazire se opasnost od umanjivanja funkcije uprave, složenost uprave ne može se smanjiti ispod mjere složenosti okoline zbog raznovrsnosti, a ukazuje se i na činjenicu da uprava ne smije biti mjesto sukoba zbog političke moći. Sustavi očigledno variraju od koncentracije do dekoncentracije, no u svim sustavima je zajednička težnja stabilnosti. Stabilnost se može postići daljnjim razvojem alternativa, svođenjem rizika na najmanju mjeru, društvenom kontrolom i razvojem demokratskih vrijednosti. Razvoj uprave ostvaruje se ovisno o dinamici društvenog razvitka, ciljevima sustava, ideologijama

9 Ridley, F.F., Reinventing British Government (Die oeffentliche Verwaltung, Jhrg. 48, Heft 14, 1995, S569-578)

10 Hummel, Ralph P., The Bureaucratic Experience (New Jork, St. Martin, s Press, 1987)



zajednice kao cjeline, o autonomiji, znanju i tehnološkoj razini. Razvidno je da se razvoj javne uprave ostvaruje različito od zemlje do zemlje pa su neophodne usporedbe i provjere sa sličnim učinkovitim modelima.

Hrvatski raskorak: ciljevi i ostvarenjaGdje se nalazi Hrvatska u pogledu javne uprave s aspekta njene transformacije u smanjenu, profesionalnu, fleksibilnu i učinkovitu upravu kako je često najavljivana reforma javne uprave od strane političkih stranaka u predizbornim vremenima? Vlada u svom programu za razdoblje 2011. – 2015. dala je smjernice razvoja, odnosno reforme javne uprave koja ima kao cilj uspostaviti novu javnu upravu koja će postati pravi servis građana, osigurati učinkovito obavljanje društvenih poslova, pribavljanje javnih dobara i zadovoljenje bitnih, svakodnevnih potreba ljudi u skladu s javnim interesom i općim dobrom11. Međutim, ozbiljan je problem je na koji način to vlada doista i misli učiniti budući da nije definirana strategija niti su navedeni mogući modeli za transformaciju sadašnjeg stanja javne uprave u planirano. U Programu su dane određene smjernice, no to svakako nije i ne može biti ozbiljan dokument iz kojeg se može iščitati strateški okvir reforme. Isto tako, sporadično djelovanje u smjeru usklađivanja s općim zahtjevima EU koji su bili minimalni uvjeti za pridruživanje ne mogu se smatrati ozbiljnom i strateškom aktivnosti s ciljem cjelovite reforme i preobrazbe javne uprave. Naime Europsko vijeće se u Kopenhagenu još 1993. odredilo prema političkim i ekonomskim kriterijima o ispunjavanju uvjeta ulaska u Europsku Uniju. Politički se odnose na vladavinu zakona, a ekonomski na očekivani razvoj gospodarstva. Budući da se radi o procesu transformacije od Republike Hrvatske se tražilo i dalje se očekuje ispunjavanje političkih i ekonomskih uvjeta za uspostavu učinkovitosti javne uprave12. Politički kriteriji kao strateški ciljevi se vežu za:

– Uspostavu pravnog određenja javne uprave

– Odvajanja političkih od upravnih funkcija

– Osiguravanja trajne izobrazbe službenika i namještenika

– Definiranja javno dostupnih informacija

– Jačanje nadzora i kontrole

– Razvoj borbe protiv korupcije

11 Program Vlade Republike Hrvatske za Mandat 2011. – 2015.12 A., M., Boromisa.: Spremnost javne uprave za priključenje EU, u ur. K., Ott.: Pridruživanje

Hrvatske EU, Institut

U fokusu

20 perspektive

Nepovjerenje posljedica toleriranja korupcije, nepotizma i političkog klijentelizmaBez obzira na naš ulazak u EU može se reći da i dalje imamo velikih problema u ostvarivanju ovih ciljeva, posebno s aspekta odvajanja političkih od upravnih funkcija koje i danas nije jasno i razumljivo definirano i ne provodi se, a osiguranje trajne naobrazbe formalno se odrađuje kroz osnovane institucije bez stvarnog strateškog plana u kom smjeru treba obrazovati jer nema strateškog okvira danog s najviše upravljačke razine. U svim zemljama Europske Unije kao i u zemljama kandidatkinjama stvara se pravni okvir koji osigurava pravo na pristup informacijama. U Hrvatskoj provedba ostvarivanja prava na pristup informacijama je na početku ili je tek nešto malo odmakla. Indeks predodžbe o korupciji prilično je visok. Razlog u nedostatku motivacije, organizacijske kulture, kontinuiranog nadzora i kontrole. Korupcijom se svakako usporava razvoj zajednice u cijelosti13. U posljednje vrijeme Hrvatsku je zahvatilo drastično smanjenje razine povjerenja u većinu institucija javne uprave. Smanjenje povjerenja ne povezuje se samo s posljedicama tranzicijskih procesa. Pojava nepovjerenja posljedica je toleriranja korupcije, nepotizma i političkog klijentelizma14. Pad razine povjerenja u javnu upravu ima za posljedicu smanjivanje spremnosti na prihvaćanje rizika poduzetničkog djelovanja na individualnoj razini, a izostanak pozitivnih sinergijskih učinaka umreženosti uprave dovodi om djelovanju. Za ispunjavanje političkih kriterija navodi se uvjet poštivanja temeljnih načela zajednice, odnosno pravnog okvira koji jamči demokraciju, poštivanje ljudskih i manjinskih prava i ravnopravnost spolova, a za ispunjenje ekonomskih kriterija traži se razvoj sposobnosti sudjelovanja na jedinstvenom tržištu, stvaranje uvjeta, jednostavnih administrativnih procedura. Ekonomski kriteriji vežu se za:

– Jednostavnije procedure osnivanja novih poduzeća

– Učinkovitost stečajeva

– Učinkovitu regulativu vlasničkih odnosa (zemljišne knjige i slično)

– Sigurnost o smjeru gospodarske politike

13 Brunetti A., Kisunko W. and Wrder B., 1997, The World Bank, Working paper No. 1759.14 Izvješće o društvenom razvoju-Hrvatska 2001, UNDP, UN/DESA, Ekonomski institut,

Zagreb, str. 31



Iako se kroz medije ukazuje na neke pokušaje u tom pravcu, niti jedan od ovih kriterija nije dovoljno razvijen u Hrvatskoj, a vrlo je upitan kriterij vezan uz sigurnost o smjeru gospodarske politike ne samo danas već zadnjih dvadesetak godina. Sve navedeno se usmjerava prema intelektualnom razvoju u kontekstu odgovarajuće kulture. Uz navedeno može se reći da se temeljni problemi javne uprave u našoj zemlji, kao uostalom i u većini tranzicijskih zemalja, vežu uz:

– Ne postoji strategija i strateški okvir u kom pravcu treba reformirati javnu upravu

– Loša struktura rukovodećeg kadra često nekompetentnog i politički postavljenog

– Teška upravljivost sustavom posljedica je rigidnog odnosa prema modelima organizacije javne uprave

– Prevelik utjecaj politike u profesionalnoj domeni odlučivanja

– Zakonodavni okvir javne uprave kad su u pitanju službenici i namještenici ne motivira zaposlenike, struktura napredovanja je loša kao i definiranje razlike između profesionalnog i političkog položaja

– Loše upravljanje ljudskim resursima

– Nedovoljna pozornost pridaje se etici

– Ne pridaje se važnost razvoju organizacijske kulture

– Politika plaća je nestimulativna

– Ne provodi se jasan nadzor javne uprave

– Ne precizira se dovoljno sustav zapošljavanja

– Ne izrađuju se konkretne strategije obrazovanja i permanentnog usavršavanja…

Zašto je važno da se osigura učinkovita javna uprava? Iskustvo govori da upravo učinkovitost javne uprave može utjecati na ekonomski rast. Država treba određivati okolinu u kojoj djeluje tržište, no neučinkovitost javne uprave ne može dovesti do očekivanih rezultata. Javna uprava treba biti otvorenija i prolaziti kroz stalne reforme u pravcu poboljšanja čime se osigurava i temelj za razvoj društva u cjelini, uključujući i gospodarske aspekte.

22 perspektive

Dolar i euro

Kako propadaju valute: Hoće li se ponoviti 1930-te ili 1970-te?

Povjerenje u dolar i euro i dalje posrće, ugrožavajući međunarodni monetarni sistem. Svijet je i ranije bio suočen s takvim monetarnim slomovima: u 1930-ima s katastrofalnim rezultatima, te manje katastrofalnim u 1970-ima. Razumijevanje tih dvaju presedana krucijalno je za uspješnu plovidbu kroz današnju krizu.

Priredio: prof. dr. Uroš Dujšin

Međunarodni monetarni sistem počiva na tek dvije valute: dolaru i euru – upozorava Barry Eichengreen, profesor ekonomije i političkih znanosti na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley. One zajedno čine gotovo 90 posto rezervi u stranoj valuti koje drže centralne banke i vlade. One čine i 80 posto vrijednosti posebnih prava vučenja (SDR), rezervne jedinice korištene u transakcijama između Međunarodnog monetarnog fonda i njegovih članica. Od svih vrijednosnih papira denominiranih u stranoj valuti više su od tri četvrtine u dolarima i eurima. Te dvije valute zajedno čine gotovo dvije trećine trgovanja na deviznim tržištima širom svijeta. One su osnovni pokretači svjetske trgovine i financija. Da nisu tako općenito prihvaćene, globalna privreda ne bi mogla održati sadašnji nivo međunarodne trgovine i investicija.

Zbog toga su i problemi s kojima su sada suočene ove dvije valute tako alarmantni. Danas, više no bilo kada u novijoj povijesti, analitičari i investitori izražavaju sumnje u stabilnost dolara i eura kao i u međunarodni monetarni sistem koji ovisi o njima. Promotrimo najprije dolar. Povjerenje u njegovu pouzdanost je ozbiljno poljuljano prošlog ljeta, kada je zaplet u vezi s plafonom zaduženosti u Sjedinjenim Državama razotkrio naizgled nepremostiv



jaz među političkim strankama, pobudivši zabrinutost u pogledu sposobnosti američkih vlasti da dovedu financijsku kuću zemlje u red. Strani investitori, koji drže nešto manje od polovine svega utrživog duga Sjedinjenih Država, vidjeli su krizu kao dokaz da bi članovi Kongresa radije pustili da zemlja postane nesposobna vraćati svoje dugove nego da postignu kompromis u pogledu vlastitih stranačkih ciljeva. I strane su vlade također bile zbunjene. Kako je rasprava dosegla vrhunac, kineski su dužnosnici držali predavanja Washingtonu o potrebi odgovornog ponašanja; novinska agencija kineske države omalovažavala je pregovore kao „luđačku farsu nadmetanja“, a ruski je predsjednik vlade Vladimir Putin ocijenio da Amerikanci „žive kao nametnici od globalne ekonomije i njihovog monopola na dolar.“

Sumnjičenja u pogledu eura još su teža. Eurozona je podijeljena na relativno snažni sjevernjački dio sa zdravim financijama i onaj južni s nepodnošljivo visokim dugovima i nepostojećim izgledima za razvoj. Zaduženost Evrope nije veća od one Sjedinjenih Država, ali Evropa nema federalni fiskalni sistem da transferira resurse od imućnih na ugrožena područja – a izgleda da evropski čelnici nisu ni voljni stvoriti nešto slično. Istodobno oklijevaju otpisati nenaplative dugove od straha da će destabilizirati banke koje ih drže.

Rezultat je da je južna Evropa natjerana da provodi brutalne fiskalne rezove koji guraju njihove privrede još dublje u recesiju, dodatno ograničavajući njihove mogućnosti da otplaćuju svoje dugove. Mnogi su se južni Evropljani, koji trpe veliku bijedu, pobunili protiv svojih vlada i optužili sjevernu Evropu da uništavaju njihovo blagostanje. Istodobno mnogi sjeverni Evropljani gledaju na svoje južne susjede kao na rasipnike, lijenčine i korupcionaše. Sjevernjaci postaju sve glasniji i došli su do zaključka da bi više spasilačkih operacija značilo bacanje novca u vreću bez dna.

Sve ovo ukazuje da će euro u najboljem slučaju ostati slaba valute jedne stalno nevoljne Evrope. U najgorem slučaju, spori rast i napetosti u eurozoni mogle bi navesti zemlje članice da napuste monetarnu uniju. Oba bi scenarija ugrozila međunarodni monetarni sistem.

Takvi su sistemi i ranije doživljavali slomove. Kolaps iz 1930. odigrao je značajnu ulogu u rasplamsavanju svjetske privredne krize koja je osakatila privrednu aktivnost i pothranjivala politički ekstremizam. Nasuprot tome sistemski je neuspjeh iz 1970-ih, iako potencijalno jednako opasan, imao znatno manje katastrofičnih učinaka; globalna je privreda ranjena, ali ne smrtno. Stoga je od bitne važnosti razumjeti ta dva povijesna presedana kako bismo procijenili što bi se moglo dogoditi danas ako bi došlo do totalnih kriza povjerenja u dolar i euro.

U fokusu

24 perspektive

Katastrofalni kolapsMeđunarodni monetarni sistem kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih bio je nalik sadašnjem u nizu važnih obilježja. Također je bio organiziran oko dviju valuta: britanske funte i američkog dolara. Dok su Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države izdavale funte i dolare – a druge ih zemlje prikupljale – globalne su devizne rezerve u razdoblju između 1924. i 1930. više nego udvostručene Trgovački su krediti bili u slobodnoj ponudi, dozvoljavajući deficitarnim zemljama da financiraju dodatni uvoz. Uslijed toga je tokom 1920-ih svjetska trgovina rasla dvostruko brže od svjetske proizvodnje robe i usluga. Jednako tako su i međunarodni tokovi kapitala rasli brže od globalne proizvodnje, dostigavši maksimum početkom 1928.

Nagli rast trgovine i kretanja kapitala stvorili su globalne debalanse slične onima u posljednjih nekoliko godina. Neke suficitarne zemlje, naročito Francuska, nakupile su ogromne količine rezervi. Druge, poput Sjedinjenih Država, reciklirale su svoje viškove pozajmljujući ih deficitarnim zemljama srednje Evrope, uglavnom Njemačkoj. No deficitarne zemlje su kapital koji su uvozile više trošile na potrošnju nego na investicije U svijetu je došlo do nagle ekspanzije kredita i zabrinjavajućeg rasta cijena imovine. Kako se to desetljeće približavalo kraju, rasle su sumnje u otpornost ovog nedovoljno uravnoteženog sistema.

Zlatne igreDanašnji je monetarni sistem iznjedrio slične uvjete i brige. No bitna je razlika između ovih dvaju razdoblja u ulozi koju je u 1930-ima igralo zlato. Potkraj 1920-ih su centralne banke držale između 60 i 70 posto svojih međunarodnih rezervi u zlatu. One su koristile to zlato, zajedno s deviznim rezervama, uglavnom obveznicama američkih i britanskih vlada, i bankovnih depozita u New Yorku i Londonu, kao pokriće svoje monetarne mase. Bile su spremne na temelju pravne obveze konvertirati svoje monetarne dugove u zlato po čvrsto određenoj cijeni domaće valute

Zabrinut zbog poleta financijskih tržišta, Američki je Federal Reserve Board u 1928. počeo povećavati kamatne stope. Uslijed toga su presušili tokovi kapitala iz Sjedinjenih Država u deficitarne zemlje. Da bi spriječile slabljenje svojih valutnih tečajeva, druge su centralne banke trebale u stopu slijediti Fed-ove kamatne stope. A kako su centralne banke podigle kamatne stope tržišta kredita su doživjela kontrakciju i rast je usporen dovodeći do smanjenja američkog izvoza. Privredna aktivnost u Sjedinjenim Državama dosegla je maksimum u ljeto 1929., a jesen je obilježio veliki burzovni slom. U 1930. veći dio svijeta je već bio u recesiji.



Na početku je međunarodni monetarni sistem izdržao ove pritiske. No u 1931., je ono što je uglavnom bilo kriza proizvodnje i zaposlenosti odjednom dobilo zabrinjavajući financijski dodatak. U svibnju je došlo do juriša na vodeću austrijsku banku, Creditanstalt. Investitori su zaključili da bi se, ako je jedna banka mogla potonuti u Beču, slično moglo dogoditi u Berlinu s obzirom na izvjesnu sličnost austrijskog i njemačkog sistema financiranja. Budući da je kapital počeo bježati a inozemni krediti postali nedostupni, njemačka je vlada bila prisiljena odgovoriti putem devizne kontrole i sporazumom postignutim s inozemnim bankarima, kojim su praktički zamrznuti njemački dugovi inozemstvu. Nesigurni u pogledu stanja britanskog bankarskog sistema, investitori su počeli povlačiti novac iz Londona, stalno crpeći rezerve Bank of England. Nakon što nekoliko zakašnjelih povećanja kamatnih stopa nije uspjelo domamiti natrag ovaj kapital u bijegu, predstojeće iscrpljenje njenih zlatnih rezervi natjeralo je Bank of England da sredinom rujna napusti zlatni standard.

To je označilo početak međunarodne monetarne krize. Prije no što je napustila zlatni standard, Bank of England je uvjeravala strane centralne banke i vlade u svoju nepokolebljivu podršku važećeg tečaja funte. No nakon što su jednom već bile opečene, te banke se sada nisu ustezale likvidirati svoja sredstva u funtama. Iako ih više nisu mogle konvertirati u zlato kod Bank of Englend, one su još uvijek mogle raspolagati njima ne deviznom tržištu. Panična rasprodaja koja je uslijedila oborila je tečaj funte i povećala kapitalne gubitke imalaca funti. To je dodatno povećalo rizike držanja rezervi u stranoj valuti.

Ako se Ujedinjeno Kraljevstvo moglo ponašati na taj način, više nije bilo nezamislivo da i Sjedinjene Države ne bi postupile na isti način. Tako su u tjednima nakon što su Britanci napustili zlatni standard, centralne banke požurile da zamijene svoje dolare u zlato kod Federal Reserve. Odlljev zlata nastao nakon toga natjerao je Fed da poveća kamatne stope, iako je američka privreda već bila u dubokoj recesiji. Ograničavajući na taj način ponudu kredita, Fed je pridonio valu slomova američkih banaka 1931. Potkraj te godine, centralne su banke likvidirale gotovo polovinu svih deviznih rezervi koje su držale u prethodnoj godini. Postojeći međunarodni monetarni sistem se urušio.

Budući da je međunarodna likvidnost postala oskudna, centralne banke i privatni investitori očajnički su tražili drugu imovinu, tj. alternative dolaru i funti koji bi bili likvidni i koji bi održali svoju vrijednost. Našli su je u valutama zemalja koje su još uvijek bie u zlatnom standardu: Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj i Švicarskoj. Udio deviznih rezervi držanih u valutama tih zemalja porastao je od 10 posto u 1931. na 20 posto u 1932. i 30 posto u 1933.

U fokusu

26 perspektive

No problem je bio u tome da te zemlje nisu imale velika tržišta. Budući da su njihovi trgovinski partneri primijenili politiku osiromašenja susjeda devalvirajući svoje vlastite valute, te su male zemlje zapadale u sve veće teškoće u konkuriranju. zemlje koje su još uvijek bile na zlatnom standardu doživjele su to da njihov izvoz stagnira i da im naglo raste nezaposlenost. U 1933. su te zemlje, nekad smatrane bastionima stabilnosti, postale sve ranjivije. Kapital se počeo odlijevati a ne prilijevati onako kako su centralne banke počele likvidirati svoju aktivu u tim zemljama da bi izbjegle dalje gubitke.

Zbog toga što su rasle sumnje u stabilnost belgijskih i francuskih tečajeva, udio deviznih rezervi u valutama različitim od funti i dolara naglo smanjen u 1934., a zatim opet u 1936., kada su ga posljednje zemlje koje su još uvijek imale zlatni standard napustile. Kako su se oblaci rata gomilali nad Evropom, centralne su banke svoje rezerve selile u New York, izazvavši blago povećanje vrijednosti deviznih rezervi držanih u dolarima. No taj je pomak bio relativno malen prema ranijem padu dolarskih rezervi. Nije bio dovoljan da iznova uspostavi operativni monetarni sistem.

Nastali vakuum bio je katastrofalan. Kaotična likvidacija deviznih rezervi učinila je kredite oskudnima i vršila pritisak na povećanje kamatnih stopa u najgore moguće vrijeme, otežavajući poduzećima da financiraju ne samo međunarodne transakcije nego i domaće investicije. Nasumična kretanja tečajeva poremetila su tokove trgovine, otežavajući pojedinim zemljama da se izvozom izvuku iz krize. Zemlje koje su sada gubile zlatne i devizne rezerve nametnule su deviznu kontrolu što je onemogućavalo inozemne investicije. Bile su potrebne godine, već dobrano u razdoblju nakon drugog svjetskog rata, da bi se vratilo stanje koje je prevladavalo prije sloma međunarodnog monetarnog sistema. Nakon gubitka povjerenja u dvije ključne valute sistema, nemogućnost drugih valuta da posluže kao pogodne alternative učinila je međunarodni monetarni slom globalnom katastrofom.

Konture poratnog sistemaNa konferenciji u Bretton Woodsu 1944. sastali su se predstavnici 45 zemalja sa ciljem uspostavljanja novog međunarodnog monetarnog sistema koji bi zamijenio onaj koji se raspao za vrijeme prethodnog desetljeća. Novi sistem je u ključnim aspektima zapravo sličio onom starome. Prema novom sistemu, vrijednosti valuta su bile i dalje čvrste, ali sada prema dolaru. Rezerve se i dalje držalo u kombinaciji zlata i deviza. Zlato je još uvijek činilo većinu ukupnih rezervi. Dolar, koji je činio većinu deviznih rezervi, još je uvijek bio konvertibilan u zlato po čvrstoj cijeni, određenoj na 35 dolara za uncu.



Bilo je tu, međutim, i nekih važnih inovacija. Prema pravilima Bretton Woodsa, tečajeve se moglo prilagoditi. Radi nadzora sistema osnovana je jedna multilateralna organizacija, MMF. Za razliku od ranijeg doba, zemlje su sada ograničavale međunarodni priljev i odljev kapitala; samo su Sjedinjene Države imale duboka i likvidna financijska tržišta otvorena prema ostatku svijeta. A samo je službenim inozemnim posjednicima dozvoljeno da zamijene ključnu valutu sistema, dolar, u zlato; privatnim posjednicima to nije bilo dozvoljeno. Napokon, u vrijeme kada je brettonwoodski sistem uobličen, britanska je funta bila samo blijeda sjena onoga što je nekad bila. Taj je sistem postao potpuno operativan potkraj 1958, kada su najglavnije evropske zemlje uklonile preostala ograničenja mogućnosti stranih poduzeća banaka i vlada da slobodno kupuju i prodaju svoje valute za transakcije vezane uz trgovanje.

No sistem još nije pošteno ni zaživio, a već su promatrači počeli strahovati od njegovog sloma. Kao i u 1920-ima razlog za strahovanje bila je čvrsta cijena zlata. Ne samo da su devize sada činile veći dio ukupnih međunarodnih rezervi nego 1920-ih, sada su te inozemne rezerve bile pokrivene samo američkim zlatnim rezervama, za razliku od zajedno uzetih zlatnih rezervi kako Sjedinjenih Država tako i Ujedinjenog Kraljevstva kako je bilo ranije. A kako je svjetska privreda rasla, centralne su banke nastojale povećati svoje devizne rezerve kao zaštitu od šokova. U praksi je to značilo kupovanje dolara. Strana bruto potraživanja američkih monetarnih vlasti, američkih depozitnih banaka i savezne vlade su 1960. prvi put premašile američke rezerve monetarnog zlata, otvarajući tako mogućnost juriša na državne rezerve. Nakon manje od jedne godine već je postalo jasno da bi održavanje sistema zahtijevalo međunarodnu akciju.

Rješenje je bio Londonski zlatni pool, koji su 1961. osnovale Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, sa ciljem održavanja veze između službene američke cijene zlata i cijene po kojoj se zlatom trgovalo na londonskom tržištu. Te su se zemlje aktivirale iz straha da bi, kad bi tržišna cijena zlata značatno prekoračila službenu cijenu, napast arbitraže postala neizdrživa pa bi uslijedio juriš na američke zlatne rezerve. Evropske su zemlje pristale pribaviti polovinu onoga koliko je tržištu trebalo zlata kako bi se spriječio rast cijene, snoseći taj teret zajedno sa Sjedinjenim Državama.

No taj se dogovor ubrzo pokazao teško izvedivim. Evropske su zemlje ustanovile da su troškovi previsoki, pa ga je Francuska napustila 1967. Slijedeće godine je londonska cijena zlata naglo porasla. Zapravo je došlo do juriša na pool, pa su njegove operacije suspendirane. Privatno je tržište zlata oslobođeno. To je označilo nastanak dvojnog tržišta, na kojem su se službene transakcije

U fokusu

28 perspektive

zlatom odvijale po 35 dolara za uncu, a privatne po višoj cijeni, određenoj ponudom i potražnjom.

Benigni slomUvođenje dvojnog tržišta zlatom ojačalo je sumnje u stabilnost dolara i pokrenulo pitanja o tome hoće li on biti adekvatan izvor sigurnih i likvidnih sredstava potrebnih za svjetsku trgovinu u ekspanziji. Političari su reagirali tako što su odlučili stvoriti jednu umjetnu rezervnu monetu koja bi mogla biti supstitut za dolar, ili ga bar dopuniti na marginama. No bilo je potrebno više od pet godina teških pregovora u MMF-u da bi se stvorilo to sredstvo, poznato kao specijalno pravo vučenja (SDR). Sjedinjene Države, Francuska i Njemačka imale su ozbiljne rezerve prema novotariji. Amerikanci su se brinuli da bi SDR-i mogli ubrzati propadanje dolara, a Francuzi su prigovarali da će umjetno podržavati dolar; Nijemci su se opet bojali da će dovesti do inflacije. S obzirom na sve prigovore, 1970. emitirano je SDR-a u vrijednosti skromnih 3 milijarde dolara.

U međuvremenu je debalans između američkih obveza prema inozemstvu nastavio rasti. Jačale su sumnje u adekvatnost dvostrukog tržišta zlatom i postojećeg tečaja dolara. Strane su centralne banke morale intervenirati, kupujući sve više dolara kako bi spriječile porast tečajeva svojih valuta. Poduzele su i ograničene korake ka diverzifikaciji od dolara, ali je bilo malo drugih deviznih tržišta koja su bila dovoljno velika i otvorena. Osim toga, očite mete tog procesa diverzifikacije, kao što su Njemačka i Švicarska, brinule su se zbog posljedica za inflaciju i konkurentnost te su poduzele korake radi ograničavanja bankarskih i investicijskih prava stranih subjekata.

Kraj svega toga bila je ruševina vlaka u sporom kretanju. Švicarska je u srpnju 1970. zamijenila 50 milijardi papirnih dolara u zlato. Ujedinjeno Kraljevstvo je u kolovozu postavilo sličan zahtjev. Dva dana kasnije američki je predsjednik Richard Nixon odgovorio suspenzijom konvertibilnosti dolara u zlato po fiksnoj cijeni, i to zauvijek. Nekoliko mjeseci kasnije, vlade su pristale revalvirati svoje valute prema dolaru u prosjeku za 7,9 posto. No uz još uvijek veoma ekspanzivnu monetarnu i fiskalnu politiku SAD, osnovni je problem bio prisutan i dalje. Napokon, u ožujku 1973., sve su vlade razvijenih zemalja odustale od napora da održe svoje dolarske tečajeve. Devizna su tržišta zatvorena; a kada su ponovno otvorena, valutama je dozvoljeno plivanje, i mnoge su prema dolaru otplivale prema gore. Međunarodni monetarni sistem iz Bretton Woodsa, zasnovan na dolaru, prestao je postojati.



No sistemske posljedice tog sloma bile su sasvim drugačije od onoga u 1930-ima. Neuspjeh međuratnog sistema igrao je značajnu ulogu u izazivanju Velike krize. Kolaps brettonwoodskog sistema iz 1970-ih relativno je malo pridonio usporavanju privrednog rasta ili podrivanju opće financijske stabilnosti. Slom iz 1970-ih pridonio je američkoj recesiji od 1973. do 75, ali nije doveo ni do čega što bi i približno bilo nalik privrednoj i financijskoj krizi 1930-ih. Američka je monetarna politika bila inflatorna, ali pri nepostojanju izražene nestabilnosti nije došlo do masovnog bijega iz dolara. Naprotiv, kroz čitavo ovo desetljeće nije došlo do nestašice likvidnosti koja bi ograničavala rast međunarodne trgovine i financiranja. Organizacija zemalja izvoznica nafte povećala je svoja dolarska sredstva u New Yorku, jer je na raspolaganju bilo malo drugih mjesta za polaganje prihoda. Američke su komercijalne banke koristile ta sredstva za financiranje dolarskih zajmova Latinskoj Americi i centralnoj Evropi. U 1970-ima svjetska je trgovina rasla dvaput brže od svjetske proizvodnje. Međunarodni tokovi kapitala su se nastavili širiti, kako među razvijenim zemljama tako i između razvijenog svijeta i svijeta u razvoju.

Što je značajno za razliku u tome kako su se događaji razvijali u 1930-ima i onima iz 1970-ih? Dio objašnjenja je u tome što, bez obzira na američke ekonomske probleme, u 1970-ima nije bilo katastrofalnog gubitka povjerenja u dolar. Zabrinutost u pogledu te valute kulminirala je potkraj desetljeća, kada je američka inflacija naglo porasla do dvoznamenkastih brojeva. No investitori su se smirili kada je u 1979. Paul Volcker postavljen za predsjednika Federal Reserve Boarda i izgurao inflaciju iz privrede podižući visoko kamatne stope i naglo ograničavajući raspoloživost kredita.

Osim toga, nije bilo alternative za dolar. Financijska tržišta drugih zemalja su bila malena u usporedbi s onim u Sjedinjenim Državama, a i njihove su centralne banke nastavile obeshrabrivati kupovine njihovih valuta iz straha od inflacije i smanjenja međunarodne konkurentnosti. U načelu, SDR-i su mogli i šire poslužiti kao zamjena za dolar. Izdane su tri tranše SDR-a – u 1970., 1971. i 1972. No i na kraju tog procesa, SDR-i su iznosili manje od deset posto aktive svjetskih rezervi osim zlata.

Iako su temelji starog sistema – čvrsta cijena dolara i fiksna cijena drugih valuta prema dolaru – uklonjeni, međunarodna trgovina i financiranje nije kolabiralo jer je za poduzeća, banke i vlade povjerenje u dolar ostalo dovoljno veliko da spremno koriste tu valutu za financiranje svojih međunarodnih transakcija. Na taj način je iskustvo iz 1970-ih pokazalo kako je moguće da postojeći međunarodni monetarni sporazumi propadnu bez katastrofalnih posljedica za svjetsku trgovinu i financije

U fokusu

30 perspektive

Ugroženo povjerenjeTo povjerenje danas je ugroženo. Onako kako raste strahovanje za budućnost dolara i eura, centralne banke i investitori su suočeni s neprivlačnim opcijama sličnim onima pred kojima su se našli njihovi prethodnici u 1930-ima i 1070-ima. Trebaju li bježati u zlato? Diverzificirati u valute manjih, ali stabilnih tržišta? Stvoriti novu sintetičku rezervnu jedinicu?

Kao i uvijek, zlato ima svoje zagovornike. Ron Paul, američki republikanski kongresmen i predsjednički kandidat, zagovara sistem zasnovan na zlatu kao i Marine Le Pen, šefica Nacionalne fronte, krajnje desničarske stranke u Francuskoj. Ima dokaza da i centralne banke zabrinute za stabilnost eura i dolara, diverzificiraju svoje rezerve u zlato. Centralne banke Brazila, Rusije, Južne Koreje i Tajlanda su 2011. znatno povećale svoja sredstva u zlatu. Sve u svemu, centralne su banke u prvoj polovini 2011. kupile nešto više od 200 tona, više no ijedne godine nakon 1981. No to su ipak kapi u veoma velikoj kanti za rezerve. A nitko na nekom značajnijem položaju ne govori ozbiljno o tome da treba ponovno uvesti zlatni standard devetnaestog stoljeća. S obzirom na inherentnu nestabilnost cijene zlata, ideja da bi zlato – pa čak ni prijedlozi koji pozivaju na jednu široku košaricu roba – moglo predstavljati temelj za međunarodne robne i financijske transakcije čista je fantazija.

Manje je smiona ideja da bi centralne banke mogle diverzificirati svoje devizne rezerve u sekundarne međunarodne valute za koje vjeruju da su stabilnije, velikim dijelom onako kako su to činile u 1930-ima. Jedna nedavno objavljena anketa među menadžerima za upravljanje rezervama centralnih banaka koju je provela UBS ustanovila je da postoji gotovo univerzalna želja za diverzifikacijom na štetu dolara i eura. Nedavno objavljeni podaci MMF-a pokazuju da je udio u valutama koje nisu dolari i euri od početka 2010. do početka 2011. porastao od 11 na 13 posto.

Ipak, 13 posto je malen udio. A kao i u 1930-ima, teško je zamisliti da bi sekundarne valute mogle činiti većinu monetarnih rezervi. Australsko, kanadsko i švicarsko tržište obveznicama majušna su u usporedbi s onima u Sjedinjenim Državama i eurozoni. Prema sadašnjim procjenama, čak i veliko tržište zadužnica u Japanu čini tek jednu sedminu veličine onih u Sjedinjenim Državama i eurozoni uzetih zajedno.

Navaljujući na, recimo, švicarske franke, investitori bi naravno mogli gurnuti tečaj franka prema gore i povećati efektivnu kapitalizaciju švicarskog tržišta obveznicama mjerenog u dolarima i eurima. U načelu je, dakle, dodatna diversifikacija rezervi moguća. No velike inozemne kupovine koje podižu tečajeve stvorile bi teškoće za konkurentnost malih zemalja kao što je Švicarska, i u krajnjoj liniji dovela do odjeva rezervi – upravo kao u 1930-ima.



Ono što vrijedi za devizne rezerve jednako je točno i za ostale oblike korištenja valuta. Kad bi banke i poduzeća obavljala više svoga poslovanja u švicarskim francima, ona više ne bi trebala držati velike iznose u toj valuti. Švicarska bi i opet doživjela neugodno velike tokove financijskih sredstava u svoju malu privredu. To bi bio privatni a ne službeni priljev, ali bi njegove posljedice za makroekonomsku stabilnost bile jednake. K tome bi prisutnost većih bankarskih sredstava u Švicarskoj povećala opasnost da bankarski sistem zemlje postane prevelik da ga se može spasiti. Švicarski dužnosnici nastoje već sada aktivno spriječiti takvu mogućnost prisiljavajući švicarske banke da drže više kapitala.

Jednostavno rečeno, Švicarska – pa čak i kombinacija Švicarske i drugih razvijenih zemalja za koje se smatra da se njima dobro upravlja kao što su Australija i Kanada – ne mogu pružiti stabilnu osnovicu međunarodnom monetarnom sistemu. Njihove valute nisu sposobne učinit i više nego da skromno dopunjuju uloge dolara i eura. One ne pružaju pogodnu alternativu.

Kina kao spas?Kako mnogi promatrači očekuju da će Kina slijedećeg desetljeća preteći Sjedinjene Države u agregatnoj ekonomskoj veličini, logično je zapitati se bi li juan mogao pružiti alternativu dolaru i euru. Kineski dužnosnici zagovaraju tu ideju promovirajući međunarodnu upotrebu svoje valute. Potakli su kineske izvoznike da određuju svoje cijene u juanima. Vrijednost prekograničnih transakcija u juanima je 2010. iznosila 78 milijardi dolara, u prvoj punoj godini u kojoj je to bio dozvoljeno. Potkraj prvog tromjesečja 2011., takve su transakcije već uhvatile tempo dovoljan da dosegnu ukupan godišnji iznos od 220 milijardi dolara, ili sedam posto ukupne kineske trgovine – što je znatan napredak s obzirom na to da mu je startna pozicija prije dvije godine bila jednaka nuli.

Danas nekih 70.000 kineskih poduzeća koriste prednosti novih pravila. Kineski dužnosnici smatraju da je dozvoljavanje bankama i tvrtkama njihove zemlje da posluju u vlastitoj valuti šansa za povećavanje konkurentske prednosti tih poduzeća, jer im omogućava da izbjegnu troškove konverzije valuta i rizika od fluktuacije tečajeva. Stoga svi razlozi govore u prilog tome da će oni podupirati dalja kretanja u tom pravcu.

Nešto sporije Kinezi stvaraju infrastrukturu koja bi omogućila juanu da bude korišten kao sredstvo za međunarodne investicije. Prihod poduzeća koja izvoze u Kinu u juanima mogu se deponirati u Hongkongu, gdje se računa da je osam posto svih bankovnih depozita u depozitima denominiranim

U fokusu

32 perspektive

u juanima. Tako nastali pool zajmovnih sredstava koriste tvrtke kao što je McDonald’s, a koje izdaju obveznice denominirane u juanima kao sredstva za financiranje svojih investicija u Kini. Od sredine 2010. do sredine 2011. to se tržište utrostručilo po veličini. U kolovozu 2011. su kineske vlasti najavile daljnju liberalizaciju propisa o korištenju sredstava u juanima za financiranja direktnih inozemnih investicija u Kini. K tome su četiri velike hongkonške banke, zajedno s bankama u Macau i nekoliko prekomorskih banaka ovlaštene da investiraju ta sredstva u tržište obveznicama u samoj Kini.

Konačni će se korak sastojati u poticanju centralnih banaka da drže rezerve u juanima. Kina djeluje prema tom cilju ugovarajući bilateralne sporazume o swapu, pomoću kojih Kineska narodna banka nudi juane stranim centralnim bankama u zamjenu za njihove lokalne valute. U kolovozu 2010., centralnim je bankama dozvoljeno da stječu juane i investiraju svoja sredstva u kineske obveznice.

No još uvijek je nejasno kako će brzo juan povećavati svoj tržišni udio u međunarodnim financijskim transakcijama.. Usprkos tome što je Kina velika privreda, njena financijska tržišta su i dalje nerazvijena. Ukupna kapitalizacija njenih tržišta obveznicama iznosi malo više od 3 trilijuna dolara, tj. jedva jednu desetinu onoga Sjedinjenih Država. Kao i u Japanu, većinu državnih i korporativnih obveznica domaći investitori drže do dospjelosti. Likvidnost tržišta tako ostaje niska. Godišnji promet, mjeren opsegom trgovanja, tek je sićušni dio onoga u Sjedinjenim Državama i Evropi. Drugim riječima, Kina je još uvijek daleko od toga da ima tako duboko i likvidno tržište obveznicama otvoreno stranim investitorima što čini euro, i naročito dolar, atraktivnim kao sredstva za međunarodno trgovanje i kao oblik međunarodnih rezervi.

Kineski su dužnosnici postavili 2020. kao referentni datum kada namjeravaju pretvoriti Shanghai u međunarodno financijsko središte. Ako to znači i značajno povećanje opsega međunarodnog financijskog poslovanja obavljenog u tom gradu, tada je taj cilj ostvariv. No ako to znači pretvaranje Shanghai u prvorazredni financijski centar i omogućavanje juanu da konkurira ili čak zamijeni dolar i euro u financijskoj sferi, tada će Kinezi biti prisiljeni potpuno ukloniti sve restrikcije na financijski priljev i odljev i prijeći na potpuno fleksibilni tečaj. Oni bi morali postaviti kineske banke na komercijalnu osnovicu pri kojoj ne bi osjećale pritisak da sudjeluju u politički motiviranom kreditiranju. Njihove bi vlasti trebale ukloniti sve preostale sumnje u sigurnost inozemnih financijskih investicija. Jednostavno rečeno, kineska bi vlada bila prisiljena temeljito promijeniti ne samo razvojni model zemlje nego i svoj ukupni pristup međunarodnim odnosima - što je, bar u nadolazećem desetljeću, nevjerojatan scenarij.



Time ne želimo reći da u nadolazećim godinama juan ne bi mogao dopuniti dolar i euro kao sredstvo trgovanja i financiranja. Tvrtke će spremno prihvaćati valutu velikog uvoznika ako je može upotrijebiti za kupovinu izvozne robe te zemlje, utoliko više ako se očekuje da će tokom vremena ta valuta aprecirati. Kina je već postigla značajan napredak na tom području. No u svom nastojanju da učini juan sredstvom za međunarodno investiranje i privlačan oblik inozemnih rezervi, napredak će biti mnogo sporiji.

Globalna valutaVjerojatno je da će središnje banke i investitori zaključiti da ni diverzifikacija u manje valute niti prihvaćanje juana ne može zamijeniti njihovo oslanjanje na dolar i euro. Ne bi li umjesto toga mogle stvoriti novu globalnu jedinicu valutnih rezervi, kao što su potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih učinili njihovi prethodnici uvodeći SDR-e? U 2009. se guverner Kineske narodne banke Zhou Xiaochuan zalagao za zamjenu dolara SDR-ima kao primarne međunarodne i rezervne valute. Jedno povjerenstvo Ujedinjenih naroda za reformiranje međunarodnih monetarnih i financijskih sistema pod predsjedanjem nobelovca Josepha Stiglitza 2009. se slično tome zalagala za proširenu ulogu međunarodne rezervne jedinice kakav je SDR. Kao odgovor na američko natezanje oko plafona zaduživanja prošloga ljeta, kineska je novinska agencija istakla da bi nova, stabilna i sigurna globalna rezervna valuta također mogla biti opcijom za izbjegavanje katastrofe prouzročene od strane pojedine zemlje.“

To nije prvi put da je sintetička novčana jedinica, kao što je to SDR, predložena kao osnovica međunarodnog monetarnog sistema. Ideja datira još iz pregovora u Bretton Woodsu iz 1944., kada se je John Maynard Keynes zalagao za nešto slično u tom smislu. SDR je postojao više od četiri desetljeća pa ipak čini jedva tri posto međunarodnih rezervi. Jedan od temeljnih razloga je teškoća u pogledu toga kako bi SDR trebalo raspoređivati. Da li bi ih se trebalo davati zemljama prema njihovom značenju u svjetskoj privredi, u kojem bi slučaju većina otišla bogatim zemljama? Ili bi ih se možda trebalo davati prema potrebama, u kojem slučaju bi veći dio ili čak sve otišlo siromašnim zemljama? Koji je način mjerenja značenja u svjetskoj privredi potreban? Teškoće u postizanju sporazuma o tim pitanjima je sada, kao i u 1970-ima razlog zbog kojega količina SDR-a ostaje malena. To je i razlog zbog kojega će biti teško dovoljno povećati tu masu da bi se zamijenilo korištenje nacionalnih valuta kao međunarodnih rezervi.

Još je dalekosežnije zamisliti da bi SDR mogao zamijeniti dolar i euro u njihovim drugim međunarodnim ulogama. Za poduzeća bi primanje isplata

U fokusu

34 perspektive

za izvoz u SDR bilo potrebno otvoriti mjenjačnice u kojima bi tvrtke mogle mijenjati potraživanja u SDR-ima u lokalnu valutu ili bi te usluge trebale pružati komercijalne banke. Za svaku stranku koja raspolaže s potraživanjem u SDR netko bi drugi trebao biti voljan držati ih. Netko bi trebao stvoriti likvidna tržišta u terminskim SDR, na kojima bi se poduzeća i investitori mogli osiguravati od rizika od promjene vrijednosti lokalnih valuta prema SDR-u. Banke bi trebale biti voljne da se izvan zemlje zadužuju i pozajmljuju u SDR. Korporacije koje izdaju međunarodne obveznice u SDR trebale bi naći voljne kupce, no malo je vjerojatno da bi institucionalni investitori, kao što su mirovinski fondovi i osiguravajuća društva kupovali obveznice denominirane u SDR čija bi vrijednost prema lokalnoj valuti mogla pasti, budući da su njihove ugovorne obveze denominirane u tim lokalnim valutama.

Izvjesna neizvjesnostSvijet je, procesom eliminacije, ostavljen s dolarom i eurom kao jedinim instrumentima sposobnim da podrže sadašnje nivoe međunarodnih transakcija. Ako se sumnje u pogledu stabilnosti tih valuta prodube, a središnje banke ograniče svoja sredstva u njima, te će banke imati manje mogućnosti intervenirati na financijskim tržištima i amortizirati učinke tokova kapitala na njihove privrede.

Vjerojatno je da će kao odgovor na to vlade ograničiti tokove putem kontrola kapitala, kao što su to i činile nakon likvidacije deviznih rezervi u 1930-ima. Komercijalni bi krediti postali skuplji, budući da bi poslovne banke tražile dodatnu naknadu za držanje investicija u dolarima i eurima. Situacija bi bila slična onoj pred propast Lehman Brothers potkraj 2008. i početka 2009., kada su dolarski krediti postali oskudni i kada je međunarodna trgovina naglo opala. No ono što je tada bio privremeni problem, sada bi postalo trajno stanje.

Koliko bi ozbiljan bio taj učinak na međunarodnu trgovinu i investicije? Odgovor na to ovisi o tome koliko bi bilo potkopano povjerenje u dolari euro, i koliko bi se sudionici u transakcijama u međunarodnoj trgovini i financijama opirali primanju dolara i eura. Iskustvo 1930-ih pokazuje da bi, u najgorem slučaju, međunarodna trgovina i financijski tokovi bili teško pogođeni. Ekonomska i financijska globalizacija koja je u posljednjim desetljećima dala znatan impuls privrednom rastu – naročito u zemljama u usponu – bila bi ugrožena. S druge strane, ako se sadašnji ekonomski i financijski problemi u Sjedinjenim Državama i Evropi ne pretvore u ništa drugo do nekoliko poena dodatne inflacije i neznatnu deprecijaciju dolara i



eura prema ostalim valutama, tada je vjerojatno da bi posljedice bile slične relativno benignom ishodu sloma brettonwoodskog sistema u 1970-ima.

Jasno je da će na srednji rok dolar morati i dalje deprecirati kako bi ograničio deficit tekućeg računa SAD. Kako bi spriječili da to opadanje preraste u krizu povjerenja, američki će političari morati postaviti financije savezne vlade na jedan održivi temelj. No tu fiskalnu konsolidaciju treba napraviti na način da ne uguši podršku savezne vlade za fundamentalna istraživanja, obrazovanje, Infrastrukturu i druge programe o kojima ovisi privredni rast. Zemlja koja ne razvija svoju privredu ne može nastaviti razvijati ni svoja financijska tržišta – i ne može pribavljati međunarodnu likvidnost svjetskoj privredi.

Dok Sjedinjene Države moraju sačuvati svoju financijsku stabilnost, Evropa je mora povratiti – što je još zahtjevniji zadatak. Da to učine evropski će političari morati priznati da ije samo grčki dug neodrživ, nego da su to i oni u većini južne Evrope. To će od njih zahtijevati da nastave s restrukturiranjem kako bi uklonili preostalu neizvjesnost koja demoralizira globalna tržišta. Zemlje u krizi neće imati drugog izbora nego da nastave putem fiskalne štedljivosti. Banke će biti prisiljene povećali stopu adekvatnosti kapitala znatno iznad sadašnjeg cilja od devet posto, tako da mogu podnijeti gubitke od svojih sredstava u državnim obveznicama – što je korak koji će sasvim sigurno zahtijevati injekciju javnih sredstava. Sve će ovo biti skupo, pa će nerazmjerno velik dio tih troškova morati snositi bogate evropske zemlje kao što je Njemačka, koje jedine imaju potrebne resurse.

Postizanje političkog sporazuma o tim odlukama bit će, blago rečeno, teško. Zemlje s manevarskim prostorom u proračunima, kao što je Njemačka, bit će prisiljene da pokažu više volje da je i koriste. Evropska će centralna banka morati spremnije podržati privredni rast i biti manje jednostrano usredotočena na stabilnost cijena. Zemlje južne Evrope već su se obvezale da provedu strukturne reforme za poticanje rasta, no čak i ako budu provedene bit će potrebno vremena da dadu opipljive rezultate Ako Evropa ne uspije pokrenuti rast, neće biti ni u mogućnosti da se izvuče iz ponora dugova i obnovi povjerenje potrebno da euro ostane značajno sredstvo međunarodne likvidnosti.

Koji ćemo scenarij vidjeti – onaj iz 1930-ih ili onaj iz 1970-ih? Odgovor ovisi o političarima u Sjedinjenim Državama i u eurozoni. Sudbina svjetske privrede je neizvjesna.

Dosad izašli brojevi časopisa Perspektive


TrendoviEkološki alarmizam

Zapanjujući previdi elitnoga kluba

Prije četrdeset godina čovječanstvo je upozoreno: težeći za sve većim privrednim rastom, ono se osuđuje na katastrofu. Rimski klub, elitna multinacionalna skupina vodećih privrednika, znanstvenika i državnih dužnosnika koju je okupio talijanski tajkun Aurelio Peccei, iznio je 1972. svoje stavove u j tankom svesku pod nazivom Granice rasta (The Limits of Growth). Zasnovana na prognozama iz složene serije računalnih modela koje su razvili profesori MIT-a, ta je knjiga izazvala senzaciju i zaokupila duh vremena toga doba: uvjerenje da su eskalirajuće potrebe čovječanstva u koliziji s ograničenim resursima svijeta i da će uskoro doći do sloma.

Granice rasta nisu bile ni prva niti jedina publikacija koja je tvrdila da nam se bliži kraj, ali je bila najuspješnija. Iako je uglavnom zaboravljena, u svoje vrijeme bila je masovni fenomen, prodan u 12 milijuna primjeraka na više od 30 jezika, a New York Times ocijenio ju je kao „jedan od najvažnijih dokumenata našeg doba.“ Čak i ako se pokazalo da je knjiga posve

Trendovi

38 perspektive

pogrešno postavljena, pridonijela je postavljanju okvira rasprave o krucijalnim pitanjima društvene i naročito ekonomske politike, s malignim učincima koji su ukorijenjeni u svijesti javnosti četiri desetljeća nakon toga. Nije suviše pretjerano kazati da je ta knjiga pridonijela tome da se svijet počne opsesivno brinuti o pogrešno postavljenim rješenjima za minorne probleme, istodobno previđajući mnogo važnije brige i razborite načine za njihovo rješavanje.

Gdje su pogriješili?Granice rasta su dobile golemu pozornost u tisku. Science im je posvetio pet stranica, Playboy ju je posebno istakao, a Life se zapitao želi li netko čuti „strašnu istinu“. Tjednici kao što su The Economist i Newsweek suglasili su se s kritikama, a 1973. je embargo na naftu učinio da knjiga ispadne proročanskom. Uz naftni šok i nagli rast cijena sirovina izgledalo je da svijet ubrzano kreće prema budućnosti kakvu je prognozirao Rimski klub.

Osnovna postavka Rimskog kluba činila se samorazumljivom i očitom: ako sve više ljudi koristi sve više robe, oni će na kraju udariti u fizičke granice planeta. Zašto su onda autori pogriješili? Zato što su previdjeli ljudsku ingenioznost, smatra Bjorn Lomborg, profesor na Poslovnoj školi u Kopenhagenu.

Autori Granica rasta naveli su pet pokretača svjetskog sistema, ali su izostavili najvažniji od njih – ljude i njihovu sposobnost otkrivanja i inoviranja. Ako mislite da u zemlji ima samo 280 milijuna tona bakra, pomislit ćete da ćete ostati bez ičega kada ga iskopate. No zamisao o „poznatim rezervama“ previđa mnoge načine na koje se količina prirodnih izvora može povećati.

Tako je npr. poboljšano istraživanje pa je 2007. u Brazilu otkriveno nalazište nafte Sugar Loaf pred obalom São Paula koje bi moglo sadržavati 40 milijardi barela nafte. Poboljšane su i metode vađenja. Naftna industrija sada buši dublje u zemlju, dalje od obala oceana i sve sjevernije u Arktiku. Buši i horizontalno i koristi vodu i paru da istisne više iz postojećih nalazišta.

Sada se može osloboditi i plin iz škriljevca pomoću nove tehnologije frackinga koja je omogućila udvostručenje potencijalnih rezervi plina u SAD tijekom posljednjih šest godina. To je nalik na tehnički prodor kemijske flotacije za bakar, koji je omogućio iskorištavanje ruda koje se ranije smatralo beskorisnim.

Kad je aluminij bio plemeniti metalAluminij je jedan od najčešćih metala, ali njegovo je vađenje bilo otežano i skupo tako da je donedavna bio skuplji od zlata i platine. Napoleon III.



je imao poluge aluminija izložene uz francuske krunske dragulje i davao je svojim počasnim gostima aluminijske vilice i žlice dok su se manje cijenjeni gosti morali zadovoljiti zlatnim priborom. Tek je izumom Hall-Héroultovog procesa 1866. cijena aluminija naglo pala a njegova je dostupnost silno povećana. Međutim, najčešće se naša ingenioznost očituje u mnoga manje spektakularnim oblicima, poboljšanjima u postojećim metodama koje smanjuju troškove i povećavaju proizvodnost.

To ne znači da Zemlja i njeni prirodni izvori nisu ograničeni. Ali upućuje na to da je količina izvora koji se u konačnici mogu stvoriti pomoću ljudske ingenioznosti daleko veća od onoga što je ljudskoj potrošnji potrebno. To je točno i za energiju, za koju mnogi misle da joj je proizvodnja dostigla maksimum. Troškove na stranu, samo nalazište Green River Formation na zapadu Sjedinjenih Država sadrži prema procjenama 800 milijardi barela iskoristive nafte iz škriljevaca, što je triput više od dokazanih rezervi Saudijske Arabije. Čak i sa postojećom tehnologijom količina energije koju danas troši cijeli svijet mogla bi se proizvoditi pomoću solarnih ploča koji pokrivaju tek 2,6 posto Sahare.

Zabrinutost zbog prirodnih izvora nije nova. Ekonomist William Stanley Jevons napisao je 1865. poražavajuću knjigu o korištenju ugljena u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zapazio je kako industrijska revolucija neprestano povećava potražnju zemlje za ugljenom i time neizbježno iscrpljuje rezerve i tako završava slomom. „Izgledat će da nema razumnih izgleda za bilo kakvo oslobođenje budućih potreba glavnog pokretača industrije.“ A 1908. je Andrew Carnegie bio taj koji je strepio: „Tokom mnogih godina bio sam impresioniran stalnim smanjivanjem naše opskrbljenosti željeznom rudom. Strašno je spoznati da naša jednom pretpostavljena opskrbljenost rudama jedva može preživjeti generaciju koja se sada pojavljuje, ostavljajući samo lošije rude za ostale godine ovog stoljeća.“ No njegova nam je generacija ostavila i bolju tehnologiju tako da je danas, eksploatiranje teže dohvatljive i lošije rude lakše i jeftinije.

Bezgranična ljudska ingenioznostDrugi način gledanja na pitanje prirodnih izvora je praćenje cijena raznih sirovina. Tabor Granica rasta tvrdi da će, kako prirodni izvori postaju rjeđi, cijene rasti. Konvencionalni ekonomisti naprotiv općenito vjeruju da će ljudska ingenioznost pobijediti i da će cijene padati. Tako je 1980. pala znamenita oklada. Ekonomist Julian Simon, obeshrabren stalnim tvrdnjama da će planet ostati bez hrane i sirovina, ponudio 10,000 dolara svakome tko dokaže da će

Trendovi

40 perspektive

bilo kojoj sirovini koju izaberu njegovi protivnici tokom vremena cijene porasti. Simonovu su rukavicu prihvatili biolog Ehrlich i fizičari John Harte i John Holdren (ovaj posljednji je sada savjetnik za znanost predsjednika Baracka Obame), rekavši da „mamac lako zarađenog novca može biti neodoljiv.“ Ta su trojica stavila oklade na krom, nikal, kositar i volfram i izabrali su vremenski okvir od deset godina. Kada je desetljeće prošlo, cijene svih ovih pet sirovina su pale i oni su morali priznati poraz (iako su ostali pri svojim početnim argumentima). Cijene sirovina su općenito padale tokom posljednjih 150 godina.

Ukratko, autori Granica rasta su, u pogledu svog najvažnijeg faktora, prirodnih izvora, spektakularno pogriješili. Njihovi grafikoni pokazuju da količine sirovina počinju visoko i zatim padaju, no situacija je upravo suprotna: oni počinju nisko i zatim rastu. Rezerve cinka, bakra, boksita (osnovne sirovine za aluminij), nafte i željezne rude sve su spektakularno porasle.

A ostali faktori?Razorni kolaps je predviđen neposredno nakon 2010., tako da bi bilo prerano za definitivnu provjeru. No dosadašnji trendovi ne podupiru tezu o slomu i propasti. Rast industrijske proizvodnje po stanovniku do današnjeg dana autori Granica rasta su ponešto precijenili, možda zato što su prirodni izvori postali jeftiniji, a ne skuplji, i zato što se sve veći dio proizvodnje premješta u uslužne djelatnosti. No konvencionalna predviđanja dugoročnog rasta BDP-a, kao vjerodostojna zamjena, pozitivna su i u oštroj suprotnosti s onim što su predvidjele Granice rasta. Tako npr. Međudržavni panel o klimatskim promjenama, jedina značajnija grupa koja je podastrla scenarije rasta do 2100., procjenjuje da će se globalni BDP po stanovniku tokom stoljeća povećati 14 puta i 24 puta u siromašnom svijetu.

A predviđanja posljednjih dvaju faktora, poljoprivredne proizvodnje i zagađenja, daleko su promašena – što je važno jer su to trebala biti dva glavna pokretača sloma ako oskudica sirovina ne odradi posao. Očekivalo se da će ukupna potrošnja hrane porasti za više od 50 posto u četiri desetljeća nakon 1970., dostići maksimum u 2010. i zatim pasti za 70 posto.

Beskrajno obradivo zemljišteU stvarnosti se raspoloživost kalorija povećala, iako ne tako dramatično (za nešto više od 25 posto), no sloma opskrbe hranom nema nigdje na vidiku i realno je vjerovati da će se povećanje nastaviti i da će biti održivo.



Pothranjenost nije pobijeđena, a apsolutni broj gladnih ljudi nedavno se zapravo nešto povećao (djelomično zbog toga što je urod prenamijenjen u proizvodnju biogoriva uslijed zabrinutosti zbog globalnog zagrijavanja). No u proteklih 40 godina, dio ukupnog stanovništva koji je pothranjen smanjio se od 35 na manje od 16 posto i sada je znatno više od dvije milijarde ljudi adekvatno ishranjeno. Svijet nije nigdje ni blizu dosezanja plafona korištenja obradivog zemljišta; sada se koristi 3,7 milijardi jutara dok je dodatnih 6,7 milijardi u rezervi. Ni mogućnosti povećanja proizvodnosti nisu iscrpljene. Izvješće UN-a iz 2006. procjenjuje da će svijet biti u stanju hraniti sve veći broj ljudi sa sve više kalorija do sredine stoljeća.

A što se tiče predviđanja zagađenja, Granice rasta su bile istodobno nejasne i zastrašujuće. Pretpostavljalo se da će globalno zagađenje izazvati globalni slom ako to prije nisu učinila smanjenja proizvodnje hrane ili prirodnih izvora, no kako je točno zagađenje definirano ostalo je nejasno. Pojedini zagađivači kao što su DDT, olovo, živa i pesticidi spomenuti su, ali kako će ubiti znatniji broj ljudi nije specificirano čime je ponešto otežano provjeravanje tog predviđanja. Zagađenje zraka može se smatrati dobrim mjerilom općeg zagađenja, jer je to bio najveći ubojica okoliša .u dvadesetom stoljeću. U siromašnom svijetu, vanjsko zagađenje zraka doista raste i ubija danas više od 650.000 na godinu. Doista, zagađenje zraka (od upotrebe prljavih goriva za kuhanje i grijanje) ubija čak i više, skoro dva milijuna godišnje (iako se taj broj polagano smanjuje).

Najveći ekološki ubojicaČak i u razvijenom svijetu, vanjsko zagađenje zraka je još uvijek najveći ekološki ubojica, (najmanje 250,000 mrtvih godišnje), iako je ekološka regulacija u posljednjih pola stoljeća dramatično smanjila smrtnost. U razvijenom svijetu zagađenje zraka u zatvorenim prostorima ne ubija gotovo nikoga. I dok je Rimski klub zamišljao idiličnu prošlost bez zagađenja sa sretnim poljoprivrednicima te budući svijet gušen dimom i otrovima od poludjele industrijalizacije, realnost je prilično drugačija. Tijekom prošlog stoljeća zagađenje nije izmaklo kontroli niti je postalo smrtonosnije, a rizik od smrti od zagađenja zraka bi prema predviđanjima trebao pasti.

Ispada da je projekt Granica rasta spektakularno pogriješio u tri glavna pokretača , a u ostala dva ponešto. Svijetu se ne iscrpljuju sirovine, ne ostaje bez hrane i ne guši se u onečišćenosti a svjetsko stanovništvo i industrijska proizvodnje rastu održivo. Zašto bismo se sada trebali brinuti? Zato što se analiza ovog projekta duboko usadila u svijest javnosti i elita i doprinosi uobličavanju načina na koji ljudi razmišljaju o nizu problema današnjice.

Trendovi

42 perspektive

Učinimo pravu stvarProblematično nasljeđe Granica rasta nije samo nepotrebna reciklaža papira i fascinacija organskim proizvodima. Općenito su ova knjiga i njeni epigoni stvorili scenarije ekološke propasti najgore vrste i otežavaju racionalno vođenje politike. Alarmizam izaziva veliku pažnju, ali rijetko dovodi do inteligentnih rješenja za stvarne probleme, za ono što zahtijeva hladno razmatranje troškova i do koristi različitih oblika djelovanja. Ukazujući na to da su problemi s kojima se svijet suočava tako veliki da ih se može riješiti samo masivnom i trenutačnom intervencijom i žrtvama – koje su obično politički nemoguće i stoga se nikad i ne provode – ekološki alarmizam zapravo guši raspravu o realističnijim intervencijama koje bi mogle značiti znatnu razliku.

Jedn od najjoštrijih kritika Granica rasta ekonomista iznio je Carl Kaysen u prikazu pod naslovom „Računalo koje je odštampalo V*U*K*“. Nakon što je nemilosrdno izdvojio greške u argumentaciji ove knjige, napomenuo je da je u pripovijesti o dječaku koji je vikao „vuk“ „na kraju bilo i stvarnih vukova“, baš kao „i u svijetu danas gdje ima stvarnih i teških problema koji se tiču privrednog razvoja kakav imamo.“ Izazov se sastoji u diferencijaciji između lažnih uzbuna i onih stvarnih i nakon toga započinjanju s razumnim naporima upravljanja rizicima.

Uzmimo zagađenje. Zahvaljujući djelima kao što su Šutljivo proljeće i Granice rasta, zabrinutost zbog pesticida zaokupilo je velik dio početnih rasprava o okolišu i zapravo je u 1970-ima monopoliziralo program mjera Agencije za zaštitu okoliša. Nažalost, time nije učinjeno ništa u pogledu rješavanja problema zagađivanja zraka u zatvorenim prostorima i onog vanjskog. Ovo bi posljednje svake godine moglo ubiti nekih 135,000 Amerikanaca – četiri puta više od broja ljudi koji pogibaju u prometnim nesrećama. No kako je to manje zanimljivo i nema poznatih sponzora, to ostaje ignoriranim vukom – kao što je i zagađenje unutar zatvorenih prostorija koje u siromašnom svijetu godišnje ubija oko dva milijuna ljudi.

Pogodak u ništaRimski klub je pozornost usmjerio u pogrešnom pravcu, izjednačujući privredni rast kao najveći problem čovječanstva. Takvu dijagnozu mogu podržavati samo bogati zadovoljni stanovnici visoko razvijenih zemalja, koji već imaju lagan pristup osnovnim životnim potrepštinama. Nasuprot tome, kada jedna očajnički siromašna žena u siromašnom svijetu ne može dobiti dovoljno hrane za svoju obitelj, razlog nije taj što svijet ne može proizvesti dovoljno hrane nego je ona ne može kupiti. A kada njena djeca obole od isparavanja od



loženja balegom, odgovor nije da počne koristiti ekološki certificiranu balegu, nego da poveća svoj životni standard i kupi čišće i bolje gorivo. Ukratko, siromaštvo je jedan od najvećih ubojica a privredni je rast jedan od najboljih načina da ga spriječi. Lako izlječive bolesti svake godine ubijaju 15 milijuna ljudi; ono što bi ih trebalo spasiti je stvaranje bogatijih društava koja si mogu priuštiti liječenje, praćenje i sprečavanje izbijanja novih bolesti.

Preporučajući svijetu da ograniči razvoj kako bi otklonio budući slom, Granice rasta su navele ljude da propituju valjanost težnje za privrednim rastom. Da se u slijedećim desetljećima te preporuke poštovalo, ne bi došlo do „uspona ostalih“; pola milijarde Kineza, Indijaca i ostalih ne bi bilo oslobođeno iz velikog siromaštva; ne bi došlo do velikih poboljšanja zdravstva, produženja životnog vijeka i poboljšanja kvalitete života za milijarde ljudi širom svijeta. Iako je škola mišljenja Rimskog kluba milostivo krenuli putem ostalih relikvija iz 1970-ih, njeni su učinci i dalje prisutni u svijesti javnosti i elite. Ljudi se više uzbuđuju zbog sudbine Protokola iz Kyota nego zbog sudbine runde pregovora u Dohi – čak i ako bi ekspanzija trgovine učinila stotine tisuća puta više koristi nego ograničenje emisija i to bi učinila jeftinije, brže i efikasno upravo za one ljude koji su najranjiviji. Došlo je vrijeme da priznamo kako je privredni rast, u nedostatku boljeg izraza, dobar, i da bi ga trebali imati više, a ne manje. (du)

Koristite interaktivno

www.inicijativa.com.hr

44 perspektive

Demografske zamke

Hoćemo li izumrijeti?!

Donedavno su katastrofičari pretskazivali da će nam planet postati pretijesan za veći broj stanovništva, sada se javlja zabrinutost da bi neke razvijene zemlje mogle opustjeti zbog dramatičnog pada nataliteta. Hrvatska se po malo čemu može smatrati razvijenom, ali u samom je svjetskom vrhu po potonjem pokazatelju pa nam zaista prijeti izumiranje, ako se ne opametimo, što se baš ne čini vjerojatnim.

Piše: Drago Kojić

U svom fantastičnom i alegoričnom romanu za djecu Antioine de Saint-Exupéry na duhovit način svome malom svemirskom sugovorniku kaže kako bi se cjelokupno čovječanstvo moglo smjestiti na samo jedan od velikih otoka. Doduše, u vrijeme pisanja toga djela, koje je i danas planetarno popularno, svjetsko je stanovništvo brojilo jedva dvije milijarde ljudi, danas smo već dostigli sedam milijardi. Stručnjaci tvrde, na temelju pokazatelja, da će taj broj i dalje rasti, ali sporije nego u 20. stoljeću kada je zabilježena eksplozija plodnosti. Naravno, i sadašnja bi se svjetska populacija mogla nagurati na dva velika otoka (možda čak i jedan) ali bi nam bilo prilično tijesno.

Iako će broj Zemljana rasti sporije nego dosad, nije neopravdana zabrinutost demografa za održivi razvitak jer se dramatično smanjuje površina plodnoga tla, a povećavaju pustinje. Usto, klimatske promjene – bilo da su prouzročene čovjekovim nerazboritim ponašanjem, tj nasiljem prema prirodi, ili je riječ o prirodnim ciklusima – otežavaju posao poljoprivrednicima. Tako smo i protekloga ljeta bili svjedoci diluvijalnih poplava u nekim dijelovima svijeta, npr. na Filipinima, ali i pogubne suše u drugim podnebljima, u SAD-u, Evropi, posebice u Hrvatskoj.



Globalna neravnomjernostNa ovom primjeru mogli bismo šaljivo ustvrditi kako je statistika točan broj netočnih podataka. Čovječanstvo se, doduše, povećava, ali neravnomjerno pa će za desetak godina Indija dosegnuti gotovo 1,5 milijardi stanovnika, prema današnjih nešto više od 1,1 milijarde, čime će preteći danas vodeću Kinu i postati najmnogoljudnija. Još će popriličan broj zemalja, mahom onih u razvoju, povećati populaciju, ali nije malo ni onih, prvenstveno europskih, koje će se brojčano smanjiti. U tu nepopularnu skupinu, na žalost, moramo svrstati Hrvatsku, koja već stanovito vrijeme ima negativnu stopu prirasta stanovništva.

Kada je prije nekoliko mjeseci u našem dijelu Jadrana zatečen brod s nekoliko desetaka izbjeglica iz Afrike i Azije, u našim su se medijima pojavili napisi iz kojih se, doduše neizravno, moglo zaključiti kako se valja što prije riješiti tih neželjenih gostiju, jer će nam dodatno opteretiti ionako do kraja ogoljeni državni budžet i ugroziti „nacionalnu ravnotežu“. Međutim, možda nije daleko dan kada ćemo dobrodošlicom dočekivati došljake koji će nam poboljšati demografsku sliku, koja je sve nepovoljnija jer imamo sve više starije populacije, a sve manje omladine. Nastavi li se trend, tko će namicati novac za mirovine, zdravstvo, školstvo i brojne druge izdatke? Izgledno je da ćemo, uz brojne druge „artikle“ morati uvoziti i radnu snagu. Nikakva ksenofobija, kojoj je sklon ne mali broj Hrvata, neće moći spriječiti takav rasplet demografskog scenarija.

Hrvatske anomalijeNaravno, bilo bi višestruko djelotvornije da se sami potrudimo „proizvesti“ više djece, ali svi dosadašnji pokušaji, koji su imali brojne verbalne pobornike, a malo stvarnih podupiratelja, nisu donijeli vidniji učinak. Umjesto da se cijela nacija zdušno i složno zalaže za veći natalitet mi se godinama prepucavamo oko toga tko smije ili ne smije imati i podizati djecu i jesu li stvorena spontano ili uz liječničku pomoć.

Našim političarima, naročito u predizbornim kampanjama, puna su usta brige za porodicu i mladi naraštaj, s posebnim naglaskom na onima s velikim brojem djece. Kada se riječi pretvore u praksu onda počnu nadmudrivanja o tome tko ima pravo na jeftiniji ili besplatan vrtić, kakvu će porodiljsku naknadu dobivati zaposlene majke i tako dalje i tomu slično. U prilog većem natalitetu ne govore ni podaci o stotinama tisuća nezaposlenih. Cjelokupna društvena „elita“ morat će promijeniti ponašanje želimo li zaustaviti odumiranje Hrvata. Ideologiziranje i lažno domoljublje, kako smo se imali prilike uvjeriti, ne samo

Trendovi

46 perspektive

da nije rješenje, nego je jedan od uzroka nevolja u koje smo se uvalili. Riječ je tu o čistoj ekonomskoj računici koja je potpuno zapostavljena.

Pouke tuđih iskustavaMožda bismo ponešto mogli naučiti iz primjera zemalja koje su se s problemom depopulacije suočile prije nas jer to je raširen trend u razvijenom dijelu planeta. Francuska je prva, još u 19. stoljeću iskusila pad nataliteta, kada su mali zemljoposjednici počeli stvarati manji broj djece kako bi izbjegli diobu imanja na velik broj nasljednika OBJASNITI ZAŠTO JE TO PROBLEM BIO. Slično je postupala i srednja klasa i uz sporiji rast stanovništva Francuzi su počeli strahovati za vlastitu sigurnost. Poraz u ratu s s Prusijom 1870-71. pretvorio je mali broj novorođenčadi u političku temu jer je vječiti neprijatelj, Njemačka, bilježila mnogo brži prirast stanovništva. U navedenim godinama Francuska i Njemačka imale su podjednak broj pučanstva, ali na početku Prvoga svjetskog rata 1914. odnosi su se bitno promijenili: njemačka je populacija bila za oko polovicu brojnija. Ipak, Francuzi nisu poduzimali nikakve reforme u korist pronatalitetne politike sve do podvečerja Drugoga svjetskog rata, da bi 1939. usvojili Obiteljski kodeks (Code da la Famille), koji je zajamčio primjerenu financijsku potporu roditeljima.

Poslije Drugoga svjetskog rata francuski su lideri poraz 1940. pripisivali stagnaciji demografskoga, ekonomskog i društvenog razvitka. Da bi se polučio status kakav su priželjkivali tadašnji lideri na čelu s predsjednikom Charlesom de Gaulleom, trebala je nova dinamičnost: više socijalne pravde, snažnija privreda i brži rast stanovništva. Tako se je Francuska pokušavala izbaviti iz industrijskoga nazadovanja i demografskog propadanja, a učinila je to prije svega izdašnim programom financijske pomoći obiteljima s djecom. Stopa novorođenčadi skočila je znatno iznad razine održavanja postojećeg stanja.

Sličan pristup pokazao se djelotvornim u Švedskoj, koja je 1910-ih bila suočena s iznimno niskom stopom nataliteta. Kada su na vrhuncu ekonomske depresije na vlast došli socijal-demokrati Šveđani su poslušali savjet jednoga od svojih ekonomskih stratega, Gunnara Myrdala, za rješavanje populacijske krize. Myrdal je tvrdio da Švedska mora omogućiti ženama da podižu djecu i postižu karijeru – ako se želi potaknuti niska stopa poroda, što je u to doba bila revolucionarna zamisao.

Dobrodošlica željenoj djeciBudući da su djeca bila krucijalna investicija za društvo, ali i ekonomsko opterećenje za pojedinačne obitelji, vlada je trebala preraspodijeliti bogatstvo,



od kućanstava s malo ili nimalo djece u korist onih koja su ih imala mnogo. Trebalo je ukloniti prepreke koje onemogućuju prosječnim ljudima ispuniti svoju želju da se ožene i imaju potomstvo. Glavna je prepreka bio trošak podizanja djece. Za razliku od konzervativnih pronatalista, Myrdal i njegova supruga (zajednički su objavili knjgu o toj temi) podržavali su pravo na kontracepciju. Dobro je kada obitelji žele djecu, ali treba da imaju samo djecu koju žele.

Danas Francuska i Švedska izdvajaju otprilike četiri posto BDP-a za potporu obitelji. Obje zemlje primjenjuju sustav koji uklanja najveći dio tereta s roditelja i olakšavaj ravnotežu napora za rad i za uzdizanje obitelji. Rezultat je da imaju pristojne stope nataliteta, Francuska blizu razine održavanja dostignutog broja stanovništva, a i Švedska malo ispod toga.

Ima još zemalja koje s manje ili više uspjeha uspijevaju održati demografsku ravnotežu, ali podosta je i onih koje u pokušaju podizanja stope nataliteta primjenjuju neadekvatne i nedjelotovorne mjere, a neke i ne pokušavaju mnogo učiniti. U toj su kategoriji, primjerice, Italija i Japan, od kojih bi čovjek očekivao više djelotvornosti, s obzirom na to da je riječ o zemljama s vrlo inventivnim stanovništvom tijekom povijesti. U Italiji je dugo bio problem troma država, koja nije čak ni pokušavala promijeniti norme o podizanju djece. Stopa nataliteta 1970-ih je pala ispod razine održavanja dostignutog stanja, ali je tek dva desetljeća kasnije shvaćena dimenzija problema koji je katastrofalnih razmjera. Lani je stopa rodnosti splasnula na samo 1,42, a ako se to nastavi značilo bi da će se talijanska populacija prepolovljivati svakih 40 godina, kako prognozira jedan tamošnji demograf. Za 30 godina bit će više žena starijih od 80 godina nego djevojčica pubertetske dobi, a onih iznad 70 više nego onih ispod 30 godina. (Treba li napominjati da ni hrvatski pokazatelji nisu bitno povoljniji. Naša je stopa fertiliteta – prosječnog broja djece po jednoj ženi – još niža od talijanske, i iznosi 1,35.)

Politički fatalizamJapan je još više izložen prijetnji implozije stanovništva sa stopom fertiliteta od samo 1,21. Demografi pretskazuju da će 2050. oko 38% samuraja biti u dobi iznad 65 godina. Japan je 2005. imao 128 milijuna stanovnika, a 2050. mogao bi pasti na oko 100 milijuna. Usto, za razliku od Italije, teško može računati na gotovo ikakvo useljavanje.

Japanska je vlada smišljala mjere koje su trebale povećati broj poroda, ali primjena je bila začuđujuće mlitava za zemlju koja se smatra uzorom efikasnosti. Poslodavci pak prisiljavaju žene da biraju između obitelji i karijere.

Trendovi

48 perspektive

Tako se žene koje imaju djecu teško mogu vratiti na profesionalna radna mjesta, a kompanije nerado odobravaju skraćivanje dugačke radne satnice. Iako je na papiru mnogo propisa koji bi trebali poboljšati stanje – primjena je prilično nedjelotvorna (kao da su se ugledali u Hrvatsku). Tako sve više žena kasnije stupa u brak, ili se uopće ne udaju, a one koje to čine odlučuju se za manje djece, nedovoljno čak i za prostu reprodukciju.

U nekima od zemalja političari se ponašaju pomalo fatalistički prema padu broja stanovništva. Djelomice je razlog u tome što su to, kao Italija i Japan, bogata društva pa se ekonomski efekti smanjenih stopa fertiliteta još ne osjećaju u punoj mjeri. A sve dok ne izbije kriza, poput sadašnje financijske i sveopće ekonomske, političari su skloni takve teme stavljati pod tepih.

Gdje je tu motivacija?Cinik bi rekao da se hrvatski političari tako ponašaju uvijek, kad je kriza i kada nije. Doduše, još veći cinik primijetio bi da mi nikada nismo ni bili društvo bez krize, niti u bivšem komunnističkom socijalizmu niti u današnjoj navodno višestranačkoj a faktički jednostranačkoj demokraciji. Kod nas je toliko kriznih elemenata da jedan više ili manje ne uzbuđuje one koji odlučuju o našoj sadašnjosti i sutrašnjici. A zapravo odlučuju i o prošlosti, koja je u Hrvatskoj izvjesnija od budućnosti. Zato na dramatično demografsko stanje tek povremeno upozorava pokoji profesionalni zanesenjak ili mediji u potrazi za dramaatičnosti.

Naravno, uz svu našu poslovnično traljavu zakonodavnu normativnost, našlo bi se dovoljno argumenata za poboljšanje demografske slike, koja će postati sve lošijom. Praksa međutim upadljivo odudara od ičega suvisloga. Evo sitnoga primjera. Obitelj A. R. sastoji se od majke, oca i dvoje djece, osnovnoškolaca. Otac zarađuje 3.200 kuna na mjesec, majka je na burzi rada, djeca dobivaju (zajedno) 438 kuna dječjeg doplatka. Upravo je počela školska godina i ta je obitelj morala izdvojiti gotovo 3.000 kuna samo za školske udžbenike i bilježnice, a za gablec u školi valja svaki mjesec izdvojiti dva puta po 130 kuna.

Poanta nije u tomu što ta obitelj teškom mukom sastavlja kraj s krajem, tj. jedva preživljava nego u tomu što na desetke tisuća, ako ne i više, hrvatskih obitelji živi u još lošijim uvjetima. Godinama se vode neplodne diskusije o tomu hoće li studij biti besplatan za sve studente, a nitko i ne spominje da najprije treba stići do statusa koji omogućuje upis na fakultet. Koliko su hrvatski roditelji motivirani imati više djece da bi se Hrvati spasili od izumiranja? Odgovor je vrlo očit.


Zabrinjavajuće dimenzije nezaposlenosti mladeži

Statistika dodatno ocrnjuje sliku

Steven Hill u ekonomskom dnevniku Financial Times tvrdi da je metodologija kojom se izračunava nezaposlenost mladih netočna i nudi drugačiji način „mjerenja“ koji drži preciznijim

Piše: Mario Ribar

Ne protekne dan a da se u hrvatskim tiskovnim, elektroničkim i internetskim medijima ne pojavi vijest ili komentar o dramatičnom povećanju nezaposlenosti, posebice među mladom populacijom. Slaba nam je utjeha da je to boljka koja se širi epidemijskim razmjerima diljem Evrope i cijeloga svijeta. Tako u Španjolskoj i Grčkoj nezaposlenost mladih osoba dostiže skandaloznih 50%, a na području eurozone više od 20%. Ali utjehu bismo možda mogli naći u tvrdnji što ju je u Financial Timesu iznio Steven Hill: da su pokazatelji o nezaposlenosti mladeži rezultat pogrešne metodologije izračuna. Drugim riječima, da iskrivljuje stvarnu razinu nezaposlenosti među mladima, prikazujući je većom nego što zapravo jest. Ista se metodologija primjenjuje i za mjerenje nezaposlenosti odraslih i vjerojatno umanjuje stvarnu stopu, tvrdi autor. I tako zapravo način na koji izračunavamo nezaposlenost daje iskrivljenu sliku stvarnosti, ako je nova teorija točna.

Problem je sljedeći: stopa nezaposlenosti odraslih izračunava se kao postotak zaposlenih u odnosu na ukupan broj radnika koji čine radnu snagu. Dakle, ako imate 20 nezaposlenih radnika i 200 radnika u radnoj snazi, stopa nezaposlenosti iznosi 10%.

Ali kada je riječ o mladima, oni koji studiraju na sveučilištima ili su na radnoj praksi s punim vremenom nisu uključeni u radnu snagu jer niti rade niti traže posao. Kada se milijuni studenata isključe iz radne snage, to čini manjim nazivnik u jednadžbi, dok brojnik ostaje isti, pa onda stopa nezaposlenosti ispada višom.

Trendovi

50 perspektive

Omjer umjesto stopePretpostavimo da u navedenom primjeru od 200 radnika 150 pohađa sveučilište. Oni neće više biti uključeni među radnu snagu pa iako će broj mladih bez posla ostati nepromijenjen, stopa nezaposlenosti učetverostručit će se, na 40%.

Ista metodologija primijenjena na nezaposlenost odraslih vjerojatno umanjuje stvarnu razinu. Budući da samo odrasle svrstava u radnu snagu, nisu uračunati oni koji su prestali tražiti radno mjesto. Broj takvih „obeshrabrenih radnika“ znatno je porastao pa se nezaposlenost čini nižom nego što stvarno jest.

U ekonomskoj literaturi mnogo se debatira o ispravnom načinu mjerenja nezaposlenosti, a svodi se na to što bi trebalo uključiti u brojnik i nazivnik. Hill nudi metodologiju koju smatra preciznijom za izračunavanje nezaposlenosti mladeži, tj. uspoređivanje broja nezaposlenih s ukupnom populacijom osoba mlađih od 24 godine.

To se naziva „omjerom“ (umjesto „stopom“) i Eurostat, statistička služba Evropske unije, izračunava nezaposlenost među omladinom koristeći obje metodologije. Međutim, kako napominje Hill, u široj javnosti objavljuje se samo rezultat koji on smatra pogrešnim. A razlike mogu biti ogromne. Primjerice, stopa nezaposlenosit mladih u Španjolskoj iznosi 48,9%, dok je omjer njihove nezaposlenosti samo 19%. Stopa nezaposlenosti mladih u Grčkoj je 49,3%, a omjer samo 13%. U Irskoj i Italiji stopa je 30,5% a omjer samo 11,7% za prvu, a 8% za drugu. Za eurozonu je stopa nezaposlenosti omladine 20,8%, a omjer samo 8,7%.

Goleme razlikeTo su goleme razlike koje proizlaze samo iz promjene metodologije. Koja je metodologija najbolja? Izostavljanje velikoga broja mladih ljudi koji pohađaju visoke škole i sveučilišta ili su na radnoj praksi nema puno smisla. Ispada da, posve izopačeno, što više obrazovanja ili radne pripreme mladi ljudi dobivaju, to je veća stopa njihove nezaposlenosti, drži autor. Naravno, dio mladih ljudi može biti na školovanju jer je to utočište, tj zaštita od klimavoga tržišta rada (iako studirati ili stjecati više radnog iskustva i nije tako loše rješenje za vrijeme ekonomskog usporavanja). A omjer od 13 ili 19% u Grčkoj i Španjolskoj nije nešto zbog čega bi trebalo osjećati spokojstvo. Ipak, dok je stopa nezaposlenosti mladih u eurozoni porasla od 2009, omjer je ostao isti (iako su oba pokazatelja znatno iznad razina 2008).


Statistika dodatno ocrnjuje sliku

Ta „pogrešna“ metodologija primijenjena je u vrijeme studentskih protesta u Francuskoj u ožujku 2006, kada su stope nezaposlenosti iskazivane s 22%, dok su istodobno u Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u i Njemačkoj iznosile 11,12 i 13%. Ali ekonomski dnevnik Financial Times otkrio je da je samo 7,8% svih osoba mlađih od 25 godina bilo bez posla u Francuskoj, dakle slično kao i u tri navedene zemlje. Ispostavilo se da je Francuska imala znatno veći postotak omladine na sveučilištima na redovnom studiju koji nije bio svrstan u radnu snagu.

I nobelovci griješe?Nezaposlenost među mladim ljudima zacijelo je zabrinjavajuća i valja joj se suprotstavljati, ali stanje ipak nije ni približno onako strašno kao što sugeriraju novinske naslovnice i udarne vijesti na televiziji, upozorava Steven Hill. Na žalost, iskrivljene podatke navode čak i ekonomisti koji bi morali znati pravo stanje, a među njima su i dobitnici Nobelove nagrade Paul Krugman i Joseph Stiglitz.

Jedna od stvari koju smo naučili iz ekonomske krize jest da nam treba bolji način mjerenja privrednoga stanja i učinka. To uključuje bolji način procjene razine nezaposlenosti koja izaziva brojne političke i javne rasprave.

Jamačno će nova mjerila objeručke prihvatiti i hrvatski politički i ekonomski kormilari, koji čupaju kosu zbog nezavidnoga stanja u kojemu nam se zatekla privreda. Maleno, makar samo statističko uljepšavanje stanja nezaposlenosti mladih, a time i ukupne ekonomske slike vjerojatno će prihvatiti objeručke.

Tek 2016. manja nezaposlenost mladih

Globalna kriza stvara „izgubljenu generaciju“ što bi moglo ugroziti društvenu koheziju i budući ekonomski rast – Međunarodna organizacija rada ne vjeruje da bi deregulacija poslodavce učinila sklonijim da zapošljavaju omladinu

Globalna nezaposlenost mladih zadržat će se na visokoj razini sve do 2016, a politički i ekonomski kormilari u zemljama kao što su Španjolska i Grčka trebale bi primjenjivati stimulativne mjere kao što su infrastrukturni

Trendovi

52 perspektive

programi da bi se smanjila, upozorava međunarodna organizacija rada (ILO).

U svom godišnjem izvješću o trendovima zapošljavanja omladine ta agencija UN-a prognozira da će u ovoj godini globalna nezaposlenost mladih dostići 12,7% te da će se zadržati na toj razini još najmanje četiri godine. (ILO u svom izvještaju ne koristi metodologiju što je zagovara Steven Hill, po kojoj bi stopa nezaposlenosti mladih bila niža.) U svakom slučaju takvo stanje stvari pojačava strah da globalna ekonomska kriza stvara „izgubljenju generaciju“ mladih ljudi što bi moglo ugroziti društvenu koheziju i budući ekonomski rast.

Razvijene zemlje, uključujući Evropsku uniju, bilježe najbrži rast nezaposlenosti mladih ljudi od početka financijske krize. Nezaposlenost mladih na tom području u ovoj će godini dosegnuti 18%, a na 16% trebala bi se spustiti 2016, što je još uvijek znatno više od 12,5% kolika je bila 2007.

„Bijeg“ na sveučilištaI u nekim zemljama u razvoju, naročito na Srednjem istoku i u Sjevernoj Africi, gdje je i dosad nezaposlenost omladine bila rekordna, uslijedit će daljnji rast. Takvom nepovoljnom ishodu kumovali su i ekonomski poremećaji izazvani nemirima u Arapskom proljeću.

ILO procjenjuje da je više od šest milijuna mladih ljudi izišlo s tržišta rada, ostajući dulje u obrazovnom sustavu ili prestajući tražiti radna mjesta. Da nije bilo te pojave, globalna nezaposlenost mladih bila bi za još jedan posto viša, navodi agencija.

Čak i oni mladi ljudi koji imaju radna mjesta često su zaposleni privremeno ili sa skraćenim radnim vremenom, što im daje malo sigurnosti.

ILO je odbila pozive nekih poslovnih skupina na deregulaciju koja bi poslodavce učinila sklonijima da zapošljavaju mladež, smatrajući da to ne bi imalo učinka u sadašanjoj situaciji. To se vidi na primjeru Španjolske, gdje je deregulacija bila snizila stopu nezaposlenosti mladih u godinama prosperiteta, ali nakon nastanka krize ti su mladi ljudi bili prvi na popisu otpuštanja s posla.


Dossier

Komparativna analiza hrvatske privrede

Slom prerađivačke industrije

Nekonkurentnost hrvatske industrije sintetički je izraz pogrešnog modela privređivanja. U posljednje četiri godine je industrijska proizvodnja opala za punih 28 posto. Naglašenija podrška domaćim proizvođačima i izvoznim nastojanjima dobro zvuči, ali se postavlja pitanje je li riječ samo o novoj retorici ili stvarnoj promjeni razmišljanja o ulozi industrije i izvoza u gospodarskom životu zemlje. U okvirima procesa internacionalizacije i globalizacije Hrvatska se ne smije zatvarati i izolirati, ali mora se izboriti barem za recipročne odnose s inozemnim partnerima

Priredio: Ante Gavranović

Zanimljive rasprave vode se učestalije nego ranije ovih dana na temu uloge i mjesta industrije u hrvatskom gospodarstvu. Razloga za to je više, ali svakako pretežu dva. Jednom je riječ o ozbiljnom padu industrijske proizvodnje, koja je postala redovita pojava posljednjih godina. Činjenica je da razina

Dossier

54 perspektive

industrijske proizvodnje ni nakon više od 20 godina, nije dostigla onu iz 1989. U posljednje četiri godine pad industrijske proizvodnje poprima gotovo katastrofalne razmjere. Stručnjaci i statistika govore o padu u desecima postotaka. Uz fizički nestanak brojnih tvornica, sve je manje proizvoda više tehnološke razine u samoj proizvodnji, pa onda i izvozu. Dodajmo tome da se stagnacija i pad izvoza protežu posljednjih desetak godina. Drugi je vezan uz sve veći inozemni dug, koji poprima opasne razmjere i, ako ne paniku, ipak izaziva ozbiljnu zabrinutost.

Nesklad izvoza i uvoza, sada već na alarmantnoj razini, pa time i sve veće opterećenje platne bilance, traži protumjere Hrvatske narodne banke i Vlade. One su pretežito usmjerene na obuzdavanje i smanjivanje uvoza, a tek sporadično se spominju i poticajne mjere za pojačani izvoz. Svi akteri ove ekonomske drame svjesni su, međutim, da palijativne mjere mogu samo privremeno zaustaviti nepovoljna kretanja, ali ne i dugoročnije nepovoljne trendove. A upravo su oni uzrokom ukupno nepovoljne pozicije hrvatske privrede. Naime, sve izraženije dolaze na naplatu računi objektivno pogrešno postavljene i provođene gospodarske politike, koja još tamo od Programa stabilizacije (1993) daje pogrešne signale i impulse.

Nestanak velikih gubitak za maleSve analize pokazuju da hrvatski robni izvoz čine proizvodi prerađivačke industrije. Statistički izraženo, to je otprilike 95 posto ukupnoga robnoga izvoza. Razina industrijske proizvodnje još uvijek jedva prelazi 75-80 posto predratne razine. Kako u tim uvjetima uopće pomišljati na rast izvoza?

Proces deindustrijalizacije najviše se odrazio upravo na području prerađivačke industrije, gdje je od 1990. godine izgubljeno više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom sektoru. Treba li možda upravo u tom segmentu ekonomske politike tražiti odgovor za sadašnje stanje? Relativno velik broj 'velikih' omogućavao je složenije kooperantske poslove za mala i srednja poduzeća. Pokazalo se da nestankom tih 'velikih' i taj dio privrede znatno opada, jer se bez oslonca na velike tvrtke ili sustave teško mogu razvijati i opstajati ona manja poduzeća.

Tu tezu ne treba posebno dokazivati i ona je našla konačnu potvrdu i u objavljenim rezultatima 1000 najvećih tvrtki u Hrvatskoj. Tako je u 2011. samo stotinu najvećih poduzetnika (0,001 posto ukupnog broja svih aktivnih tvrtki) sudjelovalo s 23,06 posto u ukupnom broju zaposlenika, 35,4 posto u ukupno ostvarenom prihodu, 54,2 posto u ukupnoj dobiti i 41,6 posto u ukupnim gubicima, 47,3 posto u ukupnom izvozu, 54,1 posto u ukupnom

55



uvozu te sa 52,2 posto u ukupnim ulaganjima. Proširimo li listu na svih 1000 najvećih proizlazi da su ove tvrtke ostvarile čak 69 posto ukupnih prihoda i zapošljavalo 45,2 posto svih zaposlenih.

Pažljivija analiza postignutih poslovnih rezultata unosi, međutim, nove prijepore. Veliki poduzetnici Hrvatske ostvarili su u prošloj godini 7,4 milijarde kuna konsolidirane dobiti, srednji 201 milijun kuna neto gubitaka, a mali poduzetnici 20 milijuna neto dobiti. Srednji poduzetnici samo godinu dana ranije ostvarili su gubitak od 353 milijuna kuna, pa je potpuno jasno da je ta kategorija poduzetništva u najmanju ruku problematična. Najveći njihov problem je u tome što nemaju čvrstu potporu velikih u proizvodnji i izvozu.

Samo 5 hrvatskih tvrtki ostvarilo u 2011. ukupni prihod iznad milijardu eura, 10 njih oko 500 milijuna eura, 67 tvrtki prihodovalo je između 150 do 400 milijuna eura, 29 tvrtka iznad 100 milijuna, dok je 220 tvrtki s te liste ostvarilo ukupni prihod iznad 50 milijuna eura (oko 375 milijuna kuna), ukazujući na ukupno neadekvatnu i lošu strukturu domaće privrede. Najmanji prihod na

Izvor: DSZ; obrada: HGK

PRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA U 2011. GODINI -2008=100-

10 Proizvodnja prehrambenih proizvoda11 Proizvodnja pića12 Proizvodnja duhanskih proizvoda13 Proizvodnja tekstila14 Proizvodnja odjeće15 Proizvodnja kože i srodnih proizvoda16 Prerada drva i proizvoda od drva i pluta17 Proizvodnja papira i proizvoda od papira18 Tiskanje i umnožavanje snimljenih zapisa19 Proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda20 Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda21 Proizvodnja osnovnih farmaceutskih proizvoda22 Proizvodnja proizvoda od gume i plastike

23 Proizvodnja ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda24 Proizvodnja metala25 Proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, osim

strojeva i opreme26 Proizvodnja računala te elektroničkih i optičkih

proizvoda27 Proizvodnja električne opreme28 Proizvodnja strojeva i uređaja, D. N.29 Proizvodnja motornih vozila, prikolica i poluprikolica30 Proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava31 Proizvodnja namještaja32 Ostala prerađivačka inustrija33 Popravak i instaliranje strojeva i opreme

Dossier

56 perspektive

listi najvećih ostvarila je tvrtka „Duhan“ iz Pule s 12 milijuna eura. Dobit je iskazalo 765 tvrtki s liste najvećih, a čak 232 završile su poslovanje u crvenim brojkama.

Paradoks hrvatske privredeTreba spomenuti još jedan paradoks. Hrvatska danas nema niti jedno ozbiljno vanjskotrgovinsko poduzeće koje bi se osmišljeno bavilo izvozom. Kako bez takvih mehanizama povezivati malo i srednje poduzetništvo i okupljati ono najbolje što imamo na tom području i kako tim dokazano kreativnim ljudima omogućiti plasman njihovih kvalitetnih proizvoda na inozemnim tržištima?

Nepovoljno stanje potvrđuje i činjenica da čak 349 od 1000 najvećih tvrtki u prošloj godini nije izvezlo robe i usluga ni za jednu kunu, a da je 106 tvrtki izvezlo za manje od milijuna kuna (140.000 eura), pa dolazimo do dramatičnog podatka da gotovo 50 posto najvećih tvrtki u nas posluje isključivo na domaćem tržištu i nije uključeno u procese borbe za nova tržišta i internacionalizaciju. Otuda, konačno, i niska granica opće konkurentnosti.

Što sve to pokazuje? Jalova uzrečica kojom 'pokrivamo' sve te objektivne neuspjehe u gospodarskim odnosima s inozemstvom svodi se gotovo isključivo na pojam nekonkurentnosti. Formula neuspjeha je, međutim, ponešto drugačija. Ona se svodi na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, izostanak podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, i na pojavu sve snažnijeg uvoznog lobija. Dodajmo tome i trajno pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno zapostavljanje mjera mikroekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja. Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike.

Rast izvoza nosi znak jednakosti s razvojem, ali ni sadašnja vlada, usprkos proklamacijama i obećanjima da će proizvodnju i izvoz staviti u prvi plan svih svojih nastojanja, nije u tom pogledu učinila mnogo. Jednostavnije rečeno, nije razradila proaktivnu industrijsku i izvoznu politiku. Istina, obećava podršku i niz poticajnih mjera koje će s jedne strane stabilizirati domaću proizvodnju, omogućiti potpunu rekonstrukciju industrije, a uz to stvarati i realne preduvjete za povoljniju poduzetničku klimu.

57



Međunarodni natječaji isključuju domaće tvrtkeOvaj stav, kao svojevrsna metafora, trebao je osigurati novi, rekli bismo vrlo ozbiljan pristup domaćoj proizvodnji i razvoju domaće industrije. Praksa je ipak krenula drugim putom. U posljednjih se desetak godina slavilo tvrtke koje su dohodak ostvarivale zaštićene carinama ili su živjele na račun proračuna, a oni koji su tražili mjesto na inozemnim tržištima, cijelo su vrijeme bili u zapećku i vrlo su često tretirani kao neuspješna, gotovo besperspektivna poduzeća. Primjera za ovu ozbiljnu tvrdnju ima na pretek, a napose je to neprimjeren odnos prema cjelokupnom metalskom i energetskom kompleksu, koji je – s druge strane – godinama bio štitonoša i barjaktar ukupnoga izvoza i industrijskog razvoja. Obećanja su Vlade i samog premijera da će se ta poduzeća, u okviru nove gospodarske politike i ukupne strategije razvoja, staviti u fokus društvenog interesa, da će ih se promovirati i podržati ukupnom razvojnom, gospodarskom i monetarnom politikom. Pokušaj je to da se domaća industrija vrati na stare 'staze slave' odnosno da se redefinira 'uloga i mjesto domaće industrije u ukupnom gospodarskom životu Hrvatske i posebno njenom razvoju'. Pokušaj, uobičajeno, nije (još) dao rezultata, a voda je došla do grla.

Ideja da se promijeni stav prema domaćoj industriji dugo je sazrijevala. Sazrjelo je i mišljenje kako Hrvatska može sama financirati, sama izvesti i sama koristiti neke velike projekte, koji nisu samo poticaj zaposlenosti, već prije svega razvoju domaće industrije. U tom smislu treba pozdraviti nastojanja, kako bi se zacrtala jasna pravila igre i potpuno 'pokrili' nacionalni interesi u tom pogledu.

Izvor: DZS; obrada HGK

VRIJEDNOSTI ROBNOG IZVOZA I UVOZA RH

Dossier

58 perspektive

Zašto je odjednom došlo do promjene uvjerenja? Pokazalo se na nizu primjera da inozemni krediti i međunarodni natječaji (vezani uz njih) pružaju istinski vrlo malo mogućnosti da se domaće tvrtke uključuju u veće projekte, osim eventualno kao izvođači grubih graditeljskih i drugih uslužnih radova ili podizvođači samo nekih segmenata ili proizvoda. Ako se, naime, razmotri međunarodne natječaje tih financijskih institucija, može se jednostavno utvrditi vrlo nijansirane razlike i sofisticirane zamke, koje domaćim proizvođačima zapravo ne daju nikakve mogućnosti u tim natječajima.

Mehanizmi zaštite vlastitih gospodarskih interesaVlada je (konačno) otkrila da postoji potrebno domaće znanje, čak i potrebni domaći kapital, i da bi svaki drugi oblik kreditiranja velikih projekata, koje može svladati domaća industrija, bio dodatan nepovoljni uteg u daljnjem procesu nazadovanja domaće proizvodnje i onemogućavanje vlastitog razvoja. Vlada je shvatila i činjenicu da mora, ako želi opstati, razvijati sofisticirane mehanizme zaštite vlastitih gospodarskih interesa, jer postoji opasnost da se oni utope u opća kretanja.

To, međutim, ne znači da se Hrvatska treba zatvarati, osobito u okvirima procesa internacionalizacije i globalizacije, ali mora voditi računa da ima barem recipročne odnose s partnerima. Jasno, oni ne štite domaću proizvodnju klasičnim carinama (što je kod nas uvriježeno kao praksa), već bescarinskim mjerama, standardima, pokusnim ispitivanjima, certifikatima, rokovima probne proizvodnje i na slične načine. Ništa od toga nije prisutno kad je riječ o plasmanu inozemne opreme i kompleksnih postrojenja u nas. Zar nije najporaznija kritika Vladinih mjera činjenica da se svih ovih godina nisu razradili mehanizmi obrane domaćih interesa i domaće proizvodnje. Odnosno - zakonski okviri koji bi pobliže regulirali upravo ovaj dio zaštitnih mjera?

Naša se industrija, ali i gospodarstvo u cjelini, zaista nalaze na raskrsnici. Ili će se štititi domaći interesi i adekvatno se ponašati u skladu s takvim opredjeljenjem i time omogućiti razvoj industrijama koje su bile nositelj ukupne snage hrvatskoga gospodarstva, ili će upravo ta industrija potonuti u sivilo i doći u potpuno podređen odnos prema razvijenima kad je riječ o proizvodnim i izvoznim mogućnostima, odnosno kada je u pitanju ukupan razvoj. Odabir pravog puta je – na nama. Izazov liberalizacije i restrukturiranja, ma kako bolan bio, pravi je ispit ukupne društvene odgovornosti za vlastiti razvoj, vlastiti identitet, ali i spremnosti da se na novim osnovama uključujemo u tijekove međunarodne razmjene i gospodarske suradnje.

59



Kamo su iščezle tvornice?Da bi se sagledalo uzroke sloma hrvatske prerađivačke industrije i njen sadašnji položaj trebamo se vratiti u prošlost. Konkretno, udio industrije i rudarstva u ukupnoj privredi Hrvatske iznosio je u 1990. godini 40,9 posto, ukupan prihod 40,1 posto, dobit nakon oporezivanja 37,9 posto i ukupni gubitak nakon oporezivanja čak 65,8 posto. Ti isti pokazatelji za 2011. godinu daju potpuno drukčiju sliku: udio industrije u BDP-u sveden je na 15-16 posto.

Usprkos tome prerađivačka industrija ostala je još uvijek najvažnija gospodarska djelatnost. Ipak, posebno upada u oči osjetno smanjenje broja zaposlenih u ovom segmentu privrede. Recimo, u 1990. u tom sektoru radilo je 561.000 zaposlenih, da bi u svibnju 2012. taj broj bio sveden na ispod 210.000. Najveće smanjenje broja radnika zabilježeno je u preradi kože i obuće, proizvodnji tekstila te u metaloprerađivačkom kompleksu, strojogradnji i proizvodnji električkih aparata i opreme. Najstabilnija je ostala lista proizvođača hrane i pića, koja je doživjela i najmanje promjena u odnosu na startnu godinu. Mnogo veće promjene zbile su se na listi proizvođača gotovih tekstilnih proizvoda, u kemijskoj industriji, a posebno u metaloprerađivačkom dijelu industrijske proizvodnje. Nestale su velike tvornice, a nisu zamijenjene novim proizvodnim kompleksima.

Velike promjene možemo pobliže sagledati ako promatramo listu 1000 najvećih hrvatskih poduzeća po ostvarenom ukupnom prihodu u 2011. Na toj listi nalazi se ukupno 251 industrijsko poduzeće. Najveći broj je iz sektora proizvodnje hrane (58), zatim metala i metalnih proizvoda (30), energetike (21), strojeva i uređaja (14) te električnih aparata i strojeva (12). U isto je vrijeme na toj listi 96 maloprodajnih i čak 189 veleprodajnih trgovačkih poduzeća.

Brodogradnja – izvozna perjanica ili razvojni balast?Hrvatska brodogradnja je značajan izvoznik i čini, ovisno o ciklusu, otprilike 10 posto ukupnoga hrvatskog izvoza. Po tome je sigurno zanimljiv i apsolutno najveći izvoznik unutar industrije. Po zaključnim računima brodogradilišta, međutim, godinama iskazuju znatne gubitke i dugovanja. Ta dugovanja u neto iskazu zapravo u cijelosti potiru stvarni doprinos izvoza brodogradnje vanjskotrgovinskoj bilanci. I to je dimenzija koja zahtijeva energično reagiranje.

Sve dosadašnje vlade uložile su silna sredstva u brodogradnju. Mjere se milijardama kuna. Opravdano je zapitati kreatore i izvršitelje hrvatske ekonomske politike što se na tom području, zapravo, događa. I nije li

Dossier

60 perspektive

vrijeme da se pred javnost konačno izađe s pravim 'nacionalnim računom' za brodogradnju?

Hrvatski navozi u ovom trenutku funkcioniraju kao riba na suhom: opet su im blokirani financijski tokovi i u ovom trenutku više ne mogu dobiti ni kredite za normalno financijsko poslovanje. S druge strane, izvješća o poslovanju u 2011. na neki način zbunjuju širu javnost. Brodogradilišta prikazuju snažan rast prihoda. Međutim, riječ je o jednokratnim financijskim učincima Vladinih mjera, koje neće imati isti učinak u narednim godinama. Stanje je u brodogradnji dodatno zaoštreno budući da ozbiljno kasnimo u procesu restrukturiranja ove industrije i da (još uvijek) nemamo jasnu perspektivu strateške uloge brodogradnje u ukupnom gospodarstvu.

Prije svega, valja sagledati realnu vrijednost 'mita' o brodogradnji, kao jedinoj industrijskoj grani gdje se Hrvatska nalazi na ljestvicama 10 najvećih u svijetu. Uspješnost te primamljive i zavidne pozicije, nažalost, mjerimo samo tonama isporučenih brodova, narudžbama na domaćim navozima, ali zapostavljamo materijalnu stranu toga posla. A ona je, računice pokazuju, porazna.

Precijenjena izvozna ulogaDrugi je 'mit' izvozna uloga brodogradnje u hrvatskom gospodarstvu. Neke analize ukazuju kako 51 posto sadržaja broda isporučuju domaći proizvođači, a 49 posto komponenti uvozimo. Računica je vjerojatno nešto drugačija,

USD Udio u izvozu, %

NAFTNI DERIVATI 1.303.108.701 9,7

PUTNIČKI, IZLETNIČKI I TERETNI BRODOVI, TRAJEKTI 882.769.404 6,6

LIJEKOVI 485.163.023 3,6

ELEKTRIČNI TRANSFORMATORI, STATIČKI PRETVARAČI 401.879.822 3,0

BRODOVI-SVJETIONICI, VATROGASNA PLOVILA 328.041.809 2,5

DRVO OBRAĐENO PO DUŽINI PILJENJEM ILI GLODANJEM 247.225.315 1,8

NAFTNI PLINOVI I OSTALI PLINOVITI UGLJIKOVODICI (PLIN) 242.257.944 1,8

SJEDALA 225.960.563 1,7

DUŠIČNA GNOJIVA, MINERALNA ILI KEMIJSKA 222.629.505 1,7

OTPACI I LOMLJEVINA OD ŽELJEZA ILI ČELIKA 219.400.593 1,6

Ukupno prikazano 4.558.436.679 34,08

UKUPNO RH 13.374.825.355 100,00

DESET NAJZNAČAJNIJIH IZVOZNIH PROIZVODA U 2011. GODINI

Izvor: DZS; obrada: HGK

61



jer i u komponentama domaće industrije ima puno uvozne supstancije. Zar je logično u tim uvjetima subvencionirati ugovorenu cijenu broda ili bi logičniji potez bio stimulirati onaj dio domaćih komponenti koje isporučuje za kompletiranje brodova domaća industrija? Zar treba stimulirati uvozni lim?

Vjerojatno bi bilo uputno iskazati pravi i kompletni 'nacionalni račun' cijeloga ciklusa brodogradnje, u koji bi trebalo uključiti sve uvozne komponente, ne samo direktne, već i one kod svih domaćih dobavljača, zatim vrijednost koja se ugrađuje, poreze i doprinose koji se ostvaruju kroz domaću proizvodnju i domaću pamet, jer know-how se ne smije zanemariti.

Stručnjaci tvrde kako se u malo sofisticiraniji brod ugrađuje oprema i komponente više od dvadesetak industrijskih grana pa to bi mogla biti zanimljiva križaljka. Ujedno bi dala i neke konkretne odgovore, koji bi samu Vladu – i sadašnju, i sve buduće – stavili u nešto povoljniji položaj u donošenju bilo kakve odluke o budućnosti domaćih brodogradilišta. Mnogi upućuju i na činjenicu da bi prodaja strancima značila 'odumiranje' hrvatske brodogradnje.

Trebalo bi, zapravo, vidjeti može li takva računica s domaćom proizvodnjom 'pokriti' gubitke koje stvara sama brodogradnja u završnoj fazi toga ciklusa. Ako je računica povoljna (broj zaposlenih, razvoj i veličina prometa pojedinih grana i slično), onda dvojbe ne bi trebalo biti: uz racionalnije poslovanje trebalo bi i dalje podržavati brodogradnju. To čine i drugi, najčešće upravo zbog toga što 'nacionalni račun' daje povoljne rezultate. Međutim, ako je ta računica nepovoljna u mjeri da ugrožava dugoročne interese ukupnoga gospodarstva (vreća bez dna), ozbiljno valja razmisliti, bez sentimentalnosti i nostalgije, treba li nam takva brodogradnja

Povratak mikroekonomiji Jačanje produktivnosti i opće konkurentnosti mora postati vodeća misao vodilja za stvaraoce i provoditelje ekonomske politike. Pritom valja shvatiti da Hrvatskoj jedino hitna, cjelovita i dobro usmjerena politika unapređenja nacionalne konkurentnosti može osigurati željeni put dugoročno održivoga razvoja, prosperiteta i ukupnoga društvenoga blagostanja.

Rezultat konkurentske snage Hrvatske može se izraziti putem triju osnovnih karakteristika: makroekonomske stabilnosti, prosječnoga rasta u okviru regije i vrlo niske zaposlenosti. U ocjeni Nacionalnog vijeća za konkurentnost, izrađenoj prije dosta godina, navodi se međutim, da je takav rezultat odraz ne samo kvalitete neposrednog i šireg poslovnog okruženja koji određuje mogućnosti rasta društvenog proizvoda, već i pasivnog restrukturiranja poslovnog sektora. Naime, analiza globalnog indeksa konkurentnosti Izvor: DZS; obrada: HGK

Dossier

62 perspektive

najvećeg broja članica Svjetskoga gospodarskoga foruma pokazuje da je razina dohotka po stanovniku u Hrvatskoj potpuno sukladna njenoj mikroekonomskoj konkurentnosti.

Ovo mjerenje pokazuje još nešto: Hrvatska ozbiljno zaostaje u većini ključnih područja konkurentnosti za razvijenim tranzicijskim zemljama, posebice za susjednom Slovenijom (s kojom se prije 15 godina mogla uspješno nositi) ili Mađarskom od koje je u to vrijeme imala znatno bolje privredne pokazatelje i ukupne rezultate. Drugim riječima, danas je Hrvatska po mnogim mjerilima konkurentnosti na začelju zemalja koje su u međuvremenu ušle u Europsku uniju. Upravo ta činjenica naočitije ukazuje na problem: potrebna nam je sveobuhvatna politika ozbiljnih reformi, usmjerenih prije svega prema podizanju konkurentnosti.

Ipak, temeljno je pitanje: zašto je Hrvatska danas tako loše pozicionirana, posebno u odnosu na sada daleko uspješnije tranzicijske zemlje? Gdje leže temeljni razlozi njenoga zaostajanja? Znamo li u širim okvirima što je to uopće konkurentnost neke zemlje? Možda stoga nije na odmet spomenuti kako NVK definira taj pojam: „Konkurentnost podrazumijeva sposobnost da se u tržišnoj utakmici postigne takav rezultat koji će dovesti do visokoproduktivnoga

Gdje je „izlaz iz tunela?”

63



gospodarstva, ali i do poboljšanja životnoga standarda cjelokupnoga stanovništva zemlje”.

Na konkurentnost utječu mnogi, izravni i indirektni čimbenici, ali presudno je da konkurentnija postanu poduzeća, kao nositelji gospodarskoga rasta i razvoja. Pritom se, jasno, ne zaboravlja sva važnost i značenje poslovnog i društveno-ekonomskog okruženja koji utječu na konkurentnost poslovnoga sektora, ali su ipak u razmatranju konkurentnosti u drugom planu.

Malo prednosti, mnogo nedostatakaU Hrvatskoj očigledno postoje neki posebno vidljivi činitelji koji bi mogli povoljno djelovati na unapređenje konkurentnosti. Taksativno, to su: relativno jednostavan i transparentan porezni sustav; makroekonomska stabilnost; konsolidiran bankarski sustav; relativna nezagađenost okoliša; kapaciteti prometne infrastrukture i relativno jednostavno osnivanje poduzeća.

Lista faktora koji onemogućuju da konkurentnost Hrvatske postigne zadovoljavajuću razinu mnogo je duža i, nažalost, s većom specifičnom težinom: visoki troškovi poslovanja; visoko ukupno porezno opterećenje; visok javni dug; slaba konkurencija koja poduzeća ne sili na inovacije i konkurentnost; neriješen sustav zbrinjavanja otpada; kvaliteta prometne infrastrukture, velike barijere za likvidaciju poduzeća; rigidno radno zakonodavstvo i slaba učinkovitost i transparentnost javne uprave, posebice pravosuđa, samo su dio 'sante ledenoga brijega'.

U redovima ozbiljnih ekonomskih stručnjaka sve više prevladava stajalište da analiziranje konkurentnosti treba sagledavati iz pozicije pojedinačnoga poduzeća, jer se opća konkurentnost svake zemlje, može poboljšati samo kroz povećanje konkurentnosti pojedinih poduzeća.

10 teza Rolanda BergeraDo sličnih nalaza došao je i najpoznatiji europski gospodarski konzultant Roland Berger, koji je postavio deset teza za unapređenje i porast konkurentnosti hrvatskih poduzeća. One se u velikoj mjeri poklapaju s razmišljanjima i analizama Nacionalnog vijeća za konkurentnost. Roland Berger je svojih deset teza ovako postavio:

• uvođenje strukturnih promjena od postojeće industrije prema industriji koja povećava dodanu vrijednost;

• reduciranje visokoga udjela države u gospodarstvu kroz privatizaciju;

Dossier

64 perspektive

• uklanjanje prepreka za kolanje kapitala i povećanje njegove produktivnosti;• podizanje infrastrukture na razinu europskih standarda;• iskorištavanje turizma kao glavnog uslužnog sektora;• usmjeravanje istraživanja i razvoja na tehnologije budućnosti;• profesionalizacija sustava obrazovanja i povećanje ulaganja u edukaciju;• smanjivanje birokracije i ubrzavanje procesa reforme javne uprave;• smanjivanje nezaposlenosti kroz mjere strukturne politike,• povratak mikroekonomiji kao pokretaču konkurentnosti.

Liberalizacija infrastrukturnog sektoraI Berger u fokus zanimanja stavlja poduzeće, pa posebno ističe sedam strateških razina za rast kompanija na osnovu dodane vrijednosti. To su; inovacije i branding; korištenje vlastitih komparativnih i konkurentskih prednosti (cost/benefit); internacionalizacija; fokusiranje na proizvod; fokusiranje na osnovnu djelatnost (core business); povećanje tržišnoga udjela i konsolidiranje tržišta pomoću konkretnih mjera i aktivnosti; uspostavljanje mreže, kooperacija, virtualizacija poslovanja. To se može, tvrdi Berger, postići uz stratešku i operacionaliziranu izvrsnost kao temeljnu pretpostavku budućega ponašanja.

Prijedlozi Rolanda Bergera, uz već naznačene probleme, svode se na poticanje liberalizacije infrastrukturnog sektora kako bi se uspostavili realni tržišni mehanizmi. On smatra da država nikada nije dobar poduzetnik, a novi vlasnici mogu ubrzati i poticati razvoj velikih infrastrukturnih kompanija. Prijedlozi predviđaju i restrukturiranje kompanija koje su djelomično ili potpuno u vlasništvu države u pravcu profitabilne proizvodnje, ali i obavezu stvaranja održivih novih radnih mjesta, posebno u industrijama i tehnologijama budućnosti. To, prije svega, pretpostavlja jačanje i stalno poticanje razvoja malog i srednjeg poduzetništva na kojemu zapravo i počiva snaga svakog razvijenoga i konkurentnoga gospodarstva.

Konkretno stanje u hrvatskoj privredi, zapravo, pokazuje da nije najvažniji cilj samo razmišljanje o tome kada ćemo biti primljeni u EU, nego je još važnije da se vrijeme pripreme iskoristi na najbolji način i osigura primjerena učinkovitost i konkurentnost, na razini postojećih europskih standarda. Dosad u tome očigledno nismo uspijevali.

To je jedina realna šansa za stvaranje uvjeta i povećanja hrvatske konkurentnosti, a time i povećane uloge industrije odnosno uopće uloge realnog sektora u ukupnom privrednom životu.


ReflektorEkonomski modeli


Njemački ekonomski model ima pobornike i osporavatelje, ali i jedni i drugi moraju priznati da je već dugo nadmoćan gotovo svima drugima u globalnim razmjerima

Piše: prof. dr. Uroš Dujšin

Druge bi zemlje rado uvezle njemački ekonomski model – ističe Economistov uvodničar Za to ima mnogo razloga: Evropska centralna banka kontrolira evropsku valutu iz Frankfurta, njemačkog financijskog centra. Beckhoff Automation, tvrtka smještena u jednom bukoličkom kutu Vestfalije kontrolira banku - točnije njeni uređaji kontroliraju bančino osvjetljenje i ventilaciju. Drugi Beckhoffovi uređaji podižu zastore i prigušuju svjetla u milanskom Teatro della Scala. Još više ih je ugrađeno u luksuzne jedrilice, programirane fontane pred hotelima u Las Vegasu i u polovini vjetroturbina proizvedenih u Kini.

Sveprisutan ali tajanstven, u obiteljskom vlasništvu ali nipošto slabašan, Beckhoff spada među tisuće „skrivenih šampiona“ na koje otpada velik dio njemačke vještine kao proizvođača i izvoznika. Lani je njihova prodaja porasla za 34% na 465 milijuna eura. Do 2020. ona bi trebala porasti na 2 milijarde

Reflektor

66 perspektive

eura. Beckhoff izvozi više od polovine svoje proizvodnje. K tome je njegova proizvodnje uglavnom u Njemačkoj, zemlji visokih nadnica i strogih pravila.

Zahvaljujući u velikoj mjeri svojim Beckhoffima, Njemačka se doima kao sjajni izuzetak od obeshrabrujućeg stanja u razvijenim zemljama. Istini za volju, njena je privreda u svjetskoj recesiji iz 2008-09. propala više nego one u većini bogatih zemalja No stopa nezaposlenosti joj je porasla manje nego drugdje, s maksimumom od 7,9%. A nitko ni ne govori o snižavanju njemačkog kreditnog rejtinga od AAA; Nijemci se mogu zaduživati praktički zabadava.

Pogled unaprijed i unazadSve su to dobre vijesti Ekonomija je usporila u posljednjem tromjesečju 2011; pa čak i ako podaci iz prvog kvartala ne pokazuju da je Njemačka u recesiji, njena će privreda trpjeti od posljedica recesije u ostatku eurozone i usporavanja u zemljama u razvoju. No i 1% je dovoljno da stvori nova radna mjesta, tvrdi Bert Bürup, bivši predsjednik vladinog „Savjeta od pet mudraca“. U knjizi iz pera Dirka Heilmanna, „Bogate godine: zašto Njemačka ima sjajnu budućnost“ on smjelo predviđa da će, mjereno dohotkom po stanovniku, Njemačka do 2030. postati najbogatija velika zemlja.

Takva uspješnost ne donosi opće divljenje. Njemačku mrze u dijelovima Evrope zbog zahtjeva za štedljivošću koja koči privredni rast kao cijenu podrške euru. Grčki tabloidi su prikazali njemačku kancelarku Angelu Merkel u nacističkoj uniformi. Suficit bilance tekućih transakcija joj je, mjeren po glavi stanovnika, veći od kineskog. No ekonomisti poput Simona Tilforda iz Centra za evropsku reformu optužuje Nijemce da „fetišiziraju izvoz“, dok spori rast nadnica smanjuje potražnju za dobrima iz drugih zemalja. Kada je u 2010. Christine Lagarde, tada francuska ministrica financija, a danas šefica Međunarodnog monetarnog fonda, postavila pitanje da je li njemačka ovisnost o izvozu „održiva“, rekla je to uime mnogih.

Ipak ima i mnogo onih koji joj se dive. Španjolski ministar obrazovanja se zanima za njemački „dvojni sistem“ stručnog obrazovanja, koji kombinira razrednu nastavu s konkretnim radom. John Cridland, direktor Konfederacija britanske industrije, poželio je da i Britanija „ima svoju verziju njemačkog Mittelstanda“, tj tvrtke poput Beckhoffa. Nicolas Sarkozy je u svojoj kampanji za ponovni izbor izjavio je da bi najradije prihvatio njemački model u cijelosti. Njemački je prioritet „radna mjesta, radna mjesta, radna mjesta“ – rekao je. „Ako to uspijeva njima, zašto to ne bi uspjelo i kod nas?“

67



No može li se njemački model kopirati? Nakon nekoliko dana u istočnoj Vestfaliji – to se upitao čelnik tvrtke Lippe (koja se sada marketinški nudi kao OWL). Beckhoff i njegove kolege imaju globalne ambicije, no njihova je poslovna kultura zasnovana na dubokim provincijalnim korijenima. Oni jednako gledaju unaprijed kao i unatrag. „Mi postojimo još od 1875. i stalno radimo istu stvar“ kaže Dieter Brand, predsjednik štedne banke u Bielefeldu. U izvjesnom smislu to vrijedi i za njegove korporativne klijente. Njemačka je u posljednjih nekoliko godina možda i reformirala i ponovno artikulirala svoj model. No njegova je podloga prastara, a možda i neponovljiva.

Prije dvije godine je izgledalo da je zemlja potpuno artritična. Nakon euforije zbog ujedinjenja u 1990. uslijedila je najdublja recesija nakon drugog svjetskog rata. Izgubljeno je oko 500.000 radnih mjesta u prerađivačkoj industriji. Poduzeća su bila ugrožena zbog precijenjene njemačke marke, brzih azijskih konkurenata i ogromnih troškova ujedinjenja. Privreda je postala kruta i nekonkurentna – tužili su se poduzetnici. Tadašnji predsjednik, Roman Herzog, pogodio je opće raspoloženje 1997. govoreći o „izgubljenom ekonomskom dinamizmu, učmalosti društva, i nevjerojatnoj mentalnoj depresiji“. Reformatori su za to optuživali elemente njemačkog modela, kao što je stručno školovanje i centralizirano pregovaranje o plaćama, tražeći da se oni ukinu.

Ponovno oblikovanjeUmjesto toga model je učinjen još podatnijim. Poduzeća su izmjestila dio proizvodnje u istočnu Evropu; strahovanje od tog procesa izborilo je koncesije od njemačkih radnika, koji su pristali na fleksibilnost nadnica i radnog vremena u zamjenu za veću sigurnost. Tokom slijedećeg desetljeća je udio prerađivačkih grana porastao, iako je drugdje opadao.

Na početku novog milenija, uz rast još uvijek u nižoj brzini i uz dvoznamenkastu nezaposlenost, tadašnji kancelar, socijaldemokrat Gerhard Schröder, započeo je novu rundu mučne fizioterapije. Njegove reforme tržišta rada smanjile su povlastice nezaposlenima i liberalizirale povremeni rad. A otkako je u 2005. postala kancelarkom, gđa. Merkel, šefica Kršćansko demokratske stranke, povećala je dob za umirovljenje od 65 na 67 godina i promijenila ustav kako bi zatražila od centralne države kao i saveznih država da srežu strukturne deficite svojih proračuna na manje ili više ništicu.

Povlastice koje se smatralo sakrosanktnim su ukinute – no zato se povećala zaposlenost. Ključni radnici u industrijskim poduzećima – epicentar njemačke proizvođačke vještine – nisu bili direktno ugroženi. No rast u slabo plaćenim, nesigurnim radnim mjestima održao je troškove usluga niskim, olakšavajući

Reflektor

68 perspektive

tvorničkim radnicima da prihvate skromne povišice plaća – ističe Anke Hassel s berlinske Škole upravljanja Hertie.

Izvorni sastav njemačkog modela također datira iz recesijske krize koja je uslijedila neposredno nakon jednog ranijeg ujedinjenja: to je dvadesettrogodišnji pad privredne aktivnosti započet 1873, dvije godine nakon što je Bismarck napokon uspio okupiti Njemačku u jednu državu. Ova Gründerkrise i njene naknadne posljedice izrodile su nove ideje o tome kako bi se kapital, radništvo i država trebali odnositi jedni prema drugima.

Jednim zakonom iz 1884. stvoren je dvojni sistem upravljanja poduzećima u njegovu sadašnjem obliku, s izvršnim Vorstandom odgovornim posebnom nadzornom odboru. Među nadzornicima su bili bankari, koji su pribavljali kapital i znanstvenici, čija je stručnost jednako cijenjena. Sistem stručnog obrazovanja, uspostavljen tokom 1880-ih, opskrbio je nove proizvođače kemikalija i strojeva stručnim i lojalnim radnicima.. Bismarck je također osnovao i djelomičnu državu blagostanja koja će se brinuti o njihovim potrebama. Način na koji je djelovao sistem zdravstvenog osiguranja zahtijevao je suradnju kapitala i rada, utirući put nakon gotovo jednog stoljeća, obaveznom predstavljanju radnika u nadzornim odborima velikih tvrtki.

Ta „koordinirana tržišna privreda“ izdržala je i diktaturu, i ratove, i revolucije i globalizaciju. Ona cijeni povjerenje, zasnivajući se na načelu da nitko neće „u potpunosti koristiti svoju slobodu“ grabeći sve što može, tvrdi Werner Abelshauser, ekonomski povjesničar na sveučilištu u Bielefeldu. Njegovi su elementi „tako tijesno povezani“ napisao je, „da bi bilo teško zamijeniti bilo koji od njih nekom drugom sastavnicom.“

Povjerenje i koordinacija bi mogle biti nacionalne osobine, no njihovi su korijeni tipično lokalni. Prije Bismarcka njemačke su pokrajine, kneževine i palatinati često imali vladare koji su željeli osnovati lokalne industrije. U 1678. je brandenburški veliki knez izbornik dao Bielefeldu povlasticu certifikacije kvalitete lokalnog platna utvrđujući tako njegovu položaj kao centra trgovine tekstilom. Stoljećima kasnije prvi Beckhoffovi klijenti proizvodili su strojeve za industriju namještaja koja se razvila s izradom krute ambalaže koja je rasla zajedno s izvozom tekstila.

Brojne druge regije mogu ispričati slične priče, pa su te koncentracije postale dijelom sadašnjeg uspjeha zemlje. Na popisu 100 grupacija izabranih od strane European Cluster Observatory, zbog njihove veličine, stupnja specijalizacije i lokaciji u „inovativnim područjima“ na Njemačku otpada 30 mjesta.

69



Njemačka je za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata eksperimentirala s američkim načinom standardizirane proizvodnje, što je bio razlog zbog kojega je uvozila nekvalificirane gastarbajtere iz Turske i drugih zemalja. Sirena s druge strane Atlantika opet se oglasila u 1990-im i 2000-ima, sileći Njemačku da se deregulira, prihvati uslužne djelatnosti i maksimira „vrijednost za dioničare“. Kada je za vrijeme financijske krize taj zov utihnuo, „Njemačka je imala svoj model konsenzusa kojemu se mogla vratiti,“ ističe Gustav Horn iz Instituta za makroekonomsku politiku povezanog sa sindikatima.

Uzorna proizvodnja kvalificiranih radnikaHans Beckhoff, gazda kompanije za automaciju koja nosi njegovo ime, ne izgleda kao primitivac. Njegova je srebrnasto siva kose moderno dugačka, a njegova je kragna otkopčana. No neke od njegovih navika izgledaju izrazito staromodno. Uzmimo njegov pristup zaduživanju: on je protiv toga. Investicije u kompaniju koju je osnovao financiraju on i njegova tri brata, koji su i jedini dioničari.Sličan je slučaj s nedalekim Mieleom, koji već 113 godina proizvodi opremu za kuhinje s godišnjim prometom od 3 milijarde eura. To nije najefikasniji način vođenja poduzeća. S više podrške bi tvrtke Mittelstanda mogle naglo povećati svoju dobit prije oporezivanja, napominje Armin Schmiedeberg iz konzultantske tvrtke Bain. Ipak misli da je mudro što to ne čine.

Nije stvar u tome da se kratkoročno maksimira dobit, smatra Markus Miele, direktor svoje tvrtke, nego je važno nastojati odrediti „gdje želimo biti kada predajemo tvrtku slijedećoj generaciji“. Beckhoff kaže da svakog mjeseca odbija ponude da proda svoju tvrtku. Manjak financijske ambicije ide ruku pod ruku s poštivanjem nepisanih pravila za ograničavanje rastrošnosti. „Obitelji koje čine Mittelstand žive na skroman i zdrav način.“ tvrdi Beckhoff.

Možda je to tako zbog toga što se oni oslanjaju na kvalificirane radnike koje ova zemlja tako uspješno stvara. Otprilike polovina njemačkih srednjoškolaca nastavlja dvojnu izobrazbu u jednoj od 344 struke – od kožara do zubarskog tehničara. Mnoge nastavne programe određuju federacije poslodavaca i sindikata. Ispite provode industrijske i trgovinske komore. Kada stranci pitaju zašto je nezaposlenost mladih tako niska (tek 8,2% prema 50,5% u Španjolskoj), stariji Nijemci ukazuju na dvojni sistem obrazovanja. Mlađi Nijemci nisu toliko uvjereni: to je prvi izbor od tek petine srednjoškolaca, tvrdi Swen Binner iz Trgovinske komore u Bielefeldu. A broj završenih polaznika u OWL-u opada za 2% godišnje, dok potražnja za kvalificiranim radnicima raste. Poslovni krugovi se tome prilagođavaju tako da zamagljuju raniju

Reflektor

70 perspektive

oštru razliku između stručnog i sveučilišnog obrazovanja. Beckhoff sada nudi „akademsko šegrtovanje“, kojim se kombinira neposredno radno iskustvo sa studijem na nekom tehničkom sveučilištu.

Odnosi između savjesnih poduzetnika i marljivih majstora nije beskonfliktan, ali je ugrađen u upravljački okvir koji ograničava sukobe ne gušeći ih a koji može biti fleksibilan. U metaloprerađivačkom i elektroindustrijskom sektoru, srcu prerađivačke industrije, ugovori o radu još se uvijek utvrđuju na razini čitave industrije.

Inteligentna mijesilicaPoduzetnici OWL-a vjeruju da će se nastaviti globalni trendovi u njihovu korist. Pet milijardi ljudi mogu opravdano težiti da se priključe onoj milijardi kojima je već dobro, smatra g. Beckoff. Bit će potrebno „mnogo proizvodnje“ da bi se to postiglo bez stradavanja okoliša i sukoba oko resursa, a to će industrijalcima pružiti još mnogo šansi .

Kako aeronautička industrija prelazi na nove materijale kao što je titan, a proizvođači automobila smanjuju motore kako bi povećali efikasnost, oni otvaraju nova tržišta za proizvođače alatnih strojeva. A stara tržišta mogu, uz to što rastu, biti još sofisticiranija. WP Kemper, proizvođač opreme za pekarstvo pokraj Bielefelda, očekuje da će porasti potražnja za pekarskim proizvodima, zbog toga što potrošači u zemljama u razvoju šire asortiman svoje hrane. No nove generacije pekara neće biti upoznate s misterijima evropskog kruha, pa Kemper razvija „inteligentnu mijesilicu“ koja zna kada je tijesto gotovo.

Mnoge tvrtke Mittelstanda su oligopolisti, dokazuje Schmiederberg, ispunjavajući tako uske niše da privlače mali broj suparnika. Te se niše sve češće brane pomoću usluga, što u ovom slučaju nije predmetom sprdnje u krugovima prerađivača. Beckhoff izgrađuje vlastitu mrežu za marketing i održavanje, ne oslanjajući se mnogo na dilere – za razliku od mnogih inozemnih konkurenata.

Slijedeća faza je „hibridna dodana vrijednost“, u kojoj je proizvod rezultat onoga što klijent želi više od dobra koje je stvara. Bavarska tvrtka Wolf Heiztechnik razvija ugovor prema kojemu prodaje kontrolu temperature, a ne opremu za grijanje. „Svaka kineska tvrtka može učiniti industrijski dio, ali ne cijeli hibrid“ tvrdi Karl Lichtblau iz konzultantske tvrtke IW Consult. Uračunavanjem usluga vezanih uz industriju, udio prerađivačke djelatnosti bliži je vrijednosti od 30 nego 20%.

71



U mjestima kao što je Bielefeld budućnost izgleda kao produžetak prošlosti. Sve se ne mijenja odjednom, pa su institucije tu za to da pomognu. Kada je Odjel za strojogradnju sveučilišta u Bielefeldu bio u opasnosti da bude zatvoren, industrija je potakla interes među studentima da ostane otvoren.IT-ov OWL nova inicijativa strojograditelja, dobavljača automobilskih dijelova i poduzeća za elektroniku, okuplja sveučilišta kako bi regionalnim proizvodima povećala sposobnosti, kao npr. Kermperovoj pametnoj mijesilici. „Uspješni smo zato što imamo poduzeća koja su iza nas i poduzeća koja su ispred nas“, kaže g. Beckhoff. Njegov je savjet političarima: ne lomite taj lanac. No je li uspjeh na koji je tako opravdano ponosan dovoljan? I je li to nešto od čega druge zemlje mogu naučiti?

Platforma njemačkog uspjeha izgleda opasno uzana. Vozila, strojevi, elektronski uređaji i kemikalije čine polovinu njemačkog izvoza, a izvoz je Njemačkoj omogućio gotovo cjelokupni rast od 2001. do 2007. Optimisti misle da Njemačka može održati svoj udio u globalnoj proizvodnji, i tako ostati na čelu. No to je velik ulog na tako uskom dijelu privrede. Zaposlenost u prerađivačkoj industriji u užem smislu iznosi manje od petine. U skromnim, izvozno neorijentiranim uslugama Njemačka je u mnogo lošijem položaju. Nerazvijene usluge smanjuju dohotke i investicije. OECD predviđa da će, kako stanovništvo stari, potencijalni rast usporiti, i pasti na manje od 1% u 2020. „Bitno pitanje je povećavanje proizvodnosti u uslužnim djelatnostima i s time povezanim povećavanjem nadnica“ tvrdi g. Tilford iz CER-a.

Samo da je povećati domaću potražnjuNjemačka bi mogla učiniti mnogo više da poveća domaću potražnju. Deregulacija stručnih usluga bi povećala proizvodnost i investicije. Trebalo bi ukloniti zapreke radu žena, uključivo i nestimulativne režime poreza i povlastica kao i nedostatak dječjih vrtića. I g. Tilford smatra „začuđujućim“ to da zemlja sa suficitom bilance tekućih transakcija ustraje na uravnoteživanju proračuna.

Demografsko opadanje moglo bi na početku biti blagoslovom, pomičući moć ka radnicima onako kako opada ukupan broj radnika uz naknadno povećanje troškova rada i povećanje domaće potražnje. Sindikat uslužnih djelatnosti Verdi izborio je nedavno od saveznih i pokrajinskih vlada povećanje plaća od 6,4%. U sektoru strojogradnje, gdje su pregovori u toku, šefovi su suočeni sa zahtjevnijim sindikatima. Očekuje se da bi domaća potražnja trebala biti izvorom cjelokupnog rasta u ovoj godini; evropski trgovinski partneri Njemačke su u tako lošem stanju.

Reflektor

72 perspektive

Mnogi bi se i među njima mogli okoristiti time da postanu sličniji Njemačkoj u stvaranju poslovnog uspjeha, no postoje ograničenja. Svaki smioni vođa uz podršku može oponašati nešto od onoga što je učinila Njemačka kada su joj se zglobovi ukočili, kao što je povećanje dobne granice za umirovljenje (što je francuska upravo započela), smanjivanju prava iz socijalnog osiguranja, kao što je Sarkozy govorio da čini. No druga stvar je isticati se u kapitalnim dobrima visoke kvalitete ili u određivanju uloga poduzeća, sindikata i države, uloga koje je, uz katastrofalne prekide, odredila Njemačka. U vrijeme krize Italija je uvela sistem skraćenog radnog vremena – ali su rezultati bili razočaravajući. Talijanske tvrtke i njihovi radnici nisu mogli oponašati njemačku sređenu fleksibilnost. Njemačka može pružiti pouku o tome kako se vratiti u formu, ali je suština modela preduboko ukorijenjena u njemačkom mentalitetu da bi se mogla oponašati bez teškoća.

Nove makroekonomske škare u zemljama EU


Intervju

Povjesničarka ekonomije Deirdre McCloskey o dva stoljeća procvata blagostanja

Logika nulte sume

Logika nulte sume bila je kroz povijest premisa u svim društvima: ako se netko obogati onda se to mora dogoditi na račun nekog drugog. Ta vremena su prošla, ali je ostala logika nulte sume. U konačnici se radi o pitanju: U kakvom društvu želimo živjeti? U društvu koje stvara izume, u kojem je prosječnom čovjeku mnogo, mnogo bolje – ili u društvu koje u cjelini ostaje siromašno.

Povijest čovječanstva je povijest siromaštva. To se promijenilo tek prije dvjesto godina. Povjesničarka ekonomije Deirdre McCloskey o ključnoj zamjeni ratnika izumiteljem1.

Gospođo McCloskey, sjedimo u weimarskom restoranu, okruženi najmodernijom tehnologijom koja nam olakšava život. Zašto smo u razvijenim industrijskim zemljama danas tako bogati i imućni?

1 Ovaj razgovor je vođen povodom sastanka Publicističkog kruga Društva Hayek u Weimaru, a objavljen je je u časopisu „Schweizer Monat“, ožujak 2012, broj 994

Intervju

74 perspektive

Prije nego što vam objasnim zašto je to tako kako je, trebali bismo sebi predočiti što se zapravo dogodilo. Svi mi potječemo od strašno siromašnih ljudi. Od izuma govora do otprilike 1800. godine prosječni prihod jednog čovjeka na svjetskoj je razini, prema izračunima Angusa Maddisona, porastao s jednog na tri dolara po danu – što je samo trostruko povećanje tijekom više tisućljeća. Sada se dnevni prihod u zemljama poput Švicarske ili SAD-a kreće oko 110, 120 dolara. Globalno, dakle uključujući i najsiromašnije zemlje, porastao je u 200 godina s 3 dolara na otprilike 30 dolara, što je poboljšanje za faktor 10! U povijesti čovječanstva to je jedinstveno.

Jednostavno objašnjenje za to bilo bi: ljudi su počeli intenzivnije međusobno trgovati.

To zvuči dobro, ali je netočno. Drevni Mediteran je bio ogromna zona slobodnog tržišta, kao i drevna Kina. Indijski ocean je tijekom jednog tisućljeća bio ogromni prostor trgovanja robom: kineske šalice od porculana nalazimo u „Velikom Zimbabveu“, jednom bivšem afričkom kraljevstvu. Trgovci su prešli 6000 milja, to je enormno! Ukratko: ne može biti trgovina, budući da je postojala već prije 1800. godine.

Jesu li bila novododijeljena vlasnička prava?

Nobelovac Douglass North bi u tome pitanju bio vašeg mišljenja: „Vlasnička prava. Ah, vlasnička prava! Nekoć vrlo bijedna, vlasnička su prava u kasnom 17. stoljeću odjednom postala dobra.“ To je glupost! Vlasnička prava posljedica su procesa, ali ne njegov uzrok.

S lijeve političke strane bogatstvo se rado objašnjava kolonijalizacijom i ropstvom.

Ropstvo? To zvuči dobro kao pristup, ali ropstvo je također oduvijek postojalo. Svi popularni pristupi koje ste naveli ne objašnjavaju fenomen eksponencijalno rastućeg blagostanja od 1800. godine. Fundamentalnije su: inovacije i ideje. Ideje za nove organizacije, ideje kako djelovati na nove načine, ideje za nove strojeve.

Izum izuma! Uz dužno poštovanje: to ne zvuči naročito fundamentalno. Ideje je čovjek također oduvijek imao.

Točno. Ali ne u mjeri u kojoj mi to poznajemo zadnjih 200 godina. Da smo ovaj intervju vodili prije 30 godina, donijeli biste veliki aparat. Njega biste trebali priključiti na struju, tada bi se razgovor snimio na kasetu, vrpce bi se zapetljale... sada imate tu malu stvarčicu. Koliko dugo ona radi?

75

Logika nulte sume


Ovaj diktafon? Otprilike 24 sata.

Vidite! Prije 30 godina biste možda imali dovoljno vrpce za jedan sat, a i konobaru bi trebalo znatno duže, budući da bi naš espreso morao pripremati pomoću staromodnog lončića umjesto novog aparata. Kako je rekao Alfred North Whitehead, engleski filozof, razlog našeg blagostanja je: izum izuma! Od 1800. godine mijenja se društveni status „građanina“. Prvi put u povijesti čovječanstva bilo je moguće postići ugled kao trgovac, obrtnik ili izumitelj. Prije toga se ugled stjecao jedino na bojnom polju, od suda ili od crkve. Otkrivena sloboda i otkriveno dostojanstvo građana promijenili su to iz temelja.

Kako to možete dokazati?

Promjena značenja najočitija je u literaturi. Jedina čast u djelima Williama Shakespearea dolazi s bojnog polja. Kada konzultirate rječnik iz Shakespeareovog doba ili pogledate tekst, onda vidite da „iskren“ znači „častan“ ili „pošten“. U doba Jane Austen, nekoliko stotina godina kasnije, čast pripada poštenom. Važno je napomenuti da se u germanskim i romanskim jezicima događalo isto. Tu promjenu sam detaljno analizirala u svojim knjigama.

Postoji li presudna inovacija koju ste našli? Izumitelja kojemu je iskazano poštovanje zato što je nešto izumio?

James Watt je vrlo lijep primjer. James Watt je izumitelj separatnog kondenzatora za parni stroj koji je omogućavao da se iz iste sirovine mnogo učinkovitije proizvodi mnogo više energije. On je umro oko 1825. godine i tada je nastala inicijativa da se postavi Wattov kip u Westminsterskoj opatiji – dakle tamo gdje su se nalazili kraljevi i pjesnici. Neki su se ljudi žalili i pitali: Što, izumitelj u Westminsterskoj opatiji? Ali većina ljudi je rekla: da, zašto ne izumitelj? Može li se zamisliti išta časnije od toga da se život milijuna i milijardi ljudi učini jednostavnijim? Kip je na kraju postavljen u Katedrali sv. Pavla, što je gotovo jednako dobro. Oko 1600. godine nijedan izumitelj ne bi bio počašćen na taj način.

Novi model građaninaRadi se dakle o socijalnom priznanju ostvarenja koje služi svima?

Točno. Od otprilike 1800. godine posvuda nalazimo model građanina koji vodi stvari i koji je zbog toga cijenjen. Taj razvoj je započeo u Nizozemskoj. Istinsku snagu razvio je kada se – kroz trgovinu i emigraciju proširio na zaista veliku zemlju, naime na Veliku Britaniju, sa Škotskom i kolonijama u Novom

Intervju

76 perspektive

svijetu. Savršeni primjer za tu povijesnu prekretnicu je i Benjamin Franklin, jedan od utemeljitelja SAD-a. On počinje kao siromašan dječak, ali sanja o tome da bude gentleman. I uspijeva mu to što je netom prije bilo nezamislivo: on se vrijednim radom uzdiže, konačno može nositi skupu odjeću i već s 41 godinom prestaje raditi – jer to sebi može priuštiti. On živi u društvu koje se divi takvim skorojevićima. I koje im omogućuje da uživaju u tom bogatstvu kad god zažele. To se očituje i u usmjeravanju mišljenja na građanske vrline: oprez, umjerenost, pravednost, hrabrost, ljubav, povjerenje i nada. Iz tih vrlina proizašlo je cijenjenje inovacije koja je postala srećom naših predaka.

Skeptici tehnologije poput Günthera Andersa su rekli da nema više originala, da kvaliteta inovacija opada i da se samo poboljšava postojeće.

To je totalna glupost. Što je onda na primjer s internetom?

Računalo, internet – ali što slijedi?

Kada bismo bili tako pametni da znamo što bi pojedine inovacije mogle postati u budućnosti, onda bismo bili bogati. Ne postoji razlog zbog kojeg bismo trebali pomišljati da su najbolji dani iza nas. Zašto bismo tako nešto pretpostavljali?

Netočne teorije o stagnaciji dohotkaPostoje teorije cijena poput one američkog „Census Bureaua“ koje upućuju na to da u proteklih 30 godina realni dohodak po glavi stanovnika kod običnih ljudi u SAD-u nije zaista porastao.

Teorije o stagnirajućem realnom dohotku su netočne. Komisija pod vodstvom ekonomista sa Stanforda, Michaela Boskina, 1990-ih je godina zaključila da postojeći indeksi troškova života u SAD-u ne mogu adekvatno mjeriti poboljšanja u kvaliteti. Kvaliteta proizvoda je sve bolja, što teoretičari stagnacije revno ignoriraju. Jedno pitanje koje to ilustrira: znate li kako se mijenjaju gume na vozilu?

¯

Od 1800. godine mijenja se društveni status „građanina“. Prvi put u povijesti čovječanstva bilo je moguće steći ugled kao trgovac, obrtnik ili izumitelj. Prije toga ugled se stjecao na bojnom polju, od suda ili crkve. Inovacije i inventivnost jamstvo su da će blagostanje nastaviti rast.

77

Logika nulte sume


Da. Zakon nas prisiljava da koristimo ljetne i zimske gume.

Vi vjerojatno ne znate: 1960-ih i 1970-ih gume su stalno pucale, barem tri puta godišnje! To se kod modernog auta ne događa. Zašto? Jer su gume postale mnogo bolje. I to za sve, i za običnog čovjeka poput nas. Time ne želim reći da u našim društvima ne postoje problemi s jednakošću o kojima trebamo brinuti. Ali nije točno da se nije povećala količina stvari koje prosječan čovjek može kupiti. Kvaliteta robe postaje bolja, životni vijek proizvoda u prosjeku je postao mnogo dulji, uostalom, potrošači također žive sve dulje, međutim, to je vrlo teško uračunati u pojedine indekse. A mi zbog toga i dalje rado kažemo: Prije je sve bilo bolje! To je totalna glupost.

Slažem se, ali morate s druge strane priznati, da se unatoč ekstremnom povećanju blagostanja još uvijek mučimo sa starim fosilnim gorivima. Gdje je tu inovacija?

To je relativno nov problem. Sjećam se kako sam 1959. godine sa 16 godina prvi put išla u Englesku. Tamo je dim iz dimnjaka bio toliko gust da čovjek nije mogao vidjeti svoje vlastite noge. Ljudi nisu izlazili, jer bi inače poginuli. Jedan moj kolega, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio stacioniran u Londonu, doživio je ovu nevjerojatnu priču: Kasno navečer otišao je u pub, a vani je postalo toliko maglovito da napuštajući pub više nije mogao vidjeti vlastite noge. Tako da je otpuzao natrag u hotel! Na raskrižjima susretao je druge puzajuće ljude s kojima je razmjenjivao podatke o smjerovima kako bi našao put. Danas se tako nešto više ne događa. Stoga sam također optimistična što se tiče okoliša. S našim prihodima povećava se i naš obzir. Često ukoravani Kinezi daleko su ispred Europljana, koji su se počeli brinuti o okolišu kada su bili jako bogati, dok se Kinezi već danas, sa samo 20 dolara prosječnog dnevnog prihoda brinu o okolišu. To Europljani koji očekuju smak svijeta jednostavno ne žele priznati.

Inflacija neuspješnih katastrofičaraNa drugom kraju svijeta govori se o „kraju kapitalizma“.

O, kad biste mi dali samo jedan dolar za svaki „kraj kapitalizma“ koji se predviđao od američkog bank runa iz 1857. godine! (smije se) Od 1800. godine bilo je četrdesetak većih gospodarskih kriza, a otprilike 10 od njih su bile ozbiljne kao sadašnja. Naravno, 1930-te su bile gore; ali i 1890-ih su bile grozne, 1840-ih također. Točno je: mi doživljavamo najtežu gospodarsku krizu od Drugog svjetskog rata. Ali to samo po sebi još ništa ne znači. Kada sagledamo veći povijesni kontekst, tada vidimo da se radi samo o

Intervju

78 perspektive

malom padu koji dugoročno ne utječe na prihode. Uzmimo zemlju koja je jako pogođena financijskom krizom: u Irskoj su se prihodi od 2007. godine smanjili za oko 6 posto. Ali smanjenje od 6 posto u usporedbi s tisućama postotaka rasta od 1800. godine ne znači kraj svijeta. Većina zemalja će se do ljeta vratiti na prijašnja prosječna primanja. I tu opet vlada taj izjedajući pesimizam. Svijet je sve bolji i bolji, ali s vremena na vrijeme se ipak događaju mali pomaci unatrag.

Recite to mladima južne Europe koji su u potrazi za poslom.

Prije svega u južnoj Europi postoji problem zapošljavanja zbog loših zakona o radu i minimalnih plaća koje propisuje država. Bili su to mladi Španjolci koji su se prvi žalili na stope nezaposlenosti od preko 40 posto. Kada sam bila u Salamanci, jela sam s nekim studentima koji su kao „Indignadosi“ organizirali prosvjede. Rekla sam im: da sam na vašem mjestu, također bih išla na barikade. Međutim, mnogi od tih mladih ljudi rade grešku i kažu: Hajd'mo ubiti gusku! Gusku koja nese zlatno jaje. Time misle na tržišno gospodarstvo. To nije mudro.

U teškim vremenima traže se jednostavni odgovori.

To je točno. Ali strah je neopravdan: ako pogledate dijelove naše povijesti koji su barem donekle pouzdano dokumentirani, onda se može reći: stalno se išlo naprijed, naprijed, naprijed. I tako će se, zahvaljujući tržišnom gospodarstvu, i nastaviti.

To zvuči kao naivno spasonosno obećanje. Prema vašoj teoriji tržište funkcionira samo zato što smo internalizirali građanske vrline. Što vas čini tako sigurnom da je tome zaista tako?

Potrebni su nam pozitivni primjeri za buduću generaciju, kako bi i ona bila svjesna svojih mogućnosti. Kina i Indija nam također mogu biti zorni primjeri: otkrivanje slobode i građanskog dostojanstva jedan je od glavnih razloga trenutačnog buđenja obiju zemalja. Mnogo teže bih branila svoje povijesno stajalište kad poprilično očita činjenica ne bi govorila o tome da se povećanje stope rasta u Kini i Indiji može objasniti promjenom u poštivanju opisanih građanskih ideala.

Počelo je „afričko stoljeće“A zašto većina ljudi na afričkom kontinentu ostaje siromašna?

Vjerujem da će naše stoljeće biti „afričko stoljeće“ – a ne kinesko ili američko. Ako Afrika bude podržavala inovacije i poštivala srednju klasu – ne onu

79

Logika nulte sume


srednju klasu koja se definira vojnicima i birokratima, ne onu srednju klasu koja drugima silom oduzima stvari, već onu koja pokreće stvari, koja razvija poslove i koja stvara izume...

Čini se, međutim, da građanske vrline nisu univerzalno primjenjive. Mogu li se prilagoditi kako bi bile kompatibilne s Afrikom?

Ideja Maxa Webera bila je da se za to mora promijeniti unutrašnja psihologija ljudi. To zvuči kao vrlo težak zadatak. Kako se mijenja unutrašnja psihologija ljudi? Ne, moj pristup je površniji: Mijenjaju se politika i ponašanje ljudi. Ovo potonje je malo teže. Politika se može promijeniti zakonima, ali kako bi se promijenilo ponašanje, ljudi jednostavno moraju učiti na dobrim primjerima. A to će i činiti, jer Afrikanci za to imaju mnogo bolje polazište nego naši preci prije 200 godina!

To morate objasniti.

Vi, ja, Kinezi, američki domoroci, Talijani – svi mi potječemo od jedne sićušne skupine: 1000 subsaharskih Afrikanaca. To nam govori genetika. Samo ta zanemarivo mala manjina nekada se pokrenula iz Afrike – u čitav svijet. Većina je ostala u Africi. U subsaharskoj Africi postoji dakle bogatiji genetski bazen, više genetskih varijacija nego u čitavom ostatku svijeta. To nije neka moja suluda teorija, nego vrlo jednostavna, vrlo dobro potkrijepljena opservacija. Kada analiziramo DNK Afrikanaca, nalazimo sve te druge linije: u subsaharskoj Africi nalazimo kako najveće tako i najmanje ljude svijeta. To znači da je diverzifikacija šira i da će za 100 godina kada Afrika bude imala jednaki prosječni dohodak kao i Njemačka, zahvaljujući građanskim vrlinama tamo biti 100 Goethea i Einsteina.

Sama sebe opovrgnulaOvdje u Weimaru gdje su djelovali i Goethe i Honecker, dugo se nije držalo do građanskih vrijednosti. Zašto postoje ti raskidi s građanskim društvom?

Jedan razlog je u tome što su profesori od 18. stoljeća učili ljude da razmišljaju u fazama. Europska misao obilježena je pretpostavkom da postoje društveni stupnjevi ili stadiji. Čak i Adam Smith je to rekao. Međutim, kada uzmemo Karla Marxa, to je jednostavniji slučaj: Ako postoji kapitalistički stupanj, onda mora postojati i drugi stupanj na kojem se suprotnosti izjednačavaju, kaže on, dok na kraju ne zavlada raj besklasnog društva. To je čar utopizma koji je intelektualni temelj europske misli.

Intervju

80 perspektive

To je bio i vaš vlastiti.

Započela sam kao marksistica, točno. Onda sam postala nešto poput inženjerke ekonomije, ekonomistica Čikaške škole i završila sam kao povjesničarka ekonomskih znanosti. Prvu polovicu svoje karijere potrošila sam demantirajući važnost poduzetništva i prikazujući glupost sociologa. Izgleda da sam osuđena na to da u drugoj polovici naglašavam važnost poduzetništva i sociologe prikazujem kao mudrace. 1 minus 1 daje 0. Ja sam se sama opovrgnula.

To odgovara etosu znanosti, iako se mnogi znanstvenici muče s tim.

Kako je Keynes rekao, kada se 1930-ih godina distancirao od slobodne trgovine i okrenuo protekcionizmu: „Kad dobijem nove informacije, promijenit ću svoje mišljenje.“

Kako ste vi došli do socijalizma?

Na početku je vjerojatno postojala greška u razmišljanju. Ljudi na primjer kažu: «Dolazim iz obitelji u kojoj je sve vrlo uravnoteženo. Kada jedemo onda podijelimo pizzu na jednako velike komade, svi su voljeni i sve je sjajno.» Tako bi onda trebalo zamišljati i državu, kako bi svim ljudima bilo dobro. Na temelju te misli mladi ljudi postaju socijalisti! Zbog toga sam ja postala socijalist, kada sam bila mlada. Zato što sam htjela da svi budu voljeni i da su svi jednaki.

Mi također želimo da su svi voljeni. Samo: model obitelji je neupotrebljiv za „prošireni poredak“, za državu.

Točno. On funkcionira u malome: unutar obitelji, unutar tvrtke, u uredu – nadam se da tamo ima ljubavi, jer inače nema solidarnosti, ljudi svoj posao ne obavljaju dobro, ukratko: čovjek će voditi mizeran život. Plodonosna ljudska interakcija temelji se na poštovanju i priznanju.

Proizvodi li tržišno gospodarstvo ove ljudske vrline ili ovisi o institucijama koje te vrline stavljaju na raspolaganje?

Jednostavno rečeno: oboje. Postoje ljudi koji smatraju da su svi zbrinuti kada svatko misli na sebe. Ali većina teoretičara će priznati da su potrebne još druge vrline koje su nastale negdje u obitelji, u crkvi ili u školi, kako bi se poduprlo tržišno gospodarstvo. Postoje zemlje u kojima se smatra ropstvom kada se nekome pomogne u poslovnoj situaciji. To stvara problem. Zato što se ne smatra dostojanstvenim ako se nekome pomogne. Čovjek teži tome da bude lord ili lady, a drugi mu moraju pomagati, a ne obrnuto. U građanskom životu, u životu trgovine postoji egalitarizam. Jer ovaj život se ne temelji na

81

Logika nulte sume


ovisnosti, ne na tome da vi od mene nešto isprosite ili mi zapovijedate – nego na razmjeni...

…a ona svima donosi samo najbolje. Ovdje će žestoko proturječiti oni koji su suočeni s drukčijom realnošću.

Niste potpuno u krivu s tim prigovorom. Mnogi od mojih kolega, a i većina liberalnih političara dobri su u propagiranju pozitivnih aspekata slobodne trgovine. Pri tome su, međutim, često griješili u tome da su negativne strane gurali pod tepih. To im se sada uzima za zlo. Mi ljudi slobodnog tržišta moramo priznati da u društvu postoje siromašni ljudi. I mi moramo priznati da neki ljudi kratkoročno pate zbog inovacija koje će na kraju ipak svima poboljšati život. Sociolog Werner Sombart govori o „kreativnom uništenju“ – a tu destruktivnu stranu ne može se negirati. A oni koji su kratkoročno negativno pogođeni ekonomskim promjenama zbog te destruktivne strane vjeruju da je čitav sustav zakazao. Tu je potrebno ekonomsko prosvjećivanje. Jedan primjer: Nekoć je bilo mnogo kovača kako bi potkovali konje. Sada ih gotovo više nema. Kritičar kapitalizma kaže: grozno, jadni kovači!

Liberalni kapitalizam(slobodno trgovanje osnovnim ljudskim potrebama)

Ljudi bez kuća Kuće bez ljudi

OduzetoŠator-grad

Intervju

82 perspektive

Ekonomist kaže: ti ljudi će se snaći negdje drugdje.

Tako je. I on to može dokazati: naši preci su bili hrpa seljaka! Danas još samo rijetki ljudi rade kao seljaci. Jesi li svi drugi bez posla? Nisu. Zapravo je premisa u mnogim, vjerojatno svim društvima bila ta da je život igra nulte sume: ako se netko obogati, onda se to mora dogoditi na račun nekog drugog. Ta vremena su prošla. Međutim, ostala je logika igre nulte sume. U konačnici se radi o pitanju: U kakvom društvu želimo živjeti? U društvu koje stvara izume, u kojem je prosječnom čovjeku mnogo, mnogo, mnogo bolje – ili u društvu koje2 u cjelini ostaje siromašno. Kada bi se radilo samo o malim poboljšanjima, kada bi palica za hokej bila plića, onda bi bilo vrlo teško naći dobre argumente za slobodno tržište. Činjenica je, međutim, da je to vrlo jednostavno.

2 Deidre McCloskey poznata je američka znanstvenica. Profesor je ekonomije, povijesti, engleskog i komunikacija na Sveučilištu Illinois u Chicagu. Autorica je broj stručnih knjiga, od koji spominjemo Burgeois Dignity: Why Economics Can't Explain the Modern World (2010)


ImpulsiEuropa nakon krize

Spasonosna pomirba „marljivih i lijenih“

Iako su u početku čak i najobjektivniji promatrači bili skloni uzroke ugroženosti eura i eurozone vidjeti isključivo u rastrošnosti prezaduženih i rastrošnih južnjaka, pokazuje se da barem jednaku odgovornost snose i štedljivi sjevernjaci, prvenstveno Nijemci. Unatoč krizi niti jedna zemlja ne razmišlja o izlasku iz unije, što bi bilo ravno samoubojstvu. Bez obzira na ishod krize, EU bez konkurencije predstavlja najambiciozniji i najuspješniji primjer dobrovoljne međunarodne suradnje u povijesti. O slijedeće godine i Hrvatska će izravno pridonositi tom projektu.

Priredio: mr. sc. Darko Horvatin

Otkad je na vidjelo izašlo stvarno stanje grčkih javnih financija, te postalo jasno da krediti – koje su južnjaci gramzivo uzimali, a sjevernoeuropski

Impulsi

84 perspektive

kreditori olako davali – neće moći biti vraćeni, sam projekt zajedničke europske valute došao je u pitanje. Prvi put se spominje mogućnost istupanja neke zemlje iz eurozone, što je donedavno bio nezamisliv scenarij. Ubrzo su pod udar došle i druge tzv. periferne zemlje, Španjolska i Italija. Tržište im sve manje vjeruje i gura prinose njihovih obveznica ne neodržive razine. Spominje se i podjela Europe na dvije brzine, bogati sjever i siromašni jug. Slika i ozračje Europske unije dramatično su su promijenili od trenutka kada je Hrvatska započela pregovore o pristupanju. Početnu euforiju zamijenilo je ravnodušje i pesimizam, potaknuti prije svega dugotrajnim i najzahtjevnijim pregovorima jednog kandidata za članstvo u uniji, a kulminacija je dostignuta razbuktavanjem dužničke krize kada smo postali svjesni da u EU ulazimo u povijesno najtežem razdoblju te zajednice. Ako proces ratifikacije prođe prema planu (premda nam ponovno prijeti slovenska blokada, sada zbog neriješenog pitanja Ljubljanske banke) u srpnju naredne godine postajemo punopravna članica EU-a. Premda je ta tvorevina daleko od savršenstva, još uvijek nam nudi veće mogućnosti nego što ih imamo sada. Veće tržište, fondovi EU-a, pad trgovinskih barijera nude prilike, ali predstavljaju i prijetnju domaćoj privredi ili barem onome što je od nje ostalo. O nama samima ovisi kako ćemo se u tom vrtlogu snaći. Opstat će samo najkonkurentniji. Još je prerano govoriti o uvođenju eura. Nakon izbijanja krize zajedničke valute, drugačijim se očima gleda na takav projekt. Izbijanjem iz ruku instrumenata monetarne politike, smanjuje se manevarski prostor u kriznim vremenima. Ipak, s obzirom na visoku euriziranost Hrvatske, neminovan je ulazak u monetarnu uniju. Pitanje je samo kada. U svakom slučaju to neće biti u narednih pet godina. No, idemo vidjeti što se to zapravo s eurom događa i kakve bi to posljedice po Europsku uniju moglo imati.

Posljedice kockanjaPrema stajalištu Andrew Moravcsika u magazinu Forreign Affairs, najveći projekt Europske unije – uvođenje zajedničke valute, eura – je od samog početka počivao je na nizu pretpostavki, koje su čak i u tadašnje vrijeme, a što gruba sadašnjost samo potvrđuje, više nalikovale na kockanje nego na čvrste i pouzdane temelje. Očekivalo se da će zajednička valuta ubrzati ujednačavanje europskih ekonomija: da će južne zemlje, sklone deficitu usvojiti njemačke gospodarske standarde – nižu inflaciju i smanjenje plaća, odnosno da će više štedjeti a manje trošiti, dok će pak s druge strane Njemačka barem malo postati poput njih – povećati javnu i privatnu potrošnju, ubrzati inflaciju i rast plaća. Međutim, do toga nije došlo. Sada, kada je euro zapao u najdublju krizu, na površinu su isplivale sve posljedice

85



tog „kockanja“. Unatoč visokoj cijeni, članice eurozone u zadnje su vrijeme napravile ogroman posao na ublažavanju kratkoročnih simptoma krize, ali dugoročni izazovi ostaju. Prvenstveno se to odnosi na promjene lokalnog makroekonomskog mentaliteta članica eurozone u tolikoj mjeri kojom bi se omogućio vođenje jedinstvene monetarne politike uz prihvatljive troškove. Da bi se to ostvarilo i vjerovnici (poput Njemačka) i dužnici (južnoeuropske članice) morali bi uskladiti trendove u javnoj potrošnji, konkurentnosti, inflaciji i ostalim područjima. A to u prvom redu zahtijeva odbacivanje pogrešne dijagnoze današnje krize. Osnovni problem ne leži u rasipništvu javnog sektora ili u slomljenom privatnom sektoru dužničkih zemalja. Naprotiv, to je prije svega rezultat fundamentalne neravnoteže unutar same eurozone, gdje se jedinstvena monetarna politika primjenjuje na grupu različitih zemalja. Prisilna politika štednje, upravljanje nacionalnim budžetima, fiskalni federalizam, spašavanje posrnulih banaka ili osnivanje velikih fondova u cilju sprečavanja špekulanata nisu dovoljni za rješavanje problema. Umjesto toga, Europljani bi se trebali pouzdati u bit demokratske strukture EU-a, koja će ih ohrabriti na putu prema poštenijoj podijeli troškova konvergencije. Taj teret s europskog javnog sektora i zaduženih zemalja trebao biti pomaknut na privatni sektor i zemlje s budžetskim suficitom. Ako do toga ne dođe, ozbiljno će se dovesti u pitanje opstanak eurozone, a sama EU suočit će se s dugoročnom ekonomskom katastrofom koja bi je mogla osiromašiti i oslabiti u nadolazećim godinama.

Njemačko inicijativaOd samih početaka suradnje u monetarnim pitanjima koji su započeli 1970-ih godina, gotovo svi dogovori sklopljeni su na njemačku inicijativu i pod njihovim uvjetima. Ni ugovor iz Maastrichta (1992.), kojim su udareni temelji eura, nije bio iznimka. Suprotno uvriježenom mišljenju njemački motiv za uvođenje jedinstvene valute nije bio pomoć pri ujedinjavanju Njemačke ili provođenje idealističke ideje federalizacije EU-a, već promocija vlastitog bogatstva kroz otvoreno tržište, konkurentni tečaj i antiinflacijsku monetarnu politiku. Većina njemačkih poslovnih i političkih lidera vjerovala je tada, kao i danas, da bi europska privreda bila bolje podržana od strane nezavisnih središnjih banaka poput Bundesbanke, koja gotovo uvijek favorizira nisku inflaciju u odnosu na gospodarski rast ili zaposlenost. Glavnina ostalih zemalja (Francuska, Italija, Španjolska), koje su tradicionalno imale slabije valute, smatrala je monetarnu uniju prečicom za dostizanje njemačkog uspjeha, obvezujući se pri tome na nisku inflaciju, niske kamatne stope, strukturne ekonomske reforme i poticanje međudržavnih ulaganja. K tome su još na euro gledale kao na instrument

Impulsi

86 perspektive

koji će Njemačku približiti njihovom vlastitom ekonomskom modelu i popustiti konkurentski pritisak na njihovo gospodarstvo. Te su zemlje 1970-ih i 1980-ih pretrpjele više dužničkih i valutnih kriza, koje su bile potaknute jazom u cijenama, troškovima i plaćama između njih i Njemačke. Kako bi izbjegle takve scenarije, nadale su se da će Njemačka prihvatiti europsku platformu koja bi dozvoljavala veću domaću potrošnju, rast plaća i inflaciju. Ta dva viđenja su se trebala naći negdje na sredini puta. Međutim, do toga nije došlo. Čak je Jacques Delors, kojeg mnogi smatraju ocem eura, nakon Maastrichta priznao da nije uvjeren u uspjeh jedinstvene valute iz razloga što Njemačka nije pristala na kompromis. Uvjet Berlina za monetarnu uniju bila je neovisna Europska središnja banka, koja će provoditi još restriktivniju antiinflacijsku politiku od Bundesbanke. Fiskalni transferi ili spašavanje europskih zemalja nisu bili niti predviđeni u sporazumu iz Maastrichta.

Precijenjene ambicijeOd samog starta jedinstvena je valuta stavila pojedine europske vlade na kušnju. Kako Njemačka nije pristala na promjenu svog ponašanja, deficitarne zemlje poput Italije i Grčke kladile su se u vlastitu sposobnost usvajanja njemačkih standarda glede politike plaća, javne potrošnje i međunarodne konkurentnosti. Međutim, to su bili preambiciozni ciljevi. Takvi standardi ugrađeni su duboko u nacionalnu svijest i ne mijenjaju se samo

87



tako. Eurozona je trebala postati „optimalno valutno područje“ u kojem je ekonomsko ponašanje zemalja dovoljno slično da opravda jedinstvenu monetarnu politiku. U stvarnosti je veoma teško doći do toga cilja, posebno ako ostanete pri tome bez osnovnih alata. Naime, monetarna unija zahtijevala je od nacionalnih vlada odricanje od instrumenta koji su se tradicionalno koristili za premošćivanje jaza prema Njemačkoj. To uključuje kontrolu nad kamatnim stopama i ponudom novca, tokovima kapitala i manipulacijom valutnim tečajevima. Kada bi se zemlja suočila s dužničkom ili konkurentskom krizom, mogla bi jedino reagirati usporavanjem ekonomskih aktivnosti kroz utjecaj na plaće, privatnu potrošnju, investicije i javnu potrošnju. To je vrlo rizičan put za svaku vladu zbog promptnih i transparentnih troškova koje osjeća čitavo društvo. Kreatori eura sada se pak nadaju da su europske zemlje u stanju približiti se nečemu nalik na njemački model, ali i da će Njemačka malo omekšati jer je kancelarka Merkel ipak počela popuštati pod pritiskom spašavanja financija posrnulih perifernih zemalja EU-a. Nakon uvođenja zajedničke valute činilo se da zemlje s nestabilnijim valutama obuzdavaju plaće, javnu i privatnu potrošnju ili barem prezentiraju statističke podatke koji prikazuju takvo stanje. Euro je donio i snižavanje kamatnih stopa te poticao bogati sjever na kreditiranje južnih ekonomija, potičući tako njihov rast. Ipak, ispod površine, eurozona je predstavljala tempiranu bombu. Europska gospodarstva nastavila su se razvijati nejednako i posljedice su bili vidljive odmah nakon izbijanja financijske krize u SAD-u i Velikoj Britaniji 2008. godine. Države s prevladavajućim budžetskim deficitom došle su pod pritisak: špekulativno tržište obveznica je krahiralo, kamatne stope eksplodirale, vanjski dug porastao a gospodarski rast se zamrznuo. Nasuprot tome, Njemačka je nakon kratkotrajnog kašljucanja doživjela neviđeni procvat. Takav nesklad doveo je u pitanje održivost eura.

Labava regulacija privatnog sektoraUnatoč prevladavajućem mišljenju predvođenom službenom retorikom Berlina da se uzrok krize krije u razuzdanim javnim financijama perifernih zemalja EU-a, stvarni problem leži u (pre)labavoj regulaciji privatnog sektora. Naime, treba naglasiti da je prije izbijanja krize jedino Grčka u prosjeku imala veći deficit od 3%, dok je većina ostalih zemalja imala deficiti manji od Japana, SAD-a i Velike Britanije. Neregulirani privatni sektor stvorio je nerazborite banke u Irskoj, oslabio konkurentnost Italije, te napuhnuo nekretninski balon u Španjolskoj. I dok razboriti Sjevernjaci za krizu optužuju korumpirane i lijene Južnjake, mora se priznati da je od 1999. do 2008. godine grčka privreda rasla brže od sjevernih članica eurozone. Taj rast nije financiran

Impulsi

88 perspektive

samo domaćim izvorima, već su ga niskim kamatama hranili ti isti trezveni francuski i njemački bankari i kupci obveznica koje danas spašavaju Pariz i Berlin. Bankrot južne Europe i prosperitet njemačke dvije su strane iste medalje. Da bismo shvatili kako je do toga došlo vratimo se malo unatrag. Prilikom uvođenja eura, Europska središnja banka se, temeljem trenda na njemačkom tržištu rada, postavila je ciljanu godišnju inflaciju od dva posto. Međutim, Njemačka je dampinškim cijenama i restriktivnom politikom plaća kontinuirano bila ispod te brojke. Politika rasta troškova proizvodnje na jednoj strani i stagniranje plaća na drugoj strani dovela je do ukupnog jaza u konkurentnosti od 25 posto između Njemačke i njenih europskih partnera. Posljedično je od toga prosperirao njemački izvoz, ne samo na trošak južnih zemalja već su cijenu platili i njemački porezni obveznici čije plaće nisu rasle usporedno s inflacijom. U nekim drugim okolnostima ta neravnoteža bi se izravnala rastom tečaja njemačke valute. Međutim, kako je Njemačka dio eurozone njezina izvozna konkurentnost nije se mogla odraziti na rast tečaja. Sadašnji realni njemački tečaj unutar zajedničke valute otprilike je 40% niži nego bi bio da njemačka marka još uvijek postoji. Rezultat je njemački trgovinski suficit od preko 200 milijardi dolara godišnje, što je najviše u svijetu – čak više od poslovično spominjane Kine. Četrdeset posto viška dolazi iz trgovine unutar eurozone, što je gotovo jednako kombiniranom deficitu kriznih zemalja. Suficit od izvoza i suspregnute domaće potrošnje rezultirao je viškom kapitala koji je uz rekordno niske kamate plasiran perifernim zemljama ne uvažavajući pritom dugoročne rizike takvih aranžmana. Stoga je današnji deficit južnih zemalja u jednakoj mjeri krivnja europskih zajmodavaca, kao i zajmoprimaca. Njemačka se čitavo vrijeme ponašala kao europska Kina, pri čemu ju je članstvo u eurozoni poštedjelo kritika koje se upućuju Kini zbog njezine tečajne politike. Da bi uhvatile korak s Njemačkom i podigle konkurentnost u normalnim okolnostima zemlje u krizi pribjegle bi devalvaciji čime bi pojeftinile izvoz i poskupjele uvoz, prebacujući dio tereta snižavanja deficita na strance čiji bi proizvodi automatski postali nekonkurentniji. Međutim, prihvaćenjem eura izgubili su tu mogućost. Jedino što im preostaje je tzv. unutarnja devalvacija, što znači drastičan pad plaća, ekonomskih aktivnosti i javne potrošnje, što vodi ka smanjivanju agregatne potrošnje. Takvi rezovi uvijek su politički riskantni i teško provedivi, čemu najbolje svjedoče nemiri na ulicama Atene i Madrida. Premda snosi dobar dio krivnje za sadašnju situaciju, Njemačka se nije odmah našla pod pritiskom podjele troškova smirivanja krize.

89



Nepodnošljivo breme za prezaduženeIskreno rečeno, europske su vlade, unatoč početnim neslaganjima, uspjele kratkoročno stabilizirati situaciju i primiriti tržišta. U svibnju 2010 osnovani su fondovi s više od 800 milijardi eura, potpomognuti sredstvima MMF-a i dogovorom pojedinih zemalja s ciljem sprečavanja nekontroliranog bankrota zemalja najžešće pogođenih krizom. Stabiliziran je i financijski sistem otvaranjem mogućnosti direktne pomoći uzdrmanim bankama. Time su najviše profitirale banke i vlasnici obveznica kojima je tako osigurano vraćanje olako plasiranih sredstava. Predstavnici poslovne zajednice osigurali su da svi dosadašnji planovi spašavanja eurozone dobiju većinu u Bundestagu. Premda je donedavno bilo nezamislivo istupanje iz eurozone jer bi troškovi i posljedice takvog poteza bile nesagledive, pogotovo ako bi se to primijenilo na veće ekonomije poput Italije ili Španjolske, to više nije tabu tema, barem u primjeru Grčke. Ipak, u dugoročnom je interesu svih aktera opstanak eurozone. Toga postaju svjesne i bogatije zemlje koje su iz tog projekta izvukle najveću korist. Problem ostaje kako berem donekle ujednačiti gospodarstva tako različitih zemalja. Stoga Berlin inzistira na fiskalnoj disciplini članica eurozone koja bi bila ugrađena u nacionalne ustave. To međutim ostavlja dva neriješena pitanja vezano uz podjelu troškova europskog ujednačavanja. Prvo, kako će se reformirati privatni sektor. Različite razine plaća i poslovna praksa veća je zapreka nego različita javna potrošnja. Drugo, koje će zemlje trebati iscrtati novu ekonomsku putanju. Njemačka je najveći dobitnik trenutnog sistema u kome zemlje s deficitom moraju rezati potrošnju dok im Berlin osigurava sredstva za otplatu kredita kojima ujedno spašava i sjevernoeuropske banke i vlasnike obveznica. Pakt o fiskalnoj disciplini institucionalizirao bi takvo stanje. Ipak, takvo prisilno prebacivanje troškova oporavka na deficitarne zemlje vrlo izgledno će predstavljati promašaj, kako pragmatično tako i politički. Ekonomije bez rasta ne mogu podržati i izdržati kresanje zaduženosti i strukturne reforme. Stoga je i Mario Monti, tehnokratski talijanski premijer nedavno naglasio da zemlje s deficitom ne mogu same iznijeti teret izlaska ako Njemačka i druge zemlje s budžetskim viškovima ne prihvate svoj dio troškova. Od Berlina se očekuje rast plaća te javne i privatne potrošnje.

Dugoročna korist od „popustljivosti“Time bi se pridonijelo premošćivanju jaza u konkurentnosti između sjevera i juga Europe, potaknuvši periferne zemlje na rast izvoza i smanjivanja deficita tekućeg računa. Takav potez naišao bi na odobravanje njemačkih sindikata, javnog sektora kao i lijevo orijentiranih stranaka koje bi direktno

Impulsi

90 perspektive

profitirale. Najveće pitanje koje postavlja magazin Forreign Affairs je kako uvjeriti izvoznu industriju, protivnike inflacije kao i konzervativne koalicijske partnere kancelarke Merkel da dugoročne koristi stabilne valute nadmašuju rizik inflacije i obveze spašavanja posrnulih partnera unutar eurozone. Kako god bilo, konture slijedeće financijske krize ovise o tome hoće li Njemačka donijeti tešku političku odluku koja će u konačnici odlučiti o sudbini zajedničke valute. Kriza eura ne određuje samo sudbinu zajedničke valute već budućnost čitavog kontinenta Krajnji rezultat ovisi o uspješnosti sjeverne i južne Europe u premošćivanju jaza u njihovom makroekonomskom ponašanju. Kao što vidimo taj proces nije ni lak ni bezbolan. Unatoč očekivanju da će nakon uvođenja eura EU nastaviti konvergenciju na širokom području (zdravstvo, mirovine, obrazovanje, oporezivanje,….) do toga nije došlo. Nacionalne vlade vrlo teško predaju ovlasti Bruxellesu. Čak i kad EU usvoji novu centraliziranu politiku, vrlo rijetko je pojedina članica u potpunosti primjenjuje. Ne koristi svaka zemlja euro, kao što ni svaka članica ne primjenjuje Schengenski sporazum. Ipak, sve to ne opravdava euro pesimiste. Projekt EU ostaje stabilan. Unatoč krizi niti jedna zemlja ne razmišlja o izlasku iz unije jer bi to bilo ravno suicidu. Štoviše, Unija je 12 članica proširena na 27, a slijedeće godine i Hrvatska ulazi u to društvo. Niti jedna zemlja se kao odgovor na euro krizu nije okrenula protekcionizmu ili odbijanju provođenja EU politike. Štoviše, kriza ih je natjerala na dublju suradnju, pogotovo monetarne i bankovne regulative. Bez obzira na ishod ove krize, EU će bez konkurencije predstavljati najambiciozniji i najuspješniji primjer dobrovoljne međunarodne suradnje u povijesti. Slijedeće godine u ovo doba i Hrvatska će direktno doprinositi tom projektu. Bez obzira na veličinu, glas svake zemlje članice čuje se u Bruxellesu. Stoga nas tamo moraju predstavljati stručni i kompetentni ljudi koji će se uspješno nositi s iskusnijim EU političarima, te se znati izboriti za hrvatske interese. Mediji vrlo često izbacuju bombastične naslove o financijskim uvjetima koje će budući EU činovnici imati. Međutim, niti jedna plaća nije previsoka – ako je zaslužena. Nadajmo se da će je naši budući predstavnici doista zaraditi. U tom slučaju, koristi ćemo imati svi.


Ekonomska raskršća

Opcije evropske katastrofe

Sudbina monetarne unije leži u rukama Europske središnje banke i odlučnosti Njemačke da joj (ne) veže ruke

Priredio: prof. dr. Uroš Dujšin

Prije dva desetljeća, kada je evropski valutni sistem bio na rubu katastrofe, najbitnije pitanje bilo je koliko će Njemačka, privredni pokretač kontinenta, učiniti da ga spasi. To ističe Sebastian Mallaby, viši savjetnik za ekonomiju američkog Savjeta za odnose s inozemstvom u jesenjem broju časopisa Foreign Affairs. Periferne su zemlje bolovale, zakočene monetarnom politikom koja je bila primjerena Njemačkoj ali isuviše stroga za slabije evropske zemlje. A u rujnu 1992. je evropski mehanizam valutnih tečajeva, prethodnik današnjeg eura, razbijen pod pritiskom napada hedge-fondova. Skoro dvadeset godina nakon toga, svijet očekuje nov odgovor na isto pitanje: kako daleko će Njemačka otići da bi Evropu održala na okupu?

Ekonomist Rüdiger Dpornbusch primijetio je da u ekonomiji krizama treba više vremena da vam uđu u glavu no što mislimo da treba i da se događaju brže no što se misli da bi to mogle. No da li se to dogodilo ili nije, ili će to uskoro biti, jedna je stvar sigurna. Od početka kriza Njemačka je bila u mogućnosti da spasi monetarnu uniju da je to htjela. Dezintegracija unije bila bi katastrofalna opcija.

Centralni bankari supermeniDa bismo vidjeli kako bi se propast eura mogla otkloniti, prvo treba shvatiti strahovitu moć današnjih centralnih bankara Sve do prvog svjetskog rata su razvijene zemlje bile povezane zlatnim standardom, što je značilo da centralne banke nisu mogle tiskati novac u neograničenim količinama. Slično tome, gotovo u svim godinama nakon drugog svjetskog rata, moć tiskarskog stroja je kontrolirana, najprije putem razvodnjene verzije zlatnog standarda, a zatim strahom od inflacije. No kombinacija zakonski određenih valuta i privreda koje su u krizi promijenila je pravila igre. Novac, sada nevezan zlatom ili nekim

Impulsi

92 perspektive

drugim čvrstim sidrom, može se stvoriti odmah, u neograničenim količinama a prema nalogu tehnokrata. Tako dugo dok tvornice imaju neiskorištenih kapaciteta a nezaposlenost drži nadnice pod kontrolom, nije vjerojatno da će biti značajnije kazne u obliku inflacije.

Centralne su banke, naravno, imale istu takvu moć i 1930-ih kad je svijet bio u depresiji i kad je zlatni standard napušten. No oklijevale su da je koriste u jednoj odluci dokumentiranoj i kritiziranoj od strane povjesničara, od Miltona Friedmana do Bena Bernankea (sadašnjeg predsjednika Federalnih rezervi). Od 2008. centralni su bankari nasuprot tome bili odlučni da dokažu da razumiju pouku iz povijesti. Pojavivši se na Capitol Hillu ubrzo nakon što je investiciona banka Lehman Brothers prijavila otvaranje stečaja, sam je Bernanke obavijestio Barneya Franka, tada predsjednika parlamentarnog Odbora za financije, da će Fed stabilizirati osiguratelja AIG uz trošak od više od 80 milijardi dolara. „Imate li 80 milijardi?“ upitao je Frank. „Imamo 800 milijardi,“ odgovorio je Bernanke. Zapravo je u prosincu 2008., Fed potrošio punih 1,5 trilijuna dolara u fondovima za spašavanje, daleko nadmašivši fond za spasavanje od 700 milijardi dolara koji je odobrio Kongres putem Programa za spasavanje imovine u nevolji (Troubled Asset Relief Program, TARP).

Centralni bankari s druge strane Atlantika djelovali su s jednakom odlučnošću.. Tokom većeg dijela 2011. političko vodstvo Evrope svađalo se oko detalja Evropske olakšice za financijsku stabilnost (European Financial Stability Facility, EFSF), fonda za pomoć sličan TARP-u planirane vatrene moći od 440 milijardi eura. Tada je jednog dana lanjskog prosinca, Evropska centralna banka pribavila 489 milijardi eura za bolesne evropske banke, a u veljači 2012 ponovila je ovaj podvig stvorivši ekvivalent dvaju EFSS-ova iz ničega, putem čarolije tiskarskog stroja. Od početka 2007. ECB je kupila financijske aktive u ukupnoj vrijednosti od 1,7 trilijuna eura, povećavajući svoj portfelj od 13 na više od 30 posto BDP-a eurozone. To znači da je ECB emitirala dovoljno novca da poveća svoje papirno bogatstvo u iznosu koji premašuje vrijednost osmogodišnje proizvodnje Grčke.

Neopravdan strah od inflacijeTaj supermenski čin je, bar u vrijeme kada je ovo napisano, spasio sistem eura od raspada. Bez izuzetne podrške centralnih banaka. Privatne bi banke širom eurozone imale problema u prikupljanju novca i propale bi. Privatne tvrtke, u nemogućnosti da dobiju bankarske zajmove, također bi propale. Zadužene zemlje ne bi bile u mogućnosti osloniti se na banke za kupovinu njihovih obveznica te bi tako otišle u moratorij, upropašćujući privatne banke koje su već držale njihove obveznice. Emisija novca ECB-a je odmah popravila



i raspoloženje na tržištima. Kamate na talijanske obveznice na deset godina su, primjera radi, pale od otprilike sedam na 5,5 posto iako su nakon toga porasle.U krajnjoj liniji ECB će potrošiti svoj manevarski prostor. Neki promatrači strahuju da će sama veličina svježe emitiranih eura dovesti do ozbiljne inflacije, bilo da novac počinje brže cirkulirati, ili zato što već sama šansa da se to desi dovede do samoispunjavajućih inflacionističkih očekivanja. No najvjerojatnija je prognoza da će, uz stagnirajući rast i nezaposlenost veću od deset posto, prijetnja rasta inflacije širom kontinenta biti daleka: uz obilje slobodnih kapaciteta na raspolaganju, svaki porast potražnje prije će dovesti do rasta ponude nego do rasta cijena. Stoga bi bar za predvidivu budućnost ECB mogla nastaviti s emisijom novca da ojača banke. Mogla bi npr. također proširiti svoju podršku i na nefinancijske tvrtke najavljujući da je spremna u svojoj bilanci dodjeljivati zajmove malim tvrtkama Najočitije je to da bi ECB mogla pomoći prevladati krizu održavajući niske kamatne stope.Povećavanje ponude novca ponekad se odbacuje kao obični palijativ. No uz jačanje banaka, poduzeća i vlada, jeftin novac može olakšati strukturno prilagođavanje. Ako ECB bude emitirala dovoljno novca da dosegne svoju dozvoljenu granicu od dva posto širom kontinenta, to bi vjerojatno značilo nultu stopu inflacije u zemljama u krizi gdje je nezaposlenost visoka, i tri do četiri posto inflacije u snažnim zemljama Evrope gdje radnici imaju dovoljno samopouzdanja da traže povećanje nadnica. Određujući taj ciljni indikator inflacije ECB bi, drugim riječima, pomogla Italiji i Španjolskoj da konkuriraju Njemačkoj i Nizozemskoj postupno smanjujući jaz u troškovima rada koji se nalazi u središtu nevolja u Evropi. Istodobno bi jedan odlučni i dugotrajniji period monetarnog popuštanja vjerojatno oslabio euro. To bi naglo povećalo konkurentnost privreda u krizi u odnosu na ostali svijet, dodatno povećavajući vjerojatnost oporavka zasnovanog na izvozu.Ukratko, ECB ima stvarnu moć. Ona može spriječiti urušavanje tržišta i istodobno učiniti periferiju konkurentnijom. No da bi ECB mogla koristiti taj potencijal, Njemačka mora odlučiti da tome ne bude na putu. Ona mora dozvoliti ekspanziju inovativnih mjera ECB za spasavanje i prihvatiti njemačku inflaciju od tri do četiri posto. Na nesreću su tokom protekle godine njemački financijski čelnici slali različite signale. Krucijalno pitanje iz 1992. – kako će daleko Njemačka ići za volju evropske solidarnosti – još nije dobilo jasan odgovor. Tako budućnost Evrope ostaje neizvjesna.

Svatko mora zaslužiti oporavakNjemački čelnici imaju pravo kada tvrde da zemlje u krizi moraju zaslužiti svoje vlastite oporavke; ECB ih ne može spasiti sama. One naročito moraju

Impulsi

94 perspektive

popraviti upravljanje svojim javnim financijama, suzbijajući poreznu evaziju i rastrošnost, kao i ukloniti regule tržišta proizvoda i rada koje im potkopavaju konkurentnost. No te se reforme isplate na dugi rok; kratkoročno će smanjivanje proračuna smanjiti potražnju i prigušiti rast, dok će neke reforme tržišta rada kojima se olakšava otpuštanje radnika na početku povećati nezaposlenost, potkopati povjerenje potrošača i dodatno usporiti rast. Najhitniji dodaci reakciji ECB se nalaze drugdje – a oni zahtijevaju inicijativu Njemačke.

Njemačka najprije treba preispitati svoj stav prema javnim financijama na periferiji. Dosad je njemačka strategija naglašavala smanjivanje deficita, i to prema teoriji da će zemlje koji pozajmljuju manje na dugi rok akumulirati manje dugova. No kako redukcija deficita sprečava zemlju u rastu, to bi moglo uništiti svoju svrhu. Tokom prošle godine, eurozona je doista naglo smanjila svoje deficite, ali se odnos zaduženje prema BDP-u pogoršao. Njemačka mora prihvatiti to da agresivni programi štedljivosti nisu ni politički održivi niti su ekonomsku mudri. Kako bi mogla uspostaviti kontrolu nad svojom zaduženošću, zemlja mora direktno „napasti“ svoj ukupni dug.

Ozdravljenje banaka preduvjet povratka povjerenjaDa su evropski čelnici ranije tokom krize uspjeli snažno reagirati, mogli su privatnim vjerovnicima širom kontinenta nametnuti svrsishodnu redukciju zaduženja. No sada su privatni vjerovnici već rasprodali svoje dugove, prevaljujući svoja potraživanja na Međunarodni monetarni fond, ECB i druge javne vjerovnike. (Da nam bude jasno evropske, privatne banke drže velike portfelje obveznica evropskih vlada. No kako je javni sektor spreman spasiti ove banke, one nisu pravi privatni vjerovnici). Taj problem ilustrira restrukturiranje grčkog zaduženja. Tijekom gotovo deset godina grčke krize, privatni vjerovnici te zemlje bili su prisiljeni prihvatiti smanjenje od oko 65 posto vrijednosti svojih potraživanja. No većina se privatnih vjerovnika već riješila svojih dugovanja države, pa je tako olakšanje tereta dugova za Grčku ispalo daleko manje no što je zemlji bilo potrebno da sredi svoje financije.

Budući da su vlade u suficitarnim zemljama i multilateralni zajmodavci postali značajnim vjerovnicima zemljama u krizi, to smanjenje dugova mora uključivati i popustljivost s njihove strane. Malo je vjerojatno da će to poprimiti oblik izravnog smanjenja dugovnih potraživanja: vjerodostojnost Međunarodnog monetarnog fonda i ECB bi previše stradala od priznanja da njihovi zajmovi mogu propasti. Niti je vjerojatno da će to uključiti porezne obveznike u evropskom središtu da izravno plaćaju dugove periferije: to bi moglo biti politički eksplozivno. Najvjerodostojniji put ka smanjenju zaduženja je stvaranje obveznice eurozone, tako da se dio dugova zemalja u krizi može zamijeniti zaduženjem emitiranim od strane čitave regije. Njemački ekonomski



savjetnici napravili su plan koji bi postigao ovaj cilj; sada bi ga vlada trebala prihvatiti.

Uz ublažavanje mamurluka od evropskih dugova, evropski čelnici moraju srediti bankarski sistem na kontinentu koji pati od viška loših zajmova – i, sve donedavna, nedovoljnog poštenja u njihovom iskazivanju. Sve dok banke ne priznaju da zajmovi nezaposlenim kućevlasnicima i poduzećima u teškoćama neće biti naplaćeni na vrijeme, i dok ne rezerviraju kapital potreban za pokriće tih gubitaka, njihova prikrivena slabost će ograničavati i njihovo kreditiranje: premalo će pojedinaca pozajmljivati novac i rast će ostati anemičan. Osim toga, ozdravljenje banaka je preduvjet za obnovu povjerenja na tržištu budući da mogućnost skupih slomova banaka baca sjenu na zemlje u krizi. U ovom času, ECB-ovo velikodušno financiranje je garantiralo likvidnost banaka, i cijepilo ih od štrajka kreditiranja koji su doživjele na tržištu obveznica. No ako milijuni deponenata počnu odmah napuštati banke, likvidnost ECB neće biti dovoljna i nikakav iznos likvidnosti neće moći riješiti solventnost banaka. Ako banke ne budu imale više kapitala na raspolaganju, one riskiraju slom. Nije vjerojatno da će privatni investitori pribaviti ta sredstva, a vlade kriznih zemalja su ionako isuviše napregnute da bi mogle taj posao obaviti same. Stoga dio novca mora doći od snažnijih evropskih zemalja.

Težak odabirNjemačka je 1992. dala prednost upravljanju svojom privredom pred podržavanjem evropske integracije. Tada je izgledalo da se kaje i da se okrenula podržavanju stvaranje zajedničke evropske valute. Usprkos očitom riziku vezivanja raznorodnih privreda na jedinstvenu monetarnu politiku, pobijedila je težnja za ujedinjenjem Evrope. „Povijest evropskog monetarnog ujedinjenja obilježena je sporim ali stalnim napretkom nasuprot skepticizmu i predviđanjima katastrofe“ izjavio je 2001. Otmar Issing, njemački član upravnog odbora ECB-a. „Započinjanje jedinstvene monetarne politike bio je izvanredan uspjeh.“

Ipak, usprkos Issingovom trijumfalizmu, izgleda da je danas Njemačka zbunjena u pogledu puta kojim bi trebala ići. Snaga krvi i povijesti ide u prilog držanja Evrope na okupu a njemački industrijski kapetani razumiju da bi njihova uspješnost bila smanjena povratkom snažne nacionalne valute. Međutim, njemački čelnici se istodobno opiru čak i skromnoj inflaciji i razumljivo je da su oprezni u pogledu podržavanja drugih zemalja u dugovima ili spasavanju njihovih bankarskih sistema. Njemačka je naravno slobodna da izabere kojigod put želi. No ako ponovno odigra 1992. „izvanredni uspjeh“ eura mogao bi potonuti kao izuzetni neuspjeh u povijesti.

96 perspektive

Menadžment

Može li se oponašati Warrena Buffetta?

Iako upravljački model čarobnjaka iz Omahe donosi nadprosječan financijski učinak, nitko se ne odvažuje slijediti njegove zamisli

Iako je Warren Buffett postao planetarno popularan prije godinu-dvije kada je prigovorio američkoj vladi financijsku popustljivost prema mega-bogatašima (kojima i sam pripada) na štetu srednje i pogotovu niže klase, on je u korporativnim krugovima desetljećima legendarna figura po načinu na koji je svoje kompanije uspješno vodio u svim bonacama i neverama, tj ekonomskim usponima i krizama. Bezbroj puta dokazao je kako je moguće biti uspješan relativno jednostavnom strategijom kupovanja i zadržavanja dionica „staromodnih“ kompanija, u vrijeme kada se većina jagmila za visokotehnološkim i drugim pomodarskim poduzećima, a nakon početnoga uspjeha doživljavali Waterloo.

Njegova investicijska tvrtka Berkshire Hathaway od 1964. bilježi prosječnu godišnju dioničku dobit od 19,8 %, prema 9,2 % koliki je istodobno bio indeks Standard&Poor’s. Samo u dvije kalendarske godine u tom razdoblju – 2001. i 2008. – njegovi su dioničari umjesto dividende „dobivali“ gubitak, ali beznačajan (jednocifreni) u odnosu na često dramatične lomove na burzama. Od 47 godina samo je osam puta njegova dobit bila niža od spomenutoga burzovnoga indeksa, a u svim ostalim Buffett je izišao kao pobjednik! Takvim poslovnim učinkom mogu se pohvaliti malobrojni.

Jedinstveno poslovanjeProfesor ekonomije John Kay smatra Buffetta najuspješnijim upravljačem imovinom (asset manager) i drži da bi njegova strategija trebala biti „polazište za raspravu o valjanim postupcima u tom poslu“. To potvrđuje malobrojni izbor kompanija u portfelju Berkshirea, koje su kupljene zbog privlačnosti


Može li se oponašati Warrena Buffetta?

biznisa kojim se bave, a ne zato što su im dionice bile jeftine. Kupljene kompanije dugo se drže u vlasništvu, s velikim ulozima. Originalan je i pristup nagrađivanja menadžera, kao i metode investriranja.

Navedeni i još neki atributi čine Buffettovo poslovanje jedinstvenim. Većina upravljača imovinom slijedi drugačije poslovne modele i nema znakova da žele oponašati Buffettov pristup. Profesor Kay, koji je sačinio analizu ponašanja kompanija, ne misli ni da bi trebali. On zagovara mnoštvo investicijskih stilova, a od investitora očekuje da odabiru menadžere na temelju toga vjeruju li da će određeni stil donijeti zaradu.

Buffett održava bliske odnose s kompanijama u koje ulaže, ali kako navodi profesor Kay, rijetko koristi svoj utjecaj koji ima na temelju velikih uloga. Upitan na ovogodišnjem sastanku dioničara kako Berkshire Hathaway glasa o dionicama koje posjeduje, Buffett je rekao da rijetko glasuje protiv menadžmenta.

Stil – konkurentska prednostPaul Larson, glavni dionički strateg u tvrtci Morningstar, izjavio je u jednom intervjuu da Buffett rijetko prodaje svoje privatne kompanije. Smatra svoj stil konkurentskom prednošću jer ljudi koji su stvorili neku kompaniju žele je prodati nekomu tko će se ponašati kao dobar upravitelj. Berkshire ne kupuje poduzeća s namjerom da maksimira količine novca koji će iz njega izvući, nego izvlači profit iz njegove poslovne aktivnosti.

Na godišnjoj skupštini Buffett je naglasio da će se BH u velike kupovine upuštati zato što to želi, što je znatna konkurentska prednost. Na pitanje bi li druge kompanije mogle imitirati Berkshireov model, potpredsjednik BH-a Charlie Munger odgovorio je da je njihov model osebujan i da ga je teško kopirati. Buffett je naglasio da je ključno biti u ulozi kontrolnoga dioničara, kao i pridržavati se načela postavljenih prije tri desetljeća, što je prilično teško. Jedan od razloga zašto je teško imitirati BH mogao bi biti i način plaćanja upravljača fondovima. Jedan od novopostavljenih menadžera dobiva fiksnih milijun dolara na godinu, plus 10% dobiti iznad trogodišnjeg učinka indeksa S&P, od čega 80% pripada njemu, a 20% suradnicima. Promatrači drže da bi 90% američkih investicijskih menadžera gladovalo kada bi bili plaćeni po toj formuli.

Dakle, prevladava mišljenje da model što ga primjenjuje Buffettov BH donosi veću dobit i da se kompanijama u njegovu vlasništvu bolje upravlja. Međutim, čini se da model nije primjenjiv na širokoj bazi. Zasad ga nitko drugi nije primijenio, što bi trebalo značiti da to i nije lako. (M.R.)

98 perspektive

Parabola o volu

Zašto je teško kastrirati bikovsko tržište?

Iza „mudrosti gomile“ najčešće se krije glupost

Priredio: Drago Kojić

Godine 1908. veliki statističar Francis Galton promatrao je nadmetanje u procjeni težine vola na seoskome sajmu. Sudjelovalo je 800 osoba, a Galton, koji je bio vjeran svojoj vještini, proveo je testove i otkrio da je prosječna procjena (1.971 funti, tj. oko 887 kilograma) bila vrlo blizu stvarnoj težini vola (4,5 kilograma više). Tu je priču iznio James Surowecki, u zabavnoj knjizi The Wisdom of Crouds (Mudrost gomile).

Malo je onih kojima su poznati događaji koji su slijedili. Nekoliko godina kasnije činilo se da je vaga sve manje pouzdana. Popravci su bili skupi pa je korektni organizator priredbe došao na sjajnu zamisao. Budući da su sudionici bili tako dobri u pogađanju težine vola, bilo je nepotrebno popravljati vagu. Organizator bi naprosto pozvao sve sudionike da iznesu svoju procjenu i onda bi se izračunao prosjek.

Stroga pravilaMeđutim, iskrsnuo je novi problem. Nakon što je natjecanje u pogađanju težine prešlo u strast, neki su sudionici pokušali varati. Čak su tražili povlaštene informacije od farmera koji je uzgajao vola. Pojavila se bojazan da će – ako neki natjecatelji steknu takvu prednost – ostali odustati od natjecanja u pogađanju težine. Ako bi se natjecanje svelo na samo nekoliko sudionika ne biste se više mogli osloniti na mudrost gomile i bio bi ugrožen postupak otkrivanja težine.

Stoga su uvedena stroga pravila. Od farmera je zatraženo da pripreme tromjesečne biltene o uzgoju svoga vola. Bilteni su se stavljali na ulazu u tržnicu (burzu) kako bi ih svatko mogao pročitati ako želi. Ako bi farmer svojim


Zašto je teško kastrirati bikovsko tržište?

prijateljima dao bilo koju informaciju o životinji i to je moglo biti izviješćeno na vratima tržnice. Tko god bi se prijavio u nadmetanje uz znanje nečega o volu što nije bilo dostupno širokoj javnosti bio bi isključen. Time bi se zadržao integritet postupka pogađanja težine.

Profesionalni analitičari pažljivo su provjeravali regulativne najave i o tome savjetovali svoje klijente. Ugošćavali su farmere, ali nakon što je od potonjih zatraženo da budu oprezni s informacijama koje otkriju, banketi su postali manje plodonosni.

Neki sposobniji analitičari shvatili su da ionako nije naročito korisno poznavanje načina prehrane i zdravstveno stanje vola. Od važnosti su bile jedino procjene promatrača. Budući da životinja više nije bila vagana, ključ uspjeha nije bio u točnoj procjeni težine, nego u najpribližnijoj ocjeni onoga što će drugi ljudi procijeniti. Ili što će drugi procijeniti da će drugi procijeniti. itd.

„Neupućeni“ Farmer BuffettNeki, kao npr. stari Farmer Buffett, tvrdili su da su rezultati sve više u raskoraku sa stvarnošću i uzgojem volova. Međutim, nisu se na njega obazirali. Doduše, životinje Farmera Buffetta bile su sve uspješnije, ali opće je stajalište bilo da je on običan seljak koji ne razumije kako funkcionira tržište.

Ustrojena su međunarodna tijela za utvrđivanje pravila o procjeni težine vola. Javila su se dva oprečna standarda – načela općeprihvaćenog vaganja vola i međunarodni standardi vaganja vola. Ali oba su načela bila suglasna u temeljnom načelu koje je počimalo od potrebe da se napusti subjektivna procjena bilo kojega pojedinca. Težina vola službeno je bila definirana kao prosjek ukupnih procjena.

Jedna od teškoća bila je u tome što je kadšto bilo malo ili čak niti jedna procjena o težini vola. Ali taj je problem brzo prevladan. Matematičari Sveučilišta Chicago razvili su modele pomoću kojih je bilo moguće procijeniti prosjek težine životinja kada je bilo mnogo pojedinačnih nagađanja. Nije trebalo nikakvo znanje o stočarskom umijeću već samo snažan kompjuter.

Zaboravili nahraniti „tovara“U to doba već je bila nastala golema, snažna industrija profesionalnih procjenjivača, organizatora natjecanja i savjetnika koji pomažu ljudima kako će poboljšati vještinu pogađanja težine životinje. Neki su promatrači

Impulsi

100 perspektive

sugerirali da bi možda bilo bolje popraviti vagu, ali su takve sugestije nailazile na opću porugu: zašto se vraćati u prošlost i oslanjati se na ocjenu samo jednoga dražbovatelja kada možete koristiti ukupnu mudrost tako velikoga broja pametnih ljudi.

A onda je vol uginuo. U svoj toj aktivnosti, nitko se nije sjetio da ga treba nahraniti.

Naravno, nije potrebna velika mudrost (ni gomile ni pojedinačna) kako bi se pogodilo da se u ovoj paraboli autor Financial Timesa John Kay na fini način narugao gomilama mudraca koji su današnju svjetsku burzovnu aktivnost, ako ne i cjelokupni financijski sustav, doveli do apsurda, posebno ukazujući na bahatost i prepotenciju tzv. chikaške škole. Svi ti pametnjakovići podcijenili su jednostavan zdrav razum Warrena Buffetta koji je svim krizama usprkos uspio povećavati vrijednost svojih „volova“, tj. dionica. Takav je ishod gotovo neizbježan kada prevladava mišljenje gomile, u kojemu je razum uvijek suspendiran.

Sve materijale objavljene u ovoj ediciji možete čitati u online verziji:

www.inicijativa.com


Nove knjige


Knjiga Petera McPheea „Robespierre: A Revolutionary Life“ (izdavač Yale University Press, 2012, 352 str.) postala je gotovo preko noći bestseler. Zašto? U nekim detaljima današnje ekonomske (ne)prilike vrlo su slične onima u predvečerje rušenja Bastille. Treba li u tome tražiti i razlog koji današnje kazalištarce i literate navodi da stvaralačku motivaciju traže u Francuskoj revoluciji?

Protekloga ljeta Dubrovnik je imao uzbudljivu kulturnu aktivnost, a posebnu pozornost izazvali su prvi nastup u Hrvatskoj slavnoga dirigenta i pijanista Daniela Barenboima, Zbora dječaka Kraljevskoga koledža iz Cambridgea i izvedba predstave Georga Buchnera Dantonova smrt. Dvije prvospomenute priredbe izazvale su najviše priznanja, treća najviše proturječja i uzbuđenja.

Pobornike drame koja nas vraća u doba Francuske revolucije privukla je izazovnost povijesnih događaja koji

imaju odjeka i u našem vremenu, protivnicima su zasmetali pretjera-ni naturalizam i okrutnost u prika-zivanju krvoprolića. Mogli bismo upi-tati: što motivira autore da više od dva stoljeća nakon događaja koji su uzdrmali temelje tadašnjega svijeta uzimaju tu temu za svoje stvaralačke iskaze? Odgovor je jednostavan: ljudi oduvijek nastoje proniknuti u prošlost pa se u ciklusima javljaju romani, drame, filmovi i TV serije o Spartaku, Aleksandru Velikom, Ce-zaru itd. Čini se, međutim, da je baš

Nove knjige

102 perspektive

Francuska revolucija posebno aktu-alna.

Ekonomisti, sociolozi, demografi i drugi stručnjaci nastoje odgon-etnuti uzroke današnje globalne ekonomske krize. Najčešće su na optuženičkoj klupi neodgovorne banke i ostale financijske institucije, gramzivi direktori koji ubiru na sto-tine milijuna dolara, funti, eura, iako institucije kojima su na čelu bilježe goleme gubitke. Naravno, na pop-isu krivaca visoko kotiraju vlade (hr-vatska nije izuzetak nego je među glavnim negataivcima, ova sadašnja, a prijašnje pogotovu zbog nes-posobnosti da aktiviraju proizvodnju, smanje nezaposlenost, povećaju – ili barem zadrže na dostignutoj razini – plaće, a poreznu presiju ublaže i pravednije rasporede).

Ponovljena povijestAmerički povjesničar David Hackett Fischer u svojoj studiji o dugoročnom kretanju cijena u Evropi pod nazivom Veliki val (The Great Wave) navodi primjer s kraja 18. stoljeća.

U tom je razdoblju fenomen plaće/porezi bio svakidašnja tema diljem Evrope, a naročito u Francuskoj. Tije-kom 1870-ih neimaština među neza-poslenima je bila tolika da je država morala primijeniti makar nepotpu-ni oblik povlastica kako bi se izb-jegla glad. To je pogoršalo iona-ko očajno fiskalno stanje pa su po-rezi morali opet porasti. Međutim, aristokracija ih je naprosto odbila

plaćati, prebacujući breme na ion-ako preopterećenu i stanjenu srednju klasu. Kada je 1789. izbila revolucija i srušena Bastilla, među najžešćim pobunjenicima bili su kvalificirani radnici, vlasnici dućana i slične kate-gorije ljudi.

Ne trebe puno ekonomske mudros-ti da bi se zaključilo kako današnje, naročito evropske, prilike poprilično nalikuju tadašnjim francuskim. Doduše tada su se kotrljale ljudske glave doslovce pod giljotinom, dan-as se ruše glavni direktori mnogih kompanija, kao i mnoge vlade.

Reagirajući na ekonomske pri-tiske birači u brojnim zemljama, primjerice, u Francuskoj, Nizozem-skoj i Grčkoj (a bome i u Hrvatskoj) napuštaju centar i svrstavaju se više udesno ili ulijevo. Srećom, barem kada je o nama riječ, to pomicanje zasad nema predznak „ekstrem-



no“, ali u spomenutim trima zemlja-ma itekako je uočljivo. Takvo stanje zabilježeno je 1930-ih. Nije dovelo do Francuske revolucije, ali jest do još pogubnijeg armagedona.

Ne treba biti zloguki prorok kakav je redatelj uvodno spomenute dubrovačke izvedbe Dantonove sm-rti, ali stanje je takvo da globalnim akterima nameće moralni i ekonom-ski imperativ da s više odgovornosti i odlučnosti pokušaju uklanjati uzroke dugotrajne krize.

Kruha (bez igara)U međuvremenu možemo se poza-baviti još jednim autorom koji je in-spiraciju našao u onome što je pre-thodilo pojavi Napoleona Bona-partea. To je Peter McPhee, koji je napisao knjigu „Robespierre: A Rev-olutionary Life“, izdavač Yale Univer-sity Press, 2012, 40 USD, 352 str. Autor se pridružio onima koji su pr-ije njega pokušavali oslikati ključnu osobu revolucije, čovjeka koji je mnogima donio strašan kraj da bi i sam završio jednako tragično. Max-imilien Robespierre bio je heroj ili hulja, nevaljalac (u hrvatskoj inačici to bi glasilo: heroj, a ne zločinac, za generala koji je, gle čuda, svoje vo-jne vještine stjecao baš u francuskoj) ovisno o stajalištu promatrača. Nekoć nepoznati odvjetnik, u samo nekoliko godina nakon rušenja Bastille, izrastao je u glavnog ak-tera prijelaza iz starog režima u neiz-vjestan i nesiguran novi poredak.

Revolucionarna Francuska bila je tada na teškoj kušnji, kombinirajući sve elemente politike koji će utjeloviti zbivanja u 19. i 20. stoljeću.

Novi poredak bio je izložen prijet-nji invazije vojski iz susjedsnih zemal-ja, kontrarevolucionara na području pokrajine Vendeje i intenzivne pod-jele unutar revolucionarnih redova, uključujući jakobinsku frakciju kojoj je pripadao i Robespierre. Katolici i konzervativna desnica plašili su se ideje o republici i željeli povratak sta-bilnosti, što god to značilo. Ljevica je nastojala stvoriti kreposnu državu, ali je imala i sasvim banalnu želju: do-biti više kruha (bez igara). U tom po-gledu očito se ništa nije promijenilo jer znatan dio današnjega svijeta, ne samo u nedovoljno razvijenim zeml-jama, teži upravo za punim želucem, a kopanje po kontejnerima za smeće u Hrvatskoj jamačno bi više prista-jalo 18. nego 21. stoljeću.

Paranoidan, ali ne emocionalno zakržljaoNeumoljiv u svojim napadima na one koje je optuživao da žele zaus-taviti revoluciju i neustrašiv u borbi protiv korupcije, Robespierre je iz-borio mjesto u Odboru javnog spa-sa (s 12 članova) koji je služio kao izvršno tijelo Vlade 1993. i 1994. Na toj je poziciji stekao golemu vlast, ali mu je zapravo manevar-ski prostor bio prilično skučen. Bio je suočen s istim dvojbama koje su mučile sve demokratske revolu-

Nove knjige

104 perspektive

cionare u prošlosti: kako podržati obranu vlasništva, a istodobno se zalagati za univerzalna prava, kako uravnotežiti pojedinačna prava s pravima šire zajednice i kako ost-variti ishod usklađen s revolucion-arnim idejama bez pribjegavan-ja sredstvima koja bi ponovila gri-jehe staroga režima, objašnjava u časopisu Foreign Affairs Patrice Hig-onnet, profesor francuske povijesti na Sveučilištu Harvard i autor kn-jige Dobrota iznad vrline: jakobinci za vrijeme Francuske revolucije (Good-ness Beyond Virtue: Jacobins During the French Revolution). Robespierre se priklonio rješavanju toga prob-lema pokušavajući silom nametnuti krijepost francuskome društvu.

Robespierreov odgovor na otpor (stvarni ili umišljeni) bio je, prema Hegelovoj formulaciji, odrubljivan-je glava, kao da su od kupusa. Za vladavine Terora oko 17.000 lju-di osuđeno je na smrt pod giljoti-nom. Deseci tisuća bili su zatvoreni. A stotine tisuća umrle su za vrijeme građanskih ratova koji su slijedili rev-oluciju i koje su završile tek dolas-kom na vlast napoleona Bonapartea 1799.

Zašto je revolucija skrenula?Zašto je Robespierre odabrao put terora? Autor knjige, Peter McPhee, u novoj biogafiji nasoji odgonetnuti osobne i psihološke motive koji su uvjetovali Robespierreove postupke. Ali također podsjeća čitatelje da je

teror potekao iz neprilika s kojima su suočeni svi revolucionari – uključujući one koji danas pokušavaju stvoriti vrli novi svijet.

Da bi se shvatilo Robespierrea, valja vidjeti Francuksu revoluciju u tragičnim uvjetima, naglašava profe-sor Higonnet. Revolucija nije skrenu-la u teror zbog revnih nastojanja rev-olucionara da se uvede sloboda, jednakost i bratstvo. Suprotno tome, skrenula je zato što u srpnju 1794. revolucionari više nisu željeli polučiti te ciljeve, efekti kojih su, kako su stra-hovali, mogli biti konfiskacija njihove imovine ili giljotina, odnosno jedno i drugo. Kada su osvojili vlast jakobin-ci su se pokazali potpuno nesposob-nim u rješavanju proturječnosti vlas-tita revolucionarnog programa.

Ipak, revolucija je bila i pod utjeca-jem Robespierreovih unutarnjih su-koba. On je mrzio nasilje i protivio se smrtnoj kazni. Ali je ustrajao u vjerovanju da će uništenje nevidljivih (i često umišljenih) urota te egzekuc-ija protivnika riješiti njegove prob-leme i probleme revolucije.

McPhee priznaje da je Robespi-erre bio krajnje paranoidan i činio je krupne pogreške u prosudbi. Međutim, profesor Higonnet drži da nije bio „emocionalno zakržljao, rigidni puritanac i okrutni monstrum povijesti i literature“. Za McPheea nije Robespierre upropastio Fran-cusku revoluciju. Naprotiv, revoluci-ja je decentnog, iskrenog i marljivog demokrata dovela do propasti.



Od bratstva do teroraAli McPhee ne govori mnogo o uzrocima revolucije niti obrazlaže zašto je bila tako nemilosrdna. Većina povjesničara posezala je za determinističkim objašnjenjima dubljih uzroka revolucije kako bi protumačili njezin tijek. Za neke ljevičare, kao što su pisac Jean Jaures i povjesničar Albert Mathiez, 1789. je bila kritičan korak u pro-leterskom kretanju koje će stvori-ti snagu u evropskim revolucijama 1848., Pariške komune 1871. i ruske pobune 1905., prije konačnoga ost-varenja 1917., kada je Istok bio Red (Crven), a Zapad Ready (Pripravan) kako slikovito objašnjava Higonnet. Za druge kao što je bio Alexis de Tocqueville, prirodu Francuske rev-olucije više je otkrivao njezin kontinu-itet s prošlošću nego njezin diskon-tinuitet. Stari je režim 1789. umro i nikad se više nije vratio. Ali revolucija koja ga je uništila ipak je pretrpjela bijedan neuspjeh jer Francuzi nisu bili sposobni za samoupravljanje iskvareni lošim navikama stečenim tijekom mnogih stoljeća apsolutne monarhije, smatra harvardski pro-fesor.

U svom prikazu McPhee vidi rev-oluciju – i Robespierrea – kao tra-jan model za sve one koji čeznu za republikanizmom. S tim ciljem au-tor citira francuskoga povjesničara Georgesa Lefebvrea, koji je tvrdio da je „Robespierre trebao biti opisan kao prvi koji je branio demokraciju i opće pravo glasa... neustrašiv bran-

itelj Revolucije 1789. koja je uništila aristokraciju u Francuskoj“.

Prihvaćajući to stajalište, McPhee tvr-di da se revolucija pomaknula od bratskoga slavlja nakon pada bB-stille 1789-90. prema ubilačkom ter-oru i građanskom ratu 1793-94. jer Robespierreovu odanost načelima republikanske demokracije na nesreću nisu dijelili drugi. „Tijekom Revolucije,“ piše McPhee, „Robespi-erre je gledao one kojima je vjerov-ao kako izdaju to povjerenje kom-promisima ili izdajom.“ Tako je, da bi spasio revoluciju od nje same, Robespierre morao djelovati onako kako jest, piše autor.

Moralna (ne)odgovornostMeđutim, kako primjećuje profe-sor Higonnet, McPhee frustrirajuće malo kaže o Robespierreovoj mor-alnoj odgovornosti za egzekucije i krvoproliće u vrijeme Terora. Nar-avno, moglo bi biti istina da Robespi-erre kako bi zadržao svoj autoritet, nije imao izbora nego posegnuti za okrutnom represijom. Ali to ne objašnjava zašto je to činio onako brutalno. Prijašnji su biografi nudi-li raznolika psihološka objašnjenja, ali McPhee ih drži neuvjerljivima. „Nema dokaza u Robespierreovim postupcima i vjerovanju prije svib-nja 1739., koji bi naveli čovjeka da pretskaže kako će, u posebnim okol-nostima, on prihvatiti represiju i sm-rtne presude kao odgovor na nesla-ganje,“ piše on.

Nove knjige

106 perspektive

Ipak, autor navodi Robespierreo-vo nesretno djetinjstvo, posebno smrt voljene majke kada mu je bilo sedam godina te neodgovorno i sramotno očevo napuštanje obitelji ubrzo nakon toga. Tako su malog Maximiliena, njegovog mlađeg bra-ta i sestru podizali rođaci. Moguće je zaključiti – iako to McPhee ne čini – da je takvo nesretno djet-injstvo pridonijelo da Robespierre izraste u čovjeka koji je istodobno volio i mrzio buržujski život i vlast te nastojao riješiti osobne i profe-sionalne probleme, apstrahirajući ih kako je najbolje umio, izdižući ih iz svakidašnjeg i materijalnog kontek-sta na višu razinu na kojoj nikad nije bio u krivu. Politički, najočitiji poka-zatelj toga psihološkog stanja bilo je njegovo inzistiranje na tvrdnji da je nešto što je u početku moglo izgle-dati kao kriminalni čin – primjerice preuzimanje vlasti Jakobinaca – u stvari bio nacionalni i univerzalni pokret. Naravno, drukčije je bilo kada se radilo o akcijama neprijatel-ja. U praksi je takva vrsta samoza-varavanja dopustila Robespierreu da se suprotstavi vlasti svake vrste dok ne postane potrebno da se pretvori u ubilačkog aktera čvrste ruke.

U vrtlogu proturječjaKako napominje profesor Higonnet, revolucija je nametnula brojna pitan-ja koja se nisu mogla riješiti mental-nom apstrakcijom. U proljeće 1794. vođenje jakobinske revolucije zaht-ijevalo je od Robespierrea da se

zalaže za red i zakon i za njihovo ukidanje, da brani i napada privatno vlasništvo, da podržava i odbacuje nacionalizam, da prihvaća femini-zam i antifeminizam te da promiče religiju i nereligioznost.

Isto tako, iako McPhee uvjerljivo iz-nosi da je Robespierre bio potpuno predan idealu bratstva, neporecivo je da je često bio protivnik primjene toga ideala. U veljači 1793. kada su se u parizu pobunili sanklioti tražeći hranu i sapun, Robespierre je grdio te gladne, očajne vojnike revolucije. „Ne kažem da su ljudi u krivu,“ žalio se, „ali kada se bune moraju imati cilj dostojan njih samih.“

Krajem srpnja 1794. neki su „lju-di“ učinili su upravo to i Robespi-erreov neuspjeh da odredi gdje bi buržoaska demokracija mogla im-ati stvarne granice odveo ga je na giljotinu. Strahujući da bi oni mog-li biti sljedeće žrtve čistke i osuđeni na smrt, nekolicina Robespierreovih bivših saveznika u Odboru javnog spasa i u zakonodavnoj skupštini, naredili su da bude uhićen. Uhvaćen je nekoliko sati kasnije, a ionako je vjerojatno pokušao sam sebe us-trijeliti, bio je giljotiran sljedećega dana, podsjeća profesor Higonnet.

McPhee odbacuje česte suvremene tvrdnje da je Robespierre bio odgov-oran za terorizam, kao nekorektne. „Teror“, piše on, „nije bio Robespi-erreovo djelo već je za to bio odgov-oran režim zastrašivanja i kontrole što su ga podržavali Nacionalni kon-gres i ’patrioti’ diljem zemlje.“ Hig-



onnet primjećuje da je točno kako Robespierre nije diktirao politiku Od-boru nacionalne sigurnosti, ali je bio njegov najpredaniji član i smatran njegovim prvim govornikom. Da on nije bio na vlasti, teror bi možda bio manje okrutan i ne bi trajao tako dugo.

Ali jesu li Robespierreove ideje, a ne samo djela, također krivac za teror? To je prijeporna točka u razmišljanju nekih pripadnika su-vremene američke desnice, upo-zorava profesor Gigonnet. Kako tvr-di Rick Santorum, bivši republikanski kandidat za predsjednika i sadašnji stjegonoša američkoga konzerva-tivizma, bezbožnost 1789. nedvo-jbeno je dovela do terorizma. „Pre-ostaje vlada koja će vam reći tko ste, što ćete raditi i kada,“ izjavio je Santorum u kampanji. „U Francuskoj je preostala giljotina,“ zaključio je, upozoravajući Amerikance „slijedite put predsjednika Obame i njegovu otvorenu nesklonost vjerovanja u Ameriku, i krenut ćemo tim putem.“ S takvim pretskazivanjem Santorum bi mogao biti iznenađen otkrićem da se nalazi u društvu nekih bivših marksističkih povjesničara, koji su čvrsto vjerovali da će se prilike Pari-za iz 1794. jednoga dana vjerojatno ponoviti.

(Ne) može se ponovitiProfesor Higonnet drži malo vjero-jatnim da će se to pretskazanje, bilo u inačici desnice ili ljevice, ponoviti,

barem ne na Zapadu. Potsjeća da je Francuska 1789-94. bila prva mod-erna država prisiljena birati između političkoga univerzalizma i ostvaren-ja populističkih ili utopisjkih ciljeva. Amerikanci se nisu suočili s takvim izborom 1776. i njihovi nasljedni-ci vjerojatno se neće suočiti s njim tako skoro. Pokreti Okupirajte Wall Street i Tea Parti (Čajanka) mogli bi predstavljati korak prema tom tipu sukoba. Ali bez golemoga ekonom-skog sloma teško da bi ta dva pokre-ta mogla zaokupiti političku maštu Amerikanaca kao što je jakobinizam učinio Francuzima i njihovim nepri-jateljima 1789-94.

Po mišljenju profesora Higonne-ta, situacija bliža onoj u vrijeme Francuske revolucije sada postoji u nastajućim demokracijama arap-skoga svijeta. Kada su sukobljeni s jačanjem islamističkih stranaka, lib-eralni demokrati u zemljama kao što je Egipat mogli bi doći u iskušenje da odgode svoje univerzalističke, demokratske ciljeve te pribjegnu nasilju i vojnoj vlasti kako bi osigurali red. Naravno, liberalne snage mogle bi se suočiti s inačicom Robespierre-ove dvojbe.

Ali možda je najvažnija pouka što je Robespierre može ponuditi pripad-nicima Tea stranke i zauzimačima Wall Streeta kao i drugim nezado-voljnicima i buntovnicima – jest su-protno onomu što bi oni katkad mog-li poželjeti da se ekonomski, politički i socijalni problemi ne mogu riješiti odsijecanjem nečije glave.

Nove knjige

108 perspektive

Kapitalizam po mjeri čovjeka

U knjizi A Capitalism for the People: Recapturing the Lost Genius of American Prosperity, u izdanju Basic Books, 27,99 dolara, autor Luigi Zingales iznosi niz kritičkih primjedaba na izostanak konkurencije i na promociju putem veza i poznanstava, umjesto znanja i stručnosti, a nudi i prijedloge za popravljanje stanja

Argumentacija profesora Higonne-ta u osvrtu na knjigu McPheea o Robespierreu, Francuskoj revoluciji i njihovu utjecaju na kasnija zbivan-ja, impresivna je, logična i uvjerlji-va. Ipak, moglo bi se primijetiti da je mrvicu preoptimističan kada drži da u razvijenom dijelu svijeta, dakle na Zapadu, a poglavito u SAD-u,nipošto ne bismo mogli doživjeti reprizu završetka 18. stoljeća u Francuskoj. Na žalost previše je

pojedinačnoga i kolektivnoga nasil-ja, ekonomskih napetosti, vladinih represija i sve većeg raslojavanja na mega-bogataše i sirotinju. Zato, nikad ne reci – nikad. Ali u svkom slučaju Robespierreova biografi-ja otkriva da bi današnji radika-li mogli podosta naučiti iz njegovih pogrešaka.

Priredio: Drago Kojić

Luigi Zingales, poznati ekonomist na Poslovnoj školi pri Sveučilištu Chica-go podosta je upućen u prijateljski kapitalizam. Glavni razlog njego-va doseljenja u SAD iz rodne Italije 1988. bio je u tomu što mu je dojadi-lo živjeti u zemlji gdje se napredovan-je u statusu temeljilo na poznanstvu, a ne na znanju. Konkurencija je bila suzbijana, korupcija vrlo raširena, kl-

ijentelizam razuzdan. Čak i liječnici u odjelu za hitni prijam bolesnika u talijanskim bolnicama promovirani su na temelju političke povezanosti umjesto stručne sposobnosti, navodi on u svojoj knjizi The Lost Genius of American Prosperity. (Stanje u Hrvat-skoj vjerojatno se malo razlikuje od takva opisa.)


Kapitalizam po mjeri čovjeka

U SAD-u je našao zemlju u ko-joj je stvoren sustav kapitalizma koji je bio najistaknutiji primjer slobodnotržišnog ideala ekonom-ske slobode i otvorene konkurenci-je. Napredovao je u tom meritokrat-skom sustavu vrednota. Međutim, sada je počeo osjećati sumnje, otkrivajući u Americi navještaje one vrste prijateljskog kapitalizma koji je opretećivao i mučio Italiju u godina-ma ekonomske stagnacije i korupc-ije za vladavine Silvija Berlusocnija.

Ekstremne nejednakostiTipičan su primjer razmjeri do kojih je zakonodavni proces postao taoc lobista, dok političari u sve većoj mjeri u kampanjama ovise o financ-ijskoj podršci velikih kompanija. Tako se zemlja (povoljnih) prilika pretvara u zemlju u kojoj je biznis stekao go-lemu moć, a regulativci su postali zarobljenici onih koje bi trebali reg-ulirati.

Dodatni je problem što ekstremne nejednakosti u dohotku i plaćama rađaju odbojnost prema kapitaliz-mu. Plaće kompanijskih čelnika es-kaliraju, dok prosjek zarada ostal-ih zaposlenika stagnira. Ekonomika mnogih modernih industrija radi na principu „pobjednik uzima sve“, što umanjuje nade i vodi do poimanja, iskazanoga na brojnim mjestima na kojima mladi ljudi demonstriraju, da se pravila više ne odnose jednako na sve. Osjećaj da je sustav prevarant-ski pojačan je izostankom ili slabljen-

jem socioekonomske pokretljivosti zaposlenika naviše.

Nostalgija za poštenjemZingales iskazuje razumljivu nostalg-iju za vrijednostima Američke revolu-cije, koja je počela kao protest protiv korupcije Istočnoindijske kompanije i kao bitka protiv prekomjernoga opo-rezivanja. Navodi citat suca Vrhov-noga suda, Noaha Swaynea, iz 1875: „Ako bilo koja velika korporacija pokuša zaposliti avanturiste koji na ovaj način stvaraju tržište samo za sebe, kako bi progurali prihvaćanje općega zakona s namjerom da za-dovolje vlastite interese, moralni osjećaj svakoga čestitoga čovjeka instinktivno će žigosati poslodavce i zaposlenike ako su ogrezli u ko-rupciji, a zaposlenje ocijeniti kao

A CAPITALISMFOR THE

P E O P L E

Nove knjige

110 perspektive

sramotno.“ Usporedite to s pigme-jcima današnjega vrhovnoga suda, koji su 2010. donijeli odluku u sporu kompanije Citizens United protiv Savezne izborne komisije kojom je novcu data neograničena moć u iz-bornom procesu. Za neke je to do-bro jer je otkriveno. Ali otkrivenost ne čini sustav političkih financija manje korumpiranim.

Lobiranje izaziva neredeTemeljna Zingalesova dijagnoza je ispravna. Lobiranje izaziva nerede, kapitalizam je postao pristran u ko-rist biznisa, umjesto da bude u korist tržišta, a promocija ne temelju poz-nastva, umjesto stručnosti, realna je opasnost. U čemu se sastoji lijek?

Za autora dobri duh kapitalizma leži u konkurenciji. Stoga on teži stvar-anju populističke političke agende koja odražava podršku slobod-nome tržištu i nepovjerenje prema vladi i krupnome biznisu. Želi više konkurencije ne samo na tržištima, već u upravnim odborima kompani-ja i institucija, koji pate od ulagivan-ja i protekcije na temelju poznan-stva. Problem regulative, drži on, mogao bi se prevladati jednostavn-ijim i ograničenim pravilima, koja bi u primijeni trebala imati veću pomoć u sustavu nagrađivanja „zviždača“. Tvrdi da je najbolji način za suzbi-

janje lobiranja uvođenje zakonskih odredaba koje uklanjaju subvenci-je industriji, uz davajne građanima prava da podižu tužbe za povrat nepošteno isplaćenih subvencija. Sve što se može postići subvencijama, može biti urađeno bolje pomoću po-reza i modificiranih poticaja. Smatra da bi bila opravdana reforma koja bi uklonila smicalice s političkim inves-ticijama što bi se nadomjestilo nižim porezima.

Tržišta ne funkcioniraju bez čvrstih pravila igreIpak, Zingales nije steretipni ideolog tzv. chicaške škole. On drži da slo-bodna tržišta ne funkcioniraju bez utvrđenih pravila igre. Dosljedno (u stilu Adama Smitha) stavlja na-glasak na vrijednost povjerenja, na društvene norme i etičko ponašanje u ekonomiji i na tržištima.

Mnogo je drugih ideja što ih iznosi autor s kojima se neće svi suglasiti, ali podosta je i onih koji zaslužuju opću podršku. Ali, naravno, mala je vjero-jatnost da će se provesti u praksu jer bi to iziskivalo odlučnije ponašanje državne administracije, koja nije sklona „talasanju“, smatrajući da je američki kapitalizam funkcionalan i ovakav kakav jest. Uostalom, nisu ni druge vlade bitno drukčije. (M.R.)


IndikatoriKorelacija izvoza i BDP-a

U članku Slom prerađivačke industrije ukazali smo na opadanje udjela industrije, a napose prerađivačke, u hrvatskom BDP-u, kao i na stalno opadanje broja zaposlenih u tom dijelu industrije. Taj se trend, nažalost, nastavlja, pa je u rujnu 2012. gotovo svakog dana ostajalo bez posla blizu 500 radnika, opet najviše u industriji. Istodobno, proizvodi prerađivačke industrije čine između 91-96 posto ukupnoga hrvatskog izvoza.

Pokušali smo dati i neke usporedne pokazatelje odnosa udjela industrije i BDP u nekim, za nas zanimljivim zemljama.

HRVATSKA

Udio u BDP-u broj zaposlenika

1995. 19,5 posto 349.500 1996. 20,0 posto 306.700 1997. 18,4 posto 284.500 1998. 17,9 posto 271.200 1999. 17,1 posto 261.100 2000. 16,5 posto 256.300 2001. 16,1 posto 243.800 2002. 15,2 posto 237.700 2003. 14,8 posto 236.100 2004. 15,1 posto 239.700 2005. 14,8 posto 239.600 2006. 14,0 posto 241.700 2007. 14,1 posto 247.300

Indikatori

112 perspektive

2008. 13,5 posto 250.300 2009. 13,3 posto 222.500 2010. 210.800 2011. 209.300

Izvor: Državni zavod za statistiku

IZABRANE ZEMLJE

Udio industrije u BDP-u Izvoz

Njemačka 24,4 % 959,5 mrd € Velika Britanija 18,7% 265,0 mrd L Francuska 19,6 % 386,0 mrd € Italija 25,4 % 338,0 mrd € Belgija 26,4 % 310,0 mrd € Kina 47,0 % 1578,0 mrd USD Danska 22,1 % 544,0 mrd DKR Finska 28,9 % 52,4 mrd € Irska 22,8 98,4 mrd € Japan 27,7 % 767,0 mrd USD Kanada 22,7 % 387,0 mrd USD Nizozemska 23,7% 371,0 mrd € Austrija 26,9 % 109,3 mrd € Portugal 23,0 % 54,4 mrd € Španjolska 25,7 % 186,0 mrd € Grčka 17,0 % 16,2 mrd € Norveška 40,6 % 794,0 mrd NKR Švedska 26,6 % 1136,0 mrd SKR Švicarska 27,2 % 193,4 mrd Sfr HRVATSKA 25,7 % 8,9 mrd €

NAPOMENA: Podaci za BDP i izvoz odnose se na 2010. godinu. Podaci su objavljeni u „Der Fischer Weltalmanach 2012“. Činjenica da za sve navedene zemlje ne raspolažemo najsvježijim usporednim podacima nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost, jer govori o stvarnom stanju i nekim međuodnosima unutar gospodarstva tih zemalja kad je riječ o razini udjela industrije u BDP-u i korelaciji s izvozom.


Slovenija: sve manje privlačna ino-ulagačima

Mnogi Slovenci sada žale što su se 2007. priključili području zajedničke valute, a sve je izglednije da će naši sjeverni susjedi postati šesta zemlja (od 17 članica euro-područja) koje će – nakon Grčke, Irske, Portugala, Cipra i Španjolske zatražiti financijsku injekciju EU-a.

Glavni je uzrok slovenskih nevolja malaksalost bankarskoga sustava, što djelomice objašnjava njihovu nervozu prema Hrvatskoj, tj. uvjetovanje ratifikacije našeg ulaska u Europsku uniju podmirenjem dugova što ih je prema hrvatskim štedišama, prouzročila Ljubljanska banka.

Odraz takvog stanja je i smanjeno zanimanje inozemnih investitora, što se vidi iz sljedećega grafikona:

IrskaEstonija

CiparSlovačkaPortugal

ŠpanjolskaSlovenija

Grčka

0 12010080604020

Izvor: UNCTAD

Izravne strane investicije, % BDP-a (2011. g.)

Indikatori

114 perspektive

Goleme rezerve plina

Prije samo četiri-pet godina činilo se da će svijet iscrpiti nalazišta prirodnoga plina za 50 do 60 godina, dok sada otkrivanjem novih nekonvencionalnih i konvencionalnih nalazišta neke procjene najavljuju rezerve od najmanje 200 godina. Svjetska proizvodnja toga energenta u razdoblju od 1990. do 2009. porasla je za dvije petine, dvostruko više nego nafte.

Ne samo SAD nego i dijelovi Evrope, Kina, Argentina, Meksiko, Kanada i nekoliko afričkih zemalja bogate su plinom. Povoljnijim prognozama podršku daje bOlja istraživačka i eksploatacijska tehnologija, ali i strmi porast cijena nafte.

Budući da se cijene plina u pojedinim dijelovima svijeta određuju posve različitim mehanizmima, one se vrlo, razlikuju od zemlje do zemlje. Tako su nedavno u Americi cijene plina pale na najnižu razinu unatrag desetak godina, dok su istodobno hrvatski potrošači izloženi prijetnji poskupljenja plina za 30-ak posto.

Preostale iskoristive rezerve prirodnoga plinaVodećih 15 zemaljakrajem 2011., u trilijunima kubičnih metara Svijet ukupno

752

Po područjima

Istočna Europa/

Euroazija

Azija/Pacifik

OECDAmerika

Srednji istok

Afrika LatinskaAmerika

OECDEuropa

Udjeli u svjetskoj primarnoj energiji, %

PROGNOZANaftaUgljenPlinHidroenergijaNuklear. Obnovljivi izvori

KovencionalnoNe kovencionalno


Prognoza gospodarskog rasta 2011./2012.

2011. 2012.

Realni rast BDP-aPromjene prema prethodnoj godini

Brazil Rusija Indija Kina USA Euro-zona

Izvor: OECD Economic Outlook

Državni dug 2010. u milijardama eura

10.040Sjedinjene države

9.840Japan 2.080

Njemačka

1.843Italija

1.822Brazil

1.591Francuska

1.351Ujedinjeno kraljevstvo

900Indija

799Kina

639Španjolska

615Kanada

Za usporedbu:global GDP 2010. bio je47.081mlrd eura

Ukupno zazemlje n a slici:31.520mlrd eura

Rekorderi zaduženosti

116 perspektive

Izdavač: ZAGREBAČKA INICIJATIVA, Zagreb, Petrićeva 7

Glavni urednik: Ante Gavranović

Urednik: Franjo Žilić

Izlazi kvartalno

e-mail: [email protected] [email protected]

Priprema: Seniko studio, Zagreb

Tisak: Tiskara Zelina, Zelina

Tiskano u 450 primjeraka

ISSN 1848-140X

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na www.inicijativa.com.hr

Ovaj primjerak je besplatan, zahvaljujući financijskoj podršci Zaklade Konrad Adenauer, Zagreb

perspektive inicijativavišak, poticanje poduzetništva i inovacija, te usmjeravanje snage...

Documents