Otajstvo Trojedinoga Boga 2

POVIJESNI RAZVOJ TROJSTVENE TEOLOGIJEpovijesni razvoj trinitarne dogme: 1.) trinitar. dogma prvo se suočava s židovskim monoteizmom, koji naglašava Bož. jedincatost → ne može prihvatiti Isusa; pitanje za prve kršć., koji su židovi: kako sačuvati Bož. jednost, ako si Is prisvaja božan. atribute; intimnost Boga s narodom u SZ isključuje potrebu za posrednikom; traže pralikove Isusa u SZ: Mudrost, Riječ, Tora, Savez, početak, anđeo Jahvin, Jahvin poslanik, glasnik (malak Jahve, ángelos) → primjenjuju na K; K je od početka djelovao kao onaj u kome je B prisutan, na djelu; kasniji razvoj: monarhijanizam; 2.) suočavanje s poganskim politeizmom i grčkom filozofijom: već kod Pavla; pitanje posredovanja između B i svijeta u grčko-helenist. misli: počelo (arhé) mora biti jedno (hén) → kako to jedno misliti zajedno s mnogostrukošću; u grč.-helen. kulturi prisutna je čežnja za oslobađanjem od zarobljenosti materijom → dobra podloga za kršć.; prepreka naviještanje Raspetog kao Spasitelja, što za Grke nema puno smisla; prvim kršć. ne preostaje drugo nego pokušati pomoću filozof. pojmova objasniti trojstv. nauk i V u T ← to su mogli zato što su bili snažno uvjereni u istinitost vjerovanog i da je B istina, te zato što su vjerovali da moraju naviještati → moraju naučiti jezik onih kojima naviještaju i prevesti poruku na taj jez. → nastojanje da pomoću prikladnih pojmova učine razumljivim trojstv. otajstvo; iz početka to čine pomoću pojma Logos [= L]: polazeći od njega, nastoje pokazati što je – tko je – zadnja istina i smisao svijeta; nastoje ga misliti u jednom konkretnom biću, povezuju L grč. filozofije s L Ivanovog Proslova; problemi: u platonizmu i stoicizmu L je jedan stupanj ispod božanstva → pitanje je li Is ispod, Bogu podređena stvarnost (Justin) → to ne odgovara biblijskoj teologiji → borbe oko L-teologije glavni izazov do Nicej. sabora: nastojanje da se razvije terminologija koja bi pokazala jednakost S (L) i O; nema ipak helenizacije kršćanstva: polazišna točka L-teol. nije pojam L ni filozofija o L, već konkretni pov. Is; trojstvena V kršć. zajednice samo se služi jezikom grč. filozofije, sadržaj je biblij. V; preuzimaju taj jezik kako bi istinu učinili dostupnom svima; kasnije se ova poteškoća proizašla iz susreta s grč. filozfijom javlja u obliku arijanizma, itd.; 3.) sinkretistička gnoza: poima B kao najviše biće, ali u savršenoj izolaciji i nepremostivoj udaljenosti od čovjeka → dualizam B i svijeta, duha i materije, nesavladivi jaz među njima premošćuje demijurg; protiv gnoze pišu Irenej, Tertulijan, Klement Aleks.; temeljno pitanje Ob: zanima li se B za nas, silazi li do nas → u pozadini je soteriologijasuočavanje s grčkom filozofijom: temelj filozofije traganje za istinom ← prvi kršć. navjestitelji se nadovezuju na to: traganje za počelima svijeta → mogućnost za govor o B Stvoritelju → paralel. kolosijeci, isti interesi kršćanstva i grč. filozofije; filozof. misao raskrinkava ništavnost pogan. bogova; posebno platonizam utječe na razvoj rane teološ. misli; srednji i kasni platon. postavlja pitanje o arhé (“prapočelo, temelj, iskon”), otklanja mogućnost postojanja više iskona – nužno je jedan → pratemelj mora u sebi sadržavati mnogostrukost bića, a da iza njega ne bude drugi pratemelj → mora biti beskonačan i neprolazan ← na to se lako nadovezuje govor kršć. teologije, gov. o biblijskom B; prapočelo: Jedno (kao suprotnost mnoštvu i prolaznosti svih drugih bića), Dobro, mora biti različito od svih drugih bića, iskustvenog svijeta → nespoznatljivo, nedokučivo, ljud. misao ne može ga obuhvatiti zbog njegovog savršenstva; sva druga stvarnost, sve dostupno iskustvu, podvrgnuto je gibanju, promjeni → Jedno mora biti nepromjenjivo, nepokretno, neograničeno; mora biti duhovno, ne materijalno → ne može se do kraja shvatiti jer je naša spoznaja upućena na osjetilna opažanja; prapočelo je L: počelo kozmičkog reda od kojeg sve potječe i koje sve uređuje; sve drugo se može spoznati na temelju promjena i sastavljenosti, Jedno je nesastavljeno: jednostavno, bez sastav. dijelova, daljnjih počela → ne može biti shvaćeno upravo zbog svoje jednostavnosti; filozof. govori o nužnim svojstvima božanskog koja spadaju u njegovu narav, bit, ne o onima koja proizlaze iz slobod. odabira božanstva u ophođenju sa svijetom; već u mudrosnoj knjiž. (npr. Mudr) ima elemenata zaključivanja od stvorenja k Stvoritelju, također u Rim; prvi apologeti nastoje se poslužiti spekulacijama filozofije, osobito platonizma, usvajaju: 1.) isticanje jednosti prapočela: povezuju to s biblij. monoteizmom, uz pomoć grč. filozofije opovrgavaju dualist. i politeist. nazore: ne mogu postojati 2 počela, postoje dobro i zlo ali nisu na istoj razini, samo je B počelo bez počela; 2.) shvaćanje platonizma o duhovnosti arhé i njegovoj neshvatljivosti : B je neizreciv, transcendentan, neusporediv, ne možemo ga do kraja izreći, ne može ga se imenovati (Bož. ime, koje on sam otkriva – “Ja sam koji jesam” – ostaje otajstveno); 3.) nepromjenjivost: ono što je promjenjivo, prouzročeno je od nečeg drugog → ograničeno i sastavljeno; problem: ako je B nepromjenjiv, onda nije podložan trpljenju → sablazan križa (“Grcima ludost”) → počeci teodicej. pitanja: ako B trpi i ne može spriječiti trpljenje drugih, onda nije svemoguć; 4.) pitanje Bož. locus -a, gdje je B : grč. filozofija: B je stvarnost koja sve obuhvaća, a sam je neobuhvatljiv, nema mjesta koje ga može ponijeti → on sam je mjesto sebe samoga i svega ostalog, sam svoj locus i locus svega drugoga → Bož. sveznanje: ako sve obuhvaća, sve zna → budući da je savršen, njegovo znanje se podudara s njegovom voljom → sve što jest, jest onako kako on hoće → problem kako pomiriti iskustvo patnje itd. s “B je ljubav” ← izvor teodicej. problema → moramo ići dalje od nužnih svojstava Boga; grč. filozofija daje građu za apstraktni, spekulativni pojam o B (jednostavan, bezgraničan, itd.); 2 oblika mišljenja koja teol. preuzima iz grč. filozofije: 1.) B je različit od svega, 2.) B je savršenstvo svega što poznajemo iz iskustva → put apofatičke i katafatičke teologije: međusobno se ne isključuju, treba ih uzimati zajedno; apologeti (prvi teolozi) polaze od biblij. iskustva

1

Boga, ali ga pokušavaju izreći jezikom grč. filozofije, pritom modificirajući taj izričaj → uzajamno se modificiraju, npr. svjedočenje o vjernosti Boga u SP izricalo se kao Bož. nepromjenjivost, njegova moćna prisutnost u narodu kao Bož. svemoć, B kao Pantokrator → filozof.: svemogući, Bož. vladanje i prisutnost u svakom vremenu → Bož. vječnost (što uključuje i odstojanje od vremena i Bož. nepromjenjivost) → izvor nekih problema koji traju do danas → potreba, i u židovstvu i u kršć., čestog vraćanja na biblij., proročku misao; apologetika: biblij. vjeroispovijest izrečena grč. filozof. jezikom, ali čuvajući svu novost biblijskog → nije se radilo o izdaji: npr. u filozofiji B se nužno odnosi prema stvarima ↔ apologeti naglašavaju slobodu Bož. djelovanja → B tako svojim djelovanjem pokazuje brigu za stvorenje, toplinu – prihvaća čovjeka, uvlači ga u svoje spasenje → to nije nesavršenost, već pokazivanje Bož. ljubavi ↔ za grč. filozofiju ljubav je slabost; ograničenje “ja” da bi se dalo mjesta “ti” – srodan problem: ako je B sve, kako je moguće nešto (stvari, svijet) izvan tog sve + kako misliti creatio ex nihilo → odgovor iz mistike – žid. pojam cinzum: B iz ljubavi ograničava sebe (kontrahira se, uvlači u sebe) da bi izvan sebe dao prostor, vrijeme i slobodu ljubljenome → creatio ex nihilo = creatio ex amore ← nešto nepojmljivo za grč. filozofiju: ljubav je nešto nenužno → apsurdum → Tertulijan: vjerodostojno je jer je besmisleno, sigurno je jer je nemoguće → samo B može kršiti, prekoračiti mjeru mogućega → kršć. B je istinska novost za svijet; napetost transcendencije i imanencije (Ratzinger: “Ne biti obuhvaćen onim najvećim, obuhvatiti ono najmanje – to je božanski”) nije napetost u B, već u našem shvaćanju → kršć. uspostavlja novi red veličina; Ratzinger: ljubav stoji iznad čistog mišljenja; prema Ratz., kršć. misao prihvaća, ali i prerasta filozof. mišljenje u 2 točke: 1.) B filozofije odnosi se samo prema samome sebi, za B vjere temeljna je kategorija odnosa → najviši oblik bitka je odnos, a ne samostojnost; civilizacija je od kršć. preuzela kategoriju osobe (osobna prava, vrijednost osobe, itd.), ali ne i kategoriju odnosa (ne govori se o pravima i vrijednosti odnosa); 2.) B filozofa je čista misao, B vjere kao misao jest ljubav → L cijelog svijeta istovremeno je ljubav → stvaranje ne proizlazi iz nužnosti, već se B na njega odlučuje iz ljubavi → praistovjetnost istine i ljubavi; govor filozofije ne može se do kraja poistovjetiti s teološ. govorom o B ← apologeti su to znali, ali je u srednjem vijeku to donekle bilo zaboravljeno (De Deo uno: “nužni” B filozofije, De Deo trino: soteriologija → nije bilo povezano, uklopljeno jedno u drugo: nužnost i slobodu/ljubav nije se dovodilo u međusobni odnos, kao da su 2 različita B); apologeti se nisu bojali razuma, ali nisu ni izdavali biblij. iskustvoantitrinitarne hereze: 1.) subordinacionizam: pozadina kasnog platonizma: L “1 stepenicu” niži od B → posrednik → S podređen (subordinatus) Ocu → pitanje može li se stvarno govoriti o T; ako S nije jednako B kao O, nego samo prvo stvorenje (Arije), onda mi nismo stvarno otkupljeni → u pozadini je soteriologija; 2.) monarhijanizam: B kao 1 počelo, mónē arhé (Tertulijanov naziv): ako O i S ne stoje u hijerarhij. odnosu, možda su samo 1 (mónos) → teol. pogled nastao na kršć. I koji apsolutizira jednovlašće (monarhiju) 1 B; nije jedinstveno učenje, već različiti smjerovi, objedinjuje ih nijekanje trojstvene stvarnosti Ob, jedva da priznaju utjelovljenje; 2 najvažnija smjera: a.) dinamički mon. = adopcionizam: K kao viši čov., obdaren božan. silom (dúnamis), ali ne dionik božan. naravi i dostojanstva: na čovjeka Is za vrijeme krštenja na Jordanu spustio se D, koji je shvaćen kao božan. sila, i otada K djeluje kao B; L i pneûma su djelovanja 1 B; glav. predstavnik Teodot Bizantski zvani Kožar, izopćio ga papa Viktor I.; Hipolit izvještava kako je po Teodotu Is bio čov. kao drugi, K na njega silazi na Jordanu; Teodot Mlađi nastavlja to učenje: najviši je bio Melkisedek, K samo njegova slika; Pavao Samosatski: L je samo Bož. osobina (mudrost) i neosobna božan. sila; K nije B prije utjelovljenja, već ga je B naknadno posvojio → adopcionizam; koristi pojam homooúsios, ali u smislu da je L sam B → nije relacijalno različit od B O ← osudila Antiohijska sinoda 269.; adopcionisti u K ne prepoznaju ontološku i osobnu božan. prisutnost; b.) modalistički monarhijanizam = sabelijanizam: K kao pojava, 1 od modusa pojavljivanja samog B (→ zato naziv “modalizam”); imena O i S imaju samo formalno značenje, s njima nije povezan sadržaj Ob; Sabelije imenima O i S dodaje DS kao još jedan modus pojavljivanja samo 1 B; u svim spasenj. postupcima djeluje samo 1 subjekt koji se samo izvanjski pojavljuje na različite načine → O je postao čov., trpio na križu, umro i uskrsnuo → B djeluje kao O (“preko osobe (= prósōpon, “maska”) Oca”) u stvaranju i davanju Zakona, utjelovljenjem prestaje biti O i do uzašašća djeluje kao S, poslije uzašašća poprima pojavni oblik DS, očituje se kao životvorni i posvetiteljski B → ne postoji stvarno istovremeno T, već se samo tako pokazuje u pov. slijedu; Sabelije, Noet iz Smirne, Praksej: potječu s I, ali djeluju u Rimu; ova inačica monarhijan. ima veći utjecaj od adopc.; Hipolit: jedan te isti u slijedu vremena pojavljuje se kao O i S, on to otkriva onima koji su mu bliski; apologetima koji se suprotstavljaju tim herezama iz početka nedostaje terminologija → koriste analogije iz prirode (izvor-rijeka-more, sunce-zraka-svjetlost), često se izražavaju nespretno i teološki pogrešno → patristika nakon njih stvara i bistri pojmove, tumači pojmove koje preuzima iz filozofije kako bi njima izrazila biblijsku V; snažno naglašava istovremeno razlikovanje i jedinstvo O i S: nije moguće misliti prvo bez drugoga ni drugo bez prvoga; pitanje: je li način na koji se B nama objavljuje samo ekonomijski, povijesno-spasenjski, ili je B takav u sebi (imanentno T) → odgovor: imanentno = ekonomijsko: B se ne pokazuje samo kao O, S i DS, nego je u sebi O, S i DS – ne pokazuje se samo kao trojedan, nego je u sebi trojedanPracrkva: liturgija prve kršć. zajednice najvažnije mjesto očitovanja povezanosti trojstv. vjeroispovijesti s kršć. životom; bogoslužje naslonjeno na žid. bogosluž.: odlaze u sinagogu i Hram na molitve i obrede, SP je za prve kršć. SZ (NZ spisi tek nastaju), “bogoslužje” je žid. bogosluž.; već s K mole psalme, no kršć. zajednica od samoga poč. na kraju svakog Ps ubacuje

2

trinitar. doksologiju “Slava O po S u DS” → zaodijevaju staro bogoslužje u trinitarno ruho; isto tako trishagion se koristi u misi, ali mu se daje trinitarno značenje; ispovijest vjere (Šemá) postaje trinitarna vjeroisp. → ne odstupaju od zapovijedi: i za kršć. je samo jedan B, ali je taj 1 B O, S i DS → ako je IK žarište vjeroispovijesti, onda vjerujemo u B kojeg je on navijestio: S, njegovog O i DS koji je zajedništvo ljubavi među njima; obrasci krštenja samo kratko vrijeme kristološki, vrlo brzo prelaze na trinitar. formulacije, predkrsna kateheza formira se na temelju krsnog naloga iz Mt (u prvo vrijeme krste se samo odrasli); LI obrasci koje preuzima Pavao, a od njega sva kasnija LI: “Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!” (Rim 1,7, 1 i 2 Kor 1,3, itd.), “Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!” (2 Kor 13,13): trinitarna vjeroispov. koja proizlazi iz Kristovog navještaja; žid. bogosluž. uvijek završavalo doksologijama koje su iskazivale slavu Bogu koji je stvorio svijet i otkupio Izraela, itd. → ostaju, ali sada trinitarno obojene; neke doksologije polaze od S (kristološko polazište): slava S koji dolazi od O u DS; naglašeno da se hvali B (O) od kojega dolazi svaki dar po S u DS, i opet se vraća O; trinitar. formulacije iz LI ubrzo ulaze u osob. molitvu kršćana; krštenje: tko želi postati kršć., ispovijeda V u Bož. trojstvenost i jedinstvenost, često u obliku kratkih simbola različito oblikovanih u različ. krajevima (različiti naglasci), ali je u temelju svakog trojstv. formulacija O, S i DS, uvijek se zahtijeva V u nju (ili “Vjerujem” na poč., ili u obliku pitanja “Vjeruješ li?”); euharistija: od poč. (pa do danas) kanoni, anafore trinitarno formulirani, uvijek polaze od O i njemu se vraćaju; O euharistijski čin ostvaruje po S u DS; snažno povezano stvaranje i otkupljenje; osnovni oblik anafore: “Zahvaljujemo ti, Oče, po S u DS”; ono što je Kristovo jest trinitarno → zato “po Kristu Gosp. našemu” uključuje čitavo T; sve euharist. prošnje i zahvale upravljene su O po S u DS; u istočnoj C s vremenom više povijesno-spasenjski i trinitar. naglasak, na Z više ontološki te naglasak na jedinstvu osoba; ne samo LI, već i blagoslovine i struktura LI god. trinitarno su obilježeni; vjernici su snažno doživljavali i živjeli trinitar. V, na što ukazuju natpisi na grobovima (“Oče, Sine i Duše Sveti, smilujte se ovoj duši”) i na dovracima kuća; za presv. T se umiralo: mnoga svjedočanstva o izricanju V u T neposredno prije mučeništva (npr. sv. Polikarp u svojoj molitvi neposredno pred smrt daje slavu T) ili pak osude na smrt baš zbog te V: bilo je situacija kada su mogli izbjeći smrt priznajući se pobožnima, ali su išli u smrt priznajući se kršć.; trojstv. vjeroispovijest obilježavala duhovnostapologeti: prvi teolozi Crkve, snažno su trinitarno obilježeni → imperativ: predočiti i svijetu posvjedočiti trinitarnu V, ponekad to čine nespretno; naravna analogija – slike iz prirode: izvor-rijeka-more, sunce-zraka-sjaj; poseb. značajni Justin, Tacijan, Teofil Antioh., Atenagora; Justin: u O apsolutni božan. subjekt (ho theós), S Is izlazi iz Očeve volje, treba mu priznati božanstvo ← proizlazi iz krsnog naloga u Mt i krštavanja u ime Is, ali apsolutno božanstvo samo O → boštvo ali i subordinacija Logosa, DS tek u 3. redu, različit od L, postojao prije svijeta, nadahnjivao proroke; Just. pod utjecajem platonizma → B se ne može vidjeti (nemogućnost teofanije Oca) → prisutan u svijetu po L, sve u svijetu (stvaranje, itd.) izvodi po L; želi sačuvati monoteizam, ali ne smatra L stvorenjem kao Arije; Tacijan: L izlazi iz volje Bož.: “prvorođeno djelo” Oca, prethodi stvaranju; izlaženje L kao paljenje novog svjetla na vatri ← simbolizira dioništvo Logosa na božan. bitku i njegovu inteligibilnu silu (logiké dúnamis) → podjela, ne odsijecanje; L je B, ali podređen, DS je podređen još više: sluga (diákonos) i glasnik Logosa, nejasno je li uključen u božan. narav; Teofil Antiohijski: prvi upotrebljava izraz trías za T; govori o trijadi B-Riječ-Mudrost; razlikuje L endiáthetos i L proforikós: kao izgovorena (proforikós), Riječ pokazuje značajke osobnosti → biblijske teofanije; nedorečen o Mudrosti, ponegdje ju shvaća kao Logosovu kozmičku silu; Teofilova trijada nije T u smislu kasnije teologije, više pokazuje utjecaj stoičke kozmologije i helenist. židovstva (Filon Aleks.); Atenagora: jača trinitarna crta; O je logikós (rationalis, “razuman”) → L je oduvijek u njemu; S nestvoreno počelo svega što postoji, Prvorođeni od O, posreduje u stvaranju svojom idejom i djelatnom moći (idéa kaì enérgeia), njegovim izlaženjem objavljuje se što je on od početka kao nestvorena slika Oca; izlaženje Duha Svetoga naziva otjecanjem: otječe od B kao zraka sunca ostajući uvijek jedno s njim; izoštrava i ustaljuje pojmovlje za izražavanje jedinstva i razlike u T; važnost apologeta: uvođenje pojma Logos kojeg, za razliku od stoika, shvaćaju osobnocrkveni oci: Origen, Počela (Perì arhôn, De principiis): pokazuje trinitarni nacrt razlikujući različita područja djelovanja Trojice; uvodi pojam hipostaza, pod kojim misli ono što je razlikovno u jedinstvu; otklanja monarhijanizam, jasno ističe osobne razlike u B, pozitivno ističe po prvi put osobnost DS i njezinu nestvorenost; ističe istobitnost osoba, ali zastupa ekonomijski subordinacionizam: u kozmičkom procesu L je samo prva emanacija iz O kao prapočela: O je theós, S deúteros theós (“drugi B”), DS je prvo proizvođenje od S (iako ima boštvo); Tertulijan: naglašava supstancijalno Bož. jedinstvo i s druge str. razlikovanje O, S i D; razlikuje 1 nosivi temelj pojedinoga bića i vlastitosti toga bića; za grč. fúsis, ousía, prvi koristi lat. substantia = nosivi temelj vlastitosti pojedinoga bića → Bož. supstancija = noseća izvorna stvarnost koja ujedinjuje O, S i D i može biti samo jedna; izvorna stvarnost, prapočelo je O, od O u različitom redu S i D imaju božanstvenost i sudionici su božan. supstancije; ta supstanc. u T dobiva različite oblike egzistencije koje Tert. označava izrazom persona (grč. prósōpon, “osoba”) = konkretni nositelj supstancije → O, S i D imaju samo 1 supst., ali se razlikuju kao osobe; osoba je središnji izraz za Tert., obilježava trinitar. teologiju prvih stoljeća, ali i čitavu Z civilizaciju i kulturu; Augustin, naslanjajući se na Grgura Nazijanskog, govori o odnosima → razlikuje se od Tert., svi ostali slijede ga; tres personae unius divinitatis → preteča nicejske istobitnosti i carigradske formulacije o 3 osobe jedne vječne i iste božan.

3

naravi; Novacijan (+ o. 260.) De Trinitate: prva sustav. rasprava, piše protiv monarhijanizma, polazi od Bož. jednostavnosti i transcendentnosti: Bož. jednostavnost uvjetuje da je Bož. govor (sermo) i izlaženje tog gov. izrazito imanentno – ostaje u B → odnos O i S shvaća kao događanje u unutarbožan. životu; iako su u vječnom suživotu, S je ipak podređen jer posjeduje boštvo ukoliko mu je ono priopćeno od O → nije subordinacion. u Arijevom smislu; općenito: preduvjet ispravnog razmišljanja ispravno pojmovlje → zbog toga nedostaci; Tert. posebno zaslužan za stvaranje i bistrenje pojmovarazlike Istoka i Zapada: već se javljaju specifičnosti I i Z i razlike između teologije I i Z otaca: različita kultura, mentalitet, razmišljanje, ali i različiti sadržaji pojmova, 2 problema: 1.) jezični problemi – filološka razlika: ne podudara se značenje i uporaba pojmova u svakodnev. govoru i u jeziku trinitar. teologije: grč. prósōpon prevodi se s lat. persona, a hypóstasis, ousía s lat. supstantia, u jeziku TT hypóstasis, prósōpon, persona koriste se za ono što je trojstveno različito (O, S, DS), a ousía, substantia za Bož. bit, dakle za trojstveno zajedničko → problem: istoznačnice u svakodnevnom gov. (hypóstasis i ousía) u triniarnom gov. imaju suprotno značenje: hypóstasis, “podloga”, ono što stvarno jest (za razliku od privida), substantia singularis ili subs. completa (individualna supstancija), u teol. poprima suprotno značenje od fúsis, ousía, a paralelno značenje latinskom persona i hrv. “osoba”; znači također jedinstvo B i čov. u K; prósōpon = “lice, krinika, uloga, osoba”, maska koju glumac navlači i koja mu diktira ulogu; persona: od Tertulijana, kršć. autori tim pojmom označavaju jedinstvenost i dostojanstvo svakog ljud. bića; Boecije: “persona est rationalis naturae individua substantia”, “osoba je individualna supstancija racionalne naravi”; ousía = stvarnost; za Platona znači opći bitak na kojem participiraju sve stvari ukoliko postoje; za Aristotela, ousía = supstancija, esencija → to značenje je prevladalo u filozofiji; 2.) sadržajni problemi: uvjetovani kulturom, mentalitetom, kao i herezama: na Z više modalizam, na I subordinacionizam → Zapad: razlike unutar T izricane tako da jedinstvo ostane razumljivo i jasno, naglašavanje jednakosti osoba i jednosti božan. biti kao temelja te jednakosti → opasnost da osobnost unutar T bude zasjenjena, zapostavljena; u Z modelu Trojstva, božanska bit egzistira u 3 osobe/hipostaze/relacije → gotovo je zasebna razina iznad razine osoba, koja se očituje kao O, S i DS; ljubav unutarnje načelo jedinstva; Istok: naglašavanje jednakosti biti i jedinstva u borbi protiv subordinacionizma → uočavaju opasnost da razlike unutar T budu zanemarene → naglašavanje osoba, i danas traže načine da izraze razlike djelovanja presv. Trojice (ne Trojstva) → opasnost da jedinstvo ostane nejasno; O promatran kao počelo S i D; I model Trojstva je u znaku kruga, ključni pojam perihoreza = međusobno prožimanje, boravljenje, nastanjenje triju božan. osoba jedne u drugoj: O u S i D, S u O i D, D u O i S → jedinstvo Trojstva koje nije do kraja spoznatljivo i izrecivo → mysterium stricte dictum; Z polazi od jedinstva kako bi potpuno razlučio osobe, I polazi od promatranja osoba da bi došao do jedinstvaArije – ontološki subordinacionizam (4. st.): bio revan, gorljiv svećenik, vatren propovjednik, borac protiv hereza onog vremena, naročito modalista → naglašava da je S stvarno rođen; naglašava jedinstvo Bož. biti, ali i 3 hipostaze, te utjelovljenje: ne može značiti samorazlijevanje Boga (kao u gnozi), ni dijeljenje i umnažanje božan. biti; između jedincatosti B i množine stvorenja postoji srednje biće (L), ali nema stvarne povezanosti tog bića i božanstva ← teorija kasnog platonizma koju Arije preuzima, i koja ga vodi u ontološ. subordinacionizam; naglašava jedinstvo Bož. biti: postoji samo 1 božan. počelo, a to je O = počelo bez počela → samo on posjeduje božan. svojstva: vječnost, nerođenost, nepromjenjivost; nitko mu nije jednak, ni s kim ne dijeli svoju apsolut. transcendenciju → što nije O, nije ni B: to ne vrijedi samo za stvorenja, nego i za S; što nije B, stvorenje je → S je stvorenje: jest počelo stvaranja, prvi od stvorenja, sve je stvoreno i postoji po njemu, ali je ipak stvorenje → nije Ocu ni jednak ni istobitan; Arije poistovjećuje pojmove “rođen” i “stvoren”: ako je S rođ., onda je stvoren → ne uspijeva se odmaknuti od vremenite, ljudske logike: ako sam rođen, onda je bilo vrijeme kad me nije bilo → ne može zamisliti vječno rađanje Sina od O → L nije vječan i oduvijek, već je prvo Očevo stvorenje: različito od ostalih stvorenja, iznad njih, ali nije B; zaslužio je božan. ime, ali zbog svoje etičnosti (Arije: spreman sam zvati ga božan. imenom, ali zbog njegovih zasluga); O ga je proglasio svojim Sinom, ali ne po naravi, nego po milosti; Arije ne raspravlja o DS, ali ga stavlja na istu razinu stvorenja kao i S; postoji T, ali ne jednake časti jer njegove hipostaze nisu međusobno pomiješane, jedna (O) u odnosu na druge 2 ima beskrajno veću čast → nepremostiva ontološka razlika O s jedne, te S i D zajedno sa svim drugim stvorovima s druge str.; B je bezizvoran: počelo svega, ali sam nema počela ← te se osobine mogu pripisati samo Ocu; ono što proizlazi iz drugog počela, što je drugotno, nije B → S i DS; problemi: 1.) ako S nije B, onda nam nutarnje Bož. biće ostaje nepristupačno → ne možemo znati ništa bitno o B; 2.) ako nema stvarnog Bož. samopriopćenja, nema ni stvarne inkarnacije → u pitanje ne dolazi samo trinitarna, nego i kristološ. vjeroispovijest → nema ni stvarnog otkupljenja: ne može čovjek čovjeka otkupiti → u pozadini soteriologija; 3.) ako nema stvarnog i vječnog T, onda uopće nema T → u pitanju su sami temelji kršćanstvaNicejski sabor: arijanizam i sve druge rasprave dovode do sabora 325.; sazvao ga sam car, koji nije razumio sve te rasprave, smatra ih bespredmetnima, smetaju mu → na poč. drži govor i poziva na mir (a ne na pronalaženje rješenja teološ. problema); Konstantin na kraju tekst vjerovanja objavljuje kao državni zakon; Arije sam na saboru, uz njega je u poč. 20-ak bisk. (među njima i Euzebije Cezarejski, koji pokušava pronaći kompromisno rješenje), na kraju potpuno prevladali antiarijev. biskupi, tekst vjerovanja nisu potpisala samo 2 bisk. iz Libije → zajedno s Arijem izopćeni i prognani u Ilirik, Arijevi tekstovi spaljeni; potvrđena istobitnost, bitna jednakost O i S; bitni pojmovi nicejskog simbola vjere: a.) jedinorođen

4

(monogenês, unigenitus): jedinstvenost; cilj isključiti nastajanje Sina: ima počelo (O), ali nema vremenski početak; rađanje nije izvana pridodano božan. biću, već je unutartrojstveni proces; b.) rođen iz biti Očeve (ek tês ousías toû Patrós, de substantia Patris) ← to je dodatno naglašeno izrazima “Boga od B, Svjetlo od Svj.”; c.) rođen, ne stvoren (gennēthénta ou poiēthénta, natus non factus): izravno protiv Arija; “rođen, nestvoren” je Origenova misao; d.) istobitan (homooúsios, unius substantiae) Ocu: ne spada među stvorenja (→ također izravno protiv Arija) → tko susreće S, susreće B, i to ne nekog drugotnog B, već kako je O B, tako je i S B; na kraju izopćeni koji tvrde da je bilo vrijeme kad S nije bilo, da je stvoren iz ničega, da je iz druge hipostaze ili biti (tu su ta 2 pojma još uvijek sinonimi); Nicej. simbol je naglašeno antiheretički, ali je ipak sačuvao bit starih simbola: priopćava što se vjeruje, i to na bogoštovni način (čuvajući tako literarni oblik starijih simbola), napisan tako da se stavlja vjerniku u usta (“Vjerujem”), kasniji oblici imat će više pravni, a manje bogoštovni značaj; u Nic. biskupi prisiljeni biblijski sadržaj izraziti jezikom grč. metafizike, iako je bilo otpora tome → homooúsios; mnogi to i danas kritiziraju kao helenizaciju kršć. i izdaju kršć. poruke, udaljavanje od bitnoga; ipak: nije se helenizirala poruka, već jezik grč. filozofije služi biblijskoj poruci → Atanazije: riječi su riječi grč. metafizike, ali B o kojem te riječi govore je B Biblije; govor koncila više negativno određen protivljenjem arijanizmu, nego namjerom dati pozitivno i sigurno tumačenje odnosa Oca i S → utjecaj politike: car je htio mir pod svaku cijenu; istinski motiv soteriologija: pitanje pobožanstvenjenja čovjeka → brani se istobitnost Trojstva jer je Riječ ona koja nam otvara put božanstvu; nedostaci: nedostaje 1.) ekonomijski vid promatranja Trojstva: povezanost istine o T s pov. spasenja; 2.) pozitivno objašnjenje odnosa O i S (pojmova izlaženja i vječ. rađanja); 3.) neizgovoren odnos božan. jedinstva i hipostat. trostrukosti (hypóstasis i ousía su sinonimi); 4.) nerazjašnjen osobni odnos Oca prema S (jesu li iste ili slične biti?)nakon Niceje: stvaranje nauka o T nije intelektualno razračunavanje s krivovjercima, nego “pokušaj tumačenja, smiono opravdanje vjere koja se slavi u liturgiji” (Ćiril Jeruzalemski); rasprava se nakon sabora rasplamsava, najvažnije pitanje: točno značenje termina homooúsios: riječ vjerojatno iz gnostičkog naučavanja, znači “biti rođen iz iste materije”, Klementu Aleks. i Origenu služi da bi izrazili jedinstvo i različitost O i S, pojam postao izraz ispravne V, sabor taj izraz upotrebljava antiarijanski; 2 moguća shvaćanja: 1.) numeričko jedinstvo supstancije (biti) → Z; 2.) kvalitativna istovjetnost koja se pridaje dvama različitim subjektima kao izvanjska oznaka → I → pitanje: jesu li jedne ili jednake biti? ako se tumači kao “jednobitan” → opasnost sabelijanizma, a kao “jednakobitan” → opasnost diteizma odn. triteizma; pitanje kako sačuvati kršć. monoteizam primljen od Is; rasprava naginje prema “jednobitan”: B numerički jedan; nastaju novi smjerovi arijanizma: semiarijanci: žele izbjeći homooúsios → uzimaju homoioúsios, “slične biti”, a ne jednake; problem sinonimnosti hypóstasis i ousía, pitanje oznake za osobe još otvoreno (Atanazije odbija prósōpon kao ekvivalent za persona); car sada staje na stranu novoarijevaca i prijeti biskupima koji odbijaju njihovu terminologiju; u bistrenju pojmova ključnu ulogu odigrali oci kršćanskog I; Atanazije: brani kršć. ideju o otkupljenju, naglašava podjednako istobitnost i samostojnost, O i S su imena koja označavaju imanentne odnose u T, ime “O” ima smisao samo u odnosu prema S → nisu presudni ekonomijski odnosi prema svijetu; ousía i hypóstasis koristi kao istoznačnice, ne želi prósōpon → problem nije zabluda, već nesigurno i nejasno pojmovlje; snažni branitelj nicej. pravovjerja, 5 x u izgnanstvu; nije razvio terminologiju kojom bi razlučio samostojnost osoba od božan. naravi; rasprave o pojmu slike: Krista već NZ naziva “slika Očeva”, ali i taj pojam ostaje nedorečen; Kapadočani: polaze od Trojice, osobito od O kao počela, pokušavaju doprijeti do 1 naravi, suprotstavljaju hypóstasis i ousía; Bazilije: prvi razlikuje ousía kao zajedničku narav unutar T i hypóstasis kao ono različito, pojedinačno; Grgur Nazijanski: izjednačio hypóstasis s prósōpon; naglašava jedinstvo u biti, dostojanstvu, iskazivanju klanjanja, a trojstvo u hipostazama (osobama); hipost. i osoba sadržajno isto; uz pojam osoba rabi i pojam odnosa; O, S i DS: specifični načini kako dočekuju božansku ousía, O jedinstveno počelo božanstva → od njega S i D imaju božan. bitak, O nerođen, S rođen, D izlazi → samo se po tome razlikuju od O → O, S i DS isti po biti, razlikuju se po odnosima; Grgur iz Nise: u izvornim relacijama prvi put ističe razliku između S i D: za S kaže da neposredno izlazi od O, a DS dolazi od O kroz S; svi naglašavaju da za trojstvo i jedinstvo Boga nema analogije među stvorenjima; snažno naglašavaju numeričko jedinstvo: božan. bit je jedna, iako ne postoji neovisno o osobama (kako je to pomalo u Z modelu), O, S i DS samo su 1 B → postojanje 1 biti (naravi) u 3 osobe (hipostaze) nije neko tročlano jedinstvo, nego T koje je u svojoj biti 1 božanski život; za Z tu postoji mogućnost nesporazuma: 3 osobe čine samo generičko jedinstvo (kao 3 čovjeka kojima je zajednička 1 ljud. narav); na Z se izraz Grgura iz Nise mía ousía, treîs hypostáseis prevodi kao una substantia, tres personae, ali se sa substantia također ponekad prevodi hypóstasis → može voditi u triteistički nesporazum (= 3 osobe su 3 boga) → pokušalo se taj problem riješiti izrazom subsistentia kao prijevodom za hypóstasis, no on nije prihvaćen – održao se persona; za istočnjake teško razumljivo pojmovno razlikovanje substantia-persona jer persona poistovjećuju s prósōpon = način pojavljivanja → to im se čini modalistički ← Bazilijevo pojašnjenje: u T svaka persona (prósōpon) egzistira kao hypóstasis; konačno trinitarno pojmovlje: grč. ousía/fúsis → lat. substantia: bit, biće, narav, ono što je u B jedno, božanstvo, božanska narav; hypóstasis → persona: osoba, O, S, DS, ono što je u B trojstveno → katekizamska formulacija: samo je jedan B, ali su u B tri božan. osobe O, S i DS

5

pneumatološko pitanje: u kristološ. raspravama DS se ili pretpostavlja ili zaboravlja, no ubrzo nakon Niceje pitanje postaje aktualno; do sabora kristološko pit.: odnos O i S ↔ novo pitanje pneumatološko: u kojem je odnosu Pneûma, DS, prema O i S koji su istobitni: je li uključen u istobitnost? ako nije, pripada stvorenjima (po Arijevoj logici) → pneumatomasi (duhoborci): pokret sred. 4. st. u Maloj Az. u razgraničenju s arijanizmom – vjerni Niceji po pitanju odnosa S s O, ali niječu božanstvo DS; macedonijanci (← Macedonije, carigrad. bisk.): arijansku misao o S prenose na DS; argumenti: 1.) ako se DS naziva darom, ne može biti darivatelj (B); 2.) DS nije samo stvorenje, već je jedan od služničkih duhova, za jedan se stupanj razlikuje od anđela; 3.) imanentno teološki u područje božanskog spadaju samo odnosi nerođen (O) i rođ. (S) → D nije ni nerođ. ni rođ., dakle je stvoren → spada u područje nebožanskoga; B: postupci rađanja/rođenja (O/S) ↔ nije B: porijeklo ima od nekoga (zahvaljuje nekome) → DS: dar, stvorenje; Atanazije: polazište: DS je Duh Sina; prema Pavlu i Iv, D nas čini sličnima Kristu → on je slika Kristova u nama kao što je K slika Očeva → kakva je slika, takav mora biti i onaj čija je on slika → tko DS ubraja u stvorenja, mora i Sina → time huli Oca → DS je B, kao što su i O i S; Kapadočani: zanimaju se za teološ. nauk o DS, njihovo zanimanje ne proizlazi iz filozof. spekulacija o kršć., nego iz monaškog života i iskustva Duha; Bazilije: argumentira iz LI i doksologije; LI: u krsnom nalogu (Mt 28,19) 3 božan. imena spominju se ravnopravno; doksolog.: DS se treba klanjati na isti način kao O i S i zajedno s njima → pravilo vjere (lex credendi) dano s krsnim nalogom i pravilo molitve (lex orandi) odgovaraju jedno drugome, a usuglašeni su samo ako je DS jednako B kao O i S ← jednostavni argumenti koji zaobilaze filozofiju (razvoj pneumatologije se razlikuje od razvoja kristolog. po tom zaobilaženju filozofije); u svome djelu Duh Sveti Baz. nigdje izričito ne koristi riječ theós ni “istobitan Ocu” za DS (umjesto toga: “istočastan” ← temelj u jednakosti naravi), no ipak je pravovjeran: svjestan je božanstva Duha S i naučava ga; koristi doksološ. izraz “Slava O sa Sinom i Duhom S”; Grgur Nazijanski: arijanci tvrdili da je DS drugi sin ili unuk → Grg. Naz. pronalazi vlastitost iskon. odnosa za DS: Ocu vlastito da je nerođen, S da je rođ., a DS da proizlaziCarigradski sabor: 2. ekumenski (priznat ekumenskim u Kalcedonu, iako su na njemu sudjelovali samo bisk. istoka), o. 150 bisk.; razvija Vjerovanje Niceje: prošireno za pneumatološ. dio; borba protiv apolinarijevaca: ime po Apolinariju iz Laodiceje, u Is prepoznaju ljud. tijelo i dušu, a božanski um → nema ljud. duh; sabor saziva car Teodozije I. Vel., nema nikog sa Z, pa ni pape Damaza I.; odluke: 1.) ustoličenje Grgura Naz. za carigrad. bisk., nakon njegovog povlačenja ustoličen Nektarije; 2.) osuđeni arijanizam, macedonizam i apolinarizam; 3.) potvrđeno nicejsko Vjerovanje, proširen njegov pneumatološki dio; izjave crpe iz Bazilijeve teologije, pojmovi biblijski, izostaju filozofski; dodano (nicejsko Vjerovanje završavalo s “I u Duha Svetoga”): 1.) “Gospodina” (sr. rod: tò kúrion → tò pneûma): naglašava da je DS B, ne stvorenje, da je boštvo i osobnost → protiv macedonijanaca, za koje je DS samo sluga; 2.) “i Životvorca” (zōopoión, vivificans): B daje život → još više naglašava prethodni izraz “Gosp.”; 3.) “koji izlazi od O” (tò ek toû patrós ekporeuómenon, qui ex Patre procedit): Ivanov izraz (Iv 15,26), označava da je O izvor unutartrojstvenog života, upotrebljava ga Grgur Naz., njime označava nestvorenost DS, te različitost od S koji je rođen; Grgur iz Nise je izlaženje DS iz O objašnjavao kao izlaženje “po Sinu”: DS nema zaseban odnos s O u koji S nije uključen; 4.) “koji se s O i S skupa časti i zajedno slavi”: lex orandi označava da Duhu S ne pripada niži stupanj bitka, već on bez ograničenja spada u trojstv. doksologiju; Bazilije izbjegava izraz homooúsios, zamjenjuje ga terminima “istočastan” i “iste slave”, koji se temelje na jednakosti (istosti) naravi (častiti = pokloniti se, priznati Bogom); 5.) “koji je govorio po prorocima”: odnosi se i na SZ proroke i na NZ autore, apostole i proroke Crkve → kontinuitet (djelovanja DS u) povijesti spasenja; kao i u “Životvorac”, i ovdje se iz djelovanja DS u Ob zaključuje udioništvo u božan. biti i životu; Efeški sabor 431. potvrdio tekst Nicejsko-carigard. vjerovanja i odredio da se u njega ne smiju unositi promjene, te da se ne može zamijeniti nekim drugim vjerovanjemteologija Carigrad. sabora: 1.) izričito se naglašava da je O počelo Sina i Duha; 2.) izvorna unutartrojstv. relacija Duha nije rođenje već izlaženje → nije identičan sa S, već osoba za sebe; 3.) naglašena nestvorenost Duha → božanstvo; 4.) dostojanstvo klanjanja jednako mu pripada kao i Ocu i Sinu; Niceja priznaje ontološku Bož. prisutnost u utjelovljenome S IK, Carigrad izjavljuje djelatnu prisutnost tog Boga u kršteniku i u Crkvi kao dovršenje trojstvene Ob; nedostaci: 1.) nije određen odnos božan. osoba prema 1 božanskoj biti; 2.) nije ništa rečeno o odnosu S i D → problem Filioque; Nicejsko-carigrad. vjerovanje: dinamičko poimanje T, polazi od O i onda priznaje istobitnost S i D s Ocem ↔ na Z više statičko poimanje: polazi od 1 božan. supstancije koja egzistira u trima osobama → 1 božan. bit ili narav ostvaruje se u trima osobama, a ne izvan ili mimo njih, dok su one u toj naravi jedno, ali međusobno različite; razlike I i Z tada shvaćane kao bogatstvo, raznolikost zajedničke V, a ne kao razlike u vjerovanju → nisu povod za raskol; naknadno se razjašnjava pojam osobe Boecijevom definicijom: “Persona est naturae rationalis individua substantia” (“Osoba je individualna supstanca racionalne naravi”) → osoba u okviru nauka o T = individualni nositelj božan. naravi koja jest u trima osobama i u kojoj su 3 istobitne osobe jednorazvoj nakon Carigrad. sabora: tadašnje teološko-trinitarne rasprave nisu bile “logomahija”, pojmovno cjepidlačenje, već odraz vjernosti biblijskim datostima i nastojanje da ih se točno protumači; kršć. poruka o B bila je tako nova i jedinstvena da se nije mogla prevesti jednostavnim preuzimanjem pojmovlja grč. filozofije – kršć. se poslužilo grč. terminologijom

6

istodobno mijenjajući grč. mišljenje utemeljeno na pojmu biti ili bivstva (supstancija) ↔ personalno mišljenje Sv. pisma u kojem je temeljna kategorija relacije; Nicejsko-carigrad. vjerovanje zajednički temelj svih C na I i na Z i polazište daljnjih trinitar. promišljanja; 5. ekumenski carigradski sabor (553.): “Ako netko ne prizna da su O i S i DS jedne naravi (fúsis, lat. natura) ili bivstva (ousía, lat. substantia), jedne snage i moći, istobitno T (triáda homooúsion, lat. trinitas consubstantialis), jedno boštvo u trima hipostazama (hupostáseis, lat. subsistentiae) ili osobama (prósōpa, lat. personae) kojemu se valja klanjati, neka je izopćen! Jedan je naime Bog i O od kojega je sve; i jedan je Gosp. IK po kojemu je sve; i jedan je DS u kojemu je sve” (DS 421); kasniji razvoj: sve se više naglašava i osamostaljuje imanentno T nasuprot ekonomijskom → T sve više ostaje bez funkcije u pov. spasenja; pojmovne interpretacije se osamostaljuju, postaju apstraktne i gube vezu s pov. spasenja → trojstvena V pojmovno ispravna, ali gubi životnost i djelotvornost; različit razvoj na I i Z, Istok: razvoj obilježen raspravom s eunomijancima ← Eunomije, bisk. u Cizici (+ 390.): najbitnije u božan. biti je da je bezizvorna, bez počela, nerođena (agénneton) → takav je samo O: S rođen → ne može biti božan. biti; najvlastije Bož. ime Agénnetos, tko to zna poznaje Bož. bit kako B sama sebe poznaje → ako je B tako dostupan onomu koji poznaje njegovo ime, pitanje je li zaista B (Augustin: “si comprehendis, non est Deus” – “ako razumiješ, onda to nije B”) ↔ ako pak imena ne govore o B, onda on nije prisutni B → otpada SP Ob → s jedne str. u pitanju transcendencija, s druge imanencija → Kapadočani i Ivan Zlat. odgovaraju na to biblij. iskustvom Boga: B s jedne str. nedokučiv i nepristupačan, s druge str. dostupan zato što se sam približio čovjeku u stvaranju i otkupljenju; primjenjuju 2 temeljna Aristotel. pitanja za svako istraživanje: 1.) postoji li neka stvarnost (hoti estin, an sit) → odgovor afirmacija ili negacija; 2.) što je ta stvarnost (ti estin, quid sit) → odgovor definicija odn. određenje biti stvari → Bazilije: na 1. pit. možemo dati potvrdan odgovor na temelju stvaranja i otkupljenja, 2. pit. (kakav je B) moramo ostaviti otvorenim: o Bož. biti čov. ima samo negativno znanje, tj. zna da ništa ne zna → biblij. paradoks: B istodobno transcendentan i imanentan → teološ. paradoks: znanje o B je neznanje (docta ignorantia) → negativna, apofatička teol.: o B možemo govoriti samo ono što nije → jak utjecaj na I, za posljedicu ima odvajanje trinitarne teol. i ekonomije spasenja (pov. spasenja više nije polazište za razumijevanje unutarbožan. izlaženja) → na mjesto teol. Bož. lica, koje se očitovalo u IK, stupa radikalna negativna teol. neoplat. tipa – naglašavanje Bož. nedokučivosti nauštrb istine da se je Nedokučivi učinio shvatljivim u IK → za I, razvoj dogme o T i teološko poniranje u otajstvo T zaključeni Nicejsko-carigr. simbolom i teologijom Kapadočana; Zapad: rasprava s priscilijanizmom (kombinacija gnoze, dualizma, modalizma i fatalizma) na iberskom poluotoku 5.-7. st., u središtu problem nerazjašnjenog odnosa O i S → uzrok uvođenju Filioque u Credo: ističe istobitnost (boštvo) treće božan. osobe i udioništvo Sina u njezinom izlaženju; Filioque prvi puta umetnut na IV. sinodi u Bragi 675., odgovarajući teološki nauk već ranije proširen; najznačajniji vjeroispovijedni tekst nastao na XI. sinodi u Toledu 675.; tijekom 8. st. Filioque prihvaćen u Galiji i Italiji, Karlo Vel. preuzima ga krajem 8. st. za čitavo franačko područje, brzo se širi; pape odobravaju nauk, ali se protive umetanju u Nicejsko-carigrad. vjerovanje, konačno na to pristaje Benedikt VIII. 1013. pod pritiskom cara Henrika II. koji želi da se Filioque pjeva na njegovoj krunidbenoj misi; Filioque najvažniji predmet teološ. rasprava između I i Z; predlagane kompromis. formule (“od Oca po Sinu”), ali suprotnost nije prevladana; različita koncepcija unutartrojstvenih odnosa: Zapad: zbog istobitnosti O i S, izlaženje DS je njihovo zajedničko izlaženje → O i S nisu 2 počela (to bi bilo dvoboštvo), nego djeluju kao 1 počelo izlaženja: O je Sinu rođenjem sve predao, pa i to da je zajedno s O 1 počelo izlaženja Duha → O iskon izlaženja Duha principaliter, a S snagom komunikacije od O; Istok: Filioque umanjuje vlastitost O kao nerođenog i kao jedinog iskona u T → pripisuje S nešto što se unutar T može pripisati samo O: biti iskon; prema I shvaćanju, DS bi zapravo dvaput izlazio; pravoslav. protivljenje odnosi se samo na imanentno T: prihvaćaju Ivanovu tvrdnju da DS u odnosu na svijet izlazi i od S (Iv 15,26) → počelo (arhé) izlaženja D je samo O, a S je uzrok (aitía) izlaženja; kanonistička poteškoća: zabrana umetanja bilo čega u Vjerovanje, donesena na koncilu u Efezu 431. → katolič. odgovor (na 4. lateran. i Firentin. saboru): zabrana se odnosi samo na nicejski obrazac iz 325., ne na Nicejsko-carigradski, te na promjenu vjerskog nauka, što kod Filioque nije slučaj: nije promjena već pojašnjenje; I prihvaća kompromis. formulu per Filium (prisutna i kod Ivana Damaščanskog i Grgura iz Nise); Filioque afirmira jedinstvo unutartrojstv. života i djelovanja Trojstva u pov. spasenja (imanentnog i ekonomij. T)Aurelije Augustin (354.-430.), De Trinitate (419.-420.): u pastoral. radu sve više ga zaokupljalo Bož. biće → 20 god. razmišljanja i rada; u De T preuzima elemente iz Tertulijana, Kapadočana i plodove borbi protiv antitrinitar. hereza; ne živi u vrijeme borbi → mirnije se posvećuje spekulaciji, pred sobom nema borbe nego već formuliranu V Crkve, Nicejsko-carigrad. vjerovanje: O, S i DS jedna su ista supstancija, nisu 3 nego 1 B; pastoral. i znanstveno-teološ. interesi, pristupa kao bogotražitelj i bogoljubitelj; djelo ima apologetski (protiv sabelijanizma i arijan.), pastoral. i formalno-teološ. vid; muči ga tipično pitanje Z teol.: kako istovremeno misliti 1 i 3, u kakvom su međuodnosu jednost i trojstvenost u B; usredotočuje se na jednost: ne smije ostati apstraktni iskaz o B; imamo iskustvo B kao Jednoga, tako ga susrećemo; s druge strane, nedokidiva samostalnost osoba: O rađa S → S ≠ O, DS je D Oca i Sina, ali DS ≠ ni O ni S → ta unutartrojstvena perspektiva konkretizira se u pov. spasenja: kako su nedjeljivi, tako i djeluju nedjeljivo → tako ih spoznajemo, ali nije T postalo čov., nego samo S, nije T sišlo na S pri krštenju i ispunilo apostole na Duhove, nego samo DS, nije T potvrdilo S kod krštenja, nego samo O; De T je filozof. traktat o pojmu bića i jedinstva, no uz to je pov. spasenja; u središtu amor

7

Christi → kristologija mjesto trojstvene teol.: K objavitelj O → kakvog nam ga on objavljuje, takav O zaista jest; od Is počinje put vremenite spoznaje koji Augustina vodi vječnoj mudrosti: ekonomijsko T → imanentno T: “naše je znanje i mudrost K” (XIII, 19, 24); 1. dio (knjige I-VIII): istraživanje iz izvora – biblij. utemeljenje i pojmovno tumačenje dogme, posebno analizira Gal 4,4-6 (“kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga...”), 2 Kor 13,13 (“Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!”), Mt 28,19 (krsni nalog) ← povezani s krsnom LI → ukorijenjeni u kršć. svijesti; trojstv. nauk utemeljen najviše na Iv; utemeljenje ne traži samo u SP, već promišlja kako je božan. djelovanje opisano u SP i doživljeno u kršć. iskustvu; 2. dio (IX-XV): analogija u stvorenju → neki dijelovi nisu povezani s T; razumom vođenim vjerom nastoji osvijetliti otajstvo T → traži slike u stvorenju jer smatra da nije nerazumno očekivati da je B stvaranjem ostavio trag, otisak (vestigium) u stvorenju → taj trag traži prvenstveno u čov. kao kruni stvorenja → psihološka trojstvena teologija (Schmausov naziv): u duševnim ljudskim sklopovima prepoznaje sliku unutartrojstven. odnosa; Aug. je novoplatonik → ljud. um smatra vrhuncem ljudskosti → kao srž bogosličnosti, um najtočnije odražava Bož. unutarnje biće, u njemu postoje “tragovi Trojstva”; duševni život. proces omogućuje spoznaju i supstancijal. jedinstva i trostruke različitosti; trojna duševna struktura (duševne trijade ili ternari) za Aug. je utemeljena u T; najvažnija trijada mens – notitia (pojam) – amor; spoznajna trijada: memoria – intelligentia –voluntas (sjećanje – razumijevanje – volja); događanje ljubavi: amans – amatus – amor (onaj koji ljubi – ljubljeni – ljubav); svim trijadičkim procesima zajednička 1 supstancija unutar koje su dijelovi trijada upućeni jedan na drugoga, a to je ljud. um → ljud. um slika (iako samo približna) samoga B: 3 sposobnosti ljud. uma → 3 osobe u B; tragovi u umu, a ne u ljud. odnosima → naglašeni individualizam i intelektualizam; sve te analogije imaju ograničenu vrijednost, uvijek ostaje veća nesličnost; ne zaključuje o T iz analize nutarnjeg života, već polazi od V i priznavanja T i traži mogućnosti predočenja → “teol. odozgo”; pneumatologija: amatus – amans – amor: DS shvaća kao ljubav koja ujedinjuje O i S, sveza ljubavi O i S → Augustinova unutartroj. definicija DS koju proširuje i na pov. spasenja: D = Bož. dar i nama dan, čini da prebivamo u B i B u nama → u Augustinovoj pneumatologiji poklapa se definicija DS unutar T i unutar pov. spasenja, u vječnosti i u vremenu: D je Caritas, Donum i Communio O i S, i isto to i za vjernike; između Darivatelja (O) i Dara (DS) nema ontološke razlike: O u DS dariva samog sebe u neko stvoreno dobro → pneumatolog. polazište za suprotstavljanje voluntarističkom shvaćanju milosti pelagijanaca: DS počelo milosnog života u nama, čini da ostajemo u B i B u nama, užiže ljubav i prema B i prema bliž. → pokazana ljub. prema B i bliž. je vanjski znak zajedništva s B (XV 17,31) → to da čov. ljubi B dolazi od B, bez toga čov. ne može ljubiti; kao vez ljubavi i zajedništvo O sa S, DS je formalno počelo izgradnje C kao zajedništva ljub. → iz toga izvodi pastoralne poticaje vjernicima na djela ljub., međusobnu slogu i ljub. prema C; unutarbožanske relacije: Aug. uvodi u Z teol. pojam odnosa kako bi njime označio povezanost osoba u T: imena O, S i DS označavaju relacije; Aug. pojam relacije preuzima od Grgura Naz. i čini ga sustavnim; temelj u teol. Kapadočana: razlike među hipostazama utemeljene su u različitim izvorišnim odnosima unutar T: O je bez počela i nerođen, S ima počelo od O i rođen je, DS ima počelo od O i izlazi; Aug. koristi aristotelovski nauk o kategorijama: supstancija = sam u sebi stojeći bitak (ousía) i akcident = bitku pridružene (i stoga nebitne i nenužne) vlastitosti (npr. boja vina) → B je bez sumnje sam svoj bitak, apsolut. supstancija, ne priliče mu akcidenti – bio bi promjenjiv; iz SP saznajemo da je B = O, S i DS, no to ne mogu biti božan. supstanciji pridodane vlastitosti, ali jesu nešto stvarno, nepromjenjivo → potrebna je kategorija relacije: 1.) nije akcident, 2.) nepromjenjiva je; kao neoplat., unutartrojstv. razlike shvaća kao objektivne stvarnosti i poistovjećuje ih s osobama → božanska supstancija je odnosni sklop; izbjegava pojam persona: za njega je nosiva kategorija relatio; polazeći od pojma supstancije, osobu shvaća u smislu subzistencije, ali tada ne dolazi do izražaja pojam odnosa koji je za njega nosiv → pojam persona koristi samo kad mora; u B prvo opažamo njegovo jedinstvo (kad govorimo o njegovoj dobroti, mudrosti, itd.), različitost vidimo kad govorimo o O, S i DS: jedan drugome nisu drugo (aliud), ali jesu drugi (alius) → taj alius-bitak može se označiti kao odnosnost, odnos; prva dva pojma izričito odnosni pojmovi: O se može biti samo u odnosu na S i S u odnosu na O – nitko nije O samog sebe ni S samog sebe; posebnost Duha: on je dar Oca Sinu i Sina Ocu: ljub. koja obojicu združuje; u B je sve jedno osim onoga što se izriče o jednoj osobi u odnosu na druge → Firent. sabor, Dekret o jakobitima (1442.): u T je sve jedno gdje nema suprotnosti odnosa; Ako je ljub. nutarnje biće božan. relacionalnosti, onda nam je trojstveni B veoma blizu; B nije mirujući, u sebe zatvoreni B, već B koji za nas rađa život i svjedoči ljub., nenadmašan izraz koje je K: imanent. T → ekonomij. T; uz pojam osobe, pojam odnosa ostaje nezamjenjiv pojam u trinitar. i kristološ. dogmama: ono prvo nije ni antička supstancija ni novovjeki subjekt, nego relacija kao prakategorija stvarnosti → suvremeni personalizam: osoba egzistira samo u relaciji, “ja” u odnosu na “ti” i “mi”; zaključak: Aug. polazi od V i nauka C, teološ. spoznaju uvijek podlaže autoritetu V, svijest o ograničenosti svih misaonih i govornih napora nastoji prevladati poklonstvenom hvalom → spoznanje-priznanje-klanjanje uvijek idu zajedno; filozof. pozadinu novoplatonizma modificira soteriološ. utemeljenjem trinitar. nauka: božan. Jedno ne misli kao živuću svijest, već kao Ljubav koja se u IK priopćuje i ponižava → razlika u odnosu na filozof. poimanje B; njegov trinitar. nauk je povijesno-spasenj. usmjeren: unutartrojstv. razmjena božan. života širi se i na stvorenja, osobito na čov.; Augustinov cilj: pozvati čovjeka natrag k Bogu; uzorno ostvaruje vezu akademske teol. s pastoralom

8

soteriološko usmjerenje trinitarnih rasprava: trinitar. dogma formirana od poč. 3. st. do kraja 4. st. na temelju V u presv. T rane C ← pretpostavke: 1.) NZ iskustvo Boga, 2.) nastanak znanstvene teol., uz povezivanje s grč. filozof. (ancilla, “pomoćnica” teologije); kristološko polazište i utemeljenje: trinitar. dogma proizlazi iz kristološke (sve kreće od pitanja odnosa O i S) → istina T pripada u događaj IK koji je povijesna Ob Boga: iskustvo Krist. djelovanja u svijetu → spoznaja ekonomij. T → soteriološko obilježje; promišljanje odnosa O i S sputano židovstvom (monarhijanizam i modal.) i grč. filozofijom (subordinacionizam) → kršć. odgovor mora istodob. uključivati jedinstvo osoba i posebnost spasenjskih čina i njihovih nositelja → izbjeći i modalizam (svođenje osoba na puku pojavnost) i subordinacion. (triteistička raspršenost); Atanazije: ako je K samo Očevo stvorenje, onda ga nije mogao savršeno predstaviti i objaviti → nijekanje njegove istobitnosti s O znači nemogućnost našeg zajedništva s O → K nas kao stvorenje ne može otkupiti jer je i sam potrebit otkupljenja → borba s arijan. nije filozof. pitanje, već pit. otkupljenja i objektivnog jamstva spasenja (na Z na sličan način razmišlja Hilarije); Kapadočani: T spasenje počinje Kristom, ali završava nastanjenjem DS u vjernicima → nemoguće ako DS nije iste naravi kao O i S → i u pozadini pneumatologije soteriologija; otajstvo Trojstva nije mysterium logicus, nego mysterium salutis, što se očituje po doksologiji kao trajnom ozračju razvoja mišljenja o ovom otajstvu; ekonomij. poimanje T (kao izraz soterioloških elemenata vjere u T), čije je središte u Krist. spasenj. djelu a dovršenje u djelu DS, ne bi smjelo izostati iz trinitarne teol., no to se dogodilo u kasnijim st. → soteriološko utemeljenje trinitar. teol. je kriterij i mjera za svu kasniju trinitar. teologiju, no ta dimenzija kasnije biva zaboravljena i previđena; ranokršćanska svjedočanstva vjere u Trojstvo: Didahé 70,1 (70. god.): “Pošto ste sve to prije rekli, krstite u ime O i S i DS u tekućoj vodi. Ako nemate tekuće vode, krstite u drugoj; i ako ne možeš u hladnoj, krsti u toploj. A u pomanjkanju i jedne i druge, izlij triput vodu na glavu u ime O i S i DS.”; Ignacije Antiohijski, Poslanica Efežanima: “Crkvi u Efezu u Aziji… izabran kroz istinsku patnju voljom Oca i Isusa Krista, našega Boga”; “Jer naš je Bog, Isus Krist, začet od Marije prema Božjem planu: od sjemena Davidova, to je istina, ali i po Duhu Svetom”; Justin Mučenik: K je S samog istinitog Boga, ima drugo mjesto, D proroštva je treći; Teofil Antiohijski, Autoliku (189.): “Svojstvo je Boga, najvećeg i svemogućeg i živoga Boga, ne samo da bude svugdje, nego također i da sve vidi i čuje; jer ne može ga se nikako ograničiti na neko mjesto… Tri dana prije nego su stvorena svjetlila predstavljaju sliku Trojstva; Boga, njegove Riječi i njegove Mudrosti”; prvi koristi riječ “T” (trías); Irenej, Protiv krivovjerja (189.): “Jer Crkva je, premda raširena po čitavom svijetu sve do kraja zemlje, od apostola i njihovih učenika primila vjeru u jednoga Boga, Oca Svemogućega… i u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, koji je postao tijelom radi našega spasenja, i u Duha Svetoga”; Tertulijan, Protiv Prakseja (216.): “Mi doista vjerujemo da postoji samo jedan Bog, no vjerujemo da unutar ovog raspoređaja, ili, kako ga nazivamo, ekonomije (oikonomia), postoji Sin ovoga jedinog Boga, njegova Riječ, koji je proizišao iz njega i kroz kojeg su sve stvari stvorene i bez kojeg ništa nije stvoreno… Vjerujemo da je [Sin] po Ocu poslao dolje, prema svojem obećanju, Svetog Duha, Branitelja (Parakleta), posvetitelja vjere onih koji vjeruju u Oca i Sina i u Duha Svetoga… Ovo pravilo vjere prisutno je od početka evanđelja, čak i prije najranijih krivovjeraca”; “Tako sveza Oca u Sinu i Sina u Branitelju čini tri povezane osobe koje se ipak razlikuju jedna od druge. One tri su jedne biti, ali ne jedna osoba, kao što je rečeno: “Ja i Otac jedno smo” (Iv 10,30), s obzirom na jedinstvo biti, a ne jednost broja”; O, S i DS troje ne u stanju, nego u stupnju, ne u biti, nego u formi, ne u moći, nego u vrsti → istobitni, jednog stanja, jedne moći jer on je 1 B čiji su stupnjevi, forme i vrste ubrojeni u ime O i S i DS; O je drugi (različit), S je drugi i D je drugi, no ta različitost nije odvojenost; Origen, Temeljne istine (225.): “Mi ne držimo do onoga što krivovjerci zamišljaju: da se neki dio Božjeg bića pretvorio u Sina i da je Otac stvorio Sina iz ničega, to jest, iz bića koje je izvan njega samog, tako da je postojalo vrijeme kada ga [Sina] nije bilo”; “Jer samo Trojstvo nadilazi svaki smisao, u njemu se može shvatiti ne samo ono vremenito, nego i vječno. Sve ostale stvari, doista, koje se nalaze izvan Trojstva, treba mjeriti vremenom i dobima”; Hipolit, Pobijanje svih krivovjerja (228.): “Sama Božja Riječ je od Boga samoga, stoga je Riječ Bog, a biće Božje biće. S druge strane, svijet je stvoren iz ničega, stoga on nije Bog”; Novacijan, O Trojstvu (235.): “Pismo ističe Krista kao Boga, upravo koliko ističe samog Boga kao čovjeka. Isto toliko opisuje Isusa Krista kao čovjeka, koliko Krista Gospodina opisuje kao Boga. Jer ne ističe da je on samo Sin Božji, nego isto tako i Sin Čovječji; niti kaže samo Sin Čovječji, nego je također uobičajeno o njemu govoriti kao o Sinu Božjemu. Budući da je od dvoga, on je oboje, osim ukoliko bi bio samo jedno, onda ne bi mogao biti drugo. Jer sama narav nalaže da moramo vjerovati da je čovjek koji je od čovjeka, jednako tako ta ista narav nalaže da moramo vjerovati da je Bog koji je od Boga… Neka oni, stoga, koji čitaju da Isus Krist Sin Čovječji jest čovjek, neka isto tako pročitaju da je isti Isus nazvan, također, Bogom i Sinom Božjim”; Papa Dionizije, Pismo Dioniziju Aleksandrijskom (262.): “Nadalje, mogao bih se prigodno obratiti onima koji dijele, komadaju i uništavaju najsvetiji navještaj Božje Crkve, čineći od toga [Trojstva] doista, tri moći, različite supstancije i tri vrhovna boga… [Neki krivovjerci] naviještaju da postoje, na neki način, tri boga, kada dijele sveto jedinstvo u tri supstancije strane jedna drugoj i potpuno odvojene”; “Stoga, sveto Trojstvo mora biti skupljeno i donešeno zajedno u jedno, najviše, kao što jest, mislim na svemogućeg Boga svega stvorenog… Hula je, i to ne uobičajena, nego najgora, reći da je Sin, u svakom pogledu, rukotvorina [stvorenje]… No, ako je Sin postao [stvoren], bilo je vrijeme kada ova svojstva nisu postojala, i, prema tome, bilo je vrijeme kad je Bog bio bez njih, što je krajnje besmisleno”; “Stoga, niti možemo odvajati na tri vrhovna boga to

9

čudesno i božansko jedinstvo… Nego, moramo vjerovati u Boga, Oca Svemogućega i u Krista Isusa, njegova Sina, i u Duha Svetoga; te da je Riječ sjedinjena s Bogom svega stvorenoga. Jer, on kaže, ‘Ja i Otac jedno smo’ i ‘Ja sam u Ocu i Otac u meni’”; Grgur Čudotvorac, Ispovijest vjere (265.): “Jedan je Bog… Trojstvo je savršeno, u slavi i vječnosti i autonomiji, niti podijeljeno, niti otuđeno. Stoga nema ničega bilo stvorenog, bilo podređenog u Trojstvu; niti čega stavljenog iznad, kao da bi u nekom prijašnjem razdoblju nešto ne postojalo i onda u nekom kasnijem razdoblju bilo uvedeno. I stoga, niti je ikad Sin bio odsutan od Oca, niti je Duh od Sina; nego bez razlike i promjene, isto Trojstvo uvijek ostaje isto”kasniji razvoj trinitarne dogme: Pseudo-Athanasium ili Quicumque (“Tko god”, DS 75): simbol iz 5. st., nastao u Galiji kao regula fidei, služio za tumačenje nicej. nauka, do 18. st. nazivan po Atanaziju, no nije vjerojatno da je njegov: Atan. je izbjegavao izraz persona, a ovdje ga se koristi; “Tko god se želi spasiti, taj se prije svega mora držati katoličke vjere...”: sadrži Augustinov nauk o T, naglašeno je zapadnjački strukturiran, prvi dio donosi detaljno teološ. tumačenje V u T nužne za spas.: ističe štovanje 1 B, ali naglašava i razlike triju hipostaza: ne smiju se ni sabelijanski pomiješati, ni arijevski odvojiti; S genitus, “rođen”, DS procedens, “izlazi”, koristi se izričaj et Filio koji odgovara Filioque, naglasak je prebačen na imanentno T → intelektualistička crta, gubi se spasenjski naglasak i poveznica s vjerničkim životom i iskustvom; Lateranska sinoda (649., DS 501): kanoni te sinode su svojevrsno proširenje Quicumque; “1 B u 3 istobitne samostojeće osobe” (“unus Deus in tribus subsistentiis consubstantialibus”): izričaj se poziva na patrist. V, terminološka precizacija koja izražava različite načine bitka u istom istobitnom biću, naglašava jedinstvo djelovanja T prema vani, te božan. jedinstvo i istobitnost; XI. toledska sinoda (675., DS 525-532): naglašava pojam osobe: ne može se primjeniti na T kao pojam roda ili vrste (jer božan. osobe nisu različite s obzirom na bitak odn. narav), nego kao opisivanje božan. “individua” Trojstva; S je Očeva mudrost, njegovo rađanje protumačeno intelektualno (kao spoznaja), izlaženje DS ima voljni karakter → O ingenitus, DS amor et sanctitas; tumači se perihoreza; ispovijest vjere ove sinode zaključak Z patrist. nauka o T i nagovještaj srednjevjekovnog; srednjevjekovna C: polazi od patrističkih formulacija (npr. simbol za Grke Lionskog sabora 1274.), no razjašnjava samo neke aspekte u svrhu obrane od osporavatelja (npr. IV. Lateranski sabor pobija zablude Joakima de Fiore i katara i albigenza); naglasak na spekulativnom, formalno-doktrinarnom razvoju → V nije hranjena otajstvom T → formulacije nisu hranjene takvom V, već proizlaze iz filozof. spekulacije; gubitak veze s kristolog. i soteriolog. → s vjerničkim životom i praksom, tako je sve do 2. pol. 20. st., posebno izraženo u skolastici; 16. st.: trinitarna teol. zadovoljava se korektnim ali beživotnim ponavljanjem starih formulacija, dominira teologija sv. Tome, Bož. trojstvenost “emigrira” u mistiku i filozof., teolozi postaju apstrakt. spekulativci udaljeni od konkret. života Crkve, trinitar. promišljanja svode se na skučene spekulacije (neoplatonističke itsl.) koje ne služe ničemu; filozof. razmišljanje odvojeno od V i teol., gubi vezu s kršćanstvom → preko teizma i deizma sve se više približava agnosticizmu i ateizmu; Schelling, Hegel: poticaji rekonstrukciji nauka o T; mistici postaju istinski crkv. naučitelji, prenositelji živog trojstv. nauka (Katarina Sijen., Terezija Avil., Ivan od Križa); reformatori: Luther: naukom o opravdanju (sola gratia) daje neke nove poticaje (sličnosti s Augustinovom pneumatologijom), značajna njegova teologija križa: samo po Ob Sina Bož., njegovom utjelovljenju, muci i smrti, možemo spoznati B koji je po sebi Deus absconditus; Calvin kritizira nicejsko-carigrad. formulacije ali zadržava T dogmu, Zwingli naglašava molitvu kao odlučujuću snagu u teol.; Mihael Servet (Servetus) obnovitelj modalizma i arijanizma u 16. st.: nauk o T ne dolazi iz NZ, već iz grč. filozofije, njegovo odbacivanje učinilo bi kršć. privlačnijim židovima i muslimanima; nakon sred. vijeka nema izvanjskih poticaja razvoju trinitar. nauka (hereze itsl.), ili im teolozi ne poklanjaju pozornost (mistika); Vat. I: postojala je shema o učenju o T o kojoj se nije raspravljalo ni glasovalo zbog prekida sabora, ističe se otajstveni karakter T, jedinstvo naravi, komunikacija Trojice u 1 naravi ← ništa značajno: stara spekulativna nauka o imanent. T bez uzimanja u obzir ekonomijskog vida; važna tvrdnja o mogućnosti naravne spoznaje B, pri čemu objavljena otajstva ostaju zastrta velom vjere; Vat. II: pastoralan → nema doktrinarnog razlaganja nauka o T; priznanje otajstva T, ističe se djelovanje božan. osoba u pov. spasenja čije je središte i vrhunac u otajstvu Krista, ide prema ispunjenju snagom Duha S koji je darovan Crkvi (LG 4) → trinitarno-teološke izjave donesene u povijesno-spasenj. vidu, slično u enciklikama IP II. Redemptor hominis, Dives in misericordia i Dominum et vivificantem

SUSTAVNA TROJSTVENA TEOLOGIJAToma: nakon Augustina dolazi do raslojavanja teologije na više smjerova: 1.) povijesno-spasenjsko-soteriološki smjer: August. nauk o 3 vremenima → trojstvena V kao princip uređenja povijesti: vrijeme O = Vr stvaranja, Vr S = Vr otkupljenja, Vr DS = Vr Crkve; 2.) egzistencijalno-duhovna tradicija: temelj Augustinova misao da je B ljubav i da je DS sveza ljub. između O i S → Rikard od sv. Viktora, Bernard iz Clairvauxa, Bonaventura i franjevačka škola: razumsku spoznaju B smještaju u duhovni obzor koji nadilazi razmišljanje → spoznaja prerasta u duhovni stav otvoren ljubavi; polazište motrenje Raspetoga → traženje sjedinjenja s poniznom Bož. ljubavi → dioništvo u trojstvenom otajstvu Bož. života omogućuje spoznaju: nedovoljan je razum da bi mu se približilo → potrebno je radovanje, divljenje, ljubav, klanjanje → prava spoznaja B samo je ljubav prema B; 3.) spoznajno-teorijska tradicija: dominikanska škola, razvija se iz August. psihološkog nauka o B → razumsko dokazivanje usmjereno govorno-filozofski, služi se logikom i analizom: ne želi osporiti

10

otajstveni karakter kršć. V, naglašava ga, ali razmišljanjem dolazi do ontološke neshvatljivosti T → isprepliću se razum. pristup i vjernički dokaz: Anzelmo, Abelard; između tih tradicija česte su napetosti i sukobi → nastojanje, osobito u skolastici, da se izgradi sustav koji bi pomirio suprotnosti: utjecaj aristotelizma, diferencirano pojmovlje, metoda, Toma tipičan predstavnik; Augustinova pozadina je platonist. ↔ Toma se oslanja na aristotelovsku spoznajnu teoriju i nauk o bitku; Toma poštuje filozofiju, ali ju razlikuje od teol. koju zbog metode i njezinog predmeta poštuje još više: filozof. proučava u svjetlu prirod. razuma, teol. u svjetlu Bož. Ob (Suma); naglašava metodičku samostalnost filozof. u odnosu na teol., tu je samostalnost moguće teološki produbljivati → to Toma čini: u svojoj se teol. obilato služi filozofijom kako bi pomogao teol. da bolje razjasni svoje teme → filozof. prikladna za izražavanje teologije; posebno cijeni Aristotela, često ga i znanstveno pošteno citira – kada kaže “filozof”, misli na Arist.; kod Arist. razlikuje prirodnu filozof. (danas prirodna znanost) i metafiziku: Toma nije bio prirodoznanstvenik → Aristotelovu prirod. filozofiju prihvaća bez prigovora; kasniji razvoj znanosti učinio je Aristotelovu posve zastarjelom → ono što Toma na njoj gradi danas je smiješno (npr. ideja da je žena nedovršeni muškarac, astronomijske i fizikalne postavke); u metafizici je vrlo pažljiv, posebno kad Arist. ugrožava kršćansku V – tada mu se suprotstavlja; drži se Aristotelove spoznajne teorije, koja uči da spoznaja treba početi od iskustva → nauk o B Toma počinje s dokazima o B = naravna spoznaja Boga: 5 puteva (quinque viae) → praeambula fidei (“predvorje vjere”): polazi od konačnog svijeta i pita za prvi bitak; posebno ga zanima antropološko pitanje: čovjekova čežnja za blaženstvom, vječnošću, Bogom → povezanost iskustva i V; naglašava da V u T nadilazi narav. spoznaju i filozofsku teol.: otajstvo V ne može se obuhvatiti, dosegnuti razumom – razum može spoznati bezizvorno počelo i temelj svih bića, ali ne i Bož. troosobnost; Bož. stvarateljska moć zajednička cijelom T → pripada jedinstvu biti, a ne razlici osoba → narav. razum može spoznati samo jedinstvo biti → filozof. nikada nije doprla i ne može doprijeti do trojstvenosti, vrhunac joj je spoznaja Bož. atributa koji se pripisuju božan. osobama: svemoć (O), mudrost (S); činjenicu da filozofi nisu nikada doprli do kršć. otajstava obrazlaže stvarnom nemogućnošću da se to učini: vjerom dolazimo do spoznaje, ne obratno → T je prvenstveno otajstvo V; 2 teološ. razloga smislenosti i čak nužosti trojstvene Ob: 1.) tek se iz troj. dogme pokazuje da stvorenje nije nastalo iz naravne nužnosti, već iz slobode i ljubavi; 2.) Ob T nužna je da bismo ispravno mislili o spasenju ljud. roda koje se dovršava utjelovljenjem S i darom DS; filozof. pitanje o posljednjem temelju sve stvarnosti Toma povezuje s antropološ. nastojanjem da prikaže B kao cilj prirodne čovjekove težnje za blaženstvom ← Ob to prihvaća i ostvaruje na području kršć. spasenja → Toma ima u vidu soteriologiju, no ipak prvenstveno razvija nauk o imanent., ontološkom T (dijete je svoga vremena) ← to je nedostatak Tomine i sve srednjevjek. teol.; polazišna točka Tominog nauka o B je božanska ontološka bit: rasprava o Bož. postojanju i biti, znanju, itd.; nauk o B u kvestijama 27-43 počinje naukom o unutarbožanskim izlaženjima: dokazuje ih SP kad za B rabi imena “S”, “D” ← to se ne smije shvaćati samo kao izvanbožan. događanje (kako je to kod Sabelija i dr.), nego i kao unutarbožan.; po uzoru na August., objašnjava ta izlaženja analogijom s čovjekovim duhov. životom – spoznajom i voljom: kao što se čovjekova spoznaja izražava nutarnjom riječi, tako se i prvo izlaženje shvaća kao događanje Riječi ← Ob ga naziva “rađanje”: i u shvaćanju i u rađanju je tendencija da se nešto nečemu učini sličnim → odgovara i aristotelovskoj postavci: rađanje izvodi izvornom počelu slično biće iste vrste, spoznaja u unutarnjoj riječi stvara sliku spoznate stvarnosti; drugo izlaženje tumači u analogiji s voljom → izlaženje ljubavi: kao što je ljubljeni u ljubitelju, tako je primanjem Riječi izgovorena ili spoznata stvarnost u onome koji spoznaje; prvo izlaženje je čin rađanja → tendencija sličnosti i izjednačenju ↔ drugo izlaženje je čin ljubavi → naklonost prema voljenoj stvarnosti (augustinovska baština: analogija ljud. duhov. života, s njegovim funkcijama spoznaje i volje, prvi je princip razumijevanja i izgradnje nauka o T + shvaćanje treće božan. osobe kao sveze ljubavi O i S); pojam odnosa drugo je uporište Tominog trojstv. nauka (i u tome slijedi August.); preuzima aristotelov. pojam odnosa, ali predikalni odnos nadopunjuje subzistentnim: odnos je upravljenost jednog bića na drugo → kad bi bio akcidentan, ne bi pripadao definiciji tog bića → božan. izlaženja su subzistentni odnosi; dvama izlaženjima odgovaraju 4 odnosa: odnos O prema S i S prema O, odnos O i S prema DS i DS prema O i S; samo 3 odnosa proizlaze iz međusobne opreke → čine stvarne međusobne subzistentne odnose: očinstvo, sinovstvo i nadisanost DS → takav pojam odnosa treba povezati s pojmom osobe: osoba = subzistentni odnos (čime se Toma udaljava od Boecijevog supstancijalnog shvaćanja osobe) → trojstvena osoba = duhovna stvarnost koja postoji kao odnos u samoj sebi; razlikovanje u B moguće je samo na temelju podrijetla, tj. izvornih odnosa: očinstvo Oca, sinovstvo S, nadisanost DS → čine i označavaju osobe Trojstva; imanent. nauk stoji u službi nauka o božan. poslanjima → cilj Tominog znanstvenog sustava: naučiti nas “ispravno misliti o spasenju ljud. roda koje se ostvaruje utjelovljenjem S i darom DS” → polazišna točka mu je čovjekova težnja za blaženstvom usmjerena na B; trojstveni B očituje se u vremen. slijedu → nutarnja izlaženja izlaze van; Bož. samopriopćenje → Bož. prisutnost → čovjekovo uzdizanje: posvećujuća milost (Bož. samopriopćenje) nije nešto (dar) izvan B, nego sama Bož. osoba → po posvećujućoj milosti u čov. boravi čitavo T; ipak, ne smije se govoriti o poslanju O, nego samo S i DS; osim po svom vidljivom poslanju (utjelovljenje), S je nutarnje prisutan u čov. po daru spoznaje, a DS po daru ljubavi → B boravi u čov. u mjeri u kojoj čov. spoznaje i ljubi Trojedinog B; preuzima augustinovsku misao o DS kao ljubavi i daru i kao o vezu ljubavi O i S, ali ju razvija soteriološki: Bož. ljubav očituje se kao prijateljstvo B i čov. obdarena milošću; Tomino polazište uvijek je razum

11

prosvijetljen vjerom, u shvaćanju i dokazivanju uvijek naglašava povezanost razumijevanja i udivljenosti otajstvom: teološ. razumijevanje znači preuzeti u sebe nešto od srži onoga što je u teol. spoznato → Bož. očima gledati i promišljati B samoga i njegova stvorenja; Tomina intelektual. snaga uvijek služi središnjoj istini da se ovdje i sada čovjeku dariva vječna Bož. ljubav kao počelo vječnog života i neraskidivog životnog zajedništva s Bspekulativna trinitarna teologija: sustavna (sistemska); od lat. speculum, “zrcalo” → radi se o promatranju, motrenju → mistika: Z teol. motri više filozofski, ali nije lišena ni mistične dimenzije; motrenje (theoría) → spekulativna teol. više je teorijska nego praktična; trinitarna spekulativ. teol.: promatranje, razumsko promišljanje i spekulacija o presv. T na temelju SP, dogme i filozofije; T = mysterium stricte dictum, otajstvo u najstrožem smislu riječi: protiv racionalizma (izvođenje nauka o T iz razuma) i semiracionalizma (tajne T prije Ob ne može se izvoditi iz razuma, ali nakon Ob naknadno ih se može razumski shvatiti), kršć. TT ističe nespoznatljivost T čak i nakon objavljivanja: B nam se u rasporedbi spasenja objavljuje ograničeno – spoznajemo ga samo indirektno, po njegovim djelima: daju nam spoznati da B jest i da je trojstven, ali ne njegovu nutarnju bit → objavom u povijesti spasenja spoznajemo da je B trojstven po riječima i djelima, ali ta nam Ob ne razjašnjava tajnu Boga, već uvodi dublje u njegovu tajnu → po njoj nam se njegova tajna objavljuje kao tajna; osobito otajstveno u T: 1.) apsolutna jednakost B uz realnu razliku osoba; 2.) apsolutna jednakost osoba uz ovisnost druge o prvoj i treće o prvoj i drugoj; 3.) vječnost Bož. bitka kao O, S i D unatoč konstituiranju osoba po činima rađanja i nadisanja (S i DS); B je nespoznatljiv u cjelini svoga bića, a ne samo u svojim nutarnjim odnosima; tajna ovdje ne znači nešto iracionalno ili proturacional.: ne treba misliti da je ljud. razum nutarnje odvojen od Ob – Ob je više nego razumska, ali nije zato nerazum. ili proturazum.; podudarnost tajne čov. s tajnom B → razumno se može pokazati da T nije nešto u sebi nerazumno, besmisleno, apsurdno, protuslovno, nego nadilazi kategoriju razuma i spada u (višu) kategoriju vjere; 3 načina da se postigne dublje shvaćanje otajstva T: 1.) pokazivanje analogije iz područja prirode i ljud. života (Augustin); 2.) pokazivanje povezanosti otajstava vjere i hijerarhije istina: sve istine vjere iznutra su povezane u 1 skladnu cjelinu → nije moguće dijeliti ekonomijsko i imanentno T; pokazati da V u Trojed. B čini osnovnu strukturu svih ostalih istina vjere, objedinjuje ih i usklađuje; 3.) pokazivanje povezanosti trinitarne V sa čovjekovim život. ciljem vječnog zajedništva s B po darivanju S i DSfilozofski pojmovi: jedinstvo u B izražavaju bit (essentia), supstancija (ousía), narav (natura, fúsis), a trojstvo osoba (persona) i hipostaza (hypóstasis); bit: prvo unutrašnje počelo svake stvari – ono po čemu jest ono što jest (po čemu neko biće jest to što jest); supstancija: trajni nepromjenjivi nositelj svih promjena u biću → isto što i bit, ali pod drugim vidom; narav: unutrašnje počelo svega djelovanja → supstancija promatrana aktivno, dinamički → bit = supstancija = narav; hipostaza: prva konkretna supstancija → subjekt, počelo koje djeluje; subzistencija je način bivstvovanja svojstven hipostazi (bila oznaka za trojstveno različito u B); osoba: hipostaza razumne naravi → osoba treba bivstvovati u sebi; prósōpon: lice, obličje, uloga → kazališni terminklasična spekulacija trinitarne teologije: temelj trinitar. nauka tvore 3 niza izjava: I.) B je O, B je S, B je DS; II.) O je B, S je B, DS je B → temeljni aksiom koji iz toga proizlazi: Deus est Trinitas; III.) O nije S i nije DS, S nije O i nije DS, DS nije O i nije S → temeljni aksiom: Distinctio est in personis; I.) Bog je Otac: prva božan. osoba je: 1.) nerođeni (agénnetos – Constitutiones apostolorum (Sirija, o. 380.; Denzinger 60): “Vjerujem i krstim se u 1 nerođenoga, jedinoga pravog B...”; ingenitus – VI. sinoda u Toledu (638.; D 490): “Vjerujemo da je O nerođen, nestvoren, izvor i ishodište cijelog boštva”); 2.) ni od koga (a nulo – Quicumque (5. st., D 76): “O nije ni od koga načinjen, niti stvoren, niti rođen”; isto ponavlja IV. sinoda u Toledu započeta 633. (D 485); XVI. sinoda u Toledu započeta 693. (D 569): “O nema svoj početak ni od koga”); 3.) počelo bez počela (principium sine principio – Dekret o jakobitima Firentinskog sabora 1441., D 1331); 4.) rađa: generans, “onaj koji rađa” → naglasak na aktivnosti u procesu rađanja (IV. lateranski sabor 1215. (D 800): “O rađa, S se rađa, a DS izlazi”); 5.) izvor i ishodište cijelog boštva (fons et origo totius divinitatis – VI. sinoda u Toledu 638., D 490); 6.) počelo čitavog boštva (principium totius divinitatis – Leon XIII. navodi taj Augustinov izraz u enciklici Divinum illud munus iz 1897., D 3326); II.) Bog je Sin: 1.) druga božan. osoba je rođena od O (ek toû patrós gennéthes, de Patre genitus, ex Patre natus); 2.) počelo od počela (principium de principio – Dekret o jakobitima (D 1331): “Što god S jest ili ima, ima od O, te je on počelo od počela”); 3.) rođen, ne stvoren (gennēthénta ou poiēthénta – Nicejski simbol, D 125); 4.) jedini (mónos ← sve izričaji iz simbola prvih sabora); 5.) jedinorođeni iz biti Očeve (usp. D 125; Dekret o jakobitima (D 1330): “Samo O iz svoje supstancije rađa Sina, samo je S rođen od samog O”); 6.) po svojoj naravi S, a ne po posvojenju (natura est Filius, non adoptione – XI. sinoda u Toledu, započela 675., D 526); III.) Bog je Duh Sveti: treća božan. osoba je 1.) Gospodin i Životvorac (Nicejsko-carigradski simbol (D 150): tò kúrion kaì zōopoión); 2.) izlazi od O (tò ek toû patrós ekporeuómenon, D 150); 3.) proizlazi jedinim dahom (unica spiratione procedens – Dekret za Grke Firentinskog sabora 1439. (D 1300): “od obojice od vijeka proizlazi jedinim dahom kao od jednog počela”); 4.) proizlazi od Sina (procedit ex Filio – Dekret za Grke (D 1300): “DS proizlazi od S, sam S ima ga odvijeka od O, od kojeg je rođen također odvijeka”); 5.) sama ljubav između O i S (Patris Filiique inter se caritas – Lav XIII., enciklika Divinum illud munus, 1897., D 3326); temeljni aksiom: 1.) Deus est Trinitas; 2.) Distinctio est in personis; 3.) Relative tres personae dicuntur

12

temeljni pojmovi trinitarne spekulacije: I.) poslanja (missiones): izlaženje jednog bića od drugog kako bi se poslana osoba negdje pojavila u novom obliku prisutnosti i polučila neki učinak; o poslanjima svjedoči SP: poslanje S od O (Gal 4,4, Iv 3,17; 5,23; 6,57; 17,18), D od O (Gal 4,6, Iv 14,16.26), D od S (Lk 24,49, Iv 15,26; 16,7); poslanje S događa se vidljivo kao utjelovljenje (incarnatio), a D nevidljivo, ali ipak iskustveno kao nastanjenje (inhabitatio) D u vjernicima: porijeklo poslanja: vječna ovisnost S o Ocu → poslanje u vremenu pretpostavlja unutarbožan. izlaženje S od O: poslanje je povijesni način prisutnosti vječnoga božan. izlaženja u stvorenom svijetu → proširenje vječnog božan. izlaženja u vremenito; cilj poslanja: prisutnost Sina i D u svijetu i pov. → nov slobodni osobni način prisutnosti Boga u stvorenju i vremenu, Boga koji je vječan i sveprisutan; unutartrojstv. izlaženja po vremenskom slijedu dolaze “prije” povijesno-spasenjskih poslanja i utemeljuju ih, po redu spoznaje poslanja su prije; II.) izlaženje (processio, ekporeusis): 1.) processio ad extra: način izlaženja stvorenja iz B; 2.) processio ad intra: unutrabožanska izlaženja: a.) izlaženje S od O = rađanje (generatio); b.) izlaženje D od O i S = izlaženje u užem smislu ili nadisanje (spiratio) – Iv 15,26; izraz “nadisanje” s obzirom na izvorni smisao riječi “Duh”: “vjetar, dah, dašak”; I teol. ne upotrebljava izlaženje kao opći pojam za T, već samo za DS; unutartrojstv. izlaženje Sina uspoređuje se s izlaženjem riječi u spoznaji (→ S = Riječ i Mudrost Očeva), a Duha s ekstazom ljubavi (→ D = ljubav ili sveza ljubavi O i S); nauk o izlaženjima definiran u Niceji (Boga od Boga, itd.), na I. carigrad. saboru (DS izlazi od O), u simbolu Quicumque (S izlazi od O samoga, D od O i S), na II. lionskom saboru (O rađa, S se rađa, DS izlazi), na Firentinskom saboru (DS izlazi od O i S kao 1 počela); III.) unutarbožanski odnosi (relatio): zasnivaju ih unutarbožan. izlaženja; pojmu relacije pripadaju subjekt relacije i cilj relacije, između njih je relativna suprotnost; 2 izlaženja → 4 relacije: O rađa S → 1.) očinstvo ili aktivno rađanje (generare, “roditi”) ↔ 2.) sinovstvo ili pasivno rađanje (generari, “biti rođen”); O i S nadišu DS → 3.) aktivno nadisanje (spirare) ↔ 4.) pasivno nadisanje (spirari: DS je nadahnut od O i S); DS prvenstveno (principaliter) izlazi od O, ali na darovani način, komunikacijski, i od S (→ problem Filioque); O: nerođen, rađa S, nadiše DS; S: rođen, nadiše DS; DS: nadisan; ono što je Ocu, S i DS zajedničko = božan. narav, ono što ih razlikuje = osobnost, ono što označava način osobnog bivstvovanja Oca, S i DS = relacija; IV.) osoba (persona, prósōpon, hypóstasis, subsistentia): unutar 4 relacije, 3 se mogu realno razlikovati → temelj relacijske pripadnosti i zajedništva u B: očinstvo, sinovstvo i pasivno nadisanje → apstraktna imena za 3 božan. osobe; aktivno nadisanje = očinstvo, pripada O i S, pasivno nadisanje od njega je realno različito; već je patristika shvaćala božan. osobe kao stvarnosti odnosa → različitost se ne tiče bitka (naravi), već unutarbožan. relacija → Anzelmova formulacija (u De processione Spiritus Sancti) koju je prihvatilo i učiteljstvo na Firentin. saboru: u B je “sve jedno gdje nema suprotnosti odnosa” (“In Deo omnia sunt unum, ubi non obviat relationis oppositio”, D 1330) → posljedica: trinitar. perihoreza; činjenica da različito = relacija utječe na filozof. mišljenje → trinitar. način mišljenja: temeljno i zadnje nije supstancija, nego odnos – ne biti pri sebi, nego u odnosu s drugim i za drugoga; u svijetu stvorenja supstancijalnost je temelj. kategorija: relacijalnost pretpostavlja supstancijalnost, čov. ostaje osoba i ako se egoistički zatvara u samoga sebe ↔ u B zbog savršenosti bića nema takve razlike između biti i odnosa: B je ljubav koja ne živi u samoj sebi, već živi i iskazuje se u darivanju drugima → stvarnost odnosa identična je s Bož. bićem jer je B ljubav; skolastika shvaća osobu kao zadnjeg nositelja svega bitka i djelovanja, usvaja Boecijevu definiciju (“persona est rationalis naturae individua substantia”, “osoba je individualna supstancija racionalne naravi”) → osoba svedena na individualnost; Boecijeva definicija se ne može primijeniti na božan. osobe: posljedica toga mogao bi biti triteizam → Toma “supstancija” zamjenjuje sa “subzistencija” ← odnosi se na ono što kao nositelj naravi ili biti leži u temelju → numerički jednu božan. narav ili bit posjeduju 3 nositelja → opstoji u 3 relacijalno različita načina subzistiranja → božan. osoba označena subzistentnim relacijama; vlastita imena izvedena iz objektivnih pojmova poznatih iz Ob (SP): 1.) Otac, Nerođeni, Počelo; 2.) Sin, Riječ, Slika (problematičan kao ime); 3. Duh Sveti, Ljubav, Dar, Nadahnitelj, Stvoritelj, Prst Božji i dr.; V.) božanske vlastitosti (proprietates) i spoznajni biljezi (notiones): 3 božan. osobe se razlikuju po osobinama, vlastitostima (proprietates personales, idiomata hipostatika); vlastitiost = ono što pripada samo i isključivo 1 božan. osobi → nerođenost i očinstvo za O, sinovstvo za S, pasivno nadisanje za DS; o vlast. govore već crkv. oci (Grgur Naz., Bazilije, Ivan Damaščanski), izričito ih spominje XI. toledska sinoda (D 532); vlastitosti su ono po čemu se božan. osobe međusobno razlikuju ↔ spoznajni biljezi = znakovi po kojima mi prepoznajemo božan. osobe (objektivno su identični vlastitostima, ali iako su sve vlastitosti biljezi, svi biljezi nisu vlastitosti): O: bez počela, rađa i nadiše, S: rođen i nadiše, DS: nadisan → biljezi: 1.) biti počelo bez počela / nerođenost i 2.) očinstvo – pripadaju Ocu, 3.) sinovstvo – pripada Sinu, 4.) nadisanje – pripada O i S, 5.) biti nadisan – pripada DS; razlika Z i I TT: Z shvaća nerođenost kao proprietet (vlastitost) Oca, ali ne takav da konstituira osobu jer osobu konstituira relacija, a nerođenost nije relacija već negacija relacije → poteškoća ↔ I shvaća nerođenost kao izvor čitavog T → odlučujući proprietet Oca → polazište TT u kojemu je izražena činjenica da je B čista ljubav koja ni od koga ne prima, već svima daje, i to od samoga sebe; VI.) pripisivanja (appropriationes): djelovanje prema vani zajedničko svim 3 božan. osobama → sve 3 djeluju kao 1 počelo (tres creantes, unus Creator), no to se djelovanje prema vani pridaje pojedinim osobama nekim redom: S ga ima od O, D od O i S, a O ga ima kao počelo bez počela; pripisivanje = neko svojstvo ili djelovanje, koje samo po sebi pripada svim trima, mi pripisujemo nekoj osobi kao da je to njezino osobno svojstvo kako

13

bismo bolje istakli specifičnost njezina djelovanja → svrha: jasnije predočavanje vlastitosti osoba i razlike u B → Ocu se pripisuje stvoriteljska moć, uskrisenje Isusa, providnost, itd., Sinu otkupljenje, mudrost (S je L), upravljanje Crkvom (on je Glava C), itd., Duhu Svetome posvećenje, ljubav, karizme, jedinstvo, itd.; pri svemu tome red djelovanja je od O po S u D; pripisivanje je uvjetan govor: Božjoj jednosti i jednostavnosti ne odgovara brojenje, kvantifikacija → radi se o analognoj primjeni, uvijek sa sviješću da su O, S i DS nepodijeljene i nepodjeljive krajnje jedinice: B nije trodijelan i nije veći nego svaka posebna osoba; XI. sinoda u Toledu (D 530): T “nec recedit a numero, nec capitur numero” – “niti odstupa od broja, niti je zarobljeno brojem” → na brojeve ukazuju odnosi, nemaju brojeve po onome što su u sebi; VII.) perihoreza (perihoresis, circumincessio, circuminsessio, pronicanje ili prožimanje); VIII.) narav (natura, essentia, substantia, bit, bivstvo): označava jednost Bož. bića, jednu te istu božan. bit, i kazuje princip djelovanja prema vani; sažeti obrazac nauka o Trojedinom Bogu: “In Trinitate sunt quinque notiones, quattuor relationes, tres personae, duae processiones, una natura, nulla probatio” – “U T su 5 vlastitosti, 4 odnosa, 3 osobe, 2 izlaženja, 1 narav, nikakav dokaz”perihoreza: od najranijih vremena teolozi koriste termine kojih nema u SP → perihoreza [= Per]: prva primjena u kristolog., gdje označava savršeno jedinstvo 2 naravi bez miješanja; u TT znači međusobno prožimanje osoba i prebivanje jedne u drugoj → ističe relacijalnost, biti jedno s drugim → B je po samoj svojoj biti communio: najviše jedinstvo koje se diferencira kao odnosi; za Per ključni navodi iz Iv: “ja i O smo jedno”, “ja u O i O u meni”; pojam perihoreze u teol. se pojavljuje rano, potom nestaje, posljed. desetljeća ponovo oživljava; Per izvan kršćanstva: Anaksagora (5. st. pr. K) tako naziva “okretaj” kojim nous, svjetski um, pokreće nedefiniranu materiju s ciljem njezina razgraničenja i uobličenja → stvaranje svijeta → smisao: “okretaj, vrtnja, kružno gibanje”; dr. pisci koriste glagol. oblik u značenju “obilaziti, okružiti, prijeći od jednoga drugome”; za stoike, Per označava način međusobnog miješanja različitih tijela: miješanje kao međusobno prožimanje; posebno koriste Per za gov. o odnosu međusobnog prožimanja tijela i duše: svo tijelo je oduhovljeno, sav duh otjelovljen → savršeno međusobno prožimanje, ali svaki element ostaje što jest, duša je dominantni, aktivni princip, tijelo pasivni; slika željeza i vatre: do usijanja užareno željezo je potpuno prožeto vatrom, ali i željezo i vatra ostaju što jesu → česta primjena u kristološkim raspravama 4. st.; Per u otačkoj teologiji: prva uporaba za odnos božan. i ljud. naravi u K → slikovit gov., slika željeza i vatre; “Per” samo 1 x kod Grgura Nazijanskog u Pismu Kledoniju u značenju “kroz nešto prolaziti, prožimati”: naravi se “prožimaju” → nenamjerno uvodi novi termin u teol.; temelj. teološ. pojam postaje tek u 7. st. kod Maksima Ispovjedaoca u njegovoj raspravi s monofizitima: omogućuje mu ispravno misliti hipostatsku uniju u kojoj svaka narav ostaje što jest, pri čemu ostaje svjestan otajstvenosti unije koju ne može izreći nijedan pojam; za Pseudo-Ćirila (7. st.), pokret nije obostran: L prožima tijelo, a tijelo biva prožeto; prvi pojam primjenjuje na T ← kao što je u kristolog. problem odnosa 2 naravi, tako je u TT probl. odnosa osoba Trojstva: kako izreći odnos i pritom sačuvati jedinstvo → polazište Iv 14,11: “ja sam u O i O u meni”; s Per Pseudo-Ć. izražava međusobno bivovanje osoba jedne u drugoj → u kristolog. Per je dinamički pojam, u TT statički; Ivan Damaščanski: nije razvijao vlastitu teol., već je, kako kaže u uvodu Vrela spoznaje, želio skupiti djela grč. otaca ne dodajući ništa svoje, no ipak su mu djela kreativan izbor i sustavno uređivanje otačke misli u koje unosi i svoje izvorne doprinose; u Expositio de fide orthodoxa donosi formulacije o Per Grgura Naz., Maksima Isp., Pseudo-Ćirila, djelo je utjecajno na Z (više nego na I) → u 12. st. pojam “Per” ulazi u Z teol; Per tumači kao sjedinjenje kroz spajanje, događa se kroz međusobno prožimanje dijelova koji pritom ne gube svoja svojstva; kristološki se to zbiva u 1 biću, pri čemu božan. narav prožima ljudsku ← Pseudo-Ćirilova misao, stoič. i neoplat. utjecaj; koristi sliku užarenog željeza i sjedinjenja duše i tijela; prvi kristološku Per izvodi iz tumačenja trinitarne, a ne obratno, kako je dotada bilo uobičajeno: 2 naravi u K prožimaju se bez dijeljenja i miješanja upravo kao 3 božan. hipostaze; Per za njega ne znači toliko međusobno ulaženje, koliko međus. prebivanje, nastanjenje, boravljenje, mirovanje → 1 je osoba drugoj stan → statički koncept, Per kao stanje → u trinitarnoj Per naglašava više učinak nego čin, u kristološkoj više proces; pojam “Per” različito prevođen: imanentia, sessio, circuitio, permeatio, na kraju circumincessio u francuskoj inačici, glag. perihorein → circumincedere; srednji vijek i kasnije: Per nema kod Lombarda ni kod Tome ni na grč. ni na lat.: u TT govore o O u S i S u O, ali ne koriste sâm pojam ni u TT ni u kristologiji; franjevački teolozi koriste circumincessio, ali samo u TT, gotovo potpuno iščezava iz kristološ. uporabe → samo statičko značenje, dinamičko na Z gotovo posve nestaje; za Bonaventuru circumincessio znači način bivovanja božan. osoba jedne u drugoj tako da do izražaja dolazi jedinstvo biti i razlika osoba (Iv 14,11); circuminc. savršeno može postojati samo u B → nema ga u stvorenjima; za grč. oce Per proces koji vodi do jedinstva u B ↔ Bonaventura i dr. obratno u jedinstvu vide temelj perihoreze; teol. nema svijest o porijeklu pojma i njegovom značenju za Grke; protestanti: ne bave se TT već kristološ. problematikom, govore o međusob. prožimanju, koriste sliku užarenog željeza ali ne Per ni circuminc.: nezainteresirani za spekulaciju o 2 naravi u K, Luthera zanima samo potvrda SP; tek kasnije protest. teolozi koriste Per, neki i u TT, još kasnije pretežno u TT, ali pojam ostaje prisutan i u kristolog.; u 17. st. trinitarnu Per nazivaju perihoresis essentialis, a kristološ. perihoresis personalis → Per pisana na grč. zadobiva trajno mjesto u protest. teol. → sačuvali pojam nakon sred. vijeka; poč. 19. st. pojam privlačan filozofiji, ali u teol. samo običan pojam školske teol.; suvremena teologija: i protestant. i katol. teolozi druge pol. 20. st. iznova otkrivaju Per kao temeljni pojam suvremene TT; razumiju T na temelju NZ blizine Boga u IK i B kao ljubavi, vraćaju se ocima, napuštaju

14

skolastiku, kritiziraju monoteist. sliku B kao Gospodara nedodirljivog svijeta ↔ trinitar. slika B kao izvora života i zajedništva osoba → trinitar. mišljenje → razvoj personalnosti i socijalnosti u svijetu bez međusob. žrtvovanja = “socijalni trinitarni nauk”: Balthasar, Moltmann, Boff, Greshake ← kod sviju shvaćanje Per povezano sa shvaćanjem Boga kao ljubavi; Balthasar: Per ključ razumijevanja imanent. T: međusobno darivanje jednog božan. bitka, bivstvo osoba kao međusobno bivovanje = circuminc. → B se tako pokazuje kao ljubav; božan. bivovanje nije stvarnost izvan odnosa božan. osoba; Moltmann: konstitutivna razina u T: rađanje, rođenje i izlaženje ↔ razina odnosa: unutarnja dinamika života osoba u njihovoj izmjeničnosti → to izražava pojam Per; personalno jedinstvo komunikacije moguće utoliko što je B ljubav = trojstveni B; to jedinstvo otvoreno je svijetu i čovjeku, ujedinjuje i poziva; Pannenberg: Per izraz za jedinstvo odnosa; Boff: Per izražava jedinstvo O, S i DS u međusob. darivanju i ljubavi → savršenstvo suživota koje isključuje svaki subordinacionizam → uzor života ljud. zajednice → program oslobođenja; Greshake: u Bož. jednosti primarna je trojstvenost: u božan. jedinstvu, u svakoj osobi i sa svakom osobom prisutne su druge dvije bez da i jedna gubi išta od svoje jedinstvenosti → to izražava pojam Per; poziva se na uporabu pojma na Firentin. saboru, dalje ga razvija: Per = zajedništvo osoba, međusobna igra ljubavi, slika plesa: svaka osoba pleše, ali ne sama za sebe; socijalna trinitarna teologija općenito: “socijalna” zbog povezanosti s ljud. društv. životom: čovjek u životu Boga traži ključ za razumijevanje svog života; postmoderni čov. u komunitarnosti traži rješenje za pluralizme; ljud. život treba biti preoblikovan po uzoru na život Božje Per: zajedništvo oslobođeno vladalaštva i uniformnosti, različitost koja ne vodi razjedinjenosti već sjedinjenju u kojem se osoba ostvaruje → perihoretska antropologija i ekleziologija; odlučujuće u T nije ni supstancija boštva ni identitet osoba, već njihova suprisutnost: božan. biće nema drugog sadržaja doli ljubavi i zajedništva → Grgur Naz.: kad kažem B, vidim O, S i DS, Augustin: vidiš T, vidiš ljubav → B kao ljubav; Per je način egzistencije Boga; Bož. zajedništvo je uvijek otvoreno, poziva čovjeka, uvlači ga u svoj život; trojstvenost model zajedništva koje ne dokida razlike i osobnosti, već ih potvrđuje i ostvaruje; postmoderna temeljna opcija za pluralizam → zanimanje za pluralnost u B → socijalna TT želi potaknuti na pluralizam slobodan od tlačenja, individualizma, sebičnosti, hladnoće, itd. → rješenje za probleme postmoderne u procesu trinitarizacije (= preobrazba ljud. odnosa prema mjerilu odnosa unutar T) čovjeka, obitelji, društva, Crkve, svijeta; Per nije savršen trinitar. pojam, ne pretendira to biti: cilj mu je relevantnost i odgovornost teologije za svoje vrijeme; božan. zajedništvo je vječni cilj koji ne može biti dosegnut na zemlji, ali kojemu treba težiti → koinonía prve C; ljudi: jedan s drugima ↔ božan. osobe: jedan za druge, i još više: u drugome → eshatološka Per, kad će svo stvorenje biti uvučeno u život Boga, a B biti sve u svemu → B u stvorenju i stvorenje u B → trinitarna Per uzor, eshatološka ciljpojam osobe: prisutan u TT od otač. vremena, već tada prigovori koji traju do danas; novovjeki subjektivizam: osoba kao samosvjesni subjekt, individualna osobnost, nositelj individual. svijesti i čina → neprimjereno TT: ide u smjeru triteističkog shvaćanja; samosvjesni subjekt drugoga doživljava kao ugrozu vlastite slobode → teško takav pojam primijeniti na T; pojam osobe nije biblijski, u crkv. tradiciji prisutan od početaka, potvrđen na saborima; uvodi ga Tertulijan, mnogi od otaca prihvaćaju ga s nelagodom, Jeronim: u gov. o 3 osobe je “otrov skriven pod medom”, Augustin ga koristi jer nema boljega; teško je imenovati što je troje u B → Anzelmo: “3 ne znam što”; u novom vijeku postaje antropološki pojam i kao takav se uvodi u teol. → triteistička sugestija, što je u kršć. nedopustivo → pitanje treba li ga zamijeniti nekim boljim pojmom → 2 prijedloga u 20. st. (nisu za izbacivanje osobe, već predlažu paralelne pojmove): Barth govori o 3 načina bitka u B, Rahner kritizira taj izraz kao modalistički i predlaže 3 distinktna načina subzistencije; obojica naglašavaju opasnost prenošenja antropološ. poimanja osobe u TT; Rahneru je stalo do propovjedničke lakoće i učinkovitosti pojma; problem nije samo jezični, nego i shvaćanja što je to troje u B; zapravo i Barth i Rahner preuzimaju novovjeki pojam subjekta i osobe: B je apsolutni subjekt, u njemu su 3 različita načina bitka; u B ne mogu biti 3 samosvijesti (Rahner: nema 3 centra svijesti i čina) → 1 božan. samosvijest subzistira na trostruki način → 3 subjekta su svjesna samih sebe, ali snagom iste samosvijesti; suvremeno poimanje osobe (velikim dijelom zasnovano na psihologiji): osoba postoji samo u relaciji, personalnost u interpersonalnosti, “ja” samo ako postoji “ti” → takvo shvaćanje poklapa se s poimanjem osobe u TT: na toj pozadini nije moguće zamisliti usamljenog, neosobnog Boga (pri čemu je sav gov. u personalističkim kategorijama analoški – od svake sličnosti još je veća razlika); O je izricanje sebe i govor upravljen Sinu kao svojoj Riječi, S čisto slušanje i poslušnost Ocu → čisto izvršenje svoga poslanja, DS je čisto primanje, dar ← ti odnosi nisu međusobno zamjenjivi: Sinu odgovara poslušnost, O je sa S i po S onaj koji daruje D, samo D je onaj koji prima; među božan. osobama neizmjerno je više interpersonalnosti nego u ljud. svijetu: zajedništvo, jedinstvo i interpersonalnost u B ne poništavaju se i ne isključuju, nego se međusobno podržavaju → Per; Ratzinger: ni antička supstancija ni novovjeki subjekt nije ono zadnje, temeljno, već kategorija relacije → trinitarno mišljenje kao korekcija moderne filozofije, psihologije, itd.; odlučujuće gledanje na čov. kao sliku Bož. – ali sliku Boga koji je T; osobnost čovjeka različita je od osobnosti unutar T, ali ne treba zbog toga odbaciti analogiju; govor o O, S i DS ne isključuje gov. o B kao osobi zbog jedinstvenog Bož. djelovanja prema vani koje proizlazi iz 1 naravi ← važno zbog dijaloga s drugim religijama; gov. o B kao osobi ima drugi smisao od govora o O, S i DS kao osobama

15

Božja jednost i trojstvenost: pitanje Bož. jednosti, jednostavnosti, kao pit. spasenja (a ne kao filozof. pitanje – mnoštvenost kao nesavršenost, itd.) → temeljno polazište Ob; temeljna poruka SZ da je B jedan nije zanijekana objavom trojstvenosti u NZ, nego potvrđena; SZ vjeruje da je B 1 na temelju jedinstvenosti povijesti spasenja od stvaranja preko spasenja do dovršenja → u NZ V u 1 B Oca Gosp. našega IK koji u 1 Duhu donosi spas čovjeku; jedinstvo O i S temelj jedinstva učenika u koje nas uvlači DS → jedinstvo Boga usmjereno na jedinstvo svijeta; kršć. nauk je poseban oblik monoteizma baštinjenog iz SZ → otpor i pogan. mnogoboštvu, ali i modalistič. monarhijanizmu; trinitarna vjeroispovijest ono razlučujuće i odlučujuće kršćansko → temeljno pitanje kako unutar jednosti misliti trojstvo, potom ekonomijsko pit. kako se takav B prelijeva u svijet: ako je to nužno, onda B treba svijet da bi bio B → nije B → transcendencija sačuvana samo ako je B savršen → polazište biblijska ispovijest da je B ljubav ← to nije moguće misliti monolitno → moguće samo na način trojstvenosti → iz te imanentne trinitarne ljubavi B je stvorio svijet: ne ex nihilo, nego ex amore (kako ističu neki suvremeni teolozi) → stvaranje je ekstaza ljubavi unutar T; ako je B sve, postojanje svijeta može se misliti samo iz kenoze ljubavi: B se povlači u sebe kako bi otvorio prostor onom drugome, omogućio da postoji ono što nije B; kršć. vjeroispovijest čuva Bož. monarhiju, ali ju trinitarno precizira i konkretizira: sve vjeroispovijesti čuvaju 1 Bož. supstanciju i odbacuju triteizam (XI. toledska sinoda: non triplex, sed Trinitas → ne kao 3 čovjeka) → ne može se govoriti da je T u 1 Bogu, već da je 1 B Trojstvo ← konkretiziranje da je to što kršć. ispovijeda trojstvena jednost; sred. vijek je napuštanjem trojstvenosti i usvajanjem monolitnog monoteizma na neki način upao u herezu ili idolatriju → teizam koji vodi u ateizam: B kao apsolutni vladar, nemilosrdni moralist, beskonačnost ↔ suvremena teol.: moramo graditi svoj communio prema zajedništvu kakvo je u B, a ne projicirati svoje društvene strukture na B; nasuprot i ateizmu i teizmu treba istaknuti biblijski, kršć. oblik monoteizma trojstvene vjeroispovijesti; B jest ljubav, u sebi je prelijevanje ljubavi → to je moguće samo ako je slobodno, milosno: samo tako može biti ljubav za nas → samo jer je ljubav Oca i Sina, može biti ljubav koja stvara svijet → ljubav je ujedinjujuća jednost u T: ono što posreduje između jednosti i trojstvenosti i jednosti i mnogostrukosti ← u tome je jedinstvena I i Z teologija; Istok: polazi od jedne osobe do druge, jedinstvo osigurava O: izvor božan. naravi, posreduje ju Sinu i Duhu Svetom; takvu sliku izražava i ikonografija; Zapad: naglasak na jednosti božan. supstancije: nositelj jednosti, 3 osobe su 3 načina subzistencije tog 1 božan. bitka; Istoku i Zapadu zajednička biblij. definicija “B je Ljubav” ← to je osiguranje jednosti u trojstvenosti; danas polazište nije bit, već Bož. sloboda u ljubavi: nemoguće misliti B kao osamljenika ako je ljub.: ljub. se prelijeva od osobe do osobe → može biti definicija Boga jer je on zajedništvo osoba; ljub. nije akcidentalna Bogu, već je samo Bož. biće: sve 3 osobe posjeduju 1 bitak koji je ljub.; kako misliti trojstvenost u jednosti: polazište može biti samo Ob → najznačajniji tekst Iv 17, velikosvećenička mol.: počeci trinitarne teol., Isusova oporuka u času rastanka, u trinitar. obliku sažima smisao cjelokup. spasenj. djela IK → jezgra kasnijeg nauka o T: otkriva njegov smisao, sadržaj, temeljni problem i sustavno mjesto; 1.) smisao nauka o Trojstvu: Is se obraća Ocu i govori o času koji dolazi: eshatološ. čas, završno ispunjenje cjelokup. djela spas. koje je počelo utjelovljenjem → proslavljenje Sina na križu koje je proslava Oca → ista slava koju S odvijeka ima u O → eshatološka Ob vječnog Bož. bitka: kakav je B u sebi → vječna doksologija O u S i S u O u koju sada preko DS bivaju uvučeni svi vjernici – oni koji su priznali Ob Očeve slave u S i Sinovljeve u O, ta vječna doksologija je DS → cilj trinitar. teologije nije neka spoznaja, već doksologija: eshatološka, ali i anticipacija konačne proslave već sada → takva doksologija, proslava Boga, je spasenje čovjeka ← potpuno suprotno gledištu novovjek. ateizma koji klanjanje Bogu vidi kao negaciju čovjeka ↔ čovjek tek u toj proslavi pronalazi svoje ostvarenje, sreću (stariji izraz: blaženstvo), ljubav → takva doksologija = soteriologija → smisao trinitarne vjeroispovijesti i teologije je doksologija koja je soteriologija, smisao čov. i svijeta je proslava Boga; 2.) sadržaj nauka o T: po velikosveć. molitvi, proslava B i spas. svijeta događa se tako da svi priznaju onoga kojeg Is naziva svojim O kao jedinoga i pravoga B ← ta spoznaja Božje biti različita je i od filozofskog i od SZ monoteizma: spoznaja Bož. jednosti moguća je samo po spoznaji jednosti O i S, u tu jednost bivaju uvučeni vjernici → nauk o T konkretizira SZ apstraktni nauk o Bož. jedincatosti – kaže nam u čemu se sastoji ta jedincatost: u komuniji božan. osoba → konkretni monoteizam kao najjači communio → posljedica za kršć. duhovnost: ako se B ne boji i ne zazire od svijeta i drugoga, ne smije ni kršćanin; zajedništvo ljubavi u B nije kao zajedništvo među ljudima: nije zajedništvo među bićima, nego zajedništvo u 1 biću → biti u sebi i biti za drugoga u B je jedno; trinitar. perihoreze nema u svijetu, ali postoje različiti stupnjevi njezina ostvarenja → treba težiti višem stupnju; 3.) problem nauka o T je mysterium Trinitatis, otajstvo Trojstva; analoški gov.: razlika uvijek veća od sličnosti → smisao nije da čov. dođe do razumijevanja Trojstva (to je nemoguće), nego sve dublje poklonstveno uvođenje u tajnu T (Kasper); 4.) sustavno mjesto nauka o T: TT je suma cjelokup. kršć. misterija, njegova abeceda, gramatika → ako kršćanstvo nije trinitar. vjeroispovijest, nije ništa; u novije vrijeme postoji mišljenje da TT ne bi trebalo misliti i predavati kao samostalni traktat, već uvodno kako bi sva kršć. teologija polazila od promišljanja trojstv. otajstva i bila trinitarno utemeljena i izlagana ← to se posebno odnosi na discipline sustav. teologije; jedinstvo imanentnog i ekonomijskog T (prema K. Rahneru): temeljni aksiom: ekonomijsko T jest imanentno, i obratno ← 3 argumenta za to: 1.) spas čovjeka nije neki od B različiti dar (gratia creata), nego B sam → Bož. djelovanje po IK u DS zaista jest Bož. samo ako je tu za nas prisutan B kakav je u sebi → ekonomijsko T izgubilo bi svaki smisao kada ne bi istodobno bilo imanentno; 2.) ima bar jedan slučaj u kojem je

16

istovjetnost imanent. i ekonomij. T definirani nauk vjere: inkarnacija Logosa, odn. hipostat. unija; u čovjeku Isusu Kristu govori i djeluje sam Bož. S → u utjelovljenju nije moguće razlikovati poslanje Logosa u svijet u vremenu i njegov vječni izlazak od O → tu imanent. i ekonomij. T tvore jedinstvo; 3.) spasenje koje nam je donio Bož. S sastoji se u tome da u DS postajemo Bož. sinovi i kćeri: Očevo davanje sebe, koje Bož. Sinu pripada po naravi, nama biva darovano u DS po milosti → osobno nastanjenje Duha Svetoga u kršćanima: DS je eshatološ. dar u kojem B samoga sebe daruje (← augustinovska nauka o T) → u izlijevanju Duha Svetoga ekonomijsko i imanentno T su jedno; zaključak: razumsko shvaćanje u TT ne može nadomjestiti V: razum sâm uviđa da to nije moguće → cilj je intellectus fidei, nutarnje razumijevanje vjere: spekulacija nije znanje koje bi se diglo iznad otajstva, već dublje poniranje u otajstvo kao otajstvo; ljubav božan. osoba prelijeva se na stvorenja, sve što je ljubavlju iz B proizašlo, opet mu se vraća: B-Ljubav je u sebi nemiran dok sve stvorenje ne povrati u sebe → eshatološ. čežnja i čovjeka i B za dovršenjem stvorenja; creatio originalis – creatio continua – creatio finalis/nova: ispunjenje soteriologije prelaskom u doksologiju

17