Zagrebačka škola ekonomije i managementa

GOVOR TIJELA

prosinac, 2005. Nataša GrubišićStudij uz rad

1

SADRŽAJ

1. UVOD.........................................................................................................1

2. KANALI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE..........................................6

2.1. KONTAKT OČIMA................................................................................6

2.2. IZRAZI LICA..........................................................................................7

2.3. GOVOR TIJELA.....................................................................................8

2.4. OSOBNI PROSTOR................................................................................9

2.5. PRIKAZIVANJE SEBE.........................................................................11

2.6. PARAJEZIK...........................................................................................12

3. ZAKLJUČAK...........................................................................................13

4. LITERATURA..........................................................................................14

2

1. UVOD

Najveći dio svog života provodimo u interakciji, licem u lice, s drugom osobom ili

malom grupom ljudi. Na prvi pogled može se pomisliti da se komunikacija između dvoje

ljudi odvija putem medija govornog jezika, međutim i neverbalna komunikacija je

također vrlo važna. Istraživanja su pokazala da se ljudska komunikacija više odvija

gestama, položajem ruku i nogu, razmakom i položajem tijela, nego bilo kojim drugim

sredstvom.Verbalna komunikacija može se definirati kao stvarno izgovorene riječi;

neverbalna komunikacija je sve drugo što se događa i uključuje i glasovno i neglasovno

ponašanje. Glasovno ponašanje odnosi se na aspekte govora kao što su intonacija, visina,

brzina i oklijevanje. Neglasovno ponašanje je sigurno složen proces osobnosti svakog

čovjeka koji uključuje svako drugo komunikativno ponašanje koje se ne odnosi na govor,

kao što su gledanje i kontakt očima, izrazi lica, međuljudska udaljenost, oblačenje, itd.

Razlika između verbalne i neverbalne komunikacije načinjena je jer se misli da svaka od

njih ispunjava različite funkcije (Patterson, 1977). Verbalna komunikacija, u formi jezika,

bolja je za prenošenje logičkih ili apstraktnih ideja; neverbalna komunikacija smatra se

boljom za prenošenje emocija, vrste veze koja postoji između dvoje ljudi i

reguliranje/manipuliranje međuljudskom interakcijom. Takva funkcionalna razlika je

važna, ali bi trebalo zapamtiti da se ne može strogo primjenjivati, budući da ljudi često

kažu što osjećaju i govore o vrsti veze koju s drugom osobom imaju. Također je jasno da

se učinkovita komunikacija događa i u odsutnosti, ili s malo, neverbalne podrške, kao što

je slučaj pri telefonskom razgovoru i pisanoj riječi. Nekada je lakše bez neverbalne nego

bez verbalne komunikacije - neverbalno prenošenje apstraktnih ideja može se pokazati

izuzetno teškim, kao što možete znati ako ste igrali igru asocijacija.

3

Ipak, sva istraživanja verbalne i neverbalne komunikacije, donose i neke zajedničke

zaključke, kao što je na primjer:

govor se koristi za prijenos informacija

geste i kretnje se koriste za prijenos raspoloženja

mnoge naše osnovne kretnje i ponašanje su naučeni

značenje mnogih naših neverbalnih oblika komunikacije određeno je kulturom

kojoj pripadamo

otkriveno je da svaka kultura koristi 6 osnovnih emocija: srdžbe, radosti, straha,

tuge, iznenađenja i gađenja.

„Poput svakog drugog govora i govor tijela sastoji se od riječi, rečenica i interpunkcija.

Svaka kretnja je riječ, a riječ može imati različita značenja. Tek kada riječ stavite u

rečenicu zajedno s drugim riječima, kadri ste u potpunosti razumjeti njezino značenje.

Geste se pojavljuju u „rečenicma“ i precizno otkrivaju istinu o nečijim osjećajima ili

naklonostima.“ (Allan Pease, Govor tijela, 2002)

Verbalno i neverbalno ponašanje se razlikuju, ali što znači kazati da je ponašanje

komunikativno?

Wiener i sur. (1972) pretpostavili su da trebaju biti prisutna tri obilježja: koder, kod, i

dekoder. To znači da u interakciji između dvoje ljudi jedna osoba (koder) prenosi poruku

kroz sustav (kod), koju zajednički razumiju oba sudionika, a tumači je druga osoba

(dekoder). Namjere i svjesnost kodera nisu nužni preduvjeti budući da neverbalno često

prenosimo ono što ne želimo ili ne namjeravamo otkriti o sebi. S filozofskog stajališta to

predstavlja poteškoće jer neverbalni kodovi nisu zapisani niti dobro definirani, ali

predstavljaju zajedničke društvene norme koje se implicitno podrazumijevaju.

4

Možda je jedan od najboljih načina da se postane svjestan tih "nepisanih pravila"

(Goffman, 1963) prekršiti ih ili se ponašati na način koji drugi ne očekuju u specifičnoj

društvenoj situaciji.

Ili ih naučiti, kako Allan Pease navodi: „ Razumijevanje pojava pomaže da s njima lakše

živimo, jer nerazumijevanje i neznanje otvaraju prostor strahu i praznovjerju, te nas čine

mnogo sumnjičavijim u odnosu prema drugim ljudima.“ (Govor tijela,2002.)

5

2. KANALI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE

Socijalnu interakciju označava puno vrsta ili "kanala" znakova neverbalne komunikacije -

gledanje, izrazi lica, geste, osobni prostor, itd. - koji se simultano odvijaju. Važno je

utvrditi glavne neverbalne kanale, ali je isto tako važno zapamtiti da se rijetko pojavljuje

samo jedan izolirani kanal. Pojam znaka neverbalne komunikacije slijedi analogiju

koder-kod-dekoder opisanu u uvodu. Pod znakom se podrazumijevaju sredstva pomoću

kojih se poruka ili informacija prenosi. Ljudi obraćaju više pažnje na neke znakove; na

primjer, najviše vremena gledamo drugoga u područje lica, posebno u oči i ramena, a

nasuprot tome, vrlo malo vremena provodimo gledajući u stopala i noge te osobe.

2.1. KONTAKT OČIMA

Gledanje i kontakt očima dugo se smatraju najvažnijim znakovima neverbalne

komunikacije. Gledanje je kad jedna osoba gleda drugu u područje očiju bez obzira na to

uzvraća li druga osoba pogled ili ne. Kontakt očima događa se kad oboje ljudi gledaju

jedno drugo u područje očiju. Obično su razdoblja kontakta očima vrlo kratka. Kad su

produžena, ili kad jedna od osoba pokuša produžiti kontakt očima tako da počne buljiti u

drugu, može doći do pojave tjeskobe i to se može protumačiti kao prijetnja (Ellsworth i

Carlsmith, 1973). Pokazalo se i da su gledanje i kontakt očima sinkroniziram s govorom,

posebno s izmjenama govornika između dvoje ljudi (Kendon, 1967).

Nedavno se (Rutter, 1984) posumnjalo u veliki značaj koji se pripisuje kontaktu očima

(od, na primjer, Michaela Argvlea) i danas se pretpostavlja da kontakt očima može biti

6

jednostavno slučajan rezultat gledanja pojedinca i da je ono što je važno viđenje (vizualni

pristup različitim neverbalnim ponašanjima) druge osobe.

2.2. IZRAZI LICA

Izrazi lica uglavnom se tiču komunikacije emocionalnih stanja (Argyle, 1983). Dok

engleski jezik ima stotine riječi koje opisuju emocije i njihove nijanse, tek se mali broj

takvih emocionalnih riječi prepoznaje u odsutnosti društvenog konteksta. Ekman (1972)

tvrdi da ljudi mogu prepoznati tek sedam osnovnih emocija - sreću, strah, bijes, gađenje,

prezir, tugu i zanimanje. Thaver i Schiff (1969) to su i pokazali tako da su tražili od

ispitanika da identificiraju shematska lica kod kojih je varirao tek oblik usta i obrva.

Smatra se da usta i obrve prenose najviše informacija koje lice daje o emocionalnim

stanjima. Thaver i Schiff pronašli su daje najveći stupanj slaganja kod sreće i bijesa, dok

je najmanji stupanj slaganja kod "tužnog" lica. Istraživanje Ekmana i Friesena (1972),

opisano ranije, govori nam da se može predvidjeti veće slaganje ako je dan specifičan

društveni kontekst (kao stoje slučaj kod pričanja priče).

Iz ovog i drugih istraživanja može se steći dojam da su izrazi lica ljudi jednostavno

"otvorene knjige". To je pogrešno budući da, kao što biste trebali znati, ljudi često kriju

svoje prave emocije i pokušavaju izgledati smireni ili izražavaju različitu emociju od one

koju doživljavaju. Također, društvena ograničenja i norme djeluju tako da potiskuju

emocionalne izražaje: na primjer, muškarci rijetko javno plaču. Ako se zateknete u

razgovoru s nekim tko "vam dosađuje do suza", nije vjerojatno da ćete toj osobi reći, ili

7

izraziti, to što osjećate. Najvjerojatnije ćete čekati prikladan trenutak da prekinete susret

na pristojan način.

2.3. GOVOR TIJELA

Govor tijela je rodni pojam koji pokriva neverbalne znakove dodira, orijentacije tijela,

držanja tijela, gesti rukama i kimanja glavom. Dodir, ili općenito tjelesni kontakt, varira

sa stupnjem intimnosti koji postoji između dvoje ljudi: dobri prijatelji i ljubavnici često

dodiruju jedno drugo, dok udaljeniji poznanici to čine puno rjeđe. Najuobičajeniji oblik

dodira pojavljuje se kad se sretnemo ili se opraštamo: rukovanje ili zagrljaj često se

koriste u tim prigodama. Postoje i kulturalne varijacije u dodiru - u britanskom i japa-

nskom društvu dodirivanje je prilično neuobičajeno, dok se ljudi u afričkim i arapskim

kulturama dodiruju prilično često.

Orijentacija tijela i držanje tijela važni su za socijalnu interakciju - obično orijentiramo

svoje tijelo prema osobi s kojom pričamo tako da okretanje od osobe zahtijeva pokret

tijela. Sommer je (1965) utvrdio da orijentacija tijela varira s društvenim kontekstom:

ljudi u surađujućoj situaciji teže tome da sjede jedan pored drugog, dok se licem u lice

preferira u natjecateljskoj situaciji. Težimo tome da orijentiramo svoje tijelo prema

nekome tko nam se sviđa tako da okrenemo lice prema toj osobi, primaknemo joj se i

kimanjem se slažemo s onim što ta osoba kaže (Clore i sur., 1975). Prema ljudima koji

nam se ne sviđaju postupamo tako da okrećemo tijelo od njih, gledamo u svoje ruke i

igramo se svojom kosom.

8

Držanje tijela također može biti dobar pokazatelj je li osoba napeta ili opuštena: na

primjer, zgrbljena ramena i "ljuljanje nogu" upućuju na napetost.

Geste rukama predstavljaju važnu dopunu emocionalnim izrazima lica, stegnuta šaka

može označavati bijes, a gesta otvorenom rukom signalizirati poziv na pomoć ili

submisivnost. Općenito, geste rukama usklađene su s govorom i koriste se da se ono što

se govori bolje naglasi ili da se preciznije opiše (Buli, 1983).

Kimanje glavom često se događa pri razgovoru dvoje ljudi, i služi kao povratna

informacija govorniku (upućujući na to da se razumije ono što se govori) i kao

potkrepljenje govorniku da nastavi (Argvle, 1983).

Kimanje glavom može se koristiti i da se pokaže slušatelju da mu se "daje riječ" (tj. nudi

mu se mogućnost da govori).

2.4. OSOBNI PROSTOR

Osobni prostor je "područje s nevidljivim granicama koje okružuje tijelo osobe i u koje

uljezi ne smiju ući" (Sommer, 1969). Ključna varijabla je ono što se smatra za uljeza jer

to određuje hoćemo li ili nećemo osjetiti da je naš osobni prostor napadnut: ovdje puno

zavisi od društvenog konteksta i vrste odnosa između napadnute osobe i onih koji

napadaju. Hali (1968) prikazuje četiri međuljudske udaljenosti:

Intimna: do 45 centimetara

Osobna: do l m i 20 cm

Društvena: do 3 m i 60 cm

Javna: do 5 m i 50 cm

9

Intimni i dobri prijatelji ne čine nam neugodu ako nam priđu blizu, unutar 45 cm od nas;

takva se udaljenost potiče jer nam omogućuje da se lako dodirujemo. Poznanike ili

strance obično držimo na osobnoj udaljenosti u više društvenom okružju u kojem postoji

više od dvoje ljudi, a s ljudima unutar 3 m i 60 cm često razgovaramo. Javna udaljenost

obično je prevelika za razgovor ali je ona u kojoj se događaju prepoznavanje i početni

pozdravi. Društveni kontekst može promijeniti te udaljenosti, na primjer, u prenapučenoj

trgovačkoj ulici ljudi stoje bliže jedni drugima pri razgovoru nego kad je ulica relativno

prazna.

Popularna metoda koja se koristi da bi se pokazala "nepisana pravila" osobnog prostora

jest da se naruši ono što se smatra normama. Garfinkel (1964), Felipe i Sommer (1966)

pokazali su da izbjegavanje, neugoda i/ili zbunjenost često slijedi nakon narušavanja

osobnog prostora. Felipe i Sommer narušili su osobni prostor ljudi u knjižnicama, na

klupama u javnim parkovima, itd. i utvrdili da je, na primjer, sjedenje neposredno pored

neke osobe, na inače praznoj klupi u parku uzrokovalo da se osoba pomakne dalje na

klupi ili da ustane i otiđe.

Narušavanje osobnog prostora potiče prijetnju s vjerojatnom reakcijom bijega, ali što se

događa u situaciji u kojoj osoba ne može odmah otići? Ovo pitanje istraživano je u

terenskom istraživanju Middlemasta, Knowlesa i Mattera (1976), koje je izazvalo etičke

raspre. Koristeći muški javni zahod sa tri pisoara jednim do drugog na istom zidu, autori

su pretpostavili da će početak mokrenja kasniti, a mokrenje biti kraće ako se muškarac

prisili da koristi pisoar do neke druge osobe (bliska udaljenost), nego ako između dvije

osobe postoji prazan pisoar (umjerena udaljenost) ili ako je muškarac sam u zahodu

10

(kontrolna situacija). Rezultati opažanja mokrenja pomoću perisko-pa iz zahodske

kabine, potvrdili su predviđanja. Na bliskoj udaljenosti narušavanje osobnog prostora je

značajno utjecalo i na kašnjenje u počeku mokrenja i na trajanje mokrenja, u usporedbi s

umjerenom i kontrolnom situacijom. Middlemast i sur. objasnili su taj učinak u

terminima fiziološkog uzbuđenja: kad mu prijeti narušavanje osobnog prostora, tijelo je

uzbuđeno. Zamislite, u drugom kontekstu, kako biste se osjećali da sjedite sami na

gornjem katu dvokatnog autobusa, da autobus stane, pokupi putnika, i da se stranac

popne i sjedne pokraj vas! Što biste uradili? Bojim se da biste gledali netremice kroz

prozor i osjećali se izrazito tjeskobno. Dakle, kod ljudi, kao i kod životinja, narušavanje

osobnog prostora predstavlja narušavanje onoga što netko smatra vlastitim teritorijem.

Narušavanje teritorija smatra se prijetećim i na njega se reagira borbom ili bijegom ili

uzbuđenjem i tjeskobom ako prva dva izbora nisu moguća.

2.5. PRIKAZIVANJE SEBE

Odjeća koju nosimo, način na koji češljamo i bojimo svoju kosu, korištenje šminke i

ukrašavanje našeg tijela drugim umjetnim proizvodima predstavljaju načine izražavanja

sebe. Način na koji odlučimo prikazati samog sebe drugim ljudima pruža informacije o,

na primjer, društvenoj klasi, etničkoj identifikaciji, pripadnost određenoj subkulturi i

bračnom statusu. Može se zaključivati i o osobinama ličnosti - osoba koja se odijeva u

svijetlu, upadljivu odjeću može ostavljati dojam daje ekstravert; osobu odjevenu u tamnu,

konvencionalnu odjeću možemo smatrati introvertom.

11

Ljudi mogu odlučiti da se odijevaju i prikazuju na određene načine kako bi upravljali

dojmovima koje drugi o njima stvaraju, što služi održavanju ili poboljšavanju

samopoštovanja.

2.6. PARAJEZIK

"Nije važno što si rekao, već način na koji si to rekao". Jeste li ovo često čuli ili ste to i

sami rekli? Paralingvistički aspekti govora uključuju prozodiju (visinu, naglasak,

vremenski raspored i stanke), emocionalni ton glasa, naglasak i pogreške u govoru kao

što je zamuckivanje, glasovi kao "aaa", "hm", itd. Ton glasa može imati važne posljedice.

Na primjer, Milmoe i sur. (1967) ustanovili su, kod odnosa između liječnika i pacijenta,

da su liječnici puno uspješniji u navođenju alkoholičara na daljnje liječenje ako su

govorili tjes-kobnim glasom nego ako su govorili bijesnim glasom. Kod odnosa između

majke i djeteta Milmoe je utvrdio da su se djeca ponašala razdražljivo kad je majka

govorila i tjeskobnim i bijesnim glasom.

Brzina kojom osoba govori može biti indikator emocionalnog stresa: na primjer, vrlo

tjeskobni ljudi često govore vrlo brzo (Davitz, 1964). Puno ozbiljnija su, vjerojatno, naša

očekivanja o brzini govora: na primjer, ljudi koji pate od poremećaja govora (mucanje) ili

oni koji mogu govoriti samo vrlo polako (na primjer, nakon moždanog udara) često budu

vrlo frustrirani ne-strpljivošću koju pokazuje onaj koji "normalno" govori. Ovaj drugi

često prekida, pokušava završiti ono što je čovjek s govornim poremećajem započeo

govoriti, ili jednostavno prestane razgovarati. Ljudima koji abnormalno govore često se

pripisuje niska inteligencija kad o tome ne postoje nikakvi podaci.

12

3. ZAKLJUČAK

Pogled, mimika, gestikulacija i držanje tijela mogu često nekome reći više od običnih

riječi; govor tijela gotovo je u pravilu nesvjestan, ali i izražajniji od kazivanja.

Političari, manageri i govornici na televiziji dobro znaju što znači govor tijela. Mnogi

uglednici i utjecajni ljudi čak "treniraju" da bi naučili ciljano i uspješno služiti se tim

načinom komunikacije.

Govor tijela odaje više od pukih riječi. Pri tome može nastati nesklad između neverbalnih

znakova i onoga što se govori. Recimo, kad govornik ne stoji stvarno iza onoga što tvrdi.

Neverbalnu je komunikaciju i zato teže kontrolirati. Ali svatko može naučiti koristiti se

govorom tijela i pretvoriti ga u svoju prednost.

Dobar početak toga učenja jest ispitivanje vlastitog držanja. Samouvjerenost je važna,

ako se "vježba", što znači da se "samouvjeren" nastup može uvježbati uspravnim

držanjem, nesaginjanjem glave i nespuštanjem pogleda.

Budući, me kao pripadnicu ženskog spola krasi bolja sposobnost opažanja, već sam

krenula učiti govor tijela, pokušajte i Vi.

Osim što stvara prednosti, iz dana u dan je sve zabavnije.......

13

4. LITERATURA

Hewstone, M. i Stroebe, H., Socijalna psihologija , Naklada Slap 2005.

The Arbinger Institute, Psihologija & osobni razvoj, MEP d.o.o. 2003.

Allan Pease, Govor tijela, Agram 2002.

Elliot Aronson, Timothy. Wilson, Robin M. Akert, Socijalna psihologija,

MATE d.o.o.2005

14