1

2

ZABORAVLJENI GOVOR PROBUENIH

Izdava: Autor Lektor: Isnam Talji Korektor: Suada Ratkui Rezenzenti: Tvrtko Kulenovi Kasim Korjeni Naslovna strana: Ibrahim Novali DTP: Safet Demirovi tampa: IC tamparija Mostar Za tampariju: Ibro Rahimi Tira: 1500

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

821 .163.4 (497. 6) - 31

RATKUI, Enes Zaboravljeni govor probuenih / Enes Ratkui. - Mostar : autor, 2000. - 254 str. ; 21 cm COBISS / BIH-ID 7590662

Rjeenjem Federalnog ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport, broj: 03-15-1263/2000, od 21. 03. 2000. god., knjiga "Zaboravljeni govor probuenih" je osloboena plaanja poreza na promet.

3

Enes Ratkui

ZABORAVLJENI GOVOR

PROBUENIH

Mostar, mart 2000. god.

4

SADRAJ

I ............................................................................................................... 8

II ............................................................................................................ 18

III........................................................................................................... 24

IV .......................................................................................................... 29

V ............................................................................................................ 36

VI .......................................................................................................... 41

VII ......................................................................................................... 49

VIII ........................................................................................................ 57

IX .......................................................................................................... 62

X ............................................................................................................ 68

XI .......................................................................................................... 74

XII ......................................................................................................... 81

XIII ........................................................................................................ 86

XIV ....................................................................................................... 91

XV ......................................................................................................... 96

XVI ..................................................................................................... 100

XVII .................................................................................................... 105

XVIII ................................................................................................... 110

XIX ..................................................................................................... 115

XX ....................................................................................................... 121

XXI ..................................................................................................... 125

5

XXII .................................................................................................... 129

XXIII ................................................................................................... 134

XXIV................................................................................................... 138

XXV .................................................................................................... 142

XXVI................................................................................................... 147

XXVII ................................................................................................. 152

XXVIII ................................................................................................ 156

XXIX................................................................................................... 161

XXX .................................................................................................... 166

XXXI................................................................................................... 171

XXXII ................................................................................................. 176

XXXIII ................................................................................................ 182

XXXIV ................................................................................................ 189

XXXV ................................................................................................. 193

XXXVI ................................................................................................ 199

XXXVII .............................................................................................. 203

XXXVIII ............................................................................................. 208

XXXIX ................................................................................................ 213

XL ....................................................................................................... 218

XLI ...................................................................................................... 224

XLII..................................................................................................... 227

XLIII ................................................................................................... 231

XLIV ................................................................................................... 237

6

PREPOZNAVANJE ZNAKOVA ZABORAVA - Dafer Obradovi............................................................................................................. 242

7

Ova knjiga tampana je zahvaljujui pomoi prijatelja kojima se iskreno zahvaljujem.

Autor

8

I

Ne sjeam se zbog ega sam tog zimskog dana bio u apljini. Ni zato sam se vraao u najnezgodnije vrijeme. Najnezgodnije, kaem, jer sam uletio u guvu - autobus je bio prepun radnika koji su se vraali s posla. Znam samo da sam ba tog popodneva o svemu poeo razmiljat na nain kako do tada nisam. Kad sve saberem i oduzmem, zapravo, do tada i nisam razmiljao. Jesam gledao i sluao, jesam i itao, ali razmiljao nisam.

Gledajui oko sebe, ba toga dana neposredno sam se uvjerio da je Asim upravu. esto bi mi govorio da pravu misao ne zanima ono to svi vide i uju, nego ono to se iza toga to svi vide i uju vjeto prikriva. Govorio bi da pravu misao interesira ono to se ni najbistrijem oku ne otkriva i to ni najosjetljivije uho nije u stanju osjetiti.

Nisam mislio, kaem, ali neto, kad-tad, mora pokrenuti ljudsku pamet. Moju je pokrenuo gotovo bezazlen dogaaj. Opet, teko je odgovoriti na pitanje pokrene li neto svaiju pamet. Na prvi pogled, ini se da veina ljudi niti misli, niti nalazi potrebu da misli. Pri sadanjoj pameti, blii sam razmiljanju da veina ljudi ipak misli i prosuuje na nain kako i sam mislim i prosuujem. Samo je pitanje koliko jedna misao dozvoljava drugoj da vidi ta to ona radi i ime se bavi. Jedna pristup ne dozvoljava iz straha, druga iz ljubomore, trea iz bojazni da pred drugima ne ispadne nelogina ili glupa, etvrta umisli da - zbog uzviene misije - treba umovati u najveoj tajnosti. I, tako, bojei se jedna druge, svaka za sebe dri da ona misli dok druge dangube. Zato, svaka - mislei na taj nain o drugim - olahko zakljuuje da po svijetu hoda vie onih koji ne misle negoli onih koji misle.

Sve je to tako, jer postoji vie razloga zbog kojih je misao potrebno skrivati. Vie, u svakom sluaju, negoli otvoreno pokazivati. I,

9

dok god to tako bude, nikad neemo biti naisto kojih ljudi u svijetu ima vie, onih koji misle ili onih koji ne misle, a malo je izgleda da bi takvo vrijeme moglo doi. Prije bi se moglo rei da nee jer je svako vrijeme nepovoljno za istinsku misao.

Dojam da malo ko misli, koji je, sigurno, laan, stekao sam ba toga dana, pritijenjen ljudskim tijelima u prepunom autobusu, koji se iz apljine kretao prema Stocu. A zato je bio laan? udio sam se nepominosti ljudi oko sebe, nijednog trenutka ne pomiljajui na vlastitu nepominost. udio sam se da niko nije reagirao, a ni sam nisam pomislio da neto uinim. Prisjeajui se svega, loginije je, onda, zakljuiti kako su svi dobro promislili da im je najbolje ponaati se onako kako su se ponaali. A ponaali su se tako da se njihovo dranje ne bi moglo ni nazvati ponaanjem. Taman kao i moje.

Oko pedeset godina mogao je imati ovjek koji je pjevao koliko ga grlo nosi. Bila je to neoekivana parodija na pjesmu, gotovo himnu, bez koje se nita znaajno, ali i beznaajno, tih godina ne bi poinjalo ni zavravalo:

"Nema hljeba, nema brana, zemljo moja siromana,

Jugoslavijoooo, Jugoslavijo!

Nisi mala, nisi runa, al' si cilom svitu duna,

Jugoslavijooooo, Jugoslavijo!

Starci plau - nema lika, dica plau - nema mlika,

Jugoslavijooooo, Jugoslavijo!"

Bio sam zaprepaten. Upoetku - pjesmom, nekoliko trenutaka kasnije - vie ponaanjem saputnika nego neobinim stihovima koji su izlazili iz grla nepoznatog ovjeka. Pomislio sann da e pjevaa neko barem dobro izruiti, moda ak i izudarati. Ali, niko se nije osvrtao na oito sprdanje na raun drave i nezaobilazne patriotske pjesme. Niti se ko nasmijao, ni naomrdio, pa ak ni pomjerio. ta vie, niko nije obraao panju na udnog pjevaa. Ponaali su se kao da nita nisu ni uli ni vidjeli. Izgledalo je kao da je u autobusu sve mrtvo osim nepoznatog pjevaa, koji je neobinim skladom zvukova davao znake

10

ivota, i vozaa, koji je morao biti iv s obzirom da se autobus kretao.

Zbog ega bi me ti ljudi, opet, podsjeali na mrtvace i otkud meni pravo da o njima tako sudim kad se ni sam nisam potrudio da izgledam drukije? Odakle jo meni - koji sam, pravo govorei, isto tako, podsjeao na obinog mrtvaca - pravo da njih mrtvacima nazivam? S druge strane, svaka pojedinana glava u autobusu sebe je mogla svrstati u ivo stvorenje, a sve druge proglasiti mrtvacima, traei ba od njih da dokau kako su ivi, pri tome i ne nalazei za shodno provjeriti vlastitu ivotnost.

Dogaaj ispriah daidi Ibrahimu. Paljivo me saslua, mudro pouti, a onda mi tiho ree:

"Najbolje je priutiti se u takvim sluajevima. Ko zna ko je taj ovjek i zbog ega je pjevao? Jo si ti zelen, Ramize. Vidi, ta ako je tog ovjeka neko, po zadatku, spremio da pjeva kako bi vidio hoe li mu se neko pridruiti ili ga osokoliti da nastavi? O tome nisi razmiljao. I, ta bi bilo? Dou drugovi i - hamzigahop, u bajbuk! Ne zna ti njih, i zato se okani belaja..."

"Dobro, daida, a ta da je neko na njega nasrnuo ili ga upozorio da to ne valja?"

"Ne znam, ali najbolje je utjeti. Jezik je, u takvim sluajevima, najbolje drati za zubima. Ako su svi izabrali utnju, onda je to najbolji znak da su ispravno postupili. Ne razbijaj ti glavu s tim, nego ti trstine pripremi, pa emo mi malo do mlinice. uo sam da je podustva izala..."

Te 1983. godine sve ruiaste slike ivota izblijedjele su u mojim oima. Ne zato to su sami dogaaji bili posebno runiji i uasniji, mada donekle i jesu. Vie je to bilo zato to ja tu runou ranije nisam prepoznavao. Dogaaji koji su mi dolazili ususret sve vie su me uvjeravali da svijet u kome ivim i nije toliko lijep, kako mi se to ranije priinjavalo, dok sam spavao svoj tvrdi kameni san u velikoj

11

nekropoli kamenjara. Te godine konano sam se oprostio od svoje usnule prolosti izlazei u svijet budnih, svijet probuenih, raskamenjenih spavaa.

Zbivanja koja e uslijediti opredijelila su moje interesiranje za one skrivene sutine kojima se samo snagom misli moglo primaknuti. Svijest je sve vie tragala za odgovorom. Zato? Poeo sam se zanimati za ono to je obinom svijetu izmicalo uljepavajui mu ivot. Nastojei da to dublje uem u logiku svega to se zbivalo pred mojim oima, shvatio sam da misliti znai ne prihvatati uoavajui da bi to morala biti glavna osobina istinskog miljenja, koje nita ne prihvata zdravo za gotovo prije nego to pretrese i proelja prema nekim, svojim mjerama.

Brzo sam se navikao na jo jednu veoma vanu stvar. Ko hoe misliti, oprez mora uzeti za najvjernijeg saputnika. Drukije reeno, jezik, treba podvrgnuti strogoj kontroli. To pameti, upoetku, smeta, ali se poslije navikne, pa se ak i sama poinje osjeati sigurnijom.

Kome sam smio ispriati kako su uhapsili hodu, iako su ga hapsili da je cijela mahala mogla lijepo vidjeti kako se privlae i steu obru oko Fejzine kue, u kojoj je hoda stanovao? Nita nisu radili sluajno. Trebalo je cijeloj mahali staviti do znanja da hvataju krupnu zvjerku, opasnog dravnog neprijatelja, teroristu. Sraunato su nastojali da to vie ljudi jasno vidi ta rade, kako bi se strah prislonio uz svakoga, jer strah je najbolji zatitnik od poronih misli i djela. Znali su da e se pria, od usta do usta, proiriti i da e se strah prilijepiti za svakog. Vie za one koji nisu imali prilike gledati hodino hapenje, nego za one pred ijim oima se sve zbivalo. Priama se mnogo toga doda ili oduzme, svejedno, pa, to god da se dogodilo, uvijek izgleda stranije nego to jest.

Strahujui jedni od drugih, svi su priali kako su se policajci privlaili Fejzinoj kui i kako su bili naoruani. I, to je bilo poeljno priati. Ali, ko je smio rei kako je sve, na kraju, ispalo smijeno, jer su nakon stezanja obrua, svih tih silnih puzanja preko bai, veranja i preskakanja zidova, hodu zatekli kako sjedi i ita knjigu?! A, svi su to znali, jer Fejzo Alagi, kod kojeg je hoda stanovao, nije utio nego je

12

svakom koga je god sreo, u povjerenju, ispriao ta je bilo. Taman kao i Mae Bilalovi, kad se htio eniti. Koga god je sreo, rekao bi mu: "enim se, nemoj nikom kazati!", i tako su svi znali, a Mae kao podkriju poao po mladu. Slino je bilo i s hodinim hapenjem: svi su znali, a niko nije znao.

Kako su ga zatekli, to je u prii valjalo izbjegavati. To se ne bi dopalo onima koji su te noi izigravali hrabre diverzante, posebno ne njihovim efovima. A njima ako se neto ne dopadne, eto ih. Svejedno je, onda, kako e te zatei, s knjigom ili s pukom. Na knjigu se lahko nakalemi puka, na puku jo lake knjiga. Svijet, uostalom, uvijek biva uskraen za posljednji in. To je ono to ostane tajna i kad to nije.

Hodu sam, pratei televizijski dnevnik, vidio mjesec dana po hapenju, u drutvu sa jo desetak uhapenih. Primijetio sam da majka sakriva suze, daida Ibrahim je glumio ravnodunost, dok je Hakija, moj stariji brat, svima redom koji su o njima govorili kao o neprijateljima, istina tiho, da neko izvan zidova kue ne bi uo, psovao komunistiku majku.

Mustafini, u komiluku, opet su sve to drukije doivljavali. Nadaleko se ulo njihovo navijanje:

"Treba ih pobiti, majku im jebem njihovu! ta hoe!? Kakav sud, njih odmah treba objesiti!", derao se Mustafa, burno podravan od cijelog porodinog navijakog tima, da se mahala razlijegala.

"uje li, Mustafu daida?", upita ga Hakija, ne skidajui pogled sa televizijskog prijemnika.

"Ne galami on, moj Hakija, radi mahale. Zna on u koju hramlje. Svjesno je to govno od ovjeka da u Komitetu odzvanja sve to se u mahali uje! Boji se, zar, garib da ga ne degradiraju sa mjesta glavnog magacinera, serem mu se na pos'o! Samo, ne zaboravi, Hakija, da oni tamo, u Komitetu, ne uju samo Mustafinu galamu nego i nau utnju! Bojim se da se ona tamo ne razlijee jae od Mustafine dreke! Ali, popamti: nije im duga vijeka! Jer, kad pas pobijesni, nije mu daleko do

13

krepancije! A oni su pobjesnili..."

Daidina objanjenja su mi jo snanije otvarala vidike, stavljajui mi do znanja da je istina svijeta u kome ivim negdje iza onoga to je mojim oima doputeno da vide. Istina je negdje tamo, izvan bae kamenih cvjetova, skrivena iza rahatluka, koji zbog toga i nije rahatluk nego patnja, na koju se valjalo navikavati, jer se za bolje nije znalo, niti je bilo poeljno znati.

Ipak, sve su to bile tek iskrice koje su mi, poput osinjih aoka, samo draile duu, gonei me da o svemu razmiljam na nain drukiji od onog uobiajenog. Sve je to bilo nedovoljno da bih mogao dublje prodrijeti u one skrivene sutine svijeta u kome ivim. Tek kad je, nakon tih malih iskri, koje su mi nejasno osvijetljavale strmu stazu ivota, bljesnula svjetlost munje, ta staza - kojom sam se poeo verati - uinila mi se neuporedivo jasnijom.

Iz Omera su sijevale munje.

Dogodilo se to krajem septembra iste godine. Omera sam zatekao u bai ispred novoizgraenog hotela. Bio je sam. S kafom i cigaretama.

Odmah sam primijetio da neto nije uredu. Osjetio sam to u njegovom rasutom pogledu, kojim je obuhvatao sve, ali unutar zjenica nije primao nita. Njegovu priu neu zaboraviti dok sam iv. Mada je govorio isuvie tiho, inilo mi se da od njegovih rijei jei itava kotlina.

Omer je godinama ekao na zaposlenje. Obeavali mu, priali prie, a od posla nita nije bivalo. Ali, ekanje ga nije ubeshrabrivalo. Nije se stidio raditi bilo ta, samo da ocu ne bude na teretu. Uvaavao je ak i objanjenja onih koji su mu godinama lagali i obmanjivali ga.

Toga dana saznao je da njegov problem nije u tome to za njega nema radnog mjesta, to su preduzea prezasiena... I spriao mi je sve o susretu sa direktorom preduzea u kome mu se ukazala ansa da se zaposli. Tamo su ga uputili, ali ne da bi dobio posao. Neko mu je

14

konano morao rei? Direktor mu je, namjerno ili nehotice, u to Omer nije bio siguran, rekao gdje lei problem. Konano je saznao istinu.

"Upoznali su me sa tvojim sluajem", kae mi taj mazlum, kome je sve neko drugi rekao, jer on sam, po svojoj pameti, niti ta zna, niti smije rei. Garib je to. Prnut ne smije bez saglasnosti iz Komiteta. Ali, zato i jest direktor. "Za tebe bi se", veli mi, "moglo nai mjesto. Samo, ima tu jedan problem..." Pitam, kakav, a on e zbunjeno: "Zna, meni su tamo rekli... ti jelde ne pije?" Ne pijem, odgovorim bez razmiljanja, ne shvatajui, u prvi mah, ta hoe. U trenutku sam, Boga mi, pomislio da mu neko u preduzeu, radi pia, pravi kakve probleme i remeti radnu atmosferu. Brzo sam se razuvjerio. Jer, ovo je zemlja kojoj trebaju pijani, a ne trijezni ljudi. "Ne pije! Znao sam", ree mi i, kao da je elio uti te rijei, zastade na trenutak, pa nastavi: "E, vidi, tu je problem! To znai,... zna i sam...", i nita vie nije rekao, niti je nalazio za potrebu. A i zato bi mi vie bilo ta govorio, kad mi se samo kae. Ne pijem, znai religiozan, znai opasan, znai neprijatelj, znai protiv drutva, socijalizma, jednakosti, bratstva i jedinstva, samo zato jer ne pijem. Sve sam to, moj Ramize, nekako mirno, gotovo bezosjeajno, primio, ali kad sam izaao iz zgrade i krenuo pored harema, ovamo, obuzeo me osjeaj prezira prema svemu. Znam, pomislit e da sam poludio, ako to ve nisi pomislio... A ta bi drugo i mogao pomisliti kad ne razumije ono to ja razumijem, kad jo ne shvata ono to sam ja konano shvatio, kad nisi doivio ono to sam ja doivio, kad tako duboko nisi zaronio koliko sam ja zaronio, kad te nisu stiskali koliko su mene stiskali, kad te ne uhode kako uhode mene, kad ne zna ono to ja znam, ta bi drugo mogao pomisliti? Gorom dabogda sve izgorjelo, sve ovo to vidi oko sebe! Samo da mi je doekati da vidim kako sve gorom gori, kako se sve rui, kako sve utemelj nestaje sa lica zemlje, sretnijeg ovjeka na svijetu ne bi bilo od mene! Samo da im lica vidim zgrena, izbezumljena od straha, majku im garipsku!"

Podosta vremena e proi dok obrui nisu popustili, kako oni koje je kovala vlast da stee ljude, tako i oni koje su ljudi sami kovali sebi a po sebi, steui ih oko vlastitih glava i jezika, da im se sluajno

15

kakva samoubilaka misao ne bi otisnula u neeljenom pravcu.

Niko bolje od Roja Medvedova nije opisao to stanje u kome smo ivjeli. Zapamtio sam doslovno tu reenicu, za sva vremena:

"Ne misli, ako si mislio - ne govori, ako si govorio - ne pii, ako si napisao - ne potpisuj, ako si potpisao - porii."

Ta reenica ponajbolje objanjava sav teret ivota toga vremena. Svaki prijateljski savjet mogao se, u tom vremenu, svesti na slijedeih par rijei: "Pazi ta pria!"

Potrajat e to uasno stanje nekoliko godina. Jedan dogaaj me upozorio da se neto ipak promijenilo. Za ljudsku svijest, koja se bila zaahurila, pravei masu neprobojnih omotaa, sumnjajui u sigurnost svakog, iznova traei deblji i neprobojniji, promjena e predstavljati veliko iznenaenje. Svaku promjenu zaahurena misao mogla je doekati samo s nevjericom. Moglo se ak podosta toga i promijeniti, a da misao naoruana oprezom i ne primijeti dolazak novog. Ta misao, jednostavno, teko je mogla i povjerovati u samu mogunost bilo kakve promjene.

Umotana misao vjerovala je samo bolje umotanoj, razmotanoj nikako. Ona razmotana i nije misao. Razmotana je navikla sluati, umotana - ne sluati, zbog ega jedna drugu nikad nije ni podnosila, niti se one mogu podnositi. Zato je misao u promjene i mogla povjerovati tek kad se ona, jo bolje umotana od nje same, kroz te omotae odvaila pustiti misao, koju, inae, ne bi pustila.

Dobro sam znao koliko je Demina misao bila umotana i koliko je taj ovjek bio oprezan. U njegovom drutvu nije se smjelo ni aptati, jer je apat, po svojoj prirodi, sumnjiv. Zato se u njegovom drutvu svaka reenica izgovarala glasno i razgovijetno. Kako bi se drukije mogao i ponaati ovjek koji je iz onog rata izaao kao kapetan partizanske vojske, kojeg su - samo nekoliko godina poslije - njegovi poslali na robiju. Na Goli otok. Da razbija kamen i prebacuje ga s jedne na drugu gomilu. Objanjenje, kao i za svakog drugog: Bio za Staljina.

Ja sam uo drukiju priu.

16

Demo je na robiju otiao zato to su njegove oi vidjele ono to bi, i za njih i za Demu, bilo bolje da nisu. ta se dogodilo? Milan nije predao nakit, koji su zajedno, kao oficiri Udbe, u akciji eksproprijacije eksproprijatora, odnosno pljake bogatih ljudi, oduzeli jednom imunijem Bonji, negdje u okolini Travnika, gdje su bili na slubi. Demo je, sasvim sluajno, saznao da je Milan zlato prisvojio, Milan da je Demo saznao, i opasnije je bilo to je Demo saznao za krau, nego to je Milan pokrao zlato.

Nakon povratka sa robije, Demo se pretvorio u pravu tvravu. Opasao se zidovima, u iju su unutranjost samo rijetki imali priliku zaviriti. Ne samo zato to se Demo, sam od sebe, pretvorio u tvravu, nego zato to su se drugi ustruavali opsada takvih vrsta. Od blaga iz te tvrave znatieljnika je samo mogla zaboljeti glava. Drugi dijelovi tijela bi proli jo gore; zavisno od koliine iznijetog blaga. Sama tvrava bi vjerovatno prola najgore; gore od njenih osvajaa. To su bili razlozi zbog kojih tvravu niko nije ni napadao, niti je sama tvrava imala neke posebne potrebe za odbranom.

Znao sam da je hava promijenila ba zahvaljujui toj tvravi. Demo je najednom prestao biti tvrava, a ako on vie nije nalazio potrebu da bude to to je bio, onda se neto moralo izmijeniti.

"Kad si roen?", upitao ga je mladi inovnik okruen gomilom briljivo uvezanih fascikla.

"Davno! Davno, momak. I orlu bi, na ovom vaktu, dokundisalo ovoliko ivjeti."

"Dobro, Demo, ali Vi znate da ja moram upisati datum. Naravno, ako hoete da Vam ovo zavrim", kaza inovnik kroz dobroduan smijeh, koji je, po mom sudu, izraavao potovanje.

"Evo tebi lina, pa prepii, da se ne usefim."

Vraajui mu linu kartu, mladi se ponovo obrati Demi. Falio mu je jo jedan podatak:

"ta si ti, Demo, bio za vrijeme rata?"

"Kenjac, eto ta! Slobodno pii."

17

Prisutni se nisu mogli suzdrati. Poeli su se smijuljiti.

Demo to primjeti. I sam se nasmija, pa ree:

"Kapetan, pii, da ne zadravam ljude."

Nagla promjena ponaanja ovjeka u ijem se drutvu, koliko jo do juer, nije smjelo ni aptati, niti govoriti bilo ta to se tie politike, bila je najbolji dokaz da se neto dogaa. On je najbolje znao kad je vrijeme da progovori bez straha od opasnih posljedica. Namirisao je novo vrijeme. I nije se prevario.

Nee se dugo etati na dolazak novog vremena. Ali, slast slobode potrajala je isuvie kratko. Mi samo jedan belaj znamo zamijeniti drugim. Mi ne znamo ivjeti bez belaja.

Nita se posebno u ovoj lijepoj ariji, nije dogaalo u godinama koje e uslijediti, po emu bi se ona mogla razlikovati od drugih. Obian svijet sastavljao je kraj s krajem i tuhinjao. Za one druge dolo je njihovo vrijeme, vrijeme bespotedne pljake. Grabe vakat.

"Dabogda da izdobri", govorili su stariji.

I nije izdobrilo. Niti je moglo izdobriti.

18

II

Sluajno sam u gradu susreo Asima eguljia, mada, iskreno govorei, u sluaj ne vjerujem. Ni profesorska objanjenja me u to nisu razuvjerila. Jo na studijama sam imao prilike sluati profesora koji se napinjao da nas uvjeri kako se sluaj javlja na presjeku izmeu dviju nunosti. Sjeam se i primjera. Nunost je da voz krene u toliko i toliko sati iz Beograda prema Baru. Nunost je, opet, da neki ovjek, u odreeno vrijeme, krene u pravcu pruge, a sluajnost je da ga voz pregazi na nekom mjestu u momentu prelaska preko tranica. ovjek, dakle, sluajno zaglavi na presjeku izmeu tih dviju nunosti.

Objanjenja me nisu impresionirala, niti su me uvjerila u postojanje sluaja. Shvatio sam da takva objanjenja imaju namjeru da opravdaju Marxovu teoriju o skretanju atoma sa precizno utvrenih putanja kojima se, inae, kreu. Sluaj, zapravo, ima iz svijeta iskljuiti Boga kao kreatora reda i sveope harmonije. Prema toj teoriji, sluaj, to skretanje atoma, postaje vaniji od utvrenih putanja, znaajniji od kosmikog reda. Nered, drugim rijeima, postaje vaniji od reda. Afirmacijom sluaja valjalo je, zapravo, opravdati proletersku revoluciju, koju je zagovarao taj filozof.

Asim je bio izuzetno obrazovan i naitan ovjek, bistrog orlovskog pogleda i brze misli. Cijeli ivot je, to bi se reklo, piao uz vjetar, zbijao masne ale na raun vlasti i ivio nekim svojim ivotom, kakav samo rijetki izaberu kao nain ivljenja. Prezirao je popuzane i poltrone i drao do vlastitog dostojanstva.

Drao sam do njegovog miljenja kao do malo ijeg. Kao vrstan logiar, koji je izuzetno brzo nalazio objanjenja za brojne probleme koji su veini ljudi izgledali do te mjere sloeni da bi najradije odustajali od traenja rjeenja, Asim je izazivao divljenje svih koji su

19

mislili vlastitom glavom, ali i prezir onih drugih, kojima je svaka misaona radnja bila strana.

Pristup Asimu, bolje reeno njegovim stavovima i pogledima, naroito onim politikim, imao je vrlo uzak krug ljudi, s obzirom da je on, u velikom broju njih, prepoznavao policijske dounike ili hotaplere, spodobe sumnjive moralne reputacije.

Nije se u njegovom sluaju radilo o bolesti, paranoji, kako je nazivaju psiholozi, odnosno psihijatri. Na nesreu onih koji su u tim vremenima mislili, bila je to surova realnost i valjalo je biti oprezan. Ljudi su od malehna odgajani da prijavljuju sve to im se uini sumnjivim, sve to bi moglo ugroziti krvavo steenu slobodu, kako su to ondanje vlasti objanjavale traei u svakom ovjeku odanog graanina, koji bezuvjetno prihvata sve to se ini ili namjerava initi. Ispravno ili naopako, svejedno. Budnost je tretirana kao najpoeljniji kvalitet, koji je trebao izgraivati svaki pojedinac, nalazei se u vuijem okruenju kapitalistikog neprijatelja i snaga unutranje subverzije, koje je trebalo pravovremeno uoiti. U korijenu je trebalo sasijecati svaku pojavu koja bi ugroavala stabilnost socijalistike zajednice. Samozatitom su to nazivali.

Bilo mi je drago to ga vidim. Muilo me je pitanje rata, o emu se ve uveliko govorilo. Rat mi je izgledao sve izvjesniji, ma koliko nisam nalazio potvrde u miljenjima ljudi sa kojima sam esto razgovarao. Uvijek se u tim raspravama nalazio razlog vie u korist mira. Ali, ti razlozi me nisu naroito uveseljavali. Rano sam uoio ljudsku sklonost da vlastite misli prilagoavaju eljama, ne dozvoljavajui nesrei, ratu pogotovo, bilo kakvo primicanje. Ni meni nije bilo do tog primicanja, ali mi se ta sablast, inila sve izvjesnijom i realnijom, ma koliko joj se opirao mislima, ma koliko i sam traio razloge protiv.

Htio sam uti ta o svemu misli Asim.

"Rata e biti, u to nema sumnje", otpoe bez razmiljanja, "i to pitanje vie ni po emu ne moe biti diskutabino. Ima hiljadu godina da su nae komije bacili oko na ovu zemlju. Iako su na Bosni dosta puta

20

zube polomili, i opet e ako Bog da, nasrnut e oni iznova. Gledat e da je presijeku po pola. U to, moj Ramize, nema sumnje. Samo ih svijet moe sprijeiti, ali taj svijet, koji bi nam mogao pomoi, na nau nesreu, ini mi se, uiva u takvim utakmicama."

"ta nam je, onda, initi?", zabrinuto ga upitah, iznenaen mirnoom njegovih razmiljanja o zlu koje dolazi.

"Problem je to, na nesreu, samo nas zanima opstanak ove zemlje! Priat e i drugi da ih zanima, pa e ak govoriti da ih interesira vie nego nas, pogotovo ako im planovi propadnu. Belaj je to mi u svojoj zemlji imamo toliko njenih neprijatelja da emo je, koliko vidim, sami morati braniti. Ali, tu, opet, ima jedan veliki problem. Ko e nas voditi? Tu je situacija gadna. Evo, ko e ovdje organizirati odbranu?"

"Pa, zar ljudi, koji su od pamtivijeka ovdje, koji vole ovaj grad, nisu kadri neto uiniti?", uletih s pitanjem.

"Teko, Boga mi, da e neto uraditi oni na koje ti misli. Vidim da pogreno razumijeva tu ljubav. Jo si ti zelen, moj Ramize. Lau oni da vole ovaj grad. Najvie tih ija su usta puna ovog grada, obini su neposobnjakovii kad su u pitanju velike stvari ili istinski problemi. Oni se nikada nisu ni suoavali s velikim problemima. Jer, da su bili sposobni i da su zaista voljeli ovaj grad, ti danas ovu ariju ne bi mogao pregledati. ta se sve Stocu nudilo da ima i ta je mogao imati?! Ali, jok! Sve su odbijali oni koji su se ovdje pitali. Gledali su da Stolac ostane mali kako bi oni u njemu bili veliki. E, sad ti sraunaj koliko takvi ljudi mogu voljeti grad i koliko o njemu mogu voditi rauna. To su ti, bolan, ljudi koji su i kole pozavravali pod roditeljskom prismotrom. Znam ih ja dobro. Po sticanju diplome, oni bi, prvo, prekidali svaku vezu s knjigom, smatrajui, valjda, da su toliko znanja nagomilali da u svijetu za njih vie nema nikakvih tajni. Nauili bi toliko koliko im je potrebno da u radnom vremenu dobro pahaju, a im s posla - pravo u kupalje, gdje bi se, tamo, uz karte i tavlu, uvlaili u prkno Savi Miliu. I, ko bi se dublje zavukao, drao bi da mu je ljepe, da je uspjeniji, sigurniji, bolji, pa ak i pametniji. Podobniji, da ti ne govorim. Ta sorta, od koje ti sad neto oekuje, sve aktivnosti svela je na premjetanje prkna s jedne na drugu fotelju. U tome se sastojala

21

cjelokupna filozofija njihovog posranog ivota. I stavove o sportu usklaivali su sa Savinim eifom. Da ti ne duljim o tome kakvi su to ljudi. A Savo se, kao da ga sad gledam, smijulji i zadovoljno klima glavom, dajui hvaldiji do znanja da ga je uo i da e ga imati u vidu kad se bude pravio novi raspored. Godilo mu kad mu balije titraju muda. Vazda bio vii zahvaljujui tim mazlumima koji nisu uvaavali nikakav cilj osim te stolice. E, mogu li ti i takvi ljudi sad voditi narod? Jasno je da ne mogu. I to protiv Save! Ja, ja, ne udi se, protiv Save. Jer, ne zaboravi da e Savo i k'o Savo biti s one strane! Doe li do kakva belaja, a doi e sigurno, svi ti o kojima pria i na koje, k'o, neto rauna, na vakat e izvui guzice. Narod se ni uhavizat nee, a oni e biti daleko, na sigurnom."

"Ti, Asime, govori o onima koji su se ranije pitali. Dobro. Ali, zar novi nee biti ustanju neto uraditi?"

"Ne znam kako je u drugim dijelovima Bosne, ali ovdje ti ni od novih nee biti velike koristi. Osim ako ne dou sebi. Ne znaju, brate. Zna i sam da sam i ja donedavno u svemu tome bio, ali ne mogu vie, pa ne mogu. Odmah sam vidio da tu stvari ne idu naoposlen. Kad se u apljini biralo rukovodstvo Stranke, mene su, nisam ti o tome priao, pozvali da prisustvujem. Tad sam vidio da mnoge stvari idu naopako. Opet ti kaem, ne znam ta je u Bosni, ali ovdje, dabogda."

"Nisi mi o tome priao..."

"Ama, od bruke nisam mogao ni priati. ta u ti priati? Dolo neto ljudi, onih pravih, jer je, da ti pravo kaem, tad trebalo i hrabrosti za to. Ovi su jo drali vlast, pasavali se ljudi. Trebalo je izabrati rukovodstvo Stranke... I, da ti ne duljim, doao jedan ugledan ovjek iz vrha. Podosta je zbog te borbe za naa prava u zatvoru odle'o, ne treba duu grijeiti. Hajde, velim, rei e nam neto pametno. Nita! Ja vie budalatina, za svoga vakta, nisam uo, i to za samo sat dva, koliko smo sastanili."

"Kako?", iznenaeno ga upitah.

"Kako, veli? Nije sastanak, to, ono, kau, ni poeo, a on prisutne stade pitati ima li koga od ove, ima li koga od one begovske

22

porodice. Vjeruj mi da sam se toliko neugodno osjeao da se to ne moe opisati. Zamisli, molim te, on doao s ciljem da se za predsjednika izabere neko iz kakve begovske familije. Ti ljudi u vrhu, na nau veliku nesreu, misle da su potomci nekadanjih plemia, koji su, za turskog vakta, krv propiavali dok bi stekli plemiki status, po roenju za Bosnu, za vjeru i ta ti ja znam, a ne zna, jadnik, da meu njima danas, da izvine, nema ovjeka kome je ona stvar u ispravnom stanju. Sve su to, i sam zna, mehkoguzi. Nema tu muka za ilada. Nekad bilo, sad se spominjalo. Nema. Satralo ih vrijeme. E, kad se i on uvjeri da nema onih koje trai, jer e oni doi kasnije, kad bude sigurno da stara vlast pada, izabrae nekog bez begovskog porijekla. Boljeg dina mi od svih onih za koje se zanimao. Znam ga, petlja ojek."

"Ma, je li mogue da je to bio kriterij za izbor predsjednika?"

"Jest. Ba kriterij. Vjeruj mi da sebi nisam mogao doi za nekoliko dana. Pa, oni su gori od one gospode iz Njemake kojima je pedigre uke vaniji od ovjeka... Eto, davim te, ali palo mi je napamet neto kad se to biralo. Moram ti ispriati. Sjetio sam se jedne vabice dok sam jo bio student. S ljetovanja. er joj se smuca sa svakim. Nema ko nije. Ne pita je li od soja i plemikoga roda. Samo nek je muko, bujrum. Ali, zato se njenoj keri nije smjelo primaknuti svako pae, nego samo ono s pedigreom. Ja, ja, treba se tu znati i ko mu je bio dedo, ne budi primjereno, i nena, ne samo babo i majka. E, tu su ti ga, ini mi se, i ovi nai. Kaem ti, mrka kapa. Ne moe petericu sastaviti da se neto dogovore, da se sloe i kau da je neto tako i ne moe biti drukije. Ne moe! Evo, poi ti sad, sve nek su daba te puke to Stranka nabavlja, kome je smije dati? Od stotinu njih kojima bi ih uruio, sedamdeset bi te sutradan prijavilo u miliciju. A Vlado, recimo, da sad svojima podijeli, kao to i dijeli, ko bi ga prijavio? Niko! Eto, zato se oni mogu naoruavati i spremati za rat, a mi ne moemo. Nemamo svijest o vlastitom poloaju. Nas su navikli na logiku da nam je u poslunosti spas. A nemamo ni autoriteta. U koga god upri prstom, da je najbolji, neko e mu mahanu nai. Ako ne nae njemu, rei e da mu znaju dedu rahmetli k'o gazapa, i gotovo. Te 'vaki je te 'naki je, i onda se tu nakalemi... Helem, ne valja i gotovo. A evo im se i stari kadrovi pridruuju. alosna nam majka."

23

"Koji stari?"

"Komunisti. Ne misli, valjda, da su oni izvan vlasti? Izgubili su na izborima i sad se novoj vlasti valja priklanjati. Njima je vlast ostala u lezetu, a i privui se najbolje znaju. Ne moe ni povjerovati kako se oni znaju umeluniti. Oni e iz Komiteta pravo u prvi saf. Vidjet e ti kad mimote budu prolazili. uj, prolazili. Prolaze, zna i sam."

"Ima li tu kakvog rjeenja? Ti vidi sve crno i beterno, da beternije ne moe."

"Pravo da ti kaem, ne znam. Bit e otpora, i to estoka. Ovaj svijet, koga sad niko nita niti pita, niti ga igdje zove, on e braniti i ovaj grad i zemlju. Meu njima treba traiti ljude spremne da zaustave ove koljae koji se spremaju da nas unite. I nas i ovu zemlju."

"Slaem se s tobom. Ako je arija, hou rei ljudi koji se pitaju, kao to veli, toliko iskvarena, i nema ljudi na koje bi se ovaj narod mogao osloniti, ima li u Dubravama svijeta koji se moe pokrenuti?"

"Nekad bilo, sad se spominjalo. Zvizni mu, Habibe! Stanje ti je dolje, ima jedno deset godina, pa i vie, slino ovom u ariji. Ljudi su se preko noi obogatili i pobijesnili. Juer mi Raid pria da su samo trojica u jednoj mahali kupili puke. I to oni najslabije stojei! A oni to sami ne znaju koliko imaju para, kau da im je skupo! Da si im dotjerao vjetakog ubriva i onih otrova za tetoine, kojima su zemlju zagadili da te strah jamije kad na tepu poe, kupili bi i koliko im treba i ne treba. Sauvaj nas, Boe, gradskog fakinluka i seoske filozofije," zamiljeno zavri vadei novu cigaretu.

Nakon svega, nisam nalazio za shodno da ga bilo ta vie pitam. Sve mi je bilo toliko jasno da me ba ta jasnoa najvie poela plaiti. Vie bih volio da mi tota nije jasno. Barem bih bio rahat poput mase za koju se nita neobino nije dogaalo.

24

III

Sve je u ariji bilo drukije. Selo znatno ranije i neposrednije doivljava budue dogaaje. Ranije, jer bi se ono to bi prolo - podue u pamenju zadravalo. Ne treba se tome ni uditi. Sela u svim ratovima poinju goijeti prije gradova, a sam kraj rata se, opet, na selu stvarno dogodi kasnije. kripari nisu nakon onog rata hodali po arijama, nego po brdima. Na selu sve prije poinje, a kasnije zavrava. Kad se u ariji pone govoriti o ratu, na selu se ve s pukama hoda. U gradu se sve promjene odvijaju bre, staro se brzo zabacuje, zbog ega se ono dolazee - ako je jo i nepredvieno - teko uoava.

Nije da se o moguem ratu nije govorilo, ali, kad sam te veeri doao na Pjeivac, inilo mi se da je rat ve poeo. Jest da se u ariji prialo, ali je sve ostalo po starom to se ivota tie. Ljudi su etali, ulice su bile pune, u kafiima je tretala muzika. Sa strane gledajui, sve je izgledalo normalno, pa je i samoj pameti ostajalo malo prostora da mislima batali takav rahatluk.

Ko zna bih li te veeri i krenuo na Pjeivac da sam znao na ta u naii. A naiao sam na ono to do tada, uivo, nisam imao prilike vidjeti. Na barikadu. Istina, neto drukiju nego to bi trebala biti, da ne kaem primitivniju. Kamen na putu! Valjalo je zaustaviti auto. I, im sam stao, iza drveta je izletio ovjek s pukom u ruci.

Razmiljajui o tom susretu, na karte se nisam ni obazirao, dok Vahid nije dreknuo:

"Bacider tu kartu, Ramize, gorom dabogda izgorjela! ta si blehn'o k'o tele u arena vrata? Tebe je igrati!"

Njegova galama me vratila u stvarnost. Duboko sam povukao

25

dim, nervozno ugasio cigaretu i odsutno mu odgovorio, obraajui se svima:

"Ama, pravo da vam kaem, neto mi veeras i nije do igre. Na pameti mi je samo kako u nazad. Eto, nisam vam priao. Veeras me na ulazu u mahalu zaustavie dvojica. Osmo i Ivan. Njih dvojicu sam vidio. Je li ih bilo vie, ne znam. Osmo se zametnuo puetinom i stoji po strani, dok Ivan, k'o, vri kontrolu. Nisam primijetio da je Ivan naoruan. Morao sam im pokazati linu kartu, iako me znaju k'o sami sebe."

"Straare, je li? udnih li jehudija, majko moja! Allahselamet! Nemaju drugog posla. I mene su zvali da im se veeras pridruim. Misle, zar, da sam i ja pomahnit'o. Nego, bacider ti tu kartu, da mi nastavimo...", ljutito odbrusi Vahid.

"Blago tebi, Vahide, s takvom pameti!", najednom progovori stari Ahmet-aga, Vahidov otac, pridiui se s kaua. "Nisi veeras treb'o vraati ljude s vrata. Da je i naopako, ne izostaj od ostalog svijeta!"

"Neu, babo. Neka straari kome se ne da spavati", ljutito uzvrati Vahid. "Ne zna ti kakvi na pos'o dolaze? Zakotuili k'o prebijene make. Samo zvjeraju gdje e se u pogonu skloniti, da skinu s oiju, i sad bi", nastavi okreui se prema nama, "da im se i ja pridruim. Sad bi on da i ja po noi dredim i od nekakvog izmiljenog neprijatelja uvam selo, pa zorzorile na pos'o, a da popodne kopam, orem i tegarim k'o magare. Nemam drugog posla!", ree, pa, okreui se prema Ahmetagi, nastavi: "Ima li ti, babo, pojes', ima. Popit, ima. Je li ti toplo, jes'. Sve ti na vakat. Ako ti san nee na oi, bujrum s njima, pa straari koliko god hoe! Samo, ja neu!"

"Ne bih se ja, Vahide, ba s tobom sloio", umjea se Bajro, koji je sluao razgovor. "uo si ta je Ramiz vidio? Osmo naoruan, a Ivan goloruk, ako sam dobro razumio. Je li tako, Ramize?"

"Tako je", kratko odgovorih, ne nalazei za shodno pojanjavati susret koji sam imao te veeri.

Bajru je okuraio moj odgovor:

26

"Eto, da znate, kad ve o tome priamo, i ja sam sino straario. Dred'o, to bi ti rekao, Vahide. I, zna li ta sam primijetio? Isto to i Ramiz veeras, pa mi neto, pravo da vam kaem, zafitilja. Svaki se na, ko se god kakve puetine dokop'o, zatrtaio k'o pijevac. Ko ti je ko on?! Tijesna im testa, a oni hodaju mahajuih aka. Oni, k'o biva, nemaju! Nisu naoruani. Meni tu neto, da vam iskreno kaem, estoko smrdi."

"Ja sam, Boga mi, od Zejne ula da su komije preksino istovarili pun kamion", iznenada se u razgovor umijea Vahidova supruga Aia.

Vahid je planuo. Zajazio se do te mjere da mu se sva krv stutila u lice. Bujicu rijei koja je uslijedila, ak, nije mogao izgovoriti sjedei, nego se pridigao, nadnosei sa nad nju poput kakvog straila. Srea njena pa smo mi tu bili. Ko zna bi li se na njegovoj galami zavrilo?

"Ima li ti, Aia, prenijeg posla od Zejninih naprdivanja i mahalskih traeva besposlenih eneturina?!", dreknu Vahid. "Nijedne vie! Trebali bi se jo i sa komijama zavaditi!", galamio je, a onda, dajui poseban ton reenici koju e izgovoriti, naglasi: "Neke snage, uvjeravam vas, na tome sraunato rade."

"Da nisu subverzivne?", prekinu ga Bajro. "Sad si presr'o; to jes', jes'!", ree mu. "Dipla, Boga mi, k'o na partijskom. Samo si jo treb'o dodati da je rije o sprezi unutranjeg i spoljanjeg neprijatelja, da je zakazala samozatita, svijest radnih ljudi i graana! Sluaj, goloruki sigurno nisu, a ako nisu, reci ti meni, onda, zato kriju oruje, ako ga mi ne krijemo, ako jo zajedno straarimo? I ja sam uo da je kamion istovaren. I, odmah da ti kaem, nije mi to priala Zejna, niti enturine iz tvoje mahale, nego ovjek koji nema obiaj lagati. I, jo neto da ti kaem, Vahide! Hajdemo sad zajedno do birtije. Ako iko njihov tamo bude, ovuda me presijeci. Samo nai tamo dangalae i revu do nekih doba. Ja ti kaem da svaki njihov ovjek ima zadatak. Ako je i u kafani, po zadatku je."

"De, ne preeruj, tako ti Boga!", odgovori mu Vahid. "Tebi je sve uhveli. Da vjetar nenadno puhne, tebi bi bilo neto politiki

27

sumnjivo."

"Prodali Hamzi-begovo zlato, pa se naoruavaju. Ne pie nam se dobro. Daj Boe da grijeim", opet se, s kaua, javi stari Ahmet-aga.

Nisam razabirao o emu govori, ali Vahid oito jest.

"Tako ti Boga, babo, ne bulazni! Navrh mi je glave tvoga Hamzi-bega i njegovog zlata!", zgranu se Vahid.

"Ko je Hamzi-beg, Vahide, i kakve bi on veze mogao imati sa orujem?", znatieljno upitah okreui se prema njemu.

"O'klen ja znam? Znam samo da je to bio nekakav beg koji je ovdje ivio za turskog vakta. Ni za trag se, odavno, ne zna kuli u kojoj je on ivio. Bila je, kau, negdje tamo gdje se u Balavaca skree, a u babe ti je on i njegovo zlato uzrok svakom belaju. Da avo u Velei nogu slomije, sevet bi mu, po babinom tumaenju, bilo Hamzi-begovo zlato."

Najednom svi, kao po komandi, uutjee. Vahid sijeva oima na Aiu. Proderao bi je da nije ljudi. Ja gledam u pravcu starog Ahmet-age. Dobro znam da starac nije pomatuio, a, opet, nikako mi se loginim nije inilo da bi nekakav beg, koji je umro jo prije sto godina, mogao imati bilo kakve veze s kamionom oruja, koji su Vahidove komije istovarili prije koju veer. Budem li ita dedu pokuao priupitati, znam da bi Vahid planuo kao grom. Bolje saekati kakvu zgodniju priliku, kad ovaj tahijasuz ne bude u kui, pomislih i ustadoh.

Zaustavio sam se tek pred seoskom birtijom. Ba me je, nakon Bajrine prie, zanimalo ko bi mogao biti unutra. Iznutra je dopirala pjesma. Dernjava! Pjevajui koliko ih grlo nosi, za stolom sjede Safet, Ibro, Sejo i Muriz, momci koje sam iz vienja poznavao. Zdravo za zdravo, to bi se reklo. Ni primjetili nisu da je neko uao.

Osim etverice ve podobro pijanih momaka i gazde, naslonjenog na naopako okrenutu stolicu, u kafani je, u polumranom oku, sjedio samo Stojan oki. Bili smo ista gencracija, ali, poto nismo ili u isti razred, nikad nismo razgovarali. Na pozdravu se obino sve zavravalo. Odavno ga nisam viao. Stojan je poslije srednje kole

28

otiao u Hrvatsku. Vozio je za neku firmu. Tamo se i oenio i navraao sve rjee. Odtoga dana sam ga viao sve ee.

Kupio sam cigarete i brzo se, uz klimanje glave, udaljio. Pjesma nije prestajala:

"ae, flae, to su knjige naeee,

A birtije, to su gimnazijeee..."

29

IV

S Bokom sam esto znao odsjesti. Miljenja su nam se umnogome podudarala. Nije to bilo sluajno. Nae druenje i poelo je u vremenu kad su najbolje prolazili oni koji su izbjegavali misliti i iznositi vlastite stavove. To je naem jaranstvu davalo poseban peat. Bilo je to vrijeme u kome se svaka vlastitost i spremnost na samostalno miljenje tretirala kao neka vrsta opasnosti. I kao vid neprijateljskog djelovanja, posebno u malim sredinama, gdje se sve zna i nema tajni. Bilo je to vrijeme u kome su se stomak i guzica nametali kao najsuptilniji dijelovi ljudskog tijela.

Ono to sam pred Bokom bio slobodan rei, ne bi ni pred roenim bratom. Posebno nas je zbliavalo uvjerenje, suprotno vladajuem ideolokom, da je Bog u osnovi svekolikog reda u kosmosu, dok u ovjeku treba traiti uzronika nereda. Vjerovatno smo zbog slinih uvjerenja najvie i razgovarali o religiji. Ali, bile su to apstraktne, metafizike rasprave, karakteristine za intelektualce koji su, ponekad i iz razumljivih razloga, uvijeno, u nerazumljivoj formi, iznosili gledita o ovim ali i drugim, nita manje vanijim problemima. Upravo zato, iznenadila me je previe konkretna tema koju je nametnuo Boko. Sjedili smo u kafiu pored tepe. U Stocu su se, posebno u veernjim satima, kad se grad oslobaao vika buke, jasno mogle uti detonacije i tutnjava artiljerije sa dubrovakog ratita. Rat je uveliko bjesnio u Hrvatskoj.

"Jedna me stvar zanima u vaoj vjeri, a, eto, nikad nita te o tome ne upitah. Zanima me ima li u vaoj vjeri oprosta; mislim, kao institucije?", upitao me nakon to nam je konobar, pozdravljajui stare muterije, donio kafe.

"Ima. Naravno da ima", kratko sam odgovorio, ne slutei da e

30

ovo pitanje otvoriti jedan od najneugodnijih razgovora koje sam ikad s nekim vodio. "Govorio sam ti da meu Boijim osobinama milost zauzima najvee mjesto. Ne kaemo mi bez razloga: U ime Allaha Milostivog Samilosnog. Ne trebam ti, valjda, to posebno pojanjavati", rekao sam mu, mislci da sam bio dovoljno jasan.

Nije bio zadovoljan odgovorom.

"Nisam te to pitao. Jasno mi je to to ti govori. Mene zanima kako je to u vaoj vjeri praktiki regulirano. Kako ta ustanova funkcionira, to me zanima."

"Vidi, Boko", rekao sam mu, "nema tu nita komplicirano. Uzme se abdest, klanja poseban namaz, a moe i poslije nekog od pet dnevnih, i na kraju se od Boga, Koji je, opet, beskrajno Milostiv, zatrai oprost ako si togod zgrijeio. A svak je, bezbeli, grijean. Ta, nismo sveci! A ko ne bi bio u ovakvom okruenju?!", dodadoh, neprimjetno pokazujui na dvije zgodne djevojke koje su sjedile nedaleko od nas. "Nije se tu lahko saulisati, a? ta ti veli?"

"Dobro, Ramize, ne detaljii. Ni Aristotel ti nije ravan dok se ene ne spomenu. im na tu temu doe, ti iz najviih akademskih visina, orhovlaja, u kupleraj... Mene, da ti iskreno kaem, zanima kakva ovlatenja ima hoda. Moe li on togod uiniti?"

On je pitao najozbiljnije, a ja sam okrenuo na sprdnju. Ali, onu ozbiljnu. Jer, ozbiljnu stvar ponekad, kad je pria tvrda i kad se ispred sebe ima nedokazan sagovornik, treba i okrenuti u prividno neozbiljne vode. Zato sam i odgovorio na pomalo neozbiljan nain. Kako bih mu drukije mogao i odgovorit kad je pitanje, samo po sebi, za moja shvatanja i bilo neozbiljno. uj, moe li hoda togod oprostiti?!

"Moe, koliko i ja", odgovorih.

"Kako to: Koliko i ti?!", ree iznenaeno. "Jesi li ti pri pameti? Znam da ti je kenjiluk drag, ali ovo nije neozbiljna tema da bi se tako mogao egaiti."

"Sluaj", rekoh ozbiljnijim tonom, "hoda, odnosno imam, jer je to pravilnije, predstavlja osobu koja predvodi demat, dakle, vie ljudi

31

koji su se odluili obratiti Bogu, i svako ga, od vjernika, u tome, pod uvjetom da zna izgovoriti rijei namaza i da ga demat poznaje i prihvata kao vjernika, moe zamijeniti, pa da sve bude valjano. to se oprosta tie, on je iskljuivo u Boijim rukama, a na nama je da mu se iskrenim pokajanjem obraamo."

"Direktno?", iznenaeno me upita.

"Direktno, dakako", uzvratih, ne nalazei za shodno da mu vie bilo ta pojanjavam. Ali, ne propustih da i ja njega, kad se rasprava ve zametnula, upitam:

"Nee, valjda, rei da kod vas sveenici mogu opratati grijehe?"

"Naravno da mogu!", odgovori bez razmiljanja.

Bio sam iznenaen. Ne samo odgovorom. Vie, ini mi se, brzinom. Odgovorio je bez razmiljanja. Ali, bio sam znatieljan:

"Dobro, a ta to dumo moe oprostiti?"

"Sve!", spremno odgovori, kao da je samo ekao na to pitanje.

"Je li ti to ozbiljno?"

"Najozbiljnije."

Bio sam zateen. inilo mi se da nisam dobro uo.

"Sigurno misli na neke sitnije grijehe? Ako ta nehotice ukrade... slae...", rekoh umujuim tonom, mislei da to Bokovo "sve" i nije ba sve, kako to on ree. Ali, on je, na moje zaprepatenje, bio neumoljiv:

"Ne! Sveenik sve moe oprostiti ukoliko je pokajanje iskreno!"

"I ako ubije ovjeka?!"

"Rekao sam ti, sve!"

"Kako to sve, pobogu?! Jesi li ti pri svojoj?"

"E vidi, kod nas je bitno drukije sa institucijom oprosta. Crkva predstavlja Boiju vlast na zemlji. Ona posreduje izmeu ovjeka i

32

Boga. ovjek se, po naem zakonu, ne moe direktno obraati Bogu kao kod vas. Sveenici su tu da posreduju. Preko njih se taj odnos odvija. Oni su Boija vlast na zemlji i njima se, shodno tome, upuuju i pokajanja. Na vjerniku je samo da se iskreno ispovidi i pokaje."

"I oni ba sve grijehe mogu oprostiti?", nisam sakrivao uenje.

"Sve!", ponovi, smatrajui valjda da je bio dovoljno ubjedljiv i jasan.

Nakon njegovih objanjenja, osmijeh se potpuno izgubi sa mog lica. Inekako bih se mogao pomiriti sa injenicom da mi je ovo priao kakav mazlum. Nije mi u glavu ilo da bi u tako neto, protivno ljudskom razumu, mogao povjerovati Boko. Zato se i odluih da ga jo tota upitam. Poeo sam s vidljivo naglaenom ironijom, to je Boku uvijek smetalao:

"Boga mi, Boko, u vas e, po tom uenju, u raju biti velike guve! Iskreno da ti kaem, ja bih, ako je to ba tako kao to ti pria, radije iao u pakao! Barem bih se tamo imao gdje raskomotiti. Velim, ne bi mi bilo tijesno."

"Kako to misli? Ti, ini mi se, opet okree na prdnju."

"Kako? To bih ja tebe trebao pitati. Postoji li u vas uope pakao, ili ete svi, kuile-miile, u raj?"

"Kako da ne postoji!", odgovori uvrijeeno. "Naravno da postoji."

"Uredu, nemoj se ljutiti... Mene zanima ko e kod vas u pakao, ako vam dumo ba sve moe oprostiti..."

"Ko se ne ispovidi!", odgovori.

Spremno doekah:

"Dakle, samo Ivan Zorin i Ante, sa ovih terena! Koliko ja znam, samo oni kod dume ne navraaju. Ako sam te dobro shvatio, ovjek moe cijelog ivota initi dobra djela i - ako se samo kojim sluajem ne ispovidi - zavriti u paklu zbog nekih sitnih grijeha?"

33

"Tako je. Crkva se ne moe i ne smije zaobilaziti!"

"Uredu, ne moe se zaobilaziti... Ali, svaki razbojnik, pa ak i najvei zloinac, prema tumaenju koje si mi predoio, ukoliko se redovno ispovijeda, ide pravo u raj."

"Ako se iskreno pokaje."

"E, maallah vam bilo!", prokomentirah, pa nastavih:

"Vidi li ti u tome ikakve logike: Bolji ovjek u pakao, gori u raj!? I to samo zato to je s dumom sravnao raune!"

"A zbog ega ti u svemu trai logiku? Logiku treba traiti u nauci. Zar se uskrsnue, proivljenje i niz drugih stvari o kojima govori religija, mogu logiki pojanjavati?", gotovo da uskliknu Boko.

"Donekle si upravu, barem kad je u pitanju traenje logike u svemu. Ali, zar ti svi zakoni, koje ti nazva naunim, nisu u svojoj sutini Boijom voljom odreeni? Zar ih mi samo ne otkrivamo? Zar oni ne postoje nezavisno od nae volje? Kao da se, Boga mi, voda u kadi nije podizala prije Arhimeda, do njegovog otkria, i zar svi zakoni, otkriveni i neotkriveni, nisu stvar iste logike? Poslije otkria, naravno, ne prije. Kakvog smisla ima vjerovati da je Bog prirodi podario logiku, a nama neto to se u logiku ne da uklopiti? Da budem iskren, meni uope nije jasno zbog ega si ti takav kakav jesi."

"Na ta misli?", znatieljno me upita.

"Ja te poznajem kao fina i moralna ovjeka", rekoh mirno.

"I... ta hoe time da kae!?"

"Ja ne mogu shvatiti zbog ega si ti, ako doista vjeruje u sve ono to mi napria, takav kakvog te ja poznajem, ako te uope i poznajem. Dri do rijei, poten si, moralan, pouzdan..."

"Nije mi jasno", uzvrati zbunjeno. "Zbog ega ne bih bio?! Vjera me ui da takav budem."

"Jest, vidi, ali ti omoguava da bude i drukiji. Moe biti sve suprotno od onoga to jesi, pa da, opet, sve bude uredu. Sutina nije u

34

tome kakav si, nego kakav odnos ima sa sveenikom. A ti, koliko znam, s dumom ne stoji loe! Zna li ti ta bih ja bio, kad bi vjerovao u ono u ta ti vjeruje, ako vjeruje, naravno, jer ja vie s tim nisam ba naisto?!"

"ta?", znatieljno doeka moje pitanje.

"Prvo, seksualni manijak! Malo bi koja ispred mene kutarisala. Onda, lopov, varalica, mafija, avanturist, petljanac..., sve to je naopako. Samo bih se bojao da me milicija ne uhvati i ne prekine mi ivotne radosti. Krajem sedmice bih otiao do crkve, pao niice pred dumu, obeao da neu vie, a od ponedjeljka bih okrenuo po starom. Ima li u tome neto loe? Nema! I tako do smrti, a onda pravo u raj, bezbeli. Rahatluku nigdje kraja nema!"

Boko se samo nasmija. Nita ne odgovori. Nije to, meutim, bio smijeh na koji sam se navikao. Moje ui su u njegovom smijehu osjetile udnu, meni dosad nepoznatu frekvenciju.

Te veeri zadugo nisam mogao zaspati. Prisjeao sam se dana kad bih se, samo pred Bokom i Asimom, o svemu smio izlajati. I od najbliih sam ponekad sakrivao ono to bih njima govorio iz punih usta, bez straha od posljedica. Ali, ako je sve ba onako kako Boko ispria, ne pie nam se dobro!

U glavu mi nisu ulazila njegova objanjenja prema kojima bi neko ko je Svemogui dopustio obinim ili neobinim smrtnicima, svejedno, da umjesto njega presuuju, kanjavaju, oprataju, piu preporuena pisma za oproste, kao da Bog, jarabi estagfirullah, nema vremena za zemaljske stvari. Vremena nedostaje samo onima koji su nesavreni, to je bar jasno. Ljudima, dakle. Bogu nikako, jer on je savren. Ako do nebuloza da je Bog, tobe jarabi, prenio ovlatenja na svakog seoskog sveenika dri Boko, ta li o tome tek misle drugi, obian svijet, masa? Na ta se sve ona moe pokrenuti i ta li je sve, sa sveenikim blagoslovom, kadra uraditi? Jer, konano, ako na nas i puke okrenu, oni e smatrati da su Bogu ugodno djelo napravili, ako im to tako objasne oni kojima beskrajno vjeruju. A kako je okrenulo, teko je da e proi bez pucnjave, razmiljao sam sklopljenih oiju

35

pokuavajui zaspati.

36

V

Svata ovjeku na besposlici moe naumpasti. Prebirajui po sjeanjima, sjetio sam se Ahmet-age i one veeri: spominjanja Hamzi-bega i njegovog zlata. Poelio sam uti tu priu. Samo, valjalo je prvo dokuiti koja je Vahid smjena. Sa starcem bi valjalo popriati kad on nije tu, jer on svaki razgovor pokvari. Roak mi je, drag mi je, ali sam se uvjerio da nije za pametna razgovora. Saznao sam da Vahid u petak radi u drugoj smjeni. Taman, mislim, Ahmet-aga e doi na dumu. Tu u ga nai. Tako je i bilo.

"Merhaba, Ahmet-aga. Eto te, Boga mi, k'o mladi", rekoh pruajui ruku starom dedi na izlazu iz damije. "Kako si?"

Drago mu bi kad me ugleda.

"Merhaba, dijete. to te nema? Slabo nam doe. Prije si nekako vie navra'o. A kako sam, pita? He, gore nego lani, a bolje nego dogodine, to bi pusti Ahmet uko s Oanjia govorio. Im'o ih je on za zapisati. E, i ja sam ti tu negdje, moj Ramize. Ne more se k'o nekad, ali, fala Bogu, nije meni dvadeset i pet, k'o tebi."

"Hajde, Ahmete, nemoj tako. Maallah, dobro izgleda. Jo e ti poiviti. Je li Vahid doma?", priupitah pravei se da ne znam.

"Vahid je druga smjena, i ja raunam da je ve naveg'o prema ariji. ta si se Vahida dopovez'o, k'o da se kahva, Boga mi, bez njega ne more popiti. Hajde, zalit e nama Aia... uje, ovo tebi zborim, sin mi je, ali, dina mi, pametnija mi je snaha hiljadu puta od njega. Eto, pravo da ti kaem, drae mi se s nevjestom sabrati nego s njim. Daba to je moje dijete. Ama, to se on ojeku u eif zna posrat, malo ko zna. Hajdemo."

Samo sam i ekao na poziv, ali starcu nisam htio stavljati do znanja. Raunao sam da e tako lake otpoeti razgovor o onome to me

37

zanimalo, pa i muilo. Htio sam na miru, bez Vahidovog prisustva, uti priu o Hamzi-begu, kojeg je stari Ahmet-aga spominjao one veeri.

Razgovarali smo o svemu i svaemu u hladovini velike andude, ispod koje je Vahid napravio sto sa dvije drvene klupe. ekao sam zgodnu priliku ne bi li Ahmet-aga zapoeo priu o Hamzi-begu. Vahid mi je govorio da on o Hamzi-begu vazda smoi, pa sam oekivao da se dedo i nee mnogo zabaviti a da ga ne spomene. Ali, kako je razgovor o stvarima koje me ovoga puta nisu osobito zanimale potrajao, odluio sam biti malo direktniji:

"Boga ti, Ahmet-aga, da te neto upitam", otpoeh nastojei izgledati to ravnodunijim. "Kad sam proli put bio kod vas, ti spominjao nekog Hamzi-bega i njegovo zlato. Kad smo o onom kamionu oruja govorili, zbog ega je Vahid galamio na Aiu, sjea se? Boga mi, i na te se, onda, nekako dobro nakostrijeio kad si spomenuo Hamzi-bega, pa meni, nekako, da ti pravo kaem, bi neugodno da te o svemu te veeri priupitam."

"E, moj sinko... Fala Bogu dragome da se nae neko koga to zanima. Ima pedeset godina kako ja o tome priu poinjem i niko se ne strpi da je do kraja saslua."

"Ba niko, Ahmet-aga? Nije mogue!?"

"Niko, a da ja znam. O nama to puno govori, moj Ramize. Mi ovdje, u ovoj zemlji, otkako nas je Bog dao, malo-malo, pa iz poetka. Poslije svakog rata nama bi rekli da je, za nae dobro, najbolje zaboraviti sve to je bilo, kako bi se, k'o, moglo iznova krenuti naoposlen. I njima bi to rekli. Samo se oni toga ne bi drali. Moglo im biti. I, im mi sve zaboravimo i zabacimo, oni poput nas, pa opet iz poetka. I, tako, teu nas i, Boga mi, tesat e dok pameti ne doemo. Im'o sam ja prilike sluati kako oni uvaju to svoje. Jedne prilike, jo ja tu, k'o musliman, sjedim, ima deset godina, kod Mitra se, na sijelu, svetac im je neki bio, razvezala pria o Maji Vujoviu, razbojniku, koji je nekad harao po gornjem kraju. Pria Vaso o njemu kao o junaku i sve blehnulo u njega, jo Vaso u Partiji, ali padaju li muslimanske glave, padaju. A u nas, to god progovori, okani se, nemoj, ne zadiri, ne trai

38

sobom belaja... A oni su te razbojnike i u knjige provukli, pa naa djeca o njima ue k'o o herojima i borcima za nekakvu slobodu. Do unazad dvadesetak godina, nisi u itavoj koli im'o tri uitelja iz Stoca. Upitaj starije, sve Crnogorci. K'o biva, oni pismeniji! Dali im age i spremili ih nama, da nam mozak ispiraju. Sve je to, dijete, sraunato bilo. Sijaset bih ti toga, ja, koji nisam kakve kole zavrio, mogao navesti. Ti si, Ramize, i'o i, fala Bogu, zavrio te kole, pa posluaj to u ti priati i uporedi s onim to si nauio, pa onda, kad sve to dobro promisli i izvaga, doi i reci, ti si, Ahmete, kenjac, ako nije 'vako k'o to ti zborim... Vaso i ko Vaso, kad pria, svi ute i sluaju, a ja pedeset godina, im poni, svak uti. Te, to je prolo, te more ko ut', te ne kvari djecu. A, ono, opet, vidim, sprema se belaj. Mi smo dovoljno zaboravili da s nama mogu okladati kako hoe. Spremaju se oni, Ramize, i 'vamo, nemoj misliti da ne spremaju. Samo, ko e to Vahidu kazati? Evo, opet, da je Vahid jedan, pa naletosum, nego je Vahida puno. Ali, neka, ulit e se kenjcu voda u ui. Samo se bojim da ne bude kasno. A oruje jesu rastovarili i podijelili meu se. Svi su oni naoruani, samo mule i ne pokazuju k'o nai. Na, makulu1 kad nabavi, zatrtai se k'o pijevac. Ali, da ti ne duljim, ti si kolovan o'jek, pa e o tome sam promisliti... Da se mi vratimo na ono to tebe kopora.

Duga je to pria. Dogodilo se to prije prvog rata, a upamti da sve to je sad i to e biti, bilo je i prije. Druga je stvar to mi gledamo da sve zaboravimo. I jo kaemo: Radi dobra i boljeg sutra! Ti si, sigurno, Ramize, iz historije uio kad je i kako je 'vamo dola Austrija. Bilo je to 1878. godine, to zna. Turci odobrili, oni doli. Ali, nije to ba ilo glat, k'o to su mislili. Bilo je u dosta mjesta otpora i borbe. Ali, da ti ne duljim, jer si ti o tome sigurno it'o i zna bolje nego ja. Samo, ovo to u ti ispriati, nije u knjigama zapisano. Kad su se Austrijanci pomolili niz Dubrave, desilo se neto to niko nije oekiv'o. Ovdje su, kod nas, na Pjeivcu, bili dva brata, Hamzi-beg i Mustaj-beg. Rizvanbegovii. Narod ih je, posebno Hamzi-bega, zapamtio k'o fine ljude. Hamzi-beg je do kmetova dr'o k'o da su mu rod roeni. Do latina, ja-ja, naih komija. I, gdje, ono, stadoh? Ja, Mustaj-beg je, za razliku od brata, bio

1 prangija

39

plahe naravi. Htio se Austrijancima suprostaviti, borbu otvoriti. "Okani se Mujo, to je mulu", govorio mu je Hamzi-beg, i uspio ga je, kau, saulisati. Hamzi-beg je naredio da se na Austrijance ni kojim sluajem ne otvara vatra. K'o mudar i razborit ojek, on je procijenio njihovu snagu i, mada ih nije miris'o, odmah je bio naisto da im se ne treba suprostavljati, nego ih pustiti da prou, da idu kud su naumili. Bilo mu je jasno da sa ono malo ljudi, pedesetak vojnika, protiv njih na hiljade, nita nee biti ustanju uiniti. Samo je mogao biti hela, a i Turska je potpisala da dou, i tome se valjalo pokoriti. Ali, Hamzi-beg, a ni Mustaj-beg, koji se bio ohladio od borbe, nisu ni slutili ta im se iza lea sprema. Jerko, Hamzi-begov kmet, koga je on pazio kao najroenijeg, dograbio je puku, pripuc'o na Austrijance iz pravca kule, i odmah zamak'o u umu."

"uj, Jerko!? Nisu, valjda, oni bili protiv njihovog dolaska?", zaueno upitah.

"Ma, jok, dijete. e e krst na krst?! Nego, sluaj, pa e ti sve biti jasno. Nije Jerko zapuc'o da nakodi Austrijancima. Posluaj ta e biti... Krenu Austrijanci prema Hamzi-begovoj kuli, s namjerom da je opkole i obraunaju se sa pobunjenicima. Oni, bezbeli, nisu znali ko je na njih zapuc'o. Znali su samo iz kog pravca, a pucanj je do'o iz pravca kule. Hamzi-beg i Mustaj-beg su odmah bili naisto da im bilo kakva objanjenja nee piti vode. Zato su se i odluili da, ako nita drugo, herojski poginu. Njihova vojska bi premalehna da bi se takvoj sili mogla jae suprostaviti, pa borba ne potraja dugo. Austrijanci su brzo doli i do same kule. Ubit e oni tu i Hamzi-bega, koji se borio k'o pravi ratnik. Ali nije se samo on junaki drao. Pao je ispred ene, koja je uzela njegov revolver. Ubit e ona austrijskog oficira i dvojicu vojnika, a onda se, kad je ispranjen arer Hamzi-begovog revolvera, sa dvoje male djece u naruju, bacila u vatru, koja je ve bila zahvatila kulu. Nije htjela iva u ruke, u ropstvo. Bojala se da joj djecu ne ubiju na njezine oi, a nju ne obeaste. Zamisli, u vatru...", zamiljeno izusti Ahmet-aga. "S djecom u naruju... Kakva je to ena bila?!"

"Ma, zar je to tako bilo Ahmet-aga?! ta mi napria? uj, u vatru!?", rekoh iznenaen nevjerovatnom priom.

40

"Tako je to bilo, moj Ramize. I, da ti nastavim... im su Austrijanci zavrili pos'o, do'o je Jerko i njegovi. On je dobro znao gdje je Hamzi-begovo zlato. Nita, vele, Hamzi-beg od njih ni skriv'o nije, pa im zlato i nije bilo teko nai... Je li ti sad, moj Ramize, jasno zato je Jerko na Austrijance pripuc'o?

"Ne moe jasnije biti. Sve mi je jasno."

"Poslije se to zlato", nastavi Ahmet-aga, "godinama dijelilo u krugu Jerkine familije. Doteklo je i onima koji su doli nakon Jerkine smrti. I do danas, more misliti; na nos im, da Bog da, skoilo. Nisu to oni, vele, ni sakrivali. Eno ti ure iva. Taj Jerko mu je bio ed. Vazda bi, otkako ga znam, prije Hamzi-begu rahmet nazv'o, nego bi pokoj ai spomen'o! Eto ko je komije naoru'o, moj Ramize. E, de ti to reci Vahidu i k'o Vahidu", kaza Ahmet-aga, otpuhnu, pa nastavi: "Samo im Hamza ne vjeruje. Jedino mu ne valja to to sve otvoreno pria. 'Znam ih ja dobro', veli mi nekidan. Kad god sam im degenek dao, im'o sam pie. Cilindre goniti na njima', kae. 'Jesam li ustukn'o, oni poput mene'... Ja, ne rekoh ti ta bi s Mustaj-begom... I njegova je sudbina zanimljiva. On je ost'o iv u onoj bitki. Jedni pripovijedaju da su ga, nakon pada Stoca, ufatili latini, jahali na njemu i iivljavali se do Poprati i tu ga ubili. Drugi, opet, kau da je Mustaj-beg pobjeg'o u brdo, na kruevsku stranu, gdje se sklonio neko vrijeme. Nakon nekog vakta, odluio se doi u Stolac. Austrija je, bezbeli, ve bila zapasala vlast. Toma Kraki ga je, priaju, savjetov'o da ide u Mostar. K'o, tamo mu je sigurnije. Nagovorio ga je da od Austrijanaca, kad u Risovau doe, trai konja. Biva, on je beg, pa njemu moraju dati. 'Gdje e beg pjeke?', rek'o mu Toma, navodei ga na belaj. to je najgore, Mustaj-beg ga je poslu'o... I, tako, Mustaj-beg govorio jedno, austrijski vojnik drugo. Niti je austrijski vojnik znao ta Mustaj-beg govori, niti je Mustaj-beg znao ta vojnik pria. Kako je Mustaj-beg govorio jaim glasom, ovaj shvatio da mu prijeti, pa za puku. Zna ta je bilo, da ti ne priam... Eto na ta ga je latin naveo."

41

VI

Razmiljao sam o zemlja koja, nakon svega to se posljednjih nekoliko mjeseci zbivalo, i nije vie bila zemlja, o dravi koja vie ni po emu nije bila drava. Da budem iskren, poodavno sam bio naisto da zemlja u kojoj sam roen i u kojoj sam ivio, nikad drava ni bila nije. U potpunosti sam se slagao s Asimom. Omer je imao slino miljenje. 'im ti kau', govorio bi Omer, 'da se u preduzeu uvodi deura, znaj da se predsjednik ili na itko posr'o ili mu se poveao broj leukocita. U kojoj god zemlji stabilnost drave zavisi od predsjednikovog zdravstvenog kartona, moe je posrat', govorio bi. Dijelio sam njegovo miljenje. Da je drava bila, ne bi se ni poela raspadati im je Jozo umro. Jadna ti je i alosna drava koja je sigurna dok je njen predsjednik u snazi. im ostari, i doe mu vakat mrijeti, s njim, biva, u grob treba i drava.

inilo mi se da sam u tih mjesec dva-dana - nakon kojih c uslijediti burni dogaaji - o svijetu saznao vie nego svih proteklih godina zajedno. Bio je sve blii i neizbjeniji rat o kome su svi govorkali.

Tih dana sam prvi put uo za Ramu utu. I to od Mense Boria, sa kojim bih esto odsjedio. Menso mi je dolazio kao neka vrsta rekreacije. Mnogo sam itao, pa su me odmarali neobavezni razgovori sa njim. U neku ruku, i razvijali su mi matu, jer on je bio pun pria o neobinim pojavama koje je svijet sve vie zaboravljao i prihvatao kao praznovjerje.

Mene se, mada sam ih i sam u dobroj mjeri smatrao

42

praznovjerjem, posebno doimala njegova uvjerenost u njihovu istinitost. Znao ih je toliko da bi satima, bez prestanka, mogao govoriti. inilo mi se, ipak, da Menso pretjeruje, i to je bio razlog zbog kojeg sam najee gledao kroz njega, mislei na neto drugo.

U povjerenju mi je, prije nego to sam iz njegovih usta uo pripovijest o Rami, ispriao jo jednu. 'Njegova izvanja nevjesta je', kae mi, 'vjetica! Prije desetak godina, na djelu je uhvatio njegov amida. Nekoliko konja u selu', kae on, 'meu kojima je bio i amidin, zaklao je vuk, i nikome nita nije bilo jasno, jer niko u selu nije zapamtio da su se ikada vukovi pribliavali, a kamoli jo stoku napadali. I, amida se', veli on, 'odluio priuvati'. Do pola noi nita se neobino nije zbivalo. Konji su mirno pasli, amidu Mensinog je ak poeo obuzimati san, ali ga je iz drijemea trznulo frktanje konja. A onda je imao ta vidjeti. Ispred konja, koji su se propinjali i frktali, pokraj ograde je stajala ena! Njegova nevjesta! Izvanja, za prvim roakom njegovim. Oima nije mogao vjerovati. Na njegovo zaprepatenje, ona je najprije skinula svu odjeu, a onda, kad je ostala potpuno gola, poela se valjati u praini. Valjajui se, vie to nije bila ona, nego vuk, koji je, u velikom skoku, preskoio ogradu i ustremio se na drijepca. U tom momentu, amida je, u velikom strahu, povukao obara lovake puke. Nevjesta se ponovo vratila u svoj prvobitni oblik. Nije imala kad ni odjeu pokupiti, nego je, onako, gola-golcata, otrala u pravcu sela. Amida je skupio odjeu i sutradan joj je odnio u kuu. I ubio bi je, sigurno, da je njen mu nije zatitio... Svim i svaim mi se Menso kleo da je to iva istina.

Ne bih mogao rei da sam upotpunosti bio imun na Mensine tvrdnje. Nisam pripadao soju ljudi koji bi sve to bi imalo veze sa nadnaravnim unaprijed odbacivao. ta vie, prezirao sam ljude koji ni u ta nisu vjerovali dok se vlastitim oima ne uvjere. Nisam svaku vaniskustvenu pojavu trpao u praznovjerje. Ni radiotalase, otkako znam za se, nisam vidio, pa, ipak, glupo mi se ini da bih zato trebao poricati njihovo postojanje.

Od posljednjeg susreta Mensu sam poeo prihvatati znatno

43

ozbiljnije. Nakon prie o Rami uti. Uvjerio me je da je taj ovjek govorio o onome to me zanimalo, ali, moram priznati, tek od susreta sa Alijom, koji mi je potvrdio Mensinu priu. Razmiljanja o susretu sa Alijom, ovjekom koji je ponajbolje upamtio Ramine pripovijesti, prekinuo mi je Hasin ulazak. Samo to je sjeo, Haso otpoe:

"ini mi se Ramize, da e etnici uskoro na Stolac. Juer sam bio na sastanku Izvrnog odbora Stranke. Organizacija je, koliko sam mogao vidjeti, slaba. Eto, sastanak poee raspravom o lanarini. Jedan skoi, pa ree da bi im se najradije posr'o na sve to to skupe. Imao je pravo. etnici samo to nisu ljegli, a oni naprdivaju o lanarini. Doe do svae. Samo, to, nisu za vratove. Da Bog mili sauva. Jedni su da se radi na zajednikoj odbrani, mislim, sa Hrvatima, drugi su protiv. Jedni su da se zapuca, drugi - protiv. Rukovodstvo, opet, pria da je sve spremno i da nema razloga za paniku i sekiraciju. Planovi su, k'o biva, gotovi i samo se eka da etnici udare, pa da dobiju po nosu. Odabrana je delegacija da sa Hrvatima razgovara o zajednikoj odbrani."

"Misli li da e neto moi postii?"

"Nema druge. To je jedino rijeenje. I nama i njima. Oni moraju s nama. Ne misli, valjda, da e se etnicima sami suprostaviti? Nemaju oni ni snage ni petlje za to. Da im nije naih Bonja, ni u Hrvatskoj im ne bi bilo toplo. Zna li ti koliko naih, evo Mostaraca, brani Dubrovnik? Ih ima vie nego njih! Nai brane Dubrovnik, a njihovi mladii pue travu. uo si neku veer, na dnevniku, onoga ta pria?"

"Ne mislim da e se oni suprostaviti etnicima, moj Haso. ak i ako se postigne taj dogovor o zajednikoj odbrani. Oni e pobjei im etnici navale. Ta, imali su generalnu probu bjeanja, i sam zna. Samo se bojim da ta ne naprave, pa da etnici na nama iskale sav bijes. Najgore e biti ako se o svemu dogovore."

"Boga ti, Ramize, odakle ti ta pria? Ti si, koliko ja znam, do juer bio najvii zagovornik zajednike borbe, a sad: te, pobjei e, te napravit e nam neku zamku, te nije im vjerovat...", zaueno e Haso.

"Vidim", odgovorih mu ne smatrajui da poblie trebam objanjavati vlastite sumnje.

44

"Da u grahe nisi poeo bacati? Ne bi me zaudilo! Priaju, Boga mi, u mahali da glave sa knjige ne die. Malo ti, zar, bilo dok si studirao u Sarajevu?", zajedljivo e Haso. "Okani se pretjeranog itanja. Moe se na zlo okrenuti, pa ta onda? Ne zna ta je bilo sa Samirom, onim momkom iz Mostara, to bi preko ljeta, u vrijeme raspusta, ovamo dolazio. Kod Merime. Ti se, k'o biva, ne sjea, a i ti si se muh'o oko nje?"

"Znam Samira, a ta je s njim bilo neznam."

"Kau da je skren'o. I on je, priaju, vazda u knjigu buljio. Njegov mi roak, nekidan, pria da je podobro popustio na ivcima. Zamisli, tvrdi da u hodniku kue via panskog konkvistadora, koji mu se jo i smije i koji, k'o biva, odmah, im neko od ukuana otvori vrata, nestane. I Samir se jo iuava kako mu niko ne vjeruje. Da Bog mili sauva. Otresi od sebe!"

"Ne bih ja, Haso, olahko donosio zakljuke o neijem ludilu!"

"Nee, valjda, rei da ti vjeruje kako je ovdje mogue, i to u zakljuanoj kui, vidjeti nekakvog konkvistadora, a da ga niko drugi ne primijeti?"

"Ne bih ja o tome sada, Haso. Ostavimo taj sluaj sa Samirom. Ko zna o emu se tu radi. Samo, molim te, nemoj donositi krive zakljuke o knjizi i uenju. Iz knjiga se mnogo ta moe saznati."

"Jesi li i one zakljuke, kako Hrvati nee s nama, iz knjiga izveo?", opet e Haso.

"Jesam, ba iz knjiga", odgovorih mu.

"De, ne prdoklai, sad si ba pretjerao. Gdje si to mogao proitati?"

"Da ti iskreno kaem, poneto sam, zaista, kao zakljuak, izveo iz onoga to sam proitao, a poneto sam uo i od ljudi."

"Od ljudi?"

"Ja, od ljudi. Onih starijih, koji imaju iskustva. Koji su na vlastitoj koi osjetili te njihove prevare ili su imali toliko pameti da od

45

onih jo starijih tota uju i zapamte. Za razliku od nas, koji ne znamo ta je juer bilo. Ja sam, Haso, vjerovao u zajedniku saradnju, i politiku i vojnu, i svaku drugu, dok nisu napravili Herceg-Bosnu. A ti dobro zna, i iz knjiga se jasno moe vidjeti, da je to banovina. Velika Hrvatska, nema ta drugo biti. Pogledaj granice, provjeri u knjigama, pa e ti sve biti jasno. Uvrstili su u Herceg-Bosnu sve gradove koje je banovina obuhvatala. Jasno je ta hoe. A da bi to ostvarili, morat e upotrijebiti silu, jer je mi tu banovinu neemo prihvatiti, je li tako? Ti, valjda, zna ta bi mi u takvoj dravi bili? Hrvati islamske vjeroispovijesti, za poetak, kasnije ni to, a poto neemo, morat e nas na to silom natjerati..."

"Ode ti predaleko, Ramize. I ja sam o Herceg-Bosni, u poetku, imao slino miljenje. Priao sam o tome nadugo i nairoko sa Perinim Ivanom. On kae da su Herceg-Bosnu napravili kao kulturnu zajednicu, kako bi organizirano zatitili nacionalne interese. Jes' da joj se granice podudaraju s banovinom, ali su im ciljevi bitno drukiji. Nije to banovina, Ramize!"

"Nije govno nego se pas posr'o! ta e biti nego banovina, moj Haso! Nije do prve prilike, a im se ukae, bit e banovina! Ne budi naivan. A i stari ljudi su o tome govorili. Evlije."

"Evlije! Daj, Boga ti, ne naprdivaj. Jesu, taman su evlije o Herceg-Bosni govorili. Nisu imali drugog posla."

"E, vidi, jesu! Ja sam od ljudi sluao."

"Ama, gdje e preda te svi ti koji neto znaju? Kako koji na me ne ovarisa? Kud ba svi preda te?"

"Ne idu oni preda me, nego ja idem pred njih."

"Vidi, vidi... pa ta vele", upita Haso sa vidljivo naglaenom ironijom.

"Tebi to koristi nema priati", odgovorih, stavljajui mu do znanja da je isuvie ozbiljno sve ono to sam do sada izgovorio da bih na sprdnju mogao okretati priu.

Haso uoi moju opravdanu ljutnju, ali se brzo pribra,

46

pronalazei najbolji nain da me odobrovolji na nastavak razgovora. Znao je on kako se to radi. Odrasli smo zajedno. Znao je moju icu, gdje sam slab. Bio je svjestan da e mu upaliti. I uspjelo mu je, kao i mnogo puta do tada. Poeo je glumiti uvrijeenog ovjeka:

"to to meni koristi nema priati? Ja, k'o biva, mahnit! Ne mogu shvatiti. Nisam dovoljno naitan, pa slabo kopam, a?

"Ni u jednom trenutku tako neto nisam pomislio. Ne radi se o tvojoj nemogunosti da shvati ono o emu ja govorim. Za to i nisu potrebne posebne kole. Oholost, moj Haso, koja se oko nas sprela kao pirevina, najvea je prepreka da dublje uemo u probleme. Posebno u ove o kojima danas govorimo."

"Dobro, hajde. Evo, ja sam spreman sluati to to su tvoje ui ule a moje nisu."

"Jesi li ti ikad uo za Ramu s Gubavice?"

"utu? Data sam nego uo. Priaju da je svata znao. Samo, nisam sluao da je on neto o ovom vaktu govorio. A i tu ti je, ini mi se, kad se neto dogodi, e onda kau: Jes' Ramo i o tome pri'o. Pripovijedaju da je govorio kako e iznad Gubavice biti isprepletene ice i da e preko tih ica dolaziti svjetlo u fenjere, kad niko nije znao ta je struja, da e ljudi blehnuti u nekakvu kutiju i gledati ta se dogaa u svijetu, kad niko nije znao ta je televizija. Ali, da je o struji govorio, priali su tek kad je dola struja, a o toj kutiji kad je dola televizija. Ja bih volio da o neemu o emu je on govorio ujem prije nego to to doe, nego vazda kad se dogodi: E, jes' Ramo pri'o..."

"E, vidi, i ja sam ti, radi toga, na sve to nekako sumnjiavo gledao, pa me zanimalo je li on ta priao o onome to se jo nije dogodilo."

"I?", znatieljno me prekide.

"Jest."

"De, zbori, da i to ujem", nestrpljivo e.

47

Potanko sam mu ispriao o tome da sam prije nekoliko dana sjedio sa Alijom, koji je, kao djeak, sa Ramom rahmetli provodio dosta vremena. Sluao je Ramina pripovijedanja i mnogo toga upamtio.

Hasi se posebno interesantnim uinio kraj moje prie.

Alija mi je ispriao da je Ramo esto govorio kako e partizani vladati due od etrdeset godina, ali da e se poslije toga opet zaratiti. Stalno je, govorei o tom buduem ratu, ponavljao:

"Srbi e poludjeti, Muslimani e biti k'o pijani, a Hrvati e ih iznenaditi!"

"Koga e iznenaditi?", prekide me Haso.

"Nas, da koga bi, i mogu ti rei da me te njegove rijei najvie plae i nagone na razmiljanje."

Kako je pria Hasu dojmila, odluio sam nastaviti. Ispriao sam mu to sam uo a Ramo govorio: da e, kad rat jamije maha, narodne glaveine vazda negdje u svijet ii da se dogovore, ali kad god se vrate da e puke ponovo zapucati. Stalno e se, prema Raminim vienjima, dogovarati, a nikad se dogovoriti nee. Alija je zapamtio i Ramine rijei da e Srbi toliko stradati u tom ratu da e biti mjesta, gradova i sela, a da u njima nee imati k'o ipka pozobati. to se nas tie, govorio je da e tee biti kraj bukova nego draeva i lozova panja. Biva, Bosna bi mogla stradati vie nego Hercegovina.

"Ima li tome kraja, moj Ramize ili e to trajati do Kijametskog dana?", nestrpljivo, s novim pitanjem, uskoi Haso.

"Alija kae da je Ramo pripovijedao da e se uspostaviti nekakvo primirje. Ali, nee zadugo. 'Govorio je', veli Alija, 'da e opet -doi do velikog sukoba. Tri e se vojske sukobiti na Biu. Krv e se velika proliti, a onda e doi nekakvi ljudi u bijelom, silna vojska iz pravca Neuma koja e zavesti takav red da e narodi morati ivjeti jedni pored drugih, kao vuk pored koze, a da niko nikome nita naao nee smjeti uiniti'. Ali, opet, biva, selameta nee biti sve dok Kina ne proe ispod Rima!"

Zadugo smo, nakon to sam zavrio o Raminoj prii, utili

48

uronjeni u misli. Potrajalo je tako dobrih pola sata, sve dok u sobu nije ula moja majka.

"Nisam vas htjela prekidati, djeco. Mora da je o curama bilo rijei. Ali, zauhar bi vam bilo neto prezalogajiti. Hoete li u kuhinju ili da vam ovdje prenesem?"

"Ovdje emo, majko."

49

VII

Na udan nain doekan je etniki ulazak u Stolac. Svi su se bojali, ali strah niko nije pokazivao. etnike je, opet, to odsustvo straha najvie zabrinjavalo. Osjeali su se nesigurnim na svakom koraku. Sticao se dojam da su se plaili i vlastitih sjenki. Strah su pojaavale vijesti koje su, najee, sami etnici izmiljali, nastojei doi do podataka o skrivenom oruju.

Da je bilo uzeti zaozbiljno sve njihove prie i analize, mi u Stocu bismo se komotno mogli raunati kao vojna sila. A sve je, uistinu, bilo drukije. Pogdjekoja puka ili pitolj i neto bombi rune izrade, bilo je svo naoruanje koje smo posjedovali.

Hrvati su - bez ispaljenog metka i glavom bez obzira - pobjegli preko Bregave. Od stranog otpora - koji su, navodno, pripremali - nije bilo nita. Niko ni metka na etnike nije opalio. Nisu znali, ili nisu htjeli, minirati ni mosti na Radimlji. Ali, niko vie nije ni mislio o Hrvatima koji su pobjegli spaavajui guzice.

Bila je strana ta prva no kad se ekalo na ulazak vojske koja je sebe nazivala Jugoslavenskom narodnom armijom. Nisu bili zabrinuti samo aiare mahniti, a takvih, koliko ja znam, nije bilo. Ludila je nestalo i iz najluih glava. Prialo se da e te noi u Stolac upasti "Beli orlovi", koji su ve doli iznad Stoca, koljai o kojima se sa strahom govorilo.

Proturale su se i prie kako ih nastoje sprijeiti ugledni Srbi, koji kane zatiti stolake Bonjake. I jedno i drugo je, najvjerovatnije, bila la. Srbi su tu izmiljotinu proturali kako bi u ljude utjerali strah i osujetili svaki mogui pokuaj otpora. S druge strane, htjeli su kod naroda stvoriti to pozitivniju sliku o srpskom rukovodstvu.

50

ta ako uu, motalo mi se po glavi. Niko im se nee suprostaviti. Mogu initi ta im je volja. Ako i redom krenu klati, niko nee mrdnuti. Nee, jer nismo organizirani, a ne moemo ni biti, kad se kod veine drava najdalje prostire do avlijskih vrata. Lahko u ja za sebe, ali ta s djecom? Bratovu djecu sam posebno volio. Kako ih zatititi? Evo, i stati u njihovu zatitu, opet sam, i opet e stradati, kako god okreni, i ja i oni.

Po prvi put sam se nalazio u bezizlaznoj situaciji. Ranije sam, suoavajui se s problemima, bar u mislima nalazio neki izlaz. Sada to vie ni mislima nije uspijevalo. Fiziki okovi bili su jai od snage mojih misli. To mi je, naprosto, paralo grudi, uvodei me u depresivno stanje, u kakvom se nikad nisam nalazio.

Grad je te veeri bio gotovo pust, mada je skoro svaki kafi bio otvoren. Vlasnici su se pribojavali da ih zatvore. I to je bio nain prikrivanja golemog straha koji se bio uvukao u ljude, mada se vlasnici nisu dogovarali o tome hoe li zatvoriti kafane ili ih drati otvorenim. Bio je to neobjanjivi iaret koji je dolazio u svaku pojedinanu svijest. Njih to se tie, najsretniji bi bili da kafane nisu ni imali.

Nekim udnim pokretima i izrazima lica, ljudi su jedni od drugih traili odgovore na pitanja koja su se svodila na jedno jedino: Kako izbjei nesreu sa kojom se ve ivjelo? Ali, nijedan odgovor nije bio dovoljno ubjedljiv. Nijedan se nije doivljavao kao siguran oslonac, garancija da bi se zlo posigurno moglo izbjei.

arija je ve sutradan bila puna vojske. Ali, sve je, nekako, izgledalo normalno. Jer, ljudi u uniformama nisu bili sa strane, nego oni domai. Ipak, rijetko ko je s njima sjedio, osim ako na to nije bio primoran. Ko bi to ovjeku s pukom odbio poziv na pie? Ali, takvi pozivi bili su prava rijetkost. Susreti su se obino zavravali na pozdravu. I s jedne i s druge strane.

Stolac je u vrijeme etnike okupacije ivio u udnom stanju.

51

Njihov je bio dan, nama je ostajala no. im bi sunce oborilo zapadu, vojska bi naputala grad. Nije ih u nonim satima bilo na gradskim ulicama. Osim ako ne bi prolazili u automobilima ili transporterima.

Situacija nije bila bitno drukija ni po okolnim selima. Ali, za razliku od arije, u kojoj etnici nisu zalazili po kuama, zbog ega su svakoga dana sve manje doivljavani kao opasnost, po selima su odmah krenuli u premetainu, traenje oruja, ispitivanje pojedinaca. Uslijedili su i pozivi za predaju naoruanja i tome slino.

Njihov strah od toga da smo naoruani bio je priliito izraen i vidljiv na svakom koraku. Ponegdje su, zahvaljujui nesmotrenosti, ponajvie naivnom uvjerenju da su etnici o svemu dobro obavijeteni, pojedinci i predali pogdjekoju puicu, koju su nabavili odvajajui od vlastitih usta. Ali, je to bilo isuvie malo da bi se etnici mogli osjeati sigurnim, zbog ega su i ograniavali vlastito kretanje.

Prialo se i to da su ugledni Bonjaci Stoca svojim autoritetom uspjeli iznuditi nekakve garancije da se gradu i njegovim iteljima nita ne dogodi. Do te prie je - to je nevjerovatno - izvjestan broj ljudi drao zaozbiljno. Ipak, malo njih je u to ba u potpunosti bilo uvjereno. ta to, uostalom, goloruk od do zuba naoruanog, u nekakvim pregovorima, moe iznuditi? U takve prie nisu vjerovali ni oni to su u tim razgovorima uestvovali. Jedino da su ba dibidus skrenuli s pameti. Do njih su ozbiljno drali samo oni koji su naivno vjerovali da je snaga kumstva jaa od svakog politikog projekta.

Od Omera sam uo o dogaaju koji se zbio jo prije Stare Jugoslavije, kad su oko Stoca harali komiti. Doli, tako, jednog dana, iznad Begovine, s namjerom da grad opljakaju i spale. Helem, u gradu nije bilo sile koja im se mogla suprotstaviti. Nije se ostvario hajduki naum... Tog jutra se u Rizvanbegovia nalo dijete i neko od starijih se dosjeti da bi ba to dijete moglo spasiti grad od hajdukog zuluma! to je zamiljeno, to i uinjeno. Otac djeteta se, sa novoroenetom i sa jo jednim uglednim ovjekom, uputio ravno u hajduki tabor, do harambae, s prijedlogom da ga on lino kumuje. Kako je harambaa

52

njihov prijedlog prihvatio, hajducima je preostalo da se povuku. Lukavstvo vrijedno pamenja, ali opasan recept za vrijeme u kome su potpuno nestali i posljednji ostaci vitetva i ljudske rijei. Omera je najvie zabrinjavalo to je ovjek koji mu je ovu zgodu ispriao, bio najozbiljnije uvjeren da se tako neto, u nekom drugom obliku, moe ponoviti.

Mene je kopkalo ponaanje etnika. Znao sam, kao i drugi, ta su napravili u Bijeljini, Foi, ta ine po Sarajevu i cijeloj Bosni. Ubijaju, kolju, pale i siluju. Kakva li nas sudbina eka i ta nam je initi, pitanje je koje me muilo u svakom trenutku. I ne samo mene, nego je svako za sebe, unutar vlastite glave, sakrivao to teretli pitanje, pokuavajui dokuiti odgovor.

etniko ponaanje nisam mogao razjasniti. Jo manje sam vjerovao u priu da su ih nekakvi nai prvaci svojom mudrou i pameti mogli odvratiti od zloinakih namjera. Ta pria mi se doimala isuvie naivnom da bih u nju mogao povjerovati.

Priali su nai i da je sve spremno da ih doekamo, pa niko jae i ne prde a kamo li iz puke da opali. Od saveznitva sa Hrvatima, u koje su mnogi vjerovali, takoer, ne bi nita.

Moda bi stari Ahmet-aga mogao neto znati, razmiljao sam, traei odgovore na pitanja koja su me opsjedala.

Pregonei misli po glavi, iz jednog oka u drugi, prisjeao sam se Ahmet-aginih pria. Poelio sam otii do njega. Ali, kako? Ako se i odluim krenuti, ta rei policiji kad me zaustavi, a garant bi me zaustavili? Gdje idem i zato idem, pitali bi me sigurno, im bih stigao na Radimlju, gdje se nalazio njihov prvi punkt. Pa, onda na Maslinama, i ko zna gdje jo. Poem li kakvom stranputicom, a opaze me, doi u u jo goru situaciju. Pucali bi, ta bi drugo? Ubili bi me, a jo gore bih proao kad bi me promaili, pa uhvatili.

Iz Stoca je u vrijeme etnike okupacije bilo izai veoma teko i malo se ko usuivao krenuti u pravcu Dubrava. Kontrolirali su ko se

53

kree. I, ko bi vie puta vozikao na istoj relaeiji, odmah bi postajao sumnjiv, pa su se ljudi ustruavali bespotrebnih evidentiranja srpske policije na punktovima, koje su uspostavili du puta prema apljini. Prialo se, takoer, da policajci na punktovima imaju spiskove svih uglednijih ljudi, koje bi, u sluaju kakvog belaja, odmah trebalo uhapsiti. A ta bi bilo s njima, to nikome nije trebalo posebno pojanjavati.

Iz razmiljanja me trznu estok udarac po ramenu i avazina kakvu je samo Vahid mogao imati.

"e si, Ramize?! Merhaba! ta si se skupio k'o po dinara sira?! Ima li u tebi imalo gajreta?"

"Odakle ti, Vahide, tako ti Boga?! Zar hoda?"

"A, to to ne bih hod'o?! Ta, nisam invalid! Ko mi brani?!" pobjedonosno je grmio.

"Pa, vidi ovi...", nisam ni dovrio reenicu, a on je nastavio kao da je samo na to ekao:

"ta ovi i koji ovi? ta ste se utrtili? Vojska k'o vojska. Jesu li koga ubili, nisu. Ne izmiljajte probleme tamo gdje ih nema. Ne treba ih izazivati i uredu. Evo, ja sam bez ikakvih problema do'o. Pokai linu i proi!"

"Dobro, Vahide, uredu. Nego, reci mi kako su Ahmet-aga, Aia i djeca", presijekoh Vahidovo junaenje.

"Dobro su. Jedu. Ne treba im salata. Metu li, metu. Ni komunalno preduzee, u najbolji vakat, tako melo nije. A babe to se tie, ne znam ta bih ti rek'o. Da je pomatuio, nije, ali mlati li, brate, mlati, ne bi ga svi sveci razumjeli. Ali, ja sam navik'o. On se navik'o da pria, ja da ga ne sluam, i ide nekako..."

"Vidi, za razliku od tebe, ja bih ga dan i no mogao sluati. On je, siguran budi, vrlo bistar i mudar ovjek. Ne govorim ja ovo zato to ti je otac, nego zato to sam imao prilike da ga sluam, i da se u sve to uvjerim."

54

"A, znam. Znao si ti navratiti i kad mene nema doma. Fino vam je bilo. Nema Vahida, nema galame. Nije im'o ko da vas bihuzur ini. Aia vas hizmetila, a vi razvezali priu. Prdele zrele, opadale zelene, a? Je li tako? Zar nisam upravu?! Samo