Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru Narodno pozorište u MostaruStudio za izvedbene umjetnosti Mostar

identitlukprema zbirci eseja Amina Maaloufa „U ime identiteta“autorski projekt Tanje Miletić Oručević i ansambla predstave

igraju:

Ajla HAMZIĆ (Safeta Hadžiavdić)

Fatima KAZAZIĆ OBAD (Ema Marić)

Amela KRESO (Lejla Peco)

Ivo KREŠIĆ (Nenad Kovačević)

Jelena KORDIĆ KURET (Tereza Bevanda Duspara)

Nedim MALKOČEVIĆ (Vuk Vesović)

Dražen PAVLOVIĆ (Hamza Đulagić - Đulo)

Ivan SKOKO (Ante Šarac)

režija:Tanja MILETIĆ ORUČEVIĆ

dramaturgija:Dragan KOMADINA

scenografija i kostimografija:Sabina TRNKA

glazba/muzika:Husein ORUČEVIĆ

premijere: Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, 18. prosinca/decembra 2019.Narodno pozorište u Mostaru, 20. prosinca/decembra 2019.

Igra s karikaturama i streotipima

Kad danas u Bosni i Hercegovini čitamo eseje francuskog Libanonca Amina Maalo-ufa napisane prije dvadesetak godina, čine se tako inspirativni i na svakoj dru-goj stranici imamo potrebu glasno se s autorom složiti. Oni ubilački identiteti o kojima tako pronicljivo piše, ono smrtonosno reduciranje ljudskog identiteta na dvodimenzionalnu figuru kolektivnih pripadnosti koštalo nas je u ovoj zemlji jako mnogo. Štaviše, čini nam se da su u našem političkom i svakodnevnom životu okamenjene kategorije tih kolektivnih identiteta nekakva mitska bića koja nam ne daju slobodno disati, rasti i razvijati se. No, kako postaviti te mudre i inspirativne riječi na scenu? Scena je magični prostor koji ima svoje rituale i svoje zakonitosti, a jedna od najvažnijih je da s nje ne smijemo docirati, poučavati gledaoca kao dijete i učiti ga onome što treba misliti. Najzad – zar nije dvadesetogodišnje dociranje i uobličavanje mišljenja pojedinaca u skladu s interesima kolektivnih identiteta u ovoj zemlji i dovelo do onoga što nas smeta? Stoga smo se odlučili za postupak koji pripada teatru od samih njegovih starogrčkih početaka – persiflaže i ismijavanja negativnih pojava na koje želimo ukazati. Poznato je da teatar počinje s velikim tragičnim obredima, ali praktički istovremeno jedan Aristofan stvara maštovite i – danas bismo rekli – satirične komedije u kojima prokazuje loše osobine, najradije vlastodržaca i svih onih koji vode i uobličavaju ljudsku zajednicu. Vodili smo se uvjerenjem da zle i odbojne stvari gube svoje paralizirajuće dejstvo kad se od njih distanciramo i na dobar način ih ismijemo.

Kompletna struktura predstave nastala je kroz vođene improvizacije glumačkog ansambla. Ta grupa mladih ljudi iz Hrvatskog narodnog kazališta, Narodnog po-zorišta i gostiju iz Tuzle, hrabro se uhvatila u koštac sa matricama i stereotipima kolektivnih identiteta koje (srećom!) u velikoj mjeri ne doživljavaju kao svoje – za razliku od nekih starijih generacija – ale koje im ništa manje od ostatka društva kroje kapu i cementiraju neveselu budućnost u današnjoj Bosni i Hercegovini. Igrali smo se, dakle, sa karikaturama i stereotipima nacionalista svih boja, sa dinami-kom njihovih sukoba koji u trenu, posve pragmatično prelaze u saveze i sukobe protiv trećeg, sa pokušajima međunarodne zajednice da unese osjećaj za dijalog i toleranciju ne baš uvijek dobro izabranim metodama... Igrali smo se, ponavljam, i proces rada na ovoj predstavi je bio iskustvo zajedničke igre, istraživanja, s puno smijeha, ali i puno mozganja. Nadam se da ćemo i publiku uključiti u zajedničku radost igre, koja odagnava demone namrgođenih glava vođa s TV-a i njihovih stal-nih refrena. (Tanja MIletić Oručević)

„Mostotvorni“ teatarski projekt Slijedeći Amina Maaloufa i njegovu zbirku eseja „U ime identiteta“ ne samo kao neku vrstu tematskog nego i idejnog uporišta, predstava „Identitluk“ želi otvoreno upozoriti na opasnost od zamjene pojma identitet pojmom pripadnosti, kao opasne prakse koja najčešće dovodi do ratova, opasnih totalitarnih ideologija i terorizma. To je ono što Maalouf naziva „ubojiti identiteti“, odnosno svođenje identiteta na jednu jedinu pripadnost koja ljude stavlja u netolerantan, sektaški, vladajući položaj, te ih često pretvara u samoubojice ili njihove zagovaratelje. Želimo još jednom p(r)okazati kako je taj pogled na svijet, po kojemu se treba i mora solidarizirati samo s „našima“ jer pripadaju našoj zajednici, a mlake među „nama“ treba kazniti ili ih barem odbaciti kao izdajni-ke, je zapravo supstrat i ne tako daleki eho ratova vođenih 90-ih godina prošlog stoljeća. Kroz ovaj autorski projekt želimo podsjetiti kako je identitet dinamičan i nije dan jednom za sva-gda, te se izgrađuje i preobražava tijekom cijeloga života. Stoga smo u scenskoj realizaciji krenuli od osam likova – četiri ženska i četiri muška – koji se susreću na seminaru o dijalogu i toleranciji u organizaciji jedne međunarodne udruge. Tema seminara je zbirka eseja Amina Maaloufa „U ime identiteta“. Svako od sudionika pripremio je referat, odnosno monolog koji je proizišao iz vlastitog (ne)razumijevanja Maaloufove knjige. Njihove različite interpretacije otkrivaju ideološki profil svakoga od govornika, te nude poželjnu i nužnu diferencijaciju, ali jednako tako otvaraju prostor za produbljivanje scenske napetosti. Riječ je o zahtjevnom, ali iznimno uzbudljivom istraživačkom procesu za glumce koji su kroz improvizaciju stvarali dijaloge, monologe i dramske situacije. Ovi su monolozi u dramaturš-kom smislu poslužili kao polazno višeglasje kojim je stvoren scenski svijet u kojemu su likovi unatoč svim formalnim spolnim, nacionalnim ili sociološkim razlikama, zapravo bolno slični u inzistir anju na kolektivističkim verzijama doživljaja svijeta. Takav konglomerat istosti ipak nudi mogućnost snažnog sukobljavanja, zatvaranja u skupine istomišljenika, izopćavanja usam-ljenijih i slabijih, ukratko konstantnu i efektnu uspostavu savezništava i neprijateljstava, koje se smjenjuju i zgušnjavaju u gusto, često afektirano, scensko zbivanje. u vidu novih zapleta koji proizlaze iz grupiranje onih sa sličnim motivima.„Identitluk“ na iznimno satiričan i duhovit način progovara o našim etničkim i vjerskim antagonizmima, o kontaminiranosti velikim nacionalno-povijesnim naracijama, o zastrašujućem zadahu prošlog rata oko čijeg početka, tijeka i ishoda još uvijek ne možemo postići bilo kakav konsenzus. Unatoč svim antagonizmima i razlikama u tematskom smislu, uzeti kao polazište u jednom teatarskom projektu zbirku eseja ovog kršćanskog Arapina s pariškom adresom, iz naše mostarske perspektive ne-dvojbeno znači graditi još jedan scenski most – most koji funkcionira „mostotvorno“ na više razina: piščeva biografija – čovjek koji spaja dvije velike monoteističke religije, kao Arapin koji govori svetim jezikom Islama; njegovo esejističko htijenje – duboka i humana opredijeljenost za razumijevanje arapskog svijeta i Zapada, koja se iznimno pozitivno i iscjeljujuće može reflektirati na BiH danas; kazalište – (Hrvatsko narodno ka-zalište u Mostaru) i (Narodno pozorište Mostar) pozorište: raditi ovakav projekt u još jednoj koprodukciji ove dvije teatarske kuće u Mostaru, znači nastaviti vjerovati da smo dostojni sljedbenici onog humanističkog i univerzalističkog načela koji čini srž Maaloufovog ne samo pisanja, nego sveukupnog intelektualnog djelovanja. (Dragan Komadina)

Amin MAALOUF (Ain el Kabou, Libanon, 25. 2. 1949.)

Libanonski je romanopisac i esejist, koji živi i radi u Francuskoj, gdje je 1993. godine za roman „Taniosova stijena“ dobio najveće fran-cusko književno priznanje – „Prix Goncourt“.

Uglavnom se bavi odnosima između kršćan-skog i islamskog svijeta, a piše na francuskom jeziku. Otac mu je bio grkokatolik, a majka maronitkinja. Prve je godine svoga djetinjstva, Maalouf proveo u Egiptu da bi se još kao dijete

zajedno sa svojom obitelji preselio u Bejrut, gdje pohađa francusku jezuitsku školu, te studira sociologiju. Nakon izbijanja Libanonskog građanskog rata 1975. godine, seli se u Pariz. Upravo u tom razdoblju nastaju njegova prva književna djela. Njegovo podrijetlo, emigrantsko iskustvo, te pitanja identiteta i višestruke pripadnosti, kao i opozicija Zapad - Arapski svijet trajno će obilježiti njegov književni opus.

Za roman „Lav Afrički“ dobio je 1986. Nagradu francusko-arapskog prijateljstva, te nagradu „France-Liban“, dok je dvije godine kasnije za djelo „Samarcande“ primio Nagradu „Le Prix des Maisons de la Presse“. Uz zbirku eseja „U ime identiteta – nasi-lje i potreba za pripadnošću“, svakako najpoznatija esejistička knjiga ovog libanon-sko-francuskog pisca je naslov „Kršćanski barbari u Svetoj zemlji“. Nagrađivani su mu i romani „Baldassarova odiseja“ te „Dezorijentirani“. Stric je čuvenog francuskog jazz trubača Ibrahima Maaloufa.

Tanja Miletić Oručević

Živeći od ranog djetinjstva u Mostaru, pohađala je Gimnaziju „Aleksa Šantić“ i Muzičku školu II. stupnja. Studirala u Sarajevu komparativnu književnost na Filo-zofskom fakultetu i intermedijalnu režiju na Akademi-ji scenskih umjetnosti. U Krakowu je magistrirala na Odsjeku za dramsku režiju Teatarske akademije „Lud-wik Solski“, a u Brnu doktorirala dramsku umjetnost – režiju na akademiji JAMU.

Bavi se kazališnom režijom u profesionalnom i akademskom kontekstu od sredine 90-ih godina. Prve produkcije, „Sluškinje“ Jeana Geneta i „Zmijin svlak“ Slobodana Šnajdera, režirala je u nezavisnom studiju Laznia u Krakowu, kojem je bila suos-nivačica. Od početka 2000-ih djeluje kao redateljica uglavnom u Bosni i Hercego-vini i državama bivše Jugoslavije. Režirala je preko 30 profesionalnih i akademskih predstava: „Feral Tribune Cabaret“ u Putujućem pozorištu Hasije Borić, „Pročišćeni“ Sarah Kane i „Shopping & F***ing“ Marka Ravenhilla u produkciji MESS-a, „Do dna“ prema Maksimu Gorkom u BNP Zenica, „Noć dugih svjetala“ Damira Šodana u MTM Mostar, „Re:Pinochio“ Almira Bašovića u CTC Skopje, „Bio je lijep i sunčan dan“ u SARTR-u u Sarajevu, „Nije smrt biciklo da ti ga ukradu“ Biljane Srbljanović u mađarskoj drami Narodnog pozorišta u Subotici, „Szaberplac” Szymona Bogacza u Wroslawskom suvremenom teatru, „Gazi Husrev – beže ili Bukagije” u Narodnom pozorištu u Sarajevu. U svom redateljskom radu posebno se zanima za suvremeni dramski tekst, često i rado režira praizvedbe domaćih tekstova, u suradnji s autorima. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru 2014. režirala je vrlo uspješnu predstavu „Chick Lit“ po tekstu Damira Šodana, koja je sudjelovala na Festivalu hrvatske drame Marulićevi dani u Splitu. U istom kazalištu režirala je 2016. i predstavu „Kisik“ po tekstu Ivana Viripajeva, te adaptaciju proze Josipa Mlakića „Mrtve ribe plivaju na leđima”.U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica 2015. godine režirala je autorski projekt „Sveto S“, koji je osvojio nagradu publike na 26. festivalu Marulićevi dani u Splitu, te nagrade za najbolju dramaturgiju, kolektivnu glumačku igru i nagradu publike na 15. Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici.Dobitnica je nagrade za najbolji radiodramski tekst na natječaju BH Radija 1 za tekst „Ćamil i ja“ te nagrada za najbolju dramatizaciju i najbolju predstavu za „Bio je li-jep i sunčan dan“ na Festivalu bh. drame u Zenici, kao i nagrade za najbolju režiju predstave „Chick lit“ na Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu te za istu predstavu nagradu publike za najbolju predstavu na Susretima kazališta/pozorišta u Brčkom.Suosnivačica je Odsjeka za dramsku umjetnost – glumu na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, gdje je 8 godina predavala glumu. Živi u Mostaru. Trenutno radi kao direktorica Studija za izvedbene umjetnosti Mostar.

Husein Oručević Bavi se radijskim novinarstvom i režijom muzike. Novi-narstvom se počeo baviti 1989. godine. Tokom 90-ih godi-na sudjeluje u pokretanju nekoliko radio stanica na prostoru Grada Mostara: Radio Hayat, Radio Stari Most i Radio Stu-dio 88. Jedan od njegovih glavnih angažmana na radijskim stanicama bio je kreiranje zvučnog identiteta i zvučne slike, prepoznatljivost radija u eteru. Pokretač je plesno-muzičkog teatra Biogrupa, koji djeluje u

Krakowu (Poljska) četiri godine. Tokom tih godina, pojavljuju se tri predstave: „Biochemi-cal“, „Hiperman“ i „Stol, dvije stolice i tri tijela“, za koje potpisuje režiju, koreografiju i muziku. Ulaskom u novi milenij Husein Oručević zauzima značajno mjesto u promociji konkretne muzike, radio arta i sound arta u BiH i van njenih granica. Kroz dvije godine, iz dana u dan, snima proces rekonstrukcije Staroga Mosta, a u tom vremenu nastaju i njegove dvije nagrađivane radio dokumentarne drame „Klupa“ i „Neimar zov delte“. Boravi u Toulouse i Grenoble (Francuska), Barcelona (Španija), Opole, Krakow, Torun (Poljska) gdje nastaju najvažnije kompozicije konkretne muzike: Music Halls, Zielony Most – Most Groszowy, John Rawls/Tristan, Radio in War... Tvorac je audio edukativnog programa „Zvučne razglednice“ kojeg radi u okviru AbrašRadija OKC Abraševića. Za predstavu „Kisik“ Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru potpisuje muziku.

Sabina TrnkaZavršila Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Potpisuje desetine scenografija i kostimografija u ka-zalištima Sarajeva, Zenice, Mostara i Tuzle. U HNK Mo-star radila kostimografiju za predstavu „Mrtve ribe pli-vaju na leđima“ u koprodukciji BNP Zenica i NP Mostar te režiji Tanje Miletić Oručević i scenografiju odnosno kostimografiju za predstavu „Zečja rupa“ u režiji La-jle Kaikčije. U Narodnom pozorištu Mostar radila je

predstave „Kulin“ i „Atlantida – pronađena zemlja“ te „San ljetne noći“ u režiji Erola Kadića, „Ćelavu pjevačicu“ u režiji Lajle Kaikčija, „Bog pokolja“ u režiji Emina Hajrića, „Ne igraj na Engleze“ u režiji Emira Spahića, „Neće biti smak svijeta“ u režiji Adnana Lugonjića, te „Alfa Beta“ u režiji Saše Oručevića.

Od nagrada za najbolju scenografiju treba izdvojiti one dvije s festivala u Brčkom, i to za „Drang nach Westen“ u režiji Lajle Kaikčije te za predstavu „Moja Fabrika“ u režiji Selme Spahić, dok je na 31. Kazališnim igrama u Jajcu dobila nagradu za najbolju kostimografiju.

inspicijentice: Azra Merdan i Elvisa Marić

izrada scene: Davorin Briševac, Mario Bošnjak i Marko Mrdaković

voditelji tehnike: Mario Bošnjak i Azer Hadžiomerović

svjetlo: Uroš Škiljević i Alem Denjo

ton: Mladen Andrijanić, Andrijan Zovko i Tarik Denjo

garderoba: Sandra Milavić i Šeća Ćušić

rekvizita: Ljiljana Badalić, Marko Mrdaković i Hajrija Abudić

voditelj pozornice: Leo Smoljan

scenski radnici: Branko Kuzmanović, Zorislav Galić, Džemal Ćušić i Almir Kazazić

nakladnici/izdavači: Hrvatsko narodno kazalište u MostaruNarodno pozorište u MostaruStudio za izvedbene umjetnosti Mostar

za nakladnike/izdavače: Ivan Vukoja, ravnateljAlmir Mujkanović, direktorTanja Miletić Oručević, direktorica

urednici programske knjižice:Dragan Komadina i Josip Blažević

fotografije predstave:Mate Zemljić

video predstave:Slaven Marinčić

izrada plakata i dizajn programske knjižice: FABRIKA, Sarajevo

tisak/štampa:AMOS GRAF, Sarajevo

naklada/tiraž: 2.400 primjeraka

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru Narodno pozorište u Mostaru

Studio za izvedbene umjetnosti Mostar

Sezona 2019./2020.