E. C. Harris

Naela arheoloke stratigrafije

Ljubljana 1989.

Naela arheoloke stratigrafije Edward C. Harris I. DIO POVIJESNO ZALEE 1. KONCEPT STRATIGRAFIJE U GEOLOGIJI Geologija je temeljne koncepte i naela stratigrafije razvila u pravu znanost. Ova naela geoloke stratigrafije

je u arheologiji trebalo modificirati.

2. KONCEPT STRATIGRAFIJE U ARHEOLOGIJI Razlike arheoloke i geoloke stratigrafije:

1) veina arheoloke stratifikacije je posljedica ovjekova djelovanja i nije neposredno odreena zakonima

geoloke stratigrafije

2) arheoloki artefakti nisu iva bia, ne podlijeu obinom ivotnom ciklusu tj. procesu evolucije i prirodne

selekcije

Slika 1. Ovi dijagrami su meu prvim didaktinim crteima o konceptu stratigrafije u arheologiji Droop 1915. godine Wheeler-Kenyonov sustav arheoloke stratigrafije:

...dijelove slojeva paljivo razluimo i oznaimo. Uvijek u sloju nalaze izoliramo i dokumentiramo, i taj zapis

je integralni dio zapisa o sloju iz kojeg potjee.

Kathleen Kenyon je insistirala da ideja stratifikacije mora ukljuivati i jame, jarke i druge vrste interfacija koji

nisu slojevi u strogom smislu. Iz toga su se rodile dvije ideje za teoriju arheoloke stratigrafije vanost

interfacija i oznaavanje (brojevima) slojeva to omoguava da su artefakti iz depozita sistematino oznaeni

glede provenijencije (podrijetla).

1

Slika 2. Presjek jame iskapane pri istraivanju Maiden

Castlea u Dorsetu, Wheeler, 1934., gdje se prvi put javlja

oznaavanje slojeva brojkama

Arheolozi su uvidjeli kako se oblici predmeta kroz vrijeme

mijenjaju i da artefakti iz razliitih slojeva pokazuju tu promjenu

u stratigrafskim odnosima meu depozitima. U sukobu s tim

arheolokim konceptima stratigrafije, opi zakoni stratigrafije se

nisu posebno razvijali. Donedavno je jedini aksiom te vrste bio

zakon superpozicije (sloj na dnu je prvi nataloen). Tome se

mora dodati klauzula da moramo slojeve nai u stanju u kojem

su bili nataloeni pri nastanku.

Ovaj aksiom (osnovno naelo) je geoloki, i arheolozi ga,

usprkos velikoj razlici izmeu vezanih sedimentacijskih

kamenih slojeva (za koje je zakon zamiljen) i nevezanih

arheolokih slojeva, nikad nisu prilagodili svojim potrebama.

3. TEHNIKE ARHEOLOKOG ISKOPAVANJA Jedna od najstarijih ljudskih navika je bila elja za traenjem dragocjenosti u zemlji, pa tako za arheoloko

iskopavanje moemo rei da spada u najmlai oblik te strasti. Kroz razliite generacije se mijenjao stav o

tome to je dragocjen predmet, a to ne. Prije istraivae nisu zanimali fragmenti keramike ili stratigrafski

detalji, ve cijele posude, predmeti od dragocjenih metala i ostali cijeli artefakti. Danas su dragocjeni postali

fragmenti keramike, zrnca peluda

Sa stajalita stratigrafije, istraivae su isprva vie zanimali zidovi i drugi vei elementi (npr. natpisi).

Dragocjenosti su bile monumentalne graevine i tek je nedavno slojevima posveena panja kakvu zasluuju.

Jedan od najboljih stratigrafskih istraivaa u Engleskoj, Barker, izdao je knjigu Techniques of

Archaeological Excavation koja je odlina studija o toj temi.

Moemo razlikovati dva vida arheolokog iskopavanja. Prvi je strategija ili nacrt voenja iskopavanja, kako

ga navodi Sir Flinders Petrie, koji smatra da najbolji pregled daju usporedne sonde, koje omoguavaju dobar

uvid u zemlju, dok otkopanu zemlju moemo odlagati za sobom i tako opet, ako je vie ne trebamo, napuniti

sondu.1

Nasuprot tome Philip Barker je zagovornik strategije velikih povrina, dok u specifinim okolnostima

upotrebljava metodu kvadranata.

2

1 No tako proces iskopavanja ne puta nikakav fiziki trag, pa je jedini dokaz o naravi nalazita rije istraivaa i njegova dokumentacija.

Strategija iskopavanja je prilino odvojena od procesa kojim izvodimo samo iskopavanje. Postoje dva procesa

iskopavanja:

1) arbitrarno

2) stratigrafsko

Kod arbitrarnog se ide za odstranjivanjem zemlje u cjelini, i to na kakav god nain ili za iskopavanje

izmjerenih renjeva (dijelova) ili nivoa unaprijed odreene debljine.

Stratigrafsko iskopavanje je proces pri kojem odstranjujemo arheoloke depozite u skladu s njihovim

individualnim oblicima, obrisima ili reljefom.

Oba ova procesa moemo upotrijebiti pri brojnim razliitim strategijama. Oba sistema su neovisna. Ureena

vrsta sonde, kod iskopavanja jo ne govori, koji od oba procesa je uporabio istraiva na tim povrinama.

Proces iskopavanja je mnogo vaniji od strategije/metoda iskopavanja (nacrt voenja iskopavanja), jer je

znaaj iskopavanja uzimanje uzoraka prolosti s tih povrina (to je zato jer je vrijednost uzorka neposredno

povezana s procesom koji je upotrijebljen na iskopavanju, a malo s tim koja je strategija upotrijebljena duga sonda, skupina manjih kvadranata ili velika otvorena povrina).

Prva strategija je bila jednostavna rupa (otvor), iz koje su u rekordnom roku iskopali svu zemlju, kako bi se

dolo do dragocjenih zakopanih predmeta (jo uvijek lovci na blago).

Rupu je nadomjestila prava sonda. Sredinom 19. st. Worsaae je preporuivao, kako gomila obino ima

konian oblik, da se presjee od jugoistoka prema sjeverozapadu sa sondom, koja se u sluaju potpunih

istraivanja lako presjee sa sondom suprotnog smjera (jugozapad sjeveroistok). No, esto je dostatno da se

gomila iskopa s vrha, tako da se napravi velika

rupa, koja see do dna gomile, jer su tu

najvaniji grobovi Worsaae je preporuivao da se ta sonda iskopava od jugoistonog ruba

gomile do rupe u sreditu radi lakeg

odstranjivanja zemlje.

Slika 3. U 19. st. (i prije) su grobne humke

kopali pomou serije sondi, koje su otvorile

sredite humka i najstariji grob (pri emu je

okolica ostala neiskopana). U 20. st. je uzorak

obrnut. Sonde su nadomjetene s

meuprostornim zidovima (profilima) i najprije

je kopan rubni dio, a zatim sredite.

Kasnije u 19. st. su Pitt-Rivers i drugi istraivai (kopai) upotrebljavali strategiju velikih povrina, tako da

su istraili cijelo nalazite. Pitt-Rivers je za nalazite s graninim nasipima i jarcima izumio strategiju

presjeka. Po toj metodi je sonda presijecala nasip i jarak, a kopalo se sve do prirodne osnove. On je svoja

nalazita iskopavao s arbitriranim procesom i pri tome nije pazio na prirodni reljef arheoloke stratifikacije.

Njegova metoda je bila moda neto sistematinija od metode njegovih prethodnika.

3

Pitt-Rivers: "Pri istraivanju jaraka okolo naselja i gomila treba kopati usporedne renjeve od vrha prema

dolje: tako odstranimo i dokumentiramo keramiku i druge nalaze iz gornjih renjeva, prije nego ponemo

kopati donje." tako mogu nastati greke glede povrine u kojoj smo nali predmete. Iz te izjave je jasno, da je arbitrirani proces iskopavanja usmjeren na dobivanje artefakata i pozicije u kojoj su bili otkriveni.

Stratigrafski detalji su sekundarnog znaaja.

Godine 1916. A. E. van Giffen (1930) upotrijebio je drugi tip strategije iskopavanja metodu kvadrata. Po

toj strategiji nalazite je bilo podijeljeno na segmente, koji su kopani naizmjenino. Metoda je omoguila

dobivanje profila, odnosno presjeka kroz stratifikaciju nalazita. Profili su bili sauvani u obliku neiskopanih

zidova tj. pregrada meu svakim segmentom kvadranta. Mogue je da je van Giffen unutar samih segmenata

iskopavao stratigrafski, ali se kasnije okrenuo arbitrarnom procesu.

Nekoliko godina kasnije Mortimer Wheeler je iskopavao gomile pomou metode usporednih pruga (po

naelu arbitrarnoga iskopavanja). Na iskopavanjima u Maiden Castleu je to zamijenio sistemom mree

kvadrata i stratigrafskim iskopavanjima.2 (Slika 4a) Ta strategija je bila metoda po kojoj je nalazite kopano

serijom manjih kvadratnih rupa. Meu kvadratima su ostale serije zidova, ije su povrine uvale stratigrafske

profile razliitih dijelova nalazita. Sistem mree kvadrata je bio jo na poetku zamiljen kao tip iskopavanja

velikih povrina, pa su, kad je dosegnut nivo glavnog razdoblja na nalazitu, odstranili te presjeke.

Pored toga Wheeler je tu metodu drao i vrstom nadzora nad iskopavanjem i dokumentiranjem, jer je

povrina, koju su nadzirali pojedini nadzornici, jasno oznaena.

S iznimkom metode usporednih pruga, danas se upotrebljavaju strategije presjeka, kvadranata i mreastih

iskopa svaka od njih je primjerena za razliite situacije. Isto tako upotrebljavaju se oba procesa iskopavanja.

Od II. sv. rata sve veu vanost ima strategija iskopavanja velikih povrina. Poetke strategije velikih

povrina nalazimo jo u djelu Pitt-Riversa. Od iskopavanja velikih povrina sa sistemom mree kvadrata se

razlikuje u tome to pone iskopavati cijelu povrinu bez prekida s meuprostornim zidovima (profilima),

premda u praksi brojni kopai velikih povrina sauvaju presjeke, kao da upotrebljavaju sistem mree

kvadrata (Slika 4b). Drugi su primili Barkerov koncept kumulativnog presjeka, pri kojem ti profili dijelom

nisu potrebni. (Slika 4c).

Slika 2. Na velikim

nalazitima, koje nije

mogue u cijelosti

otkopati, metoda

iskopavanja velikih

povrina ima prednost

pred metodom kvadranta. U drugoj etvrtini tog stoljea su takve povrine iskopavanja razdijelili na manje

dijelove sa serijom irokih meuprostornih zidova (profila), koji nisu bili iskopani i koji su prekrili dobar dio

stratifikacije nalazita. U 1960im su ti profili postali ui. Zadnjih godina na mnogim nalazitima uope se nisu

upotrebljavali, jer je njihovu stratigrafsku funkciju preuzeo kumulativni presjek.

4

2 Time je omoguio precizno izoliranje strukturnih faza i relevantnih artefakata.

Tako su se u 19. i 20. st. razvili razliiti procesi i strategije iskopavanja. Arheolozi se danas obino slau kako

proces stratigrafskog iskopavanja treba upotrijebiti svuda gdje u stratifikaciji nalazita moemo slijediti

arheoloke slojeve i elemente. Kada ne opaamo takve stratifikacijske jedinice ili kad je stratigrafsko

iskopavanje stvarno nemogue, moramo upotrijebiti arbitrarni proces (uvijek ima manju stratigrafsku

vrijednost nego stratigrafsko3). Danas se prednost veinom daje strategiji iskopavanja velikih povrina to je vea povrina iskopavanja, vea e biti koliina dobivenih informacija. Stoga je ono tim primjerenije, to je

vee nalazite i to je kompleksnija njegova stratigrafija.

Strategije i procesi iskopavanja su kratkotrajna sredstva za postizanje trajnijeg cilja dobivanje informacija. 4. RANE METODE DOKUMENTIRANJA NA ISKOPAVANJIMA Sir Flinders Petrie je zapisao da iskopavanje ima dva cilja: "dobiti nacrte i topografske informacije, i

...pokretne nalaze."

Dokumentacija s ranijih iskopavanja je zato bila usredotoena na dobivanje informacija o poloaju glavnih

struktura i mjestu otkria artefakta. Najvaniji su bili tlocrti zidova i drugih strukturnih elemenata (npr.

jaraka). Arheoloki slojevi su se rijetko unosili u nacrte, osim ako nisu sadravali oit element, kao to su npr.

plonik ili cesta. Kako je naglasak bio na strukturama, a ne na stratifikaciji, presjeci su rijetko dokumentirali

pojedinosti na zemlji upotrebljavani su za prikaz ope strukturiranosti nalazita. Pri prijenosnim artefaktima bio je dovoljan podatak da su bili otkriveni na povrini, koja je u apsolutnom smislu via ili nia u

pogledu na druge nalaze s istog nalazita (predmet koji se nalazi iznad drugog je mlai). Neke od tih

koncepata moemo opaziti u iskopavanjima Pitt-Riversa krajem 19. st.

Pitt-Rivers je ve prije iskopavanja napravio nacrt reljefa nalazita. Namjera mu je bila da s tim prikae

uzorak drenae nalazita i opi oblik terena. Takvi pregledi reljefa se danas upotrebljavaju na nalazitima s

gomilama ili s izrazitim nasipima, zato jer se lako na podlozi takvog zapisa moe rekonstruirati nasip nakon

iskopavanja. Tada je Pitt-Rivers upotrebljavao svoje preglede (preiskape) reljefa s drugom namjerom, jer

moemo na podlozi izohipsa kasnije napraviti presjek bilo kojeg dijela polja u bilo kojem smjeru.

Stratifikaciju nalazita su prema tome odstranili kao cjelinu. Kad su odstranili svu zemlju iznad struktura, koje

su bile ukopane u prirodnu osnovu i radi toga se i sauvale, prenijeli su ih na nacrt. Na nacrtima nalazimo

dokumentirane obrambene jarke, razliite kanale i jame, te mjesta na kojima su bili otkriveni razliiti

prijenosni predmeti. Dokumentirani su i mogui slojevi, npr. kameni plonik na ulazu u podruje okrueno

jarkom. Pomou tih nacrta i izohipsa se moglo kasnije sastaviti brojne presjeke.

Brojni Pitt-Riversovi presjeci, dakle, nisu dokumentirali stvarne zemljane profile vidljive na terenu, nego se

ilo za rekonstrukcijama. Takvi shematski dijagrami su bili karakteristini za arheoloke presjeke sve do

1920ih.

3 Stratigrafsko podrazumijeva uslojavanje i naslojavanje. 5

Postoje i sluajne iznimke, npr. Slika 5 stratifikacija okna iz rudnika kremena u Cissbury Compu, Sussex detaljno nacrtane stijene i konvencionalno oznaene (kremen je sortiran).

Slika 5. Za razliku od brojnih crtea 19. st., za ovaj presjek se vidi da je bio izraen kao dokumentacija

vertikalnog profila, a ne kao shematini dijagram rekonstruiran nakon iskopavanja.

Na nekim Pitt-Riversovim nalazitima su odstranjivali zemlju na nain arbitrarnih renjeva ili nivoa, tako da

artefakti nisu mogli pasti nie iz kontrolnog profila, nego to su bili po otkriu. Ipak predmeti nisu

dokumentirani po renjevima ili numerirani arheolokim slojevima nego su odreeni mjerenjem triju

dimenzija s jednom je odreena apsolutna visina mjesta nalaza, dok su preostale dvije mjere odreivale horizontalni poloaj predmeta. Tu posebnu metodu preuzeo je Mortimer Wheeler, meutim nakon 1930ih ti su

nalazi takoer povezani sa slojevima. U novije vrijeme dubinu nalaza ne odreuju, ve su one jednostavno

odreene slojem u kojem su otkriveni.

U 20. st. primjetan je napredak na svim podrujima dokumentiranja kod arheolokog iskopavanja, mada se to

nije dogodilo svugdje i u istoj mjeri. Kod nacrta se vie pazi na dokumentiranje slojeva, te takoer na

strukturne elemente. Odline primjene detaljnih nacrta nalazimo npr. kod Giffena (1930.), Grimesa (1960.), te

posebno Barkera (1975.). Kvalitetu tih nacrta moemo povezati s tim, da stratigrafska priroda dokumentiranja

nalazita nije bila sloena, ili pak s vremenom koje im je posvetio istraiva.

Nasuprot tome, ini se da su se arheolozi na urbanim nalazitima, ija je stratifikacija kompleksna i koja su

zahtijevala postepen tempo iskopavanja, morali usredotoiti na ostatke graevina (struktura) kao to se vidi na

Slici 6.

6

Slika 6. Odlian primjer arheolokog tlocrta s

urbanog lokaliteta gdje je panja usredotoena na

ostatke graevina. Primjer s lokaliteta Winchester

Kingdon's Workshop nastao 1950ih.

Isto tako moemo razvoj presjeka od poetka stoljea

zorno prikazati primjerom s iskopavanja u Kingdon's

Workshopu (Slika 7.). Od 1920ih interfacije meu

slojevima su obino nacrtane. Slojevi su na tim

presjecima esto numerirani, ali to nikako nije bila

opa praksa. Slika 7. razotkriva drugi vid

dokumentiranja detalja stratifikacije pisane opise.

Pisanu dokumentaciju iskopavanja tada su sainjavali

dnevnik i druge deskriptivne napomene. U dnevniku su

zapisivani razliiti podaci o tijeku iskopavanja, s

deskriptivnim napomenama kako bi dokumentirali

naene nalaze. Opise slojeva i elemenata nalazita

nalazimo u donjem dijelu crtea i presjeka (Kingdon's Workshop). Preporuku te prakse nalazimo u

eksplicitnom obliku u priruniku "Beginning in Archaeology" (Kenyon).

Slika 7. Primjer dokumentiranja presjeka kakvo su razvili Wheeler i K. Kenyon u upotrebi od 1960ih Kako opisi slojeva sadravaju malo stratigrafskih izvjetaja, moramo pretpostavljati kako su stratigrafski

odnosi cjelovite stratifikacije nalazita ve ukljueni u crte presjeka i njih zato ne bi ni trebalo eksplicitno

zabiljeiti. Na podlozi te vrste dokumentacije moemo zakljuiti kako takvi stratigrafski odnosi, kojih nema

niti na jednom presjeku nalazita, nisu bili dokumentirani.

7

Tako moemo opaziti trendove u sistemima dokumentiranja na arheolokim nalazitima od poetka do

1960ih. Zanimanje je isprva usredotoeno na artefakte, zatim na spomenike i graevine; i na kraju na sve

vidove stratifikacije. Veina ranih nacrta dokumentira graevine, a ne slojeve, koji sainjavaju vei dio

stratifikacije. Takoer, rani presjeci imaju prije svega strukturno, a ne stratigrafsko znaenje. Pisana

dokumentacija je smatrana opisom sastava sloja, a ne indikacijom za njihov stratigrafski znaaj. Drugim

rijeima: ideja o stratigrafiji, koja arheolokom iskopavanju daje najveu vrijednost, se kod svih vidova

dokumentiranja najmanje uzimala u obzir.

Od 1960ih arheoloko iskopavanje se dramatino promijenilo, prije svega iskopavanja urbanih povrina, koje

su bile ugroene brojnim graevinskim projektima (zatitna istraivanja). Istodobno se poveala sposobnost

istraivaa pri deifriranju stratifikacije, tako da su prepoznali i dokumentirali veinu jedinica stratifikacije.

Meutim, oblici dokumentacije ostali su isti, osim jedne vane iznimke. Ta iznimka je bio tiskani formular za

pisane opise slojeva i elemenata. Ti formulari omoguavaju potpuno dokumentiranje stratigrafskih odnosa

meu slojevima i elementima, jer se ti, na mnogim kompleksnim nalazitima, nee pojaviti na presjecima.

Tvrdnje kako je iskopavanje velikih povrina postupak koji potpuno odgovara potrebama, naela

stratigrafije glede dokumentiranja, nije mogue utemeljiti. Zato jer u posljednje vrijeme nema rasprava o

tome to je uope stratigrafsko naelo u arheologiji i kakve su njegove potrebe u arheolokoj dokumentaciji,

moemo tu tvrdnju lako pobiti.

U stvarnosti smo u svoj toj kratkoj i opoj povijesti dokumentacije podrazumijevali kako je presjek presjek i

tlocrt tlocrt. Meutim, postoji li dogovor o tome to je presjek ili tlocrt (ili to bi morali biti) i kako odgovara

jasnim zahtjevima stratigrafije? Odlini tlocrti npr. nekih engleskih istraivaa velikih povrina pokazuju u

usporedbi s tlocrtima njihovih prethodnika umjetnika i kartografska poboljanja, ali znae li stvarni napredak

u konceptima arheoloke stratigrafije?

II. DIO VIDICI ARHEOLOKE STRATIGRAFIJE 5. SLOJEVI, STRATUMI I STRATIFIKACIJA Prouavajui ranije koncepte arheoloke stratigrafije, moemo zakljuiti kako je veina najvanijih ideja o toj

temi proizila iz Wheeler-Kenyonove arheoloke kole. Te ideje su bile najuvjerljivije izraene u knjigama

"Archeology From the Earth" (Wheeler) i "Beginning in Archaeology". Isto tako je, takoer, zadaa

interpretiranje stratifikacije, a to zahtijeva poznavanje teorije arheoloke stratigrafije. Pyddoke (1961.) je

mislio kako se to interpretiranje treba svladati na iskopavanjima (terenu), a ne iz prirunika. U svojoj knjizi:

Stratification for the Archaeologist je, izmeu ostalog, rekao: temeljna naela stratifikacije su univerzalna,

svaka vrsta nalazita zahtijeva drugu vrstu iskustva; viegodinja iskustva pri iskopavanju bronanodobnih

gomila, iako korisna, arheologu nee nuno pomoi pri razumijevanju stratifikacije depozita rimskog ili

srednjovjekovnog vremena (tj. mjesta).

Prvo, izmeu praktinih i teorijskih iskustava nema stvarne granice. to istraiva naui na iskopavanjima,

mora se temeljiti na stratigrafskim naelima koja proizlaze iz prijanjih terenskih opaanja. Zato je pogreno

naglaavati jedan aspekt na raun drugog, kao to rade Pyddoke i neki drugi arheolozi. Vjerojatno je, takoer,

8

ope raireno miljenje kako praktina iskustva (tj. empirija) imaju veu teinu od akademskih, krivo za

nedostatni razvoj stratigrafskih koncepata u dosadanjoj arheologiji.

Kao drugo, starost nalazita ne utjee na njegovu stratigrafsku interpretaciju i sposoban prouavatelj

arheoloke stratigrafije e se snai na bilo kakvom nalazitu. Kod primarnog prouavanja, dokumentiranja i

interpretiranja ne treba potovati nikakvo povijesno znaenje razliitih slojeva i elemenata. Naela arheoloke

stratigrafije se moraju baviti, prije svega, s nepovijesnim atributima stratifikacije, jer je samo te mogue

upotrijebiti u univerzalnom smislu. U stvarnosti, brojne jedinice stratifikacije nemaju kao povijesni elementi

nikakvu univerzalnu vrijednost, jer arheolozi veinom prouavaju razvoj prolih drutava s usporeivanjem

kulturnih ili artefaktnih sekvenci (sljedova) raznih nalazita, a ne njihovih stratifikacija.

Znati, to emo dokumentirati i kako interpretirati arheoloku stratifikaciju bilo kojeg nalazita, znai znati

nepovijesne i ponavljajue vidike stratifikacije. Npr.:

Grand Canyon ili bilo koji jarak je jedinstven (neponovljiv) u svakom posebnom trenutku, iako se konstantno

mijenja u druge jedinstvene, nepovratne konfiguracije. Takve individualne pojave, koje se mijenjaju, su

povijesne, no svojstva i procesi, koji stvaraju promjene, nisu.

Drugim rijeima, proces stratifikacije, koji odlikuje Grand Canyon ili poljski jarak, je danas isti, kakav je bio

u daljoj prolosti. Zadaa prouavatelja stratigrafije je identificirati taj proces i njegove komponente, kakvi su

slojevi i interfacijesi.

PROCES STRATIFIKACIJE

Godine 1957. su se u Hong Kongu brojni automobili zaglavili u moru blata koje je s oblinjih breuljaka

naplavilo ulice. Za Edwarda Pyddoka to je djelo prirode javno prikazivalo svu stratifikaciju, koja je

posljedica ispiranja zbog kie, pa je oita dvojna priroda procesa: tone zemlje su bile odloene na ulice tone

zemlje su bile erodirane s breuljaka.

Svi oblici stratifikacije su posljedica takvih ciklusa erodiranja i odlaganja. Sedimentacijske okamine npr.

nastaju na morskom dnu akumuliranjem djelia drugih erodiranih formacija i drugih fragmenata (koji svakako

obuhvaaju, takoer, takve mastodonte industrijskog doba, kao to su teretni brodovi i tankeri). Ti slojevi

blata s vremenom postanu okamine, koje se mogu dii i postati i same rtve erozije. Proces stratifikacije je,

dakle, ciklus erozije i akumulacije, nema jedne bez druge.

U daleko manjem opsegu taj se proces odvija na arheolokim nalazitima. Pored prirodnih sila, kao to su

podneblje, flora i fauna, koje uzrokuju taj proces, ne smijemo zanemariti takoer ljudsko djelovanje. Otkad je

ovjek nauio kopati, to je postala osrednja sila u procesu arheoloke stratifikacije. Bez obzira na razlog,

posljedica prekopavanja zemlje je uvijek nastajanje novih

slojeva (Slika 8.).

Slika 8. Proces arheoloke stratifikacije ima obino za

posljedicu formiranje slojeva (zemlja) i interfacijesa.

Neke slojeve i interfacije stvaraju prirodni faktori s

erozijom i akumulacijom, drugi pak nastaju brim

metodama, npr. kopanjem jama.

9

Proces arheoloke stratifikacije je, dakle, mjeavina prirodnih uzroka erozije i akumulacije isprepletenih s

ovjekovim aktivnostima, s kopanjem i gradnjom.

Dvojnu narav erozije i akumulacije nadopunjuje jo namjerno kopanje i prioritetno odlaganje, kao npr. pri

kopanju gline i zidanju poprenih zidova. Proces arheoloke stratifikacije pokazuje dvojnost jo u nekom

drugom smislu: nastajanje slojeva odgovara stvaranju novog interfacija, esto vie nego jednog. Otpalo lie

oblikuje nov depozit pri emu se, takoer, stvara nova povrina ili interfacij. Drugi slojevi, nastali kod

iskopavanja materijala, imaju nove povrine, ali njihovo formiranje slijedi nastajanju jame, koja je, takoer,

sama interfacij.

Arheoloka stratifikacija je, dakle, sastavljena od depozita (naslaga) i interfacija, obino u jednakom omjeru, a

esto ima drugih vie nego prvih. To je stoga to svi depoziti imaju povrine tj. interfacije slojeva, mnoge

interfacije elemenata, npr. jame, nemaju komplementarni depozit koji formira povrinu. Ti tipovi interfacija

su stratifikacijske jedinice po sebi, to dobro pokazuje dvojnost procesa stratifikacije.

Nakon to su nastali, mogu se ti arheoloki depoziti i interfaciji u kontinuiranom procesu stratifikacije

mijenjati ili unititi. Stoga je proces arheoloke stratifikacije ireverzibilan (neponovljiv). Nakon to je

stratifikacijska jedinica nastala, mogu se lako ti arheoloki depoziti i interfaciji u kontinuiranom procesu

stratifikacije mijenjati. Jedinica je podlona mijenjaju i propadanju i ne moe biti iznova stvorena. Drugim

rijeima, arheoloki stratifikacija je ireverzibilna i to vie u smislu preokreta nego ukinua. Ako arheoloka

stratifikacija nije petrificirana (a rijetko se mijenja u

okaminu), ne moe biti okrenuta ili prevrnuta, a da pri tom ne

bi izgubila svoje izvorno znaenje.

Drugim rijeima, svaka obrnuta (prevrnuta) stratifikacija ima

za posljedicu novu stratifikaciju. Zato situacija prikazana na

Slici 9., bar u pogledu stratuma nije stvarna.

Slika 9. Izgraeni nasip pokazuje gomilu (sloj) obrnutog

materijala vezanog za rano naselje, zatim sloj zemlje i

ljunka pokriven s istim ljunkom. Dakle, pokazuje obrnutu

sekvencu stratifikacije, kakva je postojala prije iskopa jarka.

Ako nema naenih predmeta istovremenih s iskopom jame:

najraniji nalazi su u zadnjem sloju, a najkasniji u prvom.

Nasuprot s ovom prikazanom slikom arheolokih slojeva, ne

moemo prevrnuti ili obrnuti, prije svega zato jer ne ide za

slojem okamina. Izmeu oblikovanja novih slojeva pri

kopanju jaraka i jama, ovjek esto nesvjesno postavlja

artefakte u stratigrafske poloaje koji su suprotni s vremenom

izrade objekata; zato moemo sa stajalita kronologije nai

artefakte u poloajima koji su obrnuti gledajui na one u

kojima su prvotno bili zakopani.

10

Slojevi u tom primjeru nisu obrnuti kao blok (to je u geologiji uobiajena okolnost), ve iskopani kantu po

kantu i u tom procesu preoblikovani su u nove stratume bez obzira na sastav zemlje. Artefakti su u novoj

situaciji, prirodno, postavljeni na glavu, meutim to djelovanje moe slabo utemeljiti koncept obrnute

stratigrafije, koji su prihvatili neki arheolozi. Geoloki sloj krede je samo sloj krede, a nepetrificiran sastav

arheolokog sloja daje ba tome povijesno znaenje. Sve su to jednokratni depoziti glede sastava zemlje,

vremena i prostora. Zato jer se sluajno sauva, stratigrafska sekvenca svakog nalazita takoer je jednokratna

(neponovljiva) kompozicija.

U procesu arheoloke stratifikacije tri su kljuna faktora (koji uvjetuju zakljunu akumulaciju kulturnih

ostataka):

postojea povrina terena prirodne sile (flora, fauna, podneblje) ovjekova djelatnost. Postojei okoli e sa svojim reljefom oblikovati depozitne udubine (rupe). Primjeri takvih udubina su rijena

korita starih vodenih tokova, vojniki jarci, ili zidovi neke prostorije. U drugim primjerima se materijal

jednostavno taloi na dnu udubine, a novi slojevi ne doseu njezine strane. Oblik novog depozita je takoer

ovisan o koliini odloenog materijala i utjecaja, koji na njega imaju prirodne sile i ovjek.

Kada je akumulacija sloja preputena prirodi, zbog sile gravitacije njezina e povrina biti vie ili manje

vodoravna, a sloj e se na rubovima stanjiti. Takvi prirodni depoziti se gomilaju po klasinom obrascu, sloj

nad slojem. Umjetna stratifikacija nije nuno podvrgnuta takvim tenjama.

Lako uoavamo razliku izmeu prirodnih i umjetnih slojeva: pri oblikovanju slojeva vrijedi zakon manjeg

otpora najprije erodiraju najmeki dijelovi i im je vei nagib povrine, jaa je erozija. Umjetni slojevi su

posljedica kulturnih procesa, zemlja je oblikovana po ovjekovim eljama. Ljudi mogu stvoriti slojeve koji

prije odgovaraju nekom apstraktnom nacrtu nego prirodnom slijedu stvari. ovjek, takoer, moe namjerno

previdjeti granice postojee depozitne udubine ili s kopanjem jaraka ili gradnjom zidova stvoriti svoje.

Povijest ovjeanstva od okupljanja oko prvih ognjita pa sve do teritorija modernih gradova je u velikoj

mjeri povijest nastajanja novih depozita ili, drugim rijeima, stratigrafskih granica vlasnitva/trajanja. U

stratifikaciji, koju su oblikovale ljudske zajednice, moemo utvrditi vie tipova slojeva i stratuma.

DEPOZITI U ARHEOLOKIM OKRUENJIMA

U vezi sa sedimentacijskim procesima odlaganja (akumulacije) geolog Sir Charles Lyell je ovako definirao

sloj: Rije stratum znai jednostavno udubinu ili bilo to to je rasprostrto ili nasuto na nekoj danoj

povrini; zakljuujemo, da su svi ti slojevi bili nasuti zbog djelovanja vodepa je svaki put, kad je vodeni

tok, koji je nosio blato ili pijesak, smanjio brzinusediment, koji je prije bio u vodenom toku, zbog svoje

teine potonuo na dno. Tako su bili slojevi blata i pijeska odloeni jedni na druge.

Takvi slojevi su bili depoziti kojih je svakogodinje odlaganje na dnu rijeka i jezera postalo znaajno za

kronologiju zadnjeg ledenog doba u Europi i drugdje. Gornja definicija pokazuje dva druga vidika kod

procesa stratifikacije (dva bitna imbenika u procesu stratifikacije vezana su uz nain i brzinu odlaganja),

sredstva za prijenos materijala i okolnosti u trenutku odlaganja. U geologiji prijenos uzrokuje sila gravitacije,

11

kao to se npr. stijene drobe i kotrljaju nizbrdo, sve dok se negdje ne zaustave. S tog mjesta odnosi daljnja

erozija, sile vjetra i vode, manje dijelove kamenja, sve dok ne izgube svoju snagu, te se komadii ponu sami

taloiti odlagati.

Lyellova definicija ne odgovara u cjelini arheolokim situacijama. U mnogim primjerima arheoloke

stratifikacijske jedinice nisu nasute po povrini, nego su namjerno umijeane s obzirom na specifine potrebe.

Hirst npr. razlikuje tri razreda jedinica arheoloke stratifikacije:

slojevi materijala, odloeni ili akumulirani jedan na drugi (prirodni i umjetni slojevi) elementi koji sijeku sloj (negativni elementi) npr. jame interfacijes elemenata elementi od kojih se sastoje graevine, oko kojih se formiraju slojevi (pozitivni elementi) npr. zidovi tzv. okomiti sloj.

Prvi razred je slian Lyellovom stratumu, drugi i trei nisu povezani s njim. S obzirom na sredstva prijenosa i

okolnosti taloenja, prvi razred treba podijeliti na prirodne i umjetne slojeve. Materijal prirodnih slojeva u

odreenim arheolokim situacijama moe prenijeti ovjek ili priroda. Kada propada zid ili se sam srui ili kad

je jarak napunjen zbog klimatske erozije, materijal do mjesta taloenja prenose, neovisno o njegovom

porijeklu, prirodne sile (sila gravitacije slijedi topografske obrise). Kada je jarak pun ljudskih otpadaka,

sredstvo transporta je ovjek. Zatim, kad je materijal skupljen, formira se u sloju u skladu s prirodnim

okolnostima taloenja. Zbog tih okolnosti povrina depozita e nastojati biti horizontalna, ali jo uvijek se radi

o prirodnim slojevima. U suhom okoliu taj je proces zbog odsutnosti izravnavajue sile vode mnogo slabiji.

Jer je definicija tog razreda slojeva utemeljena na prirodnim okolnostima stratifikacije, sadravaju takoer

takve depozite, koje oblikuju organski procesi, npr. rast busena ili sloj koji je nastao zbog otpalog lia.

Moraju se ukljuiti svi geoloki slojevi, koji se pojavljuju na arheolokom nalazitu, npr. vulkanski pepeo ili

naplavina blata.

Analogno tome materijal iz umjetnih slojeva je u cijelosti ovisan o ljudskoj djelatnosti. Taj tip depozita

premauje prirodne zakone stratifikacije. Kad stratigrafski materijal prenosi priroda, on slijedi topografske

obrise, s iznimkom npr. glacijalnih ili vulkanskih sila.

Prenoenje, koje provodi ovjeka se ne obazire na takve tenje i materijal je bio tisuama godina noen na

mjesto odlaganja preko brda i dolina, iz daleka i izbliza. Veina prirodnih slojeva ima pri nastanku leasti

oblik, a umjetni mogu biti odloeni u ve formiran oblik. esto poloeni kao plohe, umjetni slojevi mogu biti

postavljeni okomito, to je u suprotnosti sa zakonima prirode, prirodnom tenjom da poravna sve do morske

razine.

Dakle, postoje dva tipa umjetnih slojeva:

oni koji se proteu po danom prostoru oni koji se diu nad postojeom povrinom terena. Slojevi koji se proteu po danom prostoru pri akumuliranju slijede zakon superpozicije sloj za slojem. Oni

e imati toliko horizontalnu povrinu u mjeri u kojoj to zahtijeva njihova funkcija koju odreuje ovjek.

Slojevi tog tipa obuhvaaju ljunak na cestama, kune plonike (podnice), na odabranom kraju nalazita

namjerno odloene graevinske i druge materijale i planski popunjene rupe, npr. grobove, jame za kolce i

12

jarke razliitih vrsta. Odlaganje ovih slojeva mijenja topografski oblik nalazita, ali ipak rijetko stvara nove

depozitne udubine, kao to to ine okomiti slojevi.

Okomiti slojevi su, npr. zidovi, neponovljivi tip umjetne stratifikacije i neposredno nisu usporedivi s niti

jednim geolokim slojem. Zato jer ti slojevi neko vrijeme ostanu tvrdi, tvore na nalazitu nove depozitne

udubine. Kada je npr. sagraena zidana kua, stratifikacija izvan i unutar nje e nastajati u razdvojenim

sekvencama, dok zidovi ne propadnu i srue se i dok horizontalni slojevi, koje budu prekrile ruevine, te

razdvojene sekvence ne nadomjesti sa samo jednom. Okomiti slojevi, dakle, kompliciraju arheoloku

stratifikaciju, a s tim i proces iskopavanja i interpretacije. Jedan od vidika te situacije je Wheeler obradio na

jednom od svojih slavnih crtea (Slika 10.). Stratigrafski razlog za to da ne kopamo jarke uzdu zida, je

nalaenje stratigrafskih odnosa okomitih slojeva, prije svega u okomitoj ravnini. Nasuprot tome dobivamo

stratigrafske odnose horizontalnih depozita na horizontalnoj ravnini od kuda, takoer, dolazi uvjerljiv

argument za koncept superpozicije. Okomiti slojevi imaju normalni stratigrafski odnos na horizontalnoj (ili

superpozicijskoj) ravnini, pa su tako kao i svi depoziti postavljeni na tlo (zakon superpozicije).

Slika 10. Jedan od prvih crtea koji je

upozorio na stratigrafske probleme kojima

je uzrok prekidanje slojeva u arheolokom

kontekstu (Wheeler, 1954.)

Prirodni, umjetni i okomiti slojevi imaju

neke zajednike stratigrafske osobine:

) FACIES ili originalna povrina pojam koji koristimo za razlikovanje

originalne gornje povrine sloja od

njegove donje povrine. Razvijen je u

geologiji kao nain za odreivanje

originalne ureenosti (organizacije)

superpozicije. Ako je npr. neka velika

ivotinja ila preko sloja blata, otisci

njenih nogu su na povrini ostavili rupe.

Takve tragove su otkrili u SAD-u, a

sauvali su se tako to su bili napunjeni s

narednim depozitom blata. Donja povrina

tog depozita je imala, takoer, negativ

tragova. Ako bi se slojevi okrenuli,

okrenuo bi se takoer i trag i njegov

negativ i tako bi pokazali kako su se slojevi okamina okretali. Takvo okretanje slojeva se ne pojavljuje na

arheolokim nalazitima, ali je pojam facies ipak koristan. Istraiva moe npr. zato jer slojevi nisu tvrdi,

prouiti facije horizontalnih slojeva Lako je prepoznati facies horizontalnih slojeva, meutim kod okomitih

13

slojeva, npr. zidovi, razlikujemo vie originalnih facija ili gornjih povrina (vanjskih, izvrgnutih atmosferskom

utjecaju). Originalna gornja facies (horizontalni facies) zida je njegova povrina do visine krova i rijetko je

sauvana u stratigrafskom zapisu, zbog toga to nije cijela kua bila zasuta, prije nego to je propala prirodnim

putem kao u Pompejima. Takoer zidovi imaju vertikalni facies oko vrata i prozora (bone strane zida tj.

okomite povrine zida).

Kad kaemo kako stratigrafski odnosi meu slojevima nastaju tako da na postojee slojeve legne novi depozit,

poslije su depoziti, koji lee na vertikalnim faciesima okomitih slojeva isto tako poloeni jedan na drugog kao

kod obinih horizontalnih slojeva. Vertikalna iskopavanja protiv kojih je istupio Wheeler (Slika 10b),

unitavaju te stratigrafske odnose, formirane na vertikalnoj ravnini kao posljedica umjetnih okomitih slojeva.

Dakle, sve jedinice arheoloke stratifikacije imaju facije bit e obraeni kao interfaciji slojeva. ) OBRISI (KONTURE) GRANICA te linije, ili obrisi, definiraju prostorni opseg svake jedinice stratifikacije u horizontalnoj i vertikalnoj dimenziji. Na arheolokim nacrtima rijetko su prikazane, a najee

ih nalazimo u prikazima presjeka (npr. Slika 10.). Zato jer je stratifikacija stanje superpozicije i zato jer je

veliina i opseg prekrivanja sloja razliita, na povrini odreenog razdoblja u topografskom razvoju nalazita

se pojavi kao dio obrisa povrine danih slojeva. Obrisi granica, dakle, nisu jednaki obrisima povrine.

) OBRISI POVRINE linije (Slika 11.) koji prikazuju topografski reljef povrine slojeva ili skupine jedinica stratifikacije. Na tlocrtima su izraeni na temelju serija izmjerenih visinskih toaka i ne predstavljaju

primarnu dokumentaciju, kao to to ine obrisi granica. Obrisi granica se mogu pojaviti na planovima i

presjecima, a obrise povrine nalazimo obino na planovima. Oba koncepta su bila dugo vremena u upotrebi u

geolokoj stratigrafiji i isto tako u arheologiji, ali su rijetko bila pravilno usklaena, poto se njezine funkcije

prilino razlikuju.

Slika 11. Svaki sloj ima obris granice

(graninu liniju) koja oznaava na

tlocrtu njezine horizontalne granice.

Topografski aspekt slojeva je prikazan

sa serijom izohipsa, nacrtanih na

podlozi dokumentiranih visina, tj.

visinskih toaka na povrini svakog

sloja.

) OBUJAM I MASA kombiniranjem dimenzija obrisa granica i obrisa povrine doznajemo volumen i masu arheoloke jedinice stratifikacije. Veina slojeva ima unutar svoje mase brojne prenosive nalaze tj.

predmete kronolokog, kulturnog ili ekolokog znaenja.

) STRATIGRAFSKI POLOAJ sve jedinice stratifikacije imaju u stratigrafskoj sekvenci nalazita svoj poloaj, vaan za relativnu kronologiju. Pokretni artefakti ne moraju neposredno pomoi pri odreivanju tog

poloaja, ve se on temelji na prouavanju interfacijalnih odnosa meu jedinicama stratifikacije.

14

) KRONOLOGIJA Svaka stratifikacijska jedinica nastala je u odreenom vremenskom razdoblju, koje mjerimo u godinama, ali

ga u mnogim primjerima ne moemo definirati jer je ovisan o brojnim vremenski odredivim artefaktima,

naenim u depozitima nalazita.

Otkriti kronologiju neke jedinice stratifikacije je u prouavanju arheoloke stratifikacije sekundarna zadaa.

Na iskopavanju se moe vriti interpretiranje i dokumentiranje stratifikacije, ne kako bi odmah pazili na

kronologiju, mada je u mnogim primjerima poznavanje starosti depozita izvanredno korisno, te moe

sugerirati stvari, koje bi drugaije ne bi vidjeli (npr. pri uzimanju vie rutinskih uzoraka zemlje).

Kronologija odreene stratifikacijske jedinice ne moe nikada zamijeniti njezin poloaj u stratigrafskoj

sekvenci nalazita, a moe biti u suprotnosti s vremenskim odreenjem preostalog dijela sekvence. Problemi

te vrste se esto pojavljuju kod drva. ak u mjestima, kakvi su Benetke i Amsterdam, ne moemo openito

tvrditi, kako su gornji dijelovi svake zgrade, pa neka su od opeke ili mramora, mlai od temelja na kojima

stoje. U njih esto idu drveni stupovi, koji mogu zgnjiliti i zato se zamjenjuju bez da natete zgradi nad

njima. (Lyell)

U takvim primjerima stratifikacijska jedinica je istovremeno takoer artefakt i kao cijeli objekt lako je

transportiran u cjelini. Taj tip preraenih stratigrafskih jedinica se moe postaviti u stratigrafski poloaj, koji

je puno raniji (kao u Lyellovom primjeru) od stvarne datacije objekta. Ipak datacija ne utjee na stratigrafske

odnose jedinica otkrivenih na iskopavanjima.

Razlog za to je injenica da arheoloku stratifikaciju moemo dokumentirati u sadanjem stanju. Iako su se

nalagali stoljeima, slojevi na nalazitima su podvrgnuti stalnim promjenama. Uzronici tih promjena mogu

biti ivotinje koje ruju, prirodne sile, ali i, to vidimo na veini nalazita, ljudska djelatnost. Stratifikacija je

zato dokumentirana kao pojava sadanjosti. Na podlozi te dokumentacije moemo interpretirati povijest

nalazita; prije svega na podlozi sauvanog stratigrafskog materijala, te jo s prouavanjem drugih vidova

nalazita, od njegovog topografskog poloaja do najmanjeg fragmenta ostavtine, naenog u slojevima. Zato

jer stratifikacija nalazita nije statina pojava, nego se mijenja kroz vrijeme zbog razliitih initelja, kojih

veina nesvjesno utjee na teren, je, takoer, stupanj sauvanosti elemenata svih razdoblja prilino sluajan.

Zato prije samog iskopavanja nije mogue tono znati, to sadri nalazite u svojoj stratifikaciji.

Tono poznavanje je povezano s povijesnim znaajem stratifikacije. Zato jer to prije iskopavanja nije mogue

konstatirati, mora se istraiva osloniti na svoje poznavanje nepovijesnih vidika arheoloke stratifikacije.

Kako to skroz tvrdimo, moemo te aspekte lako, mehaniki dokumentirati, jer se pojavljuju uvijek iznova u

istim oblicima. Povijesna interpretacija poinje odmah potom kad su ti aspekti (arheolokog iskopavanja)

dokumentirani kao nepovijesne stratigrafske jedinice.

Ovdje su obraene tri nepovijesne jedinice arheoloke stratifikacije:

prirodni sloj (erozija i sl.) umjetni sloj (improvizirane ljudske graevine za privremeno stanovanje) okomiti sloj (poetak stalnog naseljavanja). Povijesno gledano te su jedinice razdvojeno stupile u arheoloku stratifikaciju.

Prva je bila prirodni sloj, koji je prekrio ljudske ostatke, jo prije nego je ovjek poeo stvarati slojeve, koji

nisu odgovarali prirodnim mjerilima. Tako napravljeni umjetni slojevi su se pojavili moda tada, kada se 15

ovjek poeo stalno naseljavati i graditi improvizirane zgrade za privremeni boravak ili druge funkcije.

Konano se s poetkom stalnog naseljavanja u osvit urbanizacije, pojavio okomit sloj. Ipak, slojevi

predstavljaju polovicu prie o stratifikaciji, jer su stratifikacijske mase posvud odvojene s interfacijalnim

povrinama i obrisima (linijama).

6. INTERFACIJI U ARHEOLOKOJ STRATIFIKACIJI Arheoloka stratifikacija je kombinacija slojeva i interfacija. Moemo tvrditi kako su sloj i njegov interfacij ili

povrina u stvarnosti jedna pojava, ali ipak treba to dvoje kod stratigrafskih prouavanja esto razlikovati,

prije svega zato jer su neki interfaciji nastali s unitenjem slojeva, a ne njihovim akumulacijom (odlaganjem).

Dakle, postoje dva tipa interfacija:

oni koji tvore povrinu sloja (interfacies sloja) oni koji su povrine same po sebi i koji su nastali odstranjivanjem prije postojee mase stratifikacije (interfacies elementa).

U geologiji ta dva tipa openito odgovaraju leitu sloja diskordanci.4 Povrine slojeva ili leita

jednostavno oznaavaju sukcesivne poloaje povrine, koje je moglo (biti) morsko ili jezersko dno ili

pustinja, kamo je bio odloen materijal, iz kojega su sada formirane okamine

Diskordance su povrine same po sebi i oznaavaju ravnine na kojima je prije bila postojea stratifikacija,

zbog erozije djelomino unitena.

U arheolokoj stratigrafiji su diskordance oznaene kao interfacies elemenata, a leita slojeva kao

interfacies razdoblja. Interfacies razdoblja moe biti sastavljen od interfacija elementa (npr. jame) i povrine

slojeva tj. interfacija sloja.

INTERFACIES SLOJEVA

Postoje dva osnovna oblika interfacija slojeva:

horizontalni okomiti. To su povrine slojeva, koje su bile odloene vie ili manje horizontalno, ili pak vertikalne povrine okomitih

slojeva, npr. zidova.

Opseg tih interfaciesa uglavnom je jednak opsegu slojeva iju povrinu tvore. Dakle, zato to imaju iste

stratigrafske odnose kao depoziti, dobiju broj sloja, te su dokumentirane kao dio depozita. Horizontalne oblike

dokumentiramo na nacrtima, koji pokazuju obrise granice sloja (Slika 11., jedinica 10) i s tim, takoer,

granice interfacija. Oblik, odnosno, topografija horizontalnih interfacija slojeva je dokumentirana pomou

serije visinskih toaka koje kasnije lako pretvorimo u izohipse.

Interfacies okomitog sloja je dokumentiran s crteom ili s visinama (Slika 12.). Oni nemaju obrise povrine

kao horizontalne interfacije zato jer idu u vertikalne povrine, ve samo granice. Ipak moemo njihove obrise

granica dokumentirati na uobiajen nain.

4 Ako dva sloja nisu vremenski kontinuirano taloena, onda mogu biti pod nekim kutom. Takav odnos slojeva se naziva diskordanca. 16

Slika 12. Sondgate Castle u blizini Folkestona u

Kentu

Oba tipa interfacija slojeva jednostavno oznaavaju

vrijeme izmeu nastanka odreenog sloja i njegova

prekrivanja. esto je takve promjene mogue

raspoznati, posebno kad su ti depoziti bili sastavljani od

neutvrenog materijala. Isto tako moemo depozit i

njegov interfacij ili povrinu obraivati kao istu jedinicu

stratifikacije.

INTERFACIES ELEMENATA

Postoje dva tipa interfacija elemenata:

horizontalni vertikalni. Ti interfaciji nastaju unitenjem prije postojee

stratifikacije. Tako formirani interfaciji elemenata

stvaraju svoje podruje i povrinu. Zato su njihovi

stratigrafski odnosi znaajni za njih i nisu isti kao

stratigrafski odnos sloja s kojim su povezani.

Interfaciji elemenata su, dakle, jedinice stratifikacije

same po sebi, treba im dati broj sloja, moraju imati

svoj niz utvrenih stratigrafskih odnosa s drugim jedinicama stratifikacije, i svoje obrise granica i povrina.

Horizontalni interfaciji elemenata

Horizontalni interfaciji su povezani s okomitim slojevima i oznaavaju ravnine, na kojima su dijelovi takvih

depozita bili uniteni. Mogu se pojaviti, kad zid, zbog prirodnih uzroka, propadne, te se srui. Mogu biti,

takoer, posljedica djelominog unitenja graevine zbog prerade (kao na Slici 12.). Ti interfaciji su esto

dokumentirani, kao da bi bili planovi originalnih zidova, na kojima su svi kameni tono nacrtani. Zato su

dokaz za razdoblja, koja su esto puno mlaa od konstrukcije zida i mogu predstavljati njegovu degradiranu

upotrebu, npr. potporu za kasniju drvenu graevinu. Ti interfaciji moraju zato biti najprije dokumentirani s

pomou podrobnog pregleda povrine, s ime moemo otkriti tragove kasnije upotrebe.

Vertikalni interfaciji elemenata

Vertikalni interfaciji su posljedica kopanja rupa (jama) te ih nalazimo na veini nalazita, a horizontalni

interfaciji se pojavljuju na nalazitima sa zidanim graevinama ili tamo gdje su se sauvale drvene graevine.

Funkcije spomenutih rupa su bile razliite, npr. jarci, jame, grobovi, jame za kolce Te interfacije esto

dokumentiraju kao dio depozita s kojim su ispunjeni, a ne kao posebne jedinice stratifikacije. Pri tome esto

uspostave odnose meu slojevima u jami i slojevima koji okruuju jamu, ne kako bi bili pozorni na originalni

interfacies, koji tvori stranice jame, to zamrsi dokumentaciju takve vrste. Kako se vidi na Slici 13., izmeu

17

stratifikacijskih jedinica moe postojati vie razliitih odnosa. Ti odnosi se temelje na fizikom dodiru

stratifikacijskih jedinica i na konceptu relativnog vremena.

Slika 13. Meu arheolokim

stratifikacijskim jedinicama mogu biti tri

vrste odnosa, koji su ovdje prikazani u obliku

dijagrama: A mogu biti bez neposrednog

stratigrafskog odnosa; B mogu biti u

odnosu superpozicije; C ili su povezane

kao dijelovi istog originalnog depozita.

Jedan od problema, koji uzrokuju vertikalni interfaciji, je doputanje premjetanja obiajnih uzoraka odlaganja

na nalazitu. Kad su rupe napunjene, slojevi na njihovom dnu lee nie od drugih istovremenih depozita izvan

rupe ili jame. Slojevi na dnu jame budu u stratigrafskom odnosu s mnogo starijim stratifikacijskim jedinicama.

Ako interfacij jame obraujemo kao apstraktni sloj, te je odgovarajue dokumentiramo, bit e slojevi na dnu

jame povezani, takoer, s interfacijom. Ako upotrijebimo zakon stratigrafskog redoslijeda, dobit e slojevi u

jami, u stratigrafskoj sekvenci nalazita, svoj pravi poloaj. Ti slojevi su, naime, mlai od interfacija jame,

koji je mlai od najmlaeg depozita, kroz kojeg je iskopana.

Zato jer vertikalni interfaciesi elemenata nisu povrine slojeva, ve povrine same po sebi, na tlocrtima ih ne

moemo dokumentirati, kao to moemo dokumentirati interfacij sloja. Pri dokumentiranju interfacija sloja na

tlocrtu, obino se ucrtaju neki detalji kompozicije sloja, tako da tlocrt ne izgleda kao jednostavna povrina sa

izohipsama, ve kao povrina sastavljena od zemlje i kamenja. Vertikalni faciesi elemenata moemo na tlocrtu

dokumentirati pomou povrine s izohipsama, jer nema nieg drugog osim povrine (jer nije nita drugo do

povrina).

INTERFACIES RAZDOBLJA

Kad se nagomila odreen broj slojeva i interfacija, koji oblikuju masu, stvoren je korpus stratifikacije. Ako je

stratifikacija dovoljno debela i kompleksna, moemo je razdijeliti u formacije, kao u geologiji.

Svaka cjelina okamina, koja ima odreeno skupno znaenje, npr. porijeklo, starost ili sastav. Tako

govorimo o stratificiranim i nestratificiranim, slatkovodnim i morskim, vulkanskim i vodenim, starim i

mladim, metamorfnim i nemetamorfnim formacijama. (Lyell)

U arheologiji moemo ustanoviti formacije pomou kulturnih, kronolokih ili funkcionalnih mjerila. Tako

moemo govoriti o rimskim ili srednjovjekovnim, prapovijesnim ili povijesnim, konstrukcijskim ili

destrukcijskim formacijama. Odreen broj formacija moe na nalazitu sastavljati stratifikaciju kakvog

razdoblja ili perioda. Svako razdoblje e imati interfacij, koji je povrina, sastavljena iz brojnih interfacija

slojeva i elemenata. Interfaciji razdoblja su dokumentirani na arheolokom nacrtu (planu).

Interfacij razdoblja je ekvivalentan cijeloj povrini terena, koja je u istom vremenu tvorila hodnu

povrinu (Wheeler). Ta definicija treba takoer zahvatiti druge, ne-podne povrine (nepodzemne), npr.

povrine okomitih slojeva. Ako je nalazite relativno jednostavno, prepoznat emo interfacij razdoblja ve kod

iskopavanja. Na kompleksnijim nalazitima se moe desiti da te kompozitne interfacije nije mogue definirati,

18

dok se ne analiziraju nalazi. Naravno, te podjele su se temeljile na stratifikaciji nalazita, koja se sauvala

sluajno. Razdoblja zato nee neposredno zrcaliti promjene u kulturi, koja ne slijedi prevrtljivost (udljivost)

odlaganja na nalazitu. (McBurney)

Meutim, isto tako ili jo vie, udljivost sauvanosti stratifikacije odreuje odnose i korelacije meu

podjelom nalazita na stratigrafska ili druga razdoblja i faze ljudske kulture.

Na svakom nalazitu, koje sadri vertikalne interfacije elemenata, bit e dijelovi povrina nekih interfacija

razdoblja uniteni. Te povrine moemo definirati kao interfacije unitenja.

Osim nekih iznimki (Slika 21.) ti su oblici negativnog svjedoanstva neodgovarajue dokumentirani. U

objavama su ti interfaciji unitenja esto prikazani konvencionalno, s jakom crtom, to oteava razlikovanje

tih povrina od obrisa granica elemenata, koji stvarno pripadaju nekom odreenom razdoblju. Jo ee ih se

jednostavno previdi i njihove povrine ucrtaju pomou serije prekinutih crta, s kojima je prikazana

istraivaeva hipoteza o originalnom opsegu stratifikacije. Meutim, stratifikacija je zapis koji ima i pozitivne

elemente (depozicija) i negativne (erozija ili unitenje). Obje treba jednako dokumentirati.

7. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOKI PRESJEK Arheoloki presjek je crte okomitog presjeka kroz zemlju, kojeg dobijemo okomitim rezanjem stratificirane

mase. Na presjeku su prikazane dvije stvari: slika okomite ravnine stratuma i razliiti interfaciji meu

slojevima. Presjeci su zato slike uzorka superpozicije na nalazitu. Ako su na crteu ucrtane interfacije,

moemo iz njega ekstrapolirati dio stratigrafske sekvence nalazita. U nekom smislu presjeci nam pokazuju

neto o sekvenci, a tlocrti ne. Sve donedavno su se arheolozi za sva pitanja stratigrafske sekvence oslanjali

skoro samo na presjeke, te su ih obraivali s previe straha:

Opis presjeka moraju napraviti voe i njegovi pomonici, jer je to najsubjektivniji i najtei dio opisivanja, a

istodobno jedan od najvanijih vrsta dokaza. Do sada jo nismo nali potpuno objektivni nain za opisivanje

presjeka. Crte je u cijelosti ovisan o potpunosti tog crtanja, jer provjeravanje po zavrenom iskopavanju nije

vie mogue. (Alexander)

S tom izjavom se danas nije mogue sloiti u vie toaka. Prvo, sad je presjek mogue provjeriti drugima

(jednako valjanim) podacima za vrijeme i poslije iskopavanja. Drugo, nikako nije pravilo, da voa ima

monopol nad potpunosti ili crtakim sposobnostima. Tree, dokumentiranje presjeka je jedna od mnogih

zadaa dokumentiranja, koju bi morao biti sposoban obaviti svaki pristojan lan ekipe. Pod uplivom

Wheelerijanskog uenja presjek je dobio u stratigrafskim studijama znaaj koji nije previe opravdan. To su

uvaavali istraivai velikih povrina, npr. Barker, koji je pokuao dosei pravu ravnoteu izmeu

dokumentiranja presjeka i tlocrta. Ipak, istovremeno s tom promjenom nisu kritiki provjeravali prirodu

(narav) tlocrta i presjeka, te njihovo znaenje u arheolokoj stratigrafiji.

RANI ARHEOLOKI PRESJECI

Meu ranijim presjecima nalazimo, prije svega, skice grobnih gomila (Low, Montelius). Openito ti presjeci

nisu dokumentirali stratifikacije, ve su prije bili dijagrami, koji su pokazivali konstrukciju gomile i grobne

komore. Ili su za topografskim crteima, a ne za stratigrafskim dokumentima.

19

Isto vrijedi za mnoge presjeke koje su napravili Pitt-Rivers i njegov uenik H. St. George Gray. Ti presjeci su

bili bolji ili manje jednostavni topografski presjeci zemlje pod arheolokim depozitima. Metodu crtanja tih

presjeka, koja je jo uvijek u upotrebi, su preuzeli iz geologije.

Daljnje utjecaje geologije na arheoloke presjeke nalazimo u kolonadnim presjecima, namjera kojih je bila

pokazati superpoziciju i relativnu debljinu stratuma podruja, koji ga predstavljaju, pod uvjetom da su

nacrtani u mjerilu. Njihova glavna namjena je omoguiti bez i iscrpan uvid u stratigrafiju podruja i

usporedbu s drugim podrujima. (Grabau)

Ti presjeci imaju oblik dugih okomitih traka iji su renjevi razliitih debljina nataloeni jedan na drugom kao

sveanj karata, a predstavljaju stratifikaciju neke lokacije. Tu ideju su prenijeli u arheologiju. U pisanom ju je

obliku posebno upotrebljavao Lukis, a u crteu Lombart. Zato jer se oslanja na veliki opseg i pravilne uzorke

superpozicije geolokih stratuma, koncept i opravdanost kolonadnog presjeka ne moemo zanijekati. Ipak,

rijetko moemo arheoloke slojeve na irem podruju korelirati, jer obino imaju manji opseg. Zato ima

kolonadni presjek u arheolokoj stratigrafiji manju uporabnu vrijednost, iako je ideja o takvim

reprezentativnim slikama naila na opu naklonjenost.

Profili bi trebali biti izabrani tako da bi, kao prvo, dali reprezentativan pogled na stratigrafiju nalazita na

odreenoj toki i drugo, kako bi jasno dokazali sekvencu nalazita. (Browne)

Zbog prilino jasnih geolokih stratuma u donjoj toci, daje sekvenni presjek skoro uvijek reprezentativnu

okomitu sliku stratifikacije tog podruja. U tim jednostavnim presjecima obino imamo, sloj za slojem,

neposrednu korelaciju meu fizikim (ureenim po zakonu superpozicije) i vremenskim odnosima

stratigrafske kolone. Drugim rijeima, kolonadni presjeci daju uvijek jednolinijsku sliku stratifikacije kakvu

na arheolokom nalazitu dobijemo kada se pri uzimanju uzorka odluimo za kopanje (buenje).

Kod iskopavanja, nalazimo takve jednolinijske sekvence obino u slojevima, koji ispunjavaju manje jame,

gdje depoziti jednostavno lee jedan na drugom. Vjerojatno je to jedan od razloga za to, da su arheolozi tako

oduevljeni iskopavanjem jama i analizom jamskih skupina artefakata nasuprot drugim disparatnim

depozitima, koji se pojavljuju drugdje na nalazitu.

injenica je, kako veina nalazita producira vielinijske stratigrafske sekvence takve kompleksnosti kakva bi

zbunila mnoge geologe.

Na tim kompleksnim nalazitima, nekoliko presjeka moe dati reprezentativnu sliku stratigrafske sekvence

nalazita. Isto tako je na takvim kompleksnim nalazitima iznimno teko unaprijed izabrati liniju presjeka,

koja bi dala reprezentativnu okomitu sliku stratifikacije, jer usmjerenje povrinskih elemenata moda ne

odgovara onima pod povrinom.

Pored toga, presjeci dokumentiraju fizike odnose stratifikacije na odreenoj toci. Sa strane od povrine

presjeka dobijemo esto drugaije odnose, zato presjeci daju prije pojednostavljenu nego reprezentativnu sliku

stratifikacije ili stratigrafije sekvence kompleksnog nalazita. Iskopavanje u Lower Brook Streetu u

Winchesteru je dalo, npr., vie od deset tisua stratifikacijskih jedinica (Harris) i to na podruju velikom

priblino 20x30x2 m. Pri tako kompleksnoj stratifikaciji takvog urbanog nalazita bilo bi jako teko dobiti

presjek, koji bi bio malo vie reprezentativan od samog presjeka.

Ipak, opa ideja o arheolokom presjeku kao slici stratigrafske sekvence nalazita razumljivoj samoj po sebi,

jo uvijek prevladava. Za stratigrafsku sekvencu smatrano je odlaganje ili stvaranje pojedinanih

20

stratifikacijskih jedinica kroz vrijeme u odnosu prema kompozitnom stanju stratifikacije, u kojem su te

jedinice naene. Ideja je prikladno prikazana na Slici 7., gdje se definiranje stratigrafskih odnosa meu

depozitima smatra nepotrebnim, jer su, vjerojatno, mislili, kako se mogu razabrati ve s crtea presjeka. To

moe vrijediti kod jednolinijskih presjeka jama, a kada naemo na nalazitu druge stratifikacijske jedinice,

koje je stvorio ovjek, npr. okomite slojeve, tada mora istraiva eksplicitno navesti njihove stratigrafske

odnose. Za razliku od slojeva u jamama, te se jedinice, koje je stvorio ovjek (ili interfaciji u drugim

primjerima), teko usklauju s geolokim konceptima pravilne superpozicije i zato ih nije mogue obraivati

kao takve.

Tip profila, kakav je predstavljen na Slici 7., razvio je Wheeler izmeu dva svjetska rata. Zato bi bili

nepravedni, ako bi u zapisu, kakav je prikazan na Slici 7., traili iskljuivo stratigrafske motive.

Sada jo neto o sistemu numeriranja. Slojeve ili stratume treba numerirati od vrha reza nadolje, tako da se

brojevi veinom gomilaju u obrnutom rasporedu, te e zadnji sloj (na vrhu) nositi broj 1. S tim neloginim

postupkom nije mogue prestati, jer treba sitnim nalazima dati brojeve slojeva, tako kako ih nalazimo, a ne da

ekamo cijeli presjek. (Wheeler)

Drugim rijeima, numeriranje slojeva je nastalo vie kao vidik dokumentiranja artefakata, nego slojeva.

Dokumentiranje artefakata je pitanje njihove provenijencije i to je bilo ureeno s dodavanjem broja sloja, u

kojem je artefakt naen, i oznaavanjem nalaza tim brojem. Dokumentiranje slojeva (i interfacija) je bilo, sa

stratigrafskog stajalita, dovreno s izradbom crtea presjeka. Koncept jednolinijske stratigrafske sekvence i

kolonadnog presjeka prisutan je takoer u Wheelerovim povezivanjima redoslijeda brojaka i redoslijeda

gomilanja.

Zato se moglo jo do prije nekoliko desetljea neposredno povezati koncept stratigrafske analize sa crtanjem

presjeka. Arheolog se morao odluiti glede razlika meu razliitim slojevima, zidovima, jamama i drugim

elementima u zemljanom profilu. Kad su odredili i nacrtali granine crte, interfacije, mislili su kako je analiza

stratifikacije gotova. Vjerojatno se je s poetkom urbanih iskopavanja S. S. Frera u Verulaniju, gdje su

naletjeli na puno kompleksnih stratigrafskih situacija (1958.), taj odnos poeo postupno mijenjati. S

vremenom su spoznali kako je stratigrafski materijal na podruju iskopavanja (za razliku od toga u presjecima,

koji tvore njegove stranice) vaniji od presjeka za potpunije razumijevanje stratigrafske sekvence. Informacije

s tih podruja su bile odgovarajue dokumentirane u obliku opisa stratigrafskih odnosa.

Na suvremenim iskopavanjima, npr. takvim kakve vodi Odsjek za urbanu arheologiju Londonskog muzeja,

bitan je stratigrafski materijal dokumentiran na unaprijed izraenim obrascima, koje treba obraivati kao

temeljnu stratigrafsku dokumentaciju svakog nalazita. To je zato, jer sadri sve stratigrafske odnose, koji se

pokazuju u bilo kojem presjeku nalazita, i takoer sve odnose na drugim dijelovima podruja iskopavanja.

Ako su takve informacije precizno dokumentirane u opisu za svaku stratifikacijsku jedinicu na nalazitu,

moemo opravdano pretpostaviti kako moemo konstruirati stratigrafsku sekvencu ne kako bi uzeli u obzir

bilo koji drugi izvor skupa s presjekom.

U suvremenoj arheologiji ima takoer takvih koji tvrde kako su presjeci danas zastarjeli. Meutim, kao to

vrijedi za sve druge vidike arheoloke stratigrafije, imaju takoer i presjeci znaaj koji se ne moe drugaije

postii. Prirodni presjeci daju treu dimenziju oblika terena, a druge dvije ve imamo na tlocrtu. (Grabau)

21

Premda nema dvojbe kako je arheoloka stratigrafija u prolosti previe vanosti pridavala presjecima,

reakcija na to pretjerivanje ih ne smije ukinuti. Njihovu upotrebu treba uravnoteiti s drugim stratigrafskim

metodama, kao to su opis i tlocrt.

TIPOVI ARHEOLOKIH PRESJEKA

Postoje tri sredinja tipa arheolokih presjeka:

stojei sluajni (nisu nastali arheolokim iskopavanjem, ve pri graevinskim aktivnostima) kumulativni. Najee upotrebljavan je stojei presjek, jer je u tijesnoj vezi s Wheelerijanskim metodama iskopavanja sa

serijama meuprostornih zidova (kontrolnih profila). Stojei presjek nastaje u toku iskopavanja, kad

odstranimo susjednu stratifikaciju. Moe se pojaviti uzdu glavnih granica iskopavanja, na objema stranicama

meuprostornih zidova, ili kao profili, koji nastaju kod vertikalnih iskopavanja, namijenjenih rjeavanju

stratigrafskih pitanja ili analizi elemenata. Obino ostanu meuprostorni zidovi sve do kraja iskopavanja, kad

se pone s dokumentiranjem njihovih stojeih presjeka.

Brzina u toj fazi je sudbonosna (kobna), jer treba na toj toci napraviti potpunu interpretaciju glavnih

razdoblja i odnosa meu svim slojevima. Kad crtamo svaki pojedinani sloj ili svaki element, uspostavljamo

njegov odnos prema drugim slojevima. (Webster)

Ipak imaju neki istraivai potekoe pri definiranju interfacija meu slojevima, a u takvim situacijama mogu

potivati da esto pomae, ako pogledamo presjek obrnut (tako da se leima okrenemo prema presjeku,

savijemo gornji dio tijela glavu meu noge, i pogledamo nazad), iz tog neobinog poloaja esto je mogue

opaziti detalje, koje pri normalnom pogledu ne vidimo. (Atkinson)

Presjek se crta od vrha do dna. Ta metoda ima neke posljedice.

Prvo, stratigrafski uspjeh iskopavanja je skoro u cjelini ovisan o dokumentaciji presjeka, pa taj mora biti

nacrtan u mirnom ozraju pri kraju iskopavanja. Drugo, ako presjek nije dokumentiran sve do kraja, moe se

dogoditi da bude njegova stranica brzo erodirana. Zbog toga je mogue da meu iskopanim depozitima i

mnogo kasnije zapaenim odnosima na stranici nekad susjednog presjeka, bude malo korelacija. I ako se sloj

ne pojavi u presjeku, moe se dogoditi, da ga nee biti u stratigrafskoj dokumentaciji. Neke od tih prepreka

moemo izbjei, ako stojei presjek dokumentiramo usporedno s iskopavanjem, to je Wheeler napravio

barem jedanput.

U nekim primjerima opisane Websterove metode vie odgovaraju npr. pri sluajnim presjecima. To su profili,

koji nisu nastali arheolokim iskopavanjima, nego kod graevinskih radova. Dobro je da moraju arheolozi

dokumentirati sluajne presjeke kao cjeline od vrha do dna. Kada nije mogue izvriti iskopavanja, ostat e taj

tip presjeka, naravno sa zadrkom da opaanja na njemu nisu bila provjerena iskopavanjem.

Pred skoro deset godina (~1977.) Philip Barker je, kao alternativu meuprostornim zidovima i njihovim

stojeim presjecima na nalazitu, predlagao upotrebu kumulativnih presjeka. Njegova metoda se razlikovala

od Wheelerove po tome to je unijela u presjek sve iskopane depozite. Po toj metodi se kopa do unaprijed

odreene linije, a zatim se nacrta presjek. Zatim se kopa s druge strane linije. Svaki put, kad kod iskopavanja

dosegnemo tu liniju, nacrtat emo presjek to ima uvaavanja vrijednu prednost pred presjecima urezanim

22

na nekoj imaginarnoj liniji pa moemo tako odrediti mjesto presjeka posebno velikih elemenata, kakvi su

graevina ili bedem, koji u ranijim fazama iskopavanja nisu vidljivi. (Barker)

Ta prednost je malena u usporedbi sa stratigrafskom prednou koju dobijemo tom metodom. S kumulativnim

presjekom dobiva se neposredna korelacija izmeu stratigrafskih injenica, dokumentiranih u presjeku i istima

na tlocrtima. Za ilustraciju se moemo sjetiti kako se dimenzije sloja, dokumentirane na stojeim presjecima,

rijetko slau s istima na tlocrtima sloja. Drugim rijeima, sekvenca stratifikacije, dokumentirana na jednom od

Barkerovih kumulativnih presjeka, jednaka je iskopanoj sekvenci. Stratigrafsko iskopavanje je proces

odstranjivanja slojeva nalazita u obrnutom redoslijedu od njihova odlaganja i to tako da iskopavanja slijede

prirodni obris i oblik sloja. Tako kako je odstranjen sloj za slojem, tako su kumulativnim presjekom

dokumentirani jedan za drugim. Kumulativni presjek odgovara zahtjevima moderne teorije arheoloke

stratigrafije bolje nego svaka druga metoda dokumentiranja presjeka.

Ako je iz bilo kojeg razloga poeljno, da su na nalazitu jedan ili dva meuprostorna zida, moemo stojei

presjek dokumentirati kumulativno usporedno s iskopavanjem. Po starim pravilima trebalo je meuprostorne

zidove zadrati do kraja iskopavanja jer su iskopavanja esto otvorila nova pitanja interpretacije, zbog

ega se za rjeenja trebalo vratiti vidnom presjeku. (Kenyon) Ovaj argument ima malo stratigrafske osnove,

jer to dublje kopamo, gornji slojevi postaju manje relevantni za elemente ranijih razdoblja. S kumulativnim

presjekom se uvijek moemo vratiti vidnom presjeku, premda u dokumentarnom obliku; moda se arheolozi

ne uzdaju posve u svoju dokumentaciju. Za sve ove presjeke stratigrafska je vrijednost ovisna o postupku s

kojim su nacrtani (presudna je preciznost kojom su presjeci crtani).

IZRADA ARHEOLOKIH PRESJEKA

Graham Webster je definirao tri postupka za izradu arheolokih presjeka:

) realistina ) stilizirana slojevi oznaeni brojevima, naznaene linije interfacija ) kompromisna neki tipovi interfacija su tretirani kao jedinice stratifikacije: na crteima presjeka ih se prikazuje brojevima, ali se odstranjuju druge interfacijske crte.

Prve dvije metode su prikazane na Slici 14. Po realistinoj metodi su razlike meu depozitima prikazane s

promjenama u sjenanju Deblje crte su tamo gdje imamo kamene zidove i geoloku osnovu. Ta je metoda

valjana jer zanemaruje sva jasna razgranienja koja istraiva moe pretpostaviti, a nisu bila vidna. (Webster)

Iz toga proizlazi protuslovlje, koje je bjesnjelo u arheologiji od trenutka kad ga je prije nekoliko desetljea

aktivirao Wheeler (1954.). Odnosi se na prepoznavanje interfacija u arheolokoj stratigrafiji. Interfaciji nisu

materijalni objekti, kao to su to slojevi, nisu vidljivi, te ih treba definirati prouavanjem i razluivanjem

razliitih stratuma. Granice stratuma, obrisi njihovih granica u dubinu, duljinu i irinu su linije interfacija. Ako

arheolog moe prepoznati slojeve, s tim definira takoer njihove interfacije i takve interfacije bez slojeva,

kakve su jame i jarci. Ako presjek ne pokazuje nijedan jasno definirani stratum, poslije je mogue, da na

njemu nema interfacija i da ide za prazan zapis. Ako pak sadri definirane slojeve, poslije mora sadravati

takoer linije interfacija. Ako ih ne sadri, poslije valjanost nije nita drugo no stratigrafska neodgovornost.

To je zato, jer analiza stratifikacije u presjecima nije pitanje prouavanja sastava zemlje u slojevima nego

studija interfacija.

23

Slika 14. Dva naina crtanja presjeka realistini i stilizirani Kada istraiva ne moe definirati nijedno otro razgranienje na presjeku, poslije treba posumnjati u

prirodu njegovih stratigrafskih iskopavanja. Ako takve interfacije ili razgranienja na presjeku nije mogue

definirati, moemo se opravdano pitati jesu li ih meu iskopavanjem uope prepoznali. Ako nisu, kako su

poslije definirali slojeve?

Moe se dogoditi, da arheologa zanimaju presjeci iz drugih razloga, a ne zbog analize stratigrafskih odnosa. U

takvom primjeru su sva ta pitanja bespredmetna.

Nasuprot tome, na stiliziranom presjeku postoje linije interfacije, a njegovi slojevi su numerirani. Kako im ve

ime govori, taj presjek ima neto od svakoga. Za metodu stiliziranog presjeka bilo je reeno, kako je zbog

linija interfacija na njoj vea nesigurnost subjektivnosti, svladavamo kopaevu interpretaciju toga to se

sauvalo (Webster). Ta prepreka se tie svih vidika iskopavanja, a ne crtea presjeka. Ipak nas to ne bi

trebalo brinuti jer nikada ne moemo dosei nesvjesno stanje objektivnosti. Nije nesigurnost u osobnoj

interpretaciji, ve u pomanjkanju izuenosti o arheolokoj stratigrafiji. Slabo znanje se rijetko zavrava

kompetentnom analizom i interpretacijom. to istraiva moe definirati, mora dokumentirati, tako i

interfacije kao i sve drugo. Ako nije sposoban definirati stratigrafske ostatke, treba se latiti primjerenijih

razonoda.

24

To definiranje, nacrtano sa stiliziranom metodom, mora sada takoer zahvatiti neke interfacije elemenata. To

je prikazano na Slici 15., gdje smo zbog jasnoe odstranili sve druge interfacije. Na obinom stiliziranom

presjeku moemo te interfacijske jedinice stratifikacije odrediti s crtom, koja je deblja od crta za druge

interfacije.

Slika 15. Definiranje stratigrafije

Pri analizi stratifikacije na presjecima je zato irelevantno, da li istraiva upotrebljava sluajne, stojee ili

kumulativne tipove presjeka. Sve moemo dokumentirati sa stiliziranom metodom. Rekli smo ve, kako je

svejedno koja je od strategija iskopavanja bila upotrijebljena, pa arheolog moe u svakoj od njih iskopavati

stratigrafski. Smjer, koji odabere arheolog, ovisan je o njegovim namjerama. Ako presjeke ne namjerava

upotrijebiti za stratigrafsku analizu, moe ih nacrtati kistom i bojom ili s bilo kojim drugim sredstvom, koje

odgovara njegovim namjerama. Ako se pak presjeci budu upotrebljavali za stratigrafiju, linije interfacija su te,

koje broje i definiraju razgranienja i koje je mogue analizirati, nakon to ruke strunjaka unite nalazite.

Ipak nema dvojbe kako su presjeci u arheolokoj stratigrafiji bili previe naglaavani. Istovremeno upotreba

tlocrta bila podcijenjena.

8. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOKI TLOCRT S uvoenjem suvremenih metoda iskopavanja velikih povrina, zanimanje se premjestilo od presjeka ka

arheolokim tlocrtima. Iako veliki broj istraivaa sada izrauje tlocrte, koji su u mnogim pogledima temeljiti

i odlini, bilo je malo pokuaja kako bi prouili prirodu i stratigrafsku upotrebljivost arheolokih tlocrta.

Nikakvih prepiranja o stiliziranim ili naturalistikim tlocrtima nije bilo, iako su tlocrti za stratigrafske

studije jednako vani kao presjeci. U nekim primjerima istraivai su tlocrt ak zamjenjivali s tipom presjeka i

ideja o "horizontalnom presjeku" je sada vie rairena, kao to to zasluuje. Crtei presjeka nisu tlocrti

vertikalne povrine, nego dokumenti okomitog prereza kroz stratifikaciju. Tlocrti su dokumenti povrine, a

ne slike odreene ravnine.

25

Stvar moemo pojasniti ako pogledamo definiciju presjeka i povrine u Oxford English Dictionary.

Presjek je crte, koji predstavlja predmet, kao da je prerezan s ravninom pod pravim kutom na smjer

gledanja

Povrina je zadnja vanjska granica (ili jedna od granica) materijalnog tijela, koje se dodiruje sa zrakom ili

praznim prostorom. Iako je povrinu na nalazitu mogue rezati horizontalno, a rezultat takvog postupka

nee biti arheoloki presjek, upitna bi bila takoer metoda stratigrafskog iskopavanja. Takva horizontalna

ravnina nije presjek, jer ne otkriva superpozicijske odnose meu slojevima, jer na povrini nema ni vrha ni

dna.

Slika 16. Tlocrte i presjeke

moemo crtati na dva razliita

naina s obzirom na to jesu li na

tlocrtu brojevi i obrisi granica

razliitih depozita ili ih nema.

Moda je uzrok, to nema prepiranja o prirodi arheolokih tlocrta, jer su istraivae vie zanimali sekvenni

nego topografski dokazi. Presjeci sadre obrise granica jedinica stratifikacije, a tlocrti mogu pokazivati obrise

granica, ali i obrise povrina. Na liniji presjeka se vidi cijeli obris granica svake jedinice stratifikacije. Zato

moemo stratigrafske odnose meu jedinicama proiriti prouavanjem tih interfacija. Na tlocrtu e imati

najmlai depoziti potpune obrise granica. Zbog prekrivanja stratuma na tlocrtu povrine e se pokazati i

dijelovi ranijih depozita. Bez potpunih obrisa granica teko je i esto ak nemogue utvrditi stratigrafske

odnose izmeu svih slojeva, dokumentiranih na tlocrtu.

Drugim rijeima, tlocrti dokumentiraju duinu i irinu arheolokih ostataka. Presjeci dokumentiraju njihovu

debljinu. Povrina nema debljine, zato su tlocrti u strogom smislu zapisi interfacija. Svaki tlocrt ima samo

jednu dataciju, tu koju ima zadnja jedinica stratifikacije koja tvori dio njegove povrine. Tlocrti ne pokazuju

sekvencu, jer je svaki tlocrt zapis jednog veeg ili manjeg horizontalnog interfacija.

Na drugoj strani, presjeci predstavljaju vremensku dimenziju nalazita. Sa serijama slojeva i interfacija, koji

slijede jedan drugog, pokazuje redoslijed odlaganja. Svaki sljedei interfacij predstavlja potencijalni nivo

tlocrta. Presjek i tlocrt su tako komplementarni: tlocrt pokazuje topografske dimenzije nalazita u odreenoj

toki u vremenu, a presjeci vertikalnu dimenziju nalazita kroz vrijeme.

Postoji vie vrsta arheolokih tlocrta:

) MULTIPLI (VIESTRUKI) TLOCRT ELEMENATA Ovaj tip arheolokih tlocrta esto nije toliko tlocrt koliko indeks svih elemenata odreenog tipa, koji se

pojavljuju na nalazitu. Ovaj, koji je prikazan na Slici 17., pokazuje sve interfacije okomitih slojeva,

otkrivenih na iskopavanju u Portchester Castlu prije vie godina. Drugi primjeri pokazuju sve zidove otkrite

na nekom nalazitu. Nakon to su na tim tlocrtima arheolozi prikazali sve dokaze o takvim elementima na

nalazitu, esto bi poeli izraivati serije tlocrta, na kojima su bili prikazani neki od elemenata i to oni koji

pripadaju specifinom razdoblju, koje prikazuje tlocrt.

26

Slika 17. Multipli (viestruki) tlocrt

elemenata iskapanja u Portchester Castleu

Oito ta praksa ima neke prednosti,

meutim, multipli tlocrt elemenata

prikazuje kompleksnu sliku, koja nije

postojala na nalazitu ni u jednom

razdoblju. Takva kompleksnost nije ni

rezultat cijelog toka iskopavanja, jer je za

vrijeme iskopavanja mnogo elemenata u

cijelosti odstranjeno. To bi bilo mogue,

ako bi bili svi elementi ukopani u geoloku

osnovu, kakva je npr. kreda, i ako nad

elementima ne bi bilo stratifikacije, koja bi

bila znaajna ili debela. Gornji sloj bi

jednostavno odstranili i sve otkrite elemente

istovremeno unijeli na tlocrt. Naravno,

mnoga nalazita, za koje su bili napravljeni

multipli tlocrti elemenata, nisu tog tipa.

Mnogostruki tlocrt elemenata moemo

napraviti tako da zanemarimo tlocrte svih slojeva na takvom nalazitu. Nema nikakve dvojbe kako nakon to

je dokumentiran, sloj moda nee biti tako znaajna kao zid ili jama. Nema sumnje ni da istraiva ima, nakon

to je dokumentirao tlocrte svih stratifikacijskih jedinica, svako pravo izraditi, takoer, multipli tlocrt

elemenata. Takvi tlocrti su, naravno, nestratigrafski, jer ih moemo izraditi ako zanemarimo stratifikaciju koja

je postojala prije nastanka elemenata i nakon nastanka istih. Slika superpozicije, predstavljena na takvom tipu

tlocrta je varljiva jer je stupanj superpozicije izgubljen. Ako je element ili zid mlai i s tim naloen na

drugog, s tog tipa presjeka nije mogue ustanoviti, ja li prvi unitio drugoga ili pak lei nad njim bez ikakve

neposredne stratigrafske povezanosti.

Vjerojatno multipli tlocrt elemenata nikad nije primarna dokumentacija, nego je nastao na podlozi te. Smetnje

(prepreke) glede njegove stratigrafske prirode su zato manje vane. Svi arheoloki tlocrti moraju ipak imati

temeljne podatke o tipu nasljea prikazanog na tim crteima. Moda bi morao biti multipli tlocrt elemenata

prikazan shematino, tako da ne bi bili kompromitirani dokazi prave dokumentacije. Multipli tlocrt elemenata,

koji bi pokazao npr. promjene u usmjerenju zgrada (graevina), bi morao biti nacrtan u obliku serije obrisa, a

ne da prikae zidove, tako kako su bili stvarno dokumentirani.

) KOMPOZITNI TLOCRT Kompozitni tlocrt se tako zove jer dokumentira povrinu sastavljenu od vie jedinica stratifikacije. U upotrebi

je ve vie desetljea te je to uobiajen oblik veine objavljenih arheolokih tlocrta. Takoer je sredinja

27

metoda za dokumentiranje povrina na iskopavanjima, posebno nakon to se poelo iskopavati velike

povrine. Jedan od tipova kompozitnog tlocrta je bio opisan ovako:

"U praksi tlocrti moraju prikazati sliku

cijele iskopane povrine, nijedan dio ne

smije biti isputen, tako da se za nj

upotrijebe konvencionalni simboli. Cijela

povrina gline, koja je naoko bez elemenata

je sama po sebi povrina gline i njen opseg

moemo i moramo prikazati." (Biddle)

Slika 18. Kompozitni tlocrt

Primjer takvog tlocrta prikazan je na Slici

18. Po Biddleu i Kjlbye-Biddleu,

kompozitni tlocrt treba izraditi u trenutku

kada je za vrijeme iskopavanja otkrivena

hodna povrina. Ako se, dakle, hodna

povrina ne pojavi ili ako se pravovremeno

ne prepozna kao takva, tada na nalazitu

nee biti napravljen nijedan tlocrt, bar ne

kompozitan. Kako moemo zakljuiti na

podlozi tlocrta odline kvalitete, tako kako

je prikazan na Slici 19., njihova izrada

zahtijeva puno vremena i strpljenja. Ako

iskopavanja ne zaustavimo na odreeno

vrijeme, moemo na veini nalazita

napraviti samo malo tih zamrenih i

detaljnih tlocrta.

Slika 19. Drugi tip kompozitnog tlocrta lako prikazuje sve jedinice stratifikacije Naravno, postoje primjeri, npr. iskopavanje

u Wroxeteru (Barker, 1975), gdje je kompozitni tlocrt najprimjereniji (najbolje odgovara) oblik

dokumentiranja tlocrta. Drugi primjer, kod kojeg bi bilo besmisleno upotrebljavati druge metode, je prikazan

na Slici 19. To naselje na visokoj visoravni Papue Nove Gvineje je iskopavala skupina iz Australskog

nacionalnog sveuilita, koju je vodio Jack Golson. Zadnje razdoblje naseljenosti na nalazitu spada,

vjerojatno, u vrijeme prije 200 godina i glavni elementi su se sauvali na sadanjoj povrini. To su bili kanal

za vodu oko kue i kruni jarak. Bili su vezani u jedan depozit humusa, koji je prekrivao prirodnu glinu

manjeg breuljka, na kojem je bilo locirano nalazite. Tlocrt na Slici 19., pretpostavlja zato potpuno hodnu

povrinu tj. razdoblje bez prekrivajuih slojeva, koji bi tvorili njezinu povrinu. Taj tlocrt ne moemo dijeliti

28

dalje u serije dugih tlocrta, jer sadri interfacije okomitih

elemenata razdoblja i ima jednu horizontalnu interfaciju

vodoravnog sloja, a to je humus na geolokoj podlozi.

Slika 20. Kompozitni tlocrt kata tornja (kule) Sondgate

Castla u Kentu

Ipak, mnogi kompozitni tlocrti imaju puno stratigrafskih

jedinica, koje su veinom odloene puno prije razdoblja,

koje predstavlja tlocrt. Zbog procesa stratifikacije, u kojem

se slojevi prekrivaju, pojavit e se dio povrine veine

takvih jedinica na tlocrtu povrine glavnog razdoblja. Ako

su takvi tlocrti slika cijele iskopane povrine, bit e

dokumentirani ti dijelovi jedinica, koji se pojavljuju na

povrini. Problem prikazuje Slika 20., koja je kompozitni

tlocrt kata tornja (kule) Sondgate Castla u Kentu. Ako

pretpostavimo, kako su nosai (grede) donji depozit,

prekrit s kasnijim slojem poda, na to su dijelovi greda,

koje se sada pojavljuju na tlocrtu povrine, prikazani na

njemu zbog djelominog unitenja poda. Na kompozitnom

tlocrtu (Slika 20., gornji tlocrt) dokumentirani su vidni

dijelovi nosaa i svi sauvani dijelovi poda. Ako kasniji

sloj pod odstranimo (Slika 20., donji tlocrt), pokae se

da su cijele povrine nosaa ostale nedokumentirane, jer su u asu izrade kompozitnog tlocrta bili prekriveni.

Rjeenje je u tome, da izradimo tlocrt greda ili da odluimo da sve ostatke greda ne treba dokumentirati.

Primjer iz Sondgate Castla je jednostavan i dalo bi se opravdano prigovarati, da to nije niti vano, jer moemo

linije greda do neke mjere ustanoviti na podlozi kompozitnog tlocrta. Meutim, ako je nalazite s velikim

brojem stratifikacijskih jedinica dokumentirano s kompozitnim tlocrtima, podruja nedokumentiranog

materijala e biti mnogo vea, a to e kasnije jako koiti ponovne analize stratifikacije i topografije nalazita.

Zato su kompozitni tlocrti jako selektivan nain, s kojim dokumentiramo povrine jedinica arheoloke

stratifikacije. Zato jer je za njihovu izradu potrebno puno vremena, mogue ih je izraditi u nekim intervalima.

Ako slojevi i elementi, koji se sluajno ne pojave na povrini kompozitnog tlocrta, nisu dokumentirani na

drugim tlocrtima, bit e njihovo svjedoanstvo izgubljeno. tovie, te jedinice, koje se pojavljuju na

kompozitnom tlocrtu, budu veinom djelomino dokumentirane.

Dananji kompozitni tlocrt temelji se na nekim pretpostavkama

) u toku iskopavanja mogue je prepoznati cijelu hodnu povrinu ve pred analizu nalaza ) hodna povrina otkriva znaaj oitih dokaza, kakvi su zidovi, pragovi, ulice ili iroko rasprostranjeni depoziti jednake naravi (drugim rijeima, prirodni slojevi su manje zanimljivi)

) dijelovi jedinica, koji tvore dio hodne povrine, su vrijedni da budu dokumentirani na tlocrtu.

29

Zato jer je kompozitni tlocrt sastavljen tako, postoji jaka tenja, kako bi ta tlocrtna dokumentacija postala

konani tlocrt faze odnosno perioda i da bi kao takav takoer bio objavljen. U situacijama, kakva je prikazana

na Slici 19., to ne moemo opovrgnuti. Na kompleksnim nalazitima s bogatim stratigrafskim i topografskim

materijalom, upotrebu takvih tlocrta moda ne bi trebalo savjetovati.

Glede njihovog specifinog sastava (strukture) je kazano, da bi taj tip tlocrta trebao biti tako detaljan i

osjetljiv zapis nalazita, kao to su obino presjeci (Biddle i Kjlby-Biddle).

S tim se vjerojatno misli, kako moraju na kompozitnim tlocrtima biti brojevi slojeva i obrisi granica svake

stratifikacijske jedinice, koja se na njima pojavljuje. Ako objavljena dokumentacija stvarno dokumentira

praksu na iskopavanjima, poslije to osobito ne valja za obrise granica jedinica. Barker je mislio kako je

definiranje obrisa granica sloja i elemenata na povrini nalazita esto teko. esto moda da, ali ne uvijek i

arheolog mora definirane jedinice na takvim tlocrtima dokumentirati. Ako kopa ne moe definirati granice

stratifikacijske jedinice, kako moe uope kopati?

Interfaciji destrukcije Recimo, da je izraen kompozitni tlocrt rimske graevine u nekom engleskom

gradskom sreditu i da je veliki dio tlocrta zbog kopanja jama u kasnijim stoljeima potpuno uniten: uniteni

dio je negativno svjedoanstvo i interfacij destrukcije na veoj interfaciji tlocrta rimskog razdoblja. To

negativno svjedoanstvo je jednako vano kao i pozitivno sauvani dijelovi zidova, slojeva i elemenata, jer

pokazuje opseg sauvane batine. S druge strane pokazuje stupanj destrukcije i opseg elemenata iz kasnijih

razdoblja, koji su se naloili na te iz ranijeg vremena. S nekim iznimkama (Slika 21.), ta negativne

svjedoanstva na kompozitnim tlocrtima uope nisu bila prikazana ili su pak bila prikazana neodgovarajue.

Pored toga, arheolozi preko interfacija destrukcije esto crtaju razne prekinute linije, koje oznaavaju njihove

hipoteze o originalnom opsegu graevina ili elemenata na tlocrtu. Takva praksa mijea svjedoanstva s

kopaevim pretpostavkama.

Nalazita, koja nemaju nijedan interfacij destrukcije, treba dokumentirati na nain kakav je prikazan na Slici

21. Taj crte prikazuje dva sukcesivna razdoblja na nalazitu Colchester (Crummy). Teoretski se moe svaki

interfacij okomitog elementa pojaviti jednom kao pozitivan element, definiran snanijom (jaom) crtom svog

obrisa granica. U bilo kojem ranijem razdoblju element e se pojaviti kao povrina destrukcije, oznaena kao

tonirana ili rafirana povrina. U kasnijim razdobljima e se interfacij elementa pokazati kao nepopunjena

jama, a kada je u cijelosti prekrita s kasnijim slojevima, uope se nee pokazati.

Na kasnijem tlocrtu na Slici 21. jedinice F316 i F314 se pojavljuju s obrisom granica: obje pripadaju

razdoblju, koje je dokumentirano na tlocrtu. Na ranijem tlocrtu su pak prikazani kao interfaciji destrukcije.

Jedinica F313 je na ranijem tlocrtu prikazana kao interfacij elementa, a na kasnijem je uope nema. Oito je

bila u upotrebi u ranijem razdoblju, a u vremenu kasnijeg tlocrta je bila prekrivena s kasnijim depozitima. Kod

te zanimljive metode ima nekih nedosljednosti. Npr. neka je jedinica F202 pljakaki jarak (Crummy), i stoga

bi se ona morala pojaviti na oba tlocrta kao interfacij destrukcije. Nasuprot tome, prikazana je kao element u

oba razdoblja, to stratigrafski nije mogue. Ipak je opi utisak, koji daju oba tlocrta, odlian. itamo ga kao

sliice stripa, u kojem se elementi jedne