Bilješka o piscu: Ivan Goran Kovačić rodio se 21. 3. 1913. u Lukovdolu, a ubijen je zvjerski u toku narodnooslobodilačke borbe potkraj srpnja 1943. godine. Književnošću se počep baviti vrlo rano, i ti njegovi “prvi koraci” (kako je kasnije nazvana knjiga početničkih radova), pisani u gimnazijiskim klupama u Karlovcu i u Zagrebu, samo su talentiran nagovještaj. Kasnije studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, professionalno se bavi novinarstvom čak i kao sudski reporter). Goranova dijela bila su razbacana, izuzev knjižice početničkih stihova i knjige novela Dani gnijeva, po novinama, pohranjena kod znanaca, neka su sačuvana slučajno, a neka su definitivno izgubljena. U prvim danima poslije oslobođenja Naknadni zavod Hrvatske počeo je izdavati Goranova sabrana djela u 8 knjiga od kojih posljednja ni do danas nije objavljena. U sedam štamparskih knjiga urednik, pjesnik Dragutin Tadijanović, rasporedio je građu ovako: 1 Prvi koraci; 2 Dani gnijeva; 3 Sveti psovač; 4 Esejii i ocjene; 5 Prikazi i članci; 6 Prijevodi strane lirike; 7 Pjesme.

Naslov novele je zapravo metafora. Staza je kao životni put, a mrak je kao neka prepreka na tom put. Na kontrastima se temelji opis likova Jačice Šafrana i Franine Brdara.JAČICA ŠAFRAN FRANINA BRDAR- bio je mali, kržljavi čovjek,

izgledao poput grmička - ” Malena tijela, kudrave duge

kose i okrugle mahovinaste brade, sličio je grmičku, koji se podigao iz čučnja i gegavo popošao. Ali grmičku koji je gdjegdje bjelkasto procvjetao.”

- ogromni ugljenar i drvosječa, čovjek koji je u mladosti bio sam za sebe,

- “ Bio je to Franina Brdar, ugljenar i drvosječa, čovjek koji se u mladosti zavlačio pod kirijaška kola, nakrcana drvom, i dizao ih na orijaškim plećima. Hodao je uvijek razgaljen, gologlav i zavrnutih hlačnica, s velikom sjekirom pod golom, nabreklom miškom.”

- bio je pastir - bio je drvosječa i ugljenar- bio je krhak i bojažljiv; ali su

ga zato voljele životinje- “ Iz njegovih su ruku, pitomo

kao golubi, lizali sÔ najpakosniji bodači volovi; na njegov poziv pristupale bi mu najupornije junice, i najjogunastiji teoci turali bi glavu u njegovu pastirsku prtenjaču, a na polasku iz sela i za lučenje obređalo bi se kod njega čitavo stado na solilo.”

- bio je uvijek namrštena lica i puno je psovao već od ranog djetinjstva

- “ Prozvali ga Oblačina, jer bijaše uvijek namrštena lica i neprestano s kletvom, kao s gromom, na usnama.Pobožnjaci, sklonuti za oluje pod drvetom, krstili bi se plašljivo u njegovu prisuću da ih strijela s neba ne uništi. Ali baš onda psovao bi Brdar najviše i grmio svojim dubokim, teškim glasom. Pričaju starci da je još kao i dijete volio krupne riječi.”

- stanovao je u selu do starosti, ali kad je ostario otišao je na planinu

- “ Ali Jačica nije već trideset godina dolazio u selo o Martinju.. Kada je onemoćao i obezubio, zaglavinjao na staračkim, spotakljivim nogama, i izdao ga glas – dogovorilo se selo da mu nađe zamjenika koji će moći, kao i u ostalim selima, bučno bičkarati korbačem, glasno hajkati blago i duvati u rog jače od Jakanova muka. - Naš govedar tuli njaljepše i najjače-hvalist će se odsada seoska dječica pred jdecom iz okolnih sela.”

- ni kao mali nije se htio družiti sa djecom, bio je sam za sebe

- “ Pričaju starci da je još kao dijete volio krupne riječi. Dok su se kao pastirčići igrali s njime, aveć onda bijaše u njega neobična snaga, zvali su ga u igru.

- nije se obazirao na Franinu, nije ga slušao

- “ – Kuda ćeš s tom kravetinom? - Jačica se pokupi i ne odgovori. – Kuda vodiš tu kravetinu? – podviknu Franina jarosno, a Jačica mučke zagrli kravicu – kao – da će je zaštiti od udarca. Jačica je bio sretan kad je susjed odlazio u šumu na obdanicu i vraćao se tek

kasno u noć. – Hej, Jače, ljudino čobanska – što ruješ po tom blatu. Udari lopovske gazde po tikvi i pokolji im stado kao vuk, pa se nažderi mesine. Ti si natravio bikove u koševima, ti si, junačino, utovio krda njihova! – A to je posao za ženetine! Jačica je osjećao da padaju Brdarove riječi na gredice kao tuča. – Zori, pšenice, zrnajte, bradonjice, zlatite se, mili! – sipio je njegov šapat na ljetinu kao kišica koja ublažava bol.”

Pisac je na kraju sjedinio oba dva lika pri kraju priče. . “ Kad je stigao pred kuću, priđe mu Franina blizu i stavi ruku na pleća: - Odveli su ti. Jače, kravu – odveli su ti kravicu...”Isvilali se kukuruzi, ubradali kao Jačica. – Rastite, bradonjice, plodite se, mili. Pomoći će vam kišica da ozrnate, da se pozlatite – šaptao je gladeći im duge, svilene brade. A kukuruzi stali na noge kao vitezovi. zašumjele im perjanice na glavama, te stadoše mahati zelenim sabljama oko sebe.Osnovna misao je zapravo zadnja rečenica. “Onda se naglo okrene od njega i, mahnuvši visoko u nebo, zabije sjekiru do uške u cjepalo.”

TOMISLAV GAJŠAK VII. A