moja zbirka priča

Download Moja Zbirka Priča

Post on 14-Apr-2016

149 views

Category:

Documents

7 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

PRIČE ZA DJECU

TRANSCRIPT

Zvjezdani taliri

Bila jednom dobra djevojica kojoj su umrli otac i majka. Jadnica bijae tako siromana da nije vie imala ni sobicu u kojoj bi boravila, ni krevetac u kojem bi spavala. Nije imala nita drugo, nego odjeu na tijelu i komadi kruha u ruci koji joj je podario neki ovjek dobra srca. Bila je dobra i plemenita. Budui da se osjeala od svih naputena, krenula je u svijet pouzdajui se samo u Boga. Stigla je na polje. Tako je srela starca koji joj je priao i zamolio: - Oh, daj mi neto za jelo, tako sam gladan! Djevojica mu je dala svoj komadi kruha i poeljela mu dobar tek. Zatim je krenula dalje. U susret joj je dolo dijete koje je plakalo i govorilo: - Tako mi je hladno za glavu, daj mi neto da je pokrijem. Djevojica je skinula svoju kapicu i dala joj je. Hodala je tako jo neko vrijeme dok putem nije nailo i drugo dijete. Na sebi nije imalo majice, te mu je bilo veoma hladno. Zato mu je djevojica dala svoju majicu. Idui dalje dolo joj je ususret jo jedno dijete koje ju je molilo suknjicu. Djevojica je skinula svoju suknjicu i dala joj je. Napokon je stigla u umu. Ve se spustio mrak. U umi je susrela dijete koje ju je zamolilo za kouljicu. Djevojica je pomislila: - Ve je posve tamno, nitko me nee vidjeti i svoju kouljicu mogu darovati. Skinula je kouljicu, te je darovala djetetu. Dok je tako stajala tamo promrzla i gola, stale su padati zvijezde sa neba. Zvijezde su bile sami tvrdi, srebrni taliri. Premda je poklonila svoju kouljicu istog je trenutka osjetila da na sebi ima meku koulju iz najboljeg platna. U nju je sakupila talire i bila bogata itavog ivota.

Kako su zebre dobile pruge(Narodna iz Ugande)U davna, davna vremena zebre nisu postojale. Ali bilo je puno magaraca. Oni su teko radili svaki dan. Nisu imali vremena za igru ili odmor. Samo su radili, radili, radili.Magarci su nosili teke svenjeve. Nosili su ih kilometrima, ali nikad nisu bili cijenjeni zbog svog rada.Jednog dana, dvojica magaraca su se zasitila toga! Odluili su da ne ele samo raditi cijele dane. Umjesto toga, eljeli su pasti zelena polja, eljeli su piti iz istih potoka i leati na mekanoj travi. Otili su kod starog mudraca i ispriali mu svoj problem. Stari mudrac je razmiljao i razmiljao. Sloio se da su magarci preteko radili i elio im je pomoi. Odjednom je mudrac skoio. Rekao je: "Imam ideju! Oslikat u vas i nitko nee znati da ste magarci." Otiao je pronai malo boje i vratio se za nekoliko minuta. Nosio je dva lonia s bojom. U jednom je bila bijela, a u drugom crna boja. Stari mudrac poeo je oslikavati magarce. Prvo ih je obojio u bijelu boju, a zatim je povukao crne pruge preko bijele boje.Kad je zavrio, magarci uope nisu nalikovali na magarce. "Vie ne izgledate kao magarci", rekao je stari mudrac. "Svi e biti zavarani. Zvat u vas drugaije. Zvat u vas zebre."Dvije zebre su otile u polje pasti. Nitko ih nije uznemiravao i nisu morale raditi. Umjesto toga, legle su u travu i zaspale.Ubrzo su ih ugledali drugi magarci. Pitali su zebre odakle dolaze. Kad su im zebre odale svoju tajnu, svi magarci su pourili starom mudracu. "I nas pretvori u zebre", molili su. Tako je stari mudrac oslikavao i druge magarce. Dok je to inio, sve vie magaraca je dolazilo. Nije mogao dovoljno brzo oslikavati. Uskoro su magarci postali nestrpljivi. Poeli su ivahno udarati kopitima i prevrnuli su lonie s bojom. Boja se razlila i vie je nije bilo u loniima. Oslikani magarci su ostali zebre. Ostali magarci su se, zbog nestrpljivosti, morali vratiti na posao.Zato i magarci i zebre lutaju zemljom.Vano je biti strpljiv.

Maca Papuarica (Ela Peroci)U malom selu su malene kuice i u svakoj ima djece u arenim kouljicama sa crvenim i plavim papuicama na nogama. U tom selu vlada lijepi red. Sve kue su bijele, svi krovovi na kuama crveni, svi prozori zelenih kapaka. Dvorita su oiena i cesta je ravna. Sve je u najljepem redu, samo su djeca neuredna. Naveer prije spavanja, nitko ne sprema papuice. Narednog dana trae ih pod stolom, iza pei, na stepenicama, u kolicima, meu drveem, u depu oeva kaputa i poslije dugog traenja nau jednu papuu u kuhinji, drugu u sobi. Jednog jutra kada su ve u svim kuama, u malom selu spremali doruak i djeca se budila, mali Ivica je uzalud traio svoje papue.- Mama, gdje su moje papue? - pitao je.- Ako ih nisi spremio sino, odnijela ih je maca - odgovorila je mama.- Mama, gdje su moje papue? - vikala je Slavica u susjednoj kui.- Ako ih nisi sino spremila, odnijela ih je maca. - rekla je mama.- Mama, gdje su moje papue? - pitao je Toni u treoj kui.- Maca ti ih je odnijela, jer ih nikad ne sprema! - odgovorila je mama.- Mama, gdje su moje papue? - upitala je Tonka.- Maca ih je odnijela. - odgovorila je mama. Cijelo selo je mirisalo na slatku kavu, a djeca su bila gladna. Bosi su posjedali za stol, napili se tople kave, a zatim je Ivan stao na prag kue i zavikao preko ceste:- Slavice, doi k meni!Slavica je potrala na prag i rekla:- Rado bih dola k tebi, ali ne mogu. Maca mi je odnijela papue.- Toniu! - zvali su Ivica i Slavica - Doi k nama!Toni je takoer dotrao na prag kue i odgovorio:- Maca mi je odnijela papue!I Tonka je dola bosa na kuni prag. I njoj je maca odnijela papue. U svim kuama su otvarali vrata i sva djeca su na prag dolazila bosa.- Maca mi je odnijela papue! - govorili su jedno drugom.Skakutali su s jedne noge na drugu, jer im je bilo hladno. Ubrzo je zasjelo sunce i djeci je bilo toplo. Bosi i u arenim kouljicama otili su na cestu.Pitali su se:- Kuda je maca odnijela nae papue?- Potraimo Macin dom. - rekao je mali Jure.Otili su. Sili su sa ceste i ili po rosnoj travi. Stigli su do ume i ili sve dalje, dalje. Ili su po mahovini, sluali pjevanje ptica izmeu granja, traili Macin dom. Usred ume nali su bijelu kuicu sa crvenim krovom. Prozori su bili puni rua, a na vratima je bio natpis - MACA PAPUARICA.Maca je ula djecu i otvorila im vrata.- Draga djeco, to elite?- Papue! - molila su djeca.Sve ih je pozvala u kuicu. U kuici su bile police, a na policama plave i crvene papuice. Kakav red je bio u kuici! Djeca su se divila.- Neka svatko uzme svoje papue. - rekla je Maca Papuarica.Ali to nije bilo lako. Papuice su bile oiene i zakrpane. Sva istrgnuta dugmad bila su ponovo priivena. Djeca su ih jedva prepoznala. Luka, najmanji od sve djece nije pronaao svoje papuice i bio je jako tuan.- Kad padne snijeg, sait u ti nove papuice! - obeala mu je.To su ula i druga djeca. Svi su se okrenuli i molili:- I meni! I meni!Maca Papuarica im je mahnula rukom i rekla:- I vama u ih saiti!Zatvorila je kuicu i promatrala kroz prozor kako djeca u arenim kouljicama, u crvenim i plavim papuicama ure kui. Posljednji je trao Luka. Luki e saiti najtoplije papuice preko glenjeva. Ivici takve da e ih moi nositi kad radi gimnastiku. Papuice male Slavice biti e lijepe kao mamine. Toniu koji gubi svako dugme, moram saiti papuice bez dugmadi. A drugoj djeci? Svakome onakve kakve najvie eli. Eh, tako u svima ugoditi! - razmiljala je Maca Papuarica kad je gledala za njima. Zatim je zatvorila prozor i zaspala. Danas pada snijeg i Maca Papuarica ije papuice za djecu iz malog sela. Postavit e ih zejom koom da budu meke.Tko zna hoe li ih djeca spremati prije spavanja?

Razbojnik sa utom pjegom(Grigor Vitez)

Pogledala sjenica kroz prozor u svom stanu na najviem katu stare jele i vidjela da pada snijeg. - Oho! Zima se ne ali! rekla je tiho samoj sebi, naloila vatru i pristavila ruak. Zatim je uzela pletivo sa stola, uputila se prema vratima i rekla svojim sjeniicama: - Ja idem malo u susjedstvo. Ruak neka se kuha, a vi nikome ne otvarajte. Oko kue uljaju se gadovi i nije im vjerovati. To je sjenica mislila na kopca, unu, divlju maku ili nekog drugog opasnog lopova. - Vrata iznutra dobro zakljuajte i grijte se kraj pei. Ja u se brzo vratiti ree sjenica i uputi se u susjedstvo pletui rukavice za svoje sjeniice. Sjeniice su ostale same. Pogledae kroz prozor, a vani padaju bijele pahuljice kao bijelo ptije perje. - Ah, to je lijepo! Pogledaj ostaju na granama, grmovima i na zemlji. Svuda se ve bijeli. Ba je neobino! Nikad to jo nisam vidjela. Idemo probati, moda je dobro za jelo. - kae prva sjeniica.- Ne smijemo otvarati vrata, mama je rekla. - kae druga sjeniica.- Idemo samo malo van da dohvatimo, to bijelo mora da je to neto fino. - pozove prva sjeniica.- ekaj da je najprije provjerim. Odvanija sjeniica otkljua vrata i proviri van. - Oh, to je hladno! kae i odskakuta na najbliu granu, to uini i druga sjeniica. Sjede one tako na grani, a snijeg pada, pada. Dive se sjeniice tom bijelom udu, skakuu i najednom opaze da na susjednom drvetu netko sjedi. - Gledaj! ree jedna to bi ono moglo biti? Sjedi na drvetu, nema krila, a nema ni kljuna! Da nije to razbojnik o kojem je mama govorila! - Nee biti. Vidi kako mirno gleda, a pod grlom ima divnu, utu pjegu, ljepu nego to ima utovoljka. Najednom neznanac sa utom pjegom skoi na njihovo drvo i pojuri na njih. Sjeniice vidjee da to ne sluti na dobro pa se razbjeae. Jedna uspije uletjeti u kuicu, a druga odleti na drugo drvo. Razbojnik skoi za njom. Sjeniica poleti prema svojoj kuici, a razbojnik za njom. Jedva je sjeniica uspjela uletjeti u kuicu. Osjetila je samo kako joj je dirnuo vrh repa. Strah je spopao obje sjeniice, ali im razbojnik vie nita nije mogao uiniti. - Jesi li vidjela? ree jedna sjeniica kada su se ve malo primirile i kada je napada otiao dalje tako mirno izgleda i ima tako lijepu zlatnu pjegu pod vratom, a takav razbojnik! htio nas je pojesti. - Joj gdje mi je rep! Nema moga repa. - Stvarno, iupao ti je rep! Divljak jedan! No glavno je da si ti ostala itava. Ne boli te? - Ne boli, samo sam vrlo prestraena! Sada ne moemo mami rei da nismo bile vani. - Joj, to e se mama ljutiti kada doe. Kako u bez repa! Tada je dola mama sjenica i odmah po izrazu svojih sjeniica zapazila da se neto dogodilo. Prila je sjeniici koja se sakrila iza pei. - to je, to se dogodilo? to si se zavukla iza pei? Izai da te vidim. Sjeniica je izala pokunjena, bez repa. - Tako dakle! Bile ste vani! Tko vas je n