Ivan Kutorskoj – Vanja Kostolom

Mala zbirka priča iz Kostolomovog života 1983-2009

Uredile/i: Lo Buzdjak

Anarho-sindikalisti Bosne i Hercegovine

Antifašistička akcija Sarajevo

Sarajevo, august 2013.

Naslov:

Nježni Kostolomac

Uredili/e:

Lo Buzdjak

Anarho-sindikalisti BiH

Antifašistička akcija Sarajevo

Autorska prava:

Sav sadržaj je javno dobro (public domain)

Copyleft

Prevod teksta:

Lo Buzdjak

Kontakt:

afasarajevo@gmail.com

lolitabuzdjak@riseup.net

Napomena:

Sva izdanja su po DIY (Do It Yourself) filozofiji, stoga izdavači, dizajneri, recenzije i ostala ekipa –

ne postoje. Materijal se printa po potrebi ili po sredstvima kojima raspolažemo (rijetko raspolažemo i

sa čime, osim sa znanjem i idejama).

Naša izdanja nisu redovna, odgovorna i profesionalna, jer nikada nismo sigurni sa koliko snaga

raspolažemo, ali vas volimo iznenaditi sa iznenadnim izdanjem ili čime god.

PREDGOVOR

Lolita Buzdjak

Pred nama su skromno prevedene kratke priče i intervju koje opisuju život Vanje Kostoloma. Prvo

se želim zahvaliti svim ekipama sa naših prostora koje su nesebično na sajt postavila riječ-dvije o

Kostolomu i koje smo mi bez imalo grižnje savjesti ukrali (ne brinite, navedeni su izvori). Inače smo

poznata ekipa po tome što ne jebeno autorska prava, ali kada su u pitanju ljudi „sa naše strane“, onda

to nije tako i izvore guramo sa svih strana. Dakle, ako ubuduće vidite „svoj“ tekst koji smo

kidnapovali, a nismo vas potpisali – nije da želimo da ga predstavimo kao svoj, već vas jednostavno

ne volimo i nije nam stalo do reklamiranja vas. No hard feelings. Međutim, ovdje su svi izvori

navedeni, a oni koji nisu su prevedeni od strane nas, tako da sebe nećemo navoditi.

Da ne davim pričom o vašim tekstovima kojih ovdje nema, prebacit ćemo se odmah na ovu

skromnu wanna be zbirku tekstova. Zašto baš Kostolom? Kostolom je jedan od najbitnijih antifašista i

naci-hantera 21. vijeka u Europi, gradio je sliku sportskog antifašizma i svaka borbena antifa ekipa

treba da zna što više o njemu (nećemo ići toliko daleko da treba da se drži njegova slika na zidu, ali

kod mene to jeste slučaj). Isto tako, u cilju očuvanja militantne antifašističke borbe, koju je započeo

upravo Kostolom 2007. organizirajući prvi antifašistički turnir pod nazivom „Ne predaj se!“ , AFA

Sarajevo se odlučila za održavanje antifašističkih treninga. Smatramo da je Kostolom jedan od uzora

aktivistima AFA Sarajevo, a nadamo se i drugim ekipama, i ja sam lično emotivno povezana sa

njegovim likom. Dakako, mnogo je bitnih dječaka i djevojčica kojima se također moraju posvetiti

ovakvi tekstovi, a vjerujem da uskoro hoće, ali smo led morali probiti sa Vanjom.

Osim što je lomio kosti nacističkim smradovima, u mom srcu je ostavio veliki trag zbog svoje borbe

i stalne kritike mačizma, seksizma i patrijarhalnog društva. Jako je mali broj „opasnih momaka“ koji

su stavljali znak jednakosti sa ženama i, čak u borbi, nesebično dijelili svoj bijes sa njima i stajali rame

uz rame sa borbenim sestrama. Vanja je veliki brat i saborac svih anarhofeministkinja 21. vijeka i

njegovo ime ne smije otići u zaborav. Da budem iskrena, samo je jedan tekst koji smo pronašli na

srpsko-hrvatsko-bosanskom jeziku posvećen Vanji – napisali su ga momci koji vode Pomaže Blog

(blogtipomogo.blogspot.com) i veliki rispekt za njih.

Ne bih da dužim sa predgovorom, s obzirom da mi je prvi u životu, skromni tekstovi će reći svoje

iako smatram da nisu dovoljni pokazatelji njegove veličine i hrabrosti, dobro je imati bar nešto.

Nadam se da ćete uživati u čitanju i slobodno dijelite materijal sa svojim prijateljima, spominjite

Vanju gdje, kada i s kim god stignete.

Želim još samo da se zahvalim ekipi iz Autonomne akcije (Rusija) koja nam je nesebično udijelila

materijal koji je imala o Vanji, čiji je suradnik bio i sam on, bez ikakve naknade. I momcima iz What

We Feel benda, iako ovdje nema tekstova koje su oni napisali, važno je napomenuti da prave

dokumentarac o Vanji i da će izaći u oktobru ove (2013.) godine, a moći ćete ga naći na njihovoj

Facebook stranici. I mojim ukućanima koji nisu pravili puno galame dok sam prevodila tekstove sa

željom da ih što ljepše dočaram. Uživajte!

Ne zaboravljamo! Ne opraštamo!

VIJEST O SMRTI

Ne zaboravljamo! Ne opraštamo!

Pomaže blog

Ivan Kutorskoj zvani Kostolom

U ponedjeljak, 16. novembra 2009,u večernjim

časovima, 26-godišnji Ivan Kutorskoj, poznatiji

kao Vanja-Kostolom, ubijen je ispred ulaznih

vrata svoje kuće. Iako ovo ime nije poznato široj

javnosti, Vanja je bio kolosalna figura među

ruskim antifašistima i ljevičarima. Jedan od

osnivača ruskog militantnog antifašističkog

pokreta, istaknuti borac protiv nacista i

dominantna ličnost na ruskoj hard core-punk

sceni zadnjih 15-ak godina. No, to ne znači da je

bio samo tupavi razbijač, diplomirao je pravo kao

jedan od najboljih studenata, pomagao je

beskućnicima i obespravljenima i borio se za

prava životinja. Kao mladić, sa svojim prijateljima počeo je izbacivati naciste sa svirki u Moskvi,

jedan je od osnivača Moskovskog R.A.S.H.-a (Crvenih i Anarho Skinheda – Red and Anarchist

Skinheads).

Sa tom svojom grupom čuvao je antifa koncerte i učestvovao na raznim protestima. Učio je

antifašiste borilačkim vještinama.

Te kobne večeri, napad na Vanju uslijedio je iz zasjede i sa leđa, onako kako samo i može

najsmrdljiviji talog ljudskog društva da napadne. Ubijen je sa dva hica iz pištolja direktno u

potiljak. Iako naoružane, ubice nisu smjele da se nađu oči u oči s Kostolomom. On je do tad

preživio tri pokušaja ubistva i bio je strah i trepet za sve ruske desničare. Nakon kukavičkih

pokušaja, uvijek brojniji neprijatelj naoružan noževima, pajserima i palicama ovoga puta odlučio

se za vatreno oružje. Nakon svakog pokušaja ubistva Vanja je ostajao vjeran svojim idealima i još

jači u borbi protiv nacističke mržnje. Iako su svi pokušaji ubistva snimljeni sigurnosnim

kamerama policija nije učinila ništa da pronađe počinitelje za koje se zna da su povezani s

organizacijama bliskim ruskoj vladi. Ivan Hutroskoj zauvijek će ostati u sjećanjima svih boraca

protiv nacista, kao jedan od najsvijetlijih primjera snage, volje i požrtvovnosti.

Za kraj evo jednog savjeta koji je Vanja dao svim antifašistima u jednom od svojih posljednjih

intervjua, pedesetak dana prije ubistva:

"Završite ono što ste započeli. Napravite svoj časopis. Izdajte ga redovno. Nemojte da se na

tome završi... Kao što je ovdje, nažalost, čest slučaj. Volio bih da ljudi ne prestaju da se bave

ovako bitnim stvarima. Da razvijaju i proširuju svoje vidike, da ruše društvene stereotipe.

Da posmatraju društvo iz drugog ugla. Manje priče-više rada."

(Pomaže Blog)

http://blogtipomogo.blogspot.com

INTERVJU SA VANJOM

Ivan “Vanja Kostolom” Kutorski je ubijen u Moskvi od strane nepoznatih clanova nacisticke grupe

16. novembra 2009. godine. Ovaj intervju sa njim (gdje koristi svoj pseudonim) je objavljen na

punxunite.ru stranici 29. septembra 2009. godine. Odvojite vremena da procitate ako zelite da

znate nesto vise o ovome momku, njegovim idejama, podijelite sa prijateljima i prevedite.

PRICANJE O NICEMU

Na radiju “Modern” imamo uzivo goscu u serijalu “Pricanje o nicemu”, uvazenog kulturnog

radnika. Pa, prvo pitanje je:

1. Kako si usao na punk scenu? Kako je sve pocelo?

Kostolom: Pocelo je poprilicno davno. Pocetkom 1994. ili tako nesto. Imao sam 11 godina, a moj

rodjak 9, bili smo mali djecaci, ali smo odlucili, da nemamo nista zajednicko sa nasim vrsnjacima,

jer smo imali drugacije interese. Slusali smo drugaciju muziku, totalno. Zapitali smo se: koja je

subkultura najbolja za nas? I izabrali punk. Naravno, nismo imali pojma o tome sta je to zapravo,

cak i ako jesmo, bili smo ograniceni. Bili smo pravi mali djecaci. Ali s vremenom su stariji uticali

na nas, pa smo s vremenom znali vise o tome. Jedan od njih je iza vela, a drugi je napustio scenu.

Ima porodicu i decu. Oni su nam davali razlicite albume. Prvu muziku koju smo slusali, ne

mozemo ni nazvati punkom. Bio je to zajednicki krug: Sektor Gaza, Krasnaya Plesen’. I sva ta

sranja. Nas pravi pronalazak punka je bio u periodu 95-96-97, milim. Prve strane grupe, Sex

Pistols, Exploitred, NoFX, Offspring, Ramones i Clash. To su bile prve punk grupe. U Rusiji je u to

vrijeme bila jako losa kompilacija “Punk revolucija” koju je izdala Hard Rock Korporacija (KTR)

koju smo svi mrzili. Pozdrav Pauku, usput.

Nije bilo nicega drugog. Nikakvih drugih albuma. Na toj kompilaciji ste mogli cuti Distemper,

Naiv, Tarakany, Purgen. Bendovi, koji su bili protiv fasizma, nacionalizma i rasizma. Pored

stranih grupa smo poceli slusati albume ruskih grupa, poput: Distremper, Naiv, Tarakany,

Purgen… Mavzoley takodje. Onda sam 1997. otisao na svoj prvi punk-koncert. virali su Sektor

Gaza, Purgen i Grazhdanskaya Oborona (G.O.). U 1998. jos cesce.

2. Sta su tvoji roditelji rekli na sve to?

Kostolom: Pa, ispocetka nisu razumjeli sta se desava. Hajde, takav momak, odlikas u skoli, a tako

neformalno izgleda. Na pocetku im nista nije bilo jasno. Ali kako sam odrastao, pocinjao sam im

objasnjavati sta je to. S vremenom smo sve rascistili. Moja majka je upoznala puno ljudi iz drugih

gradova i grupa. Zaljubila se u ska, a prije je voljela jazz. Ona ne voli hardkor, ali ponekad slusa i

pop-punk. Moj otac nije imao razumijevanja, ali se kasnije pomirio sa time. Baka je bila protv

mohawka, kape na glavi i svih vrsta bedzeva. “Necu u autobus sa tobom ako si tako obucen!” –

ovo je bio stav na pocetku, ali je kasnije sve bilo dobro. Dao sam im mogucnost da cuju moje

obrazlozenje i da citaju o njemu.

1999. se pojavila knjiga, punk-enciklopedija Olega Bocharova. Prvo izdanje je bilo veliko, A4, sa

zelenim koricama i Exploited znakom. Bilo je poprilicno mnogo informacija o punk, hardkor, ska

i oi grupama. Tada internet nije bio pristupacan, i s preko te knjige smo se informisali i poceli

kupovati kasete. Tada ih je sirio Piggimot-rekords, plave kasete sa svinjom; izdavali su Mighty

Mighty Bosstones, Ramones, NoFX, Exploited, GBH i slicne. Onda su ’99.-’00. pocele ska-punk

svirke. Tada je sve pocelo. Tada sam obezbijedio svoju poziciju u antifa svijetu. Ska-punk scena je

bila mala : Distemper, Shlyuz Klopz, Spitfire – nista vise, 300-400 ljudi na svirkama, 15-20 od

njih navijaca, koji su, naravno, bili desnicari. Mnogi od njih su s vremenom su naletili na poslove

u firmama poput Gladiators, Union itd. I ovih 20 ljudi je uvijek izgovaralo nacisticke slogane i

plasili su ostale. Pravili su krug i tukli svakoga ko je ukljucen. Ili su njihove djevojke izazivale

tuce. Tako je, na primjer, Gruzin (basista grupe Smeh) prebijen. Ali je on zaboravio na to i poceo

da svira sa nacistickim grupama. Cini se da ima kratko pamcenje. Naravno, mi nismo to htjeli da

trpimo. I nas, 5-7 pankera, se pocelo obracunavati sa njihovim fanovima. I mrzili su nas zbog

toga. U Moskvi je punk pokret bio njihov najveci neprijatelj.

3. Tada je formiran prvi mob?

Kostolom: Da. Ali, naravno, to nije imalo uticaja na akcije i druge evente. To je bila borba samo

na svirkama. Ponekad smo branili nekoga drugoga, a ponekad su i nas izazivali. Na primjer,

poslali bi neku djevojku ili nekoga slabijeg, da nas vrijedja, gura i citava rulja bi to podrzavala.

Mnogo incidenata je bilo u Tockhi (Moskovski klub Point) kada je bila na staroj lokaciji. Tu smo

ja i moj prijatelj imali problem sa profesionalnim hrvacem, mnogo tezim od mene… i zakucali

smo 2 fana. Onda su se svetili. Napadnuti smo od strane 10-15 osoba sa stolicama. Kako smo

uspjeli da nista ne polomimo, kako smo pobjegli – ne znam. Ali sam imao manji potres mozga.

Stvar koja je imala puno uticaja na situaciju je odlazak u “Estakada” klub. Isli smo tamo na

koncerte od 2000. do 2004. Mrzili smo taj klub do smrti. Pitate se zasto? Prvo, zato sto je to

murjaski klub. Policijska stanica je jako blizu. Sef policije igra sa klubom, i trecinu novca drzi

murija. Drugo, zato sto je to Gopnik podrucje (Gopnik je subkultura koja se karakterise

sportskom odjecom, osisanim glavama, agresivnoscu i kriminalom). Svako ko je bio tamo, zna

probleme u ovom podrucju. Pocinje sa gopniksima, a zavrsava sa boneheadsima. Ne samo u

klubu, vec i izvan njega – trcali bismo za gopniksima i bonsima i tukli ih. Nas par. Bio je incident

2003. Usli smo u trolejbus, ne sjecam se poslije kojeg koncerta. Bilo je nas 5 pankera i 2 CSKA

huligana – napalo nas je 30 naoruzanih kretena. Mi smo im odgovorili, nas 7. Usrali su se u gace.

Imali smo toliko plijena. Ali smo ponekad bili pretuceni ispred ovog kluba, takodjer. I od clanova

kluba, takodjer. Njihovo debilno osiguranje, nije samo tuklo fanove, veci i muzicare u WCu.

Izbacivali su ljude koji su se bacali sa bine – bilo je grozno. Mi to vise nismo htjeli trpiti i poceli

smo bojkotovati ovo mjesto. Ali ostali nisu bili previse principijelni, pa su nastavili ici tamo.

4. Kako si postao dio skinhead subkulture, tacnije RASH pokreta?

Kostolom: Pocetkom 2004. sam shvatio to da, nazalost, punk pokret u Moskvi postajao jako los i

slab, na mnogo nacina. Tada sam znao dosta toga o skinhedima i citao o njima. Vec sam imao

pristup internetu i imao priliku da citam o njima online. U sustini, vec smo poceli sa akcijama.

Htjeli smo se povezati sa Mokovskim SHARPovcim i RASHovcima. Znali smo da postoje, ali ih

nismo mogli naci. U martu 2004. sam postao straight edger, obrijao glavu i poceo nositi odjecu

koju nose skinheadi. Tada sam bio blizi NY-Skinhead-stilu.

5. Zasto si odlucio postati sXe?

Kostolom: Nakon dubokog razmisljanja. Razmisljao sam o svemu. Vidio sam koliko punkera,

koje sam poznavao, je umrlo od alkohola i droge. Imao sam drugare u Pervomayskoy. Svirali su

sa Purgen grupom krajem 90ih i pocetkom 00ih. Pola njih su ovisnici. Neki su se navukli na

heroin, uzimali ga dok su bili pijani. Neki su pocinili samoubistvo. A skinhead pokret je bio

stabilniji, imao jasnije ideje i bistrim umom. Bez tog “Boli me kurac za sve” stava. U principu,

pristajalo mi je. Ali, nisam izgubio najbolje stvari od punka. Postao sam sXe, zapravo, mislio sam

da jesam par mjeseci, onda sam vidio greske. Nikada se nisam drogirao, ali sam znao uzeti dim-

dva i alkohol… Razmislio sam o problemima u kojima sam bio – razmislio o svemu i korak po

korak, postao sam sXe. Na pocetku se nisam tako zvao, to je doslo kasnije.

I RASH pokret, na pocetku sam pokupio sve ideje punka. Bio sam privucen zbog ljevicarskih

pogleda na svijet medju skinheadima. U sustini, anarhistima. I cesto smo se nalazili sa

SHARPovcima i radili sa njima, ali smo imali nase politicke i socijalne ideje.

6. Kada se mob formirao?

Kostolom: Prvi je formiran 2000. Nas mob u jesen 2004. godine. Tu su bile sve subkulture:

hardkor, pank, SHARP, RASH, tradicionalni skinheadi, huligani. Svi se medjusobno postovali.

Radili smo akcije zajedno. Bilo nas je 20.

7. Poceo si pricati o svojoj zeli da nadjes SHARP i RASH pokret…

Kostolom: Skinheadi ponekad idu na pank koncerte. Pravi skinhedi, ne nacisti. Postajala je

grupa Elpiskas. Dima Niki-Viki je svirao tu. Imao je 2 prijatelja – mlade skinhede. Nazivali su se

tradicionalnim skinhedima. Fedya Barmaley i Vityok. Sjecam se da bi Fedyay uvijek stajao po

strani, slusao i posmatrao. Tada sam vidio boneheada sa svastikom i automatski ga premlatio. To

su momci vidjeli, prisli mi i tako smo se upoznali. Kada smo se upoznali poceli smo zajedno raditi

u akcijama. Bilo je poprilicno tesko. Moskva je 2004. bila veliki bonehead-grad. Sad su nacisti

vecinom huligani. To je vise od moderno orijentirane subkulture, mnogo sigurnije. Mnogo

mladih huligana su desnicari, jer nema antifa ekipe na tribinama u Rusiji. Nekoliko ih je pokusalo

osnovati, ali nije uspjelo. Zato postoji Minsk (MTZ-Ripo), u Kievu za Arsenal, koje podrzavaju

momci koliko god je moguce, naravno.

8. Pricaj o svom misljenju o anarhizmu i socijalizmu:

Kostolom: O anarhizmu… U velikoj mjeri sam zahvalan “Avtonom” magazinu, citao sam

Kropotkinove knjige i razgovarao sa anarhistima. Jedna stvar koja me je najvise privukla je,

naravno, mogucnost da budes oslobodjen od kapitalista, pritiska i pravila, da se izrazis na svoj

nacin, da zivis zivot po svojim vlastitim pravilima i vrijednostima. Tacno taj tip anarhizma me je

privukao. Teoretski, zelim da pank, skinhed subkulture budu zasnovane na anti-autoritativnim

principima. Generalno, ljudi imaju stereotipe o tome da je anarhizam kao. Naravno, to nije istina.

Ne razumiju sta ta rijec znaci. Ne razumiju da je to drustvo koje djeluje bez kontrole od strane

drzave, zasnovano na solidarnosti, uzajamne pomoci, podrske, slobode. Mnogo je

komplikovanije sa socijalizmom. Ako je bi bilo samo u teoriji, onda nije lose, ali sam ja protiv

kontrole drzave. U osnovi mora biti prekretnica kako ljudi gledaju na svijet. Moraju razmotriti

svoje zivote i shvatiti da mogu zivjeti drugacije. Bez mijenjanja svijesti, nije moguce promijeniti

bilo sta. Morate poceti od sebe. Razmotriti svoje drustvo, odnose sa porodicom. Anarhizam mije

pomogao da shvatim da postoje razni tipovi diskriminacije. Kada to shvatis, sve ostalo pocinjes

gledati na drugaciji nacin. Zenis da se ljudi odnose prema drugima sa postovanjem. Ali, nazalost,

moram napomenuti i to da postoji jos uvijek mnogo pankera, skinheda koji imaju predrasude i

pokusavaju ih prenijeti na scenu. Macizam, seksizam, homofobija…

9. Koje je tvoje misljenje o modernoj kulturi?

Kostolom: Pocnimo sa punk pokretom. Sada je vec odrastao. Postoji mnogo mladih ljudi koji

rade u akcijama. To je pozitivna stvar. Ali u drugu ruku, pankeri, koji idu na koncerte grupa

poput Purgen ili Naiv, nisu zainteresovani u tu kulturu. Za njih je to samo faza. Onda postanu

“normalni” ljudi: nadju posao, zive zivot tipicnih poslusnih gradjana. Sada je puno alternativnih

grupa, mnogo novog panka, oi i hardkor grupa. Problem je sa ska, usput. I na tim koncertima

postoje ljudi koji su shvatili da postoji drugaciji nacin, stvaranje jedinstva, svojih stavova, nacela

i scena. Ali svejedno, to je samo u teoriji, a u stvarnosti postoje mnoge autonomne scene, koje se

svode na to da se baca blato na druge iza ledja. U osnovi, mi mozemo pokusati eliminirati

konflikte. Na koncertima pokusavamo sprijeciti tuce, ostecenja opreme itd. Zelimo da se ljudi

ponasaju prikladno.

10. Kako je skinhed kultura dosla u Moskvu uopce?

Kostolom: Stvari su pocele zapravo 2004. , kada se pojavila SHARP grupa ljudi, koji su htjeli

srusiti stereotipe o skinhedima kao nacionalistima. Isli smo na rege koncerte u klub Forpost,

gdje su svirali Spitfire i Distemper. Distemper su napisali pjesmu “Nema rasizma – nema

problema”, i kasnije platili zivotm. Naravno, mi smo organizovali nase koncerte, zatvorene. Scena

je bila mala. Ovi oi, streetcore ekipe su bili pioniri. Doveli smo Uchitel’ Truda bend, ali nemamo

vise dobre odnose sa njima. Pasha je bio RASH, pa je pretucen, postao SHARP i onda je postao

apolitican. Politicka apatija u Rusiji nije ista kao i u inozemstvu. Ako procitate knjigu “Biblija

skinheada” znate porijeklo subkulture – apoliticna je, ali antirasisticka. Ne smijete to zaboraviti,

ali u Rusiji apoliticni ljudi imaju naci prijatelje.

Onda je scena narasla. Nove grupe su se pojavile (M-16, Brigadir, Sudny Den’, Facecontrol,

Working boys, OSV, Bystreet, Reastlers, Dirty Sounds, Mister X) – to je imalo uticaja. Sada je sve

bolje. Mozemo organizovati otvorene oi i street punk koncerte sa vlastitim osiguranjem i

normalnom atmosferom. Pocnu i pijanske tuce, ali ih zaustavimo. Pored toga sto sam rekao,

pojavili su se mnogi showoffsi, koji kupuju skupe stvari, rade tetovaze novcem od roditelja, a u

stvarnosti su mali krompirici.

11. Mozes li reci nesto o njima, o tome sta je u modi sada “oblaciti Fred Perry” itd.

Kostolom: 2008. sam bio u Njemackoj na pank festivalu, gdje su svirali mnogi bendovi. I imali

smo nekoliko problema. Prvo je bilo sa Pashom iz “Uchitel’ truda”. Kada smo ga uhvatili na

nekom pank koncertu prije festivala, htjeli smo ga malo urazumiti. Medjutim, obezbjedjenje nas

je zaustavilo. Rekli su da je Berlin multi-kulti grad i da im nisu potrebni problemi na svirkama.

Kasnije smo naisli na djecaka koji je imao Thor Steinar majicu. Rekli smo mu: “Kako je to

moguce?! Ovo su pankeri-antifasisti, trebamo to rijesiti”. Onda smo pricali sa dvojicom

”skinheda”. Poceli su pricati sranja, da ih nije briga i da ne zele da imaju probleme. Kada smo ih

napali, pobjegli su. Pa smo pricali sa stvarnim SHARPovcima. Rekli su nam da su u njemackoj

pankeri i skinhedi uglavnom showoffsi, ali im nije 17-19 godina kao u Rusiji, vec 25-27. Kupuju

brendirane majice, rade tetovaze, ali ne ucestvuju u akcijama i ne smatraju losim otici na koncert

nacistickog benda. Tu su ljudi iz srednje klase. Nekada cete biti iznenadjeni, neki 16-17godisnji

djecak sa tetovazama po tijelu – to nije jeftino. Svi oni nose skupu odjecu, a znate da ne rade

nigdje. I onda prave probleme kao dio njihove pijane zabave ili jos gore – isijeku nekoga, bez

pomisli na to sta se moze desiti. Ili pocinju rascupavati svoje perje na koncertima, prekrstiti ruke

i postaviti na prsa – pokazivati ko je ko. Ako neki klinac koji ne zna plesati mosh udje u njihov

krug kada plesu – moze nastradati. Oni ga guraju i udaraju. Tako nezahvalne stvari. Naravno, ako

to uocimo, zaustavimo, ali ne mozemo biti na svim mjestima odjednom. Sada je scena poprilicno

razvijena, a medju njima mali postotak to stvarno osjeca, da je to njihov zivot, ali vecina su show-

offsi. Zato sto je situacija u drzavi losa i drzava vrsi pritisak nad subkulturama. Ne smijemo to

zaboraviti. Potrebno je razviti um, ali njih nije briga za to. Oni se zajebavaju, cugaju, kupuju Fred

Perry majice koje kostaju citavo bogatstvo i misle da su pravi i iskreni. Naravno, to je zabavno. O

krasterima – kada uporedim situaciju sa SAD, Europom, Japanom – moram reci da u neke grupe

koje su mi se svidjale, poput Doom, Wolfbrigade, postale samo moda. Preko noci ex-pankeri

Unkid revolt, a la Britania 82, sa kretama i BAM! govore: mi smo krasteri. U jednu ruku, nije lose

da osoba otkrije nesto novo, ali kada pokusavaju da odbiju svoju proslost, to nije prihvatljivo.

12. Po tvom misljenju, gdje je linija izmedju poziranja i akcije?

Kostolom: Opet govorim, moras zaboraviti gdje zivimo. U Njemackoj mozes izaci i napraviti

nesto kvalitetno. Koordinacija akcija nije problem. Svi videi to dokazuju. Postoje konflikti sa

murijom i dani kaosa, ali situacija u Rusiji je druga stvar. Ako izadjes sa banerima na ulicu – znas

kako se murjaci ophode prema clanovima neformalnih organizacija. Kraj 90ih su hvatali momke

sa krestama i sisali ih. Sada je s tog aspekta bolje, ali moras biti spreman biti uhapsen zbog

ucestvovanja u slobodnom okupljanju. U drugu ruku, treba se svaki da protestvovati protiv

necega – ali kada izadjes na ulicu sa sloganom, moras da shvatis da su vecina ljudi u ovoj zemlji

moroni. I samo mali dio njih ce shvatiti. Moras objasnjavati sve. Mediji pricaju o subkulturama na

vise TV programa, i svi su slicni po jednome – bitne informacije, koje pricaju o vrijednostima, o

gledistima – su isjecene. Ostave samo stvari koje je lako za shvatiti. Sjecam se prvog progama o

sXe i SHARP, bilo je nesto ovako ”mi tucemo svakoga koga ne volimo i ko je zasluzio da bude

pretucen”. O tome kako je pokret nastao, kako je subkultura antirasisticka – nista nije receno. O

sXe, takodjer, nista. Zato sto ne mozes time napraviti senzaciju. Opet, bilo bi bolje da pomazete

djeci, ako ste takvi anarhisti, ljubitelji zivotinja, ima dovoljno pasa i macki, odvedite ih kuci,

kupite im hranu. Ima mnogo vise efekta nego kada odes na ulicu sa banerom i vices. Pogledaju te

i pomisle: Mozda je u pravu. Naravno da je proces borbe bitan, ali kada nema rezultate, onda …

Moramo pokrenuti mlade, ne mozemo se osloniti na stariju generaciju, oni su potpljeni u moru

stereotipa i predrasuda. Neko mi je rekao: “Ti si rus. Ti imas svijetle oci. U drugim nacijama ima

mnogo vise losih ljudi. ” Ja sam mu rekao: “Ti si debil. Kreni od sebe. Za pocetak zakopcaj slic.

Stojis tu ispovracan, pijes pivo ujutro… Radi nesto korisno”

Aktivizam je drugaciji i treba se koristiti na drugacije nacine. Na internetu mozes naci kvalitetne

stranice. Ne forume, gdje je sve pisanje uz vjetar, vec stranice sa informacijama. Ja sam samo za

slobodne skupove i demonstracije. Zato sto na prijavljenim skupovima uvijek dolaze drotovi,

slikaju i snimaju. Ne, hvala. Dosta nam je incidenata poput onog sa 1. maja (2008.) kada su

njemci dosli – postidili smo se. Rekli su da je to neodobreno okupljanje. Kakvo sranje! Murjaci su

imali plan. Dosli smo i opkolili su nas.

Vratimo se na pokret – pojavila se distribucija. Pored muzike i magazina, pojavila se i literatura.

Iako je ne kupuje mnogo ljudi. Ne koristim livejournal ili vkontakte (Ruski facebook). To je u

trendu. Ali zivot je drugacija stvar od toga. Internet bi trebalo biti mjesto gdje nadjes informacija,

pricas sa ljudima iz drugih gradova i drzava.

13. Znaci, ljudi trebaju izvuci glavu iz pijeska, na primjer

Kostolom: Naravno. Smijesno je. Bile su slicne akcije ALFa i umalo su upali u veliko sranje

jednom. Morate razumijeti da ALF u Rusiji nije isto sto i u SAD. Problem je drzati vegansku

ishranu ovdje – zbog klime i proizvoda u supermarketima. Ako volite zivotinje, odnesite ih kuci.

U Njemackoj su ljudi placeni dobro zato sto drze nezbrinute zivotinje.

14. Reci sta mislis o patriotizmu u teoriji i praksi.

Kostolom: O, to mi je najdraze pitanje. To je ogromna tema za raspravu sa nacionalistima i

rasistima. Oni misle da je nacionalizam ljubav prema drzavi. Uvijek se pocnem smijati njima

“Momci, vi ne razumijete o cemu pricate”. Nacionalizam je ideologija, koja predstavlja jedan

narod superiornijim od drugog, to je diskriminacija. I patriotizam je ljubav prema drzavi. Ali

opet, postoje razne vrste patriotizma. Ja volim mjesto gdje sam rodjen, volim svoje roditelje,

prijatelje – u tom slucaju me mozete nazvati patriotom. Ali mrzim drzavu, citav sistem – u tom

slucaju sam anti-patriota. Ja sam kozmopolit, mrzim prokleta ogranicenja i granice. Volim pricati

sa ljudima drugih nacionalnosti. Ruski patriotizam je zapravo nacionalizam. Ruski gradjani bi

trebali zivjeti na ruski nacin. Svi stranci, imigranti bi se trebali deportovati i tako dalje. I kada

pokusas da razgovaras sa nacionalistom (i to je gotovo uvijek besmisleno) suocavas se sa

ogromnom kolicinom gluposti. On misli na samo jedan nacin u svojoj glavi i ne moze da misli

drugacije. “Nasa nacija je iznad svih! Mi volimo ovu drzavu. Volimo cara” Uzasno je cuti sadasnje

nacionaliste. “Za vjeru, za cara, za otadzbinu” Koji kurac? Za cara? Zivis u 21. vijeku! Pustite ih da

nauce historiju. Vidio sam mnogo ne-nacionalista u armiji. Svi pokusavaju to izbjeci. Ja bih radije

tukao migrirajuce radnike. Neka ubiju nekog mafijasa. Ah, nemaju muda. Da su toliki protivnici

droge, otisli bi i ubili mafijasa. Sjecam se, bio sam bezbroj puta u klubocima i ljudi koji su nudili

drogu su uvijek bili rusi.

15. Za kraj, tvoj savjet antifašistima:

Kostolom: Završite ono što ste započeli. Napravite svoj časopis. Izdajte ga redovno. Nemojte da

se na tome završi... Kao što je ovdje, nažalost, čest slučaj. Volio bih da ljudi ne prestaju da se bave

ovako bitnim stvarima. Da razvijaju i proširuju svoje vidike, da ruše društvene stereotipe. Da

posmatraju društvo iz drugog ugla. Manje priče-više rada. Dovoljno receno.

SJEĆANJE NA VANJU

“Ti si napravljen od drugog materijala. Spremniji si za ovu vrstu sranja od mene. To sam shvatio

kada si mi preko telefona rekao, da Vanje vise nema” – mladi saborac mi ovo rece, dok smo vodili

raspravu. Stajali smo na peronu, vagoni su cekali. Njihove metalne sine su cijedile moju utrobu.

Da, moj mladi prijatelju, ja sam definitivno spreman za ovakva sranja…

I

Nakon smrti Vanje, dusevno sam vec bio u cetvrtom desetljecu, iako je moj fizicki izgled kasnio

za mnom. Moje dvadesete sam proveo u skinhead ludilu, zacinjenim sa anarho-komunistickim

koferom ideja. Za mene, sve ove godine su prosle, bok uz bok, sa dva momka. Jedan od njih je

napustio sve ovo davno, sad je vise u stvarima kao sto su zena/ljubavnica/djeca/automobili.

Drugi je bio Vanja.

Ako budem ziv, zdrav i izvan zatvora, moje cetvrto desetljece nece biti dosadno, ali nece ni biti

isto.

II

Upoznali smo se 2004. godine. Bio sam u potrazi za novim drugovima, kako bi se mogli baciti na

neko dobro, staro ultra-nasilje. Proslo je vec oko godinu dana raspada ekipe oko NK

“Mosenergo”, a nista se nije desavalo. Prakticki, nije bilo pravih ljudi oko mene. Tada se smatralo

da je potrebna ekipa od 10-20 ili 30 ljudi da bi protivnik dobio pristojne batine.

I ko je bio tu? Poprilicno glupe vrste ljudi sa foruma antifa.ru, cak su se okupili i neki totalni

moroni iz omladinske organizacije ‘liberalna stranka Yabloko’. Jedina osoba koja je davala svemu

smisla je bio Dzej, kojem je prvi album grupe “Proverochnaya Lineyka” posvecen. Ali, ne postoje

prepreke koje ne mozemo preci sa upornoscu. Moroni su nestali i poceli su dolaziti normalni

ljudi. Korak po korak – uspjeli smo okupiti ekipu od, mozda 20ak ljudi, koji su bili spremni za

neke akcije. Neki od njih su danas poznati: DJ Staljingrad, Fedyay, Vanja. Kasnije je dosao Skobar

(Spartak huligani), Tigran (cija kuca je bila bombardovana), Ilya Dzaparidze. I ostali. Ali Loshak

je bio u pravu “bolje je pisati o ubijenim antifasistima, onima koji su vec dugo na terenu, nego o

anonimnim clanovima”.

Prije nego nas je Vanja upoznao, tukao se sa nacistima na koncertima. Bas kao sto je to radio Dzej

sa svojim hip-hop prijateljima. Sredinom 2000. , u Moskvi je antifasisticki pokret bio manjina.

Nije bilo nacina da se sretnu. Ali ako bi poceo da bacas naciste u kante za smece, uvijek ce se naci

neki poznanik koji ce vas uvezati sa kolegama. Tako se i Vanja pridruzio.

Njegova prva akcija sa nama je bila totalna katastrofa. Neki ludi klinac je pozvao nas 15 u vojni

grad Zarya u moskovskoj regiji. Bilo je mnostvo nacista (boneheada, huligana ili samo seljacina

koji “brane ugled grada” protiv Moskovljana), guzva puno veca od nase. Bio sam sretan da nisam

poginuo tamo. Buduci da smo mi dosli sa zeljeznim sipkama, jos uvijek je misterija kako niko nije

zavrsio u mrtvacnici. Niko nije dobio jace ozlijede od potresa mozga, ali ova avantura nije slomila

Vanjin duh i on je poceo cesce dolaziti.

Pravili smo po 2-3 napada svaki mjesec. Sredinom 2000-ih je bilo dosta mjesta (parkovi, metro,

klubovi i sl.), gdje bi mogli upasti i prebiti naciste. Bilo je i puno manje-vise desnicarskih svirki.

Neke su bile jednostavne za plijen – ko god bi izasao iz sale je nacista, a na nekima si morao biti

oprezan, jer su desnicari cinili 20-30% publike. Tada nisu postajali travmatsi (gumeni metci) i

navika da nosis nozeve se tek radjala; borbe su se odvijale bez oruzja, ponekad suzavac, pivske

flase ili zeljezne sipke.

Ova relativna neskodljivost je rezultirala bezbriznim zivotom, bilo je vise nacina borbe nego

danas, cesto su se odvijale na javnim mjestima, cak i pod CCTV kamerama. Danas ne bi bilo

zabavno napadati naciste na metrou – ako izvuce noz, velika je vjerovatnoca da ga moras ubiti,

tvoje lice je snimljeno i , cak i da te ne uhapse, na sljedecoj stanici si u velikom sranju. Ali tada,

najcesce smo naciste tukli u vozovima, izmedju dvije stanice. Metro je bio boks kavez – i na

sljedecoj stanici bi nestali sa lica mjesta, sa mrljom znoja ispod majice.

Neki nacisti su ozbiljno ranjeni nakon sto su nas napali. Iako bi policajci ponekad i vidjeli takve

tuce, nikada nije bilo kazni. Uglavnom smo bili sretni kada bi neko prosao neogreban, a nacista

ozbiljno ozlijedjen. U drugu ruku, sa terminom ‘antifa’ je bio upoznat samo FSB (bivsi KGB) i

poneki mladji i inteligentniji murjak. Tada policija nije imala nikakvu kvotu o tome koje

ekstremiste treba uhvatiti, i onda su samo mislili: “Mozda ti momci imaju razloga zasto ne voli

jedni druge, a ako nikoga nisu trajno ostetili ili ubili, tu ne vrijedi kopati razloge koji stoje iza

napada”.

Nismo sirili krug tim tucama, ali smo stekli slavu medju nacistima i mladima u cjelini. Nacisti su

nas pokusavali pronaci, bezuspjesno, samo su zastrasivali alternetivnu omladinu. Par godina

kasnije sam sreo RASH skinheada, koji mi je ispricao i kako je to postao: Jednog dana je setao

ulicom sa Yegor Letov majicom. Nacisti su ga pretukli govoreci da je on redskin (RASH).

Zainteresovao se za RASH i odlucio da nesto sazna o tome, otisao je na internet procitati nesto

vise i dosao do zakljucka da su RASH kul. Vrlo tipicna prica.

Nekoliko rijeci o nacistickom laznom antifa projektu – United Brigade 46 (OB46). Uspjeli su

pronaci i prebiti, sada vec pokojne, Vanju i Fedyaya, kao i Shkobara i neku cetvrtu osobu i

napraviti film o tome. Te snimke cesto prikazuju na TVu, u pogresnom kontekstu, kao dio

programa o nacistima i antifasistima u mainstream medijima. Nastali su godinu dana prije

njihovog videa. Otvorili su web stranicu i pisali neke glupe stvari, ali u antifa-stilu. Ljudi su poceli

da pricaju sa njima, tokom cega je ova glupost postajala jos ocitija.

Nisam mislio da su nacisti, vec policajci iz Petrovke 38 – te sam pokusao uvjeriti ljude da se ne

vezu sa njima. Cetvrta osoba na videu nas je zamalo razotkrila, sto bi imalo kobne posljedice po

nas.

Osim policije, doslo je oko 100 nacista koji su bili zeljni nas. Nas je bilo 20ak, ali smo uspjeli da ih

zbunimo i prepadnemo, te razbijemo grupu. Bez icijeg pitanja, cetvrti junak sa videa je upoznao

ekipu iz OB46, sat vremena prije nase akcije i rekao im: Sada cemo ih zaskociti, dovedite svoju

ekipu i pridruzite nam se. Nacisti, po prirodi kukavice, previse su se prepali i nikada nisu naucili

tacku medjusobnog priblizavanja. Dakle, kraj OB46 je bio manje uspjesan nego sto je mogao da

bude.

III

Nakon sto se Vanja vratio u formu, opet su se svi skupili oko njega. Kasnije, i nacisti i inspektori

iz Petrovke su nas zvali “Kostolomova banda”. Shvatili smo da vise ne raspolazemo sa 20 ljudi,

vec sa 100. Mogli smo mobilizirati 15-30 boraca razlicitih kvaliteta, u dobi od 16-25 godina.

Imali smo par djevojaka koje su spijunirale, u dobi od 16-19 godina. Skoro svi njihovi momci su

bili ti za koje su spijunirale. Nekoliko tih djevojaka su na kraju zavrsile sa momcima iz suprotnog

tabora, sto je, naravno, bilo uzasno, te je ocito da su ugasene iz svega, ali su vec znale previse.

Vanje je poceo organizovati treninge. Ispocetka, bila je trashy-teretana, na samom rubu Moskve,

sa zahrdjalim zeljezom i bez tusa. Onda smo je izgubili, a na neko vrijeme imali bolju teretanu,

bez peglica, ali sa tusem i tepisima. Vanja nas je ucio Sambo. Takodjer smo isli u sumu da se

tucemo. Zvali smo se “Boycovski klub”, “Fight klub” , koji je kasnije skracen na Beka. Od tada,

Beka je postala rijec siroko usvojena u ruskom antifa-zargonu.

Bilo je dosta borbi. Najvise sam volio onu kada smo jahali po metrou povodom Ruskog marsa.

Neki momci su usli sa puno carskih zastava (crno-zlatno-bijele). Jedan od njih se isticao sa

svojim shitcrushersima (borbene cizme), crnom skijaskom maskom i carskom zastavom. Neki je

momak je rekao: Hajmo napraviti bijeli vagon (naci izraz za progon u metrou), to su nasi ljudi.

Smijali smo se toliko jako, da smo umalo popadali na pod vagona. “Sta ako su antifa” – zapitao se

drugi patriota. Jedva je to izgovorio, a vrata su se otvorila i zastave se pocele letjeti po citavom

vagonu. Zamalo nas je uhvatila murija, ali smo se uspjesno provukli. Mislim da smo zapravo

spasili te idiote, jer da su to uradili nekome drugom, bili bi pod zemljom. Ali s nama su prosli sa

samo par izgbljenih zubica i potresom mozga, ali su mogli slobodno da lutaju.

IV

Nasa grupa je dobro reorganizovana danas. Kako, saznat cete ako dozivim svoje peto desetljece.

Ostao sam u kontaktu sa Vanjom i imali smo razne projekte. Zadnji put sam ga vidio zivog na

nasem turniru mjesovitih borilackih vjestina “Nema predaje!”. Onda sam ga zvao par puta, htio

razgovarati … u vrijeme kada je upucan. Htio sam popricati o njegovoj ulozi kao javnoj licnosti u

situaciji u kojoj su svi shvatili da je on kljucna licnost.

Plasio sam se sranja, ako bi drotovi smarali, Vanja bi bio prvi kojeg bi uhapsili. Tek su Shkobara

strpali u zatvor na jednu godinu, bilo je svjezih prica koje je Vanja mogao pojasniti… Htio sam to

objasniti Vanji, popricati sa njim i smisliti sta uraditi sa njegovim likom. Ali nacisticki metak je to

sve prekinuo.

Vanja je bio jedan od onih ljudi na cijem se putu ni tramvaj nije htio naci. Bio je anarhista, ubacen

u avtonom-casopis, cak je i pisao nesto za nas. Ali za njega, prioritet je bio rat izmedju nacista i

antifasista.

Danas je tesko …. ali mislim da tokom posljednjih godina svog zivota se nije previse

petljao u aktivnosti i otpornosti sa nama, zavjernicima.

NJEŽNI KOSTOLOMAC

Slika – Vanja sa prijateljima u Moskvi

U ponedjeljak, 16. novembra, 26godišnji antifašista i 'nazihunter' , Ivan Hustorskoj zvani Vanja

Kostolom, ubijen je na pragu svojih kućnih vrata u Khabarovskoj ulici (istočni dio Moskve).

Prema policijskim izvještajima, ubijen je sa dva hica u glavu.

Vanja je odigrao važnu ulogu u antifašističkom pokretu, i sigurno će mnogi ljudi za par godina,

kao što su do sada, pisati mnoge memoare za njega, ali su oni još uvijek ljuti i šokirani gubitkom

velikog prijatelja i saborca.

Vanja se u mom životu pojavio 2004., na koncertu u R-Klubu. Do tada nisam išao na svirke često,

tako da su mi mnoga lica na svirci bila nepoznata. To je bilo prije perioda nakon ubistva Saše

Ryukhin kada je moskovska hardcore scena otišla u podzemlje. Ova svirka je bila otvorenog tipa

i nikad nisi bio siguran ko je sve zapravo to.

Tako da sam bio jako zabrinut ekipom skinheada u ćošku, posebno ovim krupnim momkom. Ali

sam saznao da nema razloga da brinem, Vanjino prisustvo je zapravo značilo da je sigurnost

zagarantovana i da će svaki problem biti brzo riješen.

Ne znam kako je Vanja dobio nadimak "Kostolom" (engl. Bonecrusher). Možda je to bila neka

šala, jer je teško zamisliti većeg prijatelja i zabavnijeg dečka od Vanje.

Zadnji put sam Vanju vidio na "Nema predaje" MMA turnir organizovanom 10. oktobra u Moskvi.

Turnir je organizovan u znak sjećanja na drugog ubijenog antifašistu, Feodora Filatova. Vanja je

bio sudac, kao što se može vidjeti na slici (2). Vanja je bio jako vješt u Sambu, ruskoj borilačkoj

vještini, jako popularnoj u regionu, bio je jako uspješan na turnirima i došao do priznanja za

Mastera sportskih vještina u Rusiji. Također je bio jako vješt u hrvanju. To je bio jedan od

razloga zašto su ga se plašili, a i mrzili, nacisti, s obzirom da su uvijek držali do toga da su njihovi

neprijatelji nesposobni i nejaki alkoholičari i narkomani. Čak se ni grupa nacista nije mogla

izboriti sa našim Vanjom, zbog toga su ga napadali razorblejdsima, screwdriversima i noževima,

a kada ni sa time nisu uspjeli da ga dokrajče, iskoristili su pištolj.

Prije toga moj zadnji susret s njim je bio ispred Ska-P koncerta u maju- Niko od mojih prijatelja

nije imao dovoljno novca da plati 60 KM za koncert španskih ska-pankera, ali smo odlučili da

dijelimo antifašistički materijal ispred kluba. Pored svega, na posteru, grupa je bila u antifa

majicama - nije velika stvar za Španiju, ali je to nešto zbog čega si, u Moskvi, mogao platiti

životom. Tako ni stvari za obične ljude nisu bile drugačije na ulici - Vanja i njegova grupa

prijatelja su nas pitali da nas štite.

Reakcije posjetilaca na naše letke su bile različite - očito je da su došli samo da se zabave. Onda je

uslijedio poziv - grupa drugova je imala problem par kilometara dalje, pratila ih je velika grupa

nacista. Naši 'zaštitari' su nas morali napustiti da riješe stvar. Nisam planirao da se tučem tu noć,

ali sam imao malo izbora - imam antifa letke za hiljade ljudi, hodati okolo i dijeliti ih, lako bi

moglo da se završi sa 5 cm dubokim ubodom. Morao sam se držati sa ekipom.

Sastali smo se sa drugom grupom antifašista i podijelili se. Vanja nas je upozorio da ne trebamo

napadati prvi, jer bi mogli vidjeti da su nadjačani i pobjeći, tako ih nikada ne bi uhvatili. Ali se

ljudi nisu mogli suzdržati. 100+ metara je bilo previše daljine da se popuni prostor, nacisti su

počeli bježati i skakati preko ograda, nikoga nismo uhvatili. Ja sam bio u lošoj formi i nisam

mogao trčati dovoljno brzo kao ostali, a Vanja - Vanja jednostavno nije htio trčati, jer je znao da

nema smisla i da će gadovi uspjeti pobjeći. Tako smo ostali iza grupe sa par cura koje su

izbjegavale da budu na prvoj liniji i zajedno razgledali okolinu, ne bi li našli neko nacističko

smeće koje se sakrilo.

Kasnije smo našli drugu grupicu - neke našutali, a neki su uspjeli zbrisati. Ali nema smisla pričati

sve te priče - dok sam ja bio nesvakidašnji gost, za Vanju je udaranje nacista bila rutine poput

buđenja ujutro. Ispričati jednu priču bi bilo ništa, kad takvih priča ima na hiljade.

Vanja je bio važan lik na punk sceni od početka stoljeća. Anti-antifa websiteovi su imali velike

galerije njegovi slika - od najstarijih sa mohawkom, do najnovijih. Nije bio dio prve antifa

generacije iz 2002., ali kada se pridružio 2003. - dugo je ostao.

Ponekad, poslije svih tragedija, postoji mala iskra u našim tužnim tijelima koja se otima tome da

ga, kao i svi, nazovemo mrtvim herojem - ali to jeste tako, Vanja jeste bio heroj moskovskih ulica.

Sa Vanjom, nije bilo podjela na komuniste, anarhiste, socijaldemokrate... kako god bi ga nazvali,

pogriješili bi. Komercijalne grupice sa scene su ga nazivali 'njihovim', bio je voljen i poštovan od

strane svakoga. Vanje se deklarisao kao RASH skinhead, što nije spriječavalo apolitične i

patriotske moskovske Trojan skinhede da ga nazivaju ' svojim'. Anarhisti su također Vanju

smatrali anarhistom, i tačno je da je Vanja imao anti-autoritativne i klasno osvještene stavove i

uvijek je bio spreman da bude zaštitar na anarhističkim događajima. Ali nije živio za aktivizam -

već za ulicu i punk.

Bio je oštrouman kao sablja, i završio je studij prava na ruskom univerzitetu sa "Crvenom

diplomom", to je diploma za studente koji su imali najbolje moguće ocjene. Par ljudi na sceni su

također bili diplomirani pravnici, i imao sam neke nade da će se vanja pridružiti ekipi advokata

kada ode "u penziju" od uličnih tuča, jednog dana - prije nego je ubijen, Stanislav Markelov

(ubijeni advokat) je radio na svim slučajevima našeg pokreta i imao problema da to sve radi sam.

Vanja i Stas su se poznavali, i Vanja je također bio njegov tjelohranitelj na nekim press-

konferencijama koje je držao Stas. Vanja je radio kao advokat u "Deti ulitsy" centru (Djeca ulice),

sa djecom koja rade na ulici i drugim problemima.

Naravno da se ljudi pitaju zašto je otišao u svoj stan to veče, iako je znao da su njegove adrese

stavljene na sve nacističke webstranice. Vanja je često noći na drugim mjestima. Možda je imao

nekog bitnog posla sa porodicom, možda je samo htio pljunuti u lice smrti, jer je već preživio

previše pokušaja ubistva.

Prvi je put napadanut 2005. godine i njegova glava je bila isječena sa razorblejdom. Ovaj incident

su snimile CCTV kamere i video je korišten za TV dokumentarac na NTV kanalu, koji je dostupan

ovdje: http://rutube.ru/tracks/663741.html?v=242f56ae5e0dca6e5c9d77cc8558fb5d .

Drugi napad se desio na jesen iste godine, pokušali su ga ubiti - vrat mu je presječen 6 puta sa

screwdriverom, to je popularno oružje ruskih nacista, jer pravi dublje rane od običnog noža.

Svaki od ovih napada bi mogli biti kobni, ali misteriozno nijedna arterija mu nije isječena i

preživio je. Ovaj incident su također snimile CCTV kamere, ali policija nije marila za istragu, pa

čak ni pregledala snimak. Vanji je bilo potrebno 6 mjeseci da se oporavi od ovog napada.

U januaru 2009. , Vanja je izboden u stomak tokom tuče, ovaj napad je bio koban, ali je Vanja

opet preživio.

I sada, kada im je sve propalo i shvatili su da se sa Vanjom ne mogu nositi, odlučili su se da

iskoriste pištolje - i napokon uspjeli.

S2W

Vanjin otac je preminuo par godina prije njega i Vanja je izdržavao svoju majku i sestru. Donacije

i podrška za prijatelje i porodicu su više nego dobrodošle. Možete koristiti Yandex-money

akaunt 4100 1411 8946 609 - ili u slučaju da ne znate time da se koristite, možete donirati preko

ABC Moscow (http://www.avtonom.org/donate) - u tom slučaju pišite ABC Moscow (abc-

msk@riseup.net) i navedite da je transfer novca "for Kostolom friends and family".

Također, donacije možete vršiti i preko benda What We Feel - koji prave turneje širom Europe i

skupljaju novac za Vanjinu porodicu (više na: https://www.facebook.com/wwfhc)

POJMOVI:

Aktivizam - označava intenzivno zagovaranje ciljeva ili uvjerenja motivirane osobe na

različitim područjima društvenog života.

Antifašizam - označava politički pokret protiv fašizma i mogućih fašističkih pojava

Nazihunter / Lovac na naciste - je osoba koja pronalazi i prikuplja informacije o nacistima,

Ssovcima i nacističkim suradnicima i fizički im se suprotstavlja

RASH – grupa ljevičarskih skinheada (pristalice anarhije i komunizma)

SHARP – apolitični, antirasistički skinheadi

Feodor Filatov – Vanjin prijatelj, vođa Trojan skinheada, ubijen 2008. godine; Oko 07:30

izjutra, izašao je iz svoje kuće. Bio je napadnut od strane četvorice nepoznatih osoba,

naoružanih noževima.

ABC – Anarhistički crni krst

Mob – moskovske grupe antifašista koje su se formirale u cilju zaštite posjetioca

antifa događaja u Rusiji i odbrane od nacista

Autonomna akcija – ruska ekipa anarho-sindikalista

Bonehead – nacisti koji se oblače i šišaju kao skinheadi, iako ih ništa drugo ne veže;

svaki pravi skinhead će potvrditi da bonehead (u prevodu glupoglavi) nije prava slika

te subkulture. Skinhead pokret je od početka bio antifašistički i antirasistički.

Kontakt:

afasarajevo@gmail.com

lolitabuzdjak@riseup.net

FB/afasarajevo

FB/Anarho-sindikalisti BiH

http://antifasarajevo.wordpress.com

Slobodno umnožavajte, širite, dijelite – molimo da se ne dorađuju tekstovi bez prethodnog

obavještavanja. Materijal se ne može koristiti u svrhe ostvarivanja profita. Autorska prava su

nam nebitna, bitna je priča o Kostolomu.

*Jednom iznijeta ideja, više nije ničije vlasništvo.