Međunarodna otmica djece u kontekstu obiteljskog nasilja

U ovom članku pokušat ćemo pronaći odgovor na pitanje s kojim se često susrećemo u

svom radu, a koje glasi: smije li i pod kojim uvjetima roditelj žrtva nasilja (u bijegu od drugog

roditelja - nasilnika) zajedno sa zajedničkim djetetom otići iz Republike Hrvatske (dalje: RH)

bez suglasnosti drugog roditelja.1

Prilikom potrage za odgovorom na ovo pitanje pokušat ćemo posebno obratiti pažnju na razlike

koje postoje u slučaju odvođenja djeteta iz države članice Europske unije (dalje: EU) u drugu

državu članicu u odnosu na slučajeve odvođenja djeteta u državu koja nije članica EU, ali je

stranka Haške konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece (dalje:

Haška konvencija, Konvencija).2 Utjecaj postojanja tvrdnji o obiteljskom nasilju na

(ne)protupravnost odvođenja djeteta od strane jednog roditelja promotrit ćemo posebno u

svjetlu recentnije prakse Ustavnog suda RH.

Pitanje međunarodne otmice djece regulirano je na međunarodnoj razini prvenstveno

spomenutom Konvencijom koja je danas na snazi u 93 države ugovornice3, a u RH još od 1991.

godine. Konvencija nastoji prvenstveno osigurati hitan povratak u državu iz koje je dijete

nezakonito odvedeno, a u njoj je imalo uobičajeno boravište prije bilo kakve povrede prava na

1 Prema hrvatskom pravu, odnosno važećem Obiteljskom zakonu (NN 103/15), dalje: ObZ, tj. njegovom članku 99. roditelji

koji ostvaruju roditeljsku skrb imaju dužnost i pravo u osobnim i imovinskim pravima sporazumno zastupati svoje dijete u odnosu prema trećima. Smatra se da je jedan roditelj dao svoj pristanak drugom roditelju da može zastupati dijete bez njegove izričite suglasnosti, osim kad se traži izričita pisana suglasnost drugog roditelja sukladno odredbama članaka 100. i 101. ObZ-a. Jedan roditelj samostalno zastupa dijete (samo) u onim područjima roditeljske skrbi u kojima je drugi roditelj prema odredbama ObZ-a ili na temelju odluke suda ograničen. Promjena djetetova prebivališta, odnosno boravišta predstavlja jednu od situacija zastupanja u vezi s bitnim osobnim pravima djeteta (iz članka 100. ObZ-a) u kojoj je zastupanje u vezi s djetetovim pravima valjano samo ako roditelj koji zastupa dijete ima pisanu suglasnost drugog roditelja koji ima pravo zastupati dijete. Navedena suglasnost iznimno nije potrebna ako preseljenje bitno ne utječe na ostvarivanje postojećih osobnih odnosa s drugim roditeljem ili ako je prijava prebivališta, odnosno boravišta nužna radi zaštite prava i interesa djeteta, a pod uvjetom da je roditelj s kojim dijete stanuje pribavio suglasnost centra za socijalnu skrb. Ako roditelj koji zastupa dijete ne može pribaviti pisanu suglasnost drugog roditelja, sud će u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta ili roditelja odlučiti koji će od roditelja u toj stvari zastupati dijete radi zaštite dobrobiti djeteta (osim u slučaju iz čl 100. stavaka 3. i 4. ObZ-a, odnosno kad je pribavljena suglasnost centra za socijalnu skrb). 2 Konvencija je objavljena u Sl. l. bivše SFRJ MU 7/1991. Notifikacijom o sukcesiji Hrvatska je postala strankom Konvencije 8. listopada 1991. (NN MU, br. 4/1994). 3 Valja uzeti u obzir da će u odnosu na države ugovornice koje su naknadno pristupile Konvenciji, „pristup biti pravovaljan samo u odnosima između države pristupnice i onih država ugovornica koje budu izjavile da prihvaćaju pristupanje.“ Ines Medić i Tihana Božić, Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djeteta (1980) – casus belli, u: Branka Rešetar (ur.), Pravna zaštita prava na (zajedničku) roditeljsku skrb, Pravni fakultet Osijek, 2012., str. 186.

2

skrb ili prava na susrete i druženje.4 Konvencija se prestaje primjenjivati kada dijete napuni 16

godina.5

Odvođenje ili zadržavanje djeteta smatrat će se nezakonitim:

- ukoliko predstavlja povredu prava na skrb6 što ga je dobila osoba, institucija ili bilo koje

drugo tijelo, kolektivno ili pojedinačno po zakonu države u kojoj je dijete imalo uobičajeno

boravište neposredno prije odvođenja ili zadržavanja

-ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno,

ili bi se bila ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja.

Spomenuto pravo na skrb stječe se ex lege ili na temelju sudske ili upravne odluke, ili na

temelju sporazuma koji ima pravni učinak po zakonu dotične države7, a uključuje prava koja

se odnose na brigu o ličnosti djeteta, osobito pravo na određivanje mjesta boravka djeteta.8 ,9

Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano (u smislu članka 3. Konvencije), a na dan

početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete

nalazi proteklo je manje od jedne godine od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, takav

nadležni organ naređuje momentalni povratak djeteta.

No, čak i ako je odvođenje ili zadržavanje nezakonito, postoje određene iznimke10 prilikom

postojanja kojih sudski ili upravni organ države kojoj se zahtjev upućuje nije dužan narediti

povratak djeteta ako osoba, institucija ili drugo tijelo koje se suprotstavlja njegovu povratku

utvrdi:

4 Prema čl. 1. Konvencije, njen drugi cilj je osigurati da se prava na brigu i viđenje s djetetom po zakonu jedne države ugovornice stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici. 5 Zanimljivo je za uzeti u obzir da Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 o nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u bračnim predmetima i u postupcima o roditeljskoj odgovornosti, kojom se ukida Uredba (EZ) br. 1347/2000 (dalje: BU II bis; Uredba) ne utvrđuje gornju granicu za dob djece na koju se Uredba primjenjuje. To je pitanje uređeno nacionalnim pravom. Praktični priručnik za primjenu Uredbe Bruxelles II bis, Europska unija, 2014., str. 19. 6 Prema Medić, Božić (op. cit., bilj. 4) str. 181-182, Konvencija pravi razliku između prava na skrb i prava na susrete i druženje s djetetom, u smislu da samo povreda prava na skrb dovodi do aktiviranja konvencijskog mehanizma za povratak djeteta. „Onaj roditelj koji ima samo pravo na susrete i druženje s djetetom, u pravilu, od Konvencije zapravo nema nikakve koristi. Iznimku od pravila čine oni slučajevi gdje je nacionalni sud u odluku uključio i tzv. ne exeat klauzulu, odnosno izričitu zabranu preseljenja djeteta u drugu državu. Upravo u vezi s ne exeat klauzulom u praksi su se javile brojne nedosljednosti u primjeni Konvencije. Naime, iako je učinak navedene klauzule bio predmetom opsežnih diskusija tijekom donošenja HK 1980, a i poslije tijekom sesija Posebne komisije za nadzor primjene Konvencije, gdje je zaključeno da takva mjera (s obzirom na čl. 5. HK 1980) predstavlja pravo na skrb u smislu odredaba Konvencije, to nigdje u tekstu Konvencije nije izričito navedeno. Dakle, iako čl. 21. ne daje osnovu za nadležnost u postupcima za zaštitu prava na susrete i druženje, ranija sudska odluka kojom je roditelju izrijekom (dakle, mora biti express restriction) dano pravo na susrete i druženje uz istodobnu zabranu roditelju kojemu je dodijeljena roditeljska skrb da s djetetom napušta područje nadležnosti tog suda daje efektivno pravo na skrb u smislu HK 1980, iz čega onda slijedi da i nositelj prava na susrete i druženje s djetetom može tražiti povratak djeteta na temelju Konvencije.“ 7 Čl. 3. i 4. Konvencije. 8 Čl. 5. st. 1.t a) Konvencije. 9 Uredba u čl. 2. st. 1. t. 11. daje suštinski istu definiciju nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, s tim što u točci 11 b) pojašnjava zajedničko korištenje roditeljske skrbi: „Smatra se da se pravo na skrb zajednički koristi kada, u skladu sa sudskom odlukom ili primjenom prava, jedan nositelj roditeljske odgovornosti ne može odlučivati o djetetovu boravištu bez pristanka drugog nositelja roditeljske odgovornosti.“ 10 Čl. 13. Konvencije.

3

a) da osoba, institucija ili drugo tijelo koje se brine o ličnosti djeteta nije stvarno

ostvarivalo pravo na skrb u vrijeme odvođenja ili zadržavanja, ili da se suglasilo ili

naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje;

b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili

psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj.

Sudski ili upravni organ može također odbiti odrediti povratak djeteta ako utvrdi da se dijete

suprotstavlja povratku i da je ono napunilo godine i steklo stupanj zrelosti zbog čega je

primjereno uzimanje u obzir njegovo mišljenje.11 Pri razmatranju okolnosti spomenutih u ovom

članku, sudski i upravni organ uzima u obzir podatke koji se odnose na socijalno podrijetlo

djeteta dobivene od središnjeg organa ili nekoga drugoga nadležnog organa države djetetova

uobičajenog boravišta. Osim toga, povratak djeteta može se odbiti ako je postupak povratka

započeo više od godinu dana nakon odvođenja, a dijete se u međuvremenu prilagodilo novoj

sredini12 te ako povratak ne bi bilo dozvoljen na osnovi osnovnih načela o zaštiti ljudskih prava

i osnovnih sloboda države kojoj je zahtjev upućen.13

Ukoliko se odvođenje djeteta odvija između dvije države članice EU14, onda Uredba

nadopunjava Konvenciju i ima prednost pred primjenom Konvencije.15 Kako je spomenuto,

Konvencija propisuje da sud nije dužan naložiti predaju ako je dijete izloženo fizičkoj ili

psihičkoj opasnosti, no Uredba „nadodaje“ da sud ne može odbiti predaju djeteta ako su

nadležna tijela država članice poduzela odgovarajuće mjere za osiguranje zaštite djeteta nakon

povratka.16 Uredba upotpunjava Konvenciju i u primjeni odredbe o saslušanju djeteta i

ovlaštenika prava na skrb koji nije oteo dijete: sud je dužan omogućiti saslušanje djeteta tokom

postupka, osim ako mu se učini da to nije prikladno zbog djetetove dobi ili stupnja zrelosti.

Konvencija, za razliku od Uredbe, propisuje (samo) da može odbiti odluku o predaji ako se

dijete protivi i dovoljno je zrelo i staro da se njegovo mišljenje može uzeti kao pravno

11 „U novije vrijeme sve je više zamjerki iznimki „protivljenje djeteta“. Jedni joj zamjeraju da je u koliziji s čl. 12. Konvencije o pravima djeteta koji „djetetu sposobnom za formiranje vlastita mišljenja daje pravo da to mišljenje slobodno izrazi u svim predmetima koji ga se tiču“. Time se djetetu koje je sposobno za formiranje vlastita mišljenja uvijek daje mogućnost da izrazi svoje mišljenje u postupku koji se na njega odnosi. Za razliku od Konvencije o pravima djeteta koja traži uvažavanje mišljenja sve djece osim one najmlađe, HK 1980 najčešće se svodi isključivo na uvažavanje mišljenja „zrelih“ adolescenata“. Medić, Božić, Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djeteta (1980) – casus belli (op. cit., bilj. 4) str. 184. No, Uredba u čl. 11. st. 2. osigurava da kod primjene članaka 12. i 13. Konvencije „dijete ima mogućnost saslušanja tijekom postupka, osim ako se to čini neprikladnim zbog njegove dobi ili stupnja zrelosti.“ 12 Čl. 12. Konvencije. 13 Čl. 20. Konvencije. 14 Uredba se primjenjuje u svima državama članicama EU osim Danske. Ines Medić Musa, Komentar uredbe Bruxelles II bis u području roditeljske skrbi , u: Pravna zaštita prava na (zajedničku) roditeljsku skrb / Branka Rešetar (ur.). Osijek : Pravni fakultet, 2012 - Sv. 2, str. 43. 15 Čl. 60. BU II bis. 16 Čl. 11. st. 4. Uredbe.

4

relevantno.17 Što se tiče saslušanja nositelja roditeljske skrbi koji nije oteo dijete, po Uredbi se

ne smije odbiti predaja bez da se prije toga ne sasluša osobu koja zahtjeva djetetov povratak u

državu njegova uobičajenog boravišta dok Konvencija takvu odredbu ne sadrži. Po pitanju

rokova Uredba nalaže da sud mora primijeniti najbrži raspoloživi postupak u skladu sa

nacionalnim pravom te osim ako u tome sprječavaju izuzetne okolnosti, sud donosi odluku

najkasnije šest tjedana od dana podnošenja zahtjeva. Konvencija sama (eksplicitno) ne nalaže

rok već mogućnost traženja od suda da navede razloge za kašnjenje ako se ne donese odluka u

tom roku. Novina je Uredbe i da ako sud zamoljene države članice odluči da neće predati dijete

(na temelju članka 13. Konvencije), sud mora poslati presliku sudske odluke kojom je određeno

da se dijete ne predaje i odgovarajuća pismena nadležnom sudu ili središnjem tijelu države

članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog

odvođenja ili zadržavanja, u skladu s odredbama nacionalnog prava. Osim u slučaju da je jedna

od stranaka pred sudovima države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište

neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja već pokrenula postupak, sud

ili središnje tijelo koje prima navedene informacije mora o njima obavijestiti stranke i pozvati

ih da podnesu prijedloge sudu, u skladu s nacionalnim pravom, u roku od tri mjeseca od datuma

obavijesti, kako bi sud mogao razmatrati pitanje skrbi nad djetetom.18 Osim toga, postoji i

razlika u izvršivosti odluka donesenih unutar sustava Konvencije, odnosno Uredbe.19

U nastavku ovog Članka pokušat ćemo se posebno fokusirati na iznimku navedenu u

čl. 13. st. 1. točci b) Konvencije, odnosno : „postojanje ozbiljne opasnosti da bi povratak izložio

dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan

položaj.“ Prema Medić, Božić, ovu iznimku treba tumačiti usko ili se gubi svaki smisao

Konvencije. Tijelo kojem je podnesen zahtjev za povratkom djeteta trebalo bi se usredotočiti

na utvrđivanje može li nadležno tijelo u mjestu djetetova uobičajenog boravišta prije

17 Više o tome u kojoj mjeri ova obveza predstavlja novinu u hrvatskom pravu, ali i općenito više o obvezi saslušanja djeteta prema Uredbi u: Tena Hoško, Child abduction in Croatia: before and after the European Union legislation, u: Mirela Župan (ur.), Private International Law in the Jurisprudence of European Courts - Family at Focus, Pravni fakultet Osijek, 2015., str. 164-165. 18 Čl. 11. st. 6. Uredbe. 19 Detaljnije u: Tena Hoško, Child abduction in Croatia, op. cit. (bilj. 18) str. 175-183

5

nezakonitog odvođenja ili nezakonitog zadržavanja osigurati zaštitu za tog roditelja20 i dijete.21

Autorice navode da: „praksa pokazuje da tijelo od kojeg se traži povratak djeteta često „upadne

u zamku“ utvrđivanja nasilja u obitelji, čime se neopravdano produljuje postupak te inicijalno

predviđeni sumarni postupak postaje postupak o meritumu spora (a koji HK 1980 izrijekom

zadržava u nadležnosti tijela države uobičajenog boravišta djeteta prije nezakonitog odvođenja

ili nezakonitog preseljenja).22, 23

Što se tiče prakse sudova u RH, ova se iznimka često tumači(la) dosta široko, a jedan

od češće spominjanih argumenata za ne-povrat je postojanje rizika od nastanka stresa za dijete

uslijed rastanka od roditelja-otmičara, kao i zbog okolnosti da drugog roditelja ne poznaje

dobro.24 Suprotno tome, u literaturi se mogu pronaći stavovi da separacija od roditelja otmičara

sama po sebi ne bi smjela predstavljali postojanje ozbiljne opasnosti.25 Kako se sudovi prilikom

donošenja odluke najčešće oslanjanju na nalaz i mišljenje centara za socijalnu skrb, ističe se

20 U pogledu položaja roditelja (otmičara) i potrebe postojanja određenih mjera za zaštitu tog roditelja i djeteta (posebice za

razdoblje prije usvajanja Uredbe) zanimljivo je promotriti Guide to good practice under the Hague Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of International Child Abduction PART I - CENTRAL AUTHORITY PRACTICE, odnosno Anex I - Working Document No 3 distributed 17 March 1997 u kojem Australija iznosi svoja iskustva (i prijedloge za poboljšanje): Australija je istaknula da njeni sudovi Konvenciju primjenjuju vrlo strogo te većina slučajeva završava povratom djeteta, uvažavajući stav da pitanja (eventualnog) zlostavljanja djeteta, nasilja usmjerenog prema roditelju-otmičaru te osiguravanja financijske potpore i smještaja trebaju biti prepuštena nadležnim sudovima zemlje u koju se dijete (i roditelj) vraćaju. No, Australija je istaknula da takav stav neće ostati održiv ukoliko se među strankama Konvencije ne postigne određeni dogovor u pogledu primjerenih mjera koje imaju biti poduzete po povratku. Australski sudovi smatraju da je povrat djece primaran za održavanje same Konvencije, ali da (ipak) moraju postojati mjere za zaštitu djeteta i roditelja koji se s njim vraća. Ističe se sve veća izloženost (australskih sudova i vlade) kritikama da Konvencija ne osigurava primjerene mjere za fizičku i financijsku sigurnost roditelja i djeteta u slučaju povrata, odnosno da ne osigurava zaštitu od nasilja i primjeren pristup pravnoj pomoći te da nije prihvatljivo da se roditelj koji je dijete odveo s ovim problemima mora suočavati sam. Pritom je posebno istaknuto da ukoliko roditelju-otmičaru nije osigurana mogućnost za siguran povratak on neće moći efektivno sudjelovati u postupku u vezi roditeljske skrbi (koji vrlo vjerojatno slijedi, op. a.), a što nikako nije u najboljem interesu djeteta. Prijedlozi koji su izneseni za poboljšanje načina primjene Konvencije bili su sljedeći:

1. Da se države stranke Konvencije usuglase preuzeti odgovornost za siguran povrat djeteta i roditelja, u mjeri u kojoj je to dopušteno ovlastima koje su povjerene središnjem organu te pravnom sustavu i sustavu socijalne skrbi svake od njih. Ove obveze mogu se smatrati dijelom obveza iz čl. 7. h) Konvencije (koji među zadaće središnjih organa svrstava osiguranje upravnih mjera koje su potrebne i odgovarajuće radi sigurnog povratka djeteta).

2. Da se kao minimalni standard postavi obveza da središnji organi sastave listu pružatelja pravnih i socijalnih usluga, kako bi im se roditelj koji se vraća s djetetom mogao izravno obratiti.

21 Medić, Božić, Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djeteta (1980) – casus belli, op. cit. (bilj. 4), str. 170-171. 22 Ibid, str. 171. 23 Autorice (ibid) ispravnim pristupom smatraju onaj prema kojem ozbiljna opasnost postoji u dva slučaja:

1) kada povratak dovodi dijete u izravnu opasnost prije donošenja odluke o pravu na skrb – npr. povratak djeteta u

ratnu zonu, u zonu oskudice (gladovanja) ili bolesti. 2) u slučaju ozbiljnog zlostavljanja ili zanemarivanja djeteta, ili iznimne emocionalne ovisnosti, kada nadležno tijelo

u državi uobičajenog boravišta, iz bilo kojeg razloga, nije u mogućnosti ili ne želi pružiti djetetu odgovarajuću zaštitu.

24 „When it comes to non-return decisions, the grave risk of harm exception contained in Article 13(1)b of the Convention is mostly used. That exception has been interpreted quite broadly in some decisions of the Municipal Court in Zagreb, and such interpretation was confirmed by the appellate court – the Zagreb County Court.“ Mirela Župan, Tena Hoško, Operation of the Hague 1980 CHild Abduction Convention in Croatia, u: Mirela Župan (ur.), Private International Law in the Jurisprudence of European Courts - Family at Focus, Pravni fakultet Osijek, 2015., str. 231-233. 25 Ibid, str. 234

6

važnost osposobljenosti djelatnika za pravilno (usko) tumačenje ove iznimke.26 Problematično

je i što suci čak ni kada odluku zasnivaju na postojanju ozbiljne opasnosti uglavnom ne uzimaju

u obzir je li u državi uobičajenog boravišta djeteta zatražena zaštita od zlostavljanja, što se

smatra suprotnim ne samo postojećoj (stranoj) sudskoj praksi nego i čl. 11. st. 4. Uredbe.

Smatramo važnim spomenuti i da je u dostupnoj domaćoj praksi kao argument za odbijanje

povrata djeteta uzimano u obzir postojanje obiteljskog nasilja koje nije bilo usmjereno prema

samom djetetu, već prema majci (otmičarki).27

Kako je već spomenuto, Uredba traži još restriktivnije tumačenje ove iznimke: prema

njoj, „sud ne može odbiti predaju djeteta na temelju članka 13. stavka (b) Haaške konvencije

iz 1980. ako je utvrđeno da su poduzete sve potrebne mjere za zaštitu djeteta po njegovu

povratku.“28 Ipak, i ova nova odredba ostavlja neka otvorena pitanja, poput čiji je teret

dokazivanja da su potrebne mjere uistinu poduzete, koje su obveze središnjih tijela u kontekstu

ove odredbe, pitanje različite primjene odredbe uslijed različitih razina zaštite u različitim

državama članicama; do koje mjere sud treba sudjelovati u istraživanju situacije te upitnost

sigurnosti povratka roditelja koji se vraća.29 Priručnik nalaže da je na sudu da na temelju

činjenica predmeta ispita jesu li poduzete sve potrebne mjere za zaštitu djeteta po njegovu

povratku. Pritom nije dovoljno da u državi članici podrijetla postoje postupci za zaštitu djeteta

već mora biti utvrđeno da su nadležna tijela države članice podrijetla poduzela konkretne mjere

za zaštitu dotičnog djeteta. Priručnik prepoznaje da će sucu u načelu biti teško ocijeniti

činjenice u državi članici podrijetla te da će pomoć središnjih tijela države članice podrijetla

biti od ključne važnosti za procjenu jesu li poduzete zaštitne mjere u toj državi i hoće li se

njima osigurati primjerena zaštita djeteta nakon predaje.30

Iz odluka Ustavnog suda RH koje su se bavile pitanjem međunarodne otmice djece,

odnosno u njima sažete prvo i drugostupanjske prakse vidljivo je da prvostupanjski sudovi još

uvijek ponekad iznimku iz članka 13. st. 1. b) Konvencije tumače (pre)široko, npr. jer „bi

povratak djece izazvao destabilizaciju njihovog psihičkog stanja s obzirom na činjenicu da su

djeca duže od godinu dana emocionalno oslonjena na majku, a da majka odbija vratiti se s

djecom u A.“31 Ipak, drugostupanjski sudovi i Ustavni sud (uglavnom) ipak prepoznaju da

situacije odbijanja povratka djeteta trebaju biti iznimne, kad postoji „utvrđenje postojanja

26 Ibid. 27 Ibid, str. 235 28 Čl. 11. st. 4. Uredbe. Detaljnije u: Tena Hoško, Child abduction in Croatia, op. cit. (bilj. 18), str. 170. 29 Tena Hoško, Child abduction in Croatia, op. cit. (bilj. 18), str. 170. 30 Priručnik, op. cit. (bilj. 6.). str. 54, 55. 31 Presuda Ustavnog suda RH broj: U-III-2956/2016 od dana 28. rujna 2016., str 3.

7

ozbiljne opasnosti da bi povratak izložio djecu fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na

drugi način doveo djecu u ne nepovoljan položaj“.32 „Naime, u smislu odredbe čl. 13.

Konvencije, postojanje ozbiljne opasnosti da će dijete biti izloženo psihičkoj traumi mora biti

nedvojbeno utvrđeno, a pritom pojam traume svakako ne podrazumijeva okolnosti koje se

odnose isključivo na izlaganje stresnoj situaciji, kako to pogrješno smatra prvostupanjski sud,

već podrazumijeva izloženost takvim okolnostima koje bi mogle ostaviti teže posljedice na

dijete u psihičkom smislu. […]Drukčije tumačenje dovelo bi gotovo do nemogućnosti primjene

odredaba Konvencije, s obzirom na to da svako odvajanje djeteta od roditelja izaziva određene

separacijske poteškoće.“33 Koliko god je primarna svrha Konvencije brz povratak nezakonito

odvedenog djeteta i to bez ulaženja u meritum spora, Ustavni sud (u skladu s praksom

Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), posebice predmeta Neulinger i Shurk protiv

Švicarske (br. 41615/07, presuda od 6. srpnja 2010.) i predmetu Raban protiv Rumunjske (br.

25437/08, § 28, presuda od 26. listopada 2010.) istaknuo je da sudovi, kada procjenjuju

(ne)postojanje iznimaka iz čl. 13. Konvencije, moraju provesti „tzv. "dubinsko ispitivanje

cjelokupne obiteljske situacije" odnosno iscrpan dokazni postupak u odnosu na cijelu

obiteljsku situaciju i niz faktora (činjenični, emocionalni, psihološki i materijalni)“ te trebaju

izvršiti „njihovu "uravnoteženu i razumnu sudsku procjenu" osobito u odnosu na uvijek

prisutnu i zahtijevanu zaštitu najboljeg interesa djeteta, odnosno "brigu što bi bilo najbolje za

dijete u svakoj konkretnoj prilici"“34. No, svega tri mjeseca kasnijoj presudi Ustavni sud iznosi

drugačiji stav, ponovno baziran na (ovaj puta drugačijoj) praksi ESLJP (predmetu X protiv

Latvije (br. 27853/09, presuda od 26. studenoga 2013.), u kojem su (jasnije)35 utvrđene granice

unutar kojih je nacionalni sud koji odlučuje o zahtjevu za povratak djeteta u predmetima

međunarodne otmice dužan ispitivati cjelokupnu obiteljsku situaciju te u kojima je izričito

naveo da nacionalni sudovi nisu dužni provesti detaljno ispitivanje (in-depth examination)36

32 Ibid. 33 Ibid, str 4. 34 Presuda Ustavnog suda broj U-III-4419/2017 od 28. prosinca 2017. (str. 17): Iz navedene presude proizlazi da sudovi na navedeni način moraju utvrđivati ne samo jesu li navedeni relevantni i dostatni razlozi za ocjenu da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz članka 13. stavka 1. točke b) Haške konvencije o otmici djece, koje predstavljaju zapreku za povratak mldb. djeteta, već da na isti način moraju postupati i pri utvrđenju da te pretpostavke ne postoje. Dok god nije nedvojbeno utvrđeno da povratak nije opasan za dijete, takvo utvrđenje suda smatrat će se arbitrarnim. 35 Iako predstavljeno kao pojašnjenje dotadašnje prakse ESLJP, ovakvo stajalište predstavlja više od toga: „This was not a

pure clarifi cation but a clear correction which set aside paragraph 139 of the Neulinger and Shuruk judgment.“ Nina Vajić, The interaction between the European Court of Human Rights and the Hague Child Abduction Convention, u: Mirela Župan (ur.), Private International Law in the Jurisprudence of European Courts - Family at Focus, Pravni fakultet Osijek, 2015., str. 289. 36 Mogli bismo zaključiti da je Ustavni sud u presudi broj U-III-4419/2017 od 28. prosinca 2017. prilikom pozivanja na

presude Neulinger i Shurk i Raban, a propuštanjem referiranja na presudu X protiv Latvije (donesenu još 2013. godine!) u svojoj argumentaciji „značajno“zakasnio za praksom ESLJP-a.

8

cjelokupne obiteljske situacije.37 Ipak, Ustavni sud u istoj presudi zaključuje „da su nadležni

sudovi pri ocjeni zahtjeva za povratak djeteta dužni razmotriti ne samo dokazive navode o

postojanju ozbiljne opasnosti za dijete u slučaju povratka, već i donijeti odluku navodeći pri

tome konkretne razloge u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja. Naime, neuzimanje u obzir

prigovora na povratak, koji bi mogli potpasti pod članke 12., 13. i 20. Haške konvencije o

otmici djece kao i nedostatno obrazloženje odluke kojim se ti prigovori odbijaju, bilo bi

protivno i cilju i svrsi Haške konvencije o otmici djece i zahtjevima iz članka 35. Ustava i

članka 8. Konvencije38.“ 39 Ustavni sud ponavlja da, iako članak 11. Haške konvencije o otmici

djece nalaže nadležnim sudovima da brzo djeluju, to sudove ne oslobađa dužnosti da

djelotvorno ispitaju postojanje izuzetaka od pravila hitnog povratka na temelju članaka 12., 13.

i 20. Haške konvencije o otmici djece.40

U kontekstu supra spomenutog načina na koji Priručnik traži da prilikom nalaganja povrata

djeteta za koje postoji opasnost nije dovoljno da u državi članici podrijetla postoje postupci za

zaštitu djeteta već mora biti utvrđeno da su nadležna tijela države članice podrijetla poduzela

konkretne mjere za zaštitu dotičnog djeteta, zanimljiv je ali i diskutabilan način na koji

(domaći) sudovi u svojoj praksi navode da je država povrata „demokratska država s

učinkovitim pravosudnim sustavom i sigurno je da bi postojanje bilo kakve sumnje na

možebitnu fizičku opasnost za djecu u bilo kojem pogledu nadležna vlast A. evidentirala i

pravodobno i efikasno takvu opasnost spriječila. U državi u koju se djeca imaju vratiti vlada

stabilno društveno ozračje i ta činjenica je općepoznata pa je nedvojbeno da ne postoje razlozi

37 Presuda Ustavnog suda broj U-III-5232/2017 Zagreb, 29. ožujka 2018., str. 8. i 9. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je presuda Velikog vijeća u predmetu Neulinger i Shuruk mogla biti i doista i jest bila tumačena na način da su domaći sudovi dužni provesti detaljno ispitivanje (in-depth examination) cjelokupne obiteljske situaciju i cijelog niza ostalih čimbenika. No, u vovoj presudi (X. protiv Latvije) ESPLJ smatra prikladnim pojasniti da njegovo stajalište iz (par. 139.) presude Neulinger i Shuruk samo po sebi ne postavlja nikakva načela za primjenu Haške konvencije od strane domaćih sudova. ESLJP pritom smatra da se usklađeno tumačenje Haške konvencije o otmici djece i Konvencije (za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dalje: EKLJP) može postići ukoliko se zadovolje sljedeća dva uvjeta: „prvo, nacionalni sudovi moraju uzeti u obzir postoje li doista oni čimbenici koji predstavljaju izuzetke od pravila hitnog povratka djeteta na temelju članaka 12., 13. i 20. Haške konvencije o otmici djece, osobito ako ih je iznijela samo jedna od stranaka u postupku, te moraju dostatno obrazložiti svoju odluku; drugo, ti se čimbenici moraju ocijeniti u svjetlu zahtjeva iz članka 8. EKLJP. Posljedično, članak 8. EKLJP nameće domaćim sudovima posebnu proceduralnu obavezu: kada ocjenjuju zahtjev za povrat djeteta, sudovi su dužni ne samo uzeti u obzir nego i određeno obrazložiti postoje li izuzeci od pravila hitnog povratka na temelju članaka 12., 13. i 20. Haške konvencije o otmici djece. Ti se izuzeci moraju restriktivno tumačiti (, ali odluka suda ne smije biti utemeljena na automatskim ili stereotipnim razlozima, nego na okolnostima konkretnog slučaja. Neuzimanje u obzir tvrdnji stranke o postojanju navedenih izuzetaka, kao i nedostatno obrazloženje odluke kojom se one odbijaju, protivno je zahtjevima članka 8. Konvencije i cilju i svrsi Haške konvencije o otmici djece. Dodatno, obveza poštovanja hitnih rokova iz članka 11. Haške konvencije o otmici djece ne može biti isprika za nepoštovanje obveze iz članka 8. Konvencije. Budući da preambula Haške konvencije o otmici djece predviđa povratak djeteta u "državu njegovog prebivališta / uobičajenog boravišta", nacionalni sudovi se moraju uvjeriti da su u državi iz koje je dijete odvedeno osigurana odgovarajuća jamstva i konkretne mjere zaštite u slučaju poznate opasnosti.“ 38 Misli se na EKLJP. 39 Presuda Ustavnog suda broj: U-III-5232/2017 od 29. ožujka 2018., str 10. 40 Ibid, str. 12.

9

za sumnju na fizičku opasnost za djecu u slučaju njihova povratka.“41 Ako nije utvrđeno

postojanje opasnosti za djecu, onda ne vidimo potrebe za utvrđivanjem bi li država povrata

eventualne opasnosti bila sposobna otkloniti. Ako bi konkretno postojanje opasnosti bilo

utvrđeno, onda smatram da ovakvo (hipotetsko) utvrđenje ne bi bilo dostatno, već bi trebalo

ispitati jesu li osigurane (i koje) konkretne mjere zaštite.

Zanimljivim smatramo i isticanje Ustavnog suda „da je drugostupanjski sud imao u vidu i

okolnost da podnositeljica nije učinila nespornim niti dokazala da joj u slučaju povratka u A.

zajedno s djecom ne bi bio osiguran nesmetan boravak i uvjeti socijalne i financijske

samostalnosti za siguran život s djecom.“42, što smatramo potvrdom da je prilikom donošenja

odluke o povratu relevantan ne samo položaj djece, već i položaj roditelja koji se vraća s

djecom, a teret dokazivanja eventualnih „smetnji“ za boravak bio bi na onome (roditelju) koji

se na njih poziva.43 U kontekstu dokazivanja, nejasan nam je pak stav iznesen u obrazloženju

jednog prvostupanjskog rješenja, gdje je navedeno da je središnje tijelo (države u koju se traži

povrat) sud izvijestilo da zahtjev koji je sud uputio njihovom nadležnom centru za socijalnu

skrb (a kojim se traže informacije o tome je li u državi u koju se traži povrat proveden nadzor

nad obitelji, da li je bilo nasilja u obitelji, te zahtjev da se dostavi podatak od čega predlagatelj

boluje) „ne može biti dio tekućeg postupka po Konvenciji, obzirom da takav zahtjev sukladno

čl. 55 Uredbe vijeća (EZ) broj 2201/2003 od 27. studenoga 2003. godine ima suprotan učinak

predmetnom zahtjevu predlagatelja. Također Središnje tijelo konstatiralo je da hrvatski

obiteljski sud nije ovlašten tražiti socijalno izviješće, sukladno naprijed citiranom članku 55.

Uredbe Vijeća (EZ) broj 2201/2003 od 27. studenoga 2003. uz napomenu da protustranka

ukoliko se suprotstavlja djetetovom povratku sama treba podnijeti dokaze.“44 Ne vidimo je li

uistinu i na koji je način spomenuti zahtjev suda suprotan spomenutom članku Uredbe,

poglavito uzimajući u obzir Priručnik i već spomenuto prepoznavanje (str. 6., bilješka 31) da

će sucu u načelu biti teško ocijeniti činjenice u državi članici podrijetla te da će pomoć

središnjih tijela države članice podrijetla bit će od ključne važnosti za procjenu jesu li poduzete

zaštitne mjere u toj državi i hoće li se njima osigurati primjerena zaštita djeteta nakon predaje.

41 Presuda Ustavnog suda RH broj U-III-2956/2016 od dana 28. rujna 2016., str 4. Slično je i stajalište prvostupanjskog suda vidljivo iz presude Ustavnog suda broj: U-III-4419/2017, Zagreb, 28. prosinca 2017., str.7. 42 Presuda Ustavnog suda RH broj U-III-2956/2016 od dana 28. rujna 2016., str. 9 43 Nešto drugačiji način razmatranja jesu li osigurane sve potrebne mjere radi zaštite djeteta po njegovom povratku, odnosno da je protustranci osiguran nesmetan povratak s mldb djetetom vidljiv je u praksi prvostupanjskog suda spomenutoj u presudi Ustavnog suda Broj: U-III-5232/2017 od 29. ožujka 2018. u kojoj se uzimalo u obzir što „predlagatelj nije dokazao da je u B. osiguran smještaj za majku i mldb. dijete, dječji vrtić za sina, posao za predlagateljicu koji bi joj osigurao i financijsku, a time i cjelokupnu neovisnost od predlagatelja." (str. 4) 44 Presuda Ustavnog suda broj U-III-4419/2017 od 28. prosinca 2017., str. 6.

10

Od promatranih presuda Ustavnog suda, govora o obiteljskom nasilju (u kontekstu čl. 13. st. 1

.t. b) Konvencije) bilo je u dvije od njih.45 Pritom je vidljivo da su (prvo i drugostupanjski

sudovi) navode o nasilju uzimali u obzir prilikom donošenja odluke o povratu, a (ne)postojanje

nasilja u konkretnim su slučajevima procjenjivali kroz mišljenja centra za socijalnu skrb i

dječjeg doma (u koji je dijete poslano na procjenu) te na temelju izvješća policije. No, Ustavni

sud zamjerio im je da se iz njihovih obrazloženja ipak ne može s nedvojbenom sigurnošću

utvrditi (ne)postojanje ozbiljne opasnost da će dijete u slučaju povratka biti izloženo ozbiljnoj

psihičkoj traumi, odnosno da u obrazloženjima odluka nadležnih sudova u postupku koji je

prethodio ustavnosudskom postupku nisu navedeni relevantni i dostatni razlozi za ocjenu da u

konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz članka 13. stavka 1. točke b) Haške

konvencije o otmici djece, koje predstavljaju zapreku za povratak mldb. djeteta, a kritizirano

je i što odluke nižestupanjskih sudova ne sadrže nikakvo obrazloženje o potrebi povratka

podnositeljice zajedno sa mldb. djetetom.46 Sličan je zaključak i u drugom predmetu, gdje

Ustavni sud primjećuje da je drugostupanjski sud propustio dostatno obrazložiti nepostojanje

izuzetka od pravila hitnog povratka u smislu članka 13. stavka 1. točke b) Haške konvencije o

otmici djece u odnosu na zahtijevanu zaštitu najboljeg interesa djeteta, odnosno da nisu

navedeni relevantni i dostatni razlozi za neprihvaćanje mišljenja stručnog tima nadležnog

CZSS-a u svjetlu dokazivanja "ozbiljne opasnosti" za mldb. dijete u slučaju povratka, kao i da

je (ponovno) propušteno obrazložiti potrebu povratka majke-otmičarke zajedno s mldb.

djetetom. 47 U svjetlu navedenih okolnosti, Ustavni je sud pristup redovnih sudova u oba slučaja

ocijenio arbitrarnim.

U odnosu na početku postavljano pitanje o ne(dopuštenosti) napuštanja mjesta

uobičajenog boravišta djeteta bez suglasnosti drugog roditelja uslijed postojanja obiteljskog

nasilja, zaključili bismo sljedeće: ukoliko se radi o odlasku u državu koja nije članica EU,

povrat djeteta koje je nezakonito odvedeno (ili zadržano) mogao bi se „izbjeći“ ako bi roditelj

koji je dijete odveo uspio dokazati postojanje neke od u Konvenciji predviđenih iznimaka (u

45 Presuda Ustavnog suda broj U-III-4419/2017 od 28. prosinca 2017., gdje se majka (otimičarka) pozivala na psihičko nasilje prema sebi te psihičko i fizičko nasilje prema djetetu; Presuda Ustavnog suda broj U-III-5232/2017 od 29. ožujka 2018. gdje se majka (otimičarka) pozivala na psihičko, fizičko i ekonomsko nasilje nad sobom, a koje se navodno odvijalo u prisutnosti malodobnog djeteta (nesporno je bilo da se povodom nasilja ne vodi nikakav prekršajni ni kazneni postupak, ali je navodila da je jednom prilikom intervenirala policija). 46 Presuda Ustavnog suda broj U-III-4419/2017 od 28. prosinca 2017., str 17: Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postojala objektivna potreba za preispitivanjem navoda mišljenja stručnog tima CZSS-a., koji su njihovim zaključnim mišljenjima a i primjedbama posebne skrbnice mldb. djeteta dovedeni u pitanje, odnosno da je bilo potrebno provođenje drugog, institucionalnog vještačenja od strane vještaka psihijatrijske struke ili druge institucije. 47 Presuda Ustavnog suda broj: U-III-5232/2017 od 29. ožujka 2018., str 12.

11

ovom slučaju, fokusirali smo se na iznimku iz čl. 13. st. 1. točka b), odnosno ako bi se dokazalo

da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi

ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj, pri čemu bi se trebalo u obzir uzeti i jesu

li za slučaj povrata dostupne i osigurane zaštitne mjere. Ukoliko se radi o odlasku u članicu

EU, onda se (uslijed primjene Uredbe i njenog čl. 11. st. 4.) na poduzete potrebne mjere zaštite

po povratku stavlja još veći naglasak i ukoliko je utvrđeno njihovo postojanje predaja djeteta

ne bi bila odbijena čak ni kad je utvrđeno postojanje opasnosti iz čl. 13. st. 1. t. b) Konvencije.

Naravno, čak i ako bi roditelj koji je odveo dijete uspio ishoditi odluku o njegovu ne-povratku,

to nikako ne znači da je time donesena odluka o roditeljskoj skrbi (jer se u predmetima koji se

bave otmicom djece ne odlučuje o meritumu spora među roditeljima). Navedeni uvjeti za ne-

povrat djeteta na prvu možda zvuče jednostavnije nego što uistinu jesu dok je u praksi gotovo

nemoguće presumirati kakvu će odluku o povratu sud donijeti: to ovisi o okolnostima

konkretnog slučaju, a ono što možemo zaključiti jest da su nadležni sudovi pri ocjeni zahtjeva

za povratak djeteta dužni razmotriti ne samo dokazive navode o postojanju ozbiljne opasnosti

za dijete u slučaju povratka, već i donijeti odluku navodeći pri tome konkretne razloge u svjetlu

okolnosti konkretnog slučaja. Ako sud odbija povrat djeteta (unatoč postojanja opasnosti iz čl.

13. st. 1. točke b) Konvencije) jer su poduzete sve potrebne mjere za zaštitu djeteta po njegovu

povratku, nije dovoljno da u državi članici podrijetla postoje postupci za zaštitu djeteta već

mora biti utvrđeno da su nadležna tijela države članice podrijetla poduzela konkretne mjere za

zaštitu dotičnog djeteta. Ako tekst Konvencije i Uredbe promatramo strogo formalno, može

nam se učiniti da je pri donošenju odluke o povratu djeteta relevantna (samo) procjena

sigurnosti djeteta – ipak, iz literature i prakse vidljivo je se u određenoj mjeri u obzir uzima i

nasilje počinjeno prema roditelju koji je dijete odveo. Unatoč tome, smatram jasnim da će

nasilje biti najlakše dokazivo i od najznačajnijeg utjecaja na donošenje odluke o povratu (ali i

odluke o roditeljskoj skrbi) u slučajevima kada je prijavljeno, procesuirano i (pre)suđeno u

skladu s primjenjivim propisima. Isto tako, jasno je da ukoliko postoje i osigurane su prikladne

mjere za zaštitu prilikom povrata, povijest nasilja vrlo vjerojatno neće biti uspješan argument

(u smislu da neće rezultirati odlukom o ne-povratu djeteta). Za roditelja koji je izložen nasilju,

odnosno čije je dijete izloženo nasilju od strane drugog roditelja svakako bi najuputnije bilo

pravovremeno reagirati na znakove upozorenja i opasnost od nasilja i na taj način spriječiti

dolazak u situaciju nezakonitog bijega s djetetom. Drugim riječima, najuputnije bi bilo, kad

god je to moguće, pravovremeno poduzeti (u državi uobičajenog boravka) radnje potrebne za

uređenje pitanja roditeljske skrbi, odnosno ishođenje (sudskog) dopuštenja za preseljenje s

djetetom i/ili (samostalno) zastupanje u vezi s djetetovim prebivalištem/boravištem. No, iz

12

prakse znamo da to vrlo često, uslijed straha za vlastiti život ili život dijeteta i/ili drugih razloga

povezanih sa samim nasiljem jednostavno nije moguće. Osobe koje bježe s djecom često to

čine u trenutku apsolutne hitnosti i baš zato što im nije dostupno drugo rješenje. U tom smislu,

svakako smo mišljenje da svaki oblik nasilja u obitelji, iako usmjeren prema jednom od

roditelja, ujedno predstvlja i ugrozu djeteta i povredu njegoiv prava – te da bi ga tako trebalo

promatrati i u sudskoj praksi.

Iva Čatipović, mag.iur., Koordinatorica i savjetnica za pravna pitanja

13

Popis literature:

Zakoni i drugi propisi

Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece, Sl. l. bivše SFRJ MU

7/1991

Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 o nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u bračnim

predmetima i u postupcima o roditeljskoj odgovornosti, kojom se ukida Uredba (EZ) br. 1347/2000,

SL L 338, 23.12.2003., str. 1.-29.

Obiteljski zakon (NN 103/15)

Članci, knjige i priručnici

Ines Medić Musa, Komentar uredbe Bruxelles II bis u području roditeljske skrbi , u: Pravna zaštita

prava na (zajedničku) roditeljsku skrb / Branka Rešetar (ur.). Osijek : Pravni fakultet, 2012 - Sv. 2

Ines Medić i Tihana Božić, Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice

djeteta (1980) – casus belli, u: Branka Rešetar (ur.), Pravna zaštita prava na (zajedničku) roditeljsku

skrb, Pravni fakultet Osijek, 2012.

Tena Hoško, Child abduction in Croatia: before and after the European Union legislation, u: Mirela

Župan (ur.), Private International Law in the Jurisprudence of European Courts - Family at Focus,

Pravni fakultet Osijek, 2015.

Nina Vajić, The interaction between the European Court of Human Rights and the Hague Child

Abduction Convention, u: Mirela Župan (ur.), Private International Law in the Jurisprudence of

European Courts - Family at Focus, Pravni fakultet Osijek, 2015.

Mirela Župan, Tena Hoško, Operation of the Hague 1980 CHild Abduction Convention in Croatia,

u: Mirela Župan (ur.), Private International Law in the Jurisprudence of European Courts - Family

at Focus, Pravni fakultet Osijek, 2015.

Guide to good practice under the Hague Convention of 25 October 1980 on the Civil Aspects of

International Child Abduction PART I - CENTRAL AUTHORITY PRACTICE, odnosno Anex I -

Working Document No 3 distributed 17 March 1997, dostupno na:

https://assets.hcch.net/upload/abdguide_e.pdf

Praktični priručnik za primjenu Uredbe Bruxelles II bis, Europska unija, 2014., dostupno na:

https://publications.europa.eu/hr/publication-detail/-/publication/f7d39509-3f10-4ae2-b993-

53ac6b9f93ed

Sudska praksa

Presuda Ustavnog suda RH broj U-III-2956/2016 od dana 28. rujna 2016.

Presuda Ustavnog suda RH broj U-III-4419/2017 od 28. prosinca 2017.

Presuda Ustavnog suda broj U-III-5232/2017 Zagreb, 29. ožujka 2018.