Filozofski fakultet Sveučilišta u ZagrebuOdsjek za povijest umjetnostiIvana Lučića 3, Zagreb

Seminar iz predmeta Transformacije antičkoga svijeta

Književnost 2. stoljeća u Rimu(Lukijan – Juvenal – Apulej)

Student: Igor Loinjak Godina: 5. Studijske grupe: kmp/pum Mentor: dr. sc. Dino Milinović, doc

Zagreb, 2012.

Sadržaj

Sadržaj.........................................................................................................................................2

Uvod............................................................................................................................................2

Retorika i grčka književnost 2. stoljeća......................................................................................2

Lukijan iz Samosata (125.-180)..................................................................................................2

Svjetonazori na dražbi – ironizacija filozofije............................................................................2

Grčka stoa – Hrizip (280-210.)...................................................................................................2

Skeptici – Piron...........................................................................................................................2

Juvenal – rimska satira................................................................................................................2

Apulej – Metamorfoze ili Zlatni magarac...................................................................................2

Zaključak.....................................................................................................................................2

Literatura.....................................................................................................................................2

2

Uvod

Razdoblje 2. stoljeća bijaše na području književnosti, ali i brojnih drugih umjetničkih

djelatnosti, vrlo zanimljivo doba. Od cara Vespazijana i njegova edikta o davanju povlastica

retoričarima i gramatičarima, ove su vrste zanimanja dobile mnogo veću važnost od one koju

su imale ranije. Razvoj i značaj retorike u tim godinama bio je toliko velik da se za doba 2.

stoljeća Rimskog Carstva ustalio naziv druga sofistika. Uobičajeno je bilo da gotovo svi koji

su se namjeravali baviti nekim oblikom književnog rada polaze retorske škole u kojima su

ovladavali latinskim i grčkim jezikom. Bio je veliki broj onih kojima ti jezici nisu bili

materinji, već su se s njima susreli tek u školi. Toj skupini pripadaju i književnici o kojima će

biti riječi u nastavku – Lukijan iz Samosate i Lucije Apulej.

Retorika je imala važnu ulogu u domeni književnosti. Štoviše, u nekim je aspektima

postala nadmoćnom pa tako nije rijedak slučaj seljenja nekih književnih žanrova na područje

govorništva. Mnogi književnici koji djeluju u 2. stoljeću nastoje u svojim djelima prikazati

opće stanje duha koje je obilježavalo tadašnji društveni i intelektualni život. Tako Juvenal u

svojim satirama neprestano izražava vlastiti gnjev zbog urušavanja osnovnih vrednota rimske

tradicije. Lukijan i Apulej postupaju drugačije jer njihov stil odiše ironijom i relativizira

najveći broj usvojenih dogmi. Književnost je u tom stanju općeg rasula tradicije nekim

književnicima poslužila kao izvrstan medij kroz koji mogu prezentirati vlastitu ogorčenost

trenutkom u kojem žive.

Prikazujući rad Juvenala, Lukijana iz Samosate i Lucija Apuleja, u radu se nastoji

prikazati koja su obilježja značajna za književnost druge sofistike. Pri tome su uzimana samo

neka od reprezentativnih djela u kojima se na najbolji način predstavlja tadašnja duhovna

klima obilježena relativizmom i gađenjem.

3

Retorika i grčka književnost 2. stoljeća

Književnost pisana na grčkom jeziku u razdoblju Carstva bila je ograničena na djela

više-manje vrlo slabe kvalitete. To razdoblje obuhvaća vremenski period između pada

Aleksandrije 30. godine n. e. te Justinijanova zatvaranja sveučilišta u Ateni 529. Zato se i

Albin Lesky u Povijesti grčke književnosti gotovo pravda čitatelju što će navedeno razdoblje

svesti samo na osnovni pregled: „Prije no što započnemo s prikazom grčke književnosti

carskog doba, podsjetimo na plan ove knjige izložen u uvodu. Tamo je bilo obrazloženo zašto

se za ovaj dio morao odrediti drugačiji kriterij i zašto se moralo prihvatiti ograničavanje na

sažet pregled. Ne može biti govora o tome da se izlažu detaljnije studije o brojnim autorima i

o izgubljenim i najvećim dijelom beznačajnim djelima…“1

Lesky u nekoliko kratkih crta iznosi zbog čega je grčka književnost toga razdoblja

doživjela takvu sudbinu. Kao prvo, nisu svi carevi nastojali istisnuti grčki utjecaj kojem su

osobito bili naklonjeni prvi carevi zaključno s Neronom (54-68) Kasnije je s Flavijevcima

došlo do određene promjene jer su se carevi te dinastije većim dijelom orijentirali prema

zapadu, e da bi obrat nastupio s Trajanom (98-117) i Hadrijanom (117-138). Za vladavine te

dvojice careva jačaju trgovačke veze s Istokom pa grčki svijet opet postaje bliži i dostupniji.

Međutim, gotovo je neosporno da je grčka kultura svoj uzlet doživjela zahvaljujući caru

Hadrijanu koji bijaše pasionirani helenist. Ne čudi stoga što naredno razdoblje Antonina (138-

192) predstavlja procvat grčkog elementa u Rimskom Carstvu koji, ipak, već krajem stoljeća

gubi na svojoj važnosti, da bi s daljnjim odmakom vremena, uz sasvim rijetke iznimke, sve

više bivao potisnut u stranu.2

Sve je veći ugled ponovno dobila retorika, osobito nakon što je Vespazijan edikom

izdanim 74. godine gramatičarima i retorima dao posebne povlastice. Isti ja car inicirao i

osnivanje državnih katedri za retoriku u Rimu, tako da je većina pjesnika toga doba prošla

kroz retorsku školu. Retorika je postala gotovo nadmoćna nad književnošću što pokazuje

činjenica što su neki književni žanrovi prešli u njezinu domenu: „Sada se dovršava razvoj koji

je započeo još s Gorgijom: čitavi književni žanrovi, kao enkomij ili epitalamij, koji su nekoć

pripadali pjesništvu, sada prelaze u trajno vlasništvo retorike.“3

Blistavi razvoj retorike u drugom stoljeću osigurao je tom periodu naziv druga

sofistika. Termin je prvi upotrijebio Filostrat u Životopisima sofista. Međutim, retorika 2.

stoljeća nije proizašla iz želje za stvaranjem nečeg novog na temeljima rane sofistike. Štoviše,

ona je u bitnoj mjeri bila različita te je predstavljala određeni razvoj govorničkog umijeće koji

je tekao od Gorgije preko Isokrata, Peripatosa i helenizma sve do doba Carstva. Ludwig

1 Lesky, Albin, Povijest grčke književnosti. Preveo: Zdeslav Dukat. Zagreb: Golden marketing, 2001., 787.2 Usp. Lesky, nav. dj., 2001., 787-799.3 Lesky, nav. dj., 2001., 808.

4

Radermacher je za drugo stoljeće rekao kako je to doba najblistavijih koncertnih govornika

koji su bili vrlo cijenjeni i poštovani u svoje doba.4 Spomenimo u ovom kontekstu i Aristida

(129.-189.) koji je retoriku smatrao glavnim oruđem obrazovanosti te se čak u spisu O retorici

okrenuo protiv Platonova dijaloga Gorgija pokušavajući dokazati primat retorike. Aristidov je

stav, što uopće ne čudi, izazvao reakcije u neoplatonističkim krugovima, a na najkvalitetniji je

način Platonove postavke branio Porfirije.

Lukijan iz Samosata (125.-180)

Spomenuto je kako je retorika u 2. stoljeću bila gotovo neodvojiva od književnost,

kako se s njom žanrovski ispreplitala te da je najveći broj tadašnjih književnika prošao kroz

retorsku školu u kojoj je dobio temelje za vlastiti rad. Takva bijaše i sudbina Lukijana, rodom

iz Samosata na gornjem Eufratu.

Lukijanu grčki nije bio materinji jezik i naučio ga je tek u školi. U njegovim djelima

na vidjelo dolazi izrazito kvalitetna i široko stečena izobrazba: „Opsežno čitanje pribavilo mu

je temeljito poznavanje širokog raspona oblika atičke proze kao i grčkog pjesništva od

Homera do aleksandrijaca. To ne znači da je zadro duboku u problematiku velike poezije: ono

čime on vlada jesu teme i vanjski oblici. Citati i – još radije – aluzije njemu su pri ruci u

svakoj mogućoj količini.“5

Lukijan je u početcima bio dobar i bombastičan govornik. Međutim, govorničko mu

umijeće nije pružilo trajnu zadovoljštinu pa je tu djelatnost napustio u dobi od 40 godina

posvetivši se filozofiji. O tome je pisao u Dvaput optuženom gdje se dotiče i vlastitog odnosa

prema Akademiji i Likeju. Moderni proučavatelji Lukijanova života i opusa uvjereni su kako

kod njega ipak nije došlo do velike preobrazbe, već da je zadiranje u područje filozofije

razumljivo za jedan takav površan duh. Na njega je dosta djelovala filozofija kiničke škole, a

oblikovanju njegova skepticizma pridonosili su i epikurejci.

Stil ovog retoričara i književnika obiluje ironijom i sarkazmom. Pri tome se kao

plodno tlo za razradu takvog stila vide religija, moral, tradicija, jezični purizam, razni motivi

iz klasičnih djela, no ni filozofija ne ostaje pošteđena. Lesky o Lukijanovu pristupu zapisuje:

„Divljenjem popraćene predstave slavljenih umjetnika govora, beskrajni spor između

filozofskih dijadoških imperija, stalno napredovanje iracionalnog u oblikovanju eskapističkog

4 Usp. Lesky, nav. dj., 2001., 814.5 Lesky, nav. dj., 2001., 814

5

misticizma ili banalnog praznovjerja, sve je to u razdoblju Antonina smijehom popratio

čovjek čiji je svjetonazor bila skepsa, a čije je zanimanje bilo izrugivanje.“6

Vremenska i društvena pozadina njegovih djela često ostaje slabo rasvijetljena budući

da se Lukijan teško odlučuje između posezanja za ograničenim repertoarom motiva iz atičkog

svijeta te elemenata suvremenog carskog doba. On, ipak, ostaje predstavnikom svoga doba

tako da se u njegovim djelima nalazi osebujna kritika negativnih značajki i tendencija 2.

stoljeća. Zanimljivo je kako mu suvremeni istraživači otpisuju maštovitost7 te mu zamjeraju

površnost mada mu se, kako Gregorić navodi u Uvodu u hrvatski prijevod Svjetonazora na

dražbi, ne može osporiti stilska dotjeranost prožeta svjetonazorskim cinizmom i duhovitošću.8

U razdoblju humanizma smatralo ga se jednim od najvećih grčkih satiričara, a prevodili su ga

Erazmo Roterdamski i Thomas Morus. Njegov je utjecaj bio važan i u prosvjetiteljstvu,

posebice za Voltairea.

Svjetonazori na dražbi – ironizacija filozofije

Svjetonazori na dražbi nisu jedini tekst u kojem se Lucijan obračunava s različitim

filozofskim tradicijama jer sličan postupak primjenjuje i u djelima Dvaput optužen i Gozba.

Ovaj je tekst najvjerojatnije nadahnut izgubljenim satiričkim spisima Diogen na dražbi autorā

Menipa i Eubula budući da je središnja tema tih spisa oblikovana na gotovo identičan način.9

U djelu su predstavljene personifikacije različitih filozofskih svjetonazora koje svoje

uporište nalaze u biografiji osnivača ili istaknutih predstavnika filozofskih sljedbi. Međutim,

Gregorić dobro opaža kako se ne mogu izjednačiti svjetonazor i teksta s točno određenom

konkretnom osobom jer pri tome može doći zabune. Primjerice, pripadnika Platonove

Akademije izjednačavalo se sa Sokratom premda taj lik predstavlja Platonovo učenje.10 To,

međutim, nije od presudne važnosti za daljnje izlaganje tako da će se zadržati imena navedena

u tekstu – Pitagora, Diogen, Demokrit, Heraklit, Sokrat, Hrizp, Piron.11 Albrecht Dhile u

Greek and Latin literature piše kako su samo epikurejci i skeptici bili malo pošteđeniji

6 Lesky, nav. dj., 2001., 816-817.7 Lesky, nav. dj., 2001., 820.8 Lukijan, Svjetonazori na dražbi. Preveo i priredio: Pavel Gregorić. Zagreb: KruZak, 2002., 8.9 Usp. Lukijan, nav. dj., 2002., 8.10 Usp. Lukijan, nav. dj., 2002., 9.11 Zanimljivo je kako u tekstu jedino Peripatetičaru nije pripisano neko konkretno ime, već se zadržao tek naziv za predstavnika te škole (mada svjesno aludira na Aristotelovu filozofiju). Nadalje, ne daje mu ni najmanji dio teksta, već za njega govori prodavač (Hermes). Usp. Lukijan, nav. dj., 2002., 57-59.

6

njegova oštra cinizma, dok je cinik Demonax je zaslužio i njegovo poštovanje 12 U nastavku

će, između ostalog, biti predstavljen i skepticizam (Piron), tako da, barem što se tiče

Svjetonazora na dražbi, ovaj pravac kod Lukijana nije zadržao određenu dozu digniteta.

U daljnjem dijelu teksta neće biti obrađeni svi svjetonazori, nego će biti predstavljeni

samo grčki stoici i spomenuti skeptici.

Grčka stoa – Hrizip (280-210.)

U Svjetonazorima na dražbi grčku stoičku školu predstavlja lik imenom Hrizip,

odnosno jedan od najvažnijih filozofa te škole. On se najviše među filozofima svoga kruga

bavio logičkim problemima – ukupno je napisao oko 800 djela zbog čega se govorilo da bez

njega stoičke škole ne bi ni bilo. Diogen Laertija spominje njegovih 311 logičkih spisa.

Stoici su logiku dijelili na dijalektiku i retoriku, a prvoj su pripadala logička

istraživanja i gramatika (spisi O padežima te O singularu i pluralu). Prema stoičkom je stavu

zadatak logike da svojim principima omogući smisaono spoznavanje. Veliku ulogu u

proučavanju logičke problematike predstavljao je hipotetički silogizam, uz koji ide i

disjunktivni. Hrizip je značajan jer je odredio pet hipotetičkih silogizama koji zbog svoje

očitosti nisu trebali nikakve dokaze. Bošnjak kako je problem silogizma poznavao već

Teofrast (372.-287.), jedan od najznačajnijih Aristotelovih nastavljača i onaj koji je od samog

Aristotela preuzeo vođenje škole u Ateni. Stoici su se bavili i formalnom logikom što nije

polučilo nikakvih većih pomaka na polju misaonosti.13

U prethodnim je recima malo više rečeno o logici upravo zato što Lukijan u

Svjetonazorima ironizira stoičko učenje o silogizmu podvrgavajući ga vlastitom vlastitog

cinizma. To se vidi u idućem odlomku:

Krizip: […] A što je najubitačnije, ako hoćeš, odmah ću ti dokazati da si

kamen.

Kupac: Kako kamen? Ta ne čini mi se prijatelju da si Perzej.

Krizip: Evo kako. Je li kamen tijelo?

Kupac: Jest.12 „Only the Epicureans and the Skeptics are exempted from Lucian's scathing wit, and a portrayal of the Cynic Demonax even expresses genuine respect.“ Dhile, Albrecht, Greek and Latin literature of the Roman Empire – from Augustus to Justinian. London – New York, Routledge, 1994., 240.13 Navedeni silogizmi su: a) Ako A, onda B. A jest pa i B jest; b) Ako A, onda B. B nije pa ni A nije; c) Ne mogu istodobno biti A i B. A jest pa B nije; d) Ili je A ili je B. A jest, B nije; e) Ili je A ili je B. B nije pa A jest. Usp. Bošnjak, Branko, Povijest filozofije. Razvoj mišljenja u ideji cjeline. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993., 291-301.

7

Krizip: E sad, nije li živo biće tijelo?

Kupac: Jest.

Krizip: A ti si živo biće?

Kupac: Tako se bar čini.

Krizip: Budući, dakle, da si tijelo, ti si kamen.

Kupac: Samo to ne! Tako ti Zeusa, oslobodi me i ponovno me učini čovjekom!

Krizip: Nema problema. Evo – budi opet čovjek – samo mi reci je li svako

tijelo živo biće?

Kupac: Nije.

Krizip: E sad, je li kamen živo biće?

Kupac: Nije.

Krizip: A jesi li ti tijelo?

Kupac: Da.

Krizip: A jesi li kao tijelo živo biće?

Kupac: Da.

Krizip: Budući, dakle, da si živo biće, ti nisi kamen.14

Lukijan, Svjetonazori na dražbi, 53-55.

Skeptici – Piron

Piron (360.-270.) se smatra utemeljiteljem skepticizma kao filozofskog pravca.

Zanimljiva je njegova izjava: „Na jednak način stvari se ne mogu razlikovati, odrediti ni

spoznati. Stoga ne možemo ni o našim osjetilima ni o našim mišljenjima reći da su točna ili

lažna (pogrešna). Zbog toga im ne smijemo vjerovati, nego nepokolebljivo ostati pri

neizricanju sudova i o svakoj stvari reći da postoji koliko i ne postoji, ili da kako postoji tako i

ne postoji, ili da niti postoji niti ne postoji.“15

Osnovne Pironove ideje ostale su zabilježene većim dijelom tek u fragmentima, pa je zato

od velike važnosti djelo Pironove postavke Seksta-Empirika. Sekst-Empirik je zapravo jedini

pripadnik skeptičke škole čija su djela ostala sačuvana. On je u navedenom djelu iznio princip

o nespoznatljivosti stvari (akatalepsia), kao i misao kako se prava mudrost sastoji u

14 O logičkim pogreškama koje je Lukijan ovdje koristio kako bi ironizirao stoičku logiku piše Gregorić u: Lukijan, nav. dj., 2002., 79-80 (bilješka 59. i 60.)15 Ovaj je navod preuzet iz: Bošnjak, nav. dj., 1993., 345.

8

suzdržavanju od izricanja suda (epohe). Skeptički stav nije označavao nešto negativno, već je

u načelu bio neutralan te obilježen duševnim mirom i nepomućenim duhom.

Filozofski je skepticizam dobra pljuska dogmatizmu i poticaj na istraživanje jer su

skeptici prije svega istraživači koji sumnjaju, a ne negatori. Skepticizam je i kod Lukijana

zaslužio sarkastičan komentar:

Hermes: Preostaje još ovaj ovdje, Skeptik. Ti, Špiro, istupi i predstavi se na

brzinu. Već se mnogi razilaze pa će se dražba odvijati među nekolicinom. Pa ipak,

hoće li netko i ovoga kupiti?

Kupac: Evo, ja ću. Ali prvo mi reci što znadeš.

Piron: Ništa.

Kupac: Zašto to reče?

Piron: Jer mi se općenito ne čini da išta jest.

Kupac: Zar nismo mi nešto?

Piron: Ni to ne znam.

Kupac: Ni to da si ti nešto?

Piron: To još manje znam.

Kupac: Kakve li nedoumice! A što će ti ova vaga?

Piron: U njoj važem argumente i izjednačujem ih, pa kada vidim da su posve

jednaki i iste težine, tek tada ne znam koji je istinitiji.

[…]

Kupac: Evo. <Pironu> Što ti kažeš? Jesam te kupio?

Piron: To je neizvjesno.

Kupac: Ma uopće nije neizvjesno, jer sam dao novac i izvršio kupnju.

Piron: Suzdržavam se od suda o tome i sumnjam.

Lukijan, Svjetonazori na dražbi, 59-63.

9

Juvenal – rimska satira

Decim Junije Juvenal (55./60? - nakon 127.) u okviru rimske satirične književnosti

predstavlja jednog od važnih autora u prve polovice 2. stoljeća. Razdoblje u kojem Juvenal

djeluje u književnosti se često naziva epigonskim dobom.16 U tom razdoblju nisu nastajala

osobito značajna djela, a i sve se više pisalo i na grčkom jeziku, osobito od cara Hadrijana:

„Uza to sada ne samo Hadrijan, nego opće svi pišu opet poglavito grčki; gradskorimska grčka

književnost gotovo uništuju latinsku.“17

U tom je razdoblju nastajala najvećim dijelom književna proza, dok je pjesništvo bivalo

sve više potiskivano tako da u godinama između 150. i 350. gotovo nestaje iz javne književne

domene i biva potisnuto u intimnu sferu onih koji su pjesme zapisivali. Pri tome je značajnu

ulogu imala satira. Međutim, Juvenal nije univerzalno cijenjen satiričar. Zamjera mu se

nedidaktičnost i krajnje pesimistično gledanje na tadašnje društvene prilike: „[…] Juvenal je

pjesnik satira (pedeset mu godina bijaše kad napisa prvi stih), bez mjere, viče i krevelji se, s

nabreklim žilama na čelu […] Juvenal se povodi za Perzijem; ali njegove najbolje satire nisu

više poučno predavanje nego slike života samoga u žarkim bojama. On slika poglavito

vremena Domicijanova, ovdje je sve krupno i golemo i užasno. Svugdje osjećaš mrzitelja

ženā. Horacije je još zabavljao; Perzije je poučavao; a Juvenal neće ni jedno ni drugo, on neće

drugo nego da se razgnjevljuje. On nas upoznaje sa strahovitom oprekom bogataša i siromaha

u Rimu; prikazuje nam bijedu osiromašilih naobraženih ljudi, „panem et circenses“, požare,

bandite na ulicama […] No ljutitomu Juvenalu nedostaje humora, pa zatvaramo knjigu poradi

rugobā, koje gusto stoje jedna do druge.“18

Navedene oznake Juvenalova pristupa književnosti jednim su dijelom točne, ali ne treba

zanemariti činjenicu kako njegovi tekstovi daju mnoštvo podataka o vremenu u kojem je autor

živio. Neosporno je kako su Juvenalove satire dragocjen izvor podataka o običajima i

navikama rimskog društva od Tiberija (42 pr.n.e.-37) do Hadrijana (do 138. godine) te da se

doimlju kao odlična nadogradnja Tacitovim historiografskih djelima.19

Juvenal je napisao 16 satira podijeljenih u pet knjiga. Prve satire odišu nezadovoljstvom, a

u stilističkom su smislu građene na dostignućima autorova retoričkog i gramatičkog

16 Usp. Šrepel, Milivoj, Rimska književnost i latinski jezik (priređeno po T. Birtu i O. Weisu). Zagreb, Naklada „Matice hrvatske“, 1898., 55-72.17 Šrepel, nav. dj., 1898., 63.18 Usp. Šrepel, nav. dj., 1898., 70.19 Šrepel ga naziva i „Tacitom satire“. Usp. Šrepel, Milivoj, Rimska satira. Zagreb: Naklada „Matice hrvatske“, 1894., 79.

10

obrazovanja. U njima Juvenal vrlo živopisno predstavlja tadašnje društvene običaje u Rimu. S

posljednjim je satirama situacija nešto drugačija. Naime, u posljednjih šest Juvenal je

postupno napuštao raniju živu deskripciju te se više okrenuo filozofskim sadržajima koje je

prožeo velikom dozom moralizma. Općenito se smatra kako su mu te posljednje satire slabije

kvalitete: „Onoga satiričnoga duha, onoga gnjeva i talenta Juvenalova nema u njima; iz njih

izbija nešto staračko.“20

Ovdje je naveden samo jedan manji dio Treće satire u kojem satiričar opisuje što ga smeta

u Rimu njegova doba i zašto osjeća toliki gnjev prema svojim sugrađanima:21

„Vječita pratnja i po gradovima poznate ćube,

Sada priredjuju igre i ubijaju voljko,

Koga zapovjedi puk ispruživši palac; pa zatim

Provaže uzimlju oni u zakup, a zašto ne svega?

Kad već idu madj one, koje šaleć se Sreća

Diže iz niskog stanja sve do najvišeg vrha.

Što ću u Rimu ja? ne umijem lagati; knjigu,

Ako je zla, ne mogu hvalit ni tražiti priepis;

Zvjezdama kretanja ne znam; ne ću, a niti mogu

Očevu obećat smrt; ne promatrah žabama drobi;

Nosit vjerenici, što joj ljubovnik šalje i piše,

Drugi umiju to; sa mojom pomoću nitko

Ne će postati tat, i zato ne pratim nikog

S uvelom desnom ko čovjek kljast, bez koristi tielo.22

Juvenal, Treća satira, 113.

Juvenal nije bio osobito cijenjen među suvremenicima, a jedan od rijetkih suvremenika

koji ga spominje bijaše Marcijan.23 Moguće da je razlog tomu njegova oštra kritika Rima toga

razdoblja u kojoj su mnogi njegovi čitatelji uspjeli prepoznati sami sebe. Njegov status od 4.

stoljeće počinje rasti tako da je za vrijeme čitavog srednjeg vijeka bio dosta čitan. Tome u

20 Šrepel, nav. dj., 1894., 73.21 Slična se mjesta mogu pronaći i u ostalim satirama pa upućujem na rijedak nama dostupan prijevod šest izabranih Juvenalovih satira. Usp. Juneval, Decim Junije, Šest satira. Prijevod predgovor i komentar: Marjanca Pakiž. Sremski Karlovci – Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1998.22 Za preuzeti tekst usp. Šrepel, nav. dj., 1894., 113.23 O Juvenalovoj recepciji usp. Šrepel, nav. dj., 1894., 104-105.

11

prilog idu i brojni rukopisi njegovih djela, ali i tragovi njegovih stihova u djelima brojnih

srednjovjekovnih pjesnika. Može se reći kako s Juvenalom završava plodno razdoblje rimske

satire nakon kojeg ostaju tek brojne imitacije ustaljenih književnih obrazaca.

Apulej – Metamorfoze ili Zlatni magarac

Lucije Apulej (oko 125- oko 180) slično kao i Lukijan nije bio izvorni govornik ni

grčkog ni latinskog jezika, nego je oba naučio tek u školi. Ipak, njegova djela predstavljaju

vjerojatno najbolja književna ostvarenja 2. stoljeća kako u grčkoj, tako i u latinskoj

književnosti.

Apuleju je važan bio njegov boravak u Ateni gdje je izučavao filozofiju i retoriku, a

zanimao se i za geometriju glazbu i poeziju. Nakon toga odlazi na put po Istoku što se također

dosta odrazilo na njegov kasniji rad, prije svega u izboru motiva. Kasnije je neko vrijeme

boravio u Rimu gdje je radio kao odvjetnik i retor da bi potom otišao u Kartagu gdje je

također održavao mnoge govore demonstrirajući veličinu vlastita talenta, a ondje je napisao i

najveći dio svog slavnog romana.

Odabir teme za Zlatnog magarca uopće nije bio originalan. Apulej je preradio

postojeći grčki roman stanovitog Lukija iz Patre, ostavljajući istim i sam naslov.24 Izvornik,

međutim, nije imao satiričke komponente, već ih je Apulej dodao kao vlastitu invenciju.

Zanimljivo je spomenuti kako je isti grčki izvornik preradio i spominjani Lukijan iz Samosate

samo što je Lukijanovo djelo bilo mnogo kraće, ali također protkano satiričkim elementima.

Apulej je otišao korak dalje pa je u svoju preradu ugradio veći broj novela što je njegovo djelo

učinilo prilično obimnim.

Struktura Zlatnog magarca predstavlja ogledni primjer latinskog satiričnog romana

koji svoje izvorište ima u ljubavnom romanu grčke književnosti, ali se od njega, ipak, dosta

razlikuje. Ono što im ostaje zajedničko jest naglasak na avanturizmu, odnosno obogaćivanje

fabule brojnim umetnutim pričama avanturističkog karaktera – priče o duhovima,

razbojnicima i ubojstvima, ljubavnim doživljajima i sl. Apulejeve umetnute priče svoje

podrijetlo vuku iz Aristidovih Miletskih priča nastalih u 2. stoljeću pr.n.e. Zahvaljujući tome,

24 O grčkom uzoru sam autor govori u uvodu romana – fabulam Graecanicam incipimus. Usp. Apulej, Zlatni magarac. Prijevod: Albin Vilhar; predgovor: Miroslav Marković. Beograd: Novo pokolenje, 1954.

12

kao i zanimljivom stilu pisanja koji se više približavao narodnom jeziku, nego stilu klasičnog

latinskog, roman je bio strahovito popularan još u Apulejevo doba. Ne treba smetnuti s uma

činjenicu da je roman u grčkom i rimskom svijetu bio žanr koji je pripadao niskoj književnosti

(u smislu današnje šund-literature/trivijalne književnosti) i koji je prvenstveno bio pisan za

niže društvene slojeve.25 Ovaj je roman zapravo jedini latinski roman pored Petronijevih

parodija epske tematike u proznom obliku.26 Neke su novele iz Zlatnog magarca svoje mjesto

našle u Boccacciovu Dekameronu. Među njima su novela o ljubavniku u buretu27 ili ona o

pekaru, pekarici i njezinom ljubavniku.28

Roman obiluje mnogim autobiografskim elementima koji postaju vidljivi već od

spomena imena glavnog lika. Naime, Lucije je i Apulejevo ime. Uz to je glavni junak upućen

u brojne kultove i magiju kao što je bio i sam pisac. Tako je u romanu moguće čitati Apulejev

svjetonazorski okvir29 obogaćen ironijskim pogledom na tadašnji eskapizam. Zato se i

ismijava s ljudima koji u nemogućnosti da se zadovolje realnošću svijeta u kojem žive bježe u

okrilje religije i prepuštaju se vlastitoj Sudbini. U posljednjoj knjizi romana Izidin svećenik

Luciju pred sam čin njegova posvećenja upućuje ove riječi: „Poslije tolikih i tako

mnogobrojnih patnji, gonjen olujom i vihorom teške sudbine najzad si, Lucije, stigao u

pristanište Mira i do oltara Milosrđa. Ni tvoje rođenje, ni tvoje zasluge, ni um koji u tebi

cveta, nisu ti bili ni od kakve koristi, a iskušenja nežne i neiskusne mladosti dovela su te do

uživanja sa služavkom pa te je tvoja radoznalost skupo koštala! Ali te je, usprkos svemu, do

ovog verskog blaženstva dovela zaslepljenosti Sudbine koja te je u svojoj zlobnoj

nepromišljenosti mučila najgorim patnjama i opasnostima. Neka sada ide, neka besni što više

može i neka traži drugoga na kome će iskaliti svoj gnev! […] Što su zlokobnoj Sreći koristili

razbojnici, divlje zveri, ropstvo, lutanja i vraćanja po stenovitim putevima i svakodnevna

smrtna opasnost! Tebe je sada uzela u svoju zaštitu Sudbina koja više nije slepa i koja i ostale

bogove osvetljava sjajem svoje svetlosti […] Tek kada počeneš da služiš boginji, osetićeš

zaista plodove svoje slobode.“30

Apulej svoju satiričnost koristi na primjeren način tako da uspijeva biti i zabavan što je

Likijanu i Juvenalu teže polazilo za rukom budući da njihovi tekstovi ostavljaju puno slabiji

dojam. Možda je razlog tome činjenica da je Apulejev roman jednim dijelom pisan da se svidi

masama, dok su djela ostalih autora ciljala na drugu provenijenciju svojih čitatelja. Ostaje,

25 Apulej, nav. dj., 1954., 13. (iz Predgovora Miroslava Markovića)26 Šrepel, nav. dj., 1898., 78.27 Kod Apuleja u IX, 5-7, a kod Boccaccia VII, 2.28 Kod Apuleja u IX, 14-16, 22, 23, 26-32, a kod Boccaccia V, 10.29 Dihle navodi kako je Apulej bio aristotelovac. Usp. Dihle, nav. dj., 1994., 266-268.30 Apulej, nav. dj., 1954., 236-237.

13

međutim, neosporno da sva tri autora ocrtavaju društvena kretanja svoga doba što

istraživačima koji se njihovim tekstovima služe kritički pomaže da bolje shvate doba pojačane

transformacije rimskog, ali i čitavog antičkog svijeta.31

31 Za detaljniji prikaz promjena u tadašnjem društvu usp. Dodds, R. Eric, Epoha tjeskobe. Aspekti religioznog iskustva od Marka Aurelija do Konstantina. Preveo: Branko Jozić. Split: Laus, 1999., 13-48.

14

Zaključak

Mnoga razdoblja književne povijesti pokazuju kako su književna djela neodvojiva od

konteksta u kojem nastaju. Ona vrlo često odišu temeljnom problematikom svoga vremena,

odnosno doba u kojem književnik živi i djeluje. Tako je bilo i u periodu 2. stoljeća. Tada su

na području Rimskoga Carstva paralelno koegzistirala djela pisana na grčkom i latinskom

jeziku. Kao njihova zajednička karakteristika može se navesti ironijski odnos prema tadašnjoj

duhovnoj situaciji.

U 2. stoljeću je nastupio početak polagane transformacije Rimskog Carstva koja je po

mnogim pokazateljima bila najavljivana još u prijašnjim razdobljima. Ne dijele svi istraživači

jednako mišljenje glede razloga tih promjena, ali se one ukazuju kao neosporan povijesni i

kulturološki fenomen. Utjecaji tih transformacija preselili su se na područje književnosti, ali i

cjelokupne umjetnosti. Mnoga književna djela iz te epohe nastoje oslikati stanje duha koje je

u tom trenutku postojalo. Tako se razočaranost društvenim prilikama nalazi na gotovo svakoj

stranici Juvenalovih satira, dok se ismijavanje ranije dogmatičnosti na području filozofije i

religije najbolje vidi u djelima Lukijana iz Samosate i Lucija Apuleja.

Ocrtavajući tadašnju situaciju na području književnosti, u radu se nastojalo pokazati

kako je ona često bila, barem što se tiče sadržajne razine, u velikoj mjeri ovisna o

drugostoljetnoj duhovnoj klimi utemeljenoj na nepovjerenju prema ranijim dogmatičnim

učenjima i usmjerena prema krajnjoj relativizaciji svih ranijih dosega ljudske misli.

15

Literatura

Apulej, Zlatni magarac. Prijevod: Albin Vilhar; predgovor: Miroslav Marković. Beograd:

Novo pokolenje, 1954.

Bošnjak, Branko, Povijest filozofije. Razvoj mišljenja u ideji cjeline. Zagreb: Nakladni

zavod Matice hrvatske, 1993.

Dhile, Albrecht, Greek and Latin literature of the Roman Empire – from Augustus to

Justinian. London – New York, Routledge, 1994.

Dodds, R. Eric, Epoha tjeskobe. Aspekti religioznog iskustva od Marka Aurelija do

Konstantina. Preveo: Branko Jozić. Split: Laus, 1999.

Juneval, Decim Junije, Šest satira. Prijevod predgovor i komentar: Marjanca Pakiž.

Sremski Karlovci – Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1998.

Lesky, Albin, Povijest grčke književnosti. Preveo: Zdeslav Dukat. Zagreb: Golden

marketing, 2001.

Lukijan, Svjetonazori na dražbi. Preveo i priredio: Pavel Gregorić. Zagreb: KruZak, 2002.

Šrepel, Milivoj, Rimska satira. Zagreb: Naklada „Matice hrvatske“, 1894.

Šrepel, Milivoj, Rimska književnost i latinski jezik (priređeno po T. Birtu i O. Weisu).

Zagreb, Naklada „Matice hrvatske“, 1898.

16

Slika 1. Portret Juvenala

Slika 2. Portret Juvenala

17

Slika 3. Portret Apuleja

Slika 4. Pitagora

18

Slika 5. Sokrat

Slika 6. Diogen

Slika 7. Hrizip

19

Slika 8. Piron

20