UVOD

- Voltaire prvi put povezuje filozofiju i povijest u filozofiju povijesti. Do njega radilo se o striktno teološkopovijesnoj konstrukciji, stoga je novo viđenje suprotno starom. U Lowithovom istraživanju «filozofija povijesti» znači sistematsko tumačenje svjetske povijesti na način da se sagledava povezanost događanja u odnosu na aspekt krajnjeg smisla.- Ako je tako shvaćena, zavisi o teologiji, pa onda nije znanstvena. Filozofija povijesti sve do Voltairea ne daje nikakvo znanstveno tumačenje zbiljske povijesti, nego dogmatsko učenje. Lowith negira da je od Voltairea nadalje prisutno pravo historijsko mišljenje, već da i ono proizlazi iz biblijskog vjerovanja u iskupljenje i da završava samo u sekularizaciji uzora.

- Lowith kreće u kronološki obratnom smjeru, tako da prvo obrađuje um blizak modernom mišljenju, a zatim odlazi dalje u povijest prema počecima. Primjenjuje retrogradno tumačenje koje se može opravdati didaktički, metodički i stvarno.- Vjera u napredak zamijenila je vjeru u providnost, stoga iz tog stajališta kreće moderni mislioc. Samim time, didaktički je valjano krenuti od Burckhardta koji negira i providnost i napredak kao zadnji stadij. Lakše je ono nekadašnje razumjeti kroz kritiku. Žive generacije pritom uvijek iznova usvajaju, promišljaju i istražuju povijest. Faktor stvarnog nalazi se u tome što se pretpostavlja da se čitatelj/spisatelj nalazi na kraju modernog historijskog mišljenja, stoga Lowith pretpostavlja da je potrebno postepeno se prisjećati/učiti o izvornijem.

- Tumačenje povijesti je i pokušaj da se shvati smisao patnje i povijesnog djelovanja.- Smisao povijesti bi se teološki mogao najbolje shvatiti na primjeru kršćanskog razumijevanja patnje. Na pitanje o patnji zapadni je svijet dao 2 odgovora: Mit o Prometeju i vjerovanje u Raspetog.- Poganstvo i kršćanstvo nemaju modernu iluziju o postepenom odstranjivanju zla.- Filozofija i teologija imaju za povlasticu postaviti pitanje koje se empirijski ne može dokazivati. Jedno od takvih pitanja uključuje smisao povijesti. Kršćani i Židovi osmislili su smisao kao konačno spasenje. Bez empirizma, ovisi o vjeri i nadi.- Grci nisu prelazili u transcendenciju već su ostali u prirodi i uredili svijet kao vječno vraćanje na isto. Nestajanje je stvaranje. Gotovo pa preteča cikličke teorije. Grci pitaju za logos kozmosa (zakon uređenosti), a ne boga povijesti (vrhovnog uređivača). Grcima bi filozofija povijesti bila besmislena. Povijest/Historija pripada politici.- Smisao, svrha i cilj nisu ista stvar. Smisao je egzistencijalistički vrijednost življenja/bivanja, svrha je čemu to življenje i bivanje, to uključuje cilj koji je krajnji rezultat. Telos.- Povijesna zbivanja su smislena kada upućuju na neku svrhu, a ta svrha biti će samo u budućnosti jer povijest ima vremenski slijed. - Pretpostavka da povijest ima krajnji smisao anticipira svrhu iznad stvarnih zbivanja.- Eshatološka svrha čini biblijsko i postkršćansko viđenje budućnosti futurističkim. Prošlost i sadašnjost za njih je priprema budućnosti, dok u Grka prema logosu će biti ista sadašnjost i prošlosti. Budućnost je nevažna. Nepostojeća štoviše.- Herodotova vremenska shema povijesti je kružno kretanje utvrđeno hibrisom i nemezisom. Za Tukidida je povijest čovjeka politička povijest. Kako se čovjek ne mijenja previše, neće se ni buduća događanja mijenjati. Mogu biti mudriji i mudrije djelovati, ali kretanja unutar povijesti se neće bitno mijenjati. Polibije je smatrao da se povijest kreće kružnim tokom političkih promjena, ali je ipak smatrao da vode krajnjem cilju: svjetskoj dominaciji Rima.

- Promjena se pojavljuje kao vrhovni zakon političke povijesti. Promjena iz jednog ekstrema u drugih. Pad jednog carstva i nastanak drugog. Moralni nauk koji Polibije iz uočenog izvlači jest ne-pretjerivanje u oholosti i s preokretom sudbine na umu. Polibije je također smatrao da je budućnost lako moguće predvidjeti. U tom smatranju se razlikuje od kršćanstva, gdje je budućnost samo Božja spoznaja. Burckhardt smatra da je taj stav ono što moderno društvo odvaja od antike, stav da se budućnost može pretkazati prošlošću. Danas, općenito, vlada i stajalište da predviđanje točne budućnosti nije poželjno.- Burckhardt «Budućnost koju bi unaprijed znali bila bi besmislena. Predviđanje budućnosti za nas nije samo nepoželjno nego i nevjerojatno.»- Važno je u burckhardtovoj analizi uočiti odnos prema budućnosti. Antičko i pred-antičko doba sklono je vjerovati mogućnostima proricanja, kršćansko i postkršćansko doba smanjuje vrijednost proricanja iako čini svijet infinitivno predodređenim spasenjem, a moderni čovjek vjeruje da sam gradi budućnost.

- Idejno, Burckhardtu se suprotstavljaju raniji Spengler, Tocquevilla i Toynbee. Oni su vjerovali u povijesno nužnu sudbinu. Za Tocquevillu to je napredovanje demokracije u božjoj primisli. (Definira opipljiv uvjet u društvu kao demokraciju i daje joj svemoć time što je stavlja pod božji naum, ono neopipljivo društvu, sile na koju se ne može utjecati). - Spengler na početku «Propast Zapada» kaže kako prvi put nastoji predvidjeti budućnost, nadalje pretpostavka je da je tok unaprijed determiniran. Utjecaj na nju nema ni čovjek ni Bog. Ali unatoč cikličnoj teoriji Spengler uvodi dimenziju «historijskog vremena». Prema njemu, smisao će biti budućnost. - Spenglerova knjiga «Propast Zapada» krajnji je motiv i Toynbeea kroz njegovu analizu 21 civilizacije Zapada. Cikličar, htio je svojom «historijskom svijesti» objasniti ritmičnost ponovnog vraćanja. Pritom dezintegracija može izgledati kao rast. Njegovo propadanje ne pripada ponavljanju u kozmičkim zakonima nego je propadanje s uzrokom u njima samima. Toynbee također bira determinizam, raspadanje se odvija u određenom trotaknom ritmu i Zapad se nalazi na jednom i pol.- Povijest nije samo povijest kulture nego i religije. Za Toynbeea religija je iznad kulture i drugačija od kulture i nije oblik izražaja kulture (kao što je Spengleru). Raspadanje sekularne, poganske ili nominalno kršćanske kulture pogoduje nastanku univerzalne religije. Jedinstvo univerzalne povijesti nadomješta procesom parcijalnog ujedinjavanja i žrtvuje tradicionalnu koncepciju kršćanskog zapada o podjeli vremena prije i kasnije, ali je svejedno pod utjecajem kršćanskog mišljenja i zanimaju ga izgledi društva u budućnosti.

- Klasični historičar pita: Kako je do toga došlo?; Moderni historičar pita: Kako će ići dalje?». - Osnove te brige za budućnost je židovski profetizam i kršćanska eshatologija. - Pojam «povijesti» tvorevina je profetizma. Grci se budućnošću nisu bavili, koju je profetizam uveo, stoga oko pitanja razriješenja povijesti nije bilo problema jer se o tome nije mislilo. Profetizam uvodi budućnost, pa bi budućnost trebala biti na temeljima sadašnjosti, a sadašnjost na prošlosti, stoga počinje briga oko prošlosti i budućnosti.- Budućnost će u tom smislu biti žarište povijesti, pod pretpostavkom da počiva na fundamentu kršćanskog Zapada, čija je historijska svijest određena eshatološkim motivom od Izaije do Marxa, od Augustina do Hegela i od Joachima do Schellinga.

- U vidu eshatoloških određenja povijesnog procesa povijest je «univerzalna». Počiva na vjeri u jednog svemoćnog gospodara i podaruje ljudskoj povijesti jedinstvo jer kao svemoćno upravlja njime od početka do kraja.- Dakle1) Grčki historičari pričaju povijest koja je centrirana na velike događaje2) Crkveni oci razvijaju teologiju povijesti iz židovskog prorošštva i kršćanske eshatologije, orijentirani na nadhistorijske događaje stvaranja, inkarnacije, suda i iskupljenja.3) Moderni je čovjek sekularizirao teološke principe u smislu napretka ka iskupljenju i primijenio ih na stalno rstući broj empirijskih znanja koji dovode u pitanje jedinstvo povijesnog napretka i svjetske povijesti. Obje velike koncepcije antike i kršćanstva, cikličko kretanje i eshatološko postignuće, iscrpljuju temeljne mogućnosti razumijevanja povijesti. Noviji pokušaji tumačenja samo su varijacije.

1. BURCKHARDT

- Burckhardt (BH) nije želio konkretno konstruirati svjetsku povijest ili unaprijediti učenje o tome već je nastojao usavršiti povijesno znanje. - Za njega: Povijest nije znanost o neutralnim činjenicama nego izvješće o činjenicama vrijednim pažnje koje jedno doba otkriva u drugome. Tj. cilj je da se svaka generacija iznova podsjeća prošlosti kako ne bi izgubila supstanciju vlastitog povijesnog bitka.- Razumijevanje povijesti kao izvještaja (uvida u) o korisnim činjenicama uključuje 1) odabiranje, 2) akcentuiranje i 3) prosuđivanje. Dakle glavno je pitanje koje su činjenice uopće povijesno značajne, a do toga se može doći tumačenjem i prosuđivanjem zasnovanim na izboru.

- Za BH je filozofija povijesti besmislena budući da historija koordinira poglede, a filozofija ih podvrgava jednom principu, kao uostalom i teologija, stoga BHov interes nije filozofija povijesti nego svrstavanje mnoštva tih povijesti unutar filozofije povijesti u jedan tok. Odbacuje i vjeru.- BH pokazuje da Augustin i Hegel nastoje objasniti čitav sustav izlazeći iz jednog principa, boga/apsolutnog svjetskog duha. BH će reći da oni prekoračuju doseg ljudske spoznaje i smatra da je to u rezonu iznad našeg poimanja jer ne posjeduje mogućnost vječne mudrosti (Drugim riječima Ag i Heg idu toliko daleko da su gotovo nebitni).- Neigrajući filozofiju i teologiju povijesti negira konačne ciljeve ili prvotne razloga, stoga time poriče i konačni smisao, a centar promatranja je samo ono uvijek dostupno, čovjek koji trpi.

- Za BH, postoji jedan povijesni kontinuitet kao prepoznatljivi povijesni proces, kao spoznatljivi princip i kao kriterij. Kontinuitet nije niti samo trajanje niti progresivan razvoj, nego je više kao nadodavanje novog na prijašnje koje se čuva, odnosno ne prima samo, nego i obnavlja. Stoga je značajan, a zbog toga mora u ljudskoj svijesti biti živ.- Očuvanje prošlog znači i pamćenje onog što je bilo bez obzira na revolucije. Pa i sredinom 19. stoljeća tijekom radikalnih pokreta smatrao je da demokracija ne vodi slobodi nego novom obliku despotizma, predvidio je omasovljenje, podčinjavanje tiranima, ljudi ne vjeruju u principe, ali se povlače za spasiocima.- Lowith veli da za BH-a povijesni kontinuitet ima sakralni karakter, da će to biti njegova konačna religija. BH zadržava elemente teološkog.

- Za BH, «naš vlastiti» historijski kontinuitet omogućen je heleniziranjem istoka, a trajnost zapadne kulture omogućila je kršćanska crkva. Jedan historijski cilj velikih razmjera je stvaranje zajedničke svjetske kulture koje je pak omogućilo širenje svjetske religije.- BH pritom napominje da je rimsko carstvo izgrađeno na krvi i da se zlo ne može odbaciti time što je postignut nekakav uspjeh. A upravo je zlo najlakše iščitati iz našeg postojanja i povijesti. Ništa ne očituje taj krajnji smisao.- BHov zaključak je da se ne treba tješiti svjetskim planom već promišljenije vrednovati zemaljsku egzistenciju. Prema njemu, historijska veličina jedne nacije nije utjeha za uništenje jednog jedinog individuuma, ali još narodi kao takvi polažu pravo na opstanak. - Ideja kontinuuma onemogućuje razvijanje sistema, stoga na osnovi ovog gledanja ne može biti osnovana ni filozofija ni teologija povijesti, ali će od svih modernih pogleda BH biti najbliži prirodi povijesti. BH hvali prvotno kršćanstvo i antički duh, ali se ne povodi za njima smatrajući da duh antike «nije više naš», a da nas od prvog kršćanstva dijeli 18 stoljeća.

Burckhardtov stav prema kršćanstvu

- BH smatra dok je svijet sa svojim svjetskim snagama propadao širila je kršćanska Crkva ljubav prema bližnjem, disciplinu i askezu. Ti ljudi koji su za vrijeme barbarstva podlegli dubokoj potrebi nadosjetilnog za BH-a su junaci. BH «Mi, koji još uvijek studij znanost i slobodu duhovnog stvaranja shvaćamo kao nešto samorazumljivo, suviše lako zaboravljamo koliko smo obavezni Crkvi onih tamnih vremena za njegovanje nadosjetilne spoznaje, koju ne obavezuju nikakvi praktični ciljevi. - Time će se BHova nada usmjeriti na ljude čvrsta karaktera koji posjeduju odvažnost odricanja i odustajanja umjesto želje za napretkom. Oslobađajuće može se samo pojaviti u protivljenju moći. Smatrao je i da religija spašava od skrnavljenja duše, izvor za idealnu religiju je izvorno kršćanstvo, asketski duh. Moderno kršćanstvo BH odbija jer je ono u kompromisu sa svijetom. Novo kršćanstvo nije religija. Vjera nije pitanje etičke prirode, vjera je sila koja nadilazi čovjeka. Ne vidi izgleda za reformiranje. Moderni duh vremena, duh neograničene svjetovnosti, rada, trgovanja i stjecanja nema interesa za spas duša u budućem svijetu i odbojno se odnosi prema svakoj vrsti duhovne discipline i kontemplacije. Izvorno kršćanstvo oprečno je današnjim mjerilima.- Danas će religija biti korisni element svjetske civilizacije. Sredstvo. Imanje.- Nota bene, BH navodi «Čak i činjenica da je kršćanstvo stupilo u svjetsku povijest trek pošto je preuzela grčku kulturu i rimsko državno umijeće, ne može ugasiti izvorni i stalni konflikt sa saeculum-om.- BH nije nudio vlastito rješenje, nego ukazivao na problem. Činio je obratno od Hegela koji je u posvijesti vidio proces progresivnog razvoja u kojem se ideja kršćanstva treba uozbiljavati. Za razliku od Hegela, BH vidi u modernom kršćanstvu proturječje.

2. MARX

Historijski materijalizam

- Dok je BH iznosio poznu mudrost u predavanjima, Marx je pripremio Kapital u kome je čitava povijest reducirana na socijalno-ekonomski proces koji završava svjetskom revolucijom i svjetskom obnovom. Marx nije želio propast kapitalističkog društva nego ubrzanje društva do završetka procesa.

- Marx je daleko manje filozof povijesti u svojim historijskim spisima (npr. klasne borbe u Francuskoj) nego u Komunističkom manifestu i Kapitalu. Najvažnija osobina ovih dvaju djela nije dogmatsko isticanje klasnih borbi i odnosa između rada i kapitala, nego uključivanje svih ovih kategorija u jednu obuhvatnu historijsku konstrukciju. Kao što je to Hegel učinio u filozofiji, a F.C. Bauer u teologiji, tako je i Marx pretvorio probleme svoje specijalne znanosti u problem povijesti.- Jednako kao što je svijet u Hegelu postao filozofijski, uspostavljajući jedinstvo uma i zbilje, biti i egzistencije, tako je s Marxom postao politička ekonomija. Diktatura proletarijata vodi iz carstva nužnosti u carstvo slobode, s onu stranu svih pretpovijesnih antagonizama. Kapitalističko društvo posljednja je antagonistička forma društvenog procesa proizvodnje. Građansko.kapitalističko društvo «zaključuje pretpovijest ljudskog društva».- Marx: «U našem vremenu svaka stvar izgleda bremenita svojom suprotnoššžu; mašina ima čudesnu moć da skrati i oplodotvori ljudski rad, mi vidimo kako ona dovodi do gladi i prekovremenog rada.» Čovječanstvo gospodar prirode, čovjek čovjeku rob.- Zametak modernog čovjeka po Marxu je najmizernije stvorenje kapitalističkog društva, proleter, koji je do krajnosti otuđen od samog sebe, pošto se mora prodavati za nadnicu kapitalističkom vlasniku sredstava za proizvodnju. Marx u njemu vidi instrument za dostizanje eshatološkog cilja sve povijesti kroz svjetsku revoluciju. …Proletarijat je upravo zato izabrani narod historijskog materijalizma, jer je isključen iz privilegija vladajućeg društva. Proletarijat nije klasa unutar, nego izvan postojećeg društva i time omogućuje besklasno društvo.

- Proleter otjelovljuje ekonomiju kao ljudsku sudbinu da se njegov posebni interes podudara s općim interesom nasuprot privatnom interesu privatnog vlasništva ili kapitala. - Povijest čitavog dosadašnjeg društva je povijest klasnih borbi. Borba završava ili revolucionarnim preobražajem društva ili zajedničkom propašću sukobljenih partija. Moderno građansko društvo samo je stvorilo nove uvjete iskorištavanja, novo tlo sukoba. OVA epoha buržoasko-građanskog društva nije jednaka ranijim, društvo je rascijepano na dva tabora, međusobno su direktno postavljeni do konačnog obračuna. - Nuspojava moderne industrije je okončavanje ljudskih odnosa. Oni su svedeni na goli interes, plaćanje u gotovom, ne-ljudsko. Sve radne skupine, uključujući i pjesnika, svećenika, liječnika, pravnika i čovjeka nauke pretvorene su u najamne radnike.- Buržoaska epoha razlikuje se od ranijih industrijskih klasa po tome što je u ranijih prvi uvjet bio zadržavanje načina proizvodnje, a ne neprekidno razvijanje.- Povijest industrije i trgovine postaje sve više povijest pobune modernih proizvodnih snaga protiv društvenih i ekonomskih proizvodnih odnosa. Epidemija hiperprodukcije. - U istoj mjeri u kojoj se razvija kapital razvija se i proletarijat, klasa modernih radnika, koji žive dotle nalaze posla, a posla nalaze dotle njihov rad uvećava kapital. Radnici jesu roba.- Svi dosadašnji pokreti bili su pokreti manjina ili u interesu manjina. Proleterski pokret je samostalni pokret ogromne većine u interesu ogromne većine. On spašava cijelo ljudsko društvo, jer on u različitim zemljama ostvaruje zajedničke interese čitavog proletarijata tj komunističke težnje radničke klase. Kao klasa ukinuti će vladavinu klasa.- Konačni cilj Marxove teorije je historijski mesijanizam, carstvo slobode uz pomoć jedne uzvišene zajednice komunističkog kova, kraljevstvo božje bez Boga.- Prema shvaćanju Marxa i Engelsa, otkriće Komunističkog manifesta nije u shemi svjetske povijesti nego u materijalističkoj tezi da u svakoj povijesnoj epohi vladajući ekonomski načini

proizvodnje i prometa, kao i socijalna struktura koja iz tog proizlazi, tvore bazu na kojoj se izgrađuje politička i duhovna povijest jedne epohe koju samo ona razumije.- Materijalistička interpretacija sažeta je u stavu «Ne određuje svijest ljudi njihov bitak, nego obrnuto, njihov društveni bitak određuje njihovu svijest». - Skrivena povijest Komunističkog manifesta nije njegov svjesni materijalizam i to što Marx sam o tome misli, nego duh profetizma. Komunistički manifest je u prvom redu profetski dokument, jedno izricanje presude i poziv na akciju, a ni u kom slučaju čisto znanstvena, na empirijskim datostima zasnovana analiza.

- Ako prihvatimo da je čitava povijest povijest klasnih borbi, znanstvena analiza ne može iz tog zaključivati da je klasna borba bitni uslovljavajući faktor sveg ostalog. U Komunističkom manifestu, antagonizam leži u tome što su pripadnici jedne klase djeca mraka a druge djeca svjetla. Ništa od toga ne može se empirijski dokazati. Takoreći, sva povijest je povijest klasnih borbi samo u Marxovoj ideološkoj svijesti. Stvarna sila koja pokreće ovu koncepciju je očito mesijanizam.. Nije slučajno što posljednje borbe odgovaraju borbi Krista i Antikrista. Univerzalna funkcija iskupljenja potlačene klase odgovara religioznoj dijalektici križa i uskrsnuća i pretvaranja carstva nužnosti u carstvo slobode i prelaska starog u novi vijek. - Čitav povijesni proces, kako se on predstavlja u Komunističkom manifestu, odražava općenito shemu židokršćanske interpretacije povijesti kao providencijalno događanje spasa prema smislenom krajnjem cilju.- Historijski materijalizam je povijest spasa u jeziku nacionalne ekonomije. Eshatologija.- Nemoguće je znanstveno dokazati viziju mesijanskog poziva proletarijata i pukim određenjem činjenica nadahnuti milijune pristalica.

Kritika religije

- Mada je komunističko vjerovanje pseudomorf za židovsko-kršćanskog mesijanizma, nedostaju mu njegove osnove: dobrovoljno prihvaćanje poniženja i iskupljujuće patnje kao pretpostavki trijumfa. Kod Marxa izostaje svaki pravi interes i razumijevanje za probleme religiozne svijesti.- Kritika religije bila je za njega kao znanstvenog ateista gotova činjenica, kao i povijesni kraj kršćanstva uopće. Skupa s Feuerbachom, a i Kierkegaardom, ističe Marx apsolutnu nepomirljivost svih normi, svjetovnog djelovanja s temeljnom naukom evanđelja i crkvenih otaca.- Postojeće kršćanstvo za Marxa je religija kapitalizma. Ateističko zasnivanje materijalizma najjasnije se ističe u Marxovoj disertaciji. Konačno oslobođenje religiozne svijesti prva je pretpostavka za vladavinu čovjeka nad njegovim svijetom. Ateistička pretpostavka materijalne svjetske revolucije jest osporavanje ljudske zavisnosti od postojećeg poretka stvaranja. Pripremni rad na razaranju religiozne svijesti obavljen je već od strane lijevohegelijanaca Straußa, Feuerbacha, Bauera i Stirnera. Kritika religije je pretpostavka svake druge kritike. - Feuerbach je zaključio da je bog projekcija konačnog čovjeka u beskonačno i da je suština teologije antropologija.- Engels je također vjerovao u povijesnu objavu, ali nije odobravao ideju apartne povijesti kraljevstva Božjeg – u povijesti se ne vidi očitovanje Boga nego čovjeka.

- Religija je lažna svijest, ali ostaje pitanje zašto ovaj zbiljski svijet razvija njemu neprimjerenu svijesti? Ako pretpostavimo da je religiozni svijet projekcija ljudskog svijeta, zašto ovaj posljednji uopće projicira prvi i stvara sebi religioznu nadogradnju?- Zadaća historijskog materijalizma sastoji se dakle u tome da analizira posebna proturječja i nevolje u stvarnom svijetu, koje omogućavaju religiju. Otuda slijedeća kritika Feuerbacha: Podvaja svijet na religiozni i svjetovni gdje će religija biti samosvijest čovjeka koji sebe u svom samootuđenju još nije ponovno našao niti se snašao u svojim svjetovnim odnosima. Religija je izokrenuti svijet a taj će nužno opstojati dotle dok biće čovjeka ne dostigne njemu primjerenu zbilju u komunističkom poretku slobode.- Marx je uvjeren da će konačno odumiranje religije na osnovi volje za zemaljskom srećom biti dovedeno do svjetovne forme želje za spasenjem. Materijalistička kritika religije sastoji se u pozitivnom zahtjevu da se stvore prilike koje će religiju lišiti njenog izvora i njene motivacijske snage. - Za Marxa, uslijed pretvaranja tradicionalne religiozne kritike u materijalističku, mijenja se također i smisao ateizma. Za Marxa više nije teološki problem nego borba protiv zemaljskih idola. - Najznačajniji idol kapitalističkog svijeta je fetiški karakter roba, koji pretvaranjem korisnih proizvodnih sredstava u objektivirane stvari, pretvara konkretne upotrebne vrijednosti u apstraktne prometne vrijednosti.

- Marx i Engels su vjerovali da historijski materijalizam dovršava Hegelovu filozofiju i da je njemački radnički pokret nasljednik klasične njemačke filozofije.- Materijalistička filozofija po Marxu u principu se ne misli samo kao negacija, nego istovremeno kao materijalističko ozbiljenje Hegelova idealizma. Općiji Marxov princip je onaj Hegelov: jedinstvo uma i zbilje, opće suštine i posebne egzistencije. - Marksist se u principu slaže s Hegelovom filozofijom povijesti, koja je, iako ne u primjeni, neposredna pretpostavka materijalističkog načina promatranja.- Historiziranje umne zbilje određuje revolucionarni karakter Hegelove filozofije koja proturiječi sama sebi pokušavajući da povijesni razvoj uključi u jedan apsolutni sistem. Ali i uz ovo ograničavanje Hegel je nadmoćan u odnosu na Feuerbachovo nepovijesno mišljenje jer je Feuerbach samo formalno realističan, time što polazi od čovjeka, ali on ništa ne govori o zbiljskom povijesnom svijetu u kome čovjek egzistira. Suprotno tome, kod Hegela su sve oblasti zblje, pa i filozofija, koncipirane na povijesnoj osnovi, premda su idealistički izopačene, pošto on ideološki omalovažava istinske pokretačke sile povijesti.- Razlika između materijalističke i idealističke pozicije leži u primjeni.

- Hegelov je historijski izvor idealizma grćko-kršćanska tradicija. Kao i čitav njemački idealizam njegova se filozofija duha temelji na grčko-kršćanskom pojmu logosa koji Hegel pretvara u metafizički duh, što se sam razvija u povijesnom procesu. Pošto je on sjedinio povijest svijeta s poviješću duha, njegovo shvaćanje povijesti zadržava mnogo manje od svog religioznog porijekla nego materijalistički ateizam. - Hegel, za kojeg je vjera jedan način uma ili opažanja, se opredijelio za pomirenje sa svijetom kakav jest. Uspoređena s Marxom, Hegelova je filozofija realistična.

3. HEGEL

- Opća misao, prva kategorija koja se nadaje iz povijesti je kategorija «promjene».

- Prizor ruševina stare moći navodi na to da promjenu gledamo s njene negativne strane. Na tu kategoriju promjene, međutim, nadovezuje se odmah druga strana, da iz smrti uskrsava život.- Izgleda da su najdjelotvorniji izvori svega povijesnog djelovanja i trpljenja ljudski interesi, strasti i zadovoljenje sebičnih želja, bez obzira na zakon, pravo i moral.- Ako promatramo povijest kao klaonicu na kojoj se kao žrtva prinosi sreća naroda, mudrost država i krepost individuuma, javlja se s tom mišlju i pitanje kome, kakvoj su krajnoj svrsi prinosile te najveće žrtve.

- Pošto je opisao povijest kao neprekidnu mijenu unutar koje život i smrt uvijek iznova nastaju jedno iz drugog, Hegel nastavlja da je orijentalna ona misao koja pokazuje prirodni život tako kao da onaj samom sebi kao mitski Feniks priprema lomaču i potom se uništava, da bi se iz njegovog pepela rodio novi život. Ta slika, međutim, nije zapadnjačka. Za nas je povijest povijest duha, pa iako duh razara upravo sebe, on se ipak ne vraća u istom liku, nego se pojavljuje uzvišen, preobražen. Sa svakom fazom on samom sebi postaje materijal čime duhovna povijest čovječanstva napreduje prema sve višim stupnjevima ispunjenja. Na taj se način predodžba puke mijene zamjenjuje predodžbom duhovnog savršenstva koje obuhvaća i prirodne uvjete povijesti. - Zapadno shvaćanje povijesti, koje za pretpostavku ima neopozivu usmjerenost ka budućem cilju, nije samo zapadno. Specifična je biblijska predodžba da je povijest usmjerena ka jednom konačnom cilju i da njome upravlja providnost Božje volje, u Hegelovom poimanju duh ili um kao apsolutno moćna bit.- Za Hegela je jednostavna misao da um vlada svijetom.- Hegel raspravlja kršćansko vjerovanje u providnost. Ono je po njemu jedna istina koja se slaže s njegovim vlastitim stavom da um upravlja svijetom. Ipak opće vjerovanje u providnost je filozofijski neprimjereno.- Pojam providnosti mora se dokazati u pojedinostima velikih povijesnih događaja. Ako objašnjenje tih događaja ne polazi za rukom teologiji onda filozofija mora preuzeti zadaću kršćanske religije i dokazati da bog postiže svoje ciljeve u povijesti svijeta. «Naša spoznaja teži k tome da stekne uvid da je ono što je određeno vječnom mudrošću nastalo kako na tlu prirode tako i na tlu u svijetu djelatnog i zbiljskog duha. Utoliko je naše razmatranje jedna teodiceja, opravdanje boga. Nesreću u svijetu uopće, zajedno sa zlom, treba pojmiti pomirujući misaoni duh s negativnim. Nigdje u stvari ne leži veći zahtjev za takvom pomirujućom spoznajom nego u svjetskoj povijesti.»- Da bi pomirio svjetsku povijest sa svjetskim planom i putovima Gospodnjim, Hegel uvodi «lukavstvo uma» koje je djelatno preko i iza svojih agenata, ljudskih strasti. Nije slučajno, nego leži u biti povijesti da su konačni rezultati velikih povijesnih akcija uvijek različiti od onoga što su ljudi namjeravali. Cezar i Napoleon nisu znali, a nisu ni mogli znati, što su učinili kad su učvršćivali svoju vladavinu. Oni su nesvjesno ispunjavali jedan opći cilj zapadne povijesti. - Opći cilj i posebna namjera podudaraju se u ovoj dijalektici djelovanja na osnovi strasti. Jer ono čemu svjetskopovijesne individue nesvjesno teže nije nešto što se svjesno hoće, nego nešto što one moraju htjeti na osnovi jednog poriva koji se čini slijep, a koji ipak vidi dalje od svjesnih osobnih interesa. Zato takvi ljudi instinktivno izvršavaju ono što se s njima namjeravalo. Oni djeluju povijesno, pošto su natjerani snagom «lukavstva uma» koje je racionalni pojam za providnost. Tako istina strasti i interesi stvarno jesu ono što oni na prvi

pogled izgledaju, tj. ljudski supstrat povijesti, ali u okviru opće svrhe koja ih prevladava i koja zahtijeva cilj koji nije bio svjesno postavljen.- Narodi i individue ne znaju kuda zbilja idu. Oni su oruđa u božjoj ruci. Plan svjetskog duha prevladava i čak preokreće ljudske planove.

- Hegel razvija drugi pogled na svijet, viđen umnim očima, pruža uman prizor.- Umni prizor je u svom osnovnom nacrtu sljedeći:

Svjetska povijest počinje na istoku i završava na zapadu. Ona počinje s velikim orijentalnim carstvima Kine, Indije i Perzije. S odlučnom pobjedom Grka nad Perzijancima premešta se umno događanje u svijest Sredozemnog mora i završava u kršćansko-germanskim carstvima zapada. Europa je «apsolutno kraj povijesti». U tom kretanju od istoka prema zapadu duh se ozbiljuje i dolazi do svijesti o slobodi, tj. kada je konačno «kod sebe» u «drugobitku» i prisvojio je sve drugo. Na orijentu je bio samo jedan slobodan, u smislu neograničene samovolje, despotski vladar: u Grčkoj i Rimu bili su slobodni samo neki – građani za razliku od robova. - Germanska je svijest postigao pod utjecajem kršćanstva da je čovjek slobodan kao takav. Orijent je bio djetinjstvo svjetske povijesti. Grčka i Rim mladićko i muževno doba, kršćansko-germanski narodi su zrelo doba.

- Unutarnja granica klasičnog svijeta bila je u tome da se on osjećao zavisnim od vanjskog fatuma – proroštva i divinacije. Kršćanstvo je oslobodilo čovjeka od svih spoljnih autoriteta pošto ga je dovelo do vlastitog odnosa prema apsolutnom. - S Kristom je ispunjeno vrijeme a povijesni svijet u principu dovršen. Samo je kršćanski bog istinski duh i istovremeno čovjek. Taj princip je stožer oko kojeg se odvija svjetska povijest.- Time je za Hegela svjetska povijest bitno ante i post Christum.- Hegel je posljedni filozof povijest ijer je posljedni filozof čiji je ogromni historijski smisao još bio određen i opredijeljen kršćanskom predajom. - Ono što Hegela od Augustina dijeli je da je on (Hegel) kršćansku religiju izlagao spekulativno a providnost pretvorio u «lukavstvo uma». Posao povijesti je jednostavno taj da religiju pokaže kao ljudski um, da religiozni princip, koji je bitno u ljudskom srcu proizvede kao svjetvnu slobodu. - Hegel: Kao ozbiljenje i posvjetovljenje kršćanskog duha povijest svijeta je zbiljska teodiceja, opravdanje boga u povijesti svijeta.- Lowith: S tim posvjetovljenjem kršćanskog vjerovanja tj ozbiljenjem duha, on je vjerovao da je ostao vjeran kršćanstvu i da je eksplicirao kraljevstvo Božje na zemlji. Pošto je kršćansko očekivanje konačnog ispunjenja premjestio u povijesni proces kao takav, smatrao je da svjetska povijest opravdava samu sebe. «Svjetska povijest je svjetsko sudište».

- Sto godina poslije Hegela mogu se pokazati granice njegovog viđenja historije. Npr. pruska monarhija ili liberalni protestantizam. Hegelov svijet je još bio svijet kršćanskog Zapada i stare Europe. Amerika i Rusija ležale su na rubu njegovog interesa. Hegel nije predvidio učinke tehničkih znanosti na ujedinjavanje povijesnog svijeta, koje sada svatko može vidjeti.- Problem je i unutrašnji: Da je kršćanska vjera mogla postati zbiljskima, a usprkos tome ostati vjera u nevidljivo (Mislim da je Lowith fulao. Hegel je pod zbiljskim vjerojatno težio tome da kršćanska misao postane apsolutna okosnica, time postajući objektivno zbiljska).

4. NAPREDAK NASUPROT PROVIDNOSTI

- Hegelovo načelo o svjetovnom ozbiljenju kršćanskog principa «u liku ljudskog uma i slobode» zajedničko je svim prosvjetiteljskim filozofijma povijesti, razlika je kod Hegela ta što u prosvjetiteljsku vjeru u napredak unosi tvrdnju o ispunjenju vremena posredstvom Krista. Teološki element.- U svojoj studiji «The IDea of Progress» J.B. Bury je pokazao kako se u 17. stoljeću pojavljuje ideja napretka i razvija u opći pogled na svijet. Vjera u ovostrani i neograničeni napredak sve više zamjenjuje vjeru u providnost nadsvjetskog boga. Uravo je ideja napretka morala preuzeti funkciju providnosti, to jest da predviđa i da brine za budućnost.- R.A.Knox: «Oni koji su izgubili osjećanje religiozne izvjesnosti okupili su se pod zastavu optimizma; umjesto da razmišljaju o budućem svijetu oni misle o budućnosti svijeta i zapadaju, u nekoj vrsti obrnutog konfucijonizma, u obožavanje svoje praunučadi.»

- Condorcet, Comte i Proudhon ne smatraju više ozbiljnim pitanje da li su moderni nadmašili starinu. Za njih se problem sastoji u tome da li se mogu nadomjestiti i zamijeniti osnovna učenja i socijalni sistem kršćanske Crkve. Oni su istovremeno bili svjesni toga da napredak modernog revolucionarnog doba nije jednostavna i neposredna posljedica novih spoznaja u prirodnoj znanost ii povijesti, nego je posredovan kršćanstvom, koje je prekoračio preko kasličnog poganstva, nakon što je tek uopće uvelo ideju napretka u zapadnu povijest, to jest od Starog ka Novom zavjetu.- Moderna je misao napretka dvoznačna: Po svom porijeklu je kršćanska, a po tradiciji antikršćanska. Konstrukcije o povijesnom napretku ili povijesnom propadanju – od Voltairea i Rousseaua do Marxa i Sorela – jesu pozni, ali još uvijek moćan rezultat biblijskog nauka o propadanju i spasu.

Proudhon

- Proudhon je najbolje shvatio antikršćanski i sljedsveno tome kršćanski sadržaj moderne religije napretka. On je teolog napretka i kao takav najradikalniji kritičar providnosti. - Priznanje pogasnkog fatuma kao i koršćanske providnost je nespojivo s vjerom u napredak. Napredak je svjetovna i revolucionarna pojava.- «Čovjek će zamijeniti boga, a vjera u ljudski napredak vjeru u providnost.»- Proundhon razlikuje čovjeka kao socijalno ili koletivno biće od čovjeka kao individuuma. Dok posljednji djeluje svjesno, promišljeno i slobodno, izgleda da je društvo izloženo djelovanju nesvjesnih nagona i vođeno jednom višom, prividno nadljudskom voljom koja neodoljivom snagom tjera ljude ka nepoznatom cilju. Otuda religiozni običaj obraćanja proročištima, javnih molitvi i žrtava za osiguranje povijesnih odluka i filozofsko objašnjenje povijesti providencijalnom sudbinom (Bossuet, Vico, Herder, Hegel) koja unaprijed određuje sve ljudsko djelovanje.- Božja providnost nije ništa drugo nego «kolektivni instinkt» ili «unverzalni um» čovjeka kao socijalnog bića. Bog povijesti je čovjekova vlastita tvorevina, a ateizam, to jest humanizam, do sada skrivena osnova svake teodiceje. «Humanitarni ateizam» je posljednji stupanj u duhovnom i moralnom oslobođenju čovjeka i on istodobno služi osvjednočenju i opravdavanju svih dogmi koje su razorene posredstvom racionalne analize «neumornog sotone» koji neprekidno istražuje.

- Povijest nije vođena providnošću nego je naprijed tjeraju revolucionarne krize, koje rađaju nove poglede na pravednost.- Prvu je krizu izazvao Isus kada je navijestio jednakost svih ljudi pred Bogom. Drugu je krizu provela Reformacija i Descartes, uspostavljajući jednakost pred savješću i razumom. Treća je započela s Francuskom revolucijom i ostvarila jednakost pred zakonom. Buduća revolucija koja će biti socijalna i ekonomska, dokrajčit će vijek religije, aristokracije i buržoazije. Izjednačiti će čovjeka s čovječanstvom. Da bi to ostvario čovjek mora prihvatiti i riješiti vječnu borbu između čovjeka i boga. - Bog ili «apsolutno» velika je smetnja ljudskom napretku i veliki izvor svih apsolutizama ekonomske, političke i regionalne vrste. Proudhon: Istinska vrlina kojom ćemo steći vječni život je u borbi protiv religije i samog boga jer bog je zlo. Kao providencijalni bog stvoritelj, kršćanski bog oduzima ljudima vlastitu stvaralačku snagu i moć predviđanja.

…koje pizdarije…

- Svaki napredak je pobjeda koja negira božanstvo. Čovjek nije stvoren prema slici božjoj, već je bog stvoren kao slika ljudskih slutnji i brige. Oduzmi mu tu providnost i bog nestaje. Bog je utvara naše savjesti i svi atributi božje providnost kao otac, kralj i sudac, nisu ništa drugo nego karikatura humaniteta, nespojiva sa slobodnom civilizacijom i opovrgnuta katastrofama povijesti. - Valja zapamtiti, ono što je dalo krila Proudhonovoj borbi protiv Boga i providnost u ime napretka je vjera u buduće kraljevstvo Božje.

ComteI pozitivno tumačenje povijesti

- Kao i Hegel, tako je i Comte uvjeren da se nijedan fenomen ne može shvatiti, a da se ne shvati povijesno utvrđivanje njegovog vremenskog porijekla i određenja, njegove funkcije i relativne opravdanosti u ukupnom toku zbivanja. To historijsko stajalište prevladalo je tek u 19. stoljeću, ali njegov korijen seže unatrag do kršćanskog shvaćanja svijeta kao tvorevine koja je jednom stvorena prema jednoj kršćanskoj svrsi. Samo unutar takve vremenske iako natpovijesne sheme, mogu se i moraju sva zbivanja vezati za jedan izvor i cilj: bez nje historijski «kontinuitet» ne bi imao nikakvog oslonca.- Ovakva historijska shema omogućava i povijesno-filozofijsku teodiceju koju svsaka epoa proklamira kao nužnu i spasonosnu fazu u kontinuiranom proticanju od početka prema kraju, cilj je pomiriti svijest s bogom u povijesti i pomoću nje, to je zajednička namjera Comtea kao i Hegela.

- Povijesni razvitak čovječanstva nije univerzalan u nekom rasplinutom smislu, nego on svoje jedinstveno i određeno ishodište ima u bijeloj rasi kršćanskog Okcidenta. Samo je zapadna civilizacija dinamična, progresivna i univerzalna u svom misionarskom zahtjevu. Međutim, dok Hegel još prednost Zapada temelji na apsolutnoj religiji kršćanstva, Comte pokušava da je pozitivno objasni fizikalnim, kemijskim i biološkim osobinama bijele rase.

- Pozitivna filozofija se temeljito razlikuje od teološko-metafizičke filozofije time što relativizira sve pojmove koji su prije bili apsolutni.

- Usprkos Comteovom načelnom odbijanju svakog zahtijeva za apsolutnošću, njegovo sistematičko prikazivanje naše duhovne i moralne, socijalne i političke povijesti ipak počiva na onome što on odbacuje. Jer da bi zamijenio teološki apsolutizam znanstvenim relativizmom, morao je on potvrditi sam relativitet kao apsolutni princip budući da je sve fenomene povezao jednim apsolutnim zakonom progresivnog razvitka. Vodeća misao vremenskog napretka prema budućem konačnom cilju pokazuje da pozitivna filozofija potječe od teološkog izlaganja povijesti kao događanja spasa, koji se ostvaruje u budućnosti.- Vodeća misao vremenskog napretka prema budućem konačnom cilju pokazuje da pozitivna filozofija potječe od teološkog izlaganja povijesti kao događanja spasa, koji se ostvaruje u budućnosti.

- Iz proučavanja općeg razvitka izvodi Comte veliki fundamentalni zakon da svaki ogranak naše civilizacije i znanja prolazi jedan za drugim tri različita stadija: teološki ili fiktivni (djetinjstvo), metafizički ili apstraktni (mladost) i znanstveni ili pozitivni (zrelo doba). Baš kao što je kršćanska epoha shvaćena kao posljednja epoha i znanstvena era je, također, posljednje razdoblje koje zaključuje tradiciju povijesnog napretka čovječanstva.- U ovom progresivnom razvoju ishodište je teologijski pojmovni sistem, metafizički je prelazni stadij, a znanstveni posljednja faza. - U prvom stadiju ljudski duh traga za pravom prirodom svih stvari, njihovim prvim i krajnjim uzrocima, njihovim izvorom i ciljem. Metafizičke sile bivaju u metafizičkom stadiju zamijenjene apstraktnim suštinama. Pitanja koja postavlja metafizika još su uvijek teološka; samo je način odgovora metafizički. U pozitivnom stadiju duh uviđa da ne može poimati apsolutno. On je odustao od uzaludnog traganja za izvorom i određenjem svemira i povezivanjem empirijskog promatranja i logičkog mišljenja, ograničio svoje istraživanje na nepromjenjive odnose fenomenalnih uzročnost ii sličnosti u kojima su sadržani prirodni zakoni. - Comteova filozofija je relativizam u radikalnom smislu. Umuje isključivo u odnosu prema nečemu. Traganje za prirodom stvari mora biti apsolutno. Istraživanje zakona događanja mora biti relativno. - Objasniti jedan fenomen za pozitivni duh znači uspostaviti odnos između pojedinačnih fenomena i nekoliko zakona.- Pozitivna filozofija bavi se samo pitanjima čiji odgovor leži u našem domašaju.- Comte: «Kada čovjek ne bi polazio od preuveličane ocjene svoje spoznajne sposobnosti i svog vlastitog značenja u svemiru, nikada ne bi uradio i naučio to što stvarno može znati i činiti.»- Opći cilj Comteove univerzalne povijesti je otvorena mogućnost pravolinijskog napretka od primitivnih do razvijenijih stadija. Taj napredak se jasnije pokazuje na intelektualnom nego na moralnom području, a odlučnije je prodro u prirodnim nego u socijalnim znanostima. Konačni cilj i zadaća primjena je rezultata prirodnih znanosti na socijalnu fiziku ili sociologiju u svrhu nove društvene preobrazbe.- Velika politička i moralna kriza ima svoj temelj u dubokoj anarhiji. Nestabilnost osnovnih maksima i socijalnog poretka može se svesti na simultanost triju različitih filozofija:a) teološku, b) metafizičku i c) pozitivnu.Svaka od njih bi mogla da osigura jednu vrstu socijalnog poretka, ali njihovo istovremeno postojanje neutralizira svaku pojedinačno i onemogućava svaki poredak.

- Sistem koji sjedinjuje konzervativni poredak i revolucionarni napredak može dovesti do njegovog konačnog i pozitivnog cilja stanja. - Poredak i napredak, koji se prema starijim pogledima međusobno isključuju, čine u modernoj civilizaciji dva uvjeta koja moraju biti istovremeno ispunjena. - Novi poredak neće biti ni katolički ni protestantski, nego jednostavno «pozitivan» i «prirodan», kao što je i prirodni zakon socijalne povijesti.

- Klasičnoj starini hod povijesti nije napredak nego ciklički slijed samoponavljajućih faza.- Prvu slutnju ljudskog napretka posredovalo je kršćanstvo.. prvo zadovoljavajuće učenje o općem napretku iznio je kršćanski vjernik i veliki učenjak. Pascal je promatrao čitav povijesni slijed generacija tokom stoljeća «kao jednog jedinog čovjeka koji neprestano uči». - Najznačajniji korak ka pravom razumijevanju socijalne povijesti učinili su Montesquieu i Condorcet.

Comteova ocjena katolicizma i protestantitzma

- Srodnost katoličkog i pozitivnog sistema temelji se na njihovom zajedničkom cilju u njihovoj sposobnosti da stvore istinski socijalni organizam. Nadalje ih ujedinjuje zajednička opozicija prema socijalnoj neplodnosti protestantske filozofije koja proturječi zdravoj političkoj koncepciji.- U Comteovom pozitivnom kultu čovječanstva nije Isus, nego Pavao taj «veliki čovjek» koji stoji u istom redu sa Cezarom i Karlom Velikim. Comte smatra da je srednji vijek tako savršen da se moramo ugledati na njega i ponovno izgraditi isti sistem na boljim osnovama. Pozitivna filozofija je prva filozofija koja je povratila pravednost katoličanskom sistemu kao najvećoj tekovini ljudske mudrosti.- Rješenje problema moći i degeneracije katolicizma leži prema Comteu u razlikovanju katoličkog učenja i katoličke organizacije. Prvo je osuđeno na propast, a drugo određeno za budući razvoj.- U katoličkom sistemu Comte prije svega cijeli odvojenost duhovne od svjetovne moći, a osnovi čega se univerzalna etika kršćanstva mogla održati izvan i iznad sfere političke moći.- Nezavisna od svjetovne moći, mogla se duhovna organizacija Crkve gotovo neograničeno raširiti preko nacionalnih granica i na taj način postati najjača veza među europskim narodima.- Da bi pokazao da je katolički sistem koristio napretku i da je u okviru katoličkog režima već pripremio elemente pozitivnog, Comte opisuje najvažnije rezultate katoličkog napretka na planu osobnog, porodičnog, društvenog morala. Primjerice samoubojstvo koje je bilo časno, sada je osuđeno.- Porodični život bio je u velikoj mjeri oplemenjen kada je katolički utjecaj prožeo svaki ljudski odnos i na uzajamnosti bez tiranije razvio utemeljeni osjećaj obaveze, ojačao očinski autoritet i ukinuo patrijarhalni despotizam antike. Katolicizam je ublažio divlji patriotizam starih višim osjećajem općeljudskog bratstva. Budući da je katolicizam raširio opći osjećaj zajedničke pripadnosti, on je povezao sva razdoblja, prostore i socijalne slojeve i na taj način, unutar svjetovne moći države i pored nje, stvorio trajan sistem.- Univerzalno-historijsko mišljenje kako ga je zasnova Augustin ima korijen u duhu katolicizma.

- Navodno se novovjekovno duhovno kretanje izvodi iz, prema protestantizmu, mračnog srednjeg vijeka.- Prema Comteu reformacija potvrđuje stanje modernog društva- Revolucionarni pokret sastojao se u emancipaciji svjetovnog, podčinjavanju duhovne vlasti.- Lutherovo djelo bio je prvi stadij opadanja katoličke moći- U kalvinističkoj fazi kler se podčinjuje politici (laž), zabrinut za egzistenciju.- Protestantizam je bio organ duhovne emancipacije i stvorio međufazu koja sazrijeva podsredstvom Descartesa, Hobbsa, Voltairea i Rousseaua. - Dogma neograničene slobode mišljenja i savjesti glavna je točka revolucionarnog kretanja.

- Socijalni je poredak nespojiv s dovođenjem u pitanje temelja društva posredstvom majoriteta. Majoritet je nesposoban za najteže odluke.- Neograničena sloboda i jednakost osuđuju nadmoćne na zavisnost od velike većine manje vrijednih.- Luther je uništio crkvenu discpilinu, hijerarhiju i pretvorio vjeru u deizam.

- Degeneraciji europskog sistema uzrok je negativna filozofija protestantizma, dopuštanje nezrelima odlučivanje o najvažnijem.- Za Comtea, nauk o razdvajanju je najvažnije naslijeđe katolicizma, ali su ljudi zastranili. Jedni su težili apsolutnoj svjetskoj vladavini, drugi apsolutnoj vladavini duha.

Zaključno razmatranje – Comte

- Comteovo predviđanje nove budućnosti istog je karaktera kao i iščekivanje novog svijeta i spasenja. Comteu promiče činjenica da je njegov sveobuhvatni princip pozitivizma identičan principu kršćanstva, što reći, proizlazi iz te misli. - Tome u korist ide proreligijsko odabiranje vođa novog poretka koji sasvim slučajno odgovaraju njegovom profilu.

- Comte je zajebao predviđanja jer ustanovljuje da je znanstveno doba nužno pacifističko i ukinuti će ratove. Za razliku od njega, Burckhardt je proricao spajanje moderne industrije s militarističkom vladavinom. Comte stvara sanjarski ideal.- Problem je što Comte kao i mnogi drugi filozofi povijesti imaju u vidu uvijek kolektiv, a ne individuum i ne na način da se u promišljanju kroz individuum radi na kolektivu, već kao da kolektiv sam po sebi postoji. Etika se mora vezati za nauku o državi.- Od pozitivizma je napravio konačnu religiju. Comte je danas iluzoran.

3. Condorcet et Turgot

- Comteov princip poretka i napretka obznanje je kod Condorceta, a zakon 3 stadijuma kod Turgota i Saint-Simmona.

- Ovo dvoje je preoblikovalo teologiju povijesti u filozofiju povijesti- Predmet Condorcetova istraživanja je razvoj ljudskih sposobnosti tijekom povijesti.

Cilj postupka je usavršavanje znanja i postizanja sreće. Doprinos prirodnom toku je osiguravanje i ubrzavanje. Perfektabilnost nije retrogradna.

- Ako se iz napretka prošlosti izvuku pravi zaključci, može se predvidjeti tok budućnosti

- Obrnuti slippery slope do blagostanja i besmrtnosti, istočnjaci su djetinjasti, anglo-saksonci i francuzi su uber.

- Zločini koji su učinili kršćani pobijaju učenje o političkoj korisnosti religije.- Condorcetova prognoza budućnosti nije znanstvena već je to jedno vjerovanje.

- Turgot je u 23. godini izložio fragmentni nacrt povijesti za koji Toynbee kaže da vrijedi više nego Actonova «historijska industrija».- Turgotova filozofija svodi se na 2 izlaganja. Tema je napredak ljudskog roda i duha te doprinos koji je dalo kršćanstvo.

- Tok povijesti ima periode nazadovanja ali se generalno kreće u napredak.- Čovjek je živio u prirodnom stanju dok ga kršćanstvo i filozofija nisu poučili bratstvu.- Trgovina i politika ujedinjuje svijet, čovjek se kreće prema «većem savršenstvu».- Turgot je stroga opozicija Burckhardtovoj tvrdnji bavljenja čovjekom kakav jest, bio i biti će.- «Kršćanstvo je ublažilo strahote rata.» Netočno.- Turgot zna da je povijesno napredovanje dijalektika i razumije da putevi nisu čisti.- Razlika između vidljivih akcija i skrivenih pokretnih sila povijesnog događanja svodi se na teološku razliku između božje i ljudske volje.- To je osnova dvodimenzionalnosti događanja spasa i svjetske povijesti na kojoj se temelji teološko razumijevanje povijesti.

5. VOLTAIRE

- Kriza europskog duha je kada napredak stupa na mjesto provednosti a događa se koncem 17. stoljeća i na početku 18. stoljeća. To se dogodilo između posljednje knjige teologije povijesti po uzoru na Augustina do Voltairove filozofije povijesti.- Na početku takve filozofije stoji oslobađanje od teologije i antireligija.- Svi su bili tada impresionirani Kinom, pa ih je zanimalo bi li se i prilagođavali Kini. Crkva odbija, Voltaire potiče.- Pitanje je bilo kako istočna znanja pomiriti sa zapadnom tradicijom- U svom prvom poglavlju Voltaire odmah diskreditira biblijsku historiju.- Voltaire nakon Kine govori o svim drugim istočnim kulturama i ističe to da je filozof i povjesničar, onaj tko zna što je ljudsko i odvaja sakralno od povijesnog.- Za Voltairea je napredak civilizacije u znanosti, umjetnosti i industriji, a prepreke su u religiji i ratovi- Ako je boga, bog se odrekao vladavine ili vlada ne upličući se.- Veliki potres u Lisabonu 1753. godine došao je kao potvrda Voltaireu.- Voltaire je htio dokazati preko Bousseta – koji je ponudio novo shvaćanje – da njegova povijest nije univerzalna, a da providnost tokom povijesti nije pokazala. Dokazao je ograničenja Bousseta, te kao da je zemlja židova središte sveg historijskog smisla i interesa.

- Ako je vjera u Boga koji centrira povijest uzela maha kroz stoljeća, teško će se neki čovjek okrenuti «besciljnim» cikličkom modelu- Voltaire je bio dovoljno mudar da ne forsira apsolutni napredak, već da vidi umjerenost.

- Ako pretpostavimo da se ideja napretka može izvesti iz kršćanske nade, ipak se moramo upitati: kako je kršćanstvo moglo uroditi antikršćanskim posljedicama?

- Kršćanstvo ne ostvaruje napredak jer se religiozni napredak za kršćane sastoji u slijeđenju Krista, a ne izvršavanju reformi. Nije ih izvršavao niti Krist.- Religiozni napredak u vjeri neovisan je po razvoju ili propasti neke religije.- Moderna religija napretka vjeruje u usavršavanje čovjeka.

6. VICO

- Velika kriza u povijesti historijske svijesti našla je svoj značaj u «Novoj znanosti» Gianbattista Vica.- Njegovo djelo je sistem fragmenata univerzalne povijesti. - Djelo anticipira osnovne misli Herdera i Hegela, Dilthea i Spenglera. Otkrića Niebuhra i Mommsena na području rimske povijesti, Wolfovu teoriju o Homeru, Bachofenovu interpretaciju mitologije, rekonstrukciju antičkog života zahvaljujući Grimmovoj etimologiji i Savigneyevom shvaćanju prava, Cite Antiqque Fustel de Coulangensa i Marxovo i Sorelovo učenje o klasnoj borbi.- Empirijska konstrukcija ljudske povijesti.

Princip i metoda Nove znanosti

Nova znanost je:a) Dokaz božje providnosti u socijalnoj povijestib) Filozofija autoriteta i porijekla vlasništvac) Povijest ljudskih idejad) Filozofska kritika starih religijae) Vječna povijest po kojoj se odvijaju povijesti svih narodaf) Sistem prirodnog prava narodag) Znanost pogana

> Historijsko znanje za Descartesa nije znanost, pogotovo zato jer niti jedan historičar ne poznaje drevni rim bolje od tadašnjeg običnog kuhara. Descartes je nastojao reformirati filozofiju prema mjerilu matematičkih znanosti.- Vico je zauzeo stav da je sve zbiljsko znanje znanje uzroka i znamo samo ono što smo sami prouzrokovali.- Jedina istina je da je povijesno-civilni svijet stvoren od čovjeka, stoga se njegovi principi mogu pronaći u mijenama vlastitog ljudskog duha. Mogu se otkriti interpretacijom.- Posljednji odjeljak prve knjige Nove znanosti bavi se izričito providnošću kao ispunjennjem svih principa nove znanosti. Providnost ima poseban značaj kao «metoda» nove znansosti, kao zakonomjeran put na kome povijest dobiva svoj smjer i poredak. Po Vicu ne postoji povijesni svijet izgrađen na ateizmu. Sve počiva na religijskom obredu.- Filozofija ne može zamijeniti religiju jer nema filozofa bez prethodne zajednice koja sa svoje strane ne može nastati bez religije.- Vico spušta nadrealnu providnost na razinu ljudskog odvijanja zakona- Vicovo isticanje providnosti povezano je s polemikom protiv stoičkog i epikurejskog vjerovanja u sudbinu i slučaj.

Dijalektika povijesti

- Da bi izbjegao dojam stvaranja ideje o čovjeku bogu svoje povijesti, uvodi razlike u shvaćanju povijesti.- Rok povijesti shvaća kao jedan svijet koji je stvorio čovjek, no koji istodobno biva nadmašen nečim što je bliže nužnosti sudbine nego slobodnom izboru. Povijest nije samo slobodan čin, odluka i djelatnost nego i zbivanje i događanje. Stoga je povijest dvoznačna, tj ona je dijalektika.- Čovjek je sam stvorio svijet svog naroda, ali on proizlazi iz zajedničkog duha. Bog je ljudske namjere podčinio svojim obuhvatnijim ciljevima. Ljudi ne znaju što u povijesti čine jer se s njima želi nešto što je različito od njihove spostvene volje.- Ta dijalektika posebnih namjera i općih ciljeva ljudskih postupaka i nesvjesnih rezultata nije komedija zabluda Crocea nego božanska komedija istine.

Prava i lažne religije

- Vicovo razlikovanje istinske od lažnih religija, kršćanstvo od poganstva, nema veze s njegovom filozofijom. Ali u njegovo teoriji, obje povezuje sveobuhvatna providnost historijskog stupnja razvoja. - Providnost koja u povijesti brine za čovjeka dala je ljudima prve lažne religije jer čovjek nije bio u mogućnosti shvatiti pravu religiju.- Vico ne napada pogane. Ne brani kršćansku vjeru i ne napada pogansko praznovjerje. Bio je oduševljen poganskom mudrošću antike, grka, i ostalih, pa i više nego Augustinom- Vico religiju izlaže kao civilni, profani fenomen.- «Promatrajući prisutnost providnosti» u pogana, Vico je duboko uvjeren u zadrženje tradicije kršćanstva, tj prisutnosti- Vico uglavnom isključuje Bibliju kao historijski izvor

Napredovanje i nazadak povijesti

- Vic razlikuje 3 doba koja slijede nakon prahistorije:a) Vijek bogova, pod vlasti bogovab) Vijek heroja, pod vlasti aristokracijec) Vijek ljudi, svi ravnopravni po prirodiBožanski je teokratski, heroja je mitološki, ljudi je racionalan- Za Vica nema konačnog napredovanja nego se zapravo radi o ponovnom nazadovanju koje vodi do ponovnog napretka- Kružni tok za Vica, kao za Augustina, nije beznadan, već uma forma razvitka. Antičar- Ponavljanje se događa kako bi odgajalo. Povratak u barbarstvo je potrebno kako se civilzacija ne bi u napretku samouništila- Tako da Vicov rad nije teologija povijesti ili filozofija povijesti nego nešto poput civilne teologije.

7. BOUSSET

- Bousset smatra da sve vodi providnost.- Učenje o providnosti je najmoćnija prepreka nemoralu (netočno)

- Bousset ne osporava da se «pri prvom pogledu» ne vide um i pravdenost u povijesti.- Nered se vidi samo kada se promatra suviše blizu svom stanju.- Za sada nema pravednog postupka jer čovjeka čeka tek nešto u budućnosti- Vjera u providnost stvara nedivljenje zemaljskoj veličini i neplašenje zemaljske bijede- U povijesti se ne događa ništa što bogom nije bilo određeno- Smatra da je francuska nasljednik rimaBousset, svećenički:Ljudski i Božji sin ne umire bez vidljivog znaka božanske zaštite her običan čovjek u svojoj nevolji ne zahtijeva ono što nije bilo dozvoljeno Kristu. Nedostatak svakog vidljivog znaka providnosti u povijest svijeta je ono što ukazuje na nužnost vjerovanja u nevidljivo i što pobuđuje vjeru. Vjera ne počiva na objektivno demonstrabilnoj izvjesnosti ili pedesetprocentnoj vjerojatnosti, nego na njihovom odsustvu. Ona je vjera u ono što je bez nje nevjerojatno. Željeti da se providnost u političkoj svjetskoj povijesti učini transparentnom i razumljivom post festum, je pokušaj nevjernika.

8. JOACHIM iz FLORISA

- Apokaliptične spekulacije i očekivanja neposrednog kraja svijeta doveo je Joachim u dosljedan sistem historijsko-alegorijskog tumačenja. Zbog revo konzekvenci doveo je do žestokih borbi mišljenja unutar Crkve.

Providencijalni napredak ka povijesnom eshatonu

- Joachim je primijenio povijesnu logiku Novog zavjeta na prošlost i budućnost i uočio likove i životinje tajnog značenja, zaključio da osobe i događaji čine događanje spasenja u povijesti.- Među likovima Apokalipse razlikuje one ispunjene od neispunjenih, tako kao periodni sustav elemenata uređujući budućnost. Razdoblje razluke je, jasno, njegovo stoljeće- Učenje o trinitetu:Tri različita poretka razvijaju se u tri različite epohe u kojima se očituju tri osobe trojstva.- Periodi svakog poretka ne računaju se godinama nego generacijama, a razlika je u 30 generacija.- Cilj i smisao događanja spasenja je unutar povijesnog vremena beskompromisno slijeđenje zapovijedi i opomena evanđelja, posebno propovijedi na gori. - Ako se pretpostavi da je svjetska povijest stvarno zbivanje spasenja i da joj je povijest crkve uzor onda jedini odgovarajući ključevi za njeno religiozno razumijevanje moraju biti sveti spisi.- Pošto povijest teče nakon Krista, a prema Otkrivenju će se ipak okončati, ostvarenje vremena se ne shvaća kao jedinstven događaj prošlosti nego nešto što će se u budućnosti razabrati tako da Crkva od Isusa do danas nije vječni fundament nego nepotpuni predznak.- Joachimova eshatološka shema je jedan dvostruki eshaton, jedna konačna povijesna faza zbivanja spasenja koja prethodi transcendentalnom eshatonu novog eona, započetog Kristovim povratkom. Carstvo Duha je konačno očitovanje Božje volje na zemlji i u vremenu.- Premda se crkva temelji na Kristu ona će morati uzmaknuti pred budućom crkvom kada se dovrši povijest spasenja. Ukinuti će se propovijedi i sakramenti.- Joachimovo tumačenje je isticalo da će se pojaviti mesijanski vođa i otkriti ono što je do tada bilo sakriveno u simboličkim likovima i sakramentima.- Došlo je do revolucija i krvi

- Kršćanska dogma od Augustina do Tome je u samom početku isključila povijesnu interpretaciju konačnih stvari i time teološki ovladala poviješću svijeta.Drastične razlike Joachima i Augustina:

- Po Augustinu religiozno savršenstvo jednako je moguće na svakom povijesnom stupnju nakon Krista, u Joachimovom mišljenju samo u jednom određenom periodu stjecanjem određenih okolnosti.

- Po Augustinu povijesna istina se očituje u jednom događaju, po Joachimu u slijedu poredaka

- Za Augustina je sve prolazno, za Joachima sve ide u susret promjeni- Joachimovo mišljenje je teološki historizam

Augustin

Opovrgavanje antičkog pogleda na svijet

- Kršćansko tumačenje upravlja svoj pogled na budućnost kao vremenski horizont jednog određenog cilja i konačnog ozbiljenja. Svi pokušaji da se svijet prikaže kao smisleno kretanje prema cilju temelje se na istoj teološko spasonosno-povijesnoj shemi.- U vrijeme Augustina bilo je još prisutno shvaćanje kružnog vremena- U Božjoj državi Augustin opovrgava i nastoji pokazati smjer čovječanstva kojim upravlja Bog- Ne nastoji je opovrgnuti teorijsko kozmološki već moralno-teološki.- Grčka kozmologija ne može biti opovrgnuta kršćanstvom jer je grčki sustav vidljiv, dok s novi nazor temelji na vjeri.Sa svijetom je stvoreno vrijeme. Nema jednog ili drugog prije drugog.- Augustinovi loši argumenti stvaranja svijeta na temelju tkzv. Svetog Pisma-Čovjek nije tvorevina rađanja nego apsolutno biće.- Odlučujući argument protiv klasičnog poimanja je moralni:Pogansko učenje je lišeno nade jer je nada usmjerena ka budućnosti, vječno kružno to nema.- Augustin u potpunosti temelji svoje argumente na nefaktičkom, vjerničkom tlu. Pretpostavlja da je Krist uskrsnuo, iako nema to kako potvrditi i na tome temelji sve rečeno. - Moderno mišljenje griješi kada pokušava spojiti kršćanski i grčki nazor jer su nespojivi zbog naravi stvari.

Teologija povijesti- Božja država nije filozofija povijesti nego dogmatično izlaganje kršćanstva u svjetskom zbivanju.- Zadaća crkve nije u razvoju istine nego širenju istine jer je jasno utvrđena- Vjera nadilazi povijesne rezultate i krize.- Carstva i države nisu đavolja ni dobra, proizlaze iz grijeha ali je relativni značaj održavanje mira.- Povijest kao cjelina ima smisla samo zahvaljujući apsolutnom početku i kraju- Povijest je neprekidna borba između vjerovanja i nevjerovanja- Augustinovu djelu služi cilj opravdanja Boga u povijesti- Augustin dijeli svijet po 6 epoha prema 6 dana stvaranja, ali i na tri epohe:a) epoha djetinstva (prije zakona)b) epoha zrelosti (po zakonu)c) epoha milosti

- Augustin je propustio povezati primarne uzrok – providencijalni plan božji – sa sekundarnim uzrocima – učinak na proces povijesti kao takav. - Taj nedostatak odnosa svjetovnog i sakralnog razlikuje njegov rad od ostalih

X. OROSIUS

- Orosius ima iste nazore kao i Augustin, s tom razlikom što u njega ima puno više historijskog značaja i bavi se odnosima sreće i nesreće.- Zanimljivo je što Orosius smatra i da barbari nisu zli koliko se govori jer bez njihove invazije nikad veliki broj ljudi ne bi spoznao istinu.- Povijest čovjekova otkupljenja može se sastojati samo iz stege i kazne. Prav i milost- Cilj Orosiusove povijesne teologije je opisivanje čovjekove patnje i kazne grešnika.- Gledano kao povijest grijeha, ljudska povijest je u suštini jednaka. Što god je ljudskom rukom izgrađeno, vremenom skončava i propada.- Kao vrednujuća mišljenja, Orosius i Burckhardt su suprotstavljeni, B se suprotstavlja optimizmu i sreću negira, Orosius apologetski

LOWITH: Zbivanje spasenja se uopće ne tiče svjetsko-povijesnih carstava, nacija i naroda, nego spasa svake pojedine duše. Neshvatljivo je zašto kršćanstvo nije moglo biti pozitivno indiferentno prema svjetsko-povijesnim razlikama, čak prema razlici kulture i barbarstva.Oboje u različitm uvjetima ipak očituje istu prirodu ćovjeka koji na početku povijestinije bo manje čovjek no što će biti na kraju.

ZAKLJUČAK

- Problem povijesti se ne može riješiti samo unutar njezinog područja.- Povijesni događaji ne pokazuju konačan smisao.- Što se odlazi dalje u prošlost to tragovi nacrta spasenja manje opstaju- Najznačajnija crta kršćanske tradicije je dualizam Starog-Novog zavjeta. Izabrani narod i pogani, vrijednost svijeta i božje kraljevstvo.

Augustin je razvio kršćansku teologiju povijesti u odnosu na oprečne dimenzije svete i profane povijesti.Bousset je obnovio Augustinovo, naglasio nezavisnost profane povijesti, podredio sakralnojVoltaire i Vico emancipiraju zemaljsku povijest od nebeske, religijsku povijest podredili povijesti civilizacijeHegel je kršćansku teologiju povijesti pretvorio u spekulativan sistem.Comte, Proudhon i Marx kategorički poriču božju providnost, naglašavaju vjeru u napredakBurckhardt odbacio teološki, filozofski i socijalistički metoda tumačenja povijesti, sveo je na puki kontinuitet bez početka, napretka i kraja

Vjera u apsolutnu relevantnost povijesti koja je učinila Spenglerove i Toynbeejeve radove bestsellerima omogućena je emancipacijom moderne povijesne svijesti od njenih prvobitnih ograničenja klasičnom kozmologijom i kršćanskom teologijom. Obje ograničuju povijesno iskustvo. Za modernu povijest važi da se ne može shvatiti niti antički niti kršćanski

Nemogućnost da se stvorijedan proresivni sistem profane povijesti na bazi vjerovanja ima svoj pandan u neogućnosti da se na osnovi uma projicira jedan smisleni plan povijesti. Očigledna slučajnost povijesnih događaja ima beskonačan niz prijera. Lowithveli da se sve moglo dogoditi i drugačije.

Augustin je dobro uočio podudaranje poganskog i kršćanskog uvažavanja sudbine i providnosti. Dvije vrste fatalizma: jedan vjeruje u horoskope i oslanja se na astrologiju, drugi se zasniva na priznavanju jedne više moći. Sva moalna, duhovna, socialna i politička povijest zapada je u ijesnim granicama kršćanska pa ipak podriva kršćanstvo time što na svjetovne stvari primjenjuje kršćanska načelaJedini zaključak koji vjera i nada izvlače iz činjenice što ovaj svijet već 2 tisuće godina i dalje živi kao da se nije dogodilo ništa od onoga što predočuje bliskost eshatona jeste taj da je kraj odgoen i da će upravo zvog toga doći. lol

Vjera u nevidljive stvari neće moći biti uzdrmana osvjedočenjem u vidljivo. Vjerska nada ne uklanja naučni konflikt između povjerenja i evidencije nego ga štaviše pojačava.

nadu opravdaa vjera, a vjera opravdava samu sebe.

Nietzscheovo obnavljanje učenja o vječnom vraćanju