laboratorij fantastike 3

[Type the document title] [Year]

Laboratorij fantastike 3

~ 1 ~


~ 2 ~

LABORATORIJ FANTASTIKE 3

zbirka polaznika online radionice pisanja


~ 3 ~

"Laboratorij fantastike 3"

zbirka priča polaznika online radionice pisanja

Urednik:

Tamara Crnko

Nakladnik:

Udruga mladih "Akcija"

Ravnik 2, 51 000 Rijeka

www.udruga-akcija.hr

[email protected]

Lektura i korektura:

Vili Dvornik

Naslovnica:

Sandra Crnko

Financijska potpora:

Projekt "Laboratorij fantastike online" omogućen je uz financijsku

potporu Studentskog zbora Sveučilišta u Rijeci.

ISBN 978-953-55094-3-1

Rijeka, 2013.

Posebne zahvale Gradskoj knjižnici Rijeka, udruzi mladih "Akcija" te SZSuR na podršci pri

realizaciji projekta.


~ 4 ~

SADRŽAJ:

Predgovor....................................................................................................................................5

Nada Percan: IZ ŽIVOTA JEDNE DJEVOJČICE.....................................................................6

Goran Gluščić: ALPHA- LAD.................................................................................................20

Goran Gluščić: MODERNI PROBLEMI.................................................................................27

Sandra Crnko: IZBJEGLICE IZ BESMISLA..........................................................................30

Mislava Zuppa Rašić: KUĆA NA KRAJU PUTA...................................................................37

Mislava Zuppa Rašić: DOBRODOŠLI U GRAD ANĐELA...................................................40

Dajana Šalinović: SYNTHETIC KISS.....................................................................................42

Damir Stojak: EMERIK............................................................................................................61


~ 5 ~

Predgovor...

Knjižica koju imate pred sobom rezultat je zajedničkog rada grupe prilično različitih

pojedinaca s jednim zajedničkim interesom, a to je pisanje.

Priče uvrštene u zbirku, rezultat su rada na Online Literarnoj radionici, projektu koji u

internetskoj verziji oživljava Laboratorij fantastike, radionicu pisanja koja je jedno vrijeme

funkcionirala u Kreativnom laboratoriju Ogranka Stribor Gradske knjižnice pod vodstvom

sada već poznatog Zorana Krušvara, a koji su pohađale mlade nade riječke književne scene.

Pokušaj reanimacije radionice, preko Interneta, okupio je prilično veliki broj zainteresiranih

pojedinaca koji su sudjelovali kroz čitav vremenski period radionice, ili jednim dijelom. Priče

u ovoj zbirci predstavljaju one najupornije, najmarljivije i najizdržljivije kreativce.

Samim stilom, tematikom i kvalitetom odražavaju različite karaktere i dobne skupine autora i

autorica. Neki od kojih su već nagrađivani autori, vješti u pisanju i kreaciji, dok su drugi

kreativni i uspješni u počecima potencijalne književne budućnosti. Bilo njihovo pisanje samo

hobi, eksperiment ili strast i želja, svi su uložili trud u stvaralaštvo te ih treba čitati s

poštovanjem.

Priče predstavljene zbirkom, različitih su tematskih i žanrovskih opredjeljenja. Od znanstvene

fantastike, cyber tematike, vampirskih motiva i zombija do modernih preokupacija, i tematike

iz svakodnevnog života. Različitost polaznika radionice očituje se i kroz stilski pristup svakog

pojedinog rada.

Kao urednica zbirke i jedan od voditelja radionice, uz Zorana Krušvara, ponosna sam na svaki

pojedini tekst ove radionice koji pokazuje trud polaznika i kreativnost.

Nadam se da ćete uživati u tekstu,

Tamara Crnko


~ 6 ~

Nada Percan, rođena u Puli, ljubiteljica poezije (osobito Josipa Pupačića) i glazbe,

interesira se za okultno, dijalektologiju i onomastiku. Voli sve što vole djeca, osobito

črčkarije, karaoke, hranu i spavanje. Životni cilj joj je vidjeti Bagdad i Polineziju, objaviti

zbirku pjesama, postati vidovita i na samrti pjevati KUD Idijote. Voli plesati slavonski drmeš,

a za sebe kaže da pripada Svemiru. Nada se, jer je nada san budnih, da će ova kratka priča s

autobiografskim elementima i odraslima izmamiti osmijeh na lice. Živjeli!

IZ ŽIVOTA JEDNE DJEVOJČICE

Ne volim kada sam bolesna jer onda ne mogu disati kao druga djeca i uvijek mi curi nos i

onda moram stavljati one kapi i puno kašljem i onda me svi pitaju jesam li jako bolesna. Tada

me tata stalno tjera da pijem sirup Panadon, a taj sirup stoji na vratima od frižidera, i onda mi

tata prijeti kuhačom i govori da sva dobra djeca piju sirup ako žele da ozdrave i znam da me

neće udariti, ali svejedno popijem taj sirup da tata ne bude ljut ili tužan. Baš mi je grozan okus

u ustima nakon toga, kao od čvaraka ili maslina jer su čvarci i masline bljak. A ne volim taj

sirup i zbog toga što se nedavno prolio po onoj velikoj knjizi s bajkama iz koje mi mama

uvijek čita i u toj knjizi ima puno slika, a ja već znam čitati i sama. A znam i pisati i crtati i

uvijek crtam onda kada mama pravi kolače, jer ona ima puno bilježnica u kojima piše kako se

rade kolači i koliko čokolade treba staviti u kolač da meni i bratu bude dobar, i onda ja u te

njene bilježnice crtam i uvijek nacrtam djevojčicu s lijepom haljinom i kovrčavom kosom i ta

se djevojčica uvijek smije.

Ne volim kada sam bolesna jer onda mama i ja putujemo autobusom, a za autobus nam

trebaju plavi žetoni, i to jako dugo traje i onda meni uvijek bude zlo jer je meni uvijek zlo

kada se negdje vozim, ali možda mi neće biti zlo ako ću letjeti avionom, a sigurno ću letjeti

kada budem velika jednoga dana, a već sam i sanjala da letim, samo onda nisam bila u avionu,

nego sam imala krila. I onda me mama vodi kod doktorice Popadić, a doktorica Popadić ima

žutu kosu i ja uvijek kažem mami i tati da ona ima žutu kosu, ali mi oni uvijek kažu da

doktorica Popadić ima plavu kosu, a nikako mi nije jasno zašto veliki ljudi za žuto kažu da je

plavo, ali samo onda kada govore o kosi. E baš doktorica ima žutu kosu jer ima istu kosu kao


~ 7 ~

sunce, a sunce je žute boje i uvijek kada crtam sunce uzmem istu bojicu kao kada crtam kosu

doktorice Popadić.

I onda ja i mama dođemo tamo kod arene, a tamo su vrata na koja uđemo i unutra je doktorica

Popadić. I onda tamo sjedimo gdje i druga djeca sjede sa svojim roditeljima i čekamo da

dođemo na red i onda kada dođemo na red, doktorica Popadić uvijek mi da injekciju u guzicu

i mene to boli i malo plačem, ali mi na kraju kaže i da sam hrabra djevojčica jer sam je pustila

da mi da injekciju. Doktorica Popadić nije zločesta, nego doktori služe da daju djeci injekcije,

a zločesta djeca ne žele ni ući kod doktorice Popadić.

I onda kada se vraćamo kući, meni u autobusu opet bude zlo, jednom sam bila povratila po

jednoj lijepoj haljini koju sam nosila, ali mama je rekla da nema veze jer ćemo ovu lako

oprati, a i bolesna sam. A jednom sam nosila crveni kompletić kojeg mi je baka poklonila i

onda sam se poskliznula u kuhinji i pala sam na pod, a pod je bio mastan od ulja jer se mami

prije toga prolilo i onda se crveni kompletić zamazao i mama je rekla da se neće moći oprati,

a ja sam bila tužna jer su mi svi uvijek govorili da sam u tom kompletiću baš lijepa djevojčica.

Već sam u bolnici puno dana i malo me strah ako su mama i tata zaboravili doći po mene ili

što ako sam bila zločesta djevojčica pa su me poklonili doktorici Popadić i tetama u bijelom

ili što ako se mama i tata više ne vole pa su me prodali? Onda su možda prodali i mog brata,

ali su njega prodali nekoj drugoj doktorici jer moj brat sada nije sa mnom u bolnici. Tako je

tata bio ostavio Ivicu i Maricu u šumi i onda su se oni izgubili i našli su kućicu od slatkiša i

čokolade, ali su našli i vješticu u njoj, i što ako dođe vještica u bolnicu? Što ako je mog brata

već zarobila vještica, kako će ići u školu i učiti slova i brojeve? Još nisam nikada vidjela

vješticu, nisam vidjela ni zločeste ljude, ali nekad sanjam zločeste ljude, a to bude ovako:

sanjam da propadam kroz krevetić i onda sve bude onako ukrug kao kada se nacrta puž ili

kada ti se vrti u glavi i onda padnem u jednu prostoriju i tamo bude jedan zločesti čovjek i

onda on donese veliku zmiju koja je jako, jako velika, a ja se jako bojim zmija da me ne

pojedu. A taj čovjek je isti kao oni koji se igraju keča na televiziji i moj brat je stavio poster

od jednoga na zid naše sobe i znam da na njemu piše DEMOLITION, ali ja ga ne želim

pogledati jer ako ga pogledam onda ću se jako bojati i opet ću sanjati da taj zločesti čovjek

donosi veliku zmiju da me pojede.


~ 8 ~

Danas me opet malo škaklja kada kašljem, ali doktorica Popadić mi je donijela neki novi sirup

da ga popijem da što prije ozdravim i da mama i tata mogu što prije doći po mene. Onda je

Monika došla kod mog krevetića i pitala me imam li dečka i ja sam rekla da imam i onda me

pitala kako se zove, ja sam rekla da se zove Mladi Indiana Jones, ali da ne smije reći mojoj

mami jer me već jednom otkrila. Monika je rekla da se njezin dečko zove Stjepan. A Monika

je djevojčica koja je isto u bolnici, a tu je još i dječak Pjer i mi se skupa igramo i pričamo, ali

ne znamo kada će mame i tate doći po nas.

Danas sam čula medicinsku sestru koja ima istu žutu kosu kao doktorica Popadić kada je rekla

da ću ja biti u bolnici još sigurno dva tjedna, a ja ne znam koliko je to i kako brzo će to proći,

ali možda će proći brzo ako jako zatvorim oči i natjeram tjedan da prođe i da dođe na drugu

stranu. Tjedan uvijek bude na jednoj strani i onda tata dođe doma s posla i kaže:“Hvala Bogu

da je kraj tjedna,“ i onda tjedan dođe na drugu stranu. A moj tata radi tamo gdje se grade

brodovi i ja imam slikovnicu na kojoj piše „Moj tata brodograditelj“ i na njoj je neki čudan,

divovski čovjek, ali njega se ne bojim, ja se bojim samo Demolitiona.

Malo mi suze žele izaći kroz oči, ali velike curice ne plaču pa onda neću ni ja plakati, a suze

mi žele izaći jer me strah da su me mama i tata stvarno zaboravili i da neće nikada doći po

mene i da ću uvijek živjeti s Monikom i Pjerom kod doktorice Popadić i drugih teta sa žutom

kosom. U bolnici nemam nijednu barbiku, a doma imam barbiku za koju je moja mama rekla

da se zove Jessica, ali joj mogu promijeniti ime ako to želim, pa sam joj ja promijenila ime i

sada se zove Ivana jer mi je to drugo najljepše ime, a prvo najljepše ime mi je Ines i kada

budem velika, onda ću i sebi promijeniti ime i zvat ću se Ines, a dosad sam se zvala Ines samo

u slikovnicama jer u njih uvijek napišem Ines da svi znaju da su to moje slikovnice i da me

mogu slobodno zvati Ines.

„Kada će mama i tata doći po mene?“ pitala sam doktoricu Popadić.

„Doći će malo kasnije, ništa ne brini.“

„A zašto ne dođu malo ranije?“

„Jer je ranije već prošlo, a kasnije će doći malo kasnije, baš onda kada dođu tvoji roditelji.“

„A hoće li malo kasnije tjedan već doći na drugu stranu?“


~ 9 ~

„Sigurno, i više puta. Nemoj biti tužna.“

„Ali meni suze žele izaći kroz oči jer su me mama i tata možda zaboravili.“

„Ma ne moraš plakati, već si velika cura. Mama i tata te sigurno nisu zaboravili i sigurno će

doći po tebe čim ozdraviš. Zato moraš piti puno sirupa i čaja, čak i one koji su ti bljak jer ako

ih piješ, brže ćeš ozdraviti.“

„Hoće li onda kasnije biti ranije, a ranije kasnije?“

„Sigurno hoće. A sada u krevet, moraš puno odmarati.“

A navečer kada idem spavati onda na silu sanjam puno puno cvijeća i uvijek sanjam na silu, a

nekad i onako obično sanjam da imam majmuna i da se igram s tim majmunom i majmuni su

mi najbolje životinje. Jednom sam mami ispričala kako ja mogu sanjati na silu, a ona je rekla

da to znači da nešto zamišljam, a kada sanjam, onda sanjam slučajno i onda nije na silu. A ja

nikad ne mogu zapamtiti što je slučajno, a što namjerno i koje je od ta dva kada radiš nešto što

želiš, a koje kada se nešto samo napravi, a ti to nekad želiš, a nekad ne želiš. Nakon što

sanjam na silu, onda zaspem, samo ne znam je li to onda slučajno ili namjerno.

Pjer me probudio: „Što će ti Djed Mraz donijeti ove godine?“

„Ja bih da mi donese posude za kuhanje i da budu šarene. Što će tebi donijeti?“ rekla sam.

„Meni će donijeti plavi kamion s velikom prikolicom da mogu sjediti u njoj. A tebi, Monika?“

„Ja želim crvenu lutku jer mi je crvena najljepša boja. Koja je vama najljepša boja?“

„Meni su plava i smeđa,“ reče Pjer.

„A meni je ona boja koje su boje ciklame.“

„To je ljubičasta,“ Pjer će.

„Ne, baš je roza!“ reče Monika ljutito.

„Moja baka je zove crvena, ali malo je poluljubičasta, malo je i poluroza, zato je ja zovem

ciklamasta jer su samo ciklame takve, a nebo je takvo samo onda kada se vidi s balkona.“


~ 10 ~

Na što će Pjer: „Pitat ćemo doktoricu Popadić.“

Danas me malo manje škaklja kada kašljem i doktorica Popadić je rekla da ću brzo ići doma,

ali ne znam kako je brzo brzo i hoće li sada tjedan malo brže doći na drugu stranu ako je

doktorica tako rekla?

„Djevojčice, dobro jutro, mama i tata su nas zvali, pitali su kako je njihova kćer i škaklja li je

kada kašlje?“ pitala je teta u bijelom koja ima istu žutu kosu kao doktorica Popadić.

„Malo manje me škaklja kada kašljem, ali možda me može još manje škakljati ako jako

zatvorim oči i natjeram se na silu da me ne škaklja pa će to onda značiti da sam zdrava pa

mama i tata mogu doći po mene.“

„E, djevojčice, moraš još piti puno čaja, tek kada popiješ još deset šalica, onda možeš kući.“

A ja znam koliko je deset jer moj brat uči brojeve u školi pa je i mene naučio, a deset je

najdalje što znam, a znam i koliko je tri i pol i moji prsti znaju i to uvijek pokažu kada me

netko pita koliko imam godina.

„Deset nije puno, brat mi je rekao da je malo kada se broji novac, a kada se broji gol u

nogometu, onda je puno.“

„Sigurno je tako. A zna li tvoj brat igrati nogomet?“

„Da. Moj brat je najbolji u nogometu i u školi je isto najbolji.“

„A u čemu si ti najbolja?“

„Ja sam najbolja da budem frizerka.“

„Ozbiljno? A kome ćeš raditi frizure?“

„Svima koji su lijepi. Kada će doći moji mama i tata?“

„A onima koji nisu lijepi?“

„Oni su ružni. Kada će doći mama i tata? Suze mi žele izaći kroz oči.“


~ 11 ~

„Draga djevojčice, sjećaš se kako smo ti jučer stavili toplomjer pod ruku. To je ona sprava

koja izgleda kao kemijska, ali se njome mjeri temperatura.“

„Da, sjećam se, doktorica Popadić je rekla da nema micanja kada se mjeri temperatura.“

„Mi doktori i medicinske sestre pomoću te sprave vidimo koliko je netko zdrav, je li netko

zdraviji nego što je bio jučer ili je bolesniji. Tebi je isto kao jučer. Rekli smo mami i tati da te

malo manje škaklja kada kašlješ, ali da ipak još malo trebaš ostati u bolnici.“

„Sada mi suze već puno idu kroz oči...Zašto me mama i tata ne dođu posjetiti? Zašto mi ne

donesu riblju juhu i mrkvu?“ kazala sam plačući.

„Zato što mama i tata ne smiju doći u bolnicu dok ne ozdraviš, a ne smiju ni drugi roditelji,

vidjela si da ne dolaze ni kod Monike i Pjera, tako da se oni ne prehlade ili da se vi još više ne

prehladite ako su i oni prehlađeni. Ti imaš upalu pluća, a to ima jako puno djece, i sva djeca

na svijetu koja imaju upalu pluća moraju neko vrijeme provesti u bolnici da ozdrave i onda

kada dođu doma, mama i tata im kuhaju riblju juhu s mrkvicom i umotaju ih u deku i djeca su

sretna i Djed Mraz im donese najljepši dar kada vidi kako su bila dobra u bolnici i kako su

pila lijekove i čaj. Hajde, nemoj plakati.“

Teta mi je dodala maramicu pa sam obrisala suze, ali mi je nos još malo nastavio curiti. Sada

će me mama i tata sigurno zaboraviti, tko zna kada će doći po mene, možda tek za bezbroj

tjedana.

„Hoću ići doma.“

„Znam, ići ćeš, uskoro. Još malo budi strpljiva i hrabra.“

„Što znači strpljiva?“

„To znači da moraš biti hrabra dok čekaš da ozdraviš i dok si u bolnici, moraš nekad malo

zaboraviti da si tužna i da želiš kući.“

„A što onda kada mi suze namjerno žele izaći kroz oči?“

„Onda zamisli nešto jako, jako lijepo pa ćeš biti vesela i nećeš zaplakati.“

„Znači, moram samo sanjati na silu?“


~ 12 ~

„Ništa nije na silu ako te usrećuje.“

Monika je došla kod mog krevetića.

„Kako je tvoja mama otkrila da imaš dečka?“

„Neću ti reći.“

„Ako mi ne kažeš, svima ću reći kako ti se zove dečko.“

„Ali obećala si da nećeš nikome reći.“

„Ako mi odmah ne kažeš, svima ću reći - Mladen Indijanac Đon.“

„Ha haha, Monika, ti si malo zaboravila kako se on zove.“

„E baš nisam.“

„E baš jesi.“

„Ti si zločesta.“

„Ne, ti si zločesta.“

„Onda si ti glupa.“

„E baš nisam. Ti si glupa.“

Doktorica Popadić nas je čula kako govorimo ružne riječi jedna drugoj pa se naljutila na nas i

rekla je ako nas još jednom čuje da tako razgovaramo, poslat će nas u magareću klupu i da

dobre djevojčice tako ružno ne govore i još nam je rekla da se rukujemo i pomirimo se i onda

smo se mi pomirile, ali smo se i još malo ljutile jedna na drugu. Nadam se da doktorica

Popadić neće reći mami i tati u koga sam zaljubljena, a Mladi Indiana Jones bude samo u

filmu i nikada ga nisam vidjela uživo. I nadam se da im neće reći da sam govorila ružne riječi

Moniki jer ja doma nikada ne govorim ružne riječi, i skoro nikad ne govorim ružne riječi,

osim nekad, ali samo ako meni netko prvi kaže ružnu riječ, onda meni isto malo pobjegne da

kažem neku ružnu riječ. Ali skoro uvijek sam dobra djevojčica, čak i onda kada me tata tjera

da pijem Panadon, a Panadon je jako bljak, skoro više od maslina. Tako kao što sada ne volim

masline i čvarke i drugu bljakastu hranu, tako isto prije nisam voljela jaja na oči i onda mi je


~ 13 ~

mama za ručkom govorila da su jaja dobra i zdrava, ali je meni to bilo bljak, pa je mama rekla

da će jaje biti jako tužno i da će plakati ako ga ne pojedem i da će biti sretno jedino u mome

trbuhu i onda sam ja pojela jaje na oko jer mi ga je jako bilo žao što ga nitko neće, a nisam

htjela da bude tužno i da plače i od toga dana volim jaja na oči, ali čokolada mi je najdraža i

čokoladu uvijek odmah pojedem jer za nju puno više ne želim da bude tužna i da plače. A

jednom sam vidjela i čokoladnog čovjeka, ali samo na fotografiji, baka je rekla da je on iz

Nevjorka, a brat je rekao da je iz Njujorka, ali ja ne znam gdje je to.

Kada smo se Monika i ja još malo više prestale ljutiti, ja sam išla kod stolića i onda smo

zajedno crtale pa je Monika rekla:

„Moj tata radi u Vitaliji.“

„Kaže se Italija.“

„E baš se kaže Vitalija, moja mama uvijek kaže Vitalija.“

„E baš je to netočno, kaže se Italija.“

Pjer je isto rekao:“Kaže se Italija. Monika buuuu!!“

Tako se Monika opet razljutila na nas i bacila je svoj crtež na pod, ali ja joj se nisam rugala,

samo Pjer joj se rugao, ali sam joj rekla:

„Eto vidiš da se kaže Italija, baš si neposlušna, Monika.“

Monika je ipak podigla svoj crtež s poda i nastavila crtati i uskoro je došla noć pa smo išli

spavati, a ja sam bila jako umorna i nisam sanjala ništa na silu.

„Da vidimo kako smo danas, djeco!“

To sam čula i to me probudilo, najprije sam mislila da je Djed Mraz možda došao, ali onda

sam vidjela da je to doktorica Popadić došla izmjeriti temperaturu svim dječacima i

djevojčicama u bolnici.

„Nema micanja, djeco, nemojte puno pričati dok se mjeri temperatura, moramo biti sigurni da

ste zdravi.“


~ 14 ~

Ja sam jako zatvorila oči i jako sam htjela ići doma i onda sam na silu sanjala kako sam došla

doma i kako trčim po livadi i pušem maslačak i berem makove i otvaram pupoljke i pogađam

koje će boje makovi biti, a najviše volim kada su rozi, ali najmanje budu rozi jer su skoro

uvijek crveni, a meni crvena nije baš jako lijepa boja, ali poznajem još neke djevojčice osim

Monike koje jako vole crvenu boju. I još sam sanjala na silu da mama, tata, brat i ja sjedimo

za stolom, svatko na svom mjestu i jedemo riblju juhu s mrkvicom i onda kako poslije toga

recitiramo pjesmice i igramo se slovo na slovo. A slovo na slovo je moja najdraža igra, ja

najviše volim slovaste igre i to igramo mama, tata, brat i ja i svatko od nas mora zamisliti

nešto što počinje s nekim slovom. A ja sam tako jednom rekla:“Slovo na slovo...M!“ I onda

su svi pogodili da je to neka životinja, ali su još puno pogađali i pogađali i već je došla noć, a

još nisu bili pogodili koja je to životinja jer nije bila mačka, a nisu se mogli sjetiti da je to

morž. A ja morža nisam nikada vidjela uživo, vidjela sam ga u jednoj knjizi sa slikama koju

moj brat čita za školu. Morž je druga osoba koju nisam vidjela uživo, a prva je Mladi Indiana

Jones, ali u Mladog Indianu Jonesa sam zaljubljena, a u morža nisam jer se djevojčice ne

zaljubljuju u životinjice.

I onda sam još sanjala na silu kako pjevam u dvorištu i kako mi svi susjedi plješću kada se

poklonim i onda je doktorica Popadić rekla:

„Čuješ li? A ona je zaspala!“

I onda sam se ja probudila i nije mi bilo jasno jesam li sanjala na silu ili sam onako obično

sanjala. Ali to nema veze jer mi je bilo lijepo. Doktorica Popadić se nasmijala i rekla:

„Netko brzo ide kući.“

„Zar ja?“

„Da, da. Odmah ćemo zvati mamu i tatu i reći im da mogu brzo doći po tebe.“

„Je li kasnije sada postalo ranije?“

„Još samo malo i ranije će biti kasnije.“

„Koliko tjedana je sada došlo na drugu stranu?“

„Skoro čitava tri tjedna, drago dijete.“


~ 15 ~

Kada je doktorica to rekla, ja sam na silu sanjala, ali otvorenih očiju, kako tri tjedna plešu i

smiju se i kako su se igrali potezanja konopa s još nekim tjednima, i onda su tri tjedna

pobijedila druge tjedne i onda su prešli na drugu stranu konopa, a drugi su tjedni ispali i tri su

se tjedna jako smijala i veselila jer ću ja brzo ići doma i jest ću riblju juhu s mrkvicom i puno,

puno čokolade, a ako će veliki ljudi htjeti da opet jedem čvarke, pljunut ću ih u bakin lonac za

cvijeće jer sam isto tako učinila i prošli put, zato što mi je čvarak u ustima bio jako bljak.

Monika, Pjer i ja smo crtali i Monika je nacrtala veliki dvorac i puno mora oko njega, ali je

ona rekla da je to jezero, ali možda je jezero isto kao more jer je sve plavo i vodenasto pa ću

ga ja zvati more, a more je jako slano i ja još ne znam plivati u moru, ali znam ako nosim

leptiriće na rukama i onda plivam samo rukama jer mi se nogama ne da, one plivaju za

rukama, a ruke plivaju ispred. A Monika je rekla da će mi pokloniti taj crtež i da brzo ide

doma:

„Meni je baš lijepo tu u bolnici, samo mi nije lijepo kada moram dobiti injekciju,“ rekla je.

„Meni je malo lijepo, ali malo bih išla i doma.“

„Ja ne volim kada moj tata dođe iz Vitalije jer se onda on i mama puno svađaju i onda ja

budem jako tužna i uvijek pokrijem uši rukama.“

„A zašto se tvoji mama i tata svađaju?“

„Ne znam jer pokrijem uši, ali mislim da se možda svađaju zbog mene jer možda mama misli

da sam poslušna djevojčica, a tata to ne misli i onda tata nekad udari mamu pa mama plače i

boli je i drugi dan stavi puno kreme u boji na lice da joj se ne vidi gdje ju je tata udario.“

„Nisam nikada vidjela da se mame i tate tuku, niti da im ostane nešto na licu. Ako budeš

tužna, možeš doći kod mene pa ćemo jesti puding od kozjeg mlijeka.“

„Hvala ti, Tihana. Ti si mi sad najdraža prijateljica.“

„I ti si isto moja najdraža prijateljica, Monika, a ja u vrtiću nemam prijateljica jer su sve

zločeste i ne žele se družiti sa mnom i svaki put kada se želim igrati s njima one mi uvijek

kažu da se ne druže sa mnom i onda ja uvijek plačem kada moram ići u vrtić, ali možda ću se

ispisati.“


~ 16 ~

„Ja sam se isto ispisala već iz vrtića jer je teta bila zločesta i stalno je govorila da šutimo i

nikada nismo smjeli pjevati.“

Dok smo Monika i ja pričale i crtale, Pjer je pao na pod i jako se počeo tresti i to nisam nikada

još vidjela, da je netko tako pao, i sve mu je nešto bijelo izlazilo na usta i tete u bijelom su

brzo dotrčale i svi su se brzo micali, i svi su pitali što mu je i jako glasno su vikali, a Monika

i ja smo plakale, a ja sam se malo i popiškila jer me malo bilo strah jer nisam znala zašto se

Pjer tako trese i je li jako bolestan. Brzo su došli neki veliki ljudi i stavili su Pjera na jedan

krevet kojeg se može voziti i onda su ga odvezli negdje, a Monika me uhvatila za ruku i jako

smo plakale, čak sam malo zaboravila da su me mama i tata možda zaboravili, samo sam

mislila zašto je Pjer tako pao na pod, možda se poskliznuo na koru od banane ili se jako igrao

pa je zato pao.

Kada je već noć bila jako blizu, u sobu je došla doktorica Popadić pa smo je Monika i ja pitale

kada će doći Pjer i gdje je on sada. Doktorica nam je odgovorila:

„Pjer neće biti s nama neko vrijeme, on je sada u jednoj drugoj sobi, djevojčice moje.“

„Ima li on sada novu doktoricu Popadić?“

„On ima jako puno novih doktora i trebat će mu puno, puno više vremena da ozdravi, nego

vama. Vas dvije vrlo brzo idete kući. Možete polako sklopiti oči i ubrzo će biti novi dan.“

Legla sam u krevet i doktorica Popadić je sigurno mislila da ću brzo spavati ili da ću sanjati

na silu pa onda spavati, ali ja nisam mogla jako dugo spavati, a nisam mogla ni sanjati na silu

jer svaki put kada sam sanjala na silu kako otvaram pupoljke maka i oni budu svijetlorozi,

onda su makovi nestali i onda se samo od sebe na silu sanjalo kako je Pjer pao na pod i kako

mu ono nešto bijelo ide na usta i kako se trese i kako su svi doktori glasni i brzo ga stave na

krevet na kotačiće i odvezu ga van, a Monika i ja plačemo i jako se bojimo. Što ako se Pjer

sada još uvijek tako trese i što ako mu je nova doktorica Popadić jako zločesta i govori mu što

smije, a što ne smije i ne da mu da crta? Što ako ga njegovi mama i tata zaborave i nikada ne

dođu po njega ili ne znaju gdje su ga odvezli pa ga ne mogu naći? Onda ga sigurno ni Djed

Mraz neće moći naći pa mu neće donijeti plavi kamion u kojem će moći sjediti. Možda

Monika i ja možemo naći njegove roditelje i reći im gdje je sada Pjer i da je sve dobro i da se

nije jako udario kada je pao i da su ga vozili na velikome krevetu za velike ljude, a meni je

baš žao što mi nemamo takve krevete u sobi da se možemo voziti na njima kao kada veliki


~ 17 ~

ljudi voze auta, onako kao što moj tata vozi žuti Yugo. I možda ako nađemo Pjerovu mamu i

Pjerovog tatu onda oni neće plakati kada im kažemo gdje je Pjer i onda će i Djed Mraz

sigurno znati gdje mu treba donijeti poklon.

„Tihana! Iznenađenje!“ rekla je teta u bijelom sa žutom kosom kao doktorica Popadić kada je

došla u sobu, a ja sam ležala u svom krevetiću.

„Kakvo đenje?“

„Jako lijepo đenje.“

Teta me podigla i odnijela me u hodnik i prvi put sam jako vidjela hodnik otkada sam došla u

bolnicu jer nismo smjeli puno izlaziti iz sobe, osim kada smo morali piškiti i onda me teta

nosila i ja sam stalno mislila kakvo je to đenje i rekla mi je neka zatvorim oči i ja sam ih jako

zatvorila, najviše što mogu, i onda je rekla neka ih otvorim i ja sam ih otvorila i vidjela sam

mamu i tatu i mama i tata su se smijali i teta u bijelom sa žutom kosom me spustila na pod

ispred mame i tate i oni su me jako zagrlili i svakakve lijepe riječi su govorili, ali ja nisam

mogla ništa reći jer su mi suze jako krenule kroz oči i samo su išle i išle i nikako nisu stajale i

na silu se samo od sebe sanjalo kako su tri tjedna pobijedila u potezanju konopa i onda su

prešla na drugu stranu konopa i drugi tjedni su bacali latice svijetlorozih makova po njima i

svi su plesali i smijali su se. Mama i tata su me gladili po kosi i govorili da sam lijepa i da

sam ozdravila i da me doktorica Popadić pohvalila da sam jako dobra djevojčica, a meni su

suze išle sve više i više i nisam ništa govorila i onda je došla i doktorica Popadić i rekla je

mami i tati da ja danas idem kući i onda su meni suze opet išle kroz oči. I rekla je još:

„Dobro je, neka uzima Panadon ujutro, a kroz par dana joj objasnite, a reći ću isto i

Monikinim roditeljima.“

Monika je izašla iz sobe pa smo se zagrlile i onda je i Monika jako plakala kada sam ja

plakala, ali je rekla da ona ide doma za dva dana, a ja sam joj jako htjela reći da dođe kod

mene ako bude tužna jer joj je tata zločest i da ćemo jesti puding od kozjeg mlijeka i da dva

dana hodaju brže od dva tjedna i imaju kraći konop za potezanje i uvijek brže pobijede i onda

će ona još brže ići kući, ali nisam mogla ništa govoriti jer su mi suze previše išle kroz oči pa


~ 18 ~

smo se Monika i ja samo grlile. Onda je njoj teta u bijelom rekla da je vrijeme da ide u sobu

jer ja moram ići sada s mamom i tatom pa je doktorica Popadić rekla:

„Tihana, budi i dalje tako dobra djevojčica, slušaj mamu i tatu i pij puno čaja.“

„I uvijek sanjaj na silu,“ dodala je teta u bijelom sa žutom kosom kao doktorica Popadić.

Svi smo rekli doviđenja i onda sam ja stala u sredinu, između mame i tate i tati sam dala jednu

ruku s jedne strane, a mami drugu s druge strane i mislim da je prva lijeva, a druga desna.

Došli smo kod žutog Yuga i tamo je bio braco i smijao se i onda smo on i ja sjedili iza u autu,

a mama i tata ispred i mi smo se iza cijeli put igrali pogađanja pjesama, a moj veliki brat zna

jako puno pjesama, a neke uči i u školi, a meni je najdraža ona Mičju oluvej, a druga mi je

Bili cvitak, a prije mi je bila Hajde da ludujemo. Kada braco nije znao koju pjesmu da izmisli

da je pogodim, pitala sam mamu i tatu:

„Što mi morate objasniti, doktorica Popadić je rekla da nešto morate, a ja ne znam što je to.“

Onda je mama jako uzdahnula i rekla tati:

„Hoćemo joj reći?“ I tata je napravio glavom kao kada se govori „da.“

I onda su mama i tata skupa govorili:

„Tvoj prijatelj Pjer je sada u jednoj drugoj bolnici i on ima malo opasniju bolest od druge

djece. On je sada u komi.“

„Gdje je koma?“

„Koma nije prostorija kao što je kuhinja ili bolnica. Kaže se da je netko u komi onda kada

stalno spava, a nikada se ne budi. Slično kao kada medvjedi spavaju zimski san, samo za

medvjede se zna kada će se probuditi, a kada ljudi spavaju zimski san, onda se nikada ne zna

kada će se probuditi.“

„Pa možda se Pjer probudi kada dođe proljeće!“

„Možda, možda. Ali će morati dobivati jako puno lijekova i injekcija dok se ne probudi.“

„A da li onda njega boli kada dobiva injekcije ako spava?“

„Ne boli ga, ne boli...“


~ 19 ~

„A mogu li se ići igrati s njim kada se probudi? Hoće li ga mama i tata naći ako ne znaju u

kojoj je bolnici on sada?“

„Ništa ne brini, kćeri, mama i tata su ga već pronašli i stalno su s njim.“

„Ali, kako će ga Djed Mraz naći?“

„Djed Mraz će ga naći bez problema. On uvijek nađe put do svakog djeteta.“

„A što ako se Pjer ne probudi jako puno dana i tjedana? Hoće li plakati?“

„Neće plakati jer ni medvjedi ne plaču kada spavaju zimski san. Plaču samo ako su tužni kada

se probude zato što su dugo spavali. Najvažnije je da Pjer ozdravi.“

„Ta njegova bolest je jako zločesta i meni suze žele izaći kroz oči jer Pjer nikada ne otvara oči

i onda ne može vidjeti ni mamu, ni tatu, ni Djeda Mraza, a ne može ni crtati.“

„Najbolje da ti nešto nacrtaš za Pjera kada dođemo doma i kada se Pjer probudi, zajedno

ćemo mu odnijeti crtež. Može li tako? Tihana?“

Ali ja sam već sanjala na silu kako sam našla livadu punu svijetlorozih makova i kako trčim

po njoj i da je nebo ciklamasto, kao kada se vidi s balkona i da su samnom mama, tata, brat,

Monika, Pjer, doktorica Popadić i teta u bijelom sa žutom kosom kao doktorica Popadić i svi

puno plešemo i smijemo se i pjevamo pjesmice koje moj brat uči u školi. Jedva čekam da se

namjerno probudim iz sanjanja na silu kada auto već stigne ispred kuće i da sve to nacrtam

kada uđem u kuću. Taj crtež ću pokloniti mom prijatelju Pjeru kada se probudi iz zimskog sna

u bolnici.


~ 20 ~

Goran Gluščić:

- rođen je prije 21 godinu

- počeo je čitati pred 17, a pisati Spiderman fanfic pred 15 godina

- nije se pretjerano bavio pisanjem tijekom osnovne i srednje škole, iako je:

- u osnovnoj školi osvojio nagradu na literarnom natječaju 'Ca je Ča'

- u osnovnoj školi dobio prvu peticu iz zadaćnice, što me ugodno iznenadilo

- u srednjoj školi sa svojim radom stigao do županijske razine na Lidranu

- u srednjoj školi nastavio dobivati petice iz zadaćnica, što više nije iznenadilo

- prije dvije je godine shvatio da bi možda mogao ponovno početi pisati, iako:

- su novi radovi bili začuđujuće loši

- je razmišljao o odustajanju

- No onda je:

- odlučio da može biti bolji

- počeo redovito pisati

- počeo pisati mnogo bolje, mada ne nužno i dobro

- odlučio ne odustati dok ne postane zadovoljan

- je pisac

ALPHA-LAD

„Sjećaš li se kada smo otišli u Rabac? Koliko je prošlo… Tri godine? Četiri? Znaš da nikada

nisam imao zavidno pamćenje,“ govor mu prekine šuštanje drveća koje ga je okruživalo.

Kombinacija potpunoga mraka i nepoznatih zvukova činila ga je nervoznim. Morao je što

prije ubiti tišinu.

„Kao onaj put kada sam zaboravio datum naše godišnjice i dao ti poklon dva tjedna ranije,“

nasmije se i tužno pogleda u crnilo ispred sebe pokušavajući zamisliti njeno lice. „Mislim da

te nikada nisam vidio tako sretnu. Tvoj savršeni mužić poklanja ti fantastičan poklon na

naizgled nasumičan dan. Naravno, morao sam kupiti i drugi dva tjedna kasnije.“


~ 21 ~

Osjećao je kao da ga promatra tisuću očiju skrivenih u mraku šume. Nerazumljivo mumljanje

dolazilo je sa svih strana, ali pretpostavljao je da se to samo um poigrava sa njime. „Nikada

nisam volio biti sam u mraku, ali zahvaljujući tebi te sam trenutke uspješno izbjegavao.“

Pogleda u nebo. „Da nije bilo tebe ne bih cijenio ni ljepotu zvijezda.“ Nije mogao vidjeti ništa

osim gustih krošnji.

Odjednom ga s neba pogodi snažna svjetlost popraćena zaglušujućom bukom. Nije

namjeravao trošiti vrijeme traženjem izvora svjetlosti, nešto mu je govorilo da neće dugo

potrajati: počne pregledavati prostor oko sebe.

Pred njim se izdizao betonski zid obrastao mahovinom dok je ostatak njegove okoline činila

samo šuma. Nije znao u kojem bi se smjeru trebao kretati. Zbog umora odlučio je odluku

donijeti kasnije. Nakon što se približio zidu na njemu je vidio niz njemu nepoznatih simbola.

Odluči da neće otići prije nego shvati njihovo značenje. „Oduvijek sam volio zagonetke…“

kaže trenutak prije nego svjetlost nestane.

Zid ispred njega proguta mrak, a na njegovome je mjestu na trenutak vidio Lanino lice. „Eto

te ponovno! Moram priznati da si mi već počela nedostajati,“ ponovno počne osjećati

olakšanje. Očekivao je da će svjetlost donijeti odgovore, ali ono je za sobom vuklo samo još

pitanja.

„Nikada nisam mogao dugo bez tebe. Smatrala si me gotovo nerazumnim zbog toga, ali

ljubav često i je takva. Svijet je postao čudno mjesto i više nigdje nije sigurno. Jedino kada si

kraj mene znam da ti se ništa neće dogoditi,“ ispruži ruku i pokuša je dotaknuti. Gotovo je

mogao osjetiti toplinu njezinoga lica.

„Oh…“ lijepe uspomene mu se počnu vraćati. „Sjećaš li se kada smo otišli u Rabac? Koliko je

prošlo… Šest godina? Nikada neću zaboraviti te dane. Bilo je tako posebno…“

Svjetlost se ponovno vratila brišući njezino lice i njegova sjećanja. Misteriozni zid ponovno

postane jedina stvarnost. Promatrao je crte koje su činile znakove, ali one nisu imale

nikakvoga smisla. Bio je svjestan da svaka dobra zagonetka na početku mora djelovati

komplicirano, dok zapravo iza nje stoji logično rješenje. Ako promatra dovoljno dugo vidjet


~ 22 ~

će uzorak kojega čine znakovi, a nakon toga sve će postati jasno. Već sada je osjećao sreću

zbog nadolazećeg trenutka.

Prvi znak na zidu bio je čudan. Ravan sa jedne strane, a zaobljen s druge. Bio je poprilično

siguran da ga nikada ranije nije vidio, ali nije htio ništa naglo zaključivati. Drugi se činio još

kompliciranijim, ali znao je da će rješavanje prvoga znaka olakšati napredak.

„Kvragu!“ promumlja kada znakove ponovno proguta mrak. Zaboravio je na nekonzistentnost

misteriozne svjetlosti, ali odlučio je ostati optimističan. Možda se ponovno pojavi, baš kao i

Sunce svakoga jutra.

„Zajedno smo odgledali bezbroj izlazaka i zalazaka Sunca. Svi ti prekrasni trenuci koje neću

nikada zabor…“ tada trzne glavom i zaboravi o čemu je pričao. Sumnjao je da se radi o ičemu

važnome, ali tako inače i biva kada čovjek priča sam sa sobom.

„Sjećaš li se kada smo posjetili Rabac? Koliko je prošlo…“

***

„Jesu li ga pronašli? Prošla su već četiri sata od njegova nestanka. Misliš da će biti u redu?“

upita Bero pritom puneći pištolj mecima. Stajao je odmah do otvora na helikopteru. Svaki

pogled na šumu ispod njih tjerao ga je da provjeri je li mu pojas dovoljno čvrsto stegnut.

Svjetlo helikoptera osvjetljavalo je dijelove šume, ali usprkos tome nije mogao ništa

razaznati.

„Prokleti turisti! Bio sam uvjeren da im je ovo mjesto odavno prestalo biti zanimljivo,“

Nikola prokomentira ne mičući oči s automatskog dalekozora kojim je skenirao šumu. U

drugoj je ruci držao snajper spreman za korištenje, ako to bude potrebno.

„Nikome nije jasno. Bit ćemo sretni ako ih nađemo na vrijeme. Ne dobivaju svi tu

privilegiju,“ mrzovoljno progunđa njihov kapetan. Svima je bilo poznato da ne voli svoj

posao, a pogotovo kada se taj obavlja noću.


~ 23 ~

„Oj! Manuel!“ Bero podigne glas pokušavajući nadglasati buku elise helikoptera. „Jel' me

čuješ?!“

„Nema novosti, ako me to želiš pitati,“ iz slušalica se začuje odgovor. „Također, molim te da

ne vrištiš više u svoj mikrofon. Čujem te savršeno dobro, to je i poanta slušalica. Zar vas

mlade ništa ne uče u školama danas?“

„Mah…“ Bero se posramljeno izvali na sjedalo. Bila mu je to prva akcija sa Alpha-LaD, a

uživo je sve bilo puno drugačije od virtualnih simulacija. Nije mogao dočekati da počne prava

akcija.

„Nemoj se brinuti previše,“ kapetan ga pogleda. „Naviknut ćeš se na sve ovo. Nažalost… Ali

čak ni ludi turisti nisu baš toliko ludi da ovdje dolaze zimi, tako da smo onda slobodni i

stignemo se naspavati,“ kapetan ponovno zabaci glavu i zaklopi oči. Nedugo nakon toga

preko slušalica se čulo tiho hrkanje.

„Ne brinem se, samo želim vidjeti kako izgledaju, ako se najgore obistini. Ovo mi je prvi

put.“ Osjećao se loše što se toliko raduje ovome. Inače nije bio čovjek koji pronalazi sreću u

tuđoj nesreći, ali to je opravdavao netipičnošću situacije.

„Vjerojatno će se obistiniti,“ kapetan prokomentira pokazujući ostalima da je još uvijek

budan. „Postoji šansa da se izgubio u šumi i imao dovoljno sreće da izbjegava ostale, ali ne

bih stavio novac na to. Nikola, koliko si ih izbrojao do sada?“

„Sedam, ali njemu do sada nema nikakvoga traga. Stvarno želim izbjeći nepotrebna

spuštanja.“ Nikolin dalekozor zablješti crveno kako bi pokazao da je uočio još nekoga.

„Osam…“ odjednom iznenađeno udahne i poviče: „Upravo sam skenirao Čotu! Ne mogu

vjerovati, baš ga dugo nisam vidio!,“ spusti dalekozor i stane se smijati.

„Ah, ta Labinska carčina!“ kapetan se pridruži smijanju. „Gotovo mi nedostaje njegova

prisutnost u gradu. Uvijek bi tražio od mene kunu ili cigaretu, a ni nakon dvadeset odgovora

nije shvatio da ne pušim!“


~ 24 ~

„Svaki grad mora imati gradskog kretena! Šteta što se naš izgubio u šumi... Trebali bismo se

jedan dan spustiti po njega. Iz poštovanja…“ vrati pogled na dalekozor i nastavi skeniranje.

„Svi oni zaslužuju komadić poštovanja, ali ja se sigurno ne namjeravam spuštati dok nismo

mi ti koji ne dobiju poštovanje koje zaslužujemo! S ovom plaćom jedva preživljavam u ovoj

rupi od grada,“ kapetan nabaci svoju živčanu facu. Lice koje je uvijek koristio pri razgovoru o

poslu. „Ako država ne shvaća da je naš posao važan mogu si jebat´ mater i sami doći ovdje!“

„Barem smo u Moji Foji svaki mjesec!,“ Bero se pokuša našaliti, ali prekasno shvati da nitko

ne voli njegove humoristične pokušaje. Nadao se da nitko neće komentirati.

„Moji Foji?!,“ kapetan naglo povikne i uperi prst u Beru. „Te novine treba ukinuti! Pišu o

svakoj gluposti koja se desi u gradu!“

„Kao onda,“ Nikola prokomentira s osmijehom na licu, „kada su cijelu stranicu posvetili

tvrdnjama kako veliki zaštitar Rabačke šume i priznati cinik priča samo o tome kako mu fali

sna... ili kada su tvoje parkiranje uvrstili među najgore primjere parkiranja automobila na

cijeloj Labinštini uz tvrdnju 'Ženske vozačice mogu odahnuti; šale više nisu na njihov račun.'

Još bolje…“

„Shvatili smo!“ kapetan ga prekine. „Da se mene pita ja bih došao u njihovo uredništvo i

jeb…“

„Kapetane!“ visoka frekvencija Nikolinog glasa djelovala je kao cenzura. „Pronašao sam ga!

Krenite odmah!“ Jednom rukom spusti dalekozor te baci konop za spuštanje u šumu.

„Kapetane, nadam se da se nećete ponovno zapetljati među krošnje.“

„Bero, skači odmah za mnom!,“ kapetan u trenutku zakači kuku za konop i počne se spuštati.

Bero duboko udahne i krene. Spuštanje kukom bila je stvar koju je usavršio na podukama za

LaD i taj dio je obavio savršeno. Sama lokacija bila je nešto na što nije bio spreman. Bila je to

naizgled obična šuma, ali ga je zbog toga više uznemiravala. Nakon što se helikopter udaljio

čuo je samo ubrzane otkucaje svoga srca. Kapljica znoja poteče niz njegovo lice i izgubi se u


~ 25 ~

trodnevnoj bradi. Znao je kako držati pištolj, ali zbog drhtanja ruku počeo je sumnjati u svoje

sposobnosti.

„Dosta, pizdo,“ kaže sam sebi. Snažno stisne zube, a ruke oko pištolja još snažnije. On je

trenirani profesionalac i kao profesionalac će se ponašati.

„Što si mi rekao?!“ kapetan izgovori uz bijesni šapat. „Nemoj da te dođem odalamiti tamo!“

„Oprostite, kapetane! Nisam to rekao vama…“

„Oh…“ kapetan odgovori spremajući svoj MP5. „I ja se slažem da je Nikola pizda. Sada budi

tiho i prati me.“

Usmjerio je prigušivač svog pištolja u mrak ispred njih i stao pratiti kapetana. Uskoro se meta

ukazala pred njima. Bio je to čovjek u rastrganoj majici niz čije je ruke kapala krv. Cijelo

vrijeme je nerazumljivo mumljao.

„Sada pazi što radim…“ kapetan se došulja do čovjeka. Odjednom nož bljesne na svjetlu

helikoptera koje je dopiralo iz daljine. Trenutak poslije čovjek je ležao na tlu dok je krv

šikljala iz njegova vrata.

„Gotovo!“ kaže kapetan i stane brisati krv s noža. „ Zapamti, moraš biti brz, temeljit i tih.

Ostali te mogu čuti, zato koristi nož kad god je moguće. Pištolj je i s prigušivačem bučan tako

da preporučam da ga izbjegavaš kao i sve ostalo vatreno oružje. Ako baš moraš pucati, radi to

u blizini helikoptera. Zvuk elisa i motora ih dekoncentrira pa teže odrede odakle dolazi

pucanj.“

„Dakle, to je zombi…“ Bero čučne kraj leša. Na licu je imao osmijeh, ali bio je popraćen

mrtvim, tužnim očima. „Ne izgleda opasno. Sigurni ste da je zombi?“

„Vjeruj mi, mali, radim ovaj posao već godinama. Hvatamo ih ovako rano baš zbog razloga

što su apsolutno bezazleni. Mozak ne umire odmah, ali polako odumire zajedno sa

sjećanjima,“ kapetan izvuče novu kuku iz torbe na leđima pa je zabije u zombijeva leđa.


~ 26 ~

„Često ih znamo čuti kako pričaju sami sa sobom. Sada se čine bezazleni, ali za pet dana ovaj

zombi bi bio nasilniji od Tysona u svojim najboljim danima.“

Bero uhvati konop s helikoptera te zakači za njega zombijevu kuku. „Sada podizanje,

kapetane?“

„Tako je! Sada moramo odvesti leš u mrtvačnicu gdje će ga pokazati novopečenoj udovici,“

kapetan ga potapša po ramenima. „Neka ti svaki posao bude ovako jednostavan!“ počne

spremati svoju kuku i spajati je za konop. „Nikola, dižemo se za minutu! Budi spreman!“

„Izgleda kao da je zombi čitao nešto sa zida ovdje.“ Bero se približi zidu.

„Znaju se koncentrirati na najbanalnije stvari. Vjerojatno je satima stajao ovdje gledajući u

zid. Što piše?“

„Dobrodošli u Rabac, naselje sreće.“ Natpis je bio ugraviran u zid. Ispod njega nalazilo se

izrezbareno nasmiješeno lice poprskano krvlju.

„Naselje sreće… Možda prije nego su ga Česi odlučili uništiti biološkim oružjem kako bi

spriječili daljnja umiranja svojih zemljaka,“ kapetan se zlobno nasmije. „Nesumnjivo je to

bilo jednostavnije nego organizirati školu plivanja i objasniti im da ne bi trebali pokušavati

glavama uništiti glisere!“

„Ozbiljno se to desilo?!“ uspaničeno upita Bero. Prvi puta je čuo tu suludu teoriju.

„Ma nemam pojma,“ kapetan odgovori uz hihotanje. „ Ne govore ti meni takve stvari, ali

moraš priznati da ima smisla!“ Kapetan odgurne dio konopa prema njemu. „Spoji se još i ti pa

možemo krenuti.“

„Evo me…“ baci posljednji pogled na natpis ispred sebe. Ironija situacije ga je uznemiravala.

„Jesi li i ti zaražen?!“ progunđa kapetan. „Ovaj zombi vjerojatno nije mogao pročitati ni prvo

slovo, ali nadam se da si barem ti to uspio!“


~ 27 ~

„Ispričavam se!,“ potrči do konopa i spoji kuku. „Kada je ovaj čovjek stigao ovamo?“

„Stigli su jučer. Njegova žena je rekla da su planirali putovanje godinama, još prije cijele ove

zombi gluposti,“ helikopter ih počne dizati. „Žao mi je što je ovako završilo, ali kada svjestan

cijele situacije dolaziš u ove krajeve, skoro da to i zaslužuješ.“

„Moraš raditi ono što voliš…“ Bero baci pogled na šumu ispod. Znao je da će joj se uskoro

ponovno vratiti, a onda možda neće imati ovoliko sreće. „Nadam se da im je barem taj dan bio

dobar.“

„Jebeno najbolji dan u cijelom životu, sigurno!“

MODERNI PROBLEMI

Nakon što je minutu razočarano gledao u svoj stari katodni monitor, Luka se naglo ustane sa

stolice i lupi ga šakom. Osjeti bol u ruci, ali bijes u njemu bio je dovoljno velik da zanemari

pulsirajuću bol.

„Marš!“ ponovno zamahne rukom, ali ovoga puta mu se šaka instinktivno zaustavi trenutak

prije udarca. Bio je svjestan da povećanje razine boli neće ništa pomoći, dok je s druge strane

stari monitor praktički neuništiv. Znao je to jer je jednom neuspješno pokušao uništiti jedan

stari monitor kamenom. Gnjevno sruši stolicu i udalji se od računala.

„Zašto mi to radiš?!“ procijedi kroz stisnute zube i približi se prozoru. „Sada kada mi je to

najviše potrebno.“ Kroz prozor je vidio kako iz crnih oblaka pada kiša i polako poplavljuje

ulicu u kojoj živi. Najavljena oluja počela je zauzimati grad.

Osjetio je kako stvarnost van njegove sobe polako umire, kao da se svjetlost, toplina i sreća


~ 28 ~

nikada neće vratiti.

„Zašto baš sada kada ne mogu van? Kada ne mogu,“ bijesno pogleda oko sebe, „ništa!“ Baci

se na krevet raširenih ruku.

„A imali smo tako dobrih trenutaka…“ osjeti kako mu suza klizi niz lice. Bijesno je obriše

praveći se da se to nije desilo. „Sjećam se dana kada su stvari jednostavno klizile. Bilo je

savršeno... Svima sam se hvalio kako nam dobro ide,“ obriše i drugu suzu.

„Što se desilo?“ digne se i pogleda u računalo. „Da li se ikome još dešavaju ovakve stvari?!“

„Ovo je apsolutno apsurdno! Samo ti i ja imamo ovakve probleme,“ uzme čarapu sa poda i

baci je u monitor. „Samo ti i ja!“

„Ovo se ne bi moglo desiti prije pedeset godina.... Ma ni prije deset godina. Prokleti moderni

problemi!“ Sjedne na krevet i dlanovima prekrije lice. Kroz prste je vidio monitor, ali još

uvijek nije bio spreman pogledati novi sadržaj koji se nalazio na njemu. Znao je da sada

situacija može biti samo gora.

„Kada nešto radiš za moje roditelje onda je to savršeno, a za moje prijatelje još je i bolje!

Zašto onda ovo radiš meni?! Mislio sam da ti značim više od ostalih!“ Vrisne i ponovno legne

na krevet. Više nije htio razmišljati o ovoj nepravdi.

„U snovima nema ovakvih problema,“ šapne i zatvori oči. Bio je previše bijesan da bi odmah

zaspao, ali pokuša se smiriti. „Čak su i noćne more bolje od ovoga.“

Šetao je kozmičkom stazom i gledao beskonačni prostor oko sebe. Bila je napravljena od

blještave, stvrdnute prašine. Na putu ispred njega nalazila se žena koju je prepoznao istoga

trenutka. Sporim koracima udaljavala se od njega i hodala prema suncu na drugome kraju

svemira.

Luka je htio trčati za njom, ali njegove noge nisu bile stvorene za kretanje po ovakvom

prostoru. Put ispod njega popuca i on stane padati u veliko ništavilo, daleko od mjesta gdje bi

mogao dobiti odgovor na pitanje za kojim je toliko žudio.


~ 29 ~

Naglo se probudi slijepljenih kapaka i glasno zijevne. Tada mu se vrate sjećanja i naglo

zatvori usta škljocnuvši zubima. Nije znao koliko je vremena prošlo od kada je zaspao, ali to

je sada ionako smatrao nevažnom informacijom. Ponovno osjeti stezanje u trbuhu, ali ovoga

puta nije znao kako se boriti protiv toga. Više nije bio samo zabrinut i nesiguran.

Polako se ustane s kreveta i krene prema računalu – prozoru u dimenziju gdje dobro ne

postoji. Svakim korakom stezanje u trbuhu se pojačavalo čineći svaki sljedeći težim. Odgovor

se nalazio blizu, ali sada se taj činio daljim od Mjeseca, Plutona ili susjedne galaksije. Znao je

da će s vremenom bol nestati, ali do toga trenutka bit će toliko teško da će se situacija gotovo

sigurno odraziti na rezultate njegovih kolokvija.

Zatvori oči i napravi posljednji korak osjećajući se kao da taj vodi preko litice. Kada ih bude

sljedeći puta otvorio odgovor će biti pred njime. Luka duboko udahne, otvori oči i uperi

pogled u ekran. Pokušavao je ignorirati svjetlost ekrana koja ga je pekla jače od tri sunca koja

su se upravo spojila u supernovu.

„I dalje skidaš na 0.4 kB/s ?! Mrzim te!“ Šakom lupi monitor. Ovoga puta bol je nadjačala

ostale osjećaje te padne na koljena i stane puhati u ruku.

„Kada ću saznati jesu li Roman i Kasandra stvarno prekinuli?! Kada?!“ vrisne i podigne

ozlijeđenu šaku u zrak. Ovoga puta nije zaustavljao suze.


~ 30 ~

Sandra Crnko, rođena 12.08.1991., studentica je treće godine preddiplomskog studija

Biotehnologija i istraživanje lijekova pri Sveučilištu u Rijeci. U razdoblju od 2008.-2011.

aktivno je sudjelovala u „Laboratoriju fantastike“, literarnoj radionici pod vodstvom riječkog

pisca Zorana Krušvara. Tada su joj u zbirkama „Laboratorij fantastike“ objavljene i dvije

kratke priče, „Krhotine“ i „Izgubljena duša.“ 2012. godine osvojila je prvo mjesto za

najbolju kratku priču na međunarodnom West Herzegowina Fest-u (priča „Utopija“). Glavna

je urednica prvog časopisa Odjela za biotehnologiju; BioTECH- Znanost u društvu te se

trenutno bavi pisanjem kratkih priča, projekata te drugog broja časopisa.

IZBJEGLICE IZ BESMISLA

Imam nepogrješiv instinkt da otkrijem kada me netko ne voli. A, mogu vam reći, žena s trećeg

kata mi se toga dana obradovala kao vodoinstalateru na Božićno jutro.

Ne mogu je ni kriviti. Prije nego sam izašao iz stana pogledao sam se ovlaš u ogledalo.

Stvarno, izgledao sam kao da sam spreman nekome podvezati jajnike. Ali, nigdje nije pisalo

da baš ona mora leći na stol i raširiti noge.

Otkad sam se doselio gleda na mene kao na kvržicu ispod dojke. I stalno me pipka. Mjeri.

Odmjerava. Valjda se premišlja jesam li dobroćudan ili ne...

Sudeći po pogledima, danas se napokon odlučila za operacijski zahvat.

„Gospođo Silvija!“

Trebam li se možda pokloniti? Mali, blagi naklon? Sigurno bi manje škodilo od brzo

nadodanog Svako dobro. Nabrala je lice i u jednom trenutku sam je mogao vidjeti kako

iskašljava klupko dlaka. Umjesto toga, samo se okrenula, nešto promrmljala kroz protezu i

provukla se kroz drvena vrata 5b.

Moja su bila kat niže. Svježe ofarbana.

„Ostavi ključ na stolić. Opet ćeš ga izgubiti.“


~ 31 ~

„Nikad ga nisam izgubio, samo zab...“

„Zaboravio gdje si ga stavio. Da. Na stolić, molim te.“

Uz reski zvuk, dotaknuo je dno plave posudice na stoliću kraj vrata.

„Nešto si zaboravio?“

„Poljubiti najljepšu ženu na svijetu...“

Vrat joj je mirisao na kokos.

„Laskavče. Nije te bilo pola sata. Toliko ti treba da samo dođeš do njega.“ Pogledi su nam se

susreli u odrazu ogledala. „Opet si odustao?“

„Ja bih to nazvao odlaganjem.“

„Moj sinonim više odgovara odlaganju po treći put.“ Nagnula je glavu prema ogledalu i

okačila naušnicu. Bile su glomazne. U nijansama zelene.

„E pa ja imam bolji sinonim.“

Okrenula se.

„A da?“

„Mhm... Regrupiranje.“

Otela mi je plavu kovrču iz ruke i vratila je natrag iza uha.

„Dokle god na kraju odneseš taj rukopis.“

Moram na posao, kratak poljubac i...

„Jesam li spomenuo da si prekrasna?!“

...kratak zvuk zalupljenih vrata.

Pišem otkad znam za sebe.


~ 32 ~

Zapravo, lažem. Naučio sam pisati tek u šestoj godini, a siguran sam da sam sasvim

samosvjesno pobjegao od kuće u petoj. U park, doduše, i to s narančom i lopaticom za

pijesak.

Ne osuđujte odmah, gle ih samo. Ne znate pozadinu te priče; trebalo je brzo djelovati,

sekunde su bile u pitanju. Dobro pa sam se sjetio na vrijeme hlače obući.

No, stavio bih ruku u vatru da sam imao potencijala u onoj vrtićkoj dobi. Samo da su mi tada

dali pisaljku kojekakvu umjesto onih masnih pastela. Ni tada me nisu razumjeli; ja sam htio

Amorovim strelicama gađati onu plavušicu što se kreveljila na ljuljački, a oni su htjeli da

posramim Picassa beskrajnim pastelnim linijama.

Nastavio sam svoj talent ispoljavati i u kasnijim, pubertetskim danima. Samo sam malo

ulaštio svoj stil pa su se tako strelice koje sam do tada ispaljivao prema raznim Katarinama,

Majama i Tamarama, pretvorile u topovsko tane koje je nekoliko puta dnevno ciljalo u mojem

smjeru. Teško razdoblje života. Ne znam kako sam se iz njega živ izvukao.

Uvečer, skoro pa sam mogao čuti papir natopljen patetikom kako navija za onog slikara koji

je čučao negdje duboko u meni.

Na svu sreću, i ja sam, kao i većina, dočekao onaj trenutak kad osvijestite da vi zapravo niste

bili prisebni kada ste pisali sve one stvari i kada ste oblačili sve ono na sebe. (Ali, stvarno, tko

bi još obukao bijele čarapice na šlape? Nitko pri sebi, kažem vam.) Tu počnete prihvaćati

razne teorije da ste vi zapravo mozak u nekoj posudi i da s vama netko drugi upravlja. O

ukusu tog nekog nećemo sada raspravljati.

Postao sam vidno pametniji nakon te epifanije i zasigurno razočarao Dostojevskog koji je,

negdje pod oblacima, već zasukao rukave i pripremio se za pisanje nastavka onog svog

romana iz 1868.

I, evo me sada. S nekolicinom objavljenih zbirki, što priča, što pjesama, drhtim pred Thorom

naše zgrade i čekam da me opizdi čekićem posred čela i natjera da svojom krvlju ispišem ček

za posljednje dvije stanarine.

***


~ 33 ~

„Nisi odavno bio.“

Ruka mu je bila hrapava. Hrapavija nego zadnji put kada mi ju je stisnuo. Ni oči mu nisu bile

prodorno plave; upale su u tanku mrežu bora.

„Koji kurac ja to pišem.“ Prazan je stan spremno dočekao izgovorene riječi i progutao ih u

tišinu. Hrpa bijelih papira ležala je kraj printera izazivajući ugašenu lampicu na prekidaču

On/Off. Ja sam već tjednima pogledom poticao te iste papire da sami uskoče u printer i ispišu

na sebe nešto što će platiti stanarinu. Nešto što se trebalo napisati pred tri tjedna i nešto što je

uzrokom svađa isto toliko vremena.

Kada se toga jutra probudio, Aaron Hadley je znao da je mrtav.

Pokušaj broj dva. Ili prije šezdeset i osam.

Samo što izdavač nije volio tuđa imena. Bio je previše podojen hrvatskim mlijekom. Svi su to

znali. Ali, što se nas ticalo, nije postojao nitko otvorenijeg uma i širih pogleda od njega.

Upravo zato se svaka radnja odvijala u Dalmaciji i Istri, a protagonisti su izvorno Horvat i

Novak krašeni s dodatkom Stipe, Matej, Ivan. Progurala bi se i koja Marija i Ankica, ali bolje

da se zadržimo na muškim likovima.

Zato nisam mogao dovršiti priču. Jer je Aaron Hadley Amerikanac. I to ne neki s korijenima u

panonskom blatu. Izvorni Amer. Takvog sam ga vidio. A, kao takav, nije mogao dobiti ništa

opipljivije od ceduljice s imenom i prezimenom zakačene na obris ideje.

I, kako Zlatko ne zvuči kao netko tko bi se mogao jednoga jutra probuditi mrtav, a Aaron je

dobio veto na bilo kakvo buđenje, učinio sam ono što se činilo najlogičnije u datom trenutku.

Napušio se i zaspao.

***

Gledala me prodornim plavim očima.


~ 34 ~

„Ne bi li se trebali vratiti. Pada mrak.“

Ruka joj je bila glatka. Obrazi prohladni. Zaustila je

(Otvori vrata!)

da nešto kaže, ali se umjesto toga samo jače privila uz mene.

„Još malo. Mogao bih tu ostati zauvijek.“

„Jesi li čuo to? Netko kuca na vrata.“

„Nemoguće.“ Pogledom sam pročešljao zaravan. Usred jebene šume smo. Nema se na što

(Otvori vrata!)

kucati.

Svježe ofarbana vrata pojavila su se iza nje.

„Otvori vrata!“

Otvorio sam oči. Ekran je i dalje blještao s jednom rečenicom ispisanom u Word dokumentu.

Je li moguće da sam tako dugo spavao da je već došla doma? Iako je zvučala dosta kao

muškarac.

„Nikad se više neću napušiti.“ Promrmljao sam otvarajući vrata.

„Ti?! Što si mi napravio?!“ Odgurnuo me i promarširao do dnevnog boravka. Bio je visok,

plav, mršav- izuzetno jak za nekog tako mršavog, i bez ikakvog očitog razloga dio mojeg

crveno- zeleno namještenog dnevnog boravka. Podsjećao me je na nekoga.

Još uvijek spavam. Jedino logično objašnjenje. Ali, dvoje mogu igrati tu igru.

„Tko ste vi?“

Skinuo je bijelu ceduljicu s majice i gurnuo mi je u ruke. „Aaron Hadley?“

A-Aaron Hadley? Napušen sam još uvijek. To je čak i logičnije.

„Što, kako? Sjest ću. Otkud, kako ti, ti ovdje?“


~ 35 ~

„Što misliš kako je meni?! Jutros sam se probudio mrtav! Bez ikakvog objašnjenja, bez

ikakvog povoda- mrtav!“

Znate li onaj osjećaj kada vam knedla zapne u grlu? Iskren da vam budem, nemate pojma.

Osim ako još nekome lik iz nedovršene priče ne stupa lijevo desno ispred kauča? Ne? Nisam

ni mislio.

„Aaron...“

„Šta gledaš tako izbezumljeno, ja sam taj koji je mrtav bez razloga! Ja! Zbog tebe!“

„Aaron.“ Izgovorio sam polako. Nije mi se sviđao okus u ustima koji je to ime ostavljalo.

„Kreni pisati priču!“ Odvukao me do radnoga stola. Stisak na nadlaktici činio se poprilično

stvarnim. „Daj mi smisao.“

Kada se toga jutra probudio, Aaron Hadley je znao da je mrtav. Trebao je biti Stipe Horvat.

Znao sam da je trebao biti Stipe Horvat. Ne bi bilo problema da je bio Stipe...

„Dušo, što radiš?“

„Trebao je biti Stipe...“

„Dragi?“

Tek tada sam shvatio da se lagano ljuljam ispred laptopa.

„Nisam te čuo kad si ušla.“

„Pišeš cijeli dan?“ Poljubila me u obraz zagrlivši odostraga.

„Sutra ću mu odnijeti rukopis.“

„Ponosna sam na tebe. Dolaziš u krevet?“

Aaron me gledao s kauča.

„Čim dovršim.“

***


~ 36 ~

Imam nepogrješiv instinkt da otkrijem kada me netko ne voli. A u zadnje vrijeme me i

benjamin počeo sumnjivo gledati tamo negdje iz kuta hodnika.

Osjetio sam kako me posmatra kroz ključanicu. Nije bilo potrebe za kucanjem. Lagano

škripanje stoličice na kojoj je do maloprije stajala i vrata su se cvileći otvorila.

„Došao sam podmiriti stanarinu za posljednja dva mjeseca. Hvala vam puno što se strplji...“

Pružila je zdepaste prste prošarane smeđim pjegama i ček se ubrzo našao u džepu plave flajde.

„Izgleda da je posjeta zadovoljavajuće prošla.“

Siguran sam da je ovo bilo izgovoreno u obliku pitanja, ali nešto je u tom hrapavom glasu

davalo dojam da ta žena nikada ne pita. Nego, jednostavno... Zna.

„Oprostite?“

„Daljnji rod, pretpostavljam.“

„Nisam siguran da vas pratim.“

Iako sam osjetio kako se ona knedla ponovno stvara.

„Stranac. Iz Amerike.“

Nasmiješila se kroz protezu.

„Nemojte opet kasniti s plaćanjem.“


~ 37 ~

Mislava Zuppa Rašić rođena 12.5.1988. u Splitu. Žena, majka, magistrica kulturologije

Filozofskog fakulteta u Rijeci. U slobodno vrijeme (čitaj: kada dijete spava) bavi se pisanjem

kratkih priča, ali i teorijskim radom. Dobitnica 1. nagrade međunarodnog festivala kratke

priče i poezije Magda Simin 2012. godine. Objavljena u sklopu 10. fanzina West Herzegowina

Fest. Stručna suradnica/volonterka za portal Konkursi regiona na kojem možete čitati

autoričine teorijske radove. Pisanje kratkih priča smatra ispušnim ventilom, dijelom njene

osobnosti koji joj je strašno važan. Brutalno joj je neugodno kada netko koga poznaje čita

njezine priče jer ima osjećaj da tada ispred te osobe stoji gola golcata. Ne voli slušati

snimljenu verziju svog glasa i patološki se boji grmljavine i buba. Eto, u biti je skroz obična.

Dok je ne upoznate.

KUĆA NA KRAJU PUTA

Oplahujući obrise krovova starih kuća probijale su se posljednje zrake padajućeg sunca. Onda

kada ne treba, zalazilo je posebno velikom brzinom. Onda kada se svi potajno mole nebeskim

čuvarima da svjetlost čim duže traje, ona se gasi poput svijeće pod naletom vjetra. Gotovo

trenutačno.

Tmina je progutala prostor. Ulice su nestale obuzete titrajućom maglicom tame u noći.

Gluhoća. Mrak. Težina zraka. Strah.

U daljini poput jeke čuli su se teški koraci vojničkih čizama. Kretao se prema derutnoj kući ne

susprežući niti trenutka. I njega je gonila noć. Škripa drvenih ulaznih vrata proparala je tišinu.

Ušao je.

Onaj tko je svjedočio tom suludom pothvatu dan danas sjeća se upravo tog trenutka sa

strahom u očima i blagom jezom koja struji tijelom. No nije mnogo ljudi progovorilo o toj

noći, dal' iz straha ili ufanja u božju providnost teško je reći, samo se dugo mjestom govorilo

kako su svi redom zaboravili govoriti te u konačnici izgubili zdrav razum.


~ 38 ~

Njegovi su koraci te noći, te kobne noći, zauvijek utihnuli, ali zvuk krikova, jauka, bolnog

zapomaganja i plača još se uvijek čuje upravo tog datuma svake godine. Ta je noć daleko

najstrašnija za sve mještane. Njihova savjest i urlici tada im ne daju spavati, njihove vjeđe se

iritirajuće ukočeno šire oko očnih jabučica ne dajući im niti sklopiti oči. Sjećaju se njegovih

koraka i svakog zvuka, sjećaju potiho onako sami za sebe, sjećaju se da mu nisu htjeli pomoći

iz straha od te uklete kuće. Danas ih to sjećanje progoni, a ta im ga noć, ta posebna noć u

godini, oživljava do te mjere da sve proživljavaju iznova.

Sutradan ranom zorom samo se jedan maleni dječak usudio približiti toj kući u slijepoj ulici.

Sivilo njezine fasade, drveni prozorski okviri, porazbijana stakla, masivna drvena vrata stajala

su odškrinuta. Kuća na kraju puta stršala je od sablasnosti. Nema osobe kojoj ta kuća nije bila

odbojna, nitko nije imun na njezinu jezu.

Od kuće ga je dijelilo samo par istrošenih stepenica. I strah. Zakoračio je na prvu stepenicu.

Zaškripala je sablasno kao iz horror filomova. Ustuknuo je. Drugu i treću je prekoračio

zakoračivši na četvrtu. Noga mu je proletila. Četvrta stepenica bila je istrunula. Pao je desnom

nogom na preskočene stepenice panično pokušavajući istrgnuti hlače koje su se zaglavile na

razorenoj drvenoj dasci. Svi bi pomislili da će tada odustati, da će ta opomena ugasiti njegovu

znatiželju, ali nije. Vjetar je odškrinuo vrata za novih par centimetara mameći ga unutra.

Dnevna svjetlost otkrivala je samo maleni dio poda koji je bio poprskan krvlju. Progutao je

pljuvačku. Zastala mu je u grlu. Nije htio plakati, ali suze su same punile njegove malene

smeđe oči. Treptanjem ih je pokušavao otjerati niz obraze brišući ih naizmjenično lijevom pa

desnom rukom.

Strah mu je umjesto krvi kolao žilama, a tuga ga obavijala iznutra i izvana velikom brzinom.

Gušili su ga vlastiti jecaji koje je kočio u grlu. U tišini je zabezeknuto gledao unutra.

Dotaknuo je metalnu kvaku, bila je ledeno hladna i hrđava. Napokon je otvorio vrata. Drveni

pod bio je čitav poprskan krvlju, činilo se da je ima na litre. Nepomićno beživotno tijelo

ležalo je slomljeno nedaleko njegovih stopala. Odjeća muškarca također je bila prekrivena

krvlju koja se nasupala tijekom noći. Lice nije mogao vidjeti, samo je prepoznao brončani

džepni sat koji je na tankom lancu virio iz muškarčevih hlača. Pao je na koljena i zagrlio

čovjeka. Nikada nije mogao pretpostaviti da će se na takav način morati oprostiti od vlastitog

oca. Zaplakao je na glas, a prostorom se prolomio bolan krik, još jedan od mnogih koji će se

godinama prolamati iz točno te kuće na kraju puta.

„Kraj!“


~ 39 ~

„Stani, stani, stani.... sve mi je jasno, ali kako si odjednom s horrora završio na melodrami? I

što bi ja sada trebao, buhuhu, plakati s klinjom radi starog? Daj, molim te, kakva ti je to

priča? Kurac strašna! Dirljiva priča za pičkice! Jebalo vas kampiranje i ovi prokleti krvopije

od komaraca, ajde da pričate strašne priče, al'ovo je stvarno dno dna, upiškio sam se od

straha, kmee kmee!“

„Odoh na pivu u planinarski dom, ko vas jebe.“

Ustao je na noge, otresao zemlju i lišće s hlača klimajući glavom u znak negodovanja i udaljio

se od prijatelja koji su sjedili raštrkani oko logorske vatre. Kada se okrenuo da im još jednom

uputi pogled pun prezira iza njega se pojavila visoka crna silueta.

„MEDVJED!!!“ jednoglasno su vrištali ostali trčeći glavom bez obzira prema planinarskom

domu.

Sljedeći trenutak udarac medvjeđe šape složio ga je na pod. Izdahnuo je, u ironiji, prerezanog

grkljana.


~ 40 ~

DOBRODOŠLI U GRAD ANĐELA

Ponad usnulog grada treperila je fina maglica. Samo je pokoje svjetlo s prozora bacalo sjenu

na tminu gradskih ulica.

Spokoj.

Jednom se riječju dala opisati atmosfera koja je tu promatračicu ostavljala bez daha. I nije

htjela spavati, htjela je doživjeti grad, udahnuti njegov miris, miris noći koji opija sjetom.

Sjedila je na krovu stare kuće, mnogo starije nego je i ona sama i nježno obavila rukama

koljena kao da sama sebe grli. Htjela je zagrliti grad, kuće, parkove, ulice, htjela ih je čvrsto

obaviti rukama i nikada više ne pustiti. Imala je jasnu zadaću, veoma važnu zadaću, imajte to

na umu. Trebala je večeras čuvati svoj rodni grad. Protrnula je od čudnovatog osjećaja

kombinacije blage jeze, treme i ushićenja. Zadatak joj je davao silnu važnost zbog koje se i

donekle prpošno kočoperila s tog krova prolazeći vršcima nožnih prstiju po crjepovima.

Desnom se rukom počešala iza lijevog krila, potom je ponovo sama sebe naizgled zagrlila. I

blistavo bijelo perje izgledalo je bajkovitije nego inače okupano rosom tanašne maglice.

Rastvorila je krila i ustala. Popravila je opravicu te promeškoljila oba krila kao da pokušava

natjerati svako pero da stoji zasebno. I stajalo je. Veličanstveno i ponosno. Baš poput nje

same.

„Joj samo da se nešto ne dogodi večeras! Ne dok ja čuvam, ne dok ostali spavaju snom

pravednika!“ pomislila je i potiho progunđala nešto nerazumljivo. Klimnula je glavom kao da

se grdi i s neodobravanjem smrknula čelo.

No, bila je dovoljna samo jedna crna misao, jedan trenutak sumnje u sebe da je izbaci iz

savršene ravnoteže kojom je vješto balansirala po starom krovu Rajske 4. Poskliznula se

nespretno tako da su joj krila zaklepetala, a perje se ljutito porazmještalo stršeći na sve strane.

„Upsss...“ stidljivo je protisnula kroz zube, uspravivši se u hipu.

„Nadam se da to nitko nije vidio, još će ljudi reći da ih čuva šeprtlja.“

Nastavila je baletnim koracima ciljati crjepove svjetlije od ostalih pokušavajući pobijediti

samu sebe u osmišljenoj igri. Kada bi stigla do kraja krova rastvorila bi krila, blago se

odrazila lijevom nogom i za tren već bila na sljedećem krovu. Marljivo je radila večeras, ali

ne samo kako bi ispunila zadaću, već uistinu uživajući u plemenitosti svog čina. Velika je

stvar čuvati jedan cijeli grad. I hrabra, isto.

„Ovo je jedan posebno sretan grad,“ razmišljala je okrećući se oko svoje osi u duhu klasičnih


~ 41 ~

plesova.

„Zbog toga njegovoj baroknosti poklanjam svoj ples, ples jednog od tisuće anđela što ga

čuvaju,“ blago se naklonivši kao da odaje posebnu počast ovom uspavanom gradu. Kada se

polagano krenula uzdizati iz naklona ukrašenog plieom, u daljini se na samom mjestu gdje je

nebo ljubilo obrise kuća pojavila zraka. Sunce je sramežljivo provirivalo iza crjepova

nakošenih krovova. Još jednoj noći stigao je kraj, a sunce će sada umjesto anđela preuzeti

ulogu zaštitnika grada.

Zastala je na trenutak. Slegnula ramenima kao da joj izlazak sunca posebno teško pada. Zatim

razvukla najširi osmijeh koji ste ikada bili u prilici vidjeti.

„Zadaća uspješno obavljena!“ zapljeskala je od sreće zaskakutavši u mjestu.

„Dobro jutro grade, sada u zori sjaji punim svojim zlaćanim sjajem, okupan jutrom u predivan

dan,“ prozborila je tiho, tiše, najtiše i dok ste trepnuli nestala kao kapljica zore obasjana

suncem.


~ 42 ~

Dajana Šalinović rođena je 16.12.1989. u Rijeci. Završila je studij fizioterapije na

Medicinskom fakultetu u Rijeci. Aktivnije se bavi pisanjem od kada kreće na literarnu

radionicu Laboratorij fantastike pod vodstvom Zorana Krušvara.

Do sada ima objavljenih 8 priča. U 8.broju Eridana objavljenog 2009. godine izašla joj je sf

priča Elektronička duša. 2010. godine u Eridanu objavljuje dvije priče s vampirskom

tematikom: Noć ljiljana i Gospodin Vampirko.

2011. godine u istom fanzinu uz nekoliko recenzija objavljuje i 3 priče: Tog jutra ptice su

pjevale žuto, Kameni zaštitnici i Oriovska sijela, te fantasy priču Prelijepa smrt. U zbirci

priča Laboratorij fantastike izdanoj 2009. godine objavljena joj je sf priča Grad Broj Jedan,

a u drugoj zbirci istog imena 2010. godine objavljuje priču dieselpunk žanra Sinkronizacija

djevojčice Lucy.

2011. godine dobiva priznanje Društva Hrvatskih Književnika – ogranka u Rijeci- za svoje

rukopise i sudjelovanje na VIII. Književnoj manifestaciji: Susreti mladih pjesnika i prozaika.

SYNTHETIC KISS

1.dio

Envy

Kasnio je već jebenih deset minuta.

A ja sam ga čekala deset minuta duže nego li je bilo pametno. Mrzila sam kašnjenja.

Uvijek bi me ispunjavala uznemirenošću, pogotovo kad bih se nalazila na ovakvim mjestima.

Stajala sam naslonjena na metalna vratašca u wc-u najozloglašenijeg kluba u cijelom Tokiu,

zvao se Envy. Ili barem onome što je ostalo od njega nakon što su Čistači uklonili područja

pokošena Virusom. Ljubičasta neonska svjetla titrala su, štipajući mi oči, a ja sam samo htjela

izaći odavde. Miris urina udarao je po zraku prostorije.


~ 43 ~

Netko se nalazio iza metalnih vratašca.

Čovjek, i to poprilično pijan. Skoro pa mi ga je bilo žao, s obzirom na to da sam znala

da neće preživjeti noć. Zidovi presvučeni crnim PVC-om znojili su se, kapi su curile niz njih.

Nisam htjela znati čega. Čekala sam već petnaest minuta duže no što sam trebala. Zapitala

sam se zašto uopće u klubovima za nas postoje toaleti. Možda za ljude koji imaju nesreću

završiti ovdje. Možda da vampiri imaju gdje povratiti ostatke izmučenih utroba ako pretjeraju

sa Synthetic Kiss-om. Zbog toga sam i bila ovdje.

Synthetic Kiss.

Vampirska droga dvadeset i drugoga stoljeća.

Glazba je treštala, zvukovi su se poput biblijske pošasti probijali do mene prolazeći

kroz vibrirajuće zidove. Osjećala sam kako pod podrhtava pod mojim nogama, zvukovi su

tresli moje odavno mrtve unutarnje organe. Znala sam da svira nešto što je spadalo u žanr

tehno opere koju su danas svi slušali, no ja sam prezirala tu glazbu. Bila je umjetno

proizvedena, veličanstveni glasovi nisu bili ništa drugo nego kompjuterske manipulacije

prastarim snimkama. Grlo mi je izgaralo, a crvene mrlje su strastveno plesale pred mojim

očima kao da gledam u depikselizaciju kompjuterskog ekrana uzrokovanu neispravnom

grafičkom karticom iz 21. stoljeća, podsjećajući me na glad. Prekorila sam se; ovdje sam bila

zbog posla, kasnije će biti vremena za hranjenje. Gledala sam svoj odraz u prljavom zrcalu.

Iznenadila sam se. Moja je kosa bila tamno ružičaste boje. Zahvaljujući ampulama s bojama

za kosu mogla sam je farbati bilo kad i bilo gdje. No zar nisam izašla iz kuće sa crnom

kosom? Nije bitno, imala sam i važnijih stvari za razmišljanje pošto sam čekala već dvadeset

minuta.

Nešto nije u redu – vrištao je moj um.

Zaglušila sam ga. Šarenice valne duljine heksadecimalne vrijednosti 0000FF koje nisu

pripadale meni gledale su me iz zrcala. Izvukla sam ruž iz džepa i nanijela na usne još jedan

sloj šminke boje mesa. Labilnoj osobi ovakve bi svakodnevne promjene izgleda mogle

izazvati krizu identiteta. Imala sam na sebi rukavice iste boje do sredine podlaktice koje su

skrivale moju umjetnu lijevu šaku – estetski neprivlačnu no funkcionalno puno praktičniju od

prave koju sam izgubila u jednom zadatku, metal povezan s mojim umom preko spasonosnog

biočipa dugog 7mm i širokog 0.075mm – uske crne hlače od skaja, te čizme. Iskreno sam se


~ 44 ~

nadala da sam se uspjela koliko toliko uklopiti u ovaj klub, nisam htjela privlačiti pozornost,

ne na potpuno nepoznatom terenu. Ichiro me promatrao iz golemog zrcala, njegove su me

tamne oči fiksirale. Imao je porculansku lutku u rukama koja je bila poklon za mene. Ichiro

me uvijek znao razveseliti – obožavala sam ih još otkada sam bila čovjek. No, sjećanja na to

razdoblje izblijedjela su baš kao i sjećanja stare kurtizane na nekadašnje ljubavnike.

„Umrijet ćeš. I ja skupa s tobom.“ rekao je kroz smiješak.

„Prestani, znaš da neću, izazivaš paranoju u meni. Ti si već mrtav.“ zarežala sam.

„A ti si već paranoična, ne moram se ni truditi.“ dobacio je uz hihot.

Više nije bilo mog obrisa u zrcalu.

Samo Ichiro.

Pružao je ruke prema meni.

Okrenula sam se od njega.

Crvene mrlje skakutale su oko mene. Vrata su se otvorila. Promatrala me dječja

prilika, fiksirajući maleni metalni kovčeg u mojoj ruci. Imala je dugu bijelu kosu i crni

satenski povez s prorezima na krupnim tamnim očima. Procijenila sam njenu starost na deset

godina. Bila je čovjek, azijatkinja, iako sam osjetila i vampirsku krv u njoj, vjerojatno

hranjena njome da bi je zadržali uz sebe. Sigurno je ispod odijela imala gomilu ugriza, takvo

što nije bilo neuobičajeno. Nekada ovakvo nešto nije bilo moralno, niti u ljudskoj niti u

vampirskoj etici, mala djeca su oduvijek bila tabu u smislu vampirizma, no vremena se

mijenjaju, a ja im se moram prilagoditi ako ne želim biti pregažena njihovim protokom.

„Emiko?“ progovorila je neobičnim glasom koji je zvučao kao da je izašao iz neke

druge osobe - bio je puno zreliji i grublji za desetogodišnjakinju.

Emiko, to je bilo moje ime. Dano po rođenju, nikada ga nisam promijenila. Ime je bilo

jedino što je ostalo od osobe koja sam nekada bila. Čvrsto sam stegnula šaku u kojoj se

nalazio kovčeg sa Synthetic Kissom.

„Ja sam. Čekam gospodina Yamanashija.“ izgovorila sam službeno.


~ 45 ~

On je bio vlasnik kluba. Imao ih je još šest diljem svijeta, a svaki je imao ime po

nekome od sedam smrtnih grijeha. Iako bi se oni danas mogli zvati svakodnevnim grijesima.

„Za mnom.“ rekla je nasmiješivši se te krenula iz wc-a.

Pratila sam je kroz masu deliričnih rasplesanih tijela, skenirala su me znatiželjnim

pogledima. Nije mi bilo jasno kako se ovako malena može bez problema provući između

prilika toliko većih i snažnijih od nje. Poput duha dok se pokušava probiti kroz ogromne

gužve u redovima za simulator života.

Začula sam smijeh i dječje pjevušenje. Pogledala sam oko sebe, no nisam vidjela

nikakvu djecu, makar sam sigurna da zvuk nema veze s glazbom od koje su podrhtavali pod i

zidovi. Odjednom su iz zidova počele izvirivati oči. Mrtve, staklaste poput sjajnih perli.

Treptale su, njihov pogled me slijedio dok sam se kretala prostorijom. Ignorirala sam ih.

Jedino će tako nestati. No sada su im i lica izvirila. Pjevala su, ispunjavajući svaki dio zidova

i stropa. Pjesma iz mnoštva glasnica postajala je sve glasnija, više nisam mogla čuti glazbu

koja je stvarno svirala u klubu. Melodija mi je zvučala poznato, no nisam mogla razabrati

riječi. Smijeh i pjevanje pretvorilo se u plač i dreku, mislila sam da će mi se bubnjići

rasprsnuti zajedno s lubanjom u krvavom tušu. Odjednom je glazba prestala. Sve se činilo

normalnim, kao da glave lutaka, samo trenutak prije, nisu bile tu, i da zid nije od čvrste

materije, već portal u svijet noćnih mora.

Tamo za šankom, mišićavi je konobar nudio besmrtnicima krvne koktele. Sudeći po

majici s natpisom koju je imao na sebi činilo se da je večeras glavna poslastica bila krvna

grupa nula negativ s alkoholom. Dvije su crnokose vampirice zaskočile visokog čovjeka na

kauču, hraneći se njime. Jedna je od njih, sa zelenim tušem na očima, držala u rukama uzicu

privezanu za ogrlicu oko njegova vrata; bio je baš poput poslušnog psića. U današnje doba

više nije bilo potrebe za ubijanjem ljudi. Mogli smo krv dobiti na pladnju, mi smo ovdje bili

dominantna vrsta. Vrh hranidbenog lanca. Dovela me do stepenica koje su vodile prema dolje,

bile su u mraku. Okrenula sam se pogledom tražeći djevojčicu, no više je nije bilo. Morala

sam nastaviti sama. Napravila sam par koraka niz stepenice osjećajući kako mi se vid

privikava na mrak dok su se obrisi prostora polako ocrtavali u tami. Još da nije bilo prokletih

crvenih mrlja bilo bi odlično. Upalio se dugi niz neonskih svjetala po stropu i sada se jasnije

vidio dugi hodnik koji je vodio ravno. Začula sam udarac iza sebe s kojim je glazba postala

toliko prigušena da je bila skoro pa nečujna.


~ 46 ~

Vrata su bila zatvorena.

Nisam ni trebala provjeravati da bih znala da su zaključana.

2.dio

Yamanashi

Drvene su marionete visjele sa stropa.

Pokretale su se u ritmu nepostojeće glazbe kao da ih kontrolira nevidljiva ruka

nadmoćnog bića.

Moje marionete.

No one nisu bile tu, ostale su u mojoj sobi skupa s hrpom porculanskih lutaka. Ne,

nisu mogle biti ovdje, samo sam ih ja vidjela. Ja nisam luda iako bi to netko mogao pomisliti.

Ja znam da stvari koje ponekada vidim nisu stvarne. To je bilo najvažnije, imati kontrolu.

Nitko tko toliko dugo živi, i to u samoći, ne može biti posve lucidan. Zato sam vjerovala da je

Bog, u slučaju da postoji, lud.

Bijela lakirana i lijepo izrezbarena vrata naišla su na mene. Izgledala bi gotovo

barokno da nisu u sebi imala ugrađen mikroskener koji je vjerojatno služio da se sa

sigurnošću utvrdi je li posjetioc čovjek ili vampir. Ispred njih stajao je zaštitar. Osjećala sam

da je mnogo stariji i moćniji od mene. Bio je obrijane glave istetovirane meni nepoznatim

simbolima, duge u pletenicu ispletene crne brade i s tamnim sunčanim naočalama bez obzira

što je ovdje vladala tama i što su vjerojatno prošla stoljeća otkako je zadnji put kročio na

sunčevu svjetlost. Stajao je nepokretno poput mrtvaca, da bi samo trenutak kasnije uzeo moj

kovčežić u ruke, prešao preko njega skenerom i vratio mi ga nazad, otvorivši vrata. Ušla sam

u prostoriju osjećajući kako me nagla promjena svjetlosti nakratko zaslijepila poput Sunca.

Nalazila sam se u Yamanashijevom uredu, veoma prostranom i minimalistički uređenom. O

Yamanashiju se pričalo da je veoma star, bogat, utjecajan i poprilično opasan. Moja je

unaprijed zamišljena slika o njemu bila da ću naići na osobu tijela zapelog u pedesetima,

proćelavog i smrknutog. No, stvarnost je bila potpuno drugačija.


~ 47 ~

Preda mnom je, u anatomskoj uredskoj stolici, sjedio mladić od najviše dvadeset i tri

godine, dakle samo tri godine starijeg obličja od moga, sa zagasitoplavom kosom spletenom u

pletenicu do ramena i odjevenog samo u vrećastu crnu suknju do poda. Dvije lolita vampirice

nalazile su se pokraj njega, jedna s lijeve, a druga s desne strane. Na njegov znak napustile su

prostoriju ostavljajući me samu s njime.

Najveće je iznenađenje bilo to što je bio bijelac.

Razlog iznenađenju bio je taj što je prije nekih pedesetak godina uvedena zabrana

ulaska u većinu azijskih zemalja ljudima druge rase. Taj zakon su uveli kada se prvi put javila

pandemija bolesti koja se proširila iz Srednje Amerike. Bilo je još mnoštvo razloga -

uglavnom političke prirode - zbog kojih su to zapravo učinili, pandemija je bila samo savršeni

povod za to. Vjerovali su da je Virus potekao iz novootkrivenih nalazišta civilizacije Maja;

tek su tada shvatili što ih je točno izbrisalo s lica Zemlje. No, bilo je prekasno. Arheolozi su

bili krivi zbog pandemije, trebali su ostaviti ostatke duboko ispod zemlje gdje i pripadaju.

Yamanashi je bio poprilično razvijen i privlačan. Toliko da bih mogla ispuniti exabajte

i exabajte memorije kako bih opisala savršenstvo njegovih piksela prenesenih u cyberspace.

Osjetila sam glad drugačiju od one koja mi je pekla grlo gore od prženja elektroda. Istog

trenutka me savjest zasjekla poput polinuklearne oštrice. Ichiro je sjedio na podu pored stola,

promatrajući me staklastim pogledom. Grizao je punu donju usnu, uskoro su se s nje počele

cijediti crvene kapljice krvi.

„Kako ga to gledaš?“ zarežao je Ichiro i dalje grizući donju usnu i lomeći drvene

udove marionete.

Nemoj, pomislila sam osjećajući kako se raspadam iznutra na komadiće.

Ichiro, moj ljubavnik.

Jedino biće koje sam ikada voljela, uključujući vlastite roditelje.

Ichiro.

Pomislila sam da se netko poigrava sa mnom i da su možda zaštitar i vlasnik kluba

zamijenili uloge da me nasamare. No, kad su nam se pogledi susreli i njegove prirodne ledeno

plave šarenice ugledale moje lažne, posramila sam se. Dominacija i autoritet zračili su iz


~ 48 ~

njegovog pogleda, tjerajući me da pomislim kolika sam glupača kada nakon toliko godina

procjenjujem druge besmrtnike po izgledu.

„Pozdrav. Drago mi je da ste bili u mogućnosti doći ovako brzo i diskretno. Hayato

Yamanashi.“ rekao je ljubazno ustavši se sa stolice i naklonivši prema meni pogleda uprtog u

pod.

I ja sam se naklonila, ne gledajući ga, razmišljajući je li to zaista njegovo pravo ime.

„Emiko.“

Ichiro je ustao.

Njegova siva odjeća, pogotovo razvučena stara majica dugih rukava, odavala je

mršavu konstituciju tijela. Stao je iza Yamanashija od kojeg je bio malo viši dignuvši desnu

ruku oko koje se materija zraka počela zgušnjavati, tamnjeti i preoblikovati sve dok se u

njegovoj ruci nije materijalizirao wakizashi1. Ne skidajući pogled s mene postavio je oštricu

na Hayatovo grlo i klizio njime. Zatreptala sam. Grimizne mrlje prikradale su se mom

gornjem uglu vidnog polja. Ichiro se opet nalazio na podu pored stola, ovaj put djelujući

sasvim mirno, čak pomalo razigrano. Duboko sam udahnula i s lakoćom podigla metalni

kovčežić te ga stavila na stol. Hayato je provirio u njegov sadržaj. U njemu se nalazilo

dvadeset epruveta s tamnoplavom tekućinom i još toliko s bijelom neprozirnom koja je

uvelike podsjećala na mlijeko, namirnicu prošlosti.

„Imate li što protiv da ih provjerim na licu mjesta?“ upitao je uzevši električno modru

epruvetu sa Synthetic Kissom u ruke.

Znala sam da pita samo iz pristojnosti, moj odgovor ne bi ništa promijenio pa sam

odgovorila na jedini mogući način u ovoj situaciji.

„Samo dajte.“

„Neka uđe, Kaito. Pusti je unutra.“ rekao je pritisnuvši jednu od tipki na njegovom

radnom stolu.

1 Wakizashi je tradicionalni japanski mač kojeg su koristili samuraji i japanski mačevaoci. Kraći je od katane uz

koju je uglavnom bio nošen. Koristio se i za ritualna samoubojstva.


~ 49 ~

Zaštitar je otvorio bijela vrata i u prostoriju je ušla žena s plavo-zelenim cyberloxima2

svezanim u dvije kečke postavljene visoko na njenoj glavi, te obučena u plavu haljinicu od

PVC-a.

„Honoka, jesi li donijela novac koji duguješ?“ zagrmio je njegov glas koji se više nije

činio tako ugodnim i druželjubivim.

„Jesam. Donijela sam i za novu dozu.“ rekla je položivši svežanj novca na stol.

Nije se činilo da ga se boji, stvarala je dojam kao da joj je sasvim svejedno što će dalje

biti s njome.

„Evo. Bi imala što protiv da isprobaš Synthetic Kiss, ovdje i sada?“ rekao je predavši

joj epruvetu.

To je također bila naredba, no imala je upitni interpunkcijski znak na svome kraju.

Pristojnosti radi.

Sada mi je bilo jasnije zašto joj tolerira kašnjenje s plaćanjem. Ona je bila poslušni

pokusni kunić za testiranje ispravnosti droge prije otkupa.

Odmahnuvši glavom odvrnula je tamni čep s pumpicom s epruvete čiji je produžetak

bila duguljasta kapaljka, koja je sezala do samog dna epruvete. Nagnula je glavu prema natrag

i ukapala po dvije kapi u svako oko. Vrativši glavu natrag u uspravan položaj primijetila sam

da su joj cijele oči, uključujući i bjeloočnice, potpuno poprimile plavu boju tekućine. Mogla

sam površno zamisliti kako se sada osjeća iako na svu sreću nikada nisam došla u iskušenje

da isprobam bilo kakvu drogu. Synthetic Kiss je uzrokovao deseterostruko povećanje snage i

svih sposobnosti, čak i onih kojima inače, vampir koji ga je konzumirao, ne može baratati. To

bi stanje nepobjedivosti i moći trajalo oko tri sata. Droga je izazivala jaku ovisnost i pri

dužem bi konzumiranju uzrokovala sigurnu smrt uništavajući sposobnost organizma da

iskoristi potrebne tvari iz krvi. Zapitala sam se kakav utjecaj ta plava i bijela tekućina imaju

na smrtno ljudsko tijelo.

„Je li roba u redu?“ upitao ju je.

2 Cyberloxi su duguljaste, šuplje i elastične cijevi koje se ugrađuju u kosu. Mogu biti u različitim bojama. Koriste

ih uglavnom pripadnici gothic i cyber subkulture.


~ 50 ~

„Savršena, kao i uvijek. Mogu li sada ići, ako me više ne trebate?“ rekla je kroz već

pomalo deliričan osmijeh.

„Samo idi.“

Čim je Honoka izašla iz prostorije, prethodno uzevši svoju epruvetu sa sobom, Hayato

mi je prišao i stavio ruku na rame.

„Čini mi se da smo sklopili posao. Evo novca, slobodno provjerite da li je sve na

broju.“ rekao je na što sam ja stavila cybex01 rukavicu i na virtualnom ekranu pronašla popis

nedavnih transakcija bankovnog računa. Novca je bilo taman toliko da bi mi mogao osigurati

put iz Tokija i normalan život par godina. No taj je novac išao mom šefu, a ja sam dobivala

beznačajan postotak. Nisam razmišljala o tome da pobjegnem s njime. Znala sam da bih samo

par dana nakon bijega bila pronađena i ubijena. Zatvorila sam kovčeg kao da zatvaram

Pandorinu kutiju i uzela ga u ruke. No, tako sam željela otići, napustiti sve i postati netko

drugi. Plastične operacije bi mi sigurno to dopustile. Koliko je teško nestati? Možda bih se

mogla priključiti i NewLife projektu i za određenu svotu novaca dobiti komplet koji se

sastojao od brisanja pamćenja i davanja novog identiteta i savršeno dizajniranog života. No,

da, morala sam se podsjetiti da za krvopije vjerojatno nemaju takve ponude. Naše pamćenje je

na žalost takvo da pamtimo svaki, pa i najmanji detalj, čak i ono što bi svim silama željeli

zaboraviti. Jedino je ludilo moglo brisati sjećanja.

Yamanashi se naklonio uzevši elektro-posjetnicu sa stola. Podigao ju je, spuštene

glave, čekajući da je uzmem, što sam i napravila uz zahvalu. Kako sam je dodirnula,

nanočipovi su već probili kroz moju kožu i odaslali impulse u moj živčani sustav, te pohranili

u moj mozak potrebne podatke.

„U redu je. Drago mi je da sam Vas imala priliku upoznati. Ako je to sve, nastavila

bih dalje svojim poslom.“ rekla sam zakoračivši već jednom nogom prema vratima.

„Nije. Sjednite.“ rekao je ugodnim mladim glasom, nimalo prijeteće, iako su me te

riječi zamrznule na mjestu.

Sjela sam na stolicu pokraj stola i čekala dok mi se um polako pretvarao u vrtlog

paničnih misli. U zraku se nije osjećala nikakva napetost, osim one u meni samoj. Nadala sam

se da je Yamanashi ne osjeća. On je ponovno pritisnuo gumb na stolu, ovaj put drugi.


~ 51 ~

„Asuka, donesi meni i gospođici Shizuoka piće.“

„Odakle znate moje prezime?“ izustila sam bez razmišljanja.

„Znam ja mnogo toga o Vama, Emiko Shizuoka, lijepa djevojčice3. Red je ako Vi

znate moje, da ja znam i Vaše.“ rekao je smireno.

Gledala sam u parkete na podu, razmišljajući. Shizuoka je bilo prezime mojih

pokojnih roditelja. Odakle ga je on mogao znati kada sam promijenila već na desetak

prezimena? U ured je ušla vampirica koju sam zajedno s još jednom susrela kada sam tek

došla ovdje. Lolita, sitne građe, u rukama je držala malu tacnu s dvije čaše s krvlju. Hayato ih

je uzeo u ruke i odmahnuo Asuki na što je ona lagano kimnula glavom i izašla van. Sjeo je na

rub stola nasuprot meni dok su mu noge visjele nekoliko centimetara od poda. Bio mi je toliko

blizu da sam osjećala njegov dah, ni topao ni hladan; pružio mi je čašu koju sam sa

zadovoljstvom primila.

„Primijetio sam da ste malo slabašni. Nemojte se sramiti, pijte. Trebat će Vam snage.“

rekao je sa smiješkom. „Imam za Vas poslovnu ponudu. U kompleksu K18S, u zapadnoj

industrijskoj zoni, zabilježeni su napadi na vampire te čak devetnaest ljudskih smrtnih

slučajeva. Za sada. Jedan svjedok tvrdi da ga je napalo nekakvo čudovište. Trebam Vas da

odete već sutra tamo provjeriti što se događa, te da me dođete obavijestiti. Ukoliko se doista

radi o nekakvom natprirodnom stvorenju, ubijte ga. Nije me briga što je, da li je stvoreno

genetskom manipulacijom u nekome laboratoriju ili je odbjeglo iz samoga Yomia4. Ubijte ga.

Privlači previše pozornosti, ne treba nam još nestanka ljudi na ovome području, ne želim da

itko sumnja u našu vrstu.“

Kimnula sam poslušno glavom, podsjetivši samu sebe na nekakvu školarku dok sluša

prodike holoprojekcije učitelja, karaktera programiranog od strane roditelja.

„Zašto ja? Kako mislite da ću sama uspjeti svladati to biće?“

„Do sada ste bili itekako pouzdani i odlično je što nemate nikakvog iskustva s

konzumacijom opijata za razliku od većine plaćenika, time ste sposobni bolje funkcionirati u

3 Odnosi se na značenje imena Emiko, koje glasi: dijete blagoslovljeno ljepotom, smiješeće dijete.

4 Yomi - po japanskoj mitologiji, podzemni svijet koji čuvaju zastrašujuća bića.


~ 52 ~

određenim situacijama. Vaš poslodavac je obaviješten unaprijed da ću Vam ponuditi ovaj

posao, ne morate se brinuti da će doći do sukoba interesa. S njime sam već mnogo puta

surađivao. Novac ide direktno Vama, ne morate ga ni sa kime dijeliti, u vezi ovoga

odgovarate samo meni i nikome drugome, nadam se da ćete ovo izvesti u najvećoj tajnosti.

Prihvaćate li posao?“

„Što ja dobivam time?“ izustila sam preneraženo, ispivši cijelu čašu s gustom

tekućinom nakon čega sam se puno bolje osjećala.

„Ukoliko budem zadovoljan vašim rezultatima, novac ćete dobiti na svoj račun,

ukoliko ga imate?“

„Da. Kada krećem? Hoću li dobiti još kakve podatke? Neću moći obaviti svoj posao

ako nemam dovoljno informacija.“

„Sutra u deset sati navečer krećete. Radit ćete s još dvoje pouzdanih ljudi, sutra ćete ih

imati priliku upoznati. Sve ostale podatke o tome gdje se nalazite te detalje o samome

zadatku, uključujući kartu industrijske zone, imate ovdje.“ rekao je pružajući mi fascikl s

manjim snopom papira.

„Je li to sve za sada?“ upitala sam suzdržano, nadajući se da će ovoga puta odgovor

biti potvrdan.

„Da, možete ići. Kontaktirat ću Vas sutra bude li potrebe. Sretno.“ rekavši to, otvorio

je vrata da mogu izaći te mi pritom prošao voštano bijelim prstima kroz kosu.

Polaganim drvenim korakom poput jedne od svojih marioneta udaljavala sam se od

zaštitara. Razmišljala sam kako bih u ovome zadatku mogla izgubiti jedino što sam imala.

Svoj život.

Kakve li ironije, njega sam u doslovnom smislu zapravo već odavno izgubila.

Hodajući, gazila sam po lomljivim porculanskim lutkama, prekrivale su svaki centimetar

poda. Izašavši iz dugačkog hodnika i otkrivši da su vrata sada otključana, brzim sam korakom

otišla u toalet. Tamo me čekao Ichiro, naslonjen na ono isto prostrano ogledalo u kojemu sam

se nedavno promatrala. Izgledao je poput izgubljenog dječaka, držeći u lijevoj ruci

porculansku lutku kovrčave kose, veličine od nekih dvadeset pet centimetara. Nikoga nije bilo


~ 53 ~

u prostoriji. Zabila sam se svom silinom u njegov zagrljaj, držeći se čvrsto za njegovo mršavo

i krhko tijelo kao da mi o tome ovisi život.

Lutka je pala iz njegove ruke uz tupi udarac kada je dotakla crvene pločice wc-a.

„Sestrice?“ šapnuo je iznenađen mojim ponašanjem, privivši me u zagrljaj.

Hoću li umrijeti na ovome zadatku? Imala sam već podosta poslova koji su se mogli

smatrati opasnima, iako bih rijetko dobila posao da ubijam, uglavnom sam bila diler svih vrsta

zabranjenih proizvoda, organa i sličnog. Iako, svota novca koji ću dobiti bila je i više nego

primamljiva. Mrzila sam ubijati pripadnike svoje vrste, to nije bilo nešto što je prirodno

zapisano u genima moje vrste, barem je to moj način gledanja na svijet. No, ovo je bilo

drukčije, nisam znala što me čeka.

Čudovište?

Demon?

Osjećala sam toplinu Ichirova tijela kako grije mrtvu ljusku mene same.

Ichiro, moj brat, moja krv.

Njegova toplina me smirivala i umanjivala strah. Kako je bio viši od mene, moja je

glava bila naslonjena na njegova prsa. Čula sam njegovo disanje dok mu se prsni koš dizao i

spuštao i pomislila kako je krhak. Baš poput leptira na dlanu, toliko mi je truda trebalo da se

suzdržim i ne stisnem šaku, jer bih ga time zdrobila. Ali, htjela sam ga zarobiti unutar svoga

stiska, imati ga samo za sebe, zaključati ga u kutiju za lutke i progutati ključ. Lagano se

nagnuo približivši mi se. Osjetila sam njegove tople usne na svojim hladnima, koje su već

izgubile svu toplinu dobivenu svježom krvi. Njegov jezik bio je vruć dok se poigravao s

mojim, bilo je teško odoljeti mu. Ne bivajući svjesna te akcije, moj očnjak je već lagano

pirsao njegov jezik, na što je sočna krv potekla niz moje grlo. Mnoštvo ugodnih bičeva stalo

je šibati moje tijelo poput pokore, posebice kada se sa njegovih usana oteo težak uzdah ugode.

„Nemoj se brinuti. Ja znam da će sve biti u redu, jaka si ti, sestrice. Idemo doma.“

rekao je tiho, gladeći mi kosu i sagnuvši se da podigne lutku s poda.

Bila je napuknuta.


~ 54 ~

Pomislila sam kako je ovaj leptir možda i htio biti uhvaćen u paukovu mrežu.

Jesam li ja onda pauk?

3.dio

Stvor

Nebo je usisalo boje poput crne rupe.

Barem se meni tako činilo. Bijelo, crno, sivo, to je bilo sve, samo u različitim

nijansama.

Zvukovi koraka gubili su se u pregustom zraku sabijenom u magli boje olova. Crno s

primjesama mutnog sivog. Hodali smo već nekoliko sati, tražeći tragove između velikih

kompleksa poslovnih zgrada. Njihova tamna glatka površina reflektirala je fragmente tmurnih

boja oko njih. Efekt zrcala stvarao je dojam da hodamo većim prostorom nego što u stvari

jest. Nije bilo nikakvog zvuka osim naših koraka. Razmišljala sam o tome što se sve događa u

tim zgradama. Kakvi ljudi u njima organiziraju sastanke, što rade? Ja, Takuma i Yori, obojica

stariji od mene, imali smo bijele plastične maske za usta, sezale su preko nosa. Nama te

maske nisu trebale, no nosili smo ih kako ne bi izazivali pozornost u slučaju da sretnemo

ljude, jer je bilo normalno da ih svi smrtnici nose na otvorenom prostoru kako bi se zaštitili od

onečišćenja zraka i moguće kontaminacije Virusom. Za brzo širenje Virusa bila je kriva moja

vrsta. Virus se širio krvlju, a mi smo ga prenosili kao što su komarci prenosili malariju, s

bitnom činjenicom da on na nas nije imao nikakvoga utjecaja. U zatvorenim prostorima nije

bilo potrebe za tim pošto je zakonom bilo određeno da moraju biti opremljene uređajima za

detekciju i uništavanje bilo kakve prijetnje nano ili mikro veličine. Veliki prljavo bijeli

kontejneri, nagurani jedan do drugoga, prepriječili su nam put – bili su to isti oni kontejneri

kakvi se mogu naći u brodskim lukama. Na sebi su imali znak prekrižene lubanje i upozorenje

na opasnost od solarnog zračenja.

„Koji je ovo vrag?“ procijedio je Takuma, motreći tamnim sitnim očima naljepnicu.


~ 55 ~

Yori je obišao kontejnere sa svih strana s kojih je to bilo moguće s obzirom da ih

nismo mogli proći. Zastao je par trenutaka promotrivši uski dio između trećeg i četvrtog

kontejnera s lijeva.

„Pogledajte.“ rekao je Yori hrapavim surovim glasom, bio je izmijenjen zbog maske

koja mu je prekrivala usta.

Približila sam mu se i ugledala tračak boje u ništavilu, jedinu boju u okolini oko nas.

Grimizan otisak ljudske ruke na metalu kontejnera, iako sam nosila masku preko nosa, oporan

i istovremeno primamljiv miris zaskočio mi je osjetila. Krv.

„Jebeš kontejnere, preskočit ćemo ih.“ rekla sam počevši se penjati po jednome od

njih.

Došla sam na drugu stranu i ugledala Takumu koji je već bio tamo. Sekundu kasnije,

Yori je skočio s gornje plohe kontejnera nama zdesna dok je njegov crni kožni kaput klepetao

oko njega. S druge je strane sve bilo potpuno isto; poslovne zgrade koje su izgledale potpuno

novo, što je i veoma moguće zbog toga što je ovdje bilo normalno da se ujutro neka građevina

počne graditi, a navečer je već završena. No, opet, izgledale su tako napušteno i prazno,

odbačeno. Hodali smo opreznim koracima slijedeći tragove krvi i mirise, pošto smo odbacili

maske shvativši da ovdje više nećemo naići na živo biće. Barem ne ljudsko.

Učinilo mi se da sam ugledala Ichira kroz stakleni prozor obližnje velebne zgrade.

„Ajmo provjeriti ima li koga u zgradi.“ predložila sam.

„Može, nije kao da imamo ikakvog drugog traga, došli smo u slijepu ulicu što se naše

potrage tiče, barem za danas.“ složno je odgovorio Yori.

Takuma nije rekao ništa, već je samo bez riječi krenuo za nama. Prišla sam sivim

metalnim vratima zgrade sigurna da će biti zaključana, no dočekalo me iznenađenje. Bilo je

otključano, točnije brava i kvaka bile su razvaljene kao da je netko provalio. Ušavši u

prizemlje zgrade zapuhnuo me miris svježe krvi iako njenog grimiza nisam vidjela. Bio je

mrak. Bacili smo pogled na ogromno i podosta prazno prizemlje. Približili smo se liftu

zaključivši da je sigurniji od stepenica, ukoliko naravno uopće radi. Takuma je stisnuo gumb

da ga pozove. Čekali smo u neizvjesnosti. Trenutak kasnije pojavilo se narančasto svjetlo,


~ 56 ~

pokazalo nam je da se dizalo upravo spušta s petoga kata. Ušli smo unutra i ja sam pritisnula

gumb za peti kat pitajući se koliko još minuta imam dok ne umrem.

1...2...3... 4...

I konačno je zasvijetlio broj pet.

Vrata su se otvorila otkrivši široki hodnik u kojem su se slijeva i zdesna nalazili

maleni uredi. I tu je vladala potpuna tama. Nisam nigdje mogla naći sklopku kako bih upalila

svjetlo. Možda je to i bolje. Možda možemo iskoristiti svoju prednost da vidimo u mraku iako

ne savršeno, nadajući se da to biće koje tražimo nema tu sposobnost.

Možda.

Takuma je otišao provjeriti kompjutere jer je bio stručnjak za njih. Mogli bi barem

saznati kome pripada ova zgrada i koja je njena svrha. Osjećala sam kako mi je svaki mišić u

tijelu napet, spreman za borbu. Yori i ja smo nastavili dalje, promatrajući vlastite odraze u

staklu s obiju strana. Najednom, kao da je nešto proletjelo kroz tu sliku. Yori i ja smo se

pogledali; oboje smo to vidjeli. On je izvadio pištolj iz džepa i krenuo naprijed, a ja sam otišla

po Takumu vidjeti da li je što otkrio i reći mu da smo vidjeli nešto sumnjivo i da bi trebao

poći s nama.

„Emiko.“ pozvao me tihim glasom, no istovremeno dovoljno glasnim da bih ga čula.

Prolazila sam pored velikih stakala, u njima se zrcalio Ichirov odraz, stajao je mirno

poput nadgrobnog spomenika; činilo se kao da niti ne diše, samo nas je promatrao.

Ekran računala bio je upaljen. Crna slova titrala su na bijeloj pozadini. Pisalo je

Synthetic Kiss projekt.

„Nalazimo se u tvrtki koja se bavi proizvodnjom ove droge.“ Takuma je šapnuo

zgroženo. „Pogledaj što sam još našao.“

Otvorio je foldere s naslovom 'Obustavljanje projekta odgođeno.' Ispustila sam zgađen

uzdah s usana. Slike na kompjuteru bile su odvratne. Prikazivale su svakakve stvorove,

potpuno fizički izobličene - izgledali su toliko groteskno da nisam shvaćala kako takvo što

može biti stvarno.


~ 57 ~

Da Bog postoji, ne bi dopustio da se takvo što ikada rodi. pomislila sam.

„Koji je ovo vrag?“ izgovarala sam dok mi je cijelo tijelo protresao drhtaj.

„Ne piše. Možemo samo nagađati. Možda ljudi na kojima su testirali drogu. A možda

su to nuspojave pri konzumaciji. Ili nešto treće...“ rekao je s neprikrivenom odbojnošću.

„Kako su uopće dobili odo...“

Tu mi je rečenicu prekinuo mukli zvuk na koji smo se ja i Takuma stresli. Jedna jedina

misao bila mi je u glavi.

Yori.

Otrčali smo naprijed napuštajući dio s pregradom ograđenim uredima i došli u hodnik

gdje su bile radne prostorije ljudi koji su očito imali malo bolje pozicije na ovome odjelu.

Izvadila sam pištolj iz džepa i držala ga grčevito u ruci. Vrata su od jednog ureda bila lagano

odškrinuta; osjetila sam miris krvi. Nisam se mogla suzdržati da ne pogledam u Takumin vrat,

njegova žila kucavica me je pozivala da zarijem zube u njega i otmem mu barem dio te

dragocjene tekućine. Pogledi su nam se susreli, očito je intenzivan miris imao i na njega isti

utjecaj.

Otvorivši vrata naišli smo na blijedu priliku Yorija, nasmrt izgrebenog. Njegovo je

tijelo bilo podijeljeno u par uzdužnih komada – izgledao je kao da ga je nekakav stroj

razrezao. Sve je bilo puno krvi koja mi je mutila osjetila. Preostalo oko gledalo je u strop,

izraz lica bio mu je sleđen u smrtnome strahu. Nije bilo šanse da ijedan vampir preživi ovoliki

gubitak krvi.

„Mrtav je…“ rekao je Takuma mirno kao da to nije bilo dovoljno očito.

„Ja odustajem. Odlazim odavde, ovo je... je jednostavno pre-vi-še za mene!“ rekla sam

dok su mi sviješću pretrčavale misli koje su u sebi nosile fotografije svih onih stvorova s

računala.

Zapitala sam se jesu li bića sa slika to učinila. I hoće li to učiniti i nama. Htjela sam

smjesta potrčati, no strah me paralizirao. Osjećala sam kako su mi se noge stopile s podom.


~ 58 ~

„Onda idi slobodno bez mene, jer ja ostajem, ne namjeravam ići nedovršenog posla.“

izrekao je vadeći katanu iz tanke futrole koju je imao zakačenu za remen koji mu je visio

preko ramena.

Razmišljala sam koliki dio moram proći da bih došla na sigurno. Lift, prizemlje, sve

one ulice kroz industrijsku zonu. Stresla sam se, nisam mogla naći hrabrosti da odem sama.

Tko zna koliko tih bića vreba uokolo.

„Dobro, ostat ću, došli smo zajedno i otići ćemo zajedno. Jako mi je žao zbog Yorija,

znam da ste već godinu dana radili zajedno.“ rekla sam.

„Zato se moramo potruditi da mi preživimo. Jer ako nas dvoje stradamo, bit će ti još

više žao.“ odvratio je hladnokrvno zavirujući u nezaključane urede.

Idućeg trena, stvor se odvojio od bijeloga stropa poput jo-joa ispuštenoga iz ruke i

skočio na Takumu koji se pokušavao obraniti katanom. Uspio ga je šutnuti nogom, no stvor

mu je izbio oružje iz ruke, ugrizavši ga. Pištolj mi se tresao u ruci.

„Upucaj ga!“ zavikao je Takuma s drugog kuta prostorije.

„Pohmozi mi.“ rekao je stvor izobličenim glasom i tužnim očajnim očima.

Zateturala sam par koraka unazad bivajući potpuno zatečena. Balerina – marioneta

utrčala je u prostoriju u svom rapsodičnom plesu. Umjetni željezni zglobovi škripali su dok su

se trljali o drvene udove. Konci kojima je bila vezana otpustili su se sa stropa i počeli petljati

po meni dok se ona vrtjela. Uznemiravalo me što nisam znala koja strana tijela joj je prednja a

koja stražnja. Čudne li misli. Uskoro su mi ruke bile potpuno zavezane nitima, a marioneta se

samo objesila na mene poput djeteta uz majčinu suknju. Pištolj u ruci postao je beskoristan,

jednako bi bilo i da sam imala običan cvijet u njoj.

„UPUCAJ GA!!!“ ponovno je zavikao Takuma.

„Ha... Molim?“ bilo je sve što sam uspjela reći dok su mi tijelo prožimali drhtaji šoka

kao da sam spojena na struju.

„Pomohhgzite mi. Ja hhvam ne želikkm naghuditi. Pohhmoć.“ grgljalo je biće kroz

izobličene glasnice.


~ 59 ~

„Jebem ti kibernetičku mater koja te okotila, hoćeš li ga već jednom upucati?!?“

Osjećala sam kako mi je strah paralizirao udove. Ovo biće je bilo razumno. Stajalo je

deset koraka od nas, pod njegovim nogama bila je Takumina katana. Zašto nas ovo biće pita

za pomoć?

Možda nije zlo. Kako ubiti nešto što nije zlo i što te bespomoćno preklinje za pomoć?

Kao da ubijaš bebu. Ali Yori... Je li ovaj stvor odgovoran za njegovu smrt? Samoobrana?

Koji mi je vrag?!? Zašto oklijevam?!

Moj mozak nije mogao više procesuirati toliko informacija upletenih u moralnu

mrežu. Biće je bilo humanoidnoga oblika, sive kože, tek sam sada uočila da na sebi ima krpe.

Izgledale su kao ostaci odjeće. Stajalo je četveronoške, na leđima je imalo izrasline, podsjetile

su me na krila.

Ne, nije moguće, pomislila sam dok su mi kroz glavu prolazile slike prelijepih anđela

koje sam viđala na svodovima crkvi.

Ovo je okrutna šala genetike, mora biti. A oči, te strašne oči. Bile su potpuno bijele,

podsjetile su me na oči djevojke koja je konzumirala Synthetic Kiss u klubu. Je li moguće?

Droga je bila nova, prvi put proizvedena tek prije tri godine. Zar su ovo nuspojave? Moj um je

vrištao u agoniji, ruka u kojoj sam držala pištolj sve je više drhtala.

„Pomghozi mi molkhim te. Bilo thko. Pomoć.“ grgljalo je biće, izgledalo je kao da se

muči dok izgovara te riječi.

Tada sam ih vidjela – biće je imalo vampirske očnjake i ugledala sam tetovažu, nije mi

bilo jasno zašto je prije nisam primijetila. Strašna činjenica prodrla je u moj um poput

injekcije. Pala sam na koljena osjećajući da plačem.

Jedan dio vampira kroz stoljeća jednostavno otvrdne, i izgubi sve emocije. Kažu da je

to neizbježan proces koji se svima dogodi prije ili kasnije, zaštitni mehanizam mozga koji nas

štiti od ludila. Ja nažalost još nisam otupjela svoje emocije. Zato su me ovakve stvari užasno

pogađale, no i dalje sam se nadala da ću se jedne noći probuditi i shvatiti da više ništa ne

osjećam. Drugi dio mene bio je u strahu da se to neće dogoditi, i da će se moje već postojeće

ludilo rasplamsati. Možda je problem u tome što se i dalje ne mogu riješiti osjećaja i sjećanja

na Ichiroa. To bi objasnilo zašto su halucinacije koje uključuju njega češće od svih drugih.


~ 60 ~

Iako sam ja na neki uvrnuti način duboko u sebi znala da on nije samo privid, već nešto više.

Što točno, nisam znala. Duh? Projekcija? Demon? Što god on zapravo bio, objeručke sam ga

prihvaćala.

Grčevi su mi prolazili licem; plakala sam bez suza koje već dugo nisam imala. Ne

mogu opisati koliko je grozan i strašan osjećaj ugledati biće, pripadnika moje vrste u tako

izobličenom stanju, znajući da ne bi smjelo tako izgledati. Izgled tog stvora u meni je izazivao

isti onaj osjećaj koji nastaje u ljudi kada po prvi put ugledaju drugoga čovjeka bez udova ili

fizički deformiranog tijela.

Znači li to da netko ima moć i mene učiniti takvom???

Sekundu kasnije, Takuma mi je oteo pištolj iz ruke i ispalio iz njega niz elektro-

plazmo-hitaca, sve dok od stvora nije ostala samo masa mesa na podu. Tada mi je vratio

pištolj. Osjećao se miris paljevine i krvi. Vampirske krvi.

„Zašto si to učinio? Biće nije bilo zlo! Tražilo nas je pomoć!“ zavikala sam ustajući sa

poda.

„Reci to Yoriju. Nije ni on bio.“ rekao je ustavši i krenuvši prema liftu.

Krenula sam i ja za njim razmišljajući čiju da stranu odaberem u ovome ratu. Da li da

pomognem stvorovima i zataškam sve što sam čula i vidjela i zaustavim tu užasnu

nehumanost ili da proširim skupa s Takumom vijest, uzmem novac od Hayatoa i odem iz

Tokija? Ako ubijem Takumu, on neće moći reći što se dogodilo. I stvorovi će moći dobiti

svoju osvetu, uništiti proizvođače Synthetic Kissa. Ali opet, da li je to doista ono što želim?

Ichiro je u tišini ušao za nama u lift obujmivši me jednom rukom oko struka i

utisnuvši mi glasan poljubac na vrat. Odluka je bila na meni i morala sam je donijeti u roku od

sat vremena.

Pištolj je i dalje bio u mojoj ruci.


~ 61 ~

Damir Stojak, 29 godina.

Počeo je s pisanjem prije skoro dvije godine. Vježbao je s pisanjem bloga te nastavio s

kratkim pričama. Imao je sreće pa mu je prva napisana priča završila na pobjedničkom

mjestu jednog natječaja, a druga među finalistima. Nada se da će biti još i bolje ubuduće.

Vjeruje u sebe jer ne vidi drugu opciju. Voli pisati. Kada piše uvijek ima svaki trenutak priče

u svojim rukama. Priča pršti životom, a završava tek kada je zauvijek napusti. Ne voli

preveliko uzdizanje velikana književnosti kao nedostižnih bogova. Nekada su i oni bili nitko, s

papirom pred sobom i olovkom u ruci. To je njegovo mišljenje. Svoj posao, kao i studij,

smatra nebitnim. Ne vidi sreću u tome. Živjet će do kraja u mašti.

EMERIK

Uzvici su prodirali kroz zidove, rušili tišinu i zakopali se duboko u duše onih koji su ih čuli.

„Ne, ovo se ne događa, ovo nije stvarnost,“ govorio je Emerik grcajući u suzama. Nadvio se

nad tijelo Ursule, žene koju voli, i prolijevao najiskrenije suze svog života. Svaki čovjek ima

vlastiti svijet u glavi, Emerikov svijet urušio se sve do posljednjeg puta koji ga vodi izravno do

ludila i užasa.

„Čime sam zaslužio ovakvu kaznu? Zašto ona leži ovdje, a ne ja?“ pitao se Emerik dok je

nježno micao vlasi s njenih obraza. Kada bi mogao, zaustavio bi rijeku krvi koja teče iz

njenog tijela. Nadmudrio bi smrt i prevario vrijeme samo za njen spas. Silina rastućeg bijesa

rastopila mu je dušu, doslovno je ishlapila iz njega. Emerik nije ništa više od izgorjele čahure.

Negdje u vremenu sva ljepota mora umrijeti, ovaj put su njeni cvjetovi okrutno istrgani.

Emerik koji je rođen kao posrednik dvaju svjetova poznavao je duboko u sebi mnogo načina

kako vratiti život, no nijedan nije bio dovoljno moćan vratiti srce, osmijeh i toplinu Ursule.

Nije bio spreman žrtvovati bilo što njeno, ali je bio spreman zakoračiti s njom u noć. Svaki

otkucaj srca dao mu je do znanja kako ništa nije stalo, Emerik mora izvršiti ritual prijelaza.


~ 62 ~

Put žara

U bezvremenskom svijetu

Oboje smo slijepi

Noć ne prolazi

Zvijezde ne nestaju

Žena moje prošlosti

Zarobljena u mom srcu

Ali moram napustiti

Tu bolnu prošlost

Većina ljudi posjeduje prirodno znanje koje im pomaže u prijelazu iz međusvijeta u svijet

mrtvih. Ipak, mnogo ih ostane u međusvijetu ne želeći prihvatiti smrt, oni su duhovi čije duše

izgaraju dok u potpunosti ne nestanu. Takvu sudbinu ne želi nikome, najmanje svojoj Ursuli.

Bijelom kredom povukao je zatvoren krug oko kreveta, unutar kruga iscrtao sedam simbola

nebeskih zaštitnika i šest simbola gospodara pakla. Po vanjskoj crti ispisao je njeno i svoje

ime, kao i poruku njenoj duši.

„Otvori oči ljubavi moja, doći ću k tebi u noć.“

Emerikovo srce preskočilo je veliki broj otkucaja kada je osjetio prisutnost duha u sobi.

Odmah je provjerio sve postupke rituala koji očito nije uspio. Ursula je ostala ovdje s njim,

promatrajući ga s druge strane. Nije ga mogla napustiti, nije ga htjela zaboraviti. Emerik je

ispružio ruke kako bi je dodirnuo negdje oko sebe u ništavilu.

„NE, ovo nije pravilno,“ govorio je Emerik gorkim osjećajem.

Ples na putu žara

Kada sam prestao sa zapitkivanjem

O smislu života

Ponovo sam ga pronašao u njenom osmijehu

Ako te ljubav čini potpunim

Molit ću se svaki dan

Da njena duša nikad ne bude sama


~ 63 ~

Gotovo panično proširio je ritual još jednim simbolom, zatražio je prisutnost najvišeg vladara

donjeg svijeta. Sad kada su sile svjetlosti i tame izjednačene, mogao je iznijeti svoju želju u

nadi da će biti ispunjena. Hitro je izgovarao potrebne riječi.

„Prizivam onoga koji nije rođen. Koji je stvorio zemlju i nebo. Koji je stvorio dan i noć.

Svijetlost i tamu. Koji je stvorio čovjeka da voli i mrzi drugoga. Čuj me!

Neka me svi duhovi čuju, oni koji su u vatri, oni koji lebde u zraku i oni pod zemljom. Neka

svako božje čudo i čarolija bude moja u ovom trenutku.

Prizivam strašnog i nevidljivog Boga, koji obitava u praznini duha. Zapovijedam ti, ispuni mi

želju!“

Emerik je od iscrpljenosti pao na koljena, zatim u duboki san. Samo nekoliko minuta kasnije

probudio se s neugodnim saznanjima. Ovaj put ritual je uspio. Ovaj put je i njegova duša u

opasnosti, ukoliko ne uspije pronaći mnogo crnju dušu. To će biti dar vladarima podzemlja,

uz njegov život. Potraga je mogla započeti. No, gdje? U sobi Emerik nije mogao pronaći

tragove koji bi ga vodili dalje od nje. Sve je bilo na mjestu, osim tragova smrti, sve je bilo isto

kao kada ju je napustio.

Očima smrti

Ugodan zatvor riječi koje nisam izgovorio

Razmišljajući o njihovom smislu

Jedna stvar postala je jasna

Nije bilo nade za nas dvoje

Zašto sam uopće vjerovao

Uvidjevši da je iscrpio sve mogućnosti te da mu ništa drugo nije preostalo, odlučio se za ritual

posljednjeg puta. Protivio se tome jer nije znao hoće li moći podnijeti viziju koju će taj ritual

izazvati. U očima svoje voljene žene, Emerik će ponovo umrijeti. Vlasi nježne smeđe kose

pretvorile su se u gusti dim pa zatim u viziju užasa. Iz crne magle je izišao, nije se obazirao na

bol koju nanosi. Tražio je što je mislio da je njegovo, da mu je oteto. Cijeli svijet je u krivu,

on je u pravu. Ursula nije bila žena koja bi prihvatila takvu istinu, nego joj se svim snagama


~ 64 ~

odupirala. Rukama, nogama i zubima borila se za danas i sutra. Trgao je sve s nje poput

bijesne životinje, gladan za bogatstvom uzeo je što je htio, a htio je više. Sve do kože, mesa i

kosti poželio je za sebe. Nesretna oštrica utihnula je sav otpor, rijeka krvi više nije mogla

isušiti. Zadnjim uzdahom podigla je pogled, ugledavši lice sudbine posljednji put svojim

očima. Bilo je to njoj dražesno lice, jedino koje je voljela gledati. Kako je došao, tako je i

nestao, u crnoj magli, s Emerikovim licem. Vizija je bljedila, tuga i bijes su je naslijedili.

Vidio je smrt i bol, ali ne i lice crne duše. Kako su te slike užasa još uvijek bile svježe i

prolazile Emeriku kroz glavu, mogao je vidjeti kariku nasilno otkinutog medaljona. Našao ju

je ispod ormara, sada je znao što mora činiti.

Spojeni svijet

Shvatio sam da je njen razlog ostanka

Bio isti kao i moj

Ovo je bio dom

Ovo je bilo utočište

Ovo je bio raj

Na Emerikovu sreću, otpala karika lančića koji je držao medaljon nije bila prevelika. Progutao

ju je. Oko sebe povukao je polukrug i nacrtao simbole zajedništva, dobro pazivši da ih ne

dovrši.

„Prizivam onu iz koje je svijet nastao. Koja je stvorila sjeme. Koja daje život. Neka me čuju

njeni potomci, neka mi ispune želju. Zapovijedam im da dovrše što treba biti dovršeno, da

spoje što treba biti spojeno!“

Ponovo su ga mračne sile poslušale. Krug i simboli bili su dovršeni. Sudbina će Emerika

odvesti do lančića kojemu karika pripada. Nadao se da je još uvijek u vlasništvu čovjeka iz

magle. Gdje god da se nalazi, Emerik će sa sobom dovesti smrt.

Sada je on čovjek prodane duše sa samo jednim smrtonosnim zadatkom. Pronaći čovjeka koji

mu je urušio svijet i nanijeti mu tisuću puta veću bol. Tada još nije znao kakva će to bol biti.

Veća bol od njegove bila mu je nezamisliva. No, uz bijes koji bukta u njemu dozvat će tu bol

izvan svih granica.

Njegov put užasa vodit će ga ravno k čovjeku koji mu je to načinio.


~ 65 ~

Emerik je odbacio sve ono što je nekad bilo dobro u njemu, što je bila srž njegove osobnosti,

kako bi mogao biti izvršitelj najviše kazne.

Izišao je iz sobe i uputio se u nepoznato. Teturao je ulicama poput lešinara. Nije se obazirao

ni na koga, čekao je da ga sudbina odvede do odredišta. Stao je ispred stare kamene zgrade.

Nekadašnjeg lučkog skladišta. Na tabli se nalazilo ime tvrtke - „Fredi uvoz/izvoz.“ Kroz

velika staklena vrata mogao je vidjeti tri lika u zadimljenom prostoru. Emerik je bio spreman

suočiti se sa sudbinom.

Sitne duše

Obavijena bijelom svjetlošću

U haljini namijenjena ovom danu

Bila je to ona, ali i usamljen netko drugi

Možda će ostati sama neko vrijeme

Tamo na drugoj strani

Prije ulaska, znajući što ga očekuje, morao je poduzeti nešto kako svojim daljnjim postupcima

ne bi zacrnio svoju dušu. Emerik je vrlo oštrim skalpelom pažljivo urezao simbol žrtvovanja

na oba dlana. Životi koji će završiti u njegovim rukama bit će žrtvovani. Skriveni od njegove

duše.

„O smrti, slavne smrti. Zaštitite me. Jedan sam od vas. Molim vas, pokažite mi put kako bih

savladao svoje neprijatelje. Duhovima večeras ne trebaju svijeće. Oni dolaze u svjetlu, s

vatrom u očima. Nosim tamu u svom srcu. Gledajte u tamu slijepim očima. Danas ništa ne

vidite.“

Emerik je zakoračio u prostoriju ispunjenu dimom cigareta te odmah na stolu uočio Ursulin

medaljon. Tri lika i dalje su nepomično sjedila. Pažljivo su ga promatrali, očekujući trenutak

ispuštanja bijesa.

„Ovaj medaljon, odakle ste ga uzeli?“ Emerik je uzeo medaljon u ruke i nježno prstima

prelazio preko njega.

„Tko ti je dozvolio da ga uzmeš, prijatelju? To je dar moje bake!“ Glasno su se nasmijali.

„Zanimljivo, kladim se da je pripadao mojoj dragoj ženi. Pitam još jednom, odakle ste ga


~ 66 ~

uzeli?“ Emerik je polako gubio kontrolu nad sobom, krv mu je curila niz prste i kapala na

pod. Čvrsto je stisnuo šake.

„Ah, misliš na taj. Duboko se ispričavam. Jedna vrlo ružna i smrdljiva osoba ga je za sitniš

ostavila ovdje. Vjerojatno ga je uzeo tvojoj kurvi kada je izišao iz njezinog kreveta. Imao je

neki čudan izraz na licu. Zadovoljan. Očito mu je tvoja žena ispunila pokoju želju.“ Ovaj put

nije bilo smijeha, situacija je bila napeta. Emerik je ubrzanim korakom došao do prvog lika i

svom snagom udario ga u glavu, lice mu je smrskao gotovo do neprepoznatljivosti. Njegove

partnere paralizirao je strah. Prije nego li su reagirali Emerik je prišao drugom načinivši mu

isto. Treći lik drhteći je izvukao pištolj ispalivši metak na Emerika. Pištolj mu je ispao iz ruku

ugledavši Emerika koji je nalikovao demonu smrti. Bol od metka probudio je najdublji bijes u

Emeriku. Zaskočio je nesretnog strijelca poput zvijeri iz mitova, čistom snagom otrgnuo mu

je ruke i bacio tijelo u kut. Prekriven krvlju, no još uvijek pri svijesti, taj nesretni lik nije

mogao ništa drugo nego nadati se brzoj smrti. Emerik mu je prišao, nagnuo se nad njegovo

tijelo. Prstima mu je prelazio preko lica prije nego što ih je silovito zabio u oči i izvadio ih.

Sve što je ostalo živo nakon Emerikovog krvavog pohoda bile su oči u njegovim rukama.

Toliko žive da se još uvijek mogao vidjeti odraz straha u njima.

Obilježavanje

Volim njeno lice kada je sretna

Kada je čvrsto držim

Kada je učinim tužnom

Kada promatramo zvijezde

Kada šapućemo riječi ljubavi

I čak kada smo odvojeni

S očima koje su vidjele lika iz crne magle imao je sve što mu je bilo potrebno. One će ga

odvesti do njega. Emerik je sjeo u lokvu krvi, zatvorio oči i prisjetio se potrebnih riječi.

„Neke stvari oči ne zaboravljaju. A drugi ne mogu oprostiti. Tražim pomoć da uništim svoje

neprijatelje. Tražim ubojicu svoje žene. Osvetu za njenu besmislenu smrt. Bez obzira koliko

dugo trajalo i kako je teško. Želim osvojiti ono što je osvojilo mene.“

Bez oklijevanja i gađenja Emerik je progutao oči. Ubojica je obilježen, a svijet će se nagnuti


~ 67 ~

dok ih ne spoji. Emerik je ponovo krenuo na put no, sada se ipak obazirao na osobe koje

susreće. Htio je što prije vidjeti lice tog prokletog čovjeka koji mu je oduzeo sve. Nije znao

gdje se nalazi. Prolazio je ulice ne gledajući njihove nazive niti kamo ga vode. U jednoj

mračnoj ulici osjetio je nelagodu, kao da ga netko promatra.

„Krivo radiš, zlo činiš,“ promrmljala je stogodišnja starica. Izgledala je kao da ju je smrt

zaboravila. Sićušna u svojoj pojavi.

„Ako mi ne možeš pomoći, nemoj me ni učiti,“ Emerik je znao da je ovo daleko od dobroga.

Nije htio stati.

„Zbog snage mladosti i bijesa misliš da nema drugoga puta, drugačijeg života. Prestani hraniti

tamu!“ govorila je starica uznemirenog glasa.

„Što ti znaš o tome? Dugo si već mrtva,“ branio se Emerik od istine.

„I drskosti ti manjka. Ti si kriv. Sada se nauči živjeti s time. Oprosti i budi slobodan. Zar se ne

sjećaš melodije, sigurno si je nekad čuo?“ Bila je u pravu, no Emerik već dugo godina nije

čuo tu melodiju. U mladosti bi, svaki put kada je zakoračio u nepoznato, u sebi oslobodio

melodiju duša. Ta je melodija govorila o sreći koja nas očekuje ili o stravi koja će nas obuzeti.

Emerikom je zavladala buka ljudi, životinja i strojeva koja je tu melodiju učinila tihom i

neznatnom.

„Oprostite, čovjek koji stoji pred vama nije više ono što je nekad bio. Ovo je nakaza nasilja i

smrti, krvi i vatre. To sam odabrao i to ću ostati do kraja.“

„Ti si poput svih ostalih crnih duša, nisi u stanju shvatiti svoju ulogu sluge zla,“ starica je te

riječi izgovarala nekim tužnim, ali konačnim glasom.

„Što ako kažem da nisam poput drugih? Ne igram ulogu u nečijoj igri, tako ni u vašoj. Vi ste

samo sitna prepreka na mom putu. Neću odustati od sebe, niti od svojih uvjerenja, niti od

Ursule! Hoćete li mi vjerovati?“ Emerik je nakon tih svojih snažnih riječi ostavio staricu iza

sebe, usamljenu u mislima. Svaki daljnji korak bio je poput uboda igle u kožu, njegovo tijelo

nestrpljivo je očekivalo ono što slijedi. Taj osjećaj koji je pomalo nalikovao seksualnom

uzbuđenju izazvao je sram u Emeriku.

Slučajni dodir ramenima s prolaznikom naglo je probudio Emerikova uspavana osjetila.

Eksplozija izazvana nadražajem kože širila se mesom i kostima, sve do srca. Ovo je taj

trenutak, sudbina je spojila što treba biti spojeno. Lik iz crne magle upravo je prošao pored

Emerika. Njegova pojava nije bila nimalo očekivana, unatoč viziji. Bio je to čovjek sitne

građe, slabašan i prljav. Nije bilo teško pratiti njegov spori hod, iako je izgledao besciljan. U

mračnoj ulici, daleko od tuđih očiju, Emerik je zaustavio čovjeka iz magle. Pred njegovim


~ 68 ~

očima zatražio je prisutnost vladara oba svijeta. Gornjeg i donjeg. Svoje tijelo obilježio je

njihovim krvavim simbolima.

Žrtva na putu žara

Kada osjetim njen miris kako mi se približava

Miris koji mi dopušta da ponovo dišem

Odjednom se pojavi

U obliku stvarnosti pred mojim očima

Nije bilo vremena dodirnuti se rukama

„Prizivam vas sve da prisustvujete mojoj žrtvi. Neka tama nadvlada svjetlom. Neka svjetlo

proizađe iz tame. Darujem vam crnu dušu, za uzvrat zahtijevam ispunjenje svoje želje.

Darujem vam svoj život, svoje tijelo. Zapovijedam vam sada, ovdje i zauvijek. Ispunite mi

želju!“

Lik iz magle, zatočen onime što vidi, stajao je nepomično uz kameni zid. Znoj straha širio je

svoj smrad posvuda oko njega.

„Molim Vas gospodine, nemojte me ubiti. Nedužan sam, molim Vas za milost.“ Grcao je te

riječi kroz suze.

„Dani milosti su prošli, danas će tvoja krv biti prolivena,“ Emerik nije bio čovjek koji

izgovara jalove prijetnje. Promatranjem tog bijednog lika u Emeriku je izbila bitka izazvana

riječima starice i bezvrijednosti žrtve. Lik koji stoji pred njim nije vrijedan zaprljati lijepe

uspomene na Ursulu. On je nitkov. Štoviše, taj lik predstavlja najniže od društva, njegova

smrt bila bi čak i korisna. Vjerojatno nema osobe koja bi pitala za njega ili naprosto pomislila

na njega. Taj lik je već sada mrtav. Sudeći po njegovoj vanjskoj pojavi to je već jako dugo

vremena. Emerik je zastao nekoliko koraka ispred lika iz crne magle.

„Opraštam ti što si mi učinio, nisi bio svjestan boli koju nanosiš. Opraštam sebi što sam

također bio slijep.“ Emerik je prolijevao suze dok je prešao posljednja dva koraka do lika iz

crne magle zabivši mu desnu ruku u trbuh.


~ 69 ~

Život bez života

Ponekad sam mislio

Kako smrt nije strašna

Tada sam ponovo čuo njen glas

U svom srcu

Tako sam složeno i smiješno biće

Poput vruće metalne oštrice Emerik se urezivao kroz tijelo žrtve. Kretao se toliko sporo da je

mogao osjetiti svaki nalet boli koju je izazivao.

„Neka ti život bude vječan, u čast takvom životu uzimam ti pluća. Nikad više nećeš udisati

svježi zrak,“ Emerik je iz otvorenog tijela lika iz crne magle izvadio krvava pluća koja su se u

sljedećem trenutku pretvorila u crni dim i zatim nestala.

„Uzimam ti srce, nikad više nećeš osjetiti snagu njegovog otkucaja ili krv u venama.“ Izvan

tijela i srce je nestalo u crnom dimu.

„Uzimam ti jezik, nikad više nećeš okusiti slatkoću života.“ Nasilno trganje jezika nije nimalo

bio lijep prizor, bolan sigurno jest.

„Uzimam ti oči, nikad se više nećeš obradovati bojama i ljepoti žena.“ Kada bi netko mogao

vidjeti prizor koji je Emerik priredio ne bi ga ostavilo ravnodušnim. Ovo je pakao u kojem se

žrtvovanje događa, odvojen dio svijeta.

„Uzimam ti kožu, nikad više nećeš osjetiti toplinu ljubavi na sebi.“ Ako je dosadašnji prizor

bio okrutan onda je sadašnji prešao sve granice. Skidanje kože sa živog bića izuzetno je prljav

posao. Um se od toga ne oporavlja.

„Živi i truni sada u svijetu sjena, tvoji grijesi su oprošteni.“ Krvavo tijelo ostalo je ležati u

vlastitoj lokvi svježe krvi dok je Emerik napuštao mjesto žrtvovanja. Trčao je, što je brže

mogao, do sobe gdje se nalazila Ursula. Teško je nosio slike pakla sa sobom. Prilikom ulaska

u sobu osjetio je veliko olakšanje. Uz Ursulu, pakao u njegovoj glavi nije tako strašan.

Prizivanje noći

Lijepe uspomene lako se zapečate

Nježno, bez dodirivanja zaboravljam ih


~ 70 ~

Moram krenuti dalje

Moram biti gdje bih trebao biti

Iako ću biti usamljen

Moram krenuti dalje

Emerik je nježno dodirivao svoju Ursulu posljednji put rukama, u ovom svijetu. Prisjećao se

radosnih trenutaka zajedničke prošlosti. Njegov osmijeh bio je kao posmrtna maska.

Benzinom je natopio krevet u koji se legao pored Ursule. Vatra je nezaustavljivo buknula i

zarobila njihova tijela. Ležao je začahuren ugodnim osjećajima dok se njegova koža topila.

Misli o tome kako će uskoro ponovo biti zajedno držale su bol ispod granice vrištanja. U

zaigranom plamenu žuto-crvene boje nestale su dvije duše u noć.

laboratorij fantastike 3

Documents