goran bojic - odredjenje fantastike
TRANSCRIPT
Goran Boji}
Odredjenje fantastike
(prvo poglavlje iz magistarskog rada
odbranjenog 1985. godine)
Kad danas pomenemo jedan od kljucnih pojmova knjizevne prakse fantastiku
cini nam se da intuitivno dobro razumemo o cemu se radi. Medjutim, sude}i bar po
stanju u teoriji knjizevnosti, varamo se, jer postoji vi{e odredjenja ovog pojma, od
kojih su neka po svojim posledicama i direktno protivrecna. Zato bismo zeleli da u
ovom radu izlozimo neke uspelije definicije fantastike, da ih podrobno razmotrimo i
na kraju iznesemo jedno re{enje koje }e, nadamo se, uspeti da ih poveze i dodeli
terminu fantastike znacenje koje }e odgovarati stanju u savremenoj knjizevnosti.
Slozi}emo se na samom pocetku da je za teoriju knjizevnosti fantastika (ili
fantasticna knjizevnost), zanr, to jest, u najjednostavnijem znacenju ovoga pojma,
skup knjizevnih dela koje povezuju izvesne zajednicke osobine. S obzirom da su
zanrovi specificno knjizevne pojave, smatramo da ih treba definisati preko specificno
knjizevnih kategorija. To }e biti i osnovni metodolo{ki princip ovog rada, s tim {to
nikako ne odbijamo i izlazak u vanknjizevni kontekst, bez cega ne bi moglo biti
potpunog razumevanja knjizevnosti uop{te, pa ni predmeta kojim se ovde bavimo.
Prvobitna etimologija reci fantastika je mitolo{ka. Fantaz je bio brat Morfejev,
jedno od sporednih bozanstava, zaduzen da u snu pokazuje ljudima prijatne stvari. U
savremenom srpskohrvatskom jeziku, osnovno znacenje strane reci fantastican je:
"koji je postao cistom delatno{}u ma{te, bez obzira na stvarnost"1
Kao {to }emo videti, u teoriji knjizevnosti termin fantastika upotrebljava se u
znacenju koje neposredno proizilazi iz navedenog. Naime, gotovo sva razmi{ljanja o
fantastici polaze od premise da ona sadrzi ne{to cega u stvarnosti nikako nema. Na
ovom zakljucku i ostaje odredjenje koje o fantastici govori kao o zanru u kome se
pojavljuju natprirodni dogadjaji ili bi}a.2 Ovo bismo shvatanje mogli nazvati
zdravorazumskim, da se ono ne nalazi i u nekim enciklopedijama (npr. Petit
Larousse). Po na{em mi{ljenju, ova definicija istice potreban, ali nikako i dovoljan
uslov da se o fantastici radi. Ona, pored toga, otvara i jedan u teorijskom pogledu
neugodan problem. Uzmimo, npr, Ilijadu. Spada li ona u fantastiku samo zato {to se
u njoj pojavljuju bogovi? Te{ko da bismo to mogli tvrditi. Ovaj ep je toliko u sferi
realisticnog, cak svakodnevnog, da je posluzio kao jedan od najcvr{}ih temelja za
formulisanje teorije mimezisa. Nesporazum nastaje, u stvari, zbog anistorijskog
tretiranja natprirodnog. Ono {to natprirodnim nazivamo danas, nije moralo isto biti
ocenjeno nekad. Tako su u Homerovo doba bogovi bili smatrani delom sveta, isto
toliko stvarnim kao {to su to danas kosmicki brodovi. Zato u svakom odredjenju
fantastike preko sadrzinskog kriterijuma (da ona govori o natprirodnim dogadjajima i
bi}ima) moramo voditi racuna i o istorijskoj dimenziji.
Drugo odredjenje, koje proizilazi neposredno iz semantickog polja reci
fantastican, jeste ono koje o fantastici govori kao o literaturi koja vernom
prikazivanju stvarnosti (npr. realizmu i naturalizmu) suprotstavlja imaginaciju. Ono je
u odnosu na prvo napredak u tom smislu {to radi obja{njenja fantastike uvodi
specificno literarnu opoziciju, a i u pravu je u tome da fantastika u necemu oponira
realizmu. Na zalost, ono ne pogadja u cemu. Uzmimo, npr, letristicku pesmu-
eksperiment. Ukoliko ne smatramo da ona prikazuje sama slova (grafeme), onda je
ta pesma u potpunosti suprotna vernom prikazivanju stvarnosti. Medjutim, gotovo svi
koji o fantastici pi{u slozili bi se da slicni knjizevni proizvodi u nju ne spadaju. Ne
moze se, naime, govoriti o fantastici ako nemamo nikakvog referentnog odnosa
prema realnosti. Korpus fantastike 19. veka, mnoga dela napisana danas, pa i
naucna fantastika, pokazuju nam da takav tip literature upravo lici na realizam po
tome {to koristi postupak vernog prikazivanja stvarnosti (tj. mimezis). Zato bismo
delo koje je potpuno okrenuto imaginaciji, bez i jednog elementa svakodnevnog
sveta koji bismo u njemu mogli da prepoznamo, nazvali apstraktnim, ali ne i
fantasticnim.
Ne bismo zeleli da sasvim obezvredimo ova jednostavna odredjenja, koja
bismo najpre mogli nazvati zajednickim imenom zdravorazumska. Ona zaista
otvaraju neke od bitnih problema koji se ticu razlike fantastike od ostalih knjizevnih
zanrova. Ali, ona ostaju na nivou nepovezanih hipoteza i pojedinacnih zapazanja.
To }emo jasnije videti u odnosu na definicije koje slede, a koje se na ove prethodne
oslanjaju, ali ih znatno nadilaze strogo{}u i teznjom da stvore zaokruzene teorijske
sisteme.
Jedno od najzanimljivijih odredjenja fantastike pripada francuskom
akademiku, knjizevnom kriticaru Roze Kajoa. (Ono je i verovatno najce{}e
2
podrazumevano u doma}im raspravama o fantastici). Kajoa polazi od premise da se
u fantasticnim delima obavezno de{ava ne{to {to naru{ava zakone svakodnevnog
sveta. Ali, da bi se to naru{avanje moglo osetiti, fantastika nam isprva mora
prikazati onaj svakodnevni, empirjiski oblik stvarnosti. "Fantastika, dakle,
pretpostavlja nepomu}enost stvarnog sveta, da bi je tim bolje poljuljala",3 kaze
Kajoa. Zaista, iskustvo nam potvrdjuje da fantasticne pripovetke cesto zapocinju u
sferi toliko prizemnog realizma, cak banalnosti, da je to najbolji signal da se u daljem
toku radnje mora ne{to neobicno dogoditi. A dogadja se, po recima Kajoa,
neocekivani prodor nemogu}nosti u svet iz koga je nemogu}nost ex definitione
iskljucena. Za razliku od fantastike, cudesna prica (bajka) podrazumeva cudo kao
deo stvarnog sveta. Nema nikakvog bitnijeg poreme}aja strukture stvarnosti i price
ako se junak susre}e sa cudovi{tima ili mu se dogadjaju neverovatne stvari. Zato se
bajka odlikuje harmonicnim razre{enjem suprotnosti (sre}an kraj) dok fantastiku
prati ose}anje jeze, a obicno zavr{ava smr}u ili nesre}om koja snalazi glavnog
junaka.4
Vidimo da je Kajoa odredio fantastiku u opoziciji sa njoj susednim zanrom -
cudesnim (merveilleux). Time je u potpunosti pre{ao na teren definisanja fantastike
putem specificno knjizevnih kriterijuma. Takodje, on u svom clanku veoma tacno
uocava problem koji smo u ovom radu ve} pomenuli, naime istorijsku genezu
fantastike. Po njemu, o fantastici se moze govoriti tek od kada je naucni i racionalni
duh preovladao u nacinu razmi{ljanja ljudi, dok o fantastici ne moze biti reci kad se
smatra da su cuda realno mogu}a (npr. u religijskim i metafizickim sistemima
mi{ljenja). Jedino {to bismo mogli zameriti veoma lucidnoj misli Roze Kajoa je to {to
prenagla{ava ulogu jeze i uop{te elemenata strave u odredjenju fantastike. Time
cini nejasnom granicu izmedju ovog zanra i onog koji se obicno naziva horor
(priblizan prevod: strava i uzas). Mogu}e je da se fantastika rodila iz jednog takvog
zanra konkretno, gotskog romana ali je isto tako evidentno, uprkos mi{ljenjima
nekih istaknutih kriticara, da se danas od njega jasno odvojila. Ovaj aspekt teorije
Roze Kajoa je na neki nacin postao najpoznatiji, mada po na{em mi{ljenju, ne spada
u najbitnije odrednice navedene definicije.5
Verovatno metodolo{ki najsavr{eniju definiciju fantastike dao je Cvetan
Todorov, potkrepiv{i je detaljnom analizom ve}eg broja dela koja u tu oblast
spadaju. Todorov je odredio fantastiku putem opozicije prema srodnim zanrovima,
3
cudesnom (merveilleux) i neobicnom (etrange) i tako stvorio potpun i koherentan
teorijski sistem.
Prema Todorovu, uslovi koje mora da ispunjava tekst da bismo ga svrstali u
fantastiku bili bi slede}i:
1) Fantasticni tekst mora obavezivati citaoca da svet dela dozivljava kao
stvaran, pri cemu mogu}nost obja{njenja onog {to se u njemu dogadja obavezno
mora biti dvostruka: mora postojati racionalno tumacenje, ali se istovremeno
zbivanja mogu objasniti i kao rezultat uticaja natprirodnih sila. Su{tina zanra lezi u
oklevanju (hesitasion) implicitnog citaoca da se izmedju ova dva puta odluci.
2) Oklevanje izmedju racionalnog i natprirodnog obja{njenja zbivanja moze
takodje biti i stav likova u delu, a neretko prerasta i u glavnu temu dela.
3) Fantasticni tekst ne sme davati mogu}nost za alegorijsku interpretaciju,
niti pak moze biti citan kao poezija.
(Uslov pod brojem 2 je fakultativan; on se realizuje veoma cesto, ali nije
neophodan u odredjenju fantastike).6
Fantastika bi, dakle, odgovarala onoj tankoj crti koja deli dva susedna zanra,
cudesno i neobicno. Tekst koji istakne u prvi plan racionalno obja{njenje zbivanja
pripadao bi neobicnom, a onaj koji dopu{ta samo natprirodne uzroke, bio bi u sferi
cudesnog. Samo tekst koji ostane trajno neopredeljen spada u pravu fantastiku.7
Naravno, sam Todorov priznaje da su dela u kojima se pomenuta ambivalencija ne
razre{ava ni kad zatvaramo knjigu prava retkost u odnosu na ona koja dilemu drze
otvorenom do samog kraja, a onda je ipak razre{avaju.
Fantastika nastaje, prema Todorovu, krajem 18. veka, a poslednje knjizevno
vredne tekstove daje krajem 19. veka. NJen kratki vek poklapa se upravo sa
periodom uspona racionalizma (prosvetiteljstvo, devetnaestovekovski pozitivizam).
Medjutim, upravo svojim insistiranjem na nemogu}nosti tacnog obja{njenja
stvarnosti fantastika predstavlja opoziciju ("nemirnu savest") pozitivizmu. I ne samo
to. U vremenu najrepresivnije "normalnosti", uspona konformizma i gradjanske
prosecnosti, ona nudi citaocu granicne teme i senzacije koje strukturalno odgovaraju
4
halucinacijama izazvanim drogom ili ludilom (ali i izvornom dozivljavanju sveta kakav
je onaj kod sasvim male dece) uz niz prognanih i anatemisanih oblika ljudskog
pona{anja: nekrofiliju maskiranu vampirizmom, eros odeven u oblicje djavola, incest,
sadizam, mazohizam itd. Jedan od najvaznijih cinilaca koji su doprineli izumiranju
takve fantastike je pojava psihoanalize, koja predstavlja neku vrstu mnogo
savr{enijeg naslednika tog tipa mi{ljenja: namesto demonskih sila podsvest, a
halucinantna iskustva bivaju dru{tveno sankcionisana i sme{tena u tacno odredjene
okvire (psihoanaliticke seanse).8
Mozemo zakljuciti da ovakvo odredjenje fantastike u potpunosti zadovoljava
kada je rec o ve}ini dela napisanih u 18. i 19. veku. Posle iscrpne studije Todorova,
te{ko da bi se o tome moglo jo{ ne{to re}i.9 Medjutim, problem nastaje ve} sa
nekim pojavama u 19. veku, a nastavlja se u 20. veku. Todorov tome posve}uje
nekoliko stranica i, analiziraju}i Gogoljev "Nos" i Kafkin "Preobrazaj", zakljucuje da se
oni "jako razlikuju od tradicionalnih fantasticnih prica". Po njemu, oni pripadaju
susednom zanru, cudesnom.10 Prvom zakljucku te{ko bismo mogli prigovoriti. Samo,
pitanje je da li se pomenute price od tradicionalne fantastike razlikuju toliko da
bismo ih odvojili u razlicite zanrove?
Takodje, mozemo se s pravom zapitati da li pripovetkama tipa "Nosa"
mozemo prikaciti etiketu cudesnog, koja pripada podjednako i bajkama.
Mogu}nost da se odredimo i prema ovim problemima pruza nam jedan
doma}i teoreticar, Zoran Mi{i}. On je nekih pet godina pre Todorova izneo veoma
slicne stavove o fantastici, sa nekim bitnim razlikama. Evo njegovih postulata:
1) Pogre{no je da se "fantastika izjednacuje sa hermeneutickom, poetskom,
alegoricnom, pa i svakom drugom vrstom literature koja ne reprodukuje verno
spolja{nji izgled stvari".11
2) "Sve price o prividjenjima, koje se pojavljuju pod uticajem droga, alkohola
ili necije sugestije, ili opisi halucinacija, ludila i straha kojima se daju racionalna
obja{njenja, ne spadaju u pravu fantastiku."12
3) "Ono {to se u fantasticnoj prozi dogadja mora biti u suprotnosti sa
zakonima koji u prirodi vladaju"13
5
4) "...sve {to je u toj vrsti literature natprirodno, mora se priznati kao da
stvarno postoji... Prava fantastika je ona koja sebe predstavlja kao su{tu stvarnost,
koja preuzima ulogu realnosti."14
Primeti}emo da prvi Mi{i}ev postulat odgovara Todorovljevom zahtevu da se
svet fantasticnog dela dozivljava kao stvaran, a drugi postulat razgranicenju
fantastike prema neobicnom (racionalno obja{njivom). U tre}em postulatu ve} se
bitno razlikuje od Todorova; Mi{i}, naime, u fantastiku ubraja i ono {to Todorov
naziva cudesnim, i moramo re}i da se u tom pogledu u potpunosti slazemo sa njim.
Medjutim, najbitniji nam izgleda cetvrti postulat, jer nam se cini da on istice jedno
univerzalno obelezje, koje vazi kako za ono {to je napisano u devetnaestom veku,
tako i za fantasticnu knjizevnost kakva se danas pi{e. Da bismo potpunije razumeli o
cemu se radi, analizira}emo pomenuti iskaz rec po rec. Najpre Mi{i} govori o onom
{to je u fantastici natprirodno a slozili smo se ve} da je to neophodan uslov za
odredjenje fantastike. Kaze se da se pomenute natprirodne pojave moraju prikazati
kao da stvarno postoje. Povodom termina "prikazati", slozili bismo se sa dana{njom
estetikom da je esencijalno svojstvo umetnosti da jeste (egzistira kao samostalna
realnost), bez obzira da li i {ta prikazuje. Ali, moramo re}i da je, bar {to se
knjizevnosti tice, jo{ jedno isto tako esencijalno svojstvo da ona ipak prikazuje
ne{to. Tokom istorije menjao se naglasak koji se na ova svojstva stavlja, menjali su
se umetnicki stilovi i hijerarhija umetnickih vrsta, ali ne postoji ni jedan period u
kome je trajno ukinuto jedno od ova dva esencijalna svojstva da bude samosvojan
entitet, i da ne{to prikazuje/znaci.
(Tacno je, medjutim, da pojedine knjizevne vrste vi{e teze odgovaraju}em
modelu umetnosti poezija, naprimer onom koji ne prikazuje, a proza, roman
narocito, onom koji prikazuje.) I Mi{i} i Todorov pravilno isticu da fantasticna
knjizevnost ne{to prikazuje. Ukoliko to ne cini, radi se o sasvim drugoj vrsti,
odnosno o takozvanoj apstraktnoj umetnosti. Da bi fantastika uop{te mogla da
prikazuje, mora preuzeti od prikazivacke umetnosti postupak kojim se prikazuje.
U{to {to u stvarnosti ne postoji odnosno, ne poseduje predmet prikazivanja, upravo
kao neprikazivacka umetnost. Od nje fantastike preuzima, ako tako mozemo re}i,
"predmet", tj. odsustvo svakog predmeta prikazivanja osim umetnicke fikcije same.
Tako se fantastika javlja kao posrednik izmedju dva modela umetnosti (koji nisu
ni{ta drugo nego do krajnosti dovedene su{tinske odlike umetnosti same) i to je, po
6
nama, njeno najbitnije svojstvo, koje je Mi{i} naslutio kad je rekao da fantastika
predstavlja sebe kao su{tu stvarnost, preuzimaju}i ulogu realnosti. na{em slucaju,
to su razlicite forme mimezisa u knjizevnosti, u smislu Auerbahovog odredjenja. Ali,
fantastika prikazuje ne
Pre nego {to preciziramo na{e shvatanje o fantastici, re}i }emo neku rec vi{e
o problemu kojeg smo se dotakli usput, naime o poeziji. Gotovo svi teoreticari
fantastike implicitno iskljucuju poeziju iz svog razmatranja, govore}i eksplicitno
samo o prozi. Todorov i nedvosmisleno kaze: "Poezija ne moze biti fantasticna",15 a i
Todorov i Mi{i} isticu kao eliminatorni uslov za odredjivanje fantasticnog teksta da
on ne moze biti citan kao poezija. Ocigledno je iz dosada{njeg toka izlaganja da se tu
poezija poistove}uje sa neprikazivackom umetno{}u. Polazi se, naime, od danas
nedvosmisleno izrazene osobine poetskog teksta da moze predstavljati verbalni
lanac razumljiv jedino u svom sopstvenom kontekstu. Ali, to danas moze i proza; a i
poezija ne mora obavezno biti takva. Naime, postoji citav korpus pesama ba{ iz
perioda koji je Todorov detaljno obradio, kraja 18. i pocetka 19. veka, koje direktno
protivrece njegovoj tvrdnji da poezija ne moze biti fantasticna, jer ispunjavaju sve
druge uslove njegove definicije. Radi se o predromanticarskim i romanticarskim
baladama, kao {to su Geteov "Bauk", Birgerova "Leonora", Pre{ernov "Vodeni duh"
(a Kolrixove poeme ve} i da ne pominjemo). Dakle, poezija moze i te kako biti
fantasticna, samo ukoliko ispunjava uslov da ne{to prikazuje.
cini se da je do{ao trenutak da mozaik saznanja do kojih smo do{li tokom
ovog rada pretvorimo u celovitu definiciju fantastike. Nastoja}emo da na{a definicija
ne bude preuska, kao {to je kod Todorova, koji rezervi{e naziv fantastika za jedan
uga{en zanr, ali ni pre{iroka, pa da s njom svrstamo u isti skup dela koja se samo uz
krajnje natezanje mogu podvesti pod zajednicki imenilac. [to se prve namere tice,
pro{iri}emo termin fantastika i na veliki deo knjizevne produkcije 20. veka, uprkos
njenoj razlicitosti od tradicionalne fantastike. U mogu}nosti smo da to uradimo jer
smo odredili kao su{tinsku osobinu ovog zanra da predstavlja posrednika izmedju
dva esencijalna svojstva (mogu}nosti) knjizevnosti. Ali, vodi}emo racuna i o
razlikama, vr{e}i podelu fantastike na podzanrove. [to se druge namere tice,
slozi}emo se sa Todorovim i Kajoa u tome da je fantastika zanr skora{njeg porekla.
Da bismo to u potpunosti shvatili, moramo se izvu}i iz sinhronije teorijskog pristupa i
obratiti se istoriji knjizevnosti. Iz dana{nje perspektive, moze nam, npr, Danteov
Pakao izgledati kao cista fantastika, ali istorijski pristup nas opominje da pre nego
7
{to to utvrdimo, moramo imati u vidu najmanje dve stvari: prvo, da ono {to se
dogadja u Paklu nije suprotno onom {to se tada smatralo verovatnim i mogu}im;
Dante je u ocima prostog sveta vazio za coveka koji je posetio pakao. Drugo,
Komedija je izvorno zami{ljena kao alegorijsko delo i savremenici su je ve}inom tako
i citali, dok se danas ta dimenzija gotovo potpuno izgubila danas, naime, Pakao
citamo doslovno. Uzimaju}i u obzir ovakve stvari, slozili bismo se da sa sigurno{}u
mozemo govoriti o fantastici tek od 18. veka. (Mada je anticipacija svakako bilo i
ranije; jedan od najcistijih primeraka fantastike pre 18. veka je svakako Ariostov
1 Uporedi: M. Vujaklija: Leksikon stranih reci i izraza, str. 996.2
2 Na slicnu naivnost nailazimo u odre|enju bajki, i to cak i u univerzitetskim uxbenicima. No taj element nije cak ni neophodan uslov da se radi o bajci, a pogotovo je nedovoljan da je razlikuje od srodnih folklornih formi.
3 R. Kajoa: "Od bajke do naucne fantastike" u: Narodna bajka u modernoj knjizevnosti, Nolit, Beograd, 1978, str 73.
4 Uporedi: op. cit. str 71.5
5 Tako je, naprimer, jedina prava antologija srpske fantastike, koju je priredio Boza Vukadinovi}, koncipirana kao knjiga strave i uzasa, pa cak sadrzi i neke price koje sa fantastikom nemaju nikakve veze, ali se po morbidnosti mogu takmiciti sa De Sadom.6
6 Uporedi: Tzvetan Todorov, Introduction a la literature fantastiljue, Edition du Seuil, Paris, 1970; str. 37-38.7
7 Uporedi: op. cit. str. 41-45.8
8 Uporedi: op. cit. str. 165-170.9
9 Me|utim, ni savr{ena teorija Todorova nije se rodila ni iz cega. Kajoa je svojim ve} pomenutim clankom prethodio Todorovu u tom smislu {to je poceo da fantastiku odre|uje u opoziciji prema srodnom zanru. Opoziciju fantasticno-cudesno nalazimo u samo ne{to modifikovanom obliku i kod Todorova. Dalje, Kajoa je u citiranom clanku na str. 73. naznacio ideju o dvosmislenosti tumacenja doga|aja u fantasticnom tekstu, kao vaznu osobinu fantastike. Analiziraju}i pripovetku "Majmunska {apica", Kajoa kaze: "U Xekobsovoj pripoveci uticaj fantasticne amajlije... koja odlucuje o toku doga|aja, citljiv je jedino u neizbeznom... uzrocno-posledicnom lancu, sastavljenom iz uzroka u najmanju ruku dvosmislenih i posledica tako|e ne potpuno jasnih." Pominjemo sve ovo jer je Todorov, sasvim nesrazmerno njegovom znacaju, pre{ao preko doprinosa R. Kajoa bukvalno u jednoj recenici, mada sa njegovim tumacenjem ima vi{e srodnosti nego sa nekim drugima kojima je posvetio vi{e paznje.
10 Vidi: Tzvetan Todorov, Introduction a la literature fantastiljue, str 179.1
8
Bijesni Orlando.) Osamnaesti vek uzimamo kao sigurnu granicu, jer je on oznacio
konacnu prevlast empirijskog mi{ljenja. Procvat fantastike poklapa se, dakle, sa
dobom prosve}enosti. Naravno, prosvetiteljsko-racionalisticki orijentisanih perioda
bilo je i ranije, a pogotovo je bilo tako orijentisanih pojedinaca. Uzmimo, na primer,
pricu o vukodlaku koju prica jedna od zvanica na Gozbi Trimalhionovoj Petronija
Arbitra, gde je iz samog konteksta jasno da Petronije ho}e samo da se podsmehne
neukosti i praznovericama prostog sveta. Za razliku od ovog primera, prava
fantastika ho}e, uprkos empirijskoj nemogu}nosti nekog dogadjaja, da ga predstavi
kao stvarnu cinjenicu. Ta namera mogla je preovladati tek kad se moglo tacno
utvrditi (ili, bolje receno, kad se poverovalo da se moze tacno utvrditi) {ta je
stvarno, a {ta nije. Iz navedenih razloga zahtevali bismo krajnji oprez i detaljnu
knjizevnoistorijsku analizu svakog pojedinacnog slucaja kad se govori o fantastici pre
18. veka.
Iz slicnih razloga, izuzeli bismo iz ove diskusije forme folklorne knjizevnosti
kao {to su bajka i predanje. Pitanje da li mi te forma citamo danas na onaj nacin na
koji je bilo predvidjeno da se primaju u svom izvornom folklornom okruzenju zahteva
posebnu metodolo{ku raspravu koja bi uveliko prevazi{la okvire ovog rada. Jer,
slozili smo se da fantastika prikazuje ne{to {to se u slici sveta koju imaju ljudi ne
ubraja u stvarno. Ako su ljudi nekad verovali da ve{tice postoje, toliko da su
preduzimali konkretne mere da se od njih za{tite, pa ih i spaljivali, na osnovu cega
mozemo tvrditi da su predanja tog vremena koja govore o ve{ticama fantastika? Ali,
kad jedan pisac 20. veka kao {to je Markes pi{e o duhu ubijenog koji se prikazuje
ubici, i to na nedvosmislen nacin, onda tu ne mozemo sumnjati: radi se o necem {to
niko ne veruje da postoji, a to se prikazuje kao stvarno dakle, rec je o fantastici.
11 Zoran Mi{i}: "Gde je prava fantastika" in: Antologija francuske fantastike, Nolit, Beograd, 1968, str IX.1
12 op. cit. str. X.1
13 isto.1
14 op. cit. str. IX-X.1
15 Tzvetan Todorov, Introduction a la literature fantastiljue, str. 65.
9
Predjimo sada na definiciju fantastike.
Prema na{em mi{ljenju, fantastika je slozen zanr, sastavljen od nekoliko
podzanrova cije su zajednicke osobine slede}e:
1) Fantasticna knjizevnost obavezno prikazuje neku izvantekstovnu realnost
koja po necemu podse}a na na{ svakodnevni svet. Ako se radi o verbalnom nizu koji
ima smisao samo u svom kontekstu, o fantastici tu ne moze biti govora. Poezija
moze biti fantasticna ukoliko ispunjava navedeni uslov, kao {to proza ne moze,
ukoliko ga ne ispunjava.
Ovaj uslov dopunjava:
1-a) Alegorijski tekst ne moze biti fantastican, jer je, kako to jasno pokazuje
Todorov, su{tina alegorije upravo u tome da se u razumevanju teksta njegovo
osnovno znacenje bri{e, a njegovo mesto zauzima neko drugo, preneseno. Dakle,
tekst moze govoriti o raznim fantasticnim bi}ima, ali njegovo pravo znacenje je prica
o ljudima i mi ga kao fantastiku ne citamo.
2) U fantasticnom tekstu se obavezno de{ava ne{to {to predstavlja
kvalitativno (ne samo statisticko) naru{avanje zakona sveta kakve priznaje zvanicno
vaze}i sistem prosudjivanja realnosti. Tako je danas roman 20.000 milja pod morem
zila Verna fantastika samo zato {to vodimo racuna o tada{njem nacinu prosudjivanja
realnosti; po dana{njem, to bi mogao biti najvi{e avanturisticki roman.
3) Natprirodni dogadjaj obavezno pripada fabuli, a ne, recimo, nekom tekstu
unutar teksta na primer, razmi{ljanjima ili fantazijama junaka. Fantasticna
knjizevnost su{tinski je fabularna.
Navedeni uslovi spadaju u neophodno da se o fantastici govori. To su
eliminatorni zahtevi koji razlikuju fantastiku i apstraktnu (nepredmetnu) knjizevnost
(1), fantastiku i alegoriju (1-a), fantastiku i prikaze raznih ljudskih fikcija koje su
smatrane stvarnim (2), fantastiku i psiholo{ki roman (roman toka svesti) (3). To su
10
negativna odredjenja, tj. govore o onom {to fantastika nije. Sledi pozitivno
odredjenje zanra:
4) Fantastika je posrednicki zanr koji preuzima najizrazenije osobine dva tipa
umetnosti predmetne i nepredmetne spajaju}i ih u sasvim specifican postupak. Od
ove prve preuzima postupak prikazivanja vanumetnicke realnosti, od druge teznju
apsolutizovanja umetnickog dela kao u sebe zatvorenog entiteta ravnopravnog
vanumetnickoj stvarnosti.
U smislu navedenog odredjenja fantastika se moze smatrati granicnim
slucajem i ironijom realizma, u smislu da najminucioznije prikazuje i opisuje ne{to
{to po op{te prihva}enom mi{ljenju nikako ne postoji, ali isto tako i otreznjenjem
nepredmetne knjizevnosti koja se od slova, slogova, neartikulisanih recenica ipak
vra}a su{tinskoj osobini jezika da ne{to znaci (prema tome, i prikazuje) i sluzi kao
sredstvo komunikacije, a ne iskljucivanja.16
Vratimo se tvrdnji da je fantastika slozen zanr. Ovo ne bi trebalo da nas cudi.
Ve} razlika izmedju fantastike 19. i 20. veka na koju nam ukazuje Todorov, trebalo bi
da nam bude pokazatelj unutra{nje diferenciranosti zanra. Ovde bismo predlozili
jednu tipologiju fantastike koja se zasniva na osobenostima onog {to se obicno
naziva pripovedacki postupak (prosede). Budu}i da su natprirodni dogadjaji bitan
uslov za odredjenje zanra, tipovi fantastike }e se, po na{em mi{ljenju, najpre
razlikovati po tome na koji nacin njima operi{u, prezicnije, na koji nacin ih uklapaju u
fabulu. Uvedimo opozicije prirodni motiv/natprirodni motiv i glavne fabularne
linije/sporedne fabularne linije.
a) dela sa najmanje jednom glavnom fabularnom linijom u okviru koje su
vezani natprirodni motivi na isti nacin kao i prirodni spadaju u tip fantastike koju
bismo nazvali "fantasticni realizam". Tu bi spadali cuveni Gogoljev "Nos", Kafkin
"Preobrazaj", Markesov roman Sto godina samo}e i tako dalje. Graficki bi se
pomenuti odnos mogao prikazati ovako (grafiku }ete videti samo ako ukljucite Vienj -
Page Layout):
16 Bilo bi zanimljivo napraviti studiju o fantastici sa aspekta smene filozofskih i umetnickih sistema i uop{te civilizacijskih promena; tako bi se, mozda, najjasnije mogao uociti njen prelazni i posrednicki karakter.
11
PM NM PM PM NM PM
PM - prirodni motivNM - natprirodni motiv
b) delo sa najmanje jednom fabularnom linijom, koja se sastoji samo od
prirodnih motiva, ali biva prekinuta umetanjem natprirodnih, da bi se njihovim
nestankom ponovo nastavila u prvobitnom obliku, spadalo bi u tradicionalnu
fantastiku. U konacnom rezultatu, {to se obicno vidi tek na kraju dela, natprirodni
motivi koji su isprva izgledali umetnuti, formiraju sopstvenu fabularnu liniju koja se
name}e kao ravnopravna glavnoj i obicno joj i po necemu kontrastira; u krajnjem
rezultatu imamo dve glavne ( i to suprotstavljene) fabularne linije. Ovakvu vrstu
fantastike nazvali bismo tradicionalna fantastika. U nju spadaju, npr, "Horla" i "Strah"
Mopasana, Borhesove price poput "Besmrtnika", kao i jedno od najzanimljivijih dela
napisanih u 20. veku, Majstor i Margarita M. Bulgakova. Graficki prikaz izgledao bi
ovako:
(Donja, puna linija predstavlja fabularnu liniju prirodnih motiva, a gornja,
isprekidana linija fabularnu liniju natprirodnih motiva)
12
c) fantastiku kako je odredjuje Todorov nazvali bismo fantastika u uzem smislu.
Ona cini samu granicu izmedju onog {to smo odredili kao tradicionalnu fantastiku i
neobicnog (etrange)17
Shematski prikazani, pomenuti odnosi izgledali bi ovako:
Na kraju bismo rekli nekoliko reci o naucnoj fantastici. Zanima}e nas najpre
pitanje moze li se ona odrediti kao poseban zanr i menja li to bitno podelu fantastike
kakvu smo ovde predlozili.1
17 Todorov defini{e neobicno (etrange) kao zanr u kome se doga|aju tako bizarne stvari da pomi{ljamo kako su izazvane natprirodnim uzrocima, ali se u krajnjoj konsekvenci sve svede na to da se one racionalno objasne. Tako, npr, Poova prica "Pad ku}e A{er" spadala bi u neobicno, a ne u fantastiku.
13
NEO
BIc
NO
FAN
TAS
TIK
A
U
UzE
M S
MIS
LU
TRADICIONALNA FANTASTIKA
FANTASTIcNI REALIZAM
Po na{em mi{ljenju, izmedju naucne fantastike i fantastike ne postoje
specificno knjizevne razlike. Razlika postoji samo u sadrzinskom punjenju
natprirodnih motiva, dok njihove funkcije (u smislu Propove analize bajke) ostaju
identicne. Tako, umesto natprirodnih bi}a imamo u naucnoj fantastici bi}a sa drugih
planeta, umesto carobnih predmeta razna tehnolo{ka cuda i tako dalje.
[to se knjizevnog modela tice, najve}i deo naucne fantastike ostvaruje se po
modelu fantasticnog realizma, a jasno mozemo izdvojiti primerke koji odgovaraju
podvrstama fantastike koje smo ovde naveli. Ostvarenja bitno drukcijih od modela o
kojima smo ovde govorili u okviru naucne fantastike nema. Iz svega toga bismo
zakljucili da su fantastika i naucna fantastika dve modifikacije istog zanra (ili: jedan
isti zanr u dve faze svog postojanja) koje odgovaraju drugacijim dru{tvenim i
kulturnim sadrzajima. Nije nikakvo cudo {to se u novije vreme nastoji da se rekviziti
tradicionalne fantastike zamene odgovaraju}im tehnolo{kim cudima (koja,
medjutim, u okviru naucne fantastike ne moraju ni{ta vi{e biti zasnovana na nauci
nego {to su svojevremeno bili lete}i }ilimovi ili kape nevidimke), jer to odgovara
duhovnoj klimi i stvarnosti na{eg doba. Na sve ovo ne mogu biti imuni ni najve}i
umetnici koji se, da bi se mogli izraziti, moraju sluziti formama svoga vremena. Zato
je danas u punom jeku proces asimilacije elemenata fantastike/naucne fantastike u
knjizevnosti najvi{ih dometa koja je, izgleda, posle dugih oscilovanja izmedju
krajnosti naturalizma i apstrakcije poslednjih godina u fantastici prihvatila
sinteticku formu, koja izmedju pomenutih suprotnosti na zadovoljavaju}i nacin
posreduje.
(Ovo poglavlje iz magistarskog rada Gorana Boji}a o
naucnoj fantastici objavljeno je kasnije i kao zaseban
tekst u casopisu "Savremenik" br. 5, maja 1986.
godine.)
* * *
Dopuna: petnaest godina kasnije
... famozne teku}e 2001. (setimo se Klarkove "Odiseje 2001"), kada sam
procitao ovaj tekst iz 1986, smesta sam shvatio da sam u zakljucku o specificnosti
14
naucne fantastike napravio gre{ku, istu kakvu je i Prop napravio u svojoj Morfologiji
bajke. Liti je na{ao slabo mesto Propovoj teoriji jednostavnom primedbom:
zamislimo da neko napi{e delo koje bi u potpunosti sledilo strukturalnu shemu koju
je dao Prop, ali da se u tom delu ne spominju ni kraljevi ni princeze, ni carobni
pomagaci, ni patuljci, ni krave koje govore ukratko, ni jedan od rekvizita koji koristi
bajka. Da li bi iko taj tekst mogao da prepozna kao bajku? Ne, apsolutno ne.
Slicno je i sa naucnom fantastikom. cak i da neko delo u potpunosti zadovolji
kriterijume za odredjenje fantastike koje sam dao u ovom radu, ali da u njemu nema
ni jednog lasera, blastera, neutronskog snopa, svemirskog broda, mutantnog virusa
ili vanzemaljca da li bi iko to delo mogao da prepozna kao naucnu fantastiku? Ne,
apsolutno ne.
Lekcija je jasna, i uvek jedna te ista. Sadrzina i forma u umetnosti se, zapravo,
nikad, nikad ne mogu odvojiti. Sadrzina naucnofantasticnih dela i te kako odredjuje
ovaj zanr, pa bi u skladu sa time ispravna podela fantasticne knjizevnosti na
podzanrove izgledala ovako:
15
NEO
BIc
NO
FAN
TASTIK
A U
UzE
M S
MIS
LU
TRADICIONALNA FANTASTIKA
FANTASTIcNI REALIZAM
Ne bih zeleo da previ{e teoreti{em, ali moram da kazem slede}e: sadrzina
naucne fantastike cini je su{tinski drukcijom od fantasticnog realizma i tradicionalne
fantastike, jer naucna fantastika nastoji da sinteti{e nauku i umetnost, duh i
materiju, unutra{nji i spolja{nji svet. Ona je u tom pogledu kvalitativno nov zanr, i
nije nikakvo cudo {to je cvetala u dvadesetom veku, u vreme kad je takva jedna
sinteza postala neophodna da bi covecanstvo uop{te opstalo. Jer, nauka li{ena
duhovne i eticke dimenzije moze nas odvesti samo do propasti, i nigde drugde.
Iskrenim zaljubljenicima u naucnu fantastiku se izvinjavam {to sam u svom
radu iz 1986. tako glatko prevideo njenu osnovnu, najdublju teznju teznju za
sintezom uma i srca.
U svoju odbranu, mogu da kazem samo jedno: svi ljudi gre{e, a teoreticari
knjizevnosti pogotovo.
Goran Boji}, 3. mart 2001.
16
NAUcNA FANTASTIKA