KULTURNOANTROPOLOŠKI POGLED NA ZAGREB: LOKACIJE, PRAKSE, INTERAKCIJE

Radionica za studente etnologije i kulturne

antropologije

u okviru projekta Hrvatske zaklade za znanost „Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet“

(http://www.citymaking.eu/)

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, predavaonica A-018 20. svibnja 2016. godine

KULTURNOANTROPOLOŠKI POGLED NA ZAGREB: LOKACIJE, PRAKSE, INTERAKCIJE

Radionica za studente etnologije i kulturne antropologije

Vrijeme održavanja: petak, 20. svibnja 2016. godine, od 11 do 14 h Mjesto održavanja: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, predavaonica A-018 Sudionici: osmero studenata preddiplomskog i diplomskog studija etnologije i kulturne antropologije: Tomislav Augustinčić, Maša Borović, Jozefina Ćurković, Dinko Duančić, Iva Grubiša, Lucijana Kukuljica, Maja Marin i Marino Mihalj. Radionica se temelji na istraživanjima u gradu Zagrebu koja su se provodila u okviru četiriju kolegija unutar studijskog programa etnologije i kulturne antropologije: kolegija „Antropologija festivala“, „Antropologija turizma“, „Antropologija društvenog sjećanja“, „Etnološke i kulturnoantropološke studije predstavljanja“. Radionicu će moderirati dr. sc. Petra Kelemen i dr. sc. Nevena Škrbić Alempijević, izvođačice navedenih kolegija. Sudionici radionice svoja će razmatranja temeljiti na dvjema dimenzijama stvaranja grada – politikama prostora i politikama razlike – koje predstavljaju dva ključna segmenta projekta „Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet“. Teme radionice su sljedeće:

- Grad i društvene interakcije - Stvaranje grada javnim događanjima - Grad i turističke prakse - Grad i mjesta sjećanja - Stvaranje grada i aktivizam.

Radionica će se sastojati od dva dijela. U prvom dijelu studenti će ukratko prikazati rezultate svojih istraživanja, a u drugome dijelu će uslijediti zajednički rad na temama radionice. Poseban naglasak stavit će se na pitanja metodologije istraživanja te na promišljanje koncepta „stvaranje grada“ na primjeru Zagreba.

„STVARANJE GRADA: PROSTOR, KULTURA I IDENTITET“ Opis projekta

Suvremeni gradovi su istaknuta čvorišta globalnih, transnacionalnih, nacionalnih i lokalnih političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih tijekova te odatle i čvorišta transformacija. Projekt je usmjeren k tome da se razaberu i razumiju višestruki, višeslojni i međuovisni akteri, čimbenici i procesi suvremenih transformacija u glavnom gradu Hrvatske, Zagrebu. U projektu se izdvajaju dvije dimenzije koje su se pokazale ključnima u mijeni suvremenih gradova – politike javnih prostora i politike razlike. Obje dimenzije predstavljaju točke susreta i sudaranja globalnih političkih, gospodarskih i kulturnih tijekova te lokalnih imaginarija, interesa i razvoja, što dovodi do restrukturiranja grada i njegova identiteta. Jedno je od polazišta projekta da gradovi nisu samo puki teritoriji/lokacije u kojima se transformacije događaju/odvijaju, nego su i sami gradovi „akteri toga procesa“ (Sachs-Jeantet SA). Osim bavljenja strukturama, projekt također ističe važnost gradskih stanovnika/građana u tim procesima i istražuje kako oni uvijek nanovo oblikuju, re-kreiraju i re-konstruiraju za/dani društveni, kulturni i prostorni krajolik (cityscape), dajući mu kulturno značenje i humanizirajući ga, te time propituju dominantne političko-ekonomske trendove i načine upravljanja gradom. Koncept „stvaranja grada“ na kojemu je težište u ovome projektu, dakle, odnosi se na sveobuhvatnu izgradnju i artikulaciju urbanog života. Projekt proizlazi iz teorijskih uvida antropologije grada, antropologije prostora i mjesta, urbanih migracijskih studija, kulturne geografije, postsocijalističkih i postkolonijalnih studija. U metodološkom smislu najzastupljenija je kvalitativna metodologija (etnografski terenski rad, promatranje sa sudjelovanjem, fenomenološki pristup, analiza diskursa) kombinirana s kvantitativnim analizama i arhivskim radom. Projektni segment „politike prostora“ usmjeren je prema analizi i interpretaciji javnih prostora i njihovoj povezanosti s političkom i kulturnom ekonomijom. Javni prostori definirani su istovremeno kao „izraz društvene moći, ali i snaga u oblikovanju društvenih odnosa“ (Low i Smith 2006). Javni prostor je i scena i poprište pregovaranja urbanog identiteta, subverzije aktualnih restrukturiranja, preoblikovanja urbane svakodnevnice, propitivanja prevladavajućih i uvriježenih vrijednosti društva. U ovome segmentu, projekt se uže bavi upravljanjem javnih prostora u Zagrebu, stvarnim životom u javnim prostorima te percepcijama i korištenjem gradskih prostora. „Politika razlike“ fokusira se na pojedince i skupine čija različitost/drugost proizlazi iz njihovog a) etničkog, vjerskog ili kulturnog podrijetla / pripadanja ili b) socio-ekonomskog statusa. Prva skupina odnosi se na osobe koje imaju referentni odnos s nekim drugim prostorima (podrijetla i/ili života), dok se druga skupina odnosi na ekonomski deprivirane stanovnike. To su skupine gradskog stanovništva koje su marginalne bilo u brojčanom smislu ili društvenim statusom, no unutar projekta pozicioniramo ih na mjesto snažnih propitivača suvremenog urbanog identiteta, iz kojih potencijalno proizlaze redefinicije dominantnih političkih, socijalnih i kulturnih vrijednosti (nacija, demokracija, tolerancija, itd.). Uvidi u prostorne prakse i naracije navedenih skupina omogućit će razumijevanje u kojoj mjeri grad djeluje kao društveno fragmentiran organizam ili kao isprepleteni entitet. Drugim riječima, koji je potencijal socijalne kohezije, posebice kao dijela urbanog identiteta grada? Pozicija margine/marginalnosti dopušta kritičko bavljenje dominantnim okosnicama hrvatskog društva na primjeru njegova glavnog grada.

Istraživačka pitanja projekta mogu se sažeti u sljedeća: 1. Kako različiti akteri „stvaranja grada“ (gradska uprava, udruge civilnog društva, stanovnici) zamišljaju i oblikuju grad? Kako se te različite slike i oblikovanja odnose jedni prema drugima? 2. Koje strategije koristi gradska politika za stvaranje određenog identiteta grada i podizanje vidljivosti grada na međunarodnoj i globalnoj sceni (brendiranje, turizam, kulturni događaji…)? 3. Kojim svakodnevnim praksama stanovnici grada simbolički upisuju sebe i svoja iskustva u grad, osobito u javne prostore? 4. Kako se gradska politika odnosi prema postojećim skupinama obilježenim društvenom, ekonomskom i kulturnom marginalnošću? 5. Kako su gradske politike i upravljanje (prema javnim prostorima, različitosti, marginalnost) predstavljeni u medijima? 6. Kako su dominante političke, društvene i kulturne vrijednosti (nacija, demokracija, multikulturalnost, društvena različitost, tolerancija) doživljene u svakodnevnoj urbanoj praksi? 7. Koliko grad funkcionira kao društveno fragmentiran, kao društveni mozaik „paralelnih svjetova“ koji se međusobno ne dodiruju? Gdje leži i koliki je potencijal za socijalnu koheziju kao dio urbanog identiteta? 8. U kojoj mjeri ekonomski, socijalni, politički i ekološki čimbenici, kao i javne politike, utječu na kvalitetu života u gradu? 9. Koji su načini i strategije oblikovanja održivog grada?

SAŽECI STUDENTSKIH ISTRAŽIVANJA

Tomislav Augustinčić

„Zapamtite Vukovar“: Zagrebačka ulica i križanje kao mjesto sjećanja U ovom radu nastoji se shvatiti kojim se selektiranim simbolima, narativima i praksama i povijesnim događajima oblikuje i održava društveno sjećanje na Domovinski rat u suvremenom hrvatskom društvu i kulturi. S druge strane, nastoji se uvidjeti kako se u Zagrebu proizvodi i oblikuje mjesto sjećanja na Domovinski rat, kao društveni prostor uzemljenja, utjelovljenja i izvođenja društvenog sjećanja, odnosno preplitanja individualnog i grupnog, službenog i neslužbenog sjećanja, povijesti i sadašnjosti. Konkretno, autor se bavi stvaranjem društvenog sjećanja i mjesta sjećanja na pad grada Vukovara 1991. u Zagrebu u sklopu komemoracije „Zapamtite Vukovar“, koja se održava kod križanja ulice grada Vukovara i ulice Hrvatske bratske zajednice. Središnji je cilj ovog rada odgovoriti na pitanja gdje se i kako manifestira društveno sjećanje. Ovom cilju autor pristupa, s jedne strane, kroz metodološki i teorijski aparat antropologije mjesta i prostora, tj. analitičke sheme Sethe Low o „smještanju kulture u prostoru“ (spatializing culture); s druge strane, koriste se teorije antropologije društvenog sjećanja, ponajviše one Pierra Nora i Paula Connertona. Promatranje sa sudjelovanjem provedeno je 2014. i 2015. godine, a bazirano je na fenomenološkom pristupu istraživanju i razumijevanju kulture. U ovom radu predstavlja se kako različiti dionici zagrebačkog urbanog prostora i komemoracije „Zapamtite Vukovar“ interveniraju u fizički izgled mjesta/prostora gdje se komemoracija održava: kako društveno proizvode mjesto sjećanja; te kako različiti dionici ispunjavaju ovaj okvir svojim narativima i praksama kao dio oblikovanja mjesta sjećanja. Ovi se uzajamni procesi smještaju u svakodnevni kontekst križanja ulice grada Vukovara i ulice Hrvatske bratske zajednice, kao i narativa i praksi društvenog sjećanja izvan okvira komemorativne ceremonije.

Maša Borović

Politički aktivizam u Zagrebu: primjer kolektiva „Hrana, a ne oružje“

Hrana, a ne oružje pokret (HNO) je osnovan još osamdesetih godina u Sjedinjenim Američkim Državama i vezan je uz anti-militarističke i anti-globalističke pokrete. HNO organizira direktne akcije recikliranja povrća i dijeljenja besplatne hrane čime sudionici upućuju na lošu raspodjelu resursa u svijetu. Filozofija ove grupe je anarhistička i iskazuje borbu protiv nasilja, kapitalizma, industrija koje izrabljuju životinje, sistema represije i siromaštva. U Zagrebu HNO postoji od kraja devedesetih godina. U svom se izlaganju bavim djelatnostima ove stalno aktivne grupe, pri čemu se ne bavim toliko povijesnom pozadinom koliko aktualnim zbivanjima i političkom uključenošću u njih. S obzirom na to da sam i sama uključena u aktivnosti zagrebačkog kolektiva „Hrana, a ne oružje“, tema mi je bliska i predstavila sam je iz perspektive aktivnog sudionika. Cilj moga rada je razmotriti na koje se načine politička stajališta grupacije iskazuju aktivističkim direktnim akcijama koje se odvijaju u javnom prostoru, kakvim se praksama ostvaruje društveni angažman kolektiva i kakve naracije o tome stvaraju pojedinci/pojedinke uključene u kolektiv. Kao teorijsku podlogu rada koristim koncepte o predstavljanju u svakodnevnom životu Ervinga Goffmana (1959), prema kojima se svaka društvena interakcija može promatrati kao svojevrstan nastup. U radu prikazujem na koji način predstavljanje aktivista/aktivistice osobno ili kroz grupaciju odašilje u javni prostor političke poruke i na taj način prolaznicima komunicira određene osobne stavove. Metodologijski dio rada uključuje sudjelovanje s promatranjem i intervjuiranje osoba koje sudjeluju u HNO kolektivu. Testirajući kroz intervjue svoju početnu tezu da je zapravo politički stav važno odašiljati kroz uličnu akciju, došla sam do malo drugačijeg zaključka – aktivistima/aktivisticama, koji se predstavljaju takvim direktnim akcijama, bilo je važnije osobno se izraziti nego uputiti na teorijsku i političku pozadinu te principe HNO kolektiva. S obzirom da je tema radionice stvaranje grada, u svom izlaganju osvrnut ću se i na aktualna pitanja nedostatka neformalnih prostora u kojima anarhističke grupe mogu funkcionirati bez institucionalnih okvira, točnije, na trenutnu uključenost HNO grupe u skvotiranje prostora u gradu Zagrebu, pri čemu ću propitivati javnost tih „javnih“ prostora.

Jozefina Ćurković

Poezija (u) gradu – konstrukcija mjesta festivalskim praksama na primjeru festivala poezije 50 Poems for Snow

U izlaganju autorica iznosi rezultate istraživanja festivala poezije 50 Poems for Snow, koje je bilo usmjereno ka rasvjetljavanju ideje i specifičnog koncepta ovog festivala, s naglaskom na načinu na koji festivalske prakse interferiraju s lokacijom na kojoj se izvode (Krešićeve livade u blizini gradskog centra), te djelomice, ka zahvaćanju šireg konteksta aktivizma koji problematizira uporabu i oblikovanje javnog urbanog prostora. Budući da formalna organizacija, ali i opipljivi artefakti u ovom slučaju izostaju, putem intervjua s organizatorom i jednim od ovogodišnjih sudionika te na temelju sudjelovanja na četvrtom izdanju festivala autorica je nastojala što pomnije ispitati samu ideju i potencijal ovakvog koncepta. 50 Poems for Snow pokrenut je 2012. godine, prema ideji i na inicijativu Saše Šimprage, u suradnji s pjesnikom Aleksandrom Hutom Konom, a nešto kasnije savjetu festivala pridružila se Magdalena Došen. Festival počiva na vrlo jednostavnom principu prema kojem je datum održavanja nemoguće predvidjeti, s obzirom na to da je on definiran prvim obilnijim snijegom u Zagrebu, te je u potpunosti volonterski, projekt bez budžeta. Svake je godine festival posvećen jednom autoru, čije pjesme ili stihovi se čitaju, a odabir pjesnika uvjetovan je pretežno osobnim afinitetima organizatora, s naglaskom na imenima koja možda nisu toliko poznata široj publici. Pjesnici-izvođači većinom su mladi i tek donekle afirmirani autori, a upravo je pokušaj uvođenja, po procjeni savjeta, kvalitetnih novih imena na hrvatsku kulturnu scenu jedan od osnovnih ciljeva festivala. Tijekom istraživanja kao jedna od ključnih komponenti djelovanja festivala iskristalizirala se prostornost. Kako autorica nastoji pokazati na temelju teoretskih postavki, aproprijacijom značenjski neobilježenog prostora, protagonisti ga aktiviraju, oplemenjuju i na taj način ucrtavaju u mrežu grada. Koncept društvenog oblikovanja, na koji se analiza oslanja, tako se čvrsto ukotvljuje kao ishod ovih praksi. Shodno tomu, autorica zaključuje da u vremenu u kojem na dnevnoj bazi svjedočimo katastrofalno lošim potezima prostornog uređenja (ne samo grada Zagreba) i u kojem se koncept legitimnog korištenja javnog, svima dostupnog prostora sve više srozava, postojanje i angažman ovakvih inicijativa zaslužuje pozornost.

Dinko Duančić

Zagrebačka tržnica Dolac: studija društvenih interakcija Tema rada je centralna zagrebačka tržnica koja je postala jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Zagreba. Unatoč tome što je Dolac službeno jedna od ukupno dvadeset i sedam sastavnica gradske tvrtke koja upravlja tržnicama, njezin značaj očituje se na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, a u kontekstu turističkog brendiranja postaje prepoznatljiv vizualni simbol i na međunarodnoj razini. Cilj rada je promotriti način na koji se mjesto tvori društvenim interakcijama, i to na temelju etnografskog materijala prikupljenog tijekom prosinca 2015. godine. U ovome je slučaju polazište bilo da Dolac predstavlja aktivno mjesto sjećanja grada, koje se nerijetko iskazuje u vidu nostalgije za idealiziranim prošlim vremenom. Kao takvo, tržnica čini prostornu i kulturnu cjelinu unutar koje sudionici preuzimaju ulogu prikladnu identitetu tog mjesta. Njezina pozornička narav očituje se već i u lokaciji zbog koje posjetitelji na prostor tržnice postupno ulaze, kako fizički putem stubišta tako i simbolički preuzimajući prikladnu ulogu. Teorijski okvir koji se u radu primjenjuje postavio je sociolog Erving Goffman u knjizi The Presentation of Self in Everyday Life (1959), čija su razmatranja o predstavljanju u svakodnevici primjenjiva na slučaj zagrebačkog Dolca. Sukladno zahtjevima kvalitativnog istraživanja korištene su dvije karakteristične etnografske metode: promatranje sa sudjelovanjem svakodnevice koja se odvija na tržnici te polustrukturirani intervju s petero korisnika tržnice. Iako se Dolac sastoji od više funkcionalnih dijelova s vlastitim specifičnostima, najveći je naglasak stavljen na otvoreni dio tržnice jer se upravo tamo najjasnije uočavaju predstavljački oblici. Teme na koje sam kazivače prilikom intervjua nastojao usmjeriti bile su vezane uz prve doticaje s tržnicom, proces odlaska na nju, određene rituale koji se poštuju, poznanstva s pojedinim prodavačima, komunikaciju, značenje koje pridaju Dolcu te odnose s drugim ljudima prilikom posjeta tržnici. Tijekom istraživanja istaknuli su se rituali te društveni aspekti koji prate odlazak na Dolac, a koje prati znatno slobodnija vertikalna društvena interakcija nego što je uobičajeno u drugim trenucima gradskog života.

Iva Grubiša

„Pun grad vještica” – konstrukcija mjesta kroz šetnju s Gornjogradskim coprnicama

U izlaganju autorica pruža rezultate terenskog istraživanja turističkog obilaska Gornjeg grada s Gornjogradskim coprnicama. Istraživanje je provedeno uz pomoć kvalitativnih metoda promatranja sa sudjelovanjem te polustrukturiranog intervjua, dok je naglasak na etnografskom prikazu obilaska, polazeći od pitanja: Kako se, kroz Noćni interaktivni obilazak s Gornjogradskim coprnicama, stvara grad, počevši odozdo – od pojedinaca i njihovih prostornih praksi za vrijeme obilaska? Nadalje, propitujući kako je obilazak prostorno osmišljen, kako se fizički prostori grada transformiraju u mjesta na kojima se utjelovljuju priče i izvedbe o vješticama te na koji način se ostvaruje osjećaj obilaska kao cjeline, autorica izdvaja dva istraživačko-analitička momenta: (1) mapiranje prostora i stvaranje mjesta te (2) pitanje kontinuiteta u diskontinuitetu. Ključnim elementom u transformaciji gradskih prostora u mjesta coprnica, osim odabira konkretnih lokacija na kojima se zastaje i donosi odabrane priče o vješticama, ili ih se pak utjelovljuje i izvodi, postaju prakse izvođača i sudionika obilaska. Aktivnim sudjelovanjem u obilasku kroz postavljanje pitanja, vrtnje kola sudbine, biranja čarobnih napitaka, ili samo hodanje s drugim sudionicima obilaska, prostor Gornjeg grada postaje mjestom utjelovljene povijesti, priča i legenda o vješticama. Koncept šetnje gradom pritom povezuje dva spomenuta momenta. Kretanje kroz gradski prostor unaprijed osmišljenom rutom, osim što čini sastavni dio konstrukcije Gornjeg grada kao „mistične strane Zagreba“, igra važnu ulogu i u stvaranju osjećaja kontinuiteta tokom obilaska. Šetnjom po Gornjem gradu s coprnicama stvara se kontinuitet prostora i vremena konstruirajući tako obilazak kao zaokruženu cjelinu.

Lucijana Kukuljica

Stvaranje mjesta na primjeru zagrebačke kulturno-turističke manifestacije Adventski kalendar

Autorica u radu propituje odnos prostora i kulturno-turističkog djelovanja u njemu kroz koncept stvaranja mjesta. Takvim se konceptom označuju brojne dimenzije, koje se često i isprepliću, kroz koje se odvija transformiranje nekog prostora iz čisto fizičkog u onakvo kakvim ga poznajemo, ispunjeno nekim značenjima. S obzirom na potrošačko društvo u kojemu danas živimo, osobito je jaka ekonomska dimenzija kroz koju se prostor mijenja. Ovaj rad u toj dimenziji ističe turizam i njegovo djelovanje na prostor. Rad se temelji na terenskom istraživanju kulturno-turističke manifestacije Adventski kalendar. Istraživanje je provedeno tijekom studenog i prosinca 2015. godine na prostoru grada Zagreba, konkretnije u Obrtničkom prolazu, Ilici 69, Petrinjskoj 73 te Bloku Žerjavićeva 3 – Mihanovićeva 30/2, odnosno na mjestima na kojima se navedena manifestacija odvijala. Osim toga, podaci o manifestaciji i njezinim organizatorima dobiveni su i pretragom internetskih i Facebook stranica. Projekt Adventski kalendar započet je 2014. godine; tada je projekt trajao samo tri dana i obuhvaćao je samo jedan prolaz u kojemu je bila organizirana izložba fotografija. Sljedeće, 2015. godine projekt se proširio, brojem lokacija, ali i samim događanjima. U izabranim je prostorima tim studenata u suradnji s Društvom arhitekata Zagreba prezentirao prijedloge za urbanističke intervencije u prostoru te organizirao niz manifestacija i događanja: izložbe, radionice, čitaonice, plesne i glumačke predstave, koncerte i sl. Projekt je 2015. godine ušao u program turističke manifestacije Advent u Zagrebu, pa je ovo prvotno urbanističko, pomalo i aktivističko te svakako kulturno događanje, nedvojbeno postalo i turističko. Ovaj rad odgovora na pitanja zbog čega je Turističkoj zajednici Grada Zagreba bitno u svoju ponudu uključiti manifestaciju poput Adventskog kalendara i kakve je motive pri tome gledala. Nadalje, autorica analizira kako je navedena manifestacija stvarala mjesto, kako ga je svojim djelovanjem mijenjala te kojim je sadržajem to radila. Svrha je, dakle, ukazati na stvaranje mjesta kroz dimenziju kulturno-turističkog djelovanja.

Maja Marin

Noćni klub Krivi Put kao mjesto sjećanja

Kafići i noćni klubovi, koji nude heterogene sadržaje i brojne mogućnosti za društvene interakcije, jedno su od lica javne sfere grada. U Zagrebu su takvi prostori za druženja i provođenje dokolice učestali, a omiljenih okupljališta je na pretek. No, što se događa kada se jedan od njih nepovratno zatvori? Istraživanje o zatvorenom kafiću tematizira sjećanja na Krivi Put (s adresom u Runjaninovoj 3, do 2010. godine). Cilj mi je u ovom radu prikazati na koji način možemo takva mjesta u gradu promatrati kao mjesta sjećanja. U radu polazim od koncepta mjesta sjećanja Pierrea Nore, pri čemu analiziram kako i zašto zatvoreni javni prostor generira značenja, potiče naracije, izaziva nostalgiju te u nekim slučajevima još uvijek služi kao temelj za samoidentifikaciju određenih pojedinaca i društvenih grupa u gradu Zagrebu. Etnografski materijal prikupljen je pomoću polustrukturiranih intervjua, te analizom napisa o njegovom zatvaranju na mrežnim stranicama. Nekoć sastajalište određenih skupina, Krivi Put je mjesto koje je poticalo koheziju te se s njime pojedinci i grupe identificiraju i godinama nakon njegovog zatvaranja. Sjećanja na iskustvo Krivog Puta gotovo su vrsta legitimacije. Kad više i ne postoji kao aktivni ugostiteljski objekt – on postoji kao mjesto sjećanja. Na istoj je lokaciji otvoren novi klub drugačijeg sadržaja, no nije zadržao prijašnje goste. Niti novi kafić istog vlasnika na obližnjoj adresi nije percipiran kao prvi. Izmještanjem sadržaja jedne vrste noćnog kluba u drugi to više nije isti prostor, a mjestom sjećanja ga čini identifikacija koja u slučaju novog prostora izostaje. Prema Janu Assmannu, upravo pri otvaranju, stvaranju i rekonstruiranju budućnosti, novi počeci otkrivaju prošlost – tako pokušaj novog Krivog Puta otvara mjesto za komparaciju i zazivanje naracije o starome, uz javljanje nostalgije. Ono čega se sjećamo smještamo unutar određenih mentalnih prostora, a mentalni se prostori nerijetko pozivaju na materijalne prostore zanimljive određenim društvenim grupama (Connerton). U ovom primjeru pristup fizičkoj lokaciji zamijenjen je evociranjem toposa sjećanja i danas postoji u naracijama ljudi.

Marino Mihalj

Zagreb Gay Guide i turističko oblikovanje Zagreba

U ovome izlaganju autor se bavi oblikovanjem Zagreba kao gay friendly destinacije kroz turistički vodič Zagreb Gay Guide. Analiza obuhvaća sam vodič Zagreb Gay Guide, članke na internetskim portalima vezane uz objavu vodiča te polustrukturirane intervjue s autoricom toga vodiča Karlom Horvat Crnogaj (predsjednicom udruge „Domino“ u okviru koje nastaje vodič) te zaposlenicima Turističke zajednice Grada Zagreba. Radom se želi zahvatiti povijest nastanka vodiča u okviru udruge „Domino“, metodologiju odabira gay friendly mjesta u vodiču, probleme pri stvaranju vodiča, budućnost ovoga projekta te utjecaj vodiča na turističku ponudu grada. Ideja vodiča Zagreb Gay Guide seže u 2009. godinu, a potaknuta je željom za ulijevanjem povjerenja inozemnim LGBT turistima te inozemnim vodičima koje na europsko tržište plasira njemačka udruga Friends Medien. Ta je udruga partner i zagrebačkog vodiča koja ga tiska i distribuira po Europi, dok domaćini provode logistiku. Vodič je prvotno namijenjen inozemnim turistima, a distribucija po Europi jedan je od načina probijanja jezične barijere i manjka sadržaja na internetu. Iako je sam naziv, prema pojašnjenju autorice, isključiv, zasad je ostavljen iz poštovanja prema brandu autora prvoga vodiča. Vodič obuhvaća popis mjesta (koji uključuje kafiće, klubove, shopping, usluge te smještaj), kartu šireg centra Zagreba na kojoj su mjesta označena te promidžbeni materijal. Prilikom odabira gay friendly mjesta udruga se oslanja na informacije o LGBT friendly potencijalu te na izričitu izjavu voditelja, a kao jedan od važnijih signala ističe objavljivanje promotivnih LGBT materijala. Objava vodiča izazvala je pozitivne i negativne komentare na internetskim portalima, među kojima jedan kaže da Zagreb nikada neće biti gay friendly, nego samo manje ili više tolerantan na određene obrasce ponašanja. Sama ideja vodiča prilog je ideji da se grad transformira i poprima drugačija obilježja te da se prostori oživljavaju kroz kulturne prakse i kontinuirano stvaraju, između ostalog unutar globalnog konteksta i trenda turizma.