komparativna politika

Caramani, Daniele. Komparativna politika

1. VLADE I BIROKRATIJESaržaj poglavljaUvodTipovi vladeSamostalnost vladePolitički kapacitet vladeBirokratski kapaciteti

UvodU najširem smislu izraz „vlada“ odnosi se na hijerarhijsku strukturu u svakoj

organiziranoj sredini. Široka definicija vlade u politici uključuje sve javne institucije koje stvaraju ili primjenjuju političke odluke i koje se mogu proširiti na nekoliko razina koje se nazivaju saveznom, državnom i lokalnom vladom. Najuobičajnije je govoriti o vladi kao o središnoj političkoj izvršnoj vlasti. Posao je vlade da upravlja zemljom. Upravljanje znači vladavinu.

Tipovi vladeVlada i podjela vlasti

Savremene vlade nastale su postupnim odvajanjem državnih funkcija od središnje vlasti. Pravosudne funkcije su prenesene na sudove, a zakonodavne funkcije na parlamente. Taj je proces počeo u 12. i 13. stoljeću u Engleskoj. Ustavna doktrina o podjeli vlasti obrazlaže razdvajanje zakonodavnih, sudskih i izvršnih institucija kako bi se zajamčile sloboda i pravednost.

Normativni temelji demokratske vlade oslanjaju se na dvije premise: vlada mora biti povezana s izbornim procesom i djelovati pod ustavnim ograničenjima. Tri su uobičajena načina organizacije vlade: predsjednički, parlamentarni, polupredsjednički. Tu je takođe i direktorijski oblik vlade. Na kraju, vlada s izravno izabranim premijerom doživjela je neuspjeh (Izrael).

Predsjednički sustav: izravni/kvaziizravni javni izbori predsjednika na fiksno razdoblje; Predsjednik = premijer; predsjednik nije politički odgovoran zakonodavnom tijelu; on imenuje članove vlade - SAD, Brazil, Argentina, Čile, Meksiko, Iran

Parlamentarni sustav: Predsjednik ≠ premijer; većinom dopušteno da predsjednik raspusti parlament; u nekim zemljama (Njemačka, Španija) premijera bira parlament, imenuje ga šef države (Italija, Irska) ili predsjednik parlamenta (Švedska); u nekim zemljama se kasnije glasuje o povjerenju, a u drugima (UK, Nizozemska) imenuje ga poglavar države bez glasanja o povjerenju; premijer i kabinet politički su odgovorni parlamentu – Belgija, Mađarska, Turska

Polupredsjednički sustav: predsjednik se bira izravno ili kvaziizravno; predsjednik imenuje kabinet; kabinet je politički odgovoran parlamentu; predsjednik može raspustiti kabinet i/ili parlament – Francuska, Kongo, Rumunija, Rusija, Alžir;

Direktorijska vlada: trenutno samo Švicarska funkcionira s direktorijskom vladom – Savezno vijeće čine 7 pojedinaca koje pojedinačno bira parlament za cijelo trajanje mandata parlamenta; predsjednik federacije je ujedno i šef vlade i šef države –jezična i vjerska raznolikost zemlje zahtijeva kolegijsku vladu; vlada nije politički odgovorna parlamentu.

of 20


Izravno izabran premijer: prakticirao ga samo Izrael na izborima od 1996. do 2003.; premijera su birali građani apsolutnom većinom tokom izbora i onda kada je položaj premijera bio nepopunjen; kabinet je nominirao premijer; on je bio politički odgovoran parlamentu.

Samostalnost vlade„Stranačka vlada postoji samo ako na djelovanje dužnosnika utječu vrijednosti i javne politike koje potječu iz stranke....“.

Važna su tri sredstva kontrole političkih stranaka nad svojim timovima u vladi:

Stranački programi: stranački programi jasno izriču namjere stranke i konkretno navode prikladna sredstva za ostvarivanje ciljeva;

Odabir članova kabineta: kontrola se poveća onda kada ministri u kabinetu prihvataju stranačke vrijednosti i postupaju u skladu s njima;

Stalna kontrola stranke nad kabinetom: stranke mogu poželjeti da imaju stalnu kontrolu nad svojim ministrima. Mogu se razlikovati tri idealna tipa odnosa između stranke i vlade:

- Dominacija – jedno od to dvoje dominira drugim- Autonomija – vlada i stranke u vladi koegzstiraju bez međusobnog uticaja- Fuzija – stranka i vlada postaju politički neodvojive.

Politički kapacitet vladeJedinstvena nasuprot podijeljenoj vlasti u predsjedničkim sustavima

Podijeljena vlast znači da položaj predsjednika drži jedna stranka, dok makar jedan dom Kongresa drži druga stranka; Jedinstvena vlast znači da svo troje kontrolira jedna stranka.

Predsjedništvo u SAD-u arhetipski je slučaj prezidencijalizma. Predsjednik ima mogućnost da stvara zakone: on može uložiti veto na svaki zakon koji donese Kongres.●Predsjednici primjenjuju četiri strategije da osnaže instituciju i steknu stranačku potporu u zakonodavnom tijelu.

1. Predsjednik gura vlastite politike i ulaže veto na zakone koji se protive njegovim ambicijama;2. Ako je predsjednik siguran da će skupština slijediti njegovo vodstvo, on diktira uvjete u obliku

zakonodavne inicijative (Meksiko);3. Ako se predsjednik suočava sa funkcionalnim zak. tijelom, angažira se u stvaranju koalicija u

zak. procesu;4. Ako se predsjednik suočava sa zakonodavnim tijelom koje se uvelike sastoji od zastupnika

koji moraju donijeti neposredne koristi kako bi bili ponovno izabrani, predsjednik nudi dotacije i široko pokroviteljstvo umjesto ustupaka u javnoj politici.

Polupredsjednički sustavi tretiraju se slično kao predsjednički. Jedina je razlika to što se crta podjele ne kreće između izvršne vlasti i zakonodavnog tijela nego između zak. tijela zajedno sa kabinetom, na jednoj, i predsjednika, na drugoj strani. Što se tiče parlamentarnih sustava, autori utvrđuju manjinske vlade kao primjere „podijeljene vlasti“. Crta podjele se kreće između kabineta i parlamentarne većine.

Većinska nasuprot manjinskoj vladi u parlamentarnim sustavimaVlade koje imaju potporu većine u parlamentu ne samo da mogu opstati na dužnosti

nego i provode svoj politički program. Što se tiče manjinskih vlada, u toj situaciji nije moguće donošenje političkih odluka, međutim one nisu ni rijetke ni nestabilne – one koje zauzimaju ideološki centar su „politički održive“. Manjinske situacije – nijedna pojedinačna stranka ne

of 20


upravlja parlamentarnom većinom – su učestale, ali više u parlamentarnim sistemima. Većinski kabineti su sveukupno dugovječniji od manjinskih.

Jednostranačka nasuprot koalicijskoj vladi u parlamentarnim sustavimaPrednost jednostranačkih vlada je to što nijedna stranačka crta podjele ne prolazi

vladom. Vlade koje čini jedna stranka mogu se smatrati homogenima. Koalicijske vlade moraju zadovoljiti makar neke ambicije svake stranke u vladi. Čak i u slučaju potpunog sporazuma o ciljevima vlade, podjela položaja znači da mogu biti osujećene osobne ambicije nekih pojedinaca u strankama koji bi željeli postati ministri. U manjinskim situacijama koalicijske vlade su većinski ishod u parlamentarnim režimima i rezultat u više od polovice takvih situacija u predsjedničkim režimima. Jednostranačke vlade zapravo ne traju duže od koalicijskih.

Birokratski kapacitetiKljučna obilježja birokratske organizacije:

1. Osoblje: formalno doživotno zaposlenje birokrata koji primaju fiksnu plaću i dobivaju mirovinska prava za svoju službu

2. Organizacija: specijalizacija, obrazovanje, funkcionalna podjela rada, jasna hijerarhija3. Procedura: neosobna primjena općih pravila, posao se obavlja na osnovu pisanih

dokumenata

Weber je pokazao da birokratska organizacija nije samo učinkovita (tj. da obavlja poslove), nego je i sposobna da postigne najveći stupanj učinkovitosti (tj. da obavlja poslove uz minimalan trošak). Meritokratski sustav regrutacije - Pristup administraciji nije ograničen samo na određene slojeve društva, već se gleda stupanj kvalifikacije.

2. ZAKONODAVNA TIJELASadržaj poglavljaUvodŠto je zakonodavno tijelo?Uloga zakonodavnih tijelaUnutarnja organizacijska strukturaOcjenjivanje moći zakonodavnog tijela

UvodZakonodavna tijela postoje u cijelom svijetu i imaju središnju ulogu u gotovo svim

političkim sustavima. Vrlo se razlikuju prema svojim ovlastima i strukturama.

Što je zakonodavno tijelo?Mnoštvo izraza kao što su „skupština“, „kongres“ ili „parlament“ se često koriste kao

zamjena za termin „zakonodavno tijelo“. Od ta četiri izraza, najopćenitiji je „skupština“.

Definicije:

- Skupština: zakonodavno tijelo; konkretno, donji dom zakonodavnog tijela

- Zakonodavno tijelo: organizirano tijelo koje stvara zakone za neku političku jedinicu- Parlament: vrhovno zakonodavno tijelo obično neke velike političke jedinice koje je

kontinuirana institucija što se sastoji od niza pojedinih zasjedanja

of 20


- Kongres: vrhovno zakonodavno tijelo neke zemlje, osobito republike

Skupštine i zakonodavna tijela„Skupština je skupina osoba koje se obično okupljaju radi neke konkretne svrhe, bilo

vjerske, političke, obrazovne ili socijalne“. Zakonodavna tijela tako možemo označiti kao skupštine kojima je „konkretna svrha“ politička i na nekoj je razini po karakteru zakonodavna. Neovisno da li je politički sustav demokratski ili ne, ako osim izvršne grane vlasti postoji i zakonodavno tijelo, njihov međusobni odnos određuje glavna obilježja zakonodavnog tijela . Središnje je obilježje međuovisnost tih dviju grana vlasti.

Parlamenti U parlamentarnim sustavima, izvršna vlast bira se iz zakonodavnog tijela i u zakonodavnom tijelu. Vlada je formalno odgovorna zakonodavnom tijelu tijekom cijelog mandata. Može biti smijenjena u svako doba ako joj se protivi većina u zakonodavnom tijelu. Smjenjivanje vlade u većini sustava prate prijevremeni izbori. Budući da postoji visok stupanj uzajamne ovisnosti među njima, ti su tipovi sustava generički poznati kao sustavi spojene vlasti .

Kongresi Drukčiji tip zakonodavnog tijela unutar onoga o čemu se popularno govori kao o predsjedničkim sustavima naziva se „kongresom“. Predsjednički sustavi su tip sustava podjele vlasti. Zakonodavna i izvršna grana vlasti biraju se se neovisno i nijedna nema moć raspustiti ili smijeniti drugu (osim u slučaju nesposobnosti ili značajnog kršenja zakona). Najpoznatiji je američki sustav podjele vlasti.

Uloga zakonodavnih tijela Premda se tačne aktivnosti i uloge koje obavljaju zakonodavna tijela znatno razlikuju u skladu sa širim političkim okruženjem u kojemu postoje, njihove se aktivnosti ugrubo mogu organizirati u tri kategorije: 1) Povezivanje i predstavljanje, 2) Nadzor i kontrola, 3)Stvaranje politika.

Kad obavljaju prvi zadatak zakodnodavna tijela služe kao „agenti“ građana koji predstavljaju i od njih se očekuje da djeluju u njihovu interesu. U drugom slučaju zakonodavna tijela postaju „principali“ i zadatak im je da promatraju i kolektivno nadziru izvršnu granu vlasti (uključujući birokraciju). Kad obavljaju treći tip aktivnosti, zakonodavna tijela se angažiraju u donošenju zakona ili stvaranju politika.

Zakonodavno tijelo kao agentPovezivanje Povezivanje građana s vlašću jedan je od najtemeljnijih zadataka koji obavljaju zakonodavna tijela. Čak i kad je zakonodavno tijelo slabo s obzirom na ostale uloge, gotovo je uvijek sposobno služiti kao „posrednik između birača i središnje vlasti.“ Zakonodavno tijelo djeluje kao kanal informiranja koji omogućuje da središnja vlast čuje zahtjeve s lokalne razine te da se politike i djelovanja središnje vlasti objasne građanima. Predstavljanje Od zastupnika se očekuje da predstavljaju svoje birače i rade na zaštiti njihovih interesa. Zastupnici imaju različite predstavničke odgovornosti - Delegati: prenose poruke i inicijative svojih birača; Povjerenici: tumače interese birača, utjelovljuju potrebe cijele zemlje.RaspravljanjeZakonodavna tijela služe kao javni forumi za rasprave, gdje se različita mišljenja sukobljavaju da

of 20


bi se utjecalo na javno mnijenje i javne politike. Ova funkcija je važna kada zak. tijelo ima ograničenu kontrolu stvaranja politika.

LegitimacijaSposobnost zakonodavnog tijela da stvara poveznice između građana i vlasti određuje njegovu institucionalnu legitimnost i sposobnost da dadne legitimnost cijelom političkom sustavu. Legitimacijska funkcija zakonodavnih tijela u osnovi je izraz njihovih aktivnosti povezivanja i predstavljanja te ovisi o uspješnom obavljanju istih.

Zakonodavno tijelo kao principalKontrolaPrimarno sredstvo koje se koristi da se ostvari taj cilj jeste redovita provedba slobodnih i poštenih izbora. Postoji veći stupanj različitosti između predsjedničkih sustava i parlamentarnih političkih sustava.

1. Kontrolne funkcije zakonodavnog tijela u sustavima podjele vlasti ograničenije su nego u sustavima spojene vlasti. U sustavima podjele vlasti policy agenda izvršne vlasti nije predmet zakonodavne kontrole i nadzora. Izvršna vlast ne može se smijeniti s položaja jer većina u zakonodavnom tijelu nije suglasna s njenim politikama.

2. Zakonodavna tijela u sustavima spojene vlasti imaju izričit zadatak da kontroliraju policy agendu koju postavlja izvršna grana vlasti. Izvršna vlast može biti smijenjena ako to želi većina u zakonodavnom tijelu.

Nadzor Zakonodavna tijela i u sustavima podjele vlasti i u sustavima spojene vlasti imaju ključnu ulogu u osiguravanju pravilnog nadzora i proračunskih posljedica javnih politika. Zakonodavni nadzor nad izvršnom granom vlasti općenito je vrlo širok, a obuhvaća i nadziranje agencija izvršne vlasti koje imaju zadatak da implementiraju odluke o javnim politikama (sustav podjele vlasti) i održavaju redovite odnose s političkim tijelima (sustav spojene vlasti).

Kontrola proračuna Proračunske ovlasti zakonodavnih tijela potječu iz povijesnog začetka zakonodavnih institucija. Kontrola i nadzor rashoda su moćno oruđe koje čak i najslabijim zakonodavnim tijelima omogućuje da utječu na odluke o javnim politikama. Malo je ciljeva javnim politika koji se mogu ostvariti bez određenih finansijskih sredstava.

Zakonodavno tijelo kao zakonodavac: Konsultacije Zakonodavno tijelo daje mišljenje o konkretnom prijedlogu zakona, općem akcijskom planu ili širem programu javnih politika. Konzultacije ni na koji način ne jamče da će izvršna vlast postupati u skladu s mišljenjem zakonodavnih tijela.Odgoda i veto Zakonodavna tijela imaju ovlast da odgode donošenje zakona. To je „negativna moć“ zato što zakonodavno tijelo može samo usporiti proces, ali mu ne može dati pozitivan poticaj ili ga izravno promijeniti. Zakonodavna tijela vetom mogu neopozivo i jednostrano blokirati usvajanje pojedinih javnih politika.Amandmani i pokretanje postupaka Amandmani i inicijative su „pozitivne“ ovlasti koje stvaraju ili mijenjaju sadržaj nekog prijedloga. Ovo je najvažnije pozitivno zakonodavno oruđe. U nekim zakonodavnim tijelima sve prijedloge mora formalno pokrenuti zakonodavno tijelo (SAD), dok u drugima zakonodavno tijelo nema formalnu mogućnost da neovisno inicira prijedloge (EU). Većina političkih sustava nalazi se na sredini.

of 20


Unutranja organizacijska struktura zakonodavnih tijela

Broj i tip domova

U većini slučajeva zakonodavna tijela imaju jedan dom (jednodomna) ili dva doma (dvodomna). Višedomna zakonodavna tijela općenito se stvaraju kako bi se osigurala odgovarajuća predstavljenost različitih skupina u političkom sustavu. Donji dom osigurava predstavljenost cijelog stanovništva, dok gornji dom osigurava predstavljanje određene skupine. Od broja zakonodavnih domova važniji je odnos među njima. U jednodomnim sustavima sve ovlasti zakonodavne grane vlasti ima jedan dom, dok u dvodomnim sustavima te ovlasti mogu biti:1) Jednake, 2) Jednako podijeljene, 3) Nejednako raspodijeljene. Prva dva slučaja smatraju se simetričnim dvodomnim sustavima, a posljednji asimetričnim dvodomnim sustavom.

Broj, kvaliteta i dosljednost članovaVeličina Veličina zakonodavnog tijela važna je zbog teškoće koju općenito imaju velike i raznolike skupine u donošenju konkretnih odluka. Što zakonodavno tijelo ima više članova, svaka odluka će zahtijevati više vremena. Više članova znači i kompleksniju unutarnju organizaciju.Vrijeme Postoje zakonodavna tijela koja zasjedaju više-manje cijelu godinu, i ona koja se sastaju nekoliko dana u godini. Zakonodavna tijela s djelomičnim radnim vremenom omogućuju svojim članovima da se bave i drugim profesionalnim aktivnostima. Ima zakonodavnih tijela koja rade „puno radno vrijeme“ ali ne osiguravaju svojim članovima dovoljno velike plaće.

Odbori Zakonodavna tijela gotovo se beziznimno iznutra organiziraju u odbore. Zakonodavna tijela mogu imati mali ili mnogo odbora, a oni se mogu stvarati ad hoc ili osnivati da budu stalni. Mogu postojati vrlo specijalizirani pododbori i/ili privremeni istražni odbori koji se osnivaju radi rješavanja konkretnih kriza ili pitanja.

Stalnost Jedan od najvažnijih aspekata odbora njihova je stalnost. Odbori koji se osnivaju ad hoc su nedjelotvornije organizirani, njihovi članovi nemaju ni mogućnost da razviju ekspertize koje su specijalizirane za pojedina područja. Ako odbori nisu stalni, manje je vjerovatno da će osigurati nužnu razinu stabilnost koja je potrebna da se uberu koristi.

Specijalizacija Povezivanje odbora s ministrima u kabinetu može poticati i odnose između zakonodavnog tijela i izvršne grane vlasti, čime se može unaprijediti međuinstitucionalna saradnja.

Privremeni odbori Oni dopuštaju još veći stupanj specijalizacije i omogućuju zakonodavnom tijelu da reagira na značajne događaje ili krize. Jedan od najsigurnijih pokazatelja uloge odbora jeste to ako je neki zakon potpuno razmoren prije nego se pošalje odboru, nije vjerovatno da odbori imaju bitnu ulogu u stvaranju politika.

Hijerarhijska struktura i unutarnje odlučivanje

of 20


Na razini cijelog zakonodavnog tijela postoji predsjednik, jedan ili više dopredsjednika i u nekim slučajevima kvestor ili drugi tajnički i administrativni položaj. Takođe, postoje predsjednici odbora i pododbora. Zakonodavna tijela se razlikuju prema tome raspodjeljuju li unutarnje položaje vlasti razmjerno političkim strankama ili koriste sustav „pobjednik uzima sve“. Zakonodavna tijela koja raspodjeljuju vodeće položaje među većinskim i oporbenim strankama i skupinama vjerovatnije će svjedočiti međustranačkim sporazumima i kompromisima.

Ocjenjivanje moći zakonodavnog tijela

Postoje zakonodavna tijela u kojima su najistaknutije funkcije povezivanje i nadzor (UK, Grčka, Čile), dok druga više ističu zakonodavnu funkciju (SAD, Italija, Nizozemska). U osnovi raspon u kojemu je neko zakonodavno tijelo aktivan i učinkovit sudionik zakonodavnog procesa nasuprot preuzimanju pasivnije zakonodavne uloge, izravno je povezan sa stupnjem samostalnosti koju uživa. Konkretnije, postoje dva važna aspekta relativne samostalnosti zakonodavnog tijela:

Institucionalna neovisnost: odnosi između izvršne i zakonodavne vlasti Sustav podjele vlasti: - zakonodavna i izvršna grana vlasti biraju se neovisno; - izbori izvršne i zakonodavne grane vlasti neovisni su procesi; - nema mjesta za ograničenja zakonodavnom tijelu

Sustav spojene vlasti: - izbori dviju grana vlasti su povezani - nakon svakih izbora zakonodavno tijelo mora izabrati izvršnu granu vlasti; - izvršnoj vlasti je potrebna većina u zak. tijelu; - ograničena je sposobnost zak. tijela da neovisno djeluje zbog potpore izvršnoj vlasti.

Neovisnost članova: uloga političkih stranaka Karakter stranačkog sustava, te stupanj samostalnosti pojedinih članova zakonodavnog

tijela od njihovih stranaka, mogu utjecati na sposobnost cijeloga zakonodavnog tijela da utječe na ishode javnih politika. Osobito su važni elementi stranačkog sustava koji se mogu podijeliti u dvije kategorije: 1. svojstva koja su specifična za stranke; 2. svojstva stranačkog sustava. Većina zakonodavaca ima dva primarna interesa ili cilja: 1.izbor/reizbor ; 2. ostvarenje nekog skupa ishoda javnih politika. Organizacija stranke

Ako je zakonodavcima važan ponovni izbor, njihova se samostalnost smanjuje onoliko kolika je vjerovatnoća da njihov ponovni izbor kontroliraju vođe stranke. Što je politička stranka centraliziranija, manje je prostora za neovisno odlučivanje pojedinih članova.

Izbori i zakoni

Postoje i drugi elementi koji jednako utječu na sve stranke u sustavu. Dvije su najvažnije varijable: (1) izborni sustav i (2) pravila koja uređuju financiranje izbornih kampanja.

Izborni sustavi utječu na neovisnost članova tako što određuju prirodu odluka birača. Najvažniji aspekt koji se tiče financija jest postojanje (ili nepostojanje) državnog financiranja i pravila koja upravljaju pristupom tim sredstvima.

of 20


3. IZBORI I REFERENDUMISadržaj poglavljaUvodIzbori i izborni sustaviReferendum

Uvod Izbori i referendumi su dvije glavne mogućnosti glasovanja koje ljudi imaju u većini društava. Izbori se održavaju kako bi se popunila mjesta u parlamentima ili izabrao predsjednik. Na referendumima građani izravno odlučuju o nekom političkom pitanju.

Izbori i izborni sustavi Pod izbornim sustavom mislimo na skup pravila koja određuju način na koji se na izborima glasa i način na koji se prema glasovima raspodjeljuju položaji. Izbori predstavljaju sponu između građana i njihovih predstavnika. Stvaraju legitimitet kroz mehanizme predstavljanja i odgovornosti.

Razlikujemo: - Izborne propise- Izborne sustave - Dimenzije raznolikosti izbornih sustava

Izborni propisi Izborni propisi - pravila koja određuju ko ima biračko pravo, pristup glasovanju, itd. Do Prvog sv. r. glas je imala muška radnička klasa. Žene nisu dobile pravo glasa sve do završetka Drugog sv. r. U 20. stoljeću dobna granica za biračko pravo stalno se smanjivala i u većini zemalja danas je 18 godina. Glasovanje je općenito dobrovoljno, a u malobrojnim zemljama (Australija, Belgija) obavezno. Zemlje se takođe razlikuju prema lakoći pristupa glasovanju. U nekim zemljama postoje posebni uvjeti, kao što su npr. finansijski depozit, pripadnost nekoj priznatoj stranci itd. Općenito, mandat predsjednika je fiksan, dok ustavi preciziraju maksimalan mandat parlamenta. Mandat nekih parlamenata je fiksan: parlamenti Norveške, Švedske i Švicarske imaju četverogodišnji životni vijek, dok članovi Predstavničkog doma SAD-a služe dvogodišnji mandat. Maksimalno razdoblje između izbora je obično 4 godine, u nekoliko zemalja je 5 godina (Kanada, Francuska, Italija, UK), a u Australiji i Novom Zelandu 3 godine.

Izborni sustavi Izborni sustavi mogu imati velik utjecaj na to ima li neka zemlja dvostranački ili višestranački sustav, na oblik koalicijske vlade, na osjećaj stupnja predstavljenosti birača od strane članova parlamenta.

Glavne kategorije izbornih sustavaRazlikujemo sustave koji se temelje na višemandatnim izbornim okruzima (razmjerni

izborni sustavi) u kojima mjesta u parlamentu dijele stranke razmjerno svom udjelu u glasovima, te one koji se temelje na jednomandatnim izbornim okruzima (većinski izborni sustavi) u kojima najjača stranka u svome izbornom okrugu osvaja mjesto.

of 20


Sustav relativne većine u jednomandatnim izbornim okruzimaOvo je najjednostavniji sustav koji se nekad naziva i first-past-the-post. Glasači stavljaju X

pored jednog kandidata, a mandat dobija kandidat sa najviše glasova. Ovaj se sustav koristi u SAD, UK, Kanadi, Indiji.

Alternativni glas U ovom izbornom sustavu koji se koristi u Australiji, birači rangiraju kandidate tako što stave „1“ uz svoj prvi izbor, „2“ uz drugi itd. Ako je jedan kandidat dobio apsolutnu većinu svih glasova, ta se osoba smatra izabranom. Ako nije, najniže rangiran kandidat se uklanja iz prebrojavanja te se njegovi glasački listići preraspodjeljuju prema drugoj preferneciji koja je na njima izražena. Proces prebrojavanja nastavlja se dok jedan kandidat ne bude imao apsolutnu većinu.

Dvokružni izborni sustavAko nijedan kandidat u prvom krugu ne osvoji većinu glasova, održava se drugi krug u

koji mogu ući samo određeni kandidati a pobjednik je onaj koji osvoji najviše glasova (Francuska, Iran).

Razmjerni (proporcionalni) izborni sustavCilj ovih sustava jeste da svaka stranka dobije udio mandata koji je jednak udjelu u

glasovima. Najjednostavniji način jeste da cijela zemlja bude jedna izborna jedinica kao što je to u Izraelu, Nizozemskoj i Slovačkoj. Ipak, uobičajenije je da se zemlja podijeli na određen broj manjih izbornih okruga u kojima se prosječno bira pet, deset ili dvadeset članova parlamenta – Brazil, Finska, Indonezija, Španija. Opisani sustavi su poznati kao listovni sustavi zato što svaka stranka predstavlja biračima svoju listu kandidata. Posljednjih je godina niz zemalja usvojio ono što se naziva mješovitim sustavima - birač obično daje dva glasa: jedan za člana parlamenta u lokalnom izbornom okrugu i jedan za stranačku listu.

●Ako je slučaj da su dio izbora u izbornim okruzima i listovni dio spojeni, govorimo o kompenzacijskom mještovitom sustavu. Osigurava da ukupan broj mjesta neke stranke bude razmjeran njezinom udjelu u glasovima – Njemačka, Novi Zeland i Venecuela.

●Ako su listovni dio izbora i dio izbora u izbornim okruzima odvojeni, imamo paralelni mještoviti sustav. U njemu se listovna mjesta dodjeljuju strankama samo na temelju glasova za njihove liste, dok se ne uzima u obzir ono što se dogodilo u izbornim okruzima – Japan i Meksiko.

U sustavu pojedinačnog prenosivog glasa (STV), birači mogu rangirati sve kandidate (ili onoliko koliko žele), a rezultat je sukladnost između glasova za stranku i udjela u mandatima. Ako najviše rangiranom kandidatu glas nije potreban ili mu ništa ne znači, isti se prenosi na drugog rangiranog. Budući da su glasači obično stranački orijentirani, drugorangirani kandidat je obično iz iste stranke kao i prvorangirani.

Dimenzije raznolikostiIzborni sustavi se razlikuju prema: 1) Veličini izbornih okruga (većinski /

proporcionalni / mješoviti); 2) Stupnju unutarstranačkog izbora (otvorene liste / zatvorene liste / preferencijske liste) 3) Izbornim pragovima i rezerviranim mjestima (visina izbornog praga, obično 3-5% / postojanje rezerviranih mjesta)

of 20


Veličina izbornih okrugaŠto je veća prosječna veličina izbornog okruga, možemo očekivati razmjernije rezultate

izbora. Kad postoji više mjesta koja treba raspodijeliti, lakše je postići pravednu raspodjelu; kad postoji samo jedno mjesto, uzima ga najveća stranka u izbornom okrugu.

Unutarstranački izborU sustavima s jednomandatnim izbornim okruzima nema unutarstranačkog izbora jer

nijedna stranka ne ističe više od jednog kandidata.

U razmjernim izbornim sustavima stupanj izbora varira. Zatvorene liste - stranka određuje redoslijed kandidata na listi. Ako stranka osvoji pet mjesta u izbornom okrugu, ta mjesta dobiva prvih pet kandidata koje je stranka odredila–Izrael, Portugal, Španija.Preferencijske liste - liste na kojima birači navode preferencije za pojedinog kandidata na stranačkoj listi koju su izabrali. Belgija, Čile, Poljska

Izborni pragoviIzborni pragovi se primjenjuju kad izborni sustav ne teži postići „savršenu“ sukladnost

između udjela u glasovima i udjela u mandatima. Oni sprečavaju male stranke da osvoje mandate (Slovačka). Uobičajeni su izborni pragovi u rasponu od tri do pet posto. U Nizozemskoj je neobično nizak (0.67%) dok je u Rusiji neobično visok (7%).

Porijeklo izbornih sustavaIzborni sustav alternativnog glasa u Australiji odabrale su 1918. dvije stranke desnog

centra jer im je to omogućilo da postoje kao zasebni entiteti a da se pritom ne dijele glasovi desnog centra i ne dopusti pobjeda Laburističke stranke. U Francuskoj i Grčkoj, izborni je sustav povremeno mijenjala stranka na vlasti kako bi ostvarila neku korist za sebe i naštetila svojim suparnicima. U SAD-u i UK izborni se sustav razvijao i postao to što jeste u vrijeme kad nisu bile poznate opcije koje bi se mogle uzeti u obzir. Ako postoji dugoročan trend, onda je to smjer udaljavanja od većinskih i primicanja razmjernim izbornim sustavima, što je osobito izraženo u Evropi.

Posljedice izbornih sustavaDuvergerovi zakoni:

1. Jednokružni sustav većine teži ka dvostranačju;

2. Dvokružni sustav većine ili razmjerni izborni sustav teže k višestranačju;

3. Izborni sustavi s visokim pragovima predstavljenosti isključuju male stranke iz parlamenta; razmjerni izborni sustav omogućuje malim strankama da osvoje mjesta;

4. U sustavima relativne većine birači izbjegavaju male stranke; u razmjernom izbornom sustavu glasači biraju male stranke koje nisu penalizirane i nemaju poticaj da se spajaju.

Kad je razmjernost visoka a parlament fragmentiran, manja je vjerovatnost da će neka stranka osvojiti ukupnu većinu. Posljedično, u većinskim izbornim sustavima koalicijska je vlada nepoznanica, dok je u razmjernim sustavima nezamislivo da nastane jednostranačka vlada a kamoli jednostranačka većinska vlada.

Zagovornici razmjernog izbornog sustava tvrde da on stvara parlamente koji su socijalno-demografski i politički reprezentativniji od parlamenata u nerazmjernim izbornim sustavima.

of 20


Glavna razlika nije između razmjernih i nerazmjernih sustava nego između onih sustava u kojima birači mogu ili ne mogu birati kandidate stranke koju preferiraju.

Razmjerni izborni sustavi obično se podupiru obrazloženjem da stvaraju parlament koji točno predstavlja preferencije naroda. Razmjerni izborni sustav jamči da nijedna stranka neće biti znatno nadpredstavljena i da nijedna važna skupina birača neće ostati podpredstavljena.

Zagovornici većinskih izbornih sustava naglašavaju veću vjerojatnost da će oni dovesti do dvostranačja i iznose njihove vrline kao što su stabilna i učinkovita vlada umjesto višestranačke koalicije, te mogućnost birača da smijene vladu s položaja.

........................................................................................................................................................................................................

.Izborni sistem u BiH:- većinski sistem (pri izboru članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjednika Republike Srpske, gradonačelnika i načelnika općina, kao i kod izbora predstavnika nacionalnih manjina)- proporcionalni sistem (kod izbora Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Narodne skupštine Republike Srpske, kantonalnih skupština, skupštine Brčko Distrikta, skupština gradova i skupština općina)- izborni prag od 3%- dodjela tzv. kompenzacijskih mandata i to onim političkim subjektima koji nisu osvojili nijedan mandat, ili su osvojili nesrazmjeran broj redovnih mandata u odnosu na postignute izborne rezultate, a koji su prešli zakonom utvrđeni izborni prag od 3%- otvorene kandidatske liste - moraju sadržavati najmanje 1/3 manje zastupljenog spola- slobodni mandat, pri čemu ulaskom u parlament zastupnik ne predstavlja samo posebne interese stranke, zastupnik postaje odgovoran vlastitoj savjesti .........................................................................................................................................................................................................

ReferendumiTipovi referendumaNa referendumu masovno biračko tijelo glasuje o nekom javnom pitanju.

Prvo, referendum može biti u nekim okolnostima obvezatan (Danska i Irska 1972. o tome hoće li se pridružiti EU) ili neobvezatan (Francuska i Nizozemska 2005. o predloženom ustavu EU).

Drugo, referendum se može održati na zahtjev određenog broja birača, te ga u tom slučaju nazivamo inicijativom, ili neke političke institucije. Inicijativa omogućuje da određen broj birača uzrokuje pučko glasovanje (Švicarska).

Treće, razlikuju se referendumi koji promiču odluke i referendumi koji kontroliraju odluke. Što se tiče onih koji kontroliraju odluke, možemo razlikovati opozivajuće (kojima je cilj da sruše neki zakon ili ustavnu odredbu) i odbacujuće (kojima je cilj da spriječe neki prijedlog da uđe u zakon ili ustav).

of 20


Argumenti za referendum: Argumenti protiv

referenduma:

4.INSTITUCIJE SAVEZNE I LOKALNE VLASTISadržaj poglavljaUvodFederalne nasuprot unitarnim državamaTrendovi regionalizacije i decentralizacije u unitarnim državama

UvodVlast na nivou države i vlasti na nižim nivoima. Oblik unutrašnjeg uređenja i nivoa vlasti su odlike političkog sustava koji komparativna politika izučava. Federalne države imaju specifičan politički sustav u odnosu na unitarne koji federalnim jedinicama na državnom nivou daje poseban status. Nacionalne države su najčišći „moderni“ oblik političke organizacije.

Federalne nasuprot unitarnim državamaRazlika se uglavnom temelji na ustavnoj podjeli rada između nacionalne i podnacionalnih

razina vlasti. Federalne države predstavljaju udruženje država koje je stvoreno radi zajedničkog cilja a države zadržavaju velik stupanj izvorne neovisnosti. Wheare odabire SAD kao prototip federacije. U SAD načelo organizacije je podjela vlasti među različitim i koordiniranim vlastima. Određene ovlasti ima savezna, a druge regionalna vlast. Nijedna razina vlasti ne intervenira u sferu druge. Nema čistog modela federacije. Postoji spektar koji se proteže od potpuno unitarnih država (Francuska, Portugal, Irska, Grčka) do potpuno federanih (SAD, Njemačka, Belgija), sa rasponom opcija između njih (Španija, Italija, UK).

„Federalizam“ – politička ideologija i pokret, zagovara primjenu federalističkih načela u državi;„Federacija“ – država koja ta načela potpuno primjenjuje u različitim oblicima;

„Federalni politički sustavi“ razlikuju se od unitarnih po tome što imaju dvije ili više razina vlasti koje kombiniraju elemente zajedničke uprave pomoću zajedničkih institucija i regionalne

of 20

1. Osnažuje demokraciju - veći broj ljudi se izravno uključe u odlučivanje;

2. Održavanjem referenduma o nekom pitanju moguće je dobiti jasan sud naroda o tom pitanju;

3. Odluka koju izravno donosi narod legitimnija je od one koju donosi samo politička klasa;

4. Stvara informiranije biračko tijelo - ljudi izloženi argumentima dviju strana o nekom pitanju; 5. Može osnažiti predstavničku demokraciju.

1. Izvlačenje odlučivanja iz ruku političara dovest će do slabije kvalitete odluka;

2. Mnogi ljudi odlučuju na osnovu slučajnog odabira;3. Daju neosjetljivim većinama ili većinama punim predrasuda mogućnost da pogaze prava manjina;4. Oni koji najvjerovatnije glasaju, najzainteresiraniji su za neko pitanje i njima je bolje, tako da referendumi djeluju protiv interesa umjerenih i onih kojima je manje dobro;5. Ljudi glasaju uprkos neinformiranosti;


samouprave vlasti konstitucionalnih jedinica. Obuhvataju federacije, kvazifederacije i konfederacije.

Dimenzije razlikovanja federalizma: - Karakter i značenje različitosti (društvenih, ekonomskih) - Broj jedinica i stupanj simetrije (veličina, status...) - Opseg raspodjele zakonodavnih, izvršnih i fiskalnih ovlasti i odgovornosti - Karakter institucija savezne vlasti - Postupci rješavanja skukoba, ostvarivanja suradnje, prilagođavanja i promjene;

Kompleksnost neunitarnih država

Unije: Političke zajednice u kojim konstitutivne jedinice zadržavaju integritet posredstvom zajedničkih tijela opće vlasti ( Novi Zeland)

Ustavno decentralizirane unije: Oblik unitarne države – konačnu vlast ima središnja vlast, ali inkorporira podnacionalne jedinice vlasti koje su autonomne

Federacije: Snažne konstitutivne jedinice i snažna središnja vlast, svaka ima ovlasti predviđene ustavom, te moć da upravlja građanima, svaku su izravno izabrali građani (Kanada, Njemačka, SAD, Švicarska, Australija)

Konfederacije: Već postojeće političke zajednice se udružuju kako bi oformile zajedničku vlast radi određenih ciljeva ( SSSR, EU, Beneluks)

Državni savezi: Uređeni tako da je neka velika jedinica povezana s manjom jedinicom/jedinicama koje zadržavaju autonomiju; odnos se raskida uzajamnim sporazumom (Puerto Rico – SAD, Farski otoci – DANSKA)

Udružene države: Slične federacijama; mogu se raspustiti tako što bilo koja jedinica sama djeluje prema prethodno određenim uvjetima (Lihtenštajn –Švicarska, Monako – Francuska)

Kondominiji: Funkcioniraju pod upravom dviju ili više vanjskih država; stanovnici imaju bitnu unutarnju samoupravu (Brčko)

Lige: Povezivanje politički neovisnih političkih zajednia radi nekih cijeva; članice se mogu jednostrano povući (NATO, Arapska liga)

Združene funkcionalne vlasti: Agencija koju su osnovale dvije ili više političkih zajednica radi provedbe nekih zadataka (Međunarodna agencija za atomsku energiju)

Hibridi: Politički sustavi koji kombiniraju obilježja različitih političkih sustava (EU nakon Maastrichta)

Federalne decentralizirane: Australija, Belgija, Kanada, Njemačka, Švicarska, SAD;Između federalnih i unitarnih: Austrija, Indija, Izrael, Španija, Japan, Švedska, Norveška;Unitarne centralizirane: Grčka, Island, Irska, Luksemburg, Malta, N. Zeland, Portugal, UK, Francuska, Italija;

of 20


Trendovi decentralizacije i regionalizacije (unitarne države)DecentralizacijaMožemo razlikovati političku i administrativnu decentralizaciju. Politička decentralizacija znači prijenos odlučivačkih ovlasti sa središnje države na neku podnacionalnu razinu vlasti. Administrativna decentralzaciji ili dekoncentracija jeste prijenos nekih administrativnih funkcija na podnacionalne razine administracije.

Zauzimanje „mezorazine“: nastanak regije

„Mezorazina“ je razina koja postoji između nacionalne i lokalnih razina. U federalnim državama to su sastavne jedinice federacije. U unitarnim državama to je pitanje manje jasno. ● Veće unitarne države kao što su Francuska, Italija, Španjolska i UK, smatrale su nužnim uspostaviti vlasti na mezorazini (regije u Francuskoj i Italiji, autonomne zajednice u Španiji, parlament u Škotskoj i skupštine u Walesu i Sjevernoj Irskoj te moguće buduće regije u Engleskoj).●Ubrzavanje europske integracije od sredine osamdesetih godina dodalo je nov element procesima jačanja regija, osobitno unapređenju regionalne politike EU u obliku strukturnih i kohezionih fondova. Zamisao da je regionalna vlast važan elemnt novog modela europskog upravljanja utjecajna je i u manjim unitarnim državama Z. Europe, te u novim demokracijama Istočne i Srednje Europe. ●Došlo je do uspostave administrativnih regija u Grčkoj, Portugalu i Irskoj. U Danskoj, Finskoj i Švedskoj uspostavljene su političke i administrativne regije. Regionalne vlasti su uspostavljene i u Poljskoj i Mađarskoj. Bugarska, Rumunjska i Albanija imaju programe decentralizacije usmjerene na jačanje lokalnih vlasti, ali oklijevaju u uspostavi izabranih regionalnih vlasti.

5. POLITIČKE STRANKESadržaj poglavljaUvodDefinicije strankeFunkcije stranakaModeli stranačke organizacijeStranke i stabilizacija demokracije

UvodPolitičke stranke su središnji akteri demokratske politike, kao i mnogih autoritarnih i totalitarnih režima. Vlast u većini zemalja efektivno je u rukama stranačkih vođa. Nije vjerovatno da će društveni pokreti ili upravljačke mreže preuzeti mnoge uloge stranaka.

Definicije strankeRobert Huckshorn: „Politička stranka je samostalna skupina građana kojima je cilj isticanje nominacija i natjecanje na izborima u nadi da će steći kontrolu nad vlašću“. Huckshorn eksplicitno kombinira četiri elementa koja su zajednička mnogim definicijama te im dodaje još jedan. Ti elementi su cilj, metoda, natjecanje što je povezano sa samostalnošću skupine građana.

of 20


Funkcije stranakaKoordinacija: ●Koordinacija između različitih razina vlasti

●Organiziranje političke aktivnosti građana●Povezivanje predstavnika na javnom položaju i oganiziranih pristaša među građanima

Natjecanje na izborima: ●Postavljanje kandidata ●Financiranje kampanja ●Stvaranje zajedničkih politika

Selekcija/regrutacija osoblja: ●Selekcija kandidata za važne položaje (predsjednik)●Regrutacija kandidata na manje važne položaje, beznadne izborne okruge, mjesta na dnu liste stranke●Integracija novih građana u postojeći politički sustav

Predstavljanje: ●Govor u ime njihovih članova i pristaša unutar vladinih agencija ili pred njima●Predstavljanje društvenih grupa i ideoloških stajališta

Modeli stranačke organizacijeTipovi stranaka

- Kadrovske: Postojale su od pojave parlamentarne vlasti do masovnog prava glasa; imaju parlamentarno porijeklo; organizacijska struktura je minimalna i lokalna – središnja stranačka služba je podređena stranci na javnoj dužnosti; elite su jedini „članovi“; primarna osnova resursa su osobno bogatstvo i veze.

- Masovne: od masovnog prava glasa do 50-ih god XX st.; izvanparlamentarno porijeklo; članovi organizirani u lokalne ogranke; središnja služba odgovorna stranačkom kongresu; veliko i homogeno članstvo; resursi su pristojbe članova i podređenih organizacija;

- Catch-all: od 50-ih godina do danas; evolucija starijih stranaka; članovi org. u ogranke ali marginalizirani u odlučivanju; središnja služba poređena stranci na javnoj dužnosti; heterogeno članstvo,navijač elita; resursi su doprinosi interesnih skupina i pojedinaca.

- Kartelske: od 70-ih godina do danas; evolucija starijih stranaka; središnja služba poređena stranci na javnoj dužnosti; odluke se ratificiraju plebiscitom članova i pristaša; nejasno razlikovanje člana i pristaše; resursi su državne subvencije;

- Stranka kao poslovna tvrtka: od 90-ih godina do danas; izvanparlamentarna inicijativa političkih poduzetnika; minimalna formalna organizacija sa hijerarhijskom kontrolom poduzetnika i zaposlenika; članstvo minimalno i nevažno; korporacijski resursi.

ČlanstvoPojedine stranke se razliku po sticanju članova, ulozi koji članovi imaju u retorici, praksi i veličini organizacije članova. Masovna stranka je primjer stranke koja je utemeljna na članstvu. Pridruženim članstvom može sa automatski i neizbježno postati član unije ili se od člana može tražiti da prihvati ili odbaci članstvo u stranci. Članstvo je važno za samorazumijevanje političkih stranaka.

Tradicionalno članstvo se mjeri na tri načina:

1. Najočitiji je jednostavan broj članova. To je korisno za ciljeve organizacije. Da li se članstvo povećava ili smanjuje?

of 20


2. U komparativnom smislu, to mjerilo pati od zavisnosti od veličine sistema. Prostorno i vremenski općenitije je uporediti omjer između stranačkog članstva i veličine biračkog tijela

3. Poređenje stranaka može se temeljiti na njihovoj organizaciskoj gustoći (odnos između članova i birača stranke) ali je problem što povećanje omjera može biti posljedica ili povećanja broja članova ili pada glasova na izborima.

RegulacijaSve veći broj zemalja donosi posebne zakone o političkim strankama. U nekim zemljama zakon o strankama je dio nacionalnog ustava a u drugim zemljama je dio posebnih zakona ili propisa.

Obrazloženja zakona o stranka uglavnom se svodi na tri objašnjena a to su: prvo objašnjenje je značenje stranaka za demokratiju. U nekim slučajevima ( Njemačka, Francuska, Portugalija, Španija, Grčka, Italija) to se priznanje dešava u nacionalnom ustavu, a u drugima u zakonu ili u parlamentarnim raspravama kada se zakon donosi. Drugo i usko povezano obrazloženje je moć stranaka. Zbog srednjeg položaja u demokratskoj vlasti protivdemokratska ili korumpirana vlast može biti ozbiljna prijetnja demokratiji. Treće, zakon o strankama može se opravdati kao pitanje administrativne prikladnosti ili nužnosti.

Finansiranje Država je posebno uključena u poslove stranaka na polju finansiranja. To ima za cilj zabranu primanja finansija iz određenih izvora ili upotreba finansija u određene svrhe . Mnogi zakoni o političkim strankama predviđaju državnu potporu strankama. Neki imaju oblik „poreza“ dok u drugim slučajevima stranke dobijaju povrat sredstava za rashode ili državne subvencije.

Regulisanje rashodaRegulisanje stranačkih rashoda u većoj ili manjoj mjeri označava regulisanje troškova na izborne kampanje. Ti propisi imaju tri opšta oblika: zabrana pojedinih oblika rashoda, ograničenja ukupnih rashoda i obavezu objavljivanja rashoda. Osim zabrane koruptivnih praksi kao što je kupovina glasova, najvažnija zabrana nekog konkretnog oblika rashoda tiče se kupovine prostora u elektronskim medijima. Osim pitanja izvještavanja, svi se oblici regulisanja stranačkih rashoda suočavaju se s nizom međusobno isprepletenih pitanja koji se tiču toga čije bi rashode trebalo kontrolisati, stranaka kao organizacija, kandidata kao pojedinaca ili svih.

Regulisanje prikupljanja finansijskih sredstavaGranice donacije osmišljene su kako bi bogate pojedince ili grupe spriječili da daju velike donacije i neprikladno utiču na stranke. Strancima, korporacijama ili sindikatima zabranjeno je davanje a strankama primanje donacija, generalno se zabranjuju i anonimne donacije. Bez obzira na to kome je dopušteno davati donacije, može se ograničiti i veličina donacija. Bez obzira na to da li su donacije ograničene ili ne, njihov učinak na demokratiju može se ograničiti ako se te donaciju objavljuju.

Javne subvencijeSve veći broj država praktikuje podršku političkim strankama putem poreskog sistema, direktnim pružanjem dobara i usluga ili direktnim finasijskim subvencijama. U nekim slučajevima podrška je direkno vezana za kampanje, dok je s druge strane podrška za stranačke aktivnosti.

of 20


6.Interesna udruženja Sadržaj poglavljaUvodŠta su interesna udruženjaInteresna udruženja u praksi

UvodInteresna udruženja su organizacije sa članstvom koje za cilj imaju promicanje (partikularnih) interesa prema političkom sistemu. Nastaju sa pojavom kapitalizma.

Formalno određenje interesnih udruženja: organizacije članova koji apeluju na vlast , ali ne sudjeluju na izborima. (Wilson)

Privatni nasuprot javnim interesima Jeffery Berry predložio je razliku javne i privatne interesne skupine na temelju toga nastoji li udruženje ostvariti javne interese ili samo partikularne interese svojih članova. Međutim, koliko god to razlikovanje bilo popularno ono je analitički problematično zato što sva interesna udruženja obično predstavljau svoje zahtjevve kao mjere koje povećavaju javno dobro.

Formiranje interesnih skupinaMancur Olson u svojoj knjizi, dovodi u pitanje pluralističku pretpostavku da je formiranje skupina jednako dostupno svima.Pretpostavljaući da individualno djelovanje određuje individualne računice troškova i koristi, Olsonova studija zaključuju da selektivni poticaji motivišu racionalne pojedince da se pridruže interesnim skupinama. Prema toj logici racionalnog izbora, prosperitet će imati samo udruženja koja osiguravaju privatne koristi, dok će udruženjima koja isporučuju javna dobra, to jeste opšte koristi, bez obzira na članski status neke osobe, biti gotovo nemoguće privući članove.

Zašto bi racionalni pojedinci plaćali članarinu sindikatima kada se kolektivno dogovorena nadnica povećava ili se poboljšanja socijalnih koristi primjenjuju na svakoga nazavisno o tome da li je član sindikata ili ne? Sa Olsonovog stajališta odgovor je ne, budući da bi potencijalnom članu sindikata bilo mnogo racionalnije da se šverca, oslanjajući se na doprinose postojećih članova sindikata, nego da snosi trošak članstva u sindikatu. Olson je posljedično zaključio da je formiranje interesnih udruženja pogodno za ona udruženja koja mogu ponuditi posebne prednosti, kao što su npr, automobilski klubovi, koji nude osiguranje svojim članovima.

Dvije logike kolektivnog djelovanja U značajnom djelu o dvjema logikama kolektivnog djelovanja, Offe i Wiesenthal ocijenili su praksu udruživanja rada i kapitala. Oni su predložili razlikovanje različitih interesa prema sposobnosti interesnog udruživanja da se upliće u proces stvaranja javnih politika a ne prema tome je li neki interes po prirodi javan ili privatan. Oni ne tvrde da poslovne organizacije imaju prednost zato što obično troše više novca na lobiranje od drugih organizacija,umjesto toga oni su istakli zavisnost političara u kapitalističkim društvima o vlasnicima kapitala.

Problem kolektivnog djelovanja sa kojim se suočavaju radnici mnogo je teže riješiti od onog sa kojim se suočavaju korporacije. Sindikati se oslanjaju na spremnost svojih članova da kolektivno djeluju, dok poslovna udruženja samo moraju reći tvorcima javnih politika da

of 20


će pojedine tvrtke djelovati na nepoželjan način ako političari ne uzmu u obzir njihove interese.

Offeova i Wiesenthalova analiza omogućuje nam da uvedemo novu tipologiju interesnih udruženja koja ne razlikuju udruženja na temelju njihova predmeta ili privatne ili javne prirode predstavljnih interesa. Umjesto toga imamo klasifikaciju koja se temelji na dva analitička razlikovanja koja se odnose na dvije ose kolektivnog djelovanja. Na osi x razlikujemo udruženja na temelju prirode sposobnosti njihovih članova da djeluju: u kojem se stepenu neko udruženje oslanja na kolektivno djelovanje svojih članova izvan okvira pukog plaćanja članarine. Na osi y razlikujemo udruženja na temelju njihovog odnosa prema političkom sistemu: u kojem stepenu neko udruženje djeluje samostalno u odnosu prema političom sistemu. Ovo nam omogućuje ne samo da analitički razlikujemo poslovna udruženja, sindikate i druge NVO,nego da razlikujemo različite repertoare djelovanja lobističkih aktivnosti, političkih razmjena sa vladom, konfliktnu politiku i vlasti privatnih interesa.

Izravno lobiranje Literatura o lobiranju obično se odnosi na sve aktivnosti kojima je cilj da utiču na bilo koju granu vlasti na bilo kojoj razini odlučivanja. Izraz lobiranje rezervisan je za aktivnosti koje se temelje na ličnom pristupu donosteljima odluka u skladu sa pojmom izravnog ili unutarnjeg lobiranja. Većina naučnika upoređivala je lobističke strategije interesnih skupina različitih grana vlasti: izvršne vlasti, državne birokratije,zakonodabnog tijela, pa čak i sudova,većina je zaključila da što je neka interesna skupina oskrbljenija resursima, kao što su novac, legitimnost i ekspretiza , sposobnija je uticati na donositelje odluka i i rezultate javnih politika. Specijalisti za lobiranje zaključili su da pristupačnost institucija utiče na stepen upliva interesnih skupina na rezultat javne politike.

Politička razmjena Udruženja koja djeluju u ekonomskoj sferi, naime poslovna udruženja i sindikati, mogu zaključivati i političke razmjene sa političkim vođama. Vlade često trguju dobrima sa sindikatima ili poslodavcima u zamjenu za društveni dogovor. U tim slučajevima moć političke razmjene paradoksalno je povezana sa odricanjem od ekonomske moći, naime sposobnosti povlačenja kapitala ili rada iz procesa proizvodnje.

Kako kapital u proizvodnom procesu zavisi o radu i obratno, organizacije kapitala i rada mogu odlučiti da će nastojati postići trojne sporazume sa vladom u zamjenu za ekonomsku učinkovitost i socijalni mir.

Konfliktna politika Interesna udruženja se povemeno upuštaju i u konfliktnu politiku ili u izvanjsko lobiranje. Dok poslovna udruženja vrlo rijetko vide potrebu da se upuštaju u konfliktno kolektivno djelovanje, štrajkaška akcija često se smatra konstitutivnom moći rada. Nasuprot drugim društvenim pokretima, sindikati se upuštaju u konfliktnu politiku uglavnom zato da prislile institucije na kompromis.

Sve veća prekogranična mobilnost kapitala osigurava poslodavcima širi raspon mogućnosti da se suprotstave kolektivnom djelovanju radnika. Tekući procesi restrukturisanja i prijetnje delokalizacijom preduzeća znatno slabe moć sindikata u inustrijalizovanim zemljam, čak i ako kapital nije tako ometan kako se često navodi. Ipak bilo bi pogrešno reći da su u novom svijetu globalnog kapitalizma nestali štrajkovi.

of 20


Vlast privatnih interesaU slučaju vlasti privatnih interesa država odlazi korak dalje i prenosi svoju ovlast donošenja obavezujućih odluka na interesne skupine. Kada je u politiku ušla radnička klasa, činilo se da su dani samoregulacije ekonomskih poslova od strane tvrtki konačno odbrojani. Ipak, u jendom ekonomskom sektoru ključnu je važnost zadržala vlast privatnog intresa koja je nalik na cehovske obrasce.

U poljoprivrednom sektoru samoupravna udruženja proizvođača nastavila su upravljati proizvodnjom i distribucijom dobara tokom cijelog 20. vijeka. Premda, je poljoprivredna politika postala važan stup projekta evropskog zajedničkog tržišta , države su nastavile podupirati samoupravna tijela tog sektora javnim politikama i zakonima.

7.POLITIČKA KULTURASadržaj poglavljaUvodKulturne razlike u svijetuModel lojalnosti demokratskog građaninaEkspresivni model demokratskog građaninaDemokracija: liberalnije shvaćanje, kritičkija ocjena

UvodPolitička kultura označava sve ljudske aktivnosti koje se odnose na prevladajuća politička vjerovanja, norme i vrijednosti neke skupine ili društva.

Prevladavajuća vjerovanja, norme i vrijednosti nekog društva obično se opisuju tako kao da tvore nacionalni karakter.

Istraživanja političke kulture moraju se temeljiti na sistemskim empirijskim podacima. Opis tipičnih vjerovanja, normi i vrijednosti može se prihvatiti kao znanstveni samo ako je izveden iz podataka reprezentativnih ispitivanja.

Kulturne razlike u svijetuNajveće anketno ispitivanje i prema prostornome i vremenskom opsegu jeste Anketa o svjetskim vrijednostima. Provedena je najmanje jednom u devedest društava širom svijeta, uključujući zemlje na svim kontinentima.

Na globalnoj razini veliki dio kulturnih razlika svodi se na dvije glave dimenzije: religijske nasuprot sekularnim vrijednostima, i vrijednosti preživljavanja nasuprot vrijednostima samoizražavanja. Međusocijetalne razlike na te dvije vrijednosne dimenzije obično su veće nego unutarsocijetalne razlike prema dobi, polu, klasi..

Model lojalnosti demokratskog građaninaDemokratski proces ne mora biti samo racionalan kako bi opstao,on mora biti i široko prihvaćen kao najlegitimniji i najpoželjniji način organizovanja politike. U skladu sa tim, Almond i Verba smatrali su da je temeljni osjećaj lojalnosti normama, institucijama i akterima demokratije osobina idealnog demokratskog građanina.

U stabilnoj demokratiji građansko nezadovoljstvo mora biti ograničeno na konkretne javne politike i na konkretne aktere, ne smije se pretvoriti u nezadovoljstvo demokratskim procesom i

of 20


temeljnim načelima demokratije, posebnom predstavništvom. Demokratija se može nositi sa niskim razinama specifične potpore konkretnim javnim politikama i pojedinim akterima, ali se ne može nositi sa odsutnošću potpore njenim temeljnim normama načelima i institucijama.

Naučnici koji su zaokupljeni političkom potporom obično smatraju da je idealan demokratski građanin osoba koja sudjeluje na izborima i drugim oblicima participacije kojima se daje mandat elitama, a što je nužno da bi predstavništvo funkcionisalo. No idealan građanin ne bi trebao biti aktivan na neinstitucinalne načine kojima se osporavaju predstavnici. Demokratski građani koji su vezani za stranke ne otkazuju poslušnost i ne suprostavljaju se odlukama koje donose demokratski izabrani predstavnici.

Smatra se da je demokracija u opasnosti kada slabi veza birača i stranke.

Ekspresivni model demokratskog građaninaPojava postindustrijskih društava potiče masovne aktivnosti koijma se elite osporavaju na dva načina. Sa jedne strane, ljudima se omogućuje da održe aktivnosti kojima se vrši pritisak na elite. Sa druge strane, ljudi se motivišu da učine nešto kako bi se njihov glas čuo.

Postindustrijsko društvo donosi sve veće isticanje postmaterijalističkih vrijednosti. Te vrijednosti daju visok prioritet participaciji i slobodi izražavanja.

Porast aktivnosti povezanih sa novim modelom izražavanja građana. Građane manje privlače oni dijelovi demokratskog procesa koji su oblikovani zato da bi se dao mandat elitama. Više ih privlače aktivnosti u kojima se izražavaju i osporavaju elite. Sudionici prosvjeda su obrazovaniji, angažiraniji i imaju snažnije demokratske norme od nesudionika.

Demokracija: liberalnije shvaćanje, kritičkija ocjenaVrijednost samoizražavanja čini ljude:

-Kritičkijima i nelojalnima predstavničkim institucijama,

-Moćnijima i sklonijima osporavalju elita u svome političkom djelovanju,

-Liberalnijim u shvaćanju demokracije i kritičkijim u ocjeni njezina funkcioniranja,

-Otvorenijim i tolerantnijim prema onima koji ne pripadaju njihovoj skupini.

of 20

komparativna politika

Documents