journal of language and literary studies 149 - folia.ac.me filei stavovi su modernistički, a pritom...

Journal of Language and Literary Studies 149

SOCIOKULTUROLOŠKA KRITIKA IRSKE U DRAMI

VILOVNJAK OD ZAPADNIH STRANA DŽONA MILINGTONA

SINGA Aleksandra Simanić, Univerzitet Crne Gore, [email protected]

10.31902/fll.25.2018.8 UDK 821.111(415)-2.09

Apstrakt: Singove drame su svojevrsna studija o irskom mentalitetu i

kao takve prepune su elemenata humorističnog, nerijetko i satiričnog

simbolizma i alegorije, te su većinom izazivale bunt njegovih sunarodnika. U

ovom radu predstavićemo djelo koje najbolje prezentuje Singovu kako

pozitivnu, tako i negativnu kritiku irskog društva i razloge koji su doveli do

prilično ambivalentnog odnosa između pisca i njegove domovine. Singova

kritika društva i kulture nikada nije eksplicitna i iz tog razloga njegove drame

mogu se čitati i razumjeti na više načina. U namjeri da u Singovom djelu

pronađemo konstruktivnu kritiku irskog društva, njegovih običaja i kulture,

možemo zaključiti sljedeće – Sing je posjedovao vizionarski um, njegove ideje

i stavovi su modernistički, a pritom je čvrsto povezan sa najdubljim korijenima

gaelske tradicije, i njegova uloga u stvaranju nove države putem oživljavanja

starih vrijednosti neprocjenjiva je. Iako je tvrdio da je Irska njegova jedina

svetinja, ipak je uspijevao da je sagleda ne očima vjerskog fanatika već

kristalno jasnim pogledom čovjeka koji je svjestan svih mana kojim njegovo

božanstvo obiluje.

Ključne riječi: Sing, Irska, drama, kritika, kultura, ambivalentnost.

Uvod Džon Milington Sing (John Milington Synge, 1871–1909) irski je

dramatičar koji je stvarao krajem 19. i početkom 20. vijeka, u vrijeme ozbiljnih političkih previranja, kada je osnivanje Republike Irske bilo samo pitanje vremena. Sing je svojim sudjelovanjem u književnoj revoluciji toga doba dao znatan doprinos stvaranju moderne irske države. Njegov opus podrazumijeva dva žanrovski različita perioda – prvi, u kojem je pisao uglavnom poeziju, prevode i eseje, kao i svoju prvu, mada neuspjelu dramu, Kad mjesec zađe (When the Moon has Set, 1901) i drugi period, nakon njegove prve posjete Aranskim ostrvima 1898. godine, što je događaj koji će označiti prekretnicu u njegovom životu i stvaralaštvu. Na Ostrvima se upoznao sa svakodnevicom i običajima naroda koji je više nego igdje drugdje u Irskoj zadržao tradicionalni način života. Na osnovu anegdota i legendi

150 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

koje je slušao od lokalnog stanovništva, kao i svakodnevne rutine koja se odvijala na Aranu, Sing je napisao roman Aranska ostrva (The Aran Islands, 1907), kao i dvije drame – Jahači put mora (Riders to the sea, 1904) i U sjenci klisure (In the Shadow of the Glen, 1903). Tokom boravka na Ostrvima Sing je unaprijedio znanje irskog jezika i postao bliži keltskoj kulturi, koja ga je fascinirala.

Sing je za života napisao još četiri drame – Izvor svetaca (The Well of Saints, 1905), Vilovnjak od zapadnih strana (The Playboy of the Western World, 1907), Kotlokrpino vjenčanje (The Tinker’s Wedding, 1908) i Dierdra od tuge (Dierdre of the Sorrows, 1910), koja je ostala nedovršena usljed Singove prerane smrti, mjesec dana prije njegovog 38. rođendana.

Vilovnjak od zapadnih strana Za svoju dramu Vilovnjak od zapadnih strana Sing je rekao da

se može posmatrati iz više uglova, te i tumačiti na različite načine. Vilovnjak je komedija u tri čina, sa radnjom i likovima smještenim na obalama okruga Mejo.1 U Ebiju je prvi put izvedena 26. januara 1907. godine i ušla je u istoriju teatra kao komedija koja je nakon prvog čina izazvala pobunu publike, psovke i prijetnje upućene autoru. I dok su gledaoci sve više bijesnjeli, Sing je odmahnuo glavom i rekao: „Moraćemo osnovati Društvo za zaštitu irskog humora,” i: „Ne dajem ni pet para. Ovo je ekstravaganca.”2 (Bourgeois 204). To je bila njegova prva reakcija, kasnije je problem u vezi sa dramom prerastao u problem državnih i nacionalnih razmjera, pa se o Vilovnjaku pisalo, tumačili su se njegov značaj i njegovo značenje i oštro je kritikovan, kao i većina Singovih drama, zbog, kako su kritičari tvrdili, pogrešne predstave irskog mentaliteta.

Sing je, kako je već pomenuto, bio čovjek od malo riječi – nije ulazio u polemike, nije previše kritikovao, niti se strasno borio protiv istih. U noći premijere reakcija publike ga je iznenadila, no sasvim je sigurno da publiku nije želio ostaviti ravnodušnom. Vjerovatno je očekivao naglašenu reakciju, ali ona na koju je naišao išla je u pogrešnom pravcu, suprotno od cilja koji je Sing od početka imao na

1 Oblast okruga Mejo čine divlji i neplodni predjeli na sjeverozapadnoj obali

Irske. Prema Singovim riječima, Mejo je jedno od najsiromašnijih mjesta u kojima je bio. 2 Svi prevodi citata u tekstu prevodi su autorke ovoga rada.

“We shall have to establish a Society for the Preservation of Irish Humour; I don't care a rap. It's an extravaganza.”


umu. Poći ćemo od te pretpostavke i pokušati da objasnimo porijeklo i namjenu Singove drame, koja umjetnički možda i nije njegovo remek-djelo, ali po njoj je svakako najpoznatiji publici.

Istorijski period u kojem je drama nastala karakteriše potreba jednog broja Iraca za osamostaljenjem, tj. odvajanjem od nametnute anglikanizacije, i za povratkom irskim korijenima. Pojedina udruženja, kao što je slučaj sa Mladom Irskom ili Gelskom ligom, zalagala su se za ponovno oživljavanje irskog jezika i očuvanje irske kulture i tradicije. Prema Singu, način na koji su to radili bio je neadekvatan, jer su bili isuviše politički obojeni i, kako ih je jednom nazvao, polumilitantni pokreti koji su na silu ljudima nametali svoje ideale. Ono što je kod Singa budilo najveći prezir bila su njihova izrazito katolička ubjeđenja i autoritaran odnos prema narodu. Sing je volio Irsku, štaviše, od nje je stvorio sopstvenu religiju koju je prihvatio onda kada se odrekao hrišćanstva. Ono protiv čega je ustao bila je irska inertnost koja je prijetila da uništi običan narod, stiješnjen između dva neprijatelja – konzervativnog paternalizma i kapitalističkog ugnjetavanja:

Sing je Engleze i Crkvu vidio kao kolonizatorske snage u Irskoj, ali je bio uvjeren da su držale tu poziciju jer su ih Irci prvo objeručke prihvatili, a onda i tolerisali. Bez obzira na to da li se radilo o tome kako je prigrljen uštogljeni katolički moral ili kako se sa beskrajnih priča nikad nije prelazilo na konkretnije aktivnosti, Sing je problem na prvom mjestu vidio kod samih Iraca.3 (Ritchel 31).

Podržan od strane Jejtsa i Lejdi Gregori, Sing je napisao dramu kojom je „držao ogledalo ispred irskog naroda”4 (Ritchel 44) i tom narodu se sopstveni odraz nikako nije svidio.

U toku pisanja drame Sing je nekoliko puta mijenjao naslov djela, tako da su u rukopisu ostali zabilježeni: Ubica: Farsa (The Murderer: A Farce), Porodična luda (The Fool of the Family), Farnamska luda (The Fool of Farnham), Kristi Mehon (Christy Mahon), da bi na kraju drama dobila veoma nejasan naslov, s obzirom na činjenicu da se izraz playboy koristio vrlo rijetko, a i da je njegovo značenje bilo višestruko. Moris Buržoa (Maurice Bourgeois) bilježi da playboy kao riječ nije postojala u Engleskom dijalektološkom rječniku iz tog perioda i da je njen doslovni prevod na irski – búachaill barra, u

3 “Synge viewed the English and the Church as colonizing forces in Ireland but

believed that they were such because the Irish welcomed them and/or tolerated them. Whether it was the country's embracement of stifling Catholic morality or its endless talk without relevant action, Synge saw that the problem lay with the Irish first.” 4 “held the mirror up to an incipient nation”


značenju dečko u igri, korišćen u hurllingu – irskoj sportskoj igri nalik fudbalu. Buržoa navodi još nekoliko mogućih prevoda: onaj sa kojim se neko poigrava, onaj koji učestvuje u igri (komičar, atleta, šampion), onaj koji je pun sportskog duha, pustolov. Fraza Western World engleski je ekvivalent gaelskog izraza an domhain shiar, koji se odnosi na priobalje Atlantika, odvajajući tako taj dio od dablinske „strane”.5

Komedija počinje scenom u jednoj irskoj krčmi, gdje mlada djevojka Pegin Majk (Pegeen Mike), čiji je otac vlasnik te krčme pa je ona dobra prilika za udaju, pravi spisak stvari koje su joj potrebne za vjenčanje. Njen brak je ugovoren sa Šonom Keogom (Shawn Keogh), bogatim, neinteligentnim i nekarakternim mladićem, koji je u stalnom strahu od seoskog sveštenika Rajlija (Father Reilly) i njegove osude. Peginin otac Majkl (Michael) sprema se da sa nekolicinom prijatelja pođe na jedno bdijenje i savjetuje Šonu da ostane sa Pegin i čuva je jer će on cijele večeri biti odsutan:

ŠON: [užasnut] Bih rade volje, Majkl Džejms. Ali, strah me oca Rajlija i šta bi Sveti otac i svi kardinali Rima rekli da čuju šta sam uradio?

MAJKL: [prezrivo] Bog ti pomog'o! Zar ne možeš sjedjeti kraj ognjišta sa upaljenom šterikom dok je Pegin u drugoj sobi? 'Oćeš tako mi boga, jer načuh kako pričaju o nekom nesrećniku što ludi ili umire zavijajući dolje u jarku, pa će s nekim u kući biti sigurnija.

ŠON: [s molećivim očajanjem] Strah me oca Rajlija, kažem ti. Ne iskušavaj me, a samo što se nismo vjenčali.6 (Synge 102)

5 Poznati srpski teatrolog i književnik Jovan Ćirilov 1962. godine postavio je

Singovu dramu na repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta, naručivši prevod od šekspirologa Borivoja Nedića, koji je za dramu smislio neobičan, ali prema Ćirilovu adekvatan naslov – Vilovnjak od zapadnih strana. U Tolkinovom Silmalirionu, vilovnjaci su narod koji govori izuzetno milozvučnim jezikom. S obzirom na činjenicu da je umjetnost naracije igrala važnu ulogu u Singovim dramama, potekavši iz irske tradicije pripovijedanja sa kojom se susreo i na Aranskim ostrvima, vilovnjak je izraz u kojem je sadržana jedna od najprivlačnijih osobina glavnog junaka Kristija – moć lijepog govora. 6 SHAWN: [in horrified confusion] I would and welcome, Michael James; But

I'm afeard of Father Reilly, and what at all would the Holly Father and the Cardinals of Rome be sayingif they heard I did the like of that? MICHAEL: [with contempt] God help you! Can't you sit in by the hearth with the light lit and herself beyond in the room? You'll do that surely, for I've heard tell there's a queer fellow above going mad or getting his death, maybe, in the gripe of the ditch, so she'd be safer this night with a person here. SHAWN: [with plaintive despair] I'm afeard of Father Reilly, I'm saying. Let you not be tempting me and we near married itself.


Šon zatim bježi iz krčme u strahu da će ga rimski papa izopštiti

zbog jedne noći provedene nasamo sa vjerenicom. On predstavlja ruralnog Irca i onu beznadežnost u koju je Irska postepeno tonula s obzirom na masovne emigracije, kako to obično biva, najboljih i najsnalažljivijih. Šon je pretjerano čedan, malodušan i beživotan paor, koji nipošto nije par strastvenoj Pegin. Kako joj i samo ime nagovještava, ona je predstavnica paganskog ideala ženstvenosti – samosvjesna, inteligentna i neustrašiva djevojka, koja u sebi nosi ne samo snagu volje već i fizičku snagu jačeg pola, što navodi i jedan od prijatelja njenog oca: „Ko tebi može nauditi kada si ti vrla i odvažna mlada djevojka koja dvojici muškaraca odjednom može skinuti glave sa ramena?”7 (Synge 102).

Nakon što je pobjegao iz krčme, Šon se ubrzo vraća, zadihan i prestravljen, govoreći da ga juri ludak, onaj iz jarka, i pokušava da ga ubije. Tada se pojavljuje Kristi, playboy Singove drame. On je vižljast, naočit mladić, ali vidno iznuren i prljav. Nakon nekoliko tenutaka čuđenja i ispitivanja, saznajemo da je Kristi u bjekstvu zbog oceubistva. Umjesto osude, Kristija dočekuje odobravanje i hvalospjev i on ubrzo od bjegunca postaje lokalni heroj kojem Majkl nudi mjesto pomoćnika u krčmi. Pegin ga naziva mladićem sa mudrošću Solomona, ostali se dive njegovoj odvažnosti i zaključuju da će pored njega Pegin biti sigurna. Jedino se Šon protivi Majklovoj odluci, ali njegova prigovaranja ostali zanemaruju i Kristi ipak ostaje. Konačno ostavljeni nasamo, Pegin i Kristi započinju igru zavođenja, koju je inicirala Pegin, a Kristi, iako u početku sumnjičav, ubrzo prihvatio:

PEGIN: [stojeći pored Kristija i posmatrajući ga sa uživanjem] Mora da su ti preci bili neki važni ljudi, kad imaš tako mala stopala i plemićko prezime, onakvo kakvo se sreće kod moćnika Francuske i Španije.

KRISTI: [ponosno] I bili smo moćni, sa širokim vjetrovitim arima plodne zemlje u Mansteru.

PEGIN: Pa rekoh li ja da si ti dobar i naočit mladić plemićkog izgleda.

KRISTI: [prijatno iznenađen] Zar ja? PEGIN: Aha. Zar to nikad nisi čuo od djevojaka tamo odakle

dolaziš?

7 JIMMY: [flatteringly] What is there to hurt you and you a fine, hardy girl

would knock the head of any two men in the place?


KRISTI: [ogorčeno] E pa nisam... Uh, sve su prokleti lažljivci u

parohiji u kojoj sam odrastao.8 (Synge 108). Iz dijaloga je jasno da je Peginino poimanje Kristijeve

muževnosti i odvažnosti potpuno pogrešno i da je ona vjerovatno prva djevojka koja ga je na ovaj način okarakterisala, ako ne i prva koja je uopšte razgovarala sa njim. Međutim, njene rječi ga mijenjaju, svjestan je da je daleko od kuće, gdje ga niko nije cijenio, među prvima otac koji ga je ugnjetavao i ponižavao, i pita se nije li bio budalast što svoga oca davno nije ubio. Ovdje su svi odmah našli opravdanje za njegovo zlodjelo i slavili odvažnost kojom se oslobodio tiranije roditelja. U jednom trenutku njegov ubilački nagon Pegin romantizuje do te mjere da ga identifikuje sa pjesnicima: „Čujem da su pjesnici nalik tebi, dobri vatreni ljudi koji se znaju žestoko razjariti.”9 (Synge 109).

Nakon prvog čina, izgledalo je da je predstava postigla veliki uspjeh. Iz ove perspektive gledano, publika je vjerovatno još bila pod snažnim utiskom, vjerovatno i u šoku zbog odgledanog, tako da je prvo spuštanje zavjese propraćeno aplauzom. U drugom činu, osim Pegin, Kristijevoj hrabrosti divi se i nekolicina seoskih djevojaka, kao i udovica Kvin (Widow Quin). On postaje predmet njihovog obožavanja i one hrle u Pegininu krčmu donoseći mu darove. Dok koketiraju, mole Kristija da im još jednom ispriča svoju sada već slavnu istoriju. I Kristi izrasta u pravog pripovjedača, pjesnika-lutalicu, minstrela koji prolazi zemljom pjevajući o svojim avanturama.10 Privlačnost njegove retorike je toliko

8 PEGEEN: [standing beside him, watching him with delight] You should have

had great people in your family, I'm thinking, with the little small feet you have, and you with a kind of a quality name, the like of what you'd find on the great powers and potentates of France and Spain. CHRISTY: [with pride] We were great surely, with wide and windy acres of rich Munster land. PEGEEN: Wasn't I telling you, and you a fine, handsome young fellow with a noble brow. CHRISTY: [with a flash of delighted surprise] Is it me? PEGEEN: Aye. Did you never hear that from the young girls where you come from in the west or south? CHRISTY: [with venom] I did not then...Oh, they're bloody liars in the naked parish where I grew a man. 9 PEGEEN: I've heard all times it's the poets are your like, fine fiery fellows

with great rages when their temper's roused. 10

Zanimljivo je da je Sing, nakon što je napisao Vilovnjaka, pronašao staru englesku narodnu baladu Edvarde – Edvarde u kojoj je glavni junak takođe oceubica. Singu se svidjela analogija, a najviše od svega činjenica da je u njoj junak posmatran kroz prizmu ne etičkog već romantičnog aspekta.


jaka da i on sam počinje vjerovati u svoje riječi, i njegov karakter se mijenja.

Iako Kristiju prija udvaranje drugih žena, jasno je da je zaljubljen u Pegin i on je prosi, što ona (bez obzira na već ugovoren brak sa Šonom) radosno prihvata. Ričel (Nelson O'Ceallaigh Ritchel) je u knjizi Sing i irski nacionalizam (Synge and Irish Nationalism, 2002) odnos Pegin – Kristi okarakterisao kao odnos paganske Irske (Pegin) i hrišćanske crkve (Kristi). Prema njemu, Singova namjera je bila da pokaže Ircima na koji je način njih zavelo hrišćanstvo i da ih navede da prihvate svoju odgovornost za učinjeno. Pegin je prihvatila Kristija, kao što je paganski narod Irske prihvatio novu vjeru, zadivljen pričama o svecima i njihovim čudima, tražeći u njima obrise sopstvenog poetizma i junaštva. Međutim, kao što se Kristijeva slava zasnivala na lažima, tako ni hrišćanska crkva nije uspjela da opravda očekivanja, pa se koristila strahom i sankcijama ne bi li sačuvala uticaj i moć.

Činjenica da se Pegin i Kristi na kraju ipak nisu vjenčali jasna je poruka u kojem bi pravcu narod Irske trebalo da traži izlaz i da se taj brak u istoriji nikad nije ni smio desiti. Pegin je bio potreban heroj i ona ga je prepoznala u nepoznatom, tajnovitom mladiću, koji ju je zaveo „hrabrim” djelom i lijepom pričom. Narod Irske, i sam navikao na priče o herojima, spremno je prigrlio i onu o Hristu Spasitelju, uzdajući se u njenu istinitost i obećanja crkve o spasenju i vječnom životu. Sing je u toj asimilaciji vidio prevaru koja je Irsku koštala identiteta.

Kada u drugom činu saznamo da je stari Mehon ipak preživio napad, jasno nam je na kakvim je osnovama stvorena veza između Pegin i Kristija. Dotadašnji junak odjednom postaje lažov i kukavica, gubi status i srozava se u očima svojih obožavatelja, naročito Pegin, koja razočarana i prevarena raskida vjeridbu: „Kad samo pomislim na nezasluženu slavu koju smo mu dodijelili, a on ništa nije uradio osim što je malo udario nesrećnika pa u znoju od straha bježao na sjever. Gubi se odavde!”11 (Synge 141).

Lik starog Mehona je oštro kritikovan zbog prostačkog jezika kojim se služio, i Artur Grifit (Arthur Griffit), urednik poznatog irskog časopisa (prema nekim kritičarima i šovinističkog) Ujedinjeni Irci, napisao je da se nijedan čovjek, osim onoga sa dna društvene ljestvice, ne bi koristio jezikom šljama. Grifit očigledno nije shvatio poentu, jer je stari Mahon zamišljen takav, i njegova pojava i ponašanje u skladu su sa onim što je njegov lik predstavljao – britanski autoritet u nekom od

11

PEGEEN: And to think of the coaxing glory we had given him, and he after doing nothing but hitting a soft blow and chasing northward in a sweat of fear. Quit off from this.


svojih oblika. On je „čovjek koji je glasno hrkao dok je spavao i svagda bijesnio dok se budio, kao nakinđureni oficir koji psuje, prijeti i proklinje.”12 (Synge 110). Nakinđureni oficir je bez sumnje oficir britanske vojske koju su sačinjavali vojnici i britanskog i irskog porijekla sa jednom zajedničkom osobinom – bili su poznati po prostačkom govoru. Dakle, stari Mahon je, pored katoličanstva, simbol još jednog irskog ugnjetavača. Jedan od razloga Kristijevog zločina jeste očevo naređenje da se oženi nepoznatom djevojkom po principu ugovorenih brakova, a Mahonovo dvostruko lažno vaskrsnuće predstavlja jedan od glavnih stubova hrišćanstva, doduše, s namjerom iskarikiran. Upravo je scena u kojoj se stari Mehon pojavljuje poslužila kao okidač za istorijsku pobunu: „Publika se okrenula protiv predstave u trenutku kada se pojavljuje Kristijev otac. Scena je bila isuviše realistična. Čovjek sa krvavim zavojem oko glave bio je takva pojava da je čitavoj predstavi oduzeo atmosferu visoke komedije.”13 (Greene 144). Iz ovog razloga potrebno je obraditi pitanje nasilja u Vilovnjaku.

Postoje zapisi koji svjedoče o tome da je u noći premijere Sing zahtijevao od glumaca da dramu odigraju sa malo ili čak nimalo komičnosti: „Na premijeri je gluma bila ozbiljna, skoro mračna, kao da je svaki lik duboko proanaliziran kako bi se vidnom učinila njegova gnusnost.”14 (Ritchel 41). Prema mišljenju nekih glumaca upravo je to jedan od razloga agresivnog reagovanja publike. Ričel smatra da Sing nije želio stvoriti karnevalsku parodiju, već da je fokus drame zapravo na slikama koje se poigravaju sa ružnoćom ili je čak ovaploćuju. Publika je baš kao i likovi iz drame prihvatila Kristijev zločin kada je o njemu samo pričao, ali ni jedni ni drugi (što upravo pokazuje kako je dobro Sing poznavao irski narod) nisu podnijeli taj isti čin ponovljen naočigled svih. Naime, kada Kristi u želji da povrati slavu i Pegininu naklonost po drugi put ubija oca, pred svima, protiv njega se okreću dotadašnji sljedbenici, a protiv Singa u Ebiju čitava plejada dablinskih puritanaca.

12

CHRISTY: A loud lonesome snore he’d be making all times, the while he was sleeping, and he a man’d be raging all times the while he was waking, like a gaudy officer you’d hear cursing and damning and swearing oaths. 13

“The audience started growing hostile to the play from the point where Christy's father enters. That scene was too representational. There stood a man with horribly-bloodied bandage upon his head, making a figure that took the whole thing out of the atmosphere of high comedy. 14

“When it was given for the first time it was played seriously, almost somberly, as though each character had been studied and its nastiness made apparent.”


Kakva je suštinska razlika između prvog i drugog ubistva? Pegin

u jednom trenutku zaključuje da je veliki jaz između opake priče i prljavog djela – priče o nasilju i zločinima bile su podnošljive, čak i dobrodošle, i to uglavnom kao sjećanje na slavnu prošlost. Problem je predstavljalo suočavanje sa zlodjelom: „Publiku su uzbuđivale poetizovane naznake o nasilju koje se dešava iza zavjese, a njegovo demistifikovano oživljavanje na sceni imalo je na njih mučan i odbojan efekat: nezadovoljstvo drugim ubistvom možda je poteklo iz osjećanja stida zbog lakoće s kojom su povjerovali u 'ubijanje'.”15 (Ritchel 43). Ovo bi moglo biti jedno od objašnjenja. Ali Sing je ovu dramu pisao u periodu političkih previranja, pred samu revoluciju (Uskršnji ustanak, koji će se dogoditi 1916. godine pripremao se već duže vrijeme) i Ričel smatra da su ova dva ubistva simbolična upotreba nasilja nad autoritetom, koja bi dovela do razrješavanja samog problema ustanka, tj. njegovih vođa. Pegin je prvo Kristijevo ubistvo glorifikovala zbog činjenice da je počinjeno iz opravdanih razloga, tj. u namjeri da se oslobodi tlačitelja. U borbi za slobodu i nezavisnost ubistvo poprima drugačiju dimenziju, romantizuje se i glorifikuje do te mjere da se ne smatra zločinom. Međutim, Kristi drugi put „ubija” oca iz sasvim sebičnih pobuda, i želeći da povrati stečenu slavu on nasrće na povrijeđenog starca (kojem, istina, ne nedostaje snage da i dalje vrijeđa i udara Kristija). Ovo kod Pegin, odvažne keltske predstavnice, izaziva gnušanje.

Da li je Singova poruka bila da je opravdano dići se protiv neprijatelja i koristiti nasilje kao način oslobođenja? Vrlo vjerovatno, ali kao što je i sam Sing rekao, Vilovnjak je veoma kompleksna drama i može se posmatrati iz više uglova. Ako je i zagovarao revoluciju, Sing je istovremeno kritikovao i njene vođe upravo kroz lik Kristija, koji je ne jednom već dva puta omašio u pokušaju da ubije oca. Kristijevi neuspjesi jednaki su neuspjesima irskih nacionalista u borbi protiv britanske vlasti, i Sing u njima prepoznaje Kristijevu moć pripovijedanja koje je lišeno akcije.

Većina kritičara je djelo posmatrala kao minijaturni bildungsroman, u kojem se Kristi od slabašnog mladića mijenja i razvija u odvažnog i zrelog čovjeka, do te mjere da otac u njemu konačno prepoznaje pravog muškarca i prihvata njegovu nadmoć:

15

“...the audience thrilled to the poeticized accounts of a distant violence in the opening acts, only to be nauseated by the deglamorized onstage repetition in the flesh: Their revolt against the second murder may have arisen from a sudden onset of shame at how easily they themselves had accepted the 'killing'”


KRISTI: Da pođem s tobom kažeš? I hoću, kao otmeni vođa sa

svojim paganskim robom. Kreni, i odsad ćeš ti spremati ovsenu kašu i prati krompire jer ja sam gospodar svih borbi od dana današnjeg [gurajući Mehona]. Polazi kad ti kažem.

MEHON: Je l' ja? KRISTI: Umukni. I polazi.16 (Synge 146). Međutim, ako je stari Mehon predstavnik britanske represije,

Kristijeva epifanija nije i ne može predstavljati njegovu konačnu zrelost, jer Kristi poprima očeve osobine, izjednačava se sa njim na svim nivoima i postaje njegov tlačitelj. Nije li moguće da je Sing upravo u ovom svjetlu vidio irske nacionaliste, odnosno revolucionare? One koji su, u nemogućnosti da vrate Irskoj staru slavu, održavali svoj značaj praznim govorima i sprovodili nasilje koje je bilo potpuno politički irelevantno i na taj način se više identifikovali sa kolonizatorskom nego sa zavičajnom kulturom.17 Katolički sveštenik Rajli ne pojavljuje se na sceni, tako da direktan uticaj hrišćanstvo nema ni na koga, osim na Šona, koji je vjernik, čini se najviše iz straha od kazne. Sing umanjuje značaj Crkve kroz njen konstantni neuspjeh da učestvuje u životima ljudi koje bi trebalo da predvodi i na taj način pokazuje da je njeno postojanje u Irskoj suvišno.

Ako ni u nacionalistima, ni u hrišćanstvu, kao ni u vlasti, Sing ne vidi podršku za stvaranjem moderne Irske, koja je onda krajnja poruka djela? Najbitniji, centralni lik u drami je Pegin – ona je paganska Irska zavedena lijepom riječju i hrabrim djelom, a onda i bijesna i ponosna zbog otkrivene prevare i počinjenog nasilja. Pegin se odriče Kristija, ali se za razliku od njega ne vraća na staro, već kad joj Šon nakon svega ponovo nudi brak, ona ga udara u glavu i viče: „Gubi mi se s očiju!” Pegin/Irska je ta koja na kraju ostaje sama. Ona umotava glavu šalom i počinje glasno paganski da jadikuje: „Oh, muko moja. Izgubila sam ga

16

CHRISTY: Go with you, is it? I will then, like a galant captain with his heathen slave. Go on now and I'll se you from this day stewing my oatmeal and washing my spuds, for I'm master of all fights from now. [Pushing Mahon] Go on, I'm saying. MAHON: Is it me? CHRISTY: Not a word out of you. Go on from this. 17

Tokom drame, Pegin par puta govori o velikim junacima irskog naroda koji su svojim djelima ustajali protiv okupatora. Neka od tih djela podrazumijevala su sakaćenje životinja da ne bi pale u ruke Britancima, i ona navodi primjer izvjesnog Džimija Ferela, koji je, da bi izbjegao plaćanje dozvole za držanje psa, svog ljubimca objesio i ostavio u agoniji tri sata – dok se sa britanskom policijom ubjeđivao da je pas mrtav, a oni tvrdili da u njemu još ima života.


zaista. Izgubila sam jedinog vilovnjaka od zapadnih strana.”18 (Synge 146).

Sing je ostavio donekle otvoren kraj, bez velike tragedije, ali i bez srećnog završetka karakterističnog za komedije. Irska je bez heroja, ali Sing je definisao način na koji je njegovo stvaranje moguće, a to je prema Ričelu „nasilje koje je bilo i jeste politički relevantno.”19 (49). Stoga je predstava nasilja u drami trebalo da unaprijedi, ili da postavi nove temelje irskog nacionalizma, da probudi vođe ili da ih možda stvori. Sing je u svjetlu nemira nakon premijere Vilovnjaka napisao esej u kojem kritikuje Grifina i njegov nedjeljnik, kao i ostale pseudopatriote koji su isuviše zavisni od Crkve i britanske vlasti da bi mogli Irsku povesti putem napretka. Njegove proročanske riječi najavljuju dešavanja iz 1916. godine i Uskršnji ustanak pod vođstvom Porika Pirsa (Padraic Pearse):

Neće proći mnogo – nadaćemo mu se – a jedan će mladić vrele krvi, britke pameti i hrabrog srca doći odnekud sa kraja svijeta. [...] Ovaj mladić će ponovo naučiti Irsku da je ona dio Evrope, i naučiti Irce da imaju razum da misle, maštu da stvaraju čuda, i duše da ispune zdravljem. Naučiće ih da postoje bitnije stvari na nebu i zemlji od nedjeljnog mukanja bronzanog bika i njegove znojave gubice.20 (Ritchel 90).

Zaključak Singova zaostavština je podjednako važna i na književnom i na

pozorišnom planu. Vjerovatno je mali broj teatara na svijetu koji na svom repertoaru nisu imali Vilovnjaka od zapadnih strana, a ambivalentnost koja karakteriše Singove drame otvorila je mogućnost za razna tumačenja, pa i za različite izvedbe na sceni. Ako se osvrnemo na kritike koje su pisane o Singu od početka 20. vijeka do danas, primijetićemo veliku razliku u stavu koji kritičari zauzimaju po pitanju angažovanosti Singovih drama. Njihovi različiti stavovi uglavnom su

18

PEGEEN: Oh my grief, I’ve lost him surely. I’ve lost the only playboy of the western world. 19

“violence – that was and is politically relevant.” 20

“It wil not be long – we will make it our first hope – till osme young man with blood in his veins, logic in his wits and courage in his heart, weill sweep over the backside of the world. [...] This young man will teach Ireland again that she is part of the Europe, and teach Irishmen that they have wits to think, imagination to work miracles, and souls to possess with sanity. He will teach them that there is more in heaven and earth than the weekly bellow of the Brazen Bull-calf and all his sweaty gobs.”


produkt istorijskih okolnosti u kojima su pisane, i kao što se publika nakon osnivanja nezavisne države nije pobunila zbog Vilovnjaka, nego ga je prihvatila kao urnebesnu narodnu komediju, tako su i pojedini kritičari, vremenski distancirani od najtežeg perioda irske istorije, uspjeli da pronađu put ka novim, modernijim tumačenjima Singovog djela. U njemu su pronašli kritiku koju je Sing namijenio zemlji koju je beskrajno volio, a koja ga je istovremeno i razočaravala autodestrukcijom.

Koliko se Irska promjenila od Singovog vremena do danas sasvim je druga tema, ali činjenica je da su, kao što je Sing priželjkivao, postali dio Evrope i oslobodili se tereta kolonizacije i uštogljenih religioznih razmišljanja. A na Aranskim ostrvima, sada već modernizovanoj turističkoj destinaciji, postoji simboličan „spomenik” nazvan Singova stolica – njegovo omiljeno mjesto na ivici krečnjačke litice sa fantastičnim pogledom na okean, gdje je satima znao sjedjeti i uživati u jednoj od svojih ljubavi – divljoj, sveobuhvatnoj, veličanstvenoj prirodi.

Literatura:

Bourgeois, Maurice. John Millington Synge and the Irish Theatre. New York: Benjamin Blom Inc., 1913.

Fermor, Una Ellis. The Irish Dramatic Movement. London: Methuen & Co Ltd., 1954 .

Greene, Nicholas. Synge A Critical Study of the Plays. London: The Macmillan Press LTD, 1975.

Ritschel, Nelson O’Ceallaigh. Synge and Irish Nationalism. Connecticut: Greenwood Press, 2002.

Synge, John Milington. The Playboy of the Western World and Other Plays. Oxford: Oxford University Press, 1992.

Thornton, Weldon. J. M. Synge and the Western Mind.USA: Harper & Row Publishers, Inc., 1979.

Internet izvori: Yeats, William Buttler. “Synge and the Ireland of his Time”:

http://www.gutenberg.org/cache/epub/8557/pg8557.html10. januar 2012.


SOCIOCULTURAL CRITICIZM OF IRELAND IN J. M. SYNGE’S

PLAYBOY OF THE WESTERN WORLD Synge’s plays can be read as a study of Irish mentality, full of

humor, and frequently satirical symbolism and allegory, which mostly triggered fierce reactions by his compatriots. This paper analyzes the work which best represents both Synge’s positive and negative criticism of the Irish society, as well as the reasons that led to a rather ambiguous relationship between the author and his homeland. Synge’s criticism of the society and the culture is never explicit, and for that reason his texts can be read and interpreted in various ways. In order to find the constructive criticism of the Irish society, its customs and culture, the following conclusion about Synge’s plays can be drawn – he had a visionary mind, his ideas and attitudes were modernistic, and at the same time he sprang from the profoundest roots of Gaelic tradition, so his role in the creation of the new state by means of reviving old values is priceless. Synge dedicated all his attention and talent to Ireland. Although he stated that the only thing that was sacred for him was Ireland, he still managed to see it objectively, not as a religious fanatic but as a clear-minded person aware of all the flaws a deity abounds in.

Keywords: Synge, Ireland, drama, criticism, culture, ambiguity.

journal of language and literary studies 149 - folia.ac.me filei stavovi su modernistički, a pritom...

Documents