Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? u obrazovanju, socijalnoj zaštiti, zdravstvenoj zaštiti, na radu

Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

U okviru projekta „Zajedno u borbi protiv diskriminacije žena u BiH“

Ovaj projekat finansira Evropska unija

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? u obrazovanju, socijalnoj zaštiti, zdravstvenoj zaštiti, na radu

Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

U okviru projekta „Zajedno u borbi protiv diskriminacije žena u BiH“

Ovaj projekat finansira Evropska unija

Sadržaj Uvod 1 Pravni okvir 3 Prednosti i nedostaci pravnog okvira za postizanje ravnopravnosti žena u BiH 3 Šta pokazuje praksa 30 Koliko su efikasni mehanizmi zaštite u praksi? 30 Odgovor ustanova i preduzeća 33 Poznavanje i primjena zakona u zaštiti žena od diskriminacije 33

Oblici diskriminacije žena u oblastima 35 Obrazovanje 35 Socijalna zaštita 38 Zdravstvena zaštita 40 Rad/zapošljavanje/upravljanje 42 Političko djelovanje 45 Preporuke 46 Dodatak 1: Preporuke UN Komiteta za ukidanje diskriminacije žena 50

Ova publikacija je urađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost ICVA i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovišta Evropske unije.

Sadržaj Uvod 1 Pravni okvir 3 Prednosti i nedostaci pravnog okvira za postizanje ravnopravnosti žena u BiH 3 Šta pokazuje praksa 30 Koliko su efikasni mehanizmi zaštite u praksi? 30 Odgovor ustanova i preduzeća 33 Poznavanje i primjena zakona u zaštiti žena od diskriminacije 33

Oblici diskriminacije žena u oblastima 35 Obrazovanje 35 Socijalna zaštita 38 Zdravstvena zaštita 40 Rad/zapošljavanje/upravljanje 42 Političko djelovanje 45 Preporuke 46 Dodatak 1: Preporuke UN Komiteta za ukidanje diskriminacije žena 50

Ova publikacija je urađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost ICVA i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovišta Evropske unije.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 1

Uvod Bosna i Hercegovina je usvojila i ratifikovala niz međunarodnih dokumenata, donijela politike, strateške dokumente i zakone za sprječavanje diskriminacije žena. Može se reći da je zakonski okvir u većem dijelu usklađen sa međunarodnim standardima i da postoji politička spremnost BiH vlasti za potpunom harmonizacijom zakona sa međunarodnim standardima. Međutim i pored usvojenih međunarodnih dokumenata, domaćih politika i zakona, prava žena se krše u svim oblastima (obrazovanje, rad i zapošljavanje, zdravstvena i socijalna zaštita, političko djelovanje, odlučivanje i upravljanje) bez tendencije poboljšanja, godinama nakon donešenih planova i uspostavljenih mehanizama zaštite. Uspostavljeni zakonski okvir i institucionalni mehanizmi za zaštitu žena od diskriminacije su generalno neefikasni u zaštiti, a što se ogleda kroz: - nepostojaje političkih i finansijskih odluka i poteza vlasti, primarno vlada entiteta i

kantona, koji će osigurati sprovođenje zakona u djelo i osigurati ravnopravan položaj žena u bh. društvu;

- nepostojanje sistema odgovornosti u izvršnoj vlasti za provođenje federalnih zakona

na kantonalnim nivoima vlasti;

- neefikasno djelovanje institucionalnih mehanizama za zaštitu (neefikasno provođenje sudskih odluka, nepoštivanje preporuka Institucije ombudsmena, nedovoljan utjecaj Agencije za ravnopravnost spolova BiH i entitetskih gender centara na sprovođenje politika i zakona u praksi);

- propuštanje države u donošenju, a naročito praćenju sprovođenja mjera pozitivne

diskriminacije; - nepostojanje efikasnog i kontinuiranog informisanja žena i javnosti o pravima žena,

mehanizmima zaštite, promociji ravnopravnosti, nediskriminacije i borbi protiv stereotipa;

- nedovoljan broj građanski tužbi od strane žena za kršenje prava i diskriminaciju u

svim oblastima rada i života, dijelom zbog nepoznavanja mogućnosti zaštite, a dijelom zbog nepovjerenja u sistem pravosuđa.

Ovaj izvještaj, urađen u okviru projekta Evropske unije „Zajedno u borbi protiv diskriminacije žena u BiH“ , ima za cilj da:

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 1

Uvod Bosna i Hercegovina je usvojila i ratifikovala niz međunarodnih dokumenata, donijela politike, strateške dokumente i zakone za sprječavanje diskriminacije žena. Može se reći da je zakonski okvir u većem dijelu usklađen sa međunarodnim standardima i da postoji politička spremnost BiH vlasti za potpunom harmonizacijom zakona sa međunarodnim standardima. Međutim i pored usvojenih međunarodnih dokumenata, domaćih politika i zakona, prava žena se krše u svim oblastima (obrazovanje, rad i zapošljavanje, zdravstvena i socijalna zaštita, političko djelovanje, odlučivanje i upravljanje) bez tendencije poboljšanja, godinama nakon donešenih planova i uspostavljenih mehanizama zaštite. Uspostavljeni zakonski okvir i institucionalni mehanizmi za zaštitu žena od diskriminacije su generalno neefikasni u zaštiti, a što se ogleda kroz: - nepostojaje političkih i finansijskih odluka i poteza vlasti, primarno vlada entiteta i

kantona, koji će osigurati sprovođenje zakona u djelo i osigurati ravnopravan položaj žena u bh. društvu;

- nepostojanje sistema odgovornosti u izvršnoj vlasti za provođenje federalnih zakona

na kantonalnim nivoima vlasti;

- neefikasno djelovanje institucionalnih mehanizama za zaštitu (neefikasno provođenje sudskih odluka, nepoštivanje preporuka Institucije ombudsmena, nedovoljan utjecaj Agencije za ravnopravnost spolova BiH i entitetskih gender centara na sprovođenje politika i zakona u praksi);

- propuštanje države u donošenju, a naročito praćenju sprovođenja mjera pozitivne

diskriminacije; - nepostojanje efikasnog i kontinuiranog informisanja žena i javnosti o pravima žena,

mehanizmima zaštite, promociji ravnopravnosti, nediskriminacije i borbi protiv stereotipa;

- nedovoljan broj građanski tužbi od strane žena za kršenje prava i diskriminaciju u

svim oblastima rada i života, dijelom zbog nepoznavanja mogućnosti zaštite, a dijelom zbog nepovjerenja u sistem pravosuđa.

Ovaj izvještaj, urađen u okviru projekta Evropske unije „Zajedno u borbi protiv diskriminacije žena u BiH“ , ima za cilj da:

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 3

Pravni okvir

Prednosti i nedostaci pravnog okvira za postizanje ravnopravnosti žena u BiH Međunarodni dokumenti � Konvencija Ujedinjenih nacija o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema

ženama (CEDAW) Ova Konvencija i njezini Protokoli osnov su standarda zaštite žena od svih oblika diskriminacije u javnom i privatnom životu. Konvencija obavezuje državu članicu, odnosno državu koja je ratificira, uključujući Bosnu i Hercegovinu (BiH), da poduzme u svim oblastima, naročito u političkim, socijalnim, ekonomskim i kulturnim, sve odgovarajuće mjere, uključujući zakonodavne, kako bi osigurale puni razvoj i napredak žena, garantirajući im uživanje ljudskih prava i fundamentalnih sloboda zasnovano na jednakosti sa muškarcima. Konvencija, također, obavezuje državu da, redovno, svake četiri godine, izvještava o primjeni standarda propisanih ovim dokumentom UN Komitetu za ukidanje diskriminacije žena (UN Komitet). I nevladine organizacije (NVO) prate i sačinjavaju izvještaje o primjeni Konvencije tzv. alternativne ili izvještaje u sjeni. NVOi, koristeći takve izvještaje zagovaraju pred UN Komitetom tražeći da državi uputi odgovarajuće preporuke za unapređenje položaja žena. BiH je već nekoliko puta izvještavala UN Komitetu.1 I bh. NVOi su sačinile nekoliko izvještaja o primjeni Konvencije, posljednji put 2010. sa Dodatkom iz 2013.2 Ovaj NVO Izvještaj i Dodatak ukazuju na diskriminaciju žena u javnom i političkom, ekonomskom životu, te ukazuju na nasilje i trgovinu ženama, položaj marginalizovanih žena uključujući Romkinje, žena žrtve rata, žene sa invaliditetom i žene LBT3 orijentacije.

BiH je ratificirala i Opcioni protokol uz Konvenciju.4 Ovaj Protokol omogućava pokretanje postupka pred komitetom UN-a u pojedinačnim ili kolektivnim slučajevima diskriminacije žena ili kršenja prava predviđenih Konvencijom. Uslov za pokretanje postupka je da je oštećena strana prethodno iskoristila sva dostupna domaća pravna sredstva i procedure. Komitet će, nakon pokretanja postupka, ispitati sve informacije dostavljene od oštećene

1 Dostupno na Agenciji za ravnopravnost spolova BiH http://arsbih.gov.ba

2 Dostupno na http://pravazasve.ba/publikacije-bs.html

3 LBT – lezbejke, biseksualne i transrodne/transeksualne žene 4 Opcioni protokol uz Konvenciju dostupan na http://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw/protocol/text.htm (pregledan 29.12.2013.)

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

2 ICVA i Zemlja djece

- identificira propuste u zakonodavnom okviru i praksi koji omogućavaju diskriminaciju žena;

- idenetificira oblike diskriminacije u obrazovanju, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, radu i zapošljavanju i političkom djelovanju kojima su žene u BiH najčešće izložene;

- sugeriše pravce djelovanja vlasti i institucija kroz zakone i praksu za efikasnu eliminaciju diskriminacije žena u BiH;

- obuči i ohrabri žene i udruženja da pokreću postupke zaštite na osnovu postojećih zakonskih rješenja i postojećih mehanizama zaštite.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 3

Pravni okvir

Prednosti i nedostaci pravnog okvira za postizanje ravnopravnosti žena u BiH Međunarodni dokumenti � Konvencija Ujedinjenih nacija o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema

ženama (CEDAW) Ova Konvencija i njezini Protokoli osnov su standarda zaštite žena od svih oblika diskriminacije u javnom i privatnom životu. Konvencija obavezuje državu članicu, odnosno državu koja je ratificira, uključujući Bosnu i Hercegovinu (BiH), da poduzme u svim oblastima, naročito u političkim, socijalnim, ekonomskim i kulturnim, sve odgovarajuće mjere, uključujući zakonodavne, kako bi osigurale puni razvoj i napredak žena, garantirajući im uživanje ljudskih prava i fundamentalnih sloboda zasnovano na jednakosti sa muškarcima. Konvencija, također, obavezuje državu da, redovno, svake četiri godine, izvještava o primjeni standarda propisanih ovim dokumentom UN Komitetu za ukidanje diskriminacije žena (UN Komitet). I nevladine organizacije (NVO) prate i sačinjavaju izvještaje o primjeni Konvencije tzv. alternativne ili izvještaje u sjeni. NVOi, koristeći takve izvještaje zagovaraju pred UN Komitetom tražeći da državi uputi odgovarajuće preporuke za unapređenje položaja žena. BiH je već nekoliko puta izvještavala UN Komitetu.1 I bh. NVOi su sačinile nekoliko izvještaja o primjeni Konvencije, posljednji put 2010. sa Dodatkom iz 2013.2 Ovaj NVO Izvještaj i Dodatak ukazuju na diskriminaciju žena u javnom i političkom, ekonomskom životu, te ukazuju na nasilje i trgovinu ženama, položaj marginalizovanih žena uključujući Romkinje, žena žrtve rata, žene sa invaliditetom i žene LBT3 orijentacije.

BiH je ratificirala i Opcioni protokol uz Konvenciju.4 Ovaj Protokol omogućava pokretanje postupka pred komitetom UN-a u pojedinačnim ili kolektivnim slučajevima diskriminacije žena ili kršenja prava predviđenih Konvencijom. Uslov za pokretanje postupka je da je oštećena strana prethodno iskoristila sva dostupna domaća pravna sredstva i procedure. Komitet će, nakon pokretanja postupka, ispitati sve informacije dostavljene od oštećene

1 Dostupno na Agenciji za ravnopravnost spolova BiH http://arsbih.gov.ba

2 Dostupno na http://pravazasve.ba/publikacije-bs.html

3 LBT – lezbejke, biseksualne i transrodne/transeksualne žene 4 Opcioni protokol uz Konvenciju dostupan na http://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw/protocol/text.htm (pregledan 29.12.2013.)

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

2 ICVA i Zemlja djece

- identificira propuste u zakonodavnom okviru i praksi koji omogućavaju diskriminaciju žena;

- idenetificira oblike diskriminacije u obrazovanju, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, radu i zapošljavanju i političkom djelovanju kojima su žene u BiH najčešće izložene;

- sugeriše pravce djelovanja vlasti i institucija kroz zakone i praksu za efikasnu eliminaciju diskriminacije žena u BiH;

- obuči i ohrabri žene i udruženja da pokreću postupke zaštite na osnovu postojećih zakonskih rješenja i postojećih mehanizama zaštite.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 5

Specijalizirane usluge podrške za žrtve nasilja treba da obuhvate: • lako dostupne "sigurne kuće" za bezbjedan smeštaj i proaktivan pristup ženama i njihovoj

djeci • odgovarajuće, lako dostupne krizne centre za slučajeve silovanja, odnosno centre za

žrtve seksualnog nasilja, koji na jednom mjestu omogućavaju ljekarske, laboratorijske i sudskomedicinske usluge

• zaštitu i podršku za djecu svjedoke nasilja prema njihovim majkama. Konvencija Vijeća Evrope zahtjeva da različiti oblici nasilja prema ženama i nasilja u porodici budu kažnjivi zakonom. Države se obavezuju na preduzmanje zakonodavnih ili drugih mjera uključujući sankcije koje su djelotvorne, srazmjerne učinjenom djelu i odvraćaju od vršenja takvih djela. Država može da primjenjuje mjere lišavanja slobode i druge mjere kao što je nadzor osuđenih lica ili ukidanje prava na roditeljstvo, ako se princip najboljeg interesa djeteta ne može garantovati na drugi način. Zabranjuje se upućivanje na obavezno alternativno razrešenje sporova, uključujući medijaciju i pomirenje, u slučaju bilo kojeg oblika nasilja. Policija se obavezuje da odmah reaguje na sve vidove nasilja, uključujući, nadležnost policije i drugih nadležnih organa da, u situaciji neposredne opasnosti, izdaju nalog učiniocu nasilja u porodici da napusti mjesto stanovanja žrtve, da mu zabrane da posjeti boravište ili da stupa u kontakt sa žrtvom, itd. Država je dužna da obezbijedi efikasnu primjenu mjera zabrane prilaska i zaštite. Istražni postupci u vezi sa krivičnim djelima moraju biti sprovedeni bez nepotrebnog odlaganja, a državni organi trebaju sprovesti neophodnu procjenu bezbjednosnih rizika i obezbijediti odgovarajuću zaštitu i podršku za žrtve i svjedoke nasilja tokom cijelog procesa istrage. Države se obavezuju da obezbjede odgovarajuća finansijska sredstva i ljudske resurse radi adekvatnog sprovođenja integrisanih politika, mjera i programa za sprečavanje svih oblika nasilja prema ženama i nasilja u porodici, uključujući i one koje sprovode organizacije civilnog društva. Da bi se pratilo kako države ispunjavaju obaveze predviđene Konvencijom, u Vijeću Evrope će biti formirana radna grupa stručnjaka (GREVIO) i analiziraće izveštaje koje države pripremaju svake četiri godine. Istovremeno, ova Grupa će primati informacije i izvještaje i od organizacija civilnog društva, te će u slučaju potrebe moći posjetiti državu i tražiti odgovore. Radna grupa će usvajati izvještaje, koji bi trebalo da pomognu državama da na bolji način primijene odredbe iz Konvencije Vijeća Evrope. Izvještaji će biti dostavljani Komitetu država članica Vijeća Evrope koji usvaja izvještaj radne grupe. Agencija za ravnopravnost spolova je krajem 2013. godine otvorila proces javnih konsultacija u izradi izradi Okvirne strategije za provedbu Konvencije o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini za period 2014 – 2018. godine. Kao i slučaju drugih međunarodinih dokumenata Konvencija ima još uvijek posrednu ulogu u zaštiti žena u BiH od različitih oblika nasilja. Ratifikacija Konvencije Vijeća Evrope podrazumijeva obavezu usklađivanja bh. zakona i politika sa njezinim odredbama. Konvencija i obrazloženja Vijeća Evrope uz ovaj dokument prilično detaljno i jasno

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

4 ICVA i Zemlja djece

strane, zatražiti relevantne informacije od države, može pokrenuti postupak povjerljive istrage, posjetiti državu članicu, i sl. nakon čega će nalaze, komentare ili preporuke uputiti državi. Država je obavezna odgovoriti na ove nalaze i preporuke u roku od šest mjeseci te izvjestiti o mjerama koje je poduzela nakon toga u roku od narednih šest mjeseci. Do danas nije bilo pokrenutih postupaka pred Komitetom po osnovu Opcionog protokola za diskriminaciju ili kršenje prava žena u BiH.

Nažalost, u domaćem pravnom sistemu Konvencija ima često tek posrednu ulogu i osnovom je za razvoj domaćeg zakonodavstva i politika u oblasti prava žena i rodne ravnopravnosti. Tek rijetko, tužbe i presude se pozivaju na standarde iz Konvencije. � Konvencija Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i

nasilja u porodici Konvencija Vijeća Evrope (poznata i kao Istanbulska konvencija, Konvencija VE)5 je najsveobuhvatniji međunarodni dokument koji tretira pitanje sprječavanja i borbe protiv svih oblika nasilja prema ženama. Konvencija Vijeća Evrope prepoznaje nasilje prema ženama kao kršenje osnovnih ljudskih prava. Obavezuje države da preduzmu neophodne zakonodavne i druge mjere za unaprjeđenje prava žena, a posebno mjere zaštite prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Države se obavezuju da spriječe, istraže, kazne i obezbjede naknadu za djela nasilja obuhvaćena ovom Konvencijom. BiH je ratificirala Konvenciju Vijeća Evrope krajem 2013. godine. Konvencija Vijeća Evrope je snažno usmjerena na prevenciju nasilja uključujući: • iskorjenjivanje stereotipa i predrasuda, te štetnih i običaja i tradicije • sprovođenje kampanja za podizanje svijesti javnosti • obuku za zaposlene koji se bave žrtvama ili učiniocima nasilja o sprječavanju i otkrivanju

nasilja, o potrebama i pravima žrtava, o sprječavanju dodatnog povređivanja žrtava (sekundarna viktimizacija)

• uspostavljanje programa za rad sa učiniocima nasilja, uz punu bezbjednost i podršku za žrtve.

Nadalje, Konvencija Vijeća Evrope traži uspostavljanje djelotvorne saradnje između svih nadležnih državnih organa, organizacija civilnog društva i svih drugih relevantnih organizacija i lica u pružanju zaštite i podrške žrtvama i svjedocima svih oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom. Pružanje podrške žrtvama ne smije biti uvjetovano spremnošću žrtve da podnese prijavu ili svjedoči protiv bilo kog učinioca nasilja. Mjere podrške žrtvama ciljaju na omogućavanje oporavaka od nasilja i obuhvaćaju: • pravno i psihološko savjetovanje • finansijsku pomoć • stanovanje • obrazovanje, obuku i pomoć pri zapošljavanju 5 Pun tekst Konvencije VE dostupan na http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/convention-violence/convention/Convention%20210%20Bosnian.pdf (pregledan

29.12.2013.)

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 5

Specijalizirane usluge podrške za žrtve nasilja treba da obuhvate: • lako dostupne "sigurne kuće" za bezbjedan smeštaj i proaktivan pristup ženama i njihovoj

djeci • odgovarajuće, lako dostupne krizne centre za slučajeve silovanja, odnosno centre za

žrtve seksualnog nasilja, koji na jednom mjestu omogućavaju ljekarske, laboratorijske i sudskomedicinske usluge

• zaštitu i podršku za djecu svjedoke nasilja prema njihovim majkama. Konvencija Vijeća Evrope zahtjeva da različiti oblici nasilja prema ženama i nasilja u porodici budu kažnjivi zakonom. Države se obavezuju na preduzmanje zakonodavnih ili drugih mjera uključujući sankcije koje su djelotvorne, srazmjerne učinjenom djelu i odvraćaju od vršenja takvih djela. Država može da primjenjuje mjere lišavanja slobode i druge mjere kao što je nadzor osuđenih lica ili ukidanje prava na roditeljstvo, ako se princip najboljeg interesa djeteta ne može garantovati na drugi način. Zabranjuje se upućivanje na obavezno alternativno razrešenje sporova, uključujući medijaciju i pomirenje, u slučaju bilo kojeg oblika nasilja. Policija se obavezuje da odmah reaguje na sve vidove nasilja, uključujući, nadležnost policije i drugih nadležnih organa da, u situaciji neposredne opasnosti, izdaju nalog učiniocu nasilja u porodici da napusti mjesto stanovanja žrtve, da mu zabrane da posjeti boravište ili da stupa u kontakt sa žrtvom, itd. Država je dužna da obezbijedi efikasnu primjenu mjera zabrane prilaska i zaštite. Istražni postupci u vezi sa krivičnim djelima moraju biti sprovedeni bez nepotrebnog odlaganja, a državni organi trebaju sprovesti neophodnu procjenu bezbjednosnih rizika i obezbijediti odgovarajuću zaštitu i podršku za žrtve i svjedoke nasilja tokom cijelog procesa istrage. Države se obavezuju da obezbjede odgovarajuća finansijska sredstva i ljudske resurse radi adekvatnog sprovođenja integrisanih politika, mjera i programa za sprečavanje svih oblika nasilja prema ženama i nasilja u porodici, uključujući i one koje sprovode organizacije civilnog društva. Da bi se pratilo kako države ispunjavaju obaveze predviđene Konvencijom, u Vijeću Evrope će biti formirana radna grupa stručnjaka (GREVIO) i analiziraće izveštaje koje države pripremaju svake četiri godine. Istovremeno, ova Grupa će primati informacije i izvještaje i od organizacija civilnog društva, te će u slučaju potrebe moći posjetiti državu i tražiti odgovore. Radna grupa će usvajati izvještaje, koji bi trebalo da pomognu državama da na bolji način primijene odredbe iz Konvencije Vijeća Evrope. Izvještaji će biti dostavljani Komitetu država članica Vijeća Evrope koji usvaja izvještaj radne grupe. Agencija za ravnopravnost spolova je krajem 2013. godine otvorila proces javnih konsultacija u izradi izradi Okvirne strategije za provedbu Konvencije o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini za period 2014 – 2018. godine. Kao i slučaju drugih međunarodinih dokumenata Konvencija ima još uvijek posrednu ulogu u zaštiti žena u BiH od različitih oblika nasilja. Ratifikacija Konvencije Vijeća Evrope podrazumijeva obavezu usklađivanja bh. zakona i politika sa njezinim odredbama. Konvencija i obrazloženja Vijeća Evrope uz ovaj dokument prilično detaljno i jasno

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

4 ICVA i Zemlja djece

strane, zatražiti relevantne informacije od države, može pokrenuti postupak povjerljive istrage, posjetiti državu članicu, i sl. nakon čega će nalaze, komentare ili preporuke uputiti državi. Država je obavezna odgovoriti na ove nalaze i preporuke u roku od šest mjeseci te izvjestiti o mjerama koje je poduzela nakon toga u roku od narednih šest mjeseci. Do danas nije bilo pokrenutih postupaka pred Komitetom po osnovu Opcionog protokola za diskriminaciju ili kršenje prava žena u BiH.

Nažalost, u domaćem pravnom sistemu Konvencija ima često tek posrednu ulogu i osnovom je za razvoj domaćeg zakonodavstva i politika u oblasti prava žena i rodne ravnopravnosti. Tek rijetko, tužbe i presude se pozivaju na standarde iz Konvencije. � Konvencija Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i

nasilja u porodici Konvencija Vijeća Evrope (poznata i kao Istanbulska konvencija, Konvencija VE)5 je najsveobuhvatniji međunarodni dokument koji tretira pitanje sprječavanja i borbe protiv svih oblika nasilja prema ženama. Konvencija Vijeća Evrope prepoznaje nasilje prema ženama kao kršenje osnovnih ljudskih prava. Obavezuje države da preduzmu neophodne zakonodavne i druge mjere za unaprjeđenje prava žena, a posebno mjere zaštite prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Države se obavezuju da spriječe, istraže, kazne i obezbjede naknadu za djela nasilja obuhvaćena ovom Konvencijom. BiH je ratificirala Konvenciju Vijeća Evrope krajem 2013. godine. Konvencija Vijeća Evrope je snažno usmjerena na prevenciju nasilja uključujući: • iskorjenjivanje stereotipa i predrasuda, te štetnih i običaja i tradicije • sprovođenje kampanja za podizanje svijesti javnosti • obuku za zaposlene koji se bave žrtvama ili učiniocima nasilja o sprječavanju i otkrivanju

nasilja, o potrebama i pravima žrtava, o sprječavanju dodatnog povređivanja žrtava (sekundarna viktimizacija)

• uspostavljanje programa za rad sa učiniocima nasilja, uz punu bezbjednost i podršku za žrtve.

Nadalje, Konvencija Vijeća Evrope traži uspostavljanje djelotvorne saradnje između svih nadležnih državnih organa, organizacija civilnog društva i svih drugih relevantnih organizacija i lica u pružanju zaštite i podrške žrtvama i svjedocima svih oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom. Pružanje podrške žrtvama ne smije biti uvjetovano spremnošću žrtve da podnese prijavu ili svjedoči protiv bilo kog učinioca nasilja. Mjere podrške žrtvama ciljaju na omogućavanje oporavaka od nasilja i obuhvaćaju: • pravno i psihološko savjetovanje • finansijsku pomoć • stanovanje • obrazovanje, obuku i pomoć pri zapošljavanju 5 Pun tekst Konvencije VE dostupan na http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/convention-violence/convention/Convention%20210%20Bosnian.pdf (pregledan

29.12.2013.)

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 7

konfliktnim procesima, mirovnim pregovorima i mirovnim operacijama. BiH je 2010. godine izradom Akcionog plana za implementaciju Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti UN pristupila procesu primjene ovog dokumenta. Trenutno je u toku izrada novog Akcionog plana za implementaciju Rezolucije u BiH za period 2014.-2017. godine. Kako je BiH formalno iskazala volju za pristupanjem Evropskoj uniji, potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, tako treba uzeti u obzir obimno evropsko zakonodavstvo fokusirano na zabranu diskriminacije žena, i to posebno u pravima u vezi sa zapošljavanjem i radom, ali i nasiljem prema ženama, unapređenju političke participacije žena, između ostalog : Ugovor o Europskoj Uniji i Ugovor o funkcioniranju Evropske Unije,8 Povelja EU o osnovnim ljudskim pravima,9 brojne anti-diskriminacijske direktive, itd., kao i dokumente politika, kao što su to Strategija Europske komisije za ravnopravnost između žena i muškaraca 2010-2015, EU smjernice o nasilju nad ženama i djevojčicama i borba protiv svih oblika diskriminacije protiv njih, itd.10 Iako navedeni dokumenti nisu pravno obavezujući treba ukazati da će BiH u procesu pridruživanja morati uskladiti svoje zakonodavstvo, politike i praksu sa zakonodavstvom, politikama i principima funkcioniranja EU. Treba imati na umu da i finansijska podrška procesu pridruživanja se zasniva na EU zakonodavstvu te političkim dokumentima EU. Dokumenti u BiH

� USTAV Ustavom Bosne i Hercegovine11, članom II, tačka (1) propisano je da “Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda“. Istim članom Ustava BiH, tačkom (2) propisano je: “prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni protokoli se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”, Ustav BiH nadalje utvrđuje da „uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

8 Consolidated versions of the Treaty on European Union and the Treaty on the Functioning of the European Union. Dostupno na http://eur-

lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:C:2012:326:0001:0012:EN:PDF (pregledan 4.1.2014)

9 CHARTER OF FUNDAMENTAL RIGHTS OF THE EUROPEAN UNION Dostupno na http://www.europarl.europa.eu/charter/pdf/text_en.pdf (pregledan 4.1.2014)

10 European Commission Strategy for Equality between women and men 2010-2015, EU guidelines on violence against women and girls and combating all forms of

discrimination against them, etc.

11 Ustav Bosne i Hercegovine (Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini – Aneks IV) i Amandman I na Ustav Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 25/09)

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

6 ICVA i Zemlja djece

propisuje obaveze države članice u uspostavljanju efikasnih mehanizama za sprječavanje, prevenciju, istrage i postupke procesuiranja počinilaca, te servisa za žene i djecu žrtve nasilja. BiH je obavezna formirati domaće mehanizme praćenja primjene ovog dokumenta te redovno izvještavati Komitet i Radnu grupu Vijeća Evrope o primjeni Konvencije. � Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Država i oba entiteta su se Ustavom BiH, obavezali da će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda6 a prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.7 Ova Konvencija je sastavni dio Ustava BiH koji nalaže usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa odredbama ovog dokumenta. Nadalje, propisuje da u slučaju kada neko pitanje u domaćem zakonodavstvu nije riješeno ili nije u skladu sa standardima iz Konvencije predviđena je direktna primjena Konvencije. Nažalost, direktna primjena ovog, kao i drugih međunarodnih konvencija, rijetka je praksa u BiH. U stvarnosti, uloga Konvencije u zaštiti žena od diskriminacije u BiH je većinom posredna i odnosi se na usklađivanje zakonodavstva i politika sa njenim odredbama. Građani BiH imaju mogućnost pokretanja postupka pred Sudom za ljudska prava u Strasbourg-u u slučaju povrede prava predviđenih Konvencijom ili bilo kojeg oblika diskriminacije uz uslov da su prethodno za zaštitu iskorištena sva domaća pravna sredstva i procedure. BiH je ratifikovala i Protokol 12. o opštoj zabrani diskriminacije što omogućava pokretanje postupaka o zaštiti od diskriminacije čak i u slučaju kršenju prava koja nisu zaštićena Konvencijom. Nažalost, u BiH mali je broj sudskih presuda zasnovanih na argumentaciji iz ove Konvencije, a nema niti postupaka ili presuda u slučajevima diskriminacije žena pred Sudom u Strasbourg-u. Treba napomenuti da je Konvencija i mehanizam Suda za ljudska prava u nekoliko navrata korištena u postupcima pokrenutim u slučajevima nasilja i diskriminacije nad ženama u regiji (Hrvatskoj). � Drugi međunarodni dokumenti o zaštiti ženskih ljudskih prava Vijeće sigurnosti UN usvojilo je Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN 1325 – „Žene, mir i sigurnost“ koja se bavi uticajem rata na žene i djevojčice, ženskim doprinosom rješavanju konflikta i održivom miru kroz žensku političku participaciju. Rezolucija 1325 poziva na povećanje učešća žena u procesima donošenja odluka, spriječavanju konflikata, post- 6 Ustav BiH, Član II Ljudska prava i osnovne slobode, stav 1. Ljudska prava

7 Ibid. stav 2. Međunarodni standardi

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 7

konfliktnim procesima, mirovnim pregovorima i mirovnim operacijama. BiH je 2010. godine izradom Akcionog plana za implementaciju Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti UN pristupila procesu primjene ovog dokumenta. Trenutno je u toku izrada novog Akcionog plana za implementaciju Rezolucije u BiH za period 2014.-2017. godine. Kako je BiH formalno iskazala volju za pristupanjem Evropskoj uniji, potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, tako treba uzeti u obzir obimno evropsko zakonodavstvo fokusirano na zabranu diskriminacije žena, i to posebno u pravima u vezi sa zapošljavanjem i radom, ali i nasiljem prema ženama, unapređenju političke participacije žena, između ostalog : Ugovor o Europskoj Uniji i Ugovor o funkcioniranju Evropske Unije,8 Povelja EU o osnovnim ljudskim pravima,9 brojne anti-diskriminacijske direktive, itd., kao i dokumente politika, kao što su to Strategija Europske komisije za ravnopravnost između žena i muškaraca 2010-2015, EU smjernice o nasilju nad ženama i djevojčicama i borba protiv svih oblika diskriminacije protiv njih, itd.10 Iako navedeni dokumenti nisu pravno obavezujući treba ukazati da će BiH u procesu pridruživanja morati uskladiti svoje zakonodavstvo, politike i praksu sa zakonodavstvom, politikama i principima funkcioniranja EU. Treba imati na umu da i finansijska podrška procesu pridruživanja se zasniva na EU zakonodavstvu te političkim dokumentima EU. Dokumenti u BiH

� USTAV Ustavom Bosne i Hercegovine11, članom II, tačka (1) propisano je da “Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda“. Istim članom Ustava BiH, tačkom (2) propisano je: “prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni protokoli se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”, Ustav BiH nadalje utvrđuje da „uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

8 Consolidated versions of the Treaty on European Union and the Treaty on the Functioning of the European Union. Dostupno na http://eur-

lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:C:2012:326:0001:0012:EN:PDF (pregledan 4.1.2014)

9 CHARTER OF FUNDAMENTAL RIGHTS OF THE EUROPEAN UNION Dostupno na http://www.europarl.europa.eu/charter/pdf/text_en.pdf (pregledan 4.1.2014)

10 European Commission Strategy for Equality between women and men 2010-2015, EU guidelines on violence against women and girls and combating all forms of

discrimination against them, etc.

11 Ustav Bosne i Hercegovine (Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini – Aneks IV) i Amandman I na Ustav Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 25/09)

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

6 ICVA i Zemlja djece

propisuje obaveze države članice u uspostavljanju efikasnih mehanizama za sprječavanje, prevenciju, istrage i postupke procesuiranja počinilaca, te servisa za žene i djecu žrtve nasilja. BiH je obavezna formirati domaće mehanizme praćenja primjene ovog dokumenta te redovno izvještavati Komitet i Radnu grupu Vijeća Evrope o primjeni Konvencije. � Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Država i oba entiteta su se Ustavom BiH, obavezali da će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda6 a prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.7 Ova Konvencija je sastavni dio Ustava BiH koji nalaže usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa odredbama ovog dokumenta. Nadalje, propisuje da u slučaju kada neko pitanje u domaćem zakonodavstvu nije riješeno ili nije u skladu sa standardima iz Konvencije predviđena je direktna primjena Konvencije. Nažalost, direktna primjena ovog, kao i drugih međunarodnih konvencija, rijetka je praksa u BiH. U stvarnosti, uloga Konvencije u zaštiti žena od diskriminacije u BiH je većinom posredna i odnosi se na usklađivanje zakonodavstva i politika sa njenim odredbama. Građani BiH imaju mogućnost pokretanja postupka pred Sudom za ljudska prava u Strasbourg-u u slučaju povrede prava predviđenih Konvencijom ili bilo kojeg oblika diskriminacije uz uslov da su prethodno za zaštitu iskorištena sva domaća pravna sredstva i procedure. BiH je ratifikovala i Protokol 12. o opštoj zabrani diskriminacije što omogućava pokretanje postupaka o zaštiti od diskriminacije čak i u slučaju kršenju prava koja nisu zaštićena Konvencijom. Nažalost, u BiH mali je broj sudskih presuda zasnovanih na argumentaciji iz ove Konvencije, a nema niti postupaka ili presuda u slučajevima diskriminacije žena pred Sudom u Strasbourg-u. Treba napomenuti da je Konvencija i mehanizam Suda za ljudska prava u nekoliko navrata korištena u postupcima pokrenutim u slučajevima nasilja i diskriminacije nad ženama u regiji (Hrvatskoj). � Drugi međunarodni dokumenti o zaštiti ženskih ljudskih prava Vijeće sigurnosti UN usvojilo je Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN 1325 – „Žene, mir i sigurnost“ koja se bavi uticajem rata na žene i djevojčice, ženskim doprinosom rješavanju konflikta i održivom miru kroz žensku političku participaciju. Rezolucija 1325 poziva na povećanje učešća žena u procesima donošenja odluka, spriječavanju konflikata, post- 6 Ustav BiH, Član II Ljudska prava i osnovne slobode, stav 1. Ljudska prava

7 Ibid. stav 2. Međunarodni standardi

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 9

diskriminacije BiH. Žrtva diskriminacije prema odredbama ZoRS ima pravo na naknadu štete prema propisima koji uređuju obligacione odnose. Nažalost, i dalje je mali broj postupaka i presuda u slučajevima kršenja ZoRSa. Prema nekim pravnicima uzrok malog broja slučajeva djelom je nejasna nadležnost između Suda i Tužilaštva BiH odnosno nižih sudova i tužilaštava za procesuiranje slučajeva po osnovu kršenja ZoRS. S druge strane, UN Komitet je u Zaključnim komentarima iz 2013. godine je ukazao na ozbiljne nedostatke u kapacitetima BiH pravnih profesionalaca za primjenu domaćeg i međunarodnog zakonodavstva iz oblasti rodne ravnopravnosti. Komitet je ukazao na obavezu države da unapređenje stručnosti i znanja pravnih profesionalaca, između ostalog, i o ZoRSa i Zakonu o zabrani diskriminacije, te osiguranja da obuke o ovim zakonima bude integralni dio obrazovanja u oblasti prava. Treba ukazati i nizak stepen poznavanja prava i obaveza iz ovog Zakona kod institucija, organizacija civilnog društva ali i građana. Zakon predviđa kaznu zatvora od 6 mjeseci do 5 godina u slučajevima nasilja na osnovu spola, uznemiravanje ili seksualnog uznemiravanja kojim se ugrozi mir, duševno zdravlje i tjelesni integritet žrtve. Predviđene su i prilično visoke novčane kazne od 1.000 KM do 30.000 KM za pravne osobe odnosno od 100 KM do 1.000 KM odgovorna osoba, kao i pojedince koji samostalno obavljaju djelatnost ličnim radom sredstvima u svojini građana ako se ne prdržavaju odredbi zakona. Malo je poznat i slabo korišten mehanizam iz ZoRS koji predviđa obavezu Agencije za ravnopravnosti spolova i entitetskih Gender Centara (mehanizama za rodnu ravnopravnost) da prema Jedinstvenim pravilima za primanje i obrađivanje zahtijeva za ispitivanje povreda ZoRS15 provode postupak ispitivanja neprimjene i kršenja prava iz ovog Zakona. Agencija i Gender centri provode postupak po osnovu zahtjeva osoba i/ili grupe osoba u kojima se ukazuje na povrede nekog prava iz ZoRS. Na web stranici Agencije dostupan je formular sa zahtjevom za pokretanje ispitivanja povreda prava iz ZoRSa. Jedinstvena pravila predviđaju da će mehanizmi za rodnu ravnopravnost težiti ka sporazumnom rješavanju i posredovanju u sporazumnom rješavanju nastalih sporova povodom povreda ZoRS. Gender centri, kada otvore i provedu postupak istrage donose preporuke sa ciljem poduzimanja potrebnih mjera prema odredbama ZoRS. Sankcije za nepostupanje prema preporukama su slabe i svode se na obavještavanje instanci nadređenih utvrđenom prekršiocu i javno izještavanje o neprovođenju preporuka.

� Gender akcioni plan u BiH16

Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova Gender akcioni plan (GAP) je strategija kojom se definiraju programski ciljevi za ostvarivanje ravnopravnosti spolova u svim oblastima društvenog života i rada, u javnoj i privatnoj sferi. To je politika za postizanje rodne ravnopravnosti kojim se teži ka postepenom uspostavljanju uslova za jednake mogućnosti i jednak tretman žena i muškaraca u BiH. 15 „Službeni glasnik BiH“ br. 72/11

16 Gender akcioni plan Bosne i Hercegovine za period 2013.-2017. godina, Službeni glasnik BiH br. 98/13.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

8 ICVA i Zemlja djece

Aneks I na Ustav Bosne i Hercegovine obavezuje Bosnu i Herzegovina da na svojoj teritoriji primjenjuje dodatno Sporazume o ljudskim pravima. U našem kontekstu to su prije svega Konvencija o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966), Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, (1948); Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima iz 1966 godine, i pripadajući mu dopunski Opcionalni protokoli (1989); Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene ( 1979), kao i Konvencija o pravima djeteta (1989).

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine12 u odjeljku II, koji govori o ljudskim pravima i slobodama, navodi zabranu svake diskriminacije zasnovane na spolu, rasi, boji kože, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i socijalnom porijeklu. Također, Aneks Ustava Federacije Bosne i Hercegovine sadrži kao integralni dio ustavnog teksta Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena. Time je ova Konvencija, kao dio ustavnog teksta, prisutna i na državnom i na entitetskom nivou.

Ustav Republike Srpske13 u poglavlju II, član 10., pod nazivom „Ljudska prava i slobode“ propisuje „da su građani Republike Srpske ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, spol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo“. Poglavlje o ljudskim pravima i osnovnim slobodama dopunjeno je tačkama od 1 do 3 Amandmana LVII, koji glase: „U slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju se one odredbe koje su za pojedinca povoljnije“.

� Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH14 Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH (ZoRS) je ključni zakon kojim se uređuje, promovira i štiti ravnopravnost spolova, garantiraju jednake mogućnosti i ravnopravan tretman svih osoba bez obzira na spol, u javnoj i u privatnoj sferi društva, te uređuje zaštita od diskriminacije na osnovu spola. ZoRS zabranjuje različite oblike diskriminacije po osnovu spola uključujući uznemiravanje po osnovu spola, seksualno uznemiravanje, poticanje na diskriminaciju i nasilje na osnovu spola. Zakon garantuje ravnopravnost spolova u svim oblastima društva, uključujući ali ne ograničavajući se na oblasti obrazovanja, ekonomije, zapošljavanja i rada, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, sportu, kulturi, javnom životu i medijima, bez obzira na bračno i porodično stanje. Moguće je pokretanje postupaka pred sudovima putem tužbe u kojoj se ističe povreda nekog prava garantovanog ovim Zakonom. Također, moguće je tražiti zaštitu prava iz ZoRS i u posebnom postupku za zaštitu od diskriminacije u skladu sa Zakonom o zabrani

12 Ustav Federacije Bosne i Hercegovine sa amandmanima (“Službene novine Federacije BiH“, br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05 i 88/08) 13 Ustav Republike Srpske sa amandmanima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 21/92, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96, 16/96, 21/96, 21/02, 31/02, 31/03, 98/03 i 115/05) 14 („Službeni glasnik BiH“ br. 32/10)

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 9

diskriminacije BiH. Žrtva diskriminacije prema odredbama ZoRS ima pravo na naknadu štete prema propisima koji uređuju obligacione odnose. Nažalost, i dalje je mali broj postupaka i presuda u slučajevima kršenja ZoRSa. Prema nekim pravnicima uzrok malog broja slučajeva djelom je nejasna nadležnost između Suda i Tužilaštva BiH odnosno nižih sudova i tužilaštava za procesuiranje slučajeva po osnovu kršenja ZoRS. S druge strane, UN Komitet je u Zaključnim komentarima iz 2013. godine je ukazao na ozbiljne nedostatke u kapacitetima BiH pravnih profesionalaca za primjenu domaćeg i međunarodnog zakonodavstva iz oblasti rodne ravnopravnosti. Komitet je ukazao na obavezu države da unapređenje stručnosti i znanja pravnih profesionalaca, između ostalog, i o ZoRSa i Zakonu o zabrani diskriminacije, te osiguranja da obuke o ovim zakonima bude integralni dio obrazovanja u oblasti prava. Treba ukazati i nizak stepen poznavanja prava i obaveza iz ovog Zakona kod institucija, organizacija civilnog društva ali i građana. Zakon predviđa kaznu zatvora od 6 mjeseci do 5 godina u slučajevima nasilja na osnovu spola, uznemiravanje ili seksualnog uznemiravanja kojim se ugrozi mir, duševno zdravlje i tjelesni integritet žrtve. Predviđene su i prilično visoke novčane kazne od 1.000 KM do 30.000 KM za pravne osobe odnosno od 100 KM do 1.000 KM odgovorna osoba, kao i pojedince koji samostalno obavljaju djelatnost ličnim radom sredstvima u svojini građana ako se ne prdržavaju odredbi zakona. Malo je poznat i slabo korišten mehanizam iz ZoRS koji predviđa obavezu Agencije za ravnopravnosti spolova i entitetskih Gender Centara (mehanizama za rodnu ravnopravnost) da prema Jedinstvenim pravilima za primanje i obrađivanje zahtijeva za ispitivanje povreda ZoRS15 provode postupak ispitivanja neprimjene i kršenja prava iz ovog Zakona. Agencija i Gender centri provode postupak po osnovu zahtjeva osoba i/ili grupe osoba u kojima se ukazuje na povrede nekog prava iz ZoRS. Na web stranici Agencije dostupan je formular sa zahtjevom za pokretanje ispitivanja povreda prava iz ZoRSa. Jedinstvena pravila predviđaju da će mehanizmi za rodnu ravnopravnost težiti ka sporazumnom rješavanju i posredovanju u sporazumnom rješavanju nastalih sporova povodom povreda ZoRS. Gender centri, kada otvore i provedu postupak istrage donose preporuke sa ciljem poduzimanja potrebnih mjera prema odredbama ZoRS. Sankcije za nepostupanje prema preporukama su slabe i svode se na obavještavanje instanci nadređenih utvrđenom prekršiocu i javno izještavanje o neprovođenju preporuka.

� Gender akcioni plan u BiH16

Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova Gender akcioni plan (GAP) je strategija kojom se definiraju programski ciljevi za ostvarivanje ravnopravnosti spolova u svim oblastima društvenog života i rada, u javnoj i privatnoj sferi. To je politika za postizanje rodne ravnopravnosti kojim se teži ka postepenom uspostavljanju uslova za jednake mogućnosti i jednak tretman žena i muškaraca u BiH. 15 „Službeni glasnik BiH“ br. 72/11

16 Gender akcioni plan Bosne i Hercegovine za period 2013.-2017. godina, Službeni glasnik BiH br. 98/13.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

8 ICVA i Zemlja djece

Aneks I na Ustav Bosne i Hercegovine obavezuje Bosnu i Herzegovina da na svojoj teritoriji primjenjuje dodatno Sporazume o ljudskim pravima. U našem kontekstu to su prije svega Konvencija o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966), Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, (1948); Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima iz 1966 godine, i pripadajući mu dopunski Opcionalni protokoli (1989); Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene ( 1979), kao i Konvencija o pravima djeteta (1989).

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine12 u odjeljku II, koji govori o ljudskim pravima i slobodama, navodi zabranu svake diskriminacije zasnovane na spolu, rasi, boji kože, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i socijalnom porijeklu. Također, Aneks Ustava Federacije Bosne i Hercegovine sadrži kao integralni dio ustavnog teksta Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena. Time je ova Konvencija, kao dio ustavnog teksta, prisutna i na državnom i na entitetskom nivou.

Ustav Republike Srpske13 u poglavlju II, član 10., pod nazivom „Ljudska prava i slobode“ propisuje „da su građani Republike Srpske ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, spol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo“. Poglavlje o ljudskim pravima i osnovnim slobodama dopunjeno je tačkama od 1 do 3 Amandmana LVII, koji glase: „U slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju se one odredbe koje su za pojedinca povoljnije“.

� Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH14 Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH (ZoRS) je ključni zakon kojim se uređuje, promovira i štiti ravnopravnost spolova, garantiraju jednake mogućnosti i ravnopravan tretman svih osoba bez obzira na spol, u javnoj i u privatnoj sferi društva, te uređuje zaštita od diskriminacije na osnovu spola. ZoRS zabranjuje različite oblike diskriminacije po osnovu spola uključujući uznemiravanje po osnovu spola, seksualno uznemiravanje, poticanje na diskriminaciju i nasilje na osnovu spola. Zakon garantuje ravnopravnost spolova u svim oblastima društva, uključujući ali ne ograničavajući se na oblasti obrazovanja, ekonomije, zapošljavanja i rada, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, sportu, kulturi, javnom životu i medijima, bez obzira na bračno i porodično stanje. Moguće je pokretanje postupaka pred sudovima putem tužbe u kojoj se ističe povreda nekog prava garantovanog ovim Zakonom. Također, moguće je tražiti zaštitu prava iz ZoRS i u posebnom postupku za zaštitu od diskriminacije u skladu sa Zakonom o zabrani

12 Ustav Federacije Bosne i Hercegovine sa amandmanima (“Službene novine Federacije BiH“, br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05 i 88/08) 13 Ustav Republike Srpske sa amandmanima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 21/92, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96, 16/96, 21/96, 21/02, 31/02, 31/03, 98/03 i 115/05) 14 („Službeni glasnik BiH“ br. 32/10)

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 11

� Zakon o zaštititi od diskriminacije BiH17 Zakon o zaštiti od diskriminacije (ZZD) je ključni zakon koji zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi uključujući i spol, te u bilo kojoj oblasti a naročito u oblastima: • zapošljavanja, rada i radnih uslova • obrazovanja, nauke i sporta • socijalne zaštite • zdravstvene zaštite • pravosuđa i uprave, uključujući aktivnosti policije i drugih službenika za provođenje

zakona • stanovanja • javnog informiranja i medija • pristupu robama i uslugama namijenjenim javnosti i javnim mjestima • obavljanja privredne djelatnosti • jednakom učešću u javnom životu Zakon zabranjuje i različite oblike diskriminacije uključujući uznemiravanje po osnovu spola, spolno uznemiravanje, itd. Zakon predviđa mogućnost pokretanja postpka u Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH, kao centralnoj instituciji za zaštitu od diskriminacije, te mogućnost pokretanja postupka za zaštitu u organima uprave i sudovima. U postupku pred sudovima nadležni su općinski ili osnovni sudovi. ZZD predviđa obavezu pokretanja postupka za zaštitu od diskriminacije u subjektivnom roku od tri mjeseca po saznanju o slučaju diskriminacije odnosno objektivnom roku od godine dana od kada se diskriminacija dogodila. Zakon predviđa i prilično visoke novčane kazne za utvrđenu diskriminaciju, neizvršenje preporuka Institucije ombudsmena te je moguće tražiti naknadu štete nastalu kršenjem principa jednakog tretmana ili činjenjem nekog oblika diskriminacije. I dalje je samo mali broj postupaka pokrenut po ZZD. Insititucije, NVOi i građani ne poznaju dovoljno prava i mehanizme zaštite predviđene ovim Zakonom a BiH nije dovoljno učinila na informisanju javnosti i podizanju javne svijesti o diskriminaciji i pravima iz Zakona. Nadalje, građani se boje od odmazde u slučaju pokretanja postupka ili svjedočenja u postupcima za zaštitu od diskriminacije i pored toga što ZZD predviđa zaštitu od viktimizacije. Nema dostupne besplatne pravne pomoći na cijeloj teritoriji BiH. U većem broju slučajeva stranke zastupaju i postupak vode NVOi koje pružaju besplatnu pravnu pomoć. Nema efikasnih mehanizama zaštite od diskriminacije u insitucijama te preduzećima. Država još nije uspostavila funkcionalan mehanizam praćenja primjenje ZZD, nema insitutcionalnog izvještavanja o uočenim slučajevima i trendovima u diskriminaciji te nema politike za sprječavanje svih oblika diskriminacije. Nije započet proces usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa odredbama ZZD.

17 “Službeni glasnik BiH“ broj 59/09

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

10 ICVA i Zemlja djece

BiH je krajem 2013 usvojila novi GAP za naredni period koji predviđa ukupno tri strateška cilja. Strateški cilj I se fokusira na izradu, sprovođenje i praćenje programa mjera za unaprjeđenje ravnopravnosti spolova u institucijama vlasti, u oblastima: I.1. Sprječavanje i suzbijanje nasilja po osnovu spola I.2. Javni život i donošenje odluka I.3. Rad, zapošljavanje i pristup ekonomskim resursima I.4. Obrazovanje, nauka, kultura i sport I.5. Zdravlje, prevencija i zaštita I.6. Socijalna zaštita Strateški cilj II je usmjeren na izgradnju i jačanje sistema, mehanizama i instrumenata za postizanje ravnopravnosti spolova kroz: II.1. Koordinaciju provedbe i nadzor nad provođenjem GAPa II.2. Praćenje i unapređenje primjene međunarodnih i domaćih standarda II.3. Jačanje i saradnju institucionalnih mehanizama II.4. Podizanje svijesti o ravnopravnosti spolova II.5. Podrška programima i projektima institucionalnih i vaninstitucionalnih partnera II.6. Praćenje i ocjena napretka u postizanju ravnopravnosti spolova Konačno Strateški cilj III cilja na uspostavljanje i jačanje saradnje i partnerstva: III.1. na regionalnom i međunarodnom nivou III.2. sa organizacijama civilnog društva, socijalnim partnerima, akademskom zajednicom GAP predviđa i tzv. transferzalne oblasti, koje predstavljaju integralni dio prioritetnih oblasti što uključuje: • Medije • Unapređenje položaja višestruko marginalizovanih grupa žena i muškaraca. • Uloga muškaraca • Usklađivanje, privatnog i profesionalnog života. Novi GAP sadrži strateške ciljeve, programe i mjere te principe za ostvarivanje ravnopravnosti spolova te daje smjernice za izradu godišnjih operativnih planova na entitetskom, kantonalnom i lokalnom nivou. Za svaki strateški cilj i mjere predviđeni su nosioci odgovornosti i rokovi. Primjenu i efikasnost GAPa, kao i bilo kojeg drugog dokumenta javnih politika, treba posmatrati kroz uključenost institucija i organizacija civilnog društva u njegovu izradu i usvajanje i osiguranje finansijskog okvira za njegovo provođenje.

- Problem u dosadašnjoj i budućoj provedbi GAPa je slaba ili gotovo nikakva uključenost organizacija civilnog društva u proces planiranja ili javnih konsultacija prilikom razvoja ovog dokumenta.

- GAP je usvojen od strane Vijeća ministara BiH i nije razmatran u Parlamentarnoj skupštini BiH što svakako umanjuje stepen posvećenosti institucija u primjeni ove politike.

- Nije poznato koliko košta provođenje GAPa, i na koji način će se osigurati sredstva za njegovo provođenje.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 11

� Zakon o zaštititi od diskriminacije BiH17 Zakon o zaštiti od diskriminacije (ZZD) je ključni zakon koji zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi uključujući i spol, te u bilo kojoj oblasti a naročito u oblastima: • zapošljavanja, rada i radnih uslova • obrazovanja, nauke i sporta • socijalne zaštite • zdravstvene zaštite • pravosuđa i uprave, uključujući aktivnosti policije i drugih službenika za provođenje

zakona • stanovanja • javnog informiranja i medija • pristupu robama i uslugama namijenjenim javnosti i javnim mjestima • obavljanja privredne djelatnosti • jednakom učešću u javnom životu Zakon zabranjuje i različite oblike diskriminacije uključujući uznemiravanje po osnovu spola, spolno uznemiravanje, itd. Zakon predviđa mogućnost pokretanja postpka u Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH, kao centralnoj instituciji za zaštitu od diskriminacije, te mogućnost pokretanja postupka za zaštitu u organima uprave i sudovima. U postupku pred sudovima nadležni su općinski ili osnovni sudovi. ZZD predviđa obavezu pokretanja postupka za zaštitu od diskriminacije u subjektivnom roku od tri mjeseca po saznanju o slučaju diskriminacije odnosno objektivnom roku od godine dana od kada se diskriminacija dogodila. Zakon predviđa i prilično visoke novčane kazne za utvrđenu diskriminaciju, neizvršenje preporuka Institucije ombudsmena te je moguće tražiti naknadu štete nastalu kršenjem principa jednakog tretmana ili činjenjem nekog oblika diskriminacije. I dalje je samo mali broj postupaka pokrenut po ZZD. Insititucije, NVOi i građani ne poznaju dovoljno prava i mehanizme zaštite predviđene ovim Zakonom a BiH nije dovoljno učinila na informisanju javnosti i podizanju javne svijesti o diskriminaciji i pravima iz Zakona. Nadalje, građani se boje od odmazde u slučaju pokretanja postupka ili svjedočenja u postupcima za zaštitu od diskriminacije i pored toga što ZZD predviđa zaštitu od viktimizacije. Nema dostupne besplatne pravne pomoći na cijeloj teritoriji BiH. U većem broju slučajeva stranke zastupaju i postupak vode NVOi koje pružaju besplatnu pravnu pomoć. Nema efikasnih mehanizama zaštite od diskriminacije u insitucijama te preduzećima. Država još nije uspostavila funkcionalan mehanizam praćenja primjenje ZZD, nema insitutcionalnog izvještavanja o uočenim slučajevima i trendovima u diskriminaciji te nema politike za sprječavanje svih oblika diskriminacije. Nije započet proces usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa odredbama ZZD.

17 “Službeni glasnik BiH“ broj 59/09

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

10 ICVA i Zemlja djece

BiH je krajem 2013 usvojila novi GAP za naredni period koji predviđa ukupno tri strateška cilja. Strateški cilj I se fokusira na izradu, sprovođenje i praćenje programa mjera za unaprjeđenje ravnopravnosti spolova u institucijama vlasti, u oblastima: I.1. Sprječavanje i suzbijanje nasilja po osnovu spola I.2. Javni život i donošenje odluka I.3. Rad, zapošljavanje i pristup ekonomskim resursima I.4. Obrazovanje, nauka, kultura i sport I.5. Zdravlje, prevencija i zaštita I.6. Socijalna zaštita Strateški cilj II je usmjeren na izgradnju i jačanje sistema, mehanizama i instrumenata za postizanje ravnopravnosti spolova kroz: II.1. Koordinaciju provedbe i nadzor nad provođenjem GAPa II.2. Praćenje i unapređenje primjene međunarodnih i domaćih standarda II.3. Jačanje i saradnju institucionalnih mehanizama II.4. Podizanje svijesti o ravnopravnosti spolova II.5. Podrška programima i projektima institucionalnih i vaninstitucionalnih partnera II.6. Praćenje i ocjena napretka u postizanju ravnopravnosti spolova Konačno Strateški cilj III cilja na uspostavljanje i jačanje saradnje i partnerstva: III.1. na regionalnom i međunarodnom nivou III.2. sa organizacijama civilnog društva, socijalnim partnerima, akademskom zajednicom GAP predviđa i tzv. transferzalne oblasti, koje predstavljaju integralni dio prioritetnih oblasti što uključuje: • Medije • Unapređenje položaja višestruko marginalizovanih grupa žena i muškaraca. • Uloga muškaraca • Usklađivanje, privatnog i profesionalnog života. Novi GAP sadrži strateške ciljeve, programe i mjere te principe za ostvarivanje ravnopravnosti spolova te daje smjernice za izradu godišnjih operativnih planova na entitetskom, kantonalnom i lokalnom nivou. Za svaki strateški cilj i mjere predviđeni su nosioci odgovornosti i rokovi. Primjenu i efikasnost GAPa, kao i bilo kojeg drugog dokumenta javnih politika, treba posmatrati kroz uključenost institucija i organizacija civilnog društva u njegovu izradu i usvajanje i osiguranje finansijskog okvira za njegovo provođenje.

- Problem u dosadašnjoj i budućoj provedbi GAPa je slaba ili gotovo nikakva uključenost organizacija civilnog društva u proces planiranja ili javnih konsultacija prilikom razvoja ovog dokumenta.

- GAP je usvojen od strane Vijeća ministara BiH i nije razmatran u Parlamentarnoj skupštini BiH što svakako umanjuje stepen posvećenosti institucija u primjeni ove politike.

- Nije poznato koliko košta provođenje GAPa, i na koji način će se osigurati sredstva za njegovo provođenje.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 13

� Strateški plan za prevenciju nasilja u porodici u FBiH i Strategija za borbu protiv nasilja u porodici u Republici Srpskoj

Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici FBiH (2013-2017) kao i Strategija za borbu protiv nasilja u porodici RS do 2013. su politike za sprječavanje nasilja u porodici donesene na nivou entiteta. Obje strategije, naročito federalna, obimni su dokumenti koji predviđaju cijeli niz ciljeva i mjera, provođenje i praćenje primjene, te dijelom predviđaju budžetska i vanbudžetska sredstva za implementaciju. Dodatno, u slučaju FBiH Strategijom se predviđa dodatno donošenje kantonalnih i drugih lokalnih strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici. Primjenu i efikasnost Strategija treba posmatrati kroz uključenost institucija i organizacija civilnog društva u njeno planiranje, izradu i usvajanje; kroz osiguranost finansijskog okvira za provođenje; odgovornost nadležnih institucija za prodviđenje mjera predviđenih Strategijama. U suprotonom postoji mogućnost da mjere neće biti provedene adekvatno te da neće biti dostignuti ciljevi ka prevenciji i borbi protiv nasilja u porodici. Npr. Nacrt strategije za sprječavanje nasilja u porodici RS 2014-2019 ne predviđa troškove za sprovođenje strategije niti delegira uloge i samim tim upitna je primjena Strategije u praksi. � Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH22 i Zakon o zaštiti od nasilja u

porodici RS23 Oba entiteta su usvojila nove zakone o zaštiti od nasilja u porodici. Novim Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici FBiH uređuje se zaštita od nasilja u porodici, definiše se pojam porodice24 kao i nasilje u porodici, zaštitne mjera za počinioce nasilja kao i način i postupak njihovog izricanja, itd. Primjenu i provođenje ovog zakona u skladu sa svojim nadležnostima osiguravaju općinski sud, policija, organ starateljstva (centri za socijalni rad) i druge institucije nadležne za socijalnu i zdravstvenu zaštitu, uz obavezu zajedničkog i koordiniranog djelovanja. Nadzor nad primjenom ovog zakona provodi federalno Ministarstvo pravde uz obavezu Vlade FBiH da redovno, jednom godišnje, izvještava o provođenju ovog zakona Parlamentu FBiH. Nasilje u porodici postoji ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice. Svi su obavezni prijaviti nasilje u porodici nadležnoj policijskoj

22 „Službene novine FBiH“ br. 28/13

23 Službeni glasnik RS“ broj 102/12

24 Porodicu, u smislu ovog zakona, čine: bračni i vanbračni partneri i njihova djeca (zajednička ili iz ranijih zajednica), srodnici: krvni srodnici i srodnici iz odnosa potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom; očuh, maćeha; usvojenik i usvojilac iz odnosa nepotpunog usvojenja; srodnici po tazbini zaključno sa drugim stepenom, staralac i štićenik, hranilac i hranjenik, bivši bračni i vanbračni partneri i njihova djeca (zajednička ili iz ranijih zajednica) i njihovi roditelji, uključujući očuha i maćehu.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

12 ICVA i Zemlja djece

� Izborni zakon BiH18 Izborni zakon je značajan za participaciju žena u političkom životu, naročito njihovom ravnopravnom pristupu izbornim listama. Poslednjim izmjenama iz 2013.19 ovaj zakon je usklađen sa odredbama ZoRS a naročito član 4.19 stav (4) koji predviđa da će svaka kandidacijska lista uključivati kandidate muškog i ženskog spola koji su ravnopravno zastupljeni. Ravnopravna zastupljenost spolova postoji u slučaju kada je jedan od spolova zastupljen s najmanje 40% od ukupnog broja kandidata na listi. Ostale izmjene u članovima 2.2 stav (4) i 2.14 stav (1) odnose se na ravnopravnu zastupljenost od 40% manje zastupljenog spola u sastavu izbornih komisija i biračkog odbora. Dosadašnja primjena tzv. rodne kvote na izbornim listama je dobro funkcionisala te su političke stranke uglavnom poštovale ovo pravilo. Međutim, i dalje je gotovo bez značajnijeg efekta odredba člana 7. stav (3) tačka c) Zakona o finansiranju političkih stranaka u BiH20 koja predviđa da će se iz budžeta BiH i međunarodnih obaveza BiH izdvajati sredstva za finansiranje političkih partija, odnosno koalicija političkih partija zastupljenih u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine od čega će se 10% od ukupnog iznosa raspoređivati parlamentarnim grupama srazmjerno broju poslaničkih, odnosno delegatskih mjesta koja pripadaju manje zastupljenom spolu. � Rezolucija o borbi protiv nasilja nad ženama u porodici21 Rezolucija Parlamentarne skupštine BiH o borbi protiv nasilja nad ženama je politički dokument kojim se ošto osuđuju svi oblici nasilja i diskriminacije žena. To nije pravno obavezujući dokument kao takav. Parlamentarna skupština BiH, naročito Komisija za ravnopravnosti spolova, svojim je djelovanjem pokazala odgovornost ka unapređenju ravnopravnosti spolova potvrđujući ratifikaciju već pomenute Konvencije Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, usvajanjem izmjena Izbornog zakona fokusirih na unaprjeđenje rodne ravnopravnosti, te razmatranjem pitanja poštovanja rodnoosjetljivog jezika, položaja Romkinja, kao i amandmana na Ustav BiH usmjerenih na unapređenje rodne ravnopravnosti. 18 Izborni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 23/01), Odluku o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“,

broj 7/02), Odluku o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 9/02), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona

Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 20/02), Ispravak zakona o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj

25/02), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 4/04), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne

i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 20/04), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 25/05), Zakon o

izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 52/05), Ispravak zakona o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i

Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 65/05), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 77/05), Zakon o

izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 11/06), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine

(„Službeni glasnik BiH“, broj 24/06), Zakon o usvajanju zakona o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 32/07), Zakon o

izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 33/08), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine

(„Službeni glasnik BiH“, broj 37/08) i Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 32/10). Neslužbeni prečišćeni tekst

dostupan na http://www.izbori.ba/Documents/documents/ZAKONI/POIZpw110508-hrv.pdf (pregledan 29.12.2013.) 19 Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 18/13) 20 „Službeni glasnik BiH“ broj 95/12 21 „Službeni glasnik BiH“ broj 15/08

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 13

� Strateški plan za prevenciju nasilja u porodici u FBiH i Strategija za borbu protiv nasilja u porodici u Republici Srpskoj

Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici FBiH (2013-2017) kao i Strategija za borbu protiv nasilja u porodici RS do 2013. su politike za sprječavanje nasilja u porodici donesene na nivou entiteta. Obje strategije, naročito federalna, obimni su dokumenti koji predviđaju cijeli niz ciljeva i mjera, provođenje i praćenje primjene, te dijelom predviđaju budžetska i vanbudžetska sredstva za implementaciju. Dodatno, u slučaju FBiH Strategijom se predviđa dodatno donošenje kantonalnih i drugih lokalnih strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici. Primjenu i efikasnost Strategija treba posmatrati kroz uključenost institucija i organizacija civilnog društva u njeno planiranje, izradu i usvajanje; kroz osiguranost finansijskog okvira za provođenje; odgovornost nadležnih institucija za prodviđenje mjera predviđenih Strategijama. U suprotonom postoji mogućnost da mjere neće biti provedene adekvatno te da neće biti dostignuti ciljevi ka prevenciji i borbi protiv nasilja u porodici. Npr. Nacrt strategije za sprječavanje nasilja u porodici RS 2014-2019 ne predviđa troškove za sprovođenje strategije niti delegira uloge i samim tim upitna je primjena Strategije u praksi. � Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH22 i Zakon o zaštiti od nasilja u

porodici RS23 Oba entiteta su usvojila nove zakone o zaštiti od nasilja u porodici. Novim Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici FBiH uređuje se zaštita od nasilja u porodici, definiše se pojam porodice24 kao i nasilje u porodici, zaštitne mjera za počinioce nasilja kao i način i postupak njihovog izricanja, itd. Primjenu i provođenje ovog zakona u skladu sa svojim nadležnostima osiguravaju općinski sud, policija, organ starateljstva (centri za socijalni rad) i druge institucije nadležne za socijalnu i zdravstvenu zaštitu, uz obavezu zajedničkog i koordiniranog djelovanja. Nadzor nad primjenom ovog zakona provodi federalno Ministarstvo pravde uz obavezu Vlade FBiH da redovno, jednom godišnje, izvještava o provođenju ovog zakona Parlamentu FBiH. Nasilje u porodici postoji ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice. Svi su obavezni prijaviti nasilje u porodici nadležnoj policijskoj

22 „Službene novine FBiH“ br. 28/13

23 Službeni glasnik RS“ broj 102/12

24 Porodicu, u smislu ovog zakona, čine: bračni i vanbračni partneri i njihova djeca (zajednička ili iz ranijih zajednica), srodnici: krvni srodnici i srodnici iz odnosa potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom; očuh, maćeha; usvojenik i usvojilac iz odnosa nepotpunog usvojenja; srodnici po tazbini zaključno sa drugim stepenom, staralac i štićenik, hranilac i hranjenik, bivši bračni i vanbračni partneri i njihova djeca (zajednička ili iz ranijih zajednica) i njihovi roditelji, uključujući očuha i maćehu.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

12 ICVA i Zemlja djece

� Izborni zakon BiH18 Izborni zakon je značajan za participaciju žena u političkom životu, naročito njihovom ravnopravnom pristupu izbornim listama. Poslednjim izmjenama iz 2013.19 ovaj zakon je usklađen sa odredbama ZoRS a naročito član 4.19 stav (4) koji predviđa da će svaka kandidacijska lista uključivati kandidate muškog i ženskog spola koji su ravnopravno zastupljeni. Ravnopravna zastupljenost spolova postoji u slučaju kada je jedan od spolova zastupljen s najmanje 40% od ukupnog broja kandidata na listi. Ostale izmjene u članovima 2.2 stav (4) i 2.14 stav (1) odnose se na ravnopravnu zastupljenost od 40% manje zastupljenog spola u sastavu izbornih komisija i biračkog odbora. Dosadašnja primjena tzv. rodne kvote na izbornim listama je dobro funkcionisala te su političke stranke uglavnom poštovale ovo pravilo. Međutim, i dalje je gotovo bez značajnijeg efekta odredba člana 7. stav (3) tačka c) Zakona o finansiranju političkih stranaka u BiH20 koja predviđa da će se iz budžeta BiH i međunarodnih obaveza BiH izdvajati sredstva za finansiranje političkih partija, odnosno koalicija političkih partija zastupljenih u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine od čega će se 10% od ukupnog iznosa raspoređivati parlamentarnim grupama srazmjerno broju poslaničkih, odnosno delegatskih mjesta koja pripadaju manje zastupljenom spolu. � Rezolucija o borbi protiv nasilja nad ženama u porodici21 Rezolucija Parlamentarne skupštine BiH o borbi protiv nasilja nad ženama je politički dokument kojim se ošto osuđuju svi oblici nasilja i diskriminacije žena. To nije pravno obavezujući dokument kao takav. Parlamentarna skupština BiH, naročito Komisija za ravnopravnosti spolova, svojim je djelovanjem pokazala odgovornost ka unapređenju ravnopravnosti spolova potvrđujući ratifikaciju već pomenute Konvencije Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, usvajanjem izmjena Izbornog zakona fokusirih na unaprjeđenje rodne ravnopravnosti, te razmatranjem pitanja poštovanja rodnoosjetljivog jezika, položaja Romkinja, kao i amandmana na Ustav BiH usmjerenih na unapređenje rodne ravnopravnosti. 18 Izborni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 23/01), Odluku o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“,

broj 7/02), Odluku o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 9/02), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona

Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 20/02), Ispravak zakona o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj

25/02), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 4/04), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne

i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 20/04), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 25/05), Zakon o

izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 52/05), Ispravak zakona o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i

Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 65/05), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 77/05), Zakon o

izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 11/06), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine

(„Službeni glasnik BiH“, broj 24/06), Zakon o usvajanju zakona o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 32/07), Zakon o

izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 33/08), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine

(„Službeni glasnik BiH“, broj 37/08) i Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 32/10). Neslužbeni prečišćeni tekst

dostupan na http://www.izbori.ba/Documents/documents/ZAKONI/POIZpw110508-hrv.pdf (pregledan 29.12.2013.) 19 Zakon o izmjenama i dopunama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 18/13) 20 „Službeni glasnik BiH“ broj 95/12 21 „Službeni glasnik BiH“ broj 15/08

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 15

zaštite sudu za prekršaje. Sud može izreći hitne mjere udaljenja učinioca nasilja iz stana, kuće ili drugog stambenog prostora i/ili zabrana približavanja i kontaktiranja učiniocu nasilja sa žrtvom nasilja u porodici. Prijedlog za izricanje hitne mjere sudu može dostaviti policija, ovlašteni organ, tužilac ili oštećeno lice, a izriču se najkasnije u roku od 24 časa od prijema prijedloga, odnosno izvođenja učinioca nasilja u porodici pred sud. Prekršajne sankcije za zaštitu od nasilja u porodici su: novčana kazna za učinioca nasilja u porodici, odnosno lice koje ne postupi prema izrečenoj hitnoj mjeri zaštite i zaštitnoj mjeri; uslovna osuda; i zaštitne mjere (obavezan psihosocijalni tretman i obavezno liječenje od zavisnosti). Prerano je govoriti o rezultatima i uticaju novih entitetskih zakonskih rješenja na sprečavanje nasilja u porodici i zaštitu žrtava nasilja. Ono što je do sada poznato da je finansijska podrška radu sigurnih kuća nedovoljna te da država kasni sa isplatama. Potom, istovremeno sa novodonesenim propisima nasilje u porodici je regulisano i kao krivično djelo kroz entitetske Krivične zakone. U RS nasilje u porodici je istovremeno regulisano kao prekršajno i kao krivično djelo, dok je u FBiH nasilje krivično djelo. Tako je, i pored donošenja novih zakona, propuštena mogućnost usaglašavanja zakonskih rješenja što ne doprinosti pravnoj sigurnosti te naročito ne ukazuje na ozbiljnost u procesuiranju i oštrom kažnjavanju ovih dijela. S druge strane, i do sada je, bez obzira na različiti pristup regulisanju nasilja u porodici, kaznena politika u oba entiteta bila slaba, neadekvatna cilju i svrsi kažnjavanja te su najčešće izricane novčane i uslovne kazne. � Krivično zakonodavstvo Članom 222. Krivičnog zakona FBiH25 iz 2003. godine uvedeno je, po prvi put, krivično djelo „nasilja u porodici“26. Ovaj Zakon daje puno užu definiciju „porodice“ 27 od one koja je definisana u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici u FBiH, zbog čega je treba uskladiti. Ukoliko je djelo počinjeno prema članu porodice, počinilac će biti kažnjen novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Zakonom je propisano nekoliko kvalifikovanih oblika ovog djela, koji uključuju upotrebu oružja, nanošenje teških tjelesnih povreda ili prouzrokovanje smrti, te usmrćivanje člana porodice kojeg je počinilac prethodno zlostavljao. Ova djela kažnjiva su kaznom zatvora od tri mjeseca do 15 godina28, a ukoliko je prouzrokovana smrt

25 „Službene novine FBiH“, broj: 36/03,37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11 26 Član 222. stav (1) KZ FBiH propisuje: „Ko nasiljem, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje člana svoje porodice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.“ 27 Članom porodice, u smislu ovog zakona, jesu: bračni i izvanbračni drug, bivši bračni i izvanbračni drug, krvni rođak u ravnoj liniji, usvojitelj i posvojenik, rođak u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno i srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno. Ova definicija porodice je puno uža od definicije u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, i treba je uskladiti. 28 Član 222. stav (3), (4) i (5)- Ako je pri učinjenju ovog krivičnog djela upotrebljeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo prikladno za teško ozljedu tijela ili narušavanje zdravlje propisana je kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, a ukoliko je član porodice teško ozlijeđen ili mu je zdravlje teško narušeno, ili ako je ovo krivično djelo učinjeno prema djetetu ili maloljetniku kazna zatvora je od jedne do pet godina. Ukoliko je ovim krivičnim djelom prouzrokovana smrt člana porodice zakonodavac je propisao kaznu od dvije do petnaest godina.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

14 ICVA i Zemlja djece

upravi. Policijska uprava dužna je za svaki prijavljeni slučaj nasilja izaći odmah na lice mjesta te je dužna, svaku osobu za koju postoje osnove sumnje da je počinila nasilje u porodici, lišiti slobode i zadržati je uz ispunjavanje uslova iz Zakona o krivičnom postupku FBIH. Učiniocima nasilja u porodici mogu se izreći zaštitne mjere: udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor; zabrana približavanja žrtvi nasilja; zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju; obavezan psihosocijalni tretman; obavezno liječenje od ovisnosti; privremeno lišenje slobode i zadržavanje. Predmeti nasilja u porodici su hitni. Pristup nadležnom sudu je besplatan za žrtve nasilja u porodici. Zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu podnosi policijska uprava u roku od 12 sati od saznanja za radnje nasilja, a izuzetno, tužilaštvo kada za to postoje opravdani razlozi. Nadležni sud dužan je u roku od 12 sati od prijema zahtjeva donijeti rješenje, najkasnije 7 dana za mjere za koje je potrebno osigurati mišljenje vještaka. Centri za socijalni rad su dužni redovno pratiti izvršenje mjera, sačiniti i dostaviti nadležnom sudu izvještaj o njihovom izvršenju, predložiti prekid ili zamjenu. Policija je obavezna po saznanju o nepostupanju prema zaštitnim mjerama o tome odmah obavijestiti nadležan sud. Nepostupanje po izrečenim zaštitnim mjerama kažnjivo je novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 1.500 KM. Žrtva nasilja u porodici ima pravo na osiguravanje osnovnih životnih potreba u pogledu neophodnog zdravstvenog, socijalnog i materijalnog zbrinjavanja i pravo na pravnu pomoć kod rješavanja socijalnog, ekonomskog i drugog statusa. Ova prava se ostvaruju prema propisima o pravu na zdravstvenu i socijalnu zaštitu i ostvarivanje pravne pomoći. Policija i centri dužni su, uz prethodni pristanak žrtve, privremeno zbrinuti žrtvu nasilja u porodici u sigurnu kuću u trajanju od 6 mjeseci; drugu odgovarajuću instituciju ili kod druge porodice ako centar ocijeni da je to povoljnije za žrtvu i uz saglasnost žrtve nasilja. Nadležne institucije dužni su za područje jedne ili više općina potpisati protokol o saradnji kojim će biti utvrđena međusobna prava i obaveze u postupku prijavljivanja slučajeva nasilja u porodici, pružanja zaštite žrtvama nasilja u porodici, kao i u radu sa nasilnim osobama. I novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici RS uređuje zaštitu od nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, definira obaveze institucija koje osiguravaju zaštitu i podršku žrtvama, postupak zaštite žrtava, te prekršajne sankcije za učinioce ovog oblika nasilja. Žrtva ima zakonsko pravo na psihosocijalnu pomoć i socijalnu i medicinsku zaštitu, te besplatnu pravnu pomoć u skladu sa zakonima iz oblasti zdravstvene i socijalne zaštite te besplatne pravne pomoći. Zaštitu, pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici dužni su pružiti policija, tužilaštvo, centri za socijalni rad, zdravstvene i obrazovne ustanove i nadležni sud. Postupci u slučaju nasilja u porodici su hitni. Žrtve su oslobođene svih troškova postupka. Svi su obavezni prijaviti slučaj nasilja. Po prijemu prijave policija je dužna o tome obavijesti centar za socijalni rad koji pruža socijalnu zaštitu i psihosocijalnu pomoć žrtvama te može donijeti rješenje o privremenom zbrinjavanju žrtve u sigurnu kuću. Zdravstvena ustanova zakonom je obavezna žrtvi omogućiti besplatan ljekarski pregled. Policija obavještava o slučaju i nadležnog tužioca koji, u skladu sa okolnostima slučaja, naređuje istragu ili, podnosi zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i/ili, podnosi prijedlog za izricanje hitne mjere

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 15

zaštite sudu za prekršaje. Sud može izreći hitne mjere udaljenja učinioca nasilja iz stana, kuće ili drugog stambenog prostora i/ili zabrana približavanja i kontaktiranja učiniocu nasilja sa žrtvom nasilja u porodici. Prijedlog za izricanje hitne mjere sudu može dostaviti policija, ovlašteni organ, tužilac ili oštećeno lice, a izriču se najkasnije u roku od 24 časa od prijema prijedloga, odnosno izvođenja učinioca nasilja u porodici pred sud. Prekršajne sankcije za zaštitu od nasilja u porodici su: novčana kazna za učinioca nasilja u porodici, odnosno lice koje ne postupi prema izrečenoj hitnoj mjeri zaštite i zaštitnoj mjeri; uslovna osuda; i zaštitne mjere (obavezan psihosocijalni tretman i obavezno liječenje od zavisnosti). Prerano je govoriti o rezultatima i uticaju novih entitetskih zakonskih rješenja na sprečavanje nasilja u porodici i zaštitu žrtava nasilja. Ono što je do sada poznato da je finansijska podrška radu sigurnih kuća nedovoljna te da država kasni sa isplatama. Potom, istovremeno sa novodonesenim propisima nasilje u porodici je regulisano i kao krivično djelo kroz entitetske Krivične zakone. U RS nasilje u porodici je istovremeno regulisano kao prekršajno i kao krivično djelo, dok je u FBiH nasilje krivično djelo. Tako je, i pored donošenja novih zakona, propuštena mogućnost usaglašavanja zakonskih rješenja što ne doprinosti pravnoj sigurnosti te naročito ne ukazuje na ozbiljnost u procesuiranju i oštrom kažnjavanju ovih dijela. S druge strane, i do sada je, bez obzira na različiti pristup regulisanju nasilja u porodici, kaznena politika u oba entiteta bila slaba, neadekvatna cilju i svrsi kažnjavanja te su najčešće izricane novčane i uslovne kazne. � Krivično zakonodavstvo Članom 222. Krivičnog zakona FBiH25 iz 2003. godine uvedeno je, po prvi put, krivično djelo „nasilja u porodici“26. Ovaj Zakon daje puno užu definiciju „porodice“ 27 od one koja je definisana u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici u FBiH, zbog čega je treba uskladiti. Ukoliko je djelo počinjeno prema članu porodice, počinilac će biti kažnjen novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Zakonom je propisano nekoliko kvalifikovanih oblika ovog djela, koji uključuju upotrebu oružja, nanošenje teških tjelesnih povreda ili prouzrokovanje smrti, te usmrćivanje člana porodice kojeg je počinilac prethodno zlostavljao. Ova djela kažnjiva su kaznom zatvora od tri mjeseca do 15 godina28, a ukoliko je prouzrokovana smrt

25 „Službene novine FBiH“, broj: 36/03,37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11 26 Član 222. stav (1) KZ FBiH propisuje: „Ko nasiljem, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje člana svoje porodice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.“ 27 Članom porodice, u smislu ovog zakona, jesu: bračni i izvanbračni drug, bivši bračni i izvanbračni drug, krvni rođak u ravnoj liniji, usvojitelj i posvojenik, rođak u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno i srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno. Ova definicija porodice je puno uža od definicije u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, i treba je uskladiti. 28 Član 222. stav (3), (4) i (5)- Ako je pri učinjenju ovog krivičnog djela upotrebljeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo prikladno za teško ozljedu tijela ili narušavanje zdravlje propisana je kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, a ukoliko je član porodice teško ozlijeđen ili mu je zdravlje teško narušeno, ili ako je ovo krivično djelo učinjeno prema djetetu ili maloljetniku kazna zatvora je od jedne do pet godina. Ukoliko je ovim krivičnim djelom prouzrokovana smrt člana porodice zakonodavac je propisao kaznu od dvije do petnaest godina.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

14 ICVA i Zemlja djece

upravi. Policijska uprava dužna je za svaki prijavljeni slučaj nasilja izaći odmah na lice mjesta te je dužna, svaku osobu za koju postoje osnove sumnje da je počinila nasilje u porodici, lišiti slobode i zadržati je uz ispunjavanje uslova iz Zakona o krivičnom postupku FBIH. Učiniocima nasilja u porodici mogu se izreći zaštitne mjere: udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor; zabrana približavanja žrtvi nasilja; zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju; obavezan psihosocijalni tretman; obavezno liječenje od ovisnosti; privremeno lišenje slobode i zadržavanje. Predmeti nasilja u porodici su hitni. Pristup nadležnom sudu je besplatan za žrtve nasilja u porodici. Zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu podnosi policijska uprava u roku od 12 sati od saznanja za radnje nasilja, a izuzetno, tužilaštvo kada za to postoje opravdani razlozi. Nadležni sud dužan je u roku od 12 sati od prijema zahtjeva donijeti rješenje, najkasnije 7 dana za mjere za koje je potrebno osigurati mišljenje vještaka. Centri za socijalni rad su dužni redovno pratiti izvršenje mjera, sačiniti i dostaviti nadležnom sudu izvještaj o njihovom izvršenju, predložiti prekid ili zamjenu. Policija je obavezna po saznanju o nepostupanju prema zaštitnim mjerama o tome odmah obavijestiti nadležan sud. Nepostupanje po izrečenim zaštitnim mjerama kažnjivo je novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 1.500 KM. Žrtva nasilja u porodici ima pravo na osiguravanje osnovnih životnih potreba u pogledu neophodnog zdravstvenog, socijalnog i materijalnog zbrinjavanja i pravo na pravnu pomoć kod rješavanja socijalnog, ekonomskog i drugog statusa. Ova prava se ostvaruju prema propisima o pravu na zdravstvenu i socijalnu zaštitu i ostvarivanje pravne pomoći. Policija i centri dužni su, uz prethodni pristanak žrtve, privremeno zbrinuti žrtvu nasilja u porodici u sigurnu kuću u trajanju od 6 mjeseci; drugu odgovarajuću instituciju ili kod druge porodice ako centar ocijeni da je to povoljnije za žrtvu i uz saglasnost žrtve nasilja. Nadležne institucije dužni su za područje jedne ili više općina potpisati protokol o saradnji kojim će biti utvrđena međusobna prava i obaveze u postupku prijavljivanja slučajeva nasilja u porodici, pružanja zaštite žrtvama nasilja u porodici, kao i u radu sa nasilnim osobama. I novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici RS uređuje zaštitu od nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, definira obaveze institucija koje osiguravaju zaštitu i podršku žrtvama, postupak zaštite žrtava, te prekršajne sankcije za učinioce ovog oblika nasilja. Žrtva ima zakonsko pravo na psihosocijalnu pomoć i socijalnu i medicinsku zaštitu, te besplatnu pravnu pomoć u skladu sa zakonima iz oblasti zdravstvene i socijalne zaštite te besplatne pravne pomoći. Zaštitu, pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici dužni su pružiti policija, tužilaštvo, centri za socijalni rad, zdravstvene i obrazovne ustanove i nadležni sud. Postupci u slučaju nasilja u porodici su hitni. Žrtve su oslobođene svih troškova postupka. Svi su obavezni prijaviti slučaj nasilja. Po prijemu prijave policija je dužna o tome obavijesti centar za socijalni rad koji pruža socijalnu zaštitu i psihosocijalnu pomoć žrtvama te može donijeti rješenje o privremenom zbrinjavanju žrtve u sigurnu kuću. Zdravstvena ustanova zakonom je obavezna žrtvi omogućiti besplatan ljekarski pregled. Policija obavještava o slučaju i nadležnog tužioca koji, u skladu sa okolnostima slučaja, naređuje istragu ili, podnosi zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i/ili, podnosi prijedlog za izricanje hitne mjere

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

16 ICVA i Zemlja djece

člana porodice koji je prethodno zlostavljan, „kaznom dugotrajnog zatvora“ odnosno od 21 do 45 godina. Krivični zakon Brčko distrikta BiH29 sadrži vrlo slične odredbe. Krivični zakon RS30 u članu 208., u oblasti krivičnih dijela protiv braka i porodice, definiše krivično djelo „nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici“. Ko primjenom nasilja, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.31 Ukoliko djelo nasilja u porodici rezultira smrću člana porodice, koji je ranije bio i zlostavljan, počinilac će biti kažnjen kaznom zatvora od najmanje deset godina. Predviđene su i odredbe koje definišu nekoliko kvalifikovanih oblika krivičnog djela nasilja u porodici, slične onima iz zakona FBiH. Blaga kaznena politika u krivičnim zakonima za ova krivična djela, sa iznimno niskim minimalnim kaznama, nikako ne doprinosi ispunjavanju opće svrhe krivičnopravnog kažnjavanja, pa samim tim i zaštiti žena, s obzirom da su one najčešće žrtve nasilja u porodici. Nažalost, analiza sudskih predmeta nasilja u porodici pokazala je da se počiniocima ovog krivičnog djela većinom izriču uvjetne osude, skoro 77%, zatim novčane kazne 13,5 % i gotovo zanemarljivo malo kazne zatvora, a visina kazni je čak i ispod zakonom utvrđenog minimuma. Većina kazni zatvora utvrđenih uvjetnim osudama, prilično je niska. Podaci pokazuju da je u većini predmeta u kojima je izrečena uvjetna osuda sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca do šest mjeseci. To pokazuje da su, u većini predmeta nasilja u porodici, izrečene kazne zatvora bile ne samo niske, nego su izricane uvjetne osude – što znači da u praksi počinioci nisu ni stupili na izdržavanje kazne. Iako je za kvalifikovane oblike djela nasilja u porodici predviđena kazna zatvora od tri mjeseca do kazne dugotrajnog zatvora, ova analiza je pokazala da većina onih koji su osuđeni i za kvalifikovani oblik djela nasilja u porodici, zapravo ne budu kažnjeni kaznom zatvora, nego im je izrečena uvjetna osuda.32 Postavlja se opravdano pitanje da li se ovakovom kaznenom politikom postiže svrha kažnjavanja te da li je moguće postići adekvatnu satisfakciju žrtava odnosno žena. Osim ovih krivičnopravnih sankcija, sudovi također počiniocu mogu izreći jednu ili više sigurnosnih mjera, kao što je obavezno psihijatrijsko liječenje, obavezno liječenje ovisnosti, zabrana obavljanja određenog poziva, zanimanja ili aktivnosti, zabrana upravljanja prijevoznim sredstvom i lišenje predmeta. Krivični zakoni također propisuju uvjete pod kojima je moguće ublažavanje kazne, kako zakonsko, tako i kada sud utvrdi postojanje „naročito olakšavajućih okolnosti“, kako je objašnjeno u dijelu 5.1. Svim zakonima o krivičnom postupku propisuje se da žrtve krivičnih djela, uključujući nasilje u porodici, imaju pravo podnijeti imovinskopravni zahtjev, koji se može odnositi „na naknadu štete, povrat stvari ili poništavanje određenog pravnog posla”. Imovinskopravni zahtjevi trebaju se rješavati sa glavnom stvari u krivičnom postupku, odnosno na ročištu za izricanje

29 Krivični zakon Brčko Distrikta BiH-prečišćeni tekst („Službeni glasnik 47/11, 9/13). 30 Krivični zakon RS („Službeni glasnik“ RS 49/03, 108/04,37/06,70/06,73/10,1/12,67/13 31 Član 208. stav (1) KZ RS 32 „Krivična odgovornost i sankcioniranje počinilaca nasilja u porodici“- Misija OSCE-a u BiH (decembar 2011.)

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 17

krivičnopravne sankcije. Također, svi zakoni o krivičnom postupku jasno predviđaju obavezu suda da donose i izrekne presudu sa kvalitetnim obrazloženjem. Prema ovim odredbama, odlukom suda sadržanom u presudi, mora se „navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne”- to uključuje iznošenje razloga „kojim se rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu, ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.” Sa krivičnim djelom nasilja u porodici povezana su krivična djela protiv života i tijela, i to krivično djelo „teška tjelesna ozljeda“33 kojim se inkriminira teška tjelesna ozljeda učinjena prema bračnom partneru ili osobi u izvanbračnoj zajednici ili roditelju svog djeteta s kojim ne živi u zajednici za koje je zapriječena kazna zatvora od jedne do pet godina zatvora, kao i „laka tjelesna ozljeda“34 sa kaznom zatvora do jedne godine. Krivično djelo „rodoskrvnuće“35 je takođe neposredno povezano sa nasiljem u porodici u kojem su najčešće žrtve osobe ženskog spola a počinitelji očevi, braća, djedovi i očuhi. Zakon je ovo krivično djelo kvalifikovao kroz tri oblika: rodoskrvnuće s krvnim rođakom u ravnoj liniji ili s bratom ili sestrim sa zapriječenom novčanom kaznom ili kaznom zatvora od šest mjeseci do dvije godine, rodoskrvnuće s maloljetnikom za koje je propisana kazna zatvora od jedne do pet godina i rodoskrvnuće s djetetom sa kaznom zatvora od dvije do deset godina. U praksi se procesuira vrlo malo ovih krivičnih djela jer se često vrši pritisak na žrtvu od strane članova porodice da ne prijavi ovo djelo ili da odustane odnosno promjeni iskaz pred sudom, jer time navodno sramoti porodicu, neće se moći udati odnosno teret krivnje se prebacuje na nju i sl. Krivično djelo „silovanja“ jadan je od najtežih oblika nasilja nad ženama odnosno i kao takvo se može odnositi i na situacije silovanja u braku . Prema krivičnom zakonodavstvu „ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njen život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.“36 Iako silovanje u braku nije rijetka pojava vrlo je teško dokazati pred sudom, izuzev u slučajevima kada je povezana sa tjelesnim ozljedama, zbog čega se rijetko i procesuira. Osim toga, žene često nisu ni svjesne da su žrtve kršenja osnovnog ljudskog prava jer je u Bosni i Hercegovini uveliko, posebno u ruralnim područjima, prisutno tradicionalno shvatanje o odnosu moći muškarca prema ženi naročito u bračnoj zajednici. Vrlo niska kaznena politika, dodatna viktimizacija u sudskom procesu, nepostojanje adekvatnih programa zaštite i rehabilitacije žrtve, medijski senzacionalistički pristup su samo neki od razloga zašto se žene uopšte teško odlučuju da prijave silovanje.

33 KZ FBiH član 172. stav (2); Krivični zakon BD BiH, član 169. stav (2) 34 KZ FBiH član 173. stav (2); Krivični zako RS, član 170. stav (2) 35 KZ FBiH član 213.; KZ BD član 210. , KZ RS član 201. „rodoskrvljenje“ 36 KZ FBiH član 203. stav (1); Krivični zako BD BiH, član 200. stav (1); Krivični zakon RS, član 193.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

16 ICVA i Zemlja djece

člana porodice koji je prethodno zlostavljan, „kaznom dugotrajnog zatvora“ odnosno od 21 do 45 godina. Krivični zakon Brčko distrikta BiH29 sadrži vrlo slične odredbe. Krivični zakon RS30 u članu 208., u oblasti krivičnih dijela protiv braka i porodice, definiše krivično djelo „nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici“. Ko primjenom nasilja, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.31 Ukoliko djelo nasilja u porodici rezultira smrću člana porodice, koji je ranije bio i zlostavljan, počinilac će biti kažnjen kaznom zatvora od najmanje deset godina. Predviđene su i odredbe koje definišu nekoliko kvalifikovanih oblika krivičnog djela nasilja u porodici, slične onima iz zakona FBiH. Blaga kaznena politika u krivičnim zakonima za ova krivična djela, sa iznimno niskim minimalnim kaznama, nikako ne doprinosi ispunjavanju opće svrhe krivičnopravnog kažnjavanja, pa samim tim i zaštiti žena, s obzirom da su one najčešće žrtve nasilja u porodici. Nažalost, analiza sudskih predmeta nasilja u porodici pokazala je da se počiniocima ovog krivičnog djela većinom izriču uvjetne osude, skoro 77%, zatim novčane kazne 13,5 % i gotovo zanemarljivo malo kazne zatvora, a visina kazni je čak i ispod zakonom utvrđenog minimuma. Većina kazni zatvora utvrđenih uvjetnim osudama, prilično je niska. Podaci pokazuju da je u većini predmeta u kojima je izrečena uvjetna osuda sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca do šest mjeseci. To pokazuje da su, u većini predmeta nasilja u porodici, izrečene kazne zatvora bile ne samo niske, nego su izricane uvjetne osude – što znači da u praksi počinioci nisu ni stupili na izdržavanje kazne. Iako je za kvalifikovane oblike djela nasilja u porodici predviđena kazna zatvora od tri mjeseca do kazne dugotrajnog zatvora, ova analiza je pokazala da većina onih koji su osuđeni i za kvalifikovani oblik djela nasilja u porodici, zapravo ne budu kažnjeni kaznom zatvora, nego im je izrečena uvjetna osuda.32 Postavlja se opravdano pitanje da li se ovakovom kaznenom politikom postiže svrha kažnjavanja te da li je moguće postići adekvatnu satisfakciju žrtava odnosno žena. Osim ovih krivičnopravnih sankcija, sudovi također počiniocu mogu izreći jednu ili više sigurnosnih mjera, kao što je obavezno psihijatrijsko liječenje, obavezno liječenje ovisnosti, zabrana obavljanja određenog poziva, zanimanja ili aktivnosti, zabrana upravljanja prijevoznim sredstvom i lišenje predmeta. Krivični zakoni također propisuju uvjete pod kojima je moguće ublažavanje kazne, kako zakonsko, tako i kada sud utvrdi postojanje „naročito olakšavajućih okolnosti“, kako je objašnjeno u dijelu 5.1. Svim zakonima o krivičnom postupku propisuje se da žrtve krivičnih djela, uključujući nasilje u porodici, imaju pravo podnijeti imovinskopravni zahtjev, koji se može odnositi „na naknadu štete, povrat stvari ili poništavanje određenog pravnog posla”. Imovinskopravni zahtjevi trebaju se rješavati sa glavnom stvari u krivičnom postupku, odnosno na ročištu za izricanje

29 Krivični zakon Brčko Distrikta BiH-prečišćeni tekst („Službeni glasnik 47/11, 9/13). 30 Krivični zakon RS („Službeni glasnik“ RS 49/03, 108/04,37/06,70/06,73/10,1/12,67/13 31 Član 208. stav (1) KZ RS 32 „Krivična odgovornost i sankcioniranje počinilaca nasilja u porodici“- Misija OSCE-a u BiH (decembar 2011.)

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 17

krivičnopravne sankcije. Također, svi zakoni o krivičnom postupku jasno predviđaju obavezu suda da donose i izrekne presudu sa kvalitetnim obrazloženjem. Prema ovim odredbama, odlukom suda sadržanom u presudi, mora se „navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne”- to uključuje iznošenje razloga „kojim se rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu, ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.” Sa krivičnim djelom nasilja u porodici povezana su krivična djela protiv života i tijela, i to krivično djelo „teška tjelesna ozljeda“33 kojim se inkriminira teška tjelesna ozljeda učinjena prema bračnom partneru ili osobi u izvanbračnoj zajednici ili roditelju svog djeteta s kojim ne živi u zajednici za koje je zapriječena kazna zatvora od jedne do pet godina zatvora, kao i „laka tjelesna ozljeda“34 sa kaznom zatvora do jedne godine. Krivično djelo „rodoskrvnuće“35 je takođe neposredno povezano sa nasiljem u porodici u kojem su najčešće žrtve osobe ženskog spola a počinitelji očevi, braća, djedovi i očuhi. Zakon je ovo krivično djelo kvalifikovao kroz tri oblika: rodoskrvnuće s krvnim rođakom u ravnoj liniji ili s bratom ili sestrim sa zapriječenom novčanom kaznom ili kaznom zatvora od šest mjeseci do dvije godine, rodoskrvnuće s maloljetnikom za koje je propisana kazna zatvora od jedne do pet godina i rodoskrvnuće s djetetom sa kaznom zatvora od dvije do deset godina. U praksi se procesuira vrlo malo ovih krivičnih djela jer se često vrši pritisak na žrtvu od strane članova porodice da ne prijavi ovo djelo ili da odustane odnosno promjeni iskaz pred sudom, jer time navodno sramoti porodicu, neće se moći udati odnosno teret krivnje se prebacuje na nju i sl. Krivično djelo „silovanja“ jadan je od najtežih oblika nasilja nad ženama odnosno i kao takvo se može odnositi i na situacije silovanja u braku . Prema krivičnom zakonodavstvu „ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njen život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.“36 Iako silovanje u braku nije rijetka pojava vrlo je teško dokazati pred sudom, izuzev u slučajevima kada je povezana sa tjelesnim ozljedama, zbog čega se rijetko i procesuira. Osim toga, žene često nisu ni svjesne da su žrtve kršenja osnovnog ljudskog prava jer je u Bosni i Hercegovini uveliko, posebno u ruralnim područjima, prisutno tradicionalno shvatanje o odnosu moći muškarca prema ženi naročito u bračnoj zajednici. Vrlo niska kaznena politika, dodatna viktimizacija u sudskom procesu, nepostojanje adekvatnih programa zaštite i rehabilitacije žrtve, medijski senzacionalistički pristup su samo neki od razloga zašto se žene uopšte teško odlučuju da prijave silovanje.

33 KZ FBiH član 172. stav (2); Krivični zakon BD BiH, član 169. stav (2) 34 KZ FBiH član 173. stav (2); Krivični zako RS, član 170. stav (2) 35 KZ FBiH član 213.; KZ BD član 210. , KZ RS član 201. „rodoskrvljenje“ 36 KZ FBiH član 203. stav (1); Krivični zako BD BiH, član 200. stav (1); Krivični zakon RS, član 193.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 19

naknade za nezaposlene žene porodilje. Poseban je težak položaj samohranih majki, koje su najčešće nezaposlene i isključivo zavise od socijalne pomoć, najčešće nakande za dječiji dodatka čija je iznos u FBiH u prosjeku 20,00 KM. Prema zakonodavstvu Republike Srpske zaposlene porodilje imaju pravo na porodiljsko odsustvo i naknadu plate za vrijeme trajanja odsustva,dok nezaposlene porodilje imaju pravo na majčinski dodatak u skladu sa posebnim socijalnim uslovima. U RS za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva, žena ima pravo na naknadu plate u visini prosječne plate koju je ostvarila u toku posljednja tri mjeseca prije otpočinjanja porodiljskog odsustva. Naknada se mjesečno usklađuje sa rastom prosječnih plata u RS, a porodiljske naknade se isplaćuju iz jedinstvenog Javnog fonda za dječju zaštitu RS. Ako žena nije ostvarila platu za svih posljednjih šest mjeseci, naknada plate iznosi u visini plate koja joj pripada u skladu sa kolektivnim ugovorom u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja porodiljskog odsustva.39 U Republici Srpskoj naknada plate za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva se isplaćuje u 100% iznosu utvrđene osnovice na teret Javnog fonda za dječiju zaštitu RS i to za period od 11 odnosno 17 mjeseci, a poslodavci isplaćuju naknadu samo za prvi mjesec porodiljskog odsustva. Nezaposlene majke ostvaruju pravo na majčinski dodatak pod uslovom da lična primanja, prihodi od pokretne imovine i katastarski prihod ne prelaze utvrđeni cenzus (100 KM po članu porodice). Ovo pravo se ostvaruje za prvo troje djece po redu rođenja u trajanju od jedne godine i maksimalno iznosi do 30% od prosječne plate ostvarene u privredi RS u prethodnoj godini. Rok za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje ovog prava je 90 dana od dana rođenja djeteta, s tim da se u opravdanim slučajevima može produžiti.40 Zakonom o radu Brčko distrikta BiH određeno je da zaposlenica ima pravo na naknadu plate za period u kojem ne radi zbog porodiljskog odsustvo na teret budžeta Brčko distrikta BiH pod uslovom da su uplaćivani doprinosi za penziono i zdravstevno osiguranje. U skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine41 naknada plate se obračunava od osnovice koju predstavlja prosječna plata isplaćena osiguraniku u posljednja tri mjeseca koja prethode mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu. Naknada plate se utvrđuje u visini od 80% od osnovice za naknadu, s tim da ne može biti ispod minimalne plate za mjesec za koji se naknada obračunava, niti iznad maksimuma koji određuje Skupština Distrikta, na osnovu prijedloga Fonda zdravstvenog osiguranja i prethodnog mišljenja Odjela za zdravstvo.42 U skladu sa Zakonom o dječijoj zaštiti BD BiH43 majke koje nisu u radnom odnosu ostvaruju pravo na majčinski dodatak koja na Zavodu za zapošljavanje Brčko distrikta BiH ima prijavu, te je kao takva na evidenciji najmanje 6 mjeseci.44 Majčinski dodatak se isplaćuje u trajanju od tri mjeseca i iznosi 15% od prosječne plate u Brčko Distriktu utvrđene prema posljednjem objavljenom podatku Uprave prihoda BD BiH. Pravo na majčinski dodatak, u skladu sa ovim

39 Zakon o radu RS, član 84. 40 „Analitička podloga za izradu Akcionog plan za unapređenje položaja porodilja u BiH“, Vesta Tuzla, http://www.vesta.ba/ 41 „Službene novine FBiH“ broj 1/02,7/02, 19/07, 02/08, 34/08 42 Zakon o zdravstvenom osiguranju BD, član 37. 43 Zakon o dječijoj zaštiti u BD BiH, prečišćeni tekst („Službeni glasnik BD BiH“ broj 51/11) 44 Zakon o dječijoj zaštiti u BD, član 10.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

18 ICVA i Zemlja djece

� Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštiti porodica sa djecom i zaštiti civilnih žrtava rata

Entitetski zakoni o radu i distrikta Brčko, izričito predviđaju da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porodiljsko odsustvo i da za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva zaposlenica ima pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom. Obim i način ostvarivanja porodiljskih naknada u Federaciji BiH regulisano je federalnim i kantonalnim zakonima o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom. Osnovna prava koja u smislu federalnog zakona37 pripadaju porodicama sa djecom su i naknade umjesto plaće ženi majci koja je u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta, novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja žene –majke koja nije u radnom odnosu, jednokratna pomoć za opremu novorođenog djeteta, pomoć u prehrani djeteta do šest mjeseci i dodatna ishrana za majke – dojilje. Naknada umjesto plaće ženi - majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta, utvrđuje se u procentu od ostvarene plaće u periodu od šest mjeseci prije porođaja, valorizirane po osnovu rasta plaća na području kantona-županije u tom periodu, pri čemu se ovaj procenat utvrđuje propisom kantona. 38 Uvjeti, način, postupak, organi i financiranje gore navedenih utvrđenih prava bliže se određuju propisom kantona. To u praksi znači da danas u Federaciji imamo 10 različitih sistema porodiljskih nakanada i drugih prava iz oblasti zaštite porodica sa djecom koji su uslovljeni ekonomskom moći kantona. Analiza statističkih podataka o ostvarivanju porodiljskih naknada u kantonima FBiH pokazuje da porodiljske naknade nisu jednake za sve žene u Fedraciji i da zbog toga žene porodilje imaju neujednačen položaj u zavisnosti na kojem području žive. Naknade umjesto plaće ženi majci koja je radnom odnosu za vrijeme porodiljskog odsustva se u Hercegovačko- neretvanskom kantonu i Posavskom kantonu uopšte ne isplaćuje, dok se u ostalim kantonima kreće od 50% prosječne plaće žene porodilje u periodu od 6 mjeseci prije porođaja (Unsko-sanski kanton), do 90 % prosječne plaće zaposlenice u periodu od 6 mjeseci prije porođaja ili 55% prosječne plaće Tuzlanskog kantona- u zavisnosti šta je povoljnjije za porodilju (Tuzlanski kanton). Zapadno-hercegovački kanton, protivno federalnim zakonom, uslovio je ostvarivanje ovoga prava dužinom trajanja radnog staža od 9 mjeseci prije odlaska na porodiljsko osustvo. Naknada umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta, u većini slučajeva manja je nego plaća zarađena tokom rada. Naknada nezaposlenim porodiljama u FBiH u 2012. godini se isplaćivala u sedam kantona (izuzev tuzlanskog, hercegovačko-neretvanskog i kantona 10), od jednokratne pomoći u iznosima od 100-400 KM (Unsko-sanski kanton, Hercegovačko-neretvanski kanton, Kanton 10) do višemjesečnih naknada, najduže 12 mjeseci u Bosansko- podrinjskom kantonu, u rasponu od 100-150 KM. Bosansko-podrinjski kanton je jedini kanton koji postupa u skladu sa federalnim zakonom u smislu utvrđenog vremenskog perioda kontinuiranog primanja 37 Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i porodice sa djecom FBiH („Službene novine FBiH“ broj 38 Član 93.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 19

naknade za nezaposlene žene porodilje. Poseban je težak položaj samohranih majki, koje su najčešće nezaposlene i isključivo zavise od socijalne pomoć, najčešće nakande za dječiji dodatka čija je iznos u FBiH u prosjeku 20,00 KM. Prema zakonodavstvu Republike Srpske zaposlene porodilje imaju pravo na porodiljsko odsustvo i naknadu plate za vrijeme trajanja odsustva,dok nezaposlene porodilje imaju pravo na majčinski dodatak u skladu sa posebnim socijalnim uslovima. U RS za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva, žena ima pravo na naknadu plate u visini prosječne plate koju je ostvarila u toku posljednja tri mjeseca prije otpočinjanja porodiljskog odsustva. Naknada se mjesečno usklađuje sa rastom prosječnih plata u RS, a porodiljske naknade se isplaćuju iz jedinstvenog Javnog fonda za dječju zaštitu RS. Ako žena nije ostvarila platu za svih posljednjih šest mjeseci, naknada plate iznosi u visini plate koja joj pripada u skladu sa kolektivnim ugovorom u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja porodiljskog odsustva.39 U Republici Srpskoj naknada plate za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva se isplaćuje u 100% iznosu utvrđene osnovice na teret Javnog fonda za dječiju zaštitu RS i to za period od 11 odnosno 17 mjeseci, a poslodavci isplaćuju naknadu samo za prvi mjesec porodiljskog odsustva. Nezaposlene majke ostvaruju pravo na majčinski dodatak pod uslovom da lična primanja, prihodi od pokretne imovine i katastarski prihod ne prelaze utvrđeni cenzus (100 KM po članu porodice). Ovo pravo se ostvaruje za prvo troje djece po redu rođenja u trajanju od jedne godine i maksimalno iznosi do 30% od prosječne plate ostvarene u privredi RS u prethodnoj godini. Rok za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje ovog prava je 90 dana od dana rođenja djeteta, s tim da se u opravdanim slučajevima može produžiti.40 Zakonom o radu Brčko distrikta BiH određeno je da zaposlenica ima pravo na naknadu plate za period u kojem ne radi zbog porodiljskog odsustvo na teret budžeta Brčko distrikta BiH pod uslovom da su uplaćivani doprinosi za penziono i zdravstevno osiguranje. U skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine41 naknada plate se obračunava od osnovice koju predstavlja prosječna plata isplaćena osiguraniku u posljednja tri mjeseca koja prethode mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu. Naknada plate se utvrđuje u visini od 80% od osnovice za naknadu, s tim da ne može biti ispod minimalne plate za mjesec za koji se naknada obračunava, niti iznad maksimuma koji određuje Skupština Distrikta, na osnovu prijedloga Fonda zdravstvenog osiguranja i prethodnog mišljenja Odjela za zdravstvo.42 U skladu sa Zakonom o dječijoj zaštiti BD BiH43 majke koje nisu u radnom odnosu ostvaruju pravo na majčinski dodatak koja na Zavodu za zapošljavanje Brčko distrikta BiH ima prijavu, te je kao takva na evidenciji najmanje 6 mjeseci.44 Majčinski dodatak se isplaćuje u trajanju od tri mjeseca i iznosi 15% od prosječne plate u Brčko Distriktu utvrđene prema posljednjem objavljenom podatku Uprave prihoda BD BiH. Pravo na majčinski dodatak, u skladu sa ovim

39 Zakon o radu RS, član 84. 40 „Analitička podloga za izradu Akcionog plan za unapređenje položaja porodilja u BiH“, Vesta Tuzla, http://www.vesta.ba/ 41 „Službene novine FBiH“ broj 1/02,7/02, 19/07, 02/08, 34/08 42 Zakon o zdravstvenom osiguranju BD, član 37. 43 Zakon o dječijoj zaštiti u BD BiH, prečišćeni tekst („Službeni glasnik BD BiH“ broj 51/11) 44 Zakon o dječijoj zaštiti u BD, član 10.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

18 ICVA i Zemlja djece

� Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštiti porodica sa djecom i zaštiti civilnih žrtava rata

Entitetski zakoni o radu i distrikta Brčko, izričito predviđaju da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porodiljsko odsustvo i da za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva zaposlenica ima pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom. Obim i način ostvarivanja porodiljskih naknada u Federaciji BiH regulisano je federalnim i kantonalnim zakonima o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom. Osnovna prava koja u smislu federalnog zakona37 pripadaju porodicama sa djecom su i naknade umjesto plaće ženi majci koja je u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta, novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja žene –majke koja nije u radnom odnosu, jednokratna pomoć za opremu novorođenog djeteta, pomoć u prehrani djeteta do šest mjeseci i dodatna ishrana za majke – dojilje. Naknada umjesto plaće ženi - majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta, utvrđuje se u procentu od ostvarene plaće u periodu od šest mjeseci prije porođaja, valorizirane po osnovu rasta plaća na području kantona-županije u tom periodu, pri čemu se ovaj procenat utvrđuje propisom kantona. 38 Uvjeti, način, postupak, organi i financiranje gore navedenih utvrđenih prava bliže se određuju propisom kantona. To u praksi znači da danas u Federaciji imamo 10 različitih sistema porodiljskih nakanada i drugih prava iz oblasti zaštite porodica sa djecom koji su uslovljeni ekonomskom moći kantona. Analiza statističkih podataka o ostvarivanju porodiljskih naknada u kantonima FBiH pokazuje da porodiljske naknade nisu jednake za sve žene u Fedraciji i da zbog toga žene porodilje imaju neujednačen položaj u zavisnosti na kojem području žive. Naknade umjesto plaće ženi majci koja je radnom odnosu za vrijeme porodiljskog odsustva se u Hercegovačko- neretvanskom kantonu i Posavskom kantonu uopšte ne isplaćuje, dok se u ostalim kantonima kreće od 50% prosječne plaće žene porodilje u periodu od 6 mjeseci prije porođaja (Unsko-sanski kanton), do 90 % prosječne plaće zaposlenice u periodu od 6 mjeseci prije porođaja ili 55% prosječne plaće Tuzlanskog kantona- u zavisnosti šta je povoljnjije za porodilju (Tuzlanski kanton). Zapadno-hercegovački kanton, protivno federalnim zakonom, uslovio je ostvarivanje ovoga prava dužinom trajanja radnog staža od 9 mjeseci prije odlaska na porodiljsko osustvo. Naknada umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta, u većini slučajeva manja je nego plaća zarađena tokom rada. Naknada nezaposlenim porodiljama u FBiH u 2012. godini se isplaćivala u sedam kantona (izuzev tuzlanskog, hercegovačko-neretvanskog i kantona 10), od jednokratne pomoći u iznosima od 100-400 KM (Unsko-sanski kanton, Hercegovačko-neretvanski kanton, Kanton 10) do višemjesečnih naknada, najduže 12 mjeseci u Bosansko- podrinjskom kantonu, u rasponu od 100-150 KM. Bosansko-podrinjski kanton je jedini kanton koji postupa u skladu sa federalnim zakonom u smislu utvrđenog vremenskog perioda kontinuiranog primanja 37 Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i porodice sa djecom FBiH („Službene novine FBiH“ broj 38 Član 93.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 21

nacionalnog ili socijalnog porijekla, po osnovu toga što su djeca sa posebnim potrebama ili po bilo kojoj drugoj osnovi (član 35). Prijave za kršenje osnovnih principa definiranih ovim zakonom mogu se podnijeti mjerodavnoj obrazovnoj instituciji ili inspekciji nadležnoj za područje obrazovanja. Zakonom u oblasti osnovnog vaspitanja i obrazovanja Republike Srpske51, Brčko distrikta52 i kantonalnim zakonima u Federaciji Bosne i Hercegovine detaljnije se uređuje djelatnost osnovnog obrazovanja na entitetskom, odnosno kantonalnom nivou. Ni jednim zakonom o osnovnom obrazovanju u BiH nije predviđena ravnopravna zastupljenost spolova u izboru organa za odlučivanje i upravljanje, već se sastav školskog odbora isključivo veže za nacionalnu zastupljenost. Iako su škola i sistem obrazovanja jedan su od značajnijih instrumenata odgoja za preuzimanje rodnih uloga u društvu i porodici, zakonima se ne osigurava da se putem nastavnih planova, programa i metodologija promovira gender-ravnopravnost i razbijaju gender stereotipi. Pozitivan primjer je zakon u RS koji je članom 38. stav 2. propisao da neće biti odobren udžbenik čiji je sadržaj protivan Ustavu Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine i koji je neprimjeren u pogledu ljudskih prava, osnovnih sloboda i odnosa među polovima. Važećim zakonima u oblasti osnovnog odgoja i obrazovanja u BiH nisu propisane kazne za pravno lice (školu) kao i odgovorne osobe koje krše načelo zabrane diskriminacije, iako u praksi često imamo diskriminatornog ponašanja pojedinih škola odnosno nastavnika i stručnih saradnika po osnovu spola nad učenicima. Izuzetak je Zakon u RS koji u članu 159. stav 1. propisuje da će se novčanom kaznom od 1.000 do 5.000 KM kaznit za prekršaj škola ako: ne preduzme odgovarajuće mjere i efikasne mehanizme zaštite od diskriminacije i uznemiravanja na osnovi spola i seksualnog uznemiravanja, a odgovorno lice u školi novčanom kaznom od 500 do 1.000 KM. U teže povrede discipline i obaveze učenika takstativno su obuhvaćeni različiti oblici diskriminatornog ponašanja utvrđenih opštim načelom „zabrane diskriminacije“, izuzev po osnovu spola. Pravo na osnovno obrazovanje, u skladu sa važećim zakonima, obavezno je i besplatno za svu djecu uzrasta od šest do petnaest godina. Međutim, odredba o besplatnom obrazovanju se, zbog nedostatka finansijskih sredstava, provodi selektivno u zavisnosti od finansijske moći entiteta, distrikta i kantona. Nedostatak besplatnih udžbenika je upravo jedan od osnovnih razloga nepohađanja ili prijevremenog napuštanja osnovnog obrazovanja djece iz ranjivih kategorija, posebno djevojčica. U studiji „Nepohađanje i napuštanje obrazovanja“, kao najčešći razlozi neupisivanja i napuštanja osnovnog obrazovanja navedeni su: teška materijalna situacija u porodici, ali i zasnivanje bračne ili vanbračne zajednice posebno djevojčica u ruralnim sredinama i marginaliziranim grupama.53 51 Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske, „Službeni glasnik RS“ broj 74/08, 71/09 i 104/11 52 Zakon o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama u Brčko distriktu BiH, „Službeni glasnik Brčko Distrikta“ broj 10/08, 04/13 53 MDG-F program Zapošljavanje i zadržavanje mladih (YERP), koji su implementirali: IOM, UNDP, UNFA, UNICEF i UNV. Nepohađanje i napuštanje obrazovanja. Studija formirana na osnovu istraživanja djece i mladih koji ne upisuju i koji napuštaju osnovnu i srednju školu. Decembar, 2011.str. 19.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

20 ICVA i Zemlja djece

zakonom, ostvaruje se za svu djecu u porodici u trajanju od 90 dana (3 mjeseca) od dana rođenja djeteta na osnovu podnesenog zahtjeva.45 Međutim, i pored zakonski regulisanog prava na porodiljsku zaštitu i politički proklamovane borbe protiv „bijele kuge,“ javne retorike o zaštiti porodice, majke i djece kao najviših vrijednosti u društvu, u praksi poslodavci ali i država na najrazličitije načine krše pravo na porodiljsku zaštitu.46 Tako zaposlenice rijetko u praksi iskoriste pravo na maksimalno trajanje porodiljskog odsustva, i nerijetko zbog velikih pritisaka poslodavaca, kao i zbog straha da će izgubiti posao, ranije prekidaju porodiljsko odsustvo. Osim toga, nedostatak kapaciteta predškolskih ustanova i visoke cijene njihovih usluga čest su razlog da je veliki broj žena sa minimalnim primanjima prinuđen da napusti posao. Na ovaj način se podstiče trend diskriminacije i marginalizacije žena jer se i ogroman broj žena isključuje iz ekonomskog, političkog i javnog života i učešća u društvu.47 U BiH u posebno specifičnoj situaciji su samozaposlene žene, koje praktično ne mogu koristiti porodiljsko odsustvo, kao npr. žene advokati, vlasnice malih biznisa, koje su same sebi poslodavci. Naime, oni nisu u mogućnosti da rade svoj posao zbog trudnoće ili porođaja, a moraju same snositi troškove doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje i jedan dio porodiljske naknade za vrijeme porodiljskog odsustva. Na ovaj način one su dovedene u diskriminirajući položaj u odnosu na ostale zaposlene žene. Zbog toga se ova kategorija žena rijetko odlučuje na korištenje porodiljskog odsustva ili se ono zasniva na period od dva-tri mjeseca što svakako ostavlja značajne psihofizičke posljedice na njeno zdravlje i zdravlje njenog djeteta. � Zakon o osnovnom obrazovanju Okvirnim Zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini48 zabranjen je svaki oblik diskriminacije zasnovane na nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj, političkoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju što podrazumijeva osiguranje jednakih uslova i prilika za sve, za početak i nastavak daljeg obrazovanja.49 Prava djeteta koja se odnose na obrazovanje imaju prvenstvo nad svim drugim pravima.50 Škola ima odgovornost da doprinese unaprjeđenju poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda svih građana (član 6.). Roditelji svoje pravo na izbor obrazovanja djece ne mogu ostvariti na način kojima se promoviraju predrasude na rasnoj, spolnoj, nacionalnoj, jezičkoj, vjerskoj i svakoj drugoj osnovi, kao ni na način protivan ovim zakonima (član 25.). Škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju, ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, po osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja,

45 Ibid, član 11. 46 Babić-Svetlin, K, Analiza situacije, Izvještaj o stanju ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009.god.str.17.Dostupnona:http://www.unicef.org/bih/ba/Izvjestaj_o_stanju_ravnopravnosti_polova_u_BiH.pdf. 47 Inicijativa i civilna akcija (ICVA), Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u Bosni i Hercegovini, 2009, str. 22. Dostupno na: http://www.bhhchr.org/ 48 “Službeni glasnik BiH”, broj 18/03 49 Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, član 4. stav 1 i 2. 50 Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, član 5 stav 1.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 21

nacionalnog ili socijalnog porijekla, po osnovu toga što su djeca sa posebnim potrebama ili po bilo kojoj drugoj osnovi (član 35). Prijave za kršenje osnovnih principa definiranih ovim zakonom mogu se podnijeti mjerodavnoj obrazovnoj instituciji ili inspekciji nadležnoj za područje obrazovanja. Zakonom u oblasti osnovnog vaspitanja i obrazovanja Republike Srpske51, Brčko distrikta52 i kantonalnim zakonima u Federaciji Bosne i Hercegovine detaljnije se uređuje djelatnost osnovnog obrazovanja na entitetskom, odnosno kantonalnom nivou. Ni jednim zakonom o osnovnom obrazovanju u BiH nije predviđena ravnopravna zastupljenost spolova u izboru organa za odlučivanje i upravljanje, već se sastav školskog odbora isključivo veže za nacionalnu zastupljenost. Iako su škola i sistem obrazovanja jedan su od značajnijih instrumenata odgoja za preuzimanje rodnih uloga u društvu i porodici, zakonima se ne osigurava da se putem nastavnih planova, programa i metodologija promovira gender-ravnopravnost i razbijaju gender stereotipi. Pozitivan primjer je zakon u RS koji je članom 38. stav 2. propisao da neće biti odobren udžbenik čiji je sadržaj protivan Ustavu Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine i koji je neprimjeren u pogledu ljudskih prava, osnovnih sloboda i odnosa među polovima. Važećim zakonima u oblasti osnovnog odgoja i obrazovanja u BiH nisu propisane kazne za pravno lice (školu) kao i odgovorne osobe koje krše načelo zabrane diskriminacije, iako u praksi često imamo diskriminatornog ponašanja pojedinih škola odnosno nastavnika i stručnih saradnika po osnovu spola nad učenicima. Izuzetak je Zakon u RS koji u članu 159. stav 1. propisuje da će se novčanom kaznom od 1.000 do 5.000 KM kaznit za prekršaj škola ako: ne preduzme odgovarajuće mjere i efikasne mehanizme zaštite od diskriminacije i uznemiravanja na osnovi spola i seksualnog uznemiravanja, a odgovorno lice u školi novčanom kaznom od 500 do 1.000 KM. U teže povrede discipline i obaveze učenika takstativno su obuhvaćeni različiti oblici diskriminatornog ponašanja utvrđenih opštim načelom „zabrane diskriminacije“, izuzev po osnovu spola. Pravo na osnovno obrazovanje, u skladu sa važećim zakonima, obavezno je i besplatno za svu djecu uzrasta od šest do petnaest godina. Međutim, odredba o besplatnom obrazovanju se, zbog nedostatka finansijskih sredstava, provodi selektivno u zavisnosti od finansijske moći entiteta, distrikta i kantona. Nedostatak besplatnih udžbenika je upravo jedan od osnovnih razloga nepohađanja ili prijevremenog napuštanja osnovnog obrazovanja djece iz ranjivih kategorija, posebno djevojčica. U studiji „Nepohađanje i napuštanje obrazovanja“, kao najčešći razlozi neupisivanja i napuštanja osnovnog obrazovanja navedeni su: teška materijalna situacija u porodici, ali i zasnivanje bračne ili vanbračne zajednice posebno djevojčica u ruralnim sredinama i marginaliziranim grupama.53 51 Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske, „Službeni glasnik RS“ broj 74/08, 71/09 i 104/11 52 Zakon o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama u Brčko distriktu BiH, „Službeni glasnik Brčko Distrikta“ broj 10/08, 04/13 53 MDG-F program Zapošljavanje i zadržavanje mladih (YERP), koji su implementirali: IOM, UNDP, UNFA, UNICEF i UNV. Nepohađanje i napuštanje obrazovanja. Studija formirana na osnovu istraživanja djece i mladih koji ne upisuju i koji napuštaju osnovnu i srednju školu. Decembar, 2011.str. 19.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

20 ICVA i Zemlja djece

zakonom, ostvaruje se za svu djecu u porodici u trajanju od 90 dana (3 mjeseca) od dana rođenja djeteta na osnovu podnesenog zahtjeva.45 Međutim, i pored zakonski regulisanog prava na porodiljsku zaštitu i politički proklamovane borbe protiv „bijele kuge,“ javne retorike o zaštiti porodice, majke i djece kao najviših vrijednosti u društvu, u praksi poslodavci ali i država na najrazličitije načine krše pravo na porodiljsku zaštitu.46 Tako zaposlenice rijetko u praksi iskoriste pravo na maksimalno trajanje porodiljskog odsustva, i nerijetko zbog velikih pritisaka poslodavaca, kao i zbog straha da će izgubiti posao, ranije prekidaju porodiljsko odsustvo. Osim toga, nedostatak kapaciteta predškolskih ustanova i visoke cijene njihovih usluga čest su razlog da je veliki broj žena sa minimalnim primanjima prinuđen da napusti posao. Na ovaj način se podstiče trend diskriminacije i marginalizacije žena jer se i ogroman broj žena isključuje iz ekonomskog, političkog i javnog života i učešća u društvu.47 U BiH u posebno specifičnoj situaciji su samozaposlene žene, koje praktično ne mogu koristiti porodiljsko odsustvo, kao npr. žene advokati, vlasnice malih biznisa, koje su same sebi poslodavci. Naime, oni nisu u mogućnosti da rade svoj posao zbog trudnoće ili porođaja, a moraju same snositi troškove doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje i jedan dio porodiljske naknade za vrijeme porodiljskog odsustva. Na ovaj način one su dovedene u diskriminirajući položaj u odnosu na ostale zaposlene žene. Zbog toga se ova kategorija žena rijetko odlučuje na korištenje porodiljskog odsustva ili se ono zasniva na period od dva-tri mjeseca što svakako ostavlja značajne psihofizičke posljedice na njeno zdravlje i zdravlje njenog djeteta. � Zakon o osnovnom obrazovanju Okvirnim Zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini48 zabranjen je svaki oblik diskriminacije zasnovane na nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj, političkoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju što podrazumijeva osiguranje jednakih uslova i prilika za sve, za početak i nastavak daljeg obrazovanja.49 Prava djeteta koja se odnose na obrazovanje imaju prvenstvo nad svim drugim pravima.50 Škola ima odgovornost da doprinese unaprjeđenju poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda svih građana (član 6.). Roditelji svoje pravo na izbor obrazovanja djece ne mogu ostvariti na način kojima se promoviraju predrasude na rasnoj, spolnoj, nacionalnoj, jezičkoj, vjerskoj i svakoj drugoj osnovi, kao ni na način protivan ovim zakonima (član 25.). Škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju, ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, po osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja,

45 Ibid, član 11. 46 Babić-Svetlin, K, Analiza situacije, Izvještaj o stanju ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009.god.str.17.Dostupnona:http://www.unicef.org/bih/ba/Izvjestaj_o_stanju_ravnopravnosti_polova_u_BiH.pdf. 47 Inicijativa i civilna akcija (ICVA), Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u Bosni i Hercegovini, 2009, str. 22. Dostupno na: http://www.bhhchr.org/ 48 “Službeni glasnik BiH”, broj 18/03 49 Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, član 4. stav 1 i 2. 50 Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, član 5 stav 1.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 23

� Zakon o radu Prema radnom zakonodavstvu u FBiH56, Republici Srpskoj57 i distriktu Brčko58 lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili ne članstva u političkoj stranci, članstva ili ne članstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.59 U smislu stava 1.ovog člana, ne isključuju se razlike: 1.koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao; 2.koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće; 3.aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju. Lice čija su prava povrijeđena zbog povrede odredbe zabrane diskriminacije prava može podnijeti tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije. Ako sud utvrdi da su navodi tužbe osnovani, a da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana uključujući zaposlenje, naložit će vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu. Ukoliko poslodavac odnosno pravno lice stavi u nepovoljan položaj lice koje se zaposli i lice koje traži zaposlenje čini prekršaj za koji je zakonom propisana novčana kazna od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM.60 Prema pozitivnom radnom zakonodavstvu u BiH žene i materinstvo uživaju posebnu zaštitu. Osnovna pitanja radnopravne zaštite žene-zaposlenice u vezi sa majčinstvom odnose se na:61 - zabranu nepovoljnog položaj zbog trudnoće, - pravo na raspoređivanje na druge poslove u vrijeme trudnoće, - pravo na rad s polovinom radnog vremena, - pravo na pauzu za dojenje, - pravo na mirovanje radnog odnosa, - pravo na porođajno odsustvo, 56 Zakon o radu FBiH (“Službene novine Federacije BiH” br. 43/99, 32/00 i 29/03) 57 Zakon o radu RS („Službeni glasnik RS“, broj 55/07) 58Zakon o radu BD ( „Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, br. 19/06, 19/07, 25/08, 20/13 59 Zakon o radu FBiH, član 5. 60 Zakon o radu FBiH, član 139a. 61 Dedić, S., Gradaščević-Sijerčić, J, Radno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2005, str.279.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

22 ICVA i Zemlja djece

Važeći zakoni u oblasti osnovnog obrazovanja u Bosni i Hercegovini propisuju obavezu roditelja da u propisanom roku upišu dijete u osnovnu školu, da se brinu da redovno pohađa nastavu i obavlja druge školske obaveze. S druge strane, škole nisu amnestirane od odgovornosti u pogledu evidentiranja djece koja ne upisuju i ne pohađaju osnovno obrazovanje. Naime, škole su obavezne da po okončanim upisima dostave izvještaje o upisu nadležnim organima uprave. U Republici Srpskoj to je nadležni organ lokalne samouprave, u Brčko distriktu Odjeljenje za obrazovanje, a u pojedinim kantonima to su ministarstva obrazovanja i pedagoški zavodi, u drugim nadležni opštinski organi uprave (najčešće službe za društvene djelatnost) pa i osnivači. Ovi izvještaji bi trebali sadržavati i podatke o djeci koja nisu upisana u školu, a koja su bila na spiskovima za upis koje dostavljaju nadležne opštinske službe (matični uredi). U pojedinim kantonalnim zakonima je precizno određeno da su škole dužne nadležnim opštinskim službama dostavljati podatke i o učenicima koji redovno ne pohađaju školu. Takođe, škola je dužna da opomene roditelja ukoliko dijete nije upisano ili redovno ne pohađa nastavu. Ukoliko dijete, i nakon opomene, ne počne da pohađa nastavu škola je dužna o tome obavijestiti mjesno nadležni centar za socijalni rad/nadležni opštinski organ uprave i nadležno ministarstvo obrazovanja, te pokrenuti postupak pred nadležnim sudom protiv roditelja/staratelja djeteta Zakonom su predviđene i novčane kazne za roditelja, odnosno staratelja, koji ne upiše dijete u školu, odnosno ako dijete ne pohađa redovno nastavu (od 100-500 KM, a u Tuzlanskom kantonu do 1000 KM). � Okvirni zakon o srednjem stručnom obrazovanju i obuci u Bosni i

Hercegovini 54

Zakon nije definisao diskriminaciju po osnovi spola, niti postoje odredbe na osnovu kojih se sankcioniše spolna diskriminacija. Zakonom nije osigurano da se putem nastavnih planova, programa i metoda promoviraju gender-ravnopravnost i razbijaju gender-stereotipi. Nije utvrđena obaveza razvrstavanja prema spolu svih podataka koji se evidentiraju - niti njihova dostupnost javnosti. Zakonom nije predviđena ravnopravna zastupljenost spolova u organima odlučivanja. Srednje obrazovanje u BiH prema zakonu nije obavezno što za posljedicu ima da većinom djevojčice iz ruralnih područja i porodica u stanju socijalne potrebe ne nastavljaju dalje srednjoškolsko obrazovanje ili ga ranije napuštaju. Naime, u bosanskohercegovačkim društvu još uvijek je prisutan patrijahalni odgoj gdje se muškoj djeci daje više prava u odnosu na žensku djecu. To je posebno prisutno u ruralnim područjima gdje djeca, posebno djevojčice, često rano odustaju od školovanja i na taj način ograničavaju svoje opcije u životu. Ruralno stanovništvo u cjelini ima oko 25% manje godina obrazovanja od urbanog. Žene imaju oko 15% manje obrazovanja od muškaraca i u ruralnim i u urbanim područjima55. 54 “Službeni glasnik BiH”, broj 63/08 55UNDP, Izvještaj o humanom razvoju za BiH za 2013. godinu: „ Ruralni razvoj u BiH: Mit i stvarnost“

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 23

� Zakon o radu Prema radnom zakonodavstvu u FBiH56, Republici Srpskoj57 i distriktu Brčko58 lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili ne članstva u političkoj stranci, članstva ili ne članstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.59 U smislu stava 1.ovog člana, ne isključuju se razlike: 1.koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao; 2.koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće; 3.aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju. Lice čija su prava povrijeđena zbog povrede odredbe zabrane diskriminacije prava može podnijeti tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije. Ako sud utvrdi da su navodi tužbe osnovani, a da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana uključujući zaposlenje, naložit će vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu. Ukoliko poslodavac odnosno pravno lice stavi u nepovoljan položaj lice koje se zaposli i lice koje traži zaposlenje čini prekršaj za koji je zakonom propisana novčana kazna od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM.60 Prema pozitivnom radnom zakonodavstvu u BiH žene i materinstvo uživaju posebnu zaštitu. Osnovna pitanja radnopravne zaštite žene-zaposlenice u vezi sa majčinstvom odnose se na:61 - zabranu nepovoljnog položaj zbog trudnoće, - pravo na raspoređivanje na druge poslove u vrijeme trudnoće, - pravo na rad s polovinom radnog vremena, - pravo na pauzu za dojenje, - pravo na mirovanje radnog odnosa, - pravo na porođajno odsustvo, 56 Zakon o radu FBiH (“Službene novine Federacije BiH” br. 43/99, 32/00 i 29/03) 57 Zakon o radu RS („Službeni glasnik RS“, broj 55/07) 58Zakon o radu BD ( „Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, br. 19/06, 19/07, 25/08, 20/13 59 Zakon o radu FBiH, član 5. 60 Zakon o radu FBiH, član 139a. 61 Dedić, S., Gradaščević-Sijerčić, J, Radno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2005, str.279.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

22 ICVA i Zemlja djece

Važeći zakoni u oblasti osnovnog obrazovanja u Bosni i Hercegovini propisuju obavezu roditelja da u propisanom roku upišu dijete u osnovnu školu, da se brinu da redovno pohađa nastavu i obavlja druge školske obaveze. S druge strane, škole nisu amnestirane od odgovornosti u pogledu evidentiranja djece koja ne upisuju i ne pohađaju osnovno obrazovanje. Naime, škole su obavezne da po okončanim upisima dostave izvještaje o upisu nadležnim organima uprave. U Republici Srpskoj to je nadležni organ lokalne samouprave, u Brčko distriktu Odjeljenje za obrazovanje, a u pojedinim kantonima to su ministarstva obrazovanja i pedagoški zavodi, u drugim nadležni opštinski organi uprave (najčešće službe za društvene djelatnost) pa i osnivači. Ovi izvještaji bi trebali sadržavati i podatke o djeci koja nisu upisana u školu, a koja su bila na spiskovima za upis koje dostavljaju nadležne opštinske službe (matični uredi). U pojedinim kantonalnim zakonima je precizno određeno da su škole dužne nadležnim opštinskim službama dostavljati podatke i o učenicima koji redovno ne pohađaju školu. Takođe, škola je dužna da opomene roditelja ukoliko dijete nije upisano ili redovno ne pohađa nastavu. Ukoliko dijete, i nakon opomene, ne počne da pohađa nastavu škola je dužna o tome obavijestiti mjesno nadležni centar za socijalni rad/nadležni opštinski organ uprave i nadležno ministarstvo obrazovanja, te pokrenuti postupak pred nadležnim sudom protiv roditelja/staratelja djeteta Zakonom su predviđene i novčane kazne za roditelja, odnosno staratelja, koji ne upiše dijete u školu, odnosno ako dijete ne pohađa redovno nastavu (od 100-500 KM, a u Tuzlanskom kantonu do 1000 KM). � Okvirni zakon o srednjem stručnom obrazovanju i obuci u Bosni i

Hercegovini 54

Zakon nije definisao diskriminaciju po osnovi spola, niti postoje odredbe na osnovu kojih se sankcioniše spolna diskriminacija. Zakonom nije osigurano da se putem nastavnih planova, programa i metoda promoviraju gender-ravnopravnost i razbijaju gender-stereotipi. Nije utvrđena obaveza razvrstavanja prema spolu svih podataka koji se evidentiraju - niti njihova dostupnost javnosti. Zakonom nije predviđena ravnopravna zastupljenost spolova u organima odlučivanja. Srednje obrazovanje u BiH prema zakonu nije obavezno što za posljedicu ima da većinom djevojčice iz ruralnih područja i porodica u stanju socijalne potrebe ne nastavljaju dalje srednjoškolsko obrazovanje ili ga ranije napuštaju. Naime, u bosanskohercegovačkim društvu još uvijek je prisutan patrijahalni odgoj gdje se muškoj djeci daje više prava u odnosu na žensku djecu. To je posebno prisutno u ruralnim područjima gdje djeca, posebno djevojčice, često rano odustaju od školovanja i na taj način ograničavaju svoje opcije u životu. Ruralno stanovništvo u cjelini ima oko 25% manje godina obrazovanja od urbanog. Žene imaju oko 15% manje obrazovanja od muškaraca i u ruralnim i u urbanim područjima55. 54 “Službeni glasnik BiH”, broj 63/08 55UNDP, Izvještaj o humanom razvoju za BiH za 2013. godinu: „ Ruralni razvoj u BiH: Mit i stvarnost“

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 25

Pravo na odsustvo žene radi dojenja U Federaciji BiH i Brčko Distriktu žena, koja nakon korištenja porođajnog odsustva radi puno radno vrijeme, ima pravo da odsustvuje s posla dva puta dnevno u trajanju po sat vremena radi dojenja djeteta, na osnovu nalaza ovlaštenog liječnika. Zaposlenica ima mogućnost izbora korištenja ovoga prava a poslodavac je dužan, ukoliko su ispunjeni svi uslovi (radni vrijeme i nalaz lječnika) da udovolji njenom zahtjevu. U Republici Srpskoj zaposlenica, pored dnevnog odmora, može odsustvovati sat vremena s posla radi dojenja djeteta.63 Ovo pravo žena može koristiti do navršene jedne godine života djeteta, a vrijeme odsustva računa se u puno radno vrijeme. Pravo na rad sa polovinom radnog vremena nakon isteka porodiljskog odsustva Zakoni o radu FBiH i Distrikta Brčko predviđaju da žena, nakon isteka porodiljskog odsustva, ima pravo raditi polovinu punog radnog vremena do jedne godine života djeteta. U slučaju kada je žena rodila blizance, treće i za svako naredno dijete, zaposlenica ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do navršene dvije godine života djeteta. Kantoni posebnim propisima mogu predvidjeti i duže trajanje ovog prava. Nakon isteka godine dana života djeteta, jedan od roditelja ima pravo raditi polovinu punog radnog vremena ako je djetetu, prema nalazu nadležne zdravstvene ustanove, potrebna pojačana njega i briga. Vremensko korištenje ovog prava je različito ograničeno, u FBIH dok dijete ne navrši tri godine života64,u RS dok dijete ne navrši dvije godine života,65 odnosno u distriktu Brčko dok dijete ne navrši 18 mjeseci života.66 Kaznena politika Prema Zakonu o radu FBiH i Distrikta Brčko novčanom kaznom 1.000,00 KM do 7.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac-pravno lice ako:

� zbog trudnoće odbije zaposliti ženu, otkaže joj ugovor o radu ili je suprotno odredbama ovog zakona premjesti na druge poslove ,

� ne omogući ženi odsustvo sa rada uz naknadu plaće, � premjesti ženu suprotno članu 54. stav 4. ovog zakona, ne omogući ženi da koristi

porođajno odsustvo , � ocu djeteta odnosno usvojiocu ne omogući korištenje prava iz člana 55. ovog zakona , � ženi odnosno ocu djeteta ne omogući da radi polovinu punog radnog vremena, � onemogući ženi da odsustvuje sa posla radi dojenja djeteta.

Za odgovorno lice kod poslodavca -pravno lice koje je počinilo ovo prekršaje zakonom je propisana novčana kazna od 200,00 KM do 1.000,00 KM. Za ove prekršaje zajamčena je i novčana kazna za poslodavca-fizičko lice u iznosu od 500,00 KM do 2.500,00 KM.

63 Član 74. Zakona o radu RS. 64 Član 58. Zakona o radu FBiH. 65 Član 76. Zakona o radu RS. 66 Član 48 Zakona o radu BD

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

24 ICVA i Zemlja djece

- pravo koje može koristiti otac djeteta, odnosno usvojilac djeteta, - pravo na zaštitu u pogledu prekovremenog rada, - pravo majke na porodiljsko odsustvo u slučaju djetetove smrti. Prema tim odredbama, žena–zaposlenica ima pravo na posebnu zaštitu, s jedne strane obzirom na spol, a s druge obzirom na zaštitu majčinstva. Poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, ili joj zbog tog stanja otkazati ugovor o radu, ili je rasporediti na druge poslove izuzev iz zakonom propisanih razloga. 62 Izričito je zabranjeno da poslodavac traži bilo kakve podatke o trudnoći, osim ukoliko zaposlenica traži određena prava predviđena zakonom u vezi sa zaštitom trudnica. U skladu sa članom 54. stav 1. žena za vrijeme trudnoće, odnosno dojenje djeteta, može biti raspoređena na druge poslove ako je to u interesu njenog zdravstvenog stanja koje je utvrdio ovlašteni liječnik. Privremeni raspored ne može imati za posljedicu smanjenje plaće žene a moguć je samo uz pismenu saglasnost zaposlenice. Ako poslodavac nije u mogućnosti da osigura privremeno raspoređivanje žene, žena ima pravo na odsustvo sa rada uz naknadu plaće, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Ove odredbe predstavljaju usklađivanje Zakona sa Konvencijom MOR-a br. 183 o zaštiti majčinstva i Direktivom Vijeća broj 92/85 EEZ o uvođenju mjera za poboljšanje sigurnosti i zdravlja trudnih radnica, te radnica koje su nedavno rodile ili doje na radnom mjestu. Pravo na porodiljsko odsustvo Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno, u Federaciji BiH i Brčko Distriktu, a u RS u slučaju rođenja blizanaca, svakog trećeg i svakog narednog djeteta, u trajanju od 18 mjeseci neprekidno. Prema odredbama zakona o radu FBiH i RS, žena, na osnovu nalaza ljekara, može početi sa korištenjem ovog prava najmanje 28 dana prije očekivanog termina porođaja, dok je prema odredbama Zakona o radu distrikta Brčko obavezna da ode na porodiljsko odsustvo najkasnije sedam dana prije očekivanog datuma porođaja, na osnovu nalaza ovlaštenog ljekara. Pravo na porodiljsko odsustvo nije uvjetovano dužinom prethodnog staža osiguranja niti vremenom koje je žena provela u radnom odnosu kod nekog poslodavca. Pravo na porodiljsko odsustvo u slučaju gubitka djeteta Ako žena rodi mrtvo dijete ili ako dijete umre prije isteka porođajnog odsustva, ima pravo da produži porođajno odsustvo za onoliko vremena koliko je, prema nalazu ovlaštenog liječnika, potrebno da se oporavi od porođaja i psihičkog stanja prouzrokovanog gubitkom djeteta, a najmanje 45 dana od porođaja, odnosno od smrti djeteta, za koje vrijeme joj pripadaju sva prava po osnovu porođajnog odsustva. Ukoliko je smrt djeteta nastupila na početku porodiljskog odsustva porodiljsko odsustvo može trajati kraće od godinu dana, odnosno duže od godinu dana ukoliko je smrt nastupila kasnije npr. zadnjeg dana korištenja porodiljskog odsustva. Za vrijeme korištenja porođajnog odsustva, zaposlenica ima pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom. Za vrijeme rada sa polovinom punog radnog vremena.

62 Zakon o radu FBiH, član 53.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 25

Pravo na odsustvo žene radi dojenja U Federaciji BiH i Brčko Distriktu žena, koja nakon korištenja porođajnog odsustva radi puno radno vrijeme, ima pravo da odsustvuje s posla dva puta dnevno u trajanju po sat vremena radi dojenja djeteta, na osnovu nalaza ovlaštenog liječnika. Zaposlenica ima mogućnost izbora korištenja ovoga prava a poslodavac je dužan, ukoliko su ispunjeni svi uslovi (radni vrijeme i nalaz lječnika) da udovolji njenom zahtjevu. U Republici Srpskoj zaposlenica, pored dnevnog odmora, može odsustvovati sat vremena s posla radi dojenja djeteta.63 Ovo pravo žena može koristiti do navršene jedne godine života djeteta, a vrijeme odsustva računa se u puno radno vrijeme. Pravo na rad sa polovinom radnog vremena nakon isteka porodiljskog odsustva Zakoni o radu FBiH i Distrikta Brčko predviđaju da žena, nakon isteka porodiljskog odsustva, ima pravo raditi polovinu punog radnog vremena do jedne godine života djeteta. U slučaju kada je žena rodila blizance, treće i za svako naredno dijete, zaposlenica ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do navršene dvije godine života djeteta. Kantoni posebnim propisima mogu predvidjeti i duže trajanje ovog prava. Nakon isteka godine dana života djeteta, jedan od roditelja ima pravo raditi polovinu punog radnog vremena ako je djetetu, prema nalazu nadležne zdravstvene ustanove, potrebna pojačana njega i briga. Vremensko korištenje ovog prava je različito ograničeno, u FBIH dok dijete ne navrši tri godine života64,u RS dok dijete ne navrši dvije godine života,65 odnosno u distriktu Brčko dok dijete ne navrši 18 mjeseci života.66 Kaznena politika Prema Zakonu o radu FBiH i Distrikta Brčko novčanom kaznom 1.000,00 KM do 7.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac-pravno lice ako:

� zbog trudnoće odbije zaposliti ženu, otkaže joj ugovor o radu ili je suprotno odredbama ovog zakona premjesti na druge poslove ,

� ne omogući ženi odsustvo sa rada uz naknadu plaće, � premjesti ženu suprotno članu 54. stav 4. ovog zakona, ne omogući ženi da koristi

porođajno odsustvo , � ocu djeteta odnosno usvojiocu ne omogući korištenje prava iz člana 55. ovog zakona , � ženi odnosno ocu djeteta ne omogući da radi polovinu punog radnog vremena, � onemogući ženi da odsustvuje sa posla radi dojenja djeteta.

Za odgovorno lice kod poslodavca -pravno lice koje je počinilo ovo prekršaje zakonom je propisana novčana kazna od 200,00 KM do 1.000,00 KM. Za ove prekršaje zajamčena je i novčana kazna za poslodavca-fizičko lice u iznosu od 500,00 KM do 2.500,00 KM.

63 Član 74. Zakona o radu RS. 64 Član 58. Zakona o radu FBiH. 65 Član 76. Zakona o radu RS. 66 Član 48 Zakona o radu BD

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

24 ICVA i Zemlja djece

- pravo koje može koristiti otac djeteta, odnosno usvojilac djeteta, - pravo na zaštitu u pogledu prekovremenog rada, - pravo majke na porodiljsko odsustvo u slučaju djetetove smrti. Prema tim odredbama, žena–zaposlenica ima pravo na posebnu zaštitu, s jedne strane obzirom na spol, a s druge obzirom na zaštitu majčinstva. Poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, ili joj zbog tog stanja otkazati ugovor o radu, ili je rasporediti na druge poslove izuzev iz zakonom propisanih razloga. 62 Izričito je zabranjeno da poslodavac traži bilo kakve podatke o trudnoći, osim ukoliko zaposlenica traži određena prava predviđena zakonom u vezi sa zaštitom trudnica. U skladu sa članom 54. stav 1. žena za vrijeme trudnoće, odnosno dojenje djeteta, može biti raspoređena na druge poslove ako je to u interesu njenog zdravstvenog stanja koje je utvrdio ovlašteni liječnik. Privremeni raspored ne može imati za posljedicu smanjenje plaće žene a moguć je samo uz pismenu saglasnost zaposlenice. Ako poslodavac nije u mogućnosti da osigura privremeno raspoređivanje žene, žena ima pravo na odsustvo sa rada uz naknadu plaće, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Ove odredbe predstavljaju usklađivanje Zakona sa Konvencijom MOR-a br. 183 o zaštiti majčinstva i Direktivom Vijeća broj 92/85 EEZ o uvođenju mjera za poboljšanje sigurnosti i zdravlja trudnih radnica, te radnica koje su nedavno rodile ili doje na radnom mjestu. Pravo na porodiljsko odsustvo Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno, u Federaciji BiH i Brčko Distriktu, a u RS u slučaju rođenja blizanaca, svakog trećeg i svakog narednog djeteta, u trajanju od 18 mjeseci neprekidno. Prema odredbama zakona o radu FBiH i RS, žena, na osnovu nalaza ljekara, može početi sa korištenjem ovog prava najmanje 28 dana prije očekivanog termina porođaja, dok je prema odredbama Zakona o radu distrikta Brčko obavezna da ode na porodiljsko odsustvo najkasnije sedam dana prije očekivanog datuma porođaja, na osnovu nalaza ovlaštenog ljekara. Pravo na porodiljsko odsustvo nije uvjetovano dužinom prethodnog staža osiguranja niti vremenom koje je žena provela u radnom odnosu kod nekog poslodavca. Pravo na porodiljsko odsustvo u slučaju gubitka djeteta Ako žena rodi mrtvo dijete ili ako dijete umre prije isteka porođajnog odsustva, ima pravo da produži porođajno odsustvo za onoliko vremena koliko je, prema nalazu ovlaštenog liječnika, potrebno da se oporavi od porođaja i psihičkog stanja prouzrokovanog gubitkom djeteta, a najmanje 45 dana od porođaja, odnosno od smrti djeteta, za koje vrijeme joj pripadaju sva prava po osnovu porođajnog odsustva. Ukoliko je smrt djeteta nastupila na početku porodiljskog odsustva porodiljsko odsustvo može trajati kraće od godinu dana, odnosno duže od godinu dana ukoliko je smrt nastupila kasnije npr. zadnjeg dana korištenja porodiljskog odsustva. Za vrijeme korištenja porođajnog odsustva, zaposlenica ima pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom. Za vrijeme rada sa polovinom punog radnog vremena.

62 Zakon o radu FBiH, član 53.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 27

tarifi u iznosu od 250 KM, što je postala praksa kod ostalih ovlaštenih posredovatelja, pa i javnih ustanova. Vodeći se tarifom advokata koja su ovlaštena za vođenje postupka posredovanja i pojedini Centri za socijalni rad, kao javne ustanove, takođe uvode naknadu za postupak posredovanja prije razvodu braka. Zabrinjavajuća je činjenica da pojedini Centri za socijalni rad u svojim Odlukama o naplati naknade za usluge posredovanja kod razvoda braka ne predviđaju nikakve mogućnosti oslobađanja ili olakšice od plaćanja ove naknade za pojedine socijalne kategorije građana, dok se kod drugih iste zasnivaju na diskriminaciji, posebno prema ženama. Tako Centar za socijalni rad Tuzla svojom Odlukom76, od plaćanja ove naknade oslobađa određene socijalne kategorije koje, u većini slučajeva, čine muškarci kao što su ratni vojni invalidi i nezaposleni demobilisani borci, dok nezaposlene žene ili žene žrtve porodičnog nasilja nemaju ove olakšica. Obligatornost postupka posredovanja, kao i praksa naplate od strane lica koja su ovlaštena da to sprovode, u određenim slučajevima znatno otežava mogućnost pokretanja postupka za razvod braka pojedinim kategorijama žena. To je posebno izraženo kod nezaposlenih i ekonomski ovisnih žena koje žive u bračnim zajednicama sa trajno narušenim bračnim odnosima i koje jednostrano žele istu prekinu. Budući da je država odredila obveznost posredovanja te omogućila izbor posredovatelja, smatramo da bi cjelokupne troškove posredovanja, neovisno o tome tko ga provodi, morala snositi država. Jedino bi se time potaknulo bračne drugove da ne izbjegavaju posredovanje i da ga ne doživljavaju kao nužno zlo s jedne strane, a s druge da spriječe ovisnost jednog bračnog partnera, prije svega nezaposlenih žena, od volje drugog bračnog partnera. Zakonskim uređenjem Republike Srpske i Brčko distrikta brakorazvodnom postupku prethodi postupak mirenja kojeg provodi organ starateljstva. Zahtjev se podnosi organu starateljstva koji je dužan da sprovede postupak mirenja u roku od dva mjeseca od podnošenja zahtjeva supružnika.

Ni jedan Porodični zakon ne sadrži odredbu koja bi isključivala provedbu postupka posredovanja/mirenja u slučajevima nasilja u porodici, što je u suprotnosti sa Konvencijom Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ovom Konvencijom zabranjuje se upućivanje na obavezno alternativno razrešenje sporova, uključujući medijaciju i pomirenje, u slučaju bilo kojeg oblika nasilja. Zbog toga je potrebno u ovom pravcu na odgovarajući način uskladiti Porodične zakone s standardima ove Konvencije. Danas je često praksa da upravo žene koje svakodnevno trpe nasilje od svojih bračnih partnera, zbog nedostatka finansijskih sredstava, ne mogu da podnesu zahtjev za posredovanjem kako bi započeo proces razvoda braka. Isti u takvim situacijama isključivo zavisi od volje drugog bračnog partnera koji u najvećem broju slučajeva nemaju interesa za prekid bračne zajednice. Zbog toga su žene prisiljene da ostanu u takvim zajednicama, da i dalje trpe nasilje, ili da istu napuste bez formalnog razvoda braka. To opet za posljedicu ima da ne mogu koristiti socijalne i zdravstvene beneficije kao samohrane majke ili

76 JU Centar za socijalni rad Tuzla, Odluka o naplati naknade za usluge posredovanja prije razvoda braka, donijeta 14.02.2011. godine

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

26 ICVA i Zemlja djece

Ako poslodavac ne omogući zaposlenoj ženi da koristi prava u vezi sa trudnoćom, porođajem i materinstvom67 radno zakonodavstvo RS za ovaj prekršaj popisuje novčanu kaznu u iznosu od 2.000 do 15.000 KM, a za odgovorno lice novčanu kaznu od 100 do 500 KM. Zakonom je zajamčena i novčana kazna u iznosu od 1.000 do 10.000 KM za poslodavca koji odbije da primi u radni odnos ženu zato što je trudna, otkaže ugovor o radu zbog trudnoće ili zbog toga što je koristila porodiljsko odsustvo,68a za odgovorno lice novčana kazna u iznosu od 200 do 1.000 KM. � Porodični zakon

Entitetski porodični zakoni69 i zakon distrikta Brčko70 uređuju da su odnosi unutar porodice zasnovani na ravnopravnosti, međusobnom pomaganju i poštivanju članova porodice. Bračni partneri su ravnopravni u braku.71 U slučaju razvoda braka kada se postupak pokreće tužbom ili sprazumnim zahtjevom, prije pokretanja postupka, bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje dužni su u skladu sa federalnim zakonom podnijeti zahtjev za posredovanje. U postupku posredovanja učestvuju bračni partneri lično. U postupku posredovanja ovlašćena osoba nastojat će ukloniti uzroke koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere. Prema potrebi preporučit će im da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje im mogu dati potreban savjet.72 Ovlašćena osoba upoznat će bračne partnere sa posljedicama razvoda braka, a posebno sa onim koje se odnose na djecu. Ako se oba bračna partnera, uredno pozvana, ne odazovu na poziv da učestvuju u postupku posredovanja, a ne opravdaju svoj izostanak, postupak će se obustaviti. 73 Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru.74 Ako nakon obustave postupka bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka, sud će taj podnesak odbaciti. Federalni ministar rada i socijalne politike, u skladu sa ovim zakonom, posebnim Pravilnikom o uvjetima koje mora ispunjavati pravna ili fizička osoba ovlaštena za posredovanje između bračnih partnera prije pokretanja postupka razvoda braka,75 propisao je uvjete koje mora ispuniti osoba za obavljanje posredovanja. Iako naizgled ova zakonska odredba kojom se uređuje postupak posredovanja nema elemente diskriminacije, pojedini podzakonski akti kojima se utvrđuje način i uslovi za njenu sprovedbu značajno doprinose nejednakopravnosti žena. Naime, Pravilnik o uvjetima koje mora ispunjavati pravna ili fizička osoba ovlaštena za posredovanje između bračnih partnera prije pokretanja postupka razvoda braka ne propisuje obavezu plaćanja posredovanja, izvor naplate niti visinu ove naknade. Ta pravna praznina stvorila je prostor da pojedina pravna lica, prije svega advokati počnu naplaćivati ove usluge po advokatskoj

67 u smislu čl. 79., 80., 82., 83. i 84. ovog zakona; 68 Zakon o radu RS, član 180. 69 Porodični zakon FBiH (Službene novine FBiH“ broj 35/05) 70 Porodični zakon BD („Službeni glasnik BD BiH“ broj 23/07) 71 Porodični zakon FBiH, član 30. 72 Član 48.stav1. 73 Član 49. stav 1 74 Član 49. stav 2. 75 „Službene novine FBiH“ broj 5/06, 112/06

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 27

tarifi u iznosu od 250 KM, što je postala praksa kod ostalih ovlaštenih posredovatelja, pa i javnih ustanova. Vodeći se tarifom advokata koja su ovlaštena za vođenje postupka posredovanja i pojedini Centri za socijalni rad, kao javne ustanove, takođe uvode naknadu za postupak posredovanja prije razvodu braka. Zabrinjavajuća je činjenica da pojedini Centri za socijalni rad u svojim Odlukama o naplati naknade za usluge posredovanja kod razvoda braka ne predviđaju nikakve mogućnosti oslobađanja ili olakšice od plaćanja ove naknade za pojedine socijalne kategorije građana, dok se kod drugih iste zasnivaju na diskriminaciji, posebno prema ženama. Tako Centar za socijalni rad Tuzla svojom Odlukom76, od plaćanja ove naknade oslobađa određene socijalne kategorije koje, u većini slučajeva, čine muškarci kao što su ratni vojni invalidi i nezaposleni demobilisani borci, dok nezaposlene žene ili žene žrtve porodičnog nasilja nemaju ove olakšica. Obligatornost postupka posredovanja, kao i praksa naplate od strane lica koja su ovlaštena da to sprovode, u određenim slučajevima znatno otežava mogućnost pokretanja postupka za razvod braka pojedinim kategorijama žena. To je posebno izraženo kod nezaposlenih i ekonomski ovisnih žena koje žive u bračnim zajednicama sa trajno narušenim bračnim odnosima i koje jednostrano žele istu prekinu. Budući da je država odredila obveznost posredovanja te omogućila izbor posredovatelja, smatramo da bi cjelokupne troškove posredovanja, neovisno o tome tko ga provodi, morala snositi država. Jedino bi se time potaknulo bračne drugove da ne izbjegavaju posredovanje i da ga ne doživljavaju kao nužno zlo s jedne strane, a s druge da spriječe ovisnost jednog bračnog partnera, prije svega nezaposlenih žena, od volje drugog bračnog partnera. Zakonskim uređenjem Republike Srpske i Brčko distrikta brakorazvodnom postupku prethodi postupak mirenja kojeg provodi organ starateljstva. Zahtjev se podnosi organu starateljstva koji je dužan da sprovede postupak mirenja u roku od dva mjeseca od podnošenja zahtjeva supružnika.

Ni jedan Porodični zakon ne sadrži odredbu koja bi isključivala provedbu postupka posredovanja/mirenja u slučajevima nasilja u porodici, što je u suprotnosti sa Konvencijom Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ovom Konvencijom zabranjuje se upućivanje na obavezno alternativno razrešenje sporova, uključujući medijaciju i pomirenje, u slučaju bilo kojeg oblika nasilja. Zbog toga je potrebno u ovom pravcu na odgovarajući način uskladiti Porodične zakone s standardima ove Konvencije. Danas je često praksa da upravo žene koje svakodnevno trpe nasilje od svojih bračnih partnera, zbog nedostatka finansijskih sredstava, ne mogu da podnesu zahtjev za posredovanjem kako bi započeo proces razvoda braka. Isti u takvim situacijama isključivo zavisi od volje drugog bračnog partnera koji u najvećem broju slučajeva nemaju interesa za prekid bračne zajednice. Zbog toga su žene prisiljene da ostanu u takvim zajednicama, da i dalje trpe nasilje, ili da istu napuste bez formalnog razvoda braka. To opet za posljedicu ima da ne mogu koristiti socijalne i zdravstvene beneficije kao samohrane majke ili

76 JU Centar za socijalni rad Tuzla, Odluka o naplati naknade za usluge posredovanja prije razvoda braka, donijeta 14.02.2011. godine

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

26 ICVA i Zemlja djece

Ako poslodavac ne omogući zaposlenoj ženi da koristi prava u vezi sa trudnoćom, porođajem i materinstvom67 radno zakonodavstvo RS za ovaj prekršaj popisuje novčanu kaznu u iznosu od 2.000 do 15.000 KM, a za odgovorno lice novčanu kaznu od 100 do 500 KM. Zakonom je zajamčena i novčana kazna u iznosu od 1.000 do 10.000 KM za poslodavca koji odbije da primi u radni odnos ženu zato što je trudna, otkaže ugovor o radu zbog trudnoće ili zbog toga što je koristila porodiljsko odsustvo,68a za odgovorno lice novčana kazna u iznosu od 200 do 1.000 KM. � Porodični zakon

Entitetski porodični zakoni69 i zakon distrikta Brčko70 uređuju da su odnosi unutar porodice zasnovani na ravnopravnosti, međusobnom pomaganju i poštivanju članova porodice. Bračni partneri su ravnopravni u braku.71 U slučaju razvoda braka kada se postupak pokreće tužbom ili sprazumnim zahtjevom, prije pokretanja postupka, bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje dužni su u skladu sa federalnim zakonom podnijeti zahtjev za posredovanje. U postupku posredovanja učestvuju bračni partneri lično. U postupku posredovanja ovlašćena osoba nastojat će ukloniti uzroke koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere. Prema potrebi preporučit će im da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje im mogu dati potreban savjet.72 Ovlašćena osoba upoznat će bračne partnere sa posljedicama razvoda braka, a posebno sa onim koje se odnose na djecu. Ako se oba bračna partnera, uredno pozvana, ne odazovu na poziv da učestvuju u postupku posredovanja, a ne opravdaju svoj izostanak, postupak će se obustaviti. 73 Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru.74 Ako nakon obustave postupka bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka, sud će taj podnesak odbaciti. Federalni ministar rada i socijalne politike, u skladu sa ovim zakonom, posebnim Pravilnikom o uvjetima koje mora ispunjavati pravna ili fizička osoba ovlaštena za posredovanje između bračnih partnera prije pokretanja postupka razvoda braka,75 propisao je uvjete koje mora ispuniti osoba za obavljanje posredovanja. Iako naizgled ova zakonska odredba kojom se uređuje postupak posredovanja nema elemente diskriminacije, pojedini podzakonski akti kojima se utvrđuje način i uslovi za njenu sprovedbu značajno doprinose nejednakopravnosti žena. Naime, Pravilnik o uvjetima koje mora ispunjavati pravna ili fizička osoba ovlaštena za posredovanje između bračnih partnera prije pokretanja postupka razvoda braka ne propisuje obavezu plaćanja posredovanja, izvor naplate niti visinu ove naknade. Ta pravna praznina stvorila je prostor da pojedina pravna lica, prije svega advokati počnu naplaćivati ove usluge po advokatskoj

67 u smislu čl. 79., 80., 82., 83. i 84. ovog zakona; 68 Zakon o radu RS, član 180. 69 Porodični zakon FBiH (Službene novine FBiH“ broj 35/05) 70 Porodični zakon BD („Službeni glasnik BD BiH“ broj 23/07) 71 Porodični zakon FBiH, član 30. 72 Član 48.stav1. 73 Član 49. stav 1 74 Član 49. stav 2. 75 „Službene novine FBiH“ broj 5/06, 112/06

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 29

prijavom na evidenciju nazaposlenih u određenom roku, od 30 do 90 dana. Tako nezaposlene osobe kojima je prestao radni odnos ili obavljanje djelatnosti mogu imaju pravo na zdravsteno osiguranje preko mjesno nadležnog zavoda za zapošljavanje ukoliko su se prijavili u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa ili obavljanja djelatnosti; djeca koja su navršila 15 godina života, a nisu završila osnovno obrazovanje ili se po završetku osnovnog obrazovanja nisu zaposlila, ako se u roku od 30 dana od dana navršenih 15 godina života, od dana završetka školske godine prijave zavodu; osobe koje se prijave u roku od 90 dana nakon završetka školske godine, ili u roku od 30 dana od povratka iz inostranstva ili nakon otpuštanja iz ustanove za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija i sl. propuštanje ovoga roka prijave ima za posljedicu uskraćivanje prava nezaposlenoj osobi na zdravstveno osiguranje. Ovom ograničavajućom odredbom su posebno pogođeni otpušteni radnici koji ne dobiju od poslodavca u zakonom utvrđenom roku odluku o prekidu radnog odnosa, djeca posebno djevojčice iz ruralnih sredina nakon završetka osnovnog obrazovanja ili navršetka 15 godina života i sl.

Uzimajući u obzir da je zdravstveno osiguranje univerzalno ljudsko pravo, da se na ovaj način velikom broju građana od strane Zavoda uskraćuje status osiguranika i u slučajevima kada ne svojom krivicom propuste rok za prijavu (greška poslodavca ili nepostojanja obavezne sistemske informisanosti u vezi ostvarivanja prava na zdavstveno osiguranje) kao i da se unutar pojedinih kategorija nezaposlenih osoba pravi diskriminacija u pristupu pravu na zdravstveno osiguranje, neupitno je da je ova odredba Zakon o zdravstvenom osiguranju diskriminirajuća i da je potrebno hitna izmjena istog u pravcu ukidanja rokova prijave.

Članom 56. ovog Zakona utvrđene su i kaznene mjere u slučaju činjenja diskriminacije od strane pravne odnosno odgovorne osobe. Novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se za prekršaj pravna osoba koja postupi suprotno članu 2. ovog zakona. Za prekršaj iz ovog člana kaznit će se odgovorna osoba kod pravne osobe novčanom kaznom od 500,00 KM do 2.000,00 KM.

Svaka osoba koja smatra da je protiv nje provedena diskriminacija, iz člana 2. ovog zakona, može zatražiti naknadu štete putem nadležnog suda.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

28 ICVA i Zemlja djece

pojedinke u stanju socijalne potrebe, jer brak nije zakonski okončan. Osim toga, proces pomirenja za žene žrtve porodičnog nasilja predstavlja dodatnu traumatizaciju i novu vrstu nasilja. � Zakon o posredovanju u zapošljavanju

Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba FBiH77 utvrđuje princip nediskriminacije, te u članu 2. propisuje: „Nijedna osoba, na osnovu ovog zakona, ne može biti stavljena u nepovoljan položaj zbog: rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stanci, ili članstva ili nečlanstva u sindikatu, ili tjelesnih i duševnih poteškoća.“. Zaposlenici osiguravaju svoju materijalnu i socijalnu sigurnost za vrijeme nezaposlenosti, prvenstveno osiguranjem za slučaj nezaposlenosti, u skladu sa ovim i drugim zakonima. Materijalna i socijalna sigurnost, u skladu sa ovim Zakonom, podrazumjeva:

a) novčanu naknadu, u skladu sa ovim zakonom b) doprinose za zdravstveno i penzijsko osiguranje, u skladu sa ovim i drugim zakonima.

Nezaposlena osoba ima pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti ako je evidentirana na evidenciji Zavoda za zapošljavanje i ako je uplaćivala doprinose za slučaj nezaposlenosti u razdoblju od najmanje osam mjeseci neprekidno u posljednjih 12 mjeseci ili od najmanje osam mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci koji su prethodili podnošenju zahtjeva za novčanu naknadu za slučaj nezaposlenosti. Naknada se utvrđuje u ovisnosti od dužine staža osiguranja nezaposlene osobe i prosječne plaće u kantonu ostvarene u prethodnom tromjesečju, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Nezaposlena osoba nema pravo na novčanu naknadu kad je svjesno doprinijela prestanku radnog odnosa odnosno ako je dobrovoljno napustila posao bez opravdanog razloga. Međutim, zakon normira i opravdane razloge za dobrovoljno prekidanje radnog odnosa koji postoji u slučaju kada, s obzirom na sve okolnosti, nezaposlena osoba nema druge prihvatljive mogućnosti nego da prekine radni odnos. To se naročito, ali ne isključivo, odnosi na:

� seksualno ili drukčije zlostavljanje; � diskriminaciju, u smislu člana 5. Zakona o radu; � uvjeta rada koji ugrožavaju zdravlje ili sigurnost; � postupanje poslodavca suprotno zakonu; � pritisak koji poslodavac vrši na zaposlenika zbog članstva u sindikatu ili drugoj

organizaciji zaposlenika.78

Zdravstveno osiguranje nezaposlenoj osobi osigurava se u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju FBiH. Član 19. ovog Zakona definiše načine ostvarivanja prava nezaposlenih osoba koja su prijavljena zavodu za zapošljavanje. Za pojedine kategorije nezaposlenih osoba sticanje statusa osiguranika, kao nezaposlene osobe, uslovljeno je 77 „Službene novine FBiH“ broj 41/01, 22/05 78 Član 37. Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba FBiH

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 29

prijavom na evidenciju nazaposlenih u određenom roku, od 30 do 90 dana. Tako nezaposlene osobe kojima je prestao radni odnos ili obavljanje djelatnosti mogu imaju pravo na zdravsteno osiguranje preko mjesno nadležnog zavoda za zapošljavanje ukoliko su se prijavili u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa ili obavljanja djelatnosti; djeca koja su navršila 15 godina života, a nisu završila osnovno obrazovanje ili se po završetku osnovnog obrazovanja nisu zaposlila, ako se u roku od 30 dana od dana navršenih 15 godina života, od dana završetka školske godine prijave zavodu; osobe koje se prijave u roku od 90 dana nakon završetka školske godine, ili u roku od 30 dana od povratka iz inostranstva ili nakon otpuštanja iz ustanove za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija i sl. propuštanje ovoga roka prijave ima za posljedicu uskraćivanje prava nezaposlenoj osobi na zdravstveno osiguranje. Ovom ograničavajućom odredbom su posebno pogođeni otpušteni radnici koji ne dobiju od poslodavca u zakonom utvrđenom roku odluku o prekidu radnog odnosa, djeca posebno djevojčice iz ruralnih sredina nakon završetka osnovnog obrazovanja ili navršetka 15 godina života i sl.

Uzimajući u obzir da je zdravstveno osiguranje univerzalno ljudsko pravo, da se na ovaj način velikom broju građana od strane Zavoda uskraćuje status osiguranika i u slučajevima kada ne svojom krivicom propuste rok za prijavu (greška poslodavca ili nepostojanja obavezne sistemske informisanosti u vezi ostvarivanja prava na zdavstveno osiguranje) kao i da se unutar pojedinih kategorija nezaposlenih osoba pravi diskriminacija u pristupu pravu na zdravstveno osiguranje, neupitno je da je ova odredba Zakon o zdravstvenom osiguranju diskriminirajuća i da je potrebno hitna izmjena istog u pravcu ukidanja rokova prijave.

Članom 56. ovog Zakona utvrđene su i kaznene mjere u slučaju činjenja diskriminacije od strane pravne odnosno odgovorne osobe. Novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se za prekršaj pravna osoba koja postupi suprotno članu 2. ovog zakona. Za prekršaj iz ovog člana kaznit će se odgovorna osoba kod pravne osobe novčanom kaznom od 500,00 KM do 2.000,00 KM.

Svaka osoba koja smatra da je protiv nje provedena diskriminacija, iz člana 2. ovog zakona, može zatražiti naknadu štete putem nadležnog suda.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

28 ICVA i Zemlja djece

pojedinke u stanju socijalne potrebe, jer brak nije zakonski okončan. Osim toga, proces pomirenja za žene žrtve porodičnog nasilja predstavlja dodatnu traumatizaciju i novu vrstu nasilja. � Zakon o posredovanju u zapošljavanju

Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba FBiH77 utvrđuje princip nediskriminacije, te u članu 2. propisuje: „Nijedna osoba, na osnovu ovog zakona, ne može biti stavljena u nepovoljan položaj zbog: rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stanci, ili članstva ili nečlanstva u sindikatu, ili tjelesnih i duševnih poteškoća.“. Zaposlenici osiguravaju svoju materijalnu i socijalnu sigurnost za vrijeme nezaposlenosti, prvenstveno osiguranjem za slučaj nezaposlenosti, u skladu sa ovim i drugim zakonima. Materijalna i socijalna sigurnost, u skladu sa ovim Zakonom, podrazumjeva:

a) novčanu naknadu, u skladu sa ovim zakonom b) doprinose za zdravstveno i penzijsko osiguranje, u skladu sa ovim i drugim zakonima.

Nezaposlena osoba ima pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti ako je evidentirana na evidenciji Zavoda za zapošljavanje i ako je uplaćivala doprinose za slučaj nezaposlenosti u razdoblju od najmanje osam mjeseci neprekidno u posljednjih 12 mjeseci ili od najmanje osam mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci koji su prethodili podnošenju zahtjeva za novčanu naknadu za slučaj nezaposlenosti. Naknada se utvrđuje u ovisnosti od dužine staža osiguranja nezaposlene osobe i prosječne plaće u kantonu ostvarene u prethodnom tromjesečju, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Nezaposlena osoba nema pravo na novčanu naknadu kad je svjesno doprinijela prestanku radnog odnosa odnosno ako je dobrovoljno napustila posao bez opravdanog razloga. Međutim, zakon normira i opravdane razloge za dobrovoljno prekidanje radnog odnosa koji postoji u slučaju kada, s obzirom na sve okolnosti, nezaposlena osoba nema druge prihvatljive mogućnosti nego da prekine radni odnos. To se naročito, ali ne isključivo, odnosi na:

� seksualno ili drukčije zlostavljanje; � diskriminaciju, u smislu člana 5. Zakona o radu; � uvjeta rada koji ugrožavaju zdravlje ili sigurnost; � postupanje poslodavca suprotno zakonu; � pritisak koji poslodavac vrši na zaposlenika zbog članstva u sindikatu ili drugoj

organizaciji zaposlenika.78

Zdravstveno osiguranje nezaposlenoj osobi osigurava se u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju FBiH. Član 19. ovog Zakona definiše načine ostvarivanja prava nezaposlenih osoba koja su prijavljena zavodu za zapošljavanje. Za pojedine kategorije nezaposlenih osoba sticanje statusa osiguranika, kao nezaposlene osobe, uslovljeno je 77 „Službene novine FBiH“ broj 41/01, 22/05 78 Član 37. Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba FBiH

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 31

Ministarstvo za ljudska prava BiH Ima posrednu ulogu u sprječavanju diskriminacije žena. Ministarstvo je kroz Agenciju za ravnopravnost spolova i entitetske gender centre zaduženo za praćenje primjene Zakona o ravnopravnosti spolova, kao i Zakona o zabrani diskriminacije i reagovanje prema zakonodavnoj i izvšnoj vlasti za ispravljanje uočenih nepravilnosti i diskriminacije. Međutim, detaljni podaci o žrtvama diskriminacije ili drugi podaci koji bi mogli ukazivati na specifičnosti pojedinih oblika diskriminacije žena se ne prikupljaju. Ministarstvo još uvijek nije uspostavilo efikasan sistem praćenja slučajeva diskriminacije prema Zakonu o zabrani diskriminacije. Agencija za ravnopravnost spolova BiH, Gender centri FBiH i RS Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova BiH, Agencija i centri, zaduženi su za praćenje primjene zakona na nivou entiteta i reagovanju prema zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na osnovu uočenih propusta u primjeni zakona i izvještavanje prema međunarodnim tijelima za zaštitu ravnopravnosti spolova. Međutim aktivnosti Agencije i gender centara su fokusirane primarno na izvještavanje prema međunarodnom tijelima, a nedovoljno na djelovanje prema domaćim vlastima i javnosti. I ostale obaveze iz Zakona o ravnopravnosti spolova BiH se sprovode nedovoljno ili nikako: - informisanje i promocija ravnopravnosti spolova u javnosti od strane Agencije i

centara je zanemariva (prema Gender akcionom planu BiH, Agencija za ravnopravnost spolova i entitetski gender centri dužni su bili provoditi kampanje na svim nivoima vlasti o važnosti implementacije Zakona o ravnopravnosti spolova BiH i senzibilizirati javnost o poboljšanju ravnopravnosti spolova u BiH);

- pružanje stručne i savjetodavne podrške i pomoći svim institucijama sistema i drugim partnerima je nedovoljno i neadekvatno (istraživanje nevladinih organizacija pokazuje da od 45 analiziranih institucija, samo 6 je dobilo informaciju o Zakonu o ravnopravnosti spolova od Agencije ili Centra, i to usaradnji sa NVO);

- nedovoljno inicijativa prema vlastima za izmjene entitetskih zakona u svrhu eliminacije diskriminacije žena je pokrenuto od strane Agencije ili entitetskih gender centara;

- nedovoljan je politički/institucionalni utjecaj Agencije i centara u dijalogu sa institucijama vlasti na svim nivoima u cilju postizanja efikasne zaštite žena od diskriminacije i neravnopravnosti;

- Malo je poznat i slabo korišten postupak ispitivanja neprimjene i kršenja prava kroz Jedinstvena pravila za primanje i obrađivanje zahtijeva za ispitivanje povreda Zakona o ravnopravnosti spolova kroz posredovanje gender centara u sporazumnom rješavanju po osnovu zahtijeva osoba u kojima se ukazuje na povrede nekog prava iz ZoRS, a glavni nedostatak je nedostatak sankcija za nepostupanje prema preporukama, tako da se čitav postupak svodi na izvještavanje nadređenih o uočenim kršenjima prava.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

30 ICVA i Zemlja djece

Šta pokazuje praksa? Koliko su efikasni mehanizmi zaštite u praksi? Sudovi Neefikasnost države u zaštiti žena se ogleda kroz predugo trajanje sudskih sporova, neadekvatnu kaznenu politiku za počinioce nasilja, neostvarivanje prava na imovinu ili podjelu imovine, alimentaciju, izricanje neadekvatnih kazni za počinioce nasilja, nedovoljnoj zaštiti žena u postupku svjedočenja protiv počinioca nasilja, zabrani prilaska nasilnika, osiguranju ulaska žrtve u posjed bračne imovine na osnovu pravosnažnih sudskih presuda. Bez obzira na zakonom zapriječene kazne u najvećem broju slučajeva se izriču uslovne i minimalne novčane kazne za krivična djela nasilja u porodici. Postojeći zakoni idu u korist osoba koje su u obavezi davati izdržavanje, a to ne čine, jer imaju mogućnosti da svoju obavezu izbjegnu. Propuštanjem institucija da osiguraju naplatu alimentacije, djeca razvedenih roditelja se stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na drugu djecu, jer im se uskraćuje pravo na izdržavanje koje im po važećim zakonima pripada. Sudovi navode probleme u koordinaciji prekršajnog i krivičnog odjeljenja suda u procesuiranju slučajeva nasilja u porodici gdje djelovanje prekršajnog odjeljenja suda koje izriče zaštitnu mjeru nije koordinirano sa krivičnim odjeljenjem u istom postupku a različite pravosudne instance i ne znaju za postupke u istom slučaju ili ponovljenom slučaju nasilja. Postoji i pravna nejasnoća vezano za nadležnost za postupanje prema Zakonu o ravnopravnosti spolova. Jedan broj tužilaštva i sudova smatra da je nadležnost za postupanje na Sudu BiH jer se radi o zakonu na državnom nivou i takva odredba proizlazi iz Zakona o sudu BiH. S druge strane, zapriječene kazne za krivična djela iz ZoRS, od šest mjeseci do pet godina, ukazuju na nadležnost federalnog odnosno kantonalnih/okružnih tužilaštava i sudova (nadležni za postupke za krivična djela u kojima je maksimalna zapriječena kazna do deset godina). Od strane sudova i tužilaštava ukazano je na mali broj slučajeva prijavljenih i pokrenutih prema Zakonu o ravnopravnosti spolova i Zakona o zabrani diskriminacije te nedostatak prakse koja bi pomogla sudijama u formiranju zajedničkog stava suda u interpretaciji i primjeni tih zakona.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 31

Ministarstvo za ljudska prava BiH Ima posrednu ulogu u sprječavanju diskriminacije žena. Ministarstvo je kroz Agenciju za ravnopravnost spolova i entitetske gender centre zaduženo za praćenje primjene Zakona o ravnopravnosti spolova, kao i Zakona o zabrani diskriminacije i reagovanje prema zakonodavnoj i izvšnoj vlasti za ispravljanje uočenih nepravilnosti i diskriminacije. Međutim, detaljni podaci o žrtvama diskriminacije ili drugi podaci koji bi mogli ukazivati na specifičnosti pojedinih oblika diskriminacije žena se ne prikupljaju. Ministarstvo još uvijek nije uspostavilo efikasan sistem praćenja slučajeva diskriminacije prema Zakonu o zabrani diskriminacije. Agencija za ravnopravnost spolova BiH, Gender centri FBiH i RS Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova BiH, Agencija i centri, zaduženi su za praćenje primjene zakona na nivou entiteta i reagovanju prema zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na osnovu uočenih propusta u primjeni zakona i izvještavanje prema međunarodnim tijelima za zaštitu ravnopravnosti spolova. Međutim aktivnosti Agencije i gender centara su fokusirane primarno na izvještavanje prema međunarodnom tijelima, a nedovoljno na djelovanje prema domaćim vlastima i javnosti. I ostale obaveze iz Zakona o ravnopravnosti spolova BiH se sprovode nedovoljno ili nikako: - informisanje i promocija ravnopravnosti spolova u javnosti od strane Agencije i

centara je zanemariva (prema Gender akcionom planu BiH, Agencija za ravnopravnost spolova i entitetski gender centri dužni su bili provoditi kampanje na svim nivoima vlasti o važnosti implementacije Zakona o ravnopravnosti spolova BiH i senzibilizirati javnost o poboljšanju ravnopravnosti spolova u BiH);

- pružanje stručne i savjetodavne podrške i pomoći svim institucijama sistema i drugim partnerima je nedovoljno i neadekvatno (istraživanje nevladinih organizacija pokazuje da od 45 analiziranih institucija, samo 6 je dobilo informaciju o Zakonu o ravnopravnosti spolova od Agencije ili Centra, i to usaradnji sa NVO);

- nedovoljno inicijativa prema vlastima za izmjene entitetskih zakona u svrhu eliminacije diskriminacije žena je pokrenuto od strane Agencije ili entitetskih gender centara;

- nedovoljan je politički/institucionalni utjecaj Agencije i centara u dijalogu sa institucijama vlasti na svim nivoima u cilju postizanja efikasne zaštite žena od diskriminacije i neravnopravnosti;

- Malo je poznat i slabo korišten postupak ispitivanja neprimjene i kršenja prava kroz Jedinstvena pravila za primanje i obrađivanje zahtijeva za ispitivanje povreda Zakona o ravnopravnosti spolova kroz posredovanje gender centara u sporazumnom rješavanju po osnovu zahtijeva osoba u kojima se ukazuje na povrede nekog prava iz ZoRS, a glavni nedostatak je nedostatak sankcija za nepostupanje prema preporukama, tako da se čitav postupak svodi na izvještavanje nadređenih o uočenim kršenjima prava.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

30 ICVA i Zemlja djece

Šta pokazuje praksa? Koliko su efikasni mehanizmi zaštite u praksi? Sudovi Neefikasnost države u zaštiti žena se ogleda kroz predugo trajanje sudskih sporova, neadekvatnu kaznenu politiku za počinioce nasilja, neostvarivanje prava na imovinu ili podjelu imovine, alimentaciju, izricanje neadekvatnih kazni za počinioce nasilja, nedovoljnoj zaštiti žena u postupku svjedočenja protiv počinioca nasilja, zabrani prilaska nasilnika, osiguranju ulaska žrtve u posjed bračne imovine na osnovu pravosnažnih sudskih presuda. Bez obzira na zakonom zapriječene kazne u najvećem broju slučajeva se izriču uslovne i minimalne novčane kazne za krivična djela nasilja u porodici. Postojeći zakoni idu u korist osoba koje su u obavezi davati izdržavanje, a to ne čine, jer imaju mogućnosti da svoju obavezu izbjegnu. Propuštanjem institucija da osiguraju naplatu alimentacije, djeca razvedenih roditelja se stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na drugu djecu, jer im se uskraćuje pravo na izdržavanje koje im po važećim zakonima pripada. Sudovi navode probleme u koordinaciji prekršajnog i krivičnog odjeljenja suda u procesuiranju slučajeva nasilja u porodici gdje djelovanje prekršajnog odjeljenja suda koje izriče zaštitnu mjeru nije koordinirano sa krivičnim odjeljenjem u istom postupku a različite pravosudne instance i ne znaju za postupke u istom slučaju ili ponovljenom slučaju nasilja. Postoji i pravna nejasnoća vezano za nadležnost za postupanje prema Zakonu o ravnopravnosti spolova. Jedan broj tužilaštva i sudova smatra da je nadležnost za postupanje na Sudu BiH jer se radi o zakonu na državnom nivou i takva odredba proizlazi iz Zakona o sudu BiH. S druge strane, zapriječene kazne za krivična djela iz ZoRS, od šest mjeseci do pet godina, ukazuju na nadležnost federalnog odnosno kantonalnih/okružnih tužilaštava i sudova (nadležni za postupke za krivična djela u kojima je maksimalna zapriječena kazna do deset godina). Od strane sudova i tužilaštava ukazano je na mali broj slučajeva prijavljenih i pokrenutih prema Zakonu o ravnopravnosti spolova i Zakona o zabrani diskriminacije te nedostatak prakse koja bi pomogla sudijama u formiranju zajedničkog stava suda u interpretaciji i primjeni tih zakona.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 33

Odgovor ustanova i preduzeća Poznavanje zakonskog okvira u zaštiti žena od diskriminacije

Nivo informisanosti o Zakonu o zabrani diskriminacije i Zakonu o ravnopravnosti spolova ustanova/institucija/preduzeća je gotovo zanemariv. Od njih 45 analiziranih samo 9 je upoznato za odredbama Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o zabrani diskriminacije. Većinu edukacija u tih 9 ustanova provele su nevladine organizacije, ponegdje u saradnji sa Agencijom za ravnopravnost spolova ili entitetskim gender centrima. Ustanove i preduzeća smatraju da nemaju obavezu informisanja zaposlenih o ovim zakonima, ali nemaju ni jasne predstavu o tome na kome je odgovornost. Shvatanja ustanova su različita: od toga da je građanska obaveza svakog pojedinca (kroz službene listove i slično) da se informiše o zakonima; da je Ministarstvo za ljudska prava BiH (nadležno za donošenje i primjenu Zakona o zabrani diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti spolova) dužno na efikasan način informisati javnost, uključujući ustanove/preduzeća o odredbama zakona i obavezi primjene zakona; da su to Agencija za ravnopravnost spolova i gender centri; da su ministarstva koja regulišu sektore (obrazovanje, zdravstvo socijalna zaštita i sl.) obavezna ustanove i institucije u svojoj oblasti informisati o ovim i sličnim zakonima. Veliki broj ustanova/preduzeća čak navodi „nepotrebnost“ ove vrste edukacije jer smataraju da to za njih nije relevantno obzirom da se bave drugim stvarima npr. privatnim preduzetništvom, obrazovanjem, zdravstvom i slično. U slučaju preduzeća, naročito privatnih, primjenu još jednog zakona smatraju dodatnim teretom. Od analiziranih 45 niti jedna od institucija nema interne pravilnike koji uređuju pitanja rodne ravnopravnosti i diskriminacije bilo zaposlenih ili korisnika njihovih usluga. Institucije/ustanove/preduzeća djelomično regulišu ta pitanja kroz pravilnike na koje ih obavezuju drugi zakoni koji regulišu rad i zapošljavanje, porodiljsko bolovanje, ali ne postoje posebni pravilnici o seksualnom uznemiravanju, mobingu i drugim oblicima diskriminacije. Neki imaju dodatne etičke kodekse, etičke komitete ili kodekse poslovnog ponašanja, pravilnike o radu, kojima detaljnije regulišu odnose prema korisnicima i zaposlenim. Zaposlenici ustanova u 90% slučajeva nisu upoznati sa postojanjem Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o zabrani diskriminacije niti znaju koje su njihova prava ili obaveze prema ovim zakonima. Nijedna od 45 institucija nema vidljivo istaknute odredbe zakona o ravnopravnosti spolova niti vidljivo istaknute procedure za zaštitu od diskriminacije (u bilo kojem obliku) u svojim prostorijama.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

32 ICVA i Zemlja djece

Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH Centralna institucija za zaštitu od diskriminacije je Institucija ombudsmena za ljudska prava u BiH (Ombudsmeni). Žrtva diskriminacije može se direktno obratiti Ombudsmenima popunjavanjem posebnog formulara žalbe. Ombudsmeni daju i potrebna obavještenja o pravima i obavezama, te mogućnostima sudske i druge zaštite osobama koje su dostavile žalbu po osnovu diskriminacije. Ukoliko se utvrdi diskriminacija, Ombudsmen izdaje preporuku instituciji/preduzeću/odgovornoj osobi sa ciljem ispravljanja kršenja prava nastalih diskriminacijom i otklanjanja dalje diskriminacije. Nepostupanje državne institucije, preduzeća ili odgovorne osobe prema preporukama Ombudsmena kažnjivo je u prekršajnom postupku relativno visokim novčanim kaznama. Iako preporuke Ombudsmana nisu obavezujuće u praksi se pokazalo da je ponekad dovoljno da Ombudsmen zatraži podatke, odgovore ili obavještenja od strane koja je počinila diskriminaciju ili da izda preporuku da se diskriminatorno ponašanje zaustavi. Međutim, Institucija ombudsmena nije dovoljno angažovna na praćenju primjene sopstvenih preporuka, a prekršajne prijave zbog nesprovođenja preporuka od strane institucija i odgovornih lica rijetko pokreću. Nedostaje i proaktivna uloga Ombudsmena u procesu donošenja novih zakona, u smislu usaglašavanja sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije i u usaglašavanju postojećih zakona sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije. Zabrinjava da državni i entitetski parlamenti ne posvećuju dovoljno pažnje godišnjim i specijalnim izvještajima Ombudsmena koji se odnose na diskriminaciju žena i ne reaguju prema izvršnim vlastima i time samo potvrđuju nedostatak političke volje za eliminaciju dikriminacije žena. S druge strane nedovoljna je promocija preporuka Ombudsmana u javnosti i medijima, kao i promocija Zakona o zabrani diskriminacije i mehanizmima zaštite, a Ombudsmeni kao centralna institucija za zaštitu od diskriminacije moraju imati značajnu ulogu u promociji i Zakopna i mehanizama zaštite.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 33

Odgovor ustanova i preduzeća Poznavanje zakonskog okvira u zaštiti žena od diskriminacije

Nivo informisanosti o Zakonu o zabrani diskriminacije i Zakonu o ravnopravnosti spolova ustanova/institucija/preduzeća je gotovo zanemariv. Od njih 45 analiziranih samo 9 je upoznato za odredbama Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o zabrani diskriminacije. Većinu edukacija u tih 9 ustanova provele su nevladine organizacije, ponegdje u saradnji sa Agencijom za ravnopravnost spolova ili entitetskim gender centrima. Ustanove i preduzeća smatraju da nemaju obavezu informisanja zaposlenih o ovim zakonima, ali nemaju ni jasne predstavu o tome na kome je odgovornost. Shvatanja ustanova su različita: od toga da je građanska obaveza svakog pojedinca (kroz službene listove i slično) da se informiše o zakonima; da je Ministarstvo za ljudska prava BiH (nadležno za donošenje i primjenu Zakona o zabrani diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti spolova) dužno na efikasan način informisati javnost, uključujući ustanove/preduzeća o odredbama zakona i obavezi primjene zakona; da su to Agencija za ravnopravnost spolova i gender centri; da su ministarstva koja regulišu sektore (obrazovanje, zdravstvo socijalna zaštita i sl.) obavezna ustanove i institucije u svojoj oblasti informisati o ovim i sličnim zakonima. Veliki broj ustanova/preduzeća čak navodi „nepotrebnost“ ove vrste edukacije jer smataraju da to za njih nije relevantno obzirom da se bave drugim stvarima npr. privatnim preduzetništvom, obrazovanjem, zdravstvom i slično. U slučaju preduzeća, naročito privatnih, primjenu još jednog zakona smatraju dodatnim teretom. Od analiziranih 45 niti jedna od institucija nema interne pravilnike koji uređuju pitanja rodne ravnopravnosti i diskriminacije bilo zaposlenih ili korisnika njihovih usluga. Institucije/ustanove/preduzeća djelomično regulišu ta pitanja kroz pravilnike na koje ih obavezuju drugi zakoni koji regulišu rad i zapošljavanje, porodiljsko bolovanje, ali ne postoje posebni pravilnici o seksualnom uznemiravanju, mobingu i drugim oblicima diskriminacije. Neki imaju dodatne etičke kodekse, etičke komitete ili kodekse poslovnog ponašanja, pravilnike o radu, kojima detaljnije regulišu odnose prema korisnicima i zaposlenim. Zaposlenici ustanova u 90% slučajeva nisu upoznati sa postojanjem Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o zabrani diskriminacije niti znaju koje su njihova prava ili obaveze prema ovim zakonima. Nijedna od 45 institucija nema vidljivo istaknute odredbe zakona o ravnopravnosti spolova niti vidljivo istaknute procedure za zaštitu od diskriminacije (u bilo kojem obliku) u svojim prostorijama.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

32 ICVA i Zemlja djece

Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH Centralna institucija za zaštitu od diskriminacije je Institucija ombudsmena za ljudska prava u BiH (Ombudsmeni). Žrtva diskriminacije može se direktno obratiti Ombudsmenima popunjavanjem posebnog formulara žalbe. Ombudsmeni daju i potrebna obavještenja o pravima i obavezama, te mogućnostima sudske i druge zaštite osobama koje su dostavile žalbu po osnovu diskriminacije. Ukoliko se utvrdi diskriminacija, Ombudsmen izdaje preporuku instituciji/preduzeću/odgovornoj osobi sa ciljem ispravljanja kršenja prava nastalih diskriminacijom i otklanjanja dalje diskriminacije. Nepostupanje državne institucije, preduzeća ili odgovorne osobe prema preporukama Ombudsmena kažnjivo je u prekršajnom postupku relativno visokim novčanim kaznama. Iako preporuke Ombudsmana nisu obavezujuće u praksi se pokazalo da je ponekad dovoljno da Ombudsmen zatraži podatke, odgovore ili obavještenja od strane koja je počinila diskriminaciju ili da izda preporuku da se diskriminatorno ponašanje zaustavi. Međutim, Institucija ombudsmena nije dovoljno angažovna na praćenju primjene sopstvenih preporuka, a prekršajne prijave zbog nesprovođenja preporuka od strane institucija i odgovornih lica rijetko pokreću. Nedostaje i proaktivna uloga Ombudsmena u procesu donošenja novih zakona, u smislu usaglašavanja sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije i u usaglašavanju postojećih zakona sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije. Zabrinjava da državni i entitetski parlamenti ne posvećuju dovoljno pažnje godišnjim i specijalnim izvještajima Ombudsmena koji se odnose na diskriminaciju žena i ne reaguju prema izvršnim vlastima i time samo potvrđuju nedostatak političke volje za eliminaciju dikriminacije žena. S druge strane nedovoljna je promocija preporuka Ombudsmana u javnosti i medijima, kao i promocija Zakona o zabrani diskriminacije i mehanizmima zaštite, a Ombudsmeni kao centralna institucija za zaštitu od diskriminacije moraju imati značajnu ulogu u promociji i Zakopna i mehanizama zaštite.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 35

Oblici diskriminacije žena u oblastima

Obrazovanje

Član 6.(Zakon o ravnopravnosti spolova Bih) Nadležne vlasti, obrazovne institucije i druge pravne osobe obezbijedit će da planovi i programi i metodologije osiguraju uspostavu obrazovnog sistema, koji će garantirati eliminaciju nastavnih programa koji sadrže stereotipnu društvenu ulogu muškarca i žene, a koji za posljedicu imaju diskriminaciju i nejednakost spolova. Sadržaji, koji promoviraju jednakost spolova, sastavni su dio nastavnog programa za sve nivoe obrazovanja. Nadležne vlasti, obrazovne institucije i druge pravne osobe obezbijedit će efikasne mehanizme zaštite protiv diskriminacije i seksualnog uznemiravanja i neće preduzimati nikakve disciplinske ili druge kaznene mjere prema osobi, zbog činjenice da se on/ona žalio/la na diskriminaciju, uznemiravanje, ili seksualno uznemiravanje, ili je svjedočio/la o diskriminaciji, uznemiravanju, ili seksualnom uznemiravanju. Okvirnim Zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini79 zabranjen je svaki oblik diskriminacije zasnovane na nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj, političkoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju što podrazumijeva osiguranje jednakih uslova i prilika za sve, za početak i nastavak daljeg obrazovanja.80 Škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju, ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, po osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, po osnovu toga što su djeca sa posebnim potrebama ili po bilo kojoj drugoj osnovi (član 35).

Škole su među rijetkim analiziranim ustanovama koje vode evidenciju učenika po spolu i u principu je podjednak broj dječaka i djevojčica koji ih pohađaju. Razlike su unutar učenika romske populacije gdje su većina ili gotovo svi upisani dječaci, s tim da ih je samo jedno do dvoje u šest analiziranih osnovih škola.

79 “Službeni glasnik BiH”, broj 18/03 80 Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, član 4. stav 1 i 2.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

34 ICVA i Zemlja djece

Institucije/ustanove/preduzeća nemaju jasno definisan način prikupljanja i obrade postojećih podataka, bilo sa aspekta rodne ravnopravnosti ili drugih aspekata koji se tiču korisnika, a što je naročito izraženo u kontaktiranim ministarstvima obrazovanja i zdravstvene zaštite u oba entiteta. Nadležnosti i odgovornost za prikupljanje, analizu podataka i davanje informacija javnosti shodno Zakonu o ravnopravnosti spolova i Zakonu o zabrani diskriminacije su nerješene i u principu niko od zaposlenih nema tu obavezu. Princip javne dostupnosti informacijama se ne poštuje. Pravilnici i drugi dokumenti na osnovu kojih se može steći slika o poduzetim mjerama za sprječavanje diskriminacije žena od strane institucija, i u slučajevima kada tvrde da ih posjeduju, su nedostupni. Većina obrazlaže kako su to interni pravilnici koji su dostupni samo zaposlenim u ustanovi. Svi navedeni, a identificirani nedostaci u institucijama/ustanovama i preduzećima su zabranjeni i kažnjivi prema Zakonu o ravnopravnosti spolova BiH.

Član 28. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH

Novčanom kaznom od 1. 000 KM do 30. 000 KM kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako: 1. ne preduzme odgovarajuće mjere i efikasne mehanizme zaštite protiv diskriminacije po osnovu spola, uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja; 2. ne preduzme odgovarajuće mjere radi eliminacije i sprečavanja zabranjene diskriminacije po osnovu spola u radu i radnim odnosima kako je definirano čl. 7. i 8. ovog zakona; 3. ne obezbijedi planove, programe i metodologije u obrazovnim institucijama koje će garantirati eliminaciju stereotipnih programa, koji za posljedicu imaju diskriminaciju i nejednakost među spolovima; 4. ne razvrstava po spolu statističke podatke i informacije koji se prikupljaju, evidentiraju i obrađuju; 5. ne omogući javnosti uvid u statističke podatke koji se vode shodno ovom zakonu; 6. na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način predstavlja bilo koju osobu javno, s obzirom na spol.

Ukratko, ustanove/institucije/preduzeća ne poštuju nijednu od navedenih odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova BiH koje predviđaju visoke kazne za nepoštivanje. Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova Minstarstvo za ljudska prava BiH, kroz Agenciju za ravnopravnost spolova i entitetske gender centre je odgovorno za praćenje primjene ovog Zakona. Postavlja se pitanje zašto nijedna od 45 analiziranih ustanova/institucija/preduzeća nije nikad bila pod monitoringom/kontrolom primjene zakona i bila kažnjena za nepridržavanje odedbi zakona i ko je odgovoran.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 35

Oblici diskriminacije žena u oblastima

Obrazovanje

Član 6.(Zakon o ravnopravnosti spolova Bih) Nadležne vlasti, obrazovne institucije i druge pravne osobe obezbijedit će da planovi i programi i metodologije osiguraju uspostavu obrazovnog sistema, koji će garantirati eliminaciju nastavnih programa koji sadrže stereotipnu društvenu ulogu muškarca i žene, a koji za posljedicu imaju diskriminaciju i nejednakost spolova. Sadržaji, koji promoviraju jednakost spolova, sastavni su dio nastavnog programa za sve nivoe obrazovanja. Nadležne vlasti, obrazovne institucije i druge pravne osobe obezbijedit će efikasne mehanizme zaštite protiv diskriminacije i seksualnog uznemiravanja i neće preduzimati nikakve disciplinske ili druge kaznene mjere prema osobi, zbog činjenice da se on/ona žalio/la na diskriminaciju, uznemiravanje, ili seksualno uznemiravanje, ili je svjedočio/la o diskriminaciji, uznemiravanju, ili seksualnom uznemiravanju. Okvirnim Zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini79 zabranjen je svaki oblik diskriminacije zasnovane na nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj, političkoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju što podrazumijeva osiguranje jednakih uslova i prilika za sve, za početak i nastavak daljeg obrazovanja.80 Škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju, ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, po osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, po osnovu toga što su djeca sa posebnim potrebama ili po bilo kojoj drugoj osnovi (član 35).

Škole su među rijetkim analiziranim ustanovama koje vode evidenciju učenika po spolu i u principu je podjednak broj dječaka i djevojčica koji ih pohađaju. Razlike su unutar učenika romske populacije gdje su većina ili gotovo svi upisani dječaci, s tim da ih je samo jedno do dvoje u šest analiziranih osnovih škola.

79 “Službeni glasnik BiH”, broj 18/03 80 Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, član 4. stav 1 i 2.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

34 ICVA i Zemlja djece

Institucije/ustanove/preduzeća nemaju jasno definisan način prikupljanja i obrade postojećih podataka, bilo sa aspekta rodne ravnopravnosti ili drugih aspekata koji se tiču korisnika, a što je naročito izraženo u kontaktiranim ministarstvima obrazovanja i zdravstvene zaštite u oba entiteta. Nadležnosti i odgovornost za prikupljanje, analizu podataka i davanje informacija javnosti shodno Zakonu o ravnopravnosti spolova i Zakonu o zabrani diskriminacije su nerješene i u principu niko od zaposlenih nema tu obavezu. Princip javne dostupnosti informacijama se ne poštuje. Pravilnici i drugi dokumenti na osnovu kojih se može steći slika o poduzetim mjerama za sprječavanje diskriminacije žena od strane institucija, i u slučajevima kada tvrde da ih posjeduju, su nedostupni. Većina obrazlaže kako su to interni pravilnici koji su dostupni samo zaposlenim u ustanovi. Svi navedeni, a identificirani nedostaci u institucijama/ustanovama i preduzećima su zabranjeni i kažnjivi prema Zakonu o ravnopravnosti spolova BiH.

Član 28. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH

Novčanom kaznom od 1. 000 KM do 30. 000 KM kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako: 1. ne preduzme odgovarajuće mjere i efikasne mehanizme zaštite protiv diskriminacije po osnovu spola, uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja; 2. ne preduzme odgovarajuće mjere radi eliminacije i sprečavanja zabranjene diskriminacije po osnovu spola u radu i radnim odnosima kako je definirano čl. 7. i 8. ovog zakona; 3. ne obezbijedi planove, programe i metodologije u obrazovnim institucijama koje će garantirati eliminaciju stereotipnih programa, koji za posljedicu imaju diskriminaciju i nejednakost među spolovima; 4. ne razvrstava po spolu statističke podatke i informacije koji se prikupljaju, evidentiraju i obrađuju; 5. ne omogući javnosti uvid u statističke podatke koji se vode shodno ovom zakonu; 6. na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način predstavlja bilo koju osobu javno, s obzirom na spol.

Ukratko, ustanove/institucije/preduzeća ne poštuju nijednu od navedenih odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova BiH koje predviđaju visoke kazne za nepoštivanje. Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova Minstarstvo za ljudska prava BiH, kroz Agenciju za ravnopravnost spolova i entitetske gender centre je odgovorno za praćenje primjene ovog Zakona. Postavlja se pitanje zašto nijedna od 45 analiziranih ustanova/institucija/preduzeća nije nikad bila pod monitoringom/kontrolom primjene zakona i bila kažnjena za nepridržavanje odedbi zakona i ko je odgovoran.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 37

nastavi niti su arhitektonski prilagođene. Uglavnom su roditelji ti koji djecu nose uz stepenice ili koji zajedno s njima prisustvuju nastavi ili plaćaju asistenta za svoje dijete. Zabrinjava pojava, sa tendencijom porasta, da škole na osnovu socijalnog statusa roditelja djece ili na osnovu invaliditeta djece postavljaju diskriminatorne uslove za upis nevezano za prethodni uspjeh u obrazovanju. Određene škole se, prema izjavama direktora, smatraju „prestižnim ustanovama“, a roditeljima učenika sa lošijim socijalnim statusom ili učenicima sa invaliditetom savjetuju da „upisuju druge, manje prestižne ustanove“. Neke škole namjerno izbjegavaju poduzimanje koraka u prilagođavanju nastave za djecu sa invaliditetom kako ne bi stekli „status škole za osobe sa invaliditetom“. Generalno, nema razlike u tretmanu ženske djece sa invaliditetom u okviru školovanja, i dječaci i djevojčice su jednako diskriminarani u odnosu na djecu bez invaliditeta. Ipak, veći je broj dječaka sa invaliditetom koji su uključeni u redovnu nastavu. Prema podacima ministarstva prosvjete Republike Srpske na početku školske godine 2011/2012 u osnovne škole, u redovnu nastavu , u Banjaluci bilo je uključeno 129 učenika , od toga 45 djevojčica i 84 dječaka sa posebnim potrebama u obrazovanju. U tri osnovne škole u Trebinju se školuje ukupno 32 učenika (20 dječaci, 12 djevojčice) sa određenim poteškoćama u razvoju. Odredba Zakona o osnovnom obrazovanju koja se odnosi na besplatno osnovno obrazovanje se provodi selektivno u zavisnosti od finansijske moći entiteta, distrikta i kantona. Nedostatak besplatnih udžbenika je upravo jedan od osnovnih razloga nepohađanja ili prijevremenog napuštanja osnovnog obrazovanja djece iz ranjivih kategorija, posebno djevojčica. U studiji „Nepohađanje i napuštanje obrazovanja“, kao najčešći razlozi neupisivanja i napuštanja osnovnog obrazovanja navedeni su: teška materijalna situacija u porodici ali i zasnivanje bračne ili vanbračne zajednice posebno djevojčica u ruralnim sredinama i marginaliziranim grupama.83 Fakulteti nemaju mjere pozitivne diskriminacije prema ženama u vidu stipendija ili podrške pri upisu. Pravilnik za prijavu i rješavanje slučajeva seksualnog uznemiravanja na fakultetima ne postoji, ali u većini fakulteta (ili na nivou univerziteta) postoje etički komiteti ili kodeksi koji se bave ovim pitanjima. Pisani dokumenti na osnovu kojeg bi se studentica mogla odlučiti na koji način i kome da prijavi seksualno uznemiravanje ili diskriminaciju nisu dostupni studentima.

83 MDG-F program Zapošljavanje i zadržavanje mladih (YERP), koji su implementirali: IOM, UNDP, UNFA, UNICEF i UNV. Nepohađanje i napuštanje obrazovanja. Studija formirana na osnovu istraživanja djece i mladih koji ne upisuju i koji napuštaju osnovnu i srednju školu. Decembar, 2011.str. 19.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

36 ICVA i Zemlja djece

Mehanizam za evidenciju neupisane djece u osnovne škole (iz udaljenih krajeva, romskih naselja, socijalno ugroženih porodica) nije sasvim jasan, a zahtijeva koordinaciju između škola i centara za socijalni rad. U slučajevima napuštanja škole, pored postojanja procedura za prijavu napuštanja (škola, centar za socijalni rad, policija), postoji problem u povratnoj informaciji od strane centara za socijalni rad prema školi o tome kako je slučaj rješen. Neke škole informišu roditelje da dijete izostaje, čekaju povratnu informaciju, a nakon dva do tri upućena, a neodgovorena poziva dijete se briše iz matične knjige učenika uz obrazloženje da je porodica otišla u nepoznatom pravcu, bez da se ide u komunikaciju sa centrom sa socijalni rad. Ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo ni Pedagoški zavod nemaju podatke o broju djece koja su napustila školovanje u Kantonu u prethodnoj školskoj godini. Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske ima podatak da su školskoj 2011/2012. godini 62 učenika napustila osnovno obrazovanje, većinom Romi. Procedura postupanja je : ukoliko učenik ne pohađa nastavu neko vrijeme, škola kontaktira roditelje. Ukoliko je izostanak neopravdan, škola obavještava Centar za socijalni rad, opštinu i Ministarstvo, te, u saradnji sa Centrom za socijalni rad dogovara aktivnosti. Škola poziva roditelje učenika da dođu kako bi razgovarali o problemu i pokušali ga prevazići. Ukoliko i nakon razgovora sa školom roditelj ne šalje dijete u školu, obavještava se centar za socijalni rad koji preduzima mjere iz svoje nadležnosti. Kao krajnju aktivnost, škola pokreće tužbu pred sudom protiv roditelja. Međutim, Ministarstvo nema podatake o poduzetim mjerama/tužbama prema roditeljima djece koja su napustila školovanje ili se nisu upisala. Učenice najčešće napuštaju srednje škole zbog rane udaje, a kako srednje obrazovanje nije obavezno u BiH, posebne procedure za nastavak njihovog školovanja ne postoje. Postoje primjeri omogućavanja vanrednog polaganja razreda od strane škola s tim da je cijena polaganja jednog razreda 200 KM (Sarajevo kanton). Programi besplatne dodjele udžbenika ne postoje za srednje škole, tako da nema ni mjera pozitivne diskriminacije za poboljšanje stepena obrazovanosti Romkinja koje će ih dovesti na tržište rada. Osnovne škole u Banja Luci predaju srpski jezik prema Čitanci za 9. razred osnovne škole (autori Svetozar Ličina, Luka Šekara, Vojislav Gaković, Stevan Stevanović) koja u svom sadržaju ima tekst sa izraženim kršenjem ljudskih prava i spolnom diskriminacijom sa porukom da muškarac ženu treba tući da bi slušala81. U nekim školama u FBiH vjeronauk za 6. razred osnovne škole, se predaje po udžbeniku koji ima sadržaje spolne diskriminacije, stereotipa i predrasuda baziranih na ideji inferiornosti ženskog spola82. Intresantno je da škole navode da od strane roditelja nije bilo žalbi na sadržaj teksta udžbenika. Fond otvoreno društvo BiH je još 2007. godine uradio analizu udžbenika i ukazao na problem diskriminacije relevantnim nosiocima vlasti, ali do promjene u ovim udžbenicima nije došlo.

Osnovne škole u principu nemaju kapacitete za sprovođenje inkluzivne nastave. Iako škole izjavljuju da imaju obučeno osoblje, isto tako navode da nemaju dodatnih asistenata u

81 Obrazovanje u BiH: Čemu učimo djecu?, Analiza sadržaja nacionalne grupe predmeta, Fond odtvoreno društvo BiH, 2007 82 Obrazovanje u BiH: Čemu učimo djecu?, Analiza sadržaja nacionalne grupe predmeta, Fond odtvoreno društvo BiH, 2007

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 37

nastavi niti su arhitektonski prilagođene. Uglavnom su roditelji ti koji djecu nose uz stepenice ili koji zajedno s njima prisustvuju nastavi ili plaćaju asistenta za svoje dijete. Zabrinjava pojava, sa tendencijom porasta, da škole na osnovu socijalnog statusa roditelja djece ili na osnovu invaliditeta djece postavljaju diskriminatorne uslove za upis nevezano za prethodni uspjeh u obrazovanju. Određene škole se, prema izjavama direktora, smatraju „prestižnim ustanovama“, a roditeljima učenika sa lošijim socijalnim statusom ili učenicima sa invaliditetom savjetuju da „upisuju druge, manje prestižne ustanove“. Neke škole namjerno izbjegavaju poduzimanje koraka u prilagođavanju nastave za djecu sa invaliditetom kako ne bi stekli „status škole za osobe sa invaliditetom“. Generalno, nema razlike u tretmanu ženske djece sa invaliditetom u okviru školovanja, i dječaci i djevojčice su jednako diskriminarani u odnosu na djecu bez invaliditeta. Ipak, veći je broj dječaka sa invaliditetom koji su uključeni u redovnu nastavu. Prema podacima ministarstva prosvjete Republike Srpske na početku školske godine 2011/2012 u osnovne škole, u redovnu nastavu , u Banjaluci bilo je uključeno 129 učenika , od toga 45 djevojčica i 84 dječaka sa posebnim potrebama u obrazovanju. U tri osnovne škole u Trebinju se školuje ukupno 32 učenika (20 dječaci, 12 djevojčice) sa određenim poteškoćama u razvoju. Odredba Zakona o osnovnom obrazovanju koja se odnosi na besplatno osnovno obrazovanje se provodi selektivno u zavisnosti od finansijske moći entiteta, distrikta i kantona. Nedostatak besplatnih udžbenika je upravo jedan od osnovnih razloga nepohađanja ili prijevremenog napuštanja osnovnog obrazovanja djece iz ranjivih kategorija, posebno djevojčica. U studiji „Nepohađanje i napuštanje obrazovanja“, kao najčešći razlozi neupisivanja i napuštanja osnovnog obrazovanja navedeni su: teška materijalna situacija u porodici ali i zasnivanje bračne ili vanbračne zajednice posebno djevojčica u ruralnim sredinama i marginaliziranim grupama.83 Fakulteti nemaju mjere pozitivne diskriminacije prema ženama u vidu stipendija ili podrške pri upisu. Pravilnik za prijavu i rješavanje slučajeva seksualnog uznemiravanja na fakultetima ne postoji, ali u većini fakulteta (ili na nivou univerziteta) postoje etički komiteti ili kodeksi koji se bave ovim pitanjima. Pisani dokumenti na osnovu kojeg bi se studentica mogla odlučiti na koji način i kome da prijavi seksualno uznemiravanje ili diskriminaciju nisu dostupni studentima.

83 MDG-F program Zapošljavanje i zadržavanje mladih (YERP), koji su implementirali: IOM, UNDP, UNFA, UNICEF i UNV. Nepohađanje i napuštanje obrazovanja. Studija formirana na osnovu istraživanja djece i mladih koji ne upisuju i koji napuštaju osnovnu i srednju školu. Decembar, 2011.str. 19.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

36 ICVA i Zemlja djece

Mehanizam za evidenciju neupisane djece u osnovne škole (iz udaljenih krajeva, romskih naselja, socijalno ugroženih porodica) nije sasvim jasan, a zahtijeva koordinaciju između škola i centara za socijalni rad. U slučajevima napuštanja škole, pored postojanja procedura za prijavu napuštanja (škola, centar za socijalni rad, policija), postoji problem u povratnoj informaciji od strane centara za socijalni rad prema školi o tome kako je slučaj rješen. Neke škole informišu roditelje da dijete izostaje, čekaju povratnu informaciju, a nakon dva do tri upućena, a neodgovorena poziva dijete se briše iz matične knjige učenika uz obrazloženje da je porodica otišla u nepoznatom pravcu, bez da se ide u komunikaciju sa centrom sa socijalni rad. Ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo ni Pedagoški zavod nemaju podatke o broju djece koja su napustila školovanje u Kantonu u prethodnoj školskoj godini. Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske ima podatak da su školskoj 2011/2012. godini 62 učenika napustila osnovno obrazovanje, većinom Romi. Procedura postupanja je : ukoliko učenik ne pohađa nastavu neko vrijeme, škola kontaktira roditelje. Ukoliko je izostanak neopravdan, škola obavještava Centar za socijalni rad, opštinu i Ministarstvo, te, u saradnji sa Centrom za socijalni rad dogovara aktivnosti. Škola poziva roditelje učenika da dođu kako bi razgovarali o problemu i pokušali ga prevazići. Ukoliko i nakon razgovora sa školom roditelj ne šalje dijete u školu, obavještava se centar za socijalni rad koji preduzima mjere iz svoje nadležnosti. Kao krajnju aktivnost, škola pokreće tužbu pred sudom protiv roditelja. Međutim, Ministarstvo nema podatake o poduzetim mjerama/tužbama prema roditeljima djece koja su napustila školovanje ili se nisu upisala. Učenice najčešće napuštaju srednje škole zbog rane udaje, a kako srednje obrazovanje nije obavezno u BiH, posebne procedure za nastavak njihovog školovanja ne postoje. Postoje primjeri omogućavanja vanrednog polaganja razreda od strane škola s tim da je cijena polaganja jednog razreda 200 KM (Sarajevo kanton). Programi besplatne dodjele udžbenika ne postoje za srednje škole, tako da nema ni mjera pozitivne diskriminacije za poboljšanje stepena obrazovanosti Romkinja koje će ih dovesti na tržište rada. Osnovne škole u Banja Luci predaju srpski jezik prema Čitanci za 9. razred osnovne škole (autori Svetozar Ličina, Luka Šekara, Vojislav Gaković, Stevan Stevanović) koja u svom sadržaju ima tekst sa izraženim kršenjem ljudskih prava i spolnom diskriminacijom sa porukom da muškarac ženu treba tući da bi slušala81. U nekim školama u FBiH vjeronauk za 6. razred osnovne škole, se predaje po udžbeniku koji ima sadržaje spolne diskriminacije, stereotipa i predrasuda baziranih na ideji inferiornosti ženskog spola82. Intresantno je da škole navode da od strane roditelja nije bilo žalbi na sadržaj teksta udžbenika. Fond otvoreno društvo BiH je još 2007. godine uradio analizu udžbenika i ukazao na problem diskriminacije relevantnim nosiocima vlasti, ali do promjene u ovim udžbenicima nije došlo.

Osnovne škole u principu nemaju kapacitete za sprovođenje inkluzivne nastave. Iako škole izjavljuju da imaju obučeno osoblje, isto tako navode da nemaju dodatnih asistenata u

81 Obrazovanje u BiH: Čemu učimo djecu?, Analiza sadržaja nacionalne grupe predmeta, Fond odtvoreno društvo BiH, 2007 82 Obrazovanje u BiH: Čemu učimo djecu?, Analiza sadržaja nacionalne grupe predmeta, Fond odtvoreno društvo BiH, 2007

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 39

pronađu i sredstva ili donesu podzakonski akti odnosno uputstva da bi se korisnici mogli uvesti u zakonom utvrđeno pravo. Postavlja se pitanje zašto kantoni u nedostatku sredstava najprije uskrate prava ženama i djeci, a drugim kategorijama ne? Da li su to političke odluke koje daju poruku javnosti o kontinuiranom stavljanju žena u drugi plan i diskriminaciji? Zabrinjava i nedostatak reakcije od federalniog nivoa vlasti i apsolutno nepostojanje odgovornosti i sankcija. Zabrinjava i nedostatak odgovornosti Federalnog Ministarstva za rad i socijalnu politiku FBiH da postupi po nalogu Predstavničkog doma Parlamenta FBiH od 13.3.2009. i da:

- uputi u parlamentarnu proceduru posebne zakone: Zakon o socijalnoj zaštiti, Zakon o civilnim žrtvama rata i Zakon o zaštiti porodice sa djecom;

- ujednači visinu novčanih naknada sva tri segmenta socijalne zaštite (boračke zaštite, socijalne zaštite i civilnih žrtava rata);

- obezbijedi praćenje primjene postojećih zakona i razvije mjere represije u slučaju izbjegavanja ili nepoštovanja obaveza kao i onemogući višestruko korištenje istih prava po različitim propisima.

Nema posebne socijalne zaštite za specijalno ugrožene grupe žena (Romkinje, žene u ruralnim/zabačenim naseljima, nepismene žene, žene za invaliditetom, starije osobe uključujući žene) jer žene iz ovih skupina nisu prepoznate u zakonima o socijalnoj zaštiti kao kategorije kojima je predviđena zaštita kroz centre za socijalni rad. Centri su ograničeni i u kapacitetima za anliziranje podataka po osnovu spola i drugim osnovama, jer nemaju mogućnost izrade različitih analiza u okviru vrlo ograničenog programa SOTAC. Žene su i dalje u najvećem broju žrtve nasilja u porodici. Država još uvijek nije u dovoljnoj mjeri osigurala zaštitu i servise za žene žrtve nasilja u porodici. Sigurne kuće su gotovo u potpunosti finansirane kroz nevladine organizacije, nemaju dovoljne kapacitete, a centri za socijalni rad nemaju mogućnost da osiguraju zbrinjavanje žena nakon izlaska iz sigurne kuće, tako da se žene izložene nasilju često vraćaju u zajedničko domaćinstvo sa nasilnikom jer u međuvremenu nije bilo adekvatnog mehanizma zaštite kroz sud, policiju ili centar za socijalni rad. U posljednje vrijeme identificirana je pojava naplaćivanja postupaka posredovanja prilikom razvoda od strane centara za socijalni rad i to na diskriminatoran način za žene u socijalnoj potrebi. Istaknut je slučaj Centra za socijalni rad Tuzla u kojem se postupak mirenja naplaćuje ženama u socijalnoj potrebi, kao i ženama žrtvama nasilja u porodici, a ne naplaćuje npr. RVI i drugim kategorijama koje su uglavnom muškarci.

Žene sa invaliditetom se osjećaju diskriminirano u ostvarivanja starateljstva nakon razvoda, jer uposlenici centra za socijalni rad kod davanja mišljenja o dodjeli starateljstva nad djecom predlažu da se dijete dodjeli „zdravom“ roditelju, zanemarujući djetetov najbolji interes, pa čak iako je takav roditelj bio nasilan, smatrajući da osoba sa invaliditetom nije u mogućnosti samostalno odgajati dijete.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

38 ICVA i Zemlja djece

Socijalna zaštita Ĉlan 16. (Zakona o ravnopravnosti spolova Bih)

(1) Svi imaju jednaka prava na socijalnu zaštitu bez obzira na spol. (2) Zabranjena je diskriminacija na osnovu spola u uživanju svih oblika socijalnih prava utvrđenih važećim zakonima, a posebno u slučajevima: a) podnošenja zahtjeva za ostvarivanje bilo kojeg prava iz oblasti socijalne zaštite; b) postupka utvrđivanja i načina korištenja socijalnih prava i utvrđenih beneficija; c) prestanka uživanja utvrđenih prava.

Ĉlan 17.

Nadležne vlasti osigurat će da zakoni i drugi akti, te mehanizmi koji se odnose na pristup i korištenje socijalne zaštite nisu diskriminirajući po osnovu spola, bilo direktno ili indirektno.

Pravo na socijalnu zaštitu u BiH temelji se uglavnom na statusu, a u manjoj mjeri na potrebama korisnika. Najveći dio troškova u socijalnoj zaštiti namjenjen je za ratne kategorije, ostavljajući nedovoljno sredstava za druge ugrožene kategorije, primarno žene i djecu, što je prvenstveno politička odluka vlasti. Socijalnu zaštitu u Federaciji BiH karakterizira fragmentirano finansiranje, neujednačeno i često nejednako pružanje usluga, neadekvatni resursi i nejednak pristup pomoći što dovodi diskriminacije žena kroz kantonalne razlike u pravima/davanjima za porodiljsko odsustvo i zaštitu porodice sa djecom. Kantonalne vlasti, prvenstveno ministri za socijalnu zaštitu, odlučuju, suprotno zakonu, da ne primjenjuju Federalne zakone koji regulišu porodiljske naknade i porodične naknade, i čine to godinama bez sankcija kroz institucionalni mehanizam. Tako npr. Hercegovačko-neretvanski kanton i Posavski kanton godinama odbijaju primjeniti Federalni Zakono o socijalnoj zaštiti, zaštiti porodica sa djecom i civilnih žrtava rata i ne isplaćuju mjesečne naknade ženama za porodiljsko odsustvo, dok svi drugi kantoni i RS isplaćuju u većim ili manjim iznosima. Kanton Tuzla (ministar za socijalnu zaštitu tuzlanskog kantona) u 2010. godini donosi kantonalnu odluku o jednokratnoj pomoći ženama porodiljama koje nisu u radnom odnosu u iznosu od 156 KM, iako po zakonu ova naknada pripada ženama za period od 12 mjeseci u mjesečnom iznosu od 15% prosječne plaće na kantonu, koja je iznosila 733,88 KM. Na ovaj način nadležna kantonalna vlada je svaku ženu porodilju koje nije u radnom odnosu oštetila za 1.165,00 KM. Česte su pojave donošenja kantonalnih odluka koje su jednokratne prirode a visina naknada se mjenja iz godine u godinu sa tendencijom pada jer se kantoni pravdaju nedostatkom sredstava. Praksa pokazuje da kantonalni ministri reaguju tek kada se pozovu na odgovornost podnošenjem krivične prijave ili građanske tužbe kada se u kratkom roku

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 39

pronađu i sredstva ili donesu podzakonski akti odnosno uputstva da bi se korisnici mogli uvesti u zakonom utvrđeno pravo. Postavlja se pitanje zašto kantoni u nedostatku sredstava najprije uskrate prava ženama i djeci, a drugim kategorijama ne? Da li su to političke odluke koje daju poruku javnosti o kontinuiranom stavljanju žena u drugi plan i diskriminaciji? Zabrinjava i nedostatak reakcije od federalniog nivoa vlasti i apsolutno nepostojanje odgovornosti i sankcija. Zabrinjava i nedostatak odgovornosti Federalnog Ministarstva za rad i socijalnu politiku FBiH da postupi po nalogu Predstavničkog doma Parlamenta FBiH od 13.3.2009. i da:

- uputi u parlamentarnu proceduru posebne zakone: Zakon o socijalnoj zaštiti, Zakon o civilnim žrtvama rata i Zakon o zaštiti porodice sa djecom;

- ujednači visinu novčanih naknada sva tri segmenta socijalne zaštite (boračke zaštite, socijalne zaštite i civilnih žrtava rata);

- obezbijedi praćenje primjene postojećih zakona i razvije mjere represije u slučaju izbjegavanja ili nepoštovanja obaveza kao i onemogući višestruko korištenje istih prava po različitim propisima.

Nema posebne socijalne zaštite za specijalno ugrožene grupe žena (Romkinje, žene u ruralnim/zabačenim naseljima, nepismene žene, žene za invaliditetom, starije osobe uključujući žene) jer žene iz ovih skupina nisu prepoznate u zakonima o socijalnoj zaštiti kao kategorije kojima je predviđena zaštita kroz centre za socijalni rad. Centri su ograničeni i u kapacitetima za anliziranje podataka po osnovu spola i drugim osnovama, jer nemaju mogućnost izrade različitih analiza u okviru vrlo ograničenog programa SOTAC. Žene su i dalje u najvećem broju žrtve nasilja u porodici. Država još uvijek nije u dovoljnoj mjeri osigurala zaštitu i servise za žene žrtve nasilja u porodici. Sigurne kuće su gotovo u potpunosti finansirane kroz nevladine organizacije, nemaju dovoljne kapacitete, a centri za socijalni rad nemaju mogućnost da osiguraju zbrinjavanje žena nakon izlaska iz sigurne kuće, tako da se žene izložene nasilju često vraćaju u zajedničko domaćinstvo sa nasilnikom jer u međuvremenu nije bilo adekvatnog mehanizma zaštite kroz sud, policiju ili centar za socijalni rad. U posljednje vrijeme identificirana je pojava naplaćivanja postupaka posredovanja prilikom razvoda od strane centara za socijalni rad i to na diskriminatoran način za žene u socijalnoj potrebi. Istaknut je slučaj Centra za socijalni rad Tuzla u kojem se postupak mirenja naplaćuje ženama u socijalnoj potrebi, kao i ženama žrtvama nasilja u porodici, a ne naplaćuje npr. RVI i drugim kategorijama koje su uglavnom muškarci.

Žene sa invaliditetom se osjećaju diskriminirano u ostvarivanja starateljstva nakon razvoda, jer uposlenici centra za socijalni rad kod davanja mišljenja o dodjeli starateljstva nad djecom predlažu da se dijete dodjeli „zdravom“ roditelju, zanemarujući djetetov najbolji interes, pa čak iako je takav roditelj bio nasilan, smatrajući da osoba sa invaliditetom nije u mogućnosti samostalno odgajati dijete.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

38 ICVA i Zemlja djece

Socijalna zaštita Ĉlan 16. (Zakona o ravnopravnosti spolova Bih)

(1) Svi imaju jednaka prava na socijalnu zaštitu bez obzira na spol. (2) Zabranjena je diskriminacija na osnovu spola u uživanju svih oblika socijalnih prava utvrđenih važećim zakonima, a posebno u slučajevima: a) podnošenja zahtjeva za ostvarivanje bilo kojeg prava iz oblasti socijalne zaštite; b) postupka utvrđivanja i načina korištenja socijalnih prava i utvrđenih beneficija; c) prestanka uživanja utvrđenih prava.

Ĉlan 17.

Nadležne vlasti osigurat će da zakoni i drugi akti, te mehanizmi koji se odnose na pristup i korištenje socijalne zaštite nisu diskriminirajući po osnovu spola, bilo direktno ili indirektno.

Pravo na socijalnu zaštitu u BiH temelji se uglavnom na statusu, a u manjoj mjeri na potrebama korisnika. Najveći dio troškova u socijalnoj zaštiti namjenjen je za ratne kategorije, ostavljajući nedovoljno sredstava za druge ugrožene kategorije, primarno žene i djecu, što je prvenstveno politička odluka vlasti. Socijalnu zaštitu u Federaciji BiH karakterizira fragmentirano finansiranje, neujednačeno i često nejednako pružanje usluga, neadekvatni resursi i nejednak pristup pomoći što dovodi diskriminacije žena kroz kantonalne razlike u pravima/davanjima za porodiljsko odsustvo i zaštitu porodice sa djecom. Kantonalne vlasti, prvenstveno ministri za socijalnu zaštitu, odlučuju, suprotno zakonu, da ne primjenjuju Federalne zakone koji regulišu porodiljske naknade i porodične naknade, i čine to godinama bez sankcija kroz institucionalni mehanizam. Tako npr. Hercegovačko-neretvanski kanton i Posavski kanton godinama odbijaju primjeniti Federalni Zakono o socijalnoj zaštiti, zaštiti porodica sa djecom i civilnih žrtava rata i ne isplaćuju mjesečne naknade ženama za porodiljsko odsustvo, dok svi drugi kantoni i RS isplaćuju u većim ili manjim iznosima. Kanton Tuzla (ministar za socijalnu zaštitu tuzlanskog kantona) u 2010. godini donosi kantonalnu odluku o jednokratnoj pomoći ženama porodiljama koje nisu u radnom odnosu u iznosu od 156 KM, iako po zakonu ova naknada pripada ženama za period od 12 mjeseci u mjesečnom iznosu od 15% prosječne plaće na kantonu, koja je iznosila 733,88 KM. Na ovaj način nadležna kantonalna vlada je svaku ženu porodilju koje nije u radnom odnosu oštetila za 1.165,00 KM. Česte su pojave donošenja kantonalnih odluka koje su jednokratne prirode a visina naknada se mjenja iz godine u godinu sa tendencijom pada jer se kantoni pravdaju nedostatkom sredstava. Praksa pokazuje da kantonalni ministri reaguju tek kada se pozovu na odgovornost podnošenjem krivične prijave ili građanske tužbe kada se u kratkom roku

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 41

koje je Vlada FBiH izdvaja za implementaciju Akcionog plana za zdravstvo (svake godine se izdvoji 50.000KM).

Postavlja se pitanje zašto se potpisuju posebni protokoli kada je pravo na zdravstvenu zaštitu prema čl. 19 Zakona o zdravstvenoj zaštiti FBiH Romima zagarantovano pravo na zdravstvenu zaštitu na teret budžeta FBiH i kantona.

Žene sa invaliditetom ukazuju na diskriminaciju u pristupu pravima iz zdravstvene zaštite, i to pristup ginekološkoj zaštiti i zaštiti trudnica. I dalje je prisutan nedostak odgovarajućih stolova za ginekološki pregled žena koje se teško kreću, odnosno žena koje se kreću uz pomoć kolica. Većina zdravstvenog osoblja nije edukovana za preglede ili porođaj žena sa invaliditetom. Žene sa invaliditetom ističu neprofesionalni odnos i predrasude o njihovoj seksualnosti od strane zdravstvenog osoblja. Ljekari prilikom ginekološkog pregleda zahtjevaju prisustvo ličnog asistenta, obično roditelja, što ugrožava ženino pravo na privatnost. Izrada protetskih dodataka za žene sa visokom amputacijom nogu je u nekim slučajevima problematična zbog malog broja protetičarki.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

40 ICVA i Zemlja djece

Zdravstvena zaštita Član 18. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH

(1) Svi imaju jednako pravo na zdravstvenu zaštitu, dostupnost

zdravstvenim uslugama, uključujući i one koje se odnose na planiranje porodice, bez obzira na spol.

(2) Zdravstvene institucije preduzet će sve mjere u cilju sprečavanja diskrimnacije po osnovu spola u uživanju svih oblika zdravstvene zaštite.

(3) Nadležni organi vlasti preduzet će posebne mjere u cilju zaštite i unapređenja reproduktivnog zdravlja žena.

Specijalističke službe i dispanzeri, locirani su u principu u urbanim područjima, čime je u startu narušen princip jednakosti i dostupnosti zdravstvenim uslugama, u korist stanovništva grada u odnosu na selo. Postoje pojave da ljekari specijalisti dodatno naplaćuju specijalističke preglede u područjima bez specijalističke zaštite u područnim ambulantama u koje dolaze na mjesečnoj osnovi osobama koje imaju zdravstveno osiguranje.. Zdravstvene ustanove nemaju posebne programe zdravstvene zaštite i edukacije žena u ruralnim područjima ili u romskim naseljima. Poseban problem diskriminacije koji najviše pogađa žene na selu je diskriminatorna odredba o okviru Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH i Zakona o posredovanju u zapošljavanju FBiH koja trajno ograničava pristup zdravstvenom osiguranju/zaštiti nezaposlenih osoba preko zavoda za zapošljavanje uvođenjem roka za prijavu na zavod od 30-60 dana po prestanku školovanja ili gubitka posla. Žene na selu poslije završene osnovne ili srednje škole, mahom iz neznanja, ne prijavljuju se na biroe na zapošljavanje u roku i tako trajno gube pravo na zdravstveno osiguranje, sa ionako slabim mogućnostima zaposlenja na selu. Ukoliko su u bračnoj zajednici, zavise od muža, poljoprivrednika, da li će ih prijaviti kao zaposlene u poljoprivrednom gazdinstvu koje se u principu vodi na muškog člana obitelji. Veliki broj žena sa sela koje su potražile pomoć od nasilja u porodici nema zdravstveno osiguranje niti ga može ostvariti upravo zbog diskriminatorne odredbe zakona i propuštanja roka za prijavu na zavod. Republika Srpska nema takvu odredbu u zakonu i prijava nezaposlenih osoba na zdravstveno osiguranje preko zavoda za zapošljavanje se ne uslovljava nikakvim rokovima.

I dalje je najviše problema i diskriminacije u ostvarivanju prava Romkinja na zdravstvenu zaštitu i to kroz uskraćivanje hitne zdravstvene zaštite koja ne podrazumijeva posjedovanje zdravstvenog osiguranja. Neke zdravstvene ustanove pokušavaju naplaćivati i/ili naplaćuju preglede trudnicama Romkinjama. Odnedavno romska udruženja sklapaju ugovore sa bolnicama prema kojima bolnica prima Romkinje, a troškove usluge naplaćuje iz fondova u

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 41

koje je Vlada FBiH izdvaja za implementaciju Akcionog plana za zdravstvo (svake godine se izdvoji 50.000KM).

Postavlja se pitanje zašto se potpisuju posebni protokoli kada je pravo na zdravstvenu zaštitu prema čl. 19 Zakona o zdravstvenoj zaštiti FBiH Romima zagarantovano pravo na zdravstvenu zaštitu na teret budžeta FBiH i kantona.

Žene sa invaliditetom ukazuju na diskriminaciju u pristupu pravima iz zdravstvene zaštite, i to pristup ginekološkoj zaštiti i zaštiti trudnica. I dalje je prisutan nedostak odgovarajućih stolova za ginekološki pregled žena koje se teško kreću, odnosno žena koje se kreću uz pomoć kolica. Većina zdravstvenog osoblja nije edukovana za preglede ili porođaj žena sa invaliditetom. Žene sa invaliditetom ističu neprofesionalni odnos i predrasude o njihovoj seksualnosti od strane zdravstvenog osoblja. Ljekari prilikom ginekološkog pregleda zahtjevaju prisustvo ličnog asistenta, obično roditelja, što ugrožava ženino pravo na privatnost. Izrada protetskih dodataka za žene sa visokom amputacijom nogu je u nekim slučajevima problematična zbog malog broja protetičarki.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

40 ICVA i Zemlja djece

Zdravstvena zaštita Član 18. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH

(1) Svi imaju jednako pravo na zdravstvenu zaštitu, dostupnost

zdravstvenim uslugama, uključujući i one koje se odnose na planiranje porodice, bez obzira na spol.

(2) Zdravstvene institucije preduzet će sve mjere u cilju sprečavanja diskrimnacije po osnovu spola u uživanju svih oblika zdravstvene zaštite.

(3) Nadležni organi vlasti preduzet će posebne mjere u cilju zaštite i unapređenja reproduktivnog zdravlja žena.

Specijalističke službe i dispanzeri, locirani su u principu u urbanim područjima, čime je u startu narušen princip jednakosti i dostupnosti zdravstvenim uslugama, u korist stanovništva grada u odnosu na selo. Postoje pojave da ljekari specijalisti dodatno naplaćuju specijalističke preglede u područjima bez specijalističke zaštite u područnim ambulantama u koje dolaze na mjesečnoj osnovi osobama koje imaju zdravstveno osiguranje.. Zdravstvene ustanove nemaju posebne programe zdravstvene zaštite i edukacije žena u ruralnim područjima ili u romskim naseljima. Poseban problem diskriminacije koji najviše pogađa žene na selu je diskriminatorna odredba o okviru Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH i Zakona o posredovanju u zapošljavanju FBiH koja trajno ograničava pristup zdravstvenom osiguranju/zaštiti nezaposlenih osoba preko zavoda za zapošljavanje uvođenjem roka za prijavu na zavod od 30-60 dana po prestanku školovanja ili gubitka posla. Žene na selu poslije završene osnovne ili srednje škole, mahom iz neznanja, ne prijavljuju se na biroe na zapošljavanje u roku i tako trajno gube pravo na zdravstveno osiguranje, sa ionako slabim mogućnostima zaposlenja na selu. Ukoliko su u bračnoj zajednici, zavise od muža, poljoprivrednika, da li će ih prijaviti kao zaposlene u poljoprivrednom gazdinstvu koje se u principu vodi na muškog člana obitelji. Veliki broj žena sa sela koje su potražile pomoć od nasilja u porodici nema zdravstveno osiguranje niti ga može ostvariti upravo zbog diskriminatorne odredbe zakona i propuštanja roka za prijavu na zavod. Republika Srpska nema takvu odredbu u zakonu i prijava nezaposlenih osoba na zdravstveno osiguranje preko zavoda za zapošljavanje se ne uslovljava nikakvim rokovima.

I dalje je najviše problema i diskriminacije u ostvarivanju prava Romkinja na zdravstvenu zaštitu i to kroz uskraćivanje hitne zdravstvene zaštite koja ne podrazumijeva posjedovanje zdravstvenog osiguranja. Neke zdravstvene ustanove pokušavaju naplaćivati i/ili naplaćuju preglede trudnicama Romkinjama. Odnedavno romska udruženja sklapaju ugovore sa bolnicama prema kojima bolnica prima Romkinje, a troškove usluge naplaćuje iz fondova u

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 43

Prilikom intervjua za posao ženama se postavljaju pitanja poput: da li su u braku, planiraju li rađati djecu, gdje izlaze i s kim se druže. Na ovaj način, kroz nastojanje da se ograniči broj žena koje će tražiti zakonsko pravo na porodiljsko odsustvo ili bolovanje poslodavci diskriminiraju žene. Uočeni su slučajevi indirektne diskriminacije žena u pristupu poticajima za razvoj malih poljoprivrednih gazdinstava. Lokalne zajednice su predvidjele i budžetirale sredstva za mala gazdinstva, ali uslovi konkursa za dodjelu ovih sredstava, koji su na prvi pogled bili jednaki za sve, su u praksi indirektno diskriminirali žene. Naime, tražena konkursna dokumentacija je podrazumijevala dostavljanje dokaza o vlasništvu nad imovinom. Međutim, najveći broj žena nisu nominalne vlasnice zemlje koju obrađuju već su to njihovi muški srodnici (muž, brat, otac, i sl.). Njihovi srodnici nisu željeli da se prijave na takav konkurs jer i ne rade na toj zemlji, a žene koje rade na zemlji nisu uspjele dobiti poticajna sredstva za njihova gazdinstva. Rad Javne ustanove i javna preduzeća se u ostvarivanju prava na trudničko bolovanje ravnaju prema važećim zakonima o radu i zakonima o doprinosima. Međutim, značajan broj privatnih preduzeća i trgovačkih lanaca zapošljava radnike i radnice na jedan mjesec, sa mjesečnim produžavanjem ugovora. Žene u tom slučaju nemaju pravo na porodiljsko bolovanje jer žena koja ostane u drugom stanju dobije otkaz po isteku jednomjesečnog ugovora. U nekim prilikama, naročito u privatnom sektoru, žene su prisiljene potpisati dodatni ugovor uz ugovor o zapošljavanju (tj. o sporazumnom otkazu) u kojem se obavezuju da u određenom periodu, najčešće od pet godina, neće ići na porodiljsko odsustvo. Ako ipak ode, aktivira se unaprijed potpisani ugovor o otkazu. U privatnim preduzećima sidikat obično nema pristupa ni aktivnosti. Kako ne postoje dnevni centri ili drugi oblici zbrinjavanja djece sa invaliditetem, obično jedan roditelj, a to je najčešće majka, napušta posao da bi se mogla brinuti o djetetu. Osobe sa invaliditetom ističu da poslodavci često ne žele primiti u radni odnos roditelje djece sa težim oblicima mentalnog invaliditeta koji su često odsutni zbog zbrinjavanja djeteta jer ne postoje adekvatni vrtići ili dnevni centri za takvu djecu. Bolesnoj djeci, smještenoj u bolnicama, prema pravilnicima nekih bolnica, pratnja može biti samo majka a ne otac, što opet iziskuje da majke napuštaju poslove naročito u slučajevima teško i hronično bolesne djece ili djece sa invaliditetom.

Žene u razgovoru navode da ima veliki pojava mobinga nad ženama na radnom mjestu, međutim ne odlučuju se pokretati postupke zbog straha od gubitka posla i neizvjesnog ishoda. I praksa nevladine organizacije Vaša prava koja se bavi zastupanjem žrtava diskriminacije i mobinga na sudu potvrđuje da su rijetki pokrenuti postupci dugotrajni, a da sudovi imaju jako različita tumačenja Zakona o zabrani diskriminacije.

Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo i Republička uprava za inspekcijske poslove u Banjaluci navode da nisu u imali prijava od strane uposlenih žena vezano za mobing, seksualno uznemiravanje, uznemiravanje na radnom mjestu ili kršenje

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

42 ICVA i Zemlja djece

Zapošljavanje/rad/upravljanje Član 8. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH

Zabranjena diskriminacija po osnovu spola u radu i radnim odnosima je: ... - različit tretman zbog trudnoće, porođaja ili korištenja prava na porodiljsko odsustvo, što uključuje i onemogućavanje povratka na isti, ili jednako plaćen posao u istom nivou, nakon isteka porodiljskog odsustva, kao i različit tretman muškaraca i žena u vezi s donošenjem odluke o korištenju odsustva nakon rođenja djeteta; - organiziranje posla, podjele zadataka ili na drugi način određivanja uslova rada, otkazivanje radnog odnosa, tako da se na osnovu spola ili bračnog statusa zaposleniku dodjeljuje nepovoljniji statusu odnosu na druge zaposlenike; ... Poslodavac je dužan preduzeti efikasne mjere u cilju sprečavanja uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja i diskriminacije po osnovu spola u radu i radnim odnosima utvrđenim stavom 1. ovog člana, te ne smije preduzimati nikakve mjere prema zaposleniku/ci zbog činjenice da se on/ona žalio/la na uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i diskriminaciju po osnovu spola.

Zapošljavanje Posebni programi prekvalifikacije, zapošljavanja i samozapošljavanja žena preko analiziranih službi/zavoda za zapošljavanje u Kantonu Sarajevo, Kantonu Tuzla i Republici Srpskoj nisu na redovnoj osnovi nego povremeno sa vrlo ograničenim brojem žena uključenih u povremene programe. Preko Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo programe prekvalifikacije, zapošljavanja i samozapošljavanja su u 2012. godini pohađale 122 žene. U okviru Službe za zapošljavanje tuzlanskog kantona u 2013/2012. nije bilo posebnih programa za žene, a program zapošljavanja i samozapošljavanja žena proveden je u 2011. godini. Preko Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske program prekvalifikacije žena je u 2012. godini obuhvatio je 59 žena. U Kantonu Sarajevo izrazito je veći je broj nezaposlenih žena prijavljenih na službe/zavode za zapošljavanje - u 2012. godini je prijavljeno 19.348 žena i 9.111 muškaraca poslije završenog školovanja, a 24.333 žene i 20.226 muškaraca poslije gubitka posla. Podaci Republičkog zavoda za zapošljavanje RS iz 2009. godine ukazuju na nerazmjerno veći zaposlenih muškaraca u odnosu na žene sa invaliditetom kroz Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, jer većinu zaposlenih preko Fonda čine ratni vojni invalidi.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 43

Prilikom intervjua za posao ženama se postavljaju pitanja poput: da li su u braku, planiraju li rađati djecu, gdje izlaze i s kim se druže. Na ovaj način, kroz nastojanje da se ograniči broj žena koje će tražiti zakonsko pravo na porodiljsko odsustvo ili bolovanje poslodavci diskriminiraju žene. Uočeni su slučajevi indirektne diskriminacije žena u pristupu poticajima za razvoj malih poljoprivrednih gazdinstava. Lokalne zajednice su predvidjele i budžetirale sredstva za mala gazdinstva, ali uslovi konkursa za dodjelu ovih sredstava, koji su na prvi pogled bili jednaki za sve, su u praksi indirektno diskriminirali žene. Naime, tražena konkursna dokumentacija je podrazumijevala dostavljanje dokaza o vlasništvu nad imovinom. Međutim, najveći broj žena nisu nominalne vlasnice zemlje koju obrađuju već su to njihovi muški srodnici (muž, brat, otac, i sl.). Njihovi srodnici nisu željeli da se prijave na takav konkurs jer i ne rade na toj zemlji, a žene koje rade na zemlji nisu uspjele dobiti poticajna sredstva za njihova gazdinstva. Rad Javne ustanove i javna preduzeća se u ostvarivanju prava na trudničko bolovanje ravnaju prema važećim zakonima o radu i zakonima o doprinosima. Međutim, značajan broj privatnih preduzeća i trgovačkih lanaca zapošljava radnike i radnice na jedan mjesec, sa mjesečnim produžavanjem ugovora. Žene u tom slučaju nemaju pravo na porodiljsko bolovanje jer žena koja ostane u drugom stanju dobije otkaz po isteku jednomjesečnog ugovora. U nekim prilikama, naročito u privatnom sektoru, žene su prisiljene potpisati dodatni ugovor uz ugovor o zapošljavanju (tj. o sporazumnom otkazu) u kojem se obavezuju da u određenom periodu, najčešće od pet godina, neće ići na porodiljsko odsustvo. Ako ipak ode, aktivira se unaprijed potpisani ugovor o otkazu. U privatnim preduzećima sidikat obično nema pristupa ni aktivnosti. Kako ne postoje dnevni centri ili drugi oblici zbrinjavanja djece sa invaliditetem, obično jedan roditelj, a to je najčešće majka, napušta posao da bi se mogla brinuti o djetetu. Osobe sa invaliditetom ističu da poslodavci često ne žele primiti u radni odnos roditelje djece sa težim oblicima mentalnog invaliditeta koji su često odsutni zbog zbrinjavanja djeteta jer ne postoje adekvatni vrtići ili dnevni centri za takvu djecu. Bolesnoj djeci, smještenoj u bolnicama, prema pravilnicima nekih bolnica, pratnja može biti samo majka a ne otac, što opet iziskuje da majke napuštaju poslove naročito u slučajevima teško i hronično bolesne djece ili djece sa invaliditetom.

Žene u razgovoru navode da ima veliki pojava mobinga nad ženama na radnom mjestu, međutim ne odlučuju se pokretati postupke zbog straha od gubitka posla i neizvjesnog ishoda. I praksa nevladine organizacije Vaša prava koja se bavi zastupanjem žrtava diskriminacije i mobinga na sudu potvrđuje da su rijetki pokrenuti postupci dugotrajni, a da sudovi imaju jako različita tumačenja Zakona o zabrani diskriminacije.

Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo i Republička uprava za inspekcijske poslove u Banjaluci navode da nisu u imali prijava od strane uposlenih žena vezano za mobing, seksualno uznemiravanje, uznemiravanje na radnom mjestu ili kršenje

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

42 ICVA i Zemlja djece

Zapošljavanje/rad/upravljanje Član 8. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH

Zabranjena diskriminacija po osnovu spola u radu i radnim odnosima je: ... - različit tretman zbog trudnoće, porođaja ili korištenja prava na porodiljsko odsustvo, što uključuje i onemogućavanje povratka na isti, ili jednako plaćen posao u istom nivou, nakon isteka porodiljskog odsustva, kao i različit tretman muškaraca i žena u vezi s donošenjem odluke o korištenju odsustva nakon rođenja djeteta; - organiziranje posla, podjele zadataka ili na drugi način određivanja uslova rada, otkazivanje radnog odnosa, tako da se na osnovu spola ili bračnog statusa zaposleniku dodjeljuje nepovoljniji statusu odnosu na druge zaposlenike; ... Poslodavac je dužan preduzeti efikasne mjere u cilju sprečavanja uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja i diskriminacije po osnovu spola u radu i radnim odnosima utvrđenim stavom 1. ovog člana, te ne smije preduzimati nikakve mjere prema zaposleniku/ci zbog činjenice da se on/ona žalio/la na uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i diskriminaciju po osnovu spola.

Zapošljavanje Posebni programi prekvalifikacije, zapošljavanja i samozapošljavanja žena preko analiziranih službi/zavoda za zapošljavanje u Kantonu Sarajevo, Kantonu Tuzla i Republici Srpskoj nisu na redovnoj osnovi nego povremeno sa vrlo ograničenim brojem žena uključenih u povremene programe. Preko Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo programe prekvalifikacije, zapošljavanja i samozapošljavanja su u 2012. godini pohađale 122 žene. U okviru Službe za zapošljavanje tuzlanskog kantona u 2013/2012. nije bilo posebnih programa za žene, a program zapošljavanja i samozapošljavanja žena proveden je u 2011. godini. Preko Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske program prekvalifikacije žena je u 2012. godini obuhvatio je 59 žena. U Kantonu Sarajevo izrazito je veći je broj nezaposlenih žena prijavljenih na službe/zavode za zapošljavanje - u 2012. godini je prijavljeno 19.348 žena i 9.111 muškaraca poslije završenog školovanja, a 24.333 žene i 20.226 muškaraca poslije gubitka posla. Podaci Republičkog zavoda za zapošljavanje RS iz 2009. godine ukazuju na nerazmjerno veći zaposlenih muškaraca u odnosu na žene sa invaliditetom kroz Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, jer većinu zaposlenih preko Fonda čine ratni vojni invalidi.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 45

Političko djelovanje Podaci o učešću žena u javnom i političkom životu i dalje ukazuju na diskriminaciju žena. Žene su podzastupljene u tjelima odlučivanja u političkim strankama. Klubovi žena ili ženski politički aktivi unutar političkih stranaka još uvijek, u većem broju slučajeva nemaju snagu da u stranačke programe ugrade ili integriraju pitanja ženskih (ljudskih) prava. Djelovanje političarki nije adekvatno vremenski ni sadržajno medijski pokriveno, a na posljednim lokalnim izborima 2010. godine političarkama se davalo upadljivo manje medijskog prostora84. Naročito upadljiva nezastupljenost žena je u izvršnoj vlasti gdje na nivou Vlade BiH, u Vijeću ministara, već četiri godine nema niti jedne žene, a samo je jedna ministrica od ukupno 16 ministarstava u Vladi Federacije BiH. Nešto bolja je zastupljenost žena u Vladi Republike Srpske gdje nakon posljednje rekonstrukcije ima 6 žena od ukupno 17 članova uključujući i predsjednicu Vlade. Kao pozitivan iskorak treba istaći osnivanje i rad Kluba parlamentarki Zastupničkog doma Parlamenta FBiH u 2013. godini, koji kroz aktivnosti tek treba pokazati da li ima dovoljnu političku snagu i utjecaj na smanjenju diskriminacije žena u BiH.

84 Terzić A. i Bećirbašić B., Političarke u medijima tokom predizborne kampanje 2010: Slika koje nema, Agencija za ravnopravnost spolova BiH Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, oktobar 2010., dostupno na: http://www.1325.arsbih.gov.ba/wp-content/uploads/Istrazivanje_print.pdf

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

44 ICVA i Zemlja djece

prava u vezi porodiljskog odsustva, a i evidencija se ne vodi po prijavama nego po izvšenim kontrolama, s tim da rezultati kontrola nisu rasvrstani po spolu. Upravljanje U 45 analiziranih javnih ustanova u socijalnoj zaštiti, zdravstvu, obrazovanju, više je zaposlenih žena u odnosu na muškarce. Međutim, upravljački odbori u obrazovanju i zdravstvu u principu su sa izraženom razlikom i većinu čine muškarci. U javnim preduzećima je još izraženija razlika u upravljačkoj strukturi, s tim da je u javnim preduzećima i znatno veći broj zaposlenih muškaraca u odnosu na žene. Javno preduzeće (distribucija) u Tuzli ima 545 zaposlenih muškaraca i 145 žena, na 44 rukovodeća mjesta su muškarci, žene na 20. Drugo veliko javno preduzeće (djelatnost komunikacija), ima 310 zaposlenih muškaraca, 110 žena, a upravljačka struktura je isključivo sa muškarcima na čelu, njih 10 na rukovodećim mjestima.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 45

Političko djelovanje Podaci o učešću žena u javnom i političkom životu i dalje ukazuju na diskriminaciju žena. Žene su podzastupljene u tjelima odlučivanja u političkim strankama. Klubovi žena ili ženski politički aktivi unutar političkih stranaka još uvijek, u većem broju slučajeva nemaju snagu da u stranačke programe ugrade ili integriraju pitanja ženskih (ljudskih) prava. Djelovanje političarki nije adekvatno vremenski ni sadržajno medijski pokriveno, a na posljednim lokalnim izborima 2010. godine političarkama se davalo upadljivo manje medijskog prostora84. Naročito upadljiva nezastupljenost žena je u izvršnoj vlasti gdje na nivou Vlade BiH, u Vijeću ministara, već četiri godine nema niti jedne žene, a samo je jedna ministrica od ukupno 16 ministarstava u Vladi Federacije BiH. Nešto bolja je zastupljenost žena u Vladi Republike Srpske gdje nakon posljednje rekonstrukcije ima 6 žena od ukupno 17 članova uključujući i predsjednicu Vlade. Kao pozitivan iskorak treba istaći osnivanje i rad Kluba parlamentarki Zastupničkog doma Parlamenta FBiH u 2013. godini, koji kroz aktivnosti tek treba pokazati da li ima dovoljnu političku snagu i utjecaj na smanjenju diskriminacije žena u BiH.

84 Terzić A. i Bećirbašić B., Političarke u medijima tokom predizborne kampanje 2010: Slika koje nema, Agencija za ravnopravnost spolova BiH Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, oktobar 2010., dostupno na: http://www.1325.arsbih.gov.ba/wp-content/uploads/Istrazivanje_print.pdf

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

44 ICVA i Zemlja djece

prava u vezi porodiljskog odsustva, a i evidencija se ne vodi po prijavama nego po izvšenim kontrolama, s tim da rezultati kontrola nisu rasvrstani po spolu. Upravljanje U 45 analiziranih javnih ustanova u socijalnoj zaštiti, zdravstvu, obrazovanju, više je zaposlenih žena u odnosu na muškarce. Međutim, upravljački odbori u obrazovanju i zdravstvu u principu su sa izraženom razlikom i većinu čine muškarci. U javnim preduzećima je još izraženija razlika u upravljačkoj strukturi, s tim da je u javnim preduzećima i znatno veći broj zaposlenih muškaraca u odnosu na žene. Javno preduzeće (distribucija) u Tuzli ima 545 zaposlenih muškaraca i 145 žena, na 44 rukovodeća mjesta su muškarci, žene na 20. Drugo veliko javno preduzeće (djelatnost komunikacija), ima 310 zaposlenih muškaraca, 110 žena, a upravljačka struktura je isključivo sa muškarcima na čelu, njih 10 na rukovodećim mjestima.

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 47

potpune zaštite žrtve kod prijave nasilja i tokom sudskog postupka ( ograničavanje broja svjedočenja od strane djece, nastavak postupka po službenoj dužnosti ukoliko žene i djeca, žrtve nasilja, odbiju svjedočiti protiv počinitelja nasilja);

- U Krivičnom zakonu FBiH definiciju „porodice“ potrebno je uskladiti sa definicijom iz

Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH; - Zakone o osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju potrebno je uskladiti sa

Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH u pogledu ravnopravne zastupljenosti spolova u izboru organa za odlučivanje i upravljanje obrazovnim ustanovama, te normirati kaznene mjere za pravno lice i odgovornu osobe koje krše načelo zabrane diskriminacije. Također, u zakonima u obrazovanju je potrebno definisati nasilje na osnovi spola, uznemiravanje i seksualno uznemiravanje kao težu povredu obaveza učenika i učenica kao i zaposlenih. U zakone je potrebno uvesti odgovornost i redovan monitoring primjene donešenih zakona o obrazovanju, nastavnih planova i programa i tako osigurati da se nastavnim planovima i programima i metodologijama za školu promovira ravnopravnost spolova. Potrebno je uspostaviti referalni mehanizam praćenja upisa i prijevremenog napuštanja osnovnog obrazovanja djece, sa jasno definisanim procedurama postupanja i odgovornostima svih aktera . Sankcije za roditelje koji ne dozvoljavaju djeci redovno pohađanje osnovnog obrazovanja moraju biti adekvatne i svrsishodne;

- Potrebno je izmijeniti član 19. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u dijelu koji se

odnosi na uslovljavanje sticanja statusa osiguranika nezaposlenih lica prijavljenih na zavode za zapošljavanje vremenskim rokovima od 30 do 90 dana, na način da se rokovi ukinu i da nezaposlena lica stiču pravo na zdravstveno osiguranje samom prijavom na zavode za zapošljavanje. Na isti način treba uskladiti i izmijeniti Zakon o posredovanju u zapošljavanju FBiH. Time se ukida diskriminatorna odredba koja najviše pogađa žene na selu i žene žrtve nasilja u porodici koje se poslije završene osnovne ili srednje škole, mahom iz neznanja, ne prijavljuju se na biroe na zapošljavanje u roku i tako trajno gube pravo na zdravstveno osiguranje, sa ionako slabim mogućnostima zaposlenja na selu. Veliki broj žena sa sela koje su potražile pomoć od nasilja u porodici nema zdravstveno osiguranje niti ga može ostvariti upravo zbog diskriminatorne odredbe zakona i propuštanja roka za prijavu na zavod. Republika Srpska nema takvu odredbu u zakonu i prijava nezaposlenih osoba na zdravstveno osiguranje preko zavoda za zapošljavanje se ne uslovljava nikakvim rokovima.

- U nove zakone u oblastima socijalne, zdravstvene zaštite i obrazovanja potrebno je ugraditi i/ili izmjenama zakona dodati odredbe koje se odnose na odgovornost u osiguranju dosljedne primjene federalnih zakona na kantonalnom nivou vlasti kroz uvođenje kaznenih odredbi i novčanih kazni za odgovorno lice u kantonalnom ministarstvu/vladi kantona koje ne donese kantonalne propise i prateće budžete predviđene federalnim zakonima;

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

46 ICVA i Zemlja djece

Preporuke Potvrda političkog stava

- Parlamenti/skupštine i vlade u BiH na svim nivoima moraju razmotriti i potvrditi donešene političke odluke i generalnu opredjeljenost vlasti i društva u BiH o ravnopravnosti žena u BiH, zagarantovanu Ustavom, usvojenim konvencijama, domaćim zakonima i pokrenuti odgovornost nosilaca zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima u vezi nesavjesnog rada, zloupotrebe službene ovlasti i djelovanja protivna zakonu i obaveznim međunarodnim standardima čime se uskraćuju ili krše prava žena u BiH;

- Potrebno je adekvatnim budžetiranjem, kreiranjem i finansiranjem institucionalnih mehanizama koja su u funkciji zaštite žena od diskriminacije, potvrditi opredjeljenost svih nivoa vlasti u BiH za ravnopravnost žena u BiH (mehanizmi provođenja sudskih odluka, mehanizmi zaštite i prevencije);

- Svi nivoi vlasti trebaju razmotriti i potvrditi političku opredjeljenost bh. društva za pronatalitetnu politiku kroz zakonska rješenja koja osiguravaju adekvatnu i harmoniziranu porodiljsku i dječiju zaštitu sa osiguranim budžetskim sredstava za punu implementaciju istih. Potrebno je pokrenuti odgovornost i sankcionisati nosioce vlasti koji u okviru svojih nadležnosti ne djeluju ili djeluju protivno ineteresu djeteta i politici zaštite žena od diskriminacije i kroz neadekvatno i diskriminatorno planiranje sredstava krše prava žena i djece na porodiljsku i porodičnu zaštitu;

Izmjene zakonskog okvira - Kroz izmjene i harmonizaciju zakona o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti u FBiH sa

Zakonom o zabrani diskriminacije BiH i Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH izjednačiti nivo porodiljskih i dječijih prava i naknada u entitetima, a naročito u kantonima u FBiH i poboljšati ostvarivanje prava djece žrtava nasilja, trgovine i radne eksploatacije (najčešće djevojčice). Potrebno je Zakonom obavezati ustanove u socijalnoj zaštiti na razvrstavanje prema spolu svih podataka koji se evidentiraju;

- Potrebno je pristupiti izmjenama i dopunama krivičnih zakona u pogledu

pooštravanja kaznene politike za krivična djela koja se odnose na nasilje nad ženama i djecom (porodično nasilje, silovanje, pedofiliju, incest..), proširiti sigurnosne mjere prema počiniocima s ciljem adekvatnije zaštite žrtve, uspostaviti bazu podataka o počiniocima krivičnih djela nasilja nad djecom i unaprijediti procesne mehanizme

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 47

potpune zaštite žrtve kod prijave nasilja i tokom sudskog postupka ( ograničavanje broja svjedočenja od strane djece, nastavak postupka po službenoj dužnosti ukoliko žene i djeca, žrtve nasilja, odbiju svjedočiti protiv počinitelja nasilja);

- U Krivičnom zakonu FBiH definiciju „porodice“ potrebno je uskladiti sa definicijom iz

Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH; - Zakone o osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju potrebno je uskladiti sa

Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH u pogledu ravnopravne zastupljenosti spolova u izboru organa za odlučivanje i upravljanje obrazovnim ustanovama, te normirati kaznene mjere za pravno lice i odgovornu osobe koje krše načelo zabrane diskriminacije. Također, u zakonima u obrazovanju je potrebno definisati nasilje na osnovi spola, uznemiravanje i seksualno uznemiravanje kao težu povredu obaveza učenika i učenica kao i zaposlenih. U zakone je potrebno uvesti odgovornost i redovan monitoring primjene donešenih zakona o obrazovanju, nastavnih planova i programa i tako osigurati da se nastavnim planovima i programima i metodologijama za školu promovira ravnopravnost spolova. Potrebno je uspostaviti referalni mehanizam praćenja upisa i prijevremenog napuštanja osnovnog obrazovanja djece, sa jasno definisanim procedurama postupanja i odgovornostima svih aktera . Sankcije za roditelje koji ne dozvoljavaju djeci redovno pohađanje osnovnog obrazovanja moraju biti adekvatne i svrsishodne;

- Potrebno je izmijeniti član 19. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH u dijelu koji se

odnosi na uslovljavanje sticanja statusa osiguranika nezaposlenih lica prijavljenih na zavode za zapošljavanje vremenskim rokovima od 30 do 90 dana, na način da se rokovi ukinu i da nezaposlena lica stiču pravo na zdravstveno osiguranje samom prijavom na zavode za zapošljavanje. Na isti način treba uskladiti i izmijeniti Zakon o posredovanju u zapošljavanju FBiH. Time se ukida diskriminatorna odredba koja najviše pogađa žene na selu i žene žrtve nasilja u porodici koje se poslije završene osnovne ili srednje škole, mahom iz neznanja, ne prijavljuju se na biroe na zapošljavanje u roku i tako trajno gube pravo na zdravstveno osiguranje, sa ionako slabim mogućnostima zaposlenja na selu. Veliki broj žena sa sela koje su potražile pomoć od nasilja u porodici nema zdravstveno osiguranje niti ga može ostvariti upravo zbog diskriminatorne odredbe zakona i propuštanja roka za prijavu na zavod. Republika Srpska nema takvu odredbu u zakonu i prijava nezaposlenih osoba na zdravstveno osiguranje preko zavoda za zapošljavanje se ne uslovljava nikakvim rokovima.

- U nove zakone u oblastima socijalne, zdravstvene zaštite i obrazovanja potrebno je ugraditi i/ili izmjenama zakona dodati odredbe koje se odnose na odgovornost u osiguranju dosljedne primjene federalnih zakona na kantonalnom nivou vlasti kroz uvođenje kaznenih odredbi i novčanih kazni za odgovorno lice u kantonalnom ministarstvu/vladi kantona koje ne donese kantonalne propise i prateće budžete predviđene federalnim zakonima;

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

46 ICVA i Zemlja djece

Preporuke Potvrda političkog stava

- Parlamenti/skupštine i vlade u BiH na svim nivoima moraju razmotriti i potvrditi donešene političke odluke i generalnu opredjeljenost vlasti i društva u BiH o ravnopravnosti žena u BiH, zagarantovanu Ustavom, usvojenim konvencijama, domaćim zakonima i pokrenuti odgovornost nosilaca zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima u vezi nesavjesnog rada, zloupotrebe službene ovlasti i djelovanja protivna zakonu i obaveznim međunarodnim standardima čime se uskraćuju ili krše prava žena u BiH;

- Potrebno je adekvatnim budžetiranjem, kreiranjem i finansiranjem institucionalnih mehanizama koja su u funkciji zaštite žena od diskriminacije, potvrditi opredjeljenost svih nivoa vlasti u BiH za ravnopravnost žena u BiH (mehanizmi provođenja sudskih odluka, mehanizmi zaštite i prevencije);

- Svi nivoi vlasti trebaju razmotriti i potvrditi političku opredjeljenost bh. društva za pronatalitetnu politiku kroz zakonska rješenja koja osiguravaju adekvatnu i harmoniziranu porodiljsku i dječiju zaštitu sa osiguranim budžetskim sredstava za punu implementaciju istih. Potrebno je pokrenuti odgovornost i sankcionisati nosioce vlasti koji u okviru svojih nadležnosti ne djeluju ili djeluju protivno ineteresu djeteta i politici zaštite žena od diskriminacije i kroz neadekvatno i diskriminatorno planiranje sredstava krše prava žena i djece na porodiljsku i porodičnu zaštitu;

Izmjene zakonskog okvira - Kroz izmjene i harmonizaciju zakona o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti u FBiH sa

Zakonom o zabrani diskriminacije BiH i Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH izjednačiti nivo porodiljskih i dječijih prava i naknada u entitetima, a naročito u kantonima u FBiH i poboljšati ostvarivanje prava djece žrtava nasilja, trgovine i radne eksploatacije (najčešće djevojčice). Potrebno je Zakonom obavezati ustanove u socijalnoj zaštiti na razvrstavanje prema spolu svih podataka koji se evidentiraju;

- Potrebno je pristupiti izmjenama i dopunama krivičnih zakona u pogledu

pooštravanja kaznene politike za krivična djela koja se odnose na nasilje nad ženama i djecom (porodično nasilje, silovanje, pedofiliju, incest..), proširiti sigurnosne mjere prema počiniocima s ciljem adekvatnije zaštite žrtve, uspostaviti bazu podataka o počiniocima krivičnih djela nasilja nad djecom i unaprijediti procesne mehanizme

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 49

diskriminacije BiH) kako bi institucije otklonile postojeće predrasude i diskriminaciju žena u svojoj praksi i pravilnicima;

- Institucije/ustanove/preduzeća trebaju uspostaviti jednostavne i stroge antidiskriminacijske politike/pravilnike/smjernice koje zabranjuju i sankcionišu diskriminaciju žena na radnom mjestu i diskriminaciju korisnica usluga uz jasnu i jednostavnu proceduru žalbe na diskriminaciju i internu proceduru istrage. Procedura zaštite od diskriminacije treba biti jasna i javno dostupna zaposlenim i korisnicima usluga;

- Provredne komore, udruženja poslodavaca i sindikalne organizacije trebaju osigurati

da članovi njihovih udruženja razviju normativne okvire i mehanizme zaštite za sprječavanje diskriminacije žena, kao i promovisati dobre prakse.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

48 ICVA i Zemlja djece

- Kroz izmjene i dopune Zakona o ravnopravnosti spolova potrebno je precizirati nadležnosti sudova za postupanje prema Zakonu o ravnopravnosti spolova (Sud BiH ili federalni/kanotnalni/okružni sud i tužilaštvo);

- Porodične zakone entiteta potrebno je harmonizirati sa Konvencijom Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici koja zabranjuje „upućivanje na obavezno alternativno razrješenje sporova, uključujući medijaciju i pomirenje, u slučaju bilo kojeg oblika nasilja“. Budući da je država odredila obaveznost posredovanja te omogućila izbor posredovatelja, smatramo da bi cjelokupne troškove posredovanja, neovisno o tome tko ga provodi, morala snositi država. Jedino bi se time potaknulo bračne drugove da ne izbjegavaju posredovanje i da ga ne doživljavaju kao nužno zlo s jedne strane, a s druge da spriječe ovisnost jednog bračnog partnera, prije svega nezaposlenih žena, od volje drugog bračnog partnera.

Primjena zakona i efikasnost mehanizama za zaštitu

- Relevantna ministarstva moraju osigurati dosljednu primjenu donešenih zakona u praksi kroz uvođenje sistema kontinuiranog praćenja primjene i odgovornosti unutar institucija pod svojom nadležnosti. S druge strane, institucije zakondavne vlasti, primarno odgovarajuće parlamentarne komisije, trebaju uvesti sistem nadzora nad primjenom donešenih zakona kroz uvođenje redovnog izvještavanja od strane relevantnih ministarstava prema parlamentima;

- U skadu sa zakonima osigurati sredstva za efikasnost mehanizama zaštite žena od svih oblika nasilja i diskriminacije u praksi i naglasiti specifične odgovornosti svih relevantnih nosioca vlasti na raznim nivoima, uključujući finansiranje pružanja pomoći i zaštite žrtava nasilja, finansiranje rada sigurnih kuća;

- Potrebno je uspostaviti kontinuirano, dosljedno, efikasno i nezavisno praćenje primjene Gender akcionog plana i osigurati odgovornost nadležnih institucija za (ne)prodvođenje mjera predviđenih GAP-om. Potrebno je jasno i konkretno definisati obaveze svake institucije za provođenje planiranih mjera i detaljnije specificirati rokove za ostvarivanje ciljeva;

- Agencija za ravnopravnost spolova i entitetski gender centri, u skladu sa svojim ovalaštenjima i odgovornostima, moraju odlučnije djelovati prema vlastima u BiH u izmjenama diskriminirajućih zakona;

Prevencija i informisanje

- Ministarstva rada i socijalne zaštite, ministarstva zdravlja, ministarstva obrazovanja, ministarstva unutrašnjih poslova u koordinaciji sa Agencijom za ravnopravnost spolova BiH i entitetskim Gender centrima, trebaju u institucijama pod svojom nadležnosti uvesti redovne programe obrazovanja zaposlenih o pravima žena i nediskriminaciji (tj. o Zakonu o ravnopravnosti spolova i Zakonu o zabrani

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 49

diskriminacije BiH) kako bi institucije otklonile postojeće predrasude i diskriminaciju žena u svojoj praksi i pravilnicima;

- Institucije/ustanove/preduzeća trebaju uspostaviti jednostavne i stroge antidiskriminacijske politike/pravilnike/smjernice koje zabranjuju i sankcionišu diskriminaciju žena na radnom mjestu i diskriminaciju korisnica usluga uz jasnu i jednostavnu proceduru žalbe na diskriminaciju i internu proceduru istrage. Procedura zaštite od diskriminacije treba biti jasna i javno dostupna zaposlenim i korisnicima usluga;

- Provredne komore, udruženja poslodavaca i sindikalne organizacije trebaju osigurati

da članovi njihovih udruženja razviju normativne okvire i mehanizme zaštite za sprječavanje diskriminacije žena, kao i promovisati dobre prakse.

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

48 ICVA i Zemlja djece

- Kroz izmjene i dopune Zakona o ravnopravnosti spolova potrebno je precizirati nadležnosti sudova za postupanje prema Zakonu o ravnopravnosti spolova (Sud BiH ili federalni/kanotnalni/okružni sud i tužilaštvo);

- Porodične zakone entiteta potrebno je harmonizirati sa Konvencijom Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici koja zabranjuje „upućivanje na obavezno alternativno razrješenje sporova, uključujući medijaciju i pomirenje, u slučaju bilo kojeg oblika nasilja“. Budući da je država odredila obaveznost posredovanja te omogućila izbor posredovatelja, smatramo da bi cjelokupne troškove posredovanja, neovisno o tome tko ga provodi, morala snositi država. Jedino bi se time potaknulo bračne drugove da ne izbjegavaju posredovanje i da ga ne doživljavaju kao nužno zlo s jedne strane, a s druge da spriječe ovisnost jednog bračnog partnera, prije svega nezaposlenih žena, od volje drugog bračnog partnera.

Primjena zakona i efikasnost mehanizama za zaštitu

- Relevantna ministarstva moraju osigurati dosljednu primjenu donešenih zakona u praksi kroz uvođenje sistema kontinuiranog praćenja primjene i odgovornosti unutar institucija pod svojom nadležnosti. S druge strane, institucije zakondavne vlasti, primarno odgovarajuće parlamentarne komisije, trebaju uvesti sistem nadzora nad primjenom donešenih zakona kroz uvođenje redovnog izvještavanja od strane relevantnih ministarstava prema parlamentima;

- U skadu sa zakonima osigurati sredstva za efikasnost mehanizama zaštite žena od svih oblika nasilja i diskriminacije u praksi i naglasiti specifične odgovornosti svih relevantnih nosioca vlasti na raznim nivoima, uključujući finansiranje pružanja pomoći i zaštite žrtava nasilja, finansiranje rada sigurnih kuća;

- Potrebno je uspostaviti kontinuirano, dosljedno, efikasno i nezavisno praćenje primjene Gender akcionog plana i osigurati odgovornost nadležnih institucija za (ne)prodvođenje mjera predviđenih GAP-om. Potrebno je jasno i konkretno definisati obaveze svake institucije za provođenje planiranih mjera i detaljnije specificirati rokove za ostvarivanje ciljeva;

- Agencija za ravnopravnost spolova i entitetski gender centri, u skladu sa svojim ovalaštenjima i odgovornostima, moraju odlučnije djelovati prema vlastima u BiH u izmjenama diskriminirajućih zakona;

Prevencija i informisanje

- Ministarstva rada i socijalne zaštite, ministarstva zdravlja, ministarstva obrazovanja, ministarstva unutrašnjih poslova u koordinaciji sa Agencijom za ravnopravnost spolova BiH i entitetskim Gender centrima, trebaju u institucijama pod svojom nadležnosti uvesti redovne programe obrazovanja zaposlenih o pravima žena i nediskriminaciji (tj. o Zakonu o ravnopravnosti spolova i Zakonu o zabrani

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 51

koje rade u „sivoj ekonomiji“ na formalno tržište rada; pažlјivo prati radne uslove žena u neformalnom sektoru i onih koje su zaposlene sa ugovorima na određeno vrijeme, jačanjem inspekcija rada, i osigura njihov pristup socijalnim uslugama i socijalnom osiguranju; razvije povjerlјiv i bezbjedan sistem za podnošenje žalbi u vezi sa diskriminacijom na osnovu spola i seksualnim uznemiravanjem na radnom mjestu, te osigura da žrtve imaju djelotvoran pristup ovim mehanizmima; proširi dostupnost i pristupačnost ustanova za brigu o djeci kako bi ženama pomogla da koriste svoje pravo na rad i povećala pristup žena tržištu rada; osigura da primjena okvirnog zakona koji reguliše socijalni sektor dovede do usklađivanja zaštite trudnica i majki radi garantovanja plaćenog porodilјskog odsustva za sve žene;

� pojačaju napori za usklađivanje sistema zdravstvene zaštite i ugradnje rodne perspektive u sve programe i reforme zdravstvenog sektora, kako bi osigurala da žene, uklјučujući ugrožene grupe žena, imaju ravnopravan pristup zdravstvenim uslugama i odgovarajuću pokrivenost zdravstvenim osiguranjem u cijeloj zemlјi;

� preduzmanje djelotvornih mjera za ukidanje diskriminacije Romkinja, interno raselјenih žena i povratnica, žena sa sela, starijih žena i žena sa invaliditetom, naročito u oblasti obrazovanja, zdravlјa, zapošlјavanja i političkog i javnog života, razvijanjem cilјanih strategija, uklјučujući privremene posebne mjere za povećanje ravnopravnosti u ovim oblastima; poveća svoju saradnju sa organizacijama civilnog društva u vezi s ovim.85

85 Puni tekst Zaključnih komentara na kombinovani četvrti i peti periodični izvještaj Bosne i Hercegovine dostupan na

http://www.securitycouncilreport.org/atf/cf/%7B65BFCF9B-6D27-4E9C-8CD3-CF6E4FF96FF9%7D/cedaw_c_bih_co_4-5.pdf (pregledan 29.12.2013.)

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

50 ICVA i Zemlja djece

Dodatak 1: Preporuke UN Komiteta za ukidanje diskriminacije žena Razmatrajući državni i NVO izvještaje UN Komitet za ukidanje diskriminacije žena je krajem jula 2013. godine uputio Zaključna zapažanja na kombinovani četvrti i peti periodični izvještaj Bosne i Hercegovine ili preporuke za unapređenje položaja i spečavanje diskriminacije žena. UN Komitet je, između ostalog, preporučio BIH da: � osigura sistematičnu i obaveznu obuku za sudije, tužioce i advokate, policijske,

zdravstvene i druge službenike o Zakonu o ravnopravnosti polova, Zakonu o zabrani diskriminacije, zakonima o sprečavanju nasilja u porodici i svih oblika nasilja nad ženama, kao i o Konvenciji, njenom Opcionom protokolu i opštim preporukama i stavovima Komiteta; poveća svijest žena o njihovim pravima i dostupnim pravnim lijekovima te ubrza usvajanje Nacrta Zakona o pravnoj pomoći;

� unaprijedi saradnju državnih institucija i NVOa, te međusobnu saradnju tijela za ravnopravnost spolova kao i njihovu saradnju sa ministarstvima i vladama na svim nivoima;

� unaprijedi prikuplјanje i analizu statističkih podataka, razvrstanih po spolu i po urbanim i ruralnim područjima, u svim oblastima koje pokriva Konvencija, uklјučujući položaj ugroženih grupa žena, kako bi se ocijenio napredak u ostvarenju de facto ravnopravnosti, uticaju preduzetih mjera i postignutih rezultata;

� ukloni, kao pitanje prioriteta, rodne stereotipe iz obrazovnih udžbenika i nastavnih sadržaja; širi principe nediskriminacije i ravnopravnosti spolova kroz obrazovni sistem uključujući obuke o pravima žena za nastavno osoblјe;

� uspostavi djelotvorne institucionalne mehanizme za koordinaciju, praćenje i ocjenu efikasnosti uticaja razvijenih strategija i preduzetih mjera sa cilјem doslјedne primjene zakona o sprečavanju nasilja u porodici; ohrabri žene da prijave slučajeve nasilјa u porodici te pojača svoje napore da osigura da svi prijavljeni slučajevi porodičnog i seksualnog nasilјa nad ženama budu efikasno istraženi i da počinioci budu procesuirani i osuđeni srazmjerno težini djela; te da osigura odgovarajuću podršku, zaštitu i rehabilitaciju ženama žrtvama svih oblika nasilјa, uklјučujući jačanje kapaciteta postojećih skloništa i proširenje saradnje i finansiranje NVOa koje obezbjeđuju sklonište i rehabilitaciju žrtvama.

� razvije djelotvorne mehanizme za primjenu rodno-osjetljivih izbornih kvota; osigura djelotvornu primjenu odredbe ZoRSa o ravnopravnoj rodnoj zastupljenosti u zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima; promoviše žene na rukovodećim položajima u izvršnoj vlasti i u javnoj upravi te poveća svoje napore kako bi osigurala obuke i izgradnju kapaciteta žena da uđu u organe vlasti te pojača kampanje podizanja svijesti o važnosti punog i ravnopravnog učešća žena u političkom i javnom životu, uklјučujući aktivnosti koje cilјaju na vođe i rodnoosjetljive kvote u organima odlučivanja u političkim strankama;

� usvoji mjere sa cilјem postizanja de facto jednakih mogućnosti za žene i muškarce na tržištu rada, uklјučujući ugrožene grupe žena; integrisanje ugroženih grupa žena i žena

Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto? februar 2014

ICVA i Zemlja djece 51

koje rade u „sivoj ekonomiji“ na formalno tržište rada; pažlјivo prati radne uslove žena u neformalnom sektoru i onih koje su zaposlene sa ugovorima na određeno vrijeme, jačanjem inspekcija rada, i osigura njihov pristup socijalnim uslugama i socijalnom osiguranju; razvije povjerlјiv i bezbjedan sistem za podnošenje žalbi u vezi sa diskriminacijom na osnovu spola i seksualnim uznemiravanjem na radnom mjestu, te osigura da žrtve imaju djelotvoran pristup ovim mehanizmima; proširi dostupnost i pristupačnost ustanova za brigu o djeci kako bi ženama pomogla da koriste svoje pravo na rad i povećala pristup žena tržištu rada; osigura da primjena okvirnog zakona koji reguliše socijalni sektor dovede do usklađivanja zaštite trudnica i majki radi garantovanja plaćenog porodilјskog odsustva za sve žene;

� pojačaju napori za usklađivanje sistema zdravstvene zaštite i ugradnje rodne perspektive u sve programe i reforme zdravstvenog sektora, kako bi osigurala da žene, uklјučujući ugrožene grupe žena, imaju ravnopravan pristup zdravstvenim uslugama i odgovarajuću pokrivenost zdravstvenim osiguranjem u cijeloj zemlјi;

� preduzmanje djelotvornih mjera za ukidanje diskriminacije Romkinja, interno raselјenih žena i povratnica, žena sa sela, starijih žena i žena sa invaliditetom, naročito u oblasti obrazovanja, zdravlјa, zapošlјavanja i političkog i javnog života, razvijanjem cilјanih strategija, uklјučujući privremene posebne mjere za povećanje ravnopravnosti u ovim oblastima; poveća svoju saradnju sa organizacijama civilnog društva u vezi s ovim.85

85 Puni tekst Zaključnih komentara na kombinovani četvrti i peti periodični izvještaj Bosne i Hercegovine dostupan na

http://www.securitycouncilreport.org/atf/cf/%7B65BFCF9B-6D27-4E9C-8CD3-CF6E4FF96FF9%7D/cedaw_c_bih_co_4-5.pdf (pregledan 29.12.2013.)

februar 2014 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? Imamo zakone, mehanizme, ali ne i zaštitu. Zašto?

50 ICVA i Zemlja djece

Dodatak 1: Preporuke UN Komiteta za ukidanje diskriminacije žena Razmatrajući državni i NVO izvještaje UN Komitet za ukidanje diskriminacije žena je krajem jula 2013. godine uputio Zaključna zapažanja na kombinovani četvrti i peti periodični izvještaj Bosne i Hercegovine ili preporuke za unapređenje položaja i spečavanje diskriminacije žena. UN Komitet je, između ostalog, preporučio BIH da: � osigura sistematičnu i obaveznu obuku za sudije, tužioce i advokate, policijske,

zdravstvene i druge službenike o Zakonu o ravnopravnosti polova, Zakonu o zabrani diskriminacije, zakonima o sprečavanju nasilja u porodici i svih oblika nasilja nad ženama, kao i o Konvenciji, njenom Opcionom protokolu i opštim preporukama i stavovima Komiteta; poveća svijest žena o njihovim pravima i dostupnim pravnim lijekovima te ubrza usvajanje Nacrta Zakona o pravnoj pomoći;

� unaprijedi saradnju državnih institucija i NVOa, te međusobnu saradnju tijela za ravnopravnost spolova kao i njihovu saradnju sa ministarstvima i vladama na svim nivoima;

� unaprijedi prikuplјanje i analizu statističkih podataka, razvrstanih po spolu i po urbanim i ruralnim područjima, u svim oblastima koje pokriva Konvencija, uklјučujući položaj ugroženih grupa žena, kako bi se ocijenio napredak u ostvarenju de facto ravnopravnosti, uticaju preduzetih mjera i postignutih rezultata;

� ukloni, kao pitanje prioriteta, rodne stereotipe iz obrazovnih udžbenika i nastavnih sadržaja; širi principe nediskriminacije i ravnopravnosti spolova kroz obrazovni sistem uključujući obuke o pravima žena za nastavno osoblјe;

� uspostavi djelotvorne institucionalne mehanizme za koordinaciju, praćenje i ocjenu efikasnosti uticaja razvijenih strategija i preduzetih mjera sa cilјem doslјedne primjene zakona o sprečavanju nasilja u porodici; ohrabri žene da prijave slučajeve nasilјa u porodici te pojača svoje napore da osigura da svi prijavljeni slučajevi porodičnog i seksualnog nasilјa nad ženama budu efikasno istraženi i da počinioci budu procesuirani i osuđeni srazmjerno težini djela; te da osigura odgovarajuću podršku, zaštitu i rehabilitaciju ženama žrtvama svih oblika nasilјa, uklјučujući jačanje kapaciteta postojećih skloništa i proširenje saradnje i finansiranje NVOa koje obezbjeđuju sklonište i rehabilitaciju žrtvama.

� razvije djelotvorne mehanizme za primjenu rodno-osjetljivih izbornih kvota; osigura djelotvornu primjenu odredbe ZoRSa o ravnopravnoj rodnoj zastupljenosti u zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima; promoviše žene na rukovodećim položajima u izvršnoj vlasti i u javnoj upravi te poveća svoje napore kako bi osigurala obuke i izgradnju kapaciteta žena da uđu u organe vlasti te pojača kampanje podizanja svijesti o važnosti punog i ravnopravnog učešća žena u političkom i javnom životu, uklјučujući aktivnosti koje cilјaju na vođe i rodnoosjetljive kvote u organima odlučivanja u političkim strankama;

� usvoji mjere sa cilјem postizanja de facto jednakih mogućnosti za žene i muškarce na tržištu rada, uklјučujući ugrožene grupe žena; integrisanje ugroženih grupa žena i žena