IVE MAURAN

POVIJEST HRVATSKE OD 15. STOLJEA DO 18. STOLJEA

Sadraj PREDGOVOR ................................................................................................................................ 3

UVOD .......................................................................................................................................... 8

DINASTIKI RAT U HRVATSKOJ I PRVE TURSKE PROVALE.......................................................... 10

POETAK DROBLJENJA HRVATSKE I NOVE TURSKE PROVALE .................................................... 17

PAD BOSNE 1463. I NEPOSREDNO UGROAVNJE HRVATSKE ...................................................... 26

IRENJE OSMANSKE VLASTI I RAZORNI I TURSKI NAPADI U HRVATSKOJ .................................... 31

TURSKA OSVAJANJA U HRVATSKOJ DO 1532. GODINE............................................................... 46

GUBITAK SLAVONIJE I KLISA 1537. GODINE ............................................................................. 67

TURSKA OSVAJANJA OD 1541. DO 1545. GODINE....................................................................... 79

PAD VIROVITICE I AZME 1552. I PRODOR PREKO UNE 1556. GODINE .................................... 100

TURSKA OSVAJANJA IZMEU RIJEKA UNE, KORANE I KUPE ................................................... 112

TREA OPSADA SISKA 1593. I KRAJ OSMANSKE NAJEZDE........................................................ 135

DUGI RAT I MIR NA UTOKU ZSITVE U DUNAV 1603. GODINE.................................................... 148

RAZARANJE NASELJA, ODVOENJE I RASELJAVANJE STANOVNITVA ...................................... 161

SERHAT-VOJNA KRAJINA ........................................................................................................ 166

DIJELOVI HRVATSKE U SASTAVU OSMANSKOG CARSTVA....................................................... 174

MANJE BITKE I OKRAJI NA GRANICI POSLIJE 1606. GODINE .................................................... 207

ZIMSKA VOJNA BANA NIKOLE ZRINSKOG DO OSIJEKA 1664. GODINE ..................................... 215

RAT ZA OSLOBOENJE OD OSMANSKE VLADAVINE.................................................................. 222

RAZGRANIENJE S OSMANSKIM CARSTVOM 1699. GODINE..................................................... 254

RAZGRANIENJE S OSMANSKIM CARSTVOM 1741. ................................................................. 257

POSLJEDNJI RAT S OSMANSKIM CARSTVOM I RAZGRANIENJE 1795. ...................................... 260

2

PREDGOVOR

Ve potkraj 14. stoljea bili su Hrvati suoeni s golemom opasnou i ne slutei tada da e ona za njih imati tragine posljedice. Naglo irenje Osmanskog (Turskog) Carstva na Balkanskom poluotoku, ne samo da je ugroavalo njihov opstanak, nego je vodilo potpunom unitenju i brisanju Hrvata s etnike i politike karte ondanje Europe. Nasuprot osmanskoj dravi koja je poput plimnog vala sve pred sobom satirala, Hrvati su kao mali narod imali neusporedivo.l11anje ljudske i materijalne mogunosti da zaustave tursku vojsku i obrane svoj etniki prostor od Drave, Dunava i Jadranskog mora. I vei narodi ubrzo su podlegli Osmanskom Carstvu i prepustili-se zloj sudbini. za razliku od njih, Hrvati su, unato svemu, odabrali jedino mogui put u obrani svoga bia, na kojem su ivot i smrt postajali jednoznani. Stoljetne povijesne mijene i opasnosti kroz koje su prije toga prolazili, bile su daleko manje i .nikada nisu dovodile u pitanje njihovu opstojnost i dosegnutu srednjoeuropsku razinu kulturnog i gospodarskog razvoja. Istina, tatarska je bujica protutnjila Hrvatskom kao vihor ostavljajui za sobom zgarita i pusto, ali je i sama na povratku bila gotovo umrtvljena i nikada se vie nije vratila. U sudaru s Osmanskim Carstvom i stostruko nadmonijim neprijateljem, koji se nije razlikovao samo nainom ratovanja, nego i cjelokupnom dravnom, drutvenom i vjerskom organizacijom i svjetonazorom, Hrvatima svojstveno njihovu povijesnom biu, jedino nije manjkalo hrabrosti i odlunosti da se estoko suprotstave osmanskom divu i da se po cijenu ivota bore za svaku stopu svoje zemlje. Od tog vremena, kao nitko i nigdje na europskom prostoru, Hrvati tri stoljea ratuju s Turcima i generacijama ginu na bojitima. U ratnim okrajima preputeni su uglavnom sami sebi i nadljudskim naporima i stradanjima suzbijaju turske napade. Sve uestalije turske provale, pustoenja i razaranja crkava i samostana, sela i naselja, odvoenje i unitavanja stanovnitva, slabili su njihovu otpornu snagu i prisiljavali ih na povlaenje prema zapadnom dijelu Hrvatske. Nezatieno i zastraeno stanovnitvo naputalo je pred Turcima svoje kue i kuita i zauvijek odlazilo sjeverno od Save i Drave u Maarsku, eku i Austriju, ili preko I Jadranskog mora na Apeninski poluotok. I Za to vrijeme Turci su sustavno otkidali komad po komad hrvatskog prostora i pomicali granicu Osmanskog Carstva sve dalje i dalje prema zapadu. Uzalud je 1522. godine sjedobradi starac, knez Bernardin Frankapan, danima jahao do Numberga traei pomo od njemakih I knezova i stalea. Obraajui se nazonima na Saboru, izrekao je 19. studenog znakovit govor na latinskom, u kojem je izmeu ostalog rekao: Ja dooh pred vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da vam ivom rijei kaem kolika pogibelj prijeti od Turina, najprije Hrvatskoj, a preko nje i vaim zemljama u susjedstvu Hrvatske, i da vas osobito na to sjetim da je Hrvatska tit i vrata kranstva. Zato vas molim da u ime sve Hrvatske, dapae u ime svega kranstva, ve jednom date pomo toj zemlji koja, emu nema drugdje primjera, sama odbija turske navale sve od onog dana kada je Constantinopolis pao. Pomislite koliki bi jadi nastali u kranskom svijetu da Hrvatska po nesrei padne. Naa je potreba tako prijeka da se oklijevati ne smije. Da se Turin po nesrei Hrvatske doepa, teko bi ga odanle istisnule vojske svega kranstva; takva je Hrvatska po svojoj prirodi i takvi su joj gradovi. Mi neemo prosjaiti, onako kao to sam vidio u Rimu da ine mnogi ugledni ljudi iz drugih zemalja. Neka se ganu vaa srca naim suzama; sva Hrvatska pada pred vas i

3

moli pomo u Kristovo ime. Vrei svoje poslanstvo ja sa suzom u oku i prignutim koljenom vapim za pomo. Ako nas ostavite bez pomoi, dogodit e se jedno od ovoga dvoga ili e Hrvati prihvatiti ponude i Turske i tako se podloiti, ili e ostaviti svoju postojbinu te se radije potucati svijetom od nemila do nedraga, nego da dou u tursko ropstvo. Vapaji nesretnog kneza Bernardina nisu ganuli srca ni knezova ni stalea. ekajui njihov I odgovor, drugi dan obratio se ponovno Saboru i rekao: Kada je tome tako, onda vas molim da mi date bilo kakav odgovor, pa da se vratim II svoju nesretnu domovinu i donesem joj kobne glase, te da u svojim gradovima kao pravi Kristov vojnik zavrim svoj ivot. Duboko razoaran i oaloen, na povratku u svoju osakaenu domovinu, bio je knez Bernardin svjestan da od Europe pomoi nema i da Hrvatima preostaje jedino da se pouzdaju u vlastite snage i bore na ivot i smrt. Uz granicu s Osmanskim Carstvom ubrzo je bio izdvojen dosta irok prostor i pretvoren u Vojnu granicu ili krajinu, na kojem su svi sposobni za oruje postali doivotni vojnici. Pod sve jaim pritiskom i naletima osmanske vojske, iscrpljena i osiromaena Hrvatska je potkraj 16. stoljea svedena na ostatke ostataka (reliquiae reliquiarum). Izgubila je dvije treine svoga prostora i vie od polovice stanovnitva. Glad i neimatina njezina su ivotna stvarnost, a ratovanje protiv Osmanskog Carstva postaje zanimanje veine stanovnika. Ratujui s Turcima Hrvati su brzo uili, prihvaali njihov nain borbe i estoko uzvraali udarce. Poput turskih akindija, njihovo Iako i vrlo pokretljivo konjanitvo upadalo je na prostor pod osmanskom vlau -i pustoilo polja i turska naselja, ili izvodilo kransko stanovnitvo na hrvatsku stranu. U primorskim krajevima istaknutu ulogu imali su senjski uskoci, koji se protiv Turaka bore i na kopnu i na moru. Na osvojenom prostoru Hrvatske, osmanske su vlasti naseljavale skupine Srba i Vlaha, ukljuivale ih u pomone vojne redove da ratuju protiv Hrvata, zbog ega su bili osloboeni nekih davanja i poreza. Njihova naselja blizu granice, posebno u okolici Pakraca, postaju sjedita razbojnikih druina koje odvode ljude, otimaju stoku i napadaju iz zasjeda, prema kojima se osmanske vlasti blagonaklono odnose. Ovisno o rasporedu snaga i sigurnosti radi, skupine doseljenika prelaze i na hrvatsku stranu i nastavljaju boriti se protiv Turaka. Pobjedom nad osmanskom vojskom 1593. kod Siska bila je, napokon, zaustavljena turska najezda i Hrvatska je mogla makar malo-predahnuti. Ponesena pobjedom, krajika i banska vojska ubrzo prelazi u protunapad, provaljuje u okolicu Pakraca, Poege i Slatine. Hajduci oteuju glasoviti Sulejmanov most kod Osijeka, a krae vrijeme bio je Turcima preotet i Klis. Sklapanjem mira izmeu carske Austrije i Osmanskog Carstva na utoku rijeke Zsitve u Dunav 1606. godine, borbe na granici u Hrvatskoj nisu prestajale. Krajiki zapovjednici i turski pogranini sandakbegovi samostalno vode mali rat, uzajamno provaljuju preko granice, pustoe i pljakaju. Sredinje vlasti s obje strane meusobno se optuuju za krenje mira, ali mirovni sporazum produuju. Zauzeti unutranjim nemirima, smjenama na prijestolju, ratom protiv Poljske a potom i Venecije, Turci zapravo i ne ratuju u Hrvatskoj i Ugarskoj. Koristei se stanjem ni rata ni mira, u nizu veih i manjih bitaka s Turcima blizu granice, Hrvati izlaze kao pobjednici, to im vraa samopouzdanje i raspiruje nadu da e u dogledno vrijeme uspjeti protjerati Turke iz osvojenih krajeva Hrvatske.

Postavljanjem Fazil Ahmed-pae Kopruluja za velikog vezira, odnosi s carskom Austrijom zapali su u duboku krizu, pa je 1662. godine bilo zakljueno da se pode u rat protiv Ugarske. Kao uvjet produenju mira, Turci su traili vraanje Szekelyhida, ruenje novosagraene tvrave Novi Zrin hrvatskoga bana Nikole Zrinskog nasuprot Nagykanizse, povlaenje carske, vojske iz Erdelja i godinji danak u iznosu trideset tisua zlatnika. Beki dvor pristao je na postavljene uvjete, ali o plaanju danka nije elio ni uti. Idue godine na elu jake

4

osmanske vojske stigao je veliki vezir u Osijek, odakle je sporo napredovao prema Budimu oekujui pomo Tatara. Kad je pomo pristigla, usmjerio je vojsku na Ujvar (Neuhausel, Nove Zamky), koji se pokraj rujna predao Turcima. Poslije osvajanja Ujvara opsjednu Turci Nograd i Levice i prisile njihove posade na predaju. Za to vrijeme pokuao je Cengizade Ali-paa osvojiti Novi Zrin, ali ga je Petar Zrinski saekao u zasjedi i potukao. Zadovoljan uspjesima na bojnom polju, poslao je Ahmed-paa vojsku u zimovnike i preko Budima i Osijeka otputovao u Beograd, gdje je elio prezimiti. Njegovo ratno neiskustvo strateke pogreke iskoristio je Nikola Zrinski, pa je usred zime 1664. munjevito provalio do Osijeka, opustoio i zapalio osjeku palanku i spalio velik dio Sulejmanova mosta. U nastavku rata Turci su osvojili i razorili Novi Zrin, a veliki vezir Ahmed-paa utaborio se na prijevoju Szentgothard, tonije u Mogersdorfu, gdje je I. kolovoza 1664. doivio teak poraz. Umjesto da iskoristi pobjedu, Beki dvor je pourio sa sklapanjem mira 10. kolovoza u Vasvaru, koji je bio vrlo povoljan za Turke. Sklapanje mira izazvalo je nezadovoljstvo vodeih velikaa u Hrvatskoj i Ugarskoj, posebno Nikole Zrinskog. Ovjenan ratnom slavom, Nikola je ubrzo stradao navodno lovei vepra, pa je tako s politike pozornice nestao najopasniji velika i nezadovoljnik. Poslije Nikoline smrti preuzeo je bansku dunost njegov brat Petar, ali je u nju slubeno bio uveden istom 1668. godine. Rodbinski povezan s Franom Krstom Frankapanom i Franjom Rak6czijem, pridruuje se palatinu Franji Wesselenyju, dvorskom sucu Franji Nadasdyju i drugim velikaima koji ele nastavak rata protiv Turaka i jasno vide kamo smjera politika cara Leopolda I. koji bezobzirno kri ustavna, odnosno, staleka prava Hrvatske i Ugarske. Pomo trae od Francuske i Venecije, ali ona posve izostaje. Iznenadna Wesselenyjeva smrt na vodei poloaj dovodi Petra, koji uzalud trai podrku poljskog kralja. Osamljen i naputen, Petar odustaje od protuturske politike i uz pomo Osmanskog Carstva eli suprotstaviti se caru Leopoldu. Dobro obavijeten o svemu, Beki dvor je Petra Zrinskog, Frana Krstu Frankapana i druge velikae optuio za urotu i unaprijed ih osudio na smrt, iako su prema 31. lanu Zlatne bule kralja Andrije II. imali zakonito pravo dii oruje protiv kralja, ako kri zakone. Iskazujui surovom silom neprikosnovenost i snagu carske vlasti, optuba za urotu bila je, zapravo, smiljen izgovor da se satre samosvijest velikaa i zastrai plemstvo u Hrvatskoj i Ugarskoj, o emu svjedoi suenje bez nazonosti stalekih predstavnika Hrvatske i Ugarske. Smaknue Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana 1671., bolje reeno unitenje njihova I roda i otimaina svih dobara, duboko se dojmila i trajno urezala u pamenje hrvatske javnosti. I Uza sve nevolje koje su pratile Hrvate u ratovanju s Turcima, kobne posljedice tog ina odredile su budui razvoj dogaaja koji e Hrvatsku odvesti do ruba ponora. Uvoenju apsolutistike vladavine cara Leopolda I. i njegovih nasljednika nije vie nita stajalo na putu. Druga opsada Bea 1683. i poraz velikog vezira Kara Mustafa-pae, promijenili su odnos snaga, ali se Beki dvor opet pourio s ponudom mira. Nakon poraza osmanske vojske 8. listopada i kod Parkanya, na mir se nije vie ni pomiljalo niti sa Turci odgovarali na ponudu Bekog dvora. Stvaranjem saveza, ili takozvane Svete lige 1684. godine, posredovanjem pape Inocencija XI., izmeu cara Leopolda I., poljskog kralja Jana Sobieskog i Republike Venecije, odlueno je nastaviti rat protiv zajednikog neprijatelja. Prema sporazumu, svaki lan Lige samostalno je planirao i vodio rat, a sve to bi u ratu osvojio iskljuivo je pripadalo njemu. Probijanjem turskog serhata (vojne krajine) u Slavoniji i osvajanjem Virovitice 1684. godine bio je krajikoj vojsci otvoren put do Osijeka. Padom Budima, Pecsi (Peuha), Siklosa, Szigeta, Kaposvara i unitenjem Sulejmanova mosta 1686., bili su Turci izbaeni iz Ugarske. Pokuaj velikog vezira Sulejman-pae da vrati izgubljeno zavrio je tekim porazom kod Nagy

5

Harsanya 12. kolovoza 1687. i protjerivanjem Turaka iz Slavonije i veeg dijela Srijema. Pred snanim napadima i naletima hrvatske vojske bili su Turci 1689. takoer prisiljeni napustiti cijelu Liku i Krbavu. Poraz i povlaenje carske vojske 1690. iz Srbije, iskoristili su Turci za protunapad preko Save opsadom Osijeka i osvajanjem Broda, Gradike, Pakraca i Poege. Sjajna pobjeda nad Turcima blizu Slankamena 1691. zavrila je potiskivanjem Turaka' zauvijek iz Slavonije. Odluna bitka, od koje su obje zaraene strane oekivale da e biti prijelomna, vodila se 1697. kod Sente, u kojoj su Turci bili strahovito potueni. Poraz je znaio je kraj iscrpljujuem ratu i ubrzao sklapanje mira s Osmanskim Carstvom 1699. prema naelu tko to posjeduje neka mu i ostane (uti possidetis). Poslije duga tri stoljea beskrajnih patnji i nadljudske borbe za opstanak, bilo je ratovanje Hrvata s Osmanskim Carstvom napokon zavreno, Velik dio Hrvatske bio je osloboen ispod osmanske vlasti, ali su Biha i krajevi istono od Une, ili takozvana Turska Hrvatska, ostali i dalje u sastavu Osmanskog Carstva.

Jo prije zavretka rata, ponesen uspjesima svoga oruja, pourio je car Leopold I. sazvati Sabor u Pounu (Bratislavi). Na traenje stalekog sabora Hrvatske, dao je car 18. listopada 1687. pismeno obeanje da e svi krajevi kojih su nekad bili u sastavu Hrvatske biti vraeni Hrvatskoj i slavljeni pod upravu bana. Davanjem tog obeanja koje ga niim nije obvezivalo, imao je car sasvim drugo na umu, iz ega se jasno vidi na emu se temeljila optuba za urotu Zrinskog i ostalih velikaa u Hrvatskoj i Ugarskoj. Na Saboru su poslanici trebali rijeiti dva krupna pitanja. Kao prvo, ozakoni ti nasljedstvo mukoj lozi Habsburgovaca i priznati za kralja Lepoldova sina Josipa I., i drugo, ukinuti 31. lan Zlatne bule kralja Andrije II. iz 1222. godine, prema kojemu je svakom plemiu bilo slobodno dii oruje protiv kralja kri li zakone Kraljevstva. Dajui glas za te prijedloge hrvatski poslanici su uinili kobnu pogreku, koja je odgodila prikljuenje osloboenih krajeva ispod osmanske vlasti Hrvatskoj gotovo za dva stoljea. O tom, zaista, dugom i vie nego dramatinom razdoblju hrvatske povijesti, ije su posljedice ostavile neizbrisive tragove, pisano je malo, a hrvatski povjesniari nisu se dovoljno ni trudili uiniti vie. Pogotovo ako se ima na umu da je zanimanje povjesniara bilo usmjereno na istraivanje starije i novije povijesti Hrvatske, pa je u poimanju hrvatske povijesti u cjelini i zakonima uzronosti uvijek nedostajala upravo ta prevana dionica, premda su neposredne i posredne posljedice spomenutog razdoblja stoljeima lebdjele nad Hrvatskom, a na odreen nain one je potresaju jo i danas. Nedostatak povijesnih izvora i nepoznavanje orijentalnih jezika svakako su pridonosili tome, ali, istini za volju, nisu koriteni ni oni izvori koji su bili dostupni. Ve davne 1879. napisao je Dane Gruber raspravau Borba Hrvata s Turcima od pada Sigeta do mira itva-Dorokog (1566 -1606) na temelju dosta oskudne izvorne grade i literature. Od 1885. do 1889. objavio je Radoslav Lopai tri knjige povijesnih izvora Spomenici Hrvatske krajine, zatim 1888. raspravu Dva hrvatska junaka Marko Mesi i Luka Ibriimovi, 1890. Biha i bihaka krajina i 1895. Oko Kupe i Korane. U povodu obiljeavanja dvjestogodinjice osloboenja Slavonije izradio je 1891. Tadija Smiiklas opsenu studiju Slavonija i druge hrvatske zemlje pod Turskom i rat za osloboenje. Kao podlogu istraivanju povijesti senjskih uskoka prikupio je i objavio od 1910. do 1913. Karlo Horvat dvije knjige izvora Monumenta historiam uscocchorum illustrantia. Dosta cjelovit prikaz ratovanja Hrvata s Turcima dao je Vjekoslav Klai u svojoj velikoj Povijesti Hrvata, a vane zbirke izvora tiskali su od 1912. do 1918. Ferdo Sii Hrvatski saborski spisi 1- V i Emilij Laszowski Habsburki spomenici I-III. Pojedine doga daje iz tog razdoblja takoer su obradili i prikupili manje zbirke izvora: Franjo Raki, Radoslav Lopai, Matija Mesi, Rudolf i Karlo Horvat, Aleksa Ivi, Emilij Laszowski, Ferdo Sii, Vjekoslav Klai, Luka Jeli, Ivan Tomai i Stjepan Ivi. Osim

6

povjesniara i kroniara Antonija Bonfinusa Rerum Ungaricarum decades, Nikole Istvanffyja Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV, Jurja Rattkaya Historia regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae i Johana Philipa Abelinusa Theatrum Europaeum pravi putokaz u istraivanju bilo je kapitalno djelo Josefa von Hammera Geschichte des Osmanischen Reiches u deset knjiga, kao nezaobilazan izvor podataka. Usporedo s tim, vane zbirke izvora koji govore o Hrvatskoj u tom razdoblju tiskali su maarski povjesniari: Gyorgy Pray, Jozsef Teleki, Antal Gevay, Lajos Thal1oczy, Antal Hodinka, Gusztav Wenzel, Samu Barabas, Ivan Nagy, Albert Nyary, Bela Radvanszky, Levente Zavodszky, Karoly Zichy, Aron Szilady, Sandor Szilagyi, Jozsef Thury, Imre Karacson, Lajos Fekete i drugi. Izmeu dva svjetska rata radova je sve manje i mogu se na prste izbrojiti. Poslije Drugoga svjetskog rata od hrvatskih povjesniara gotovo se nitko nije ni bavio istraivanjem tog razdoblja, osim pisca ove knjige. tovie, povijesna znanost u Hrvatskoj nije ni poticala takva istraivanja, a jo manje sustavno radila na objavljivanju izvora iz turskih arhiva. Nasuprot tome, u Turskoj, Maarskoj, Austriji, Srbiji, a posebno u Bosni, napisane su brojne rasprave i knjige, objavljene su zbirke izvora i kronike osmanskih pisaca koje uvelike proiruju i produbljuju znanje o hrvatskim krajevima za osmanske vladavine. Ova je knjiga nastala na tragu upravo te injenice i elje da se neto vie kae o najtraginijem razdoblju hrvatske povijesti. Njezin je cilj pribliiti itatelju tri stoljea borbe Hrvata za goli opstanak kao dug prema prolim naratajima ratnika i stradalnika, kako bi se makar donekle ispunila praznina u hrvatskoj historiografiji. Isto tako njezin je cilj i potaknuti budue povjesniare da nastave sa istraivanjem, mijenjajui pritom povijesno miljenje u prilog cjelovitosti hrvatske povijesti prema naelima kauzaliteta, u kojoj se i oituje povijesno bie hrvatskoga naroda.

7

UVOD

Na elu malog pograninog bejlika na granici s Bizantskim Carstvom u sjeverozapadnom dijelu Male Azije, predvodei gazije (ratnike, junake), akhije (poluvojni red u gradovima i selima) i spahije (uivatelje timara, lena), Gazi Osman (1288. -1326.) nije ni slutio da postavlja temelje buduem carstvu. tovie, jednom od najveih i najmonijih u povijesti svijeta. U sukobu s bizantskom vojskom 1301. kod Bafeona (Koyun Hisari) izaao je Osman kao pobjednik. Pobjeda nad bizantskom vojskom donijela je Osmanu slavu, pa su pod zastavu i na njegovu stranu prelazile mnoge gazije iz Anadolije, da bi se prema imenu svoga vode nazvali Osmani. Smiljeno i postupno irei vlast, potkraj ivota osvojio je Osman Brusu (Bursu) i uinio je prijestolnicom svoje drave. Osmanov sin i nasljednik Orhan (1326. -1362.) proglasio se sultanom i odluno je nastavo sa osvajanjima. Zabrinut irenjem osmanske drave, mladi car Andronik III. upustio se 1329. u bitku s Orhanom u Pelekanonu (Maltepe), ali je bio potuen. Ve 1331. bila je izgubljena Nicomedia (Izmit), a 1333. godine Nicea (Iznik), pa je Orhan postao gospodar poluotoka Kocaeli (Kodaeli) i opasno se pribliio Constantinopolisu. U nastavku ratovanja domogao se Orhan 1337. ili 1338. Smirne (Izmir) i proirio svoju vlast na pokrajinu Karasi. Osim to je prvi od sultana kovao svoj novac, Orhan je proveo novu organizaciju vojske i uprave koja stojeima ostaje stup posve centralizirane osmanske drave. Kao prvo, osnovao je stajau vojsku janiare (yeni = nov i eri = vojska), zatim odvojio teko od lakog konjanitva i od redovne pjeadije (yaya, pyade), izdvojio red vojnika za borbu na rijekama i moru azape. Nova vojska temeljila se na odabiru djeaka (devirme) zarobljenika i pokorenih krana koji su kolovani za razne vojne i upravne slube, i odgajani u islamskom duhu i fatalnoj odanosti sultanu. Dobro izvjebani za borbu, janiari ubrzo postaju oslonac sultanove vlasti, a ratovanje im je gotovo jedino i pravo zanimanje. Vrlo pokretljivo lako konjanitvo bilo je naoruano sabljom ili dugim zakrivljenim noem (yatagan), kratkim kopljem, lukom i tobolcem sa strjelicama, zatieno konim prnjakom ili ianom kouljom. Kao prethodnica osvajakih pohoda ono je upadalo na prostor drava i naroda koje su Osmani (Turci) eljeli osvojiti, sustavno ruei, palei i unitavajui sve pred sobom i odvodei ljude u robije. Zbog takvog naina ratovanja to je konjanitvo bilo nazvano akindijama prema rijei akin u znaenju upad, provala i pljaka. U skladu s islamskim vjerskim uenjem i pravu (er'iye), Orhan je vodio sveti rat (gaza) protiv Bizantskog Carstva, ali istodobno i protiv bejlika i emirata u Anadoliji i dalje u istonom dijelu I Male Azije. Gaza je bila vaan initelj u irenju osmanske drave, nadahnjujui i potiui vjernike na ratne pothvate i rtve. Njezin ideal bio je sukladan interesima svih drutvenih slojeva drave i carstva u nastajanju. Poistovjeujui osmanski sultanat s islamskom dravom ili kuom islama (dar-ul-islam), druge su drave bile poprite neprestanog svetoga rata (dar-ul-harb), kojemu prema vjerskom uenju nije bio cilj unititi nego samo pokoriti nevjerniki, odnosno, ne islamski svijet. Ubrzo nakon osvajanja Smirne, pod vodstvom Umur-bega, Turci su iz anakkale (anakale) prvi put preli preko Dardanela na europsko kopno. Iako prijelaz preko Dardanela nije tada znaio i irenje osmanske vlasti, steeno vojno iskustvo bilo je dragocjeno u planiranju budueg vojnog pohoda. S mnogo veim snagama, koje su pratili dervi i (sufi, vjerski mistici) kao borci i propovjednici vjere, osnivai samostana (zaviye, tekke) i naselja, preao je 1345. Umur-beg po drugi put na europsko kopno i utro put irenju osmanske vlasti. Ve 1352.

8

zauzeo je Orhanov sin Sulejman \ tvravicu Cimpe, a iskoristivi pomutnju izazvanu potresom zauzeli su Turci 1354. Galipolje (Gelibolu). Na taj nain bila su dobivena na europskom kopnu vana uporita, kamo su neprestano pristizali doseljenici iz Male Azije. Usporedo s tim, Turci su u Anadoliji osvojili staru Ancyru (Angoru) odnosno Ankaru i stvorili ve monu i prostranu dravu. Iz svojih europskih uporita Turci su poput plimnog vala nezadrivo prodirali na Balkanski poluotok. Uz spahijsko konjanitvo, janiare, akindije i druge vojne redove, turska je vojska na bojnom polju upravo satirala svoje protivnike. Zemlja osvojena sabljom (kili) na tom prostoru proglaavana je dravnim dobrom (erazi miri), koju sultan daje na doivotno uivanje zaslunim ratnicima i vojnicima, vojnim posadama i dravnim slubenicima kao timare (feude, lena), uspostavljajui tako poseban oblik feudalnih odnosa. Ovisno o veliini prihoda, svi uivaoci timara bili su duni na sultanov poziv krenuti u rat kao konjanici ili pjeaci. U svakom ratnom pohodu pruala im se prigoda da steknu jo vee posjede i prihode. Takav nain nagraivanja ratnika i dravnih slubenika bio je sam po sebi vaan initelj vojnih pohoda i neprestanih tenji za prostora. U osvojenim krajevima Turci nisu prisiljavali stanovnitvo da prihvati islam, ve su bivim feudalcima, ako bi se dobrovoljno predali i sluili osmanskoj dravi, ostavljali posjede. Podlono stanovnitvo, bez obzira na vjersku pripadnost, zanimanje i mjesto boravka, nazivano je opim imenom raja (ra'iyya). Obveze raje prema spahijama i sredinjoj vlasti sastojala se od osobnih obaveza odnosno erijatskih (hukuk-i er'iye) i dravnih redovnih i izvanrednih poreza (tekalif-i orfiye i avarazi divani- yye). Kao posrednici izmeu sredinje vlasti,.spahija i podlonog stanovnitva, bile su kadije (suci) iz reda obrazovanih predstavnika vjere ili uleme. Naime, prema islamskoj teoriji politika je vlast bila samo sredstvo u primjeni erijata. Oslanjajui se na vojne snage i jaanje dravne uprave, na zalasku ivota Orhan je 1361. godine osvojio Jedrene (Edirne), koje postaje nova prijestolnica. Prenoenje sjedita vojne i dravne uprave iz Burse na europsko kopno bio je Orhanov dalekovidan potez, koji je mladu osmansku dravu gotovo spasio od propasti. Naslijedivi od oca Orhana ve snanu dravu, sultan Murad I. (1362. -1389.) razvija i poduzima brojne osvajake pohode na Balkanskom poluotoku. Zauzimanjem orlua i potom Plovdiva (Filibe) bila je prekinuta veza Bizantskog Carstva sa zemljama na Balkanu, pa je ono bilo svedeno na malu oblast oko Constantinopolisa, opkoljenu sa svih strana turskim poloajima. Brzim napredovanjem Turci su jasno pokazali da ele unititi Bizantiju i osvojiti cijeli Balkanski poluotok. Na rijeci Marici kod Cemomena turska vojska je 26. rujna 1371. naprosto satrla srpske velikae i konano uvrstila poloaj osmanske drave u Europi. Ponesene pobjedom na Marici, turske akindije prodiru duboko u Grku, Makedoniju, Albaniju i Srbiju. Osvajanjem Sredeca (Sofija) 1385. i Nia 1386. godine bio je Turcima otvoren put prema zapadu i Podunavlju. U jednom takvom naletu bila je turska vojska 1388. potuena kod Plonika, pa je sultan Murad 1389. osobno poveo vojsku protiv Srbije. Na Kosovu polju srpsku vojsku, potpomognutu odredima iz Bosne i Hrvatske, predvodio je knez Lazar Hrebeljanovi. U vrlo estokoj bitci ta je vojska bila poraena, ali je na bojitu smrtno stradao i sultan Murad. Jo u toku bitke prijestolje je preuzeo Muradov mladi sin Bajezid I. (1389. -1402.), nazvan Yildirim (Munja), koji je bio vie nego dostojan nasljednik svojih prethodnika. Za njegove kratke vladavine Turci su 1391. osvojili Solun, 1392. Skopje i od 1393. do 1396. pokorili Bugarsku, dok je Srbija bila pretvorena u vazalnu dravu.

9

DINASTIKI RAT U HRVATSKOJ I PRVE TURSKE PROVALE

Na dvoru kralja Ludovika I. (1342. -1382.) i u Hrvatskoj, znalo se za turska osvajanja na europskom kopnu ve 1354. godine. Papa Inocencije VI. nagovarao je kranske vladare da se suprotstave Turcima pod vodstvom srpskog cara Stefana Duana.1 Osim dobre procjene stvarne opasnosti, od te zamisli nije bilo nita, jer je ve idue godine Duan iznenada umro i njegovo se carstvo raspalo. Turci su bili tada jo daleko i nisu ugroavali Ugarsku, Hrvatsku i Bosnu, a kralj Ludovik imao je posve druge vojne i dravne ciljeve. Mirom sklopljenim u Zadru 18. veljae 1358. priznala je Republika Venecija poraz i predala Ludoviku sve dalmatinske gradove i otoke od polovice Kvarnera do meaa grada Draa, a sam dud morao se odrei naslova vojvode Dalmacije i Hrvatske.2Raspadanju Duanova carstva pridonio je i Ludovik kad je 1359. poslao vojsku u Srbiju da bi zatitio Mavansku banovinu. Osim toga, on je iskoristio slabljenje bugarske drave, pa je 1364. pokorio tzv. Vidinsku carevinu pretvorivi je u Bugarsktl banovinu, a cara Sracimira je zarobio. Zapravo bilo je to privremeno proirenje Severinske banovine, da bije uskoro vratio Sracimiru kao svome vazalu. Ludovikovo ratovanje u Srbiji i Bugarskoj olakavalo je Turcima da se uvrste na europskom kopnu i ovladaju glavnim putovima idui prema zapadu: Takoer i ratni pohodi u Bosni udaljavali su Ludovika od pridavanja vee pozornosti irenju i jaanju osmanske drave. Pogotovo kad je 1370. godine, poslije smrti svoga ujaka Kazimira III., postao i poljski kralj. Nasuprot tome, pobjeda osmanske vojske pored rijeke Marice kod 1371. jasno je pokazala i najavila da je samo pitanje vremena kad e Turci izbiti na granice Ugarske i Hrvatske. Meutim, zaokupljen sukobom izmeu Venecije i Genove, Ludovik je stao na stranu Genove i 1378. upustio se u novi rat protiv Venecije. Iscrpljena ratom, Venecija je 26. studenoga 1381. u Torinu ponovno potvrdila sve odredbe mirovnog sporazuma u Zadru iz 1358. i obvezala se godinje plaati hrvatsko-ugarskom kralju 7 000 zlatnika! 3

Krae vrijeme zatim, 11. rujna 1382. godine kralj je Ludovik umro. U braku s Elizabetom, kerkom bosanskog bana Stjepana Kotromania, imao je dvije maloljetne keri. Po godinama stariju Mariju, vjerenicu ekog kralja Sigismunda Luksemburkog, sina oca i kralja Karla IV., i mladu Hedvigu. U Marijino ime vladavinu dravom preuzela je njezina prevrtljiva i astohlepna majka Elizabeta. Veina velikaa u zemlji bila je nezadovoljna Marijinom vjeridbom sa Sigismundom, niti je eljela Sigismunda za kralja. Jo vee nezadovoljstvo izazivali su samovoljni postupci kraljice Elizabete i njezinih miljenika, koji su vodili u otvorenu pobunu. Da bi, ipak, nekako ouvali dravno jedinstvo i smirili duhove u zemlji, okupili su se sredinom svibnja 1385. krupni velikai Hrvatske i Ugarske u Poegi, gdje su nagovorili kraljicu Mariju da razvrgne vjeridbu sa Sigismundom i uda se za orleanskog vojvodu Louisa, brata francuskog kralja Charlesa VI. Na takav ishod sukobljenih strana prividno je pristala i kraljica Elizabeta. Zadovoljni postignutim dogovorom, velikai su odmah izabrali visoko poslanstvo s erdeljskim vojvodom Ladislavom, krkim i modrukim knezom Ivanom Frankapanom i krbavskim knezom Jurjem Kurjakoviem na elu da smjesta otputuje u Francusku i dovede

1 Wenzel, Gusztav, Magyar diplomacziai emlekek az Anjou-Korbol, Budapest I875.,II., p. 445, 446. 2 ldem, o.c., II., p. 501-522. 3 Ljubi, ime, Listine o odnoajih izmedju Junoga Slavenslva i Mlelake Republike, Zagreb 1874., knj. IV., p. 119-180.

10

novoga kralja. Obavijest o poslanstvu i njegovu sastavu poslao je Juraj Kurjakovi Republici Veneciji 27. lipnja iz Brinja.4Saznavi za taj dogovor odluio je Sigismund silom oruja izboriti pravo na prijestolje. Da bi osujetio njegove planove i neposredno utjecao na dalji razvoj dogaaja u zemlji, otputovao je tada zagrebaki bisup Pavao Horvat u Napulj i nagovorio Karla Drakog, nekadanjeg hrvatskog hercega (1365. -1376.) i roaka kralja Ludovika, da preuzme prijestolje. Uzalud je kraljica Margareta odgovarala svoga mua da odustane od tog nauma, i nipoto nije pristajala da sa sobom povede i njihova sina Ladislava, jer da e ga sigurno odvesti u smrt. Ve 12. rujna 1385. stigao je Karlo u Senj, odakle je produio u Zagreb. Jo dok je boravio u Zagrebu pozvala je Elizabeta Sigismunda u Budim da bi obavila njegovo vjenanje s Marijom. Poslije sklapanja braka Sigismund je odmah napustio Ugarsku i prepustio svoju mladu suprugu njezinoj sudbini. ekajui u Zagrebu da se okupe njegove pristae i stvore uvjeti za nastavak putovanja, otputovao je Karlo u Stolni Biograd (Szekesfehervar), gdje se 31. prosinca 1385. okrunio za kralja.5 U prvi mah inilo se da je dinastika kriza sretno prebroena i da e u zemlji napokon zavladati mir. Ali bilo je to samo krae zatije pred oluju koja e snano uzdrmati dravnu zajednicu izmeu Hrvatske i Ugarske i ostaviti iza sebe neizbrisive tragove. Silno povrijeena i posve potisnuta u stranu, kraljica Elizabeta nikako se nije mirila s takvim razvojem dogaaja, ve je snovala kako da ukloni kralja Karla s prijestolja. I ne slutei to se zapravo na dvoru u potaji sprema, im su velikai predvoeni braom Horvat i vranskim priorom Ivanom Palinom doznali da je 24. veljae 1386. na poticaj kraljice Elizabete Karlo Draki ubijen, odmah su pograbili oruje i silom zavladali Poekom, Vukovskom i Srijemskom upanijom i Mavanskom banovinom. Mavanski ban i vjeran pristaa kraljice Marije i kralja Sigismunda Stjepan Korog nalazio se u to vrijeme izvan svoje banovine. Kad je primio obavijest to se dogaa na prostoru izmeu Drave, Dunava i Save, hitno se zaputio u Slavoniju i Mavu. Okupivi vrlo brzo vojsku, u silovitu naletu razbio je Ladislava Horvata u ijim su redovima bili odredi vojske bana Tvrtka iz Bosne i Lazara Hrebeljanovia iz Srbije i podvrgao svojoj vlasti Poeku, Vukovsku i Srijemsku upaniju i Mavansku banovinu. Izgubljena bitka nije znaila i odluan poraz jer su ubrzo Ladislavu pritekli u pomo ban Ivan (Ivani) Horvat i vranski prior Ivan Palina, pa su udruenim snagama potukli Stjepana Koroga. Pretrpjevi poraz, naao se Stjepan Korog u tekom poloaju, jer obeana pomo iz Ugarske nije dolazila. Poslije neizvjesne budunosti, kad je pomo ugarskih velikaa napokon stigla, zaputio se on prema Poegi, gdje je blizu grada porazio ustaniku vojsku i prinudio pobunjene velikae na povlaenje prema Savi i zapadnom dijelu Slavonije. Openito nezadovoljan razvojem dogaaja, to vie to su u tim bespotednim okrajima ljuto stradali i njegovi posjedi, odluio je palatin Nikola Gorjanski osobno doi u Slavoniju i skriti otpor pobunjenih velikaa. Drei da e lake ostvariti svoj naum, nagovorio je kraljice Elizabetu i Mariju da mu se pridrue s dvorskom pratnjom, vjerujui da e njihova nazonost snano utjecati na smirivanje stranakih borbi i obuzdavanje strasti. Sredinom srpnja 1386. godine, kraljice Elizabeta i Marija s palatinom Nikolom Gorjanskim prele su Dravu, gdje su ih doekale vjerne pristae Filip Korog i njegov sin ban Stjepan, Ivan Morovi i lanovi obitelji Gorjanski. Iako se u izvorima ne kae na kojem mjestu je obavljen prijelaz preko Drave, nema sumnje daje rije o prijelazu kod Osijeka i kraem boravku u gradu obitelji Korog. Nakon kraeg predaha i odmora od putovanja, iz Osijeka su produili do akova, i potom krenuli prema Gorjanima. Kad su 25. srpnja bili blizu Gorjana, iznenada su ih iz zasjede 4 Wenzel, o.c., ili., p. 563-566, 582. 5 Klai, Vjekoslav, Povijest Hrvata, Zagreb 1975., knj. II., p. 251-254.

11

napali Ivan Palina i braa Horvat. Tu se zametnuo kratak ali krvav boj u kojem su bili sasjeeni palatin Nikola Gorjanski, ubojica kralja Karla Drakog Bla Forga (Forgacs) i brojni drugi velikai i lanovi dvorske pratnje. Bijegom su se spasili jedino Ivan Morovi i Nikola Gorjanski " Mladi. Kraljice Elizabeta i Marija i nekolicina krupnih velikaa, medu kojima slavonski podban Martin Ders od Sredica (Zerdahel)6 i mavanski ban Stjepan Korog, pali su u ruke svojih protivnika. Ivan Palina i braa Horvat odveli su, zajedno s ostalim zarobljenicima, . Stjepana Koroga u Poitelj u Lici, a kraljicu Elizabetu i Mariju u Novigrad kod Zadra.7

Poslije bitke kod Gorjana cijela Hrvatska, vei dio Slavonije i Mavanska banovina priznavale su vlast Ivania i Ladislava Horvata. Smrt palatina Nikole Gorjanskog, zarobljavanje kraljica i najmonijih velikaa, izazvali su opi mete i rasulo u zemlji, pa je kralj Sigismund pourio u Ugarsku i u ime svoje zarobljene supruge preuzeo vladanje dravom. Potkraj iste godine stigao je on s vojskom u sjeverozapadni dio Slavonije da bi to blie bio ratnom popritu. Njegova pojava u Slavoniji izazvala je pobunjene velikae na jo ei i tvrdokorniji otpor, tako da su prvih dana sijenja 1387. predali kraljicu Elizabetu krvniku. im je Sigismund doznao za Elizabetinu nasilnu smrt, smjesta se povukao preko Drave, strahujui da bi razjareni velikai mogli predati krvniku i njegovu suprugu Mariju i odcijepiti sve hrvatske zemlje od Ugarske.

Takav razvoj dogaaja najzad je prisilio Sigismunda da se znatno bolje pripremi za odluan obraun sa svojim protivnicima. Izmeu ostalog, zatraio je on diplomatsku i stvarnu pomo od pape Urbana VI. i venecijanskog duda Antonija Venerija.8

Obavijeten o tim pripremama, provalio je Ivani Horvat iz Slavonije u Baranju i opustoio grad Pecs (Peuh), oekujui da mu se pridrue protivnici kralja Sigismunda. Ali dok je on bio zabavljen ratovanjem u Baranji, preli su na Sigismundovu stranu krki i krbavski knezovi Frankapani i Kurjakovii i uz pomo Venecije oslobodili iz zatvora kraljicu Mariju i zarobljene velikae.9 Odmah nakon izlaska iz zatvora ti su se velikai pridruili kraljevskoj vojsci blizu Krievaca, odakle su hitno krenuli preko Drave i potisnuli Ivania Horvata iz Baranje u Slavoniju. U tim okrajima istaknutu ulogu imao je opet Stjepan Korog, koji se ve otprije pokazao kao vjet i sposoban vojskovoa. Gonei biveg bana Ivania iz Baranje ubrzo je Stepan Korog razbio njegovu vojsku u Pobosuu i odbacio je preko Save u Bosnu.10

Na taj nain bio je dinastiki rat u Slavoniji privremeno okonan, a zakleti protivnici kralja Sigismunda nali su utoite u Bosni. Uz podrku bosanskog kralja Stjepana Tvrtka i velikog vojvode Hrvoja Vukia Hrvatinia utjecaj Ivana Paline i nekadanjeg bana Ivania Horvata na prilike juno od Save do Jadranskog mora jo uvijek je bio vrlo jak, iako su Hrvatska i Dalmacija priznavale vlast kralja Sigismunda i kraljice Marije. Zapravo, kraljevska je vlast na tom prostoru ovisila o vojnoj moi i rasporedu snaga, jer su pojedini velikaki rodovi ostali i dalje nepomirljivi kraljevi protivnici. Za to vrijeme izbili su Turci na granicu Bosne i Mavanske banovine i opasno se pribliili Hrvatskoj. Pobjedom nad srpskom vojskom na Kosovu polju 15. lipnja 1389., osigurali su oni put prema zapadu i neposredno ugrozili Bosnu, Hrvatsku i Ugarsku. Svakako bolje

6 Magyar orsaigos leveltar (dalje MOL), Budapest, DI. 33 468 (Mratinus, filius Georgii filii Ders, de Zerdahel). 7 MOL, Budapest, Dl. 7 309; Wenzel, O.C., 1[[., p. 634,650; Smiiklas, Tade, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje CD), Zagreb 1981., Vol. XVII. p. 85-92. 8 Wenzel, O.C., III., p. 634, 635. 9 Ljubi, o.c., IV., p. 240-242. 10 MOL, Budapest, DI. 7 309; Wenzel, O.C., III., p. 536,650; SmiikIas, CD XVII., p. 85-92; Klai, O.C., II., 261-270.

12

obavijeten od drugih kako je zavrila spomenuta bitka, ubrzo je kralj Sigismund poveo vojsku u Srbiju i stigao do tvrave Nikodim juno od Prilepa. U njegovoj pratnji bili su istaknuti velikai Slavonije, medu kojima Ivan Morovi, Stjepan Korog i Nikola Gorjanski Mladi. Jo 12. studenoga 1389. nalazio se Sigismund u Nikodimu,11 odakle se urno vratio prije nastupa zime. Turci su pratili nastupanje njegove vojske ali je nisu napadali, tako da je Sigismundov vojni pohod zavrio bez ikakva uspjeha. Preuzevi prijestolje jo u jeku bitke na Kosovu polju, imao je sultan Bajezid I. tada vanijeg posla nego da se njegove vojskovoe uputaju u bitku s kraljem Sigismundom, ije su snage, oito, bile premone. Za mladoga i vrlo odlunog sultana bio je to pravi izazov, a jednako tako i dokaz opasnosti koja prijeti turskim posjedima na Balkanskom poluotoku. Sustavno irei vlast osmanske drave u Makedoniji i stvarajui krajite sa sjeditem u Skopju, odakle su i zapoinjali turski prodori prema zapadu, ubrzo je stanovnitvo istone Slavonije i Srijema iskusilo to su turske akindije i koji su naini i ciljevi njihove borbe. Negdje sredinom 1391. godine, poput jahaa Apokalipse, preli su jai akindijski odredi Savu i nasrnuli u istonu Slavoniju i Srijem. Svuda gdje su i prolazili, mahnito su ruili i palili sela i naselja, pljakali i ubijali njihovo stanovnitvo i odvodili ga u roblje. Obavijeten o toj provali, estoko se suprotstavio Turcima Ivan Morovi i razbio ih kod Manelosa, ali su mu u okraju zarobili brata Dionizija. Koji dan kasnije sukobio se Ivan Morovi ponovno s akindijima nedaleko od Morovia kod mjesta Eng i potukao ih, zadobivi pri tom dosta teke rane. 12

Opisujui zasluge Ivana Morovia u jednoj ispravi iz 1405. kae se da je bio prvi od velikaa koji se borio protiv Turaka, ne tedei pritom ni sebe ni svoje slubenike i ratnike.13 Zapravo, bio je to poetak neviene tragedije hrvatskog naroda i tri stoljea duge borbe Hrvata protiv Turaka. U toj borbi najodlunije mjesto imao je Ivan Morovi kao pouzdan oslonac kralja Sigismunda, ispisujui od tog vremena neponovljive ivotne stranice izuzetno smjelog i najpoznatijeg vojskovoe i ratnika svoga doba. Napad akindija shvatili su kralj Sigismund i vodei velikai Slavonije i Ugarske vrlo ozbiljno, smatrajui da je nuno zaustaviti Turke i odbaciti ih to dalje prema istoku. Za takvu vojsku trebalo se dobro pripremiti i osigurati pomo drugih zemalja, to je u kraem roku bilo nemogue postii. Ipak, da ne bi stajao skrtenih ruku, poveo je 1392. Sigismund vojsku uz Dunav do Golubca, preao zatim Dunav i produio dolinom Mlave robei i palei sve do drela, odakle se vratio a da nije postigao nikakav vojni uspjeh. tovie, ta je vojna potaknula sultana Bajezida na jo odlunije ratovanje.

Usporedo s tim prilike u Bosni i na jugu Hrvatske nakon smrti bosanskog kralja Stjepana Tvrtka i polaganjem prava na prijestolje Ladislava Napuljskog, sina ubijenog kralja Karla Drakog, postajale su sve zamrenije. Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabia podravao je Ivana Palinu i brau Horvat koji su odluno stali na stranu Ladislava Napuljskog. Istodobno, da bi pridobio to vei broj pristaa Ladislav je obilato dijelio posjede i povlastice irom Hrvatske i Ugarske. Strahujui da bi Ivani Horvat i buntovni velikai iz Hrvatske opet mogli prijei s vojskom Savu, trebao se 1393. Sigismund sastati s bosanskim kraljem navodno u akovu radi utanaenja mira. O planiranom kraljevu dolasku u akovo znalo se i u Zadru, pa je Veliko vijee 20. svibnja 1393. svojim izaslanicima dalo upute za razgovor sa Sigismundom.14 Od susreta dvaju kraljeva nije, meutim, bilo nita, niti su oni uope i dolazili u akovo.

11 MOL, Budapest, D1.7 530. 12 MOL, Budapest, 01.8 302, 37 586; Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje AHAZU), Zagreb, D-VIIa-48; Sii, Ferdo, Nekoliko isprava iz poetka XY. st., Starine JAZU 39, Zagreb 1938., p. 230-232. 13 MOL, Budapest, 01. 8 998. 14 Smiiklas, CD, XVII., p. 507.

13

Naime, ako je Sigismund i namjeravao tada doi u akovo, morao je odustati od te zamisli, jer su Turci 17. srpnja 1393. osvojili Trnovo i potom opkolili cara Ivana ima na u Nikopolju i prisilili na predaju, odakle su ga odveli u Plovdiv. Osvajanjem istonog dijela Bugarske namjeravao je sultan Bajezid ve idue godine pokoriti i Vlaku sjeverno od Dunava, odakle bi iz donjeg Podunavlja Iako mogao provaljivati u Erdelj i Ugarsku.

Dok se Bajezid pripremao za rat, dugo oekivani dolazak kralja Sigismunda u akovo ostvario se prvih dana srpnja 1394. Zajedno s njim stigla je i dobro opremljena vojska, da bi zauvijek satro otpor pobunjenih velikaa iz Hrvatske, utaborenih u gradu Doboru na uu Bosne u Savu, i prisilio kralja Stjepana Dabiu na pokornost. U estokom okraju strahovito je potukao protivniku vojsku i zarobio Ivana Palinu i brau Ivania, Ladislava i Pavla Horvata, kao i vei broj njihovih pristaa. Silno zaplaen teinom poraza i nadmoi Sigismundove vojske, poklonio se kralj Stjepan Dabia Sigismundu, iskazujui pritom svoju pokornost. Zarobljene velikae i njihove pristae poveo je Sigismund sa sobom, neprestano ih zlostavljajui na putu. Kad su stigli u Peuh, nagovoren od kraljice Marije, dao je Ivania Horvata vezati konju za rep i vui ulicama grada, i potom polumrtva muiti usijanim klijetama i rasjei na etiri dijela. Ostali zarobljenici bili su odvedeni u Budim, gdje ih je Sigismund osudio na smrt odsijecanjem glave, potedivi ivot jedino Pavlu Horvatu kao duhovnoj osobi. Sigismundov svirep postupak izazvao je pravo zgraanje javnosti Hrvatske i Ugarske, a stara mrnja protiv njega planula je opet punim arom. Samouvjeren u svoju nadmo i odanost svojih vojskovoa i pristaa nije se Sigismund na to ozbiljnije ni osvrtao, vjerujui da e nezadovoljne velikae Iako prisiliti na pokornost. Dapae, pobjeda vlakog vojvode Mire nad Turcima 10. listopada 1394. kod Rovina i sklapanje saveza s njim, jo ga je vie osokolila u nadi da e u planiranom ratu protiv Turaka izvojevati odlunu pobjedu. Iznenadna smrt kraljice Marije 17. svibnja 1395. ugrozila je, meutim, Sigismundov poloaj u dravi, jer su mnogi velikai mislili da se njezinom smru ugasilo i njegovo pravo na hrvatsko i ugarsko prijestolje. Bosanska vlastela pod vodstvom Hrvoja Vukia Hrvatinia nije za Sigismunda vie htjela ni uti, ve je nakon smrti kralja Stjepana Dabie prepustila vladanje njegovoj udovici Jeleni. Uskoro zatim, sredinom proljea 1395., porazili su Turci vojvodu Miru i osvojili Malo NikopoIje (Turnu Magurele) , Oslanjajui se na ban ove Detrika Bubeka, Ivana Morovia i Nikolu Gorjanskog Mlaeg, pohitao je Sigismund u pomo vojvodi Miri. U tekim borbama oko Nikopolja (Nikopol) Turci su bili prisiljeni na predaju, a ratna slava pripala je Ivanu Moroviu koji je tom prilikom bio teko ranjen. 15 Daleko od tih zbivanja na Sigismundov poziv i uz podrku pape Bonifacija IX. okupljala se u Francuskoj, Engleskoj i Njemakoj viteka i kriarska vojska za rat protiv Turaka. Engleske vitezove predvodio je vojvoda od Lancaslera, a francuske burgundski vojvoda Jean.16 Njima su se u Njemakoj pridruili vitezovi iz Falake i najamnici iz drugih zemalja. Veinu brodova koji su preko Conslantinopolisa uplovili u Dunav i nastavili put prema Nikopolju, dala je Republika Venecija. Na elu te vojske zaputio se kralj Sigismund pored Dunava do Vidi na i Orehovice i osvojio ih najuri.17 U kraljevoj blizini bile su iskusne vojskovoe Ivan Morovi i Nikola Gorjanski Mladi. Ponesen poetnim uspjesima u ratu stigao je Sigismund do Nikopolja, gdje gaje ekao sultan Bajezid Yildirim i 25. rujna 1396. strahovito potukao. Spaavajui gole ivote kralj Sigismund i Nikola Gorjanski Mladi pobjegli su s bojita i potraili spas na mletakoj galiji na putu prema Constantinopolisu.

15 MOL, Budapest, D1. 37 536. 16 MOL, Budapest, Dl. 33 380 (illustris princeps dominus Johannes primogenitus dux Burgundiae). 17 MOL, Budapest, DI. 8 202; SmiikJas, CD, XVIII., p. 202.

14

Pobjedom kod Nikopolja osigurao je sultan Bajezid turska osvajanja na Balkanskom poluotoku i irom otvorio vrata osmanskoj vojsci za nesmetane prodore u Vlaku, Srbiju i Bosnu, a preko njih u Hrvatsku i Ugarsku. S ostacima svoje vojske urio je Ivan Morovi s bojita u svoje banovine Mavu i Slavoniju. Naime, da bi iskoristio prednost pobjede i rasulo Sigismundove i kriarske vojske ubrzo je nakon bitke kod Nikopolja sultan Bajezid poslao jake akindijske snage u Slavoniju i zapadne dijelove Hrvatske. U silovitu naletu napale su akindije Mitrovicu i opustoile velik dio Srijema sve do Slankamena.18 Jedan njihov jai odred nasrnuo je u Poeku kotlinu i okolicu Naica, odakle su Turci pored Drave stigli sve do Ptuja i ovladali gradom. Na povratku, gonei pred sobom nekoliko stotina zarobljenika oba spola, Ptuj opljakaju i zapale i ponovno se srue u Poeku kotlinu. Obavijeten o njihovu kretanju, upinjui sve snage, Ivan Morovi okupi vojsku i razbije Turke blizu Poege.19 Gotovo u isto vrijeme stigle su akindije i do Zrina, opustoile i spalile njegovu okolicu i odvele u roblje mnotvo mukaraca, ena i djece.20Poslije poraza kod Nikopolja, o kralju Sigismundu i palatinu Nikoli Gorjanskom Mladem nije se dugo nita znalo, pa je pravo Ladislava Napuljskog da preuzme prijestolje postalo sve izglednije. Na poziv da doe u kraljevstvo bez kralja, Ladislav se nije mogao odazvati, jer mu je opasan suparnik bio francuski kraljevi Louis, koji je jo uvijek drao glavni grad Napuljske Kraljevine, ve je kao svoje namjesnike u Hrvatskoj i Ugarskoj imenovao Stjepana Lackovia i Stjepana od Simontornje (de Simontomya) da u njegovo ime vladaju i pripremaju put do prijestolja. Naivno vjerujui Stjepan Lackovi i njegovi privrenici mislili su da bi se to moglo lako ostvariti sklapanjem saveza sa sultanom Bajezidom, odnosno, enidbom Ladislava s nekom od Bajezidovih keri. U meuvremenu iskrcali su se kralj Sigismund i Nikola Gorjanski s venecijanskih galija 21. prosinca 1396. u Dubrovniku. Primajui najvie poasti i darove dubrovakog kneza i vlastele, obeao je Sigismund da e Dubrovane uvijek drati kao najvjernije podanike, te je dubrovakog kneza i njegove nasljednike imenovao vitezom zlatne ostruge i odobrio Republici pravo kovanja novca s njegovim likom. Kad su proli boini blagdani, zajedno s pratnjom otplovio je on venecijanskim brodovima 29. prosinca iz Dubrovnika u Split.

Vijest o kraljevu povratku munjevito se irila, izazivajui ozbiljne nedoumice. Iz Splita je Sigismund produio do Knina, odakle se zaputio krbavskim knezovima Kurjakoviima. Ve 13. veljae 1397. stigao je on u Topusko i nastavio put prema Krievcima,gdje je njegov ban Detrik Bubek bio sazvao sabor slavonskih velikaa i plemia. Na sabor je bio pozvan i Stjepan Lackovi sa svojim sljedbenicima. Mirni poetak sabora pretvorio se u Stjepanovu optubu za izdaju i urovanje s Turcima, pa su kraljeve pristae nasrnule na njega i 27. veljae 1397. na Sigismundov oigled sasjekle Stjepana Lackovia i njegova neaka Andriju.

Naputajui poprite tzv. "krvavog sabora" i urei se iz Krievaca preko Drave, isprijeio se Sigismundu njegov zakleti protivnik Stjepan iz Prodavia (Virja), nazvan Vrag (Vrdeg, Ordog), unuk nekad slavnog bana Mikca. Meutim, suoen s nadmoi kraljeve vojske,

18 Klai, o.c., II., p. 322. 19 MOL, Budapest, D1.37 586; Fejer, Gyorgy, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, Budae

1841., T.X/5, p. 295, 297; Hammer; Joseph von, Geschichte des Osmanischen Reiches, Pesth 1834., B.l., p. 201, 202; ii, o.c.,StarineJAZU39,p.131,232.

20 ii. o.c., Starine JAZU 39, p. 158.

15

Stjepan se povukao s bojnog polja i zatvorio u urevcu. Uvidjevi da se nee moi odrati, potajno je napustio grad i prebjegao u Bosnu. 21

Kupujui odanost i naklonost velikaa davanjem brojnih posjeda i dovoenjem stranaca, ubrzo je Sigismund smirio prilike u zemlji. Strahujui od progona i gubitka posjeda mnogi su plemii pognuli glavu pred Sigismundom, premda u dui nikada nisu prestajali biti njegovi protivnici. Prvih dana jeseni sazvao je Sigismund i veliki dravni Sabor u Temivaru na kojem su bili doneseni vani zakljuci, kojih se kralj uglavnom nije pridravao. Nasuprot tome zakljuci vezani za obranu zemlje od Turaka bili su dalekoseni i provoeni su sve dosljednije. Na podruju ugroenom od Turaka svi plemii posjednici morali su poi u rat. U sluaju bolesti bili su duni poslati svoje podanike ili za svakog podanika platiti zlatnu forintu. Takoer, dok traje rat s Turcima morao je svaki velika ili plemi opremiti jednog vojnika na dvadeset svojih podanika, a duhovna lica i crkveni dostojanstvenici od svojih nadarbina dati polovicu prihoda za obranu drave od Turaka ili drugih neprijatelja. Od tekog poraza kod Dobora 1394. i tragine sudbine zarobljenih velikaa, izbjegavao je vojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini sukob s kraljem Sigismundom. Nasilna smrt Stjepana Lackovia promijenila je njegovo dranje i priklanja se stranci Ladislava Napuljskog. Ne ekajui kraj zime, s manjim odredom vojske i osobne pratnje, preao je Sigismund Dravu i prije 19. veljae 1398. naao se u akovu.22 Provodei dane uglavnom u dokolici, ostao je Sigismund u akovu sve do kraja oujka.23 Odatle je otiao u Ilok, vratio se opet u akovo, produio zatim u Gorjane i poetkom lipnja stigao u Poegu.24 U Poegi je ostao desetak dana, ekajui da se okupi vojska. Za to vrijeme nije ni vojvoda Hrvoje sjedio skrtenih ruku, ve je traio saveznike sjeverno od Save i pozvao Turke u pomo. Poetkom srpnja preao je Sigismund s vojskom Savu i prodro do Vrbakog grada (Orbaz), ali ga je vojvoda Hrvoje uz pomo Turaka su zbio i prisilio na povratak.25 Da vrati kralju Sigismundu milo za drago, na poziv Sigismunda Naikog poslao je 1400. godine vojvoda Hrvoje svoju vojsku i odrede turskih akindija preko Save. U toj provali teko su stradali posjed i kraljevih pristaa u okolici Poege, Naica, Gotjana i Levanjske Varoi,26 a nije bila poteena ni okolica akova. Dio te vojske preao je takoer i preko Une i napao cistercitsku opatiju Topusko i Zrin.27 O estini otpora na koji su tada Turci nailazili govori molba uenika novaka Peuke biskupije, Nikole iz Nevne (Levanjske Varoi), upuena papi Bonifaciju IX. da ga oslobodi svih crkvenih kazni, jer je u obrani domovine i kranstva okupio manji broj krana i ratnika (bellatores) s kojima je zarobio i ubio nekolicinu Turaka i Srba (Turcos et Rascianos) koji su spalili crkve, kue, sela i posjede. 28 21 Klai, O.C., II., p. 328. 22 Mtilyusz; Elmer, Zsigmondkori okleveltir, Budapest 1951., T.I., p. 573. 23 Fejer, O.C., T. X/2, p. 645; Mtilyusz, o.c., T.I., p. 576; Kukuljevi, Ivan, Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagrabiae 1862., Pars I., p. 169. 24 Ljublji, O.C., IV., p. 413. 25 Klai, o.c., II., p. 336. 26 MOL, Budapest, Dl. 33 616 (... Sigismundus filius Alexandri de Nekche ...ad castrum suum Nekche

Boznenses et Turcos adducendo et per eosdem de eodcm spolia, incendia, strages et devastationes enormiter perpetrando, et quid plura dum nas congregato valjda nostro exercitu ad opprimendum pertinentiam dictorum Boznenses et Turcorum versus prescriptum regnum Bozne personaliter accessisemur ...); Zichy, Kroly, Codex di pio maticu s domus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeo, Pesth 1874., T. V., p. 149; Sii, o.c., Stari ne JAZU 39., p. 131, 132, 154.

27 ii, o.c., Starine JAZU 39, p. 158. 28 Monumenta vaticana histori~m regni Hungariae. Bullae Bonifacii IX. P.M. (1396.-1404.), Budapest 1889., II., p. 229, 230.

16

POETAK DROBLJENJA HRVATSKE I NOVE TURSKE PROVALE

Katastrofalan poraz sultana Bajezida I. Yildirima u ratu s mongolskim hanom Timurom blizu Angore (Ankare) 1402. i prinevski rat u borbi za prijestolje, zaustavili su Turke u irenju Osmanskog Carstva na europskom kontinentu. Prestankom opasnosti od turskih napada u politikom ivotu Hrvatske i Ugarske ponovno je u prvi plan izbilo pitanje kraljeve osobe. Nezadovoljstvo Sigismundovom vladavinom irilo se medu svjetovnim i duhovnim velikaima koji izlaz i rjeenje vide u osobi Ladislava Napuljskog, kojeg je svestrano podravao i zagovarao papa Bonifacije IX. Ohrabren sve jaom podrkom, sredinom lipnja 1402. poslao je Ladislav vojvodu Alojzija Aldemarisca sa pet galija i jednim brigantinom da u njegovo ime uspostavi vlast u Dalmaciji i Hrvatskoj. Provodei dobiveni nalog milom ili silom, napao je Aldemarisco 6. rujna Vranu, koja se nakon mjesec dana opsade predala. Osvajanjem Vrane pokret protiv Sigismunda dobio je sveopi zamah u Hrvatskoj i Ugarskoj, potaknut jo i Sigismundovim nametanjem svoga neaka Albrechta Austrijskog za nasljednika. Procjenjujui da su uvjeti za preuzimanje prijestolja napokon sazreli, 19. srpnja 1403. iskrcao se Ladislav u Zadru. Tu su ga doekali vojvoda Hrvoje Vuki, knez Ivan Nelipi i mnotvo plemia iz : Bosne. Dva dana kasnije stigli su ostrogonski (Esztergorn) i kaloki (Kalocsa) nadbiskupi, zatim biskupi iz Zagreba, Gyora, Veszprema i Nitre i bivi ban Detrik Bubek u pratnji ugarskih plemia. Raspravljajui to poduzeti dalje, predloili su ugarski velikai Ladislavu da otputuje u Stolni Biograd i okruni se za kralja. Ali zastraen oevom pogibijom, Ladislav se nije usudio poi dalje, pa je 5. kolovoza 1403. krunidba obavljena u Zadru. Ladislavovu neodlunost i pomanjkanje hrabrosti iskoristio je Sigismund da silom uspostavi svoju vlast i vrati mir u zemlji. Naime, pouzdavajui se u svoje uvijek odane velikae vojskovoe Nikolu Gorjanskog, Ivana Morovia, Martina Dersa, Filipa Koroga i Sibora Siboria preao je Sigismund odmah u protunapad, odluno slamajui arita otpora svojih protivnika. U nizu estokih okraja njegove su vojskovoe ubrzo porazile Ladislavove pristae na sjeveru Hrvatske (Slavonija) i u cijeloj Ugarskoj. tovie, da bi ubrzao slamanje otpora, proglasio je Sigismund javni oprost svim pobunjenim velikaima uz jamstvo ivota i svih dobara. Takav nepovoljan razvoj dogaaja potaknuo je Ladislava da se krajem listopada 1403. vrati u Napulj, iako se nije odricao snova da e u dogledno vrijeme ipak zasjesti na hrvatsko i ugarsko prijestolje. Prije odlaska, svoje kraljevske ovlasti prenio je na vojvodu Hrvoja i Alojzija Aldemarisca. U procjepu izmedu kralja Sigismunda i vojvode Hrvoja Vukia, priklonio se bosanski kralj Sgepan Ostoja Sigismundu. Bosanska vlastela na elu s vojvodom Hrvojem, nezadovoljna mirenjem sa Sigismundom, zbacila je Ostoju s prijestolja i za kralja Bosne postavila Stjepana Tvrtka II., sina kralja Tvrtka I. Zbaeni kralj zatraio je pomo od Sigismunda, pa je 1405. poslao Ivana Morovia i hrvatskog bana Pavla Bisena (Bessenyo de Ezdege) s vojskom preko Save. Nailazei na estok otpor osvojio je Ivan Morovi Dobor, Bobovac, Srebrenik i cijelu Usoru, dok je Pavao Bisen, unato osvajanju Bihaa i osobnoj pomoi kralja Sigismunda, bio suzbijen.1 Uvidjevi da na bojnom polju vie nee nita postii, vratio se Ivan Morovi iz Usore.

1 MOL, Budapest, DI. 6 923,8 998; ii, o.c., Starine JAZU 39, p. 256, 257; Fejer, o.c.,T.X/4, p. 398

17

Prije odlaska predao je Stjepanu Ostoji Bobovac i u Srebreniku smjestio posadu pod zapovjednitvom Nikole zvanog Garazaa iz Kria (de Kerezthwr) i Ladislava Szilagyja.2 Ratovanje u Bosni nastavljeno je i 1406., a 1407. stigao je na elu vojske do Bobovca i kralj Sigismund, ali se na putu razbolio i morao je uzmaknuti.3 Jo u vrijeme priprema za odlazak u Bosnu, ponudio je Sigismund Republici Veneciji savez, ne bi li tako lake skrio mo vojvode Hrvoja Vukia i satro bosansku vlastelu. Njegove ponude Republika je odluno odbila, ne elei se izravno mijeati u sukob i utjecati na njegov ishod. Naime, u ratu iz- medu pristaa kralja Sigismunda i Ladislava Napuljskog ona je bila suzdrana, vjerujui da bi u pogodnom trenutku mogla vie postii svojom diplomacijom nego orujem. Potivanje mirovnog sporazuma u Torinu iz 1381. bio je Republici dobar izgovor, iako je izbjegavala izvriti preuzetu obvezu i godinje platiti sedam tisua zlatnika.4 Nezadovoljan polovinim uspjehom u Bosni, ve od jeseni 1407. zapoeo je Sigismund s pripremama za novu vojnu. Prvih dana svibnja 1408. stigao je on na elu vojske u Gorjane i akovo, gdje se zadrao krae vrijeme. Iz akova je Sigismund produio u Dragotin, kamo je stigao 17. svibnja,5 i zaputio se u Bosnu. Nastupajui vrlo urno, osmi dan utaborio se pod Doborom 6 i poetkom lipnja strahovito po tukao vojsku Tvrtka II., a zarobljenu bosansku vlastelu bezobzirno je dao pogubiti.7 Meutim, Sigismundovi glavni protivnici Hrvoje Vuki i druge vojvode i velikai izbjegli su njegovu osvetu i sauvali svoju samostalnost. Posebno, Sandalj Hrani protiv koga je Sigismund slao vojsku, ali ga nije mogao slomiti. Poraz kod Dobora zastraio je Sigismundove protivnike, pa je stranku Ladislava Napuljskog zahvatilo ope rasulo. Meu prvima pokorio se Sigismundu moni knez Ivan Nelipi,8 kojeg e uskoro slijediti i ostali velikai. Pritijenjen gotovo sa svih strana i bez oslonca na turske vojne odrede zbog sudjelovanja u prinevskom ratu, bio je potkraj 1408. prinuen izmiriti se s kraljem Sigismundom i vojvoda Hrvoje Vuki. Uvidjevi da od prijestolja preko Jadranskog mora nee nita biti, prodao je 9. srpnja 1409. Ladislav Napuljski za stotinu tisua zlatnika Zadar, Novigrad, Vranu, otok Pag i sva svoja prava na preostali dio Dalmacije Republici Veneciji. Ta bezona trgovina, ije su posljedice j odredile njezinu stoljetnu povijesnu sudbinu, bila je kobna za Hrvatsku. Osim Zadra i okolice, do kraja jeseni Venecija je zaposjela otoke Pag i Rab i opsjela ibenik. Uzalud je kralj Sigismund 1411. poveo rat protiv Venecije, koji je 1413. zavrio primiIjem na pet godina prema I naelu tko to posjeduje neka mu i ostane (uti possidetis). U odmjeravanju snaga na vojnom i diplomatskom polju Hrvatska se bez dobro opremljenog ratnog brodovlja nije mogla obraniti, pa je novom ratu protiv Venecije od 1418. do 1420. zajedno s otocima izgubila svoje najvanije gradove (Split i Trogir) i najvrjedniji dio svoje obale, a njezino more postaje pomorski put Republike Venecije. Bio je to nenadoknadiv gubitak u kojem su Hrvati i Hrvatska gotovo izgubili tlo pod nogama, a zajedno s njim ishodite i obiljeja svoje stoljetne dravne i pravne opstojnosti na tom prostoru koja e mona Republika sustavno zatirati. Jo uoi tih sudbonosnih zbivanja, poslije jedanaest godina prinevskog rata, prijestolje Osmanskog Carstva preuzeo je 1413. sultan Mehmed I. (1413. -1421.) s pridjevkom elebi (uen, sran i otmjen gospodin). Isto kao prijanjih godina, otricu svojih napada Turci su opet usmjerili prema Ugarskoj, Srbiji i Bosni, a preko njih i Hrvatskoj. Ve 1415. opustoili su akindijski odredi skopskog krajinika Ishak-bega okolicu Zrina i Blinje, poharali posjede

2 MOL, Budapest, DI. 37 588; ili, O.C., Starine JAZU 39, p- 259-263; Feju, o.c., T. X/4, p. 385. 3 ili, O.C., Starine JAZU 39, p. 291. 4 Wenzel, O.C., III., p. 472-474. 4 Wenze/, O.C., III., p. 472-474. 5 ili, O.C., Stari ne JAZU 39, p. 306, 307. 6 Idem, O.C., Starine JAZU 39, p. 307. 7 Iden!, O.C., Star~ne JAZU 39, p. 307-309; Feju, O.C., X/4, p. 752. 8 ldem,o.c.,StanneJAZU 39,p. 312-314.

18

Nikole Frankapana i prodrli u Sloveniju do Celja. Ta je provala uslijedila nakon to je vojvoda Hrvoje sredinom kolovoza blizu Doboja udruenim snagama s Turcima strahovito porazio slavonskog bana Pavla upora, Ivana Morovia, Ivana Gorjanskog, Martina Dersa odmredica i druge slavonske i ugarske velikae, koji su tom prilikom bili zarobljeni. Osim Pavla Cupora, kojeg je zadrao vojvoda Hrvoje, ostale zarobljenike odveli su Turci i za njihovo osloboenje zatraili visoku otkupninu. Znajui dobro koga su zarobili, Turci su za Ivana Morovia u ime otkupnine traili pravo bogatstvo u iznosu od etrdeset tisua zlatnika.9Prikupljanje novca za njegovo oslobaanje trajalo je vie godina, pa su Ivanova supruga Urula i njegovi roaci prodali i zaloili veinu obiteljskih posjeda. Nakon vie od etiri godine tekog tamnovanja bio je 1420. Ivan Morovi napokon slobodan.10 Zaokupljen vjerskim pitanjima kralj Sigismund nalazio se u to vrijeme u Konstanci, odakle je otputovao u Francusku, ponovno se vratio u Konstancu i nastavio put kroz Njemaku, da bi nakon sedam godina izbivanja opet stigao u Ugarsku. Premda daleko od tih zbivanja, Sigismund je bio dobro obavijeten o svemu, pa je odmah iza povratka 1419. zapoeo s vojnim pripremama za rat protiv Turaka. Pripreme su obavljene dosta brzo, ali se vojni pohod pretvorio u pokazivanje sile i zastraivanje protivnike strane. Dok je Sigismund na elu vojske boravio na tromei Ugarske, Srbije i Bugarske blizu Orove,11 prele su turske akindije 1419. Savu i opustoile vei broj naselja u Slavoniji.12 Traei predah ponudio je sultan Mehmed I. primirje na pet godina, kojeg je Sigismund bez kolebanja prihvatio. Meutim, njegov nasljednik sultan Murad II. (1421. -1451.) smatrao je da ga dogovor o primirju ne obvezuje, pa su Turci 1422. upali u Poeku kotlinu13 a 1423. opustoili okolicu akova i zapalili crkvu u selu Joavi.14

Ratovanje s Turcima nastavljeno je u Vlakoj i sjevernoj Srbiji, u emu je istaknutu ulogu opet imao Ivan Morovi.15 U nekoliko bitaka bila je turska vojska poraena, da bi potkraj srpnja 1427. kralj Sigismund zaposjeo Beograd. Grad je kralju predao neak i nasljednik nedavno preminulog despota Stefana Lazarevia, ura Brankovi, potivajui tako ugovor sklopljen izmeu Sigismunda i despota Stefana. Prema istom ugovoru trebao je Sigismund preuzeti i Golubac na Dunavu, ali ga zapovjednik i vojvoda nije htio predati bez novane naknade koju mu je dugovao despot Stefan. Vojvodin zahtjev Sigismund je odbio, pa je on za traeni iznos i tvravu predao Turcima. Gubitak Golupca potaknuo je kralja na novu vojnu i u proljee 1428. opsjeo je grad. Kad se oekivala predaja napola razruenog Golupca, stigao je sultan Murad s vojskom gradu u pomo. Traei astan izlaz postignut je dogovor: neka sultan zadri grad, a Sigismund se nesmetano s vojskom povue preko Dunava. Turci se, 9 Hrvatski dravni arhiv (dalje HDA), Zagreb, Doc. antiq. et med., Nro 209. Nichilominus tamen tandem prout placuit exercituum domino, in cuius manu omnis consistit victoria trumphalis, ipsi nostro exercitu fatis sinistra statuentibus, prefatus Johannes banus post multa sui bellicosi laboribus certamina, inter alios nostros fideles barones in area certaminis huiusmodi per iam fatos Turcos non si ne plurimorum suorum carissimorum fratrum et familiarium predictorum occisione et interitu captus et in Turkyam abductus, ibique dirissime captiuitati et teterrimis carceribus mancipatus per continuos quatuor annos et vltra huiusmodi captiuitatis penas diriter preferre est coactus. Et licet ipse ob huiusmodi sudorosorum suorum seruiciorum merita de talis modi dire. captiuitatis mancipio nostre maiestatis subsidio non in meri to redimi debuerunt. Tamen nobis tunc racione prima in remotis agentibus ex eoque et propter alia ardua agenda regnorum nostrorum notabilem expedicionem concernencia sibi in hac parte subuenire nequencitibus a manibus dictorum Turcorum suis propriis sumptibus, videlicet pro qu adraginta milibus florenis puri auri per ipsius thesauri scrinalis, aliarumque ingencium rerum suarum et bonorum hincinde dissipacionem et dilapidacionem jobagionumque suorum non modicam dispersionem ac possessionum suorum deuastacionem et desolacionem difficilime acquisitis extitit liberatus... 10 HDA. Zagreb, Doc. anLiq. et med., Nro 182. II AHAZU, Zagreb, D-VIII-90. 11 AHAZU, Zagreb, D-VIII-90. 12 Zichy,o.c.,T.V.,p.559. 13 Lukcsics, o.c., T.I., p. 132 14 Idem, o.c., T.I., p. 150. 15 HDA, Zagreb. Doc. anLiq. et med., Nro 209.

19

medu tim, nisu drali dogovora ve su iznenada napali Sigismundovu vojsku i povlaenje se pretvorilo u golo spaavanje ivota i bijeg preko Dunava. Samo krae vrijeme zatim poslao je sultan svoje akindije preko Save u Srijem.16 Nasuprot neuspjehu u opsadi Golupca, zaposjedanjem Beograda postigao je kralj Sigismund krupan vojni uspjeh. Gotovo jedno stoljee bio je Beograd nesavladivo uporite u obrani Ugarske i cijelog sjevera Hrvatske. Voen raznim poslovima kao njemaki i eki kralj i rimski car, napustio je 1430. Sigismund Ugarsku i Hrvatsku. Upravljanje dravnim poslovima povjerio je sebi uvijek odano m palatinu Nikoli Gorjanskom, slavonskom banu i svome tastu Hermanu Celjskom i hrvatskom banu Nikoli Frankapanu. Kraljevo izbivanje u tuini potaknulo je trvenja izmeu krupnih velikaa, a nasilja, otimaine, razbojstva, ubojstva i razna druga bezakonja prevrila su izmeu Save i Drave svaku mjeru. Usporedo s tim, poetkom 1432. ugasio se ivot hrvatskog bana Nikole Frankapana, a ivotni put Nikole Gorjanskog i Hermana Celjskog bliio se takoer kraju. Smrt bana Nikole iskoristili su Turci i pod vodstvom Ishak-bega provalili u Hrvatsku sve do Zadra, odakle su odveli manji broj zarobljenika i otjerali mnogo stoke. 17

Na mnoge pritube plemstva iz Slavonije upuene kralju, sazvao je I. svibnja 1432. Herman Celjski Slavonski sabor, na kojem se raspravljalo o alosnim prilikama u zemlji i mjerama koje valja provesti da se onemogue bezakonja, a nakon provedene istrage poinitelji zloina i nasilja kazne. Tri mjeseca kasnije sastali su se duhovni i svjetovni velikai Ugarske u Budimu da bi raspravili to je potrebno poduzeti za obranu od Turaka i drugih vanjskih neprijatelja. Obavijeten o tom skupu kralj je Sigismund zakljuio da ugarski velikai osim praznih mudrovanja nisu uinili nita. S obzirom na to, vjerojatno uz izdanu pomo svojih savjetnika, izradio je on potkraj 1432. ili poetkom 1433. osnovu za vojno ureenje i poslao staleima neka je na Saboru rasprave i proglase zakonom u obrani zemlje. Prema toj osnovi pogranini krajevi bili su podijeljeni u vojne oblasti, bolje reeno krajita, koje ine okosnicu obrane. Prva oblast obuhvaala je juni i primorski dio Hrvatske nasuprot i Republici Veneciji i Turcima. Druga je bila slavonska uzdu rijeke Une, a trea, prostorno najvea, juno od Save usorska oblast. U slavonskoj i usorskoj oblasti ratovali bi nii plemii iz svih slavonskih upanija, kao i upanija june Ugarske. Osim spomenutih, preostale dvije oblasti inila su temivarsko i erdeljsko krajite.18 Uspostava i raspored vojnih oblasti bila je dobro zamiljena obrana od Turaka i posluila je kao zametak buduih banovina u Bosni, kao i Vojne granice u Hrvatskoj u 16. stoljeu. Takav raspored nametale su obrambene i ivotne potrebe, pretvarajui velik dio stanovnitva na tom prostoru u vojnike, kojima e ratovanje protiv Turaka postajati gotovo zanimanje. Smrt vrhovnog kancelara i zagrebakog biskupa Ivana AIbena i pala tina Nikole Gorjanskog 1433. ubrzali su Sigismundov povratak u zemlju. Njegovi bliski suradnici nestajali su jedan za drugim, a i sam je bio zaao u visoku ivotnu dob. Kao odanu osobu i vjetog vojskovou jo 1433. postavio je Matka Talovca za upravitelja Zagrebake biskupije, a nakon smrti Hermana Celjskog 1435. i za slavonskog bana. Ope prilike u Bosni postajale su sve sloenije, pa se Sigismundov tienik Tvrtko II. bez njegove pomoi nije mogao odrati. Nepokorna krupna vlastela neprestano je urovala s Turcima i slabila kraljev poloaj. Vjerojatno znanjem kralja Sigismunda, poveo je 1434. Matko Talovac vojsku u Bosnu i osvojio Jajce, Komotin, Boac i Hodidjed.19 Osvajanje Hodidjeda neposredno je ugrozilo planove turskih vojskovoa i krajinika, pa je Ishak-begov

16 Fejer, o.c., X/6, p. 860-867; Klai. O.c., knj. III., p.137. 17elcich, Jozsef, Diplomalarium relationum reipublicae Ragusinae cum regno Hungariae, Budapest 1887, p. 367; 18 Thalloczy, Ljudevit, Povijest (banovine, grada i varoi) Jajca 1450-1527, Zagreb 1916, p. 257-260. 19 AHAZU, Zagreb, D-X-67; Thalloczy)l Lajos -Aldasy, Antal, Codex dipomalicus parlium regno Hungariae adnexarum, Budapest 1907., p. 124-126.

20

sin Barak potkraj 1435. napao grad.20 Kako je prola ta opsada, ako je do nje s obzirom na doba i godine uope i dolo, nije poznato. Blie istini bit e da je vojvoda Barak ekao povoljnije vremenske prilike u proljee 1436. i znatno bolje uvjete za siguran vojni uspjeh. Naime, prvih dana proljea 1436. zapoeo je u Hrvatskoj rat za batinu kneza Ivania Nelipia protiv Ivana (Ana) Frankapana, kojeg je po kraljevu nalogu vodio Matko Talovac. Nekako u isto vrijeme upale su turske akindije u Slavoniju, a jedan njihov odred stigao je i do Ostroca na Uni.21

Osvajanjem grada Hodidjeda dobili su Turci snano uporite u Bosni, odakle su nesmetano mogli upadati u sredinji dio Bosne i dalje prema junim i zapadnim dijelovima Hrvatske. Ve na izmaku ivota, prikupio je kralj Sigismund 1437. vojsku za novi rat i pohod protiv Turaka, u kojem osobno nije sudjelovao. Uz ostale vojskovoe na elu te vojske bili su erdeljski vojvoda Ivan Marczaly i severinski ban Franko Talovac. Poslije prijelaza preko Dunava kod Poeane, vojska je prodrla do Petrovca na Mlavi i spalila tursko brodovlje. Odatle je produila do Kruevca i 23. lipnja zapalila grad. Na povratku, sustigao je vojvodu Marczalyja voda akindija Ali-beB Mihaloglu kod Smedereva, gdje se zametnuo estok boj u kojem su Turci bili posve poraeni.22 Koji mjesec kasnije, tonije 9. prosinca 1437., umro je kralj Sigismund u Pragu. Za njegova nasljednika bio je izabran austrijski vojvoda Albrecht V. iz obitelji Habsburg (1437. -1439.) odnosno, mu Sigismundove jedine keri Elizabete. Pobjeda nad Turcima kod Smedereva ubrzala je odluku sultana Murada da iskoristi promjenu Ina prijestolju i 1439. osvoji Smederevo i zaposjedne gotovo cijelu Srbiju, ugrozivi tako neposredno Hrvatsku i Ugarsku. Pokuaj kralja Albrechta da pritekne Smederevu u pomo nije uspio, a njegova iznenadna smrt ostavila je nerijeeno pitanje nasljednika prijestolja. Procjenjujui da e borba oko izbora novoga kralja odvratiti pozornost u obrani granica i pograninih tvrava, zakljuio je sultan Murad da tu priliku valja to prije iskoristiti. Odmah nakon povratka iz Smedereva zapoeo je s pripremama za novu vojnu, a njezin cilj je bio osvajanje Beograda. Kao iskusan dravnik i vojskovoa on je dobro znao da e, osvoji i Beograd, irom otvoriti Turcima vrata za osvajake pohode daleko na zapadu. Ve prvih dana proljea 1440. vojska je bila okupljena, pa se sultan Murad iz Edirnea zaputio prema Beogradu. Zapovjednik obrane Beograda i beogradski kapetan bio je u to vrijeme poglavar reda vitezova ivanovaca u Hrvatskoj i Ugarskoj Ivan Talovac, brat hrvatskoga bana Matka Talovca. Osim vojske pod njegovom zastavom, obrana grada sastojala se od nekoliko stotina plaenih strijelaca iz Italije i eke, kao i manjeg broja Srba. Obavijeten o kretanju osmanske vojske, prior Ivan briljivo se spremio za obranu i duu opsadu grada. U grad je dopremio vee koliine hrane i streljiva te uvrstio gradske zidove. Pribavio je takoer i novu vrstu oruja , kojim se mogao suprotstaviti i poraziti znatno veu vojsku.

Novo oruje inile su dvije vrste puaka, od kojih su jedne izbacivale desetak olovnih zrna, a druge jedno olovno ili eljezno zrno s kojima se gaalo na udaljenost od nekoliko stotina metara. S nekoliko desetaka takvih puaka i dovoljnim koliinama baruta, raunajui pritom i na iznenaenje, bio je Ivan Talovac siguran da. e moi odoljeti sultanu Muradu. Prije nego to je sultan stigao do Beograda, zametnuo je on s Turcima boj na otvorenom polju, ali se uskoro uvjetno da nema dovoljno snage i povukao se u beogradsku tvravu. Za

20 Gelcich, Jozsef, Diplomatarium, p. 394; Fennendin, Eusebius, Acta Bosnae, p. 147. 21 Thalloczy, Lajos -Barabds, Samu, Codexdiplomaticus comitum de Blagay, Budapest 1897, p. 321. 22 Fennedin, O.c., p. /42-/44; Thalloczy -Aldasy, O.c., p. 1/9. 29

21

koji dan opkolio je Murad Beograd s kopna i vode i poeo ga zasipati kamenim kuglama iz topova i pokretnih tornjeva, da bi u zidovima probio otvore kroz koje e na juri upasti u grad i osvojiti ga. Ali to bi Turci i njihovi topnici I danju otetili ili poruili, branitelji su nou popravili. Otvore i oteenja na zidovima zasipali su zemljom i kamenjem. Prolazili su tako dani i mjeseci, a svaki turski juri slaman je pod zidovima grada. Pucnjevima iz puaka branitelji su u turskim redovima stvarali pravu pusto. Bijesan zbog neuspjele opsade naredio je tada sultan Murad da se jarak naokolo tvrave ispuni drveem i granjem kako bi osmanskoj vojsci olakao penjanje ljestvama na gradske zidove. Promatrajui to Turci rade, dovoeno drvee i granje branitelji su nou posuli baru tom i bacili na njih vee koliine Iako zapaljivih tvari. Kad su idueg dana, kako u izvoru stoji zabiljeeno, Turci poput skakavaca (quasi locustae) krenuli preko jarka i poeli se ljestvama uspinjati na zidove, bacili su branitelji upaljene baklje i klade na drvo u jarku. Posuto barutom drvo je planulo u golemu vatru u kojoj je stradalo vie stotina Turaka. Pucajui iz topova i bacajui zapaljive strijele, branitelji su takoer unitili ili zapalili tursko brodovlje na Dunavu, dok su galije usidrene uz obalu zarobili. Uz teke gubitke i potpun poraz bio je sultan Murad prisiljen na povlaenje, a za novi napad nije vie imao snage niti se mogao suprotstaviti novoj vrsti oruja. Da bi iskalio svoj bijes za pretrpljeni poraz, poslao je 1441. sultan Murad svoje akindije koje su ognjem i maem opustoile itav kraj izmeu Save i Drave.23 Koliko su u tom napadu stradali pojedini dijelovi Slavonije, teko je prema uopenim vijestima bilo to odreeno zakljuiti. Ali na temelju pojedinanih podataka o sukobima i okrajima s akindijama kod Levanjske Varoi i Dobre Kue, nema sumnje daje otpor Turcima bio vrlo estok.24 Podijeljeni u manje ete i skupine upadaju tada akindije i u okolicu Topuskog, gdje u Boviu pale crkvu sv. Kvirina.25

Stranaki rat i borba poljskoga kralja Vladislava za prijestolje nakon smrti kralja Albrechta, iskoristio je bosanski vojvoda Stjepan Vuki, pa Je ujesen 1440. ovladao Omlem, Neretvom i upom Poljica. Unato tome i razornim provalama akindija, izvojevao je 1441. i 1442. daroviti vojskovoa i vojvoda Ivan (Janos) Hunyady sjajne pobjede nad Turcima, a poetkom 1444. izmeu Nia i Pirota u klancu Kunovice nanio im teak poraz.26 Istodobno drei se podalje od sukoba i stranakih borbi i koristei zauzetost u ratu s Turcima, Republika je Venecija pod izgovorom da e ih vratiti, poetkom 1444. zaposjela Omi i Poljica i nastavila sakaenjem primorskog dijela Hrvatske.

Hunyadyjevi uspjesi na bojnom polju snano su utjecali na ope raspoloenje i uvjerenje da je Turke mogue ne samo zaustaviti u osvajakim pohodima, nego i protjerati iz Europe. Svjestan stvarne okolnosti koja mu prijeti, pogotovo to se u Maloj Aziji upleo u rat protiv Karamana, ponudio je sultan Murad sklapanje ugovora o primirju, odnosno miru. Prema njegovoj mirovnoj ponudi miljenja su u dravnom vijeu bila podijeljena i konaan ishod ovisio je o stavu Ivana Hunyadyja. Nagovoren od despota ura, Hunyady se ipak priklonio miru, premda je papin poslanik Julije Cesarini bio protiv toga. Poetkom srpnja 1444. doputovali su kralj Vladislav i lanovi dravnog vijea u Szeged (Segedin), kamo je bio stigao i turski poslanik. Nakon podue rasprave i pogaanja sklopljeno je primirje, tonije mir na deset godina. Najvie koristi od mira imao je despot urad kojemu su Turci, uz uvjet da plaa J sultanu godinji danak i alje odreeni broj vojnika ako to bude od njega zatraeno, vratili 23 Radoni, Jovan, Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovici XV. veka, Novi Sad 1905, p. 107. 24 Lulcsics, Pal, XV. szazadi papak oklevelei, Budapest 1938, II, p. 210, 301. 25 Lukcsics, O.C., II., p. 197. 26 Jireek, Konstantin, Istorija Srba, Beograd 1952.,1., p. 367; Klai, O.C., III, p. 229.

22

cijelu nekadanju Despotovinu. Ugarskoj je takoer bila vraena Vlaka, ali je njezin vojvoda morao sultanu plaati danak. Osim toga, Turci su se obvezali da nee prelazili Dunav i provaljivati na podruje Ugarske, ako to ne bi inila druga strana na prostoru Osmanskog Carstva. i Tako sklopljeni mir znaio je pravu pobjedu turske diplomacije jer je Turcima davao pravo slobodnog djelovanja prema Bosni, a preko nje i Hrvatskoj. Samo nekoliko dana poslije sklapanja mira stiglo je kralju Vladislavu pismo zapovjednika udruene kranske mornarice na Istoku, u kojem javlja da su stigli do Helesponta (Dardanela) i da e pokuati zaprijeiti sultanu Muradu povratak s vojskom iz Male Azije. Na europskom prostoru inae je malo turske vojske, pa je prilika da se Turci odatle protjeraju. Pismo slina sadraja dolo je kralju Vladislavu i od bizantskog cara Ivana VIII. Paleologa, u kojem ga poziva da se ne dri mira s vjerolomnim Turcima, nego da iskoristi odsutnost sultana Murada i smjesta udari na Turke. Kralju Vladislavu obratio se i sultan Karamana Ibrahim istiui da je pravi as za vojnu protiv sultana Murada. Protiv mira vatreno je istupio i papin poslanik, tvrdei da sklopljeni mir zapravo i nije mir, niti su kralj i okupljeni velikai imali pravo sklopiti takav mir. Naime, stupanjem ugarsko-hrvatskog kralja u savez s drugim kranskim vladarima u borbi protiv Turaka, bez njihova pristanka uope nije bilo mogue sklopiti pravno valjan mir. Dapae, s ugarske strane to je jednostran in koji druge ne obavezuje. Sluajui Cesarinija, okupljeni velikai u dravnom vijeu polako su mijenjali miljenje i otvoreno se alili da je sklapanje mira bilo prenagljeno i nedomiljeno. Ponesen sadrajem primljenih pisama i istupom papinog izaslanika, kralj Vladislav je odustao od mira. Kao iskusan vojskovoa jedino se Ivan Hunyady drao suzdrano i nije bio sklon odustajanju od mira. Ali kada mu je kralj na Cesarinijev prijedlog obeao Bugarsku kao nasljednu kraljevinu, nije Hunyadyvie kolebao, pa je 4. kolovoza bilo zakljueno da se ugovor o miru s Turcima proglaava nitavnim, i da se do 1. rujna okupi i pripremi vojska za prijelaz preko Dunava. Suprotno donesenom zakljuku ostao je despot ura vjeran Turcima i sultanu Muradu, pa je desetak dana kasnije utanaio sa sultanovim izaslanicima poseban ugovor o miru. tovie, u skladu s tim ugovorom onemoguio je Jurju Kastriotu da preko Despotovine dovede vojsku koja e se pridruiti kralju Vladislavu. Mlad i poletan i osobno hrabar, vjerovao je kralj Vladislav da je upravo njemu povijest namijenila ulogu zaustavljanja turske najezde i protjerivanje Turaka iz Europe. Meutim, oekivana pomo je izostala, pa se u kraljevu taboru okupilo jedva desetak tisua vojnika. Od hrvatskih velikaa doao je kralju u pomo jedino brat hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana, Franko Talovac, predvodei nekoliko stotina konjanika. Dobro obavijeten o svemu odmah je sultan Murad prestao s napadima na Karaman i sklopio mir sa sultanom Ibrahimom, da bi odatle pohitao s vojskom u Europu, odnosno, tursku, Rumeliju. Dvadesetog rujna preao je Vladislav kod Beograda s vojskom Dunav i zaputio se u Vidin, ali ga nije elio opsjedati ve je produio do Nikopolja. Spalivi podgrae u Nikopolju i zaobilazei potom gorske klance Balkana dopro je 9. studenoga do Vame, odakle je namjeravao idui crnomorskom obalom stii do Bospora. Istoga dana uveer ugledale su predstrae nedaleko od svoga logora utaborenu vojsku sultana Murada II. Idueg dana 10. studenog 1444. zapoeo je u prijepodnevnim satima odluan boj, u kojem je kralj Vladislav izgubio ivot, a njegova vojska pretrpjela teak poraz.27 Pobjedom kod Vame rasprili su Turci snove o njihovom protjerivanju iz Europe i osigurali svoju prevlast na Balkanskom poluotoku za nekoliko stoljea. Od tog vremena Osmansko

27 Memoiren eines lanitscharen oderTiirkische Chronik, p. 102-104; Klai, o.c.III, p. 235-237.

23

Carstvo stalno poveava pritisak na Bosnu, a ostaci Bizantskog Carstva i srpska Despotovina bili su unaprijed osueni na propast. Turske akindije i razne druge razbojnike druine krstare Bosnom i sve ee upadaju u Hrvatsku. U proljee 1445. opustoile su akindije okolicu Otoca i razorile benediktinski samostan sv. Nikole.28 Za pogibiju kralja Vladislava kod Varne nije se neko vrijeme nita pouzdano znalo. Istom kada je ta vijest bila potvrena, trebalo je to prije izabrati novoga kralja. Raspravljajui dugo o tome, konano je poetkom svibnja 1445. vojvoda INikola Iloki u ime cijelog plemstva predloio da to bude sin kralja Albrechta, Ladislav, roden poslije njegove smrti. Budui da je Ladislav bio maloljetan i Ipod skrbnitvom, bilo je pitanje tko e u njegovo ime upravljati dravom. Za taj vrlo utjecajan poloaj bilo je dosta zainteresiranih, ali je najvie izgleda imao vojvoda Ivan Hunyady. Na Saboru odranom na Rakokom polju ispred Pete, 6. lipnja 1446., Hunyady je proglaen gubernatorom i Vladarom drave. Osobnim ugledom i vojnom silom utiao je on brzo svoje protivnike, iako je u estokom ratnom sukobu s celjskim grofovima Friedrichom i Ulrichom bio prisiljen na kompromis. Nasilniko ponaanje i razbojniki postupci grofa Friedricha i njegova vojskovoe Jana Vitovca prevrili su mjeru i obzire plemstva, pogotovo kad je Friedrich nakon smrti bana Matka Talovca prigrabio slavonsko banstvo i preoteo vei broj gradova i posjeda u Slavoniji. Ratniku i vojskovoi Hunyadyju ishod bitke kod Var- ne duboko se urezao u 'pamenje, pa je gotovo bio opsjednut milju kako sultanu Muradu uzvratiti to snaniji udarac i satrti ga na bojnom polju. Traei pomo na raznim stranama ubrzo je, meu tim, spoznao da se moe pouzdati samo u vojsku iz Ugarske kraj 14. st. i Hrvatske, kao i manji broj vojnika iz Vlake, nekoliko stotina kriara iz Njemake i topnika iz eke. Vojsku i iz Hrvatske predvodili su hrvatsko-dalmatinski ban ; Franko Talovac, brat nekadanjeg bana Matka Talovca, Hunyadyjev roak i slavonski ban Ivan Sekelj (Szekely) i Stjepan Bam od Lendave. Unato loem iskustvu s despotom urem u vojnom pohodu do Vame, Hunyady se nadao da e ga i nakon prelaska s vojskom preko Dunava ipak pridobiti na svoju stranu i da e zajednikim snagama udariti na Turke. Oekujui takav ishod pregovora, poetkom rujna 1448. preao je on Dunav kod Kovina i utaborio se blizu Smedereva, gdje je ostao gotovo mjesec dana. Da se dobije na vremenu, u dosluhu s Turcima otezao je despot ura s pregovorima, obavjetavajui istodobno Turke o Hunyadyjevim planovima i snazi njegove vojske. Kad se napokon uvjerio da od saveznitva s despotom urom nee biti nita, zaputio se potkraj rujna Hunyady prema Niu, usput plijenei i palei kao da se nalazi u neprijateljskoj zemlji. Po dolasku u Ni odustao je od prvotnog plana, vratio se na Kosovo polje i utaborio uz lijevu obalu rijeke Sitnice. Na maloj udaljenosti znatno premonija turska vojska pratila ga je u stopu i ve 17. listopada poeli su prvi konjaniki okraji. Ohrabren povlaenjem sultana Murada s lijeve na desnu obalu Sitnice, poao je Hunyady odmah za Pavisar sa znakovljem Kaniaja, oko 1450. njim i ne slutei da se oko njega stee obru. Usprkos silnom junatvu i hrabrosti i preziranju smrti, u idua dva dana bila je Hunyadyjeva vojska naprosto satrvena, a on sam doivio je potpun slom bezglavo bjeei s bojita. Medu nekoliko tisua poginulih ostali su na bojnom polju banovi Ivan Sekelj i Franko Talovac, Stjepan Bani i drugi. Zajedno s njima izginula je i veina Hrvata koje su predvodili. Traei spas u bijegu prema Dunavu, saekivali su Srbi u zasjedama bjegunce, iskaljivali svoj bijes na njima zbog pljake i palea i ubijali. Klonei se Turaka i Srba probio se Hunyady pjeaei do Kladova, ali je bio prepoznat i odveden despotu urdu i odmah zatvoren.29

28 Lulkcsics, O.C., II., p. 227,228. 29 Memoiren eines lanitscharen oder Tiirkische Chronik, Graz-Wien-Koln 1975. Eingeleitet und iibersetzet von Renate Lachmann, p. 103, 104.

24

Za njegovo oslobaanje traio je despot vrlo velike ustupke koje su morali jamiti vodei velikai Ugarske i Hrvatske, pa je uoi Boia 1448. nakon sastavljanja ugovora i sveane prisege Hunyady opet bio na slobodi. Grb Ivana Talovca Druga velika bitka na Kosovu polju nije oznaila samo odnos snaga u skoroj budunosti i labui pjev sultana Murada, ve je ujedno pokazala i ukupnost duhovnih osobina sudionika u tim zbivanjima, ije su ishodite Turci tako dobro shvatili i znalaki koristili u ostvarivanju svojih ciljeva. To se duhovno stanje iskazivalo u vlastoljublju i samoljublju, prijetvornosti i vjerolomnosti, udvornitvu, laskavosti, licemjernosti, potkupljivosti i mrnji prema jaemu, surovosti, nemilosrdnosti, nasilnosti i grabeljivosti prema slabijem, zluradosti i zavisti prema drukijem i sposobnijem, iskljuivosti, samodovoljnosti i neprikosnovenosti u poimanju svijeta, ljudskih i etikih vrijednosti toliko razliitih od srednjoeuropskih kulturnih, civilizacijskih i kranskih dostignua. Na tom mentalnom sklopu i razdjelnici izmeu Istoka i Zapada, Turci su silovito udarali po najranjivijim mjestima, spretno uzmicali i poputali, sklapali saveze i ugovore, kao slijepo orue iskoritavali pojedince i etnike skupine i bezobzirno ih odbacivali, sustavno izgraujui vojnu i dravnu mo Osmanskog Carstva, da bi na kraju i sami postali rtva tog istog mentaliteta. Hrabrei zapravo sama sebe obeavao je Hunyady da e uskoro poi na novu vojnu protiv Turaka, ali za tako to nije vie bilo dovoljno materijalnih i raspoloivih ljudskih mogunosti, niti je on poslije izgubljene bitke na Kosovu polju bio ista osoba. Navalni rat protiv Turaka pretvara se tada u obrambeni, u kojem Turci stalnim napadima iscrpljuju branitelje i zadobivaju sve izrazitiju vojnu nadmo. Premda ve na izmaku ivota, poslao je 1450. sultan Murad svoje akindije ponovno preko Save. ira okolica Poege bila je opet iroka pozornica turskih razaranja, u kojima je teko stradala i benediktinska opatija Rudina blizu sela eavca.30 Duga i vrlo uspjena vladavina sultana Murada II. znatno je ojaala osmansku dravu, I obranila osvojeno i stvorila vojne i druge pretpostavke za nove osvajake pohode. Osim sjajnih I. pobjeda kod Varne i na Kosovu polju, Turci su u tom razdoblju vrsto zagazili i preko rijeke Drine, zaposjeli Hodidjed i Vrhbosnu (budue Sarajevo), odakle su akindije Isa-bega Isahkovia imale otvoren put prema dolini Neretve, naroito sjeverno od Save i cijeloj Hrvatskoj.

30 Lukcsics, O.c., II., p. 285.

25

PAD BOSNE 1463. I NEPOSREDNO UGROAVNJE HRVATSKE

Sultana Murada.II. naslijedio je 1451. njegov sin Mehmed II. (1451. 1481.)