iv 1 - ggbihac.com · ili muljika ime bihacit je dobio u austrougarskom periodu po gradu bihaću...

iv 1

Žitelji bihaćke regije još od najstarijih vremena eksploatišu svijetložuti, meki kamen kojim ovo podneblje obiluje. Kamen je izrazito čisti, zrnasti, gromljičasti i šupljikavi krečnjak, koji je nastao u slatkovodnom tercijarnom bazenu Bihaća i okolice. Tek izvađen iz zemlje idealne je mekoće za obradu, a vremenom patinira i postaje čvrst poput mermera što ga čini izuzetno otpornim na vremenske utjecaje. Tradicijom korištenja u različite svrhe na ovom kamenu se može iščitati historija života na prostoru današnjeg Bihaća koja gazi četvrti milenij. Ovaj lapor, mergel ili muljika ime bihacit je dobio u austrougarskom periodu po gradu Bihaću koji leži na ogromnim naslagama ovog kamena. U dugoj historiji eksploatacije korišten je u arhitekturi kao građevinski ili dekorativni materijal, u skulpturi i u više oblasti primijenjenih umjetnosti. Japodske urne i žrtvenici, gradine, ranokršćanske i srednjovjekovne crkve, bedemi Bihaća, nadgrobne ploče, Otomanske građevine, čuveni Krajiški nišani, enterijeri i fasade raznih građevina, skulpture i javna plastika u bihacitu opisuju epohe duge historije Bihaća i okolice. Međutim, u posljednjih nekoliko decenija svjedoci smo marginalizacije ovog izuzetnog resursa. Pojavom novih sintetskih materijala minimalizirana je njegova upotreba kako u arhitekturi tako i u umjetničkim praksama. Kao da se svjesno zanemaruju njegova tradicija i autohtonost na nekoliko građevina u centru Bihaća fasade od Bihacita su obložene drugim sintetičkim materijalima. Također, na mezarjima i grobljima u Bihaću i okolici sve rjeđe vidimo nove nišane i nadgrobne spomenike od bihacita, zamijenili su ga blještavi granit i mermer. Međutim promjena materijala rezultirala je postepenim iščezavanjem specifične i prepoznatljive forme nišana bihaćke provenijencije. Od nekad internacionalno poznate sirovine bihacit postepeno postaje nepoznanica i u svojoj postojbini. Svjesni izuzetne vrijednosti bihacita i višestrukih mogućnosti njegove primjene izložbom i publikacijom „Bihacit, vrijeme u kamenu“ želimo revalorizirati njegovu vrijednost i pokušati skrenuti pažnju javnosti na zapostavljenost bogatstva kojim obilujemo.

32

Poseban je to kamen po mnogo čemu. Veoma je otporan na utjecaj atmosferilija, a najznačajnija mu je osobina da starenjem postaje čvršći i postojaniji. Tek izvađen iz zemlje, dok sadrži majdansku vlagu, mek je i podatan za obradu ručnim alatima poput testere, sjekire ili dlijeta i što je vrlo bitno „ne jede“ alat. S vremenom, kako gubi majdansku vlagu, na njegovoj površini se stvara karbonska rešetka – patina zahvaljujući kojoj postaje tvrd i čvrst poput mermera. Isti ručni alat sa kojim je obrađen poslije dvadestak godina se lomi od njegovu površinu. Procesom patiniranja iz svijetlo krem boje postaje siv, a sam proces ovisi o prozračnosti i organskih utjecaja na mjestu gdje je postavljen. Čist i kompaktan blok bihacita pod udarcem čekića odzvanja poput bronce pa iskusni majstori u majdanu znaju najbolje komade pronaći i „po zvuku“. Kako se bihacit sistemski eksploatiše preko stotinu godina izrađene su brojne studije i analize ovog kamena. Naročit broj ispitivanja je izrađen po nalogu Klesarsko-kamenarskog preduzeća „Bihacit“ osnovanog 1947. godine. Najstarija dokumentovana analiza je ona koju je radio Tehnološki muzej u Beču od 11. septembra 1925. godine (atest No 1574/25).

Kamen iz doline Une

Opera Beč, Austrija

Tanjug press-centar Beograd, Srbija

Neke od građevina na kojima je korišten Bihacit pri gradnji ili restauraciji

Također, ispitivanja bihacita su vršili:Tehnički fakultet sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska, Ured za ispitivanje materijala u Würzbergu, Njemačka, Fakultet građevinskih znanosti Zagreb Hrvatska, Preduzeće „Geoistraživanja“ Zagreb, Hrvatska Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Beogradu, Srbija. Rudarsko - geološko - građevinski fakultet Sveučilišta u Tuzli, BiH Federalni zavod za geologiju, Sarajevo, BiH. Uglavnom su korištene srodne metode ispitivanja kvaliteta a u izvještajima stoji

da se radi o kamenu specifičnih svojstava i kvaliteta te ga nerijetko porede sa čuvenim francuskim Savojskim kamenom.

Mineraloško petrografska svojstva bihacita

Bihacit je kalcijum karbonatna stijena izgrađena od mikrokristalastog kalcita (karbonatnog mulja), koja je fino dispergovana laporovito–glinovitom materijom. Nešto krupnija klastična zrna kalcita su veoma rijetka. Stijena obiluje organskim ostacima koji su u njenim pojedinim dijelovima primjetno zastupljeni u formi tamnih prevlaka nepravilnog oblika. Od ostalih minerala primjetna su sitna zrna kvarca, minerala gline, i limonitizirani oksidi željeza. Na osnovu urađenog većeg broja analiza može se zaključiti da je stijena pod imenom bihacit mikrokristalasti krečnjak-mikrit, koji ima veoma mekanu strukturu, te je lako obradiv.1 Bihacit je slatkovodni krečnjak mikrokristalaste strukture od oolitaka. Izgrađen je od kalcita, većeg broja kalcitskih oolita i vrlo male količine limonitskog pigmenta. Prožet je mrežom šupljina primarnog porijekla čija se veličina kreće od 0,5 mm. Šupljine su međusobno povezane a na njihovim zidovima je mjestimično koncentrisan

1 Federalni zavod za geologiju, Sarajevo Revitalizacija proizvodnje arhitektonsko-građevinskog kamena bihacita Bihać (BiH)

Nalaz/atest Tehnološkog muzeja u Beču iz 1925.

54

limonitski pigment. Zbog velikog broja šupljina vrlo lako propušta vodu. 2

Hemijski sastav bihacit je hemijski izvanredno čist krečnjak koji sadrži 95-97% kalcium karbonata

(CaCO3) i 3-5% organskih materija.

GŽ CaO MgO CaCO3 MgCO3 S P2O5 R2O3 TiO2 39,80 54,30 1,20 96,60 2,50 0,14 0,002 3,90 0,04

Fizičko-mehanička svojstva

Čvrstoća na pritisak u suhom stanju 33,6 MPa Čvrstoća na pritisak u vodo-zas. stanju 32,7 MPa Čvrstoća na pritisak nakon 25 ciklusa zamrz. 32,6 MPa Otpornost na habanje struganjem 26,8 cm3 / 50 cm2 Upijanje vode 6,7 % Otpornost ivica prema udaru 17,9 % Otpornost prema habanju “Los Angelos” 28,4 % Postojanost na zamrzavanje postojan Poroznost 8,6 % Gustina 0,91Zapreminska masa 2,45 g/cm3Specifična masa 2,68 g/cm3Sadržaj sulfida i sulfata 2,45 g/cm3 2,68 g/cm3 0,26 % 3

2 Ispitivanje kamena Bihacit; Institut za ispitivanje materijala NR Srbije Beograd; 1958. godina, izvor Arhiv USK-a

3 Federalni zavod za geologiju, Sarajevo Revitalizacija proizvodnje arhitektonsko-građevinskog kamena bihacita Bihać (BiH)

U neposrednoj blizini grada Bihaća nailazimo na vrlo plitka nalazišta kvalitetnog Bihacita. Uži lokalitet obuhvata područje od Ribićke Glavice do rijeke Une kod sela Pokoj tj. proteže se u pravcu jugoistok-sjeverozapad u neposrednoj blizini 2,5 km sjeveroistočno od grada Bihaća. Ispitivanjem na terenu u otvorenim profilima kamenoloma Maskara kod sela Vinica i kamenoloma Ružica na Ribićkoj glavici utvrđeno je da se na relativno maloj dubini od površine nalaze banci zrnatog, sitno-oolitnog krečnjaka debljine 3-7 m sa blagim padom 17% ka jugozapadu na području Maskara kod sela Vinica, te u bancima 1-2 m debljine sa proslojcima lapora od 7 m na područjima kamenoloma Ružica na Ribićkoj Glavici. Također je izvršeno površinsko otkrivanje i djelomična eksploatacija kamena Bihacit na području sela Pokoj i Ča vkići. Ovaj materijal ne zaostaje po kvaliteti od prve dvije lokacije. Prema kon iguraciji terena i površinskim otkrivkama, na lokalitetima Ribićka Glavica, sjeverozapadni dio od sela Vinica, sela Čavkići i Pokoj postoje indicije da se na tim terenima kriju velike zalihe kvalitetnog bihacita.4

4 Izvod geološkog opisa nalazišta Preduzeće Bihacit 13.03.1959. godine, izvor JU Arhiv USK-a

Nalazišta

Uža lokacija istraženih i djelimično istraženih nalazišta bihacita

76

Samo na kamenolomu Maskara zalihe su neiscrpne. Prilikom ispitivanja bušilo se u dubinu samo do 10 m i prema geološkoj karti kamen se nalazi na do 8,5 m dubine. Međutim, kako se kamen nalazi pri površini i na najvišoj koti Maskare i upodnožju, a visinska je razlika 55 m pa se realno može pretpostaviti da je sloj Bihacita debeo 50 m. Prema procjenama menadžmenta preduzeća „Bihacit“ iz 1957. godine, te prema tadašnjem intenzitetu eksploatacije Maskara posjeduje zalihe za narednih 600 godina.5

5 "Milioni iz kamena" List Krajina br. 101 1957. autor A.J.

Kamenolom Maskara 1937. godina

Japodi (Iapodes, Iapudes, Iapydes) su skup srodnih zajednica-plemena, bez državne strukture, koji su naseljavali veliko područje koje je obuhvatalo: sjeverozapadnu BiH uz srednji tok rijeke Une, Liku i Gorski Kotar u Hrvatskoj i, pretpostavlja se, Belu Krajinu u Sloveniji. Japodska kultura se razvijala jedan milenij, od kraja kasnoga brončanoga doba tj. od kraja 10. stoljeća stare ere do početka nove ere. U okolici Bihaća Japodi zadržavaju svoju prepoznatljivost i određen period (do 3. stoljeća nove ere) nakon dolaska Rimljana iako im se kultura miješa sa utjecajima rimske. Historija ekspolatacije bihacita počinje sa Japodima. Pounjski Japodi su izrađivali urne u ovom kamenu i one predstavljaju poseban fenomen u japodskoj kulturi uopće. Zahvaljujući mekoći i podatnosti bihacita japodski klesari su mogli bronzanim i željeznim alatima tesati kamen i izrađivati željene oblike te, vjerovatno drvorezbarskim alatom, urezivati likovne predstave. Ovakvi arheološki nalazi su pronađeni na pet lokacija oko Bihaća: Golubić, Pritoka-Jezerine, Ribić, Ripač i Založje. Urne su radili u obliku kocke sa dvije konzole koje flankiraju prednju stranu, a sa vanjskih strana su dekorisane plitkim urezom sa geometrijskim ornamentalnim dekoracijama i prikazima ljudi, životinja i predmeta. Likovni izraz na Japodskim urnama je više kultnog i religijskog nego umjetničkog karaktera, a povezuje se sa utjecajima grčke arhajske, helenističke i situlske umjetnosti. Općenito su ljudski likovi prikazani jednostavno bez suvišnih detalja, a plošnost i naglašeni izraz stava ili pokreta podređeni su narativnom sadržaju scene. Obično, ornamentalni motiv uokviruje figuralne scene zauzimajući sporedne i manje površine. Ornament je ograničen na nekoliko motiva u kojima preovladava preplet, pleterni ornament, dok se pojedinačno pojavljuju (polu)krugovi i rozete koji pored dekorativne funkcije nose i simbolični sadržaj. 6

6 Japodi zaboravljeni gorštaci, Arheološki muzej Zagreb, 2017.

Počeci primjene

98

Velika Urna iz Malog Založja. Prednja strana oblikom podsjeća na antički hram dok su bočne strane sa reljefima. Na lijevom reljefu je prikazana scena iz lova, pokojnik sa psima lovi vepra, pored njega je prikaz

supruge ili božanstva. Sa desne strane je prikazana posuda sa dvije drške. Muzej USK-a

Ulomak iz Založja - Japodski konjanik, Muzej USK-a

Također, zanimljivi nalazi su pronađeni na izvoru Privilica gdje je otkriveno svetište sa kamenim žrtvenicima posvećena jedinom po imenu poznatom autohtonom japodskom božanstvu Bindu. Na jednom od žrtvenika prikazani su jarac ili koza što se dovodi u vezu sa žrtvovanjem životinja, što je i arheološki dokumentirano velikim brojem nalaza životinjskih kostiju u svetištu.

Lijeva bočna strana kamene urne iz Ribića s prikazom povorke žena, Zemaljski muzej BIH, foto: Zemaljski muzej BIH

Žrtvenik sa posvetom japodskom božanstvu Bindu iz Privilice, Zemaljski muzej BIH, foto: Zemaljski muzej BIH

1110

Iako se pod pojmom „srednji vijek“ u ovom kontekstu misli na period duži od jednog milenija, tačnije na vremenski razmak između rimske i otomanske vladavine, do danas ostalo je sačuvano vrlo malo artefakata rađenih u bihacitu iz tog razdoblja. To pripisujemo geografskom položaju Bihaćke krajine koji je uvjetovao burnu i nerijetko rušilačku historiju ovog podneblja. Najznačajniji sačuvani srednjovijekovni tragovi u bihacitu su bihaćke gradske zidine-bedemi, crkva Sv. Ante Padovanskog-poslije džamija Fethija i ploče bihaćkih velikaša iz crkve Sv. Ante. Dosta prorijeđeni srednjevjekovni izvori i dokumenti spominju priličan broj crkava rasutih po području srednjevjekovnog Bihaća, ali i i ostalih područja Cazinske krajine. Osim župnih crkava tu su se nalazili i razni samostani različitih crkvenih redova: cistercita, benediktanaca, pavlina, franjevaca, dominikanaca, augustinaca, templara, itd. Prema mnogim izvorima i arheološkim kartama bihaćkog područja može se vidjeti da je tu bilo locirano sedam crkava i to:

-sv. Antuna (danas Fethija džamija) -sv. Marija (dominikanska Crkva) -sv. Lucija -sv. Elizabeta -sv. Jakov -sv. Duh -sv. Marija Magdalena

Gradnja crkve Sv. Ante Padovanskog je usko vezana za početak 13. stoljeća i crkveni red Cistercita. Uz podizanje crkve je vezano i podizanje same utvrde na Otoku sv. Ladislava. To se može vezati i sa činjenicom da je ovaj crkveni red već 1222. godine imao svoje posjede na Uni i unskim otocima, na mjestu gdje je podignut i sam grad. Svetište je imalo romanička obilježja, ali je brod imao gotičke uticaje koji su se ovdje pojavili u drugoj polovini 13.stoljeća kad je crkva i dovršena, odnosno, uticaj je bio tzv. prijelomna arhitektura romaničkoranogotička.

Srednji vijek

Džamija Fethijafoto: Almir Kurtović

Džamija Fethija, foto: Almir Ami Kurtović

Nakon pada Bihaća pod osmansku vlast 1592. godine za potrebe obavljanja

vjerske molitve vojne posade locirane u bihaćkoj tvrđavi, crkva sv. Antuna, kao najpodesnija, pretvorena je u džamiju Fethiju koja se koristila isključivo za vojnu potrebu, a crkveni toranj je pretvoren u munaru. Osim toga, uklanjanjem crkvenog portala sa zapadne strane objekta, unutrašnji prostor je preuređen spuštanjem stropa, gradnjom mihraba, a ispred njega je izdignut pod u kosini kako bi se označio pravac prema jugoistoku. Uz neke još druge dodatke nužne za funkcionisanje muslimanske bogomolje, dobio se u suštini novi sakralni objekat: džamija Fethija. Crkveni toranj koji je mijenjao ulogu munare se zadržao sve do 1863. godine kada se gradi tipični drveni minaret, a u doba austrougarske uprave drvena munara je zamijenjena novom kamenom i bila je ozidana na zapadnoj strani za razliku od crkvenog tornja koji se nalazio na sjevernoj strani na spoju crkve i svetišta. Kad je u pitanju zapadna strana sa ulazom u sam objekat, tu se nalazio portal koji je zahvatao cijelu masu zida čija je debljina iznosila 120 cm. Vanjska širina portala je bila 320 cm, širina otvora je bila 170 cm, a njegova vanjska visina iznosi 440 cm.

1312

Plastika portala je izražena dobro glačanim kanelurama sa različito profiliranim međuprostorima nejednake širine koji podsjećaju na polustupove, po šest sa svake strane. Samo dva polustupa u donjem dijelu imaju naglašenu plastiku u obliku tordirane vrpce. U donjem dijelu polustupova, prelaze u po dvije kvadratične osnove bridom okrenute prema frontalnoj strani portala, tako da su im vidljive samo dvije strane. Na mjestu gdje polustupovi završavaju nekom vrstom uprošćene kime, horizontalno sa svake strane teče niz frolarnih ornamenata u obliku vitice sa cvjetovima i laticama. Na njih se naslanjaju profilirani lučni segmenti po šest sa svake strane. Izvedeni su u istoj formi kao i vertikalni polustupovi, od kojih tri spoljna čine šiljasti luk portala. Tri unutrašnja su izvedena polulučno. U dubini portala su smještena dvokrilna hrastova ulazna vrata. Iznad portala se nalazi rozeta, a otvor je izveden od koso otesanih komada kamena koji su uglačani. Vanjski rub otvora je zaobljen i profiliran. Osam krakova rozete su također izrađeni od profiliranog kamena, a imaju oblik stiliziranih latica. Prostor između latica je zastakljen kao i prostor unutar latica. Unutrašnji promjer rozete je 154 cm, a vanjski 210 cm. Na istom zidu su i dva kratka ispusta od profiliranog kamena u obliku konzole. Prvi se nalazi na udaljenosti dva metra od sjevernog ugla zida, dok je drugi ispust smješten ispod rozete iznad portala. Razmak između ova dva ispusta iznosi 400 cm. Vjerovatno je postojao i treći ispust gdje je sada ozidana munara. Može se pretpostaviti da su na ove ispuste bile postavljene sklupture svetaca. Na džamiji Fethiji se nalaze dva natpisa. Nad ulazom u džamiju smješten je mlađi natpis o obnovi džamije 1894. godine kad je podignuta kamena munara, dok je stariji natpis postavljen u podnožju munare, a isklesan je na bihacitnoj ploči veličine 1,6 x 0,9 m. Ispod tog natpisa je manja ploča sa datumom gdje je stajalo: “Za blagorodne vladavine prvaka svijeta otomanske porodice, zaštitnika vjere, uzdržavatelja gradova, našeg gospodina sultana Abdul-Aziza hana, sagrađena je ova munara, kojoj primjera nema i obnovljena časna džamija. Godine 1280. (1863) napisao slabašni Hilmi, kajmakan Bihaća. O vječni, o uzdržavatelju. (Bože).”

Na samom ulazu u džamiju uklesan je običnim neshi pismom tekst: “Ja Fattah, ova časna džamija biješe uveliko potrebna opravci, pa je uz finansijsku pomoć države i pomoć ehalije obnovljen i njezin krov i unutrašnjost njezina u potpunosti oslikana i ukrašena. Obnova sretno dovršena 1312. godine (1894)”. 7

Popravci i uređenje džamije Fethije u Bihaću krajem devetnaestog stoljeća otkrili su da je stariji pod u džamiji bio izveden od naopako okrenutih nadgrobnih ploča, preko kojih je zatim postavljen pod od jelovih dasaka. Radi se o nadgrobnim spomenicima-pločama bihaćkih velikaša koji su živote izgubili braneći grad od otomanskih osvajača u šesnaestom stoljeću a koji su bili sahranjeni u tadašnjoj crkvi. Pronađeno je devet poloča u bihacitu sa reljefnom obradom u vidu prikaza grba porodice te latinskim natpisom. Ploče su prvobitno bile u zidu predvorja stare crkve Sv. Ante Padovanskog i sigurno je da nisu bile u podu, jer bi u tom slučaju bili istrošene hodanjem, što nije slučaj. Kasnije su ih Osmanlije premjestile u pod okrenuvši ih licem na dolje. Austrougarska vlast je odlučila ploče premjestiti u Zemaljski muzej BiH u Sarajevo gdje se i danas nalaze, a posmrtne ostatke iz Fethije prenijeti u sarkofag-kosturnicu pored novoizgrađene crkve Sv. Ante Padovanskog. Na sarkofagu-kosturnici, također od bihacita, su uklesani grbovi porodica i grb srednjovijekovnog Bihaća.

7 Historijska podloga džamije Fethije, prof.dr.Fikret Midžić

Kamene ploče sa latinskim natpisom pronađene u džamiji Fethiji, nekad crkvi Sv. Ante Zemaljski muzej BIH, foto: Zemaljski muzej BIH

1514

Grobnica bihaćkog plemstva, sarkofag-kosturnica sa posmrtnim ostacima devet bihaćkih uglednika koji su braneći Bihać poginuli u borbi sa Osmanlijama u 16.stoljeću.

Iz kasnijih podataka, naročito iz XVI stoljeća, može se zaključiti da je srednjovijekovni grad Bihać sagrađen na otoku, da je imao kupasti krov (koji se vidi i na grbu) i troja vrata: prema Izačiću, Zavalju i treća prema Uni, tzv. Unska vrata. Bedemi su bili dvostruki s mnoštvom puškarnica, s okruglim i četvorokutnim tornjevima. Bedemi su porušeni 1888. godine jer su tadašnje Austrougarske vlasti smatrale da zidine guše razvoj grada te da će se rušenjem grad lakše stopiti sa predgrađima i proširiti.

Bihać oko 1590. godine

Posebno blago u bosanskohercegovačkoj kulturnoj tradiciji predstavljaju muslimanski nadgrobni spomenici nišani tzv. Krajiški nišani ili nišani Bihaćke klesarske škole. Nažalost, ova oblast je jako slabo naučno obrađena te je nužno u budućnosti sistemski pristupiti istraživanju fenomena ovdašnjeg nišana. Ovu vrstu nišana susrećemo u sjeverozapadnoj BiH na teritoriji između Ključa, Velike Kladuše i Prijedora. Posebnost Krajiškog u odnosu na nišane u ostatku BiH se ogleda kroz nekoliko bitnih karakteristika. Prva se, naravno, odnosi na materijal od kojeg je građen – kamen bihacit. Zahvaljujući prirodi ovog kamena Krajiški nišan je viši (nerijetko i preko 3 metra), ukrašen dubljom reljefnom obradom, a dekoratvni motivi i ornamentika (vegetabilni i geometrijski ukrasi, bridovi u vidu tordiranih vrpci, oružje-sablje i puške, polumjesec sa zvijezdom, šestokrake zvijezde, raznih oblika rozetni, vaze, ibrici, čelenke i sl.) su intenzivnijeg prikaza i bogatiji u odnosu na nišane u drugim krajevima BiH. Poznato je da su stećak i nišan kontinuirano povezani, prvi klesari koji su radili nišane su bili isti koji su do prije dolaska Osmanlija izrađivali stećke, te je logično da je stećak bitno odredio formu nišana. Međutim, Bihaćka krajina nije pripadala srednjovjekovnoj Bosanskoj državi i nije poznavala tradiciju stećka pa je ovdašnji nišan nastao bez direktnog utjecaja majstora stećaka. Obzirom da je Bihać među posljednjim u BiH pao pod Otomansku vlast (1592. godine) ovdašnji klesari preuzimaju tradiciju izrade nišana staru već skoro dva stoljeća pa slobodno možemo reći da bosanskohercegovački nišan vrhunac forme doživljava u rukama krajiških klesara.

Krajiški nišan dokazuje da je umjetničko izražavanje neizbježan i urođen dio ljudske prirode. Naime, na području Bihaćke krajine u periodu nakon dolaska Osmanlija bilježimo odsustvo vizualnoga umjetničkog izražavanja, da bi se najednom umjetnost u svom punom izrazu javila među klesarima koji izrađuju nišane. Brojna groblja u Bihaću i okolici obiluju nišanima među kojima nerijetko susrećemo prava remek djela narodne umjetnosti koja formom i poetikom sintetiziraju ovdašnju materijalnu i duhovnu kulturu.

Krajiški nišan Bihaćka klesarska škola

1716

Posebno zanimljivu grupu nišana čine Kajtezovića nišani iz Donje Lučke koji su i jedini nišani bihaćke provenijencije proglašeni nacionalnim blagom BiH.

„Na parceli koja se nalazi u neposrednoj blizini puta koji iz Cazina vodi prema Velikoj Kladuši, u prostoru ograđenom drvenom ogradom, nalazi se manja skupina nišana. Postojanje ovakvih grupacija nišana nije rijetkost uovome dijelu Bosne i Hercegovine. U Krajini ih nazivaju «nišanima krajputašima». Ovi spomenici su podizani najčešće uz glavne prometnice, o čemu govori samo njihovo ime. Kod ovakvih memorijalnih mjesta pokojnici su nerijetko sahranjivani na nekom drugome mjestu. M. Mujezinović navodi podatak da se u ograđenome prostoru nalazi 16 nišana od kojih je osam muških i osam ženskih (Mujezinović, str. 84). Taj broj je danas veći, jer se tradicija sahranjivanja, odnosno postavljanja nadgrobnika koji pripadaju obitelji Kajtezovića u ovoj parceli nastavlja (nišani iz 1970. i 1981. godine). Ornamentika nišana u Donjoj Lučkoj je vrlo bogata. Osobit dojam ostavljaju muški nišani čija visina prelazi 3 metra (Mujezinović, str. 84). Osnovica nišana ima dimenzije oko 40x40 cm. U donjoj zoni nišani su ukrašeni dekoracijama sa mnoštvom biljnih motiva. U sredini kompozicije obično se nalazi ibrik učijem središtu je manja, najčešće osmokutna rozeta. Na srednjem dijelu nišana se nalazi natpis na turskome jeziku. Ovaj dio je pravokutan i završen je oblikom polukružnoga luka. Utisnut je u masu kamena oko 3 cm. Zona iznad natpisa je dekorirana polumjesecima sa jednom ili više zvijezda. Svi nišani imaju približno jednake bogato ukrašene turbane, karakteristične za ovaj dio Bosne i Hercegovine. Na bridovima nišana, kao i ispod turbana javlja se ukras uvidu tordirane vrpce. Ženski nišani su manjih dimenzija i smješteni su iza muških. I oni su bogato ukrašeni s tim da se umjesto turbana javlja ženska pletenica. U donjem dijelu se, također, javljaju dekoracije sa biljnim motivima i ibricima sa rozetom u sredini s tim da je rozeta u ovome slučaju bogatije ukrašena. Srednji dio nišana je predviđen za natpis. Tordirana vrpca se javlja na bridovima nišana. Nišani su djelo lokalnih majstora koji su kroz stoljeća razvili karakterističan tip nišana.

Njihov utjecaj je vidljiv i na teritorijima koji se prostiru istočno od područja Bosanske krajine. Izrađeni su od bihacita, kamena koji se veoma lako obrađuje. Vanjske površine kamena su uglačane i obrađivane su alatom koji se i danas koristi prigodom obrade kamena u ovim krajevima (testera i brus).“8

Najstariji datiran nišan u Bihaću je iz 1713. godine (hidž. 1125. godina) i nalazi se se u Bakšaišu. Općenito se o ovim nišanima i majstorima-klesarima koji su ih radili vrlo malo zna, a pisani tragovi na ovu temu skoro da i ne postoje. Poznato je da je postojala bliska veza između klesara i lokalnog imama jer su majstori većinom bili nepismeni. Također, zanimljivi su narodni termini koje su lokalni klesari koristili. Tako su sivu patinu Bihacita nazivali „staklena gleđ“, a imali su i nazive za slojeve kamena u majdanu: prvi sloj su zvali „samac“, drugi sloj je „mražnjak“, a tek treći je kvalitetni bihacit.

8 http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2812

Kajtezovića nišani Donja Lučka, Cazin

foto: Samir Arnautović

1918

Klesarski zanat je obično bio porodični posao koji se prenosio sa koljena na koljeno a najpoznatija i sa najdužom tradicijom klesarskog zanata je porodica Zulić iz Pokoja. Najstariji poznat klesar iz ove porodice je Osman Zulić, dva njegova potpisana nišana iz Prijedora iz 1865. godine (hidž. 1282.) spominje i reprodukuje i Mehmed Mujezinović u knjizi Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine. Osmanov nasljednik je njegov sin Redžep, a poslije njega dolazi sin Husnija, pa Husnijin sin Hasan-Fočo, zatim Hasanov sin Idriz i Hasanov unuk Samir koji je i danas aktivan u ovom poslu. Također, iz druge loze Zulića upamćeni su Suljan (najvjerovatnije Sulejman) Zulić, vrstan majstor ali bez nasljednika, i Nail Zulić sa sinovima Ćerimom i Muharemom, te Muharemovi sinovi Salko, Hamdija i Zuhdija.

Mujezinović u navedenoj knjizi spominje i majstora Aliju Vašarića i ortaka mu Ibrahima iz Bihaća koji potpisuju nišan u Dubici izrađen 1817. godine (hidž. 1233.). Isto vrsni majstori-umjetnici dolaze iz porodice Brkić iz Prekounja kod kojih su učili brojni šegrti. Poznat majstor je bio i klesar Ramić Halavać iz Pokoja koji je autor čuvenih nišana u Donjoj Lučkoj u općini Cazin. Također, porodica Rekić, Salko i sinovi Šero? i Sakib će ostati upamćeni kao vrlo vješti klesari. U Bakšaišu je radio majstor Avdo Dizdarić, a nasljednici su mu sinovi Arif i Ćerim. U Bakšaišu danas aktivno radi i Enes Toromanović, vrstan majstor. U selu Vinica su radili klesari iz porodice Dizdarić te poznati majstor Muho Bećirspahić. U selu Čekrlije su majstori bili iz porodice Hodžić. U selu Ripač je radio klesar Bećir Beganović koji je pored izrađenih brojnih nišana ostao upamćen da je radio na spomen parku Garavice za čuvenog Bogdana Bogdanovića.

U novije vrijeme na području grada Bihaća rade brojni kamenoresci koji nisu orijentisani isključivo na rad u Bihacitu nego rade i u ostalim vrstama kamena poput porodica Kuduzović, Šabanac, Islamović i drugih.9

9 Izvor: Idriz Zulić, sin klesara Hasana Zulića Foče

Klesar Hasan Zulić Fočo, 13. septembar 1974. godine

foto arhiv Muzeja USK-a, snimile: Branka Raunig i Hava Šehić

Klesar Hasan Hodžić, 17. juli 1974. godine

foto arhiv Muzeja USK-a, snimila: Hava Šehić

2120

ZaložjeRibićPokoj Pokoj

Bakšaiš BakšaišBakšaiš

Harmani Harmani

HarmaniHarmani

Harmani

Prekounje Prekounje

ZaložjeRipač Ripač Ripač

RibićBakšaiš Bakšaiš

Bakšaiš Harmani

Harmani HarmaniPrekounje

Založje RibićPokojPokoj

Pokoj

Založje

ZaložjeBakšaišBakšaišBakšaiš Bakšaiš

HarmaniBakšaiš

Harmani

Založje

RibićRibić Pokoj

RibićRipač Založje

Pokoj Bakšaiš

Bakšaiš

BakšaišBakšaiš

BakšaišHarmani

Primjeri muških nišana Krajiške klesarske škole

Primjeri ženskih nišana Krajiške klesarske škole

2322

Nedugo nakon Berlinskog kongresa 19. septembra 1878. godine austro ugarska vojska je nakon dvanaest dana borbi osvojila Bihać. Grad se ubrzano počinje mijenjati te postepeno poprima odličja austrougarskog provincijskog gradića. Otvaraju se osnovna škola, niža gimnazija, trgovačka škola, voćarska škola, formira se vatrogasno društvo, podiže se gradski park, radi se regulacioni plan, vodovod, kanalizacija, elektrifikacija. Otvaraju se banke, tvornice, razvijaju se zanati koji su do tad bili nepoznati, a u postojeće se uvodi novi red i organizacija. U Bihaću se grade novi javni i stambeni objekti pravljeni po evropskom uzoru, a naravno bihacit je primarni građevinski materijal. Vađenje ovog kamena se sada po prvi put vrši sistemski i organizirano, a to je vrijeme kada se i zvanično počinje koristiti termin Bihacit. 1878. godine uBihaću se osniva firma za eksploataciju kamena koja je od 1912. godine poznata kao akcionarsko društvo „Bihacit“. To je vrijeme njegove intenzivne komercijalne eksploatacije i izvoza, kada stiče evropski renome. Nažalost, uburnim vremenima koja su nedugo zatim usljedila, zagubljena je većina podataka o građevinama i evropskim metropolama u čije je fasade i enterijere ugrađen ovaj izuzetni kamen. Iz tog perioda ostalo je zabilježeno da se bihacit koristio pri gradnji zgrade parlamenta u Budimpešti, zgrade opere u Beču i pri restauraciji katedrale Sv. Stefana u Beču.

Sistemsko eksploatiranje i izvoz bihacita

Bihać, ulica kralja Aleksandra dvadesetih godina XX stoljeća, razglednica

Među brojnim građevinama rađenim u Bihaću u tom periodu u bihacitu posebno se ističu crkva Sv. Ante Padovanskog i turbe. Gradnja nove neogotske crkve sv. Antuna je u nekoliko faza trajala cijelu posljednju dekadu devetnaestog stoljeća. Sam izgled crkve bio je, za ono vrijeme, više nego impozantan. Prostorno je zauzimala oko 900 m², s visokim pravokutnim zvonikom; uz džamiju Fethiju i Kapetanovu kulu dominirala je iznad gradskog urbanog jezgra. Pred Drugi svjetski rat je ponovno dograđena i poprima bazilikalni oblik. Prilikom savezničkog bombardovanja Bihaća 1943. godine do temelja je srušena, a čitav je ostao samo zvonik i dio jednog zida koji je srušen naknadno.

Turbe oktogonalne osnove sa polukružnom kupolom je izgrađeno 1890. godine. Izgradila ga je Austro-ugarska vlast o svom trošku jer su na mjestu starog drvenog turbeta izgradili novu katoličku crkvu. Arhitektonski se radi ovrlo interesantnom i posebnom zdanju, naime austrijski arhitekt koji ga je projektovao je na vrlo zanimljiv način reinterpretirao islamski stil gradnje. U turbetu su dva drvena kabura-sarkofaga sa drvenim nišanima sa turbanima. Niti na turbetu niti na nišanima nema zapisa pa se ne zna kome je posvećeno.

Zvonik crkve Sv. Ante Padovanskog Bihać

2524

Također, u tom periodu porodica Missoni, koja je u Bihać došla iz Italije, otvara pogon za pilanje i obradu kamena pored sela Ružica te dodatno razvijaju industriju kamena. Na vitkoj i stalaktitima ukrašenoj munari cazinske džamije, rađene 1924. godine stoji potpis „arhitekta Ljudevit Missoni“. Missoni su radili i nadgrobne spomenike i nišane, a naročito su likovno zanimljive stilizirane forme pletenica na ženskim nišanima koje su pravili.

Turbe Bihać

„Preduzeće Bihacit-Bihać proizvodi kamene blokove, kamene ploče za oblaganje fasada i unutrašnjih zidova, te lomljeni kamen, tucanik, grus, šljunak i pijesak. Vrši samostalno oblaganje kamenim pločama koje proizvodi. Radovi se izvode kvalitetno prema zahtjevu projektanta i investitora. Cijene radova su vrlo umjerene, i oblaganje fasade kamenim pločama „Bihacit“ je najjeftinije. Proizvode se dvije vrste kamenih ploča i blokova pod nazivom „RUŽICA” „MASKARA“ , od kojih se „RUŽICA“ da vrlo lijepo polirati, dok se „MASKARA“ može bojati svim bojama.”10

10 iz dokumentacije Klesarsko-kamenorezačko preduzeće Bihacit izvor: JU Arhiv USK-a

Klesarsko-kamenorezačko preduzeće Bihacit

"Promo-letak povodom 25. godina rada "Bihacita

2726

Od 1947. godine u Bihaću sa radom počinje Kamenarsko-fasadersko preduzeće „Bihacit“. Počelo je sa radom kao preduzeće sa stotinu i pedeset radnika koji su ručno, mahom sjekirama, tesali kamene blokove. Postepeno se počinje uvoditi mehanizacija u rad preduzeća, a kroz svoju historiju doživljavalo brojne uspone i padove u poslovanju. Bio je i likvidiran kao preduzeće, bio je pripajan GP „Plješevici“ kao pogon za obradu i ugradbu kamena bihacit, zatim se i integrisao sa sarajevskim

„Feroelektro“ i, napokon, 1973. godine ulazi u sastav bihaćke izgradnje. Od 1976. godine u ovoj Građevinskoj radnoj organizaciji „Bihacit“ je punopravan OOUR. Tu je tek nastavljen snažniji razvojni zamah započet ranije pod okriljem „Feroelektra“, barem kada je riječ o nabavci neophodne mehanizacije.11 Unatoč obilnom resursu ovo preduzeće se konstantno susretalo sa problemima od kojih je najveći bio loša konkurentost na tržištu zbog ograničenog proizvodnog kapaciteta. Bihacit nije bio u mogućnosti ugovarati velike poslove jer nisu mogli garantirati kupcu da mogu u potrebnom roku isporučiti veće količine svojih proizvoda. Pa je, nažalost, preduzeće „Bihacit“ nekako uvijek bilo na nivou koji je za ljestvicu iznad kapaciteta veće zanatske radnje. Nakon privatizacije kapacitete „Bihacita“, kao i koncesiju na kamenolom Maskara, koristi privatno preduzeće Bihacit Ikić d.o.o. koje se bavi eksploatacijom i obradom kamena.

11 Tvrd kruh od kamena“ novine „Krajina“ 28. mart 1980. godina

Kamenolom Maskara danas

Muzej AVNOJ-a i Pounja, uz podršku mjesnih društveno-političkih organizacija , 1967. godine organizirao je prvi simpozij kipara u Bihaću. U radu simpozija učestvovalo je šest kipara iz bivše Jugoslavije koji su isklesali po jednu monumentalnu skulpturu čije su idejne skice i rješenja prethodno usvojene od strane stručnog žirija simpozija. Žiri u sastavu: prof. Boško Karanović, prof. Hakija Kulenović, akademski kipar Vladimir Herljević, te Zvonko Diklić tadašnji direktor Učiteljske škole uz Bihaću i Krešimir Ižaković kustos Muzeja AVNOJ-a izvršio je izbor kipara prema prijedlogu likovnih udruženja iz cijele bivše Jugoslavije. Učesnici simpozija su prema svom izboru organizirali rad i boravak u Bihaću koji je trajao 30 dana, a nastalo je šest skulptura koje su trajno izložene u javnom prostoru. Na simpoziju su učestvovali kipari/ce Savo Sandić, Milena Lah, Marija Ujević, Ratko Petrić, Ante Dabro i Petar Jelisić. Umjetnici su radili u bihaćkom parku, uz samu rijeku Unu, a kamen im je prethodno dovezen i postavljen na specijalna postolja prema dimenzijama po zahtjevima umjetnika. Namjera organizatora je bila da, koristeći nalazište kamena Bihacita, omogući ovom simpoziju da preraste u stalni, tradicionalni, sastanak umjetnika u Bihaću te da se na taj način obogati svoj likovni fond novim umjetničkim djelima.

O sljedećem simpoziju koji je održan naredne 1968. godine pronalazimo šture i oprečne informacije. Od kipara učesnika sa sigurnošću možemo potvrditi da su učestvovali samo Angelina Gatalica i Drago Tršar. U nekim zapisima se spominje i Dragin brat Dušan Tršar, međutim njegovog rada nema izloženog u javnom prostoru u Bihaću. Kako se nije vodila arhivska evidencija oovom događaju često se pogrešno mislilo i pogrešno zapisalo da je rad Angeline Gatalice „Golub mira“ nastao na prvom simpoziju, godinu prije. U svakom slučaju sigurno je da su te godine nastale spomenuti Angelinin rad i „Perforacija“ Drage Tršara. Kasnije, 01. juna 1974. godine, za vrijeme boravka Josipa Broza Tita u Bihaću je odlukom Skupštine opštine Bihać skulptura „Golub mira“ poklonjena Titu i prenešena u Beograd. Već 1979. godine Gatalica je opet u Bihaću i izrađuje novu skulpturu „Djevojka sa pticom“ koja je postavljena na istu lokaciju kao i prethodna, u cvijetnjak Muzeja AVNOJ-a.

Umjetnost u kamenu

2928

Ukupno je osam skulptura nastalih na dva simpozija: „Materinstvo u NOB-u“ Save Sandića, „Majka i dijete“ Petra Jelisića, „Slobodna forma – odmor u prostoru“ Milene Lah, „Ženski torzo“ Marije Ujević i „Narikače“ Ante Dabre, „Frulaš“ Ratka Petrića, „Djevojka sa pticom“ Angeline Gatalice i „Perforacija“ Drage Tršara. One predstavljaju začetak današnjeg bihaćkog parka skulptura. U međuvremenu do danas su pretrpile različita oštećenja, što od ratnih dejstava-granatiranja, što od vandalskih napada. Najviše su stradale „Materinstvo u NOB-u“ Save Sandića koja je nakon vandalskog rušenja trajno oštećena, nedostaje glava figure, kao i „Frulaš“ Ratka Petrića koja se vodi kao nestala, što je u najmanju ruku čudno za kamenu skulpturu visine preko dva metra.

Ante Dabro “Narikače”, 1967 Savo Sandić “Materinstvo u NOB-u”, 1967

Petar Jelisić “majka i dijete”, 1967 Marija Ujević “Ženski torzo“, 1967

Milena Lah “Slobodna forma- odmor u prostoru“, 1967

3130

«Perforacija»Drago Tršar1968. godina

Skulptura nastala na Drugom simpoziju kipara u Bihaću održanom 1968. godine

«Žena koja se češlja»Ante Brkić

«Krajiško srce»Mirza Morić

2008. godina

Skulptura nastala na likovnoj koloniji Stari gradovi USK-akoja je održana u organizaciji ULUSK-a 2008. godine

1980. godina

«Sjedeća figura»Ante Brkić

1979. godina





2008. godina


1980. godina


1979. godina

Angelina Gatalica “Djevojka sa pticom“, 1979 Ratko Petrić “Frulaš“, 1967

Bihaćki park skulpturaAngelina Gatalica radi na skulpturi “Golub mira” 1968. godine, foto arhiv Muzej USK-a, snimila Hava Šehić

3332

Na prijedlog Alije Pozderca, tadašnjeg predsjednika Republičkog fonda za kulturu kiparski simpozij se iz Bihaća premješta u utvrdu-stari grad Ostrožac gdje se održao do danas. Već sljedeće, 1969. godine u Ostrošcu se okupljaju kipari/ce Zdenko Grgić, Mira Jurišić, Šimo Klajić i Momir Krković te stvaraju temelje za stvaranje čuvenog ostrožačkog parka skulptura koji raste skoro već pola stoljeća.

„U staroj utvrdi nadomak plemićkog zamka Ostrožac, kipari su istrajnim radom, zahvaljujući susretljivosti i razumijevanju, upornosti i znanju, entuzijazmu svojih domaćina, stvorili galeriju pod vedrim nebom, taj, po mnogo čemu, jedinstveni park skulptura i još omogućili stvaranje više manjih parkova slična sadržaja-istinskih kiparskih oaza u Bihaću, Cazinu, i Ostrošcu na Uni, te omogućili da izrađene skulpture u Koloniji skulptora „Ostrožac“ oplemene i druge prostore: u Bosanskom Petrovcu i Zenici, Titovom Velenju, ali i u Kući cvijeća“ u Beogradu. Kipari su tako, sudjelovanjem u koloniji u Ostrošcu nad Unom, učinili mnogo u populariziranju vajarstva, jer su svoj rad izložili sudu javnosti još u toku nastajanja djela, a potom skulpturu prepustili gledaocima... Tako su plemenite poruke raznesene na sve strane svijeta iz ostrošca nad Unom.“12

Od 1969. godine do danas u ostrožačkoj koloniji je nastalo preko stotinu skulptura i po mnogo čemu ovaj park skulptura je jedinstven. Najznačajniji kipari druge polovine dvadesetog stoljeća iz regiona su se okušali u radu u Bihacitu i svi mahom su isticali pohvale ovom kamenu i njegovoj lakoj obradivosti. Kolonija nije održavana u periodu od 1991-2002. godine, a nakon ponovnog pokretanja nastavila je sa radom do danas.

12 Kolonija skulptora „Ostrožac“ Cazin, Aleksandar Aco Ravlić, 2007.





2008. godina


1980. godina


1979. godina

Ostrožac, park skulpturafoto: Almir Kurtović

Park skulptura Ostrožac, foto: Almir Ami Kurtović

Transport bihacita u koloniju Ostrožac, 13. juni 1970. foto arhiv Muzeja USK-a, snimila Hava Šehić

3534





2008. godina


1980. godina


1979. godina


Kiparska kolonija Ostrožac, 13. juni 1970. godineFoto arhiv Muzeja USK_a

snimila: Hava Šehić





2008. godina


1980. godina


1979. godina






Rad kolonije kipara Ostrožac, 13. juni 1970. foto arhiv Muzeja USK-a, snimila: Hava Šehić

Gradska galerija Bihać već godinama ukazuje na važnost i značaj bihacita te kroz projekte koje realizira pokušava potencirati vrijednost ovog kamena. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja 2010. godine organizirala je internacionalni kiparski simpozij sa četiri kipara/ice koji je trebao biti nastavak simpozija iz 1967. godine. Učestvovali su: Amir Omerović kipar bosanskog porijekla koji živi u Njemačkoj, koji je izradio skulpturu “In between”, Hans J. Muller, također iz Njemačke, autor skulpture “Dijalog”, zatim Željka Momirov kiparica iz Srbije autorica skulpture “Znaci” i italijanski kipar Lorenzo Vignoli autor skulpture “Figura”. Umjetnici su mjesec dana radili u gradskom parku i ostavili skulpture koje su obogatile fundus bihaćkog parka skulptura. Plan je bio da se ovakav simpozij održava bijenalno međutim 2012. godine je održan sljedeći simpozij sa samo dva učesnika ( Amir Omerović i Stefan Saxen iz Bremena, Njemačka) koji su radili u mnogo manjim blokovima bihacita, a nastale skulpture su dio fundusa Gradske galerije Bihać. Poslije toga ovaj simpozij se prestao održavati.

U Bihaću je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća živio i radio kipar Ante Brkić koji je, između ostalog, radio u bihacitu. Brkić je autor dvije skulpture koje su također dio bihaćkog parka skulptura.





2008. godina


1980. godina


1979. godina








2008. godina


1980. godina


1979. godina






2008. godina



1979. godina





2008. godina


1980. godina


1979. godina








2008. godina


1980. godina


1979. godina






2008. godina



1979. godina

Ante Brkić “Žena koja se češlja” 1980. i “Sjedeća figura” 1979. godine

3736

Skulpture sa Simpozija kipara održanog 2010. godine u organizaciji Gradske galerije Bihać. S lijeva na desno “Hans J. Muller “Dijalog”, Amir Omerović “In between”, Lorenzo Vignoli “Figura” i Željka Momirov “Znaci”

Krećući se cestom M5 iz pravca GP Izačić koja vodi prema višestoljetnom gradu Bihaću, posjetilac se može osjećati ne posebno zainteresovano, možda čak i smoreno, posmatrajući jednoličan i monoton prigradski pejzaž sačinjen od arhitekture građene u maniru polu stambenih - polu poslovnih prostora smještenih uz put i naokolo podnožja duge i šumovite Plješevice. Prolazeći ispod visokog drvoreda topola, u daljini sa desne strane puta se ukazuje nadrealni prizor koji svojom monumentalnošću i arhaičnim prizvukom – poput onog kojeg zaziva megalitna kultura stanovitog britanskog Stonehedgea-a –plijeni pažnju i zaokuplja znatiželju posmatrača o svome značenju. Idejni tvorac, Bogdan Bogdanović je sigurno računao na upadljive proporcije parka koji je izgrađen 1981. Podignut je na inicijativu Opštine Bihać na eksterminacijskom mjestu kojeg je uspostavila Nezavisna država Hrvatska u Drugom svjetskom ratu gdje je život izgubilo hiljade nevinih ljudi. Načinjen je od 15 istovjetnih skulptura u vidu kenotafa ili izmještenih nadgrobnih spomenika. Rijetki su oni koji će primjetiti da se dva nalaze odmah pored puta nedaleko od drvoreda sa lijeve strane, naročito u toplim periodima kada flora obuja tle i zakloni pogled na njihov volumen. Isprva su trebali biti isklesani od vapnenca no zbog nedovoljnog kvaliteta, plan će uskoro da se izmjeni i okrene u pravcu čuvenog lokalnog kamena bihacita kojim ovaj kraj obiluje. Prostorna koncepcija Garavica, kao i mnogi drugi Bogdanovićevi spomenici, počiva na geografskim premisama i kao takva se obraća posjetiocu u formi kulturnog pejzaža. Za one koji se odvaže udovoljiti vlastitoj uobrazliji i istražiti ga, parku mogu prići sa iste ceste i skrenuti u neoznačenu ulicu koja vodi ravno do rampe a od koje počinje zavojit asfaltirani put zaklonjen debelim šibljem sa obje strane. Od te pa do sljedeće tačke se nameće iznenadan kontrast koji se osjeti čim se stupi na kamenom i betonom popločanu kružnu komemorativnu platformu, što po izboru materijala i tekstura što po otvorenom pogledu na park, brijeg i prostranstvo koje se pruža okolo.

tekst: Alisa Burzić, likovna umjetnica

Spomen-park Garavice

3938

Granitna ploča sa nazivom parka smještena na sam rub kružne platforme se popločanim putem spaja sa drugom granitnom pločom koja nosi epitaf “Život je jači od smrti, Pravda jača od zločina, Ljubav od Mržnje” i od te tačke put se grana u dva smjera: desni, sa slijepim krajem, vodi do manje a lijevi do veće grupe na vrh brijega gdje je koncentrirano 11 kenotafa. Osnov koncepta Spomen-parka na Garavicama proizilazi iz odnosa skulptura u obliku megalita sastavljenih od 5 kvadera, i zatečenog pejzaža (brijega i neba). Sam Bogdanović o megalitima govori kao o “ženama u razvijenom hodu niz Garavice ka polju”, koje “stoje i smotre, stoje i strepe” i da su “zagledane u prošlost i gledaju u budućnost”. Alegoriju “žena koje oplakuju” predstavlja urezana suza na najvišem kvaderu. Staza koja blago presijeca ili prati izohipse brijega i povijajući se između megalita koji počivaju na brijegu sa njegove istočne , u nekim pravcima završava slijepim krajevima što se interpretira kroz motiv minojskog labirinta. U arhitektonskoj namjeri, park je profanog karaktera namjenjen za izletnike, posjetioce parka i komemorativne događaje, lišen svake religiozne naznake. Loše stanje Parka se danas očituje ponajviše na neodržavanim stazama obraslim korovom i šibljem, prisutnom smeću i odlagalištu građevinskog i funerarnog otpada, dok su kenotafi, pored jednog oštećenog gelerima granata, uglavnom istrpili akt vandalizovanja grafitima te su djelomično prekriveni sa vrstama bijelog, žutog i smeđeg lišaja. Dva izmještena i oko 900 metara zračne linije udaljena kenotafa, se smatraju najviše ugroženima budući da im prijeti urbanizacija neposredne saobraćajnice i industrijskih objekata koji napreduju kroz posljednjih 20 godina. Spomenpark Garavice je zaštićeni nacionalni spomenik od 2011. godine.

4140

Bogdan Bogdanović “Spomen - park Garavice” 1981. foto Alisa Burzić

Bihacit je našao svoju primjenu i kao veoma podoban materijal za različite restauratorske zahvate. Poznato je da je korišten još u devetnaestom stoljeću pri restauraciji crkve Sv. Stefana, jednog od simbola grada Beča. Naročito često ga je u ove svrhe koristio akademski kipar Vladimir Herljević. Najznačajnije restauratorske zahvate Herljević je radio na crkvi Sv. Marka i na kapelici Sv. Križ u Zagrebu. Herljević je osmislio i recepturu kojom tretira Bihacit kako bi izbjegao promjenu u boji pri patiniranju nakon izloženosti atmosferilijama. Po ovom receptu Bihacit se tretira barijevim hidroksidom razrijeđenim sa vodom na čistu i suhu površinu. Sljedeći korak po Herljeviću su dva sloja premaza sa nekim od komercijalnih hidrofobnih impregnacija poroznih građevinskih materijala koje se koriste kao zaštita od utjecaja atmosferilija, mraza i soli. Ovakav tretman trebao bi se ponavljati svakih 10 godina.

Restauracija

Kapelica Sveti Križ Zagreb,restauracija: Vladimir Herljević

Kapelica Sv. Križ Zagreb, restaurator: Vladimir Herljević

4342

Bihacit se od prahistorije koristi kao arhitektonsko-građevinski resurs. Dugo je korišten kao građevinski materijal za zidanje, da bi se vremenom profilirao kao materijal za oblaganje fasada i unutarnjih zidova. U eksterijeru se, pored oblaganja fasada, koristi i pri gradnji stubova, kapitela, greda, ukrasne plastike, lukova i svih vrsta vertikala, a zbog svojih karakteristika i otpornosti na atmosferilije je praktično vječan. U enterijeru se koristi praktično za sve, uključujući i horizontalne površine, gazišta stepeništa, kamine i slično.

Primijenjen je na brojnim građevinama od kojih se posebno ističu zgrada parlamenta u Budimpešti u Mađarskoj, opera i katedrala Sv. Stefan u Beču u Austriji.

Arhitektura

Zgrada parlamenta u Budimpešti, Mađarska

Zgrada Opere u Beču, Austrija

U Srbiji najpoznatiji objekti rađeni sa bihacitom su: kraljevski kompleks na Dedinju, zgrada Prve hrvatske štedionice, Tanjugov pres-centar, Hemijski institut, Direkcija za izgradnju javnih objekata, Dom štampe Moša Pijade, zgrada Jugoslovenske knjige, zgrada Osiguravajućeg društva, Prirodno matematički fakultet u Beogradu, Dom kulture u Čačku i Gradska kuća u Subotici.

Kraljevski kompleks Beli dvor na Dedinju Beograd, Srbija

4544

Dom kulture Čačak, Srbija

Tanjugov press centar Beograd, Srbija

U Sloveniji se koristio na dvorcima Negova kod Maribora i Komenda kod Polzele, te u samostanu Sv. Trojica kod Lenarta.

Dvorac Komenda kod Polzele, Slovenija

U Hrvatskoj ga susrećemo na grkokatoličkoj crkvi u Zagrebu, sinagogi u Varaždinu, starom gradu u Čakovcu, katoličkim crkvama u Požegi, Voćinu, Radoboju kod Krapine, dvorcu Vindija kod Varaždina, hotelu Novi horizont uNovom Vinodolskom, hotelu Bonavia, robnoj kući Korzo, Zavodu za zdravstvenu zaštitu, zgradi Riječke banke u Rijeci, na robnoj kući Srđ u Dubrovniku, kapeli sv. Ane u Slavonskom Brodu, te na katedrali u Osijeku.

4746

Kapela Sv. Ane Slavonski Brod , Hrvatska

Katolička crkva u Voćinu, Hrvatska

Naravno da se u BiH najviše koristio u Bihaću na brojnim privatnim i javnim objektima, dok najpoznatije građevine rađene sa Bihacitom u ostalim gradovima BiH su: zgrada Željezničke stanice, Pošte, Lutrije i Zavoda za socijalno osiguranje u Sarajevu, Dom kulture u Jajcu, Hemijski laboratorij u Lukavcu, te katoličke crkve u Gromiljaku Kiseljak i Prozoru. Zabrinjavajuće je kako se u posljednje vrijeme bihacit sve manje i rijeđe koristi u arhitekturi unatoč širokoj mogućnosti primjene. Novije generacije arhitekata ga uglavnom ignoriraju i upravo u odnosu projektanata prema ovom materijalu treba tražiti razloge njegove neadekvatne i nedovoljne iskorištenosti.

Zgrada Pošte Sarajevo

Željeznička stanica Sarajevo

4948

Opera Beč, Austrija

Tanjug press-centar Beograd, Srbija

Dvorac Komenda kod Polzele, Slovenija Dvorac Negova kod Maribora, Slovenija

Neke od građevina na kojima je korišten Bihacit pri gradnji ili restauraciji

Primjeri upotrebe Bihacita u arhitekturi u Bihaću

Primjeri upotrebe bihacita u arhitekturi u Bihaću

Impresum

Izdavač: Gradska galerija Bihać

Za izdavača: Adnan Dupanović

Autor izložbe i teksta: Adnan Dupanović

Saradnici: Nermin Delić, Ervin Kadić i Alisa Burzić

Fotografije: Zemaljski muzej BiH, arhiv JU MUzej USK-a -

Hava Šehić i Branka Raunig, Alisa Burzić, Samir Arnautović,

Almir Ami Kurtović, Adnan Dupanović, Nermin Delić i Ervin

Kadić

Dizajn i obrada fotografija: Ervin Kadić

Štampa: Grafičar Bihać

Tiraž: 300 komada

Projekt "Bihacit vrijeme u kamenu" je realiziran zahvaljući

sredstvima Federalnog ministarstva kulture i sporta

Bihać, 2018.

iv 1 - ggbihac.com · ili muljika ime bihacit je dobio u austrougarskom periodu po gradu bihaću...

Documents