/IMPRESUM/

„DUGA“, list Centra za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave, broj 3, svibanj 2017.

Izdavač: Centar za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave

Za izdavača: Božo Vrkljan, ravnatelj

Adresa: Ulica sv. Mateja 70/a, Zagreb, Dugave Telefaks: 01 /66 87 809 e-pošta: centardugave@gmail.com

Članke za „Dugu“ napisali:

Božo Vrkljan, Brankica Vručinić, Ivanka Đurčević, Ana Mirković, Daniela Ivkošić, Nives Böhm, Maja Miljuš, Bosiljka Vrkljan, Maja Baće Dumančić, Vanja Budanović, Edita Šafranko, Renata Horvat, Erika Baranović Pantić, Lidija Perić, Maja Matorić, Ivana Cindrić, Milka Simić, Danijela Simončić Brigljević, Lidija Brlobuš Vukić, Renata Halabarec, Iva Gajšek Pešut, Monika Antunović, Olga Jakšić, Ljerka Milas, Mirica Mrmić, Katarina Pelc, Marijan Ručević, Ana Zajec, Ivan Bulimbašić, Ljiljana Savić, Ana Marinović Radojković, Marija Mihaljević, Ana Novosel, Marijana Kovač, Irena Koren, Vedrana Vitez, Karolina Rimarčuk, Jadranka Šlipogor, Aurelija Karaba, Miruna Kastratović, Tomislav Bačurin, Romina Bengez, Marija Šimoković Sikavica, Udruga „Djeca prva“ i Udruga „Igra“

Uredništvo: Božo Vrkljan, Brankica Vručinić, Silvijo Šturman, Martina Puškarić

Priprema i kompjutorska obrada: Lovorka Prenner

Priprema za tisak i tisak: Stribor d.o.o.

1

SADRŽAJ

IMPRESUM 1

UVODNA RIJEČ 3

70-OBLJETNICA RADA PRIHVATNE STANICE 4

30 – OBLJETNICA NASTANAK I RAZVOJ POLUDNEVNOG BORAVKA U OSNOVNIM ŠKOLAMA

• NASTANAK I RAZVOJ POLUDNEVNOG BORAVKA U OSNOVNIM ŠKOLAMA 6

• PRVA GRUPA PB-a U OŠ VJENCESLAVa NOVAKA 7

• PB U OŠ MATIJE GUPCA 9

• PB U OSNOVNOJ ŠKOLI „BUKOVAC“ 10

• PB U OŠ IVANA CANKARA 11

• PB U OŠ ANTE KOVAČIĆA 13

• PB U OŠ GUSTAVA KRKLECA 14

• PB U OŠ MARIJE JURIĆ ZAGORKE 15

• PB U OŠ „OTOK“ 16

• 28 GODINA PB-a u OŠ TITUŠA BREZOVAČKOG 17

• PB U OŠ DR. ANTE STARČEVIĆA 18

• PB U OŠ PETRA ZRINSKOG 19

• PB U OŠ „VOLTINO“ KROZ PJESMU 21

• PB U OŠ „RUDEŠ“ 22

• PB U OŠ „MALEŠNICA“ 23

• PB U OŠ PAVLEKA MIŠKINE 24

• PB NA BRIJEGU 25

• PB U OŠ DAVORINA TRSTENJAKA 28

• NEDAVNO OTVORENI PB U OŠ ANTUNA MIHANOVIĆA 29

IMA NAS I U ZAGREBAČKOJ ŽUPANIJI:

• PB U OŠ NIKOLE HRIBARA U VELIKOJ GORICI 32

• PB U OŠ ANTUNA AUGUSTINČIĆA U ZAPREŠIĆU 34

SURADNJA S UDRUGAMA 35

VOLONTIRANJE U DUGAVAMA 36

MODERNIZACIJA SPORTSKO REKREATIVNIH SADRŽAJA

• Župančićeva 14 40

• Dugave 41

BIVŠI KORISNICI I RODITELJI O NAMA 42

RADOVI KORISNIKA 48

UVODNA RIJEČ

Nakon izvjesne stanke u izlaženju lista „Duga“, ponovno smo u prilici novim brojem zainteresirati potencijalne čitatelje i barem nakratko zaokupiti njihovu pažnju.

Centar Dugave pravni je sljednik više ustanova s područja županija Grada Zagreba i Zagrebačke županije. 1982. godine započela je izgradnja objekta i preseljenje na lokaciju u Dugavama, a 1990. godine posljednja se integrirala Prihvatna stanica koja ove godine slavi 70 godina svog postojanja i rada.

Ove godine obilježit ćemo i 30-obljetnicu postojanja i rada poludnevnog boravka u osnovnim školama na području županije Grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Za nas su od iznimne važnosti oba događaja s obzirom na proces transformacije ustanove od pružanja usluga pretežito institucionalnog karaktera do ustanove koja većinom pruža izvaninstitucionalne usluge. Od 20. siječnja ove godine ustanova i posluje pod nazivom „Centar za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave“ (skraćeni naziv: „Centar Dugave“).

Prije davnih 70 godina, u mjesecu travnju 1947. godine, u Katančićevoj ulici u Zagrebu, osnovano je prvo Prihvatilište na ovim prostorima čime je počeo sustavniji rad i briga za djecu i mlade. U početku je to primarno bila briga o siromašnoj djeci koja su uslijed ratnih zbivanja ostala bez roditelja. Nakon određenog vremena Prihvatilište se „orijentiralo“ prema kratkotrajnom prihvatu djece i mladih s problemima u ponašanju. Dugo vremena djelovalo je na lokaciji u centru Zagreba, u Ulici Grgura Ninskog, da bi se 1990. godine integriralo i nastavilo s radom u sklopu Centra Dugave, gdje kao mali, ali neizostavni, iznimno zahtjevan i učinkovit segment rada, djeluje i danas. Danas je naša Prihvatna stanica suočena sa novim izazovima prihvata djece bez pratnje, stranih državljana. Prihvatna stanica je kroz sve ove godine imalo oko 600 prihvata godišnje iz čega se može zaključiti da je kroz Prihvatnu stanicu do danas prošlo više od 40 tisuća djece i mladih.

No osim nostalgičnih prisjećanja na povijest djelovanja naše Prihvatne stanice tema ovog broja našeg lista bit će i rad Odjela poludnevnog boravka u osnovnim školama, odnosno provođenje programa produženog stručnog postupka u osnovnim školama. To je oblik preventivnog rada koji se od 1987. godine provodi u osnovnim školama na području županije Grada Zagreba i Zagrebačke županije, a koji se iznjedrio iz rada dnevnog boravka tadašnjeg Centra za odgoj djece i omladine Zagreb. Nakon otvaranja prve skupine u OŠ Vjenceslava Novaka, zbog svoje učinkovitosti, program se vrlo brzo proširio u 20 osnovnih škola na preko 30 odgojnih skupina. Kroz ovaj tematski list nastojat ćemo reći nešto više o cjelokupnom radu poludnevnih boravaka kroz kratki prikaz svih osnovnih škola u kojima djelujemo.

Naravno, osvrnut ćemo se i na druge aktivnosti i događanja koja su se odvijala u našem Centru. Nadam se da će vas izbor članaka zainteresirati te ćete izdvojiti trenutak svojeg dragocjenog vremena za prelistavanje našeg časopisa…

Božo Vrkljan, dipl. soc. radnik ravnatelj Centra Dugave

3

70-OBLJETNICA RADA PRIHVATNE STANICE

Tako je prije 70 godina pisao gospodin Stenzel, prvi djelatnik novoosnovanog „Omladinskog muškog prihvatilišta“ u Zagrebu. S obzirom da je u poslijeratnim godinama u Zagrebu zapažen veći broj djece i mladića koji su: lutali ulicama grada baveći se nedozvoljenom prodajom sitne robe, organizirali grupe kradljivaca i provalnika te spavali po raznim rupama, parkovima i na željezničkoj stanici; tadašnja vlast je odlučila pomoći u osnivanju tzv. „dječjih sobica“ u kojima bi se tu djecu okupljalo, razmotrilo njihove slučajeve i povelo brigu o njihovu uključivanju u normalan život.

Na sam dan otvorenja članovi Narodne fronte „skupljali su“ po ulicama male preprodavače paste, vezica za cipele i slične robe te ih dovodili u ustanovu koja je na taj način došla do prvih pitomaca. Kasnije su se djeca javljala i sama, dovodila ih je „milicija“ i roditelji, upućivale su ih škole, društvene organizacije i općine. Zatim je ustanova primala samo djecu i omladinu upućenu po „starateljskim organima, organima unutarnjih poslova i sudovima“, a naravno primana su i djeca koja su se sama javljala. Vremenom je ustanova, zbog sve većih potreba preseljena u Tomašićevu ulicu pa na lokaciju Prilaz JNA broj 7 (današnji Prilaz Gjure Deželića) te je djelovala pod nazivom „Omladinsko prihvatilište.“

Otvaranje prvog Prihvatilišta, Zagreb, Katančićeva 3, 30. travnja 1947.

Tako je prije 70 godina pisao gospodin Stenzel, prvi djelatnik novoosnovanog Tako je prije 70 godina pisao gospodin Stenzel, prvi djelatnik novoosnovanog

4

Više o tom vremenu rada Prihvatilišta od 50-tih do 90-ih godina napisao je Ivan Bulimbašić, nekadašnji ravnatelj i voditelj Prihvatne stanice:

PRIHVATNA STANICA U ZAGREBU Društvene pojave su međusobno povezane i djeluju jedne na druge. Snažno djelovanje razarajućih pojava,kao što je rat, odražava se kako na područje na kojem se događa,tako na cjelokupno stanovništvo. Posebno snažnom djelovanju izložene su najosjetljivije populacije stanovništva, a to su djeca i mladež. Jedna od reakcija na negativna djelovanja društvenih pojava na djecu i mladež je porast poremećaja u ponašanju i delinkventnog ponašanja djece i mladeži. Da bi se pomoglo mladima angažiraju se društvene i stručne organizacije i institucije. Nakon drugog svjetskog rata na području tadašnje Jugoslavije bilo je mnogo djece i mladeži kojima je bila nužno potrebna pomoć. Sama po sebi javila se potreba da se rješavanju ovog problema priđe ozbiljnije i sveobuhvatnije. Na inicijativu savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku NR Hrvatske održan je savezni seminar o odgojno-zapuštenoj djeci i omladini, u Beogradu od 21. do 30. III. 1955. god. Ovaj seminar okupio je stručnjake, koji su radili na problemima dječje zaštite, a na seminaru je posebna pažnja bila posvećena suzbijanju maloljetničke delinkvencije. Svestrano razmatrajući ovu pojavu, doneseni su zaključci,objavljeni u Zborniku¹, koji su bili temelj kasnijem pristupu suzbijanja ove pojave. Zaključci su formirani u 96 točaka. Pod točkom 15. i točkom 16. stoji: “Preporučuje se proširenje mreže vaspitnih ustanova za predškolsku i školsku decu, kao važan oblik prevencije vaspitne zapuštenosti. Konstatuje se velika potreba za osnivanjem prihvatilišta za vaspitno-zapuštenu decu i omladinu u svim većim gradovima i industrijskim centrima“. U Zagrebu je bilo mnogo djece i mladeži koja su se odavala lutanju i skitnji. Mnoga od njih živjela su u drugim mjestima, no dolazeći u sukob sa sredinom, sjedala su u vlakove i dolazila u Zagreb. Pred organima vlasti, društveno političkim organizacijama i građanima bio je problem čije se rješenje nije moglo odlagati. Potaknuti postojećim problemima i zaključcima saveznog seminara, Gradski odbor saveza društava „Naša djeca“ u Zagrebu, u suglasnosti sa Savjetom za socijalnu zaštitu Narodnog odbora grada Zagreba dana 24. XII. 1956.god. donosi rješenje o osnivanju Prihvatne stanice za djecu i omladinu Zagreb, skraćeni naziv: „Prihvatna stanica Zagreb“. Osnivanje ove ustanove objavljeno je snimanjem u kino-žurnalu filmskim novostima. Kako tada cestovni promet nije bio tako razvijen,uglavnom se putovalo vlakom pa su i ulazna vrata u Zagreb bila glavni kolodvor. Željezničko-transportnom poduzeću bilo je u interesu da smanji broj mladeži koja se nalazi na glavnom kolodvoru i koja uglavnom putuje bez plaćanja prijevoza, pa su za potrebe rada Prihvatne stanice Zagreb ustupili jednu prostoriju na samom kolodvoru. Za potrebe smještaja, prehrane, odmora te utvrđivanje identiteta Prihvatna stanica Zagreb koristila je prostorije od 102m² u barakama koje je za vrijeme rata napravila njemačka vojska, a koje je koristio Crveni križ grada Zagreba. Barake su se nalazile u neposrednoj blizini kolodvora u Ulici Grgura Ninskog bb. Prostor za prihvat djece i mladeži nije bio adekvatan. Jedino što je bilo pozitivno je blizina željezničkog kolodvora. Već prvih godina rada na prihvatu i saniranju problema kod djece i mladih dokazano je opravdano osnivanje ove institucije kroz koju je godišnje prolazilo i preko 1000 djece i mladeži. U Prihvatnoj stanici Zagreb radili su radnici prosvjetne i socijalne struke. Njihov zadatak je bio u što moguće kraćem roku utvrdi razlog neprihvatljivog ponašanja maloljetnika, te da ga odvede u matični organ starateljstva, gdje se sa nadležnim socijalnim radnikom dogovori poduzimanje daljnjih mjera i akcija na sanaciji slučaja. U 1968. god. željezničko-transportno poduzeće otkazuje korištenje prostora na kolodvoru Prihvatnoj stanici, tako da prostorni problemi ove institucije postaju još veći. I druge ustanove socijalne zaštite na području grada Zagreba, koje se bave zaštitom djece i mladeži s poremećajima u ponašanju,imaju mnoštvo neriješenih problema. Zbog teške situacije u ovim ustanovama od strane društveno-političkih organa i Centra za socijalni rad grada Zagreba pokrenuta je inicijativa da se ove ustanove integriraju u jednu. Tako je došlo do osnivanja nove ustanove pod nazivom Centar za poseban odgoj,obrazovanje i radno osposobljavanje djece i omladine Zagreb, sa sjedištem u Zagrebu, Kate Dumbović 9. U novu ustanovu integrirane su slijedeće ustanove: - Omladinsko muško prihvatilište - Omladinsko žensko prihvatilište - Omladinske radionice „Polet“Zagreb - Odgojni zavod Klinča Selo - Prihvatna stanica Zagreb Osnivanjem nove ustanove nisu se mogli riješiti nagomilani problemi svih ustanova koje su integrirane. Tako je došlo do prestanka rada Odgojnog Zavoda Klinča Selo što je veliki gubitak za socijalnu zaštitu djece i mladeži. Teško stanje u Centru za poseban odgoj,obrazovanje i radno osposobljavanje nametnulo je pitanje svrsishodnosti izvršene integracije. To je rezultiralo time da se Prihvatna stanica Zagreb 1974. god. izdvoji iz ustanove i registrira kao samostalna ustanova. Neadekvatni prostorni uvjeti rada ove ustanove,te donošenje odluke da se barake u ulici Grgura Ninskog u Zagrebu uklone, bio je glavni razlog da se Prihvatna stanica Zagreb 1991. pripoji Centru za odgoj djece i omladine Zagreb.

Ivan Bulimbašić

Razlozi radi kojih su djeca i omladina sada upućivani u Prihvatilište bili su: napuštanje škole, napuštanje zanata, teške socijalne prilike, skitnja, krađa, provale, razbojstva i sl. I potom opet dolaze neke nove grupe „djece i mladih“. Najprije njih pet pa sedam, pa drugi dan njih još osam… S drugog kontinenta. Ponovno posljedice ratnih zbivanja. Izgledaju zapušteno, gladni, žedni, neispavani, uplašeni. Ne izgledaju baš svi maloljetno… Neki traže britvice. Tu smo da pomognemo ne pitajući se je li to stvar vanjskih ili unutarnjih poslova, ili socijalne skrbi. Činimo sve što možemo. Ponovno se prisjećamo na neke već davno izliječene bolesti. Postojeći kapaciteti su nedostatni. Situacija nadilazi naše mogućnosti. Iznalazimo rješenja. Svi su dobili pomoć i privremenu skrb. Najavljuju novi migracijski val. Povijest kao da se opet ponavlja. I opet kao da smo na početku. A sedamdeset nam je godina tek…

Božo Vrkljan, dipl. soc. radnik ravnatelj Centra Dugave

5

Ove godine obilježavamo 30 godina provođenja preventivnog oblika odgojnoga tretmana namijenjenog djeci osnovnoškolskog uzrasta koja iskazuju odgojne i obrazovne teškoće. Tretman je tijekom vremena mijenjao naziv i sada se zove Poludnevni boravak u osnovnim školama (PB u OŠ) poznatiji kao Produženi stručni postupak (PSP). Ovakav poludnevni oblik odgojnog rada provodili smo do 1987. samo s mladima srednjoškolskog uzrasta koji su na tretman dolazili u našu ustanovu. Radeći taj posao često smo znali zaključiti da bi rezultati našeg rada bili puno bolji da su ti mladići i djevojke ranije došli k nama i ranije bili obuhvaćeni ovakvim oblikom odgojnog rada. Javila se potreba za preventivnim radom. Inicijativa je došla iz Osnovne škole Vjenceslava Novaka, točnije od pedagoginje škole Ljiljane Savić koja je pritisnuta mnogim problemima u svojoj školi (neprihvatljivo i agresivno ponašanje učenika, odbačene kaznene prijave, nasilje, devastacija škole, velik broj negativnih ocjena i neispričanih izostanaka) tražila načina kako ih riješiti. Obratila se za pomoć nadležnoj socijalnoj službi koja ih je uputila na nas. Naša tadašnja uprava osmislila je program provođenja PSP-a u školi i tako je suradnja počela. Iznenađujuće dobri početni rezultati u toj školi doveli su slijedećih godina do otvaranja odgojnih grupa i u drugim osnovnim školama na području Zagreba i Zagrebačke županije. Za razliku od ostalih tretmana koje provodimo u okviru kojih djeca borave ili dolaze u našu ustanovu, u okviru ovog tretmana naši stručnjaci, odgajatelji odlaze u školu, u sredinu gdje djeca borave i gdje manifestiraju neprihvatljive oblike ponašanja. Tako smo dobili priliku odgojno djelovati uz direktnu suradnju sa svim djelatnicima škole kao i s roditeljima. U prostoru škole potrebno je osigurati adekvatan prostor za rad odgojne grupe od 10 do 12 učenika, organizirati prehranu (ručak i doručak ili užinu), a stručna služba škole, razrednici ili nastavnici predlažu učenike za koje procijene da bi im trebala naša pomoć. Nakon razgovora s roditeljima i njihovog pristanka nadležan Centar za socijalnu skrb izdaje rješenje o uključenju. Tretman traje dvije godine, a ukoliko je potrebno i dulje. Sve odluke o uključenju, prekidu tretmana, poduzimanju mjera socijalno-pravne i zdravstvene zaštite djeteta, kao i praćenje kompletnog funkcioniranja djeteta predlažu se na stručnom timu koji čine: odgajatelj, stručni suradnik škole i socijalni radnik nadležnog CZSS. Sam odgojni rad u grupi traje 5 sati i organiziran je u turnusu suprotnom od nastave. Obzirom da djeca s kojom radimo teže funkcioniraju u školskoj sredini i doživljavaju neuspjeh mi ih potičemo i kontroliramo u redovitom izvršavanju školskih obaveza i radimo na usmjeravanju i korigiranju ponašanja. Organiziramo razne kreativne radionice, tematske parlaonice, igraonice, sportske sadržaje te izvanškolske aktivnosti (kino, kazalište, klizanje, izlete i sl., najčešće vikendom), a provodimo i savjetovališni rad s roditeljima. Osnovni cilj našeg rada je pomoći djeci u ostvarivanju uspjeha i snalaženju u školskom i obiteljskom okruženju, te pomoći roditeljima u odgoju svog djeteta. Od 1987. godine do 1997. godine PSP je organiziran u 11 osnovnih škola, a djelovao je kroz 19 grupa i to na područjima nadležnih CZSS-a: Dubrava, Trnje, Velika Gorica, Susedgrad, Novi Zagreb, Medveščak. Obzirom na velike društvene promjene, ratna stradanja i njihove posljedice, promjene strukture stanovništva, sve veće siromaštvo i raspad obitelji, prezaposlenost roditelja i prepuštenost djece stihiji, samosnalaženju i ulici, veliki broj škola je izrazio svoju zainteresiranost za ovaj oblik rada s djecom. Od 1997. do 2005. godine PSP je organiziran u još 13 škola, a 2008. godine u 21 školi, djelovao je kroz 32 grupe, a kroz tretman je prošlo 400 učenika. Tijekom godina broj škola i grupa u kojima je PSP djelovao se mijenjao, rastao i smanjivao, ovisno o zahtjevima škola i raspoloživom kadru. Danas je PSP prisutan u 20 škola, djeluje kroz 25 grupa, a tretmanom je svakodnevno obuhvaćeno više od 300 djece. Dobri rezultati našeg rada doveli su do toga da su posljednjih godina PSP počeli provoditi i domovi za odgoj u drugim gradovima. Ovaj preventivni, odgojni rad s djecom se do sada pokazao kao vrlo uspješan, jer se njime može obuhvatiti veliki broj djece s kojima se radi u njihovoj primarnoj sredini uključujući suradnju roditelja i svih drugih koji sudjeluju u njihovom odgoju i obrazovanju. Važno je naglasiti da se u okviru ovog programa u praksi pokazalo kako se dobrom suradnjom između resora socijalne skrbi, obrazovanja i lokalne zajednice postižu rezultati korisni za cijelu zajednicu. Budućnost programa vidimo u njegovom širenju u sve one škole koje pokažu interes za uvođenjem istog i koje mogu osigurati uvjete za njegovo provođenje. Tako smo ovaj oblik rada odnosno program uvrstili kao jedan od najvažnijih u planu deinstitucionalizacije naše ustanove. Na kraju moramo istaknuti da uspjeh ovog programa najviše ovisi o stručnjacima koji ga provode, odgajateljima koji svojim predanim radom, osobnošću i moralnim kvalitetama predstavljaju djeci autoritet i na taj način direktno utječu na formiranje njihovih stavova.

Brankica Vručinić, dipl. soc. radnica voditeljica Odjela poludnevnog boravka u osnovnim školama

6

PRVA GRUPA POLUDNEVNOG BORAVKA U OŠ VJENCESLAVA NOVAKA Prva škola u RH u kojoj se 1987. g. započelo s ovim oblikom rada bila je OŠ Vjenceslava Novaka ( na slici).

Trideseta obljetnica Produženog stručnog postupka u Osnovnoj školi Vjenceslava Novaka u Zagrebu Ove godine, točnije 27. travnja 2017. god. navršilo se 30 godina od početka rada s prvom skupinom učenika OŠ Vjenceslava Novaka uključenih u socio-pedagoški tretman učenika s očitovanim poteškoćama u ponašanju i u savladavanju nastavnih sadržaja. Do sada je u OŠ Vjenceslava Novaka tim postupkom bilo obuhvaćeno oko 450 učenika. Njegova provedba pokazala se kao vrlo dobra i uspješna. Tako se u populaciji njegovih polaznika zaista bitno smanjilo asocijalno ponašanje, posebno:

1. broj učenika nepolaznika nastave 2. broj negativno ocijenjenih učenika na kraju nastavne godine 3. broj učenika koji su morali ponavljati razrede (u posljednjih 10 godina 5 učenika) 4. broj neopravdanih izostanaka s nastave 5. broj slučajeva fizičkog (učeničke tučnjave) i vršnjačkog nasilja (bulling) 6. broj izrečenih pedagoških mjera 7. broj slučajeva oštećivanja i uništavanja školske imovine 8. broj prisvajanja stvari (sitne krađe) u vlasništvu drugih učenika, dok su takve pojave u odnosu na

školsku imovinu stvar prošlosti 9. sa zidova škole nestali su učenički grafiti neprimjernog sadržaja

Zahvaljujući opisanim rezultatima, PSP postaje izrazito popularan među učenicima (ne samo polaznicima PSP-a) njihovim roditeljima, učiteljima razredne i predmetne nastave. Baš se zato način uključivanja učenika u taj program odvijao, a i sada se odvija bez nekih teškoća ili otpora. Incijativa za uključenje u PSP u OŠ Vjenceslava Novaka potječe od učitelja, razrednika, stručnih suradnika, ravnatelja škole, često od roditelja, ali i od samih učenika. Naime, učenici taj program ne doživljaju kao nešto stigmatizirajuće, već kao pomoć i podršku u učenju i izvršavanju školskih obaveza. U suradnji Centra za odgoj djece i omladine Zagreb, Centra za socijalnu skrb Dubrava i OŠ „Vjenceslav Novak“ po prvi put otvorena je jedna skupina poludnevnog boravka izvan prostora Centra Dugave. PSP je već poslije nekoliko godina svoje primjene postao zaštitni znak („brend“) OŠ Vjenceslava Novaka i uzor za druge osnovne škole u Zagrebu i oko njega. Bivši polaznici PSP-a ponekad navrate u OŠ Vjenceslava Novaka i iz razgovora s njima može se zaključiti da im je taj tretman u školi ostao u lijepoj uspomeni; većina njih izjavila je da su baš zahvaljujući njemu uspješno nastavili školovanje i ostvarili svoje životne ciljeve. Uspješnost PSP-a, kroz 30-godišnji rad u našoj školi, može se zahvaliti i predanom radu ostalih odgajatelja koji su dali svoj doprinos u radu PB-a. PSP je započeo kao eksperimentalni preventivni program u OŠ Vjenceslava Novaka, ali je već nakon nekoliko mjeseci (zahvaljujući dobrim rezultatima) nastavio primjenu u našoj školi, a širio se i dalje u školama grada Zagreba te sada obuhvaća oko 20 osnovnih škola.

Ljiljana Savić, pedagoginja OŠ Vjenceslava Novaka

PRVA

7

Prvi odgajatelj koji je otvorio grupu u školi je, do kraja te školske godine, bio prof. Ivan Meglajec. Nakon njega grupu preuzima soc. radnica Ljuba Horvatić. Uskoro se otvara i druga grupa u kojoj je kratkotrajno bio odgajatelj Branko Knežević kojega 1990. g. zamjenjuje dipl. soc. pedagoginja Ivanka Đurčević i ostaje u kontinuitetu do danas. Nakon odlaska kolegice Horvatić u mirovinu, njezinu grupu preuzima soc. radnica Bosiljka Vrkljan u narednih 10 godina, potom dipl. soc. pedagoginja Sanja Nesanović Ličina na godinu dana, zatim dipl. soc. radnica Maja Miljuš tijekom 6 godina i trenutno dipl. soc. pedagoginja Mia Ercegovac.

Tijekom ovih godina tretmanom se nastojalo obuhvatiti što veći broj djece te su grupe dugi niz godina brojale od 15 do 17 članova. Unazad 8 godina grupe broje po 12 članova koji u tretmanu u pravilu ostaju do dvije godine. U dosadašnjim grupama PB-a je bilo približno 450 djece.

Tijekom svih ovih godina s djecom smo vikendima odlazili na cjelodnevne izlete: sanjkanje na Sljemenu i na kestenijadu u Hrvatsku Kostajnicu; odlazili smo u kino, u kazalište na dječje predstave, na klizanje, sportske susrete u Dugavama, maskenbal u Muzeju grada Zagreba, zoološki vrt, festivale slastica ili čokolade, izložbe cvijeća, a pohađali smo uskršnje i božićne radionice u Dubravi te njegovali izradu tradicionalnih proizvoda, nakita i ukrasa, povremeno ih prilagođavajući za svakodnevnu upotrebu. U grupi se znaju organizirati proslave dječjih rođendana na koje dolaze i djeca koja nisu uključena u ovaj tretman. To nam je pokazatelj kako djeca učionicu u kojoj boravimo doživljavaju kao svoj prostor koji nastoje urediti da se u njemu što bolje osjećaju. Vrlo pažljivo čuvaju sav inventar, obzirni su i pažljivi jedni prema drugima i nastojimo njegovati iskrena prijateljstva.

Od početka našeg rada, kada smo se morali prilagođavati i većinu stvari rješavati „u hodu“, suradnja s nastavnicima i razrednicima se razvijala i unaprjeđivala te se danas može reći da su iznimni rezultati ovog tretmana rezultat multidisciplinarnog pristupa i suradnje.

Unatoč primarne pretpostavke da su djeca uključena u grupu PSP-a negativno selekcionirana po raznim kriterijima, nama se sada događaju situacije da djeca koja nisu predložena za uključenje, dolaze i samoinicijativno traže da ih se uključi, a dogodilo se da je jedna djevojčica namjerno spustila svoje ocjene kako bi se i nju također uključilo u ovaj oblik tretmana budući je imala obiteljskih indikacija za uključivanje. Posljednjih godina uočljiv je trend uključivanja djece s kombiniranim smetnjama koji zajedno s članovima obitelji trebaju pohađati obiteljsku psihoterapiju. U svom radu smo nezaobilazno trebali surađivati s roditeljima, poticati ih i usmjeravati u odgojnim postupcima, s njima dijeliti brige i biti im podrška, ohrabrivati ih tijekom njihovih bolesti ili bolesti članova uže obitelji. Zato se odgajateljima i danas događa da nas pri slučajnim susretima roditelji doživljavaju kao „svoje“, kao članove obitelji i informiraju nas o obiteljskim situacijama.

Kroz sve ove godine kolegice i ja smo imale lijepih i nezaboravnih trenutaka, raznih anegdota s naših izleta (npr. sklonili se od kiše u crkvu u Hrvatskoj Kostajnici, a djeca najednom počela puzati po podu i između klupa tražeći hrčke koje su si prethodno kupili na štandovima za kućne ljubimce!) kao i „antologijskih“ izjava za vrijeme učenja (ponavljajući gradivo povijesti djevojčica je rekla:“ Znam da mu je ime HOMO, a prezime sam mu zaboravila.“ -Sapiens). Dolazile smo u situacije da nas roditelji potpuno poistovjećuju s PSP-om kojega oni nazivaju boravak te su pitali: “Jesi ti Ivana-boravak?; A, znam, ti si Bosiljka od boravka!“.

Nas odgajatelje posebno vesele posjete i dolasci naših bivših štićenika koji nam se rado pohvale postignutim uspjesima. Iz mojih odgojnih grupa nekolicina djece su danas akademski građani s diplomama ekonomskog, agronomskog i pravnog fakulteta. Neke od njih susrećem u naselju ili na radnim mjestima (prodavači u trgovinama, na tržnicama, medicinske sestre, kozmetičarke, veterinarski tehničari, cvjećarke… ). Takvi susreti me ispunjavaju srećom zbog njihove pozitivne afirmacije, ali i zahvalnošću što mi je bilo dozvoljeno ostaviti pozitivan trag u životu mladih ljudi i biti čimbenik u njihovom odgoju i odrastanju. Još uvijek se događa da nam prvi novogodišnji SMS-ovi stižu upravo od bivših članova grupe. Važnije od njihovih obrazovnih rezultata je saznanje da su ta djeca postali dobri, pošteni, savjesni i marljivi ljudi.

PB u OŠ V. Novaka, dječji radovi Ivanka Đurčević, dipl. socijalni pedagog

odgajateljica PB-a u OŠ V. Novaka

8

PB U OSNOVNOJ ŠKOLI MATIJE GUPCA

Suradnja OŠ Matije Gupca i Centra Dugave započela je 2004. godine. Do danas je kroz PSP u OŠ M. Gupca prošlo oko 120 djece. U Školi su kao odgajatelji PB-a radili: Marina Gorupec, Milka Simić, Silvijo Šturman i Lidija Perić. Sada grupu djece 6/8 razreda vodi Ana Mirković, a generaciju 5/7 Ljerka Milas. Grupa je prije nekoliko godina dobila novi prostor koji je u potpunosti adekvatan za sve njene aktivnosti i potrebe. Suradnja sa svima u školi je na vrlo visokom i profesionalnom nivou. Ne izostaje niti faktor ljudskosti, podržavanja i razumijevanja potreba djece koja su u riziku. Članovi grupe sudjeluju na raznim školskim događanjima te su djeca jako dobro integrirana u brojne školske aktivnosti. Kroz ovaj dugi niz godina događalo se zaista štošta čime se možemo pohvaliti: Obzirom da smo grupa koja jako voli životinje, odlučili smo pomoći radu Zološkog vrta Zagreb. Novac koji smo zaradili na Božićnom sajmu uplatili smo Zološkom vrtu kako bi postali posvojitelji jedne životinje na godinu dana. Nakon višednevnog glasanja djeca su izabrala Cuvierovog patuljastog kajmana. Stekli smo status srebrnog posvojitelja, dobili plaketu i lijepe poklone te će ime grupe godinu dana biti izloženo kod kajmana i na internetskoj stranici ZOO-a.

Bave se likovnim aktivnostima, a rade u glini i glinamolu:

radi se i za Božićni sajam:

Djeca volontiraju i tako razvijaju pozitivne vrijednosti

imaju i svoj logo:

Ana Mirković, dipl. soc. pedagog odgajateljica PB-a u OŠ M. Gupca

PB U OSNOVNOJ ŠKOLI MATIJE GUPCA

9

POLUDNEVNI U OSNOVNOJ ŠKOLI „BUKOVAC“

Grupa PB-a u OŠ „Bukovac“ osnovana je šk. god. 2002/03. Kolegica Edita Šafranko započela je s provođenjem programa PSP-a u ovoj Školi. Interes za ovakvim oblikom pomoći je bio velik te je odmah uključeno 11-ero učenika. Prostor grupe se nalazio u jednom razredu nasuprot školske dvorane. Nakon godinu dana, Editi se pridružuje kolega Filip Raffanelli. Tako od šk. god. 2003./04. u školi djeluju dvije grupe. 2005. god. Filipu se pridružuje kolegica Danijela Đurak. 2007. god. ponovno dolazi do promjena; Danijela odlazi u naš Dom u Župančićevoj, a ja dolazim na „Bukovac“. Ne mogu reći da su prvi dani u školi bili laki. Za razliku od rada s djecom na smještaju u Župančićevoj u PB-u se radi sa drugačijom populacijom djece, struktura radnog dana se razlikuje, djeca odlaze svojim kućama… U PB-u uviđam kako do izražaja dolazi naša kreativnost, veća samostalnost u rješavanju uobičajenih i svakodnevnih poteškoća vezanih uz ponašanja učenika, uz realizaciju njihovih obaveza i sl. Često uz tebe nije prisutan-a, kolega-ica, s kime bi se mogao savjetovati te si prisiljen, u interesu djeteta, neke odluke donositi samostalno. No, neprocjenjiva i izuzetno svrsishodna svakodnevna suradnja sa stručnom službom, nastavnicima, CZSS-ima, a ne smijemo zaboraviti niti roditelje koje je često potrebno savjetovati, usmjeravati ili korigirati njihove odgojne postupke. Filip i ja smo zajedno radili dvije školske godine u dvije smjene. Tijekom preklapanja grupa od 11.30 do 13.50, naše grupe su funkcionirale kao jedna. On je organizirao sportske aktivnosti sa dječacima u dvorani ili na igralištu, a ja sam djevojčice okupirala raznim kreativnim aktivnostima. Povremeno smo svi zajedno sudjelovali u određenim radionicama. Vikendima smo odlazili na klizanje, u kazalište, kino, ZOO, plivanje ili u šetnje. 2010. god. Filipova grupa se zatvara. Iako u školi i dalje postoje potrebe za dvije grupe ne postoji adekvatan prostor gdje bi one bile smještene. Prije nešto više od tri godine u školu dolazi ravnateljica dr.sci. Mirjana Boras. Njenim angažmanom prostor grupe je kompletno preuređen - zamijenjeni prozori, na strop stavljene bijele plutene ploče sa adekvatnim osvjetljenjem, nabavljen nov, moderan namještaj. U naš „kabinet“ često dolaze kolege-ice nastavnici, te svi budu iznenađeni ugodnom, neformalnom, ali ipak radnom atmosferom. Na taj način i oni upoznaju svoje učenike kroz neke nove situacije, otkrivaju njihove kvalitete i pozitivne strane. Većina kolega izražava maksimalno razumijevanje za različite odgojno-obrazovne poteškoće naših polaznika, traže savjete i nastoje pomoći. Učenici, osim što se vesele različitim slobodnim aktivnostima, uživaju i u obrocima u blagovaonici koje pripremaju vedre i simpatične kuharice. Kroz ovih 15-ak godina u PB u mojoj školi bilo je uključeno otprilike 130 učenika. Ugodno je sresti te bivše učenike ili njihove roditelje i shvatiti da su našli svoj pozitivni put. No, postavljam si i pitanje „Što je moglo biti?“…

Nives Böhm, dipl. soc. pedagog odgajatelj PB-a u OŠ „Bukovac“

POLUDNEVNI U OSNOVNOJ ŠKOLI

10

PB U OŠ IVANA CANKARA

Pronaći „mjesto pod suncem“ Nakon dugogodišnjeg rada u tretmanskom dijelu Doma Dugave provela sam i 15 godina radeći u produženom boravku u OŠ Ivana Cankara na zagrebačkom Črnomercu. Preventivnim radom kroz to razdoblje bilo je obuhvaćeno oko 80-ak djece u dobi od 10 do 14 godina. U početku nije bilo jednostavno ni meni, a ni učiteljima i stručnim suradnicima u školi, jer smo trebali uvjeriti roditelje djece za koje je bilo procijenjeno da je specifičan rad u grupi ono što je potrebno njihovoj djeci, da se potakne njihov osobni razvoj (učenje toleranciji, školskim pravilima, kreativnosti i samoinicijativnosti te razvijanju kritičkog mišljenja). Bojazan i predrasude da će djeca u grupi biti izolirana od ostalih vršnjaka u razredu i izvrgnuta podsmjehu ubrzo se pokazala suvišna. Prostor koji smo koristili uređen po našoj želji prštao je bojama, ukrašen radovima koje su članovi grupe sami izrađivali. Bio je to samo naš prostor iz kojeg nam se često nije dalo ići kući. Zajedno smo se veselili svakoj dobivenoj dobroj ocjeni, tješili, ali i hrabrili one koji bi posustali. Pokušavali smo što više stvoriti ozračje u kojem su se članovi grupe vrednovali prema vlastitim osobinama i sposobnostima. Osim učenja i pisanja zadaća dio slobodnog vremena koristili smo tjednim odlascima na kreativne radionice u Centar za kulturu i film Augusta Cesarca, obilježavali uskršnje i novogodišnje blagdane u Domu za starije osobe sv. Josip na Dunjevcu, slavili rođendane… Zimi smo, većina prvi put, odlazili na klizanje, sanjkali se na Sljemenu, obilazili grad i upoznavali njegove znamenitosti. Svaka aktivnost koju je organizirala škola nije prošla, a da članovi grupe nisu bili pozvani i sudjelovali u njoj. Meni najveće priznanje i radost je kad u dućanu sretnem trgovca, u bolnici medicinsku sestru, u frizerskom salonu frizerku i sl. i obrate mi se sa „Dobar dan profa, jel' se Vi mene sjećate?“ Pokušali smo naučiti da biti najbolji nije najvažnija stvar u životu. Vrednovanje vlastitih osobina i sposobnosti, pronalaženje“ mjesta pod suncem“ to je ono što nas sve čini jakima i sretnima!

Ana Zajec, dipl. defektolog, prof. odgajatelj PB-a u OŠ I. Cankara

PB U OŠ IVANA CANKARA

11

NAŠ BORAVAK U CANKARICI

Možda si negdje čuo/la da se spominje boravak ili možda netko od učenika u tvojem razredu ide na boravak. Pomisliš kako nisi u tijeku, jer ne znaš što to predstavlja taj boravak i od kad to odrasla djeca idu u boravak?! U nižim razredima ti je bilo jasno, ali o čemu je sad ovdje riječ? Povrh svega uopće ti nije jasno zašto se ti učenici još i vesele tom boravku?! Ovo je naša prilika da mi kao članovi boravka kažemo nešto o sebi. I sami smo ponekad od svojih prijatelja iz razreda čuli šuškanja i šaputanja kako je boravak grozno mjesto, jer tamo idu loši učenici (to valjda znači kako ćemo i mi postati kao oni), kako mi nismo dovoljno samostalni i odgovorni, jer nam je potrebna pomoć odraslih (a njima kao kod kuće sa zadaćama i učenjem „ne pomažu“ roditelji), kako se u tom boravku nikada ne zabavljamo, jer stalno moramo učiti, kako je profesorica stroga... štošta se još da čuti ako se uši dovoljno načule…Za sve njih imam samo jedno pitanje: „ Kako vi uopće znate što je boravak kad niste nikad došli i sami se uvjerili kako izgledaju naši dani? “Boravak je skupina učenika koja u našoj školi djeluje već/tek petnaest godina pod vodstvom isprva prof. defektologinje Ane Zajec, a od početka ove školske godine diplomirane socijalne radnice Maje Miljuš. Skupina broji od deset do dvanaest članova, trenutno nas je devetero učenika petih i sedmih razreda. Svakodnevno se okupljamo prije ili poslije nastave u prostoru između blagovaonice i školske dvorane. Svima nam je cilj da budemo uspješniji i bolji učenici i da svojim vlastitim i samostalnim radom zaslužimo svoje ocjene. U koliko nas muče problemi koji nisu direktno vezani uz ocjene uvijek možemo računati da će profesorica osigurati dovoljno vremena i saslušati nas te nam svojim savjetima pomoći. Po dolasku u boravak malo se odmorimo i porazgovaramo o danu koji nas tek čeka ili je protekao nakon čega stvorimo plan rada za taj dan. Zadatke nastojimo ispunjavati što samostalnije možemo, a ukoliko nam je baš potrebna pomoć tu je profesorica Maja. Zajedno doručkujemo i ručamo u školskoj blagovaonici gdje ste nas možda vidjeli i čuli. Osim učenja pričamo i viceve, smijemo se, igramo, crtamo, izrađujemo različite uporabne ili umjetničke predmete ponekad gledamo i televiziju ili idemo na školsko igralište. Ohrabrujemo se, tješimo, bodrimo, zapravo družimo se i učimo kako biti obzirni i pažljivi jedni prema drugima. Drugim riječima nastojimo se ponašati kao prava obitelj. Za nas je boravak sreća, jer se zabavljamo i družimo s prijateljima i jedni drugima olakšavamo (m)učenje, ponos jer su nam ocjene bolje nego ranije, iznenađenje, jer nam je svaki dan malo drugačiji od prethodnog. Ponekad nam je boravak i dosadan, jer imamo jako puno zadaća. Sara P. o boravku kaže: Ja kažem da ne učimo samo nego se i igramo i radimo kreativne stvari. U prošlom polugodištu išli smo u kino. Nekad nam dolaze profesori vidjeti kako radimo ili pitati kako smo. Kada sam krenula u peti razred mislila sam da su profesori strogi, ali kad sam krenula u boravak bolje sam ih upoznala. Nekad se častimo ako smo bili dobri. Volim boravak. Njezina prijateljica iz razreda Marija B. ovako doživljava boravak: Meni se boravak sviđa zato što imam bolje ocjene i puno više prijatelja. Kad je ljepše vrijeme idemo van i igramo lovice. Idemo ponekad i u kino ili na klizanje. Radimo svakakve zabavne stvari i igramo igre. Međusobno si pomažemo i ispitujemo se. Zabavno je ići na boravak. Učenici Gabrijela G.A. i Fran L. dodaju kako je boravak jako koristan zato što bi djecu trebalo potaknuti na svakodnevni aktivniji rad. Djeca stječu radne navike te ih mogu prenijeti na rad kod kuće. Rade se tu i zabavne stvari kao što su odlasci u kino ili na klizanje. Boravak ne bi trebao biti predmet ismijavanja za djecu koja idu na njega, nego se toj djeci treba pružiti pomoć (ako im treba) i ohrabriti ih. Nikolina C. zaključuje kako bi mnoga djeca trebala ići u boravak jer bi im on pomogao. Radosno prepričava kako su prijatelji iz njezinog razreda primijetili kako se bolje ponaša otkako dolazi u boravak. Mi smo se potrudili ukratko vam prenijeti naša iskustva i doživljaje. Nadamo se kako o nama više nećete šaputati i gledati nas s čuđenjem već nas otvoreno pitati ako vas nešto zanima. Ukoliko se želiš osobno uvjeriti u naše riječi vrata su ti uvijek otvorena.

Članovi boravka uz malu pomoć „profesorice“ Maje Miljuš, dipl. soc. radnice, odgajateljice PB-a u OŠ Ivana Cankara

12

PB U OŠ ANTE KOVAČIĆA Prva grupa u OŠ Ante Kovačića krenula je s radom šk. god. 2006/07., tijekom drugog polugodišta. Za otvaranje grupe zdušno se zalagao tadašnji ravnatelj, gospodin Jozo Hrga i pedagoška služba koju su činile pedagoginja Irena Koren, defektologinja Vedrana Vitez i defektologinja Sanja Čulina. Potreba za grupom je iskazana radi brojnosti učenika, tada preko 900 upisanih u školi. Do danas je kroz grupe PB-a prošlo 70 učenika, pretežno viših razreda, a od nižih najranije se uključuju četvrti razredi. Rad grupe pokriva samo jednu smjenu, a više puta je škola iskazivala potrebu i za drugom grupom u drugoj smjeni. Škola ima preko 850 učenika, a nastava se održava u dvije smjene. U grupama su radili odgajatelji: Ana Cuculić, Mirna Lokas, Lidija Perić i od šk. god. 2009./10. Bosiljka Vrkljan. Kako je rad u nastavi smjenski, tako se i rad u grupi odvija u smjenama suprotnim od nastave. Unatoč nedostatku prostora škola je za potrebe rada grupe osigurala manju učionicu, bivšeg predmeta domaćinstvo. Uz vrlo susretljive profesore škole, razrednike, pedagošku službu koju sada čine defektologinja Sanja Čulina, pedagoginja Anita Tisaj i logoped Matilda Poljak-Šušak i sadašnjeg ravnatelja gospodina Božidara Nevžalu, učionica je opremljena svime potrebnim za rad, te klima uređajem i tri računala. Odgajatelju je omogućen pristup e-dnevniku preko mreže Carnet te pristup internetu u učionici, kao i svim ostalim sredstvima za rad u zbornici (fotokopirnom aparatu, školskom telefonu, uredskim potrepštinama, faksu, skeneru). Uvjeti za rad grupe su dobri. Svi djelatnici u školskoj kuhinji su susretljivi, kao i spremačice koje brinu da svaki dan dođemo u čistu i pospremljenu učionicu. Ovogodišnja grupa u drugom polugodištu broji 13 učenika od kojih je 6 učenika IV. razreda i 7 učenika VI. razreda. U grupi su 3 djevojčice iz nižih razreda i jedna iz viših, uz 9 muških članova. Grupa je popunjena učenicima iz 7 razrednih odjela. U radu s djecom često doživimo mnoštvo zabavnih i smiješnih situacija. Tako sam jednog novog člana grupe poslala u školsku knjižnicu. Profesorica u knjižnici ga je pitala tko ga je poslao, no kako nije zapamtio ime odgajatelja, rekao je „Znam da joj je ime kao neki začin, ali se ne mogu sjetiti koji“ (bosiljak). Profesorica je prepričavala događaj u zbornici kao anegdotu. Neke situacije ti se vrate kao bumerang. Tako djecu učimo da nije lijepo tužakati. Jedan dječak iz 4 . razreda nije jedan dan došao s nastave u grupu, nego je s dječacima iz razreda otišao na dječje igralište u naselju i vratio se kasnije. Upozoren da moram o njegovom ponašanju obavijestiti oca, „podsjetio me“ da tužakanje nije dobra osobina. Nedavno smo rješavali vršnjački sukob u grupi igranjem uloga. Dječaku iz 4. razreda se takav način, uz moja dodatna objašnjenja, učinio preširok pa me je zamolio da mu kažem poantu. Izazvao je smijeh u grupi, a na moje pitanje zna li što znači poanta nije znao odgovoriti, ali je objasnio da njemu roditelji kod kuće, kada ode u širinu prepričavajući događaje iz škole, kažu da skrati priču i kaže poantu.

Bosiljka Vrkljan, soc. radnik odgajatelj PB-a u OŠ A. Kovačića

MIŠLJENJE STRUČNIH SURADNIKA O PSP-U Kroz pet godina kako u našoj školi postoji poludnevni boravak u kojem se provodi produženi stručni

postupak u grupi su sudjelovala 32 učenika. Kod većine učenika uključenih u ovaj oblik grupnog rada nakon nekoliko mjeseci bilo je moguće prepoznati puno pozitivnih promjena u odgojno-obrazovnom radu. Kroz razvijanje privrženosti prema voditeljici i kroz međusobnu interakciju u grupi djeca osnažuju svoje emocionalne i kognitivne kapacitete. Svi učenici postigli su zadovoljavajući uspjeh i modificirali neprihvatljive oblike ponašanja. Sve navedeno prepoznato je od strane učitelja, stručnih suradnika, ravnatelja i roditelja uključenih učenika. Mislimo da je važno napomenuti da ovaj oblik rada doprinosi razvijanju i poboljšanju socijalnih vještina i razredne klime u svih 32 odjela. Isto tako sve 32 obitelji iz kojih dolaze djeca u grupu PSP-a uče se boljoj suradnji sa školom koju zbog toga doživljaju kao mjesto gdje se njihova djeca osjećaju sigurno i prihvaćeno. Naglašavamo da bi ova djeca, da nisu bila uključena u PSP nakon završene nastave svoje slobodno vrijeme provodila bez nadzora roditelja, prepuštena sama sebi i na ulici. Smatramo da je ovaj oblik rada najbolja prevencija poremećaja u ponašanju.

pedagoginja škole Irena Koren i Radovi djece: defektologinja Vedrana Vitez

PB U OŠ

13

POLUDNEVNI BORAVAK U OŠ GUSTAVA KRKLECA

Ulazak u „svijet škole“ za djecu znači susret s novim „odraslim modelom“ (učitelj i osoblje škole) te brojnom skupinom vršnjaka. Osnovna škola podrazumijeva mjesto i vrijeme u kojem dijete doživljava i nadopunjuje iskustva, stječe znanja, navike, vještine, manje ili više uspješno im se prilagođava. Osim pozitivnog funkcioniranja u populaciji osnovnoškolske djece, nerijetko zamjećujemo one s različitim oblicima u socijalnoj kategoriji, što uključuje i probleme poremećaja u ponašanju učenika. Poznato nam je da je škola mjesto gdje se odigravaju i ogledaju sva nezadovoljstva i problematična ponašanje djece. U tom smislu se nameće i potreba za sustavnom prevencijom i tretiranjem poremećaja u ponašanju djece. S obzirom na sredinu u kojoj je škola locirana i socijalnu strukturu stanovništva postojeće i očekivane teškoće su potakle stručno razvojnu službu škole da već 1988.g. organizira, u suradnji s Centrom Dugave, preventivni oblik stručne pomoći djece s PUP-om. Tako je u Osnovnoj školi Gustava Krkleca formirana grupa produženog stručnog postupka, danas poludnevnog boravka za učenike sa smetnjama u ponašanju. Prvih devet godina, do 1997.g. rad grupe bio je organiziran u dvije grupe i odvijao se u turnusima. Od 1997. do danas rad se odvija u jednoj grupi. Veličina grupe u optimalnim uvjetima je 12 učenika, a ukupan broj djece koji je prošao tretman jest 400. Za kvalitetnu realizaciju programa PB-a neophodna je suradnja sa stručno pedagoškom službom, a to je u OŠ Gustava Krkleca postignuto.

prof. Olga Jakšić, odgajateljica PB-a u OŠ G. Krkleca

PEDAGOŠKA SLUŽBA O POLUDNEVNOM BORAVKU Do nedavno popularni PSP, a od novijih dana Poludnevni boravak je program bez kojeg ne mogu zamisliti funkcioniranje škole u kojoj radim. Odluku o tome tko će od učenika ići u grupu donosimo timski nakon dužeg praćenja učenika i obiteljskog okruženja iz kojeg dolaze. Potrebe su uvijek veće negoli je raspoloživih mjesta. Zato postoji, kako popularno kažemo, „lista čekanja“. Iskustva učenika su gotovo uvijek pozitivna. Dolazi do zadovoljstva učenika zbog preventivnih djelovanja kroz rad u grupi kao što je manji broj nepoželjnih ponašanja, bolje navike učenja, bolja briga o sebi i kvalitetnijem provođenju slobodnog vremena. Voditeljica Olga radeći godinama u našoj školi postala je dio kolektiva na koji se uvijek računa. Kad nitko ne može doprijeti do učenika već se zna uzrečica „vidjet ćemo s Olgom i poludnevnim boravkom“. Model poludnevnog boravka u suradnji s Centrom Dugave, kao model prevencije neprihvatljivih oblika ponašanja kod učenika u riziku, preporučila bih svim školama. Čestitam svim koordinatorima programa koji traje i uspješno se razvija u skladu sa zahtjevima vremena u kojem odgajamo naše učenike.

pedagoginja Ana Marinović Radojković

kreativne radionice PB-a u OŠ G. Krkleca izradile su sunčani sat koji krasi naslovnicu našeg lista

POLUDNEVNI BORAVAK

izradile su sunčani sat

14

POLUDNEVNI BORAVAK U OŠ MARIJE JURIĆ ZAGORKE

Grupa poludnevnog boravka u zagrebačkom naselju Donja Dubrava počela je s radom davne 1988. godine na adresi OŠ „8. maj“, Štefanovečka bb, Zagreb. Uz školsko dvorište tekao je potok Štefanovec. Početak je bio na istom mjestu na kojem se i danas uspješno provodi produženi stručni postupak u OŠ Marije Jurić Zagorke, Štefanovečka 67, Zagreb. Potok je nestao prvi. Ulica je proširena i potok teče ispod asfalta. Izgledalo je to tada kao velika promjena. A potom su nestajale i nastajale nove države, promijenjeno je društveno i državno uređenje, ime škole, sadržaji koje djeca uče u školi, a program i ciljevi u PB-u ostali su isti. Roditelji i djeca obično ih imenuju riječima pomoć i podrška. Postojanje PB-a u školi slično opisuju i profesori. Zbog dugog djelovanja na istom području, program je dobro poznat i u školi i u naselju. Nerijetko inicijativa za uključivanje djece u tretman dolazi od roditelja, susjeda i bivših korisnika koji poznanike savjetuju „upisati dijete na PSP“, jer sami imaju pozitivna iskustva. Izostanak sustavnog praćenja korisnika nakon završetka OŠ djelomično je nadomješten njihovim povremenim posjetima. Najčešće dolaze uspješni mladi ljudi predstaviti svoja postignuća. I u našoj školi puno radimo, a recikliramo i stare predmete:

Napravili smo i naše siluete:

Maja Baće Dumančić. prof. psiholog

odgajatelj PB-a u OŠ M. J. Zagorke

POLUDNEVNI BORAVAK

15

POLUDNEVNI BORAVAK U OSNOVNOJ ŠKOLI „OTOK“

Pri OŠ „Otok“ tadašnji PSP organiziran je početkom 11. mjeseca školske godine 1993./94. i prvu grupu vodio je Goran Radovanović, dipl. soc. pedagog. Zbog povećanih potreba za ovim oblikom rada, početkom veljače osnovana je još jedna grupa i Goranu se pridružuje Elizabeta Borovička, dipl. soc. pedagog. Tijekom godina mijenjali su se voditelji grupa, a grupa se mijenjala za „gašenje požara“ uključivanjem učenika 7. i 8. razreda do današnje prave svrhe, prevencije, uključivanjem učenika od 4. razreda. Pomoć pri ostvarivanju našeg zajedničkog cilja, a to je uspješan i zadovoljan učenik ili učenica, oduvijek je pružala pedagoška služba škole, učitelji i profesori pravodobnim ukazivanjem na probleme kod svakog pojedinog učenika. U svakodnevnom kontaktu razmjenjuju se informacije o radu učenika na nastavi, kao i na grupi te se dogovaraju i usklađuju odgojno-obrazovni ciljevi. Traže se najbolji načini kako doprijeti do svakog djeteta i motivirati ga da bude što uspješnije. Jedan od načina je da unaprijed dogovorimo usmeno odgovaranje pojedinog predmeta u prostorijama grupe PB-a, koja je za njih sigurno okruženje, kako bi pokazali svoje pravo znanje i tako stekli samopouzdanje.

Danas grupa PB-a ne nosi negativan predznak, već naprotiv učenici nerijetko samoinicijativno traže pomoć ili uključenje, a vrata grupe uvijek su otvorena i za bivše polaznike koji trebaju pomoć ili savjet.

Ove školske godine 2016./17. u dvije grupe PB-a uključena su 24 učenika od četvrtog do sedmog razreda. Odgajateljice Vanja Budanović, koja je u OŠ „Otok“ došla školske godine 1999./2000. i Edita Šafranko, koja se pridružila 2007/08., međusobno se nadopunjuju i zajednički organiziraju rad.

Tijekom svih ovih godina ovim oblikom tretmana obuhvaćeno je oko tristotinjak djece. Velika većina njih uspješno je nastavila srednjoškolsko, a neki i fakultetsko, obrazovanje. Podaci su dobiveni od učenika koji često navraćaju u našu školu želeći svoj uspjeh podijeliti sa svojim prvim učiteljima i odgajateljima.

O uspješnosti i potrebi ovog oblika rada s učenicima najbolje će reći oni sami i njihovi nastavnici. Možemo samo zaključiti da u Osnovnoj školi „Otok“ nitko nije OTOK!! A što kažu djeca koja su nekad boravila na boravku:

Vanja Budanović, dipl. soc. pedagog mr. sc. Edita Šafranko, prof. defektolog

odgajateljice PB-a u OŠ „Otok“

16

Ove se godine u Osnovnoj školi Tituša Brezovačkog navršava 28 godina provođenja preventivnog oblika odgojnog tretmana, namIjenjenog djeci osnovnoškolskog uzrasta koja manifestiraju odgojno-obrazovne teškoće. Tretman je tijekom vremena mijenjao naziv, a sada je ustaljen naziv poludnevni boravak u osnovnim školama. U Centru za odgoj djece i omladine Zagreb su razmišljali tko u školskom procesu, može dodatno pomagati učenicima? Podržalo ih je nadležno Ministarstvo koje u najvećoj mjeri preko nadležnih CZSS-a prati i financira program, a roditelji sudjeluju prema materijalnim mogućnostima. Osnovna škola Tituša Brezovačkog je jedna od prvih u gradu Zagrebu, gdje se PSP kontinuirano provodi još od 1989. god. Tadašnji ravnatelj Škole Tomislav Njegovan i pedagoginja Sonja Jirasek (s kojom smo uspješno surađivali 25 godina, sve do odlaska u mirovinu), prepoznali su vrijednost i budućnost ovog programa i osigurali nam prostor u školi. Nesmetano provođenje i pomoć omogućili su i kasnije: ravnateljica Marija Šolić, ravnatelj Željko Vidmar, a također i današnja ravnateljica Mirjana Torer. S radom su prve započele socijalne pedagoginje Ljerka Milas i Erika Baranović, a odlaskom Ljerke Milas, Eriki se pridružuje socijalna pedagoginja Renata Horvat i taj tim djeluje i danas. Uključivanje djece u boravak predlažu razrednik i pedagoška služba škole. To su djeca koja imaju poteškoće u odgojno-obrazovnom procesu te im je potrebna dodatna stručna pomoć i podrška. Nakon razgovora s roditeljima i njihovog pristanka, nadležni Centar za socijalnu skrb izdaje rješenje o uključenju. Tretman traje dvije godine, a ukoliko je potrebno i duže. Sve odluke o uključenju, prekidu tretmana, poduzimanju mjera socijalno-pravne zaštite djeteta, kao i praćenje kompletnog funkcioniranja djeteta predlažu se na stručnom timu koji čine: socijalni pedagozi, socijalni radnik nadležnog centra za socijalnu skrb i pedagoška služba. Tada nastupaju socijalni pedagozi. Odgojni rad traje pet sati i organiziran je svakodnevno poslije nastave. Putem individualnog rada, grupnog rada i kreativnih radionica kontinuirano svakodnevno radimo s 20-tak djece. Prije svega učimo ih socijalnim vještinama, nastojimo im izgraditi samopouzdanje, samostalnost te pozitivnu sliku o sebi. To su osobine koje se tijekom obrazovanja, ali i u obitelji prezaposlenih roditelja, gotovo sustavno zanemaruju, a ishodište je većine problema. Ujedno se djetetu pomaže i na obrazovnom planu, razvijajući radne navike, odgovoran pristup prema učenju, uz redovitost i ustrajnost te pomoć u pisanju domaćih zadaća. Nastojimo biti „dobar duh" u školi i osobe za povjeravanje, ali i više od toga. Razgovaramo s nastavnicima o djetetovim poteškoćama vezanim uz predmete i njegov odnos prema vršnjacima te konstruktivno osmišljavamo provođenje slobodnog vremena. To su najčešće vikend programi (jednom mjesečno idemo u kino, muzej, na klizanje i sl.). Osnovni cilj našeg rada je pomoći djeci u ostvarivanju uspjeha i snalaženju u školskom i obiteljskom okruženju te pomoći roditeljima u odgoju i obrazovanju djeteta. Treba naglasiti da provođenje ovog tretmana ne bi bilo moguće bez suradnje s nastavnim osobljem i pedagoškom službom (Silva Jerbić, psiholog, Maja Sokač, pedagog i Suzana Peh, logoped), koji sve ove godine s puno razumijevanja i empatije podržavaju našu suradnju. U 28 godina PSP-om je prošlo oko 600-700 djece. Povratne informacije govore da je većina djece uspješno završila srednje i obrtničke škole, a nekoliko učenika je završilo i fakultet. Ovakvi rezultati su samo dokaz potrebe za ovim načinom pomoći u radu s djecom. Želimo osobno izraziti zadovoljstvo i zahvalu što toliko dugo djelujemo u prostoru lijepe, ugodne i moderno zamišljene škole. Svi, od pomoćnog osoblja, učitelja, nastavnika i profesora, do pedagoške službe i ravnatelja omogućuju pozitivno i poticajno ozračje za djelovanje PSP-a te time pridonose cjelokupnom odgojno-obrazovnom razvoju učenika. Mislite li da može još bolje? Može, PSP u svaku školu! I u našoj školi se uz učenje radi i na drugim sadržajima: Erika Baranović Pantić, dipl. soc. pedagog

Renata Horvat, dipl. soc. pedagog odgajateljice PB-a u OŠ

17

POLUDNEVNI BORAVAK U OŠ dr. ANTE STARČEVIĆA Sada već daleke 1997. godine OŠ dr. Ante Starčevića otvorila je vrata dvjema grupama PB-a. Sve do

2010. godine u školi djeluju dvije grupe, a potom jedna. U navedenom razdoblju u ovoj školi u našem tretmanu je bilo uključeno oko 250 učenika. Radu u ugodnoj, prijateljskoj, toploj i izuzetno profesionalnoj radnoj okolini svjedoče i potvrđuju odgajatelji koji su imali tu priliku i čast raditi u ovom kolektivu dugi niz godina. Veliko razumijevanje prema djeci i njihovim problemima te human pristup u odgojno obrazovnom djelovanju je u ovoj školi svakodnevnica. Ravnatelj škole Nikica Mihaljević je neupitno postavio dobre i pozitivne temelje za kvalitetan rad te omogućio svima da budu zadovoljni i sretni u svom radu. "Dobre duše" škole su stručni tim koje čine psihologinja Elvira, pedagoginja Danijela te defektologinja Marija. U svakom trenutku djeca škole znaju da će njihov problem biti saslušan, da će dobiti podršku te najbolji savjet i pomoć. Uspješni rezultati rada PB-a svakako ne bi bili u toj mjeri mogući bez podrške i zajedničke kvalitetne suradnje.

Djeca o svojoj grupi: Lidija Perić, dipl. soc. pedagog

odgajatelj PB-a u OŠ dr. A. Starčevića

18

POLUDNEVNI BORAVAK U OŠ PETRA ZRINSKOG

U jesen 2004., početkom školske godine 2004/05., OŠ Petra Zrinskog otvorila je svoja vrata produženom stručnom postupku. Na području Donjeg Grada bila je to prva osnovna škola koja je uvidjela potrebu za našim preventivnim programom. Na samom početku rada program je predstavljen roditeljima na sastanku kojem su nazočili i razrednici, stručni suradnici te odgajatelj. Roditelji, koji se do tada nikad nisu susreli sa ovim oblikom rada, imali su mnoštvo pitanja, a najviše ih je zanimalo neće li njihova djeca biti preopterećena višesatnim boravkom u školi, budući je za njih između škole i učenja znak jednakosti. Tada su i saznali da su nam obrazovni zadaci tek petina posla, jer dijete koje je zadovoljno sobom, svjesno svojih kvaliteta, koje primjereno komunicira sa svojom okolinom i ima izgrađene socijalne vještine postiže i sve bolji školski uspjeh. U školskoj zgradi, primjeru školskog graditeljstva s kraja 19. stoljeća i zaštićenom spomeniku kulture, u početku nismo imali svoj prostor i selili smo iz razreda u razred. Prvi prostor koji smo samostalno koristili bio je jedna manja dvorana u podrumu škole koju smo uredili najbolje kako smo mogli, svojim radovima. Naše zadnje odredište je prostor vizualno podijeljen na dva nivoa trima stepenicama što nam je odmah nametnulo ideju da imamo jednu cjelinu za učenje i jednu za igru, slobodne aktivnosti i odgojni rad. Taj prostor skupina koristi i danas. Gradska četvrt u kojoj se Škola nalazi pruža velike mogućnosti za šetnju, izlaske s djecom, posjete muzejima i sudjelovanje u raznim manifestacijama što smo mi uvelike koristili te upoznali uz niz kulturnih ustanova (kina, muzeje) i sportske sadržaje (klizalište, bazene), neke od institucija, (susjednu Vatrogasnu postrojbu)... Bili smo stalni posjetitelji obližnjih parkova: park u Bosanskoj, parkovi između Klaićeve i Prilaza Gjure Deželića, koji su zahvaljujući zatvorenosti između zgrada pružali mir i mogućnost odmora školskoj djeci, mala prirodna oaza u centru grada. Članovi skupine su dobro reagirali na nove situacije i nove prostore te smo odlazili na izlete na Medvednicu, posjetili spilju Veternicu gdje su od stručnih vodiča pohvaljeni za iznimni interes i sposobnost zapažanja, te do Kraljičinog zdenca do kojeg vodi poučna staza. Tijekom godina surađivali smo sa lokalnom zajednicom, Bolnicom Sestara Milosrdnica, Kulturnim centrom „August Cesarec“, udrugom „Plavi telefon“ te Dječjom bolnicom u Klaićevoj za čije smo male pacijente izrađivali sitne poklone. Tijekom dvanaestogodišnjeg rada našim preventivnim programom obuhvaćeno je oko šezdesetak učenika 4. i 5. razreda te desetak učenika 6., 7. i 8. razreda. Svi su oni bili pozitivno ocijenjeni, a bar trećina su vrlo dobri i odlični učenici. Neopravdani izostanci bili su prava rijetkost, a pedagoške mjere također. Rad s roditeljima i školskom stručnom službom doprinijela je transparentnosti našeg programa. Većina roditelja su postajali naši suradnici, a onima koji su se tome opirali, obilasci obitelji i savjetodavni rad pomogli su da razumiju kako imamo isti cilj – interes i napredak djeteta. Članovi skupine su kroz dječju igru (ciljanu i spontanu), igre uloga, vođene fantazije, razgovore na temu, izgradnju zajedništva, medijaciju, usvajanje tehnika učenja otkrivali svoje potencijale kojih nisu ni bili svjesni, mijenjali odnos prema sebi i drugima, izgrađivali navike, usvajali nove interese, crtali, modelirali, pjevali, svirali razne instrumente, glumili i postizavali kvalitetan školski uspjeh. I u ovoj školici se vrijedno radi :

POLUDNEVNI BORAVAK U OŠ PETRA ZRINSKOG

19

Dječje izjave o PB-u

U Boravku mi se sve sviđa, učim i igram se, igramo nogomet. Ali idem zbog učenja B.M.

Za mene je dolazak na Boravak nešto novo. Meni se sviđaju radovi i radionice s profesoricom. P.G. Za mene je ovaj boravak jako dobar i odličan. Pomaže mi u učenju i pisanju domaće zadaće pa kada dođem doma imam manje brige i više vremena za igru. Volim surađivati s prijateljima, međusobno si pomažemo

J.M. Meni se sviđa što se svi dobro slažemo. Kada sam prvi put došla osjećala sam se dobro. Volim kad napravim zadaću pa se mogu igrati. Sviđaju mi se igre. S.G. Prvi dan kad sam došao u Boravak mi je bilo lijepo, sviđa mi se što učimo nove igre i „zafrkavamo“ se.

M.G. Boravak mi pomaže u pisanju zadaća. Najviše mi se sviđa kada nešto naučim i napravim nešto novo.

M.M. U Boravku mi se sviđa, jer napravim svu domaću zadaću i ponovim si prije testa. Volim kada mi profesorica objasni nešto. U Boravku se osjećam dobro, jer imam više vremena za sebe. Volim kada izrađujemo nove radove. Volim se družiti s prijateljima. S.V.

A izabrali su i priču za kraj:

„Želio bih sakriti jedno znanje od ljudi dok ne budu spremni za njih. To je činjenica da sami stvaraju svoju stvarnost.“

„Daj to znanje meni“, reče dupin; „Ja ću ga sakriti na dno oceana.“ „Ne“, odgovori Stvoritelj; „Jednog će se dana ljudi spustiti na dno oceana i pronaći ga“. „Onda ga daj meni“, reče medvjed; „Ja ću ga staviti visoko u planinu“. „Ne“, zaniječe opet Stvoritelj; „Jednog dana popet će se na planinu i pronaći ga.“ „Ja ću ga uzeti i odnijeti na Mjesec“, predloži orao; „E ondje ga nikad neće naći.“ „Hoće“, spremno ga prekine Stvoritelj: „Jednog dana stići će i na mjesec pa će ga pronaći.“ A onda ustane stara krtica. Svi se stišaju. Znali su da ona, iako nema oči živi u njedrima Majke Zemlje i

vidi duhovnim očima. „Sakrij znanje unutar njih samih“, reče. I Stvoritelj učini tako.

(„Pričaj mi priču“ – M. Rijavec, D.Miljković)

Ne tražite znanje u dubinama oceana, na vrhovima planina ili na Mjesecu, ono je u vama samima

Ljerka Milas, dipl. soc. pedagog i Maja Matorić, dipl. soc. pedagog

odgajateljice PB-a u OŠ Petra Zrinskog

Stvoritelj okupi sva stvorenja i reče:

20

Ekipa s „Voltinog“

Dvanaest godina grupe s Voltinog je malo, Ali previše da bi u ovu pjesmu stalo. Bilo ih je 58 čak, Ali nemoj misliti da u grupi može biti svak! Samo posebna djeca ovu grupu krase, Rijetko kada misle samo na se. Veseli, skakutavi, brbljavi i čili, Kada ih bolje upoznate odmah su vam mili. Družimo se svaki dan od podne do pet, Kada sve naučimo naš je cijeli svijet. Jedanaest hrabrih čine grupu našu, Upoznajte nas, posvetite nam pažnju vašu: Luka kada dođe kući, Odmah kompjuter uključi. Matija je pravi špreher, Izgleda ko šmeker. Iako je najmlađi u grupi, Alen nagradu za hrabrost kupi. Luna je šefica prava, Vrijedna je poput mrava. Marku M. su kompjuterske igre strast, I time vadi profesorici mast. Karlo u školi ima puno petica Pa se na grupi pravi mudrica. Antonio je sportska sila Iako ima samo trideset kila. Dora voli slušat Koreance I voli jesti slance. Marko G. se stalno hvali Da mu do penzije još malo fali. Lorena zvana Lola nikad se ne rola, No slika slike do bola. Tomislavu se jedu bomboni Svaki odmor u školi, čim zazvoni. Profa parfeme i biljku mesožderku voli I uvijek kupuje slance s puno soli. Sad pjesmi je kraj, Spušta se zaslon, Tražimo pljesak, Dok izlazimo na naklon…

Ivana Cindrić, dipl soc. pedagog odgajateljica PB-a u OŠ „Voltino“

21

Poludnevni boravak u OŠ „Rudeš“ započeo je s radom u rujnu 2002. godine. S radom je započela kolegica Danijela Simončić Brigljević, jednu školsku godinu je radila Mirela Kranjčević, a posljednjih trinaest godina radi Milka Simić. Kroz razdoblje od petnaest godina u ovaj oblik tretmana bilo je uključeno stotinjak učenika. Duljina tretmana ovisi o individualnim potrebama svakog djeteta, a prosječno traje dvije godine. Rad se provodi u učionici koja je nekada bila kabinet za domaćinstvo tako da imamo opremljenu kuhinju i uvjete da u našem boravku popijemo čašu vode, skuhamo čaj ili ispečemo palačinke. Tijekom rada djeca usvajaju nova znanja - školska i životna, kao i vještine i stavove, kroz grupni i individualni rad. Radi se kroz poučavanja, usmjeravanja, zabrane, upute i savjete, igraonice, parlaonice i radionice. Uz svakodnevno savladavanje i usvajanje školskog gradiva nastojimo obraditi i socijalno-emocionalne teme potrebne djeci za razvijanje samopouzdanja. Učimo kako doživjeti, prepoznati i izraziti emocije na prihvatljiv način, izgraditi bliske odnose sa drugima, kao i osjećaj pripadnosti grupi, kako uvažiti druge koji se razlikuju od nas, razviti empatičnost i mirno rješavati sukobe i na kraju usvojiti i živjeti pravila da naše osobne odluke i akcije imaju šire značenje, a da osim prava imamo i dužnosti. Da bi rad polučio što bolje rezultate, surađujemo sa stručnjacima izvan naše škole čija znanja mogu olakšati postojeće dječje probleme, sa učiteljima i profesorima koji rade s djecom, sa stručnom službom škole, ali i sa tetama kuharicama, spremačicama i domarima. Budući da su djeca cijeli dan u prostorima škole, nastojimo izaći van tijekom dana, poigrati se, a u skladu s mogućnostima koristimo i vikend program, uvijek svi zajedno, u grupi.

Milka Simić, dipl. defektolog-logoped odgajateljica PB-a u OŠ „Rudeš“

Potrebe škole za cjelokupnom brigom i radom s učenicima kojima je potrebna stručna pomoć je izuzetno velika i kao takva često nadilazi mogućnosti same škole. Program PSP omogućuje učenicima kontinuiranu pomoć i brigu kroz socio-pedagoški rad koji se odvija u djetetovoj sredini što je olakšavajuće za dijete, roditelje i za školu. Na taj način smanjuje se akademski neuspjeh i poteškoće koje se mogu javiti na području ponašanja i socijalnog funkcioniranja. Svojim djelovanjem i radom program PSP kroz sustav mjera, aktivnosti i kontinuiranih napora usmjerenih na otklanjanje rizičnih činitelja i posljedica njihovog djelovanja, utječe i na jačanje kapaciteta odgojno-obrazovne ustanove u području podrške i osiguravanju uvjeta potrebnih za zdrav rast i razvoj djece. Kroz ovaj oblik rada jača kolektivna i međusobna suradnja koja je nužan faktor efikasne prevencije. Stvaraju se iznimno poticajne mogućnosti, jača zaštitna uloga odgojno-obrazovne ustanove na svim razinama i područjima s ciljem osiguravanja kvalitetnog rasta i razvoja djece u sigurne prilagođene uspješne i sretne ljude.

Kaća Šarić, pedagoginja

Grb OŠ „Rudeš“ izradili su korisnici PB-a

22

PB U OŠ „MALEŠNICA“ KROZ VIĐENJE DJECE IZ GRUPE

OŠ „MALEŠNICA“

Dobrodošli u produženi boravak OŠ „Malešnica“, malenu oazu kreativnosti i prijateljstva. S radom smo započeli 2013. godine, dočekani smo otvorenih ruku, a kroz naš program prošlo je sveukupno dvadesetdevetoro djece. Boravak vodi Danijela Simončić Brigljević, dipl. soc. pedagog. U našu grupu često navraćaju i djeca koja nisu članovi, žele se malo podružiti, pričekati možda neku dopunsku, a nekoliko njih se na svoju inicijativu i upisalo u naš boravak. Evo nekoliko sličica koje će Vam predočiti djelić atmosfere u našem boravku

Kreativni smo

Složni smo

A ponekad se jednostavno volimo sakriti i tada učenje postane stvarno zabavno…

U predstavljanju nam je „malo pomogla“ Danijela Simončić Brigljević, dipl. soc. pedagog odgajateljica PB-a u OŠ „Malešnica“

rnrnrnnrnrno zabavavavavavvno…

23

PSP pri OŠ P. Miškine

Mjesto gdje svađu

pretvaramo u prijateljstvo

U OŠ Pavleka Miškine PSP se provodi od 2015. godine. Aktivna je jedna grupa, rad se provodi u

dvije smjene. Od otvaranja PSP-akroz grupu je prošlo 17 djece.

Trenutno grupa ima 12 članova. Voditelj grupe je Lidija Brlobuš-Vukić, dipl.def.- soc. pedagog. Svakodnevni rad provodi se u

posebnom razredu koji je dobro opremljen za ovaj oblik rada.

PSP je vesela skupina koja kroz program uči i

radi na poboljšanju međusobnih odnosa.

Vrlo su kreativni.Ravnateljica.

U našoj grupi svakodnevno provodimo pet sati. Bavimo se

raznim aktivnostima, radimo na sebi, učimo, pišemo domaće

zadaće, igramo se. Učimo kako biti samostalni, kako rješavati sukobe,pravilno komunicirati, rješavati probleme, kako učiti i

još mnogo toga zanimljivog. Vrlo smo kreativni volimo crtati,

modelirati, izrađivati nove stvari, bavimo se sportom, žongliramo i

općenito se zabavljamo.

PSP je mjesto gdje si svoj. Luka

PSP je mjesto gdje vam se

može pomoći za učenje i druge

stvari. Valentino

opremljen za ovaj oblik rada.

PSP je mjesto gdje sam happy! Marica

PSP je zabavna i vesela grupa gdje

puno radimo i igramo se! Patrik

PSP je velika pomoć djeci,školi i

roditeljima. Zajedničkom

suradnjom bolje pomažemo djeci.

Pedagoginja

24

POLUDNEVNI BORAVAK NA BRIJEGU

Godine 2000. suradnjom Centra za socijalnu skrb, Centra za odgoj djece i omladine Zagreb i OŠ „Žuti brijeg“, formirane su dvije odgojne skupine poludevnog boravka s odgajateljima Nedom Vlajčić, soc. pedagoginjom i Goranom Radovanovićem, soc. pedagogom. Dvije odgojne skupine radile su do 2013. godine, kada Goran odlazi na drugo radno mjesto, a odlaskom Nede 2014. godine u Školu dolazi Renata Halabarec, dipl. soc. radnica. Od početka rada do danas ovaj tretman obuhvatio je oko 150-ero djece. Glavni ciljevi tretmana su pomoć djeci u ostvarivanju boljeg školskog uspjeha, razvijanje socijalnih vještina, prevencija poremećaja u ponašanju.

Sadržaji našeg rada su: -svakodnevna pomoć u učenju i pisanju domaćih zadaća -razvijanje radnih, kulturnih i higijenskih navika -razvijanje socijalnih vještina -jačanje samopouzdanja i samopoštovanja -kreativne radionice -vikend program (kino, kazališta, izleti, klizanje) -savjetovanje roditelja.

Sa svakim djetetom radi se individualno i u skupini ovisno o njegovim poteškoćama i potrebama, a sve nakon što se napravio individualni plan rada u suradnji sa stručnim timom kojeg čine stručna služba škole i nadležna socijalna radnica. Individualni plan sadrži smjernice rada po područjima; odnos prema sebi, prema drugima, obitelj, obrazovanje,slobodno vrijeme, interesi, zdravlje. Svakodnevno se s djecom radi na savladavanju školskog gradiva te pisanju domaćih zadaća. Također svakodnevno se nađe vremena za odlazak van ili društvene igre, crtanje, kvizove ili neku drugu zabavu. Odlazak u ZOO vrt, klizanje ili neki izlet svima je najdraže. Vesele nas sve pozitivne ocjene i svi postignuti dobri rezultati koje proslavimo uz čaj, sok, čokoladu i druge slatkiše.

Tijekom svih godina rada u ovoj školi, djeca su svojim radovima sudjelovala na Božićnim i Uskrsnim sajmovima, školskim priredbama i drugim događanjima. Unazad dvije godine djeca su uključena u rad Učeničke zadruge Žuti brijeg te svojim radovima doprinose Zadruzi. Nadalje, djeca se jako vesele poklonima za rođendan i Božić što im je omogućeno preko portala Indeks.hr i Čarolijom darivanja.

Suradnja s roditeljima je vrlo važna, jer samo na taj način njihovo dijete razvija svoje potencijale, postiže bolje školske uspjehe, socijalizira se i raste u zdravu i odgovornu osobu. Zahvaljujem svim roditeljima na ukazanom povjerenju, prihvaćanju savjeta i dobroj suradnji.

Također zahvaljujemo svim djelatnicima škole; ravnatelju koji podržava naš rad te nam je velika podrška; stručnoj službi koja nam pomaže da se djeca uključe u tretman te prate njihovo ponašanje, napredak, pomažu pri uklanjanju problema, poteškoća i sl.; profesorima koji nas uče i pomažu u savladavanju gradiva; kuharicama koje nas fino hrane; spremačicama koje nam odražavaju razred čistim; domarima koji nam poprave sve što nam se pokvari.

Renata Halabarec, dipl. soc. radnica, odgajateljica PB-a u OŠ „Žuti brijeg“

Što o PSP-u misle djeca: Tajana, 12 g. – boravak je dobar, ponekad smo svi mi malo zločesti, ali to se da popraviti. Baš je cool. Svi su super. Svi se slažemo, pišemo, zabavljamo, šalimo, idemo na klizanje… Volim ga jer je super! Lana, 11 g.- na boravku se baš ne slažemo, ali znam da se možemo slagati. Na boravku ima samo tri cure i profesorica. Dečki se ponekad i ne slažu sa profesoricom, ali znam da se mogu slagati. Zato bih željela da se svi slažu i da se ne svađaju. Ja zauvijek želim ići na boravak. Robert, 13.g.- boravak je dobar, jer možete lakše učiti i profesorica nam pomaže napisati zadaću. Tu igramo šah, Uno i neke druge igre, idemo van, u Zoološki vrt. Ja bih da možemo više igrati igrice. Dominik, 12 g.- boravak je dobar, ali ponekad i dosadan. Ne idite na boravak, jer ćete požaliti. Radije učite i ne budite kao ja, ne idite na boravak. Borna, 12 g.- boravak volim, zato jer su mi tamo prijatelji, zbog pisanja zadaće što je pišem tamo. A ponekad ne volim boravak, zato jer moram pisati zadaću. Volim boravak i zato što se igramo i idemo van, a i ne volim zato što moramo učiti. Ipak će mi biti žao kad odem. Nikola, 12 g.-boravak je glup i nemojte ići na njega. Učite radije, nego da idete na njega. Claudia 11 g.- idem na boravak koji je jako, jako, jako zabavan.

Sa svakim djetetom radi se individualno i u skupini ovisno o njegovim poteškoćama i potrebama, a sve

25

Što o PSP-u misle roditelji:

Mama N.B.: „Moje dijete pohađa produženi boravak i jako sam zadovoljna, a i moje dijete. Sve pohvale na rad odgajateljici Renati Halabarec na njezinom razumijevanju i trudu za djecu. Trebalo bi više ovakvih ljudi sa predanošću svojem poslu.“ Rado pomaže djeci Energija joj na vrhuncu Nada se dobrim ocjenama Aktivna u radu Temeljito obavlja svoj posao Ambiciozna Tata D.H.: „Mislimo da je PSP-boravak bio i bit će pun pogodak u obrazovanju i psihološkom sazrijevanju našega djeteta a i druge djece. Mi roditelji primjećujemo veliki napredak, počevši od učenja i razumijevanja i same Tajanine „borbe“ za što bolju ocjenu. Puno hvala vama gđa Renata, a i timu ljudi koji je oko vas. =čista petica=!! Roditelji D. i L. M.: „ O boravku imamo samo riječi pohvale. Dobro osmišljen program rada s djecom koja imaju poteškoća u učenju. Djeca imaju vremena i za učenje i za odmor. Sve pohvale za rad s djecom i učiteljici Renati.“ Što o PSP-u misli pedagoška služba Škole: Marija Mihaljević, pedagoginja: „Od kada sam 2003. godine došla u OŠ Žuti brijeg, na školi su djelovale dvije skupine Produženog stručnog postupka. Velika škola, potreba puno, suradnika malo… Samo pedagogica i knjižničarka. PSP, kako su ga zvali, pravo osvježenje. Očekujem kako je to grupa sa hrpom problema, u kojoj se samo uči i ponavlja. No, kada sam ušla u mali razred, malu grupu, tamo odjekuju smijeh, veselje i razigrani radovi učenika izloženi na panoima. Pravi pedagoški poticaji. Znači, oni uz igru i druženje uče. U to sam se uskoro i uvjerila, jer smo često s Nedom i Goranom naše školske brige dijelili i rasvjetljavali. Svaka školska priredba i Otvoreni dani za roditelje bili su protkani uradcima djece iz PSP-a. Prava mala umjetnička djela. Kad su se grupe smanjile i Goran otišao iz naše Škole, ostala je samo Neda, koja se nije dala i marno je brinula o „svojoj grupi“. No, njezine ambicije uskoro su je odvele u nove izazove pa nam je u školu došla Renata koja je svojom mirnoćom i umjetničkim darom unijela novu svježinu u grupu. Svoje talente pokazala je u radu s djecom, radom u Školskoj zadruzi, čime je pokazala da sva djeca mogu iznjedriti prekrasne talente i svoje kreacije. Te male, brojne grupe PSP-a dio su duše žute škole, na“ Žutom bregu.“

Ana Novosel, rehabilitatorica: „U ovih 9 godina rada u školi imala sam priliku svakodnevno gledati i pratiti sve pozitivne učinke koje je PSP dao i još daje našoj djeci. Ulaskom u PSP učenici stječu sigurnost i pripadnost svojoj grupi. Oslanjaju se jedni na druge, uče se radu u grupi, zajedništvu i odgovornosti. Razvijaju osjećaj empatije budući svi imaju svoje "priče" i teškoće. Raduju se PSP-u, raduju se djeci, raduju se svojoj voditeljici. Osnažuje ih se učenjem kako učiti. Postaju samopouzdaniji pri iskazivanju znanja.

Marijana Kovač, psihologinja: „Članovi PSP grupe naše škole su djeca različitih osobina, ciljeva i očekivanja. Zanimljivo je pratiti rast i razvoj djece koji, iako vrlo različiti, u grupi funkcioniraju kao cjelina. U zajedničkom radu, a pogotovo igri, lako se zaboravljaju socijalizacijske (ne)vještine, ocjene u imeniku ili materijalni status. Vrijeme ispunjeno radom, kreativnim zadatcima, i ponajprije aktivnostima usmjerenima ka korekciji ponašanja, brzo prođe, pa nerijetko učenici žele ostati „još malo“. Kvalitetna suradnja odgajatelja sa stručnim suradnicima i učiteljima ključan je faktor u otklanjanju i prevenciji problema kod djece uključenih u PSP grupu. Sa zadovoljstvom mogu istaknuti predanost i trud koji naša odgajateljica Renata svakodnevno ulaže u radu s djecom. Djeca prepoznaju i pozitivno reagiraju na osobe koje im nude oslonac i podršku, pa tako i učenici koji su u početku u otporu prema grupi ubrzo mijenjaju stav. Mišljenja sam kako je program produženog stručnog postupka od velike važnosti za djecu i školu općenito, te da je korist kako u odgojnom, tako i u obrazovnom smislu, neprocjenjiva.“

26

Kreative radionice „Na brijegu“: malo cvjetića, školjkica, kamenčića, stakla, „špage“, vesele boje i puno dobre volje..

Proljetna rapsodija PB-a u OŠ „Žuti brijeg“

Rapsodija u plavom PB-a u OŠ „Žuti brijeg“

27

POLUDNEVNI BORAVAK U OSNOVNOJ ŠKOLI DAVORINA TRSTENJAKA

U školi „Davorina Trstenjaka“ još od davne 1989. godine postoji Produženi stručni postupak – „Dugave“. U radu s djecom izmijenilo se više odgajatelja, a posljednjih godina najdublji trag su ostavile Vedrana Kuvačić Vrgoč, prof. i Marina Gorupec, dipl. defektolog-soc. pedagog. Od siječnja ove godine kao odgajatelj radi Daniela Ivkošić, dipl. soc. radnica. U našoj grupi danas je jedanaestero djece. Radi se o učenicima od četvrtog do osmog razreda, u dobi od 10.-e do 14.-e godine života. Većina učenika živi u vlastitoj obitelji, nižeg su socio-ekonomskog statusa, iskazuju poteškoće u svladavanju školskog gradiva, te su u grupi drugu godinu. Raznovrsni sadržaji koji se koriste u radu s djecom su: direktna pomoć u učenju, poticanje motivacije, radionice, tradicionalne radne aktivnosti u vrtu škole, likovni sadržaji, sportske aktivnosti, vježbe i igre usmjerene na usvajanje životno potrebnih vještina i vrijednosti, kulturni sadržaji, kompjuterske vještine... Naš rad odvija se u školskom prostoru, u dvije povezane

učionice. U radu se koristimo školskim sportskim igralištem i vrtom škole. Rad odgajatelja temelji se na suradnji. Surađujemo sa svim profesorima, posebno sa razrednicima i pedagoškom službom škole, te školskom psihologinjom. Učimo kako maksimalno iskoristiti svoje mogućnosti, razvijamo kreativnost djece i socijalne vještine. Djeca pohađaju brojne izvannastavne aktivnosti: zbor, plesnu grupu, informatiku, robotiku...

Naša djeca imaju različite oblike poteškoća, te je potreban kontinuirani rad, kako s njima, tako i s njihovim obiteljima. Potrebno je imati veliko srce za djecu i osjetiti sve njihove probleme. Odgajatelj redovito organizira prijem roditelja, te sudjeluje na stručnim sjednicama školskog tima, surađuje s pedagoškom službom škole, nadležnim Centrom za socijalnu skrb, te drugim Ustanovama.

Djeci jednom mjesečno organiziramo grupne sadržaje poput: odlaska u kino, kazalište, na bazen, klizanje, u zoološki vrt, muzeje ili na sportska događanja. Ostvarujemo uspješnu suradnju s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom i Tehničkim muzejom. Djeca grupe „Dugave“ sudjeluju u oplemenjivanju školskog parka, stabala, voćnjaka, ružičnjaka i cvjetnih nasada u školskom dvorištu. Školsko dvorište ima čak 1000 m2 zelene površine. Članovi grupe pomogli su u uređivanju školskog vrta „Trnoslav“, te sudjelovali u branju jesenskih plodova. S prvim znacima proljeća raste briga za školski vrt. Sade se jednogodišnje biljke. Posebno smo ponosni na naš voćnjak u kojem uspijevaju kruške, marelice, šljive, breskve, orah i trešnja.

Bili smo i na HRT-u

Skupljamo plastične čepove, kako bi pomogli oboljelima

28

U „Dugavama“ radimo i na ublažavanju i korigiranju neprihvatljivog ponašanja, te nadoknađivanju pozitivnih iskustava. Radimo na osnaživanju učenika, kako bi usvojili prihvatljivo ponašanje, te ih motivirali za napredovanje. Potičemo i pohvaljujemo poželjno ponašanje, te održavanje dobrih odnosa s učenicima, koji se temelje na povjerenju, razumijevanju i poštivanju različitosti svakog pojedinca. Važno mjesto u našoj učionici zauzima mala ploča s pravilima ponašanja u grupi. Radna disciplina nam je bitna. Ne želimo ometati druge u radu. Osobitu pažnju pridajemo radionicama suzbijanja međuvršnjačkog nasilja, koje su nam česta tema. Uz radionice vezane za međuvršnjačko nasilje, organiziramo i preventivne radionice s temama ovisnosti, vršnjačkih odnosa, razvijanja komunikacijskih vještina, parlaonice, kvizove znanja, te obvezne parlaonice vječne teme ljubavi. Potičemo razvijanje sustava vrijednosti kod djece, dijeljenja, pomaganja i suradnje s drugima. Sudjelovanje učenika u zajedničkim aktivnostima je poticajno, te pri tome nije važan samo rezultat koji su postigli, već činjenica da su se trudili uspjeti zajedničkim snagama.

Članovi grupe: Nikolina, Jasmin, Matea K. i Matea K. , Janko, Bono, Franko, Agnesa, Krešimir,Meldina i Enis „Volimo se igrati, a posebno nas vesele igre kojima potičemo grupnu povezanost, volimo izrađivati plakate, volimo šah i memory, dramske igre, te crtanje stripova. Ipak, mi dečki najviše volimo nogomet na školskom igralištu, kada završimo sve zadaće i naučimo gradivo, što pogađate i nije baš često .“ Mogu s ponosnom ustvrditi da su djeca grupe „Dugave“ talentirana. Franko, Janko i Krešo sviraju gitaru, Jasmin pjeva, piše tekstove i voli hip-hop. Meldina i Enis, najmlađi članovi grupe, brat i sestra, slažu se kao pas i mačka, ali dobro pjevaju u duetu. Matea i Matea bave se plesom. Krešimir pohađa Glazbenu školu, Janko trenira hokej, Franko boks, a Bono judo. Nikolina i Agnesa predivno crtaju, a u grupi imamo mnoštvo likovnih talenata, o čemu možete prosuditi i sami

Tijekom desetljeća postojanja PSP-a „Dugave“, uz pomoć stručne službe škole, stotine učenika našli su svoj životni put. Mnogi učenici nakon završenog školovanja posjećuju našu grupu, kao znak zahvalnosti te dijele svoje uspjehe s odgajateljem. U svakodnevnom radu s djecom zanimljivosti i zgoda ne nedostaje.

Daniela Ivkošić, dipl. soc. radnica odgajateljica PB-a u OŠ D. Trstenjaka

29

Iako smo sa radom u ovoj školi krenuli tek prije godinu i pol, točnije 14. 09. 2015. godine, pustili smo snažno korijenje i radimo punom parom. Rad u grupi započela je socijalna pedagoginja Maja Vučić Blažić, a nakon proteka prvog polugodišta, radi korištenja porodiljnog dopusta, zamijenila ju je socijalna radnica Monika Antunović. Kao i svi počeci, ni ovaj nije bio lagan. Grupa je bila homogena sa sličnom ili istom problematikom te je trebalo vremena i truda da postignemo ravnotežu i rezultate s kojima smo sada veoma ponosni. Otkada smo krenuli, u rad PB-a uključilo se sveukupno 16-ero djece, od čega 10 dječaka i 6 djevojčica. Većina te djece i dalje je uključena u PB te ih je trenutno u grupi 11-ero, od čega su pet članova djevojčice, a šest dječaci. A što se sve događa u toj učionici dok traje Poludnevni boravak? Prvo smo odlučili da svaka dobra grupa ima svoja pravila pa tako i naša. Pravila koja će nas (na)učiti kako poštovati druge, ali i samog sebe te raditi kao tim. Dogovorili smo se da ćemo u komunikaciji s grupom, ali i izvan nje uvijek paziti na četiri čarobne riječi:

Nakon toga dosjetili smo se da bismo kroz kreativno izražavanje mogli

osmisliti himnu grupe i postati ''Zmajevi ledenog daha''.

Dok polako postajemo sve snažnija grupa i pokazujemo svima koje potencijale imamo u sebi, svjesni smo da moramo puno učiti, pisati domaće zadaće i truditi se ostvariti što bolji obrazovni rezultat. Zato svaki dan savladavamo obrazovne sadržaje uz pomoć naše odgajateljice ali si i međusobno pomažemo koliko možemo i znamo. Naravno, kao i svakoj grupi, ponekad nam se dogode sukobi i svađice. Ali učimo kako riješiti problem…

Nakon toga dosjetili smo se da bismo

30

Nakon učenja i spoznavanja kako se bolje međusobno slagati i riješiti nesuglasice, najviše volimo okupiti se za isti stol i igrati društvene igre ili se baviti nekim tjelesnim aktivnostima na otvorenom te u dvorani. Posebno nas veseli kada netko od nas slavi rođendan, jer tada svi rado zapjevamo: ''Sretan rođendan ti !'' te se počastimo. A kada nas pritom dobri ljudi, koji sudjeluju u ''Čaroliji darivanja', daruju poklonom koji smo zaželjeli za rođendan, našoj sreći nema kraja! Naravno, ne zaboravljamo kroz našu maštu, kreativnost i likovno izražavanje obilježiti neke važne dane u godini...kao što su Božić… (izradili smo božićne vjenčiće od kokica) ... i Valentinovo… Ne zaboravimo spomenuti da jednom mjesečno zajedno sa našom odgajateljicom odlazimo na izlet, u kino, kazalište, ZOO, klizanje; kako se već dogovorimo. I to je način kako se nagrađujemo za sve što smo ostvarili u našoj grupi. I što reći za kraj? Naravno, zahvale…

Veliko hvala ravnateljici Beatrici Šurbek koja nas je primila u OŠ A. Mihanovića te prepoznala

vrijednosti poludnevnog boravka i što on nudi potrebitim učenicima. Zahvaljujemo se i cjelokupnom kolektivu OŠ Antuna Mihanovića, od soc. pedagoginje i pedagoginje, logopeda, rehabilitatora, profesora, učitelja te naravno, onima koji održavaju školu i nas same: kuharima, čistačima i domarima. Uz obostran trud i razumijevanje upoznali smo se, sprijateljili i zajednički radimo na ostvarivanju najboljih interesa za djecu koja pohađaju ovu školu.

Naravno, posebno hvala prof. likovnog Marcu Cinottiju, koji s nama strpljivo i velikodušno dijeli učionicu

koja nam omogućuje nesmetan i ugodan rad u adekvatnim uvjetima. Hvala i centrima za socijalnu skrb i njihovim zaposlenicima što vrijedno s nama spoje glave te iznađu najbolje rješenje kada nam je ono potrebno, a naročito hvala roditeljima korisnika PB-a OŠ Antuna Mihanovića, što su prepoznali potrebitost ovog programa za njihovu djecu te za suradnju koju iskazuju tijekom cijele školske godine. Naravno, najviše hvala našoj matičnoj kući Centru za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave, što je omogućio otvaranje i ove grupe te nam pokazao kako, uz ovakve projekte i požrtvovan timski rad institucija koje skrbe za potrebite, i maleni mogu postati velikima…

Monika Antunović, mag. soc. rada odgajateljica PB-a u OŠ A. Mihanovića

izradili smo božićne vjenčiće od kokica ... i Valentinovo

31

IMA NAS I U ZAGREBAČKOJ ŽUPANIJI POLUDNEVNI BORAVAK U OŠ NIKOLE HRIBARA, VELIKA GORICA

U OŠ Nikole Hribara već 20 godina provodi se tretman kojim se pomaže u odgoju i obrazovanju učenicima s poteškoćama u učenju i ponašanju. OŠ Nikole Hribara je jedina škola u Velikoj Gorici u kojoj se provodi ovakav oblik stručne pomoći. Tretman je u školi započela kolegica Željka Ištok, dipl. soc. pedagog. Nakon toga su oformljene dvije grupe u kojima rade Mirica Mrmić, dipl. soc. pedagog i Katarina Pelc, dipl. soc. radnik. Od početka djelovanja ovaj oblika rada prate i podržavaju djelatnice stručne službe škole: psihologinje Ana Mrčić, Anamarija Bogović Sandra Raković i Matea Maković, defektologinje Milica Kolumbić Digiorgio, Katarina Ramljak, Anita Auguštanec i Katarina Sikirić , a posebno pedagoginja Milka Dobrić, koja je inicijator otvaranja PSP-a u Školi. Zahvaljujući dobroj suradnji s djelatnicama CZSS-a u Velikoj Gorici tretman se održao ovaj dugi niz godina, a posebno je tome doprinijela kolegica Ines Fabijanić, dipl. soc. radnik. U razdoblju od 1996. g. do danas tretmanom je bilo obuhvaćeno oko 110 učenika u jednoj grupi i oko 100 učenika u drugoj grupi. Osim svakodnevnog rada na obrazovnom području (poticanje na pisanje DZ, pomoć pri savladavanju nastavnog gradiva i ispunjavanju ostalih školskih obaveza), također se radi i na odgojnom području (razvijanje pravilne komunikacije, poštivanje pravila ponašanja, uvažavanje autoriteta, razvijanje samopouzdanja i samopoštovanja, te učenje nenasilnom načinu rješavanja sukoba). Uz navedeno, učenike se uči kako kreativno provoditi slobodno vrijeme, izrađivanjem raznih slika, uređivanjem grupnog prostora (prigodni pano: Valentinovo, maškare, godišnja doba), izrađivanjem poklona i ukrasa za Božić i Uskrs. Za vrijeme tretmana kod učenika se razvijaju navike i interesi kroz razne aktivnosti, kao što su: posjećivanje muzeja (Tehnički muzej, MSU, Hrvatski prirodoslovni muzej, Arheološki muzej, „Mimara“), odlazak u kino (najčešće Kino VG i Cinestar Zagreb), posjećivanje kazališta („Galženica“, „Trešnja“, „Mala scena“), odlazak u ZOO, cirkus, na klizanje, na plivanje, na Bundek (uz prisustvo roditelja), posjećivanje izložbi (reptili, slike i dr.), sudjelovanje na „Malom fašniku“, posjet Domu umirovljenika „Sveta Jana“ u Zagrebu. Za provođenje dijela navedenih aktivnosti surađivale smo s lokalnom zajednicom (sa gđom. Snježanom Špehar i gđom. Vesnom Đurđević) i tako osigurale besplatne ulaznice za kino i kazalište. Također smo surađivali s plesnim klubom „Megablast“ od kojeg smo dobili donaciju laptop i printer s kopirkom i skenerom za potrebe rada na PSP-u. Također smo bili na nekoliko izleta (Žumberak, OPG Šimanović, Muzej Krapina - kao nagrada za osvojeno prvo mjestu u nogometu na domskim susretima u Dugavama). Potrebno je navesti i sudjelovanje (svake godine) na školskim izložbama za Dan škole, s radovima koje su izradili učenici – polaznici PSP-a. Dio radova izložen je na vikend prodajnoj izložbi na Trgu bana Josipa Jelačića (11. 04. 2011.) Kako bismo što uspješnije obavljale navedene aktivnosti redovito smo se usavršavale i pohađale razne seminare. Uviđajući da je uspjeh našeg tretmana veći ako je suradnja s roditeljima uspješna, osim čestih individualnih razgovora s roditeljima, redovito smo održavale roditeljske sastanke (najmanje dva puta godišnje) na kojima smo kroz razne radionice nastojale educirati roditelje za što uspješnije roditeljstvo. Svakodnevno smo dostupne roditeljima za pomoć pri rješavanju problema s kojima se susreću u odgoju djece. Također smo radile i na prezentaciji ovog oblika rada kroz sudjelovanje u emisiji na Radiju Velika Gorica, intervjuima u Glasniku Turopolja novinarki Jasminki Tihi, davanjem doprinosa tiskanju Godišnjaka Osnovne škole Nikole Hribara 1999/2000, te prezentiranju ovog posla stručnim službama velikogoričkih osnovnih škola. Specifičnosti ovog posla lijepo je opisala praktikantica Ana Goršeta koja je u grupi odgajateljice Mrmić Mirice boravila tri tjedna krajem 2016. godine: „Naglašena je briga voditeljice grupe za svakog pojedinog člana i puno pozornosti posvećuje pozitivnoj atmosferi. Stvara sigurno okruženje za članove grupe. Daje članovima prostora za napredak, a uključuje se samo u svrhu edukacije o alternativnim načinima rješavanja problema. Članovima grupe vraća odgovornost i u svakoj interakciji nastoji nešto ponuditi svakom pojedincu. S obzirom na karakteristike članova grupe, od kojih je glavna karakteristika nedostatak radnih navika i impulzivnost, tijekom svih aktivnosti naglašava i potiče poboljšanje vještine organiziranja vremena, planiranje aktivnosti kroz radni dan i odgode zadovoljenja trenutnih želja u svrhu poboljšanja samokontrole. U njenom stilu vođenja osjeti se sigurnost i smirenost u svim situacijama. Intenzivno razgovara s članovima grupe i oni osjećaju njenu autentičnost i razumijevanje. Usmjerena je na promjene emocija sudionika i potiče ih na davanje emocionalnih iskaza i prepoznavanja vlastitih emocija na način da ih se imenuje i suoči s njima. Članove grupe uvijek potiče da pronađu najprihvatljivija rješenja i da ne reagiraju impulzivno. “

Mirica Mrmić, dipl. soc. pedagoginja Katarina Pelc, dipl. soc. radnica

odgajateljice PB-a u OŠ N. Hribara, V. Gorica

32

Često idemo na izlete:

posjet Oltaru domovine

Radujemo se:

ZAŠTO MI JE BIO DANAS SRETAN DAN?

Profesorica je rekla da će danas ispitivati. Svi su se bojali; neke je prozvala. Vidio sam da su se gotovo svi bojali da će ih prozvati, jer nisu učili. Ja sam vjerovao da znam za pozitivnu ocjenu pa sam se javio. Mislim da sam znao bolje, ali sam dobio dvojku. Moj prijatelj Hardi me nagovarao da odustanem, ali ja nisam odustao. Javljao sam se i na satu fizike. Osjećao sam se odlično zato što sam pomogao drugima, Mislim da sam napravio dobro djelo. Volim sve u svom razredu i da mogu, opet bih sve isto napravio.

Učenik 7. f razreda, K. S.

Kreativni smo:

33

IMA NAS I U ZAGREBAČKOJ ŽUPANIJI POLUDNEVNI BORAVAK U OŠ ANTUNA AUGUSTINČIĆA, ZAPREŠIĆ Školske godine 2016./2017. grupa poludnevnog boravka pri OŠ Antuna Augustinčića, Zaprešić, sastoji se od dvanaest korisnika, a još je jedno uključenje u pripremi. Jedna korisnica je polaznica drugog razreda, četvero korisnika polaznici su trećeg razreda, dvoje četvrtog razreda, troje petog i dvoje šestog razreda. Na mjestu odgajatelja od siječnja 2017. godine nalazi se mag. soc. rada Iva Gajšek Pešut. Grupa poludnevnog boravka od samih početaka sa školom ostvaruje izuzetnu profesionalnu suradnju, pa tako i suradnju po pitanju prostora. Nastava poludnevnog boravka odvija se u zasebnoj učionici koja je u potpunosti prilagođena potrebama izvođenja programa. Profesionalni kadar OŠ kroz niz godina upoznat je s postojanjem i radom poludnevnog boravka što olakšava suradnju odgajatelja s profesorima i učiteljima. Kontakti odgajatelja s profesorima i učiteljima svakodnevni su i uvijek usmjereni ka dobrobiti djeteta. Pedagoška služba škole također je na izuzetnom nivou i pruža direktnu i neizbježnu pomoć u radu poludnevnom boravku. Ove školske godine rad je organiziran na način da su obuhvaćeni učenici obaju smjena. Takva situacija predstavlja izazov u radu, ali istovremeno zahtijeva i veliku snalažljivost odgajatelja. Problematika djece koja se uključuju u rad poludnevnog boravka kreće se od obrazovnih teškoća, pa sve do problematike unutar same obitelji (roditelji ne brinu adekvatno o djetetu, dijete nema razvijene radne navike, roditelji su odgojno nemoćni...). U samom radu i ostvarivanju programa poludnevnog boravka od velike je važnosti i suradnja s mjesno nadležnim Centrom za socijalnu skrb Zaprešić. Suradnja je na viskom nivou, djelatnici Centra uvijek su spremni pomoći u pronalaženju zajedničkih konstruktivnih rješenja što u znatnoj mjeri pomaže u radu i samom odgajatelju. Dosadašnja iskustva u radu govore u prilog tome da djeca zaista rado dolaze na poludnevni boravak, ne doživljavaju ga kruto i strogo kao redovnu nastavu. Mislim da činjenica da svaki odmor kada su na redovnoj nastavi iskoriste da dođu pozdraviti prijatelje i odgajatelja govori sama za sebe. Kao i u svakom radu koji uključuje ljude, postoje i periodi kada sve nije tako bajno, kada su djeca ljuta, umorna, bezvoljna, žalosna... Osluškujući potrebe djeteta, ali imajući na umu i njihove teškoće, odgajatelj je zapravo uvijek u situaciji prilagodbe što osobno smatram iznimno važnim, ali i teškim. Iako su u fokusu rada poludnevnog boravka saniranja obrazovnih teškoća, podjednako važno, ako ne i važnije, je realizirati i kvalitetne sadržaje zabave. Takvi sadržaji djeci također omogućuju učenje i usvajanje znanja i vještina. Posebno rado sudjeluju u igranju igara za jačanje grupne kohezije, radionica različite tematike; kreativne, kulinarske, filmske... U našoj je grupi ipak najveselije petkom! Već je duži niz godina nekako ušlo u praksu da je petak rezerviran za igru i zabavu, radi čega ga i zovemo „veseli petak!“ U veselom petku nema pisanja zadaća, nema ni učenja, niti ponavljanja. Djeca sama, međusobnim dogovaranjem, izabiru sadržaje veselog petka i u tome su prilično angažirana i maštovita. Školsko dvorište također je mjesto na kojemu rado provodimo vrijeme, punimo baterije i prikupljamo zalihe vitamina D! Jer, važno je kožu izlagati suncu, ali još je važnije toplinu prenijeti u srce i njom znati ugrijati sve one oko nas koji se nađu u potrebi!!!

Iva Gajšek Pešut, mag. soc. rada odgajateljica PB-a

u OŠ A. Augustinčića, Zaprešić ____________________________________________________________________________________

…i to bi bilo sve o poludnevnim boravcima u osnovnim školama…

34

SURADNJA S UDRUGAMA Centar Dugave već godinama uspješno surađuje s nizom udruga u cilju poboljšanja i nadgradnje odgojnog rada s našim korisnicima…

Ciklus kreativnih radionica "Izrazi sebe!" Autor/izvor: SEEbiz

ZAGREB - Vrijeme Adventa „Nova stranica Zagreb“ - Udruga za poticanje čitanja i promicanje književnih i kulturnih vrijednosti - odlučila je spojiti s Mjesecom knjige te u sklopu svojih književno-humanitarnih aktivnosti organizirala ciklus kreativnih radionica „Izrazi sebe!“ u Centru Dugave.

Program je ostvaren uz financijsku pomoć grada Zagreba. U tri termina od 15. do 21. prosinca održane su tri različite kreativne radionice prilagođene različitim uzrastima djece odnosno mladih, kojima su djeca i mladi štićenici doma ušli u svijet stvaralaštva kroz likovnu, književnu i NLP radionicu.

Likovnu radionicu na kojoj su se polaznici upoznali s osnovama kaligrafije te izradom označivača stranica za knjige vodila je priznata grafička dizajnerica Petra Križan, a štićenici su pokazali izrazitu kreativnost i snalaženje u kreativnom procesu. Književnica, urednica i nakladnica Tajana Obradović, radila je sa štićenicima Doma na oslobađanju mašte i izražavanju vlastite priče kroz zadane ili samozadane motive i riječi, a Jelena Vrsaljko, NLP trenerica i psihologinja odabrala je uvijek aktualnu temu „Kako da čaša uvijek bude napola puna“ te kroz interakciju sa štićenicima pojasnila osnove optimističnog odnosno pesimističkog stava. Izdavačka kuća Funditus nagradila je najaktivnije sudionike knjigama iz svoje kolekcije izdanja.

Romina Bengez, koordinatorica projekta Izrazi sebe!, naglašava kako su štićenici doma od 15. do 21. prosinca kroz kreativne radionice sudjelovali u zanimljivim interaktivnim radionicama, naučili ponešto novoga i zabavili se te kako vjeruje da je ovaj ciklus radionica zahvaljujući susretljivosti djelatnika Doma u Dugavama te reakciji mladih i lakoći usvajanja kreativnih znanja i tehnika kroz igru i interakciju tek jedan u nizu budućih.

Romina Bengez

Upitan od gđe Romine što je zadnje pročitao naš

korisnik je odgovorio: „Rješenje suda!“

35

VOLONTIRANJE U DUGAVAMA

Volontiranje u našem Centru je na vrlo visokoj razini. Tako je prošle, a i ove godine održano niz značajnih aktivnosti kao npr. akcija pod nazivom „Stambena bojanka“ u sklopu koje je uređeno pročelje i ograda oko Stambene zajednice Dugave. Stambena zajednica je oblik skrbi i pomoći onima koji još nisu potpuno spremni za samostalan život, što znači da dobivaju podršku i imaju određenu razinu nadzora i vođenja. Drugim riječima, u stambenoj zajednici korisnici uz mentorstvo samostalno organiziraju i provode svakodnevne životne aktivnosti te teže potpunom osamostaljivanju. U našem odjelu organiziranog stanovanja, u dvije stambene jedinice u Dugavama, na adresama; Ulica J. Denzlera broj 46 i 48, smještajni kapacitet je 12 korisnika, odnosno dvije skupine po 6 korisnika u dobi od 16 do 18 godina. Navedeni korisnici, kroz nekoliko godina u stambenoj zajednici, nauče sami; konstruktivno rasporediti vrijeme za učenje, praksu i hobi, koristiti kućanske aparate, kuhati, brinuti o zdravlju, o osobnoj higijeni i higijeni prostora u kojem borave, brinuti o troškovima života (režije, hrana, odjeća i obuća, zabava, higijena) te definirati životne prioritete i ciljeve, zbog kojih uče i pisanje životopisa i molbi, pripremaju se za intervju za posao… Posebno u našoj zajednici sudjeluju u uređenju same zgrade u kojoj borave i njenog okoliša, ali i uživanju plodova iz našeg vrta (npr. tako smo uz pomoć „tete Ružice“ naučili raditi namaz od smokava, dunja i marelica). Dobitke življenja u stambenoj zajednici sami korisnici opisuju kao pojačan proces osamostaljenja, stjecanje navika, emocionalnu stabilnost, slobodu te kao pozitivne razlike u odnosu na raniji život u domu.

Marijan Ručević, dipl. kineziolog odgajatelj SZ Dugave

U volonterskim aktivnostima sudjelovalo je 20-ak zaposlenika Tvrtke „IBM Hrvatska“ koji su prethodno sami prikupili novce za kupnju sredstava za ličenje SZ Dugave. Tijekom akcije uređeno je ulazno pročelje te ograda oko Stambene zajednice

Da bi „stanari“ nastavili uređenje „stražnjeg“ prostora Svake godine „pratimo“ i proljetne radne akcije u Dugavama Bavimo se i hortikulturom

ajednice

36

Osvrt na iskustvo rada s korisnicima Centra Dugave putem metode forum-kazališta

Forum-kazalište otvara mogućnosti „beskrajnog“ isprobavanja. Osvještava kod sudionika kako je važno

čuti i uvažavati tuđe prijedloge, kako se na određenu situaciju može gledati pluriperspektivno te da rješenja uvijek postoje. U sigurnom prostoru igre, sudionici osvještavaju mogućnost da i u stvarnom životu djeluju. Jer aktivnim sudjelovanjem u kazališnom činu iskustva se emocionalno proživljavaju kao u stvarnom životu, ali ih ljudi stječu zaštićeni igrom izdvojenom od stvarnog života. Upravo na taj način neki oblik nepravde (diskriminacije) lakše se razumije i upamti putem sudjelovanja u njemu, a sudjelovanje pak empatizira i ojačava sudionike.

Dok su se putem izvedbi forum-kazališta štićenici Centra Dugave osnaživali vježbajući vještine obrane i/ili prilagobe u nenasilnom zauzimanju za sebe i druge u situacijama tlačenja, nadalje, vježbali socijalne vještine te osvijestili činjenicu da uvijek postoje i ona druga, nenasilna rješenja, daljnjim radom na edukativno-iskustvenim radionicama, uz osjećaj zajedništva i povezanosti u manjoj grupi, štićenici su povećali razinu informiranosti (ponekad i znanja) o specifičnom problemu prikazanom putem forum-kazališta, a putem razgovora i iskustvenih vježbi na radionici, osvijestili svoje mogućnosti, snage i vještine.

U sklopu projekta šestero se mladića uključilo u radionicu forum-kazališta na kojoj su, unutar 15 sati kontinuiranog druženja i rada, produbljivali kreativnost i oslobađali se od svakodnevnih rituala, “zidova” u glavi, riječima A. Boala, te osvijestili teme koje ih muče, istražili razine tlačenja i nemoći u situacijama koje su im bliske, prepustili se izazovu oblikovanja vlastite priče. Njihova forum-priča govorila je o osobnom iskustvu (strukturalnog) nasilja sustava koji ne dopušta da braća, izuzeta iz obitelji, borave kod istog udomitelja. Priču su javno izveli pred 30-tak korisnika Centra Dugave.

Kroz desetomjesečno druženje i provedbu aktivnosti projekta željeli smo otvoriti prostor dijaloga u kojem će se razvijati iskustveno učenje, spajanje osjetilnog i kognitivnog, osobnog i društvenog, u kojem se krije potencijal za transformaciju svih sudionika u procesu. Jer, čak i u rijetkim trenucima kad nisu fizički zamjenjivali likove u pričama jer im je priča bila emocionalno preteška, previše njihova, kad su samo šutjeli, potiho komentirali ili međusobno raspravljali, bili su su-dionici: pokrenuta, angažirana i otvorena publika, izazovna i znatiželjna, fokusirana na dramsko, ali poznato, životno zbivanje, prožeti voljom za promjenom.

Marija Šimoković Sikavica, voditeljica projekta “Tko ne djeluje, sudjeluje!”

37

Projekt „Budi BITna!“ provodila je udruga „Djeca prva“ u partnerstvu s Centrom za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave i udrugom Telecentar, a provedbu je financirao Grad Zagreb. U okviru projekta održane su aktivnosti grupnog i individualnog savjetovanja za djevojke ženske grupe i edukacija digitalnih vještina za stručnjake i volontere Udruge i Centra za pružanje usluga u zajednici Zagreb -Dugave. Udruga Telecentar provela je edukaciju kroz koju su se stručnjaci, koji rade s djevojkama, osposobili za korištenje digitalnih tehnologija u radu s mladima. Svoja znanja prenijeli su djevojkama, te su djevojke prošle radionice u kojima su imale priliku učiti o osnovama fotografije, autorskim pravima, portretnom fotografiranju i digitalnom pripovijedanju. Djevojkama se svidio terenski zadatak gdje su imale priliku praktično primjeniti nova znanja i vještine. I stručnjaci i djevojke iskazali su zadovoljstvo sudjelovanjem i stečenim znanjima. Detalji sa projekta:

Djevojke su na kraju projekta počašćene svečanim ručkom:

38

Centar za mlade iz alternativne skrbi program je udruge „Igra“ koji je nastao 2002. godine na temelju istraživanja potreba mladih u ustanovama socijalne skrbi te post-evaluacijskog istraživanja o potrebama mladih nakon izlaska iz ustanove. U sklopu ovog programa radimo s mladima iz domova, udomiteljstva i odgojnih domova kako bi razvili sve svoje potencijale te se nakon izlaska aktivno uključili u društvo tako da „Igra“ još od 2005. provodi grupnu psiho-socio-pedagošku podršku u Centru za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave. Specifičnost grupa je što mladi sami odabiru teme te jednim dijelom sudjeluju u kreiranju samih radionica. Jedan ciklus radionica traje kroz 14 grupnih susreta koji uključuje i izlet u lokalnu zajednicu.

Na Odjelu smještaja Župančićeva provodimo grupni rad s mladima koji su došli u ustanovu s ciljem što bolje prilagodbe, a radi se na razvoju životnih vještina poput komunikacija i interpersonalne vještine, vještine rješavanja sukoba, kreativnog mišljenja i sl.

U Stambenoj zajednici Dugave provodimo grupni rad s mladima koji se pripremaju za izlazak iz ustanove, a s ciljem razvoja kompetencija ključnih za samostalan život poput kompetencija traženja i zadržavanja posla, raspolaganja financijama, traženja i održavanja mjesta stanovanja, razne praktične vještine, a također se radi i na temama kvalitetnog provođenja slobodnog vremena i zdravih stilova života. Osnovna metodologija koja se koristi je neformalna edukacija u sklopu koje se koriste mnogobrojne kreativne metode i tehnike rada, kao što su npr. filmske projekcije, igranje uloga, tematske diskusije, pismeno i likovno izražavanje te razne interaktivne igre. Prema potrebi s djecom i mladima koji su uključeni u grupnu podršku organiziraju se individualni razgovori radi obrađivanja neke specifične teme te oni i na taj način dobivaju potrebnu pomoć i podršku.

UDRUGA „IGRA“ SVETI DUH 55, ZAGREB, HRVATSKA

TEL: 00 385 1 37 04 537 E-MAIL: udruga.igra@udrugaigra.hr WEB PAGE: www.udrugaigra.hr

39

MODERNIZACIJA SPORTSKO REKRETIVNIH SADRŽAJA

Župančićeva 14

Kroz program „Igram, učim, sudjelujem-jesam“ uz potporu Zaklade „Hrvatska za djecu“ obnovljeno je igralište u Župančićevoj 14. Postavljeni su i novi koševi, a igralište je pripremljeno i za igranje odbojke. Kroz ovaj projekt naši korisnici su dobili lijepo uređeni teren koji gotovo svakodnevno koriste. Iz vlastitih sredstva djelomično je obnovljena i fasada zgrade, a uz potporu Grada Zagreba obnovljena je i ograda.

obnovljena fasada, igralište i ograda u Župančićevoj 14

prije obnove fasade

40

TERETANA I DVORANA ZA STOLNI TENIS U DUGAVAMA

Tijekom prošle godine krenuli smo u akciju prikupljanja sredstava za uređenje i opremanje prostora

teretane i dvorane za stolni tenis u Dugavama. Akcija je krenula putem Facebook-a, a reportaža je emitirana i u emisiji „Dobro jutro Hrvatska“. Građani su nam donirali: sobni bicikl, bučice i štangu.

Zahvaljujući Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom adaptirali smo prostor dvorane za stolni tenis (ličenje te brušenje i lakiranje parketa) i opremili teretanu.

Sprave za vježbanje naručili smo od tvrtke „Koloseum“ a vlasnik tvrtke Miroslav Levak, poznatiji kao „suprug Indire iz Kolonije“ i sam je donirao dodatnu opremu u vrijednosti od 5.000,00 kuna.

Božo Vrkljan, ravnatelj

41

Da sam ja roditelj Već duže vrijeme pohađam PSP. Pohađala sam ga u osnovnoj školi i trenutno ga pohađam u Centru Dugave. Sa svakim svojim odgajateljem imam drugačiji odnos, jer svaki od njih je ličnost za sebe, no prema svakome imam poštovanje. Tu sam uspjela doći do samopouzdanja koje mi je nedostajalo, odnosno do toga da mogu napraviti neke stvari koje prije nisam mogla. Pod tim se podrazumijeva iskazivanje moga „JA“. Osobe koje su radile sa mnom, pomagale mi, davale mi savjete vezano za školu i obitelj, općenito za život; te osobe su moji odgajatelji. Oni imaju veliki utjecaj na mene. Da njih nema vrlo vjerojatno bih pala 1. razred srednje škole. Kada god ne bih nešto znala ili bi me nešto mučilo ili zbunjivalo, oni su davali sve od sebe kako bi mi pomogli. Dali su mi prave uvjete za rad, prostor, red i tišinu potrebnu za učenje. No, da bi sve to bilo tako uspješno trebalo je proći vrijeme adaptacije, to razdoblje upoznavanja i povjerenja. Uglavnom vrijeme. Ja se ugledam na svoje odgajatelje. Oni rade posao koji vole i zato to rade tako dobro. Takav odgajatelj i ja želim biti. Da, tu ima i zafrkancije, ali i striktnosti. S međusobnim poštovanjem i prvim rukovanjem sve počinje. S djecom treba raditi i dati im vremena kako bi se moglo doprijeti do njih. Svi imaju drukčiju priču. Naučila sam da svi imaju mane, vrline i vrijednosti. Sve je to normalno. Sa svakim je potreban poseban pojedinačni pristup, jer s nekima treba raditi više, a s nekima manje ili drugačije. Bitno je svima pokloniti pažnju, kako se ne bi osjećali prepušteni sebi samima u onom što prolaze.

Karolina Rimarčuk, Ugostiteljsko – turističko učilište

Pismo majke

Iako se nadam da su najteži dani iza nas, još uvijek su jako živa sjećanja na razdoblje odrastanja moje kćeri koja se malo lošije nosila s problemima oko sebe. Bila sam, kao i svaki drugi roditelj, užasno zabrinuta za njenu budućnost, a pomoć sam tražila na sve strane od psihologa, psihijatara, po raznim ustanovama i privatnim i državnim, ali mi se činilo da se stalno vrtimo u krug. Ne mogu se niti sjetiti svih mjesta gdje sam tražila pomoć, da bi na kraju, nakon jedne incidentne situacije, završili u Domu Dugave (kako se tada zvao). Ne mogu reći da je sve prije bilo potpuno neučinkovito, ali tek dolaskom u Dom Dugave osjetio se bitan pomak na bolje. Da smo možda odmah, na početku, bili upoznati sa radom ljudi u Domu, ne bi toliko lutali i problem ne bi ni eskalirao. Jer iako nikad nisam mislila da mogu doći u takvu situaciju da mi se dijete „izgubi“ u životu, to je samo pouka da nikad ne znamo što nas čeka u životu. I da nekad i u najboljoj namjeri, povrijedimo nama najdraža i najbliža ljudska bića, našu djecu. Tu svakako moram naglasiti kako sam jako sretna što mi je kćer došla u stacionar kod prof. Martine. Odmah na početku ostavila je dojam povjerenja, prvenstveno kod moje kćeri, koja je inače jako zatvorena i teško se povjerava, a i ja sam, napokon, mogla potpuno iskreno razgovarati sa stručnom osobom, otvoreno i bez osuđivanja s druge strane i bez savjeta koje ja jednostavno ne bih mogla primijeniti. Osjetila sam iskrenost i istinsku brigu, da je nekome zaista stalo i to ne samo do moje kćeri, nego do sve te djece koje su uglavnom, ne svojom krivnjom, završila u Domu. Jer to su samo djeca, a mi „odrasli“ se često ne ponašamo u skladu sa svojim godinama. Znala sam doći na razgovor potištena i zabrinuta, a otići sa korisnim i primjenjivim savjetima, sa osmjehom, a to mi je najviše trebalo. Ona malodušnost i bezizlaznost bi bila iza mene. Kako sam ja postajala manje zabrinuta i opuštenija, tako je i moja kćer osjetila da sam joj i roditelj i prijatelj pa se i odnos mene i moje kćeri poboljšavao. Jer iako smo u cijeloj toj situaciji nas dvije bile same, sada smo imale mjesto tj. osobu kojoj smo se mogle u slučaju bilo kakvog problema ili pitanja, slobodno obratiti. Centar nam je postao mjesto gdje smo i moja kćer i ja rado dolazile. Naravno, svi razgovori su se vodili u potpunoj diskreciji, ali mi je kćer često znala reći nešto o čemu je razgovarala sa prof. Martinom, počela se otvarati i raditi stvari sebi u korist. Počela je dobivati samopouzdanje koje joj je toliko nedostajalo. A i ja sam kao roditelj, također, mogla razgovarati o tome što trebam korigirati u svom ponašanju. Danas moja kćer pohađa večernju školu, pa iako svi problemi još uvijek nisu riješeni, stvari idu na bolje. Stoga, cijelom kolektivu Centra izražavam zahvalnost i pohvale za rad i požrtvovnost, te želim sve najbolje i u budućem radu. Ono što radite, a to je u biti „spašavanje“ života djece i mladih ljudi je neprocjenjivo.

Jadranka Šlipogor

42

Kako sam uspjela … Želja mi je i čast ovim osvrtom na svoj boravak u programu PSP-a još više uljepšati njihovu tridesetu godinu postanka. Također, nadam se da će netko od mlađih čitatelja shvatiti kolika prilika im je omogućena da promjene nešto u svome životu… Svoj boravak na PSP-u započela sam mjesec dana prije kraja prvog razreda srednje škole. Obzirom na činjenicu da sam često bila na liječenju u psihijatrijskoj bolnici, gradivo mi se debelo nakupilo. Kada je konačno došlo vrijeme da redovito pohađam nastavu, nemalo puta sam svojevoljno izostajala s iste čime sam skupila puno neopravdanih sati. Kako se bližio kraj školske godine kao rezultat mog nemara u odnosu prema radu, škola nije imala drugog izbora nego obavijestiti moju nadležnu socijalnu službu. U razgovoru sa socijalnom radnicom saznala sam za program Produženog stručnog postupka i odlučila sam pohađati isti. S obzirom da su svi u školi osim moje razrednice "digli ruke od mene" nisam imala ništa za izgubiti, a bila sam svjesna da mogu puno dobiti. U početku sam bila uplašena, no odgajatelji su bili vedri i ta plašljivost je s vremenom nestala. Učila sam u Dugavama i učila sam kod kuće. Gotovo da sam cijele dane i dobar dio noći provodila učeći. U četiri dana uspjela sam ispraviti sedam od osam čistih zaključnih jedinica. Za kraj godine ostao mi je popravni iz matematike i predmetni iz latinskog jezika. Pohađala sam PSP i te predmete koji su mi "visili o koncu" ispravila sam odmah na prvom roku. Prvi razred sam završila sa solidnom trojkom, ali lošim vladanjem i opomenom pred isključenje. Bila sam zadovoljna završnom ocjenom obzirom da sam razred trebala pasti, no vladanjem i odgojnom mjerom nisam bila zadovoljna i morala sam sve popraviti u daljnjem školovanju. Upisom u drugi razred srednje škole nastavila sam svoje odlaske na PSP, odlazak odgajatelja na informacije znatno se smanjio, a ja sam naučila samostalno učiti zahtjevnije gradivo. Drugi razred srednje završila sam s vrlo dobrim uspjehom i uzornim vladanjem te svega par izostanaka. Kada sam krenula u treći razred, molila sam odgajatelje da me ostave na PSP-u. Oni su na to, naravno, pristali iako nisu smatrali da mi je to više potrebno. Dolazila sam rjeđe, ali sam tijekom svojih dolazaka pomagala i drugim učenicima kako bi lakše savladali nastavno gradivo. Treći razred sam također završila s vrlo dobrim uspjehom, uzornim vladanjem i par izostanaka. Kada sam krenula u četvrti razred, postala sam svjesna da mi je tek to u stvari utrka s vremenom i jako velika hrpa gradiva. Morala sam učiti za redovnu nastavu, za državnu maturu, te sam morala napisati i naučiti završni rad s temom iz psihologije. U međuvremenu sam preko učeničkog servisa našla posao koji sam radila prije ili poslije nastave. Svatko kome sam to rekla postao je pomalo skeptičan u vezi moje sposobnosti da se posvetim svim obvezama u školi i još k tome i poslu. No, odgajatelji su znali da to mogu izvesti bez problema. Četvrti razred završila sam vrlo dobrim uspjehom, završni rad obranila sam odličnim uspjehom, a državnu maturu sam položila s dobrim uspjehom. Sav uloženi trud, dosta neprospavanih noći i stres oko svakog novog ispita rezultirali su nečim uistinu pozitivnim. Trenutno sam studentica prve godine na Šumarskom fakultetu, Radim u McDonald's-u i nastojim postići nešto dobro u svom životu. Ovim putem željela bih zahvaliti socijalnoj radnici koja mi je spomenula program PSP-a, te mi je tom prilikom otvorila vrata za sasvim novi početak. Također, velika hvala svim odgajateljima na trudu koji su uložili u rad sa mnom. Hvala odgajateljima na svim razgovorima, na smijehu i veselju u radnom okruženju. Hvala Vam što ste mi pomagali kada sam zapinjala i bodrili me kada sam htjela odustati. Hvala Vam što sam još uvijek dobrodošla kod Vas i hvala na prilici da svoje više nego dobro iskustvo podijelim s čitateljima. Hvala i mojoj majci koja je cijelo vrijeme bila uz mene, čak mi je znala i ići na živce s time da moram učiti i znale smo se ponekad porječkati zbog toga. No, majka je, kao i uvijek bila u pravu. Zaista, bez učenja i njezine potpore ne bih postigla ništa. A Vama, mlađi čitatelji, želim savjetovati da si date maksimalno truda oko odlazaka na PSP. Nemojte ga smatrati dosadnom obvezom. Produženi stručni postupak nudi Vam bezbroj mogućnosti: Nalaženje prijatelja, razgovore o ozbiljnim (i manje ozbiljnim temama s odgajateljima), priliku da se uistinu popravite kako u školi, tako i u svakodnevnom životu. Možda sada još ne, ali za godinu ili dvije bit ćete izuzetno ponosni svakom ispravljenom ocjenom.

Aurelija Karaba, Šumarski fakultet, I. god, redovni student Samohrana sam majka djevojčice koju sam posvojila prije godinu i pol. U tih godinu i pol ona je trebala puno truda i rada velike grupe ljudi, od kojih je jedna profesorica u PSP grupi. U grupi s njome rade zadaću, pomažu joj učiti, ali ono što je možda i najvažnije, u grupi ima potporu u teškim trenucima kad ima poblema s drugom djecom ili u nesporazumima s drugim učiteljima. Profesorica iz Grupe u takvim danima doista puno energije uloži u saniranje stanja i emocija što će rijetko tko u toj mjeri učiniti. PSP grupa pomaže djetetu, ne samo u akademskom smislu, nego i u emocionalnom i društvenom. U njoj se uče socijalnim vještinama i komunikaciji. Što se mene tiče, PSP grupa pomogla nam je i još pomaže u hvatanju koraka s novim životom i pitanje je kako bismo to mogli bez nje.

Miruna Kastratović, majka

43

JER NISAM DRUKER (izmišljeno, a istinito…)

Šutio sam dok me inspektor ispitivao. Šutio sam i kad je počeo vikati na mene. Šutio sam i nakon prvog, drugog i svakog slijedećeg šamara. Jer ja nisam druker. Nitko od naše ekipe nije. Znam da bi Stiv, Ludi ili Lux na mom mjestu zasigurno šutjeli i tiše od mene. Jednom smo se dogovorili da ako ikada padnemo nećemo nikoga izdati policiji. Ali sada nemam riječi ni za sebe, a kamoli nekog drugog... No neke se stvari ipak moraju znati bez obzira na cijenu. Stiv i ja znamo se od osnovne škole. Zajedno smo prošli one tipične gluposti – markiranja, prve tučnjave, jointovi, prve veze. Stiv je imao roditelje koji su imali love. Stari mu je bio neki poznati poduzetnik i bavio se politikom, davao je intervjue i slične gluposti. Nikada ga nije bilo doma. Stara mu je bila vlasnica nekoliko butika po gradu. Stiv je uvijek imao što god poželi. Soma eura za zadnji iPhone, novi Playstation i projektor za kućno kino... Što god je poželio, dobio je. Ja nisam bio tako dobro potkožen. Nisu moji bili siromašni, ali o zadnjem iphonu sa 15 godina mogao sam samo sanjati. Stari je radio u Uredu za upravne poslove, što god to bilo. Mogao mi je kupiti taj iphone, ali nije htio. Kako je govorio - prije bi sebi omotao omču oko vrata nego mi to kupio. Moja stara je bila prodavačica za onaj njemački lanac supermarketa. I ona se slagala sa starim da mi ne treba novi iphone. Nisu uspjela ni moja nagovaranja onih rijetkih večeri kada je stara kojim slučajem i imala slobodan dan. Nisam ih mogao razumjeti, naročito jer sam tada počeo izlaziti po klubovima. Smetalo mi je kada bi pred nekom zgodnom curom koju sam upravo upoznao morao izvaditi mobitel star tri godine, a još k tome i pun ogrebotina. OK, ja sam ga izgrebao namjerno kako bi uvjerio starce da je vrijeme da mi kupe novi. Ali nažalost ni to nije prošlo. Ja sam svoj prvi iPhone ukrao. Ludog smo upoznali na afteru poslije nekog partija. Zvao se Nikola, a prozvali smo ga Ludi jer je poludio kada mu je neki lik odbio dati cigaretu. Doslovce poludio. U naletu tog ludila šakom je zdrobio čašu i takvom šakom, punom krvi i stakla izudarao tog bahatog lika. Prije nego je došla policija, Ludi je izašao i mirno sjeo na klupicu. Došao sam do njega i ponudio ga cigaretom. Ludi je uzeo cigaretu i kao najpristojniji lik ikada izgovorio: „Hvala ti puno, prijatelju.“ Od tog trenutka se jednostavno kužimo. Ludi nikada nije pričao o sebi i svojoj obitelji. Sve što smo saznali je da ih je tata ostavio kada je bio još klinac. Živio je sa mamom i dvije mlađe sestre. Zapravo se on brinuo za njih, jer je skoro cijelu zaradu od poslova koje smo odradili u ekipi davao mami koja valjda nije nigdje radila. Slučajno smo to saznali i mislili smo da je to potpuno čudno za nekog poput njega, ali to je bio on - Ludi. I o tome nismo više nikada razgovarali. Lux je došao zadnji u ekipu. Stiv ga je doveo jednom sa sobom kada smo išli na tekmu. Vječni derbi Dinama i Hajduka. Lux je djelovao kao običan šmokljan – tih, povučen i sitan. Čim sam ga upoznao, rekao sam Stivu da ga makne od mene. Nisam htio da ga vučemo za sobom, prepostavljali smo što slijedi poslije tekme – tučnjava i neredi. No Lux je tada pokazao zašto zaslužuje biti dio ekipe. Naoružali smo se prije tekme. Klasično - bokser i topovski udari. Ludi je nabavio te topovske udare iz Italije – radili su ih sami navijači i bili su glasniji od bilo čega što sam čuo do tada. Imali smo uhodanu igru kako ih prebaciti na stadion preko ograde. No ovaj put je bilo drugačije. Policije je bilo na svim stranama. Gdje god smo se okrenuli bili smo okruženi najmanje sa petoricom „ninđa kornjača“ - tako smo zvali specijalnu policiju. Kada sam osjetio ruku na ramenu pretpostavio sam što slijedi. Izdvojili su Ludog i mene za pretres. A mi „naoružani do zuba“. Ništa nismo uspjeli prebaciti na stadion. Stiv se počeo udaljavati od nas, polako da ga ne primijete. Pametno, pomislio sam. Ne moramo baš svi pasti. U glavi sam već izvrtio scenarij sa starcima: Doći će po mene, ja ću reći kako mi je strašno žao i da to neću više nikada napraviti. Znao sam da mi policija kao maloljetniku ne može ništa. A ako mi se više ne bi dalo slušati prodike, starcima bi rekao da "mene nitko ne razumije i da hoću sa nekim popričati". To je kod njih uvijek palilo. Čim sam spomenuo one "neke druge" starci bi se povukli. Bojali su se socijalne službe, jer mi "nismo takva obitelj". No, Lux je potpuno preokrenuo sad već skoro gotovu situaciju. Nije ni cijele tri sekunde promatrao cijelu scenu prije nego je krenuo u akciju. Približio se policajcima koji su nas izveli iz grupe. U jednom trenutku sam pomislio da nas mali ide otkucati, ali tada je već bilo svejedno. Kroz minutu-dvije bit ćemo u marici kada izvadimo sve što nosimo. Lux se približio sa potpuno izmijenjenim izrazom lica. Izgledao je kao da će se rasplakati. A tada je Lux pokazao svoj nevjerojatni talent. Počeo je potezati jednog policajca za rukav. Poslije smo tek saznali da je Lux itekako znao koga treba potegnuti za rukav - onog policajca koji izdaje naređenja drugima. Lux je

44

odglumio starijeg brata kojeg su upravo istukli "oni dečki" i oteli mobitel njegovom mlađem bratu koji je još među njima. Mahnito je pokazivao prema nekoj udaljenoj grupici navijača na drugom kraju stadiona. Moram priznati da je bio toliko uvjerljiv da sam i ja pomislio da se to zaista nekako dogodilo u tih par sekundi. Lux je postajao sve glasniji i sada već molio policajce da krenu za njim. Zatim je počeo trčati prema toj udaljenoj skupini navijača, a policajci su instiktivno krenuli za njim. Doslovno ih je odvukao od nas tako da smo se mi jednostavno odšetali. Lux je mogao stvarno brzo trčati pa je ostavio policajce iza sebe. Vidjeli smo ga da se okrenuo, uvjerio se da smo se mi izvukli te samo skrenuo u masu navijača i onako sitan, nestao među njima. Policajci su „izvisili“, a da nisu ni shvatili što se dogodilo. Ma kakav „Oskar“ za glumu, ovo je bila kategorija za sebe. Lux je itekako bio brz, u trčanju i u improvizaciji. Na tribine smo na kraju ušli sa svim što smo nosili. Našla se starija zagrebačka ekipa koja nam je pomogla. Stara škola ipak nešto vrijedi... Navršavao sam tada 17 godina, Stiv i Lux imali su već 18. Ludi je bio stariji 3 ili 4 godine od nas. No, nije nam nimalo smetalo imat starijeg lika od 100 kila da nam čuva leđa. I to Ludog. Nas trojica završavali smo te neke škole u koje smo išli. No da me netko tada pitao u koju školu ide Lux ili Stiv, ne bi mu znao točno reći. Završavali smo uredno razrede i to nam je bilo jedino važno, a i našim starcima. Mislim da je Stiv išao u nekakvu ekonomsku, a za Luxa mislim da je išao u matematičku, ali nisam siguran. Viđali smo se kad god smo stigli, ali najčešće vikendom. Imali smo dobru kombinaciju za nabaviti robu za ekipu. Mislim da nas je tada zvalo pola Zagreba. Najčešće trava, ali i speed, a tu i tamo dobar kokain. Najviše se dilanjem bavio Ludi , ali i svako od nas je znao pokupit po dva-tri soma kuna tjedno. Bili smo poznati po tome da znamo što prodajemo. A da bi znao što prodaješ, moraš probati prije. Naravno, u granicama koje misliš da poznaješ. Cure smo imali i nismo imali. One su zapravo htjele imati nas, a mi smo ipak birali ekipu, izlaske i lovu koja je bila opipljiva za razliku od glumljenja reality show ljubavi. Naši starci nisu imali pojma čime se bavimo. Oni su umjesto nas razmišljali na koji ćemo se faks upisati. Stari je bio uvjeren da je moja gimnazija nekakva prvoklasna škola, a zapravo je bila skup razmaženih i nezrelih klinaca. Stara je pak svim susjedama pričala kako moram skupiti bodove za PMF, "jer ja jako želim upisati taj faks". Bili smo korak ispred svakog novog dana. Vremena su drugačija nego prije. Ni starija ekipa to više ne razumije, a kamoli naši starci. Svatko se mora pobrinuti za sebe, a mi smo to ozbiljno prihvatili. Gomilaj lovu, završi školu, gomilaj lovu, putuj svijetom, završi neki faks, gomilaj lovu, započni vlastiti posao u IT industriji, gomilaj lovu. Plan je jasan i izvedba je zasada išla savršeno. Uz dilanje, odradili smo tada i par "pametnih" krađa. Pametna krađa je Luxovo autorsko djelo, a pametna je zato što nas ne mogu uhvatiti. Barem ne tako lako. Poznavali smo internet protokole bolje i od same policije. Mogli smo birati u čiji sustav ćemo provaliti. Lux je to najbolje znao, puno sam naučio od njega. Kako sakriti tragove online, kako pronaći slabu točku unutar sustava i sl. A kada takvo znanje spojiš sa naivnim ljudima koji sve svoje podatke ostavljaju na društvenim mrežama itekako možeš profitirati. Znam da bi mi Lux zabranio da idem u detalje samog posla, pa neću opisivati dalje. Odradili smo tri takva posla. Sveukupno par desetaka tisuća kuna zarade. Poslije zadnjeg takvog posla planirali smo proslavu. Idući vikend Stiv je slavio 19. rođendan. Našli smo se tu subotu oko 7 predvečer kod Stiva. Odradili smo slavljeničku tortu sa njegovom mamom, starog mu naravno nije bilo doma. Da li taj čovjek uopće postoji? Stiv nas je pozvao u svoju sobu poslije torte koja je bila preslatka. Zapravo na svoj kat, jer im je kuća zaista bila velika. Slušali smo dobru muziku na njegovom sustavu i vukli bijelo. Stiv je pušio „horse“. Mislim da je potrošio dva grama u sat vremena, ali rođendan mu je. Neka. Prije izlaska van, povukli smo još gram čistog speeda. Svaki. Stiv je pokupio ključeve od BMW-a M3. Stari mu je kupio nedavno tu pilu. Metalik plavi, 280 konja. Nije loše, pomislio sam. Udobnije od Taxija. Obišli smo poznate klubove, pili smo najskuplje cuge. Cijelu noć smo vukli bijelo, a Stiv je i pušio „horse“. Nikada ga nisam vidio da vuče toliko „horse“-a. Pred jutro na izlasku iz zadnjeg kluba, Stiv i Ludi bili su hodajući mrtvaci. Kao da gledaš zombije. Hod im je izgledao kao da se kreću kroz nekakav gusti mulj. Lux se dobro držao, ali su mu oči bile potpuno upale. Smanjile su se na trećinu svoje veličine. Ne znam kako je uopće išta vidio. Ja sam bio pod utjecajem bijelog, a alkohol sam prestao piti prije dva sata. Speed je još djelovao, ali je ipak sve djelovalo nekako usporeno. Nerealno... Odlučili smo da ja vozim. Zapravo nije bilo izbora. Stiv i Ludi imali su dovoljno muke samo sa redovitim disanjem. Lux ni inače nije znao gdje stoje gas i kočnica u autu pa sam samo ja ostao. Ali novi BMW i to M3. Ne može baš puno bolje od toga, zar ne? Inspektor u stanici je prestao sa šamarima. Meni je bilo potpuno svejedno. Rekli su mi da je imala 16 godina. Prelazila je na pješačkom prijelazu. Preminula je u vozilu hitne pomoći na putu prema bolnici. Zatvor Remetinec.

45

Zapravo se nalazim u pritvoru. Saznao sam razliku između pritvora i zatvora. A kažu mi da je zatvor još gori. Dijelim malu prostoriju, odnosno ćeliju sa 8 drugih zatvorenika. Većina ih je sa „stažem“. Staž znači da su već prošli kroz zatvor ili više njih. Najmlađi sam među njima. A najmlađima je najteže. Toliko želim da dođe netko mlađi od mene, ali znam da su male šanse da se to doista i dogodi. Teško spavam. Ni noć u zatvoru nije mirna, iako se ponekad utišaju i oni najglasniji. Tada je najgore. Noću svaki ostaje u svojim mislima. Ponekad mi se tada čini da čujem i one najgore kako tiho plaču. Ja ne želim osjećati ništa. U optužnom prijedlogu pisalo je „izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu sa smrtnom posljedicom“. Alkohol u krvi i pronađena droga su „posebno teške okolnosti“. Odobren mi je privremeni smještaj u Dugavama. Ne znam zašto, ni koliko dugo. Tu me timski procjenjuju. Onda valjda u Turopolje. Valjda neću i tamo biti najmlađi. Već sam tri mjeseca u Centru Dugave. Stiže zima. Preko dana trudim se ne razmišljati o toj večeri. Preko noći nemam izbora. Budim se svako jutro u 05:10. Mislim da je to vrijeme kada je preminula. Pronašao sam njenu sliku u novinama. Na slici je nasmijana. Sretna. Zvala se Ivona i vraćala se kući poslije izlaska. Možda smo se i sreli negdje, nekada...? Često pričam sa Marijanom oko toga. Marijana je psiholog u Centru. Čini se kao da joj je stalo do mene. Ne znam zašto. Starci dolaze sve rjeđe u posjetu. Za njih su Dugave „najgori kazneno-popravni dom“. A i valjda im je neugodno ići u posjetu sinu ubojici. Zadnji put sam saznao od njih da je Stiv u Švicarskoj. Stiv je zavolio heroin više od života. Stari mu je platio odvikavanje u nekom institutu. Na sudu je pročitana presuda - 3 godine zatvora. Prošlo je dugo od kada sam bio u Dugavama. Bavim se programiranjem. Dobar sam u tome. Jako dobar. Ipak ponekad ostanem u sobi cijeli dan, jer mislim da sve što radim nema smisla. Ne ide mi se u zatvor. Marijana me pozvala na razgovor u sobu za grupnu terapiju pored njezinog ureda. Pokucao sam na vrata i ušao. Marijana je sjedila sa dvojicom nepoznatih ljudi na jednoj strani dugačkog stola. Sjeo sam. Nepoznata dvojica bili su sa suda. Marijana je predložila da ostanem još dvije godine u Dugavama. Ljudi sa suda su došli odlučiti nakon razgovora samnom. Pomislio sam da me je Marijana mogla upozoriti na ovo da se pripremim, ali isti čas sam shvatio da ne postoji priprema za nešto ovakvo. Neka bude kako bude. Zaslužujem kaznu. Razgovor je trajao kratko i pitanja su bila jednostavna. Ne trebaš biti psiholog da zaključiš što ih je zanimalo; moje psihičko stanje i razmišljanja o toj večeri. Bio sam potpuno iskren. Još uvijek se budim u 05:10. Tada često gledam kroz prozor sobe. Auti prolaze, samo poneki skrene prema Centru. Crvena Škoda zaustavlja se oko 10 do 6. Marijanu dečko ili muž dovozi na posao u to vrijeme. Prije nego Marijana izađe, zajedno provedu u autu par minuta šuteći. Odobren mi je boravak u Dugavama dodatne dvije godine na Marijanin prijedlog. Ne mogu reći da mi nije drago, ali ne mogu reći ni da sam sretan. Kao da sam zaboravio što je sreća od te večeri... Kažu mi da je to depresija. Nemam snage ujutro ni za doručak. Želim samo spavati. Što duže. Ne želim se buditi više. Nikada. Marijana me upoznala sa Stjepanom. Stjepan je volonter u Dugavama. Vrlo je osebujan lik, pun života. Leti na onim zmajevima – paragliding ili tako nešto. Sudjeluje sa Marijanom u našim razgovorima. Kroz mjesec dana izlazim na uvjetnu. Napunio sam 21 godinu. 3 godine i 4 mjeseca proveo sam u Dugavama. Prije nego izađem imam još jednu stvar za učiniti. Tešku stvar. Najtežu. Ali uradit ću to. Ne zato što želim, nego zato što je ispravno. Marijana i Stjepan su sve organizirali. Naći ću se u Dugavama sa majkom preminule Ivone i zamoliti da mi oprosti. Spreman sam na sve, njena majka drži sav autoritet moje kazne. Jedino sam na njenu kaznu potpuno spreman, ona neka odluči što dalje samnom. Skoro je 14 sati. Uskoro ću vidjeti Ivoninu majku. Tresu mi se ruke. Ne mogu ih kontrolirati. Dlanovi su mi znojni i srce mi želi iskočiti iz grudi. Koljena klecaju. Osjećam se kao da idem na izvršenje vlastite smrtne kazne. Približavam se vratima sobe... Ivona Radoš vraćala se sa koncerta svoje omiljene grupe te večeri. Bila je odlična učenica klasične gimnazije. Imala je 3 godine mlađu sestru. Tata im je umro prije 4 godine od karcinoma. Voljela je sve vezano za Japan i njihovu kulturu. Velika joj je želja bila skupiti novac za posjet Japanu. Tri puta tjedno išla je na trening umjetničkog klizanja. Od malena je svirala klarinet. Napunila je 16 godina 23 dana prije te večeri. Sada je više nema. Čovječe, što sam to uradio? Prvu stvar koju sam napravio nakon izlaska iz Dugava bila je posjet Ivoninom grobu. Na kraju reda, posljednje mjesto ispod bora. Bijeli mramorni spomenik sa njenom nasmijanom slikom. Kleknuo sam na obrub i ostavio cvijeće pored njene slike. Njena majka mi je rekla da su joj crvene ruže bile najdraže. Klečao sam dok me koljena nisu zaboljela, tek tada sam primijetio da sam tamo već puna dva sata. Bolje sam. Želim živjeti. Od onog trenutka kada mi je Ivonina majka rekla da mi oprašta i da moram svoj život učiniti drugačijim stvari su se promijenile. Ne znam zašto mi je oprostila. Ne znam ni kako je mogla. Jednom kada skupim hrabrosti pitat ću je.

46

Jer moram znati. Živim sam u unajmljenom stanu. Zaposlio sam se - web programiranje. Sa starcima se čujem za Božić i rođendan. Oni mi još zamjeraju za sve. Ne krivim ih. Čuo sam da je Ludi u zatvoru. Napao je policajce koji su ga htjeli uhapsiti zbog dilanja. Pucao je na njih i srećom promašio. Kazna je 8 godina zatvora. Pronašao sam djevojku. Nisam to ni tražio ni očekivao, ali dogodilo se. Odmah prvi put rekao sam joj sve o sebi. Dosta mi je života u laži. Kristina mene voli više nego ja sam sebe. Moram priznati da često pomislim da je ne zaslužujem. Stiv je preminuo od prekomjerne doze. Sam sa iglom u napuštenoj prostoriji nekog skladišta u centru grada. Nije ni 2 mjeseca bio čist po povratku iz Švicarske. Bio mi je najbolji prijatelj. Imao je 24 godine. Lux mi se javio preko neta. Pronašao me je, jer on to može. Kaže da radi za jedne od „najvećih“. Nije mi htio reći za koga točno. Od one večeri odlučio je da prekine sa svim, završi faks i zaposli se. Samo još ne može sjesti niti u jedan auto, kao ni ja. Saznao sam da ćemo dobiti dijete. Ako će biti curica, nazvat ćemo je Ivona. Oženit ću se sa Kristinom. Proslavit ćemo u malom krugu pravih prijatelja. Marijana i Stjepan iz Centra Dugave su potvrdili dolazak i to mi je jako drago. Proslava će biti skromna, u drvenoj kući na vrhu planine. Oboje to želimo. Što bliže nebu. Razmišljam o prošlosti. Često. Razmišljam o sebi prije i nakon one večeri. Ne prepoznajem sebe tada. Jednom u Dugavama Marijana mi je rekla da „sve odluke čovjek sam donosi i njegov su izbor“. Tek sada počinjem shvaćati što je time mislila. Razmišljam o tome što bi bilo da Marijana i Stjepan iz Dugava nisu toliko vjerovali u mene. A bez ikakvog opravdanog razloga. Da nisam prihvatio njihovu nesebičnu pomoć. Da sam završio u zatvoru. Ili da te večeri nisam sjeo u auto... Obično mi treba neko vrijeme da siđem sa tog kolosijeka misli. Ponekad nazovem Marijanu ili Stjepana tada. Čujem što ima novo kod njih i u Centru. Obraduju se oboje kada se javim i to mi tada jako pomogne. Približava se termin. Ne znamo jel' dečko ili curica? Želimo da bude iznenađenje. Kristina i naše dijete mi daju svu potrebnu snagu. Kristina se čuje sa Ivoninom mamom, sve više u zadnje vrijeme. Pričaju o svemu - Ivoni, ljubavi i našem djetetu. Veselim se tom novom životu koje uskoro dolazi na svijet. Ne mogu sada izdati sve što imam – Kristinu i naše dijete. Ne mogu izdati tog drugačijeg sebe. Ni Ivonu. Ne mogu izdati taj oprost i takvu ljubav. Jer ja nisam druker. Samo se još ponekad probudim kad tama vlada nad našim svijetom. Pogledam na sat… 05:10…

Tomislav Bačurin

47

Nagrađeni rad djeteta iz stacionara na „Bedeksart susretima“

Samo mi reci

Sjediš pokraj mene i ne znam što da kažem Da priznam da te volim, ili da ti lažem

Još stara iskra među nama se taji Ali kao prije istim sjajem ne sjaji

Ni ja nisam kao prije, Jer kad te vidim od boli se ne smijem

I dalje lažem Svoju ljubav krijem

Samo mi reci osjećaš li kao ja Tu iskru, taj sjaj

Samo mi reci ima li budućnosti za nas Hoćemo li u ljubavi naći spas

by I. P.

Za tetu Ines od srca, volim vas,

vi ste moja druga obitelj koja mi pomaže naći pravi put u životu. Hvala Vam.

48

49

50