hrvoje petrić pogranična društva i okoliš: varaždinski ......hrvoje petrić pogranična...

Hrvoje Petrić Pogranična društva i okoliš: Varaždinski generalat i Križevačka županija u 17. stoljeću

Frontier Societies and the Environment: Varaždin Generalate (Slavonian Military Frontier) and Križevci County in the 17th Century

NAKLADNICIMERIDIJANI Obrtnička 26, 10430 SamoborBibliotheca Historia Croatica, knjiga 60

DRUŠTVO ZA HRVATSKU EKONOMSKU POVIJEST I EKOHISTORIJU Ivana Lučića 3, 10000 ZagrebBibliotheca Hrvatski prinosi povijesti okoliša

ZA NAKLADNIKePetra Somek, Hrvoje Petrić

UreDNIKDragutin Feletar

reCeNZeNtIKarl Kaser (Graz)Mira Kolar (Zagreb)Géza Pálffy (Budimpešta)Drago Roksandić (Zagreb)

Grafička PriPremaAlan Čaplar, Urednik d.o.o.

tIsAKBogadigrafika, KoprivnicaPrvo izdanje, 2012.

Knjiga je tiskana uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Koprivničko-križevačke županije

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 790806

ISBN 978-953-239-142-8

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati,fotokopirati ni na bilo koji drugi način reproducirati beznakladnikova pisanog dopuštenja.

Hrvoje Petrić

Pogranična društva i okoliš

Varaždinski generalat i Križevačka županija u 17. stoljeću

frontier Societies and the environment

Varaždin Generalate (Slavonian Military Frontier) and Križevci County in the 17th Century

Izdavačka kuća Društvo za hrvatsku ekonomsku Meridijani povijest i ekohistoriju Samobor Zagreb

2012.

V a r a ž d i n S K i G e n e r a l a t i K r i ž e V a č K a ž u P a n i j a u 1 7 . S t o l j e ć u 5

Sadržaj

UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

OBRAZLOŽENJE TEME I METODOLOGIJA RADA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

IZVORI O VARAŽDINSKOM GENERALATU I KRIŽEVAČKOJ ŽUPANIJI U 17. STOLJEĆU. . . . . . . . . . . 18

STANJE ISTRAŽENOSTI – OSVRT NA HISTORIOGRAFIJU O VARAŽDINSKOM GENERALATU I KRIŽEVAČKOJ ŽUPANIJI U 17. STOLJEĆU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23

PROSTOR U VREMENU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28PRIRODNI ČIMBENICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

Utjecaji »malog ledenog doba« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28Reljef, tlo i potresi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33Otvaranje »podravske Sahare« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42Vode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53Močvare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61Gušavost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

PROMJENE BIOLOŠKIH ČIMBENIKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64Vegetacija i šuma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64Životinje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69Mikroorganizmi i bolesti vezane uz okoliš. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72

Epidemije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72Liječnici i kirurzi-ranarnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78Ljekarnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81

Depopulacija i dinamika prirode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82

DEPOPULACIJA I OBRANA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89Demografski čimbenici i ratno pustošenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89

Formiranje obrambenog sustava kao preduvjeta ponovnog naseljavanja (vojna uprava, vojnici i financiranje). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102

POGRANIČNA DRUŠTVA I NASELJAVANJE KRIŽEVAČKE ŽUPANIJE - LJUDI IZMEĐU VOJNOG I CIVILNOG ŽIVOTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128

O najstarijim srpskim naseljavanjima u Kraljevini Slavoniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128O srpskoj posadi Katarine (Kantakuzine) Branković i pravoslavnom stanovništvu u Kraljevini Slavoniju tijekom 15. i 16. st. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129

P o G r a n i č n a d r u š t V a i o K o l i š6

O srpskim despotima Vuku Grgureviću (Brankoviću) te Ivanu (Ivanišu) i Stjepanu (Stevanu) Berislaviću. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132O posjedima Hercegovića u Kraljevini Slavoniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136O selidbama pravoslavnog stanovništva u dijelove Kranjske, Štajerske i Kraljevine Slavonije tijekom prve polovice 16. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139U vojnokrajiškoj službi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143O počecima manastira Lepavine i daljnjem procesu naseljavanja pravoslavnog stanovništva . . . . . . . . . . . 144O uskočkom obrambenom potencijalu u Štajerskoj i Kraljevini Slavoniji tijekom druge polovine 16. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147Postanak tzv. privatnih Vlaha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149Privatnovlaška naselja i njihovi stanovnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151Tzv. slobodni Vlasi nakon proglašenja »Statuta Valachorum« (1630.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154Položaj posljednjih tzv. privatnih Vlaha do početka 18. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157Slobodnjaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161

POGRANIČNA DRUŠTVA I NASELJAVANJE VARAŽDINSKOG GENERALATA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170Vlasi u Varaždinskom generalatu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171»Coloni fugitivi« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194Slavonci/Slovinci (»Szlouenczi«) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211»Slovenski« u hrvatskih kajkavskih pisaca. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215Predavci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221Ostali doseljenici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231

Kranjci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233Šijaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245Majdaci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246Doseljenici iz Ugarske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246Romi (Cigani) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249Židovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250Pokrštavanje osmanskih podanika (muslimana) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250Česi, Bugari i Nijemci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252

POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE UKUPNOG BROJA STANOVNIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254

POGRANIČNA NASELJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263Gradska naselja, stupanj urbanizacije i urbani sustavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263Slobodni kraljevski gradovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264

Privilegirana trgovišta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279Neprivilegirana trgovišta i trgovi nastali u srednjem vijeku koji su zadržali status gradskih naselja u dijelu 17. stoljeću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283Novoosnovana trgovišta u Križevačkoj županiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287Novonastala gradska naselja u Varaždinskom generalatu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 288


Trgovišta koji su pretvorena u sela te nestala srednjovjekovna trgovišta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 289Urbani sustavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 298

Požari i urbani te ruralni okoliš. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 300Naseljavanje vlastelinstava i posjeda Križevačke županije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 304

Tipovi ruralnih naselja Varaždinskog generalata i Križevačke županije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 319Kolonizacija Varaždinskog generalata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 320

SAŽETAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 332

SUMMARYFRONTIER SOCIETIES AND THE ENVIRONMENT: VARAŽDIN GENERALATE (SLAVONIAN MILITARY FRONTIER) AND KRIŽEVCI COUNTY IN THE 17TH CENTURY. . . . . . . . 342

ZUSAMMENFASSUNG . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 352GRENZERGESELLSCHAFTEN UND UMwELT: DAS wARASDINER GENERALAT UND DAS KREUTZER KOMITAT IM 17. JAHRHUNDERT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 352

POPIS IZVORA I LITERATURE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 362Popis korištenih kratica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 362Popis korištenih arhiva (te muzeja i knjižnica koji imaju arhivsku građu) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 362Izbor iz popisa objavljenih izvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363Izbor iz popisa korištene literature . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 366

ZAHVALA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 378

PRILOZI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 379Popis vlaških naselja početkom 17. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 379Toponimi naselja na području Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću (165 naselja – 12 nerazrješenih) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 380Toponimi hidrografskog sustava na području Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 384Toponimi gora na području Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću . . . . . . . . . 384Popis dijela dužnosnika u 17. stoljeću. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385

Hrvatski (i ugarski) kraljevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385Hrvatsko-slavonski banovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385Vicebanovi – župani zagrebački i križevački . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385Varaždinski župani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385Marčanski episkopi/biskupi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385Pećki patrijarsi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385Rimski pape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385Zapovjednici slavonske krajine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385


Broj kućedomaćina u Komarničkom arhiđakonatu od kraja 16. do početka 18. stoljeća (dio koji je bio u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 386Broj kućedomaćina u Kalničkom arhiđakonatu od kraja 16. do početka 18. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . . 387Broj kućedomaćina u Čazmanskom arhiđakonatu od sredine 17. do početka 18. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 390Popis prezimena u Komarničkom arhiđakonatu 1700. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 392Popis prezimena u Čazmanskom arhiđakonatu 1701. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 420

BILJEŠKA O AUTORU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 435


CoNteNts

INTRODUCTION . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

TOPIC AND METHODOLOGY

HISTORIC SOURCES FOR 17TH CENTURY VARAŽDIN GENRALATE AND KRIŽEVCI COUNTY . . . 13

LEVEL OF RESEARCH – HISTORIOGRAPHY ON 17TH CENTURY VARAŽDIN GENERATAE AND KRIŽEVCI COUNTY. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23

TERRITORY AND HISTORIC TIMES . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28NATURAL FACTORS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

Impacts from the Little Ice Age . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28Geographic relief, soil and disturbances. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33Opening up of sands in »Sahara of Podravina« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42waters. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53wetlands and marshes . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61Goiter and swollen thyroid glands. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

CHANGE OF BIOLOGY FACTORS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64Flora (vegetation, forests and woods) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64Fauna (animals) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69Microorganisms and typical environmental-related diseases . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72

Epidemics. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72Physicians who tended wounds . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78Pharmacists . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81

Depopulation and dynamics of nature. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82

DEPOPULATION AND DEFENSE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89Demographic factors, armed conflicts and devastation . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89

Forming a defense system as prerequisite for new colonization (military administration, soldiers, financing). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102

MILITARY BORDER SOCIETY, COLONIZATION AND SETTLEMENT IN KRIŽEVCI COUNTY – PEOPLE IN BETwEEN MILITARY AND CIVIL LIFE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128

Serbs’ colonization in Kingdom of Slavonnia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128Serb military crew of Katarina (Kantakuzina) Branković and Orthodox Serb population in 15th/16th century Kingdom of Slavonnia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129


Serb despots Vuk Grgurević (Branković); Ivan (Ivaniš) and Stjepan (Stevan) Berislavić . . . . . . . . . . . . . . . 132Hercegović estates in Kingdom of Slavonnia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136Movements of Orthodox population into the parts of Kranjska, Štajerska and Kingdom of Slavonnia during the first half of 16th century. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139Military Border service. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143Orthodox monastery Lepavina, its early years and further colonization of Orthodox Serb population . . 144»Uskok«(Croatian Hapsburg guerrilla soldiers) and their defense potentials in Štajerska and Kingdom of Slavonnia in the second half of 16th century . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147»Private« Vlach population and how they got their privileged status. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149Private Vlach villages, settlements and their inhabitants . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151So-called private Vlach status after declaration of »Statute Valachorum« (1630). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154The last remaining private Vlach population by early 18th century. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157Libertarians and freemen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161

MILITARY BORDER SOCIETY AND COLONIZATION OF VARAŽDIN GENERALATE . . . . . . . . . . . . . 170Vlach population in Varaždin Generalate . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171»Coloni fugitivi« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194Ethnic groups called Slavonci/Slovinci (»Szlouenczi«) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211»Slovene«language in Croatian writers who used ‘kaj’ dialect . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215Ethnic group Predavci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221Other colonizing settlers . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231

Ethnic group Kranjci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233Ethnic group Šijaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245Ethnic group Majdaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246Incoming settlers from Hungary . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246Ethnic group Roma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249Ethnic group Jews. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250Christianization of Ottoman subject (Muslims) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250Ethnic groups Czechs, Bulgarians, Germans . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252

ATTEMPTS TO RECONSTRUCT THE NUMBERS OF TOTAL POPULATION MILITARY BORDER SETTLEMENTS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254

URBAN SETTLEMENTS, URBANIZATION LEVEL, URBAN SYSTEMS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263Free royal boroughs/towns. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264

Privileged marketplaces. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279Non-privileged marketplaces and urban squares from medieval times that kept the status of urban settlements in 17th century. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283Newly established marketplaces in Križevci County . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287Newly established marketplaces in Varaždin Generalate. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 288Marketplaces turned into villages, vanishing medieval marketplaces . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 289


Urban systems . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 298Fires in urban and rural environment . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 300

Colonization of peasants into estates and manors of Križevci County . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 304Types of rural settlements in Varaždin Generalate and Križevci County. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 319Colonization of Varaždin Generalate . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 320

SUMMARYFRONTIER SOCIETIES AND THE ENVIRONMENT: VARAŽDIN GENERALATE (SLAVONIAN MILITARY FRONTIER) AND KRIŽEVCI COUNTY IN THE 17TH CENTURY. . . . . . . . 342

SOURCES AND LITERATURE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 362List of abbreviations and acronyms used. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 362List of archives used . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 362Selected list of published sources . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363Selected list of used literature . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 366

APPENDICES . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 379


Prostor na kojem će se organizirati Varaždinski generalata početkom 17. stoljeća je bio gotovo potpuno opustošen, a osmanske je napade preživio mali broj stanovnika koncentriranih oko utvrda ili u zbjegovima po močvarnim područjima odnosno nepristupačnim šumovitim gorama. Susjedna Križe-vačka županija je također bila prilično depopuli-rana, a neki njeni dijelovi potpuno pusti. Tijekom 17. stoljeća ti su prostori ponovo naseljeni i postu-pno je izvršena organizacija društva. To je društvo u Varaždinskom generalatu bilo vojnokrajiškog tipa, dok se u većem dijelu Križevačke županije javljaju razni tipovi pograničnih zavisnoseljačkih društava od kojih su najbrojniji bili slobodnjaci koji su u brojnim selima imali povlašteni status kao zajed-nice. Njima valja pribrojiti i privatne Vlahe. Proces organizacije tih pograničnih društava i izgradnja stotina novih naselja na opustošenom je području ujedno bio i proces prilagođavanja, prirodi privre-

meno vraćenog okoliša, novim ljudskim potrebama. Naime oko novoformiranih sela je došlo do procesa intenzivnog krčenja šuma što je utjecalo na potpunu transformaciju okoliša što je u pojedinim slučaje-vima imalo katastrofalne posljedice (npr. uništenje tankog humusnog sloja što je rezultiralo otvaranjem i brzim širenjem pijesaka u okolici Đurđevca).

Na taj se način u ovoj knjizi međusobno ispre-pliću priče o okolišu, ljudima i naseljima u jednom segmentu habsburško-osmanskog pograničja. S time je u vezi moguće je postaviti istraživačko pitanje: kako je proces obnove naseljavanja utjecao na pogranična društva te kako su ona utjecala na okoliš i obrnuto? Koliko sam u traženju odgovora uspio ostavljam za suditi čitateljima u tekstu koji slijedi.

Pogranična društva koja istražujem organizirala su prostor na drugačiji način u odnosu na srednjo-vjekovlje i to pod jakim utjecajem potrebe obrane od Osmanlija. Pri tome su formirala novi tip prostorne

UVoD

Habsburško-osmansko imperijalno razgraničenje u 17. stoljeću


organizacije. U knjizi ću pokušati objasniti protur-ječnosti između pojedinih inicijativa koje su se javljale »odozdo« i »odozgo« i to u vrlo osjetljivom pograničnom području te pridodati i okoliš kao treći čimbenik oblikovanja, brodelovski rečeno »dugoga trajanja«.

U središtu razmatranja ove knjige su okoliš, ljudi i naselja na prostorima Varaždinskog genera-lata i Križevačke županije tijekom 17. stoljeća. Što se periodizacije rada tiče, približni početak je bio tzv. Dugi rat započet ranih 1590-tih godina (završenim Žitvanski mirom 1606.), a kraj Srijemskokarlovački mir potpisan 1699. godine, tj. razdoblje kada su se sve promjene u ovim prostorima i sa njihovim stanovni-cima odvijale na neposrednoj granici habsburškog i osmanskog imperijalnog sustava (pogotovo u periodu od 1600.-1690. kada je na ovaj prostor neposredno utjecao i prekodravski odnosno prekomurski Kaniški ejalet). Obrada problematike je tematski ograničena na prostore Varaždinskog generalata i Križevačke župa-nije koji se promatraju kao širi pogranični prostor na granici habsburškog i osmanskog imperijalnog sustava i u kojem se isprepliću sve složenosti civilno/vojnih odnosno vojno/civilnih odnosa. No u radu sam

se često morao osvrtati i na šire prostore. O okolišu, ljudima i naseljima u na istraživanom području tije-kom 17. stoljeća ne postoji cjelovita monografska obrada. Ipak treba naglasiti da ovaj rad ne počinje od nule. O mnogim procesima, a posebice o pojedi-nostima postoji nemali broj historiografskih i drugih priloga, na koje ću se podrobnije osvrtati u raspravi. Pojedinačni historiografski prilozi nerijetko donose zanimljive podatke često bez stavljanja u šire kontek-ste. Njihova vrijednost je različita – od prepričavanja građe do pokušaja stvaranja pojedinačnih istraživanja pojedinih fenomena. No, nitko nije promatrao Varaž-dinski generalat i Križevačku županiju u 17. stoljeću kao cjelinu. Iako je o ovome prostoru u dosadašnjoj historiografiji bilo relativno dosta pisano i rasprav-ljano, činjenica je da je brojna arhivska istraživanja nisu apsolvirana, a dobar dio pokrenutih rasprava ostao je nezavršen, posebice onih vezanih uz temeljnu problematiku hrvatskoga 17. stoljeća, kao i kompara-tivnohistorijskog istraživanja hrvatskih krajeva u civil-noj i vojnokrajiškoj jurisdikciji. Problematika u koju su ulazili ovi radovi je najčešće ograničena pa sam se morao okrenuti izvorima i kroz raspravu nastojao kritički valorizirati historiografske rezultate.


Iz istočnog, od Osmanskog Carstva nezauzetog, dijela srednjovjekovne Križevačke županije se u 17. stoljeću teritorijalno izdvojio Varaždinski generalat kao dio Vojne krajine, odnosno obrambenog sustava s habsburške strane osmansko-habsburške imperijalne granice. On je osim istočnih prostora srednjovjekovne Križevačke županije obuhvaćao Varaždin, Varaždinske Toplice i Petrinju. No, Križevačka županija i Varaždin-ski generalat su i nakon izdvajanja krajiškog teritorija tijekom 17. stoljeća u mnogim detaljima činili funk-cionalnu cjelinu. Varaždinski generalat i Križevačka županija tijekom 17. stoljeća približno su obuhvaćali kraj između Medvednice i Ivančice na zapadu, slavon-skih gora na istoku, rijeke Drave na sjeveru te rijeka Lonje i Save na jugu. Tome treba pridodati i izdvojeno područje Varaždinskog generalata oko utvrde Petrinje uz rijeku Kupu.

Kako se radi o knjizi ograničenog dometa istra-živanja, odlučio sam se za proučavanje poglavito tri fenomena U užem području obrade su ekohistorij-ske, ekonomskohistorijske i historijskodemografske promjene koje su se odvijale tijekom 17. stoljeća na prostorima Varaždinskog generalata i Križevačke županije, promatrane u širim vojnokrajiško/civilnim kontekstima.

Za rad je važno nekoliko teorijskih polazišta. Prije svega teorijski pojam »pogranične regije« na imperijalnoj habsburško-osmanskoj granici, te shva-ćanje i definiranje ranonovovjekovnog »pograničnog prostora (regije)« sa svim teorijskim implikacijama,1 tim više što je ovaj prostor pogranični na dodiru dvaju imperijalnih sustava – habsburškog i osmanskog, ali i višegraničan u odnosu na čitav niz »unutarnjih granica« (sa unutarnjoaustrijskim zemljama odno-sno Svetim Rimskim Carstvom, ugarskim županijama i sl.). On istovremeno unutar sebe obuhvaća dvije cjeline (Varaždinski generalat i Križevačku županiju) koje su u 17. stoljeću imale podosta različit društveni i gospodarski, a posebice demografski razvoj no koje su istovremeno, u mnogo čemu, funkcionirale jedin-stveno. To je i logično jer je teritorij Varaždinskog generalata do 17. stoljeća (s izuzetkom Varaždina,

1 D. Roksandić, Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500-1800, Zagreb 2003.

Varaždinskih Toplica i Petrinje) bio sastavni dio sred-njovjekovne Križevačke županije. Pri istraživanju naseljavanja opustjelih dijelova moguće se poslužiti i konceptom »proizvodnje prostora«, koji je za Bansku krajinu primijenio Drago Roksandić.2

Temeljni cilj istraživanja je, na temelju istraženog arhivskoga gradiva i slijedom izložene konceptualiza-cije napisati »policentrični zamišljena« knjiga, s očeki-vanjem da će biti znanstveni doprinos najprije za povi-jest Varaždinskog generalata i Križevačke županije, a u većoj mjeri i u povijesti okoliša (»Umweltgeschichte«, »Environmental History«) te historijskoj demografiji, a u manjoj mjeri ona predstavlja stanoviti doprinos povijesti pojmova (»Begriffsgeschichte«),3 gospodar-skoj povijesti i komparativnoj historiji.4

U sklopu proučavanja ekonomskohistorijskih procesa težište obrade rada bilo je usmjereno na procese antropizacije prirode i tipove naselja (ruralna i urbana) te na promjene njihovih društava u međuod-nosu s drugim utjecajima. Cilj knjige je također i istra-žiti kako mikro- i makrohistorijski funkcionira jedan od vitalnih dijelova hrvatskih »ostataka ostataka« u različitim kontekstima imperijalnih višegraničja.

Od osobite je važnosti ekohistorijsko teorijsko utemeljenje ove knjige odnosno proučavanje ne samo ekosustava prostora Varaždinskog generalata i Križe-vačke županije u 17. stoljeću, već i istraživanje inte-rakcije čovjeka i prirode na različitim razinama (npr. ekološkoj, proizvodnoj i ideološkoj).

2 D. Roksandić, Konfliktne strategije u proizvodnji prostora Banske krajine u 18. stoljeću, Prostorno planiranje u Jugoistočnoj Evropi (do Drugog svetskog rata) / Miljković-Katić, Bojana (ur.). Beograd, 2011, str. 77-116 i tamo navedena literatura.

3 H. E. Bödecker (ur.), Begriffsgeschichte, Diskursgeschichte, Metapherngeschichte., Göttingen 2002.; R. Koselleck (ur.), Historische Semantik und Begriffsgeschichte, Stuttgart 1979.; E. Müller (ur.): Begriffsgeschichte im Umbruch?, Hamburg 2004.; R. Koselleck, Begriffsgeschichten. Frankfurt am Main 2006.; H-U. Gumbrecht, Dimension und Grenzen der Begriffsgeschichte, Paderborn 2006.

4 D. Roksandić (ur.), Uvod u komparativnu historiju, Zagreb 2004. Sličnih pograničnih prostora je bilo i drugdje (npr. Frontier Settlement u Rusiji i drugdje) pa ovaj rad može biti prilog za buduća komparativnohistorijska istraživanja. Usp. J. F. Richards, The Unending Frontier. An Environmental History of the Early Modern world, Berkeley 2005., str. 242-273.

OBraZLOŽeNJe Teme i meTODOLOGiJa raDa


Povijest okoliša (ekohistorija, ekopovijest, ekološka povijest, environmental history, Umweltgeschichte)5 je kao »novi« historiografski pristup6 postupno formi-rana tijekom 1960-tih i 1970-tih godina, a do danas je njena produkcija u nekoliko desetljeća narasla do razine nepreglednosti.7 Svakoga koga dublje zanima ova problematika valja uputiti i na nedavno objavljenu trosvešćanu enciklopediju povijesti okoliša (usmje-renu poglavito na angloamerički i europski prostor), autorsko djelo uglednih povjesničara okoliša Sheparda Krecha, Johna McNeilla i Carolyn Merchant.8

Treba istaknuti kako povijest okoliša ne proučava u prošlosti samo djelovanje čovjeka u prošlosti. Ona ne posvećuje pozornost samo prirodnim i kulturnim uvjetima koji su djelovali na čovjeka i na koje je čovjek djelovao, nego je jedan od njenih prvih ciljeva obja-sniti postanak svih prirodnih pojava. Povijest okoliša nastoji koordinirati aktualne spoznaje u cilju prouča-vanja okoliša u prošlosti.9 Prema Donaldu Hughesu povijest okoliša analizira uzajamni utjecaj čovjeka i ne-ljudskih entiteta, jer su ljudi dio Prirode. To je bitna razlika u odnosu na stariju povijesnu znanost, koja se koncentrirala uglavnom samo na međuljudske odnose.10

Možemo razlikovati dva značajna izvorišta povije-sti okoliša (ekohistorije) iz 19. stoljeća. To su ekologija i geografija (poglavito tzv. humana geografija odnosno antropogeografija).11 Zbog toga sam u ovoj knjizi često posezao za geografsko-historijskim metodama.

U novije se vrijeme razvilo razmišljanje da postoje tri osnovna »smjera« povijesti okoliša: 1) materijalna povijest okoliša (material environmental history) usmjerena na promjene biološkog i fizičkog okoliša; 2) kulturalna/intelektualna povijest okoliša (cultu-ral/intellectual environmental history) usredotočena

5 Usp. V. winiwarter, Approaches to Environmental History: A Field Guide to Its Concepts, in: People and Nature in Historical Perspective, Budapest 2003., str. 3-22.

6 Dilemu da li je ekohistorija nova historijska disciplina ili nova historijska znanost otvara Drago Roksandić u pogovoru knjizi: R. Delort, F. walter, Povijest europskog okoliša, Zagreb 2002., str. 263-274.

7 Godine 2005. osnovano je Društvo za hrvatsku ekonomsku povi-jest i ekohistoriju. Ovo je društvo iste godine zajedno sa partner-skim institucijama pokrenulo znanstveni časopis »Ekonomska i ekohistorija«.

8 S. Krech, J. McNeill, C. Merchant, Encyclopedia of world Envi-ronmental History, vol. 1-3, London 2003.

9 R. Delort, F. walter, Povijest europskog okoliša, 8.10 D. Hughes, Ecology in Ancient Civilization, 1975; isti, An Envi-

ronmental History of the world, London 2001.; C. Merchant, The Columbia Guide to American Environmental History, New York, 2002.

11 P. Vidal de la Blache, Principles of Human Geography, London 1965.

poglavito prema doživljavanju okoliša; i 3) politička povijest okoliša (political environmental history

) fokusirana na vladine regulacije, pravo i službene političke mjere vezane uz okoliš.12

Jedan od pionira povijesti okoliša je bio Donald worster.13 On je kroz svoj pristup smatrao kako se povijest okoliša bavi ulogom i mjestom prirode u ljud-skom životu. On je prepoznao tri grupe problema (stupnja) koje bi ekohistoričari trebali proučavati.14

Originalan je pristup povijesti europskog okoliša koji su osmislila dva frankofona švicarska povjesni-čara Robert Delort i François walter. Važnost toga pristupa je u tome što ono, uz ostalo, dokazuje neraz-dvojnost europskog identiteta od europskog ekosu-stava u planetarnom Zemljinom kontekstu. U knjizi o povijesti europskog okoliša oni se baziraju na tri stajališta: 1) povijest povijesti europskog okoliša; 2) prostoru u vremenu (promjene i promjenjivosti) i 3) antropizaciji prirode sa zaključkom u kojem iznose tezu o ugroženom planetu.15

U ovoj knjizi nastojao sam kombinirati pristupe Donald worster te Roberta Delorta i Françoisa waltera primijenjen na pograničnu regiju Križevačke županije i Varaždinskog generalata u 17. stoljeću. U ovoj knjizi još korištene metoda historijske demografije, povijesti pojmova (»Begriffsgeschichte«) itd.

Unutar ovoga pristupa ugrađena je i metodolo-gija ekonomske historije koje su izuzetno važna ne samo u objašnjavanju procesa antropizacije nego i protourbanizacije, za izučavanje tipova ruralnih nase-lja, procesa kolonizacije itd. Ekonomska historija je integralni dio historije kao znanosti, ali je teoretski istodobno i integralni dio ekonomije. Ona proučava ekonomske strukture i procese te se bavi ekonom-skim aspektom cjelokupnog društvenog razvoja. Treba

12 J. R. McNeill, Observations on the Nature and Culture of Envi-ronmental History, History and Theory, br. 42, December 2003., str. 5-43.

13 D. worster, Dust Bowl: The Southern Plains in the 1930s, New York 1979.; isti, Rivers of Empire: water, Aridity, and the Growth of the American west, New York 1985.

14 U Hrvatskoj enciklopediji (sv. 3, Zagreb 2001.) pod natuknicom ekohistorija ili ekopovijest piše da je to »znanstvena disciplina koja proučava prošle ekosustave, te povijest interakcije čovjeka i prirode na različitim razinama. Ekohistorija tradicionalno istra-žuje svoj predmet na tri razine: 1) ekološkoj – značajke i funkcije nekog ekosustava koji obuhvaća biotičke i abiotičke sastavnice, 2) proizvodnoj – međuodnosi socioekonomske djelatnosti i prirodne sredine i 3) ideološkoj – značajke i promjene shvaćanja prirodne okoline. Zato je temeljna epistemološka orijentacija ekohistorije interdisciplinarnost i transdisciplinarnost u širokom rasponu, od geologije i klimatologije do antropologije i teologije.« Autorski nepotpisano objašnjenje o ekohistoriji koje se daje u Hrvatskoj enciklopediji oslanja se na koncept Donalda worstera.

15 R. Delort, F. walter, Povijest europskog okoliša, Zagreb 2002.


istaknuti kako postoji više škola ekonomske historije. Jedna je sastavljena od povjesničara po struci i sljed-benica je (ili je dio) škole »Anala«, druga je francuska »kvantitativna ekonomska historija«, treća američka »nova ekonomska historija« (»kliometrija«). Iako je pitanje mjesta ekonomske historije između historijskih i ekonomskih znanosti puno kontroverzi, na ovom mjestu nema smisla ulaziti u njih. Zbog toga ističem kako mi je u ovoj knjizi najbliži pristup dijela histori-čara sljedbenika škole »Anala«.16

16 C. Rider, An Introduction to Economic History, Cincinnati 1995; R. walter: Einführung in die wirtschafts- und Sozialgeschichte. Paderborn 1994; G. Ambrosius, D. Petzina, w. Plumpe (Hrsg.): Moderne wirtschaftsgeschichte: Eine Einführung für Historiker und Ökonomen. München 1996. Ch. Buchheim: Einführung in die wirtschaftsgeschichte. München 1997; Ludwig Beutin, Hermann Kellenbenz: Grundlagen des Studiums der wirtschafts-geschichte. Köln 1973; w. Zorn: Einführung in die wirtschafts- und Sozialgeschichte des Mittelalters und der Neuzeit. Probleme und Methoden. München 1974; F. Braudel, Sredozemlje i sredo-zemni svijet u doba Filipa II., knj. 1, Zagreb 1997; F Braudel, Fernand, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII stoljeća, knj. 1-3, Zagreb 1992., P. Chaunu, Civilizacija

Kako je i čovjek dio okoliša za ovaj rad je od izuzetne su važnosti bila historijska demografija. Postoje dvije različite škole u pristupu historij-skoj demografiji: a) francuska škola (Ariès, Fleury, Goubert, Le Bra i drugi), usredotočena je na zapise iz crkvenih matičnih knjiga (metoda rekonstrukcije

klasične Evrope, Beograd 1977; V. Vinaver, Pregled istorije novca u jugoslovenskim zemljama (XVI-XVIII. vek), Beograd 1970; N. Petrović, Plovidba i privreda srednjeg Podunavlja, Beograd 1978; Od hrvatskih metodoloških priloga ističem R. Bićanić, Ekonomska povijest medju ekonomskim i historijskim naukama, Zgodovinski časopis (Kosov zbornik), VI-VII, Ljubljana 1952-1953. i M. Gross, Historijska znanost, Zagreb 1976. Od brojnih autora koji su se bavili našom ekonomskom historijom ranoga novoga vijeka navesti ću samo neke rezultate npr. I. Karaman, Privredni život banske Hrvatske od 1700. do 1850., Zagreb 1989; R. Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1951., N. Moačanin, Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Slavonski Brod 2001; D. Roksandić, Vojna Hrvatska: La Croatie militaire, knj. 1, Zagreb 1988, knj. 1; R. Horvat, Rudolf, Povijest trgovine obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb 1994., te brojni članci objavljeni u specijaliziranim hrvatskim historijsko-ekonomskim časopisama »Ekonomska i ekohistorija« i »Acta historico-oeconomica«.

Putevi i važnija naselja u Varaždinskom generalatu i križevačkoj županiji te susjednim prostorima tijekom 17. stoljeća


obitelji); b) engleska škola (Laslett i Hajnal), usre-dotočen je na zapise kao što su sekularni popisima i porezne evidencije. Kako za prostore Varaždinskog generalata i Križevačke županije ne postoje ni za jedno naselje sačuvane tri matične knjige (krštenih/rođenih, vjenčanih i umrlih) koje bi obuhvaćale 17. stoljeće, nisam se mogao usmjeriti na metodologiju iz proizašlu iz tzv. francuske historijskodemografske škole, već mi je po pristupu bila puno bliža metodo-logije tzv. engleske historijskodemografske škole koja je više usmjerena na popise i druge evidencije. No usprkos tome, u skladu sa sačuvanošću izvora nasto-jao sam, u mjeri koliko je to bilo moguće, kombinirati razne historijskodemografske pristupe iz inozemstva sa rezultatima hrvatskih historijskih demografa koji su u posljednjim desetljećima napravili znatne pozi-tivne pomake u poznavanju metodologije istraživanja stanovništva.17

U obrazloženju metodoloških postupaka važno je naglasiti da je izbor metoda primjenjivanih u istraživa-nju bio uvjetovan ne samim predmetom istraživanja, nego i načinom na koji će se taj predmet istraživati te

17 Od metodoloških tekstova valja izdvojiti: An Introduction to English Historical Demography, ed. E. A. wrigely, London 1966; J. D. Willigan, i K. Lynch, Katherine. Sources and Methode of Historical Demography, New York, 1982; A. E. Imhof: Einführung in die Historische Demographie, München 1977; L. Henry, M. Fleury, Des registres paroissiaux à l’histoire de la population. Manuel de dépouillement et d’exploitation de l’état civil ancien, Paris, 1956; w. Kula, »Povijesna demografija. Demografija kao pomoćna povijesna znanost«. Acta historico-oeconomica Iugo-slaviae, vol. 8, Zagreb, 1981, 17-79; V. Stipetić, i N. Vekarić, Povijesna demografija Hrvatske. Zagreb-Dubrovnik, 2004; M. Bertoša, Matične knjige – arhivsko vrelo o demografskim previ-ranjima predindustrijske Europe, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 41/42, 1999/2000, 315-352; S. Krivošić, »Izvori za historij-sku demografiju: djelomični brojčani i poimenični popisi stanov-ništva«, Arhivski vjesnik, 36, 1993, 159-170. Od brojnih autora koji su se bavili našom historijskom demografijom ranoga novoga vijeka navesti ću samo neke rezultate npr. A. Wertheimer Baletić, Stanovništvo i razvoj. Zagreb, 1999, 195-379; S. Bertoša, Život i smrt u Puli. Pazin, 2002; K. Kaser, Popis Like i Krbave 1712. godine. Zagreb, 2003; S. Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća. Zagreb, 1981; S. Krivošić, »Promjene u kretanju godišnjeg broja vjenčanja kao znak pojave oskudice hrane i gladi u Hrvatskoj tijekom XVIII. stoljeća«, Rad HAZU, knj. 30, 1991, 17-58; S. Krivošić, Stanovniš-tvo i demografske prilike u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u XVIII. i u prvoj polovici XIX. stoljeća. Varaždin, 1991; N. Vekarić i suradnici, Vrijeme ženidbe i ritam poroda (Dubrovnik i njegova okolica od 17. do 19. stoljeća). Zagreb-Dubrovnik, 2000.

omogućiti dobivanje rezultata koji bi trebali zadovoljili ciljeve istraživanja. Određena ograničenja su pri tome predstavljale limitirane obavijesti iz izvora.

Kako istraživani prostori zapravo predstavljaju pograničnu regiju na habsburško-osmanskog imperi-jalnoj granici, intelektualno produktivno je bilo kori-štenje potencijala makro- i mikrohistorijskih metoda, s jedne strane te komparativnohistorijskih metoda, s druge strane. Metodama ekohistorije analiziran je međuodnos ljudi i okoliša na prostoru Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću. Kroz metode ekonomske historije omogućeno je upoznava-nje sa strukturom i vrstom naselja te komunikacijskih sustava i načina privređivanja u odnosu sa prosto-rom. S metodama ekonomske historije su usko pove-zane metode historijske demografije kojima je praćen međuodnosi procesa antropizacije prirode i procesa ponovnog naseljavanja ovoga prostora kroz čitavo 17. stoljeće. Uz sve navedeno, komparativno-historijska metoda omogućila je usporedbu »sličnosti i razlika« glavnih značajki razvitka Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću.


Izvore za proučavanje okoliša, ljudi i naselja na prostoru Varaždinskog generalata i Križevačke župa-nije tijekom 17. stoljeća možemo podijeliti na nekoliko skupina. Osim arhivskih izvora veliku važnost imaju materijalni (npr. ostaci utvrda na terenu, arheološki, etnografski), ali i opisni te statistički izvori. Za istraži-vanje 17. stoljeća najvažniji su arhivski izvori, premda materijalni nemaju ništa manje značenje.

Arhivski spisi u najširem smislu sadržavaju razli-čite podatke o promjenama na prostoru Varaždinskog generalata i Križevačke županije tijekom 17. stoljeća. Iz arhivskih izvora se izdvaja nekoliko vrsta izvora za urbanu historiju koji imaju naročitu važnost.18

Ovo se istraživanje temelji na neobjavljenim te objavljenim izvorima. Ti su izvori pronađeni sustav-nim istraživanjem građe u arhivima, a prikazao bi ih samo sumarno na informativnoj razini po arhivima i važnijim arhivskim fondovima.

Hrvatski državni arhiv – U ovom arhivu je vrijedna građa vezana uz djelatnost Sabora (fond 1). Urbarijalni spisi se mogu pronaći u fondu Ugarskog namjesničkog vijeća (fond 13). Vrijednih podataka vezanih uz gospodarsku povijest ima u fondu Hrvatske plemićke obitelji i vlastelinstva poznatiji kao Neore-gestrata acta (fond 25). Vrlo malo podataka za 17. stoljeće ima u arhivu Križevačke županije (fond 28) koji je inače vrlo bogat obavijestima od sredine 18. do sredine 19. stoljeća

Najveći dio građe o gradskim naseljima se nalazi u spisima arhivima gradova Koprivnice (fond 42) i Križevaca (fond 43). Tamo se čuva niz zanimljivih isprava iz 17. stoljeća koje su se nekada čuvale u grad-skim arhivima u Koprivnici i Križevcima. Posebno su vrijedni i zanimljivi spisi koji reguliraju pravni okvir za život ovih gradova te oni koji se odnose na regulaciju odnosa civilnih i vojnih vlasti.

Podaci uvezenih spisa Varaždinskog generalata koji se čuvaju u fondu Ujedinjena bansko-varaždinsko-karlovačka generalkomanda (fond 426) su od izuzetne vrijednosti, no unatoč tome oni nisu dovoljni da bi se

18 O vrstama arhivskih izvora od kojih su neki važni za ovo istraži-vanje J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980, str. 22-28.

mogla shvatiti cjelina promjena koje su se događale u Varaždinskom generalatu tijekom 17. stoljeća pa ih je nužno kombinirati s obavijestima dobivenim iz bečkih, gradačkih i ljubljanskih fondova.

Izvrsnih podataka za 17. stoljeće se može pronaći i u ostacima arhiva pavlinskog samostana u Križev-cima (fond 649), dok su podaci iz franjevačkog samo-stanskog arhiva u Križevcima uglavnom vezani uz 18. stoljeće (fond 666). Za ovo istraživanje obavijesti postoje i u drugim redovničkim arhivima – primjerice pavlina u Lepoglavi (fond 650), isusovaca u Varaždinu (fond 664).

Korisnih, ali vrlo škrtih obavijesti za 17. stoljeće, ima u pojedinim obiteljskim arhivima: npr. u arhivu obitelji Drašković (fond 711) te arhivima obitelji Inkey (fond 722) i Rakičani (fond 763). U arhivu obitelji Fodroci (fond 714) nema podataka vezanih uz 17. stoljeće, a vrlo malo ih je upotrebljivih u arhivu obitelji Patačić (fond 752).

U vlastelinskim arhivima je također relativno malo podataka vezanih uz 17. stoljeća, a poneki se mogu pronaći u spisima vlastelinstva Čakovec (fond 681) i Rasinja (fond 691). Na žalost, u fondu vezanom za posjede Kalnik, Gušćerovec i Ljubešćica (fond 683) nema sačuvanih podataka za 17. stoljeće.

Od veće su vrijednosti za poznavanje 17. stoljeća (i kasnijih perioda u kojima se osjeća utjecaj ranijeg razdoblja): kartografska zbirka (fond 902) i grafička zbirka (fond 903). Zanimljivih podataka za 17. stoljeće se može pronaći i u matičnim knjigama (fond 883), no njihovo je glavno ograničenje to što su vezane uz zadnja desetljeća 17. stoljeća, a i vrlo su fragmentarno sačuvane. Matične knjige su isključivo vezane uz kato-ličke župe najčešće najzapadnijih dijelova Križevačke županije pa ne omogućuju komparativna istraživanja.

Nadbiskupijski arhiv Zagreb - U fondovima Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu čuva se veliki broj podataka vezanih uz 17. stoljeće, a dio njih se odnosi istraživano područje. Najvažniju građu čine kanonske vizitacije koje od 1615. godine nadalje pružaju drago-cjene obavijesti o katoličkim župama i njenim stanov-nicima. Kanonske vizitacije predstavljaju nezaobila-zne izvore za proučavanje demografskih, društvenih

iZVOri O VaraŽDiNSkOm GeNeraLaTU i kriŽeVačkOJ ŽUPaNiJi U 17. STOLJeĆU


i gospodarskih promjena 17. stoljeća.19 Demografski podaci su za drugu polovicu 17. stoljeća za područje Čazmanskog i Komarničkog arhiđakonata vrlo iscr-pni. Po drugoj strani oni su za područje Kalničkog arhiđakonata do početka 18. stoljeća vrlo oskudni pa ne omogućuju cjelovita istraživanja katoličkog stanov-ništva Varaždinskog generalata i Križevačke županije tijekom 17. stoljeća. U raznim fondovima ima korisnih podataka o posjedima zagrebačkih biskupa i odnosima zagrebačkih biskupa s vojnokrajiškim zapovjednicima, raznim uglednicima bliskim dvoru itd., a osobito su iscrpni fondovi: pisma zagrebačkih biskupa (Epistolae ad episcopos), pisma zagrebačkih biskupa (Epistolae episcoporum), Politica, Juridica, Ecclesiastica, Libelli supplices itd.

Kaptolski arhiv Zagreb – Pojedina zanimljiva obavijest vezana uz 17. stoljeće na istraživanom području se može pronaći u fondovima Kaptolskog arhiva: stari kaptolski spisi (Acta Capituli antiqua 1201-1700), spisi kaptolskog vjerodostojnog mjesta (Locus credibilis), bolonjski kolegij, bečki kolegij, zagrebačko sjemenište i desetina (Decimalia).

Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetno-sti Zagreb - U Arhivu HAZU podosta se podataka o istraživanom području tijekom 17. stoljeću može pronaći u zbirkama Dokumenta i Kodeksi, ali i u ostav-štini Radoslava Lopašića sa zanimljivim prijepisima isprava i ispisa iz raznih arhiva. U njegovoj ostavštini treba izdvojiti neobjavljenu zbirku izvora »Monumenta ecclesiae graeco-orientalis in Croatia et Slavonia«.

Pojedinačne podatke je moguće pronaći u zbirci rukopisa Nacionalne i sveučilišne knjižnica u Zagreb te u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu, Arhivu Hrvatske franjevačke provincije Svetog Ćirila i Metoda Zagreb, Manastiru Lepavina, Državnom arhivu Zagreb (Arhiv grada Zagreba), Muzeja grada Koprivnice, Franjevačkom samostanu Koprivnica, Gradskom muzeju Križevci, arhivima pojedinih župa itd.

Državni arhiv Varaždin je nezaobilazan za prou-čavanje razvoja gradova Varaždina i Koprivnice, u čijim je arhivskim fondovima sačuvano mnoštvo podataka vezano uz 17. stoljeće. U ovom se arhivu čuvaju matične knjige vezane uz drugu polovicu 17. stoljeća.

U Mađarskom državnom arhivu (Magyar Orszá-gos Levéltár) u Budimpešti čuvaju se vrijedni izvori za poznavanje 17. stoljeća, uglavnom vezani uz područje

19 O kanonskim vizitacijama: M. Hrg, J. Kolanović, Kanonske vizi-tacije zagrebačke (nad)biskupije, pregled, sumarni i analitički popis, Zagreb 1989.

Križevačke županije. Za Varaždinski generalat je od osobitog značenja popis vlaških naselja s početka 17. stoljeća. U Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budim-pešti se u kartografskoj zbirci te u zbirci rukopisa nalaze pojedini izvori vezani uz istraživano područje u 17. stoljeću. U mikrofilmskom odjelu Arhiva Sveu-čilišta Eötvös Loránd postoje snimci matičnih knjiga gimnazijalaca i studenata iz Sveučilišnog arhiva u Trnavi, među kojima je bilo stanovnika podrijetlom iz istraživanog područja.

Austrijski arhivi neobično su važni za poznava-nje Varaždinskog generalata. Najveći dio građe se nalazi u Ratnom arhivu u Beču (Kriegsarchiv) koji je dio Austrijskog državnog arhiva (Österreichisches Staatsarchiv), kao i u Štajerskom zemaljskom arhivu (Steiermärkisches Landesarchiv). No podataka ima i u Kućnom, dvorskom i državnom arhivu u Beču (Hof- und Staatsarchiv), u bečkom arhivu Dvorske komore (Hofkammerarchiv) koji se čuva u Općem uprav-nom, financijskom i komorskom arhivu (Allgemeines Verwaltungsarchiv - Finanz- und Hofkammerarchiv) i u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču (Österreic-hische Nationalbibliothek). Od bečke arhivske građe najviše mi je osobito koristio fond arhiv Unutarnjo-austrijskog Dvorskog ratnog vijeća (Innerösterreic-hischer Hofkriegsrat) koji se čuva u Ratnom arhivu u Beču. On je podijeljen na dvije serije – »Croatica« i »Vindica«, od kojih je potonja izuzetno važna za ovaj rad. Važno je napomenuti da se veći dio građe koja se čuva u Beču, koji se odnosi na Varaždinski generalat tijekom 17. stoljeća čuva u preslikama ili mikrofilmo-vima u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Treba istaknuti da se i u Kartografskom odjelu (Karten- und Plansammlung) Ratnog arhiva u Beču nalazi bogato kartografsko gradivo od kojega je dio upotrebljiv za ovo istraživanje.

Od austrijskih arhiva valja posebno istaknuti Štajerski zemaljski arhiv (Steiermärkisches Lande-sarchiv) u Grazu. Tamo su za Varaždinski generalat podacima bogati fondovi Financije (VI.) i Militaria (XIV.). Fond Financije je zanimljiv za poznavanje financiranja Slavonske krajine. Za potrebe ovog istraži-vanja pregledao sam knjige rashoda (Ausgabenbücher) od br. 34 do 94 (ukupno 61 knjiga), koje obuhva-ćaju razdoblje od 1600. do 1680. godine. One su vrlo važne za poznavanje opskrbe na granici i njenog financiranja. O Varaždinskom generalatu u njima ima mnogo više podataka na početku u odnosu na kraj prve polovice 17. stoljeća. Od sredine 17. stoljeća oni podaci koji se odnose na Varaždinski generalat sasvim izostaju pa sam nakon pregleda knjige za 1680. godinu odustao od daljnjeg pregleda knjiga rashoda Štajerske.


U fondu Militaria (kronološka serija) pregledao sam svu građu od 1595. do 1700. koja se nalazi u kutijama (zaštitnim kartonima) od broja 101 do 301 (ukupno 201 kutija), što obuhvaća na tisuće isprava vezanih za Slavonsku krajinu odnosno Varaždinski genera-lat. Dio podataka je važan kao dragocjeni niz obilja obavijesti koje se odnose na utvrde, posadu i finan-ciranje obrane, no problem je u nepostojanju kazala. Osim fondova Financije i Militaria i drugi fondovi imaju poneku informaciju o istraživanom području, kao npr. fond Unutarnjoaustrijske komore. Podataka o Varaždinskom generalatu u Grazu ima još u rukopi-sima Zemaljske knjižnici Štajerske kao i u Sveučilišnoj knjižnici (Universitätsbibliothek Graz).

Iako je za Karlovački generalat Arhiv Republike Slovenije u Ljubljani od nezaobilaznog značenja to se ipak ne bi moglo reći za Varaždinski generalat. To je razumljivo stoga jer je uz ovaj arhiv vezana građa iz Kranjske koja je zajedno sa Koruškom sudjelovala u upravljanju i financiranju Karlovačkog generalata. U fondu »Deželni stanovi za Kranjsko« (Kranjski zemalj-ski staleži) ima dosta podataka o Varaždinskom gene-ralatu za 16. stoljeće, a mnogo manje za 17. stoljeće. Izuzetak čini građa o Petrinji vezana uz 17. stoljeće koja je prilično opsežna. Za Varaždinski generalat su zanimljivi i spisi zajedničkih zasjedanja staleža Kranj-ske, Koruške i Štajerske.

U Pokrajinskom arhivu u Mariboru pojedinačni podaci vezani uz Varaždinski generalat mogu se naći u pojedinim fondovima, poput »Gospoščine Negova«. U Škofijskom arhivu Maribor nalazi se odlično saču-vana zbirka matičnih knjiga iz 17. stoljeća, u kojima se čuvaju krhotine podataka o ostacima vlaškog dose-ljavanja u Štajersku.

Podataka o pojedinim utvrdama ima i u njemač-kim arhivima (Dresden, Karlsruhe), te talijanskim arhivima i zbirkama (Venecija, Palmanova, Rim), no na žalost nisam ih bio u prilici neposredno koristiti, već sam se služio reprodukcijama planova koje su objavili drugi autori (Ignac Voje, Ljerka Perči, Ljude-vit Krmpotić).20

Objavljeni izvori – Jedan od najvažnijih objavlje-nih izvora za poznavanje Križevačke županije su sabor-ski spisi, od kojih su zapisnici odnosno zaključci tiskani

20 I. Voje, Zbirka planova krajiških utvrda iz Karlsruhea, u: Vojna krajina (zbornik), Zagreb 1984, str. 259-274; Lj. Perči, Prilog poznavanju planova Koprivnice iz 16. i 17. stoljeća, Podravski zbornik, sv. 18, Koprivnica 1992, str. 47-64.; Lj. Krmpotić, Izvje-štaji o utvrđivanju granica Hrvatskog Kraljevstva od 16. do 18. stoljeća, Hannover-Karlobag-Čakovec 1997.

za čitavo 17. stoljeće.21 Osim toga vrijedni su podaci koji se nalaze u zapisima Hrvatskih kraljevskih konfe-rencija.22 Varaždinski gradski zapisnici su za razdo-blje 17. stoljeća objavljeni u cijelosti23, a koprivnički fragmentarno.24 Križevački gradski zapisnici nisu saču-vani, a manjak križevačke gradske građe djelomično otklanjaju regesta što ih je objavio Josip Buturac.25

Poznavanje agrarnih odnosa olakšano je objav-ljivanjem dijela urbara koje je priredio Radoslav Lopašić26 On je istraživače Varaždinskog generalata posebice zadužio objavljivanjem izvorne građe vezane uz Vojnu krajinu.27 Ovu je građu ponovo objavio i nadopunio novim izvorima Slavko Gavrilović.28

Radoslav Lopašić je objavio vrijednu građu iz štajerskih arhiva od koje je mali dio vezan uz 17. stoljeću.29 Osobito su vrijedna pisma iz Slavonije u 17. stoljeću.30 Informacije o stanju krajem 16. stoljeća donose Josip Adamček i Ivan Kampuš u popisima i obračunima poreza.31 Njih nadopunjuju podaci koje su za 16. i 17. stoljeće objavili Aleksa Ivić32 i Rudolf Horvat.33 Neke podatke donose anali kolegija u Bologni,34 povijesni spomenici grada Zagreba koje

21 F. Šišić (prir.), Hrvatski saborski spisi, knj. 4. (1578.-1608.), Zagreb 1917.; isto, knj. 5. (1609.-1630.), Zagreb 1918.; Zaključci Hrvatskog sabora (pripremili J. Buturac; M. Stanisavljević; R. Sučić; V. Šojat; B. Zmajić), knj. 1. (1631.-1693.); knj. 2 (1693.-1713.), Zagreb 1958.

22 Hrvatske kraljevinske konferencije, (prir. J. Ivanović, J. Kolanović i drugi), knj. 1, Zagreb 1985.

23 Zapisnici poglavarstva grada Varaždina (prir. J. Barbarić, J. Kola-nović, K. Levanić), knj. 3-10, Varaždin 1992.-2005.

24 L. Dobornić, Koprivnički gradski zapisnici 17. stoljeće, Podravski zbornik, sv. 14, Koprivnica 1988.; Zapisnici poglavarstva grada Koprivnice (1639.-1700.), knj. 1. (prir. K. Levanić), Koprivnica 2006.

25 J. Buturac, Regesta za spomenike Križevaca i okolice 1134-1940, Križevci 1991.

26 R. Lopašić, Hrvatski urbari, Zagreb 1894.27 R. Lopašić, Spomenici hrvatske krajine, knj. 1-3, Zagreb 1882.-

1885.28 S. Gavrilović, Građa za istoriju Vojne granice, knj. 4, Varaždinski

generalat (1596-1704), Beograd 2006.29 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajer-

skoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, Starine 19, Zagreb 1884.30 R. Lopašić, Slavonski spomenici za XVII. viek, Pisma iz Slavonije

u XVII. vieku (1633-1709.), Starine, 30, Zagreb 1902.31 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u

XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976.32 A. Ivić, Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u 16. i 17. vijeku,

Starine, knj. 35, Zagreb 1916.33 R. Horvat, Cijene živežu g. 1621, Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-

slavonsko - dalmatinskog zemaljskog arhiva (dalje: VKHSDZA), sv. 15, Zagreb 1913, 75; Kako je Koprivnica god. 1651. dobila svoju maltu?, isto, str. 319-320; Koprivnički godišnji sajmovi, isto, str. 236-240; Prilozi za povijest Podravine, isto, str. 11-34; Kako je postalo selo Jagnjedovac ?, VKHSDZA, sv. 16, Zagreb 1914, str. 319-320; Koprivničke listine XVI vijeka, isto, str. 265-301; Župe u hrvatskoj Podravini, Hrvatska prošlost, 2, Zagreb 1941, str. 3-87.

34 Annali del Collegio Ungaro-Illirico di Bologna 1553-1764, Bolo-gna 1988.


je pokrenuo Ivan Krstitelj Tkalčić,35 kao i turopoljski povijesni spomenici.36 Dio objavljenih izvora veza-nih uz 17. stoljeće se odnosi na djelatnosti katoličke crkve37, a dio na protestantizam.38Dosta su obimni izvori koji su vezani uz crkveno sjedinjenje odnosno unijačenje ili uz pravoslavnu crkvu u Varaždinskom generalatu. Pri tome valja istaknuti izvore koje su objavili Aneksa Ivić39, Janko Šimrak40, Marko Jačov41 i Zlatko Kudelić.42

Izuzetnu vrijednost predstavlja najnovije izdanje »Statuta Valachorum« iz 1630. godine, kojih je prije-pis izvornika i prijevod načinila Zrinka Blažević.43 Vrijedne izvore o ivanićkom župniku Martinu Dobro-viću, o vjerskom zakonu Hrvatsko-slavonskog sabora iz 1604. (1608.) godine, svjedočanstvo o crkvenom

35 E. Laszowski, Povijesni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, knj. 14-17, Zagreb 1932.-1941.

36 E. Laszowski, Povijesni spomenici plem. općine Turopolje, knj. 4, Zagreb 1908.

37 M. Vanino, Misijska izvješća XVII. i XVIII. vijeka, Vrela i prinosi, knj. 1, Zagreb 1932., str. 106-187.; A. Sekulić, Tragovi Arse-nija Crnojevića u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, Tkalčić, 2, Zagreb 1998., str. 105-127.; S. Razum, Biskupijska skupština (sinoda) Zagrebačke biskupije iz 1669. godine. Prva biskupijska skupština biskupa Martina Borkovića, Tkalčić, 8, Zagreb 2004., str. 7-112; isti, Najstarije sačuvane župničke prisege u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Knjiga župničkih prisega (1648.-1674.), Tkalčić, 8, Zagreb 2004., str. 113-199.; H. Petrić, Dio kanonskog zapisnika koprivničke župe iz 1615., Tkalčić, 9, Zagreb 2005., str. 443-446.; S. Razum, Biskupska skupština (sinoda) Zagrebačke biskupije iz 1673. godine. Druga biskpijska skupština biskupa Martina Borkovića, Tkalčić, 10, Zagreb 2006., str. 9-104.

38 R. Lopašić, Prilozi za poviest protestanata u Hrvatskoj, Starine, 26, Zagreb 1892.; F. Bučar, Prilozi protestantizmu u Hrvatskoj u nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, Vjesnik Kr. Hrvatsko-slavon-sko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, VI, Zagreb 1904.

39 A. Ivić, Nekoliko ćirilskih spomenika iz XVI. i XVII. veka, Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, Zagreb 1913., str. 102-103; isti, Iz istorije crkve hrvatsko-slavon-skih Srba tokom XVII. veka, Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, Zagreb 1916., str. 1-82

40 J. Šimrak, De relationibus Slavorum Meridionalium cum Sancta Romana Sede Apostolica saeculis XVII. et XVIII., vol. I. (1611.-1661.), Zagreb 1926.

41 M. Jačov, Spisi Tajnog vatikanskog arhiva XVI-XVIII veka, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, knj. 22, Beograd 1983.; isti, Spisi Kongregacije za propagandu vere u Rimu o Srbima 1622-1644, I, Zbornik za istoriju, jezik i književ-nost srpskog naroda, knj. 26, Beograd 1986.

42 Npr. Z. Kudelić, Izvješće zagrebačkog biskupa Benedikta Vinko-vića apostolskom nunciju Casparu Mattheiju o Marčanskoj biskupiji i Vlasima iz 1640., Povijesni prilozi, 19, Zagreb 2000., str- 153-179; isti, Izvješće zagrebačkog biskupa Petra Petretića o Svidničkoj (Marčanskoj) biskupiji caru Leopoldu I. iz 1667., Povijesni prilozi, 26, Zagreb 2004., str. 69-97.; isti, Isusovačko izvješće o krajiškim nemirima 1658. i 1666. godine i o marčan-skom biskupu Gabrijelu Mijakiću (1663.-1670.), Povijesni prilozi, 32, Zagreb 2007., str. 119-182.

43 Statuta Valachorum (priredila Zrinka Blažević). Prilozi za kritičko izdanje, Zagreb 1999.

sjedinjenju iz 1611. i drugu izvornu građu vezanu uz 17. stoljeće objavio je Drago Roksandić.44

U južnom dijelu Križevačke županije su bili posjedi Zrinskih (Vrbovec, Preseka, Rakovec). Kako je o Zrinskima publicirano dosta izvorne građe vezane uz 17. stoljeće, srećom su objavljeni i podaci o njihovi posjedima u Križevačkoj županiji. Njih su priredili Emil Laszowski45, Rajka Modrić sa Miljenom Šamša-lovićem46 te Vera Zimány i István N. Kiss.47

I neobjavljeni i objavljeni izvori su od velike važnosti za istraživanje Križevačke županije i Varaž-dinskog generalata u 17. stoljeću, ali oni, isto kao i objavljeni izvori, imaju svoja ograničenja pa je mnoge povijesne fenomene i procese teško istraživati. Primje-rice vrlo je malo sačuvanih matičnih knjiga iz 17. stoljeća za katoličko stanovništvo. Problem je što su uglavnom sačuvane matične knjige rođenih (kršte-nih) i ponekad vjenčanih dok ni za jednu župu ne postoje matične knjige umrlih iz 17. stoljeća. Matične knjige su sačuvane uglavnom za neke seoske župe (Kalnik, Miholec, Sveti Đurđ) u zapadnim dijelovima Križevačke županije ili za gradska naselja (Križevci, Koprivnica), a i te obuhvaćaju tek posljednje godine 17. stoljeća kao i rijetke matične knjige iz istog peri-oda za neke župe Varaždinskog generalata (npr. Štefa-nje). Istovremeno nema sačuvanih matičnih knjiga za protestantsko i pravoslavno stanovništvo.

Iako se podaci o Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji tijekom 17. stoljeća mogu pronaći u brojnim objavljenim zbirkama, uočljiva su dva osnovna nedostatka. Prvi je taj da je malobrojna objavljena građa razbacana u većem broju različitih i teže dostupnih starijih izdanja što otežava i usporava istraživanja. To je moguće riješiti objedinjavanjem objavljenih izvora u jedinstveno izdanje uz iscrpniju bibliografiju građe. Drugi nedostatak je taj što rad na sustavnom objavljivanju građe o Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji redovito zaostaje za potrebama historiografije. Uz to valja upozoriti da je, izuzmemo li saborske zaključke i spise, za Varaždinski generalat objavljeno razmjerno više izvora nego za Križevačku županiju.

44 D. Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, Zagreb 2004.45 E. Laszowski, Izbor isprava velikih feuda Zrinskih i Frankopana,

Zagreb 1951.46 R. Modrić, M. Šamšalović, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i

Frankopana, vol. 1, Popisi i procjena dobara (1672-1673), Zagreb 1974.

47 V. Zimány, Monumenta Zrínyana. Pars oeconomica, vol. 1, Buda-pest 1991.; I. N. Kis, Monumenta Zrínyana. Pars oeconomica, vol. 2, Budapest 1991.


O okolišu, ljudima i naseljima u Varaždinskom gene-ralatu i Križevačkoj županiji tijekom 17. stoljeća ne postoji cjelovita monografska obrada. Ipak treba naglasiti da ovaj rad ne počinje od nule. O mnogim procesima, a posebice o pojedinostima postoji nemali broj historiografskih i drugih priloga, na koje ću se podrobnije osvrtati u raspravi. Pojedinačni histori-ografski prilozi nerijetko donose zanimljive podatke često bez stavljanja u šire kontekste. Njihova vrijed-nost je različita – od prepričavanja građe do pokušaja stvaranja pojedinačnih istraživanja pojedinih feno-mena. No, nitko nije promatrao Varaždinski genera-lat i Križevačku županiju u 17. stoljeću kao cjelinu. Problematika u koju su ulazili ovi radovi je najčešće ograničena pa sam se morao okrenuti izvorima i kroz raspravu nastojao kritički valorizirati rad svojih pret-hodnika. Zbog toga je ovaj rad vođen izvorima, morao krenuti svojim putem.

Ipak, valja naglasiti kako ova disertacija polazi od pristupa višegraničja, pa su za njeno oblikovanje važni radovi koji se bave hrvatskim višegraničjima u ranome novom vijeku. O tromeđi Habsburške Monar-hije, Osmanskog Carstva i Mletačke Republike objav-ljena su tri zbornika koja su uredili Drago Roksandić i Nataša Štefanec.48 Drago Roksandić je napisao više knjiga o vojnokrajiškoj problematici49, koje su utjecale na konceptualizaciju ovoga rada.

48 D. Roksandić (ed.), Microhistory of the Triplex Confinium, International Project Conference Paper (Budapest, March 21-22, 1997), Budapest 1998; Drago Roksandić – Nataša Štefanec (eds.), Constructing Border Societies on the Triplex Confinium, International Project Conference Papers 2 »Plan and Practice. How to Construct a Border Society? The Triplex Confinium c. 1700-1750« (Graz, December 9-12, 1998), Budapest 2000; Drago Roksandić, Ivan Mimica, Nataša Štefanec i Vinka Glunčić-Bužančić (urednici), Triplex Confinium (1500-1800): Ekohisto-rija (Environmental History), Split-Zagreb 2003.

49 D. Roksandić, Vojna Hrvatska – La Croatie militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809-1813), knj. 1-2, Zagreb 1988; isti, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, Zagreb 1991.; isti, Srpska i hrvatska povijest i ’nova historija«, Zagreb 1991.; isti, Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500-1800, Zagreb 2003.; isti, Etnos, konfesija, toleran-cija, Zagreb, 2004.

Ovom prilikom ne bi imalo smisla nabrajati svaki rad u koji se osvrće na problematiku Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću pa ću se osvrnuti na nekoliko, subjektivnim pristupom, izabra-nih priloga bez ambicije za potpunošću. Dio priloga koji se odnose na sjeverni dio Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću popisan je u bibli-ografiji Podravine koju su objavili Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić,50 dok je dio priloga prikupio Rade Milosavljević u svojoj bibliografiji o Križevcima.51

Od starije historiografije za istraživanja Varaž-dinskog generalata u 17. stoljeću i danas su najkori-sniji radovi Alekse Ivića. Iako su mnogi detalji iz njih danas zastarjeli, obavijesti koje on donosi o naselja-vanju Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća su još uvijek upotrebljivi. S mnogim njegovim interpre-tacijama u vezi s etničkim podrijetlom stanovništva Hrvatsko-slavonske vojne krajine se nije složila kasnija hrvatska historiografija. U ovoj knjizi je, na temelju dostupnih izvora, tijekom teksta koji slijedi poku-šava dati korektna, ali ujedno i kritična interpretacija Ivićevih stavova.52 U tekstu ove disertacije su kritički preispitane i teze koje donosi Radoslav Grujić, premda se on više bavio crkvenom poviješću, a manje socioe-konomskim i demografskim problemima 17. stoljeća, iako je iscrpno pisao o naseljavanju vojnokrajiškog područja tijekom 16. stoljeća.53 Od koristi također

50 D. Feletar, H. Petrić, Bibliographia Podraviana. Izbor iz literature o Podravini, Građa za povijest Koprivnice, knjiga 1, Koprivnica 2001.

51 R. Milosavljević, Bibliografija radova o križevačkom kraju, Križevci 1989.

52 A. Ivić, Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju. Prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 16. i 17. veka, Sremski Karlovci 1909.; isti, Doseljavanje Srba u Slavoniju tokom XVI stoleća, Glasnik Geografskog društva, sv. 7 i 8, Beograd 1922; isti, Srpski doselje-nici u Slavoniji oko sredine XVI veka, Zbornik radova posvećen Jovanu Cvijiću, Beograd 1924; isti, Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća, Naselja i poreklo stanovništva po arhivskim dokumentima, knj. 21, Srpski etnografski zbornik, knj. 36, Subotica 1926.

53 R. Grujić, Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji i njegovih glavnih obeležja, Novi Sad 1909.; isti, Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj (do 1597. god.), Glasnik Srpskog geografskog društva, god. 1, br. 2, Beograd 1912; isti, Srpsko-hrvatsko naseljavanje po Štajerskoj, Glasnik Geografskog društva,

STaNJe iSTraŽeNOSTi – OSVrT Na HiSTOriOGrafiJU O VaraŽDiNSkOm GeNeraLaTU i kriŽeVačkOJ ŽUPaNiJi U 17. STOLJeĆU


mogu biti radovi Hermanna Ignaza Bidermanna54 i Vojina Dabića.55

Suprotno spomenutim istraživačima, u dijelovima hrvatske historiografije se bitno razlikuju neke inter-pretacije socioekonomskog i demografskog razvoja. Razlike su naglašene u pogledima na etničko podri-jetlo dijela vojnokrajiškog stanovništva 17. stoljeća, a posebice Vlaha. Sasvim oprečne stavove srpskim povjesničarima imaju neki stariji tekstovi Rudolfa Horvata56 ili Ive Pilara57 te noviji radovi poput onih Mirka Valentića,58 Dragutina Pavličevića59 te još nekih autora. Iako bi podrobnija raščlamba tih radova bila korisna, zbog toga što oni samo periferno ulaze u problematiku Varaždinskog generalata, odnosno Križevačke županije u 17. stoljeću, nema smisla u nju ulaziti na ovom mjestu.

Iznimno su korisni relativno kratki, ali sadržajni radovi Fedora Moačanina. On je u kritici knjige Miše Semjana o vojnokrajiškoj problematici iznio čitav niz korisnih spoznaja te je upozorio na propuste i greške starije vojnokrajiške historiografije60, koje se, na žalost, ponavljaju i u nekim recentnim radovi-

sv. 7 i 8, Beograd 1922.; isti, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, Beograd 1996., (pretisak djela iz 1930.).

54 Npr. H. I. Bidermann, Die Serben-Ansiedlungen in Steiermark und im warasdiner Grenz-Generalate, Mittheilungen des Histo-rischen Vereines für Steiermark, no. 31, Graz 1883.; isti, Steier-marks Beziehungen zum kroatisch-slavon. Königreich im XVI. und XVII. Jahrhundere, Mittheilungen des Historischen Vereines für Steiermark, sv. 39, Graz 1891.; isti, Zur Ansiedlungs – und Verwaltungsgeschichte der Krainer Uskoken in im XVI. Jahrhun-dert, Archiv für Heimatkunde, 2, Laibach 1882/83.

55 V. Dabić, Seobe Srba u Hrvatsku i Slavoniju od kraja 16 do početka 18 veka, Catena Mundi, I, Beograd - Kraljevo 1991, 265-281.

56 Npr. R. Horvat, Jesu li se u Varaždinsku krajinu doseljavali Vlasi ili Srbi?, Vijenac, XXXV/1903, 9, str. 297, 326, 327. Rudolf Horvat je napisao niz djela koja su vrlo korisna za istraživanje Varaždin-skog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću, primjerice Povijest Hrvatske, knj. 1, Zagreb 1924.; isti, Ivanić-grad, Zagreb 1931.; isti, Povijest Gjurgjevca, Zagreb 1940.; isti, Gradec kraj Križevaca, Zagreb 1941.; isti, Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, Zagreb 1943.; isti, Povijest Varaždina, Varaždin 1993.

57 L. V. Südland (I. Pilar), Južnoslavensko pitanje, Zagreb 1943.58 M. Valentić, Temeljne značajke povijesti Vojne krajine, Povi-

jesni prilozi, 10, Zagreb 1991.; isti, O etničkom korjenu hrvat-skih i bosanskih Srba, Časopis za suvremenu povijest, 3, Zagreb 1992.; isti, »Stara« Slavonska vojna krajina. Skica za monografiju, Zbornik Mire Kolar-Dimitrijević. Zbornik radova povodom 70. rođendana, Zagreb 2003.; isti, Vojna krajina u 17. stoljeću, u: Povijest Hrvata, 2. knjiga – Od kraja 15. stoljeća do kraja Prvoga svjetskog rata, Zagreb 2005., str. 111-121.

59 D. Pavličević, Povijest Hrvatske, Zagreb 1994.; isti, Opće poli-tičke i vojničke prilike u Podravini (1527.-1765.), Podravina, 1, Koprivnica 2002., str. 83-98

60 F. Moačanin, O nekim problemima iz historije Vojne krajine I. (Povodom rasprave dr Miše Semjana, istorija Krajišnika i kućne zadruge u ratnoj državi), Historijski zbornik, god. XVII., Zagreb 1964.

ma.61 U pregledu povijesti Vojne krajine tijekom 16. i 17. stoljeća (kasnije proširenom do 1787. godine) Moačanin je korektno obradio vlašku problematiku prije i poslije donošenja »Statuta Valachorum« 1630. godine, temeljna pitanja vojnokrajiške organizacije u 17. stoljeću i druge probleme. Pri tome posebno valja upozoriti na njegov opširniji rad o sporazumije-vanju između hrvatskog plemstva i Vlaha Varaždin-skog generalata u 17. stoljeću. Moačanin se bavio i drugim istraživanjima zanimljivima za ovu disertaciju – od doseljavanja Srba u ludbreški kraj do problema zemljišnog posjeda vojnog pučanstva u hrvatskoj i slavonskoj krajini. U one probleme koje je Moačanin, prema mojoj procjeni, uspješno riješio, nisam ni ulazio u ovoj disertaciji, a neke od onih koje je ostavio otvo-renima sam nastojao pokušati riješiti – poput pitanja najstarije povijesti vlaškog stanovništva na budućem prostoru Varaždinskog generalata, pitanjima procesna naseljavanja, predavačkog stanovništva, Slavonaca, Vlaha na vlastelinstvima itd.62 Za Ugarsku su nezaobi-lazni odlični radovi koje je napisao Géza Pálffy, a bez njih je teško moguće razumijeti hrvatsku pograničnu problematiku. 63

Nezaobilazni su i historiografski radovi Josipa Adamčeka o agrarnim odnosima i vlastelinstvima koji upotpunjuju niz praznina u spoznajama o prostoru Križevačke županije. U odličnim knjigama o agrar-nim odnosima u Hrvatskoj od sredine 15. do kraja 17. stoljeća te o seljačkim bunama i otporima u 17. stoljeću je dao čitav niz korisnih podataka o procesu naseljavanja, feudalnoj renti, odnosu alodijala i rusti-kala, kategorijama zavisnih seljaka, vlastelinskim upravama, seoskim općinama, trgovištima i grado-vima, trgovini, bunama i otporima u nekadašnjim

61 Npr. u: R. Samardžić, R. L. Veselinović, T. Popović, Istorija srpskog naroda, knj. 3, tom 1., Srbi pod tuđinskom vlašću (1537-1699.), Beograd 1993; S. Gavrilović, Srbi u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj, u borbama protiv Turaka od XV do XVIII veka, Beograd 1993.; D. Kašić, Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji, Beograd 1996.; isti, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 2004. itd.

62 F. Moačanin, Vojna krajina, Historija naroda Jugoslavije, 2, Zagreb 1959.; isti, Pregled istorije Vojne krajine od XVI do XVII vijeka, u: Vjetrom vijani – Spomenica Srpskog kulturnog druš-tva »Prosvjeta«, Zagreb 1971; F. Moačanin, Problem zemljišnog posjeda vojničkog stanovništva na Hrvatskoj i Slavonskoj Krajini, Novi Ljetopis, 2, Zagreb 1972; isti, Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., Vojna krajina. Povijesni pregled – historiografija – rasprave, Zagreb 1984.; isti, Pokušaji sporazumijevanja između hrvatskog plemstva i vlaha Varaždinskog generalata u 17. stoljeću, Vojna krajina (Povijesni pregled – historiografija – rasprave), Zagreb 1984.; isti, Iz starije povijesti Srba u području Ludbrega, Ludbreg (monografija), Ludbreg, s.a. (1984.) itd.

63 G. Pálffy, Povijest Mađarske. Ugarska na gra nici dvaju imperija (1526.-1711.). Samobor, 2010. I tamo navedena opširna literature.


trgovištima, položaju pograničnih vlastelinstava u 17. stoljeću, od kojih je najiscrpnije predstavio posjede zagrebačke biskupije Ivanić, Gradec i Dubravu. U zasebnim je radovima dao prikaze Ludbreškog vlaste-linstva te okolnih posjeda kao i vlastelinstva Greben. Na Adamčekovim temeljima u ovom sam radu nasta-vio daljnja istraživanja nekih segmenata koje je on sažetije ili nedovoljno potpuno obradio. Zahvaljujući novopronađenim izvorima mnogo sam iscrpnije i potpunije predstavio proces naseljavanja Križevačke županije, problematiku slobodnjaka i tzv. »privatnih Vlaha«, vlastelinstava i posjeda te sam na drugi način pristupio istraživanju trgovišta i slobodnih kraljevskih gradova.64

Vrijedi upozoriti i na Adamčekove radove koji su poglavito vezani uz vojnokrajišku problematiku. On je primjerice pisao o području oko Križa tj. dijelu Ivanićke natkapetanije u kojem je obradio naseljavanje okolice Križa tijekom 17. stoljeća, odnosno o krajiškim bunama u historiografiji gdje se osvrnuo i na bune u Varaždinskom generalatu tijekom 17. stoljeća.65 Treba još spomenuti kako je Adamček u Budimpešti prona-šao popis vlaških sela u Varaždinskom generalatu datiravši ga u »oko 1610. godinu« te ga djelomično interpretirao u knjizi o agrarnim odnosima. U ovom sam istraživanju krenuo njegovim tragom i u Budim-pešti sam pronašao izvornik te sam bitno nadopunio (pa dijelom i izmijenio) Adamčekove interpretacije toga, za Varaždinski generalata u 17. stoljeća, iznimno važnog izvora.

Za ovu knjigu je od izuzetne važnosti djelo Karla Kasera »Slobodan seljak i vojnik. Rana krajiška druš-tva (1545-1754)«, odnosno prvi tom dvoknjižja o soci-jalnoj povijesti Hrvatsko-slavonske vojne krajine. On je u uvodnom dijelu dao informativan prikaz histori-ografije o hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini. Iako je Kaserova knjiga prvenstveno usmjerena na izučavanje cjelokupne hrvatsko-slavonske vojnokrajiške druš-tvene povijesti, knjiga predstavlja znatan doprinos poznavanju problematike Varaždinskog generalata. Autor korektno obrađuje pustošenja u 16. stoljeću te, u glavnim crtama, proces naseljavanja Varaždinskog generalata, problematiku »Statuta Valachorum«, ali i štajersko staleško financiranje te upravu nad Varaž-

64 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980.; isti, Vlastelinstvo Greben, Kaj, 4-5, Zagreb 1973; isti, Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma, Ludbreg (monografija), Ludbreg 1984.; isti, Bune i otpori, Zagreb 1987.

65 J. Adamček, Iz starije povijesti Križa, Kaj, 4-5, Zagreb 1984., str. 9-14; isti, Problem krajiških buna u historiografiji, Vojna krajina, Zagreb 1984., str. 119-139.

dinskim generalatom. Iako je samo manji dio knjige vezan uz Varaždinski generalat u 17. stoljeću, u glav-nim crtama je navedeno sve najbitnije. Kaserovo djelo je vrlo sažet, ali istovremeno i do sada najsustavnije napisani pregled problematike Varaždinskog genera-lata u 17. stoljeću.66

U drugom tomu »Slobodan seljak i vojnik. Povo-jačeno društvo (1754-1881.)« Kaserovog dvoknjižja mi je najkorisnije bilo poglavlje o demografiji, no za 17. stoljeće moja se historijskodemografska interpretacija ponešto razlikuje jer sam koristio drukčije metode i dodatne izvore.67

Ipak, moram istaknuti kako na nakim mjestima imam drugačije tumačenje nekih podataka, kao npr. na str. 87 gdje se govori o ubiciranju jednog od tri sela koja su pripala Koprivničkoj kapetaniji, u Srdi-nac što mi se čini da nije točno jer se najvjerojatnije radilo o Gornjim Sredicama ili na str. 88 gdje Kaser navodi smještaj vojvodstava u Torčec iako se zapravo radilo o Virju, odnosno u Topolovac premda se u izvorniku u arhivu spominju Varaždinske Toplice. U ovom sam radu nadopunio novim spoznajama Kase-rovu tablicu na str. 89. Kaser spominje predavce i tzv. Slavonce (str. 94, 102) no ne ulazi dublje u objaš-njenje njihovog podrijetla te društvenog položaja u Varaždinskom generalatu, što sam nastojao pokušati razjasniti u ovom radu. U ovom sam radu proširio poznavanje vlaške problematike sa ponešto drugači-jim gledanjem od Kaserovog. Isto tako u ovoj sam se knjizi podrobnije pozabavio tzv. privatnim Vlasima koje Kaser spominje samo uz put. Mnogo sam dublje ušao i u problematiku tzv. »kuhinjskih sela«, ekohisto-riju Varaždinskog generalata te u još nekim detaljima poput procesa stvaranja novih naselja za koje držim da je bilo, barem dijelom, plansko, za razliku od Kasera koji smatra da se to odvijalo nesustavno, iako ovu temu ostavljam otvorenom za daljnju raspravu. 68

Inače ovo Kaserovo dvoknjižje mi je bilo osobito važno za trasiranje puta kojim je krenula ova knjiga. Uostalom, imam potrebu napisati kako mi je Kaserova knjiga bila jedna od najvećih inspiracija za ulazak u ovo istraživanje, koje je trebalo dalje nastaviti Kasero-vim putem, ali i pravcima koje su zacrtali i drugi autori spomenuti u ovom historiografskom osvrtu.

Nema smisla ulaziti u sve ostale starije i novije radove o vojnokrajiškoj povijesti te o problematici

66 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik. Rana krajiška društva (1545-1754), I., Zagreb 1997.

67 Isti, Slobodan seljak i vojnik. Povojačeno društvo (1754-1881.), II, Zagreb 1997.

68 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik., I., str. 31-34, 42-49, 77-111.


provincijala. Zbog toga ću se suziti na najosnovnije informacije o tek nekoliko izabranih radova. Gunther R. Rothenberg je objavio više rasprava na engleskom i njemačkom jeziku o vojnokrajiškoj povijesti.69 Jakob Amstadt je nakon Vaničeka70 napisao prvu sintezu vojnokrajiške povijesti na njemačkom jeziku.71 Iako ovi radovi predstavljaju kvalitativne pomake u odnosu na stariju historiografiju, za problematiku Varaždin-skog generalata u 17. stoljeću oni su krajnje ograni-čeno upotrebljivi, uglavnom kao dio temeljnih infor-macija o glavnim procesima vojnokrajiške povijesti.

Za ovu knjigu je zanimljiv rad Nataše Štefanec o demografskim promjenama u Slavonskoj krajini (Varaždinskom generalatu) od 1570. do oko 1640. godine. Autorica je koristila vojne popise s kraja 16. i početka 17. stoljeća. U ona rješenja problema koje je Nataša Štefanec, prema mojoj procjeni, uspješno riješila, nisam ulazio u ovoj knjizi, ali sam demograf-ske spoznaje za cijelo 17. stoljeće upotpunio novim, mnogima od njih u historiografiji nekorištenim (ili nedovoljno iskorištenim), izvorima te drugačijim pristupom historijskodemografskoj problematici Varaždinskog generalata i Križevačke županije.72 Nataša Štefanec je objavila i knjigu koja daje nove pristupe u istraživanjima o Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini u 16. stoljeću.73

U novije su vrijeme objavljena dva zbornika radova o Vojnoj krajini74 te pregled povijesti Hrvat-sko-slavonske vojne krajine u ranome novom vijeku kojega je autor Željko Holjevac. Tamo je dan sažeti

69 G. F. Rothenberg, Die Österreichische Militärgrenze in Kroatien 1522 bis 1881, wien-München 1970. što je njemački prijevod knjiga istoga autora The Austrian Military Border in Croatia 1522-1747, Urbana 1960. i The Military Border in Croatia 1740-1881, Chichago 1966; isti, The Austrian Sanitary Cordon and the Control of Plague: 1710-1871, Journal of History of Medicine, 28, 1972.

70 F. Vaniček, Specialgeschichte der Militärgrenze, aus Originalque-len und Quellenwerken geschöpft, Bd. 1, wien 1875. Ovo je djelo za problematiku Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća u potpunosti zastarjelo i neupotrebljivo za ovu doktorsku diserta-ciu.

71 J. Amstadt, Die k.u k. Militärgrenze 1522-1881, würzburg 1969.72 N. Štefanec, Demographic Changes on the Habsburg-Ottoman

Border in Slavonia (c. 1570-1640), Das Osmanische Reich und die Habsburgermonarchie, Akten des internationalen Kongress zum 150-jährigne Bestehen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung wien, 22.-25. September 2004., wien-München 2005., str. 559-560.

73 N. Štefanec, Država ili ne : Ustroj Vojne krajine 1578. godine i hrvatsko-slavonski staleži u regionalnoj obrani i politici, Zagreb 2011.

74 Vojna krajina. Povijesni pregled – historiografija - rasprave (ur. D. Pavličević), Zagreb 1984.; Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do Karlovačkog mira 1699. (ur. V. Čubrilović), Beograd 1989.

pregled historiografije o vojnokrajiškoj problematici.75 Za razdoblje druge polovice 16. stoljeća je osobito važna najnovija knjiga Nataše Štefanec.76

Sve koje zanima iscrpno upoznavanje s rado-vima na razne vojnokrajiške teme upozorio bih na bibliografije koje su, ne bez mana u koje na ovom mjestu nema smislu ulaziti, priredili Kurt wessely i Georg Zivkovic.77 Valja upozoriti i na vrlo koristan pregled njemačke i austrijske koji je napisao wolfgang Kessler.78

Upozoriti ću na još nekoliko radova, prema vlastitom subjektivnom izboru, važnih za poznava-nje problematike ove disertacije. Iscrpne preglede historiografije o Vlasima objavili su u novije vrijeme Zef Mirdita79 i Zlatko Kudelić, koji je u svojoj knjizi donio niz korisnih podataka o Varaždinskom genera-latu u 17. stoljeću.80 Od pojedinačnih članaka posebnu važnosti ima tekst Nevena Budaka o pograničnim gradskim naseljima koji je nedavno objavio i sintezu o banskoj Hrvatskoj u ranome novom vijeku.81 Od pojedinačnih gradskih naselja u 17. stoljeću trenutno je najtemeljitije obrađena Koprivnica.82 Također su zanimljivi prilozi o ranovnovovjekovnim utvrdama Varaždinskog generalata, a među autorima se ističu

75 Ž. Holjevac, N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska vojna krajina i Hrvati pod vlašću osmanskog carstva u ranome novom vijeku, Zagreb 2007.

76 N. Štefanec, Država ili ne. Ustroj Vojne krajine 1578. godine i hrvatsko-slavonski staleži u regionalnoj obrani i politici, Zagreb 2011.

77 K. wessely, G. Zivkovic, Bibliographie zur Geschichte der K. K. Militärgrenze, Die K. K. Militärgrenze, wien 1973., str. 291-324; K. wessely, Supplementärbibliographie zur österreichischen Mili-tärgrenze, Österrichische Osthefe, Heft 3, Jg. 16, wien 1974., str. 280-328.

78 w. Kessler, Njemačka i austrijska historiografija Vojne krajine, Vojna krajina, Zagreb 1984., str. 101-117.

79 Z. Mirdita, Vlasi u jugoslavenskoj historiografiji, Časopis za suvremenu povijest, god. 34, br. 1, Zagreb 2002., str. 201.-218; isti, Vlasi u historiografiji, Zagreb 2004.; isti, Vlasi starobalkanski narod - od povijesne pojave do danas, Zagreb 2009.

80 Z. Kudelić, Isusovačko izvješće o krajiškim nemirima 1658. i 1666. godine i o marčanskom biskupu Gabrijelu Mijakiću (1663.-1670.), Povijesni prilozi, 32, Zagreb 2007., str. 127-145; isti, Marčanska biskupija. Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611. – 1755.), Zagreb 2007

81 N. Budak, »Pogranična gradska naselja sjeverne Hrvatske u 17. stoljeću, u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakul-teta, vol. 25, Zagreb 1992., str. 27-38; isti, Društveni i privredni razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća, Križevci – grad i okolica, Zagreb 1993.; isti, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, Zagreb 2007.

82 H. Petrić, Koprivnica u 17. stoljeću – okoliš, demografske, druš-tvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Koprivnica 2005.; M. Altić, Povijesni atlas gradova – III. svezak – Koprivnica, Koprivnica-Zagreb 2005.


Milan Kruhek,83 Mira Ilijanić,84 Andrej Žmegač,85 Ljerka Perči86 i drugi. Postoje brojni radovi pa i knjige o pojedinim selima, čija kvaliteta jako varira.87 Iako se u nekima od njih može pronaći pokoji podatak vrijedan za ovo istraživanje, nema ih smisla nabrajati i analizirati u ovom historiografskom osvrtu.

O stanovništvu istraživanog područja u 17. stoljeću Stjepan Krivošić je napisao više radova.88 Izvore, pristupe i metode kojima je Krivošić procje-njivao u ovoj sam disertaciji podvrgnuo kritici te sam drugačijim pristupom, koristeći komparativna istra-živanja povijesti stanovništva, prvenstveno radove Vladimira Stipetića i Nenada Vekarića,89 došao do rezultata koji su bitno drugačiji od Krivošićevih. O stanovništvu i naseljima u južnim dijelovima Varaž-dinskog generalata i Križevačke županije pisao je Stjepan Pavičić,90 a o gospodarskom stanju Podravine pisala je Mira Kolar.91

Dragutin Feletar je objavio više članaka i mono-grafija koje se prvenstveno bave gospodarskom povi-ješću nekih dijelova prostora Varaždinskog generalata i Križevačke županije tijekom 17. stoljeća, ali su zani-mljivi i za ekohistorijski dio ove knjige.92 Monografija Podravina 1973. sadrži mnoštvo podataka vezanih uz

83 M. Kruhek, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog kraljevstva tije-kom 16. stoljeća, Zagreb 1995.

84 M. Ilijanić, Urbanizam – graditeljstvo – kultura (zbornik radova), Varaždin 1999.

85 A. Žmegač, Bastioni kontinentalne Hrvatske. Prilog poznavanju fortifikacijskog graditeljstva u Hrvatskoj od 16. do 18. stoljeća, Zagreb 2000.

86 Lj. Perči, Polja prošlosti, Varaždin-Varaždinske Topice 2002.87 Na dio njih sam se iscrpno osvrnuo u: H. Petrić, O podravskoj

historiografiji, Podravina, vol. 3, br. 5, Koprivnica 2004., str. 123-142.

88 S. Krivošić, Stanovništvo Podravine 1659-1859, Podravski zbor-nik, br. 9, Koprivnica 1983.; isti, Virje, Iz demografske povijesti đurđevačko-krajiške regimente, u: Podravski zbornik, sv. 12, Koprivnica 1986.; isti, Koprivnica - naselje i njegovi stanovnici - Od sredine XVII. do sredine XIX. stoljeća, Podravski zbornik, br. 14, Koprivnica 1988; isti, Stanovništvo i demografske prilike u sjeverozapanodnoj Hrvatskoj, Varaždin 1991.; isti, Izvori za historijsku demografiju – djelomični brojčani i poimenični popisi stanovništva, Arhivski vjesnik, 36, Zagreb 1993.

89 V. Stipetić, N. Vekarić, Povijesna demografija Hrvatske, Zagreb-Dubrovnik 2004.

90 S. Pavičić, Moslavina i okolina, Zbornik Moslavine, 1, Kutina 1968., str. 127-155.

91 M. Kolar- Dimitrijević, Gospodarsko stanje Podravine od 1527.-1699.-1765., Scientia Podraviana, 16, Koprivnica 2002., str. 5-7.

92 Za ekohistorijski dio ove disertacije važni su radovi: D. Feletar, Geografske značajke križevačke regije, Križevci-grad i okolica, Zagreb 1993.; isti, Stanje i zaštita čovjekova okoliša u koprivničkoj Podravini, Podravski zbornik, 16, Koprivnica 1990; isti, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, Podravina, 13, Koprivnica 2008.

17. stoljeće i predstavlja prvu sintezu gospodarske povi-jesti sjeverozapadne Hrvatske. Svoja saznanja o povije-sti Podravine proširio je i metodološki upotpunio tako da je njegova nova knjiga o Podravini djelo ponešto drugačije rađeno od prethodne knjige istog naslova. U njoj je prostor istraživanja sa cijele sjeverozapadne Hrvatske suzio na ludbrešku, koprivničku i đurđevečku Podravinu. I ovoj je knjizi jedna od osnovnih preoku-pacija povijest istraživana na moderni način, a obrađuje povijest čovjeka i njegovih djelatnosti od pretpovijesti do kraja drugoga svjetskoga rata. Ova knjiga obrađuje glavne smjernica razvoja i povijesnih procesa u sjever-nim dijelovima Varaždinskog generalata i Križevačke županije sa obiljem podataka iz gospodarske djelatnosti ovog kraja. To je vrijedno djelo koje predstavlja mogući model i jednu metodu izučavanja regionalne povije-sti sa težištem na gospodarskoj, socijalnoj i kulturnoj povijesti. Ne treba zaboraviti ni monografiju Dragu-tina Feletara o prehrambenoj industriji »Podravka« u kojoj je dao značajan doprinos poznavanju gospodar-ske povijesti sjeverozapadne Hrvatske sa vrijednim podacima vezanim uz 17. stoljeće te istaknuti kroniku utvrde Novi Zrin koja je postojala od 1661. do 1664. na sutoku rijeka Mure i Drave.93

93 D. Feletar, Podravina - prinos poznavanju gospodarskog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Koprivnica 1973; M. Kolar-Dimitri-jević, Radovi Dragutina Feletara iz novije povijesti sjeveroza-padne Hrvatske, Časopis za suvremenu povijest, 1, Zagreb 1974, 151-154.; D. Feletar, Podravina, Općine Đurđevac, Koprivnica i Ludbreg u prošlosti i sadašnjosti, knjiga 1, povijesno-geografski pregled od paleolita do 1945. godine, Koprivinca 1988; N. Budak, Podravina, općine Koprivnica, Đurđevac i Ludbreg u prošlosti i sadašnjosti, Historijski zbornik, 42, Zagreb 1989, 400-402; M. Kolar, Dragutin Feletar, Podravina, Općine Đurđevac, Koprivnica i Ludbreg u prošlosti i sadašnjosti. Knj. I. Povijesno-geografski pregled od paleolita do 1945. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet, 22, Zagreb 1989, 349-354.; D. Feletar, Prilozi za povijest »Podravke«, Koprivnica 1980.; H. Petrić, D. Feletar, P. Feletar, Novi Zrin – Zrinska utvrda na Muri (1661.-1664.), Zagreb-Donja Dubrava 2001.


Prostor u vremenu, »dugo trajanje (longue durée)« Fernanda Brodela, koje daje prioritet dugoročnim povijesnim strukturama nezaobilazno je i u suvreme-nim ekohistorijskim istraživanjima pa i u mikroanali-zama koje ću pokušati obrazložiti u ovoj knjizi.

PrirODNi čimBeNiCiMnogi glavni faktori okoliša ne ovise o čovjeku, iako su neki od njih bitno utjecali na ljude. Primjerice promjene aktivnosti Sunca su utjecale na promjenu klime te time utjecale na ljude. Po drugoj strani čovjek je imao utjecaj na prirodu od prvih poku-šaja regulacije rijeka do uništavanja tankog humu-snog sloja na dubokim naslagama pijeska. O takvim će pojavama na istraživanom području biti riječ u ovome poglavlju.

UTJeCaJi »maLOG LeDeNOG DOBa«Za razliku od današnjeg doba kada ljudi značajno utječu na klimatske promjene i kada iste utječu na ljude diljem svijeta, u predindustrijsko doba možemo govoriti samo o utjecaju klimatskih promjena na ljude. Kako bismo što bolje razumjeli što se događa s klimom u današnjici morali bi nastojati što bolje razumjeti klimu iz razdoblja prije industrijske revolucije, kada se ona mijenjala bez ljudskog uplitanja. Zbog toga važno i istraživanje ranonovovjekovne klime, odnosno »malog ledenog doba«.

Klimatska obilježja odraz su geografskog polo-žaja na jugozapadu Panonske nizine, a lokalne razlike su uvjetovane reljefnim i hidrografskim značajkama prostora koji su u 17. stoljeću obuhvaćali Varaždinski generalat i Križevačka županija. Njihove klimatske osobine je nemoguće promatrati izdvojeno od šireg okruženja pa će ovaj prikaz zahvatiti veći prostor. Danas je na ovom području, prema Köpenu, klima umjerena topla kišna, bez izrazito suhog razdoblja, ali s manje padalina u zimskom nego u ljetnom razdoblju; ljeta nisu jako vruća i imaju na početku mnogo, a pod kraj malo kiše. Po imenu to je klima bukve, posebno pogodna za uzgoj kukuruza. Prema klasifikaciji što se temelji na šumskoj vegetaciji ovdašnja klima pripada području vlažnih kontinentalnih niskih brijestovih šuma s johama (jalšama), vrbama, topolama, jabla-

nima i jasenima.94 Zabilježene su velike temperaturne amplitude između ljeta i zime, pogotovo u usporedbi s ekstremima (godišnja temperaturna amplituda može biti veća i od 60° C). Srednjaci su razmjerno povoljni, jer je prosječna temperatura u siječnju oko -2°C, a u srpnju 18°C. Padaline opadaju od zapada prema istoku, jer ih uglavnom donose zapadni vjetrovi. Glavni maksimum je u jesen, a drugi maksimum je u proljeće i rano ljeto. Značajke i obilježja ovdašnje klime su i velike oscilacije u količini padalina, u visini temperatura, te u snježnosti, mrazovitosti i slično. Tim klimatskim značajkama (ali i blagim pretežito zapad-nim, sjeverozapadnim i južnim vjetrovima), danas je prilagođen izbor ratarskih, voćarskih i vinogradarskih kultura.95 Teško je pouzdanije reći kako je bilo u 17. stoljeću, jer je trenutna razina spoznaja relativno skro-mna za ovaj dio europskog kontinenta.

Još se u 14. i 15. stoljeću zbilo opće hlađenje sjeverne Zemljine polutke,96 iako neki istraživači razdoblje između 1200. i 1400. zovu »klimatskim

94 S. Bertović i A. Ž. Lovrić, Übersicht der Vegetation Kroatiens nach neueren Untersuchungen, Mitteilung der Florisch-socizi-ologischen Arbeitsgemeinschaft, Neue Serie, Tuexenia, sv. 12, 1992, 29-49; I. i B. Penzar, Geofizičko-meteorološke i fenološke prilike u Prekodravlju, Podravski zbornik, sv. 19-20, Koprivnica 1994., str. 255-256. Danas insolacija traje ukupno 1970 sati, a relativna vlažnost zraka je 81 %. Vlaga zraka je u uskoj vezi s temperaturom zraka, a odnos im je obrnuto proporcionalan. Niske vrijednosti su ljeti kad je zrak zagrijan. Relativna vlažnost je najveća u jesen (86%) i veća je 11,3% nego u proljeće, 6,9% u ljeti i 5,2% više nego u zimi. Srednja godišnja vrijednost naoblake je 6/10 (oblacima zastrto više od polovice neba) pa ovaj prostor možemo svrstati u oblačniji dio naše zemlje. Najdulje razdoblje sa svakodnevnim padalinama je 17 dana, a najdulje razdoblje bez padalina je 45 dana. Najčešći smejrovi vjetra su: sjeverni, sjeveroistočni i jugozapadni. Najveća srednja jačina vjetra je od 3 do 4 bofora. Broj ledenih dana je 13, studenih 25, hladnih 95, toplih 79, vručih 19, sa snijegom na tlu 41, padalinama 115, s tučom 5 dana na 10 godina, s grmljavinom 21 dan, a s mrazom 44 dana u prosjeku na godinu. Prosječno godišnje trajanje magle je u Koprivnici 70, a u Đurđevcu 53 dana na godinu. Prosječno višegodišnje isparavanje s vodene površine je u Koprivnici 668, a u Đurđevcu 509 mm na godinu. Relativna vlažnost zraka je oko 80 %.

95 D. Feletar, Podravina, Koprivnica 1973, str. 15; P. Kurtek, Ludbreška Podravina, Ludbreg (monografija), Ludbreg 1984, str., 10-11.

96 F. Braudel, Strukture svakidašnjice, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća, Zagreb 1992, str. 39.

PrOSTOr U VremeNU


optimumom«.97 Ranije spomenuto hlađenje se u lite-raturi najčešće naziva »malo ledeno doba«, a prije toga od 1200. do 1400. je bio period izrazite labilnosti klime, kada su se izmjenjivale brojne poplave i kata-strofalne suše, vrlo hladne i vrlo blage zime. »Malo ledeno doba« je trajalo otprilike između 1400. i 1850. godine, a najhladnije je bilo oko 1550. i 1700.-1850. godine kada se u Europi javio niz hladnih zima. Brojni su se ledenjaci spustili najniže, poslije posljednjeg würmskog glacijala i na toj su se visini održali sve do kraja 19. stoljeća kada su se počeli naglo povlačiti. U tom je razdoblju led zatvorio neke alpske prijevoje. U arktičkim se krajevima veoma proširila površina zale-đenog mora, povećavao se broj zima kada se zaleđivala rijeka Temza, brojni su posjedi u Alpama, Norveškoj i Islandu bili napušteni itd. U 16. su stoljeću nestale vikinške kolonije na Grenlandu i vinogradi u Engle-skoj. Oko 1780. godine u srednjoj Engleskoj je bila srednja siječanjska temperatura za oko 2,5 º C niža od one s početka 20. stoljeća. U području Vivaris pokraj Lyona u Francuskoj, berba grožđa se između 1500. i 1800. pomaknula za 20 dana na sredinu listopada. Poznato je da je švedski kralj Karlo X. zimi 1658. sa vojskom prešao preko zaleđenog Malog Belta. 98

Prije početka »malog ledenog doba« (oko 1400. godine) bilo je razdoblje relativno viših temperatura,99 a o tome govore Robert Delort i François walter u svojoj vrlo poticajnoj knjizi »Povijest europskog okoliša«.100 »Malo ledeno doba« je počelo pomalo i neprimjetno s povremenim žestokim zimama, a

97 Robert Claiborne, Entscheidungsfaktor Klima. Der Einfluss des weters auf Entwicklung und Geschichte der Menschheit, wien-München-Zürich 1973., str. 358.

98 T. Šegota, A. Filipčić, Klimatologija za geografe, Zagreb 1996., str. 345-346.

99 T. Šegota, Klimatologija za geografe, Zagreb 1988, str. 371-372.100 Po njima: »U središnjoj Europi prilike se između 900. i 1300. n.

e. razvijaju na prilično osebujan način. Granica šuma u sred-njoj Europi podiže se sa 100 m na 200. Obrađivanje tla i uzgoj usjeva mogući su na dotad nemogućim geografskim širinama i visinama. Od druge polovice 9. st. Vikinzi su nekoliko stoljeća istraživali sjeverna mora i čak su doprli do sjevernoameričkog kontinenta neometani od ledenjačkih brjegova. Od 14. st. tradi-cionalni put prema Grenlandu duž 65. usporednice ponovno je neprohodan. Uzgoj žitarica koji je dotad bio moguć na Islandu, u 16. st. definitivno je napušten, dok se stanovništvo nepovratno smanjuje nakon što je dosegnulo vrhunac u 13. st. Ono što bismo s pravom nazvali »malim srednjovjekovnim klimatskim optimu-mom« nesumnjivo pogoduje biološkom rastu cijelog Zapada… Na višim geografskim širinama prilike se pogoršavaju već u 13. stoljeću. Na Grenlandu stanovništvo se osipa jer ga potiskuje sve oštrija klima. Priobalje Sjevernog mora od 11. st. sve je češće izloženo učestalim napadima olujnih bura. Često povezivano s ratovima i epidemijama zaraznih bolesti u 14. st., napuštanje tisuće naselja u Njemačkoj, skandinavskim zemljama, na istoku Europe i u Rusiji rezultat je teških prilika vezanih uz klimu. Pogoršanje klimatskih uvjeta najavljuje doba koje se u povijesti

početkom 16. stoljeća je nastupilo pogoršanje u obliku pretežno vlažnih ljeta i hladnih, dugih zima. Kao ishod tih promjena prosječna godišnja temperatura je pala za oko 1-1,5°C, a to je prouzročilo nestajanje šuma u višim predjelima. 101 Robert Delort i François walter u knjizi »Povijest europskog okoliša« o »malom lede-nom dobu« pišu: »Od 1550. počinje na veličanstven način velika ledenjačka plima. Ona u Alpama prekiva pašnjake, spaja šume i sela i smanjuje opseg trajnog prirodnog staništa u rubnim područjima sjeverne Europe. Napredovanje ledenjaka kojih ritam diktira četiri do pet vrhunaca, najduže u postglacijalnom razdoblju, prekida se sredinom 19. stoljeća. Očito treba mijenjati pojmove o hladnoći i razmišljati na razini europskog kontinenta. Točno je da sredinom 15. st. prevladavaju česta hladna i vlažna ljeta, koja se ponovno vraćaju u drugoj polovici 16. i na početku 19. st. Neke pojedinačne i neviđene epizode hlad-noće zaokupljale su maštu suvremenika, kao što je bio, primjerice, led na Temzi u nekoliko navrata i led u nizozemskim kanalima tijekom zime 1564./1565., koji je ovjekovječio na platnu slikar Pieter Bruegel.«102

Alpski ledenjaci su se do 1720. godine (posebice 1580., 1589., 1594.-1604., 1608.-1610., 1640.-1644., 1664., 1676.-1679., 1700.-1703.) širili što je dovelo do hladnijih i vlažnijih proljeća i na panonskom i na balkanskom prostoru. To je bilo u podudarnosti s pojavama gladi na Balkanu 1593., 1596., 1597., 1598. i 1601. godine kada su obilne kiše upropastile usjeve, a ljudi su se uplašili da će »zrak okužiti«. Godina gladi je bila i 1605. kada su rođaci »jedni druge prodavali u roblje kako bi došli do hrane«.103

Iz perioda »malog ledenog doba« postoje podaci o promjeni razine Kaspijskog jezera, što je bila poslje-dica klimatskih promjena. Krajem 16. stoljeća je trend razine Kaspijskog jezera bio u padu, da bi najnižu razinu doživio oko 1600. godine. Razina je počela rasti početkom 17. stoljeća da bi prvi vrhunac bio oko 1660. godine. Tada je nastavljen pad do oko 1720. godine. Ovi podaci nam mogu ilustrirati činjenice da unutar razdoblja »malog ledenog doba« odnos između pretežno niske temperature i razine Kaspij-skog jezera nije bio jednostavan jer su se povremeno javljale izuzetno vlažne i izuzetno suhe godine ili kraća

naziva »malim ledenim dobom«» R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, str. 106-107.

101 K. Kužić, Zabilježbe o »malom ledenom dobu« i njegovim poslje-dicama u hrvatskim krajevima, Povijesni prilozi, 18, Zagreb 1999, str. 375.

102 R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, Zagreb 2002., str. 107.

103 T. Stojanović, Balkanski svetovi. Prva i poslednja Evropa, str. 52.


razdoblja od nekoliko godina.104 Tako vidimo da klima tijekom »malog ledenog doba« nije bila ujednačena.

U prosincu 1631. je bila jaka erupcija Vezuva,105 koja je prouzročila posljedice na gospodarstvo i klimu širega prostora. Naime, snažne eksplozije vulkanske prašine dovode do odbijanja većeg dijela sunčeve ener-gije, te se klima privremeno hladi. U prosincu 1631. je u Solunu i Carigradu padala kiša pepela106 pa je moguće pretpostaviti da su posljedice privremenih klimatskih promjena pogodile i širi prostor. 107

Na širem prostoru Varaždinskog generalata i Križevačke županije se može uglavnom reći da se idući od zapada prema istoku, primljeno sunčevo zrače-nje i trajanje insolacije povećava, a količina oborina smanjuje. Među uzrocima takve raspodjele najvažnija su dva: 1. planine, u ovom slučaju Alpe, prisiljavaju zrak na dizanje, a time pogoduju razvoju oblaka i nastanku padalina u samom planinskom području i njegovoj blizini, 2. zračne mase koje dolaze s Atlan-skog oceana i na svojoj prednjoj liniji - fronti - izazi-vaju vremenske poremećaje i kišu, putujući kopnom prema istoku postaju sve sličnije zraku koji potiskuju, pa zato frontalni poremećaji bivaju sve slabiji.108 Razlike između današnjih klimatskih prilika i onih iz ranijih stoljeća mogu se vidjeti iz više primjera pučke meteorologije Podravine109 i okolnih prostora.110No, klima se tijekom 17. stoljeća u mnogo čemu razliko-vala od današnje. Zahlađenje u ranome novome vijeku je na više načina utjecalo na istraživani prostor.

Utjecaji »malog ledenog doba« se mogu podijeliti na: a) utjecaj na poljoprivredu i gospodarstvo; b) utje-caj na šume; c) utjecaj na zdravlje; d) utjecaj na druš-tvo i kulturu; e) utjecaj na ratna zbivanja i f) utjecaj

104 T. Šegota, Geografija za geografe, str. 372.105 http://vulcan.fis.uniroma3.it/vesuvio/1631_eng.html ; - pristup

postvaren 27. 9. 2008.106 T. Stojanović, Balkanski svetovi. Prva i poslednja Evropa, Beograd

1997., str. 53.107 Bertagnini, A., R. Cioni, E. Guidoboni, M. Rosi, A. Neri, and E.

Boschi (2006), Eruption early warning at Vesuvius: The A.D. 1631 lesson, Geophys. Res. Let, t33, L18317, usp. http://www.agu.org/pubs/crossref/2006/2006GL027297.shtml - pristup ostvaren 27. 9. 2008.

108 I. i B. Penzar, Geofizičko-meteorološke i fenološke prilike, n. dj., 255-259.

109 Ž. Kovačić, Prognoza vremena brojenicama i crvenim lukom u Podravskim Sesvetama, Podravski zbornik, sv. 8, Koprivnica 1982., str. 230-233.; M. winter, Iz povijesti Ludbrega i okolice, knj. 2, Ludbreg 2000., str. 234-239.

110 M. Kozar-Mukič, Ljudska meteorologija na Gornjem Seniku, Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj (studije), sv. 3, Budimpe-šta 1979., str. 149-153.; I. Horvat, Narodna meteorologija, Etno-grafija Južnih Slavena u Mađarskoj (studije), sv. 4, Budimpešta 1982., str. 149-165.; J. Črep, Prohujale nesreće nad sjeverozapad-nom Hrvatskom, Čakovec 1996.

na migracije. Pri istraživanju ovih utjecaja valja imati na umu slijedeće: iako je klima imala važnu ulogu, ona je predstavlja tek jednu od komponenti koje su djelovale na razne procese u ranome novom vijeku. Kako za područje Varaždinskog generalata i Križe-vačke županije, za sada, nema istraživanja klimatskih podataka za period ranoga novoga vijeka, primoran sam obraditi širi prostor, s punom sviješću o slabo-stima takvog pristupa.

a) Utjecaj na poljoprivredu i gospodarstvo – U posljednjih je tisuću godina došlo do promjene za 15 do 20 posto između najtoplijeg i najhladnijeg perioda. To je dovoljno da utječe na gotovo bilo koju vrstu proizvodnje hrane, s time da valja napomenuti kako je dostupnost sorti sjemena koje danas mogu izdr-žati ekstremne topline ili hladnoće, vlažnost ili sušu, nije bio dostupan u prošlosti. Zbog toga su klimatske promjene, pa tako i »malo ledeno doba« imale puno veći utjecaj na poljoprivrednu proizvodnju u prošlo-sti.111 Promjene klime djeluju na drveće, tokove voda, rast biljaka, na životinje kao i na ljude. Između 15. i 18. stoljeća od obrađivanja zemlje je živjelo 80 do 90 posto stanovništva. Iz ritma, kvalitete, nedovoljne berbe i upravljanja čitavim materijalnim životom proizlaze nagli udari promjena klime. Neke od tih promjena se otkrivaju posvuda u isto vrijeme.112

Godine 1585. je zabilježena tako jaka suša da su rijeke ostale bez vode. Ban se bojao da će tu sušu upotrijebiti Vlasi i Osmanlije za napade, zbog toga je sabor 30. lipnja zaključio da svaki vlastelin u pripremi treba držati 5 pješaka i 5 konjanika koji će biti u pripravnosti i na prvi poziv bi trebali doći u banov tabor.113 Zima je početkom 1586. bila vrlo jaka.114 U proljeće 1587. su se u Slavoniji nadali da će nakon više imati dobru žetvu jer su usjevi počeli dobro roditi. Kako je u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj tada vladala glad, tamošnji su stanovnici dolazili u Slavoniju radi kupnje žita. Seljaci su četvrti dio vagana pšenice proda-vali za 40 denara. No, u žetva je propala pa su mnogi dobili samo desetinu od očekivanog priroda. Tako je već u rujnu 1587. došlo i u Slavoniji do nestašice žita pa se četvrtina vagana prodavala po 2 rajnska forinta. O toj oskudici hrane se raspravljano i na saborskom

111 H. H. Lamb, The Changing Climate, London 1966.112 F. Braudel, Strukture svakidašnjice, Materijalna civilizacija,

ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća, str. 39.113 HSS, knj. 4, str. 179.114 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, Starine, knj. 19, Zagreb 1887., str. 49.


zasjedanju 21. rujna 1587. kada je nadvojvoda Karlo tražio da mu se dade žito za krajišku vojsku.115

Snižavanje temperatura je vjerojatno moglo utje-cati na promjene u biljnom i životinjskom svijetu, što je vjerojatno imalo odraz na prehranu stanovniš-tva i njegovu brojnost u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji. Namjere Nikole Zrinskog vezane uz utvrđivanje i opskrbu utvrde Novi Zrin otežavala je izuzetno jaka zima, kada je veliki snijeg još 1662. godine zameo sve putove te se uslijed snijega porušilo mnogo krovova kuća. Također su vukovi, prodirući iz šuma na putove, napadali ljude.116 Evlija Čelebi je 1660. godine prigodom boravka kod Nikole Zrin-skog zapisao je da je Međimurje jedna »… studena zemlja…«.117 Ove podatke bi se moglo primijeniti i na spoznaju o vremenu i klimi susjednog prostora Križevačke županije i Varaždinskog generalata. Ranije spomenute spoznaje bi bilo dobro povezati s početkom pada razine Kaspijskog jezera, kao pokazatelja zahla-đenja, koja počinje padati oko 1660. godine, dakle istovremeno. Da li bi ovim povezivanjem kaspijskih i međimurskih podataka mogli vidjeti globalne učinke na lokalnom prostoru? U ovom je trenutku nemoguće dati odgovor, ali pitanje neka ostane kao poticaj za nova istraživanja, no za razdoblje prve polovice 17. stoljeća je moguće pretpostaviti kako je moglo biti nešto toplije od ranijeg i kasnijeg perioda.118

U zimi 1678. je vladala oskudica na Cipru, a glad u Siriji, Palestini i Judeji. U ljeti 1686. je u Istambulu bila oskudica. Od 1683. do 1686. je cijena žita bila utrostručena. U Bosni su 1690. primorani glađu, ljudi jeli pseće, konjsko pa čak i ljudsko meso. Trajan Stoja-nović je upozorio na zapis u molitveniku nađenom u valjevskom okrugu dvadesetih godina 19. stoljeća: »Tako dođoše Turci do Varadina, ali utekoše od jakih

115 HSS, knj. 4, str. 208-209.116 M. Meyer, Ortelius redivivus et continuatus, Nürnberg 1665, str.

246-247; R. Horvat, Poviest Međimurja, Zagreb 1944., str. 94.117 E. Čelebija, Putopisi, Sarajevo 1973, str. 248.118 I u ranije spomenutoj »Povijesti europskog okoliša« autori se

slažu s tvrdnjom o temperaturnim oscilacijama tijekom »malog ledenog doba«: »Točno je da su u posljednjem desetljeću 17. st. temperature za 1°C niže od temperatura u 20. stoljeću. Ali to razdoblje obilježavaju osim toga i krajnje promjene. U samo nekoliko godina izmjenjuju se, primjerice, na početku 17. st. najoštrije zime s najblažima u posljednjih nekoliko stoljeća. Nadobudna istraživanja dovode u vezu te fenomene s geofizič-kim parametrima, naime s promjenama količine sunčeve ener-gije. Jednostavno rečeno, to znači da je na Zemlji toplije kad se opažaju pjege na Suncu, znak njegova intenzivnog djelovanja, i da je posebno na kraju toga mrzovoljnog 17. st. primijećen manji broj pjega na površini Sunca. Treba li podsjetiti da su se znanstveno mjerene temperature doživljavale na različite načine, ovisno o područjima na zemlji i o razdobljima.« R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, str. 107-108.

kiša; četrdeset dana padahu kiše u leto 1694.«. U jesen 1695. i zimu 1696. zbog suše žito nije isklijalo u levant-skim i egejskim područjima. U Maloj Aziji su štakori pojeli zalihe žita, a u Anadoliji je zaprijetila glad. U Carigradu je vladala oskudica, a u Kairu je svakoga dana umiralo od gladi po 800 osoba. U Engleskoj, Škotskoj, Francuskoj i Skandinaviji je tijekom 1690-tih godina sezona rasta bila znatno skraćena i neuo-bičajeno vlažna, što je dovelo do oskudice ili gladi, a područje današnje Finske je ostalo bez četvrtine stanovništva.119

Utjecaji »malog ledenog doba« nisu prestajali ni početkom 18. stoljeća. Tako je zabilježeno da je 23. svibnja 1723. na području Karlovca pao veliki snijeg visok »do koljena« pod čijim su se teretom savijale velike grane olistalih voćaka. U Pakracu je 18. prosinca 1726. pao snijeg koji je trajao sve do 4. svibnja120, a identična situacija je, prema Milanu Sijerkoviću bila na bjelovarskom i križevačkom području.121

b) Utjecaj na šume – Pod utjecajem »malog lede-nog doba« je došlo do promjena na stablima u europ-skim šumama te su bilo potrebne stotine godina kako bi se šume oporavile od klimatskih promjena. Peludne analize pokazuju kako su na nekim mjestima poslije 1400. godine, bukove šume, kao dominantna vrsta, zamijenjene hrastovim, a potom i borovim šumama.122 Na istraživanom području Varaždinskog generalata i Križevačke županije je nemoguće pouzdano utvr-diti utjecaj »malog ledenog doba« na šume. Unatoč tome, posrednim je putem moguće uočiti neke pojave. Od srednjega vijeka je zapadno od Ludbrega posto-jalo naselje Bukovec (1598. tamo su zabilježena tri Bukovca – Donji, Mali i Veliki). Ime Bukovca i obli-žnjeg polja Bukevlja, na kojemu već stoljećima nema šume, upućuje na rasprostranjenosti bukovih šuma u srednjemu vijeku. Činjenica je kako danas tamo nema bukve, a i općenito su nestale srednjovjekovne bukove šume na ovome području. Na nekadašnje nizinske bukove šume Varaždinskog generalata i Križevačke županije (te susjednih područja) podsjećaju još topo-nimi Bukevje (kraj Zeline i na desnoj obali Save, nasu-prot Ivanića) i Bukevlje (sjeverno od Novog Virja).

119 T. Stojanović, Balkanski svetovi. Prva i poslednja Evropa, str. 53.120 P. Vujević, Documentes historiques sur les variations de climat

dans les territoires du Royaume de Yougoslavie et des contées avoisinantes, Beograd 1931.

121 M. Sijerković, Hrvatski vremenari. Crtice iz povijesti hrvatske meteorologije, Zagreb 1992., str. 11.

122 I. D. Campbell - J. H. McAndrews, Forest Disequilibrium Caused by Rapid Little Ice Age Cooling, Nature, 1993., no. 366, str. 336-338.


Relikti nizinske bukve u Republici Hrvatskoj danas postoje u podravskoj šumi Repaš, u posav-skoj šumi kraj Lipovljana,123 te nekoliko stabala na polju Miletine, južno od Đelekovca (sjeverno od Koprivnice).124

Nestanak nizinskih bukovih šuma na istraživa-nom području moguće je tumačiti utjecajem »malog ledenog doba«. Čini se da je »malo ledeno« doba imalo i djelomični utjecaj na stvaranje uvjeta koji su doveli do širenja pješčanih površina na području Đurđevečke kapetanije.

c) Utjecaj na zdravlje – »Malo ledeno doba« je imalo veliki utjecaj na zdravlje Europljana. Poreme-ćaji u proizvodnji hrane, izazvani klimatskim promje-nama, utjecali su na učestalije pojave gladi. Hladna i mokrija ljeta dovela su do bolesti zvane »vatra Sv. Antuna«. Ona se javljala ukoliko je zrnje žita, a pogo-tovo raži, bilo skladišteno u hladnim i vlažnim uvje-tima. Otrovanje ergotom (uzrokovano plijesni Clavi-ceps pitrpurea, koja raste na raži i drugim žitaricama) uzrokovalo je veliki pomor ljudi u ranome novom vijeku.125 Neishranjenost ranonovovjekovnih ljudi je dovela do oslabljene otpornosti na razne bolesti. To je dolazilo do izražaja u vrijeme velikih epidemija, koje sam podrobnije obradio na drugom mjestu o ovome radu. Širenje močvarnih površina, djelomično i pod utjecajem klimatskih promjena, imalo je vrlo vjerojatno utjecaj na zdravlje ljudi i na istraživanom prostoru o čemu tek treba napraviti istraživanja.

d) Utjecaj na društvo i kulturu – Postoje razmi-šljanja kako su progoni »vještica« bili djelomično vezani uz »malo ledeno doba« jer su u njima ljudi ponekad tražili uzroke svojih patnji izazvanih klimat-skih promjenama. Pod utjecajem promjene klime su bili i neki književnici i slikari.126 Za poznavanje vremenskih prilika na istraživanom prostoru može koristiti pjesma Jana Panonija (Ivana Česmičkog) »Smrt majke Barbare« nastala 1463. godine, dakle, nešto prije od razdoblja kojim se bavim. Zanimljivi su na str. 12. stihovi 35-36. u kojima se pjesnik obraća mjesecu prosincu »Ti gradiš Turcima, koji bijesno posvuda pustoše,/Ledene mostove preko rijeka, da

123 Prema usmenim podacima doc. dr. Krešimira Krapinca sa Šumar-skog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

124 R. Kranjčev, Neke prirodopisne i ekološke značajke okolice Đele-kovca i Imbriovca, Općina Đelekovec. Povijesno-zemljopisna monografija, Đelekovec 2008., str. 45.

125 S. i L. Duraković, Mikrobiologija namirnica - osnove i dostignuća, knj. 2, Zagreb 2001., str. 291.

126 S.a. Mandia, The Rise and Fall of the Vikings and the Little Ice Age, http://www2.sunysuffolk.edu/mandias/lia/index.html. Pristup ostvaren 20. 9. 2008.

lako prelaze.« Taj podatak pokazuje kakva je zima mogla biti u mjesecu prosincu.127 Hans Neuberger je u raznim galerijama studirao 12.000 slika iz razdoblja nakon 1400. godine te je došao do zaključka kako su u vrijeme vrhunca »maloga ledenog doba« prevladavale slike sa oblačnim vremenom.128

U isusovačkom izvješću iz 1649. opisan je prostor sjeveroistočno od Koprivnice (župa Kuzminec): »Oci su išli u veća sela. Do jednog je trebalo gaziti močvarno tlo i vodu do koljena, a inače hodati po snijegu i blatu.«129 Iz ovoga se opisa vidi da je »malo ledeno doba« poticanjem širenja močvara imalo utje-caja i na djelatnost isusovačkih misionara u sjevernom dijelu Križevačke županije.

Josip Matasović piše da je 1685. godina »bila puna termičkih anomalija (bilo je velikog mraza o Ivanju i u rujnu), javili se neki crvi koji su podgrizli žitarice i povrće, pa odatle je među seljacima zbog zle godine 1686. bila razumljiva rečena epidemija koja je našla oduška u spaljivanju vještica. Valvasor (Die Ehre... vol. 4, p. 606.) naročito je ocrtao tu godinu poznatu sa skupoće koju ni potonja lijepa zima nije dašto mogla nimalo ublažiti. Odušak je bio u traženju uzročnika, a to su bile, dakako, coprije (...) Na noćnim odma-ralištima i pri izlaženju u mrak zapažani su kometi (repače), kako se valjaju nebesima, i dok su okorjeli (sumnjivi i učeni) svaki komentar nazivali blesavošću, bilo je i literata koji su astrološki nastrojeno strahovali. Čudesa, monstruoznosti znamenja (omina) na nebe-skom svodu kao i potresi morali su već nešto značiti. Kiše i bujice javile se nekada krvave, što je neminovno pretkazivalo rat ili potvrđivalo njegovo produženje.«130

e) Utjecaj na ratna zbivanja –Česta zamrzavanja rijeke Drave omogućavala su gotovo nesmetane prije-laze osmanskih postrojbi na ovaj prostor. Zanimljivo je spomenuti i primjer Đurđevca kojim se bavila Mirela Slukan Altić. Klimatske promjene su utjecale na izli-jevanje rijeke Drave koja je stvarala močvarni teren u đurđevačkoj okolici. »Vlažan teren i česte poplave pogodovale su brzom propadanju i čestom uruša-vanju potpornja i zidova, osobito drvenih dijelova. Niti klima za stanovnike nije bila ništa pogodnija. Zbog teških životnih uvjeta i čestih bolesti više je puta bilo predloženo preseljenje vojne posade u obli-

127 Hrvatski latinisti (priredio Darko Novaković), Ivan Česmički, Zagreb 1994, str. 12.

128 H. Neuberger, Climate in Art, weather, no. 25, 1970., str. 46-56.129 M. Vanino, Isusovci i hrvatski narod, knj. 3, Zagreb 2005., str. 43.130 J. Matasović, Knez Lenard, kaptolma zagrebečkoga kramar,

Narodna starina, 29, Zagreb 1934., str. 187-188.


žnji Prodavić.«131 U izvješću graditelja Franza Marbla (Francesca Marmora) iz 1590. vidi se utjecaj niskih temperatura na utvrdu što je smanjivalo obrambenu snagu Koprivnice. On piše da su se bastioni snizili odnosno utonuli u tvrđavne jarke. Uzrok tome je vidio u previsokoj razini vode u jarcima. Voda je plavila i potkopavala temelje bedema, a jake smrzavice zimi su razarale njihove kosine.132

Osim rijeke Drave, zamrzavala se i rijeka Mura, pogotovo 1577. i 1578. godine. Tih je godina zbog dugih i hladnih zima situacija postala gotovo nepod-nošljiva jer je zamrzavanje rijeke Mure omoguća-valo svakodnevni prolaz Osmanlijama. U ovoj regiji najduže i najhladnije zime tijekom 16. stoljeća bile su od oko 1575. do oko 1583. godine. No treba istaknuti da su zime krajem 16. stoljeća bile znatno hladnije od onih u prvoj polovici istog stoljeća. Posljedice »malog ledenog doba« bile su zamrzavanje rijeka, jezera i močvara do debljine po kojima su se slobodno mogle kretati vojne postrojbe.133

Sniženje temperatura krajem 16. stoljeća bilo je vidljivo i u europskom dijelu Osmanskog Carstva.134 Niske temperature oko 1600. bile su povezane s obra-nom nekih pograničnih utvrda kao npr. Koprivnice u tzv. Dugom ratu. Kada je koprivnički zapovjed-nik Alban Grasswein 27. siječnja 1600. sa svojom vojskom ušao u Slavoniju pod osmanskom vlašću bio je snijeg.135 Koprivnicu je u jednom napadu 1601. spasila jaka zima. Zapovjednik koprivničke utvrde Alban Grasswein je opisao ovaj napad: »Velika osman-ska vojska stigla je do utvrde, koja je bila okovana ledom. Jarci s vodom su bili potpuno zamrznuti. Pristup utvrdi je bio olakšan. Osmanlije su se sklo-nili u staje i kućerke koje su našli izvan utvrde, ali zima je bila toliko jaka da su, nakon kraćeg zadrža-vanja, odustali od opsade i napada na utvrdu.«136 Još jedan podatak ilustrira vremenske prilike početkom

131 M. Slukan Altić, Kartografski izvori za povijest Đurđevca. Od srednjovjekovne utvrde do idealnog grada, Podravina, vol. 2, br. 3, Koprivnica 2003., str. 92.

132 STLA, Militaria, Sch. 119; M. Kruhek, Povijest izgradnje kopriv-ničke tvrđave, Koprivnica – grad i spomenici, Koprivnica 1986., str. 201.

133 N. Štefanec, Heretik njegovog veličanstva – povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu, Zagreb 2001, str. 88, 97, 102, 188-189.

134 B. Hrabak, Pethodna procena klimatskih perioda na Balkanu i u okolnim morima i oblastima 1450-1600, Zbornik Filozofskog fakulteta u Prištini, IV B, Priština 1967., str. 22-33; isti, Stočarstvo i stočarski proizvodi Kosova i susednih krajeva 1455-1800., Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, vol. 15, Zagreb 1988., str. 16.

135 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 72.

136 STLA, Militaria, Sch. 132; M. Kruhek, Povijest izgradnje kopriv-ničke tvrđave, str. 204-205.

17. stoljeća. Leopold Grafenauer se 1604. iz Radgone tužio staležima da nema nikakvog spremišta za čuva-nje građevnog alata, koji je vani na snijegu, kiši i lošem vremenu propadao. Preko zime je Ottaviano Zanolli, glavni graditelj Hrvatsko-slavonske krajine, morao čekati u Radgoni na prestanak kiša i lijepo vrijeme kako bi se ponovo zaputio na posao u Varaždinski generalat.137

U svibnju 1605. je bila tako velika suša. Zbog toga je, budući, da se »Drava u ono sušno doba dade ne samo brodovima prebaciti, nego mjestimice i prega-ziti (preplivati)« bilo određeno da se duž čitavog toka rijeke Drave od Vinice pa do Ludbrega postave straže u manjim taborima »tako da bi jedan tabor mogao u potrebi priskočiti drugomu u pomoć«. Bilo je odre-đeno da ti tabori stoje na straži do 1. prosinca pod vrhovnim zapovjedništvom bana Ivana Draškovića.138

f) Utjecaj na migracije – Iako sam potpuno svje-stan rizika u koji ulazim, otvaram nekoliko pitanja za koja trenutno nemam odgovore. Da li bi najniže temperature oko 1600. na neki način smjeli povezati sa »dugim turskim« ratom od 1593. do 1606. godine? Da li je vlaško preseljavanje na istraživani prostor, uz druge razloge, moglo imati uzroke u zahlađenju? Da li je zatopljenje sredinom 17. stoljeća moguće povezati sa dobom ubrzanijeg razvitka istraživanog područja? Možda je moguće, barem jednim dijelom, povezati migracije vlaškog i predavačkog stanovništva s »globalnim zahlađenjem«. O tim bi mogućim utjeca-jima bilo dobro napraviti zasebna istraživanja.

reLJef, TLO i POTreSiReljef i potresi također spadaju u one kategorije na koje čovjek nije imao utjecaj. Prema definiciji izne-senoj u Hrvatskoj enciklopediji, planina je kopneno uzvišenje okruženo nižim zemljištem. »Uvriježeno je da se niža kopnena uzvišenja (do 500 m visine) nazivaju brijegom, a viša planinom, međutim, granice su proizvoljne i variraju od kraja do kraja. Planina je također naziv za vrhove pojedinih planinskih sustava, zatim reljefne uzvisine iznad 500 m aps. visine, ista-knute dijelove Zemljine kore na morskome dnu te za ispupčenja na površini drugih planeta i njihovih satelita«.139 Ukoliko se prihvati definicija za planinu kao uzvišenja iznad 500 metara, onda bi na istraži-

137 STLA, Militaria, Sch. 132; M. Kruhek, Povijest izgradnje kopriv-ničke tvrđave, str. 204-205.

138 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 571.139 Planina, Hrvatska enciklopedija, sv. 8 (O-Pre), Zagreb 2006., str.

504.


vanom području u to ulazio samo Kalnik (s najvišim vrhom 643 metra). Ostala veća uzvišenja poput Bilo-gore (najviši vrh 309 m) i Moslavačke gore (najviši vrh 483 metra) ne bi mogle ući u kategoriju planine.

Kalničko gorje (u daljnjem tekstu: Kalnik) nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske, a osnovni smjer protezanja mu je jugozapad-sjeveroi-stok.140 Kalnik se sastoji od niza ogranaka koji se na istoku postupno dodiruju s Bilogorom, a na zapadu Medvednicu i Ivančicu. Za granice Kalnika je moguće uzeti dravsku nizinu na istoku, odnosno gornji tok rijeke Lonje na zapadu, dolinu rijeke Bednje na sjeveru, dok je teško odrediti granice prema jugu jer glavni masiv na mnogim mjestima postupno prelazi preko prostranog humlja u okolne ravnice. Južna granica kalničkih prigorskih ogranaka se proteže sve do grada Križevaca. Prigorje je na nekim mjestima izduženo i preko 20 km prema jugu te postupno prelazi u Lonj-sko-čazmansku zavalu. Duljina Kalnika od dravske ravnice na istoku do prijevoja Paka na zapadu iznosi oko 30 km.

Kalnik je dio žumberačko-medvedničko-kalnič-kog gorskog niza, koji se pruža u smjeru sjeveroi-stok-jugozapad (tzv. »medvednički« ili »balatonski« smjer pružanja). Zanimljivo je istaknuti kako je smjer pružanja susjednih gorskih nizova drugačiji, npr. smjer pružanja Bilogora je okomit na Kalnik, dok gorski niz Stahinčica-Ivančica ima smjer pružanja istok-zapad. Karakteristika Kalnika, Bilogore, Ivančice i Medvednice je što su sve relativno niske (potonje dvije s najvišim vrhom jedva prelaze 1000 metara nadmorske visine). Inače je prostor koji svojim prigor-jima zatvaraju Medvednica, Ivančica i Kalnik tijekom ranoga novog vijeka bio jedan od najgušće naseljenih u regiji, a takvo je stanje ostalo do danas. Viši i sunča-niji uži prigorski prostori, posebice na kontaktu trupa i prigorja, imaju su najjaču koncentraciju stanovniš-tva u srednjemu vijeku, a s toga se prostora tijekom ranoga novog vijeka naseljenost širila na ostale dije-love prigorja i dolinske zone.141

Tercijarna tektonska gibanja osobito su bila izražena u prostoru horsta Kalnika, koji je u osnovi sastavljen od mezozojskih stijena - vapnenca iz jure i

140 Radovan Kranjčev, Kalnik. Iz prirodne baštine Kalničkog gorja i prigorja, Ogranak Matice hrvatske Koprivnica, Koprivnica 2008, 5-6.

141 Milan Vresk, Geografska studija užeg područja, Generalni prostorni plan memorijalno-turističkog područja Kalnik, Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1972, 77.

krede.142 Kalnik je uglavnom sastavljen iz fliških pale-ogenih i neogenih naslaga, ispod kojih izbijaju dva pojasa trijaskih dolomita i vapnenaca i promjenjivih krednih slojeva. Rub gore prema dolini Bednje prate izljevi eruptivnih stijena.143

U središnjoj je prigorskoj zoni te u susjednim prigorjima Kalnika je u srednjem vijeku i još počet-kom ranoga novog vijeka bilo smješteno više važnih centralnih gradskih naselja tipa trgovišta – Donja Rijeka, Brezovica (danas Kalnik), Miholec, Glogov-nica itd. U ranome novom vijeku sva su spomenuta naselja izgubila status centralnih gradskih naselja te se centralitet ovoga kraja u najvećoj mjeri koncentrirao na južnom rubu prigorja Kalnika, u Križevcima.144

Kalnik je u ranome novom vijeku predstavljao svojevrsnu poveznicu gradskih naselja smještenih uglavnom na njegovim rubovima: Križevci su smje-šteni na jugoistočnom rubu Kalnika, Koprivnica je na sjeveroistočnom rubu Kalnika, Ludbreg na sjevernom rubu Kalnika, Vrbovec – na južnom rubu, manji grad-ski centri poput Varaždinskih Toplica su na zapadnom rubu. Kalnik je planina koja simbolički i prostorno integrira. Iz ovoga nabrajanje je vidljivo kako su tije-kom ranoga novog vijeka sva gradska naselja vezana uz Kalnik bila na njegovim rubovima. Situacija prije 17. stoljeća je bila drugačija jer su i na samom Kalniku egzistirala gradska naselja poput Brezovice ili Reke, koja su izgubila gradski status još u 16. stoljeću.

Na Kalniku možemo razlikovati: 1) trup gore (uže jezgre) ili rasjedno-borani gorski masiv mezozojskog

142 Dragutin Feletar, Podravina, Koprivnica 1973, 280-283; Ivan Eler-šek, Prikaz geologije ludbreškog područja s posebnim osvrtom na pojave mineralnih sirovina, Ludbreg, Ludbreg 1984, 27-37.

143 Josip Roglić, Geomorfološke teme, Zagreb 2005, 465. »U slučaju Kalnika (643 m) radi se o horstu koji pokazuje inverziju u struk-turnom planu. Po svemu sudeći, današnje područje gorskog masiva bilo je dio jedne kratogene sinklinalne zone, koja je tijekom mezozojika bila područje taloženja debele serije sedi-menata (vapnenci i dolomiti). Ovi su sedimenti u alpskoj oroge-nezi tijekom neogena, i kvartara bili poremećeni i izdignuti. Za izdizanje Kalnika važni su bili uzdužni rasjedi SI-JZ. Niz manjih regionalnih rasjeda razlomili su blok na dva reljefno vrlo izra-zita dijela-plasine, tzv. centralni greben i Subotički horst. Mlađa rasjedna-tektonika, praćena magmatskim prodorima, vjerojatno je uvjetovala ekshumaciju mezozojske jezgre od tercijarnog sedi-mantacijskog plašta. Erozijsko-derzijski procesi koji su dijelom i neotektonikom predisponirani i usmjereni, raščlanili su gorski masiv na niz usporednih grebena i dolina odovarajuće geneze.« Andrija Bognar, Tipovi reljefa kontinentskog dijela Hrvatske, Spomen-zbornik proslave 30. obljetnice Geografskog društva Hrvatske, Geografsko društvo Hrvatske, Zagreb 1980, 56.

144 Zdenko Balog, Križevačko-kalnička regija u srednjem vijeku, Matica hrvatska Ogranak Križevci, Križevci 2003; Hrvoje Petrić, Trgovišta i stupanj urbanizacije u Slavonskoj krajini (Varaždin-skom generalatu) i Križevačkoj županiji u 17. stoljeću, Podravina, 15, Meridijani, Koprivnica 2009, 39-63.


nabiranja, 2) predgorska stepenica - prigorje i 3) pred-gorska sepenica - podgorje.145 Iz perspektive povi-jesti okoliša kao granicu trupa (uže jezgre) Kalnika mogli bi uzeti i kriterij visine od približno 400 metara nadmorske visine jer otprilike do te visine dopiru poljoprivredne kulture. U tom bi slučaju duljina trupa Kalnika bila oko 20 kilometara, a širina između 4 i 9 kilometara. U okolnom krajoliku se i morfologijom i visinom izdvaja južni greben, koji počinje s vrhom Pusta Barbara na zapadu te se proteže preko najvišeg vrha odnosno kalničke grede prema Velikom Brdu. Ovaj dio predstavlja jedini stjenoviti dio Kalničkog gorja, no on nije cjelovit već je ispresijecan. Unatoč tome taj dio dominira okolicom pa i stanovništvo koje živi južnije, u prigorskom dijelu Kalničkog gorja samo taj prostor naziva Kalnikom. »Uzrok je toj morfologiji u geološko-petrografskoj slici kraja. Ovaj greben, ili točnije niz vrhova i grebena, izgrađen je od gornjo-krednih vapnenaca i kršnika, koji su zaostali kao najčvršći, i na eroziono-denudacione procese najot-porniji, a protežu se u uskom pojasu od Puste Barbare do iza Velikog Brda.«146

U reljefu trupa Kalnika moguće je zapaziti »nekoliko nizova grebena, gorskih kosa, izdvojenih vrhova, te nekoliko duboko usječenih potočnih dolina. Iako najuži vrhovi ne prelaze 650 m, ipak za Kalnik možemo reći da ima veoma dinamičan reljef. Najveći grebeni i nizovi vrhova pružaju se u smjeru jugozapad-sjeveroistok, dakle kao i gora, a najveći broj potočnih dolina ima okomiti smjer pružanja.« Inače se širina trupa Kalnika povećava od jugozapada prema sjeve-

145 Kalnik je moguće uključiti među rasjedno-borane gromadne sredogorske masive mezozojskog nabiranja homogenog tipa. Andrija Bognar, Tipovi reljefa kontinentskog dijela Hrvatske, 56.

146 Zvonimir Badovinac, Marinka Kamenarić, Zvjezdica Mikulić, Ivica Bralić, Zaštita prirode, Generalni prostorni plan memori-jalno-turističkog područja Kalnik, Zavod za urbanizam Arhitek-tonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1972, 21.

roistoku, a širina najužeg dijela (na potezu Možđenec-Sudovec) iznosi oko 5 km.147

U središnjem su dijelu najviši vrhovi – Vranilac ili Kalnik (643 m), Peca (624 m) i Bračev vrh (608 m). Ostali vrhovi su niži od 600 metara nadmorske visine: Vuklec (572 m), Ljubelj (558 m), Podrevec (547 m), Ljuba Voda (546 m), Korenić (539 m), Malinac (531 m), Velika Špica (529 m), Sola (503 m) itd.148 Ispod južnog grebena su formirana sela Kalnik (nadmorska visina 359 m), Kamešnica (215 m), Obrež (279 m), Vojnovec (380 m), Hižanovec (260 m), Gornja Rijeka (206 m), Sudovec (234 m) i druga.149

Među vrhovima, u trupu Kalnika se mogu zapa-ziti tri niza paralelnih, iako ne potpuno povezanih vrhova. Prvi niz je najviši i on predstavlja Kalnik u užem smislu s najvišim vrhom kao dominantnom točkom te se proteže od rijeke Lonje na jugozapadu do potoka Glibokog na sjeveroistoku. U tome nizu su vrhovi i grebeni: Bela Gorica (423 m), Mali Kalnik (429 m), Veliki Kalnik (643 m), Kalnička greda (547 m), Veliko Brdo (408 m) i Gradec (368 m). Drugi niz je moguće započeti Oštrim vrhom te nastaviti vrhom Ljuba Voda te vrhovima Korenić (539 m), Peca (620 m), Malinec (531 m), Porutine (491 m) i Kamenjak (430 m). Treći niz počinje s Velikim Drenovcem, nastavlja se na Ljubelj (558 m), Drobno Kamenje i Glavicu (437 m). Valja istaknuti kako visinska razlika između najviših vrhova i prigorje iznose 300 metara. »Osim vrhova i grebena u reljefu Kalnika značajne su i duboko usječene potočne doline, koje povećavaju dinamiku reljefa. Zanimljivo je da najveći broj potoč-nih dolina ima okomit smjer pružanja na goru. Jedino potok Ljuba ima u trupu smjer otjecanja istok-zapad, i to samo u gornjem toku. Potočne i riječne doline usječene su do sredine trupa. Njihova je karakteristika da su duboke, a strane su im strme. Kamešnica, potok Ljuba, Drenovec, Kalnik i potok Petkovec najdublje su se usjekli u trup gore.«150

Moguće je ustanoviti kako je glavni predstavnik prvobitnog vegetacijskog pokrivača Kalničkog gorja, iako u novije vrijeme prilično devastiranog, bjelogo-rična šumska zajednica. Najveći je dio Kalničkog gorja danas prekriven šumskim površinama. U najvišim gorskim dijelovima prevladava od bjelogorice bukva, a od crnogorice smreka, ariš i bijeli bor. Na brežulj-

147 Milan Vresk, Geografska studija užeg područja, 77.148 Topografska karta 1:100.000 (Varaždin – 271), Vojnogeografski

institut 1973; Podaci dobiveni terenskim istraživanjem.149 Mirko Korenčić, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971.,

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1979, 799-800.

150 Milan Vresk, Geografska studija užeg područja, 77.

Pogled na utvrdu Veliki kalnik (19. stoljeće)


kastim prigorjima i nižim pobrđima uz vinovu lozu prevladavaju hrast kitnjak, grab, bagrem i vinova loza, dok na vlažnim, nešto ocjeditijim prostorima između prigorja i vodotokova rastu hrast lužnjak, brijest, jasen te žitarice. Na vlažnom plavljenom prostoru uz vodene tokove prevladavaju joha, topola, vrba i livade.151

Kalnik ima jedno od najrasprostranjenijih prigorja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a ono se proteže u duljini od oko 30 km te je na jugozapadu povezano s prigor-jem Medvednice. Kalničko prigorje je građeno od tercijarnih naslaga (prvenstveno od lapora, pijeska i gline) koje se lako ispiru te su podložni eroziji. Potoci koji izviru u podnožju trupa ili trupu Kalničkog gorja teku najčešće prema jugu i pripadaju slivu rijeke Save. Ti su potoci udubili svoja korita u mekanom materi-jalu i time disecirali prigorski kraj. »Diseciranje se u pravilu vršilo u smjeru utjecanja vode, tj. prema jugu. Zbog toga se na čitavom prigorju izmjenjuju udubljene potočne doline i izdužena rebra, a ponegdje i izdvojeni vrhovi. Potočne doline su vlažne i znatnim dijelom, osobito prema jugu, nepogodne za razvoj naselja i putova. Naselja su se zbog toga razvila na višim i ocje-ditim zonama, na rebrima i brežuljcima. Prosječne apsolutne visine brežuljaka i rebara iznose u prigorju oko 250 m, a prema jugu opadaju, tako da su u okolici Križevaca na oko 200 m. Osobina prigorja, koje se proteže otprilike od sela Čanjevo do Apatovca, je gusta naseljenost i diseciranost mnogobrojnim potocima. Prigorje je vezano uz trup Kalničkog gorja, a dugo je oko 20 km. Ogranci mu se protežu na jug u dubinu Lonjsko-čazmanske zavale.152 Na tome se području u novije vrijeme razvio prigorski regionalni identitet.153

Iako se pojam podgorja obično veže uz sjeverne strane gorskih masiva, smatram da je kalničko podgorje moguće podijeliti na dva sektora: sjeverni i sjeveroistočni. Sjeverni se sektor proteže od Ludbrega do Novog Marofa te je strm i uzak (prosječne širine 2-3 km). On je diseciran potocima koji teku prema rijeci Bednji. Kako je dolina ove rijeke vlažna te nepo-

151 Adolf Malić, Milan Vresk, Geografska studija regije, Generalni prostorni plan memorijalno-turističkog područja Kalnik, Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1972, 61.

152 Milan Vresk, Prigorje Kalnika. Razvoj stanovništva u uvjetima »agrarne gladi« i deagrarizacije, Radovi Instituta za geogra-fiju Sveučilišta u Zagrebu, 13, Zagreb 1976, 139; Milan Vresk, Geografska studija užeg područja, 77-78.

153 Nikola Žulj, Križevci i kalničko Prigorje, Veda, Križevci 2006, 7, Pod pojmom Kalničkog Prigorja obuhvaćena su naselja i gradovi s južne strane Kalnika kojima pripadaju grad Križevci i općine: Gornja Rijeka, Kalnik, Sveti Petar Orehovec i Sveti Ivan Žabno. Po mojem mišljenju, u geografskom smislu, za općinu Sveti Ivan Žabno je upitna pripadnost Kalničkom Prigorju jer je ta općina u cijelosti smještena na području ogranaka Bilogore.

voljna za razvoj naselja, ona su se tijekom ranoga novog vijeka razvila duž rebara Kalnika, na prostoru gdje se nalaze i najpristupačnije poljoprivredne povr-šine.154 Na taj se prostor u najnovije vrijeme proširio zagorski regionalni identitet te ga i najnovije izdanje encikopedije svrstava u Hrvatsko zagorje.155

Sjeveroistočni sektor kalničkog podgorja (neki ga smatraju sektorom prigorja) proteže se od toka rijeke Bednje do potoka Koprivnica (Koprivnička Rijeka), odnosno otprilike od Velikog Poganca do dravske doline. Taj je dio podgorja sužen i zatvoren Bilogo-rom, diseciran je i slabije naseljen. U kontaktna zona sjeveroistočnog kalničkog podgorja i dravske ravnice razvila se najgušća naseljenost.156 Tijekom ranoga novog vijeka na tom kontaktnom području postojao je jedan grad (Koprivnica) te dva trgovišta (Ludbreg i Rasinja).157

Iako neki taj prostor nazivaju Ludbreško-kopriv-ničko humlje,158 smatram kako ga je bolje preciznije podijeliti na Koprivničko humlje (između potoka Glibokog i željezničke pruge Koprivnica-Križevci-Zagreb) i Ludbreško humlje (između potoka Glibokog i rijeke Bednje). Brojni potoci koji izviru u sjeveroi-stočnom kalničkom podgorju teku najčešće prema potocima Glibokom i Koprivnici čiji su tokovi usmje-reni prema sjeveroistoku i pripadaju slivu rijeke Drave. Većina se tamošnjih naselja razvila na blažim prisoj-nim padinama brojnih brežuljaka i rebara159, a oko njih su šumske površine iskrčene još u ranome novom vijeku kada je definirana većina današnje mreže nase-lja u tome dijelu podgorja. Stanovništvo najvećega dijela sjeveroistočnog sektora kalničkog podgorja ima regionalnu svijest pripadnosti Podravini.

Starosjedilačko stanovništvo se do kraja 16. stoljeća zadržalo uglavnom u sjevernom i zapad-nom dijelu Kalničkog gorja. Najintenzivnije su bili depopulirani istočni i jugoistočni dio gorja, koji su najotvoreniji prema podravskoj ravnici od kuda su najčešće dolazili osmanski prodori. Demografska revitalizacija istočnog dijela Kalnika je započela još sredinom 16. stoljeća. doseljavanjem prvih skupina pravoslavnog vlaškog stanovništva. Isto je stanovniš-tvo u većem broju naselilo jugoistočni dio, a dijelom i središnji dio Kalničkog gorja krajem 16. i početkom

154 Milan Vresk, Geografska studija užeg područja, 78.155 Hrvatska enciklopedija, sv. 4 (Fr-Ht), Zagreb 2002., 752.156 Milan Vresk, Geografska studija užeg područja, 78.157 Hrvoje Petrić, Trgovišta i stupanj urbanizacije u Slavonskoj krajini

(Varaždinskom generalatu) i Križevačkoj županiji u 17. stoljeću, 39-63.

158 Radovan Kranjčev, Kalnik, 101.159 Milan Vresk, Geografska studija užeg područja, 78.


17. stoljeća. Vlaško srpskopravoslavno je stanovništvo uz ranije depopulirane kalničke prostore naselilo i susjedna slabo naseljena bilogorska područja. Vlasi su se, u manjim skupinama, na ove prostore dose-ljavali i kasnije. Iako su sačuvali dio starosjedilačkog stanovništva, i zapadni i sjeverni dio Kalničkog gorja su tijekom cijelog 17. stoljeća bili izloženi intenzivnijoj kolonizaciji pretežito katoličkog stanovništva raznoli-kog podrijetla. Procesima kolonizacije će se, tijekom 17. stoljeća, formirati pretežito srpskopravoslavnim Vlasima naseljena zona istočnog dijela Kalničkog gorja te pretežito katoličkim stanovništvom naseljeni ostali dijelovi Kalnika.

Kao ilustraciju izgleda sela i njihovog okoliša ispod Kalničkog gorja, usredotočiti ću se na nekoliko opisa seoskih naselja oko najvišeg dijela Kalničkog gorja koja su bila dio civilne Hrvatske (Križevačke županije). Selo Kamešnica je zabilježeno kako leži »raštrkano naokolo na padinama gore zvane Kalnik, ima solidno građenu crkvu, iz koje se, doduše, može zapriječiti put na kojemu ono leži i koji vodi prema Kalniku. Crkva i selo nadvišeni su sa svih strana. Potok Kamešnica, koji teče na istočnoj strani i koji još pove-ćim dijelom tvori graničnu razdjelnicu Varaždinskoga generalata i Križevačke županije, u ovdašnjem je kraju širok tri hvata i dubok dvije stope, ima pjeskovito dno i dvije, katkad i tri stope visoke obale. Preko njega se za suha vremena može prijeći samo tamo gdje su na planu označeni gazovi. Put koji vodi prema Kalniku po prirodi ima čvrsto, kamenito tlo, široku kolo-tečinu i u svako je doba uporabljiv za teretna kola. Ostali putovi imaju promjenjivo tlo, čas kamenito, čas glibljivo. Imaju usku kolotečinu i moraju proći vrlo strmim padinama sasvim iskvarenim od kiše i punim rupa. Njima se lošim seljačkim kolima može voziti u suho doba, ipak u svako se doba može jahati. Okolna gora ili više padine koje se pružaju naovamo s visoke gore Kalnika, naizmjence dominiraju jedne nad drugima.«160

Zapadnije je selo Potok »udaljeno je četvrt sata od Kamešnice, punih četvrt sata od Šoprona, nepunih pola sata od Kalnika, nepunih pola sata od Hrgovca. Selo je položeno na blagoj uzvisini, koja se spušta ovamo s brda Mačka, nema solidne zgrade i nadvi-šeno je sa svih strana. Potočić koji dotječe ovamo od Kalnika, i koji se ispod sela naziva Veliki đol, uopće nema važnosti i preko njega se na svim mjestima može prijeći kolima i na konju. Putem prema Hrgovcu u

160 Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljeća, Križe-vačka županija, pripremili Mirko Valentić, Ivana Horbec i Ivana Jukić, Hrvatski institute za povijest, Zagreb 2004., 153-154.

suho se doba može voziti teškim kolima, ima, među-tim, spužvasto tlo koje ne izdrži vlagu i u kišno se doba sasvim duboko razmekša, te se u to doba može rabiti još samo lakim kolima. Ostali putovi imaju kamenito tlo, no usku kolotečinu. Njima se također može proći samo lakim kolima. Šume koje pokrivaju okolne gore imaju niska stabla i gusto su zarasle žbunjem.161

Obližnja sela Šopron i Kalnik, koja su smještena točno ispod najvišeg vrha Kalničkog gorja (643 m), »nisu znatno udaljena jedno od drugoga. Njihovi se položaji protežu punih četvrt sata nadaleko. Od susjednih su, pak, mjesta udaljena: četvrt sata od Kamešnice, punih četvrt sata od Obreža, četvrt sata od Potoka, dva sata od Ljubešćice (14. sekcija). Leže na još prilično visokoj padini gore zvane Kalnik. Kod sela Kalnika nalazi se župna crkva i župni dvor, kapela, stara gradina te uz nju novi dvorac okružen prste-nastim zidom, potom udaljena kapela Sv. Martina, sve građene solidno. U ostalome, to se selo sastoji od sasvim rijetkih, raštrkanih kuća. Seoce Šopron nema solidne zgrade, no također je na vrlo povišenoj uzvisini, a oba sela nisu nadvišena ni s koje strane. Svi putovi koji ovamo ulaze mogu se zapriječiti iz tih solidnih zgrada. Nad kapelom zvanom Sv. Juraj, koja stoji u tom selu, dominira župna crkva i župni dvor. Nad župnom crkvom i župnim dvorom, pak, domi-nira dvorac. U dvorcu jedna divizija ima prostora za obranu, unutar ograde župne crkve pola divizije, a u četvrt sata od tih zgrada prstenastim zidom okruženoj crkvi Sv. Martina isto tako pola divizije. Iz potonje crkve Sv. Martina može se zapriječiti prolazni put koji vodi u Ljubešćicu. Svi izvori koji izviru u ovom kraju nemaju važnosti. Put u Obrež ima kamenito tlo, jako je urezan i pun rupa, a mora proći i nekim vrlo strmim brdskim padinama. Iste je kakvoće i potočki put. Put prema Ljubešćici ima kamenito tlo, no dalje postaje glibljiv, a u vlažno doba vrlo mek. Svi ti putovi imaju uske kolotečine i njima se može proći samo lakim kolima. Put prema Kamešnici ima, pak, kamenito tlo, široku kolotečinu i njime se u svako doba može proći teškim kolima.«162

Zanimljiv je i opis gorskog područja u blizini sela: »Gora Kalnik slična je zidu otoka. Ova gora i u ovdaš-njem kraju ima vrlo mnoge i visoke, dijelom imeno-vane, a dijelom neimenovane glavice, koje su, među-tim, pokrivene šumom. Isto su tako i strašno duboke i neprohodne jaruge obrasle šumom i cijeli taj divlji kraj nije naseljen. Goru se niti pješice niti na konju ne

161 Križevačka županija, 159-160.162 Križevačka županija, 160-161.


može proći izvan prolaznih putova. Šuma na vrletnom zidu kalničkoga brdskog hrpta na južnoj strani ima sasvim rijetka stabla, ipak gusto zarasla šipražjem. Šuma koja na sjevernoj strani pokriva goru sasvim rijetkim stablima ima pak visoka stabla i sasvim je gusto zarasla grmljem.«163

Analizom prvih preciznijih karata (iz druge polo-vice 18. stoljeća), moguće je utvrditi kako je gustoća naseljenosti na prigorskoj (južnoj) strani Kalničkog gorja bila znatno veća i dolazila je skroz ispod najvi-šeg kalničkog gorskog hrpta, gdje su se na najvišim nadmorskim visinama nalazila sela Vojnovec (380 m) i Kalnik (359 m), a na nešto nižim visinama Kameš-nica, Šopron, Gornja Rijeka, Sudovec, Čanjevo i druga. Upravo na području oko sela koja su bila smještena neposredno ispod gorskog hrpta vidljivo je kako su šume većim dijelom bile iskrčene šume. Na kalničkim padinama sjeverno od gorskog hrpta je vidljiv veliki šumski kompleks, koji se spuštao u gotovo neprekinu-tom nizu do rijeke Bednje. Jedine iskrčene površine su bile oko sela formiranih na kontaktnoj zoni doline rijeke Bednje i najsjevernijih obronaka Kalničkog gorja (Možđenec, Ljubeščica, Terhovec, Leskovec itd.). Na sjevernim obroncima Kalničkog gorja izuzetke od naseljenosti uz samu rijeku Bednju činili su selo Drenovec, formirano u gorskom području najbliže kalničkom hrptu, oko kojega je bio iskrčen dio šuma, te uz puteljak i potok Ljuba voda (Ljubeščica) iskr-čeno područje južno od vrha Ljubelj (558 m), gdje su ucrtani mjesto za proizvodnju (palionica) potaše te mlin za valjanje sukna.164

Nedostatak šumskih površina oko sela u južnom (prigorskom) dijelu ispod dominantnog hrpta Kalnika je možda moguće objasniti krčenjem uslijed pora-sta gustoće naseljenosti tijekom 17. stoljeća. Uspore-dimo li popise obitelji iz 1598. sa popisima iz 1704. i 1706. godine na području rimokatoličkih župa Kalnik, Gornja Rijeka i Visoko (čija sela obuhvaćaju sva naselja južno od kalničkog gorsko hrpta) moguće je ustanoviti znatni porast gustoće naseljenosti. Na ovome je području 1598. živjela 231 obitelj u 22 sela, a početkom 18. stoljeća se broj obitelji gotovo udvo-stručio tj. porastao je na 430. Istovremeno se i broj sela udvostručio tj. porastao je na 43. Pri tome valja istaknuti kako je došlo i do unutarnje transformacije naseljenosti jer je raseljeno 5 manjih sela, koja su očito bila smještena na nepristupačnim terenima.165

163 Križevačka županija, 161.164 Križevačka županija, karte, Sekcija 14 i Sekcija 19.165 Nadbiskupijski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije, Prot. 130/I;

Josip Adamček, Ivan Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvat-

Današnje selo Kalnik, a nekadašnje trgovište Brezovica166 se starim imenom nazivalo još 1651. godine167, da bi najkasnije početkom 18. stoljeća potpuno prevladao novi naziv Kamnik (Kalnik).168

U religijskoj topografiji gorskih prostora najvaž-nije mjesto zauzima simbolika vrhova jer su oni smatrani mjestima gdje se dodiruju nebo i zemlja,169 pa se tamo čovjek mogao najviše približiti Bogu. Stoga ne treba čuditi pojava brojnih kultnih mjesta na Kalniku od stare povijesti do danas. Kalnik se i u ranome novom vijeku i u današnje vrijeme isticao brojem kultnih mjesta, svetišta i kapelica kojima su se služili ovdašnji stanovnici, bilo katoličke bilo pravo-slavne konfesije.170 Spomenimo samo uz put da je s kalničkog prostora podrijetlom rimokatolički svetac Sveti Marko Križevčanin.171

Nije slučajno što upravo na dodiru Kalničkog gorja i Bilogore nastaje Lepavina, kao jedan od najzna-čajnijih srpskopravoslavnih manastira u savsko-drav-skom međuriječju. Manastir Lepavina je također loci-ran na tzv. Lepavinskoj previji (oko 186 m nadmorske visine), koja predstavlja najniže položen prolaz između Zagreba i Ugarske. Koliko je manastir Lepavina imao dodira s Bilogorom i Kalničkim gorjem toliko mu je, zahvaljujući Lepavinskoj previji, bila otvorena komunikacija prema Ugarskoj (preko Koprivnice), Zagrebu (preko Križevaca) i središtu episkopije/bisku-pije – Marči.

Moguće je zaključiti kako su još u drugoj polovici 18. stoljeća stanovnici koji su živjeli podno Kalničkog gorja, Kalnikom nazivali samo područje središnjeg dijela današnjeg gorja, tj. područje oko najvišeg vrha – Kalnika (643 m) te zapadniji gorski prostor oko Malog Kalnika (460 m). I na vojnoj karti, nastaloj u posljednjim desetljećima 18. stoljeća, znak za Kalničko gorje (Gebürg Kalnik) se odnosi samo na hrbat (Kalnik-Begersrücken) koji se pruža u smjeru istok-zapad i jasno ističe u krajoliku. Izvan toga područja, stanovništvo nije imalo svijest kako živi ispod Kalnič-

skoj u XV. i XVI. stoljeću, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb 1976, 441-464.

166 Hrvoje Petrić, Trgovište Brezovica u Križevačkoj županiji, Cris, VI, Križevci 2004, 27-34.

167 Kaptolski arhiv Zagreb, Fassiones XI, 56.168 Hrvoje Petrić, Pokušaj procjene ukupnog broja stanovnika na

području Kalničkog arhiđakonata od kraja 16. do početka 18. stoljeća, Cris, IX, Križevci 2007, 40.

169 M. Šarić, Ekohistorijski osvrt na planine i morlački svijet, 221-231.

170 Križevci – grad i okolica, Institut za povijest umjetnosti, Matica hrvatska Ogranak Križevci, Križevci 1993.

171 Sveti Marko Križevčanin (Križevci, 1588. - Košice, 7. rujna 1619.), Ivan Peklić. Hrvatski mučenik sveti Marko Križevčanin. Križevci 1995.


kog gorja. Očito je pojam Kalnika, u široj javnosti, proširen na cijelo gorsko područje tek nakon kraja 18. stoljeća, no ova problematika izlazi iz okvira ovoga rada. Dovoljno je spomenuti kako i danas lokalno stanovništvo koje živi u prigorskom (južnom) dijelu Kalničkog gorja Kalnikom zove samo južni greben, koji počinje s vrhom Pusta Barbara na zapadu te se proteže preko najvišeg vrha odnosno kalničke grede prema Velikom Brdu, naziva Kalnikom.

Iako većina stanovništva nije imala svijest o pojmu Kalnika na području koji se danas u geograf-skom i ekohistorijskom smislu određuje na cijelom prostoru Kalničkog gorja, kartografi su imali jasnu predodžbu od sredine 17. stoljeća. Toponim Kalnika (Kalničkog gorja) na starim zemljovidima se neznatno mijenjao. Npr. Stier na svojoj karti iz oko 1657. spomi-nje »Kaminger Gebürg«, Glavač 1673. ima ucrtanu planinu »Kamnitza«, isto kao i Canteli 1690. godine, a Valvasor – krajem 17. stoljeća ucrtava »Kamniza Mons«.172

Jedno od pitanja koje se nameće jest koliko su ekološki aspekti planine (tzv. »prostorne strukture«) utjecali na pojavu i razvoj specifičnog povijesnog entiteta, odnosno koliko su »antropogene strukture« oblikovale i obilježile prostor Kalničkog gorja, odre-đujući ga kao osobit i prepoznatljiv antropogeografski i etnokulturni prostor. 173

Iako bi o svim stanovnici Kalničkog gorja, uvjetno rečeno, mogli govoriti kao o Kalničanima, kod njih se nije razvio zaseban »kalnički identitet« (za razliku od Moslavaca, koji žive oko Moslavačke gore), premda su za to postojali svojevrsni preduvjeti još u sred-njem vijeku. Naime tada je postojala Kalnička župa-nija (udružena u Križevačku županiju sredinom 14. stoljeća)174. Možda nerazvijanje zasebnog »kalničkog identiteta« treba tražiti upravo u činjenici da u 16. stoljeću nestaju posljednja gradska naselja na samom Kalniku te da se težište centraliteta seli na rubove

172 Ljudevit Krmpotić, Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog Kraljevstva od 16. do 18. stoljeća, Hannover-Karlobag-Čakovec 1997, str. 43. Karte se čuvaju u Nacionalnoj knjižnici u Beču pod signaturom ÖNB, Codex 8608, fol. 32.; ÖNB, Codex 9225, fol. 36; Glavačevu kartu je u nakladi Vrela i prinosi u Sarajevu 30-tih godina 20. stoljeća za objavljivanje priredio Miroslav Vanino koji je na više mjesta pisao o Glavaču. Miroslav Vanino, Kartograf Stjepan Glavač D. I. (1627.-1680.), Vrela i prinosi, 6, Sarajevo 1936., 139-143; Giacomo Cantelli da Vignola, Parte della Schiavo-nia…, Roma 1690, u: G. G. Rossi, Mercurio geografico overo…, Roma 1692-94, Atlas Hungaricus, Budapest 1996, sv. 2, 522; Reprodukcija karte u Zaključcima Hrvatskog sabora, 1, Zagreb 1958., 575.

173 M. Šarić, Ekohistorijski osvrt na planine i morlački svijet, str. 221-231.

174 Zdenko Balog, Križevačko-kalnička regija u srednjem vijeku, 17.

planine i prema gradskim središtima razvijenim na kontaktu Kalničkog gorja i okolnih nizina. Treba spomenuti i to kako se od novijeg doba stanovnici Kalničkog gorja autoidentificiraju isključivo kao: a) Prigorci (oni koji gravitiraju Križevcima i Vrbovcu s time da je kod njih osjećaj pripadnosti Kalniku najizraženiji); b) Podravci (oni koji su usmjereni na Koprivnicu i Ludbreg) i c) Zagorci (oni koji gravitiraju prema Varaždinskim Toplicama i Novom Marofu).

Usprkos tome, sociokulturna obilježja »specifič-nog podneblja« nastajala su u dinamičnoj interakciji prirodnih uvjetovanosti i ljudskih mogućnosti. Egzi-stencijalna borba natjerala je »kalničkog čovjeka« na vrednovanje i korištenje raspoloživih resursa Kalnič-kog gorja. Na neki je način Kalničko gorje upravljalo životima Kalničana (bez obzira autoidentificirali se oni kao Prigorci, Podravci ili Zagorci) isto kao što su i Kalničani upravljali ekosustavom gore (planine). Kroz osnivanje novih naselja, poljoprivredu i sječu šume tijekom ranoga novog vijeka mijenjali su i preo-blikovali gorski (planinski) okoliš prilagođavajući ga svojim potrebama i definirajući prostorne odnose koji će oblikovati današnju sliku naseljenosti.

Po svojoj visini Bilogora je najmanja, ali prostran-stvom jedna od najvećih naših gora. Stari naziv za današnju Bilogoru je bio Međurečka gora. Bilogoru je pod tim imenom – »Megiuretska M.« upisao Glavač 1673., a isto je učinio i Canteli 1690. godine. Na drugoj strani Valvasor krajem 17. stoljeća ucrtava toponim »Inegivretska Mons«, pri čemu je »In« na početku naziva očito krivo prepisano »M« iz nekoga starijeg predloška. Kao i Bilogora, ni Moslavačka gora nije u 17. stoljeću nosila svoje današnje ime. Njeno staro ime je Garjevica. Do danas je taj naziv sačuvan za šumu Garjevicu koja obuhvaća Moslavačku goru. winckler 1639. bilježi »Mons Garabiz », Stier 1657. – »Grabaiz Gebürg«, Glavač 1673. – »Garievitza M.«, dok Canteli 1690. donosi dva naziva za isto gorje - »Gariewitza M.« i »Claudius M.«. Valvasor krajem 17. stoljeća u svojoj karti ima ucrtan naziv »Garievitza Mons«. 175

O podrijetlu imena Bilogore još uvijek nije nađeno odgovarajuće rješenje. Po Bilogori se naziva

175 Lj. Krmpotić, Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog Kraljev-stva od 16. do 18. stoljeća, Hannover-Karlobag-Čakovec 1997, str. 43. Karte se čuvaju u Nacionalnoj knjižnici u Beču pod signatu-rom ÖNB, Codex 8608, fol. 32.; ÖNB, Codex 9225, fol. 36; Glava-čeva kartu objavljena u nakladi Vrela i prinosi u Sarajevu 30-tih godina 20. stoljeća; Giacomo Cantelli da Vignola, Parte della Schiavonia…, Roma 1690, u: G. G. Rossi, Mercurio geografico overo…, Roma 1692-94, Atlas Hungaricus, Budapest 1996, sv. 2, str. 522; Reprodukcija karte u Zaključcima Hrvatskog sabora, knj. 1, Zagreb 1958., iza str. 575.


dijelom Bjelovarsko-bilogorska županija i koprivničko poduzeće Bilokalnik. Ime Bilogore odgovara njezinu obliku (bilo), ali je ono vjerojatno nastalo od ikavskog oblika pridjeva bijel (bijela gora, slično kao i Bjelovar). Međurečka gora (Bilogora) je u svom zapadnom dijelu omogućila preživljavanje dijelu starosjedilačko stanov-ništva sakrivanjem stanovništva u svojim gustim šumama od osmanskih prodora. Za razliku od Kalnika ova se gora djelomično našla pod vlašću Osmanlija i to u svom istočnom dijelu – oko Virovitice.

Demografska obnova zapadnog dijela Međurečke gore (Bilogore) započela je još sredinom 16. stoljeća, kada su doseljene prve skupine pravoslavnog vlaškog stanovništva i kada je osnovan manastir Lepavina. U dio jugoistočne Međurečke gore (Bilogore) koji je bio u sastavu Varaždinskog generalata, Vlasi su se naselili krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Istovremeno su naselili nekadašnja biskupska vlastelinstva na sjever-nim obroncima između Koprivnice i Virja te južne obronke u blizini današnjeg Bjelovara. Katoličko stanovništvo je kolonizirano tijekom 17. stoljeća na preostale dijelove, ali djelomično i ona područja koje je ranije naselilo vlaško stanovništvo. Dio starosjedi-lačkog stanovništva je u većoj koncentraciji preostao u najzapadnijim područjima. Za razliku od Kalnika, na Međurečkoj gori (Bilogori) u 17. stoljeću je bila velika izmiješanost katoličkog i pravoslavnog stanov-ništva.

Garjevica (Moslavačka gora) je tijekom 17. stoljeća predstavljala graničnu goru između Osman-skog Carstva. Intenzivno naseljavanje njenih zapad-nih ogranaka započelo je od sredine 17. stoljeća i to većim dijelom katoličkim stanovništvom. Na istočnim ograncima, koji su bili pod vlašću Osmanskog Carstva živjelo je većinsko pravoslavno stanovništvo.

Stari rimski pisci su ju bilježili pod imenom »Mons Claudius« pa se pod tim nazivom ponekad spominje i u 17. stoljeću. Temeljna vrijednost Garje-vice (Moslavačke gore) su šume, a to se područje ističe i raznolikošću geološkom baštinom te izvorištima kvalitetne pitke vode.

Marčansko humlje, tj. uzvišenje nedaleko Ivanića isprva je naselilo pravoslavno stanovništvo, kojemu se tijekom 17. stoljeća priključili katolici pa je na tome području nastala zona izrazite izmiješanosti stanov-ništva.

Nizinsko područje možemo podijeliti na Podra-vinu i Lonjsko-ilovsku zavalu. Podravina se sastoji od tri zonalne cjeline koje se protežu u smjeru istok-zapad (a to su: sjeverno pobrđe, zatim pleistocene (würmske) i holocene terase, kojima valja pridružiti

prostor podravskih pijesaka.176 Lonjsko-ilovska zavalu uz poloje u donjem toku čine i lesne zaravni.177

Prirodna vegetacija ovoga kraja specifični je sastavni dio šireg panonskog areala, ali sa svojim posebnostima. U najvećem dijelu istraživanog područja nekada je dominirala zajednica hrasta lužnjaka, s pripadajućim biljem, a na gorskim područ-jima Kalnika je bila gorska bukova šuma.178 Međutim tu je prirodni pejzaž potpuno izmijenjen djelovanjem čovjeka. To se pogotovo očitovalo krčenjem šuma tije-kom ponovnog naseljavanja tijekom 17. stoljeća, ali i drugih promjena u poljoprivrednoj proizvodnji koje su mijenjale prirodni pejzaž.179

Na temelju geoloških, geomorfoloških, klimat-skih, hidrografskih i vegetacijskih značajki tijekom stoljeća razvilo se tlo ovoga područja, koje je najvećim dijelom rezultat djelovanja čovjeka, a stanje kakvo je bilo u 17. stoljeću nije bitno promijenjeno do danas. U dravskom poloju najznačajnija je grupa holoce-nokarbonatnih tala, uglavnom azonalnih značajki, dok su najkvalitetnija tla na terasama. U pobrđu su najslabija tla, uvelike podzolirana i teža za obradu gdje je prisutna glina.180

Tla istraživanog područja su osim na osnovi petrografske podloge formirana i erozivnim fluvijal-nim djelovanjem.181 Veći dio križevačkog dijela južnog kalničkoga prigorja pokriven je tipovima podzoliranih tala, koji se međusobno razlikuju stupnjem podzoli-zacije i razvijenosti profila. »To su uglavnom manje

176 D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, Podravina, 13, Koprivnica 2008., str. 167-212.

177 A. Bognar, Tipovi reljefa kontinentalnog dijela Hrvatske, Spomen zbornik o 30. obljetnici Geografskog društva Hrvatske 1947-1977, Zagreb 1980., str. 56.

178 Geografija SR Hrvatske, knj. 1, Zagreb 1974., str. 79; D. Feletar, Podravina, Koprivnica 1973., str. 15.

179 O krčenju šuma vidi: P. Chaunu, La civilisation de L’Europe classique, Paris 1966. (postoji i izdanje pod naslovom Civilizacija klasične Evrope, Beograd 1977, str. 266-275.).

180 D. Feletar, Stanje i zaštita čovjekova okoliša u koprivničkoj Podra-vini, Podravski zbornik, 16, Koprivnica 1990, karta na str. 138; P. Kurtek, Gornja hrvatska Podravina, Zagreb 1966., str. 32-33.

181 A. Škorić, Postanak, razvoj i sistematika tla, Zagreb 1986, str. 124-131. Robert Delort i François walter govore o mogućoj promjenjivosti tla: »Povijest tla počinje se proučavati s rađanjem znanosti o tlu, pedologije. Podrazumijevalo se dakako da su osnovni uvjeti za uvođenje klimatske flore i rast biljaka koje sadrže kalcij, silicij, mineralne soli i druge tvari gotovo nepro-mjenjivi; dugo se vjerovalo da je »plodna« zemlja vječna ako je se redovito gnoji, isto kao i ona »neplodna«. A tlo je zapravo vrlo složeno i krhko područje u neprestanom razvoju… »Prirodni« razvoj jednog tla sadrži također i promjene koje se duguju eroziji ili aluvijalnim nanosima, kao i kolonizaciji biljaka koje se brzo diferenciraju. Ponekad brza kolonizacija putem bjelogoričnih i zatim crnogoričnih vrsta drveća mijenja površinsko tlo akumu-lacijom humusa i biljnih otpadnih tvari…« R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, Zagreb 2002., str. 111-112.


vrijedna tla, ponešto kisela i siromašna hranjivima, a na dijelovima pleistocenih glina i teška za obradu. Dakako, još su prirodno nepovoljnija minerogeno-barska tla u niskim aluvijalnim dolinicama i dolinama potoka, koja se donekle popravljaju najnovijim agromelioracijskim zahvatima. Usprkos tim prirodnim karakteristikama tala, kroz povijest je kalničko prigorje bilo razmjerno gusto naseljeno, pa je prirodni šumski pokrov najvećim dijelom iskrčen, a podzolasta tla većim dijelom kultivi-rana, te se i u ovom prostoru može govoriti o tipovima humaniziranih antopogenih tala.«182

Teško je, na osnovu trenutnog stanja spoznaja, ustanoviti kakve su se promjene događale sa tlom u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji od 17. stoljeća do danas, no moguće je da ih je bilo. Za to postoji vjerojatnost jer su se od 17. stoljeća prema današnjici promijenili klimatski uvjeti, došlo je do promjena u prirodnom pokrovu, promijenjene su poljoprivredne kulture, a na promjene tla su mogli utjecati i drugi faktori. Ova razmišljanja ostaju u granicama nagađanja, ali za egzaktno utvrđivanje onoga što se događaj sa tlom ostavljam kao izazov za buduća multidisciplinarna istraživanja.

Robert Delort i François walter spominju: »Već nam je poznata važnost reljefa i tla za biologiju ljudi i rasprostranjenost stanovništva. Međutim ti elementi okoliša činili su se osobito stabilnima, promjene su se odvijale u rasponu od nekoliko milijuna, čak dese-taka milijuna godina, nemjerljivih s trajanjem ljudskog života, štoviše ljudskih civilizacija. Ali te promjene mogu se osjetiti u nekoliko generacija, čak i u razdo-blju jednog ljudskog života, pa i u samo jednom trenutku.«183

Šire područje oko Varaždinskog generalata i Križevačke županije relativno su često pogađali potresi184, kao i šire područje južno od Drave, pogo-tovo zato jer je dio ovog prostora smješteno u blizini

182 D. Feletar, Geografske značajke križevačke regije, str. 18.183 R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, str. 108-109.

Oni na str. 110 pišu o potresima: »Potresi djeluju još brže: kuće i crkve Lisabona u samo nekoliko sekundi srušile su se 1755. na mase vjernika koji su se spremali proslaviti blagdan Svih svetih i izazvale smrt oko 15.000 ljudi. Godine 1456. i 1495. iznenadni potresi u okolici Napulja i potresi na Siciliji iz 1170. i 1903. izazvali su veliki broj mrtvih… Ove nesreće često prate požari, zarazne epidemije, presahnuća izvora vode i razne nesreće koje još više otežavaju nedostatak pomoći i hrane. Nije rijetkost da izbije pobuna zbog gladi, koju vlasti odmah okrutno guše. Preživjeli stanovnici vrlo često napuštaju naselja kojima se u cilju njihove obnove nameći teški porezi i veliki troškovi. Osim toga takvo područje posljedice dubokih promjena u građi i vlažnosti tla, osobito zbog micanja podvodnih slojeva zemlje…«

184 D. Herak, M. Herak, Potresi u Zagrebu i okolici, Hrvatska revija, br. 4, Zagreb 2004., str. 37-38.

rasjeda na rubu Dravske potoline. Iako nema poda-taka o tome da li je potres iz 1590. imao kakav utjecaj na istraživani prostor, zanimljivo je zabilježiti njegov učinak na napuštanje utvrde Medvedgrad. Po Ivanu Kukuljeviću: »jedva izteče šesnaest godinah, odkad bijaše Medvedgrad s nova utvrđen, kad godine 1590. ljuti potres ne samo prednje zidine, nego također grad-ske sobe i kapelu u Medvedgradu natoliko ošteti, da se je nadalje u njih jedva stanovati moglo.«185 Iste godine se potres osjetio u Kaniži (danas Nagykanizsa),186 za koji Vitezović piše »Kanisa grad napolovicuse porusi i vnogo soldatov aliti vojnikov potucse.«187

Na ovom području zabilježeno je nekoliko žari-šta jačih potresa, a u razdoblju 17. stoljeća nastala su najmanje dva potresa jačine od barem šest stup-njeva Mercalli-Cancani-Sieberg (MCS) ljestvice.188 Od poznatih potresa tijekom 17. stoljeća najsnažnija su bila dva potresa: 25. svibnja 1694. (na dubini oko 10 km, jačine 7,0 MCS) i 6. lipnja 1694. (na dubini oko 10 km, jačine 6,0 MCS).189 Uz njih je postojao i niz manjih potresa koji nisu imali razorni učinak na okoliš. Općenito se može reći da su manji potresi nastali na malim dubinama, a jači najčešće na oko 10 km i dublje.190 Pisani izvori, na žalost, nisu ostavili podrobnije podatke o jakim potresima iz 1694. godine, koji su nesumnjivo morali imati posljedice po okoliš.

Od ostalih potresa u široj okolici tijekom 17. stoljeća zabilježeno je još nekoliko potresa. Npr. 1640., 1669. i 1689. zabilježeni su potresi u Kranjskoj i Hrvatskoj, 1678. u belskoj župi i dijelovima Hrvatskog zagorja, 1686. spomenuta su dva potresa u Zagrebu te šest u njegovoj okolici, 1691. potres u Karlovcu, 1697. u Osijeku i okolici Zagreba, 1699. je jak potres porušio utvrde Veliki Kalnik i Medvedgrad, pavlinski samostan i crkvu u Sveticama te toranj crkve Sv. Marka

185 I. Kukuljević, Događaji Medvedgrada, Arkiv za povjestnicu jugo-slavensku, sv. 3, Zagreb 1854., str. 71.

186 M. Kišpatić, Potresi u Hrvatskoj, Rad JAZU, knj. 107, Zagreb 1891., str. 102.

187 P. R. Vitezović, Kronika aliti szpomen vsega szvieta vikov, Zagreb 1696.

188 I. i B. Penzar, Geofizičko-meteorološke i fenološke prilike u Prekodravlju, Podravski zbornik 19-20, Koprivnica 1994, str. 250-252.

189 Potres jačine sedmog stupnja po MCS (Mercalli-Cancani-Sieberg) ljestvici razlikuje 12 stupnjeva intenziteta potresa. Koprivnicu su krajem 17. stoljeća pogodila dva jaka potresa od šest odnosno sedam supnjeva po MCS ljestvici. Potres jačine šestog stupnja je jaki potres koji oštećuje slabije zgrade i stvara pukotine na jačima. Potresi sedmog stupnja su vrlo jaki potresi koji uzrokuju veće štete na građevinama. M. Herak, Geologija, Zagreb 1990., str. 101.

190 I. i B. Penzar, Geofizičko-meteorološke i fenološke prilike u Prekodravlju, str. 250-252.


u Zagrebu, dok je 1700. jak potres u Karlovcu nanio mnogo štete.191

Starosjedilačko stanovništvo se do kraja 16. stoljeća zadržalo uglavnom močvarnim nizinama te u sjevernom i zapadnom dijelu Kalničkog gorja, kao i u zapadnim dijelovima Bilogore. Najintenzivnije su bili depopulirani istočni i jugoistočni dio Kalničkog gorja te središnji i istočni dijelovi Bilogore, koji su najotvoreniji prema podravskoj ravnici od kuda su najčešće dolazili osmanski prodori. Opustošenost je bila velika i na prostoru Moslavačke gore. Demograf-ska revitalizacija istočnog dijela Kalnika je započela još sredinom 16. stoljeća doseljavanjem prvih skupina pravoslavnog vlaškog stanovništva. Isto je stanovniš-tvo u većem broju naselilo jugoistočni dio, a dijelom i središnji dio Kalničkog gorja krajem 16. i početkom 17. stoljeća te na Bilogoru i Moslavačku goru. Vlaško je stanovništvo uz ranije depopulirane prostore nase-lilo i susjedna slabo naseljena nizinska područja. Vlasi su se, u manjim skupinama, na ove prostore doseljavali i kasnije. I briježni i nizinski predjeli su tijekom cijelog 17. stoljeća bili izloženi i intenzivnijoj kolonizaciji pretežito katoličkog stanovništva raznolikog podrije-tla. Teško je ustanoviti kakve su se promjene uslijed kolonizacije događale sa tlom u Varaždinskom genera-latu i Križevačkoj županiji od 17. stoljeća do danas, ali krčenjem šuma je moralo doći ne samo do promjene u biljnom i životinjskom svijetu nego i do mijenjanja svojstava pa i sastava tla.

OTVaraNJe »PODraVSke SaHare«Promjenjivost tla je vidljiva pri istraživanju pješčanog područje uz rijeku Dravu sa središtem na prostoru sjeverno i istočno Đurđevca (oko Molva, Đurđevca i Kalinovca). Zbog središta u blizini Đurđevca ih se najčešće naziva Đurđevečkim pijescima. Neki su ih slikovito nazivali i »hrvatska Sahara« što je svakako pretjerano. Uže područje ili »pravi pijesci« se naziva i »krvavi peski«. Geološka i geomorfološka geneza Podravskih pijesaka među stručnjacima još nije do kraja razjašnjena, »iako su se ovim prirodnim fenome-nom bavili mnogi – od Dragutina Gorjanovića Kram-bergera, Mije Kišpatića, Milana Šenoe, Ota Oppitza, Branka Kostinčera, Josipa Poljaka, Vladimira Blaško-vića, Ivana Kranjčeva, Mihovila Gračanina, Radovana Kranjčeva do Pavla Kurteka, Andrije Bognara, Ive Franje, Dragutina Feletara, Hrvoja Petrića i drugih. S obzirom na to da sedimenti pijeska u Podravini nali-

191 M. Kišpatić, Potresi u Hrvatskoj, str. 110, 124-126.

ježu na podlozi koja je sastavljena od šljunaka zaoblje-nih fluvijalnom erozijom na prijelazu iz pleistocena u holocen, onda je jasno da su i sami pijesci nastali u to doba, odnosno najvjerojatnije početkom holocena – prije oko 9 do 11 tisuća godina. To očito nisu znali raniji istraživači.«192

Ovo pješčano područje se može ograničiti na prostor između Molva i sjeverno od Virja na zapadu te zapadno od Kloštra Podravskog i Podravskih Sesveta na istoku. Na sjever se pijesci šire do tzv. dravskih »bereka«, a na jugu i jugozapadu približno do terase na kojoj je kasnije izgrađena cesta i željeznička pruga između Koprivnice i Osijeka. Pješčanih areala ima i izvan spomenutih granica. Oni se prostiru na zapad do Peteranca, Sigeca i Hlebina sjeverno od Koprivnice. Na jugozapad pijesci dopiru do Bilogore, a na istoku pije-saka ima oko Pitomače, Vukosavljevice, Starog Gradca i Špišić-Bukovice. Pijesci se nastavljaju i na prostore sjeverno do rijeke Drave, u Mađarskoj.193 Prema Vladi-miru Blaškoviću194 područje Đurđevačkih pijesaka bi obuhvaćalo površinu od 252 km2, dok Andrija Bognar drži da je rasprostranjeost pijesaka eolskog podrijetla daleko šire (na oko 1000 km2). Potonji napominje da na jugozapadu granicu pijesaka čine padine Bilogore, koje su mjestimice također »pod plaštom vjetrom nataloženog pijeska«. Tamo je ostvaren kontakt pije-ska s lesom (praporom) i lesu sličnim sedimentima.195

Na rubovima se debljina pješčanog sloja kreće od 15 do 40 metara, a najdublji su i do 80 metara (primjerice sjeveroistočno od Kalinovca, sjeverno od

192 Primjerice Vladimir Blašković je krivo zaključio »da su i Đurđe-vački pijesci (kao dio podravskih pijesaka) diluvijalni talozi, sekundarni akumulat diluvijalnih tekućica, pri čemu je vjetar bio značajan činilac u stvaranju površinskih oblika i današnjeg lica podravsko-đurđevačke nizine« usp. V. Blašković, Prirodne osobine Đurđevačkih pijesaka, doktorska disertacija, rukopis, Zagreb 1957.; D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik nase-ljenosti Gornje hrvatske Podravine, Podravina, 13, Koprivnica 2008., str. 178-179.

193 P. Kurtek, Gornja hrvatska Podravina. Evolucija pejzaža i suvre-meni funkcionalni odnosi u prostoru, Zagreb 1966., str. 11-12.

194 V. Blašković, Prirodne oznake Đurđevačkih pijesaka, Geograf-ski glasnik, br. 25, Zagreb 1963., str. 3. On piše: »Sa zapadne i jugozapadne strane omeđuju ga uglavnom željeznička pruga Virje-Đurđevac-Kloštar; na jugoistoku je cesta Kloštar-Podrav-ske-Sesvete-Mekiš Podravski-Drava; na sjeveroistoku i sjeveru je korito Drave, na sjeverozapadu cesta Virje-Molv-Ledine Molvan-ske (na Dravi). Čitavo ovo područje obuhvata oko 25.200 ha površine. Valja istaći, da se u tom prostoru razvio prilično šarolik mozaik raznih tipova pjeskuljastih tala: od posve još svježih i sipkih areala, preko prilično već razluženih i kultiviranih oranič-nih i baštovanskih površina, do širokih pašnjačko-pustarskih kompleksa sa džbunastim rašćem, gdje su metamorfozni procesi uvelike već preobrazili donedavni pustinjsko-pješčani karakter pretežnog dijela te regije.«

195 A. Bognar, Djurdjevački pijesci, rukopis, s.a., Arhiv prof. dr. sc. Dragutina Feletara, Koprivnica.


Đurđevca itd.).196 Pješčani sloj je 10-20 metara viši od susjednog močvarnog tla. Teren pijesaka je valo-vit (izmjenjuju se pješčani prudovi s ulekninama te humovi i dolovi). »Pod utjecajem glavnih vjetrova sa sjeverozapada i jugozapada prudovi imaju uglav-nom meridijanski smjer, a nadvisuju uleknine obično 4-5 m, no kod Kloštra su visoki 5-8 m. Najviša točka u pješčari je humak Kališčančić (135 m) istočno od Đurđevca«.197

Dijelove poloja koji nisu pod eolskim nanosom pijeska čine uglavnom viši dio naplavne ravni rijeke Drave, koji je plavljen samo za vrlo visokih vodosta-ja.198 Prema Andriji Bognaru Đurđevečki pijesci »su fluvijalno-eolska nizina u okviru Bilogorske Podra-vine, dijela Središnje Hrvatske makroregije«.199

To se pješčano područje prema Hrvatskoj enciklo-pediji naziva Đurđevački peski ili Podravski peski.200 »Seljak, koji na tim Pijescima živi i u neposrednoj borbi s neljubaznom pjeskovitom prirodom namiruje najveći dio svojih životnih potreba, zove te pijeske metaforički prilično jasno: krvavi peski« ističe Vladi-mir Blašković, koji je doktorirao na temu gospodar-skog iskorištavanja Đurđevačkih pijesaka201, te nastav-lja: »Narodno ime odraz je i posljedica životnog isku-stva, a ono je na tim pijescima uvelike bilo protkano tegobama, nevoljama i brigama (...) Opisujući svoj arheološki rad u Podravini ljeti god. 1890. povjerenik Narodnog zemaljskog arheološkog muzeja u Zagrebu prof. Gustav Fleischer naročito ističe pjeskoviti karak-ter đurđevačkog prostora u kome je nailazio na sipke i žute pjeskuljaste puhove zabilježivši pritom još jedno karakteristično narodno ime: žedni pijesak.«202Prema Andriji Bognaru Đurđevački pijesci svoj nastanak zahvaljuju kombiniranom djelovanju fluvijalnih i eolskih procesa tijekom kvartara, tj. pleistocena i holocena. Mogu se smatrati kao krajnji južni nasta-vak daleko većeg pješčano područja u južnom dijelu mađarske županije Somogy, pa se i njihova geneza u skladu s time mora promatrati povezano. Za njih su

196 D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje hrvatske Podravine, str. 179.

197 Z. Dugački, Lonjsko-ilovska zavala i bilogorska Podravina, u: Geografija SR Hrvatske, knj. 2, Zagreb 1974., str. 130.

198 A. Bognar, Tipovi reljefa kontinentskog dijela Hrvatske, Spomen - zbornik proslave 30. obljetnice Geografskog društva Hrvatske, Zagreb 1980., str. 54-57.

199 A. Bognar, Djurdjevački pijesci, rukopis.200 Đurđevački peski (Podravski peski), Hrvatska enciklopedija, sv.

3 (Da-Fo), Zagreb 2001., str. 338.201 V. Blašković, Đurđevački pijesci i oblici njihovog gospodarskog

iskorišćivanja, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagebu, Zagreb 1958.

202 V. Blašković, Prirodne oznake Đurđevačkih pijesaka, str. 1.

karakteristična brojna dinska uzvišenja (do 30 m rela-tivne visine), paraboličnog, polumjesečastog i izduže-nog oblika, i udubljenja nastala procesima ispuhivanja dravskih pjeskovitih taložina.203

Većina površinskog sloja pijesaka je, prema Ivanu Franji, vezana »za akumulacijsku eolsku aktivnost tije-kom holocena. Ti sedimenti leže ili na starijim plei-stocenskim pijescima ili pak izravno na fluvijalnim naslagama u čijem sastavu prevladavaju šljunci i pijesci rijeke Drave. Eolski pijesci mjestimice horizonalno prelaze u pjeskovite ilovače, posebno ako se govori o kontaktu dina s naplavnom ravni. Slično kao i u slučaju onih pleistocenske starosti, radi se o vjetrom pretaloženim pijescima fluvijalnih naslaga »paleo-drave«. Na »grebenima« dina dominira krupnozrnčan detrični materijal, dok su u međudinskim udolinama akumulirane pjeskovite ilovače, naravno ako se ne radi o izrazitim linearnim deflacijskim udubljenjima. Kosa slojevitost naslaga u okviru dina nesumnjivo pokazuje na eolsku aktivnost sa zapada i sjeverozapada.«204

Naslage pijeska su tamo, identično kao i na susjed-nim mađarskim prekodravskim prostorima u župani-jama Somogy i Zala, južno od Balatona, u međurječju Dunav-Tisa i u Nyírségu (gornje Potisje).205 One su sedimentirane djelovanjem vjetra (eolska erozija) u najvećoj mjeri na prijelazu iz ledenog (pleistocen) u naše doba (holocen), odnosno na početku mlađeg kamenog doba (neolita).206

Na temelju istraživanja eolskih pijesaka na širem panonskom prostoru207 moguće je utvrditi tri faze formiranje podravskih eolskih akumulacija. Prva je iz vremena od prije 20-tak tisuća godina (maksimum würmskog glacijala tj. posljednjeg ledenog doba. Druga faza pripada starijem holocenu. Treća faza je

203 A. Bognar, Basic Geomorphological Problems of the Drava River Plains in SR Croatia, Geographical papers, 6, Zagreb 1985., str. 104; A. Bognar, Geomorfološke značajke bazena porječja Drave, Geografski horizon, br. 1, Zageb 1996., str. 27.

204 I. Franjo, Geomorfološke osobine Molvarskih pijesaka, Podravski zbornik, br. 23, Koprivnica 1997., str. 209.

205 S. Marosi, Belső-Somogy kialakulása és felszínalaktana, Földrajzi Tanulmányok, sv. 11, Budapest 1970., str. 1-169; J. Lóki, Belső-Somogy futóhomok területeinek kialakulása és formái. Acta Geographica Debrecina Debrecen 1981., str. 81-111.

206 D. Feletar, I. Franjo, R. Kranjčev, M. Lukić, H. Petrić, Đurđevački pijesci – ukroćena sahara na sjeveru Hrvatske, Hrvatski zemljo-pis, br. 31, Zagreb 1998., str. 26-27.

207 Z. Borsy, A Nyírség természeti földrajza, Budapest 1961, str. 1-227.; Z. Borsy, Blown sand territories in Hungary, Zeitschrift für Geomorphologie, 90, 1991., str. 1-14.; T. Kis, Gy. Sipos, K. Bódis, K. Barta, Selection of Human Influenced Fixed Sand Dunes on the Basis of Morphometric Measurments, South Nyír-ség Region, Hungary, International Journal of Fieldworks Studies, 2 (1), 2004., http://www.virtualmontana.org/ejournal/vol2(1)/dune.htm. Pristup ostvaren 19. 8. 2008.


uzrokovana djelovanjem čovjeka, a njen utjecaj seže rani novi vijek.208

U pleistocenu je granica ledenjaka dopirala do istočnih rubova Alpa. Tamo su ledenjaci nagu-rali velike količini raznovrsnog materijala (završne morene). Prijelazom u holocen došlo je do topljenja ledenjaka. Rijeke koje su se stvarale nosile (u ovom slučaju Drava) nosile su fluvijalnom erozijom mnogo materijala s alpskog područja u Panonsku nizinu. Zbog razlike u temperaturi puhali su jaki vjetrovi te odno-sili sitna zrnca zemlje i pijeska sa završnih morena i riječnih nanosa te ih taložili u različitim dijelovima Panonske nizine. Tako je djelovanjem vjetra došlo do taloženja velikih količina pijeska. Ubrzo nakon toga je razmjerno vlažna klima ovoga područja (oko 850 mm padalina godišnje) utjecala na to da se na pijesku razvije biljni pokrov.209

I najnovija istraživanja su potvrdila kako genezu podravskih pijesaka možemo vezati uz najstarije holo-censko razdoblje, odnosno uz intenzivne klimatske promjene na prijelazu iz ledenog (pleistocen) u sadaš-nje geološko doba (holocen). »Ove taložine fosilnih dina očito su sedimenti fluvijalnog podrijetla koji su krajem würma i početkom holocena pretaloženi djelo-vanjem vjetra – odnosno eolskom erozijom – formira-jući do danas u đurđevačkoj Podravini niski, valoviti reljef. Morfogeneza ovih pijesaka usko je povezana s velikom pleistocenoskom plavinom južno od Bakonj-ske šume u Mađarskoj, koja je krajem würma i počet-kom holocena bila izložena snažnoj eolskoj eroziji i dijelom tako prenesena u ovaj dio Podravina. Zbog promjene klime i zatopljenja topile su se velike količine leda i snijega nad Alpama te su vodene bujice nosile goleme količine materijala prema Panonskoj nizini. Na rubovima Alpa, a osobito u današnjoj zapadnoj Mađarskoj, stvorene su velike plavine koje su se poslije nastavljale na završne morene ranije formirane djelo-vanjem ledenjaka tijekom pleistocena. S površine tih plavina vjetar je raznosio sitne čestice pijeska i drugog materijala u dijelove Panonske nizine, Tada su vladali dugogodišnji olujni vjetrovi jer je zrak nad zaleđenim Alpama bio hladan i teži, a nad Panonskom nizinom topliji i rjeđi pa se dizao prema gore. Tako se vjetar s Alpa srušio prema istoku i sa završnih morena i

208 I. Franjo, Geomorfološke osobine Molvarskih pijesaka, 209; I. Franjo, Prirodno geografske značajke Molvarskog kraja, Molve-izabrane teme, Molve 1998., str. 60.

209 D. Feletar, I. Franjo, R. Kranjčev, M. Lukić, H. Petrić, Đurđevački pijesci, str. 26-29.; Željko Hrženjak, razvoj šumskih sastojina na području Đurđevačkih pijesaka, diplomski rad, Šumarski fakul-tet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 2002.; R. Kranjčev, Pijesci u Podravini, Đurđevački pijesci. Koprivnica-Đurđevac 2006.

pogotovo plavina nosio (eolskom erozijom) goleme količine materijala. Na taj su način nastale mlađe lesna naslage te sedimenti pijesaka širom Panonske nizine, a osobito u Mađarskoj. Jedan manji relikt tih nanosa su i Đurđevački pijesci«.210

Prema analizama polena biljaka koje su rasle tije-kom holocena, moguće je zaključiti da su u vrijeme taloženja eolskih pijesaka u vegetacijskom smislu bile najzastupljenije zeljaste biljke. Prevladavala je stepska i močvarna vegetacija. Polen igličavaca (bora, jele itd.) je na ovom prostoru pronađen u manjem obimu.211 Na smjer pružanja dina i na njihovo premještanje i oblikovanje utjecao je i danas najprisutniji vjetar koji najčešće puše iz smjera sjeverozapada i zapada.212

Treba imati na umu kako su u prvim tisućljećima to bili »pokretni ili živi pijesci, koje je vjetar razno-sio i oblikovao pravu pješčanu reljefnu morfologiju – s dinama, pa čak i barhanama. S obzirom na klimu umjerenih geografskih širina koja se na ovim prosto-rima formirala, bilo je i razmjerno mnogo padalina. To je utjecalo na početak i jačanje procesa ukroćivanja dotad živih pijesaka – na tim je terenima nikla speci-fična vegetacija, prilagođena pjeskovitom tlu. Nanosi pijeska izmjenjuju se s niskim, često i zamočvarenim pridravskim polojima u kojima je opet prevladavala močvarna vegetacija – do danas je očuvan takav relikt niskog poloja u srcu pijesaka, a to su Crni jarci južno od potoka Čivićevca istočno od Kalinovca, s karak-terističnom vegetacijom crne johe i dugolisnog šaša. Iako uskoro nakon sedimentacije, a pogoto u razdoblju nove ere, Đurđevački pijesci nisu više bili ogoljeni, taj areal je zbog sastava tla bio vrlo nepovoljan za naseljavanje.« 213

Na temelju trenutnog stupnja istraženosti možemo konstatirati kako se u srednjovjekovnim izvorima ne spominju »otvoreni« pijesci na ovome području.214 Njihovo nespominjanje ne znači da ih nije bilo, barem u dijelu srednjovjekovlja. Čini mi se ipak logičnim zastupati razmišljanje da »živih pijesaka« nije bilo pred kraj srednjega vijeka. Tada se na ovom prostoru pouzdano spominje selo Molve, a moguće je da se na pijescima nalazilo još koje naselje. Kako su Molve relativno staro naselje koje se spominje od sredine 14.


211 I. Franjo, Geomorfološke osobine Molvarskih pijesaka, str. 210; I. Franjo, Prirodno geografske značajke Molvarskog kraja, str. 61.

212 R. Kranjčev, Pijesci u Podravini, Đurđevački pijesci, str. 12.213 D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje

hrvatske Podravine, str. 180.214 A. Šonje, Tri prethistorijska predmeta iz Kalinovca, Podravski

zbornik, sv. 1, Koprivnica 1975., str. 129-130.


stoljeća, očito su njegovi stanovnici imali na neki način razvijen »suživot sa pijeskom«.215

Slična je situacija bila s prostorom današnjeg Kali-novca. Na pješčanoj uzvisini su bili pronađeni grobovi koje arheolozi datiraju u srednji vijek.216 Postojanje groblja upućuje na moguću crkvu u blizini i naselje na pješčanom području. Zapadno od grobova se nalazila močvara. U podlozi močvarnih terena je 4-8 metara debeo sloj gline.217

Postoji još jedno otvoreno pitanje vezano uz pije-ske. U njihovoj blizini, ali na nepjeskovitom tlu kraj toka rijeke Drave nalazila su se naselja Loka (Lonka) i Neteča (Nechech). U ispravi od 6. studenoga 1396. spominje se da je s tih dijelova Đurđevečkog vlaste-linstva opljačkano vino.218 Moguće je postaviti pitanje gdje su bili vinogradi iz kojih je bilo dobiveno opljač-kano vino. Kako su se Loka i Neteč nalazili uz rijeku Dravu bilo bi logično da se vinogradi nisu nalazili na udaljenoj Bilogori. Na isti način je moguće otkloniti pretpostavku da su vinogradi bili na prekodravskim brežničkim brežuljcima na današnjem mađarskom području.

U Molvama su u 19. stoljeću postojali vinogradi bili na brežuljku Krbuljin i »nešto na pjeskovitim predjelima u selu i oko samog sela« što također govori o svojevrsnom molvarskom »suživotu sa pijeskom« i u novije doba.219 Analogija za postojanje vinograda na pješčanim uzvisinama postoje južno od Peteranca

215 Za srednjovjekovno razdoblje sam pregledao nekoliko doku-menata. Usp. T. Smičiklas, Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb 1904.-1990. (dalje: CD) sv. 5, str. 564; CD, knj. 8, str. 425; E. Mályus, Zsigmondkori oklevéltár, Budapest 1951.-1958., knj. 1, br. 4179; knj. 2/1, br. 1069 te sred-njovjekovne dokumente na koje se pozivaju P. Cvekan, Đurđevac – kakav nije poznat, Đurđevac 1991. i R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, Koprivnica 2001. U istoj knjizi je pridodana karta prema kojoj nije utvrđeno i ucrtano ni jedno srednjovjekovno naselje na prostoru koji obuhvaćaju današnje pješčane površine između Molvi i Đurđevca.

216 Molve su jedino pouzdano utvrđeno srednjovjekovno naselje na Đurđevečkim pijescima. Uz Molve, pijescima je najbliže naselja Županci (Supancz), koje se nalazilo između Molvi, Đurđevca i Virja tj. zapadno od pješčanog područja. Ukoliko se utvrdi da se srednjovjekovno naselje Lisičinec (Lyzyczincz) nalazilo južno od Molvi, tj. na pješčanom prostoru onda bi to bio dokaz o postojanju čak dvaju naselja na pješčanim područjima, usp. H. Petrić, Povijesno-geografski razvitak Molvi u srednjm vijeku, Podravski zbornik, br. 24-25, Koprivnica 1999., str. 251-257; R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, str. 178-179.

217 Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, Bjelovar 1997., str. 163.

218 T. Smičiklas, Codex Diplomaticus, knj. 18, str. 156. Zahvaljujem kolegi Ranku Pavlešu što mi je ukazao na ovaj podatak kao i na dio razmišljanja vezanih uz srednjovjekovnu problematiku prostora Đurđevečkih peski.

219 M. Ivančan-Gašparov, Moj rodni kraj, knj. 2, Molve 1998., str. 43-44.

odnosno istočno od Koprivnice na lokalitetu Podgo-rice. Za buduća bi istraživanja valjalo ostaviti propi-tivanje mogućnosti da li su se vinogradi nalazili na pješčanim brežuljcima između Molvi i Đurđevca nala-zili i u srednjem vijeku. Postoji mogućnost da je nakon napuštanja ovih vinograda na pješčanim uzvisinama u 16. stoljeću tlo postupno bilo prepušteno eroziji i kasnije vjetrovima što je takođe moglo utjecati na »otvaranje« pijesaka. U svakom slučaju za rješenja nedoumica su u bližoj budućnosti potrebna sustavna istraživanja srednjovjekovnih lokaliteta na područjima koje obuhvaćaju pijesci.

Pri ovome problemu se otvara pitanje tzv. održi-vog razvoja odnosno nije li slučaj »otvaranja« podrav-skih pijesaka primjer neodgovornog ljudskog pona-šanja i tzv. neodrživog razvitka ili kombinaciji toga i klimatskih promjena koje su to pospješile? Čini se da je u jednom dijelu ranog novovjekovlja na ovom prostoru došlo do nesklada odnosno poremećaja u ravnoteži odnosa ljudi i njihovog okoliša, no očito je pri tome važnu ulogu imala primjena nove vrste pluga koji je dublje orago i time uništio humunsni sloj, a rezultat toga je bio »otvaranje« pijesaka i njihovo daljnje nekontrolirano širenje koje je suzbijeno tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Prema Pavlu Kurteku »Slično kao i Deliblatskoj pješčari, koja je još u drugoj polovici XVIII st. bila pokrivena pašnjacima i šumama, čovjek je nakon sekundarne kolonizacije uništio biljni pokrov i ovdje te time omogućio stvaranje golog pijeska. O tome ima malo vijesti, ali kronike u kojima se govori o razdoblju turske opasnosti (1552-1684) ne spominju žive pijeske, iz čega se može zaključiti da ih nije bilo.«220

Uzevši u obzir primjer »suživota« Molvaraca sa pijeskom u srednjem vijeku moguće je razmišljati na način da ranonovovjekovno »otvaranje« pješčanih površina vjerojatno nije imalo samo veze s antropo-genim faktorom pa možemo pretpostaviti da su uz njega vjerojatno utjecaj imale i klimatske promjene. Uz to ostavljam mogućnost antropogenih faktora na način da je promjena gospodarenja (i/ili primjena novih tehnika i agrarnih kultura) na ovim prostorima imale utjecaj na stvaranje »golog« pijeska. Vjerujem da će ove pretpostavke dopuniti, potvrditi ili osporiti buduća multidisciplinarna istraživanja.

Veliki utjecaj na najnoviju genezu Đurđevačkih pijesaka su imali destrukcijski antropogeni procesi. Do sada se smatralo da su ekstenzivna ispaša i krče-nje šumskih površina uvjetovali oživljavanje eolskog

220 P. Kurtek, Gornja hrvatska Podravina, str. 16.


rada,221 koji je inače u postledeno doba povećanjem vlažnosti kraja i širenjem gušće vegetacije bio sasvim umrtvljen. Da je tome tako pokazuju i razlike u sastavu litostratigrafskih profila pojedinih dina. Sve dine plei-stocene starosti imaju relativno debeli pokrov tla, a na mlađima on u potpunosti nedostaje.222

Tome bi trebalo pridodati i povećanu naselje-nost područja u blizini pijesaka koja je vjerojatno krajem 17., a sigurno tijekom 18. stoljeća utjecala na »otvaranje« pješčanih površina. Nestankom biljnog veznog materijala (korijenja) je ponovno došlo do eolske erozije i time do ponovnog javljanja pijeska na površini.

Kartografski izvori 17. stoljeća mogu pomoći kod rekonstukcije kako je u 17. stoljeću barem približno izgledao prostor koji danas zauzimaju pješčane povr-šine. Mattheus Merian je u Frankfurtu 1638. godine publicirao kartu Ugarske i na njoj označio naselja Prodavić (Prodawitz), Đurđevac (S. Georg) i Grabrov-nica (Gabronitza). Ova je karta rađena prema starijem predlošku, a vrlo je slična karti Ugarske Gerharda Mercatora iz 1585. godine.223 Zbog toga je razumljivo spominjanje srednjovjekovnih naselja Prodavić i Grabrovnice (Gorbonoka)

221 A. Bognar, Geomorfološke značajke bazena porječja Drave, str. 27.

222 A. Bognar, Djurdjevački pijesci, rukopis.223 Mattheus Merian, Hvngaria…, u: Neue Archontologia

Cosmica…, Frankfurt/M., 1638, 1649, prema: prema: Lajos Szántai, Atlas Hungaricus, sv. 1, Budapest 1996, str. 388.

Prema wincklerovoj karti granice Varaždinskog generalata iz 1639. godine označena su oko Đurđevca naselja: Šemovec (Schemovez), Virje (weistuern), Đurđevac (St. Georg), Čepelovec (Schepeloviz), Sv. Ana (St. Anna), Zdelica (Zdeliza), Črešnjevica (Chre-snitza) i Kalinovac (Calinovez). Iz Đurđevca je put za Viroviticu, koji je prolazio pješčanim područjem. Na karti nema nikakvih tragova pijescima.224

Iz sredine 17. stoljeća sačuvale su se dvije karte kojima je mogući autor Martin Stier. One odlično prikazuju prostor oko Đurđevca sredinom 17. stoljeća. Zanimljivo je da oko Đurđevca (S. Georgen) nema šuma, što govori o da su one na pješčanom području bile iskrčene u prvoj polovici 17. stoljeća, najvjero-jatnije iz obrambenih razloga. Veće šumske površine su se nalazile uz rijeku Dravu na onim prostorima gdje nije bilo pograničnih utvrda. Počeci koloniza-cijskog procesa se mogu vidjeti iz naznake o osni-vanju nekoliko naselja. Osamljena crkva Sv. Marije (S. Maria)225 je označena između Koprivničke rijeke (potoka Koprivnice) i Drave, približno na pola puta između Koprivnice i Đurđevca, a kao Rothernthurn je označen prostor južno od Đurđevca koji se počeo naseljavati. Jugoistočno od Đurđevca, iza zasjeke

224 Hrvatski državni arhiv (HDA), Ujedinjena Bansko-Varaždin-sko-Karlovačka generalkomanda, Uvezeni spisi Varaždinskog generalata, 1578-1848.

225 Najvjerojatnije se radi o ostacima srednjovjekovne župne crkve Blažene Djevice Marije u Strugi. Usp. R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, str. 161.

Područje oko Đurđevca na Stierovoj krati iz početka druge polovice 17. stoljeća


(graničnih prepreka) bilo je ucrtano selo Grabrovnica (Grabornitza). 226 Ovoj je karti vrlo sličan zemljovid Ugarske s početka druge polovice 17. stoljeća autora Martina Stiera.227

Na karti Stjepana Glavača iz 1673. godine prostor između Molvi i Đurđevca je prikazan kao riječni otok između rijeke Drave i vodotoka koji se spaja istočno. Ovakav prikaz područja oko Đurđevca identičan je situaciji koju su stotinjak godina kasnije prikazivali tajni zemljovidi na kojima je upisana pješčana povr-šina. Na Glavačevoj karti između Đurđevca i Molvi uz rub zapadnog vodotoka tj. močvare postoji točka-sto ucrtano područje i nekoliko znakova za uzviše-nja.228 Kako identičnih točkastih znakova nema nigdje drugdje na Glavačevoj karti, osim uz rijeku Plitvicu južno od Varaždina, mogao bi postaviti pitanje ne radi li se možda o znakovima za pijesak? Ukoliko bi se dobio potvrdan odgovor onda bi Glavačeva karta bila prvi kartografski prikaz Đurđevačkih pijesaka. To bi ujedno označavalo potvrdu njihovog postojanja u drugoj polovici 17. stoljeća.

Važno je, na osnovi trenutno dostupnih izvora, rekonstruirati način kako se odvijala kolonizacija pješčanog prostora oko Đurđevca. Pri tome pozornost valja usmjeriti na tri naselja koja su nastala na pješča-nom području: Đurđevac, Molve i Kalinovac. Od njih je u Đurđevcu zadržan kontinuitet naseljenosti, dok Molve i Kalinovac spadaju u naselja nastala koloni-zacijom u 17. stoljeću s time da se kod Molvi radi o obnovi starijeg naselja. Kalinovac se, prema trenutnim spoznajama, prvi puta spominje 1639. godine229, a Molve 1658. godine.230 K tome valja pribrojiti činje-

226 Lj. Krmpotić, Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog Kraljev-stva od 16. do 18. stoljeća, Hannover-Karlobag-Čakovec 1997, str. 43. Karte se čuvaju u Nacionalnoj knjižnici u Beču pod signatu-rom ÖNB, Codex 8608, fol. 32.; ÖNB, Codex 9225, fol. 36.

227 Lj. Krmpotić, Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog Kraljev-stva od 16. do 18. stoljeća, n. dj. Karta se čuva u knjižnici u Göttingenu pod signaturom NSUB, Göttingen, 2 H Hung I, 12.

228 Kartu je u nakladi Vrela i prinosi u Sarajevu 30-tih godina 20. stoljeća za objavljivanje priredio Miroslav Vanino koji je na više mjesta pisao o Glavaču. M. Vanino, Kartograf Stjepan Glavač D. I. (1627.-1680.), Vrela i prinosi, knj. 6, Sarajevo 1936., str. 139-143.; isti, O postanku zemljovida Hrvatske od Stjepana Glavača (1673.), Hrvatski geografski glasnik, br. 8-10, Zagreb 1939., str. 247-252.

229 HDA, Ujedinjena Bansko-Varaždinsko-Karlovačka generalko-manda, Uvezeni spisi Varaždinskog generalata, 1578-1848.; P. Cvekan, Kalinovac – selo i župa, Virovitica 1991., sr. 28. Ivan Auer je bez potkrijepe u izvorima tvrdio da je Kalinovac osnovan 1636. godine. Usp. I. Auer, Spomenica sela Kalinovac, Kalinovac 1938.

230 Nadbiskupski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije, Prot. 4/IV, str. 105.; O Molvama u 17. stoljeću usp. H. Petrić, Pregled povijesti Molvarske Podravine, Molve – izabrane teme, Molve 1998., str. 87.

nicu da se uz Đurđevac u drugoj polovici 17. stoljeća spominju naselja Veliko i Malo Brvce.231 Pojava novih naselja na rubovima pijesaka vjerojatno je utjecala na njihovo »otvaranje« pod antropogenim utjecajem, čemu je preduvjete vjerojatno predodredila klimatska i hidrografska situacija. Ukoliko se usporede podaci o kolonizaciji ovog područja s kartografskim prikazom Stjepana Glavača iz 1673. godine pojačava se vjero-jatnost da on stvarno prikazuje pješčano područje između Molvi i Đurđevca.

Novodoseljeno stanovništvo se, prema Pavlu Kurteku, intenzivno »bavilo stočarstvom i za ispaše koristilo pješčane površine. Tako je došlo do ogolji-vanja pijeska, a čim vjetar uspije načeti jedan pješčani hum, stvara se opet slobodan pijesak, nastaju brazde koje se više ne mogu pokriti vegetacijom zbog konstan-tnog rada vjetra. Uništavanjem šume, tjeranjem stoke na pašu i urezivanjem kotača od kola u pije-

231 Nadbiskupski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije, Prot. 90/II., str. 118.

moguće oznake za pijesak između molvi i Đurđevca na Glavačevoj karti iz 1673. godine


sak nastaju mogućnosti za stvaranje golog pijeska.«232 Na to se nadovezuje Vladimir Blašković koji smatra da je čovjek u području Đurđevačkih pijesaka već u davna vremena »bio onaj faktor koji je krčeći prastaru panonsku šumu pronalazio i, ujedno odmah upropa-štavao svoj životni prostor te razornim djelovanjem omogućio pretvaranje ozelenjelog prostora u ogoljelu pjeskovitu krajinu i najzad u zatalasnu pustinju živog pokretnog pijeska.«233 Sličnog je razmišljanja i pisac popularne knjižice o Đurđevcu – Mate Kudumija: »kad Turci odlaze a narod ponovo nastava ravnicu, razvija stočarstvo i ratarstvo. Ljudi sijeku šume, stoka i pastiri ogoljuju i nagrizaju biljke, točkovi kola presije-caju ledinu, razvija se sve više zeleni pokrov a počinje viriti i izvirati pijesak, zatim vjetar učini svoje (ispusi) i pješčane se površine šire (...)«.234 Tome stavu je blizak i Dragutin Feletar koji je utvrdio kako su od svojega taloženja do danas, pijesci prošli nekoliko faza razli-čite razine ogoljenosti. »U svim tim fazama važnu ulogu imala je lokalna eolska, ali i fluvijalna erozija. Ti erozivni procesi bitno su utjecali na sadašnju mikro-morfologiju terena Đurđevačkih pijesaka. Na mlađe mijene ogoljelosti pijesaka snažan utjecaj imali su i destrukcijski procesi. To se osobito odnosi na vrijeme intenzivnijeg naseljavanja okolnog prostora Podravine. Prije intenzivnije ispaše, krčenja i paljenja, pijesci su bili posve ukroćeni, stabilni«.235

Odlaskom Osmanlija se stanovništvo iz okolnih močvarnih šuma počelo vraćati »na nekadašnja ognji-šta i baviti se zemljoradnjom i stočarstvom. Različitim aktivnostima na tlu, prije svega krčenjem i uništava-njem šuma i ispašom stoke, površine Pijesaka ponovno su ogolile, a pijesak je ponovno postao pokretan, »živ«. Čovjek je, dakle, uzrokovao ponavljanje i oživljava-nje eolskog djelovanja i sebi za daljnji opstanak na ovim prostorima stvorio veoma nepovoljne uvjete«, smatra Radovan Kranjčev. Po njemu je pokretni pije-sak prekrivao obradive površine i zasipao stambene

232 P. Kurtek, Gornja hrvatska Podravina, str. 16.233 V. Blašković, »Hrvatska Sahara« nekad i danas, Podravski zbor-

nik, br. 3, Koprivnica 1977., str. 179.234 M. Kudumija, Đurđevac u svijetu i vremenu, Đurđevac 1968., str.

107.235 D. Feletar, Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti Gornje

hrvatske Podravine, str. 180. Isti smatra kako je već od druge polovice 17., a pogotovo u 18. i 19. stoljeću došlo »do snažnijeg procesa naseljavanja (posebno susjednih holocenih i würmskih terasa na kontaktu prema Bilogori), a od kraja 19. stoljeća i do tzv. gladi za zemljom, odnosno guste naseljenosti s obzirom na motičarski sustav obrade i niske prinose, a raste natalitet i imigracija. Djelatnošću ljudi dobar dio Đurđevačkih pijesaka je ponovno ogolio pa je oživjela i eolska erozija, a to je područje izgubljeno za stvaranje bilo kakvih sjedilačkih naselja«.

i gospodarske objekte uzrokujući velike gospodarske štete.236

Prema Mladenu Matici »pijesci su oživjeli u 19. stoljeću kada je Đurđevac bio agrarno prenaseljen i započelo je intenzivno naseljavanje i iskorištavanje prostora prema rijeci Dravi.«237 Autor za svoje tvrdnje ne donosi nikakve argumente, a k tome poznati izvori jasno govore da je do »oživljavanja pijesaka« došlo ranije od 19. stoljeća. Stoga razmišljanja o »otvaranju« pijesaka tek u 19. stoljeću valja odbaciti, što se vidi po argumentima predstavljanim u ovom tekstu.

Radovan Kranjčev je zabilježio kako se vjeruje »kako su do turskih vremena, sve do kraja 18. stoljeća, Pijesci bili posve obrašteni, tj. prekriveni vegetaci-jom, što se može nazrijeti i na starim zemljopisnim kartama koje prikazuju ovo područje.«238 Razmišljanje da je područje pijesaka bilo obrašteno vegetacijom do kraja 18. stoljeća također ne stoji jer upravo suprotno prikazuju karte i opisi Đurđevačke pukovnije iz druge polovice 18. stoljeća.

Prema iznesenim mišljenjima svi autori se slažu da je oživljavanje eolskog djelovanja bilo izazvano djelo-vanjem čovjeka. Nitko ne spominje druge mogućnosti. Čini mi se da je neupitna uloga čovjeka u »otvaranju« pijesaka i njihovog prepuštanja djelovanju vjetra. No, i u srednjem vijeku je na ovim prostorima živio čovjek, o čemu je ranije bilo riječi. Rekli smo da srednjovje-kovni dokumenti ne daju potvrdu o postojanju »živih« pijesaka pa se vrijedi zapitati kako srednjovjekovni ljudi nisu pokrenuli oživljavanje eolskog djelovanja? Sumnjam da su srednjovjekovni stanovnici razvili neki posebni oblik »suživota« sa pijescima koji bi bio bitno različit od onoga koji su mogli imati ranonovo-vjekovni žitelji. Zbog toga je moguće da su još neki čimbenici omogućili »otvaranje« pijesaka u ranome novom vijeku. Na osnovu toga vjerojatno bi ljudskoj aktivnosti mogli pridodati i klimatske promjene tim više što je poznato da se razdoblje ranoga novog vijeka u najvećoj mjeri kronološki poklapa sa tzv. »malim ledenim dobom«. Stoga bi »otvaranje« pijesaka, kao što sam ranije naglasio, vrlo vjerojatno trebalo tražiti u kombinaciji utjecaja klime i čovjeka. No, ova razmi-šljanja će budućim multidisciplinarnim istraživanjima svakako trebati ili potvrditi ili odbaciti.

Pozornom analizom karata Đurđevačke pukov-nije s kraja 18. stoljeća moguće je utvrditi postojanje

236 R. Kranjčev, Pijesci u Podravini. Đurđevački pijesci, Koprivnica-Đurđavac 2006., str. 13.

237 M. Matica, Đurđevački pijesci, Podravski zbornik, br. 30, Kopriv-nica 2004., str. 396.

238 R. Kranjčev, Pijesci u Podravini. Đurđevački pijesci, str. 13.


i pružanje pješčanih površina na različitim područ-jima oko Đurđevca. Najveći je pješčani kompleks bio sjeverno i istočno od Đurđevca gdje je izričito napi-sano da je to područje pješčanih brežuljaka (Sand Hügeln). Pijesci su se protezali na sjever sve do sela Molve. S njihove istočne i zapadne strane nalazile su se močvare (Morast), a neke od njih su i presijecale prostor pijesaka između Molva i Đurđevca. Prostorom pijesaka prolazi nekoliko poljskih putova.239 Lokalni stanovnici močvarne livade oko pijesaka nazivaju »bereki« (Sušinski berek, Jasenovečki, Preložnički itd.) odnosno »berečne livade«. Te bi livade i danas imale više izraženi hidrofilni karakter da početkom 19. stoljeća nije izgrađen niz odvodnih kanala kojima je prosušeno zemljište.240

Pješčane površine su zabilježene i uz cestu između Đurđevca i Sesveta. Između sela Kalinovca i Sesveta zabilježen je toponim Peszki, koji ukazuje na prostor pružanja pijesaka. Na tom prostoru su pješčana područja s južne strane bile ograničene šumskim pokrovom uz potok Katalenu, a sjeverno velikim šumskim kompleksom.241

Manja površina pijesaka je istovremeno zabilje-žena na povišenom terenu tj. obroncima Bilogore istočno od sela Budrovaca (južno od Đurđevca) gdje je ucrtan toponim Peszki.242 Postoji razlika između pješčanog tla na Bilogori i na prostoru središnjeg dijela Đurđevačkih pijesaka. Između Budrovca i Špišić Buko-vice (zapadno od Virovitice) pijesak je bio pokriven vegetacijom i njezinim utjecajem je nastao površinski sloj pjeskuljaste zemlje slične praporu ili lesu. Prudovi meridijanskog smjera pokazuju da je i tu pijesak ranije bio pokretan. Zbog ispaše ili gaženja tlo je na pojedi-nim mjestima ogoljelo pa se javlja pijesak koji vjetar ispuhuje stvarajući udubine.243

U opisu Đurđevačke pukovnije može se vidjeti raširenost pješčanog područja do Peteranca (sjeve-roistočno od Koprivnice) gdje se spominje jarak Peschena, istočno od sela prema rukavcu rijeke Drave.244 Na pijeske podsjeća i naziv sela Peščenik (Peschenik, Pischenik, Pessenik) južno od Koprivnice,

239 Đurđevačka pukovnija, Hrvatska na tajnim zemljovicima XVIII. i XIX. stoljeća, knj. 8, Zagreb 2003., Karta Đurđevačke pukovnije, Sekcija 7.

240 R. Kranjčev, Podravski pijesci. Ekološke prilike i isječci živog svijeta podravskih pješčara, Podravski zbornik, 19-20, Koprivnica 1994., str. 289.

241 Isto, Karta Đurđevačke pukovnije, Sekcija 12.242 Isto, Karta Đurđevačke pukovnije, Sekcija 11.243 Z. Dugački, Lonjsko-ilovska zavala i bilogorska Podravina,

Geografija SR Hrvatske, knj. 2, Zagreb 1974., str. 130.244 Đurđevačka pukovnija, Hrvatska na tajnim zemljovicima XVIII. i

XIX. stoljeća, knj. 8, Opis Đurđevačke pukovnije, prir. M. Valen-

no tamo se ne spominje pješčano područje.245 Put između Sesveta i Kloštra (jugoistočno od Đurđevca) je bio »pjeskovit do mostova označenih ispod pješčanih polja, stoga se njime kolima i konjima može proći i za dugotrajna kišna vremena.«246 Uz put spominjem i selo Peskovec, koje su na Rakovečkom vlastelinstvu ponovo naselili Zrinski prije 1630. godine.247 Ovo selo je ime dobilo po pjeskovitom području na kojem se nalazi.248

Uz ostalo se u opisu ove pukovnije spominje pješčani brežuljci Kerbolin i Gaicze kraj Molvi, a oko njih su sa sjevera, istoka i zapada bile »velike i stalne bare«. Nad Đurđevačkom utvrdom (Starim gradom)

tić, I. Horbec, I. Jukić, Zagreb 2003., str. 104.; isto, Karta Đurđe-vačke pukovnije, Sekcija 3.

245 Đurđevačka pukovnija, Opis Đurđevačke pukovnije, str. 92, 96, 99, 100, 132-134.

246 Đurđevačka pukovnija, Opis Đurđevačke pukovnije, str. 204. Na istoj stranici se spominje da rijeka Drava kraj sela Brod ima pjeskovito dno.

247 HU, str. 182.248 http://hr.wikipedia.org/wiki/Peskovec. Pristup ostvaren 19. 10.

2008.

Prikaz otvorenih pijesaka na karti iz 18. stoljeća


»se sasvim nadvisuju i dominiraju pješčani brežuljci«. Krajem 18. stoljeća se putem »preko pješčanih brežu-ljaka« od Đurđevca prema Molvama nije moglo proći za loša vremena. No, taj put preko pješčanih brežuljaka je u svako »doba uporabljiv teškim vozilima. Svi ostali putovi koji idu iz ovog sela kroz bare (...) uporabljivi su lakim kolima samo za vrućih ljeta i djelomice preko presušenih bara; za vlažna vremena sasvim su bez čvrste podloge i njima se za velike vode uopće ne može proći«.249 Zbog toga su ljudi pri komuniciranju između Molvi i Đurđevca bili prisiljeni prolaziti pješčanim područjem, a u predaji su se sačuvale zgode i o pravim pješčanim olujama.

Idući poznati opis su načinili đurđevački učitelji Anka i Milan Poljak 1900. godine, u kojem su, uz ostalo napisali: »Iza ovih livada (bereka) koje su tu prema sjeveru široke oko 10 časova hoda, uzdižu se Pjeski nalik na afrikansku Saharu. Ta pješčara, koja se proteže od sjeverozapada, gdje se vidi selo Molve udaljeno jedan sat, prema jugoistoku k selu Kalino-vac, koje je udaljeno također jedan sat, a leži istočno, opasuje Đurđevac ne samo sa sjevera već i sa istoka, pa na njem leži 1/5 Đurđevca, pošto siromai ovdje dobe kučišta i vrtove uz neznatne troškove (...) Kad bura zahuče diže se pješčane vijavice, koje se bacaju na drugi kraj, praveći tako brdine, kotline ili zasiplju jame i td. (...)«250

Botaničar Stjepan Đurašin je 1902. ostavio vlastito zapažanje o ovim pijescima: »Iznad okoline dižu se 10 do 15 metara visoko. Sastavljeni su od svijetložutog pijeska, koji je vrlo gibljiv, zašto i ne imaju stalnog oblika, vjetrovi ih uvijek mijenjaju. Gotovo sa svih strana omeđeni su ovi pjeskoviti brežuljci močvar-nim tlom, a među obje vrste terena je većinom oštra međa. Na mnogim se mjestima vidi, kako se pijesak strmo ruši na močvarno tlo, obrsno većinom raznim šaševima (Carex) a na mnom mu mjestima oduzi-mlje pomalo teren. Veliki su dijelovi površine pijeska posve goli, bez ikakvog traga vegetacije, dok se opet na drugim mjestima, osobito zaklonjenim od vjetra naselilo nešto bilja koje se znalo prilagoditi ovim lošim prilikama, kakove daje nestalno i vrlo propusno tlo, što ga tvori pijesak.«251

Početkom 20. stoljeća je prirodoslovac Franjo Šandor ostavio opis pijesaka između podravskih sela Molve i Kalinovac. Uz ostalo on piše, »da su se oni

249 Đurđevačka pukovnija, Opis Đurđevačke pukovnije, str. 160-163.250 A. Poljak, M. Poljak, Gjurgjevac, Glasnik Hrvatskog prirodoslov-

nog društva, XII, Zagreb 1900., 1-3.251 S. Đurašin, Biljke s đurđevačkih pijesaka, Glasnik Hrv. prirod-

noslovnog društva, XIII, Zagreb 1902., 4-6.

(pijesci op.p.) počeli gibati, da je od njih postao živi pijesak, tomu je uzrok čovek, koji krči i pali šumu, koji marvu onamo tjera na pašu, koji prhku povr-šinu probije i ozlijedi kotačima kola.«252 U jednom zabilježenom sjećanju, zapisanom krajem 20. stoljeća, piše: »za podnevnih sati za najveće ljetne žege nije se moglo bos hodati, po pjeskovitom tlu, jer bi ti se noge ispržile.«253

Na podnožju Bilogore između Budrovca i Špišić Bukovice »pijesak je odavno pokriven vegetacijom i njezinim utjecajem nastao je površinski sloj pjesku-ljaste zemlje, slične praporu. Prudovi meridijanskog smjera pokazuju da je i tu pijesak nekoć bio pokretan. Samo je na pojedinim mjestima, zbog paše ili gaženja tlo ogoljelo, pa se javlja pijesak, koji vjetar ispuhuje i tako nastaju udubine«.254

U knjizi »Prirodni zemljopis Hrvatske« je o ovim pijescima, između ostaloga, zabilježeno slijedeće: »Gdje je taj od vjetra gonjeni pijesak našao upori-šte, kao recimo kod Molva ili Virjanskih konaka kod Ferdinandovca ili oko Turnašice, sagradio je bregove i visove. Počevši od sjeverne strane Molva, pa prama jugo-istoku do Sesveta i dalje, uzdižu se gomile, humovi, brežuljci, jarci i klanci od samoga pijeska, na kojem ne rodi ništa, jer rahli pijesak bježi pred nogom i lopatom, a ljeti je tako vruć, da bi u njemu svaki prirod izgorio. Uzvitla li vjetar tim pijeskom, kao da se naoblačilo, kao da se gusti dim dignuo od veli-kog požara. Pripovijeda se, da su neke godine počeli zvoniti u bližnim crkvama, držeći da u Đurđevcu gori, nu kad tamo, gusti se pijesak dignuo u zrak. Preko toga pijeska vodi put u Ferdinandovac i preko Drave u Ugarsku na sat i po daleko. Gdje se je žuti pije-sak zaustavio, a tlo mu se zazelenio, došli ljudi i brzo posijali kukuruz, proso ili heljdu, a ima kod Molva i zemaljski loznjak od 20 jutara, koji se lijepo razvio. I mjesto Kalinovac leži na pjeskovitu tlu, okruženo jedino livadama. Kroz selo teče jarak Čivičevac, što ga je dao iskopati pukovnik Čivić, jer bijaše i dotle tlo skroz močvarno i neplodno. Sa istočne i zapadne strane dižu se humci zlosretnog pijeska, i polja pomi-ješana livadama. Ljudi pripovijedaju da ima na »Pijes-cima« i otrovnih zmija«.255

252 F. Šandor, Ekskurzija u podravske pijeske, Vijesti Geološkog povjerenstva za kraljevinu Hrvatsku-Slavoniju za god. 1910., sv. 1, Zagreb 1911., str. 28-35.

253 M. Ivančan-Gašparov, Moj rodni kraj, str. 59.254 Z. Dugački, Lonjsko-ilovska zavala i bilogorska Podravina, str.

130.255 D. Hirc (ur.), Prirodni zemljopis Hrvatske, knjiga prva – Lice naše

domovine, Zagreb 1905., str. 282.


Prema Vladimiru Blaškoviću: »Bila je to hrvat-ska Sahara, kako su to područje nazivali nekad (...) Prije negoli se čovjek u Podravini zaratio sa surovom prirodom pokretnog pijeska, prije negoli je otpočeo tešku svakodnevnu borbu za njegovo stabiliziranje, sistematsko kultiviranje i trajno gospodarsko iskori-šćivanje, Đurđevački su pijesci uistinu bili pustinjskog značaja. Vjetar zdolec, a to je u srednjoj Podravini narodni naziv za istočnjak, raznosio je oštru igličastu prašinu uskovitlala pijeska, snažno pokretao speci-fično oblikovane pješčane puhove, sipine ili dine i zatrpavajući visoke pragove debelim slojem pješčanog nanosa prodirao kroz pukotine vratnica i okana u stanove starinskih kuća đurđevačke periferije. Stalnih putova tu nije bilo, jer je vjetar uvijek nanovo brisao nestabilne utrenike i rijetke kolotečine što su smjerale prema Dravi (...) Zimi je sve to bila nepregledna bijela pustinja.«256

Vjetar je mogao lagano dizati, pokretati i prenositi čestice pijeska te su se postupno široki prostori pjesko-vitih tala ponovno preobražavali u »žive« pješčane pustinje. Slične primjere takvog razvojnog procesa nalazimo i u Deliblatskoj pješčari, koja je najizrazitiji predstavnik kontinentalnog »živog« pijeska u Euro-pi.257

Preko živih Podravskih pijesaka, »koje je eolska erozija stalno preseljavala, bila je otežana i komunika-cija poljoprivrednika iz velikih sela na južnim polože-nim terasama u procesu obrade njiva i osobito kori-štenja livada i šuma u sjeverno položenim dravskim polojima. Zaprežnim kolima je često bilo teško prijeći iz Novigrada, Virja, Đurđevca ili Kalinovca prema rijeci Dravi, gdje su se već tada počeli formirati speci-fični stočarski stanovi ili konaci. Ti razbacani konaci, koji su u početku služili za boravak čuvara stoke od proljeća do jeseni, kasnije (uglavnom od kraja 19. stoljeća) raspadom i dijeljenjem obiteljskih zadruga pretvoreni su u trajna sjedilačka naselja tipa malih zaseoka. Još i danas u narodu žive priče i legende o živim ili ´krvavim peskima´ jer su kola i ljudi nestajali u pješčanim olujama«.258

256 V. Blašković, Prirodne oznake Đurđevačkih pijesaka, str. 1-2. Dragutin Hirc je o pijescima zabilježio jednu anegdotu: »Uzvitla li vjetar tim pijeskom, kao da se naoblačilo, kao da se gusti dim dignuo od velikog požara. Pripovijeda se, da su neke godine počeli zvoniti u bližnjim crkvama, držeći da u Đurđevcu gori, nu kad tamo, gusti se pijesak dignuo u zrak.« D. Hirc, Prirodni zemljopis Hrvatske, Zagreb 1905., str. 282.

257 Usp. B. Ž. Milojević, Banatska Peščara, Posebna izdanja SANU, knj. 153, Beograd 1949., str. 1-60.


U najnovije vrijeme su pijesci pretežito pokri-veni šumom ili niskim raslinjem. Na pijescima se razvio osebujni biljni i životinjski svijet netipičan za druge prostore Varaždinskog generalata i Križevačke županije.259 Za ponovno vezivanje »golog« pijeska je trebalo mnogo napora, koji su sustavno bili provo-đeni od kraja 19. stoljeća. Sađene su biljke koje su se brzo prilagođavale životu na pijesku, a pri tome je vrlo važna bila akacija (koja ima veliku površinu korijenja koje sprječava migraciju pijeska). Te biljke su omogu-ćile stvaranje humusnog supstrata u tlu. Time je bilo stvoreno plodno tlo na površini pijeska koje je u 20. stoljeću obraslo šumskom i travnom vegetacijom te različitim poljoprivrednim kulturama.260

Prvo pošumljavanje pijesaka datira iz 1891. godine, a vezano je uz podizanje vjetrobrana (ili pojasa šume) odnosno osnivanje loznjaka i vinograda. Taj prvi vjetrobran odnosno pojas šume podignut je sadnjom crnog i običnog bora u duljini od 150, a širini 30 metara. Uz bor se sadio i bagrem. Gustoća sadnje (nove i popunjavanja) je primjerice 1928. godine izno-sila preko 11.000 biljaka na hektar. »Sadnji bagremo-vih ili borovih šuma na pokretnom pijesku pretho-dilo je, ili je usporedno vršeno, smirivanje pijesaka. Smirivanje se vršilo mehanički, biološki ili istodobno na oba načina. Mehaničkim načinom kretanje pije-ska sprečavalo se polaganjem (ukopavanjem) granja (borovice, zečjaka, johe i dr.), a biološki sjetvom nekih trava (graminae). Od trava najbolji uspjeh pokazala je Festuca vaginata w. K. (kozja bradica, bradica), koja se već prve godine dobro zakorjenjuje i ubokori. Prvo sjeme nabavljeno je s Deliblatskih pijesaka, tamo se također koristila za vezivanje živog pijeska, a kasnije je korišteno vlastito bilje. Potpuniji podaci o tim rado-vima, tj. o površinama smirivanja i troškovima (po k.j. ili ha) ne postoje. Osim bora i bagrema sađena je: smreka, jablan i pajasen.«261

»Od raznih oblika i tehničkih metoda mehanič-kog vezanja, ukroćivanja i smirivanja pokretnog pije-ska primijenjen je način koji se pokazao uspješan u područjima drugih europskih živih pijesaka, a osobito

259 R. Kranjčev, Podravski pijesci. Ekološke prilike i isječci živog svijeta podravskih pješčara, Podravski zbornik, br. 19-20, Koprivnica 1994., str. 277-290.; R. Kranjčev, Priroda Podravine, Koprivnica 1995., str. 88-100.; R. Kranjčev, Ekološka i biološka raznovrsnost Podravskih pijesaka, Đurđevečki zbornik, Đurđevac 1996., str. 77-84. Prema Vladimiru Blaškoviću »Vegetacija na tom eolskom tlu bila je oskudna (...) i od nje je čovjeku bilo male ili nikakve praktične koristi« usp. V. Blašković, Prirodne oznake Đurđevačkih pijesaka, str. 2.

260 P. Kurtek, Gornja hrvatska Podravina, str. 16, 80.261 K. Šavor, Đurđevački pijesci, Sto godina šumarstva Bilogorsko-

podravske regije, Bjelovar 1974., str. 238-241.


dobre rezultate dao je na Deliblatskoj pješčari. Uz kori-štenje iskustva praktičara i primjenu osnovnih načela odgovarajućih nauka, radovi na Đurđevačkim pijes-cima odvijali su se u četiri faze ovim redom:

I. faza – skarpiranja (uravnavanje tla)II. faza – smirivanje pijesakaIII. faza – sađenje bagremaIV. faza – zamjena bagrema borom.Izvođač tih radova na Đurđevačkim pijescima bila

je Imovna općina đurđevačka.«262

Prema tome su tijekom 20. stoljeća nestali živi Podravski pijesci, a »pustinjski« ugođaj se može doži-vjeti jedino na malim poljima za eksploataciju pije-ska (osobito na prostoru zvanom Draganci, između Kalinovca i Podravskih Sesveta). »Iako su nekad živi pijesci ukroćeni, ovo područje nikad nije bilo znat-nije naseljeno. Slabu naseljenost pijesaka potvrđuje i vrlo malo arheoloških nalaza s toga područja«.263 Vrijedi istaknuti da ponovno umrtvljivanje eolskog rada Podravskih pijesaka, započeto tijekom 19. stoljeća traje sve do danas, i to prvenstveno širenjem umjetnih nasada borovih šuma.264

262 Prvi radovi na pošumljavanju pijesaka započeti su 1891. godine na inicijativu tadašnjeg pročelnika »Narodno-gospodarstvenog odsjeka Kraljevske zemaljske vlade« Mirka pl. Halper Sigetskog. Pošumljavanjem sadnicama crnog i običnog bora podignut je vjetrobran dužine 150 m i širine oko 30 m na dijelu današnjeg 3. odjela, a u svrhu zaštite loznjaka od hladnih sjevernih vjetrova, odnosno kasnije vinograda. Površina kompleksa vinograda bila je 50 k.j., a od toga 40 k.j. je bilo zasađeno vinovom lozom. Ugovorom od 15. 10. 1898. godine Zemaljska vlada kupuje od financijskog erara 136 k.j. i 523 čhv. pijesaka, iako je već ranije preuzela tu površinu u koju je uključen i loznjak, koji također ima ulogu smirivanja pijesaka. 1899. godine Imovna općina đurđevačka (osnovana 1874. godine) kupuje većinu površina Đurđevačkih pijesaka t.j. one u vlasništvu financijskog erara i one, zajedno s vinogradom, u vlasništvu Zemaljske vlade Hrvat-ske. Pola otkupljene površine su nevezani živi pijesci, a ostalo je travama vezani pijesak. Dio površine u vlasništvu financijskog erara otkupljivali su i pojedinci (Kovačić 59 k.j., te na području k.o. Virje privatnici A. Levačić, L. Polak, i Starčević (cca 140 k.j.) od kojih je kasnije otkupila obitelj Braun (od 1905.-1908. godine). Zbog toga što površina pijesaka nije bila ravna, a te neravnine pogodovale su vrtložnom i utoliko snažnijem razaračkom djelo-vanju vjetra, moralo se pristupiti poravnavanju terena. Kako je to vrlo mukotrpan posao, korištena je muška radna snaga koja je radove izvodila najjednostavnijim mehaničkim alatom, lopatom i motikom. Osobiti oblici mehaničkog svladavanja pijesaka, pleter i zidovi u ovom području nisu korišteni. Dolaskom u vlasništvo većih površina pijesaka Imovna općina Đurđevačka već u jesen iste godine (1899.) počinje s pripremnim i prvim sustavnim rado-vima na smirivanju i pošumljavanju pijesaka, koje je Vladimir Blašković detaljno opisao u: Đurđevački pijesci i oblici njihovog gospodarskog iskorišćivanja, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 1958; usp. K. Šavor, Đurđevački pijesci, str. 229-250; http://www.hrsume.hr/gj/doc/181.doc. Pristup ostvaren 2. 10. 2008.


264 A. Bognar, Djurdjevački pijesci, rukopis.

»Hrvatska sahara« ili »krvavi peski« su pošumlja-vanjem postali prošlost, a jedan njihov dio je stavljen pod zaštitu. Odlukom Odjela za šumarstvo Banovine Hrvatske, 1939. godine dio Đurđevačkih pijesaka je proglašen stalnom zaštitnom šumom. Skupština općine Đurđevac je 1963. godine dio nepošumljenih površina Đurđevačkih pijesaka proglasila specijal-nim geografsko-botaničkim rezervatom. Rješenjem skupštine Koprivničko-križevačke županije dio šuma gospodarske jedinice »Đurđevački pijesci« na površini od 115,18 ha zaštićen je kao park-šuma.265

Pri ovome istraživanju podravskih (Đurđevačkih) pijesaka otvara se pitanje održivog odnosno neodrži-vog razvoja odnosno nije li slučaj otvaranja podrav-skih pijesaka (koji su se nalazili ispod humusnog sloja) primjer poremećaja ekosustava. Uslijed kolonizacije šumovitog područja u čijoj podlozi je, ispod tankog sloja humusa, bio pijesak, došlo do je do nestanka bilj-nog veznog materijala (korijenja) te do eolske erozije i time do ponovnog javljanja pijeska na površini. Uzevši u obzir primjer »suživota« stanovništva sa pijeskom u srednjem vijeku moguće je razmišljati na način da ranonovovjekovno »otvaranje« pješčanih površina vjerojatno nije imalo samo veze s antropogenim fakto-rom pa možemo pretpostaviti da su uz njega vjerojatno utjecaj imale i klimatske promjene. Moguće je kako se radi o djelovanju antropogenih faktora na način da je promjena gospodarenja (i/ili primjena novih tehnika i agrarnih kultura) na ovim prostorima imala utje-caj na stvaranje »golog« pijeska, odnosno na njegovo otvaranje i pokretanje. Pri »otvaranju« pijesaka, ali i kod pošumljavanja Đurđevačkih pijesaka radilo se o intervenciji čovjeka u okoliš. U ranome novom vijeku su ljudski utjecaji na njihovo »otvaranje« i pokretanje bili najvjerojatnije potpomognuti mikroklimatskim promjenama, koje valja promatrati u kontekstu »malog ledenog doba«. Jednom pokrenuti, ti su destruktivni i uglavnom antropogeni procesi izbjegli kontroli čovjeka pa je došlo do nekontroliranog širenja pijeska u zoni oko Đurđevca. Pokretnost pijesaka je zaustav-ljena smišljenom aktivnošću pošumljavanja, također djelovanjem čovjeka. Zbog svega iznesenoga se, kod Đurđevačkih pijesaka, radi o specifičnom okolišu koji je pod formiran utjecajem čovjeka.

265 K. Šavor, Đurđevački pijesci, str. 242; R. Kranjčev, Pijesci u Podra-vini. Đurđevački pijesci, str. 97.


VoDeValja naglasiti kako je voda temelj života i cijelog zemaljskog okoliša.266 Prostori Varaždinskog genera-lata i Križevačke županije izrazito su bogati vodom, a dovoljno je spomenuti kako je dostupnost vode bila vrlo važna u procesu i intenzitetu naseljavanja te stva-ranja mreže naselja.

Kalnička prigorska zaravan »disecirana je brojnim tokovima čija se izvorišta nalaze u trupu gore ili na kontaktu prigorja i gore. Otjecanje vode orijentirano je prema jugu. Duboko usijecanje tokova kao i ispiranje bilo je omogućeno petrografskim sastavom zaravni.« Prigorska je zaravan sastavljena od naslaga koje se lagano ispiru i erodiraju. »Dinamika reljefa najizra-ženija je u užoj prigorskoj zoni i opada prema jugu. U toj zoni postoji najgušća mreža potočnih tokova. Ovaj dio prigorske zaravni najčešće je diseciran i u njemu postoje najveće visinske razlike između vrhova brežuljaka i usječenih dolina. Rebra su u tom dijelu prigorja izdužena i sužena, a brežuljci imaju oštrije vrhove i strmije padine. Pružanje rebara i niza vrhova slijedi smjer otjecanje vode.«267

Hidrografska mreža okolice Križevaca je izrazito asimetrična, a najduži potoci i rječice teku kroz južno prigorje. »Ovi vodotoci izviru uglavnom pod samim kalničkim horstom i zatim teku prema jugu ulijeva-jući se u Glogovnicu. Dolina Glogovnice, Kamešnice i drugih vodotoka tipično su epigenetske, a terci-jarne naslage (prije svega pliocenske i oligocenske) znatno su snižene.« Najvažniji je vodotok Glogov-nica, s prostranom aluvijalnom ravnicom i slivnim područjem od oko 680 km2. »Uz Glogovnicu (61 km duljine) još su u prigorju važni vodotoci Kamešnice (38 km), Črneca glogovničkog (44 km) i drugi, a za lokaciju grada Križevaca osobito potoci Koruška (28 km) i Vrtlin (12 km). Vodonosni slojevi, s obzirom na geološko-petrografsku građu, položeni su razli-čito, pa neka područja prigorja imaju problema s vodoopskrbom.«268

O križevačkim vodotocima govori opis Križe-vačke županije iz druge polovice 18. stoljeća: »Potoci Crnišćak i Koruška sami po sebi nemaju važnosti i preko njih se može prijeći. Spajaju se dalje s Pištan-skim jarkom, nakon čega ostaje potok Koruška, koji postaje znatan. Koruška postaje blatnjava, široka dva hvata i duboka dvije stope. Nakon tog spajanja preko nje se više ne može prijeći bez mosta. Potoci koji teku na istočnoj strani i spajaju se s potokom Glogovnicom

266 R. Delort, F. walter, Povijest europskog okoliša, str. 113.267 M. Vresk, Prigorje Kalnika, str. 139-140.268 D. Feletar, Geografske značajke križevačke regije, str. 18.

najčešće nastaju samo od kišnice, sasvim brzo presuše i preko njih se na većini mjesta može prijeći na konju i kolima. Potok Glogovnica, koji tvori graničnu razdjel-nicu Križevačke županije i Varaždinskoga generalata, širok je pet hvati i dubok tri stope, ima četiri stope visoke obale i blatnjavo dno i preko njega se nigdje ne može prijeći bez mostova. Kada se prelije, cijeli ravni kraj bude poplavljen, a prolazni putovi zapri-ječeni. Poplava potraje još dva dana nakon prestanka kiše.« Kod sela Majurca opisan je potok Glogovnica: »Potok Glogovnica u ovdašnjem je kraju širok pet hvati, dubok je dvije do tri stope, ima blatnjavo dno i četiri stope visoke obale. Preko njega se bez mostova nigdje ne može prijeći. Poplavi češće tijekom godine od čega cijela dolina bude natopljena vodom, a prola-zni putovi zapriječeni. Poplava potraje obično još dva dana nakon prestanka pljuskova.«269

Rijeka Bednja je desni pritok rijeke Drave, a izvire podno Macelja.270 O izvoru rijeke Bednje postoje razli-čita mišljenja. Dio autora smatra da je izvor Bednje u Kamenoj gorici, dio da Bednja nastaje istjecanje vode iz Trakošćanskog jezera, a dio za izvor Bednje uzima tok koji izvire u Brezovoj gorici. U hidrogeo-grafiji se danas smatra da Bednja izvire kraj Brezove gore, odnosno iz »više curaka koji izbijaju na visini od 300 m i stvaraju stalni tok. Iz Kamene gorice na istoj nadmorskoj visini teče drugi tok za kojeg se tako-đer misli da bi mogao biti izvor Bednje. Po dužni (3 km), prema količini vode i karakteristikama uzdužnog profila, obadva toka su vrlo slična. Nizvodno se spajaju i poslije dva km zajedničkog otjecanja jedinstveni tok je pregrađen branom. Na taj način voda ispunjava okolno udubljenje i tvori Trakošćansko jezero.«271 Bednja danas utječe u rijeku Dravu kraj sela Mali Bukovec (na visini od 136 m),272 a do početka 18. stoljeća je utjecala u Dravu desetak kilometara istoč-nije, sjeverno od Đelekovca.273 Bednja je duga 133 km,274 a površina njenog porječja je 596 km2, a kako ova rijeka teče od zapada prema istoku uglavnom joj je i porječje izduženo u tom smjeru. U porječju Bednje se ističu tri reljefne cjeline: 1. aluvijalna ravan, 2. terci-

269 M. Valentić, I. Horbec, I. Jukić (prir.), Križevačka županija, Hrvat-ska na tajnim zemljovicima 18. i 19. stoljeća, knj. 9, Zagreb 2004., str. 217, 219.

270 I. Crkvenčić, Bednja, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 1 (A-Biz), Zagreb 1980., str. 539.

271 M. Počakal, Hidrografske veličine porječja Bednje, Geografski glasnik, br. 44, Zagreb 1982., str. 85-88.

272 I. Crkvenčić, Bednja, str. 539.273 H. Petrić, Prilog poznavanju razvitka župe Imbriovec od sred-

njega vijeka do sredine 19. stoljeća, Tkalčić, knj. 7, Zagreb 2003., str. 197-198.

274 Hrvatska enciklopedija, sv. 2 (Be-Da), Zagreb 2000., str. 14.


jarno gorje i 3. paleozojske gore.275 »Porječje gornje Bednje je rubna podravska krajina, ali je zbog svoga historijskog razvoja, ekonomskih prilika i socijalnih

275 »Aluvijalna ravan je dio kompozitne doline Bednje, koju karak-terizira više suženja s većim ili manjim proširenjima. Takva su proširenja Bednjansko polje, Lepoglavsko-ivanečko polje, Margečansko-završko-podevčevsko polje, Novomarofsko-ključko polje, Topličko-tuheljsko polje i Ludbreško-kapelsko-bukovačko polje, zapavo to je već dio Podravske nizine. Suženja su između Bednjansko-lepoglavskog polja; između Ivanečko-margečanskog polja gdje Bednja tvori epigeniju, te između Podevčevsko-novo-marofskog polja. Bednja teče sporo zbog malog pada i male brzine gibanja vode, jako meandrira, a za vrijeme jačih padalina plavi okolna polja. Rezultat toga su zamočvarena tla. U prostoru Lepoglavskog i Podevčevskog polja prevladavaju diluvijalno-karbonatna tla, u Novomarofsko-ključkom polju raširena su diluvijalno-aluvijalna, a dalje nizvodno prema ušću rasprostra-njena su uglavnom mineralno-močvarna i mineralno-organo-gena tla. Tercijarna prigorja blagih i zaobljenih strana, disecirana mnogobrojnim pritocima, zapremaju najveću površinu porječja. Kontakti doline i prigorja zsuti su glinasto-ilovastim nanosima nastalih spiranjem strana. Palezojske gore čine najviše dijelove porječja. Zanimljivo je da ti krajevi imaju mali broj tokova.« M. Počakal, Hidrografske veličine porječja Bednje, str. 86-88.

odnosa slična kraju s južne strane Ivančice, te ga redo-vito pribrajaju Hrvatskom Zagorju.«276 Porječje gornje Bednje obuhvaća brežuljkasti kraj sjeverno od Ivančice i Kalnika, a kraj sela Slanje ulazi u podravsku nizinu. Gornji tok (do sutjeske kraj Margečana) ima izgled zavale kojoj je dno u području Bednjanskog polja.277 Prije regulacije Bednja je bila puno šira i na pojedinim mjestima vrlo duboka, a kada bi se vodostaj podigao plavila je obližnja polja.278 Srednji tok do ulaska rijeke u podravsku nizinu je kompozitna dolina sastavljena od Novomarofskog, Ljubeščičkog, Varaždinsko topličko-tuhovečkog i Leskovečkog polja. U donjem odnosno podravskom dijelu porječja Bednja nema značajnijih

276 I. Crkvenčić, Bednja, str. 539.277 I. Crkvenčić, Bednja, str. 539. 278 Bednja je bogata raznovrsnom ribom, počevši od najmanje

uklije, pa preko klena, podusta i drugih vrsta bijele ribe pa sve do manjića, soma, šarana itd. http://www.zabok-ribolov.com/rijeka_bednja.html - pristup ostavaren 18. 5. 2007.

Wincklerova karta Varaždinskog generalata iz 1639. godine


pritoka.279 Krajem 17. stoljeća u Bednju (Bednia fl.) se od značajnijih pritoka u Podravini ulijevala Plitvica, što se jasno vidi na karti Stjepana Glavača iz 1673. godine.280 Iz toga je moguće zaključiti da je porječje Bednje tijekom 17. stoljeća bilo veće od današnjeg.

Rijeka Plitvica izvire na području sjeveroistočnih brežuljaka Maceljskog gorja, podno viničkih gorica (najviša nadmorska visina je 304 m). Plitvica od izvora teče u smjeru od sjeverozapada ka jugoistoku između brežuljaka s kojih prima pritoke, a kod sela Greda mijenja smjer i protječe ravnicom prema od zapada istoku usporedno s rijekom Dravom u koju se ulijeva nedaleko Velikog Bukovca (uzvodnije od današnjeg ušća rijeke Bednje). Duljina toka joj je oko 65 km. Pritoci Plitvice su brdski potoci. Gotovo cijela dolina rijeke Plitvice sastavljena je od dravskog nanosa (šljunka i pijeska) koji prekriva razmjerno tanak sloj humusa.281 Prema ranije spomenutoj karti Stjepana Glavača iz 1673. godine rijeka Plitvica (Plituitza fl.) se ulijeva u Bednju južno od Otoka (danas Veliki Otok), a Bednja u Dravu sjeverno od Đelekovca. To znači da se krajem 17. stoljeća Plitvica nije ulijevala u Dravu nego u Bednju desetak kilometara istočnije od današ-njeg ušća.

Sliv Plitvice iznosi oko 310 km2, a ime joj ukazuje na njezine morfološke karakteristike. Ima niske obale u aluvijalnim naplavinama i dosta je sklona mean-driranju radi slabog pada. Sedimentacijom je podigla svoje korito pa kod svakog većeg vodostaja dolazi do poplava, a naročito je široka poplavna zona bila u donjem toku, gdje vodostaj raste i u vrijeme viso-kog vodostaja Drave ova je rijeka zaustavljala vodu u Plitvici. Karakteristično je što Plitvica ne prima samo pritoke s Maceljskog i Varaždinsko-topličkog gorja već joj pritječu i mali potoci s nizinske strane, a razlog tome je to što je korito Plitvice niže od korita rijeke Drave. Rijeka Plitvica ima izrazit pluvijalni režim pa joj vodostaj naraste za vrijeme većih kiša i naglog proljetnog otapanja snijega.282 Loše posljedice takvog režima su djelomično otklonjene regulacijskim zahva-tima u Varaždinskom polju 1957. te kasnijom izgrad-njom hidroelektrana Varaždin i Donja Dubrava.

279 I. Crkvenčić, Bednja, str. 539.280 Kartu je u nakladi Vrela i prinosi u Sarajevu 30-tih godina 20.

stoljeća za objavljivanje priredio Miroslav Vanino281 Prema kartama Velikog atlasa Hrvatske, Zagreb 2002., karte 5,

6, 7.; http://www.marusevec.hr/polozaj-sume-vode.htm - pristup ostvaren 19. 5. 2007.

282 P. Kurtek, Gornja hrvatska podravina, Zagreb 1966., str. 21-22. Nakon regulacija došlo je do promjena u podvodnom kraju uz Plitvicu – od pašnjaka nastaju livade i oranice pretežno zasijane kukuruzom.

Potok Plitvica, je kod sela Čičkovina (na najzapad-nijem dijelu Križevačke županije) u 18. stoljeću bio širok »pet do šest hvati i stalno sadrži vodu. Dubok je do tri stope, ima muljevito dno i stopu visoke obale te se može prijeći samo na mostovima.«283

Potok Koprivnica ili Koprivnička rijeka izvire na jugoistoku Kalničkog gorja, dvanaest kilometara od Križevaca.284 Porječje Koprivničke rijeke zauzima prilično veliku površinu s obzirom na njenu duljinu što ukazuje na razgranatost pritočne mreže. Duljina Koprivničke rijeke (sa kanalom Bistra) je danas 48,5 km, a svih tekućica u porječju 231 km, dok je povr-šina porječja 380 km². Najveće tekućice u porječju su Koprivnica, Komarnica i Zdela (Zdelja).285 Situacija iz 17. stoljeća je do danas znatno izmijenjena, pogotovo radovima obavljenim u 20. stoljeću.286

U opisu Đurđevačke pukovnije s kraja 18. stoljeća o izvoru Koprivničke rijeci piše, uz ostalo: »Rijeka Koprivnica koja teče kroz selo (Koprivnička rijeka) i izvire nedaleko od njega do mlina podno kuće Čavić, nama važnosti i ljeti se preko nje posvuda može proći na konju i pješice. Odatle se proširuje u jarak širok dva do tri koraka i dubok dvije stope, koji ima ilova-sto blatno dno. Njezinu vodu zaustavlja brana napu-štenog mlina dalje nizvodno, a rijeka se proširuje u baru preko koje se može prijeći samo ljeti označenom pješačkom stazom. Nizvodno, do prvog mlina, tvori, podno kuće Žare, vodu široku 10 hvati i još širu, kroz koju se ne može prijeći, te onda do mlina Balkuše tvori veliku i prodornu močvaru koja se ni ljeti nikad ne osuši i preko koje se ne može prijeći. Ostale potočiće i izvore koji u nju utječu ne treba razmatrati, a inače je voda te rijeke i tih bara pitka za ljude i stoku.«287

Od izvora uz određena krivudanja teče u smjeru jugoistoka, a od Lepavine i Kukavice (danas Soko-lovac) prema istoku i zatim do Koprivnice u smjeru sjeveroistoka.288 U opisu s kraja 18. stoljeća, uz ostalo, o dijelu toga toka piše: »Male bare koje leže uz mlinove između dva mlina nemaju važnost. Preko rijeke se, međutim, nigdje ne može prijeći, osim peko izgra-đena mosta kod Grabića mlina kolima, a kod ostalih mlinova, kao što su Grdovača i Pintarača, može se

283 Križevačka županija, str. 94.284 Topografska karta 1:50000, Koprivnica 3, 272-3, Vojnogeografski

institut, 2. izdanje, Beograd 1982.285 J. Dušić, Hidrometrijske značajke porječja Koprivničke rijeke,

Scientia Podraviana, br. 2, Koprivnica 1989., str. 5.286 I. Šegrt, Pregled razvoja vodoprivrede u Podravini, Podravski

zbornik, sv. 18, Koprivnica 1992., str. 207-216.287 Đurđevačka pukovnija, Hrvatska na tajnim zemljovidima, knj. 8,

priredili M. Valentić, I. Hrobec i I. Jukić, Zagreb 2003., str. 82-84.288 Topografska karta 1:50000, Koprivnica 4, 272-4, Vojnogeografski

institut, 2. izdanje, Beograd 1982.


prijeći samo pješice preko tamošnjih malih nasipa… Rijeka Koprivnica koja teče ispod malih blagih padina te uzvisine jako se sužava na 600 koraka duljine prema potoku Kraljevcu koji se u nju ulijeva… Preko nje se nigdje ne može prijeći, osim na označenim mosto-vima i gazovima. Gazovi imaju kamenito dno… Rijeka Koprivnica, koja teče uzduž sela (Nova Mučna) od zapada prema istoku, od ovog je sela do sela Reke široka dva do četiri hvata, duboka dvije do četiri stope i ima muljevito dno. Preko nje se samo za najveće suše može prijeći… od utoka je potoka Jankuše u nju pa do označenog mlina na polovici sela (Reke) široka četiri do pet hvati, duboka tri do pet stopa. Uzrok tome je izgrađeni nasip. Za kišna vremena postane još i veća i preko nje se sve dok voda ne otekne, ne može prijeći, a za suha vremena i za dugotrajne suše može se prijeći preko nasipa tih mlinova i pored ozna-čenih gazova… Mnogi nasipi i mlinovi izgrađeni na njoj uzrokuju za kišnog vremena velika izlijevanja po obližnjim livadama, koje time postaju stalno mulje-vite. Cijelom svojom duljinom rijeka ima tromi tok i muljevito dno i stoga se preko nje nigdje drugdje ne može prijeći, osim preko mostova i na izabranim, ponešto kamenitim gazovima. Ipak, posvuda se može rabiti za piće.«289

Od Koprivnice do ušća u Dravu se drži uglavnom smjera istoka. Od Hlebina nadalje se naziva Bistra.290 Danas Koprivnička rijeka od Koprivnice na dalje teče kao prava nizinska rijeka i tu je vidljiva određena para-lelnost tokova Drave i kanaliziranog toka Bistre. Sličnu paralelnost tokova s tokom Drave imaju i susjedne tekućice, primjerice Gliboki. Razlog tome je što je Drava nanosila i akumulirala materijal na svoje obale te su obale rijeke Drave na višoj nadmorskoj visini od njenih pritoka. Tako je i u slučaju s Koprivnič-kom rijekom odnosno Bistrom. Porječje Koprivničke rijeke ima nepravilni izduženi oblik te se sužuje prema ušću. Desna strana porječja se širi kod sela Velika Mučna, a širenje se nastavlja dalje prema Koprivnici. Kod Koprivnice se lijeva strana porječja suzuje i tu je razvodnica između potoka Gliboki i Koprivničke rijeke najbliža gradu Koprivnici. Od Koprivnice do ušća u Dravu lijeva strana porječja je vrlo uska dok je desna šira zahvaljujući porječju potoka Komarnice koji se spaja s Koprivničkom rijekom.291

289 Đurđevačka pukovnija, str. 90-95, 102.290 Topografska karta 1:50000, Đurđevac 3, 273-3, Vojnogeografski

institut, Beograd 1968.291 J. Dušić, Hidrometrijske značajke porječja Koprivničke rijeke, str.

10.

Na prostoru Križevačke županije Koprivnička rijeka je, u drugoj polovici 18. stoljeća, opisana slije-dećim opaskama: »Potok Koprivnica, koji teče pored grada i vodom natapa jarak utvrde, u ovdašnjem je kraju širok tri hvata i dubok stopu do dvije stope, ima neprimjetne obale i dno od pijeska pomiješana s blatom. Preko njega su za putove koji vode iz grada izgrađeni drveni mostovi. Preko potoka se, ipak, na većini mjesta može projahati, a u suho doba prevesti kolima i bez mostova (...)«292 Kod sela Bregi (istočno od Koprivnice) je opisan: »Potok Koprivnica koji djelo-mično također tvori graničnu razdjelnicu Varaždin-skoga generalata i Županije, širok je u ovom kraju četiri do pet koraka i dubok stopu do dvije stope, ima dno od pijeska pomiješana s blatom i neprimjetne obale. Preko njega se može prijeći samo na mjestima gdje su na planu označeni prolazni putovi. Mostovi izgrađeni preko potoka Koprivnice dugi su pet hvati i široki pet koraka, u lošem su stanju.«293

U opisu Đurđevačke pukovnije o promjeni imena ovog vodotoka piše: »Koprivnica, koja ovamo dotječe iz Civilnog dijela, protječe kraj ovog sela (Hlebine) i teče prema jugu, gdje mijenja ime te se zove Bistra.«294 U 17. stoljeću situacija nije bila identična današnjoj, ali je bila puno bliža onoj s kraja 18. stoljeća. Prema većini kartografskih prikaza 17. stoljeća potok Koprivnica ili Koprivnička rijeka je u Dravu uticao znatno zapadnije, tj. južno od Peteranca.295 Na Cantellijevoj karti 17. stoljeća Koprivnička rijeka se ulijeva u stari tok Drave, a u 18. stoljeću koprivnički potok se nije direktno ulijevao u Dravu nego se razlijevao po močvarnom prostoru sjeverno od Đurđevca.296 Vjerojatno Stierova karta iz sredine 17. stoljeća prikazuje Koprivničku rijeku južno od grada. (Coppreűniza fl.). Ona je tekla paralelno s rijekom Dravom u smjeru jugoistoka. U nju se ulijeva niz manjih vodotoka iz smjera juga. Ulijevala se u močvarni teren spajajući se starim tokom Drave i okružujući Đurđevac. Pod nazivom Bistica (wistriza Fl.) na krajnjem istoku čini dijelom granicu između habsburškog i osmanskog imperijalno sustava skrećući iz smjera sjeverozapad-jugoistok u smjer jug-sjever gdje prima potoke Katalena (Katalena F.) i Budancu (Budanza Fl.) ulijevajući se na imperi-

292 Križevačka županija, Hrvatska na tajnim zemljovidima, knj. 9, Zagreb 2004., str. 142.

293 Križevačka županija, str. 144-145.294 Đurđevačka pukovnija, str. 110. Usp. kartu – sekcija 3.295 O kartografskim prikazima više u odjeljku vezanom uz prikaze

Koprivnice na geografskim kartama 17. stoljeća.296 O Cantellijevoj karti pišem u odjeljku vezanom uz prikaze

Koprivnice na geografskim kartama 17. stoljeća.


jalnoj granici u rijeku Dravu. Na Koprivničkoj rijeci je nizvodno od Đurđevca ucrtano nekoliko mlinova.297

U drugoj polovici 18. stoljeća je opisan taj močvarni prostor kao bara široka »punih četvrt sata, na nekim mjestima nešto manje… vodu dobiva od raznih potoka koji se u ovoj sekciji u nju izlijevaju na zapadnoj strani. Stoga i ta bara, iako tako često kao i spomenuti potoci, za jake kiše u gori brzo nabuja, no osobito kad se razlije Koprivnica ili Bistra, koja protječe povrh Molovi. Bara toliko nabuja da se preli-jeva preko obala i zajedno sa spomenutim potocima poplavi ravnicu položenu u svom dijelu prema zapadu. Time je prolaz ponegdje vrlo teško moguć, a na drugim mjestima zadugo nemoguć. Sama bara, obra-sla s mnogo gustog grmlja, nikada se sasvim ne osuši i u ovdašnjemu se kraju preko nje ni u koje doba ne može prijeći.« Bara je bila povezana s rijekom Dravom jer se kod opisa rijeke Bistre spominje da ona »kroz daljnje bare ide do rijeke Drave.«. Bistra je dijelom tekla uz Dravu.298

U ranije spomenutom opisu piše: »Stalne bare koje se prostiru s druge strane rijeke (Stražnice kod Kalinovca), kako prema sjeveru tako i prema istoku do rijeke Drave, ispresijecane sa Bistrom, koja tvori razne otoke, te mnogim drugim jako blatnjavim jarcima.«299Iako se danas Koprivnica odnosno Bistra ulijeva u Dravu sjeveroistočno od sela Molve,300 prije je ušće bilo istočno od Pitomače i Starog Gradca, na granici nekadašnje Đurđevačke pukovnije i Virovi-tičke županije.301 Kod Podravskih Sesveta su Bistru nazivali Strug. To se može vidjeti iz opisa: »Rijeci Bistri ili Strugu, koja teče posred ove sekcije od mlina Mikić, ne može se odrediti širina i dubina, na nekim se mjestima proširuje poput jezera te se kod Sesveta dijeli u razne tokove. Preko nje se, kao ni preko bare koju je stvorila rijeka Bistra i potok Stražnice, koja je istih obilježja, ne može prijeći nigdje drugdje nego u nuždi tamo gdje je opisano. Tok rijeke Bistre i Straž-nice samo je tri do četiri stope dublji od Drave, što se može opaziti iz bijelih pruga koje voda ostavlja za sobom na drveću kada padne. Tok Bistre i Stražnice teško se može odrediti, jarak koji iz njih nastaje, isto


298 Đurđevačka pukovnija, str. 159-160299 Đurđevačka pukovnija, str. 159-160300 Topografska karta 1:50000, Đurđevac 3, 273-3, Vojnogeografski

institut, Beograd 1968.301 Virovitička županija, Hrvatska na tajnim zemljovidima, knj. 5,

priredile I. Hrobec i I. Jukić, Zagreb 2002., str. 84-85, karta sekcija 1.

kao i Blatni strug i Prederlina, isto su tako neodređeni jer teku neprohodnim barama. Kada se Drava prelije, a ovdje na zemlji nema kiše da bilo kakva voda teče iz ovdašnjega potoka tamo i dođe u bare, onda voda pritječe prema sredini rijeke Bistre. Ako je Drava pak mala i otprilike dva hvata niža od obale, onda se pove-ćavaju i Bistra i rijeka Stražnica, te istiskuju vodu u isti jarak, ali ostavljaju u šumi puno vode u istoj širini i gotovo svako doba na istoj razini. Ta se voda tu i tamo širi u velika jezera…«302

Rijeka Mura izvire u Austriji ispod Visokih Tura na sjevernom obronku planine Markaar, na visini 1753 metra. Najznačajni pritok Mure u Austriji je Murz. Hidrografska mreža Mure i njenih pritoka u dijelu toka uz prekomursko-štajersko područje je speci-fična. Tome je razlog što pritoke Ledava i Ščavnica teku paralelno s tokom Mure sakupljajući vode s tih područja. Ščavnica utječe u Muru kraj Gibine, a neda-leko od Podturna Krka s Ledavom koja je njen najveći pritok. Od ušća Krke pa do ušća Mure u Dravu, jedini veći pritoci su potok Principalis (Kanižnica) s lijeve

302 Đurđevačka pukovnija, str. 203, 205. Usp. kartu – sekciju 12.

Prikaz dijela toka rijeke Drave u zapadnom dijelu Varaždinskog generalata krajem 18. stoljeća


odnosno Trnava s desne strane. Na desnoj strani Mure su Gorice (Slovenske i Međimurske) koje predstavljaju razvodnicu između porječja Drave i Mure. Osim gorja i ravnica, s lijeve i desne strane Mure se opažaju riječne terase. U hidrološkom pogledu Mura čini značajan element vodnog režima Drave kao njena lijeva i najveća pritoka, a vodno područje ove alpske rijeke leži sjeverno (tj. sjeveroistočno) od dravskog i ima vrlo slične karakteristike kao i dravsko vodno područje jer je Mura kao i Drava bogata vodom u razdobljima kada su u mnogim rijekama u širem okruženju niski vodostaji. Karakteristika vodnog režima rijeke Mure je i ujednačenost protoka tokom godine.303

Drava izvire u Italiji u Toblaškom polju – kod Dobbiaca (1192 m nad morem), a utječe u Dunav u istočnoj Hrvatskoj kod Aljmaša (79,4 metra nad morem). Cjelokupni tok Drave orijentiran je u smjeru istok-jugoistok, a njegova današnja duljina je 749 km.304 Drava je stoljećima plavila područja kojima je tekla.305 Iako je i ona i danas pogranična rijeka, njen granični položaj je vrlo jasno bio vidljiv i od kraja 16. stoljeća kada ona postaje pogranična rijeka između

303 Đ. Hatić, N. Šimundić, Mogućnosti energetskog korištenja mure na dionici od Gibine do ušća u Dravu, Međimurje, br. 5, Čakovec 1984., str. 104-105.

304 V. Blašković, Osobitosti Drave i naše granice u Podravini, Podrav-ski zbornik 2, Koprivnica 1976, 141; I. Bertić, Drava, Encikolope-dija Jugoslavije 3, Zagreb 1984, 569-571; A. M. Grünfelder, Drava, Podravski zbornik 22, Koprivnica 1996, 37-54. Usp. Ekohistorija rijeke Drave. Zbornik sa međunarodnog znanstvenog skupa, Koprivnica 2011.

305 B. Vujasinović, Radovi na uređenju voda u Hrvatskoj u 17. stoljeću, Hrvatska vodoprivreda, br. 96, Zagreb 2000., str. 63.

habsburškog i osmanskog imperijalnog sustava. Takav položaj zadržava do kraja 17. stoljeća. Tada postaje administrativnom granicom između ugarskih župa-nija s jedne te hrvatsko-slavonskog prostora s druge strane. Drava je i u srednjem vijeku imala uglavnom administrativno značenje jer je u većoj mjeri služila samo kao prirodna granica između ugarskih i slavon-skih županija. Za ovo područje je Drava bila važna i u obrambenom smislu jer je tijekom 17. stoljeća pred-stavljala prirodnu prepreku osmanskim prodorima, ali ujedno i imperijalnu granicu.

Riječna korita u ovom kraju još ni u pleistocenu nisu bila fiksirana jer su rijeke, u prvom redu Drava, nanosile mnogo materijala i sedimentirale ga na širokom prostoru. Zbog slabe otpornosti neogenih i pleistocenih sedimenata riječno se korito Drave često mijenjalo (što je i danas vidljivo), a približno današnji pravac dobila je tek u holocenu. Sa znatnom akumu-lacijom materijala u geološkoj sadašnjosti Drava je izdignula svoje korito iznad okolnog zemljišta. Drava je najhirovitija panonska rijeka, a ima znatan pad i brzi tok, s tim da kod Botova dolazi do smanjenja pada tako da on ovdje iznosi oko 0,5 m/km. Erozija joj je vrlo jaka, a cijepa se na brojne mrtvaje (mrtvice, bereke) i suha korita. Zbog nagomilavanja šljunka i pijeska riječna se matica pomicala i erodirala jednu pa drugu obalu. Utjecajem obilnih taloga pojedini rukavci postali su preplitki pa je glavna masa riječne vode morala prijeći u druge koji su dotad bili sporedni.

Dio rijeke Drave kraj Varaždina


Tako su stvorene mnoge plićine i otoci, većinom prola-znog značenja.306

Za ocjenu osobina rijeke Drave važno je istaknuti da joj je prosječna brzina kod Varaždina 1,7 m/sek, a da za srednjeg vodostaja njome protječe oko 530 kubičnih metara u sekundi vode. Ovi podaci ukazuju na hidrološki značaj rijeke relativno brzog toka i velike mehaničke snage koja erodira obale, ali koja i akumu-lira materijal u svom koritu. Za Dravu i njezine pritoke u ovom dijelu Hrvatske tipičan je snježno-ledenjački režim. Tekućice su bogate vodom u prvoj polovici toplog razdoblja godine. Najizrazitiji element riječnog režima je ljetni maksimum vode. Velika voda u jesen-sko doba manje je zastupljena, a proljetna mala voda rijetka je pojava.307

Drava ima maksimum vodostaja od svibnja do srpnja, dok je vodostaj najniži od prosinca do veljače. U prošlosti su povremeno nastajale velike poplave, kao posljedica obilnijih padalina u kratkome vremen-skom razmaku. Problem je i relativno visoka podze-mna voda, osobito u ranim proljetnim i jesenskim mjesecima, kad se voda bunara miješa s površinskom vodom i kišnicom pa je ponegdje neprikladna za piće.308 Režim otjecanja vode je osiguravao dovoljne količine vode u vegetacijskom razdoblju i bio je pogo-dan za potrebe raznovrsnih korisnika.309 Rijeka Drava je na međunarodnoj konferenciji održanoj od 8. do 12. rujna 2004. u nacionalnom parku u Ferto-Hansag u Mađarskoj uvrštena u dio Europskog zelenog pojasa, a 2011. proglašena Regionalnim parkom Mura-Drava.310

Na početku teritorija Križevačke županije, prema opisu iz 18. stoljeća, rijeka Drava »dijeli se u vrlo mnogo uskih i širokih rukavaca, koji također tvore mnoge otoke i prudine i stalno su međusobno pove-zani. Njihova se širina i dubina, zbog velike rascjep-kanosti, pouzdano ne može odrediti, te ovdje valja još

306 P. Kurtek, Gornja hrvatska Podravina, n. dj., 18.307 P. Kurtek, n. dj; J. Riđanović, Hidrografske značajke Koprivnice

i okolice, Podravski zbornik 6, Koprivnica 1980; A. Nemerkenyi, Verschiedene Typen von Altwasserarmen der Drau - auf gezeigt anhand von Sattelitenaufhamen, Geografical papers 6, Zagreb 1985.

308 Hidrološki godišnjak Jugoslavije I/1985, Beograd 1988; Z. Dugački, Lonjsko-ilovska zavala i bilogorska Podravina, u: Geografija SR Hrvatske 2, Zagreb 1974, 132; J. Riđanović, Hido-grafske značajke Središnje Hrvatske, Geografski glasnik 35, Zagreb 1973; J. Riđanović, Hidrogeografija, Zagreb 1993.

309 J. Riđanović, Hidrogeografija, n. dj., 174.310 Strateški je cilj zaštita rijeke Drave i njenog porječja prema zakon-

skim propisima Republike Hrvatske te zaštita njenog toka u sklopu programa MAB (Man and the Biosphere pri UNESCO-u) odnosno međunarodnog projekta »Park biosfere Dunav-Drava-Mura«. M. Purić Hranjec, Hidroenergetska eksploatacija Drave, u: Drava u Međimurju još uvijek živi, Čakovec 2005., str. 30.

samo napomenuti da su svi otoci za izlijevanja rijeke izloženi poplavi. Glavna rijeka široka je od 40 do 140 hvati i duboka od hvata do dva hvata, najčešće prema obilježju godišnjeg doba. Šume, koje se nalaze na tim otocima, obrasle su srednje visokim stablima i gustim žbunjem. Osim toga, valja još primijetiti da ta rijeka sa sobom nosi vrlo mnogo zlatnog pijeska (...)Ta se rijeka prelijeva uglavnom ujesen pri dugotrajnoj vlazi i u proljeće pri otapanju snijega te poplavljuje ovostrano područje na udaljenosti od četvrt sata, a na nekim mjestima i dalje.«311

Sačuvan je i opis rijeke Drave kod Drnja iz druge polovice 18. stoljeća: »Rijeka Drava, koja protječe kroz ovu sekciju od sjevera prema jugu, ima razne velike i male otoke i prudine, široka je 300 do 400 koraka, duboka tri do šest hvati i ima vrlo brzi tok. Kada u Koruškoj i Štajerskoj padnu jake kiše, no napose za topljenja snijega u proljeće, rijeka naglo nabuja i u 24 sata toliko nabuja da na raznim mjestima preplavi obale i poplavi niski kraj s obiju strana tako da se tada u ovdašnjem kraju može napredovati samo zemaljskim cestama, iako često tek uz mnogo muke i uz velike opasnosti. Zbog jake snage, kojim rijeka teče, napose za visoke vode, prudine ponegdje bivaju otplavljene, naprotiv, na drugim se mjestima talože nove. Prudine, jednako tako kao i velika stabla, koja voda katkad odnese sa sobom i čvrsto prisloni na prudine, čine vožnju brodom na toj rijeci vrlo opasnom i nesigur-nom, pa se svake godine nasuču ili potonu razni nato-vareni brodovi. Drveni most koji vodi preko te rijeke na veliki otok, uz nasip koji se na njega naslanja kod Židovaroša tek je nedavno obnovljen i učvršćen. Na rukavcu s druge strane otoka, koji se zove Repaški kanal, nalazi se ravni brod (skela), a osim njega održava se još jedan kod sela Botova u provincijalu i nizvodno još jedan kod sela Sigeca, a prema kraju ove sekcije još jedan, zvani novigradski brod. Oni su bez iznimke loše kakvoće i tako mali da se njima preko rijeke najednom mogu prevesti dvoja mala kola. Veliki otok na kojemu leže staje za židovaroško blago, kao i otok Lug s ove strane rijeke Drave, imaju mnoga močvarna i jako blatnjava mjesta, također su gdjegdje gusto zarasli žbunjem i šipražjem; na otoku sa stajama Židovaroši kolima i na konju ne može se napredo-vati nigdje drugdje, osim po putovima naznačenim na planu. Potok Torčec ima kod Drnja mali otok, a ispod otoka nalazi se prolaz preko potoka kojim se za vrlo suha doba može voziti, a dalje nizvodno ima jak

311 Križevačka županija, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Zagreb 2004., str. 93-94.


drveni most. Nakon što se potok spoji s Dravom uz pomoć dvaju jaraka kojima prema njemu dolaze vode iz rijeke Drave, potok kod Židovaroši ima drugi posto-jani drveni most, ispod kojega tvori razne otočiće, a nakon što se u njega ulije potok Jasenovec… izlijeva se u rukavac Drave koji tvori otok Lug. Taj je potok širok 30 do 35 koraka i preko njegove dubine i zbog strmih jaruga s obiju strana nigdje se ne može prijeći, osim kroz spomenuti prolaz i preko mostova na njemu. Jarci s vodom, gore zatvoreni nasipima na rijeci Dravi, nastali su češćim izlijevanjem te rijeke. Njih rijeka za visoke vode napuni i oni otječu u potok Torčec. Preko tih se jaraka ljeti, kad obično sasvim presuše, može svakako prijeći na prolaznom putu iz Drnja u Đelekovec u provincijalu.«312

Zanimljiv je i opis područja uz rijeku Dravu koje je tijekom 17. stoljeća bilo granično s Osmanskim Carstvom. Stanje na tom području je u drugoj polovici 18. stoljeća izgledalo ovako: »Drava tvori od u ušća jarka Ždale granicu s Ugarskom. A tu istu granicu iznad šume Repaša određuje jarak Ždala… Drava koja protječe kroz ovu sekciju ima brz tok, nema baš visoke obale i ima pjeskovito korito, široka je 150 do 200, pa i 300 koraka, i ima tri broda (skele) koji su ipak upora-bljivi samo za prijevoz manjih kola te najviše mogu nositi i primati dva takva vozila. Gornja skela se naziva molvarska, druga je udaljena sat vremena nizvodno od molvarske skele i naziva se virovska, a treća skela nalazi se ovdje kod sela Brod. Kada u Koruškoj i Štajer-skoj padnu jake i dugotrajne kiše ili kada se u proljeće naglo otopi snijeg, ta rijeka za kratko vrijeme toliko nabuja da se prelije preko obala i izlije kroz cijelu ovu sekciju. Mjesta na kojima se ona prvenstveno ona prelije i izlije jesu: odmah podno molvarske i virovske skele, kroz razne jarke kao što je poznato: Mertvica, Medvedička, Nova Mertvica, dalje niže kod Đukinog puta u Drenovičku mrtvicu, u jarak Belčin, u Crnec i kod konaka ili staja za stoku Kingovo i Bakovci. Time nabujaju ne samo spomenuti, nego i svi ostali baroviti jarci koji se nalaze s njezine druge strane; i cijeli kraj ove sekcije kroz šume bude poplavljen, pa u tom kraju ne budu poplavljena samo neka povišena mjesta na iskrčenim poljima koja se tu nalaze. Snagom buja-jućeg toka ta rijeka za kratko vrijeme stvori otoke i prudine tamo gdje ih prije nije bilo, čime plovidba brodom bude vrlo nesigurna i gotovo svake godine neki se brodovi nasuču i potonu. Zbog spomenute poplave, koja još dugo nakon što se voda povuče čini

312 Đurđevačka pukovnija, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Zagreb 2003., str. 106-107.

sasvim neuporabljivim sve putove koji idu kroz ovu sekciju, na nekim su dijelovima uzduž rijeke izgra-đeni nasipi koji su, u cijelosti uzevši, od male koristi i malo-pomalo opet potonu i zarastu ili se pak uruše i budu otplavnjeni jer ih voda podloka zbog zemlje koja je na njima jako pomiješana s pijeskom… Obale Drave s obiju su strana gusto obrasle, i osim s pomoću spomenutih skela u ovoj sekciji nema druge veze s Ugarskom. Najbolji od tih brodova (skela) je kod sela Broda, uz pomoć koje se lakim vozilima može doći do sela Hereszinye, koje leži na drugoj strani.«313

Problem meandriranja Drave je bio vezan uz neprecizno utvrđene granice na ovoj rijeci koje su bile povodom nekim tužbama. Npr. na Staru godinu 1712. neki građani Varaždina su sjekli drvo u dravskoj šumi, koja je bila vlasništvo grada Varaždina. Taj se teritorij meandriranjem našao sjeverno od Drave, na međi-murskoj strani. Njih su napali čakovečki kmetove, oduzeli im oruđe, a neke su odvezli u Čakovec i tamo ih zatvorili. I mještani Nedelišća su napali neke varaždinske građane koji su sjekli drva u šumi Stara Bradavčica koja je pripadala gradu Varaždinu, a nala-zila se na međimurskoj strani Drave jer ju je ova rijeka meandriranjem promijenila svoj tok. Godine 1728. su Čakovčani pisali varaždinskom gradskom magistratu u Varaždinu te su se žalili što im neki varaždinski građani napali u dravskoj šumi te im oduzeli kola i vola. Problem je bio u tome da se nije znala granica zbog čestih promjena dravskog toka.314

Habsburško-osmanski sukobi su prouzročili stva-ranje dvaju odvojenih prometnih sustava na Dravi. Jedan je bio na gornjem toku (Koruška i Štajerska), a drugi na donjem toku (na prostoru Osmanskog Carstva). Koprivničko područje se nalazilo između njih.

Drava je imala važno značenje za Osmanlije gdje je u Osijeku bila glavna riječna luka. Prema mišlje-nju Zlate Živaković-Kerže »ipak je do kraja osman-ske vladavine lak i jeftin promet na Dravi povezan s dunavskom plovidbom donosio veću dobit od kopne-nog. Nešto robe iz turske Ugarske, Bosne i Srbije, pa vjerojatno i s hrvatskih prostora pod habsburškom i mletačkom vlašću, dospijevalo je u Osijek.« Ista autorica je mišljenja da je od kraja 17. stoljeća Drava »važna strateška odrednica na prometnom putu prema Jugoistoku… To je vrijeme kada se od ranog proljeća

313 Đurđevačka pukovnija 2003., str. 164-165.314 A. Golob, Mostovi, život ljudi i događaji uz Dravu, Međimurje,

br. 5, Čakovec 1984., str. 150.


do kasne jeseni na tom putu plovilo (tada življe u gornjem toku) brodovima rijekom Dravom.«315

U 17. stoljeću su Drava i Mura imale najvaž-niji udio u riječnom prometu Štajerske. Za hrvatski prostor u blizini Koprivnice Drava je veće značenje imala tek od Varaždina. Murom se moglo ploviti šajkama316, a Dravom samo splavima. Drava u Kopriv-ničkoj Podravini je dobila dodatno značenje 1684.-1687. kada je njome prevožena velika količina robe, žita, baruta, oružja i ratnih sprava u borbeno područje u istočno od Virovitice. Othmar Pickl smatra da je vojni promet Murom i Dravom koristio ne samo vojsci nego i razvitku slobodne trgovine.317

Radi zaštite od poplava na prostorima uz Dravu su bili provođeni regulacijski radovi. Iz 1609. je sačuvan podatak o vjerojatnoj dopremi kamenja za regulaciju rijeke Drave kod Drnja.318 Postoji mogućnost da je to kamenje zapravo bilo oružje koje se dopremalo rijekom Dravom iz pravca Varaždina. Ovaj je poda-tak važan jer pokazuje da je rijeka Drava na kopriv-ničkom prostoru (do Drnja) bila plovna. Ukoliko se stvarno radilo o kamenju za reguliranje Drave, onda je to važan prilog spoznajama regulacije ove rijeke u koprivničkom kraju.319

Poznati su i podaci o regulaciji Drave vezani uz varaždinsko područje. Na saborskom zasjedanju 5. i 6. listopada 1633. spominje se otvaranje korita Dravice kraj Varaždina. Iduće 1634. 6. studenoga spominje se otvaranje dravskih rukava kraj Varaždina.320

Izgleda da su 1649. pokrenuti širi regulacijski radovi na Dravi koji su za cilj imali obranu od popla-va.321 Na zasjedanju u Varaždinu 4. i 5. studenoga 1654. bila je imenovana komisija koja se trebala brinuti o iskopavanju novog korita Dravice kraj Varaždina.322 Godine 1678. bile su utvrđene mjere protiv šteta od poplava rijeke Drave kod luke Zavrča i Varaždina

315 Z. Živaković-Kerže, Drava kao os života, razvoja i odnosa kroz povijest (Poseban osvrt na donji tok rijeke), Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Osijek 2002., str. 46.

316 Šajke su imale oblik pontona. Bile su oko 10,5 m duge i 5 m široke te oko 1,3 m visine (dubine). Imale su nosivost oko 5 do 10 tona, a njima je upravljalo 4-5 osoba.

317 O. Pickl, Mur und Drau als Verkehrswege nach dem Südosten, Međunarodni kulturnopovijesni simpozij Modinci (Mogersdorf), sv. 9, Maribor 1977., str. 225-227.

318 DAV, Arhiv grada Varaždina, Radikalni arhiv, II, br. 958; M. Androić, Varaždinski trgovac Vinko Perger, Kaj, br. 10, Zagreb 1968, str. 63.

319 H. Petrić, Općina i župa Drnje, str. 76-77.320 ZHS, knj. 1, str. 24, 36.; B. Vujasinović, Radovi na uređenju voda

u Hrvatskoj u 17. stoljeću, str. 36.321 ZHS, knj. 1, str. 191-192.322 ZHS, knj. 1, str. 148.

te dijela Podravine (Podrauinas).323 Javni radovi na podizanju nasipa u dijelu Podravine te kod Varaždina spominju se 1692. godine.324

Regulacijski radovi na Dravi kod Varaždina bili su izvođeni i krajem 17. stoljeća, a zabilježeni su 1696. i 1698. godine.325 Na vijest o silnim poplavama Drave, Save i Kupe 1698. godine, zbog kojih su bila ugrožena vlastelinstva uz te rijeke bila su određena povjeren-stva za svako područje koji te su im dane ovlasti za podizanje nasipa. Iste godine je bilo odlučeno da se odmah pristupi gradnji i utvrđivanju nasipa uz rijeke Savu i Dravu.326

Prostori Varaždinskog generalata i Križevačke županije su tijekom 17. stoljeća bili bogati vodom i vodotocima. Ljudi su uz nizinske dijelove rijeka i potoka bili izloženi utjecaju poplava. Možemo govoriti o tri zone koje su bile intenzivno izložene poplavama na istraživanom području: 1) podravsko područje; 2) posavsko područje i 3) područje uz Lonju i Česmu. U slučaju rijeke Drave, čovjek je još u 17. stoljeću započeo njenu regulaciju s ciljem obrane od poplava. Ti su učinci tijekom 17. stoljeća bili krajnje ograničeni, ali su predstavljali početke drugačijeg ljudskog odnosa prema rijeci, odnosa ranonovovjekovnog čovjeka, koji za razliku od srednjovjekovnih ljudi, sve više inter-venira u prirodu. Intervencije na rijekama u ovome kraju će se intenzivirati u 18., a pogotovo u 19. stoljeću i kasnije.

mOčVareMočvarna poplavna staništa spadaju među najboga-tija s obzirom na biološku raznolikost, ali i pružaju zaštitu od poplava jer močvare privlače višak vode. Velika močvarna područja su se pružala u blizini

323 ZHS, knj. 1, str. 382.324 ZHS, knj. 1, str. 548.325 ZHS, knj. 2, str. 87, 173.326 ZHS, knj. 2, str. 177-178, 184.

Varaždin u 17. stoljeću


rijeke Drave. Npr. istočno od Đurđevačkih pijesaka su zabilježene močvare: »Morast Mekis«, »Jaszenovi-chki Berek« i »Sinkova Gat Morast«.327 Močvare, koje su se miješale sa starim rukavcima Drave (mrtvicama, mrtvajama), ucrtane su u blizini sela Molve, a okru-živale su ih močvarne šume.328 Osnivanje sela Molva, Hlebina, Kladara i drugih, usred močvarnih područja 17. stoljeća, dokaz su uspješne kolonizacije povoljnih, suhih i uzvišenijih terena, koji se u Podravini najče-šće nazivaju »grede«. S tih suhih prostora je čovjek krenuo u proces isušivanja močvarnih područja, čije bi početke mogli tražiti u 17. stoljeću. Možda je nestanak sela Kladare u 18. stoljeću moguće vezati uz procese isušivanja nekadašnjih močvarnih područja.

Sačuvao se i opis dijela močvara uz rijeku Dravu: »Na putu onamo rijeka kroz razne blatnjave jarke tvori još više malih i velikih otoka. Njezina se širina i dubina zbog bare i plitkih obala ne može pouzdano utvrditi. Preko ove se rijeke u ovoj sekciji nigdje i ni u koje doba ne može prijeći, osim preko drvena mosta kojim je premošćena na putu k molvanskoj skeli na rijeci Dravi (...). Ta rijeka preplavi svake godine po dva, tri, pa i više puta okolne bare, koje se tada isto tako razlije-vaju preko svojih obala te poplave ravne livade i polja prema zapadu sve do blizu Virja i Delova. Obično ta poplava bude znatno pojačana izlijevanjem rijeke Drave (...) te tada potraje tri do četiri, pa i više tjedana. Tijekom tog vremena, osim puta prema Đurđevcu, sasvim bude prekinut svaki drugi prolaz iz ovog sela. Kroz okolne se bare, koje su zarasle miješanim, veći-nom gustim grmovitim drvećem nikad ne može proći, osim preko na planu označenih prolaza, čak i kad za vrlo vrućih ljeta katkad presuše. Duboki jarak Strug – povrh kojega (...) stoje neke staje za stoku, zvane Luka, koje pripadaju Molvama – ljeti sasvim presuši. U vlažno je doba naprotiv sasvim napunjen vodom. Put i ovog sela prema Đurđevcu spušta se pješčanim brežuljcima i u svako je doba uporabljiv teškim vozi-lima. Si ostali putovi koji idu iz ovog sela kroz bare – a napose putovi koji vode (...) k rijeci Dravi te u tamoš-nju šumu, u što je uključen i put koji iz Virja ide k virjanskoj seli (...) uporabljivi su lakim kolima samo za vrlo vrućih ljeta i djelomice preko presušenih bara; za vlažna vremena sasvim su bez čvrste podloge i njima se za velike vode uopće ne može proći.«329

Jedno od najpoznatijih močvarnih staništa na istraživanom području je i Lonjsko polje koje pred-

327 Österreichischen Staatsarchiv wien, Kriegsarchiv, Innerösterei-chische Hofkreigsrath, (OeStA/KA), B IXa 800.

328 OeStA/KA, B IXa 801.329 Đurđevačka pukovnija, Zagreb 2003., str. 161-163.

stavlja zanimljivo poplavno područje u dunavskome slijevu koje je 1990. proglašeno parkom prirode. To je danas jedno od rijetkih područja nekadašnjih Varaž-dinskog generalata i Križevačke županije koje, uz ostalo autentično prezentira i razdoblje 17. stoljeća. Ovo je područje izniman primjer prilagodbe stanov-ništva poplavama, što se očituje kroz tradicionalnu drvenu arhitekturu, organizaciju prostora i korište-nje zemljištem te jedinstveni uzgoj izvornih pasmina prilagođenim tim uvjetima. Nizinske poplavne šume tvrdih listara dio su najkompleksnijega i najvećega šumskog kompleksa, a kraj je poznat po bijeloj rodi koja ima najbolji uspjeh gniježđenja ikad zabilježen u literaturi. Integritet područja osiguran je velikim šumskim kompleksima i poplavnim pašnjacima.330

Lonjsko polje je ostalo sačuvano od melioracij-skih zahvata zahvaljujući tome što je njegovo područje stoljećima služilo kao područje za odljev poplavnih voda. Do danas su u Lonjskom polju ostala sačuvana staništa ptica. Veći dio Lonjskog polja je danas pokri-ven šumama hrasta lužnjaka i poljskog jasena, dok je nešto manja površina pokrivena pašnjacima i livadama dok ratarske površine (u sušnom razdoblju) čine tek desetak posto površine. Biljne zajednice su raznolike i brojne, a flora sadrži više u zapadnoj Europi nesta-lih ili rijetkih vrsta. U pogledu faune najznačajniji su ornitofauna (posebno bijela i crna roda, orao kliktaš, orao štekavac itd.) i posavski konji.331

Prostor Lonjskog polja je, kao i sjeverni pridravski prostori predstavljao močvarnu granicu sa Osman-skim Carstvom. Prestanak osmanske opasnosti krajem 17. stoljeća omogućio je stvaranje sela u području

330 Lonjsko polje je danas park prirode i najveće je zaštićeno poplavno područje u dunavskome slijevu. Močvarna su područja najugroženiji ekosustavi pa njihovo očuvanje ima nacionalno i međunarodno značenje. Lonjsko polje proglašeno je parkom prirode 1990. godine, a osam godina poslije bila je ustrojena Javna ustanova za upravljanje tim područjem. Smješten je uz rijeku Savu, karakteriziraju ga močvarna staništa te je uvršten u Ramsarski popis močvara. Bogat je rijetkim i ugroženim životinj-skim vrstama koje su karakteristične za vlažna staništa. Naime, da bi se zadovoljili kriteriji Ramsarske konvencije, vlažno stanište mora podržavati više od 20.000 ptica močvarica, a Lonjsko ih polje i podržava. Kao zaštićeno ramsarsko područje upisani su Lonjsko i Mokro polje, uključujući i Krapje Đol. Na području Lonjskog polja danas su smještena dva ornitološka rezervata - Krapje Đol i Rakita. U parku prirode zabilježeno je čak 550 vrsta biljaka, od kojih su mnoge u Europi ugrožene ili su na pragu izumiranja. Odbor za svjetsku baštinu smatra da nominirano dobro zaslužuje uvrštenje na listu UNESCO-ove ako ispunjava uvjete za najmanje jedan od ukupno deset predloženih kriterija. Lonjsko polje u svojoj nominaciji navodi dva kriterija za kulturnu baštinu i dva za prirodnu. http://www.min-kulture.hr/ - pristup ostvaren 21. 9. 2008.

331 T. Nikolić, Park prirode Lonjsko polje, Criatica, knj. 2, Zagreb 2007., str. 902-905.


Lonjskog polja, koja su sačuvala ranonovovjekovno tradicionalnu graditeljsku baštinu. Dio kolonizacij-skog vala usmjerenog u Lonjsko polje je bio neuspje-šan. Npr. 1688. godine popisano je novo selo Mačko-vec. Ono se više ne spominje u popisu iz 1701. te u kasnijim popisima332 što upućuje na to da se radilo o neuspjelom osnivanju novog naselja na rubu Lonjskog polja.333 No, bilo je i primjera uspješne kolonizacije jer se 1673., na Glavačevoj karti spominje selo Čigoč, danas poznato kao »selo roda«.

Na močvarnim područjima možemo slobodno govoriti i o višku vode. Općenito je na istraživanom području bilo jako malo suhih i žednih područja. Najizraženija močvarna područja su bila uz velike rijeke – Dravu i Savu, a bilo ih je i uz druge vodo-toke, primjerice uz Česmu, Bednju i Lonju, uz koju se smjestilo najpoznatije močvarno područje – Lonjsko polje. U drugoj polovici 17. stoljeća bilo je uspješnih (npr. Molve, Hlebine, Čigoč) i neuspješnih pokušaja naseljavanja močvarnih područja (npr. Mačkovec).

GUšAVostGušavost je bila česta bolest ljudi uz rijeku Dravu, a javljala se zbog siromaštva njenih voda jodom.334 Gušavost je izazivala ozbiljne posljedice po zdravlje stanovništva koje je živjelo u naseljima neposredno uz rijeku.

Godine 1513., 1517. i 1520. se spominje selo Kelyanowcz kraj Ludbrega, blizu rijeke Drave.335 Vrlo je vjerojatno da se Kelyanowcz nalazio u blizini današ-njeg sela Dubovica s kojim se zajedno spominje od 1523. godine.336 Postoje dvije mogućnosti tumačenja imena ovoga naselja. Po jednom tumačenju, korijen ovog toponima je njemačka riječ »die Kehle« koja označava grlo, ali i gušu. Ta je riječ u ludbreškom kraju našla odraz u pučkom govoru u obliku »kehla« tj. guša, odnosno »kehlač« tj. onaj koji boluje od bolesti guša-vosti. »Kehlači« su se do nedavno nazivali stanovnici

332 Nadbiskupski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije, Prot. 105/1.333 Na nekadašnje selo iz 17. stoljeća danas podsjeća jedino toponim

Mačkovec jugoistočno od Vidrenjaka odnosno zapadno od Popo-vače. Usp. Veliki atlas Hrvatske, Mozaik knjiga, Zagreb 2002., karta 46.

334 Drava u Međimurju još uvijek živi, Čakovec 2005., str. 113. Kasnije su zbog toga u svoje bunare seljaci uz Dravu bacali medi-cinski jod čime je ta bolest polako nestala na ovome području.

335 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., str. 60, 94, 127.

336 J. Adamček, Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma, Ludbreg (monografija), Ludbreg, s.a. (1984.), str. 83.

sela uz rijeku Dravu jer su bolovali od gušavosti zbog loše dravske pitke vode.337

U selima Obrankovec i Poljanec (kraj Ludbrega) 1659. je zapisano prezime Kehyach,338 koje vrlo vjero-jatno ukazuje na prisutnost tzv. »kehlavosti« odnosno gušavosti. Pojava endemske gušavosti može biti poslje-dica nedostatka joda u hrani ili u vodi.339

Kada je skupina stručnjaka zagrebačkog Medi-cinskog fakulteta sredinom 20. stoljeća istraživala područje kotara Koprivnica uočila je da je gušavost mogla dovesti do znatnih posljedica po zdravlje stanovništva. »Našli smo endemsku gušavost odno-sno težu manifestaciju istog oštećenja endemski kretenizam, odnosno najtežu manifestaciju gušavo-sti – oligofreniju. Ta je ovdje toliko raširena, da se s pravom može govoriti o »endemskoj« oligofreniji. Našli smo veliki broj kretena idiota, imbecila, debila, a jedan dio pučanstva nosi kretenozne crte. Među krete-nima je veliki broj gluhonijemih, nagluhih. Osim toga izvjestan broj slučajeva je mikrocefalija, hidrocefalija, epilepsija, shizofrene psihoze, ihtioze hondrodistrofije (...) Naši nalazi i iskustva govore u prilog činjenici, da je uzrok kretenizmu u tlu, odnosno da je Legrad najviše pogođen od 5 ispitanih sela: Legrad, Đeleko-vec, Sigetec, Drnje i Botovo.« Legrad je tada imao 80 posto gušavih u ukupnom stanovništvu, u Đelekovcu je bilo 26,4 posto gušavih, a u selu Sigetec 95,5 posto gušavih.340

Branimir Gušić je utvrdio da je unatoč tome što je zemlja bila reambulirana, čime je svaka kuća dobila svoju okućnicu s vrtom sa gospodarskim zgradama i s određenim higijenskim uređajima. Usprkos »svim tim mjerama u starosjedilačkim selima endemska je gušavost bila ogromna, a kretenizam i drugi oblici oliogrenije u tolikom broju, da je broj nesposobnih za vojnu službu predstavljao ogroman problem za tadašnje vojne komanda i stalno ih prisiljavao da u te krajeve naseljuju svježe novo stanovništvo.«341

337 A. Kancijan, Traganje za podrijetlom imena sela ludbreške Podravine, Podravski zbornik, sv. 10, Koprivnica 1984., str. 252. Možda je ovo naselje dobilo ime po Sv. Kilianu (irskom svecu iz 7. stoljeća štovanom posebice u Francuskoj i Njemačkoj) i to još u vrijeme srednjovjekovne kolonizacije, koja je ostavila trag u toponimiji Kraljevine Slavonije.

338 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 255.339 Guša (struma štitnjače), Hrvatska enciklopedija, sv. 4 (Fr-Ht),

Zagreb 2002., str. 412.340 G. Čeh, Oligofrenija kao posljedica enedemskog kretenizma,

Zdravstvene novine, god. XI, br. 5-6, Zagreb 1958., str. 82-83. »Na drugu etiologiju otpada: idiotije u Legradu 23,1%, u Sigetecu 12,5 %, imbeciliteta –u Đelekovcu 11 %, u Sigetecu 11,7%, debiliteta – u Legradu 8,7%, u Đelekovcu 26,1 %, u Sigetecu 11,7%«.

341 B. Gušić, Djeluju li antropogeografski faktori strumogeno, Zbor-nik II jugoslavenskog simpozija o endemskoj gušavosti, Zagreb


Probleme s gušavosti i tzv. »kretenizmom« su imala i međimurska sela uz rijeku Dravu. Npr. u Donoj Dubravi su bunari bili obično na dubini od tri do četiri metra pa je razina bunarskih voda često bila u dodiru s dravskom vodom. U sjećanjima mještana govori se da je od davnih vremena selo imalo do stotinu gušavih osoba i desetak slučajeva s »endem-skim kretenizmom«.342

Podaci o postojanju gušavosti u 17. stoljeću mogu otvoriti vjerojatnost kako su posljedice ove bolesti opisane u 20. stoljeću možda bile slične i u ranome novom vijeku. U svakom slučaju, gušavost je jedan od vidova štetnog utjecaja rijeka na ljude.

PrOmJeNe BiOLOŠkiH čimBeNikaDjelovanje okoliša na ljudsku povijest ovisi o promje-njivosti njegovih faktora među kojima oni glavni uopće ne ovise o čovjeku, koji ih trpi i ne može utjecati na njihov tok, premda ih je napredovanjem znanosti malo pomalo uspio obuhvatiti i razumjeti. Odnosno kako su istaknuli Robert Delort i François walter »to je slučaj s tzv. geokemijskim faktorima. Na druge, također važne, faktore čovjek može makar djelomice utjecati svojim djelovanjem i prisutnošću: to su tzv. bioekološki faktori, isto tako promjenjivi u povijesnom vremenu.«343

VeGeTaCiJa i ŠUmaŠuma je u 17. stoljeću, ali i prije i kasnije, predstavljala važan gospodarski potencijal no gospodarsko znače-nje šume u ranome novom vijeku je mnogo istaknu-tije nego danas. U tome je razdoblju čovjek mogao koristiti šume uglavnom neopterećeno potrebama očuvanja. U ranome novom vijeku šuma nije samo predstavljala izvor drveta već i dodatne prehrane ili dopunske gospodarske djelatnosti kroz lov, sakupljanje plodova, ispašu stoke itd.

Od selidbe južnih Slavena u njihovu današnju postojbinu šumovitost je bila bogatija i gušća od one u srednjem vijeku.344 O šumovitosti dravsko-savskom

1960., str. 127, 132.342 D. Em Šafar, Donja Dubrava između dva rata, Čakovec 1991., str.

35.343 R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, Zagreb 2002.,

str. 97.344 I. Erceg, Šume kao objekt ekonomske politike i izvor za održava-

nje gospodarskog života, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, vol. 10, Zagreb 1983., str. 5.

međuriječja znakovito govori rečenica: »Poznato je da su prije osnivanja Vojne krajine, kao i za vrijeme turske okupacije, slavonske šume bile prašume. Bila su to rijetko naseljena poplavna područja rijeke Save. Iz tog vremena nemamo podatke o nekim propisima o gospodarenju tim šumama.«345

Drvo je bilo osnovni građevinski materijal ne samo za gradnju kuća nego i za gotovo sve što se nalazilo u njima i okućnici te alati za rad na polju i u domaćinstvu. Prema najnovijim istraživanjima, predvidimo li promjenu bioloških čimbenika diljem Vojne krajine, posebno stalnu »antropizaciju« i »prirodnu evoluciju« šuma radi kojih se šumske povr-šine smanjuju velika je vjerojatnost da je još sredinom 18. stoljeća oko polovice vojnokrajiškog teritorija bilo prekriveno šumama. »Stoga je bilo prirodno da krajiš-nici drvo koriste kao najdostupniji materijal za najra-zličitije moguće namjene. Zbog istog razloga možemo shvatiti postojanje svijesti o šumama, ponajprije kao o zajedničkom dobru zajednice, a tek potom o resursu koji treba pomoći bogatstvu države; također je, stoga razumljivo i postojanje svijesti o nekim imaginarnim ´starim pravicama´ koje neograničeno i besplatno iskorištavanje krajiških šuma čini legitimnim.«346

O prostiranju šuma na istočnim dijelovima Varaž-dinskog generalata korisni su podaci iz popisa s kraja 17. stoljeća u kojem se spominje šuma od Vukosavlje-vice (kraj Virovitice) do rijeke Save347 te velika šuma od Bušetine kod Virovitice do Đurđevca.348 O šumi između Virovitice i Đurđevca govore i drugi podaci iz 17. stoljeća.349 Jedna od najvećih šuma je bila Garjevica na Moslavačkoj gori.

Istraživani prostor je u 17. stoljeću bio relativno bogat šumskim površinama, ali je to stoljeće istovre-meno i period velikih krčenja šuma. Izgleda da je sred-njovjekovna Križevačka županija bila vrlo šumovito područje.

Moguće je pretpostaviti da je tijekom druge polo-vice 16. stoljeća došlo do povećanja šumskih povr-šina koje je bilo obrnuto proporcionalno sa kretanjem ukupnog broja stanovnika.

345 Z. Vajda, Iz povijesti šumarstva Slavonije do početka 20. stoljeća, Zbornik o stotoj. obljetnici šumarstva jugoistočne Slavonije, Vinkovci, Sl. Brod 1974., str. 155-156.

346 D. Matanović, Legalitet i legitimitet – suprotstavljene koncep-cije pri iskorištavanju šuma Slavonske vojne krajine, Časopis za suvremenu povijest, god. 35, br. 3., Zagreb 2003., str. 962.

347 I. Mažuran, Popis zapadne i srednje Slavonije 1698. i 1702. godine, Osijek 1966., str. 62.

348 Isto, str. 65.349 O. Pickl, Slavonija godina 1688. Prema dnevniku grofa Sigmunda

Joachima od Trauttmansdorffa , Radovi Instituta za hrvatsku povijest, br. 11., Zagreb, 1978. str. 131.


Uslijed depopulacije izazvane, prije svega, osman-skim prodorima došlo je do širenja šumskih površina na prostoru koji će kasnije obuhvatiti Varaždinski generalat.

Krajem 16. stoljeća su se u na području Varaž-dinskog generalata počele krčiti šumske površine.350 Koprivnica je 1597. godine bila sa svih strana okru-žena gustim šumama, koje su Osmanlijama i Vlasima omogućavale da se neopaženi došuljaju do blizine samoga grada. Iste, 1597. godine su Osmanlije i Vlasi uhvatile sedamdesetak ljudi u okolici Kopriv-nice. Hrvatsko-slavonski sabor je zbog toga odobrio kmetove i ostale stanovnike koji su trebali iskrčiti šume oko Koprivnice kako bi se povećala sigurnost u neposrednoj okolici grada.351

U 17. stoljeću se, na području Križevačke župa-nije i Varaždinskog generalata, nastavljao se započeti proces krčenja dijela šumskih površina. Izgleda da je krčenje počelo u prostorima bliže rijeci Dravi. Prigo-dom krčenja šumskih površina najčešće su krčitelji dobivali pravo uživanja na iskrčeno zemljište. Prema tužbi bana Žigmunda Erdödy-a iz 1628. vidi se da su pripadnici plaćene vojne posade u Drnju iskrčili bez banovog znanja i dopuštenja šume na prostoru susjed-nog Đelekovca. Za prostor koji su dobili krčenjem plaćali su samo desetinu. Nakon 1628. Drnjancima je na uživanje ostavljen prostor koji su sami iskrčili.352 O istoj je šumi bilo riječi i na saborskom zasjedanju od 14. siječnja 1630. godine.353 O pitanjima restitucije Erdödy-jevih posjedima kraj Koprivnice se sačuvala jedna instrukcija kralja Ferdinanda II. iz 1626. godi-ne.354

Raniji vlasnik Đelekovca je 1620. bio Tomo Erdödy (umro 17. siječnja 1624.),355 dok je kasnije vlasnikom postao njegov sin Žigmund Erdödy. Izgleda da je njegovo vlasništvo nad posjedom Đelekovcem (ili vjerojatno spomenutim krčevinama) bilo upitno jer je Sabor 1624. i 1628. tražio da se posjed Đele-kovec (vjerojatno ranije spomenute krčevine) vrati obitelji Erdödy.356 Izgleda da se vraćanje krčevina kod Đelekovca odužilo jer to pitanje nije bilo riješeno ni

350 D. Feletar, Podravina – prinos poznavanju gospodarskog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Koprivnica 1973., str. 66. Dragutin Feletar piše: »Koncem XVI. stoljeća iskrčena je šuma i uklonjene su sve zgrade na puškomet oko gradskih zidina poradi efikasne obrane.«

351 HSS, knj. 4, str. 362-363.352 HSS, knj. 5, str. 433.353 HSS, knj. 5, str. 469.354 STLA, Militaria, Sch. 157.355 HSS, knj. 5, str. 273, 276.356 HSS, knj. 5, str. 671, 696.

1634.,357 ni 1637. godine kada je Hrvatsko-slavonski sabor tražio da koprivnički krajiški kapetani vrate obitelji Erdödy oduzete zemlje kod Đelekovca, a istoj se obitelji trebala vratiti i šuma kod Rasinje.358

Kao primjer intenziteta krčenja šuma u drugoj polovici 17. stoljeća može poslužiti rezultat koji sam dobio analizom popisa posjeda pojedinih stanov-nika Đelekovca. Tamo je 1689. godine zabilježeno 230 i ½ jutara oranica, 251 i ½ kosaca livada te čak 429 jutara krčevina. Zbrojimo li oranice i krčevine, možemo vidjeti da su u tom zbroju krčevine imale gotovo dvotrećinski udio,359 što jasno potvrđuje veliki intenzitet krčenja šuma na ovom prostoru.

Koprivnički kapetan je prema tužbi iz 1634. nasilno oteo zemlju i livade mnogim koprivničkim građanima koje su nekada građani iskrčili i branili oružjem.360 Ovaj podatak govori o vremenu krčenja nekih šumskih površina u blizini Koprivnice koje su proveli sami građani. Činjenica da su nove obra-dive površine morali braniti oružjem najvjerojatnije govori da se radilo o obrani od Osmanlija. Krčevine preko puta potoka Koprivnice (s južne strane, prema nekadašnjem Kamengradu odnosno današnjem Stari-gradu) spominju se 1635. godine.361

Zapovjednik Slavonske krajine Aenea Caprara je u Varaždinu 18. listopada 1698. koprivničkim građanima potvrdio pravo na sječu drva u šumi, koju su svojatali odnosno koju su ranije oteli krajišnici iz Borovljana. Koprivnički građani su dobili pravo i ubiranja žira.362

Mirela Slukan Altić smatra da je agrarna kriza na pragu ranog novog vijeka potaknula intenzivniju sječu šuma koja je za posljedicu imala ne samo vizualnu promjenu pejzaža, nego češće i duže poplave šireg dravskog zaleđa te snažnu eroziju tla. O razmjerima poplava svjedoče kartografski izvora.363 Česte poplave su uzrokovale i česte promjene ne samo rijeke Drave nego i dravskih pritoka.364

Način prikazivanja šuma na kartama 17. stoljeća sastoji se od jednostavnog simboličkog prikaza bez kvantitativnih i kvalitativnih elemenata. Hirschvo-gelova karta Slavonije, Hrvatske i Kranjske iz 1573.

357 ZHS, knj. 1, str. 40.358 ZHS, knj. 1, str. 75.359 HDA, Vlastelinstvo Rasinja, kut. 7.360 ZHS, knj. 1, str. 46.361 HDA, Generalkomanda, Uvezeni spisi Varaždinskog generalata,

knj. 1, fol. 94v.362 HDA, GK, kut. 7, br. 10.363 M. Slukan Altić, Podravsko srednjovjekovlje u zrcalu kartograf-

skih izvora, Podravina, vol. 2, br. 4, Koprivnica 2003., str. 122.364 M. Slukan Altić, Hidroregulacija Drave i njezini utjecaji na tran-

sformaciju prirodnog i kulturnog pejsaža Podravine, Podravina, vol. 1, br. 2, Koprivnica 2002.


prikazuje samo veće šuma u Slavoniji. Kako je ta karta očito nastala na osnovi Lazusove karti Ugar-ske prikaz šumskih površina je samo simboličan. Sto godina kasnija Glavačeva karta Slavonije i Hrvatske iz 1673. godine na žalost ne daje podatke o šumama. Kod prikaza terena vegetacijski pokrov tematski je marginaliziran, a često i dekorativan prije nego funk-cionalan, fokus je na prikazivanju vodenih tokova i specifičnosti reljefa.

Za ovaj rad je od velike važnosti karte iz sredine 17. stoljeća, čije se autorstvo često pripisuje Martinu Stieru. Na njoj se vidi da su najveće šumske površine bile koncentrirane uz rijeku Dravu te na pogranič-nom pojasu istočno od rijeke Česme (Čazme), odno-sno između Bilogore i rijeke Save. Zapadnije od ovog prostora zabilježeno je više šuma manjih površina, što jasno ukazuje da je prostor intenzivne koloniza-cije, a ujedno i krčenja šuma, tijekom prve polovice 17. stoljeća bio na prostoru zapadno od rijeke Česme (Čazme). Šumske površine obuhvaćaju i dobar dio Kalničkog gorja, ali je njihova gustoća manja nego na pograničnom prostoru prema Osmanskom Carstvu. Zanimljivo je da oko svih utvrda koprivničke natkape-tanije i Đurđevca nema šumskih površina što je vjero-jatno učinjeno iz sigurnosnih razloga, ali posredno prikazuje da je ranije bio napravljen proces krčenja.365 O intenzitetima krčenja pograničnog prostora iz druge polovice 17. stoljeća govore detaljne vojne karte iz 18. stoljeća, koje ujedno pružaju i veće mogućnosti za obuhvatnije istraživanje šuma.

Iako se tijekom 17. stoljeća odvijalo kontinuirano krčenje šuma, još su u drugoj polovici 18. stoljeća šumske površine zauzimale veliki prostor Varaždin-skog generalata što se može vidjeti iz sačuvanih karata. Velike šumske površine su se nalazile na područjima koje je krajem 17. stoljeća priključeno Varaždinskom generalatu – poglavito na jugoistočnim obroncima Bilogore, ali i na drugim područjima – poput sjevernih obronaka Moslavačke gore. Većih je šumskih površina bilo na području zapadno od Križa, oko Marče, uz veći dio srednjeg toka rijeke Česme (Čazme), na sjevernim obroncima Kalničkog gorja i Bilogore, u Prekodravlju (Repaš) te na prostoru istočno od Đurđevca.366

Iako na Kneidingerovoj karti Koprivnice i njenog najbližeg okoliša iz 1766. nema toponima koji bi mogli ukazati na krčevine na njoj se može vidjeti odnos


366 OeStA/KA, B IXa 801.

površine pod šumama i ostalim površinama.367 Sve šume su bile dosta udaljene od grada, a oko Kopriv-nice su se nalazilo obradive površine. Ovakvo stanje 1766. pokazuje da je ranije moralo doći do krčenja šumskih površina koje su bile bliže gradu. To se krče-nje najvjerojatnije počelo provoditi u 17. stoljeću, u doba kada je Koprivnica višestruko uvećala naseljeno područje i broj stanovnika.

Sedamnaesto i osamnaesto stoljeće su obilježeni intenzivnim krčenjem na svim teritorijima Vojne krajine. André Blanc piše da »u tom pogledu posjedu-jemo tri dokaza ili svjedočanstva: toponimiju, isprave o naseljavanju doseljenika, te katastarske planove«.368 U koprivničkom slučaju je najbolje zaviriti u toponi-miju koja ne ostavlja nikakve sumnje u velike razmjere krčenja budući da na koprivničkom prostoru naila-zimo na imena lokaliteta koji upućuju na nekadašnje raslinje koje je krčenjem uništeno.

Šume su uz ostale čimbenike imale i obrambenu ulogu na što je upozorila Anđela Horvat: »u bojazni pred nadmoćnom turskom velesila posvećivala (se) posebna pažnja utvrđivanju grada«.369

Drvo iz šuma se koristilo kao građa za grad-nju kuća. Npr. 1645. je zabilježeno pokrivanje kuće šindrom tj. drvenim daščicama.370 Šindrom su se pokrivale i koprivničke kapele koje su bile građene od pletera omazanog blatom sa temeljima od drva dobivenog iz okolnih šuma.371 Drvo se redovito kori-stilo kao osnovni građevinski materijal za gradnju kuća, izradu namještaja372 ali i kao materijal za gradnju gospodarskih zgrada.373

Korištenje šuma je imalo veliku važnost jer se iz šuma dobivalo drvo koje je bilo nezamjenjivo u ljud-skoj svakodnevici. Ono se koristilo za ogrjev, građe-vinski materijal, za izradu oruđa za rad, namještaja, predmeta u kućanstvu itd. Krčenjem šuma i šikara stvarale su se nove poljoprivredne površine. Hrastove i bukove šume su, uz ostalo, služile i za žirenje svinja pa se bez njih nije moglo zamisliti svinjogojstvo. U

367 HDA, Kartografska zbirka; karta je reproducirana u: M. Slukan-Altić, Povijest kartografskih radova na području grada Kopriv-nice, str. 68.

368 A. Blanc, Zapadna Hrvatska. Studija iz humane geografije, Zagreb 2003., str. 168-169.

369 A. Horvat, Osvrt na urbanizam Koprivnice, Bulletin odjela VII. za likovne umjetnosti JAZU, br. 2-3, Zagreb 1960., str. 93.

370 KGZ, str. 146.371 NAZ, KV, Prot. 4/IV, 89/I, 89/Ia, 90/II i 91/III.372 L. Brozović, Građa za povijest Koprivnice, str. 97-102.373 Npr. godine 1645. spominje se štagalj (škedenj), ali i kleti tj.

gospodarske zgrade u vinogradima. KGZ, str. 145-146.


šumama se nalazila divljač, što je omogućavalo lov.374 Pierre Chaunu piše da se u šumi brala i trava ispod drveća, a ta je bezazlena praksa potrajala do pojave umjetnih livada. Po njemu su se iz šume mogli uzimati i plodovi od dunja, kestena, oraha do divljih bobica i mladica za obnovu domaćih voćnjaka.375

Prije početka regulacije potoka i depresija (od druge polovice 18. stoljeća), ovdje je bilo znatno više močvara i niskih livadnih terena, dok je dobar dio šumskih površina posječen najvjerojatnije već tijekom 17. stoljeća kao dio procesa ponovnog naseljavanja. O prostoru nekadašnjih šuma govore brojni toponimi sa nazivima drveća, a u širem koprivničkom okruženju ima i onih sa nazivom »laz« i »krč«, koje možemo pronaći na brojnim kartama, a napose katastarskim.376

Između Koprivnice i Križevaca se 1630. godine spominje velika šuma široka tri milje. U toj šumi nije bilo graničara te su osmanske postrojbe mogle nesme-tano kroz nju prolaziti. Da se ta pojava zaustavi dan je prijedlog komesara Trautmansdorfa da se u tim šumama ustanove dva vojvodstva svako od 30 ljudi. 377

Proces krčenja dijela šumskih površina koje su se proširile tijekom 16. stoljeća započeo je u 17. stoljeću. Jačim naseljavanjem Ludbreškog vlastelin-stva pratilo je došlo je do intenzivnog raskrčivanje šikara i šuma, ali je vlastelinstvo već tada započelo ograničavati njihovo slobodno korištenje. Pojavili su se tzv. »zabrani« (sylvae prohibiae) u kojima kmetovi više nisu mogli svojevoljno sjeći drva i žiriti svinje. Godine 1696. na ovom vlastelinstvu su popisane šume: Dolinščak, Lasno, Poljanski lug, Črnjak, Černoglavec i »šume u brdima«. Šume su sredinom 18. stoljeća zauzimale gotovo polovicu površine vlastelinstva što je moguće vidjeti na karti »Delineatio sylvarum prohibi-titiarum et aliarum dominii Ludbreg«. Prema toj karti šume su bile podijeljene na »zabranjene« (prohibi-tae) i »slobodne« liberae) odnosno na one koje može koristiti samo vlastelin i one koje su mogli koristiti i zavisni seljaci. Površina (veličina) šuma je na ovoj karti bila zabilježena prema satima hoda koji su bili potrebni da se šuma prijeđe po širini i duljini. Najveće šume na vlastelinstvu su bile »brdske šume (sylvae montanae«) koje su se nalazile između rijeke Bednje i ceste Ludbreg-Križevci. One su bile široke dva, a duge četiri sata hoda. U tim su šumama seljaci imali

374 J. Adamček i dr., Šumarstvo, Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1980., str. 653.

375 P. Chaunu, Civilizacija klasične Evrope, Beograd 1977., str. 265.376 U Hrvatskom državnom arhivu čuvaju se katastarske karte sa

upisanim toponimima iz sredine 19. stoljeća za sva naselja šireg koprivničkog prostora.

377 A. Ivić, Migracije Srba, str. 51.

pravo slobodnog korištenja, no u njima je bilo malo hrastova. Istočno od Ludbrega su se uz rijeku Bednju nalazile šume Gaj, Sigeček i Dolinščak, a jugoistočno se nalazila mala šuma Lasno. Te su šume bile zabra-njene (»prohibitae«), tj. u njihovo je korištenje bilo zabranjeno zavisnim seljacima. Vlastlini su uvođe-njem zabrana u te šume njih pretvorili u svoje privatno vlasništvo, odnosno u dio alodijala. Za zavisne seljake su bile zabranjene i šume uz rijeku Plitvicu – Polja-nečki lug i Čretek. Zavisni seljaci su mogli slobodno koristiti Dravske šume (»sylvae Dravanae« koje su bile duge jedan i po sat, a široke između četvrt i polovicu sata hoda te veliku šumu Černjak (Csernyak) zapadno od Karlovca dugu dva, a široku jedan sat hoda. Zani-mljivo je da su najveći dio područja vlastelinstva uz rijeku Dravu pokrivale ove dvije šume, a izuzetak je činilo jedino iskrčeno područje oko sela Karlovec.378

U blizini gradova su se uz obradive površine i pašnjake prostirale velike šumske površine. One su služile i za zaštitu stanovništva. Kada je koprivnički kapetan Grasswein početkom travnja 1603. otišao preko Đurđevca u napad na slavonska podravska područja pod osmanskom vlašću, sukobio se s Tata-rima između Brezovice i Virovitice. Nakon toga su Tatari provalili u Podravinu gdje su porobili i spalili sela između Koprivnice i Vinice. Lokalno stanovništvo je tom prigodom potražilo sigurnost u šumama.379

U 17. stoljeću je zapisano nekoliko podataka o šumama u okolici Križevaca. Godine 1641. spominje se u okolici Križevaca šuma Jakuševec, te na posjedu Sv. Petar Orehovec šume Mihalićevska husta i Seme-cijev lug.380 Šuma na mjestu Donje Lihotke kraj Križe-vaca se spominje 1642. godine,381 a u blizini je 1645. bila šuma Lemeš.382 Iz godine 1650. je zapis o šumi između rijeka Glogovnice, Koruške i Petrovinca te posjeda Sibilincz (Žibirinovec?) i Fiztincz. Ova šuma je pripadala posjedima Špiranovec ili Miketinec, Sv. Martin i Pokazin ili Sedlarovec.383 Građani Gornjih Križevaca su se 1653. žalili protiv Vlaha iz Ivanca i Potočca radi toga jer su im zauzeli šume.384 Godine 1672. u okolici Križevaca izvori bilježe šumu Lemeš ili Nemeš te šumu oko distrikta Gornje Visoko.385

378 MOL, P-1313, Batthyany csalad., Maioratus, Lad. 17, br. 10; br. 41; J. Adamček, Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma, str. 103-104.

379 R. Horvat, Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, str. 9.380 Isto, svež. 7, br. 4.; isto, svež. 14, br. 11.381 Isto, svež. 1, br. 13.382 Isto, svež. 7, br. 6.383 Isto, svež. 4, br. 28.384 Zaključci Hrvatskog sabora, knj. 1, Zagreb 1958., str. 188.385 HDA, Pavlinski samostan u Križevcima, svež. 7, br. 25, 26; isto,

svež. 17, br. 22.


Helena Rukelj je 1687. prodala 5 jutara šume Lihotka ili Igrišće na području gornjeg grada Križevaca.386 Šuma kraj potoka Glogovnica blizu sela Majurec ili Kapelanšćina zabilježena je 1691. godine.387 Križevački pavlini su 1695. kupili šumu u mjestu Jazvedena jama na križevačkom području.388 Križevačka kapetanija je 1698. raspravljala o sporu glede šume koja se nalazila između rijeka Glogovnice i Koruške.389 Oko godine 1700. u jednoj je tužbi spomenuta šuma kraj Tkalca.390

Postoji i jedan primjer pošumljavanja u križevač-koj okolici. Radi se o spominjanju kestenjaka, tj. plan-ski zasađene šume s namjerom ubiranja kestena ali i gospodarenja drvom. Kestenjak u Sv. Petru Orehovcu, veličini tri četvrtine jutra je Baltazar Orehovački 1648. prodao Mihaelu Zakmardiju.391 Šuma kestena u Sv. Petru Orehovcu se spominje 1669. godine.392

Baltazar Adam Krčelić, prigodom razgraničenja između civilne Hrvatske i Vojne krajine 1765. godine, bilježi šume Desetinu i Sašinu. Prva je pripala Vojnoj krajini, a druga je podijeljena između grada Križe-vaca i krajišnika. Potonja je za žirenje i pašu trebala biti zajednička za krajišnike i križevačke građane. Isti spominje više naziva šuma koje su se tada nalazile na teritoriju grada Koprivnice. Prigodom razgraničenja između provincijala i Vojne krajine, potonjoj su bile ustupljene šume: Kamenica, Slepić (Žlebice op.p.), Mala Mesarica, Bašica Brdo, Šušnjar, Razbojišće, Vučja jama, Črna gora, Bukova greda, Stipanica, Bilo Skopara, Dražica, Vrabornički breg, Stolec, Belevina, Koševec, Draganovec, Skopara, Petrovdol, Pestovec i »prijašnje vojvodske šume, zatim zemljište Miho-ljanska Straža s prijašnjim šumama i sjenokošama vojvoda i zapovjednika«. Gradu je preostala šuma Kozarica koja se nalazila na pograničnom prostoru između Vojne krajine i provincijala.393 O krčenju u okolici Križevaca govori i jedan podatak iz 1654. kada je zabilježeno rušenje šuma u okolici Apatovca.394

Na karti Andreasa Leopolda Kneidingera iz 1766. godine vidljivo je da su Križevci na svom prostoru imali mnogo šumskih površina.395 Na karti Križevačke županije iz druge polovice 18. stoljeća zabilježene su

386 Isto, svež. 1, br. 101.387 Isto, svež. 1, br. 103.388 Isto, svež. 1, br. 105.389 Isto, svež. 4, br. 74.390 HDA, Isusovački samostan u Zagrebu, kut. 8, br. 20, 21.391 HDA, Pavlinski samostan u Križevcima, svež. 14, br. 17.392 Isto, svež. 21, br. 1.393 B. A. Krčelić, Annuae ili historija, 1758-1767, Zagreb 1952, str.

494, 495.394 HDA, Spisi Isusovačkog kolegija u Varaždinu, IX/14.395 Karta se čuva u Muzeju grada Križevaca.

šume Brckovščina i wernik zapadno te Globočić istočno od Križevaca.396

Kneidinger je iste 1766. načinio kartu koprivnič-kog područja iz koje se može vidjeti da su se velike šumske površine nalazile na obroncima Kalnika (Dugog brda) zapadno od grada (Czerna gora, Kazne-tina, Kozarice, Szarviczk), te između Herešina i Bregi istočno od Koprivnice (Šalovica, Miholjansko polje, Paščine itd.), a sjeverno od Koprivnice šume su zauzi-male vrlo mala područja,397 što možda govori da je taj prostor među prvima bio izvrgnut krčenju tijekom 17. stoljeća.

Kneidingerova karta je zanimljiva jer daje neko-liko toponima vezanih uz vegetaciju. To su Podbu-kvom, Ruščice, Brezje, Ledinski jarek, Krupi germ, Glivice, Črešnjevo, Gaj i Verbik.398 Oni su se najvjero-jatnije upotrebljavali i u 17. stoljeću, a najveći je broj spomenutih toponima vezan uz drveće. Svi su upisani na prostorima bez šuma što dijelom ukazuje na krče-nje koje je izvedeno ranije, odnosno u 17. stoljeću. Prijašnje zapadno koprivničko prigradsko naselje Dubovec (danas dio središta Koprivnice) ukazuje da je tamo prije bila šuma. Kako se Dubovec ne spominje u srednjemu vijeku njegov je naziv najvjerojatnije došao od onih stanovnika koji su se naselili u hrastovoj šumi (dubu399) zapadno od grada. Kako se Dubovec prvi puta spominje u prvoj polovici 17. stoljeća, vjerojatno je početkom toga stoljeća došlo do krčenja šumske površine. U tom dijelu Koprivnice na Kneidingerovoj karti nema ni traga šumama.

Posebno je zanimljiv dio koji prikazuje kako je izgledala šuma Repaš oko 1781. i 1782. godine: »Tako-zvana šuma Repaš obarasla je gustim stablima i gusto zarasla žbunjem i mladim drvećem. Krčevine koje se u joj nalaze i ponešto povišena mjesta označena su i imenovana što je bolje moguće. Udubljenja i močvare koje se u njoj nalaze vidljive su po duljini i širini, kao i veze između njih koje idu jarcima. Kroz šumu se izvan tih označenih mostova i putova nigdje ne može proći. Selo koje samo leži u ovoj sekciji (Ždala) nema nikakvih proizvoda, živi od stočarstva i stoga nema ništa za prijevoz.«400

396 M. Valentić, I. Horbec, I. Jukić (prir.), Križevačka županija, Hrvat-ska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, knj. 9, Zagreb 2005., sekcija 30 (karta).

397 HDA, Kartografska zbirka, D VI 39; M. Slukan-Altić, Povijest kartografskih radova na području grada Koprivnice, Podravski zbornik, sv. 26-27, Koprivnica 2001., str. 69-70.

398 HDA, Kartografska zbirka. Rukom precrtana karta se čuva u Muzeju grada Koprivnice, ali na njoj ima netočnih čitanja poje-dinih toponima.

399 V. Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb 1996., str. 165.400 Đurđevačka pukovnija, str. 119.


Godine 1630. se u trgovištu Rakovec na Rako-večkom vlastelinstvu spominje šumar (lugar) Michael Pilat, koji je zbog službe bio u statusu slobodnjaka. U selu Samoborec spominje se šumar (»logar«) Math. Potohček koji nije morao davati tlaku ni druga podava-nja sve dok vrši šumarsku službu.401 U okolici Rakovca se 1672. spominju šume Vranje ili Jesenovac (Vranye vel Ieszenouacz) površine oko 200 jutara te Salnik (Szaunik) površine oko 150 jutara,402 dok su u okolici Vrbovca isto godine zabilježene šume Širnica (Schir-nicza) i Gligovnica (Gligounicza) te šume Duplenska (Duplenszka) i Vuke (wuke), sve površine oko 150 jutara.403U urbaru iz 1709. na Rakovečkom vlaste-linstvu zabilježene su negovečke šume - Jesenovec, Vranje i Gore, koje su se žirile, te Pogančec iz koje se dobivalo drvo za kaštel, te zelinske šume - Senišče, Belkova Loza, Majenovčak, ukupne površine 430 juta-ra.404 U urbaru istoga vlastelinstva iz 1716. zabilježene su slijedeće šume: Gora, Gornja, Rakovečka (»koja se drugač i Salnička zove), Lug dolnji, (»niže Lonjice ili prek Lonje«), Jesenovec ili Vranje Gospodum, Pričak (»vu kutu od Kerkovečkoga luga na levu stran je«) i Lužavec (»maloga drevja i hasni«).405 Prema urbaru iz 1755. spominju se negovečke šume - Vranje ili Jasenovec, rakovečke -Salnik ili Gora odnosno Brdo Rakovečko, Pogančec i Mokrica te zelinske - Senišče, Belkova Loza, Majenščak.406

U okolici Križevaca se 1645. spominje šuma Vuglenišće407 koja ukazuje na ugljenarenje na obron-cima Kalnika tijekom 17. stoljeća. U selima Radoišće, Zrinšćina i Zaistovec u okolici Rakovca, na jugozapad-nim obroncima Kalnika do danas se sačuvalo uglje-narenje, postupak kojim se proizvodi drveni ugljen najčešće za potrebe kovača.408

Uslijed depopulacije izazvane, prije svega, osman-skim prodorima došlo je do širenja šumskih površina na prostoru koji će kasnije obuhvatiti Varaždinski generalat. Paralelno sa velikim doseljavanjem vlaškog stanovništva u nekoliko godina, krajem 16. i počet-kom 17 stoljeća na području Varaždinskog genera-lata dolazi do velikog krčenja šumskih površina na obroncima Kalnika i zapadnim dijelovima Bilogore.

401 HU, str. 174, 176.402 Popisi i procjena dobara, str. 304.403 Isto, str. 309.404 KAZ, Acta capituli saec., XVIII., fasc. 3.405 Arhiv HAZU, IV/b-63.406 Arhiv HAZU, II-d 152.407 HDA, Pavlinski samostan u Križevcima, svež. 1, br. 8.408 Dokumentarna emisija »Aldomaš za drieve« o ugljenarenju u

spomenutim naseljima prikazana je na Hrvatskoj televiziji na 1. programu 12. kolovoza 1999. godine.

To potvrđuju kartografski izvori iz sredine 17. stoljeća koji ukazuju i na to kako su se velike šumske površine preostale jedino uz rijeku Dravu te na pograničnom pojasu istočno od rijeke Česme (Čazme), odnosno između Bilogore i rijeke Save. Zapadnije od ovog prostora zabilježeno je više šuma tek manjih površina koje su očito služile lokalnom stanovništvu. I stanov-nici Križevačke županije i Varaždinskog generalata su sa djelomičnim čuvanjem ostataka nekada veli-kih šumskih površina pokazali kako na, svoj način, provode ranonovovjekovni »održivi razvoj«.

Nedostatak velikih šumskih površina u središnjim i zapadnim dijelovima Varaždinskog generalata te u nizinskim predjelima Križevačke županije (posebice u dijelovima bližima Varaždinskom generalatu) jasno ukazuje kako su ti prostori u prvoj polovici 17. stoljeća bili podvrgnuti intenzivnoj kolonizaciji koja je ujedno predstavljala i veliki proces krčenja šuma.

Iako prema kartografskim prikazima iz sredine 17. stoljeća veće šumske površine obuhvaćaju i dobar dio Kalničkog gorja, radi se o prostorima koji nisu pogodni za naseljavanje, a isto valja spomenuti kako je gustoća kalničkih šuma manja od gotovo nepregled-nih šuma na širokom pograničnom prostoru prema Osmanskom Carstvu. Zanimljivo je da oko svih utvrda ivaničke, križevačke i koprivničke natkapetanije te oko Đurđevca nema šumskih površina što je očito učinjeno iz sigurnosnih razloga. Nepostojanje šuma oko utvrda ukazuje i na to da je proces krčenja krenuo (pa i naseljavanja) očito krenuo iz njih, ili u njihovoj neposrednoj blizini. Precizne vojne karte iz 18. stoljeća ukazuju na intenzitete krčenja pograničnog prostora koji je bio bliži Osmanlijama i koji je bio intenzivno naseljavan tijekom druge polovice 17. stoljeća. Postoja-nje većih šumskih prostora u 18. stoljeću ukazuje na to kako zemljišna pričuva nije ni približno bila potrošena tijekom 17. stoljeća.

ŽiVOTiNJeZa povijest okoliša je važno proučavanje životinja jer su one u bitnom odnosu s biljnim pokrivačem, tlom i vodom, bilo da žive na kopnu ili u vodi. Životinje su zapravo malo osjetljive na kvalitetu zraka, a klimat-ski uvjeti, temperatura, zračenje i vlaga, uglavnom se izražavaju preko biljaka. Europska fauna »svojom pokretljivošću, većom prilagodljivošću uvjetima okoliša, svojim intraspecifičnim i interspecifičnim odnosima, ima stanovitu izvornost, često u odnosu na čovjeka. Čovjek manje utječe na njenu biocenozu nego na njen biotip, a stočarstvo i lov, koji je uništa-vajući i selektivan, duboko mijenjanju samo razvoj


nekih kralježnjaka i parazita. Prehrana, razmnožava-nje, razvoj ili propadanje jedne vrste ovise o brojnim čimbenicima okoliša, često poznatima, ali još češće nedovoljno razjašnjenim.«409

Vjerojatno je u šumama Križevačke županije i Varaždinskog generalata bilo raznih životinja - vjeve-rica, lasica, kuna, lisica, jazavaca, divljih mačaka, vukova, srna, divljih svinja, zečeva, ježeva itd. Šume su uz pčelarstvo bile značajne i za lov na divljač (npr. klopkom na lisice itd.).410 Divlje životinje su prijetile ne samo ljudima nego i stoci. Godine 1704. zabilje-ženi su vukovi koji su napali i pojeli jedno ždrijebe na koprivničkom području, dok je njegov gospodar jedva spasio život.411

Pčela se primitivnim pčelarenjem uzgajala radi meda i voska. Med se je iz košnice uzimao guše-njem cijelog roja, a iz saća se vadio cijeđenjem. Iako je šećer postupno počeo dolaziti na stolove običnih ljudi u zapadnom dijelu Europe med će u siromašni-jim krajevima biti glavno sladilo još u 18. stoljeću.412 Pčele sa košnicama se spominju 1696. u križevačkoj šumi Lemeš,413 a pčelinji vosak 1698. godine,414 dok se pčelarstvo u Koprivnici spominje tijekom prve polo-vice 17. stoljeća.415

Domaće životinje su imale važnu ulogu u gospo-darstvu i svakodnevnom životu. Dokumenti govore primjerice o volovima416, kravama417, neodređenim vrstama goveda418, konjima419, svinjama,420 guskama, kokošima421, a posebno je zanimljiv spomen purana (gallum Indianum – indijanski kokot) 1680. godi-ne.422 Krave i volovi su se upotrebljavali za obavljanje ratarskih poslova (oranje, »vlačenje«, vuču kola i sl.).

409 R. Delort, F. walter, Povijest europskog okoliša, str. 125.410 P. Chaunu u djelu Civilizacija klasične Evrope, na str. 266 piše

da je lov bio povlastica višeg staleža, ali je ujedno u siromašnoj ishrani predstavljao nimalo beznačajan izvor bjelančevina (20, a možda i 30%).

411 DAV, AGK, Zapisnik od 10. prosinca 1704. godine.412 P. Chaunu, Civilizacija klasične Evrope, Beograd 1976., str. 266.413 HDA, Pavlinski samostan u Križevcima, svež. 7, br. 38.414 Kaptolski arhiv Zagreb, Acta Capituli antiq., fasc. 99, br. 15.415 Godine 1645. gradski zapisnici spominju »pcshelche«. Iste godine

zapisnici bilježe i med. Godine 1648. zabilježen je »iedan pcshe-lecz«. Usp. KGZ, str. 146, 148.

416 HDA, Pavlinski samostan u Križevcima, svež. 2, br. 118, 129.; KGZ, str. 142, 146; ZHS, knj. 2, str. 127.

417 KGZ, str. 145.418 HDA, Pavlinski samostan u Križevcima, svež. 21, br. 594.419 R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine, knj. 2, Zagreb 1885., str.

117, 129-131.420 HDA, Pavlinski samostan u Križevcima, svež. 7, br. 25,26.; isto,

svež. 17, br. 22; DAV, AGK, ZPGK 1676-1687, zapisnici pogla-varstva za 1681. godinu.

421 KGZ, na raznim mjestima kao i u DAV, AGK, ZPGK 1676-1687; ZPGK 1698-1707.

422 DAV, AGK, ZPGK 1676-1687., zapisnik od 18. prosinca 1680.

Dio životinja se koristio i za prijevoz ljudi kao npr. paripi (jahači konji).423 Od goveda su se uzgajali buša i veliki bijeli podolci. Radi vune su neka domaćinstva uzgajale ovce. Na podravskom području su se uzgajali konji međimursko-podravske pasmine kao i svinje424 (pasmine baguna) koje su ljeti pasle na pašnjacima, u jesen se žirile u šumama, a u zimi tovile u svinjcima (»kocima«).425

Tijekom čitavog 17. stoljeća u utvrdama Varaždin-skog generalata je bio smješteno 250 konja raspoređe-nih među husarima. U Koprivnici i Križevcima je bilo 100, a u Ivaniću 50 husara.426

Jedan od primjera demografskih eksplozija i migracija koje su uzrokovali sami uvjeti okoliša je štakor, čiju je invaziju Europe moguće rekonstruirati nakon razdoblja deglacijacije. Smatra se da je štakor djelomično odgovoran za izbijanje kuge.427 Kako su epidemije kuge, tijekom 17. stoljeća, zabilježene na području Varaždinskog generalata i Križevačke župa-nije, moguće je pretpostaviti nazočnost štakora (crnog štakora, rattus rattus).

Posebno je zanimljiva pojava deva kao životinja »transplatiranih« iz bliskoistočnog područja u panon-ski prostor.428 Deve su na širem okruženju istraživa-nog područja bile zabilježene i ranije, primjerice na današnjem slovenskom prostoru još u doba Rimskog Carstva.429 Za ovu temu su značajna novija istraži-vanja mađarskih arheologa, posebice ona vezana uz područje utvrde Barcs te urbanog naselja Segesda koji su smješteni na rubu Varaždinskog generalata. Iako se radilo o osmanskom području, ipak se zbog ratnih operacija ovo prenošenje životinja iz jednog klimatskog sustava u drugi, u ratnom smislu moglo odraziti i na istraživani prostor jer su, osim transpor-tne namjene, deve bile životinje kojima su Osmanlije plašili neprijateljske konje.

Krajem 17. stoljeća zabilježeni su i napadi skaka-vaca (kobilica). Vitezovićeva kronika za 1691. bilježi: »Potresz veliki na vnogeh meszteh bil je ovo letto.

423 KGZ, str. 145.424 P. Chaunu u djelu Civilizacija klasične Evrope, na str. 265 piše da

su svinje ranoga novoga vijeka bili potomci divlje svinje, a u 16. i 17. stoljeću su još bile prilično bliske svome pretku, poludivlje i često opasne. Uz svinje je išli i žirenje, a hrastov i bukov žir je predstavljao izvanrednu hranu za svinje i to od kraja rujna do kraja studenoga.

425 L. Brozović, Građa za povijest Koprivnice, str. 144-145.426 STLA, Militaria, Sch. 126, 161, 162, 175, 191, 211, 246, 254.427 R. Delort, F. walter, Povijest europskog okoliša, str. 128.428 L. Bartosiewicz, Camels in antiquity; the Hungarian connection,

Antiquity, 1996., vol. 70, No. 268, str. 447-453.429 L. Bartosiewicz, J. Dirjec, Camels in antiquity: Roman Period

finds from Slovenia, Antiquity, 2001., vol. 75, No. 288, str. 279-285.


Kobilicze vu Erdelyszke y Vugerszke zemlyw veliku skodu chinile jeszu.«430 Hrvatski je prostor novi napad skakavaca doživio u rujnu 1710. godine. Skakavci su u rojevima doletjeli iz močvarnog pograničnog osman-skog područja, uništili proso, satrli mlado žito i usjeve za slijedeću godinu tako da je zavladala velika izbezu-mljenost među stanovništvom.431

Postojanje vukova na istraživanom području potvrđuje podatak o požaru u Varaždinu 1665. koji je izazvala Varaždinka Uršula. Ona je sa zapaljenom vučjom kosti dimila svoje oko kuće u varaždinskom predgrađu i izazvala požar. Dimila je sa zapaljenom vučjom kosti jer je vjerovala da će time zaštiti svoju stoku od napada vukova.432 Očito je to radila jer je tada postojala realna opasnost od napada vukova na stoku.

U Podravini je sačuvana predaja o pijetlu (picoku), koja se oslanja na ranonovovjekovne događaje kada su Osmanlije više puta opsjedali utvrdu Đurđevec te su odlazili ne osvojivši ju. Prema toj predaji Osmanlije su dugo opsjedali utvrdu Đurđevec računajući kako će braniteljima i stanovništvu koje se iz okolnih sela sklonilo u utvrdu ponestati hrane. Branitelji su zajedno sa lokalnim stanovništvom nadmudrili Osmanlije. Iz topa su na Osmanlije ispalili svojeg zadnjeg pijevca, nakon čega su Osmanlije mislili da u utvrdi ima obilje hrane pa su otišli.433

430 P. R. Vitezović, Kronika aliti szpomen vsega szvieta vikov..., Zagreb 1696.

431 Arhiv HAZU, IV c 8, Chronologia illustrissimi Collegii Illyrico-Hungarici Bononiae fundati ab anno 1553 (...), str. 336.

432 ZPV, knj. 7, str. 253-254.433 Jednu verziju predaje o picoku, očito modificiranu i novijeg

datuma, zapisao je Tomislav Đurić. On je kao i drugi zapisivači predaje dodao u nju Ulama bega koji se ne spominje u najsta-

Ova predaja o izgladnjivanju neprijatelja nije izuzetak jer postoji niz sličnih predaja, u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama, u kojima branitelji doka-zuju svojim napadačima kako imaju dosta hrane.434

U toj priči je u središtu značenja jedna životinja – pijetao. Jedan od najstarijih zapisa o događaju veza-nom uz opsadu Đurđevca i spasu koji je donio pijetao-picok je iz 1898. godine, a zabilježio ga je Đurđevčan Tomo Jalžabetić: »Kraj sela na peske je jedna nizina obraščena s travom, koje narod veli Kraleva jama. Vezda je došlo selo već do te jame. Stari ludi vele, da je vu te jame bil turski logor, dok su bili Turci na grad se Gjurgjevcu navalili. Dok so vidli, da nemro grada predobiti, a od sakoje strane neso mogli ni do njega, onda so šteli prisiliti naroda, da se od glada preda. Obsedanje je dogo trajalo i več je v gradu bila skoro rana potrošena. Pak je bil nastal straj. Jedna baba se domisli i speče pogačo i jednoga pevca, i to so nekak puščali u turski logor. Kad su Turci vidli, da ovi iz grada hičo med nje kruva i pečeno meso, mislili so da im se špotajo i š nji norca delajo; tobože, kak bi vi nas zgladom prisilili na predajo, a mi imamo i preveč rane. I nda se Turci podigli i Gjurgjevca ostavili. Ali so im ostavili i novo ime (pridevek) picoki, a zato kaj je baba s picokom /pevcom/ Turke prevarila«.435Predaja

rijim zapisima ove predaje. Prema Đurićevoj verziji: »Dugo je Ulama-beg požeški opsjedao grad Đurđevac. Nikako ga nije mogao zauzeti silom pa odluči branitelje iscrpiti glađu te ih tako prisiliti na predaju. Prolaze dani i dani, Turci napadaju, a posada se junački brani. Ali glad čini svoje i oni polako malaksavaju. Od hrane nije ostalo više ništa osim jednog pijetla, picoka. Obeshra-breni branitelji uhvate ga i kažu: »Kad sve ide Turcima, nek ide i on«. Primjete Turci gužvu na zidinama. Misle, sad je čas da ih napadnu i osvoje grad. Kad tamo, puče top i imaju Turci što vidjeti – picok poleti zrakom. Na to Turci povjeruju da u gradu ima još mnogo hrane kad se tako razbacuju pijetlima. Pokupiše vojsku i krenuše natrag put Požega. Otada stanovnicima Đurđevca ostade nadimak Picoki po picoku koji ih je spasio od pogibije«. T. Đurić, Legende puka hrvatskoga 1, Samobor 2007., str. 28.

434 Z. Vitez, Legenda o Picokima u svjetlu globalne i nacionalne (kulturne) politike, Narodna umjestnost, 44/2, Zagreb 2007., str. 11-25.

435 HAZU, Zavod za povijesne i društvene znanosti, Odsjek za etno-logiju, Arhiv Odbora za narodni život i običaje HAZU, Tomo Jalžabetić, Đurđevac. Narodni život i običaji (rukopis iz 1898.). Sačuvao se i zapis učitelja (upravitelja) škole u Đurđevcu iz 1915. prema kojemu: »O tom gradu imade u narodu priča, da kad su ga jednom Turci opsjedali i htjeli gladom prisiliti na predaju, da su branitelji grada zadnjeg pijetla metnuli u top i ispalili u turski tabor, koji je bio u Pijeskima. Turci misleći, da imadu branitelji još puno hrane, dignu opsadu i otiđu«. Postoji i još jedna kasnije nastala opširnija i dopunjenija verzija ove predaje o picokima koju je 1951. zapisao Zvonko Lovrenčević čuvši je od jednog guslača koju je pak čuo od svoga oca u djetinjstvu: »Picoki. Došla jena turska vojska pod Đurđevec – vodil ju je sam Sokolović paša. Opkolili oni grad. Nišće ni mogel van ni nuter. Pozivali Turki Đurđevčane da se predaju, ali oni se neso dali fkanit. Vele njimi Turki: »Dobro, dobro, bute vi već videli, bute vi već ogladneli, a onda vam već spasa ne bu.« Tak je i bilo. Ljudi su v starom gradu

Pješak i husar (na konju)


poznatija pod imenom »Legenda o Picokima«436 u novije je vrijeme od Ministarstva kulture Republike Hrvatske dobila svojstvo kulturnoga dobra, na teme-lju stručnog vrednovanja i prijedloga Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu.437

Po pijevcu odnosno piletu, koje se u lokalnom govoru naziva picok, a kojim su nadmudrivši Osmanlije spasili Đurđevac, nastao je nadimak Picoki za stanov-ništvo Đurđevca i Đurđevečke Podravine. S vreme-nom je identifikacija picoka i lokalne sredine rasla pa tako danas u Đurđevcu imamo hotel Picok, kuharsku nagradu, putničku agenciju, izviđački odred, nadimak književnika Đuke Tomerlina itd. Pijetao je danas zaštitni znak ne samo Podravine nego i Koprivničko-križevačke županije koja ga je stavila na svoj grb i zastavu. Kao jedan od svojih simbola je uzela pijetla i prehrambena industrija »Podravka«, čije je sjedište u Koprivnici.

Početkom 18. stoljeća, tj. 1711. u Hrvatskoj i Slavoniji je bio veliki pomor stoke, a što je te godine bilo pošteđeno, bilo je uništeno u novoj epidemiji 1712. godine.438 Vjerojatno je sličnih epidemija bilo i u 17. stoljeću, ali o njima nemamo sačuvanih podataka.

već skorom se pojeli, al se durati morali kajti se drugač ni moglo. Se ni znalo kaj je gorše ili hmreti od glada ili od Turčina. Kak je hrane ponestalo vidlo se da je blizu kraj. Ostal im je samo još jen picok i jen kruv. Stem se ne moglo nikom i nikaj pomoči. Al se onda jen čovek zmislil pak on njima pove ovak: »Ludi, znate vi kaj! Denemo mi tog picoka i kruva f top pak mi to na Turke ispalimo. Tak i tak od njih već hasne ni, a itak se morti Turki splašiju.« - Tak su i fčinili i Turki su se strašno splašili i rekli: »Joj, koliko ovi još imaju picokof i kruva. Bežimo mi!« Pobegli oni a Đurđefčani veseli ostali živi i zdravi.« Z. Vitez, Legenda o Picokima u svjetlu globalne i nacionalne (kulturne) politike, str. 15.

436 Sačuvala se i novija verzija ove predaje koju je zapisao Miroslav Dolenec Dravski prema kazivanju Petra i Ane Ređep iz Đurđevca 1978. godine: »Tak se pripoveda da su ljudi čuli jednoga dana da će Turci napadati grad i tu so zgradili grada. Od toga sela Sošice jeden po jeden čovek je bil i tak so cigla po cigla jeden drugomu dodavali i gradili so grada. I grada su podigli i si so stali vu ot grad. I tu so – dakak – imali svojega vladara, koji je s njimi komanderal. I tu je te svet bil nutre i napadali so Turci od Peskov. To se je zvalo negda Kraljeva jama. Tu so se Turci dekuvali. I Turci so napadali grada i opsakali, ali je tu bila jena stara žena nutre. Ona je čuvala za svojega sina pefca i kruva. Ali je nejin sin poginol. A nesu se nikak mogli Turcev rešiti i ona se dosetila i reka je da nek deno toga pefca i kruva v top i nek ga puste prama Turkom. A te Turec, Alama-beg, se ja strašno izne-nadil. On je nje prisiljuval glađu, da se bodo predali od glada. Ali dok je zgledal toga kruva i toga pefca, on je rekel: »Pa Đurđevčani imajo još jesti sto godina. Ne možemo im ništa!« I tak je odvinol od Staroga grada, a Đurđevčani so odonda ostali picoki, kad se za mladoga pefčeca, pohanca, veli po domače – picok!« Od 1968. se u Đurđevcu izvodi scenski prikaz ove predaje pa je moguće da je Dolenčev zapis djelomično nastao pod utjedajem odjeka scenskog prikaza u javnosti. Z. Vitez, Legenda o Picokima u svjetlu globalne i nacionalne (kulturne) politike, str. 15-16.

437 http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=3650 . Pristup ostva-ren 27. 8. 2011.

438 Arhiv HAZU, IV c 8, Chronologia illustrissimi Collegii Illyrico-Hungarici Bononiae fundati ab anno 1553 (...), str. 337.

mikrOOrGaNiZmi i BOLeSTi VeZaNe UZ oKoLIšMirko Dražen Grmek smatra 17. stoljeće razdobljem kada počinje tzv. prva biološka revolucija.439 Dok u europskoj znanosti i medicini tijekom 17. stoljeća dolazi do napretka, njihov je razvoj u hrvatskim zemljama bio istovremeno suočen s mnogobrojnim zaprekama.440 Iako je jasno da izvori iz 17. stoljeća vezani uz Križevačku županiju i Varaždinski genera-lat ne govore o mikroorganizmima, pojave epidemija ukazuju kako je postojao njihov utjecaj na ljude u prostoru. Osim mikroorganizama zanimljive su nam i bolesti vezane uz okoliš poput gušavosti.

Pri izučavanju odnosa okoliša, u ovom slučaju klimatskih promjena, i bolesti, zanimljiva je teza Mirka Dražena Grmeka o patocenozama (kovanica prema pojmu biocenoza) prema kojoj su sve bolesti neke populacije u međusobnoj ovisnosti i uzajamnosti. Miroslav Bertoša je utvrdio kako Grmekov pristup otvara široke mogućnosti proučavanja rasprostaranje-nosti patoloških stanja unutar neke zajednice i poslje-dice u kratkom i dugom trajanju.441 Još uvijek ostaje otvorenim pitanje veze velikih močvarnih površina uz rijeke Dravu i Savu sa raznim bolestima koja nastaju u vodenom okruženju ili ono pogoduje njihovom šire-nju.442

ePiDemiJeMeđu živim bićima, bile to životinje, biljke ili virusi, mikroorganizmi su oduvijek bili ne samo sastavni dio povijesti svijeta i Europe nego su to i danas, ističu Robert Delort i François walter. Prema njima među mikroorganizmima europskog okoliša osobitu su važni oni malobrojni koji razvijaju patogeno djelova-nje. To su oni koji su, utječući na zdravlje Europljana, djelovali na njihov demografski rast, izazivali speci-fične individualne ili društvene reakcije, koje su dakle jedna od osobitosti Europe i očita veza između njenih

439 M. D. Grmek, Prva biološka revolucija. Razmišljanja o fiziologiji i medicini XVII. stoljeća, Zagreb 1996.

440 B. Belicza, Medicina i zdravstvo, u: Hrvatska i Europa – kultura, znanost i umjetnost, svezak III. – Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII stoljeće), ur. Ivan Golub, Zagreb 2003., str. 379.

441 M. Bertoša, Izazovi povijesnog zanata. Lokalna povijest i sveopći modeli, Zagreb 2002., str. 267.

442 Zanimljiva su istraživanja koja je za malariju provela Dubravka Mlinarić. Usp. D. Mlinarić, »Mala aria« i socio-migracijska kreta-nja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću, doktorska disertacija, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2004.; ista, Uloga države u prevenciji i sanaciji lošeg utjecaja bolesti na gospodarstvo sjeverne Dalmacije u 18. stoljeću, Ekonomska i ekohistorija, 2, Zagreb 2006., str. 39-54.


današnjih građana. Bolesti omogućuju prvi znanstveni globalni pogled na odnose čovjeka i okoliša, ili čak prirode, budući da ti odnosi zadiru duboko u unutraš-njost ljudskog tijela, u »unutrašnju prirodu«. To je također i letimičan pogled na sam okoliš, jer neki mogu uključivati organizme koji su potpuno neovisni o ljudima. »Ne zanemarujući razliku između bolesti (illness) i zaraze (disease) u okviru nosologije, budimo slobodni i objedinimo ih, jer i jedna i druga ističu bitnu ulogu okoliša.«443

Drago Roksandić komentirajući knjigu Mirka Dražena Grmeka - Život, bolesti i povijest. Teze i razmišljanja, Zagreb 2000. - razmišlja, uz ostalo, i na slijedeći način: »Smisao je Grmekova iskaza očigledno prije svega u tome da se čovjek danas mora suočiti sa samim sobom, sa sviješću da opstanak njega samog, njegove vrste, ali i svijeta bez kojega on nužno i sam postaje nečim drugim, ovisi prije svega o čovjeku samom. Time s nužno nameće potreba i za redefini-ranjem odnosa između čovjeka koji misli i čovjeka koji praktično djeluj. Tradicionalna društvena podjela rada odavno je dovedena u pitanje, ali ne i njezine prak-tične implikacije (...) Ekohistoričar će se prije osjećati kao istraživač u medicini nakon što otkrije uzročnike neke teške bolesti. Da bi bilo moguće ovladati bolešću nužna je usklađena djelatnost i istraživača i liječnika i javnih djelatnika, ali nerijetko i pacijenata i njihovih bližnjih, a katkada i sviju.«444

443 Isti autori, uz stalo, pišu: »Mikroorganizmi koji su napali Europu i Europljane tijekom povijesti imali su veliko značenje zbog razli-čitih posljedica koje su uzrokovali. Oni su posebno djelovali na strukturu europskog stanovništva. Ali nadasve je zajednička prošlost mikroba Europe ne samo obilježila njeno pamćenje kugom, gubom, sifilisom, boginjama ili tuberkulozom, nego i njenu imunološku povijest. Bolesti koje su Europljani trpjeli ili dijelili u isto vrijeme znak su upozorenja i često donose svijest o zajedničkoj sudbini naroda smještenih sjeverno od Sredozemnog mora, od Atlanskog oceana do Urala.« R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, str. 133-137.

444 D. Roksandić nastavlja: »Suglasio bih se s Grmekom da »(m)edicina, u punom smislu te riječi nije ni znanost, ni umijeće, ni tehnika, nego složeno polje ljudske djelatnosti, u kojem postoje različite znanosti (anatomija, fiziologija, patologija, farmakolo-gija, da navedemo samo neke), tehnike (primjerice, neke kirurške specijalnosti, radiologija i slična područja) pa i postupci koji dopuštaju ocjenjivanje nekih vidova kao umijeća ili čak umjet-nosti.« (Grmek 2000: 52). Po tome su i ekologija pa i ekohistorija vrlo slične medicini. Dok je analogija jasnija u slučaju ekologije, možda je manje jasna (ili: prihvatljiva) u slučaju ekohistorije. Ipak od nje ne bih odustao jer i ekohistorija pretpostavlja istra-živanja koja, pored ostalog, sežu do ljudskih tehnika i praksi u okolišu. Možda bi se moglo poći i od hipoteze da je ona (barem) u nekim svojim vidovima na granici eksperimentalne discipline.« D. Roksandić, Pogovor. Ekohistorija: nova historiografska disci-plina ili nova historijska znanost, u: R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, Zagreb 2002., str. 270, 272. Kao inspiracija za moguća nova gledanja na ovu problematiku može poslužiti

Na drugoj strani, mogli bi se složiti s riječima Tatjane Buklijaš: »povjesničari medicine razmjerno su dobro istražili učestalost i, koliko su izvori dopuštali, opseg epidemija te medicinske i javnozdravstvene mjere protiv kuge u našim krajevima. Nažalost, ostali aspekti utjecaja kuge — kao što su spomenuti utjecaj na gospodarstvo ili socijalnu strukturu srednjovje-kovnoga grada, ostali su nekako po strani od glav-nog toka historiografije: tek se u posljednje vrijeme, s većim zamahom društvene povijesti, obraća više pozornosti i povijesti epidemija. Tako je upravo u tijeku istraživanje testamenata dubrovačkih građana kao izvora za mentalitet srednjovjekovnog čovjeka. No, dok su odredbe o karanteni i medicinski recepti kao izvori uglavnom jasni i nedvosmisleni, ustanoviti utjecaj kuge na promjenu ponašanja ili mentalnog sklopa srednjovjekovnog čovjeka, odnosno društva ili organizacije proizvodnje, mnogo je teže: u prvom redu jer nema mnogo sačuvanih izvora takve vrste koji bi možda mogli odgovoriti na ta pitanja (kronike, pisma...), a kao drugo, riječ je o fluidnim kategori-jama kod kojih je mogućnost drukčije interpretacije, pogotovo u uvjetima oskudnih izvora, uvijek otvorena. Međutim, jedna skupina, većinom materijalnih, izvora bogat je pokazatelj razmišljanja i osjećaja srednjo-vjekovnog čovjeka prema kugi. Riječ je o različitim sakralnim objektima: zavjetnim crkvama, kapelama, oltarima svecima zaštitnicima, svetištima, zavjetnim slikama i drugim darovima. Najčešće spominjani sveci zaštitnici od kuge jesu sv. Rok, sv. Sebastijan i sv. Fabi-jan.« 445

No, ovakva razmišljanja, koja su vrlo korisna za historiografiju, pomalo izlaze iz onoga na što bi se

izuzetno poticajna knjižica Mirka Dražena Grmeka, Život, bolesti i povijest. Teze i razmišljanja. Zagreb 2000

445 T. Buklijaš, Kuga: nastajanje identiteta bolesti, Hrvatska revije, god. 2, br. 2, Zagreb 2002. Ista autorica smatra: »Retrogradno dijagnosticiranje danas prepoznatljivih bolesti, odnosno nozo-loških entiteta u povijesnoj građi privuklo je mnoge povjesni-čare medicine i zasigurno rezultiralo korisnim i stimulativnim spoznajama koje su pridonijele razumijevanju razloga pojave i nestanka »velikih« bolesti pojedinih razdoblja: lepre u ranome srednjem vijeku, kuge u kasnome srednjem i ranome novom vijeku, tuberkuloze u 19. i ranom 20. stoljeću. Pa ipak, tu leži velika opasnost izjednačavanja entiteta koji su u biti neusporedivi jer su »konstruirani« na temelju različitih kriterija. Koncepcija etiologije pod kojom današnja medicina podrazumijeva jasno definiran specifični uzročnik (kao što je primjerice virus ili bakte-rija, manjak ili višak neke biokemijske komponente, djelovanje fizikalne sile itd.) sve do 19. stoljeća značila je čitavu hijerarhiju uzroka, kao što su predispozicija (tjelesna konstitucija bolesnika, vrijeme, godišnje doba), vanjski uzroci (kvaliteta i kvantiteta bolesnikove hrane, pića i zraka), neposredni uzroci (primjerice stanje krvi) itd. Bolest nije bila promatrana kao entitet sama po sebi, već kao otklon od normalnog stanja pojedinog bolesnika.«


trebali fokusirati u ovome radu, ali mogu biti puto-kaz za buduća istraživanja. Robert Delort i François walter smatraju da na razini velikih epidemija najbo-lje vidimo značenje ekohistorije, iako je ona jednako bitna na drugim područjima.446 Fernand Braudel to nadopunjava razmišljanjem o povezanošću ekonomije i epidemija. Po njemu: »jedna loša žetva, još kako tako. Drugo, cijene počinju ludovati, nastupa glad, i to nikada sama: ranije ili kasnije, ona otvara vrata epide-mijama koje, naravno, imaju vlastite ritmove. Kuga, ta »višeglava hidra«, »čudni kameleon« oblika toliko raznolikih da je suvremenici brkaju, ne zagledajući u nju dovoljno, s ostalim bolestima, velika je strašna ličnost, ukras mrtvačkih plesova, ona je postojanost, struktura života ljudi.«447 Zbog navedenoga mi se čini važnim predstaviti raspoložive podatke o epidemijama iako treba upozoriti da su ti podaci uglavnom površni i manjkavi.

Kuga je u Europi bila poznata bolest još od antič-kih vremena.448 Mirko Dražen Grmek je utvrdio kako »kuga nije bolest ljudi već glodavaca«. Nakon što je u tri navrata prouzročila velike pandemije ta se bolest pod još neobjašnjenim okolnostima počela povlačiti.449

Vezano uz epidemiju kuge Robert Delort i François walter pišu: »kuga, bolest uzrokovana baci-lom Pasteurella pestis450 koji prenose zaraženi glodavci na čovjeka, nije se nikada ustalila kod čovjeka jer se bacil nije nikada pokušavao prilagoditi svom privre-menom domaćinu. To je jedan od razloga tako velike smrtnosti u vrijeme haranja kuge. (...) Kuga dakle

446 R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, str. 138.447 F. Braudel, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od

XV. do XVIII. stoljeća, knj. 1, Struktura svakidašnjice Zagreb 1992., str. 73.

448 Prema nekim povjesničarima posljedice epidemije »Crne smrti« sredinom 14. stoljeća uzrokovale su potrebu za nekim tehnološ-kim otkrićima, reorganizaciju procesa proizvodnje te tako pota-knule društveni razvoj prema ranonovovjekovnim društvima. Izgleda da su kužne epidemije kasnoga srednjeg vijeka stvorile situaciju u kojoj su se zbog nedostatka radne i smanjenog broja intelektualnih djelatnika morala pronaći neka nova rješenja u proizvodnji i sustavu obrazovanja kako bi se i u buduće mogla zadovoljavati potrebe tržišta i društva. Nedostatak radne snage je, s obzirom na tehnologiju kasnoga srednjeg vijeka, stvorio potrebu za promjenama u tehnologiji proizvodnja, a na određen način utjecao na smjer daljnjeg intelektualnog razvitaka Europe G. Ravančić, Prilog proučavanju Crne smrti u dalmatinskom gradu (1348.-1353.) – raspon izvorne građe i stanje istraženosti na primjerima Dubrovnika, Splita i Zadra, Povijesni prilozi, br. 26, Zagreb 2004., str. 7-8.

449 M. Bertoša, Izazovi povijesnog zanata. Lokalna povijest i sveopći modeli, Zagreb 2002., str. 267.

450 Mikroorganizam je isprva dobio ime Bacterium pestis, dakle bakterija kuge, potom 1900. Bacillus pestis, 1923. je nazvan Paste-urella pestis i na koncu, od 1954. naovamo ime mu je Yersinia pestis. Usp. T. Buklijaš, Kuga: nastajanje identiteta bolesti, Hrvat-ska revije, god. 2, br. 2, Zagreb 2002.

ovisi o uvjetima u okolišu i javlja se kao epidemija u određeno doba godine. Povezana je s prisutnošću glodavaca (crnih štakora), buha koje napadaju štakora i čovjeka (Xenopsylla cheopis i Pulex irritans) i ljudi u bliskom kontaktu sa štakorima, ali u neposrednoj međusobnoj blizini da bi jedni drugima mogli preni-jeti plućnu kugu. Smatra se da bubonska (žljezdana) kuga ubija 60% bolesnih, a plućna gotovo 100% (...)«. 451

Još je sredinom 16. stoljeća poznata prva epide-mija kuge koja se na prostor Križevačke županije proširila iz teritorija Osmanskog Carstva. Kuga je u listopadu 1553. zabilježena na zagrebačkom području, a u lipnju 1554. u križevačkom kraju (Križevcima, Vrbovcu, Sv. Petru i Gradecu) i Međimurju. Od kuge stradao velik, egzaktno neutvrđen, broj ljudi452, što je oslabilo obranu od Osmanlija.453

Zapovjednik Slavonske krajine Vid Halek je 24. studenoga 1586. zabilježio da mu je karlovački general Auersperg javio da je u Varaždinskoj krajini infekcija (možda kuga). U Krapini se Auersperg poružio radi toga što konjanici Zrinskoga, koji su spadali karlovač-koj vojsci, tako dugo borave u Međimurju jer se bojao da će prenijeti infekciju u Karlovac.454

Kuga je na vojnokrajiškim prostorima bila zabilje-žena 15. srpnja 1599. godine.455 Prema jednom izvješću iz rujna 1599. godine kugu su iz Slavonije pod osman-skom vlašću navodno prenijeli Vlasi. U zaključcima Sabora koji se održao 21. listopada 1599. zabilježeno da su radi kuge koja je »već počela bjesniti, opustjele mnoge kmetske kuće«, a na istom saboru su se staleži tužili kako mnogo duhovnika i svjetovnjaka prije reda od teških bolesti umire samo zato što nemaju liječ-nika. Istovremeno je narod patio zbog oskudice hrane i krme jer je te godine bila strahovita suša.456 Rade

451 Isti autori ističu: »Samo se tri pandemijske kuge koje se sa sigur-nošću mogu identificirati: tzv. »Justinijanova kuga« koja je done-šena iz Etiopije i Kine (6. st.), a njene je »bubone« dobro uočio Grgur Tourski; zatim »crna kuga« koja je došla s Mongolima preko Crnog mora (1347./1348.), i koja je redovito izbijala svakih petnaest do dvadeset godina sve do 1720. (marsejska kuga); i napokon »honkoška« kuga koja je izbila 1874., ali poznata od 1894. kada je Alexandre Yersin otkrio njen bacil i 1898. kada je Paul Louis Simond otkrio ulogu buhe u prenošenju bacila na štakora.« Usp. R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, str. 138-139.

452 S. Barabás, Codex diplomaticus et epistolaris comitis Nicolai de Zrinio, knj. 1, Budapest 1898, str. 218, 239.

453 J. Buturac, Vrbovec i okolica 1134-1984, Vrbovec 1984., str. 150.454 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, Starine, knj. 17, Zagreb 1885., str. 51.

455 Arhiv Republike Slovenije, Deželni stanovi za Kranjsko, Ljubljana (dalje: ARS, DSK), kut. 445, fasc. 291d, 1309-1312.

456 F. Šišić, Hrvatski saborski spisi (dalje: HSS), knj, 4, str. 395.


Milosavljević spominje da je kuga 1599. u Križevcima »pokosila oko 600 ljudi«457, ali ne navodi od kuda mu taj podatak, koji se čini pretjeranim.

Nevolju zbog suše i kuge isticao je i Hrvatsko-slavonski sabor koji je ban Ivan Drašković za 1. veljače 1600. godine sazvao u Varaždinu, jer je u Zagrebu vladala kuga.458 Na saborskom zasjedanju 8. svibnja 1600. u Zagrebu postojao je strah da će se od poreza sakupiti mali prihodi »jer je kuga uništila domove«.459 Kuga je tijekom ljetnih mjeseci bila proširena po mnogim mjestima, npr. u zagrebačkom Gradecu.460

Hrvatsko-slavonski sabor koji se sastao u Krapini 13. lipnja 1600. donio je zaključak: »Pošto kuga dulje vremena bijesni u gradu Gradecu (Zagrebačkom) i na raznim drugim mjestima, određuje Sabor, da iz okuže-nih mjesta ne smije nitko sa svojom robom izaći, a iz zdravih mjesta ne smije nitko u okužena ući, da robu kupuje. Neka se (od trgovine) suzdrže svi u okuženim i u zdravim mjestima. Tko učini drugačije, neka mu se oduzme sva roba i neka se izbatina«.461

Kuga se proširila po podravskom dijelu Križe-vačke županije i Varaždinskog generalata na jesen 1600. godine.462 Zbog toga nisu mogli doznačeni kmetovi graditi nove utvrde u Sv. Petru (kraj Veli-kog Bukovca) i Đurđevcu, a niti pojačati utvrde u Ludbregu i Đelekovcu te očistiti grabe oko bedema u Varaždinu, što se vidi iz saborskih zaključaka sa zasje-danja od 16. studenoga 1600. u Sv. Križu Začretju.463 Na saborskom zasjedanju 25. siječnja 1601. spominje se da je epidemija kuge prestala.464

Epidemija kuge je u Ptuju 1623.-1625. godine izazvala znatni pad broja stanovnika,465 ali nije poznato da li se uspjela proširiti na susjedna vojnokrajiška i hrvatska civilna područja. Zabilježena je pojava kuge 1629. godine i to na cijelom području hrvatskih zema-lja »i to takvom žestinom da je jedva koje mjesto ostalo pošteđeno. Umro je velik broj ljudi.« U Zagrebu je, navodno, umrlo oko 600 osoba.466 Uz kugu se pojavila

457 R. Milosavljević, Križevci na Vojnoj krajini, Križevci 1988., str. 23.

458 HSS, knj. 4, str. 397-401.459 HSS, knj. 4, str. 404.460 R. Horvat, Povijest Hrvatske, Zagreb 1924., str. 295.461 HSS, knj. 4. str. 408; R. Horvat, Povijest Hrvatske, str. 295.462 R. Horvat, Povijest slob. i kr. grada Koprivnice, Zagreb 1943., str.

13.463 HSS, knj. 4. str. 410.464 HSS, knj. 4. str. 413.465 V. Bračič, Prebivalstvo občine Ptuj v luči zgodovinskega razvoja,

u: Poetovio-Ptuj 69-1969, Zbornik razprav ob tisočdevetstolet-nici, Maribor 1969, str. 116.

466 G. Piasek, Neki podaci o kugi u Varaždinu i okolici od XVI do XVIII stoljeća, Godišnjak Gradskog muzeja Varaždin, br. 5, Varaždin 1975., str. 68.

i glad. Zagrebački kanonik i sisački špan Burić je 14. travnja 1629. naziva Siščane »gladomornima«, a Nada Klaić piše na to da ova vijest ukazuje na glad koja je tada vladala posavskim područjem.467 U idućem Buri-ćevom pismu od 15. rujna 1629. govori se o bolesti. On javlja da je u posljednje vrijeme umrlo oko 80 ljudi, a da dnevno umire 4 do 5 osoba.468 Glad, bolesti i općenito teški uvjeti života bili su uzrokom masov-nog odlaženja stanovništva sa Sisačkog vlastelinstva.469

Iako je epidemija kuge, primjerice srpnja 1644. bila zabilježena u vojnokrajiškim područjima u Dalmaciji i sjeverno od nje470, nije poznato da li se proširila do Varaždinskog generalata i Križevačke županije. Kuga je u Ptuju zabilježena od 1640. do 1646. godine.

Osim kuge se spominju i druge epidemijske bole-sti, »tako je crveni vjetar na strašan način pogodio vojsku Ferdinanda I. ispred Budima.«471 Pod kugom su se znale skrivati i druge bolesti.472

Poznata je kuga na širem prostoru Podunavlja 1645. godine473 kada su hrvatski krajevi dodatno stra-dali od dugotrajne suše, a u primorskim područjima je zabilježena šteta od skakavaca.474 Na jesen iste godine

467 Kaptolski arhiv Zagreb (KAZ), Acta capituli antique (ACA), fasc. 28, br. 136; N. Klaić, Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću, Beograd 1976., str. 225.

468 KAZ, ACA, fasc. 28, br. 136; N. Klaić, Društvena previranja i bune u Hrvatskoj, str. 227.

469 J. Adamček, Bune i otpori, Zagreb 1987., str. 145.470 ARS, DSK, kut. 497, fasc. 300, br. 651.471 E. Zöllner, T. Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb 1997., str. 159.472 S. K. Cohn The Black Death Transformed. Disease and Culture in

Early Renaissance Europe, London 2002.; Boris Golec piše: »Pri opredelitivi problema kužnih epidemij puščamo ob strani sicer enega bivstvenih vprašanj, za kakšne vrste bolezni je v konkretnih primerih pravzaprav šlo. Sodobni viri jim sicer dajejo različna imena, vendar z istim skupnim pomenom. S kugo jih je poime-novala tudi sodobna literatura, denomo Valvasor (Pest), nale-timo pa še na druge splošne označbe, kot so: laidige Contagion, laidige Infection, Sterbelauf, Seuche itd. Pojavne oblike bolezni so bile različne, vendar jih je povezovala skupna značilnost, da so kužne epidemije večinoma izbruhnile nenadoma in z vso silovitostjo. Šele iz sklopih navedb o simptomih ali iz zanikanj, da je šlo za »pravo kugo«, lahko mestoma sklepamo na kakšno sorodno epidemijo. Tako naj bi v Novem mestu v prvi polovici leta 1599 razsajala le »ogrska bolezen«, t.i. kuga v Krškem leta 1634 pa vzbuja pomisleke, ker je morila predvsem med otroško populacijo. Zaradi nerazlikovanja med različnimi epidemijami se je domala za vse vrsti nalezljivih bolezni zgodnjega veka uveljavil skupni pojem – kuga. V zgodovini in ljudskem jeziku je kuga sploh vsaka nelezljiva bolezen (epidemija), ki se je pojavi nenadoma na določenem mestu, traja nekaj tednov ali mesecov, povzroči hitro in množično umiranje in polagoma ugasne. Poleg prave kuge (pestis) se pod njenim imenom skriva še kakšnih deset bolezni od koz, trbušnega tifusa ali legarja do kolere in gripe.« B. Golec, Kužne epidemije na Dolenjskem med izročilom in stvarnostjo, Kronika, god. 49, br. 1-2, Ljubljana 2001., str. 24. i tamo navedena literatura.

473 E. Zöllner, T. Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb 1995., str. 159.474 R. Horvat, Povijest Hrvatske, str. 410.


se u Međimurju pojavila kuga koja je proširena iz Ugarske. Da kuga ne prijeđe preko rijeke Drave, Varaž-dinska je županija u studenom donijela zaključak da se na rijeci Dravi postave guste straže koje će paziti da preko rijeke ne prelaze ljudi iz krajeva gdje je vladala zaraza.475

Na jesen 1647. godine izbila je epidemija kuge na prostoru Varaždinskog generalata i Križevačke župa-nije, u okolici Koprivnice.476 Na jesen iste godine je kuga došla u Zagreb, gdje je od nje umrlo mnogo stanovnika na području današnje Ilice, u Novoj Vesi, na Potoku i u Šoštarskoj ulici. Kako se ne bi »okužio« Gradec, građani su 5. studenoga 1647. zatvorili sva četiri gradska vrata. Epidemija kuga je prestala oko 4. veljače 1648. godine, a u međuvremenu je bio zabra-njen ulazak i izlazak iz grada. Kao zavjet i spomen na epidemiju kuge izgrađena je crkva Sv. Roka, koga se smatralo zaštitnikom od kuge.477

Luka Ibrišimović je u siječnju 1678. godine javio biskupu Martinu Borkoviću da se čini da je gotovo cijelo Osmansko Carstvo bilo zahvaćeno kugom, ali bolest nije prešla na habsburško područje.478 Ubrzo se kuga pojavila na hrvatskom prostoru.479 Od kuge je osobito stradala Štajerska (veći broj ljudi je umro u Grazu i Ptuju)480. Iz Štajerske je zaraza kuge prešla u Hrvatsko zagorje, a nakon toga je prešla u dijelove Križevačke županije i Varaždinskog generalata.481 Julije Janković piše: »požaru i razbostvom« u Varaždinu »pridružiše se god. 1679. drugo veliko zlo – kuga, koja je mnoštvo ljudi shrvala. O zdravstvenih mjerah, koje su učinjene protiv te grozna bolesti, malo nam spisi spominju.«482 Epidemiju kuge je zabilježio i Luka Ibrišimović u pismu pisanom iz Koprivnice 6. rujna 1680. godine.483

475 J. Janković, Pabirci po povjesti Županije varaždinske, Varaždin 1898, str. 27-28; R. Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993, str. 180-181.

476 R. Horvat, Povijest slob. i kr. grada Koprivnice, str. 13.477 R. Horvat, Povijest Hrvatske, str. 415.478 J. Barbarić, M. Holzleitner, Pisma fra Luke Ibrišimovića zagre-

bačkim biskupima (1672.-1697.), Jastrebarsko 2000, str. 77-79.479 »Iz Turske je godine 1678. preko Skradina donesena kuga u

Prevlaku pa u Zadar, te je tom prigodom samostan na Galovcu bio pretvoren u lazaret. Godine 1679. je kuga iz Beča i Graca prodrla u južnu Štajersku i Korušku, a godine 1682. hara i u Gorici.« usp. R. Feri, Historijski podaci o kugi u našim krajevima, Liječnički vjesnik, god. 68, Zagreb 1946., str. 263.

480 V. Bračić, Prebivalstvo občine Ptuj, n. dj., str. 116.481 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, n. dj., str. 204.482 J. Janković, Pabirci po povjesti Županije varaždinske, str. 34.483 J. Barbarić, M. Holzleitner, Pisma fra Luke Ibrišimovića zagre-

bačkim biskupima (1672.-1697.), Jastrebarsko 2000., str. 104-105. Isti je u pismu pisanom u Velikoj 30. svibnja 1677. spomenuo da je »kuga zaposjela Bosansko kraljevstvo. Naši su pak krajevi u najboljem zdravstvenom stanju.«, a u pismu od 4. siječnja 1678.

Kao sjećanje na kugu, vjerojatno onu 1679. godine484, u Varaždinu je 1682. (kasnije prenošen u Optujsku ulicu) bio podignut zavjetni stup zalaganjem varaždinskog pravnika Andrije Husa i supruga mu Barbare Žitomersky.485

Prema zapisima kranjskih staleža kuga je na vojnokrajiškom području bila zabilježena 4. rujna 1681. godine.486 Hrvatsko-slavonski sabor je u stude-nom 1682. godine donio odredbe o stražama protiv širenja kuge koja se pojavila u okolici Koprivnice i dijelovima križevačke krajine,487 te u Križevcima.488 Kuga se proširila i u okolicu Varaždina gdje je pomo-rila mnogo ljudi u selima Vidovec, Ivanec, Križov-ljan i Gornja Voća. Od kuge su trpjela također neka zagorska sela, naročito Zajezda i Hrašćina.489 Kuga se proširila na druga područja (npr. slovenske zemlje490), a vijest o njoj je došla do Bologne.491 Od straha pred kugom je varaždinski gradski magistrat zaključio da će podignuti zavjetnu kapelicu Sv. Fabijana i Sebasti-jana ako kuga ne dopre u grad Varaždin. Varaždin je ovom prigodom bio prilično pošteđen od ove strašne pošasti. Nato su Varaždinci počeli graditi kapelicu Sv. Fabijana i Sebastijana da izvrše svoj zavjet. Kapelica je naskoro bila gotova, a prvi put se službeno spominje u izvještaju arhiđakona Šidića od 8. prosinca 1688. godine.492 Prema povijesti zagrebačkih isusovaca kuga je 1682. zahvatila župu Novake nedaleko Varaždina, otkuda je bila donesena i u grad.493 Gustav Piasek drži da »se kuga smirila početkom siječnja 1683. i nije se dalje širila. Prema tome harala je gotovo godinu dana: od proljeća 1682. do siječnja 1683. Škole su ponovno otvorene 12. siječnja 1683.«494

spominje »da je cijela Turska zahvaćena kugom«, isto, str. 70-71, 78-79.

484 Gj. Szabo, Hrvatsko zagorje, Zagreb 1974., str. 180.485 G. Piasek, Neki podaci o kugi u Varaždinu i okolici od XVI do

XVIII stoljeća, str. 73-74.486 ARS, DSK, kut. 539, fasc. 308b, br. 1207.487 Zaključci Hrvatskog sabora (pripremili Buturac, J; Stanisavljević,

M; Sučić, R; Šojat, V; Zmajić, B.), knj. 1, Zagreb 1958., (dalje: ZHS), str. 427.

488 N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća, Umjetnička topografija Hrvatske – Križevci grad i okolica, Zagreb 1993., str. 44.

489 R. Horvat, Hrvatski državni liječnici u XVII. vijeku, Liječnički vjesnik, god. 53, Zagreb 1931., str. 361.

490 B. Golec, Kužne epidemije na Dolenjskem med izročilom in stvarnostjo, str. 45.

491 Anali del Collegio Ungaro-Illirico di Bologna 1553-1764, Bologna 1988, str. 157.

492 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993., str. 204.493 F. Fancev, Građa za povijest školskog književnog rada isusovačkog

kolegija u Zagrebu (1606.-1772.), Starine, knj. 37, Zagreb 1934., str. 116.

494 G. Piasek, Neki podaci o kugi u Varaždinu i okolici od XVI do XVIII stoljeća, str. 70.


Sredinom kolovoza 1691. došlo je do zatvaranja škola »zbog prijeteće kuge«. Škole su ponovno bile otvorene tek krajem studenoga.495 Te se godine kuga pojavila u Pokuplju i Pounju. Kuga je bila raširena u Karlovcu i okolnim selima sve do Plaškoga i Vrho-vina, a dalje se širila prema Sisku, Petrinji, Zrinu i Kostajnici, kamo su ju prenijeli vojnici tijekom ratnih operacija.496 Na saborskom zasjedanju održanom 21. prosinca 1691. zaključeno je da Sabor zamoli štajersku vladu u Grazu neka u Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo pusti liječnika Ivana Adama Rumora, koji je na glasu kao učitelj zdravlja, te je uspješno liječio ljude prigo-dom posljednje epidemije kuge u Grazu.497

U Križevcima se prvi kirurg Ivan Adam se spomi-nje 1667. godine.498 Prema Franji Husincu: »Slobodno se može reći da su zdravstvene prilike u to vrijeme u Hrvatskoj loše, gotovo srednjovjekovne. Tek širenje kuge u Križevačku županiju iz krajeva oko Virovi-tice, Požege i Gradiške krajem 17. i početkom 18. st. pokreće određene mjere za poboljšanje zdravstva. (...) Na sjevernom dijelu grada sagrađena je 1694. kapela Sv. Roka kao zavjetna kapela nakon velike epidemije kuge. Protiv bolesti i raznih nedaća puk se borio zavje-tima raznim svecima i molitvama.«499

Prema Luji Thalleru »prava se orientalna bubon-ska kuga javljala u Krajini 1691, 1726, navodno 1752., onda 1794. i 1812. Kuge je bilo prije, a bilo je viesti o kugi i u druga vremena ovih godina, no valja paziti, da se moglo raditi i o drugim infekcioznim bole-stima, koju je nevješt kirurg mogao pobrkati s pravom kugom. Borba je protiv kuge u zemlji bazirala na prin-cipu i ranu bolest prepoznati i bolestniku njegovu kuću, selo i kraj gdje je on, izolirati.«500

Kuga u Europi počinje jenjavati u 17. stoljeću, ali je na istraživanom prostoru opasnost i dalje prijetila iz Osmanskog Carstva501, tako da se sanitarni kordon

495 F. Fancev, Građa za povijest školskog književnog rada isusovačkog kolegija u Zagrebu, str. 125.

496 R. Horvat, Hrvatski državni liječnici u XVII. vijeku, str. 365.497 ZHS, knj. 1, str. 537.498 J. Barlé, O zdravstvu starog Zagreba, Zagreb 1902., str. 19.499 F. Husinec, Iz povijesti križevačkog zdravstva, Spomenica o pede-

setoj obljetnici Hrvatskog liječničkog zbora Podružnice Kopriv-nica 1953.-2003., Koprivnica 2003., str. 161.

500 L. Thaller, Zdravstvo Hrvatsko-Slavonske vojne krajine, Liječnički vjesnik, god. 66, Zagreb 1944., st. 23. Isti spominje da je borbu protiv bolesti u Vojnoj krajini vodio kadar liječnika i kirurga. »Mi ćemo ih razdieliti u tri grupe: prvi su liečnici vojne uprave, drugi su liečnici gradova i privatnici i treći konačno liečnici kod kordona. Nisam naša, da bi ti liečnici među sobom imali kakav bliži kontakt u Vojnoj krajini ili kakavo osjećaj, da bi imali rješa-vati kakav posebni vojno-krajiški zdravstveni problem.«

501 B. Bulmuş The plague in the Ottoman Empire, 1300-1838., doktor-ska disertacija, Georgetown University, 2008.

početkom 18. stoljeća počeo premještati duž novih granica Vojne krajine, koje su bile udaljene od Varaž-dinskog generalata.

Hrvatsko-slavonski sabor je u prosincu 1709. godine »zbog čuvanja zdravlja u domovini odredio«, da se izgrade karantene u Križevcima, Koprivnici i Varaždinu u suradnji kirurga, gradskih poglavarstava (magistrata) i podžupana. Da se kuga ne prenese u Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo bili su obustavljeni svi sajmovi. Prema Slavoniji je bila određena crta od Koprivnice do Križevaca koja se nije smjela prelazi-ti.502 Veliku opasnost je predstavljala pojava kuge u Ugarskoj, pa je godine 1710. održan sastanak sabor-ske vlasti s predstavnicima Štajerske i Varaždinskog generalata glede poduzimanja mjera protiv kuge. Sačuvana je uputa izaslaniku Adamu Oreškom koji je zapovjednika Varaždinskog generalata trebao zamoliti za suradnju kod zatvaranja prijelaza prema Ugarskoj kod Legrada i Drnja kod Koprivnice.503

Od važnosti za suzbijanje epidemija je bio vojno-krajiški sanitarni kordon utemeljen početkom 18. stoljeća504, no iako on izlazi iz vremenskog okvira ovoga rada, spomenuti ću tek nekoliko najosnovni-jih informacija o njemu. Biserka Belicza iznosi neko-liko razmišljanja o sanitarnom kordonu: »Kombina-cija političkih, vojnostrateških i trgovačkih interesa Habsburške Monarhije snažno je utjecala na razvoj obrane od kuge i protuepidemijskih mjera i na užem kontinentalnom teritoriju hrvatsko-slavonsko-srijem-ske Vojne krajine gdje je ostvaren najopsežniji sistem stalne kopnene karantenske zaštite u sveukupnoj povi-jesti medicine.«505 Vladimir Bazala piše: »prvobitni vojnički, obrambeni, granični kordon ili živa utvrda (lebendige Fortmauer), kako se granični koridor zove u jednom carskom patentu cara Leopolda I. (1658-1705), razvija se postepeno i vrlo brzo u granicu protiv kuge. Prvi propis koji govori o vladanju za vrijeme kuge u turskom pograničnom području je »Patent o kugi« (Pestpatent) od 25. VI 1710. Taj patent u svojim propisima zahtijeva da granica spriječi sav promet u vrijeme trajanja kuge.«506 Biserka Belicza je istaknula

502 ZHS, knj. 2, str. 416-417.503 HKK, sv. 1, str. 300.504 E. Lesky, Die österreichische Pestfront an der k.k. Militärgrenze,

Saeculum, Heft 1, Band 8, München 1957., str. 83-84.; G. F. Rothenberg, The Austrian Sanitary Cordon and the Control of Plague: 1710-1871, Journal of History of Medicine, 28, 1972., str. 15-23.

505 B. Belicza, Medicina i zdravstvo, str. 385.506 V. Bazala, Dokumenti o zdravstvu u Vojnoj krajini, naročito o

takozvanom kužnom kordonu, Acta Historica Medicinae Phar-maciae Veterinae, god. 1, br. 2, Beograd 1961., str. 64-65. Isti autor piše da je kordon protiv kuge funkcionirao povremeno.


da je Vojnoj krajini »uz sanitarni kordon organizi-rala za ono doba visoka razina liječničke i ljekarničke službe.«507 Mirko Valentić je mišljenja da uvođenje posebne sanitarne službe »na granici između austrij-skog i turskog Carstva nije proteklo bez većih poteš-koća. Za njeno osnivanje od Jadranskog mora do Karpata bio je potreban veliki kapital«.508

Na Hrvatsko-slavonskom saboru je u ožujku 1712. godine pročitan nalog Karla VI. kojim se u Drnju kod Koprivnice imala urediti karantena u koji su došljaci iz Ugarskoj zbog opasnosti prenošenja kuge morali provesti određeno vrijeme.509 O pojavi kuge su proglasom u prosincu 1712. godine bili obaviješteni stanovnici Torčeca i Đelekovca u okolici Koprivni-ce.510 Kasnije su u kolovozu 1713. godine bile poduzete mjere za obranu od ove pošasti u Ludbregu, Torčecu i Đelekovcu.511 Krajem listopada iste godine Juraj Czin-deri je Hrvatsko-slavonski sabor obavijestio posebnim dopisom kojim traži da se pooštri prismotra prijelaza kod Drnja i Legrada.512

Kraj kuge u Europi duguje se čovjekovom djelo-vanju. »Izoliranje bolesnika od zdravih ljudi, zabrana ulaska i izlaska iz zaraženih gradova, sve bolja higi-jena i raznovrsnija prehrana također su mogli odigrati ulogu u tome. Drugi uzroci bili su prije ekološke naravi: dolazak sivog štakora iz srednje Azije 1727. potisnuo je crnog štakora, a možda je i jedna benigna bolest osobito raširena među djecom, pseudotuber-kuloza« pridonijela da im organizam postane imun na bacil kuge.513

»Za kratko vrijeme to se pokazalo nedovoljnim. Zato god. 1713. započinje Karlo VI (1712-1740) niz svojih odredaba o trajnoj organizaciji tog »kužnog koridora«. Strah od kuge je veliki, kuga vlada te godine u cijeloj carevini, a vrlo žestoko baš u Beču. Zato se najprije godine 1713. organizira »kužno redarstvo« (Pestpoli-zey) tj. osoblje za higijensku službu protiv kuge (i ostalih zaraza), a uskoro poslije toga Karlo VI nizom naredaba uređuje službu na granici, graničnom kordonu i na prolazu toga kordona, te daje upute za sve vrste postupaka.«

507 B. Belicza, Medicina i zdravstvo, str. 386.508 M. Valentić, Bitne odrednice razvoja sanitarnog kordona u Hrvat-

sko-slavonskoj Vojnoj krajini, u: Sanitarni kordon nekad i danas, Zbornik radova Simpozija održanog u povodu 250-te obljetnice Sanitarnog kordona, Zagreb 1978., str. 20.

509 ZHS, sv. 2, str. 489.510 Hrvatske kraljevinske konferencije (HKK), (Ivanović, J., Kolano-

vić, J., i drugi), sv. I, Zagreb 1985., sv. 1, str. 331.511 HKK, sv. 1, str. 338.512 HKK, str. 346.513 R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, str. 139. Ovi

autori napominju i da je kuga »više od bilo koje pojave pokazala povezanost i zajedničku sudbinu stanovnika Europe. Svi su Euro-pljani sačuvali isto sjećanje na nevolju koja ih je pogodila, sa istim posljedicama na smrtnost, strukturu stanovništva, ekonomski i društveni ustroj, način razmišljanja, osobito strah od smrti i žal za životom, veliko kajanje ili pak želju za trenutnim užicima.

LiJečNiCi i kirUrZi-raNarNiCi»Dosadašnja istraživanja pokazuju da je tijekom XVII. i XVIII. stoljeća, s obzirom na stvarne potrebe broj liječnika, kirurga-ranarnika, primalja i ljekarnika, kao i broj institucija za smještaj siromašnih oboljelih ili za samostalan život i rad zbog bolesti, prirođenog ili stečenog invaliditeta nesposobnih žitelja bio daleko od zadovoljavajućeg« ističe Biserka Belicza.514 Prema nekim mišljenjima postojala je razlika između liječ-nika i kirurga-ranarnika.515

Kako tijekom 17. stoljeća na prostoru hrvatskih zemalja nije bilo medicinskih škola i fakulteta516, kao i u prethodnim razdobljima, dio studenata s ovoga prostora je pohađao sveučilišnu nastavu u inozem-stvu.517

Uprave Križevačke županije i Varaždinskog gene-ralata nastojale su na djelovanje epidemija dati odgo-varajuće odgovore, ali je teško reći koliko su oni pratili trendove zaštite od epidemija na širem okruženju.518 Tijekom 17. stoljeća nedostatak formalnog školova-nja i stručne spreme medicinskih praktičara nije bio zapreka za obavljanje ranarničke, kirurške, primaljske pa i ljekarničke prakse.519

U početku su jednostavnije »kirurške« zahvate vršili »barberi«520 (brijači), kao primjerice u Koprivnici 1645. godine.521 Na »barbere« ukazuju i prezimena od kojih ću navesti nekoliko primjera vezanih uz

Tijekom gotovo četiri stoljeća svakih deset do petnaest godina trebalo je očekivati izbijanje kuge.«

514 B. Belicza, Medicina i zdravstvo, str. 388.515 Đ. Antauer, Aktivnosti kirurga i razvoj kirurgije na području

Varaždina od 15. do 19. stoljeća, Varaždinski zbornik 1181.-1981., Varaždin 1983., str. 395.

516 B. Belicza, Medicina i zdravstvo, str. 389.517 H. Petrić, O katoličkoj obnovi i obrazovanju na prostorima Senj-

ske, Modruške i Zagrebačke biskupije u 17. stoljeću, Podravina, vol. 4, br. 8, Koprivnica 2005., str. 147-166.

518 O povijesti medicine usp. C. G. Cumston, The History of Medi-cine. From the time of the Pharaohs to the end of the XVIIIth Century, London-New York 1996.; M. D. Grmek, Prva biološka revolucija. Razmišljanja o fiziologiji I medicini XVII. stoljeća, Zagreb 1996.; B. Belicza, Čitanka iz povijesti medicine, Zagreb 1983.; Lj. Audy-Kolarić (ur.), Zagrebačka medicina tijekom stoljeća, Zagreb 1995.; Ante Škrbonja, Amir Muzur, Vlasta Rots-child, Povijest medicine za praktičare, Rijeka 2003.

519 B. Belicza, Medicina i zdravstvo, str. 388.520 »Imenice barbir, barber potječu od latinske riječi barba »brada«.

Izvedene su talijanskim nastavkom –ier(e) (koji potječe od latin-skog –arius) i u nas su te imenice potvrđene uz primorje od XVI. stoljeća. Nazivi za zanimanja proširili su se duboko u untrašnjost. Ovaj naziv označuje ponajprije »brijača«, a onda stočnog »liječ-nika« kao najprimjerenije zanimanju barbira (»brijača«). Znamo da je brijač često bio zubar, da je »puštao krv«». Prema Petru Šimunoviću barbir je bio uopće stručnjak za tzv. malu kirurgiju. P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 2006., str. 103.

521 L. Dobronić, Koprivnički gradski zapisnici, Podravski zbornik, sv. 14, Koprivnica 1988., str. 145.


prostor Križevačke županije i Varaždinskog generalata. Nikola Barber se spominje u Ludbregu 1598. godine. 522 Prezime Barberić je 1654. zabilježeno u Lupoglavu, a 1716. u Pitomači. Prezime Barbir se spominje u selu Markovac (Dubravski) 1662. godine (i kasnije), a iste godine je u Velikim Novakima popisano prezime Barber. Ovo je prezime zabilježeno 1674. i u Zdencu (kraj Gradeca), 1700. u Đurđevcu, Drnju i Virju, 1701. u Dragancima te 1716. u Novom Selu. Godine 1684. spominje se Barberica u Milaševcu kraj Čazme.523

U Varaždinu je situacija bila bolja. »Organiza-cijom Vojne krajine (slavonske) za sjevernu Hrvat-sku u XVI. stoljeću u kojoj Varaždin zauzima ključno mjesto logističkog uporišta, u gradu se nalazi više vojnih kirurga koji su vojsci bili daleko interesantniji i funkcionalniji nego tadašnji liječnici. (...) Počevši od XVII. stoljeća Varaždin ima liječnike fakultetske spreme s nazivom doktor medicine. U to se vrijeme traži već i da kirurzi prođu određene škole, provodi se reforma i njihovog školovanja i ne dozvoljava se obrtnički način učenja.«524 Spomenuo bih još samo prezime Doktorić popisano 1630. u Ivaniću.525 Možda ono ukazuje na postojanje organizirane zdravstvene skrbi za ivanićku vojsku.

Zahvaljujući jednoj ostavinskoj raspravi možemo saznati o pomagalima koje je koristio varaždinski »chirurgus Joanes Hozelawer« koji je umro oko 1615. godine. U sporu koji se 1616. vodio pred varaždinskim sudom o njegovoj ostavini možemo saznati da se u Holzelawerovoj priručnoj knjižnici nalazilo 17 knjiga i te mnogo opreme koja su mu je služila u radu.526

Na zasjedanju Hrvatsko-slavonskog sabora 1598. bilo je zaključeno da u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji mnogi umiru od kuge jer nema nijednog liječnika. Zbog toga je 1603. na prostor Hrvatsko-slavonskog kraljevstva stigao dr. Daniel Théri de Rosenberger kao »doctor, medicus Regni Slavoniae«.527 On je umro 8. kolovoza 1628., a prije smrti se pobrinuo da ga nasli-

522 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza, str. 442.523 NAZ, Prot. 5/V; Prot. 91/III; Prot. 178/II.524 G. Piasek, Zdravstvo Varaždina do konca 19. stoljeća, str. 239-240.525 STLA, Militaria, Sch. 161, 162.526 Samo su za tri knjige posznata imena njihovih autora: odličnog

nürnberškog liječnika i botaničara Joachima Camerariusa – Kammermaister (1534.-1598.), liječnika w. Christoph wirsunga (1500.-1571.) i walthera Hermana Rüffa. Od medicinskih poma-gala (»mestria« se spominju: »jedna srebrna barberska zelenica« (pladnjić op.p.), dve cinjene zelenice i jedna medena, jeden tucet medenih kupic, čtiri barilci cinjeni, jedna medenica (barber-ska zdjela op.p.)«. F. Fancev, Ostavina varaždinskog liječnika iz početka 17. stoljeća, Liječnički vjesnik, god. 53, Zagreb 1931., str. 337-343.

527 B. Belicza, Medicina u Zagrebu tijekom stoljeća, u: Audy-Kolarić (ur.), Zagrebačka medicina tijekom stoljeća, Zagreb 1995., str. 23.

jedi dr. Justus Spada kojega je 1627. Sabor izabrao za »redovitog liječnika ove kraljevine«, a »staleži i redovi kraljevine obećavaju, da će mu ime godišnje plaće od poreza kraljevine plaćati 200 forinti, računajući od prvoga dana mjeseca veljače 1627. godine.«528 Spada se nije dugo zadržao u Zagrebu, jer već 20. kolovoza 1628. sabor donosi zaključak: »gospoda staleži i redovi uzimaju za redovitog liječnika ove kraljevine preuzvi-šenog gospodina Dominika Branioli, doktora filozofije i medicine, s otprije običajnom godišnjom plaćom.« Branioli je podrijetlom bio iz Kopra u Istri,529 a umro je 1640. godine.530

Poslije Braniolija su 1641. državni liječnici postali Jeronim Puljičić i Antun (Hanibal) Butonini, no Buto-nini je već 1649. ostao bez službe.531 Na saborskom zasjedanju koje se 17. svibnja 1650. održalo u Varaž-dinu odlučeno je da se umjesto nedavno umrlog državnog ljekarnika Jakova Gasparinija zaposli novi ljekarnik. Također je donesen zaključak: »Budući da liječnik ne može u bolesti pomoći bez lijekova i bez ljekarnika, doznačuje mu se stara godišnja plaća od 40 ugarskih forinti za ljekarnika, koga treba ponovno uvesti.«532

Sabor je na zasjedanju 1. srpnja 1652. u Varaždinu donio zaključak da »se preuzvišeni gospodin Leonard Romanus, doktor fizike i medicine, uzima za drugoga državnog liječnika, koji će morati stanovati u slobod-nom i kraljevskom gradu Varaždinu«, a primati će plaću od 120 ugarskih ili 150 rajnskih forinti. Tu mu je plaću godišnje morao isplaćivati blagajnik kraljevstva. Na saborskom zasjedanju u Varaždinu 4. i 5. ožujka 1654. plaća mu je povišena pa je donesen zaključak da se Romanusu »na prije određenu plaću doda još 50 rajnskih forinti koje će mu godišnje isplaćivati gospo-din blagajnik.« Romanus je u Varaždinu kao državni liječnik djelovao do 1668. godine,533 kada je za novog liječnika bio imenovan Ivan Stančević, koji je sam priređivao lijekove za svoje bolesnike, a prije nego je postao liječnikom bavio se izradom baruta koje je prodavao vojsci u Vojnoj krajini.534 Stančević je isprva imao plaću od 120 ugarskih forinti, no na saborskom zasjedanu održanom 12. veljače 1675. godine u Varaž-

528 HSS, knj. 5, str. 397.529 HSS, knj. 5, str. 437.530 R. Horvat, Hrvatski državni liječnici u XVII. vijeku, str. 358.531 ZHS, knj. 1, str. 94, 139.532 ZHS, knj. 1, str. 161; R. Horvat, Hrvatski državni liječnici u XVII.

vijeku, str. 359.533 ZHS, knj. 1, str. 180, 192; R. Horvat, Hrvatski državni liječnici u

XVII. vijeku, str. 359-360.534 G. Piasek, Zdravstvo Varaždina, str. 241.; V. Dugački, Liječnici

kemičari, »Saopćenja«, Pliva, Zagreb, br. 14, Zagreb 1971., str. 110.


dinu određeno je da se Stančeviću plaća poveća za 50 ugarskih forinti.535 Nije sigurno da li je Stančević 1677. umro ili otišao iz Varaždina.536

Nakon Stančevića je u Varaždinu bio liječnik Ivan Mihael Karis koji se spominje od 1678. godi-ne.537 Rudolf Horvat smatra da je Klaris bio »još mladi čovjek, kad mu saborski zapisnik ne daje običajni naslov »preuzvišeni gospodin«, već ga naziva »clarissi-mus doctor medicinae«. Da je dr. Karis bio tek počet-nik, vidi se i po tomu, što se zadovoljava s neznatnom plaćom (godimice 50 rajnskih forinti).«538 Sabor je 10. travnja povećao Karisovu plaću na 100 rajnskih forinti. Na istom saborskom zasjedanju je zaključeno da se doznači nagrada od 50 forinti Ivanu wogneru, liječniku iz Ptuja,539 »koji je s najvećom susretljivo-šću primao hrvatske državljane, kada ih zadesi kakva bolest. Sretno izabranim lijekovima vratio je dr. wogner mnogim bolesnicima zdravlje.«540 Dr. Karisu je 1681. plaća bila povećana na 200 rajnskih forinti.541

Kako bi ubuduće osigurao liječnika u Varaždinu, Sabor je 1680. godine odlučio stipendirati studenta medicine Adama Josipa Štotelića, a saborska pomoć mu je stizala i kasnije. Nakon što se dr. Ivan Karis preselio u Graz, liječnikom u Varaždinu je 1682. postao Štotelić sa godišnjom plaćom od 200 ugar-skih forinti. Kako je Štotelić imao problema sa uređe-njem ordinacije te dugove, na saborskom zasjedanju 1683. godine odobrena mu je isplata trogodišnje plaće unaprijed. Štolić se kao varaždinski liječnik posljednji puta spominje 1689. godine.542

Novim varaždinskim liječnikom je postao Ivan Gotfrid Karlek. Na saborskom zasjedanju održanom 22. ožujka 1691. u Želinu njemu je plaća povišena za 50 rajnskih forinti, »ali uz uvjet, da prisegne, da će ostati u kraljevstvu«. On je u Varaždinu službovao preko 30 godina.543

Među gradskim naseljima Varaždinskog genera-lata i Križevačke županije Koprivnica je, uz Varaždin, prva dobila svog liječnika-kirurga. Prema trenutnim spoznajama, najraniji podatak o liječniku u Koprivnici je vijest o kirurgu wolfgangu iz 1659. godine.544 To

535 ZHS, knj. 1, str. 354.536 G. Piasek, Zdravstvo Varaždina, str. 241.537 ZHS, knj. 1, str. 383.538 R. Horvat, Hrvatski državni liječnici u XVII. vijeku, str. 360.539 ZHS, knj. 1, str. 387, 394.540 R. Horvat, Hrvatski državni liječnici u XVII. vijeku, str. 360.541 ZHS, knj. 1, str. 394.542 ZHS, knj. 1, str. 389, 408, 423, 449; R. Horvat, Hrvatski državni

liječnici u XVII. vijeku, str. 360-362.543 ZHS, knj. 1, str. 528.; R. Horvat, Hrvatski državni liječnici u XVII.

vijeku, str. 362.544 NAZ, KVKA. Prot. 89/Ia, str. 7.

pokazuje da je na vojnokrajiškom prostoru bila orga-nizirana zdravstvena služba, a isto se može vidjeti i iz izvješća kranjskih staleža od 12. do 16. rujna 1673. i 5. kolovoza 1674. godine.545

Iz kajkavski pisanih privilegija slobodnog kraljev-skog grada Koprivnice pisanih 1669. godine vidi se da su osim kirurga Koprivničance liječili i brijači (barberi), na što indirektno ukazuje postojanje »barberine«.546 Da su brijači liječili i kasnije potvrđuje podatak iz 1677. godine.547 Koprivnički ranarnik se spominje i u jednoj parnici iz iste, 1677. godine,548 a u dvije parnice iz 1681. spominje se plaćanje troškova liječnika odnosno ranarnika.549 O značenju Koprivnice za liječenje govori i pismo Luke Ibrišimovića koji se u kolovozu 1679. liječio u Koprivnici.550

Bilo je razdoblja bez stalne prisutnosti liječnika u Koprivnici, kao primjerice 1696. godine kada je grad-ski sudac Mihalj Grubačević morao radi liječenja ići u Zagreb.551 Nakon wolfganga se 1704. spominje Ivan Gogoj, kao drugi po redu, za sada poznati, koprivnički kirurg.552 Idući poznati kirurg je bio Franjo Knezović, koji je bio zabilježen 1706. godine.553

I u drugim vojnokrajiškim središtima se spomi-nju liječnici odnosno ranarnici. U Petrinji se 1645. spominje ranarnik, a ranarnici su djelovali u još nekim utvrdama Varaždinskog generalata.554

Boravak franjevaca u Varaždinu, Koprivnici, Križevcima i Ivaniću utjecati će na poboljšanje zdrav-stvene zaštite. Biserka Belicza piše: »Prema podacima kojima raspolažemo čak i za vrijeme haranja kuge, za bolesne i ugrožene najčešće su se brinuli sveće-nici, ponajprije franjevci među kojima je bilo i onih koji su školovani kao ranarnici i ljekarnici, barbiri

545 ARS, DSK, kut. 529, fasc. 306a, br. 925-930, 931-934, 939-942, 1181-1188.

546 HDA, Grad Koprivnica, kut. 6, br. 6. U članku 5. piše: »Akobi pako, koteri z-nosem, z-palassem, szuliczom, ztrelum, ali kako-uim drugem prizpodobnem orusiem, ili modussem, drugoga ranil, i ranyen prez kuara koteroga kotrigasze izurachil, tako rani-enoga barberinu nay plati, i ranyenomu Duadeszeti i pet Ranyski, pet pako Ranyski na Varasku haszan da nay plati; akolibi pako tako ranyen bil, dabi ochuklyauel, ali koteri kotrigmu pokuarien dasze pruauo zurachiti nebi mogal, tako ranyenoga barberinu nay plati, i ranyeniku Cheterdeszet Dukat, ā drugeh Oszam Dukat na Varasku haszen kastige dati ima.«

547 DAV, AGK, ZPGK 1676-1687, spis od 8. veljače 1677.548 DAV, AGK, ZPGK 1676-1687, spis od 1. rujna 1677.549 DAV, AGK, ZPGK 1676-1687, spisi od 11. lipnja i 13. studenoga

1681.550 J. Barbarić, M. Holzleitner, Pisma fra Luke Ibrišimovića zagre-

bačkim biskupima (1672.-1697.), Jastrebarsko 2000., str. 94-95.551 R. Horvat, Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, str. 247-249.552 DAV, AGK, ZPGK 1698-1708, spis od 10. studenoga 1704.553 DAV, AGK, ZPGK 1698-1708, spis od 16. lipnja 1706.554 J. Barlé, O zdravstvu starog Zagreba, Zagreb 1902., str. 19.


i kirurzi-ranarnici, dok su liječnici- fizici odnosno doktori medicine bili angažirani samo povremeno.«555

Da je krajem 17. stoljeća na dijelovima prostora Varaždinskog generalata i Varaždinske županije postojala organizirana briga za porodništvo možemo samo pretpostavljati jer su o tome prvi podaci tek od početka 18. stoljeća. Iz 1706. godine imamo podatak da su u Koprivnici postojale organizirane primalje (babice) koje je župnik Andrija Hajnović podučavao u krštenju novorođene djece za slučaj potrebe.556 Ipak, žene na selu su pri porodima bile upućene na samo-pomoć ili na pomoć samoukih osoba.557

Za podrobnije bavljenje ovom tematikom i ulaže-nje u dublje analize za sada, na žalost, nema dovoljno raspoloživih izvora za područja Varaždinskog gene-ralata i Križevačke županije u razdoblju 17. i početka 18. stoljeća. Od pojedinačnih podataka za ilustraciju života kirurga-brijača iz druge polovice 16. stoljeća nam može poslužiti životopis Franje Sveršića (Francis-cus Zwersych) rođenog 1567. u Križevcima. Brijački i kirurški zanat je učio kod kirurga Dysclera u Požunu. Krajem 16. stoljeća je djelovao u Varaždinu gdje je više puta biran za gradskog suca. Umro je 27. studenoga 1600. od kuge u Varaždinu.558

LJekarNiCi Prvi spomen ljekarnika (feldapoteker) u Slavonskoj krajini je iz 1555. godine kada je njemu za mjesečnu plaću bilo odobreno 15 forinti.559

Prva ljekarna u Varaždinu je nosila naziv »K zlatnom anđelu«, a spominje se 1603. godine. Osno-vao ju je ptujski vojni ljekarnik Sebastijan Grübner koji je morao pobjeći iz Ptuja gdje su mu tamošnji protestanti zatvorili ljekarnu. Grübner je u Varaždinu djelovao do 1611. godine. Idući poznati ljekarnik u Varaždinu je bio Ivan Krstitelj Donino koji je 1651. došao iz Ptuja. Ta je ljekarna bila pregledana 1657. godine kada je utvrđeno da je u dobrom stanju, a Donino ju je držao do smrti 1677. godine. Kupio ju je treći poznati ljekarnik u Varaždinu Andrija Jally, koji je umro od kuge 1678. ili 1681. godine. U drugoj

555 B. Belicza, Medicina i zdravstvo, str. 388-389.556 NAZ, KVKA, Prot. 92/IV, str. 69-70.557 B. Belicza, Medicina i zdravstvo, str. 389.558 G. Piasek, Zdravstvo Varaždina do konca 19. stoljeća, str. 239-240. 559 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskog arhiva u Gradcu, Starine, knj. 17, Zagreb 1885., str. 216.

polovici 17. stoljeća je u Varaždinu djelovao ljekarnik Karlo Sardena (Sardegna).560

U Varaždinskom franjevačkom samostanu je u drugoj polovici 17. stoljeća djelovala ljekarna. Ivan Korziski je bio ljekarnički pomoćnik u Varaždinu u ljekarni Sardene. Korziski se zaredio i uzeo redov-ničko ime Maksimilijan, a 1677. je svoju ljekarnu (koju je kupio od Sardene) prenio u samostan i nastavio raditi u njoj. Ljekarna je do 1678. bila smještena u jednoj maloj sobi pokraj crkve. Godine 1693. varaž-dinski franjevci su u dvorištu samostana izgradili novu zgradu. U njoj su na prvom katu uredili svoju bolnicu, dok je prizemlju bila ljekarna koju je i dalje vodio Korziski. On je 1695. bio imenovan za voditelja franje-vačke bolnice u koju su dolazili i redovnici i iz drugih franjevačkih samostana.561

Franjevci su, krajem 17. stoljeća, svoju ljekarnu imali u samostanu u Kloštar Ivaniću. Prema nekim mišljenjima ta je ljekarna bila osnovana, po jednim mišljenjima 1658. godine562, a prema drugima oko 1672. godine. Nju je od 1690. do 1698. vodio ljekarnik Ivan Krstitelj Gartner. On je nakon službe u Kloštar Ivaniću otišao voditi ljekarnu u Varaždinu, gdje se zadržao kratko, da bi u konačnici otišao u Češku.563

Moguće je pretpostaviti da su koprivnički franjevci imali neku vrstu ljekarne krajem 17. stoljeća. Hrvoje Tartalja piše: »Ipak, s velikom sigurnošću može se tvrditi da je nekakva, bar priručna ljekarna bila u Franjevačkom samostanu (...) Ako ne, onda su garni-zoni Krajišnika, koji su tu stacionirani, svakako imali neku svoju ljekarnu ili bar tzv. Feld-Apotheke.« U 18. stoljeću se spominje ljekarna za potrebe koprivničke vojne posade. Kasnije je poznat njen naziv »K Crnom Orlu«.564

560 L. Pichler, Stare varaždinske ljekarne i ljekarnici (I.), Farmaceutski glasnik, br. 6, Zagreb 1951., str. 220; H. Tartalja, Povijest ljekarniš-tva u Varaždinu, Savez farmaceutskih društava Jugoslavije, Sekcija za bolničku farmacetsku službu, II. savjetovanje, Varaždin, 28. rujna do 1. listopada 1967.; M. Androić, Prvi apotekari, Varaž-dinske vijesti, br. 1313, Varaždin 1970.; Prema jednom mišljenju ljekarnik Sardena je u Varaždinu 1680. kupio jednu kuću od Matije Sečića, a 1693. drugu kuću od gradskog senatora Ruesza Postoji i mišljenje da je Sardena kupio kuću od varaždinskog senatora Ruesza 1657. godine i u njoj osnovao ljekarnu. Usp. V. Ključenko-Folgar, Povijest varaždinske ljekarne »Dr. Gaj«, Zagor-ski kalendar, 1962., str. 130.; G. Piasek, Zdravstvo Varaždina, str. 227-228.

561 G. Piasek, Zdravstvo Varaždina, str. 228-229.562 M. weiss-Horvat, Povijest ljekarništva u Čazmi, Čazma u prošlo-

sti i danas, Čazma 1979., str. 195. Na žalost u ovom radu autorica ne navodi od kuda joj ovaj podatak.

563 D. Šipuš, 300 godina ljekarne u Ivanić-Kloštru, Saopćenja, Pliva, br. 1, sv. 15, Zagreb 1972., str. 51-52.

564 J. Milhofer, Sjećanja na koprivničke ljekarnice i farmaciju počet-kom XX. stoljeća, Podravski zbornik, 5, Koprivnica 1979, str.


Kako su franjevci tijekom 17. stoljeća imali samo-stan u Križevcima, istraživački ostaje otvorenim pita-nje nisu li za svoje potrebe uveli ljekarničku službu još u 17. stoljeću.565 Osim franjevaca i pavlini su bili zaslužni za razvitak ljekarništva na ovim prostorima. Izgleda da je ljekarnička djelatnost bila razvijena u križevačkom pavlinskom samostanu. Pavlinski redov-nik iz Križevaca, Juraj Gradesak (Georgius Gradeszak) je 1723. napisao tzv. ljekarušu (Cura experimentalis) u kojoj je sakupio iskustva liječenja narodne medicine (i vjerojatno nekih starijih liječnika).566

DePOPULaCiJa i DiNamika prIroDeNa istraživanom području (Križevačke županije i Slavonske krajine odnosno Varaždinskog genera-lata) su tijekom 16. i 17. stoljeća nastale su velike promjene u gustoći naseljenosti pogotovo na nepo-srednim pograničnim područjima u blizini granice s Osmanskom Carstvom.567 Brojni izvori potvrđuju da su razmjeri depopulacije bili veliki: dio stanovniš-tva je poginuo u ratnim sukobima, druge su Osman-lije odveli zarobljeništvo, treći su odselili u sigurnije krajeve (zapadna Ugarska, Hrvatsko zagorje itd.). Ipak, pretpostavljam da je dio stanovništva ostao živjeti na pograničnom prostoru što prije svega potvrđuje činje-nica da obrambeni sustav na ovom prostoru nikada nije došao u pitanje. U prilog tome idu i sačuvani govori (idiomi) lokalnog stanovništva.

Najintenzivnija pustošenja područja tadašnje Križevačke županije su izvršena su 1540-tih i 1550-tih godina. Kako je izgledalo stanje na ugarsko-osman-

223-231; H. Tartalja, Farmaceutska služba i liječnici partizani na području Podravine, Podravski zbornik, 6, Koprivnica 1980, str. 26; S. Švarc-Janjanin, Zdravstvo i zdravstvene prilike u Koprivnici do 1918. godine, Podravski zbornik, 15, Koprivnica 1989., str. 73.

565 Križevačka franjevačka ljekarna se pouzdano spominje 1742. godine. Usp. F. Husinec, Iz povijesti križevačkog zdravstva, str. 160-161.

566 Ova je ljekaruša bila pisana latinskim i hrvatskim jezikom. Ima 230 stranica u rukopisu. Uz nju se spominje »druga ljekaruša, Vrachtva Vszagdasnia Domacha poznata je pod imenom Luićeva ljekaruša. Njen autor je također pavlinski redovnik, op. Imbro Luić, rođen 1690. u Karlovcu. Službujući u raznim samostanima, pa između ostaloga i Pavlinskom samostanu u Križevcima od 1747. do 1748. Luić je sastavio zbirku opisa pojedinih bolesti i recepata kajkavskim narječjem, s nazivljem na latinskom i njemačkom jeziku i to objavio 1746. godine.« F. Husinec, Iz povijesti križevačkog zdravstva, str. 161.

567 O fenomenima granica i pograničnih prostora usp. D. Roksandić, Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500-1800., Zagreb 2003.

skoj granici izazvano pustošenjem568 i svakodnevni život ljudi na prostoru Podravine 1548. godine vidi se iz jednog dokumenta koji se čuva u Kaptolskom arhivu. Tamo je opisano tragično stanje u kojem se vidi depopulirana Podravina iz koje je dio stanovništva emigrirao te koja je postala svojevrsni most za odlazak na zapad (ili sjever). U trgovištu Koprivnica živjela su 82 građana. Ovi građani su kašetelu Koprivnici morali plaćati godišnje kao redovitu daću 80 forinti. Ipak, među njima su neki bili oslobođeni i izuzeti od plaća-nja takve redovite daće o čemu su posjedovali isprave o izuzeću. Ti građani su bili izuzeti od davanja tlake kao i od ostalih radova i podvoza; kako je stajalo u njihovim privilegijima trgovište Koprivnica je moralo biti utvrđeno i ograđeno. U trgovištu, u vrtu kaštela je živjelo 25 želira (inkvilina), a neki su od njih bili u vrijeme mira kmetovi kaštela, a drugi su došli s raznih strana kao bjegunci. Nisu posjedovali selišne zemlje, a ipak su ih primoravali na tlaku za grad. Svi zajedno su imali tri pluga, nešto malo sitne stoke, a za redovitu daću nisu plaćali ništa. U trgovištu Koprivnica živjelo je i sedam kmetova koji su imali selišta u Cerovici Sv. Ivanu (današnjem Koprivničkom Ivancu). Oni su godišnje plaćali po jednom selištu 33 denara i 1 bečki denar, što je činilo godišnji prihod od 2 forinta, 33 denara i 1 bečki denar. Imali su četiri pluga i prema starom običaju u vrijeme mira nisu morali orati za koprivnički kaštel, a sada su i tjerali na to s tim da su također morali davati drugu tlaku.

Osim toga, na nekom malom otoku na Dravi zvanom Drnje živjelo je deset ljudi koji su u doba mira bili kmetovi u Proderijancu (Prodaviću – kasni-jem Virju ili Petereancu), oni nisu imali selišta, niti su obrađivali oranice na području Koprivnice. Njih su tjerali na tlaku za grad. Zbog toga katkada poneki nisu plaćali daće koprivničkom kaštelu, niti su mogli davati podvoz, jer nisu imali stoke ni konja. Sva druga sela koja su postojala na području kaštela Koprivnice posve su opustošili Osmanlije. Ovdašnji stanovnici kao i preostali građani Koprivnice, nisu se osuđivali izlaziti iz trgovišta Koprivnice ni na kakav rad u polja i vinograde zbog straha pred Osmanlijama. Tek kada su najprije konjanici i pješaci pretražili polja i vinogra-darska pribrežja, onda su odlazili na tlaku odasvuda zaštićeni i čuvani pod dobrom vojničkom stražom. Kaštel Koprivnica nije imao drugih prihoda od žita osim na okućnici od jednoj jutra, a od gornice je imao 172 vedra i to računajući vedro po 16 pinta (polića).

568 Usp. G. Pálffy, The Impact of the Ottoman Rule on Hungary, Hungarian Studies Rewiew, Vol. XXVIII., br. 1-2., Toronto 2001., str. 109-132.


Od prihoda za prijelaz preko rijeke i maltarine spome-nuti kaštel imao je malo pomoći i koristi zbog pustoše-nja kraljevstva, jer trgovci nisu imali sigurne ceste po kraljevini Slavoniji, a osobito u ovim krajevima, zbog straha pred Osmanlijama.569

Kao ilustraciju stanja na prostoru istočne Podra-vine u isto vrijeme moguće je prikazati kako se 1548. živjelo u đurđevečkom kraju. U utvrdi kod grada Đurđevca kao u spiljama živjelo je 36 bjegunaca odnosno inkvilina. Svi su zajedno imali pet volova, a nisu imali pluga, nego su morali orati i kopati zemlju motikama, i to u velikom strahu od vrlo čestih pljački i pustošenja turskih razbojničkih konjanika i pješaka, i tako su održavali i provodili svoj bijedni život. Nitko od tih stanovnika nije držao posjed ili kmetsko selište, niti je itko od njih plaćao spomenutom gradu redovite novčane daće, nego tko je imao svinje od svake svinje bilo velike ili male plaćao je godišnje po jedan denar; nitko nije mogao vršiti podvoz jer ne posjeduje konje ni volove. Nisu morali ići na tlaku osim ako ih za to nije zamolio službenik. Ponekad su išli na rad moti-kama i sjekirama. Jednako se zbog straha od Osman-lija nisu usudili izlaziti iz utvrde kako zbog svoga rada i zbog tlake za grad, nego su najprije konjanici i pješaci trebali pretražiti polje, a onda su izlazili pod dobrom stražom koja ih je čuvala, i tako su obavljali tlaku pod stražom i dobrom vojničkom zaštitom. Sučija Pavljanci ili Pavlanci (Zenthpal) pripadala je gradu Đurđevcu. U toj su sučiji sva sela potpuno uništili Osmanlije tako da sada nitko od kmetova koji su nekoć nastavali ta sela ne živi na selištu, nego su raspršeni, mnogi od njih po raznim krajevima Ugarske kao i Moravske, a drugi, s nekim bjeguncima, njih 44, smjestilo su se na jednom malom otoku uz obalu rijeke Drave; iskrčili su neku šumu i kopajući motikama zasijavaju zemlju i tako dobivaju živež uz veliki trud i znoj. Ljudi su u pastir-skim kolibama živjeli i na otoku Pod te ispod njega na obali Drave u mjestu Kochyeze. Trgovište Prodawycz potpuno su popalili i opustošili Osmanlije, a u njemu je postojala crkva, koja je utvrđena i ograđena, a u njoj su živjeli ljudi, kako domaći tako i izbjeglice, njih 11, koji si bijedno živeći pribavljaju živež kopajući zemlju motikama pod zaštitom vojnika, i to kad su konjanici i stražari pregledali okolicu.

Na nekom malom otoku nazvanom Nart i ispod njega na obali Drave u sučiji Struga živjelo je

569 Kaptolski arhiv Zagreb, Acta loci credibilis, series I, Litt. P, br. 504; prijepis u Arhiv HAZU, Lopašićeva zbirka; prijevod M. Pandžića priredio J. Adamček u: Opis gospodarskog stanja vlastelinstva Đurđevca, Prodavića i Koprivnice 1548, Kaj, 6, Zagreb 1969, 25-27.

20 vrlo bijednih ljudi, od kojih su neki bili kmetovi na području koje pripada gradu Đurđevcu, a drugi su došli s raznih strana kao bjegunci. Niti kmetovi, niti inkvilini nisu plaćali daću jer nisu posjedovali selišne zemlje, niti ih obrađivali, nego su za novac iznajmljivali oranice s područja grada Brezovice. Za zemlju koju su obrađivali nisu plaćali redovitu daću, ali su ih nekad primoravali na tlaku za grad Đurđevac. Svi zajedno su imali osam plugova i vrlo malo sitne stoke.570

Iz prethodnih obavijesti se može zaključiti kako je najveći dio preživjelog starosjedilačkog stanovništva zajedno s bjeguncima opstao zahvaljujući ili nepristu-pačnosti zbjegova uz močvarna područja rijeke Drave ili u većim utvrdama poput Koprivnice i Đurđevca. Opis stanja iz 1548. se odnosi na Koprivničko, Proda-vizko-đurđevečko vlastelinstvo.571

Osim ovih vlastelinstava nešto stanovništva je preživjelo i na drugim susjednim posjedima. Npr. dio starosjedilačkog stanovništva iz srednjovjekovne Komarnice se spasio u nepristupačnim šumskim područjima između današnje ceste Novigrad Podrav-ski-Koprivnica i sela Jeduševec, na području koje se danas naziva Staro Selo. Prema predaji, »narod je stanovao u nizini Staro Selo, da ga ne opaze Turci. Kad su se ovi morali povući na pravac iza Đurđevca, narod se stao osjećati sigurnijim i selio se iz Selišća uz cestu u Koprivnicu« tj. na područje današnjeg Novigrada Podravskog.572 Stanovnici sela Kalinovca (kraj Đurđevca) su se, prema predaji, sakrivali pred Osmanlijama u šumama i močvarama u blizini rijeke Drave.573

Iz nekih naselja Koprivničko-đurđevačkog vlaste-linstva, kao primjerice Pavlovca (vjerojatno današnji dio sela Ferdinandovca), kmetovi su 40-tih godina 16. stoljeća raseljeni po raznim krajevima Ugarske kao i Moravske.574 Postoje podaci da su seljaci iz dijelova Križevačke županije naseljeni u zapadnoj Ugarskoj (današnjem južnom Gradišću), na sjeveru Gradišća na području Šopronske i Požunske županije te u istočnoj Štajerskoj, a najvjerojatnije i u Slovačkoj.575 U literaturi

570 M. Pandžića, J. Adamček, Opis gospodarskog stanja vlastelinstva Đurđevca, Prodavića i Koprivnice 1548, n. dj., str. 25-26.

571 Više o tim vlastelinstvima u srednjem vijeku u: R. Pavleš, Kopriv-ničko i Đurđevečko vlastelinstvo, Koprivnica 2001.

572 Predaju je zabilježio Blaž Madjer u zborniku: Časti i dobru zavi-čaja, Zagreb 1937., str. 179.

573 http://www.kalinovac.hr/povijest_kalinovca.htm - pristup ostva-ren 27. 10. 2008.

574 Adamček, Opis, str. 25.575 S. Pavičić, O govoru u Slavoniji do ratova s Turcima i velikih

seoba u 16. i 17. stoljeću, Rad JAZU, 222, Zagreb 1920, 220; J. Breu, Die Kroatiensiedlung im Burgenland und in den anschlie-


se ne navodi o okolici koje Koprivnice je riječ, premda postoji mišljenje da se radi o Koprivnici kod Požege.576 No to je malo vjerojatno jer je Koprivnica kraj Požege bila obično selo i teško da se po njoj označavalo odakle su bile izbjeglice.

Luka Sekelj, zapovjednik utvrda Koprivnice, Prodavića i Đurđevca je 6. kolovoza 1552. godine pisao da su Osmanlije spalili utvrdicu Gorbonok (između Đurđevca i Virovitice) te su opsjedali Proda-vić, »odakle, kao što je iz Đurđevca, veći dio bijednih žitelja pobježe preko Drave. Zbog toga je Koprivni-čancima i Varaždincima prevladao tolik strah; da ne bi (kod kuće) ostala ni petina njih ako mi ne bi bili ovdje. Odlučili smo braniti grad i utvrdu Koprivnicu ako na njihovu obranu budemo mogli nagovoriti haramije i druge neplaćene ljude, koje smo uzeli pod uvjetom da im dajemo plaću...«577

Djelomično je moguće otkriti i gdje su se prese-ljavali stanovnici iz opustošenih područja. Pri tome je zanimljivo spomenuti naselje Prugovec, kraj Sv. Ivana Zeline, osnovano neposredno prije 1598. godine.578 Moguće je se radi o preseljenicima iz istočne đurđe-večke Podravine jer je tamo u vrijeme ratova s Osman-lijama uništeno i raseljeno istoimeno naselje koje je postojalo u srednjem vijeku.579

Na puste posjede doseljavali su se i u drugoj polovici 16. stoljeća novi stanovnici. Npr. prema urbaru Koprivničkog vlastelinstva od 21. kolovoza 1574. popisana su sela Drnje (Dörnia Dorff) sa 27 kmetskih obitelji, Struga (Dorff Struga) – 11, Dorff Tschehotzis – 9, Dorff Bolännczi – 7, Novigrad (Dorff Novigradt – 12) i Ivanec (Dorff Iwaninitze) sa 17 obitelji. Tada su ukupno bile popisane 83 kmetske obitelji.580 Tschehotzis i Bolannczi su srednjovjekovna sela Čaovci (Čeovci, Čehovci) i Poljana (Poljanci) koja su postojala u blizini današnjeg sela Sigetec, odnosno u blizini seoskog groblja i južno od njega.581 Prema ovome urbaru iz 1574. godine postojala su slijedeća sela na Koprivničkom vlastelinstvu: na zapadu Ivanec

ssenden Gebieten, Beč 1970, 16; J. Adamček, Iseljavanje Hrvata u austrijsko-ugarski granični prostor u 16. stoljeću, Povijest i kultura Gradišćanskih Hrvata, Zagreb 1995, 20; K. Kučerova, Hrvati u srednjoj Europi, Zagreb 1998, 65,100,104, 107, 180.

576 M. Lončarić, Kaj - jučer i danas (ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini), Čakovec 1990, 149.

577 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993, str. 83.578 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u

XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., str. 441.579 Isto, str. 8, 34, 67, 104.580 OeStA/FHKA, Ungarisches Münz- und Bergwesen, Hoffinanz

Ungarn (Akten), Fasc. 28, 339-347.581 R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, Koprivnica

2001.

(Koprivnički)582, Drnje te skupina sela oko današnjeg naselja Sigetec: Struga, Novigrad (kako je u to vrijeme sagrađena vojnokrajiška utvrdica očito je riječ o dijelu sela Sigetec), Čehovci i Poljana (Poljanci). Moguće je pretpostaviti kako je nakon stanja opisanog 1548. godine došlo do povratka dijela stanovnika iz raznih zbjegova u sela Struga, Čaovci i Poljana te da su kasnije ta naselja raseljena, najvjerojatnije uz utvrde Sigetec i možda Drnje. Još uvijek ostaje otvoreno pitanje što se dogodilo sa zbjegovima smještenima uz rijeku Dravu nizvodno niti koliko je civilnog stanovništva živjelo uz tvrđavu u Đurđevcu.

Čini se da 1574. ipak nisu bile popisane sve obitelji jer je poznato kako je Koprivničko vlastelinstvo 1570. imalo 150 kmetskih obitelji,583 dok ih je godinu dana kasnije zabilježeno 200.584 No postoji mogućnost kako su za 1574. podaci djelomično točni jer su npr. u gradu Koprivnici iste 1574. godine Vlasi opustošili gotovo trećinu dimova, a 1576. su svi dimovi bili opustošeni od Osmanlija.585 Npr. Hrvatsko-slavonski je sabor tada tvrdio da koprivnički kapetani raspolažu s mnogo kmetova, iako je Stjepan Patačić u svom izvješću Ugar-skoj komori 22. travnja 1614. godine smatrao da je Koprivnica više vojna tvrđava nego grad. Građani su u njoj držali samo dvadesetak kuća.586 Koprivnički građani su još k tome bili tijekom 16. stoljeća opte-rećeni plaćanjem desetine u godišnjem iznosu od 40 forinti.587

Ako se u dijelovima Križevačke županije koje su starosjedioci u 16. stoljeću napustili govorilo kajkav-skim dijalektom, postavlja se pitanje gdje su svi ti ljudi nestali. U zapadnoj Ugarskoj (današnjem Gradišću) i susjednim područjima kajkavski dijalekt (ili tragovi toga dijalekta) se govori u samo nekoliko sela. Možda je moguće pretpostaviti kako su izbjeglice iz Križe-vačke županije odselile u krajeve sa sličnim govorima (okolica Zagreba, Hrvatsko zagorje, dio unutarnjoa-ustrijskih zemalja naseljen slovenskim etnikom) pa su se su tamo asimilirali ili su u odvedeni u krajeve već zauzete od Osmanlija i raspršeni. Postoji i treća mogućnost da se u dijelovima Križevačke županije nije govorilo kajkavštinom iako bi prema toponimima

582 U Ivancu je 1574. postojala i katolička župa. Usp. I. K. Tkalčić, Prilog za povjest zagrebačkih sinoda u XV. i XVI. vieku, Starine, knj. 16, Zagreb 1884., str. 117-129.

583 HSS, knj. 3, str. 290.584 HSS, knj. 3, str. 332.585 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza, str. 161, 257,

274, 276, 287, 534.586 HDA, Neoregestrata acta, 632/7; J. Adamček, Agrarni odnosi u

Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980, str. 244, 402.

587 Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, Acta decimalia, br. 606.


mogli zaključiti kako je kajkavština bila raširena po čitavom području. Možda su sve tri mogućnosti djelo-mično točne, no čini se kako je vjerojatno manji broj izbjeglica iz Križevačke županije otišao u zapadnu Ugarsku (današnje Gradišće) i okoline prostore.

Depopulacija je imala utjecaj i na dinamiku prirode što se najbolje može vidjeti na primjeru šire-nja šumskih površina. Prvobitno su područje između rijeka Save i Drave zauzimale šume hrasta kitnjaka i običnog graba. Takve šuma obično najbolje uspije-vaju na blagim i ocjeditim padinama. Tamo je nastao obilan sloj tla, bogat organskim sastojcima zbog truljenja biljnih dijelova. Dobro drvo i obradivo tlo su bili temeljna osnova za kolonizaciju i krčenje, a žir je osiguravao hranu divljači i dijelom stoci. Na višim terenima Bilogore i Kalnika dominira bukova šuma s primjesama hrasta i graba. Šume hrasta lužnjaka, crne i bijele topole, raznih vrsta vrba i bijele johe su bile raširene više prema prostoru bližem rijeci Dravi. Tamo je zemljište slabije kakvoće sa područjima šljun-čanih nanosa rijeke Drave na kojima se razvila plitka mekota, katkada debljine samo desetak centimetara. Šume su štitile dravsku obalu od erozivnog djelovanja rijeke Drave pa je njihova sječa omogućavala brže mijenjanje toka i dijelom utjecala na plavljenje. Zbog toga su na dravskom području nastali brojni rukavci. Neki od njih su stalno vlažni i obrasli šašem, trskom, rogozom i busenima oštre i tvrde trave neprikladne za pašu. Na višim terenima Bilogore i Kalnika dominira bukova šuma s primjesama hrasta i graba.588

Na osnovi analize karata iz druge polovice 16. stoljeća Mirela Slukan Altić smatra da iz »kartograf-skih izvora možemo zaključiti da je prirodni pejzaž srednjovjekovne Podravine bio mnogo šumovitiji i vlažniji nego danas. Bogati šumski kompleksi uz Dravu te česte poplave koje su uzrokovale eroziju zemljišta, ali i objekata (poznato je da je jedan od najvećih neprijatelja podravskih utvrda bila upravo erozija) bile su važan dio prirodnih osobina podrav-skih srednjovjekovnih pejzaža.«589

Za ovdašnje stanovnike šume su imale veliku važnost jer se iz njih dobivalo drvo koje je bilo neza-mjenjivo u ljudskoj svakodnevici, o čemu je već bilo riječi. Ono se koristilo za ogrjev, građevinski mate-rijal, za izradu oruđa za rad, namještaja, predmeta u kućanstvu itd. Krčenjem šuma i šikara stvarale su se nove poljoprivredne površine. Hrastove i bukove šume

588 Z. Dugački, Lonjsko-ilovska zavala i bilogorska Podravina, Geografija SR Hrvatske, knj. 2, Zagreb 1974., str. 135.

589 M. Slukan Altić, Podravsko srednjovjekovlje u zrcalu kartograf-skih izvora, Podravina, vol. 2, br. 4, Koprivnica 2003., str. 122.

su, uz ostalo, služile i za žirenje svinja. U šumama se nalazila divljač, što je omogućavalo lov.590 U šumi brala i trava ispod drveća, a ta je bezazlena praksa potrajala do pojave umjetnih livada. Iz šume su se mogli uzimati i plodovi od dunja, kestena, oraha do divljih bobica i mladica za obnovu domaćih voćnjaka. Šume su imale veliku ulogu u životu povlaštenih slojeva i običnih ljudi. Upotreba drveta kao građevnog materijala često je predstavljala samo polaznu točku za daljnju eksplo-ataciju.591

Iako su šume imale veliko značenje u svakod-nevnom životu, one su prvobitno bile smatrane poljoprivrednim površinama najmanje vrijednosti. U srednjem su vijeku one bile neka vrsta prirodnog dobra koje je svatko mogao koristiti koliko mu je bilo potrebno. U izvorima se često susreće njihovo neracionalno korištenje, a nove su oranice u najviše slučajeva bile stvarane sječom i spaljivanjem šuma.592 Robert Delort i François wolter smatraju da je »sylva« (šumski prostor) »integrirana u zapadni agrosistem koji ona drži u ravnoteži svojom biomasom, svojim utjecajem na atmosferu, svojom vlagom, regulacijom podvodnih slojeva, relativnom zaštitom od erozije vode i vjetra, svojom dubokom tišinom i svojim rezer-vama faune i flore. Osim možda na svojim istočnim rubovima… U našoj klimi šuma može povratiti svoju snagu čim čovjek zapadne u krizu, kao što smo vidjeli. Ali ona se ne obnavlja nužno na istim mjestima koja je napustila, ni sa istim vrstama, na primjer listopadnim, koje su prethodile zimzelenim. Pomoć koju joj čovjek pruža u obnovi uvijek je iz koristoljublja. To može biti zbog nedostatka drveta za građu, za ogrjev, za pokuć-stvo, ili zbog potrebe za određenom vrstom, svježim zrakom, vjetrom, tišinom, prostornim uređenjem i održavanjem pristupa šumi, djelomične borbe protiv šikare, zaliha divljači.«593

Nakon osmanskog zauzimanja većeg dijela Križe-vačke županije na njenim su se pograničnim dijelo-vima proširile šumske površine. To ilustrira podatak iz ljetopisa manastira Lepavine gdje piše da je oko 1587. »od Virovitice do Križevaca samaja pustinja bila i sve šuma porasla«.594 Na Ludbreškom vlastelinstvu su se

590 J. Adamček i dr., Šumarstvo, Enciklopedja hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1980., str. 653.

591 P. Chaunu, Civilizacija klasične Evrope, Beograd 1977., str. 264-265.

592 J. Adamček, Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma, u: Ludbreg-monografija, Ludbreg s.a. (1984.), str. 103.

593 R. Delort, F. wolter, Povijest europskog okoliša, str. 187.594 V. Marijan, Srpska istorijska čitanka, knj. 2, Beograd 2001., str.

138.


tijekom 16. stoljeća pojavile nove šikare i šume, odno-sno one su se proširile na napuštene oranice i livade.595

André Blanc je izvrsnoj knjizi o Zapadnoj Hrvat-skoj, istražujući pitanja diskontinuiteta i kontinui-teta naseljenosti, između ostaloga, napisao: »Koliko treba vjerovati nekim autorima koji su, iz sklonosti za dramu ili epopeju, možda uživali uvećavajući razmjere nesreća, pretjerivali i generalizirali? Možda su neki drugi imali interesa da prikazuju stvari još crnjima? Katolički svećenici i biskupi vidjeli su sigurno pred-nosti u tome da muslimansku opasnost prikažu u još strašnijem svjetlu, ne bi li djelovali na kršćanski svijet i potaknuli njegovu materijalnu i moralnu podršku. Isto su tako izvještaji visokih oficira Vojne krajine mogli biti pretjerano pesimistični: trebalo je izazvati u austrijskim i ugarskim zemljama veliki pokret u prilog ugroženih krajeva; u više navrata glavni se štab morao obraćati bogatašima Štajerske, Koruške i Kranjske da pošalju novac… Spomenimo i neke zastrašujuće opise u srednjovjekovnim dokumentima, u vrijeme feudalnih ratova ili Tridesetogodišnjeg rata. Ako se shvate doslovno, čini se da je sve opustošeno, a ipak je, ukupno gledajući, stanovništvo ostalo gdje je i bilo ili, ako je izbjeglo, ubrzo se vratilo u svoja sela; ako je pak bilo pobijeno, drugi su naselili isti predjel. Osim uz velike ceste, kojima je dolazila najezda, povučenija naselja ostala su netaknuta. Ništa nije tako postojano

595 J. Adamček, Ludbreg, str. 103.

kao ruralno stanovništvo, koje u svim nedaćama i opasnostima ostaje vezano uz pradjedovsku zemlji i, čim prođe opasnost, baci se na obrađivanje zemlje (...) Teško bi bilo razumjeti zašto dokumenti tog vremena potpuno prešućuju područja ili sela koja su bila pošte-đena i koja, prema tome, zauzimaju izuzetne položaje kojima se objašnjava njihovo preživljavanje, bilo zbog geografskih prednosti, bilo igrom slučaja ili zbog stra-teških nužnosti«596

Blanc spominje pošteđeno područje, djelomično opustjelo područje te pustoš i tvrđave. Prostori između Kalničkog gorja i Ivančice odnosno Varaž-dinsko-topličke gore i područja zapadno od donjeg toka rječice Bednje spadala su uglavnom u pošteđena područja. Blancove bi spoznaje, u prerađenom obliku, mogli prenijeti i na šire područje Križevačke župa-nije i Varaždinskog generalata. Iako su sela sjeverno od Kalničkog gorja i zapadno od donjeg toka rječice Bednje trpjela osmanske upade, velika većina ih je ostala najvjerojatnije stalno nastanjena, za što je dovoljno usporediti srednjovjekovnu sa današnjom toponimijom. Obrambenu ulogu su dijelom igrale i prirodne prepreke, ali to do izražaja dolazi više u slučaju Kalničkog gorja, dok je slučaj tada močvarnog donjeg toka rječice Bednje bio tek neznatna prepreka za osmanske upade. U tom kontekstu treba razmi-

596 A. Blanc, Zapadna Hrvatska, Studija iz humane geografije, Zagreb 2003., str. 102-103, 105-107.

Umjetnički prikaz borbi s Osmanlijama kraj Đurđevca (Josip Turković)


šljati o tome zašto je najzapadnija utvrda koprivničke natkapetanije bila upravo u Ludbregu koji se razvio na cestovnom prijelazu preko rječice Bednje i ujedno na kontaktu najsjevernijih obronaka Kalničkog gorja sa dravskom nizinom. Isto vrijedi i za pitanje Varaždin-skih Toplica koje su bile najzapadnija utvrda Križe-vačke natkapetanije.

Istočno od Medvednice, Kalničkog gorja i donjeg toka Bednje nalazilo se djelomično opustjelo područje. Njega bi mogli podijeliti u dvije zone. Jedna se nala-zila između linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec na zapad, a druga istočno od te linije pa približno do rijeka Lonje i Česme, odnosno do utvrde Ivanić na jugu kao i utvrde Đurđevac na sjeveru.

Prostor zapadno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec predstavljao je prijelazni prostor između uglavnom pošteđenog područja i »pravog« djelo-mično opustjelog prostora između te linije i utvrda Ivanić te Đurđevac. Zapadno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec ostala su u kontinuitetu funkcioni-rati Vrbovečko, Rakovečko, Velikokalničko, Rasinjsko (Kuzminsko) i Ludbreško vlastelinstvo te nekoliko manjih posjeda uz njih. Uz to, veći dio sela nekadaš-njeg Koprivničkog i Đurđevačkog vlastelinstva, koji je

kasnije funkcionirao kao »kuhinjska sela« koprivnič-kog kapetana, bio je smješten na tom potezu između Koprivnice i Ludbrega.

Da je kraj zapadno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec spadao u djelomično opustošena područja govori nam djelomični prekid kontinuiteta toponima od srednjeg vijeka. Uz to upravo je u 17. stoljeću na sjevernom i južnom dijelu toga područja nastala veća koncentracija slobodnjačkih naselja, a od ranije su tzv. »privatni Vlasi« osnovali naselja koja su također uživala privilegije gotovo identične slobodnjačkim.

Drugim riječima, na prostoru zapadno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec se na vlastelinstvima i posjedima, zahvaljujući spletu okolnosti, razvio relativno brojan »svijet« zavisnih seljaka koji su se u raznim slobodnjačkim i privatnovlaških privile-giranim položajima bitno razlikovali od kmetova i inkvilina koji su živjeli u njihovom susjedstvu. Zani-mljivo je istaknuti da zapadno od Ludbrega (prema Varaždinu) kao ni preko rijeke Lonje u Zagrebačkoj županiji tijekom 17. stoljeća ne postoje slobodnjačka ni privatnovlaška sela, što dovoljno govori koliko je ovaj dinamični prostor zapadno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec svojedobno bio djelomično opustošen.

Opustošena područja na istoku Varaždinskog generalata krajem 17. stoljeća na Valvasorovoj karti


Možda bi o području zapadno od linije Kopriv-nica-Križevci-Vrbovec bilo bolje govoriti više kao o prostoru narušene ravnoteže naseljenosti nego kao o prostoru potpunog diskontinuiteta. U izvorima imamo sigurne potvrde da je dio stanovnika koji je u srednjem vijeku imao kmetski status u okolnostima 17. stoljeća promijenio svoj status u slobodnjački. Takvih je slučajeva bilo na neposrednom kontaktnom prostoru provincijala i Slavonske krajine.

»Pravi« djelomično opustjeli prostor nalazio se istočno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec. Tamo su kontinuitet naseljenosti skromnih razmjera u neko-liko naselja održavali starosjedioci iz okolice potpo-mognuti izbjeglicama iz istočnijih slavonskih prostora. Kakav takav kontinuitet naseljenosti u tom »pravom« djelomično opustjelom prostoru mogli bi tražiti na biskupskim posjedima u okolici Dubrave i Gradeca te na biskupskom vlastelinstvu Ivanić te na Kopriv-ničkom vlastelinstvu u selima Drnje, Sigec i u Virje. Drnje i Sigetec su sela koja su najvjerojatnije na drav-skim otocima osnovale izbjeglice iz okolice, a Virje je nastalo na mjestu nekadašnjeg srednjovjekovnog trgo-višta Prodavić. Zanimljivo je da su u sva tri spomenuta

naselja bile organizirane utvrde sa plaćenom vojskom, što je krajem 16. i početkom 17. stoljeća mogao biti jedini jamac zadržavanja bilo kakvog stalnijeg oblika ljudskog života.

Ivanić i Đurđevec predstavljaju specifična, prema Osmanskom Carstvu najisturenija područja. U njima su tijekom 16. stoljeća bile organizirana kapetanija sa plaćenom vojskom koju su činili njemački i domaći vojnici. Nakon što su Osmanlije 1552. zauzele Čazmu i Dubravu te spalile Gorbonok, mali kaštel između Đurđevca i Virovitice, Đurđevec je ostao najzapad-nija habsburška utvrda između rijeke Drave i Jadran-skoga mora, dok je Ivanić preuzeo važnu ulogu u Posavini.

Od sredine 16. do prvih desetljeća 17. stoljeća o prostoru istočno od linije Đurđevac-Ivanića (odnosno Sv. Križa) prema Virovitici, Zdencima i rijeci Ilovi možemo govoriti kao o ničijoj zemlji. Zanimljivo je da u prvim desetljećima 17. stoljeća na prostoru ničije zemlje između istočno od linije Đurđevac-Ivanića (odnosno Sv. Križa), postupno počinju osnivati nova sela s habsburške strane, a možda i na pograničnom području Osmanskog Carstva.

Prikaz grada koprivnice u 17. stoljeću


Opustjela odnosno pusta područja (pustoši) su nastajala kao posljedice ruralnog egzodusa i dina-mičnih migracijskih gibanja u trenucima vojnopoli-tičkih, gospodarskih i demografskih zbrka i nereda. Pojam opustjelih područja (pustoši) je vrlo širok, a u povijesnim znanostima je najpodesnije objaš-njenje koje ugrubo znači: 1. napuštena naselja i 2. opustjela odnosno neobrađena zemljišta. Pri tome je potrebno razlikovati djelomične, potpune, trajne i privremene. Za pojam opustjelog područja su se na području sjevernih i središnjih njemački područja najčešće upotrebljavali izrazi »wust, die wüstung i die wüste Flure«, dok su za austrijske zemlje bili u uporabi pojmovi »öde, die Einöde, der Ödhof« itd. Postoji više vrsta tumačenja pojma opustjelih područja: pravno – znači nezaposjednuto selište od strane zakonitoga i na njemu naseljenoga posjednika; gospodarsko- zapušteno i neobrađeno zemljište te pravno i gospodarsko – koje znači da je selište, odno-sno određeno zemljište nenaseljeno i neobrađeno. Njemački povjesničar wilhelm Abel je razvio trojnu teoriju za objašnjenje pojave opustjelih područja i depopulaciju: 1) teoriju katastrofe, koja uključuje vojne uzroke, međuplemićke sukobe, pljačkaške posjede, požare, potrese, epidemije, velike klimatske promjene i sl.; 2) teoriju pogrešnog naseljavanja koja kao uzroke obuhvaća lavine, riječne poplave, iscrplji-vanje tla, pomanjkanje vode i sl. i 3) teoriju agrarne krize koja je tijesno povezana s pitanjem cijena i najma, zemljišne rente, napuštanje uzgoja žitarica, prijelazom na stočarsku proizvodnju, smanjenjem vrijednosti novca, povećanim pritiskom na zavisne seljake itd.597

597 w. Abel, Die wüstungen des ausgehenden Mittelalter. Ein Beitrag zur Siedlugs- und Agrargeschichte Deutschlands, Jena 1943., str. 1-38; isti, Agrarkrisen und Agrarkonjunktur. Eine Geschichte der Land- und Ernährugswirtschaft Mitteleuropas seit dem hohen Mittelalter, Hamburg-Berlin 1978., str. 87-104; G. Franz, Gesc-hichte des deutschen Bauerstandes von frühen Mittelalter bis zum 19. Jahrhundert, Stuttgart 1970., str. 120-122; w. Rösener, The Agrarian Economy, 1300-1600, u: Germany. A New Social and Economic History, vo. 1 – 1450-1630, London-New York-Sydney-Auckland 1996., str. 63-65; V. Simoniti, Fanfare nasilja, Ljubljana 2003., str. 33-35.

DemOGrafSki čimBeNiCi i raTNO PUSTOŠeNJeU hrvatskoj se historiografiji na desertna odnosno pusta područja osvrnuo Josip Adamček istaknuvši da je u drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća u mnogim područjima došlo do smanjenja ukupnog broja stanovnika te da je njihovo ponovno naseljavanje nosilo obilježje kolonizacije. »Pusti seljački posjedi javljaju se u manjem broju i u normalnoj reprodukciji neposrednih proizvođača. Takvi su se posjedi brzo naseljavali novim kmetovima. Ali različite prirodne i društvene katastrofe dovodile su do naglog smanji-vanja stanovništva i pojave velikog broja pustih seli-šta (sessionis desertae). Pojava tih selišta značila je u pravilu sužavanje opsega proizvodnje i smanjivanje vlastelinskih prihoda. Iako bez obrađivača, pusto je selište u sebi sadržavalo vrijednost prethodno ulože-nog rada u kultiviranje poljoprivrednih površina, u stambene i gospodarske zgrade. Vrijednost takvog selišta je postepeno opadala, jer su poljoprivredne površine postepeno gubile karakter kultiviranog tla i propadale građevine koje su poginuli prijašnji držaoci.«598

Da ne bi bilo zabune, treba naglasiti kako pustoši kojima se bavim u ovome radu, a koje su se javile na prostoru Križevačke županije, odnosno na teritoriju gdje će se postupno formirati Varaždinski generalat ipak nemaju puno veze sa procesima opustošivanja iz srednjega vijeka.

Osmanskim zauzimanjem srpske Despotovine 1459. i Bosne 1463. godine u opasnosti od osmanskog zauzimanja našle se su se i hrvatske zemlje. Iako je 1469. bila osnovana Senjska kapetanija, to nije moglo zaštiti područja južno od Gvozda pa su ona bila izlo-žena sustavnom razaranju akindžija koji su nastojali uništiti njihovu gospodarsku snagu te su palili sela i masovno odvodili stanovništvo u roblje.599 Preko

598 Josip Adamček se osvrnuo na Grebensko vlastelinstvo gdje su neka selišta 1522. bila tako dugo pusta da je vlastelin morao konstatirati: »rečenih selišta oranice i livade sve su pretvorene u šume i već su na njima izrasle velike šume«. J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980., str. 58-59.

599 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 55.

DePOPULaCiJa i OBraNa


Krbave i Like su provaljivali u modruško područje, a preko njega u Kranjsku, Štajersku, Goričku i Istru.600

Mnogo obradivog područja je na pograničnim područjima unutarnjoaustrijskih zemalja bilo pusto i zapušteno, a najviše su bila pogođena ona područja koje su zahvatili osmanski upadi. Npr. u Posavlju oko Sevnice i Brežica je opustjelo oko 34 posto seljačkih imanja, na Ptujskom vlastelinstvu oko 30 posto, na Ormoškom 45 posto itd.601 Najčešći opseg zapušte-nosti zemlje u unutrašnjosti je bio 22 posto na rubu Štajerske i Kranjske, no bilo je slučajeva, npr. Istra, gdje je opseg zapuštenosti obuhvaćao 40 do 60 posto zemljišta. Gubitak većine stanovništva na tim prosto-rima suvremenici su s velikom strašću i smislom za pretjerivanje pripisivali odvođenju ljudi u osmanskom ropstvo i okrutnim masovnim ubojstvima. Psihološki osjećaj o potpunom opustošenju i opustjelosti, pri tako rijetkoj naseljenosti, povećavao se dodatno kada je došlo do napuštanja usamljenih seoskih domaćinstva ili zaselaka, a posebice ako je dolazilo do napušta-nja čitavih sela. Često se zemljištem napuštenih sela povećavao alodij, a česta je bila pojava da je ratarstvo bilo zamijenjeno stočarstvom s time da je veći značaj dobio uzgoj konja. Stoga su djelomično i privremeno napuštena zemljišta često bila pretvarana u pašnjake i travnjake, a tek kasnije, kada je uzgoj žitarica postao presudniji, na važnosti je sve više dobivao plug. S druge strane, dohodovne probleme feudalnih posjed-nika su često rješavali doseljenici iz Bosne i hrvatskih zemalja, koji su naseljavali privremeno napuštena zemljišta.602

Osmanlije su velika pustošenja u Kraljevini Slavo-niji izvršili 1470-tih godina. U rujnu 1469. su namje-ravali napasti Zagreb, no grad je spasila poplava rijeke Save. No, okolica Zagreba grada je bila opustošena 1471. godine. Najveći osmanski upadi u Slavoniju si bili u lipnju i u jesen 1474. godine. U lipnju su oko dva tjedna pustošili vlastelinstva u Hrvatskom Zagorju

600 Time se, slikovito rećeno, »starim« jahačima apokalipse: Kugi, Gladi i Smrti tijekom 15. stoljeća pridružio Rat (Vojska). S. Jug, Turški napada na Kranjsko in Primorsko do prve tretjine 16. stoletja, Glasnik Muzejskoga društva za Slovenijo, br. 24, Ljubljana 1943., str. 1-60; isti, Turški upadi na Kranjsko in Primorsko od prve tretjine 16. stoletja do bitke pri Sisku (1593), Zgodovinski časopis, br. 9, Ljubljana 1955., str. 26-52. Iscrpni pregled ostale literature o osmanskim upadima u slovenske zemlje u: V. Simo-niti, Vojaška organizacija na Slovenskem v 16. stoletju, Ljubljana 1991., str. 5-23. Od novije litereture usp. I. Voje, Slovenci pod pritisko turškega nasilja, Ljubljana 1996.; V. Simoniti, Fanfare nasilje, Ljubljana 2003.

601 Gospodarska in družbena zgodovina Slovencev, knj. 1 – Agrarno gospodrstvo, Ljubljana 1970., str. 88.

602 P. Štih, V. Simoniti, Slovenska povijest do prosvjetiteljstva, Zagreb 2004., str. 213-214.

(okolica Krapine, Zaboka, Oštrca i Grebena), Turopo-lja i okolicu Križevaca i Rakovca. Navodno su pobili i odveli u roblje oko 14.000 osoba. Kako se razabire iz pisma kneza Stjepana II. Frankapana, što ga je 18. srpnja 1474. pisao iz Modruša, osmanska je vojska brojala 8.000 ljudi koji su robili također oko Kopriv-nice i Varaždina sve do Ptuja. Ljetopisac Jakob Unrest, župnik u Sv. Martinu kraj Vrpskog jezera u Koruškoj, koji je zabilježio sve osmanske provale u alpske krajeve do godine 1494., napominje da je nakon te provale Slavonija ostala tako opustošena »da se često po deset milja daleko nije vidjelo kuće ni čovjeka«. Isti je ljeto-pisac zapisao i: »Od Zagorja je spaljen najveći dio, a narod odveden i blago razgrabljeno. U Slavoniji (in der wanschafft in windischn Lannden) također je mnogo toga spaljeno«. Ali ni Ugarska nije bila pošte-đena jer joj je navodno »ugrabljena četvrtina ljudi i blaga«. Kralj Matijaš Korvin je u studenome 1474. po svojim poslanicima pisao Mletačkj Republici kako mu je Slavonija netom strašno stradala te da se Osmanlije tada »od Skadra obratiše prema Kraljevstvu Ugarskom te mu zadaše velikih jada, opustošivši osobito Slavo-niju i poharavši ognjem i mačem sve između Save i Drave«. Treba još reći da su veće osmanske provale u Kraljevinu Slavoniju slijedile 1478. i 1479. godine.603

Tijekom kolovoza 1494. Osmanlije su prešli rijeku Savu kraj Mitrovice te prigodom prodora u Štajersku opustošili dijelove Požeške, Križevačke i Zagrebačke županije. Prema obračunu poreza za 1495. godinu na posjede spaljene od Osmanlija je otpadalo oko 17 posto poreznih dimova u Požeškoj županiji, dok je u Križevačkoj i Zagrebačkoj županiji bilo opusto-šeno gotovo 2000 poreznih dimova. Godine 1511. Osmanlije su opustošile dobra Zagrebačkog biskupa u Križevačkoj županiji.

Osim Osmanlija, biskupove posjede su pustošili i njegovi protivnici s »kršćanske« strane. Posljedice tih opustošivanja s dvije strane se mogu vidjeti iz popisa dimova za 1513. godinu kada je u trgovištu Čazmi bilo spaljeno čak 62 posto poreznih dimova.604

Podaci govore da su od osmanskih prodora najteže udarce su pretrpjela seoska društva jer su sela, za razliku od utvrđenih gradova, bila nezaštićena i otvorena za pljačku. Tomislav Raukar je utvrdio da su razvojne teškoće seoskih područja bile najpouzdani-

603 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 4, Zagreb 1988., str. 100-102, 118-119, 133; J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 55.

604 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., str. 5-6, 55; J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 57.


jim pokazateljima o opsegu opustošenosti. Ako su se u osmanskim ratovima gradovi osvajali nakon duge opsade, velika su seoska područja pustošila i razarala u brzim pohodima te doslovno »mačem i ognjem«. Izvori su se u drugoj polovici 15. i tijekom 16. stoljeća samo iznimno obazirali na ratna ili gospodarske zbivanja u pojedinim selima jer je njihova pozornost bila usmjerena prema gradovima, no unatoč tome se izvorna građa o posljedicama osmanskih prodora ponajprije odnosi na seoski prostor. Podaci o osman-skim sužnjevima ili broju poginulih u osmanskim prepadima te o opustjelosti selišta na vlastelinstvima, smjerovima, opsegu i kronologiji iseljavanja više svje-doči o postupnom razaranju i propadanju seoskih društava u osmanskim ratovima nego što ocrta-vaju sudbinu gradskih naselja, iako su i gradovi bili žrtvama osmanskih napada. Raukar je istaknuo da je u razdoblju između 1450. i 1550. glavninu tegoba podnio prostor sela, »točnije, razvojno fundamentalni sloj hrvatskog seljaštva.« Osmanlije su »odvodili u sužanjstvo sve stanovništvo, svakoga čovjeka što se pred njima nije uspio skloniti ili obraniti, ne obazirući se nimalo na dob ili spol uhićenika.«605

Osmanlije su zarobljeno stanovništvo prodavali kao roblje na trgovima širom jugoistočne Europe. Jedna od namjera osmanskih osvajačkih pohoda je bila i pridobivanje zarobljenika, a petina njih je postala sultanovo vlasništvo. Bistriji momci su slani u janji-čarske škole, a razvijene djevojke u sultanov harem. Preostali dio zarobljenika (robova) je bio razdijeljen tako da je jedan dio pripao vojnim zapovjednicima, a dio sandžakbegovima koji su sudjelovali u osmanskim vojnim akcijama. Zarobljenici su bili uporabljani i kao radna snaga u ratarstvu, stočarstvu, obrtima, kao kućna služinčad itd. Važan čimbenik koji je pridonio ekstenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji u europskom dijelu Osmanskog Carstva je masovno uključivanje zarobljenika u poljodjelstvo. Pri odvođenju ljudi u osmansko sužanjstvo svi nisu dobili položaj vojnih zarobljenika. Posebno u vrijeme ratova s Habsbur-govcima tijekom 16. stoljeća su neki preseljeni seljaci zadržali svoj prijašnji društveni položaj – položaj podložnika (raje). Valja spomenuti da je odvođenje ljudi u tursko zarobljeništvo (ropstvo) ojačalo posebni oblik trgovine jer je otkup robova i zarobljenika postao za poslovne ljude izvor zarade koji je bio unosniji od »klasične« trgovine. 606

605 T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje – prostor, ljudi, ideje, str. 410-412.

606 I. Voje, Slovenci pod pritiskom turškega nasilja, str. 92-95.

Vojni zarobljenici su predstavljali važan udio i pri oblikovanju gradskog stanovništva u Bosni. Popisi grada Sarajeva iz 16. stoljeća govore da je među sarajevskim stanovništvom bio znatni broj zaroblje-nika (robova), većinom oslobođenih podrijetlom iz hrvatskih i slovenskih (zapravo unutarnjoaustrijskih) zemalja te Ugarske. Njihovi gospodari su većinom bili muslimani, a rjeđe kršćani ili Židovi, a svi su se morali držati šerijatskog prava. Dio zarobljenih je, u novome okruženju, prelazio na islam te tako dolazio do osobne slobode.607

Četiri isprave koje se odnose na 1556.-1558. i jedna isprava iz oko 1564.-1566. podrijetlo osman-skih robova označavaju izrazom »isloveniyyet ül-asl« odnosno »usloveniyyet ül-asl«.608 Iako naznaka podri-jetla jasno govori da se radi o osobama (južno)slaven-skog podrijetla, sužavanje pojma »isloveniyyet ül-asl« odnosno »usloveniyyet ül-asl« bi najvjerojatnije moglo otvoriti mogućnost i prema tome da su oni na koje se odnosi ovaj pojam bili podrijetlom iz »slovenskog« prostora, odnosno Kraljevine Slavonije koja se na kajkavštini nazivala »Slovenski orsag«.

Od druge polovice 15., a naročito u prvoj polovici 16. stoljeća se mnogo bjegunaca s teritorija, koje su pustošili pa zauzimali Osmanlije, iselilo na prostore unutarnjoaustrijskih zemalja. Ta doseljavanja su podu-pirali unutarnjoaustrijski zemaljski stanovi i zemaljski knez. Početkom 16. stoljeća je prevladalo uvjerenje da

607 M. Mujić, Robovi iz Hrvatske pred sarajevskim sudom u 16. vijeku, Otkrića, III/4, Sarajevo 1956., str. 208-210.; A. Handžić, O gradskom stanovništvu u Bosni u XVI vijeku, Prilozi za orijen-talnu filologiju, br. 28-29, Sarajevo 1980., str. 247-256.

608 V. Boškov, J. Šamić, Turski dokumenti o slovenačkom roblju u Sarajevu u 16. vijeku, Zgodovinski časopis, god. 33, br. 1, Ljubljana 1979., str. 5-12; B. Zlatar, O sudbini ratnih zarobljenika u Sarajevu u XVI. stoljeću, Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 40, Sarajevo 1991., str- 259-266.

Sultan i osmanske postrojbe


bi bilo uputno pri obrani iskoristiti bjegunce s osman-skog teritorija.609

Kako je za Slavonsku krajinu najvažniji prostor susjedne Štajerske, osvrnuti ću se na doseljavanja na taj prostor. U narodnoj predaji sačuvanoj u »Pismu Ivanu Šimuniću« opjevana je seoba veće skupine stanovništva iz Sinjske krajine. Oni su se naselili na granici Štajerske sa Kraljevinom Slavonijom, na Ptujskom polju između Borla, Ormoža i Jeruzalema. Stanovnici Ptujskoga polja i danas njeguju tradiciju da su se doselili s juga – iz Dalmacije i Like, a dokaz za to mogu pružiti prezimena iz »Pisma Ivanu Šimuniću«: : Bareza, Bračić, Dukarić, Kačić, Kolarić, Milun, Murat, Petrović, Pravdić, Predikaka, Rode, Šimunić, Škropi-nić, Štampar, Tetičković, Topalović, Zemljarić, a na prostoru današnje sjeveroistočne Slovenije je moguće pronaći prezimena: Bračič, Dukar, Dukarič, Kačič,

609 I. Voje, Migracijski procesi v slovenskom prostoru v turškem obdobju (16. do 18. stoletje), Zgodovinski časopis, 46, Ljubljana 1992., str. 324-325.

Kolarič, Petrovič, Pravdič, Predikaka, Rode, Štampar, Tetičkovič i Zemljarič610

Posebno je zanimljiv popis iz 1542. godine koji jasno ilustrira u koja su se sela doseljavali pridošlice s jugoistoka, a moguće je izračunati i njihov udio u ukupnom broju popisanih. U 19 sela je popisano 265 osoba, a s prezimena koja ukazuju na doseljenike s jugoistoka je popisano 56 takvih osoba ili 21,1 posto odnosno približno jedna petina.611

Na slična doseljavanja ukazuje niz prezimena koja su zabilježilena u brojnim ranonovovjekovni izvo-rima od kojih ću donijeti tek nekoliko primjera. U Ormožu se tijekom 18. stoljeća spominju prezimena koja ukazuju na doseljavanje s jugistoka: Valpotitsch, Habitsch, Kowatschitsch, Krutschitsch, Gällitsch, Märtschitsch, Verschitsch, Grutschitsch, Rossäntitsch, Plemenitsch, Sideritsch, Kristanitsch, Semitsch, Pauli-nitsch, Kristanitsch, Pershich i druga. Usporedimo li ova prezimena s popisom obveznika vinske desetine iz 1482. vidi se da ih tada nije bilo, a te su godine zabilježena prezimena koja ukazuju na vrlo rana dose-ljavanja s jugoistoka: Juritsch, Jutroscha i Matetsc-hitsch. Godine 1542. popisano je samo prezime Mikli-nisch, a 1572. se u popisu dimnice navode prezimena: Habianitsch, Khositsch, Janncouitsch, Paullenitsch, Pichitsch, Marinitsch, Khasitsch, Sadrouitsch, Horu-adt i waldtpodtzisch. Potonje godine su prezimena koja ukazuju na potomke doseljenike koji su činili petinu popisanih. U popisu uživatelja gradskih šuma iz 1655. zabilježena su prezimena Khostellainitsch, Khüritsch, Khoziantschitsch, Pirkhlinitsch, Habitsch, Sabolitsch, Heruath i Obranouitsch. Popisani s tim prezimenima su imali udio od oko 23 posto. U popisu iz 1705. popisani su: Horuat, Mesneritcsh, Habitsch, Martitschin, wedekhouitsh, Supanitsch, Hlastaritsch, Khristanitsch, Migdenitsch i Khrischanitsch koji su očito potomci ranije doseljenih s jugoistoka, a njihov je udio tada bio oko 23 posto. Podatci iz popisa od 1572., 1655. i 1705. mogu približno ilustrirati udio doseljenika s jugoistoka u Ormož, koji je između kraja 16. i početka 18. stoljeća iznosio između četvrtine i petine.612 Taj se udio slaže s uzorkom od 19 sela na

610 M. Šimundić, Zgodovinski pomen nepoznane ljudske pesmi iz Sinja, Časopis za zgodovino in narodopisje, god. 61, Mari-bor 1990., str. 45-56.; I. Voje, Migracijski procesi v slovenskom prostoru v turškem obdobju (16. do 18. stoletje), str. 325.

611 V. Bračič, Ptujsko polje v luči imenjskih cenitev iz leta 1542., Ptujski zbornik IV, Maribor 1975., 236-249.

612 B. Golec, Ormož v stolejih mestne avtonomije. Posestna, demo-grafska, gospodarska, socialna, etnična in jezikoslovna podoba mesta ob Dravi 1331-1849., Ljubljana 2005., 133-179.

doseljenici s jugoistoka u sela Ptujskog polja 1542. godine

Naselje Udio doseljeničkih prezimena

Prezimena doseljenika

Spuhlja 31,3% Bezjak, Horvat, ribić, ivančić

Zabovci 45,5% Pavlinić, HorvatMarkovci 12,5% novak, Petrićnova Vas pri Markovcih 15,4% Bezjak

Stojnci 15% Krunić, Kupnić, Kupčić

Muretinci 25% Forstnerić, Vlašina, Petrić

Mala Vas 28,6% lovresić

Gajevci 29,4% Hrovat, Mihelić, Martincović

Placerovci 13,3% lovresić, lepošićFormin 15,8% Souko, Bezjakosluševci 20% jankovićCvetkovci 0% -

trgovišče 16,7% Kovačić, Klemenčić, Hrovat

Gorišnica 4,1% ruklačić

Moškanjci 21,7% Pavlinić, novak, janežić

Cunkovci 0% -Mezgovci 0% -

dornava 40% žunković, Horvat, niklajić

Borovci 100% HorvatUkupno 21,1%


Ptujskom polju tj. prostoru između Ormoža i Ptuja uz rijeke Dravu i Pesnicu.

I na Dravskom polju su vlastelini doseljavali ljude s jugoistoka. Godine 1542. popisano je 47 osoba s prezimenom Horvat, 11 s prezimenom Turk, 9 Vezjaka i 5 Vlaha. U nekim selima su doseljenici dominirali. Draženovci su bili 100 posto naseljeni s doseljenicima, Pongerci, Prepolje i Trniče su imali 2/3 doseljenika s jugoistoka, a Spodnje Rače, Podova, Brezula, Marjeta, Gerečja Vas i Putjsko Pobrežje polovinu doseljenika. Spodnje Pleterja, Župečka Vas i Boršt su imali 1/3 doseljenika, Bohova, Miklavž, Požeg, Črešnjevec, Stra-žgonjci, Dragonja Vas i Zgornje Pleterje oko 25 posto, a Cirkovci oko 20 posto.613 U trećini sela je moguće uočiti doseljenike koji su bježali pred Osmanlijama, a popisano je oko 150 doseljeničkih obitelji koje su pred-stavljale udio od 12,5 posto ukupnog broja stanovnika Dravskog polja, što je znatno manji udio od Ptujskog polja pa možemo zaključiti kako se s udaljavanjem od istočne granice Svetoga Rimskog Carstva smanji-vao udio doseljenika s jugoistoka koji su bježali pred osmanskim prodorima.

Napuštena selišta se prvo pojavljuju u Kraljevi-nama Hrvatskoj i Slavoniji i to na onim dijelovima koji su 1470-tih godina bili obuhvaćeni osmanskim prova-lama. Dio seoskog stanovništva Osmanlije su odvele u sužanjstvo, a dio se nastojao spasiti bijegom pa u tome razdoblju 25 do 50 posto selišnih zemalja nije bilo nastanjeno. To jasno ukazuje na prvu depopulaciju dravsko-savskog međuriječja izazvanu osmanskim provalama. Seljački se posjed mogao smatrati pustim najviše 10-15 godina, a poslije toga je gubio sve karak-teristike kultiviranog tla. Josip Adamček je s pravom upozorio na to da »ako su neka zbivanja poremetila normalnu reprodukciju neposrednih proizvođača i smanjila stanovništvu, taj se poremećaj u izvorima u pravilu iskazivao kao porast broja pustih selišta. Pusta selišta činila su, međutim, samo krajnji rezultat tog poremećaja. Istodobno se smanjivalo stanovništvo i gospodarski potencijal i onih seljačkih posjeda koji su se i dalje smatrali naseljenima.« 614

Na istočnoj obali Jadrana, u kopnenim kotarevima dalmatinskih gradova, opustjelost sela se pojavljuje tek u prvoj polovici 16. stoljeća. Demografska krivulja seoskih društava i na obalnom i na kontinentalnom području, unatoč primjetnoj asinkronosti, iskazuje zajedničku značajku: razdoblja napuštanja selišta

613 J. Koropec, Imenjska cenitev leta 1542 in Dravsko polje, Ptujski zbornik IV, Maribor 1975.,198.

614 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 59, 61.

izmjenjuju se s razdobljima ponovnog naseljavanja i pokušajima obnove seoskih društava. »Mijene: bijeg sa selišta → povratak na selište, kronološki se uglav-nom poklapaju s razdobljima pojačavanja i popušta-nja turskog pritiska. Demografska krivulja agrarnih društava na pretežnom dijelu hrvatskih zemalja, od Slavonije do istočnog Jadrana, usporedna je s dina-mikom turskih ratova i ovisna o njima. Uzajamnost tih dviju pojava najprije se potvrđuje u Slavoniji.«615

Na opustošena slavonska vlastelinstva doseljavaju se novi naseljenici (»novaki«, novicii). Najintenzivnije naseljavanje slavonskih vlastelinstava je bilo izvršeno početkom 16. stoljeća. U donjoj provinciji vlastelinstva Greben (koje je dijelom bilo u Zagrebačkoj, a dijelom u Križevačkoj županiji) broj podložnika je od 1516. do 1522. povećan sa 93 na 142 obitelji, ali je još uvijek bilo 15 posto pustih seljačkih posjeda »koje od posljednje osmanske provale nitko nije obrađivao«, a neka su selišta bila potpuno obrasla šumom. Od 92 kmeta više od četvrtine njih je pripadalo novim naseljenicima, a mnogi »novaki« su imali prezimena koja upućuju na njihovo podrijetlo iz srednjovjekovne Hrvatske: »Croatus sive Horwath«, »Horwat sive Croacie«, »Croata«, »Croatus sive Horwath« itd.616

Prema popisu stanovništva Kraljevine Slavonije iz 1598. godine iz etnika Horvat, Hrvat i sličnih se mogu vidjeti rezultati i razmjeri migracija iz »stare« Hrvatske koje su se odvijale od kraja 15. do kraja 16. stoljeća, a jasno je vidljiva njegova ravnomjerna rasprostranjenost po čitavom prostoru Kraljevine Slavonije.617 Etnici koji ukazuju na ove migracije su 1598. zabilježeni i u brojnim naseljima Križevačke županije: Slanje, Hrženica, Priles, Sesvete (Ludbreške), Kapela, Dubovica, Sveti Petar (Ludbreški), Imbrio-vec, Selnica, Đelekovec, Zablatje, Kuzminec, Rasinja, Madžarevo, Visoko, Reka (Gornja), Orehovec, Međa, Potok Kalnički, Sv. Lovro (Lovrečka Varoš), Dropče-vec, Vojnovec i Brezje (Miholečko).618

Ovi etnici se spominju i tijekom 17. stoljeća, što može biti nadopuna njihovom prostornom raspro-stiranju u odnosu na popis iz 1598. godine. Etnici vezani uz doseljenike iz Hrvatske tijekom 17. stoljeća

615 T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje – prostor, ljudi, ideje, str. 414.

616 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 66-67.

617 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., str. 372, 375, 376, 378-384, 386-387, 389-394, 396, 399-401, 403, 404, 405, 406, 409-412, 414, 417, 419-423, 427, 429-432, 434, 438-440, 442, 444-457, 460, 463, 465-467, 470-472, 474, 475, 479, 480, 481-500, 502-512, 515, 519, 520, ,523-549, 551-553, 555-557.

618 Isto, str. 441-464.


su popisani u slijedećim naseljima Križevačke župa-nije i Varažinskog generalata: Ivanec (Koprivnički), Kuzminec, Subotica, Sveti Đurđ, Komarnica (Novi-grad Podravski), Virje, Slokovec, Hrastovsko, Dubo-vica, Mali Bukovec, Sveti Petar (Ludbreški), Novo Selo (kraj Kunovca, župa Koprivnički Ivanec), Pustako-vec, Hemuševec, Križovljan, Đelekovec, Imbriovec, Zablatje, Mali Otok, Drnje, Sigetec, Ludbreg, Pete-ranec, Đurđevac, Hampovica, Krišci, Čemernica, Prečec, Bregi (Posavski), Lonja, Kloštar Ivanić, Brezje, Dubrava, Zetkan, Veliki Novaki, Habjanovac, Grabrić, Gradec, Ladina, Draganec, Milaševec, Laminec, Ivan-ska, Suhaja, Pobjenik, Sveto Ivan (Žabno), Križevci, Ivanić i Sveti Križ.619

Obnova selišta u Slavoniji krajem 15. i počet-kom 16. stoljeća obuhvaća prvo razdoblje u procesu depopulacije, a obnavljanje seoskih društava se vrši u razdoblju privremenog jenjavanja osmanskih provala jer je osmanski pritisak u tome trenutku bio usmje-ren prema Kraljevini Hrvatskoj (južno od Gvozda), a od početka 16. stoljeća sve jači i u kopnenom zaleđu dalmatinskih gradova. Stoga se seljačko stanovništvo pomicalo iz ugroženih područja istočnojadranskog zaleđa prema Slavoniji.620

Npr. na vlastelinstvu Velika u Križevačkoj županiji spominju se od posljednje četvrtine 15. stoljeća sela: Benetke (»villa Venecianorum wulgo Benetk«), Zadar (»villa Zader«), Šibenik (»villa Sybenyk«) i Trogir (»villa Trogher«). Ta su sela mogla nastati samo nase-ljavanjem stanovništva koje je izbjeglo iz kopnenih okružja dalmatinskih gradova, prema u tome trenutku sigurnijem sjeveru, a još 1519. godine u njima se nala-zio nerazmjerno veliki broj slobodnjaka.621 Zanimljivo je da imena ovih sela: Zadar, Šibenik i Trogir, ozna-čavaju točno ona gradska područja na istočnoj obali Jadrana što su u posljednjoj četvrtini 15. i početkom 16. stoljeća bila pogođena osmanskim napadima.622

Iako su osmanska pustošenja bila glavni uzrok opustjelosti vlastelinstava, ona nisu bila jedini razlog takvom stanju. Josip Adamček je upozorio da

619 NAZ, KV, Prot. 5/V, 89/I, 89/Ia, 91/III, 105/I; STLA, Militaria, Sch. 161, 162.

620 Tomislav Raukar je o tome zapisao: »Unutarnje migracije jug-sjever i ponovno naseljavanje opustjelih selišta u Slavoniji ocrta-vaju, dakle, i prostorne promjene u glavnim smjerovima turskih provala.« usp. T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje – prostor, ljudi, ideje, str. 415.


622 T. Raukar, I. Petricioli, F. Švelec, Š. Peričić, Prošlost Zadra, knj. 3 – Zadar pod mletačkom upravom 1409-1797., Zadar 1987., str. 70-71; T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje – prostor, ljudi, ideje, str. 415.

se opustjelost javljala i na posjedima koji nisu bili opustošeni od strane Osmanlija te da se opustjeli dimovi javljaju gotovo na svim posjedima početkom 16. stoljeća. Tada su uzroci bili i gospodarske naravi pa se npr. na vlastelinstvu Želin spominje da je 16 porti opustjelo zbog pretjeranog izrabljivanja, a godine 1517. kmetovi su umirali od gladi. Tada je na mnogim posjedima i vlastelinstvima bilo izričito navedeno da su pusti dimovi nastali jer su zbog gladi izumrle čitave seljačke obitelji. Istovremeno se javljaju i drugi uzroci opustjelosti kao na Samoborskom vlastelinstvu gdje je bilo pusto 30 posto dimova, a sa 64 dima su svi seljaci pomrli zbog neke zaraze, a sa 34 dima su se seljaci zbog gladi iselili u austrijske zemlje. U kotaru plemić-kog suca Jurja od Čepelovca u Križevačkoj županiji je 1517. potpuno pomrlo stanovništvo na oko 3 posto dimova. No, pojava pustih poreznih dimova početkom 16. stoljeća redovito nije značila smanjivanje stanov-ništva jer je usporedno s njihovom pojavom odvijao i proces naseljavanja posjedima novim skupinama seljaštva najčešće iz »stare« Hrvatske i drugih područja što su ih ugrožavali Osmanlije, a koje su slavonski feudalci privlačili davanjem raznih povlastica.623

Osmanlije su 1512. zauzele Srebrničku bano-vinu, no obrambeni pojas u Posavini su uspjeli razbiti tek osvajanjem Beograda 1521. godine. Kraljevina Slavonija je nakon stvaranja osmanskih uporišta u Srijemu bila izložena sustavnom pustošenju. Kada su Osmanlije nakon Mohačke bitke 1526. započeli osva-janje Kraljevine Slavonije nastupilo je razdoblje druge depopulacije uvjetovane osmanskim prodorima i to na onim dijelovima Dravsko-savsko-dunavskog međuri-ječja koji još nisu bili uklopljeni u sastav Osmanskog Carstva.624

Josip Adamček je naglasio da su na gospodarski i društveni razvoj hrvatskih zemalja tijekom 16. stoljeća snažno utjecali ratovi s Osmanlijama, ali i upozorio da

623 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 63-64, 69. Adamček zaključuje da se na vlaste-linstvima i feudalnim posjedima do kraja 1460-ih godina utvrditi puna naseljenost. Za vrijeme osmanskih napada 1470-ih godina bila su opustošena gotovo sva vlastelinstva u Slavoniji i Hrvatskoj, a na mnogim posjedima je nakon tih pustošenja ostalo naseljeno samo 50-60 posto seljačkih posjeda. Na opustošena slavonska vlastelinstva tijekom 1480-ih i 1490-ih godina naselili su se novi kmetovi te je time na mnogim mjestima opustošeni rustikal bio popunjen novim stanovništvom. Početkom 16. stoljeća su pusta selišta po slavonskim vlastelinstvima nastajala zbog iseljavanja seljaka, masovnog umiranja za vrijeme epidemija, bježanja i na druge načine. No u tome se razdoblju broj podložnika na većini vlastelinstava povećao kolonizacijom seljaka iz »stare« Kraljevine Hrvatske i drugih krajeva koje su ugraožavale Osmanlije.

624 O tome najiscrpnije u: V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 4, Zagreb 1988.


je u to vrijeme bilo dosta sukoba između pojedinih grupa plemićkih obitelji. Adamček smatra da se u ocjeni značenja ratova s Osmanlijama ne može pretje-rivati. »Hrvatska i Slavonija nikad se nisu do te mjere »militarizirale« da bi ekonomski odnosi između vlaste-lina i kmetova izgubili svaku važnost. Turci su osvo-jili golema područja naseljena Hrvatima. Plemstvo je 1557. dio hrvatskog etničkog teritorija koji je ostao pod njegovom vlašću prozvalo »ostacima ostataka« (reliquiae reliquirarum) nekadašnjih kraljevina. Gubi-tak teritorija unio je promjene i u društvenu strukturu tih »ostataka« (sjeverozapdani dio Hrvatske). U taj se dio Hrvatske koncentriralo plemstvo iz krajeva koje su zauzimali Turci, a u pojedinim razdobljima naseljavali su se i kmetovi.«625

Osmanlije su početkom 1528. godine zauzeli Jajce, a idućih dana ostale utvrde Jajačke banovine. Time je Osmanlijama i s juga bio otvoren put za osvajanja dije-lova Slavonije. Tijekom 1531. Osmanlije su opustošili, a 1537. godine i zauzeli dio Slavonije s Požegom. Kralj Ferdinand se nakon pada Požege uplašio da će plem-stvo jače podržavati Ivana Zapolju. Zbog toga je iste godina poslao u rat protiv Osmanlija u Slavoniju gene-rala Ivana Katzianera. Njega su Osmanlije porazile kod Gorjana i učvrstile svoju vlast u Slavoniji. Poslije neuspjeha Katzianerove vojne osmanske postrojbe su u ožujku 1538. napadale Gorbonok (kraj današ-njeg Kloštra Podravskog, jugoistočno od Đurđevca), odakle su otjerale mnogo ljudi i blaga, a nakon toga je osmanska vojska prošla noću pokraj Križevaca sve do Koprivnice zarobivši mnogo ljudi i otjeravši veliki broj stoke. Krajem proljeća iste 1538. godine Osman-lije su prešle rijeku Savu s namjerom da preko Čazme opustoše sva naselja do Zagreba. Kada su saznali da se kraj Križevaca nalazila vojska promijenili su smjer i otišli prema Koprivnici i Varaždinu. Kasnije je oko 6.000 Osmanlija palilo sela između Čazme, Križevaca i Dubrave odakle su otjerali navodno nekoliko tisuća ljudi i stoke.626

Činjenica je da do pustošenja nije dolazilo samo zbog osmanskih provala već i zbog međuplemićih borbi. Nakon pogibije kralja Ludovika II. Jagelo-vića, većina ugarskih staleža je 11. studenoga 1526. za ugarskog kralja izabrala Ivana Zapolju, a manji se broj ugarskih plemića 16. prosinca odlučio izabrati kraljem Ferdinanda Habsburgovca. Kao i u Ugarskoj,

625 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 234-235.

626 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5., Zagreb 1988.; I. Mažuran, Turska osvajanja u Slavoniji (1526.-1552.), Osječki zbornik, br. 6, Osijek 1958., str. 93-111.

razdvojilo se i plemstvo u Slavoniji i Hrvatskoj koje su tada bile u teškom položaju pritisnute od strane Osmanlija. Hrvatsko je plemstvo tražilo vladara koji će biti dovoljno snažan kako bi mogao zaštititi Hrvatsko kraljevstvo pa je Cetingradu 1. siječnja 1527. godine izabralo Ferdinanda Habsburškog za svoga kralja. Slavonsko plemstvo je 6. siječnja 1527. na saboru u Dubravi kraj Čazme izabralo Ivana Zapolju za kralja. Između pristaša dvaju kraljeva izbio je krvavi među-plemićki rat, u kojem je opustošeno i područje Križe-vačke županije. 627

627 »Rat je u Slavoniji doživio vrhunac 1529. u borbama oko Zagreba. Zagrebački je biskup Erdödy opsjeo sa svojom vojskom Gradec u kojemu je bilo sedam stotina Španjolaca. No, ubrzo je ferdi-nandovcima stiglo pojačanje sastavljeno od dodatnih španjol-skih i austrijskih četa, pa su sada oni počeli opsjedati biskupov Kaptol. Žestoke su borbe trajale skoro dva mjeseca, sve dok se nije pročulo da braniteljima Kaptola dolazi u pomoć turska vojska. Kada su nato branitelji na katedrali izvjesili neku staru zastavu, pomislili su napadači da su Turci već potajno ušli u grad, pa su pobjegli. Tako je Gradec ostao u Ferdinandovim rukama, a Zagreb (Kaptol) u Zapoljinim. Sultan je doista održao dano obećanje i sa svojom vojskom osvojio Budim, te u gradu ustoli-čio svog vazala Zapolju. Potom je opsjeo i Beč, u čijoj je obrani sudjelovao i hrvatski plemić Petar Keglević. Opsada nije imala uspjeha, ali je čitav pohod ipak znatno ojačao Zapoljinu stranku. Činjenica, pak, da su mu pomogli Turci izložila ga je neprijatelj-stvu zapadnih vladara, a papa je na njega bacio prokletstvo. Iduće je godine došlo do nove turske provale u Hrvatsku. Plemstvo je prijetilo Ferdinandu da će naći drugog vladara, ne učini li nešto za obranu. Kralj je na to pozvao poslanike na sabor u Augsburg, da tamo izlože svoja zahtijevanja, a za vrhovnog je zapovjednika u Hrvatskoj imenovao proslavljenog junaka Ivana Katzianera, koji je bio njegov poslanik i na izbornom saboru u Cetinu, a sudjelovao je i u obrani Beča, kao i ratu protiv Zapolje. Dotadašnji zapovjednik Nikola Jurišić dobio je druge dužnosti, da bi se 1532. proslavio znamenitom obranom Kisega (Köszega) u zapadnoj Ugarskoj, čime je spriječio ponovnu opsadu slabo branjenog Beča. Iako je hrvatski izaslanik Vuk Frankopan u Augsburgu održao lijep latinski govor, nije postigao mnogo. Umjesto toga, Ferdinand je sljedeće godine, nakon smrti Ivana Karlovića, prekr-šio stare hrvatske zakone i umjesto bana imenovao banskog namjesnika, koju je dužnost povjerio kninskom biskupu Andriji Tuškaniću. Bilo je to prvo kršenje hrvatskog ustava, kakvih će ubuduće biti i više. Svakako je Ferdinand to učinio u najboljoj

Borbe između kršćanske i osmanske vojske


Snage Osmanskog Carstva su 1541. godine osvo-jile Budim, te dio prostora od Blatnog jezera do Save uključivši dio istočne Slavonije oko Našica. Osmanlije su, 1543. godine. uz neke ugarske gradove, osvojili veliki dio Slavonije i to: okolicu Dobre Kuće, Bijelu, Valpovo, Stupčanicu, Orahovicu, Pakrac i Brezovicu te još neke utvrde. Time su »kliješta« od osmanskih snaga između doline rijeke Drave i obronaka Papuka i Bilogore bila zatvorena. Pad Brezovice je uznemi-rio zapovjednike slavonskih utvrda. Kaštelan i upra-vitelj Virovitice su obavijestili Luku Szekelya da se Virovitica, kao i čitava Podravina »padom Brezovice nalazi sada u životnoj opasnosti«. Njihovim molbama su se pridružili i ostali zapovjednici iz Gorbonoka i Đurđevca. Iduće 1544. godine Osmanlije su zauzeli

namjeri, naime da pospješi obranu i stane na put svađama među velikašima, ali je ipak lošim presedanom nagovijestio način vlada-nja, kakav će postati tipičan za apsolutističke vladare sljedećih stoljeća. Ratovima iscrpljeni Ferdinad ponudio je 1533. sultanu Sulejmanu mir, a kako je i ovaj bio upleten u ratove, među osta-lim i s Karlom V, prihvatio je ponudu, pa su borbe prestale.« N. Budak, M. Strecha, Ž. Krušelj, Habzburzi i Hrvati, Zagreb 2003.

Veliku. Zauzimanjem Velike, Međurića, Čaklovca, Kreštelovca i okolnih utvrda Osmanlijama je bio otvo-ren put prema Sisku i Zagrebu te za daljnje prodore u dravsko-savskom međuriječju.628

Iako je 1545. za Ugarsku bilo sklopljeno primirje, u Slavoniji su se pustošenja nastavila. »Vrlo izduženu obrambenu liniju od Drave do Jadrana ne bi po svoj prilici mogle obraniti jače snage od onih kojima tada raspolažu ban i krajiški kapetani. Zrinski brani kako može Pounje, a kapetan wildenstein Slavoniju.«629

U svibnju 1545. Malkoč-beg je iz Požege prova-lio u Dubravu, a dio osmanskih snaga je iz Velike krenuo u napad pokraj Ivanića prema Varaždinskim Toplicama gdje su se utaborile na okolnim brežulj-cima. Kasnije su otišle prema Selnici (Konjščini) te tamo porazile vojsku predvođenu Nikolom Zrinskim i Jurjom wildensteinom. Osmanlije su također u svibnju napale Krško, Kostajnicu i Novigrad na Uni, opljačkali Čazmu i Križevce te se vratili poslije toga u Dubravu. U kolovozu su osmanske snage prešavši Savu opljačkale Obed (Sv. Križ kraj Ivanića) i Čazmu, a nakon toga su zauzele Moslavinu koju je uplašena posada napustila prije dolaska Osmanlija. U rujnu 1545. osmanska vojska je napala Ivanić.630

Vojna obrana Slavonije do sredine 16. stoljeća nije bila učinkovita i organizirana. Kraljevske posade nalazile su se primjerice 1542. u samo desetak utvrda i obuhvaćale su oko 500 haramija i uskoka. Relativno brzo zauzimanje Slavonije od strane Osmanlija je bilo moguće jer su im se na putu nalazile samo izolirane posade po utvrdama koje nisu mogle izdržati dulje opsade. Kralj Ferdinad je sa sultanom Sulejmanom I. 1547. sklopio mir na pet godina. Nakon toga mira, u novim sukobima, Kraljevina Slavonija je 1552. izgubila Viroviticu, Dubravu, Ustilonju i Čazmu.631

Prognanici, potjerani od Osmanlija, bježali u sigurnija područja Slavonije, zapadne Ugarske, Moravske, Austrije, slovenskih zemalja i drugdje. Na pograničnim vlastelinstvima se sredinom 16. stoljeća spominje nekoliko brodovskih prijelaza preko rijeke Drave kojima su izbjegli napuštali Slavoniju.632 Da je kod prelaženja rijeke Drave dolazilo do sukoba s

628 I. Mažuran, Turska osvajanja u Slavoniji (1526.-1552.), str. 112-118.

629 N. Klaić, »Ostaci ostataka« Hrvatske i Slavonije u XVI st. (od mohačke bitke do seljačke bune 1573. g.), Arhivski vjesnik, god. XVI, Zagreb 1973., str. 257-258.


631 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 235.; V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5.

632 HDA, Neoregestrata acta, 629/9; Kaptolski arhiv Zagreb, Acta Loci credibilis, series II, br. 914.

Dio protuosmanskih utvrda između rijeka mure i Save koje se spominju tijekom 16. i 17. stoljeća


preseljenicima svjedok nam je informacija iz 1532. godine. Tada su kroz polje između Torčeca i Đelekovca (sjeverno od Koprivnice) prema Dravi k prijelazu kod Torčeca pošli izbjeglice »iz Bosne«. Na Torčanskom polju su ih hametice potukli žitelji Torčeca i Đele-kovca.633

Da je prolaz izbjeglog stanovništva kasnije bio pojačan svjedoči još jedan podatak. Kralj Ferdinand je 10. siječnja 1537. dopustio požunskom županu Ivanu Salaju i međimurskom vlastelinu Gašparu Ernuštu da na rijeci Muri, između svojih posjeda Legrada i Dubrave urede prijelaz s dovoljno brodova na kojima bi se mogli prevoziti brojni bjegunci iz Kraljevine Slavonije, koji su se sa svojom teglećom marvom, osta-lom stokom i drugom imovinom sklanjali u unutraš-njost Kraljevine Ugarske.634 Vjekoslav Klaić piše: »jamačno je i na Dravi bilo mnogo takvih »brodova« po kojima je narod grnuo u sigurnije krajeve zapadne Ugarske. Mora da je vrlo mnogo naroda, naročito pučana, prebjeglo na sjever...«635

Na biskupskim vlastelinstvima Ivaniću, Čazmi i Dubravi je 1480. bilo oko 1300 selišta, a proces depo-pulacije je započeo 1530-tih godina. To je vidljivo po tome što su posjedi zagrebačkih biskupa u okolici Gradeca, Čazme i Ivanića gospodarski počeli slabiti još 30-tih godina 16. stoljeća. Gospodarsko slabljenje je povezano sa smanjivanjem ukupnog broja stanov-ništva, propadanjem gradskih naselja i zamiranjem seljačke gospodarske aktivnosti. Ova su biskupska vlastelinstva bila izložena osmanskim napadima, od kojih su prvi zabilježeni 1470-tih godina. Iako je prigodom osmanskih provala krajem 15. stoljeća došlo do uništavanja naselja i odvođenja stanovništva u ropstvo, biskupska vlastelinstva su se od toga gospo-darski i demografski vrlo brzo oporavila. Osmanlije su sa serijom provala na biskupske posjede počeli nakon osvajanja istočnog dijela Slavonije, a u rujnu 1532. je veća pustošenja sela oko Dubrave i Čazme provela velika osmanska vojska koja se vraćala nakon neuspješnog opsjedanja Kisega.636

Valja napomenuti da su na gospodarsko propada-nje biskupskih vlastelinstava, osim osmanskih provala utjecali i drugi razlozi, među kojima valja izdvojiti međusobni sukob slavonskih feudalaca. Biskupovi protivnici su još 1513. u Čazmi popalili 56 dimova

633 Župni ured Drnje, F. Brdarić, M. Kovačić, Povijest župe Drnje, rukopis u Spomenici župe Drnje, 124.

634 E. Laszowski, Habsburški spomenici, knj. 2, Zagreb 1916., str. 320-321.

635 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, Zagreb 1988., str. 616.636 J. Adamček, Vlastelinstva Čazma, Ivanić i Dubrava u srednjem

vijeku, Čazma u prošlosti i danas, Čazma 1979., str. 110.

(dio je dimova spaljen i tijekom prodora Osmanlija 1511. godine), nakon čega je dio stanovništva trajno osiromašio iako je do 1520. došlo do obnove spaljenih kuća. Borbe između slavonskih feudalaca su 1527. prerasle u građanski rat u kojem su često stradavali posjedi zagrebačkog biskupa Šimuna Erdődy-ja koji je predvodio pristalice Ivana Zapolja. Treba spomenuti i to da je vođa habsburških pristaša Ljudevit Pekry 1530. u dva navrata opustošio okolicu Dubrave. Biskupski posjedi su u prvoj polovici 16. stoljeća bili prvenstveno opustošivani u međuplemićkim sukobima. Npr. braća Ivan i Nikola Zrinski su od 1539. do 1542. vodili oružani sukob protiv zagrebačkog biskupa, a njihove su vojske višekratno pustošile biskupske posjede opsje-dajući biskupske utvrde. 637

Nakon što su Osmanlije u ožujku 1540. opustošile biskupovo vlastelinstvo Garić, došlo je do iseljava-nja kmetova s biskupovih posjeda. U ožujku 1540. su osmanski martolozi provalili i u okolicu Dubrave te u ropstvo odveli stotinjak seljaka. 638 Biskup Šimun Erdödy je u rujnu 1540. istaknuo da kmetovi zbog osmanskih provala ostavljaju polja neobrađenima te napuštaju posjede. Strah je zavladao među seljacima oko Dubrave, a mnogi seljaci iz okolice Ivanića su pobjegli radi straha od Osmanlija.639 Nekoliko godina kasnije na biskupskim vlastelinstvima više nije bilo popisanih kmetova, a dio ih je vjerojatno odveden u ropstvo prigodom osmanske provale u okolicu Ivanića i Dubrave predvođene Ulama-begom i Malkoč-beg početkom svibnja 1545.640

Utvrde na biskupovim vlastelinstvima nisu bile dobro pripremljene za obranu, što se može vidjeti po tome što se prigodom velikog osmanskog napada sredinom kolovoza 1552. kada je požeški sandžak Ulama, nakon neuspješnog napada na Đurđevac, bez borbe zauzeo Čazmu koju je napustila preplašena posada. Predaja Čazme je preplašila vojnike koji su se nalazili u susjednoj utvrdi Dubrava. Gubernator Zagrebačke biskupije Juraj Herešinec je u listopadu 1552. tvrdio da je Zagrebačka biskupija »gotovo bez kmetova«. Preostali malobrojni kmetovi su živjeli oko

637 Popisi i obračuni poreza, str. 55, 125; J. Adamček, Vlastelinstva Čazma, Ivanić i Dubrava u srednjem vijeku, str. 110.

638 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI i XVII vieka, str. 160, 168.

639 HS, knj. 3, str. 8-9. Biskup je doslovno zapisao: »Gotovo da nema dana da Osmanlije ne provaljuju u četama s oko 100 osoba u naša brda i da se ne vrate natovareni plijenom. Ukratko, takvo je mnoštvo te kuge da se ostavljaju neobrađena polja; stanovnici napuštaju posjede (...)«

640 J. Adamček, Vlasetlinstva Čazma, Ivanić i Dubrava u srednjem vijeku, str. 110-111.; T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje – prostor, ljudi, ideje, Zagreb 1997., str. 415.


Ivanića, Sv. Križa, Lemeša i Gradeca. Dio kmetova su nakon osmanskog zauzimanja Čazme odveli Osman-lije ili su se sami razbježali.641

Srednjovjekovno Koprivničko vlastelinstvo642 je 1547. bilo vraćeno Ugarskoj dvorskoj komori, a na njemu je 1548. bilo svega 25 inkvilinskih643 obitelji. Zabilježeno je i 7 kmetskih obitelji koja su imala selišta u Ivancu. Uz njih je 10 ljudi živjelo na malom otoku na Dravi zvanom Drnje koji su ranije bili kmetovi, koji nisu posjedovali selišta, a davali su tlaku. Na vlastelin-

641 HS, knj. 3, str. 449-450; J. Adamček, Vlasetlinstva Čazma, Ivanić i Dubrava u srednjem vijeku, str. 111.

642 O srednjovjekovnim Koprivničkom i Đurđevečkom vlastelinstvu usp. R. Pavleš, Koprivničko i đurđevečko vlastelinstvo. Povijest, topografija, organizacija, Koprivnica 2001.

643 Prema Josipu Adamčeku kategorija zavisnih seljaka poznata pod nazivom inkvilini ili želiri je u 16. stoljeću »nastala naseljavanjem novih podložnika i raslojavanjem velikih seljačkih porodica na vlastelinstvima«. J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980, str. 422., no na str. 706 piše da su inkvilini »bili držaoci sitnih zemljišnih posjeda, koji se često nisu računali selišnim državinama.«

stvu je živjelo još 111 obitelji. 644 Oni su najvjerojatnije bili inkvilini.645 Zanimljivo je da je većina izbjeglih zavisnih seljaka bila iz neposredne okolice, što ukazuje da bijeg pred Osmanlijama u podravskom slučaju nije bio samo u udaljenije krajeve nego se provodio svega nekoliko kilometara podalje od glavnih komunikacija uz zadržavanje na vlastelinstvu kojega su bili podlož-nici. Kako su Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo imali jedine »zaštićenije« krajeve uz teško pristupačne terene rijeke Drave izbjegli su se stanovnici u pravili sakrivali na tim mjestima. »Domaćim« izbjeglicama su se pridruživali bjegunci s raznih strana, najvjerojatnije iz istočnijih dijelova Slavonije. Prevladavanje podrav-skog govora kajkavskog jezika, koji je vrlo vjerojatno imao kontinuitet od srednjega vijeka646, jasno govori o tome da brojnost »domaćih« izbjeglica nije bila mala, odnosno da su oni morali biti brojniji od bjegunaca »s raznih strana«. Moguće je i da svi zavisni seljaci nisu bili obuhvaćeni izvješćem iz 1548. godine, tj. njihov je broj, barem teoretski, mogao biti nešto veći.

Izvješće o vlastelinstvima iz 1548. ističe da »sva druga sela koja postoje na području vlastelinstva (kaštela) posve su opustošili Osmanlije.647 Prema ovim podacima, na Koprivničkom i Đurđevačkom vlastelinstvu su tada živjele samo 37 kmetskih i 116 inkvilinskih obitelji, tj. 153 obitelji. Kmetova je bilo manje od četvrtine, što govori o izuzetnom osiroma-šenju zavisnih seljaka. Zbog velikog siromaštva te kako bi potaknuo povratak odbjeglih kmetova, kralj je 28. ožujka 1549. oslobodio podložnike od svih davanja na dvije godine.648

Nakon osvajanja Virovitice 2. kolovoza 1552. osmanska vojska se nije dulje zadržavala u gradu već

644 KAZ, ALC, ser. I, Litt. P, br. 504; preveo M. Pandžić, priredio J. Adamček, Opis gospodarskog stanja vlastelinstva Đurđevca, Prodavića i Koprivnice, Kaj, god. 2, br. 6, Zagreb 1969., str. 25-27.

645 Prema Zlatku Herkovu inkvilin je »onaj koji nema vlastitog posjeda, želir, željar, hižar«. Z. Herkov, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, sv. 1, Zagreb 1956., str. 525. U koprivničkom slučaju, kada se govori o kmetovima i inkvilinima moguće je da se podaci odnose na njihov status prije nego su bili prisiljeni napustiti svoje domove. Činjenica je da su 1548. »pravi« kmetovi bili jedino oni koji su imali selišta u Ivancu. Prema ovom spisu izgleda da ostali nisu imali ne samo selišta nego ni kuće. To je bilo moguće jer Vladimir Mažuranić piše da je inkvilin »podložnik, koji ima samo kuću i podkućnicu, ili pače ne ima ništa svojega, nego je na stanu.« V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, 1. dio (A-O), Zagreb 1908-1922. (pretisak iz 1975.), str. 437.

646 M. Lončarić, Jezični odnosi u Podravini, Arheološka istraživa-nja u Podravini i kalničko-bilogorskoj regiji, Zagreb 1990., str. 181-195.

647 J. Adamček, Opis gospodarskog stanja, str. 26-27.648 R. Horvat, Prilozi za povijest Podravine 1538.-1591. godine,

Vjesnik Zemaljskog arkiva, god. 15, Zagreb 1913., str. 18-19.

Utvrde Gradec i križevci


je idućega dana krenula u napad na utvrdu Gorbonok koja se nalazila između Virovitice i Đurđevca. Utvrdu Gorbonok posada nije mogla obraniti pa ju je sama spalila. Osmanlije su bile suzbijene kraj Đurđevca, no stanovništvo iz njegove okolice je pred Osmanlijama počelo bježati preko rijeke Drave. Osmanska vojska je krenula prema Dubravi i Čazmi. Dvadesetak branite-lja Čazme se predalo Osmanlijama dok su branitelji Čazme zapalili utvrdu Dubrava i pobjegli, a sličnu je sudbinu doživjela i utvrda Ustilonja, koja je do tada bila predstraža Sisku. U listopadu 1552. Osmanlije su prošle kroz predjel zvani Herbortija kraj Koprivnice i prodrli do utvrde Varaždina te su opljačkali čitavo Varaždinsko polje sve do Vinice i Zavrča na rijeci Dravi. Nikola Zrinski je zajedno sa Lukom Szekelyom predvodio vojsku koja je Osmanlije prisilila na uzmak prema Čazmi te su im oteli plijen i zarobljeno roblje. Nikola Zrinski je u pismu kralju Ferdinandu iznio mišljenje o prirodnom položaju Čazme i važnosti ove utvrde te da je bez nje nemoguće braniti okolicu. Zrinski je ukazao na potrebu osvajanja Čazme »pod bilo koju cijenu«.649 Nakon zauzimanja ovih prostora, Osmanlije su se 1553. okrenule ratovanju protiv Safa-vida u Perziji.650

Dragutin Feletar je zapisao: »Valjalo je prehra-niti veliku ratničku posadu koprivničke i drugih okolnih utvrda, a uz to valjalo je unovačiti što više mladića u vojsku. Tako i Kunovec, Ivanec, Pustakovec i druga okolna sela postaju izravno vojno leno, odno-sno posjedi koprivničkih kapetana i vojnih vlasti.«651 Hrvatsko-slavonski je sabor 1557. i 1560. godine donio odluke da seljaci moraju raditi, između ostaloga, i na utvrđivanju Koprivnice, a slično je odlučeno i 1565. godine.652 Nije moguće utvrditi od kuda su bili podri-jetlom ti seljaci, no najvjerojatnije nisu imali veze sa selima Koprivničkog vlastelinstva.

Prema Ranku Pavlešu, smanjenje broja podlož-nika na vlastelinstvu će se nastaviti budući da zbjegovi koji nisu dobili zaštitu u obliku utvrde nestaju u prova-lama Osmanlija. Preostao je samo zbjeg kmetova na području bivšeg vesnikata Struge kao jezgra budućeg sela Sigetec (istočno od Koprivnice). Izgleda da su kmetovi iz Ivanca, koji su ranije bili u Đurđevečkom vlastelinstvu, u drugoj polovici 16. stoljeća prešli u sastav Koprivničkog vlastelinstva, a moguće je da se


650 J. Matuz, Osmansko Carstvo, Zagreb 1992., str. 82.651 D. Feletar, Povijest Kunovca, U povodu 90. obljetnice Kunovečke

bune, Kunovec-Koprivnica 1993/94., str. 30.652 V. Klaić, Povijest Hrvata, 5, Zagreb 1988, 272; J. Adamček,

Agrarni odnosi, n. dj., 489-490.

slično dogodilo sa kmetovima u Sigecu.653 Isti autor smatra da će opustošeni dijelovi vlastelinstva poslu-žiti »za naseljavanje novog stanovništva koje će imati sasvim drugačiji status od onog kakav su imali odbje-gli kmetovi, a preostali podložnici vlastelinstva, uglav-nom sklonjeni u pridravske močvare, ostati će u kmet-skom statusu…«654 Kmetovi Đurđevečkog vlastelinstva spominju se izrijekom još 1556. godine.655

Osmanlije su kasnije na širem prostoru oko Čazme organizirale sanžak.656 Hazim Šabanović smatra da je sjedište ovog sandžaka bilo do 1565. u Čazmi, da bi kasnije bilo prenesno u Pakrac i napo-slijetku u Cernik.657 Isti na drugom mjestu piše da je prvim sandžakbegom ovog sandžaka imenovan dota-dašnji alajbeg bosanski spahija Ferhad-beg Vuković, izdanak srednjovjekovne bosanske obitelji Desisalića (1557.-1566.). »Time nije prestala bojazan Turaka od protunavala na ovoj strani. Sumnali su, da li će moći držati u Čazmu trajno u svojoj vlasti. Stoga su još 1559. razorili u Čazmi tvrđavu bojeći se, da je Hrvati ne osvoje i ne pretvore u svoje uporište.«658

Nenad Moačanin je u kasnijim istraživanjima utvrdio da je ovaj sanždak nastao 1557. izdvajanjem područja na lijevoj obali Save iz okvira Bosanskoga sandžaka. Prvobitna granica na Česmi se poslije osvajanja Čazme nije mogla održati, »pa uzmiče do Moslavine, a odatle (1591) na Ilovu.« On drži da se formalnim sjedištem sandžaka smatrala Čazma do 1560. godine, premda je već bila napuštena, no stvarno se ono nalazilo u Pakracu do oko 1600. godine. Po Čazmi je sandžak do kraja osmanske vlasti nazivan »Začasna«, a po faktičkom središtu Pakrački, odnosno Cernički. Do 1580. godine se nalazio u sklopu Rume-lijskog, a potom Bosanskog ejaleta.659

Osmanlije su popalile i srednjovjekovnu Dubravu 1552. godine.660 Josip Adamček je čak smatrao kako su Osmanlije 1552. zauzele Dubravu i napustili ju 1587. godine. Po njemu bi Dubrava bila sastavni dio Osman-skog Carstva. 661 To mi se ne čini vjerojatnim jer je

653 R. Pavleš, Koprivničko i đurđevečko vlastelinstvo, str. 147.654 R. Pavleš, Koprivničko i đurđevečko vlastelinstvo, str. 27.655 R. Horvat, Koprivničke listine XVI. vijeka, str. 274.656 I. Mažuran, Pakrački ili Cernički sandžak, Historijski zbornik,

god. XIX-XX, Zagreb 1966.-1967., str. 409.657 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1959., str. 59.658 H. Šabanović, Slavonija, Historija naroda Jugoslavije, knj. 2,

Zagreb 1959., str. 206.659 N. Moačanin, Turska Hrvatska, Zageb 1999., str. 38.; isti, Slavonija

i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Slavonski Brod 2001., str. 131.

660 Lj. Šustek, Dubrava u povijesti i njena okolina, Zagreb 1929., str. 46

661 J. Adamček, Bune i otpori, str. 313. Ukoliko bi se prihvatilo Adamčekovo razmišljanje, to bi to značilo da bi se zapadne


tijekom prvih desetljeća druge polovice 16. stoljeća prostor nekadašnje Dubrave ostao pod vlašću Križe-vačke županije, što se može vidjeti iz višestrukih poku-šaja obnove Dubrave i izgradnje vojnokrajiške utvrde u njoj.662

Kada su Osmanlije 1555. zauzeli Kaposvar i Bobo-vec (danas Babocsa)663, opasnost je zaprijetila ne samo Sigetu koji se našao u osmanskom okruženju nego se osmanska granica pomaknula na rijeku Dravu nasu-prot Gorbonoka.

Osmanlije su na ugarskom prostoru pod osman-skom vlašću tijekom druge polovice 16. stoljeća ustro-

granice Čazmanskog sandžaka trebale korigirao, tj. trebala bi se napustiti mišljenja koja tu granicu smještaju na rijeku Česmu (Čazmu). Kako se Dubrava nalazila pod osmanskom vlašću, tj. bila je u sastavu ovoga sandžaka, a ona je smješteno zapadno rijeke Česme, onda bi granicu trebalo pomaknuti, barem u jednom dijelu sa Česme na riječicu Glogovnicu.

662 Lj. Šustek, Dubrava u povijesti i njena okolina, str. 50-52.663 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 260.

jili svoj obrambeni sustav. Tamo su postojale osman-ske utvrde: Barcs, Bobovec (danas Babocsa), Brežnica (danas Berzence), Sigetvar, Kaposvar i Segesd,664 koje su u vrijeme sultana Murata III. (1574-1595.) bile sastavni dio sandžaka u Sigetvaru.665 Dana 20. listo-pada 1600. godine pridružuje im se utvrda u Kaniži. Osvajanjem te utvrde Osmanlije su stvorile jako uporište iz kojeg su mogli napadati u zaleđe Slavonske krajine i jugozapadne dijelove Štajerske. Papa Klement VIII. je iduće godine inicirao organiziranje vojske kojoj je cilj Kanižu vratiti pod kršćansku vlast. U toj vojsci su sudjelovale i postrojbe iz hrvatskih zemalja.

664 F. Szakály, Kaposvár a török időkben, u: Kaposvár – várostörténeti tanulmányok, Kaposvár 1975, str. 93-138.

665 C. Römer, Osmanische Festungsbesatzungen in Ungarn zur Zeit Murâds III, wien 1995, str. 12-21.

Utvrde između rijeke Drave i Blatnog jezera (Balatona)


Kršćanski napad na Kanižu 10. rujna 1601. završio je neuspjehom.666

Prelazak Kaniže pod osmansku upravu 1600. poja-čao je obrambenu važnost Slavonske krajine pretvo-rivši ju u strateški najznačajniju utvrdu između Save i Blatnog jezera (Baltona). Stoga je razumljivo da su tijekom 17. stoljeća ulagana nemala sredstva u moder-nizaciju utvrda. Upravo je učvršćenje osmanske vlasti u Kaniži bilo od izuzetnog značenja za istraživano područje u vrijeme tzv. Dugog rata (1593.-1606.)667 i kasnije jer je cijeli tok rijeke Drave bio pretvoren u granični prostor između habsburškog i osmanskog imperija. Sigurnost je s osmanske strane668 dijelom ometala utvrda u Virovitici (u rukama Osmanlija od 1552. do 1684. godine).669 Virovitica je bila na teri-toriju Požeškog sandžaka, koji je do 1541. pripada Rumelijskom, zatim do 1580. Budimskom, do 1600. Bosanskom beglerbegluku, a nakon 1600. godine

666 J. Kelenik, A kanizsa-sormási ütközet 1600. október 7-13, Zala múzem, sv. 7, Zalaegerszeg 1997, str. 37-43.; I. Bilkei, É. Turbuly, Zala vármegye közgyulési jegyzokönyveinek regesztái 1555-1711, I. kötet 1555-1609, Zalai gyujtemény, sv. 29, Zalaegerszeg 1989; J. Kelenik, A Kanizsa elleni végvidék katonai erejének változásai 1633-1638, Hadtörténelmi tanulmányok, Zalai gyujtemény, sv. 36/I, Zalaegerszeg 1995, str. 5-53.

667 O Vojnoj krajini i »dugom turskom ratu« usp. Gunther E. Rothe-nberg, Die Österreichische Militärgrenze in Kroatien 1522 bis 1881, wien-München 1970., str. 50-58.; J. Amstadt, Die k.u k. Militärgrenze 1522-1881, würzburg 1969.

668 O Slavoniji pod osmanskom vlašću usp. N. Moačanin, Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Slavonski Brod 2001.

669 I. Mažuran, Virovitica i njezina okolica za osmanske vladavine (1552-1684), Virovitički zbornik 1234-1984, Vitovitica 1986., str. 127-139.

podređen je novoustrojenom ejaletu Kaniža.670 Na prostore Slavonske krajine često su upadale i osman-ske snage smještene na prostoru sandžaka Začasna tj. Pakračkog odnosno Cerničkog sandžaka.671

O osmanskim planovima napada na utvrde Slavonske krajine su vijesti stizale i do Sv. Stolice. U Veneciji je mletački nuncij mons. Offredo 4. svib-nja 1602. pisao državnom tajniku Sv. Stolice Cintiju Aldobrandiju da u Hrvatskoj strah od Osmanlija nije opravdan. Iako je bilo bojazni da će Osmanlije napasti Koprivnicu, on je u to sumnjao.672 Iz Graza je 6. svibnja 1602. pisao nuncij iz Graza mons. Porzia državnom tajniku kardinalu Cinitiju Aldobrandiju u Rim da je pješaštvo u utvrdama Slavonske krajine tražilo veću plaću. On je smatrao da ima nade da će im se plaća isplatiti jer se očekuje da će Osmanlije izvršiti napad. Isti je 17. lipnja 1602. pisao da su poslani s jednim inženjerom streljivo, topovi i druge ratne potrepštine, ali je već 5. kolovoza iste godine pisao o utvrđivanju Koprivnice, za koju je sumnjao, da će se moći održati

670 N. Moačanin, Verwaltungsgeschichte Mittelslawoniens als Bestandteil des eyâlets Kanizsa, Zalai múzeum, sv. 4, Zalaegerszeg 1992, str. 73-75; N. Moačanin, Upravna podjela hrvatskih zemalja u sklopu Osmanskoga Carstva, Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb 1996, str. 40-41; L. Vándor, Kanizsai vilajet (pasalik), Kanizsai enciklopédia, Nagykanizsa 1999, str. 152-153.

671 H. Kreševljaković, Kapetenije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1980, str. 17, 18, 158; H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1982; N. Moačanin, Turska Hrvatska, Zagreb 1999, str. 38-41; N. Moačanin, Exposing Existing Fallacies Regarding the Captaincies in the Bosnian Frontier Area Between the 16th-18th Centuries, Constructing Border Societies on the Triplex Confinium, Buda-pest 2000, str. 75-89.

672 K. Horvat, Prilozi za hrvatsku povijest iz arhiva rimskih, Starine, knj. 34, Zagreb 1913, str. 151.

Utvrda kaniža (danas: Nagykanizsa)


pred Osmanlijama.673 Gradački nuncij mons. Porzia javio je 1604. državnom tajniku kardinalu Aldobran-diju da će se poslati 1200 vojnika generalu protiv Osmanlija jer je doznao da su se oni spremali napasti Koprivnicu. Isti je javio i da se slavonski te hrvat-ski general spremaju za rat protiv Osmanlija, a dio je ratnog pohoda trebao ići iz Koprivnice.674 Očito je utvrde Slavonske krajine služile i kao uporište za širi obavještajni rad na osmanskom teritoriju.675

fOrmiraNJe OBramBeNOG SUSTaVa kaO PreDUVJeTa PONOVNOG NaSeLJaVaNJa (VOJNa UPraVa, VOJNiCi i fiNaNCiraNJe)Vojna krajina je tijekom 16. stoljeća predstavljala dubinsku bojišnicu protiv Osmanlija koja se oslanjala na stalnu plaćenićku vojsku u utvrdama. Tada nije postojala nikakva unutarnja granica prema matičnoj zemlji. Zbog toga možemo govoriti samo o organi-zaciji vojske u utvrdama, a ne o području sa stanov-ništvom koje bi se organizacijski razlikovalo od tada uobičajenih ustrojstava u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Položaj vojničke naseobine na Žumberku (koji je u 16. stoljeću bio dio Kranjske) je bio poseban. Tamo je vladar naselio vojničko stanovništvo na svom vlastitom posjedu i dao mu privilegije. U vojnom ga je pogledu stavio pod zapovjedništvo zapovjednika Hrvatske krajine, ali ga i pored privilegija nije izdva-jao iz jurisdikcije Kranjske. Do 17. stoljeća izgrađena

673 Isto, str. 152-154.674 Isto, str. 160, 162-163.675 STLA, Militaria, Sch. 139.

struktura vojnih zapovjedništava pružila je organiza-cijski okvir za novonaseljeno vojničko stanovništvo, kao i za formiranje posebnog područja, »ako ne de iure, a onda de facto« odvojenog od Kraljevina Hrvat-ske i Slavonije. Pretvaranje vojnih zapovjedništava u teritorije odrazilo se i na Žumberak pa se on odvojio od Kranjske.676

Potrebe obrane protiv Osmanlija su tražile da unutarnjoaustrijski staleži stalno drže plaćeničku vojsku u Kraljevini Slavoniji, no ta vojska nije otpri-like sve do sredine 16. stoljeća imala stalna sjedišta već je bila razmještena po slavonskim utvrdama prema trenutačnim potrebama, a uz odobrenje slavonskih staleža.677 U to vrijeme kapetanije ne treba bezuvjetno zamišljati kao teritorij sa stanovništvom podvrgnuto vojnim vlastima i kada nije bilo u plaćenoj službi. Do kraja 16. stoljeća podjela Slavonske krajine na kape-tanije je bila stvar unutarnje organizacije kralja odno-sno unutarnjoaustrijskih staleža i nije imala utjecaj na jurisdikciju nad teritorijem i nad ljudima izvan aktivne vojne službe.678

Izaslanici hrvatskih staleža su još 1537. predlagali neka vladar stavi vojsku u 16 utvrda u Hrvatskoj i u 26 utvrda u Slavoniji.679 No, staleži unutarnjoaustrij-skih pokrajina, koji su nosili glavni dio troškova oko opskrbe kraljevske vojske u Hrvatskoj i Slavoniji nisu žurili s njihovim preuzimanjem. U pregledu slavon-skih utvrda sastavljenom oko 1540. godine vojne vlasti su predlagale da većinu utvrda i dalje uzdrža-vaju njihovi vlasnici ili neka se u protivnom poruše.680

Vojna krajina je nastajala kao sustav posada u utvrdama na pograničnim vlastelinstvima koja je posjedovao kralj ili koja su kralju predali odnosno prodali feudalci. Kada je kralj 1547. godine oduzeo Petru Kegleviću utvrde Đurđevac, Prodavić i Kopriv-nicu, zadržavši ih za sebe. Kralj Ferdinand je 20. prosinca 1548. povjerio obranu Podravine svom kapetanu Luki Sekelju (Lucas Zäkl, Szekely), vlaste-linu u štajerskom gradu Ormožu. Sekelj je godišnje trebao dobivati 2000 rajnskih forinti za uzdržavanje vojnih postrojbi u Koprivnici, Prodaviću (danas Virje)

676 F. Moačanin, Organizacijske strukture Vojna krajine do sredine 18. st., Arhivski vjesnik, sv. 34-35, Zagreb 1992., str. 157-158.

677 F. Bidermann, Steiermarks Beziehungen zum kroatisch-slavon. Königreich im XVI. und XVII. Jahrhundert, Mittheilungen des Historischen Vereines für Steiermark, sv. 39, Graz 1891., str. 90-91.

678 F. Moačanin, O nekim problemima iz historije Vojne krajine I. (Povodom rasprave dr Miše Semjana, istorija Krajišnika i kućne zadruge u ratnoj državi), Historijski zbornik, god. XVII., Zagreb 1964., str. 344.

679 HSS, knj. 2, str. 99-100.680 HS, knj. 2, str. 491-493.

Prikaz glave Osmanlije pronađen u Varaždinu


i Đurđevcu. Kapetan se trebao brinuti i za utvrde Viro-viticu i Gorbonok (između Đurđevca i Virovitice, danas Kloštar Podravski). Kralj je 1550. u dva navrata donirao Sekelju financijska sredstva namijenjenu za popravak utvrda u Koprivnici, Prodaviću (Virju) i Đurđevcu.681 Kapetan ovih utvrda Luka Szekely je od tada pod svojim zapovjedništvom imao svu vojsku u Kraljevini Slavoniji izuzev banske vojske pod zapovjed-ništvom Nikole Zrinskoga.682 Nekoliko godina kasnije je na prostoru između Save i Drave »počelo sređivanje lokalnog vojnog ustrojstva čiji će nositelji na kraju toga procesa biti kapetani tvrđavskih okruga.«683 U tome procesu treba promatrati formalno imenovanje Luke Sekelja za kapetana utvrda Đurđevca, Prodavića i Koprivnice od 6. rujna 1554. godine.684 Time je bilo stvoreno prvo vojno uporište u Kraljevini Slavoniji u koje je bilo moguće smjestiti vojsku unutarnjoau-strijskih staleža, a bez privole slavonskih staleža.685 Time je ujedno utemeljena Koprivnička krajina kao prvi zametak Slavonske krajine686 (windische Gränitz, Confinia slavonica), koja se kasnije po sjedištu zapo-vjednika nazivala i Varaždinski generalat.687 Jezgra iz koje se krenulo u ustrojavanje Koprivničke krajine bilo je Koprivničko (i Đurđevečko) vlastelinstvo.

Uloga vatrenog oružje je bila sve značajnija od kasnog srednjeg vijeka pa je postojeće utvrde trebalo prilagoditi novoj situaciji. Ratovi s Osmanlijama su tijekom 16. stoljeća utjecali na usavršavanje fortifika-cijske arhitekture na austrijskom i s njime povezanih područja. Razvoj obrambenog sustava na granicama Kraljevine Slavonije je bio nemoguć bez obnove već postojećih odnosno izgradnje novih utvrda. Zbog toga

681 R. Horvat, Prilozi za povijest Podravine, Vjesnik Zemaljskog arkiva, god. XV, Zagreb 1913., str. 18, 19, 24.

682 A. Hozjan, Vojak na krajini. Prispevek k biografiji Luke Kövendi Székalya/Zekela, barona ormoškega /1500-1574), Ormož skozi stoletja, knj. V/1, Ormož 2005., str. 227-244.

683 M. Kruhek, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tije-kom 16. stoljeća, Zagreb 1995., str. 156.

684 HS, knj. 3, str. 485-486.685 F. Moačanin, O nekim problemima iz historije Vojne krajine I.,

str. 344.686 Prema Fedoru Moačaninu »Pojam Slavonske krajine u XVI st.

je prilično neodređen... U stvari se izraz Slavonska krajina u XVI st. upotrebljava u dvojakom smislu. U širem smislu, to je pogranično područje kraljevine Slavonije neodređene dubine i u pogledu jurisdikcije neodijeljeno nikakvom granicom od ostale zemlje. U užem smislu, to je skup tvrđava u kojima sjedi vojska koju plaća kralj ili staleži unutrašnjoaustrijskih zemalja. Konture suvislog teritorija dobija Slavonska krajina istom u vezi s naseljenjem vlaških masa potkraj XVI st...« Usp. F. Moačanin, O nekim problemima iz historije Vojne krajine I., Historijski zbornik, XVII, Zagreb 1964., str. 342.

687 M. Valentić, Varaždinski generalat (Slavonska krajina), u: I. Kara-man (ur.), Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1980., str. 715.

je u Grazu bio osnovan građevni ured s građevnim komesarom kojemu su bili podređeni građevni blagaj-nici na granici koji su nabavljali građevni materijal i plaćali radnika. Glavni graditelj i projektant pogranič-nih utvrda (superintendent) je uza se ima niz podre-đenih graditelja i palira koji su samostalno djelovali na terenu.688

Kralj Ferdinand je 1543. Austrijskoj komori naložio organizaciju pregled fortifikacijskog sustava Varaždina, koji je prema izvješću Ivana Ungnada trebalo popraviti. Ungnad je trebao izdvojiti 700 forinti za popravak varaždinske utvrde i utvrda okolo Varaždina.689 Odluka o obnovi varaždinskih utvrda je donesena istovremeno s namjerom obnove utvrde

688 M. Ilijanić, Urbanizam – graditeljstvo - kultura, Varaždin 1999., str. 138.

689 E. Laszowski (prir.), Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, knj. 3, Zagreb 1917., str. 158.

koprivnica i Đurđevac, ishodišta Slavonske krajine


Schlossberg u Grazu. U obrazloženju te odluke od 18. travnja 1544. ističe se da je Varaždin jedna od najznačajnijih utvrda iza Graza te najvažnije mjesto na granici Štajerske koje leži na rijeci Dravi i na važnim prometnicama. Za obnovu utvrde Varaždin je bilo odobreno 2000 forinti.690 Milan Kruhek je istaknuo da je opasnost i ugroženost Varaždina u tome trenutku bila realna. »Znamo koliko je velikih prodora i pljački već do tada pretrpjelo Varaždinsko polje i sav kraj između Drave i Ivančice. Štajersko je plemstvo stoga s pravom držalo Varaždin »vratima Štajerske« i iska-zivalo trajnu spremnost ulagati sve što je potrebno za njegovu sigurniju obranu.«691

Krajiške posade su bile smještena u utvrdama, a pojedine utvrde je spajala linija čardaka iz kojih su se u slučaju opasnosti davali signali vatrom ili pucanjem. Ispred obrambene crte bile su isturene stalne »straže«. Utvrde su redovito bile u tako slabom stanju »da izvori ne jednom ističu da se obrana kraljevine ne temelji na snazi bedema, nego na hrabrosti krajišnika. Više nego bedemi utvrda štitio je krajiško područje pojas ničije zemlje između Hrvatske i Turske.« Iako su Osman-lije pokušavale pogranična područja naseliti svojim podanicima često su ih u tome priječili krajišnici s habsburške strane.692

690 STLA, Militaria, Sch. 1, spis od 18. travnja 1544.691 M. Kruhek, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog kraljevstva tije-

kom 16. stoljeća, Zagreb 1995., str. 141.692 F. Moačanin, Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., Vojna

krajina. Povijesni pregled – historiografija – rasprave, Zagreb

Odličan primjer za takvu pograničnu situaciju je Čazma. Nju su zauzeli Osmanlije 1552. godine, o čemu je već bilo riječi. No, Osmanlije su se u Čazmi zadr-žale kratko jer je već 1559. Malkoč-beg dao razoriti Čazmu.693 U izvješću Ivana Lenkovića iz 1563. godine vidi se da u Čazmi ne žive ni habsburški ni osmanski podložnici, te da je Čazma ujedno ključan utvrđeni položaj obrane šireg područja.694

U to je vrijeme vlasnik varaždinske utvrde bio Ivan Ungnad tadašnji vrhovni zapovjednik pomoćne vojske u Hrvatskoj i Slavoniji od 1552. do 1556. godi-

1984., str. 32.693 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, Starine 19, Zagreb 1887., str. 4.

694 Povjerenici koji su se 1563. nisu usudili prieči riječicu Česmu te su podatke o staroj čazmanskoj utvrdi donijeli na temelju vijesti prikupljenih na terenu: »Čazma je utvrda na vrlo dobrom polo-žaju, na lijepu uzdignutu zaravanku. Utvrda je dobro građena u četverokutu s četiri kule u uglovima. Taj je zaravanak takav da bi ga bilo teško braniti kakvim obrambenim zidovima koji bi ga cije-koga zatvarali kao jedinstven branjen prostor. No kako ta utvrda leži blizu rijeke Česme, trebalo bi i na njoj podići za nju kakve preobrambene straže. Zbog toga povjerenici ipak nisu donijeli preporuku za obnovu i zaposjedanje utvrde u Čazmi. Nalaze tek mogućnost da bi se moglo dosta dobra građevnog materijala od stare porušene crkve u Čazmi iskoristiti za obnovu prije opisane stražarske kule na Česmi u Gofnicu. Ostaju na prijedlogu da bi najbolje bilo obnoviti kulu i u nju staviti predloženu vojnu posadu od 50 husara, hrvatskih konjanika te 100 haramija, hrvat-skih pješaka s njihovim zapovjednicima te kaštelanom i jednim puškarom. Od te bi posade dnevno odlazile straže na putove prema Sv. Križu i na drugu stranu prema jednom čardaku.« M. Kruhek, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, str. 232.

Graz


ne.695 Kada se pokreće obnova gradačke i varaždinske utvrde Ungnad u Varaždin šalje graditelja i projektanta Domenica de Lalia po čijim zamislima niz graditelja i planira vrši obnovu varaždinske utvrde.696

Početkom 1550-tih godina je započela izgradnja nove utvrde u Ivaniću697, a istovremeno je došlo do velikih graditeljskih radova na obnovi križevačkih utvrda.698 Zamisao Ivana Ungnada, je bila koncentri-rati obranu Slavonske krajine oko većih vojnih središta – renesansnih utvrda koje su trebale postati nosicima obrane i služiti kao vojna te logistička potpora manjim mjestima, gradovima i utvrdama koje su služile za obranu Kraljevine Slavonije. Tijekom 1550-tih godina područje između rijeka Save i Drave je postalo veliko gradilište na kojemu su mnoge utvrde bile obnovljene ili su nanovo izgrađivane.699 Nakon velikog požara 1559. godine izgorjela u kojem je izgorjela drvena koprivnička utvrda donesena je odluka o obnovi ove utvrde. Već iduće 1560. godine započinju radovi na obnovi koprivničke utvrde.700

Na biskupskom vlastelinstvu Dubrava je 1540. bila izgrađena nova utvrda u Gradecu, no biskup nije mogao uložiti veća materijalna sredstva u obranu svojih opustjelih posjeda. To je vidljivo i iz toga što je 1542. dopustio kaštelanu u Gradecu i Jurju Zakoczyju da drži samo 4 konjanika, 6 strijelaca i 2 stražara. Istovremeno je kaštelan u Čazmi mogao držati samo 4 konjanika.701

Ugarski sabor je još 1543. predlagao vladaru preu-zimanje obrane biskupskih utvrda Čazme, Ivanića i Dubrave, no to nije bilo provedeno u djelo. Upravitelj zagrebačke biskupije Petar Herešinec je 1552. izvijestio da Zagrebačka biskupija u svojim utvrdama Ivaniću, Gradecu i Sv. Križu drži samo 28 naoružanih ljudi.

695 SHKR, knj. 3, str. 466.696 STLA, Militaria, računi za granicu 1552.-1558.; 1559.-1562.697 M. Kruhek, Ivanić Grad u sustavu slavonske granične obrane

tijekom 16. i 17. stoljeća, 900 godina Ivanića (zbornik), Kloštar Ivanić-Ivanić Grad-Križ 1994., str. 252. Iako Kruhek smatra da je gradnje nove ivanićke utvrde započela 1552., njegovo mišljenje demantira podatak iz iste 1552. godine koji spominje »novuo fortalicio Iwanychensi«. Usp. SHKR, knj. 3, str. 419. Andrej Žmegač drži da je u tome slučaju »bilo riječi o nedavno podi-gnutoj ili pak obnovljenoj utvrdi«. Usp. A. Žmegač, Bastioni kontinentalne Hrvatske. Prilog poznavanju fortifikacijskog gradi-teljstva u Hrvatskoj od 16. do 18. stoljeća, Zagreb 2000., str. 110.

698 M. Kruhek, Izgradnja obrambenog sustava Slavonske granice u tijeku 16. stoljeća, Povijesni prilozi, br. 11, Zagreb 1992., str. 15-16.

699 J. Sekula, Početci Vojne krajine – formiranje Slavonske krajine u 16. stoljeću, Lucius, god. IV., sv. 6-7, Zagreb 2005., str. 88.

700 M. Kruhek, Povijest izgradnje koprivničke tvrđave, Koprivnica – grad i spomenici, Koprivnica 1986., str. 200.

701 NAZ, Oeconomica, god. 1542.; J. Adamček, Vlasetlinstva Čazma, Ivanić i Dubrava u srednjem vijeku, str. 111.

Nešto se veća vlastelinska posada nalazila u Hrastovici, no ni ona se nije mogla uzdržavati prihodima vlastelin-stva koji su iznosili jedva 100 forinti. Herešinec je tražio da brigu oko obrane tih utvrda preuzme država.702

Zagrebački kaptol je 1553. godine tražio da se plaćena krajiška vojska stavi u Sisak, Petrinju i Gradec, no kanonici nisu htjeli svojim sredstvima izdržavati pogranične posade. Sabor je 1560. tražio da im vladar pruži pomoć za obranu njihovih utvrda oko Petrinje, no kad ta pomoć nije stigla kanonici su strateški važne utvrde počeli rušiti. Godine 1563. su porušili Petrinju, a namjeravali su spaliti Gradec.703

Utvrda Ivanić je najvjerojatnije došla u kraljev posjed tek 1558. godine, a približno u isto vrijeme je u kraljeve ruke došla utvrda Križevci.704 Vjekoslav Klaić smatra da je Križevačka kapetanija bila osnovana oko 1560., dok je Ivanićka kapetanija bila prije 1577. izlučena iz Križevačke kapetanije. Na čelu pojedinim kapetanijama su stajali kapetani (obično veliki kape-tani) koji su stolovali u glavnom mjestu kapetanije dok su u ostalim mjestima bili kaštelani (Pfleger).705

Uz vrhovnog zapovjednika kraljeve krajiške vojske (Obrister Feldhauptman, capitaneus generalis) svih

702 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 237.; V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5.

703 HSS, knj. 3, str. 68; J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 238-239.

704 F. Moačanin, O nekim problemima iz historije Vojne krajine I., str. 344.

705 »Značajno je, da su ne samo zapovjednici obiju krajina nego i kapitani, peče i kastelani bili gotovo bez iznimke stranci, osobito Nijemci iz unutarnjo-austrijskih pokrajina (Štajerske, Kranjske i Koruške), jer se plemstvo rečenih pokrajina time nastojalo odšte-titi što su te pokrajine morale prinostiti znatne svote za uzdržava-nje Hrvatske i Slavonske krajine.« V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 615-616.

Osmanski zapovjednik


krajina (izuzev Banske krajine) vrlo brzo su se javili i posebni podzapovjednici Hrvatske i Slavonske krajine. Jedinstveno zapovjedništvo je bilo ukinuto 1568. godine, a obje su krajine tada dobile samostalne zapo-vjednike. Njemački naziv za vrhovnog zapovjednika je skraćivan u »Obrist«, dok je latinski naziv kraćen u »generalis«. Fedor Moačanin je upozorio »ne uzima-jući u obzir da se radi o nazivu za istu funkciju, samo na dva razna jezika, starija historiografija (a neki pisci još i danas) pretvara funkciju u činove pa govori o pukovnicima i o generalima na čelu krajina u vrijeme kada vojni činovi u kasnijem smislu nisu postojali.«706

706 F. Moačanin, Organizacijske strukture Vojna krajine do sredine 18. st., str. 159.

U proljeće 1545. u Slavonskoj krajini je popi-sano 467 konjanika, većinom domaćih prezimena, koje je plaćala Štajerska.707 U svibnju 1553. je kapetan Ivan Lenković izradio opću predstavku o organizaciji obrane Slavonske krajine (windischen granitzen). Taj je elaborat u cijelosti bio provjeren, a prema njemu u Slavonskoj krajini je trebalo biti ukupno 1375 konja-nika i 1416 pješaka, koje s trebali plaćati koruški i štajerski staleži. Vojska je bila smještena slijedećim redom: u Zagrebu 100 njemačkih vojnika, 100 hara-mija i neodređen broj konjanika, u Ivaniću 300 konja-nika i 140 haramija, u Sisku 100 haramija koji su trebali vršiti i dužnost šajkaša, u Križevcima 300 konjanika i 100 haramija, u Cirkveni 50 haramija, 100 konjanika, u Topolovcu 40 haramija i 50 konjanika, u Kopnitzu708 50 haramija i 3 konjanika, u Đurđevcu 150 konjanika i 150 haramija, Bobovcu (wabotscha - danas Babocsa u Mađarskoj) i Kotni konjanici i 20 obavještajaca, u Koprivnici 200 konjanika, 100 haramija i 50 njemačkih vojnika te u Ludbregu 75 konjanika i 20 haramija. Isto tako su između Varaždina i Križevaca bile smještene straže, vjerojatno razmještene radi hvatanja marto-loza i to: u Apatovcu 32 haramije, u Glogovnici 20 haramija, u Velikom Kalniku 20 haramija, u Čanjevu 32 haramije, Remetincu 32 haramije, u Varaždinskim Toplicama 50 haramija i u Varaždinu 200 haramija. Uz njih je još bilo 600 konjanika i 400 njemačkih vojnika u nekoliko utvrda. U Rakovcu i Božjakovini je bilo 100 njemačkih vojnika, u Vrbovcu 100 njemačkih vojnika, u Kostajnici 100 njemačkih vojnika, u Prekvršju (Prek-howerschkhj) 50 njemačkih vojnika i Novigradu 50 njemačkih vojnika. 200 konjanika je bilo u Rakovcuk 100 u Vrbovcu (sa dijelom i u Ivaniću), dok je preo-stali 300 konjanika bilo uvijek uz bana. Uz to je 300 konjanika bilo na granici nasuprot Kaniži.709

Ivan Ungnad je 1554. kao kraljev savjetnik i komisar te »rerum bellicarum capitaneus generalis« obilazio čitavo krajiško područje, predložio je Saboru najhitnije poslove kojima je trebalo što prije završiti sisačku utvrdu, popraviti ivanićku utvrdu i dovršiti onu u Križevcima. Trebalo je završiti građevinske radove na utvrdama Koprivnici, Đurđevcu i Proda-

707 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskog arhiva u Gradcu, Starine, knj. 17, Zagreb 1885., str. 198.

708 »Kopintz« je najvjerojatnije bio u Bilogori (na nekim kartama ucrtan kao Kupinovac) i ne treba ga miješati sa posjedom Kopina koji je bio na obroncima Kalnika, negdje oko današnjeg Malog Poganca, između Koprivnice i Križevaca, usp. R. Pavleš, Četiri posjeda u srednjovjekovnom kalničkom kotaru uz potok Kopriv-nicu, Cris, god. VIII., br. 1, Križevci 2006., str. 7-8.

709 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskog arhiva u Gradcu, str. 212.

Topolovec i Cirkvena


viću, u koje je kralj Ferdinand uložio mnogo sredstava. Isto je vrijedilo i za Kostajnicu, Novigrad, Gradec, Ludbreg i još neke utvrde. Ungnad je staležima pred-ložio da se u Kraljevstvu podigne neka utvrda koja bi služila kao stalno sjedište u vrijeme rata vojnicima »ex Germania et aliis regnis et prouinciis«, a koja bi bila dobro opskrbljena streljivom i hranom.710

Prema popisu iz 1555. u Slavonskoj krajini je bilo ukupno 870 konja. Luka Szekely je držao 82 konja, Petar Erdödy 155, Krištof Ungnad 100, Jakov Szekely 100, Josip Thurn 62, Ivan Alapić u Križevcima 60 konja, Jako Geczy u Ivaniću 60, Nikola Bradač u Gradecu 50, Pavao Rattkay (ili Bočkaj?) u Rasinji 63, Tomaš Salle 28, Ivan Margetić u Ludbregu 49, u Varaždinu 32, janjičari (tjelesna straža pukovnika) su imali 21 konja, Gašpar Gothal u Zagrebu 4, a Krištof Trautmansdorf nadstonik nad haramijama u Slavoniji 4 konja. Za troškove konjanika je odobreno 49.601 forint, 1 šiling i 18 denara. Pješaštvo je činilo: 23 njemačka vojnika, 1 pribeg i 66 slavonskih vojnika (windische knechte) u Varaždinu, 34 njamačka i 24 slavonska vojnika u Zagredbu, vojvoda Naislapla, desetnik i 36 haramija u Križevcima, vojvoda Petar Šramac i 35 haramija u Remetincu, vojvoda Radko Pribeg i 43 sluge u Topolovcu, vojvoda Tomaš Preš-kopilović i 45 sluga u Koprivnici, vojvoda Jure Cappa i 30 sluga u Varaždinskim Toplicama, vojvoda Petrić Jurašić i 35 sluga u Sv. Petru (Čvrstecu), vojvoda Jure wogofizony i 35 sluga u Kloštar Ivaniću, vojvoda Jure Letela u Ivaniću sa četom, vojvoda Novak u Ivaniću sa 49 sluga, vojvoda Margetić u Koprivnici sa 53 sluge, vojvoda Brojan i 34 sluge, vojvoda Andrija Gothal i 47 sluga u Križevcima, vojvoda Tomaš Schandwza i 38 sluga u Kostajnici na Uni, vojvoda Jure Besedica sa 38 slugu u Sv. Jurju (vjerojatno na Uni, vojvoda Jure Vidošić sa 39 slugu u Gradcu, posada u Kostajnici sa porkulabom i puškarom, posada u Novigradu na Uni, porkulab, puškar i 31 osoba, posada u Đurđevcu i Koprivnici – svagdje po 50 osoba. Ukupno je bilo 920 pješaka za koje je bio odobren trošak od 35.199 forinti. Zapovjedništvo i časnici su dobivali godišnje 8.444 forinti. Za utvrde Varaždin, Koprivnica, Križevce te za druga manja mjesta je odobreno ukupno 37.000 forinti, dok je za obavještajce (kundschaften) odobreno 2000, te još za izvanredni trošak 1000 forinti. Slavon-sku krajinu je tada uzdržavala Štajerska s potporom iz Austrije i drugih dijelova Svetog Rimskog Carstva,

710 HSS, knj, 2, str. 415-419.

a ukupni troškovi toga potporom iznosili su 141.365 forinti, 6 šilinga i 24 denara.711

Treba spomenuti da su vojnici bili zakidani pri isplati plaća, između ostaloga i zbog razlike u vrijed-nosti između ugarskog i rajnskog forinta. K tome su im zapovjednici oduzimali i plijen koji im je pripa-dao. Izgleda da su krajem 16. stoljeća izrabljivanje i zlouporabe pri isplati krajiških plaća postale općenita pojava. Osim toga, krajišnici su očito odbijali vršiti javnu rabotu, a nisu se ustručavali opljačkati i trgovca koji im je donio robu. U to je vrijeme pljačka bila sastavni dio krajiškog vojničkog života i nephodno »dopunsko« sredstvo za život. Vladar i krajiški zapo-vjednici su računali s time te su često oklijevali s ispla-tom vojničkih plaća iako su se mogućnosti pljačke u »neprijateljskoj« zemlji za vojnike sve više smanjivale tijekom druge polovice 16. stoljeća.712

Na posljednjem zasjedanju Hrvatskog sabora u Steničnjaku 1558. godine hrvatski staleži su zamje-rali kralju Ferdinandu što se brinuo samo za utvrde kraljevina Ugarske i Slavonije – za Križevce, Ivanić, Koprivnicu, Đurđevac, Bobovec (Babocsu) i Siget, koje je preuzeo, a da je zapustio hrvatske utvrde.713

Za gospodarstvo je bilo od velike važnosti što se brojna vojska u Slavonskoj krajini opskrbljivala na lokalnom tržištu. Osim carske vojske na krajiškom području i hrvatski ban je ima svoj banski bande-rij koji tijekom 16. stoljeća varirao između 400 i 600 konjanika. Sabor je novčano uzdržavao i vlastitu vojnu postrojbu – zemaljske haramije. Njen je zadatak bila borba s manjim osmanskim postrojbama koji su prodirali u unutrašnjost radi pljačke. Sabor je još 1539. odlučio unovačiti 300 haramija te ih razmjestiti ih na mjestima koja su napadale manje skupine Osmanlija. Godine 1574. je unovačeno 200 zemaljskih haramija – 120 ih je bilo upućeno u pokupsko područje, 40 ih je raspoređeno u šume Strahinčice (Očure) i Kalnič-kog gorja, a 40 po Medvednici. Broj haramija je 1586. povećan na 260 čime su povećane postrojbe koje su stražarile po brdima i na putovima upada osmanskih pljačkaških postrojbi.714 Sabor je 2. svibnja 1588. razvr-stao 100 zemaljskih haramija u skupine po 20. Jedna je skupina čuvala prijelaze na Medvednici, druga je bila oko Moravča, Bisaga, Rakovca i Božjakovine, treća je

711 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskog arhiva u Gradcu, str. 215-217.

712 N. Klaić, »Ostaci ostataka« Hrvatske i Slavonije u XVI st. (od mohačke bitke do seljačke bune 1573. g.), Arhivski vjesnik, god. XVI, Zagreb 1973., str. 282.

713 HSS, knj. 3, str. 25-26.714 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja

XVII stoljeća, str. 240.


pokrivala Čanjevo, Hum, Hrašćinu i Kalnik, četvr-tak je bila smještena na području Lestakovca, Bele i Ivanca, a peta oko Očure, Lobora i Krapine.715

Prema ustroju iz 1577. godine vidi se da je na Slavonskoj granici bilo pet kapetanija: Ivanić, Križevci, Koprivnica, Varaždin i Zagreb, a uz njih je naglašen neriješen položaj sisačke utvrde koju je Zagrebački kaptol držao pod svojom vlašću te ga nije bio spre-man prepustiti upravi kraljevske vojske i njenih zapo-vjednika. U sastavu Ivanićke kapetanije su bile utvrde i straže: trgovište Ivanić (der marcktht Yiwanitsch), Kloštar Ivanić (das closter Ywanytsch), Lupoglav (Lupoglaw), Božjakovina (wuschiakhouina), Gofnic (Gofnez – Bosiljevo kraj Čazme) i Sv. Križ (Heilig Creuz). U Križevačkoj kapetaniji su bile utvrde i straže: Križevci (Creuz), Vrbovec (Barbawacz), Gradec (Gradicz), Sveti Petar (Sannt Peter - Čvrstec), Cirkvena (Cirquena), Sveti Juraj (S. Georgen), Glogov-nica (Glogouicza), Apatovec (Apotobacz), Topolovec (Topolowacz), Sveti Ivan (S. Yban – Žabno) i Trema (Trem). U Koprivničkoj kapetaniji su bile utvrde i straže: Koprivnica (Copreinitz), Đurđevac (Georgen schloss), Prodavić (Prodauicz), Drnje (Dernia), Novi-grad (Novigrad) i Đelekovec (Jellekhovac). U Varaž-dinskoj kapetaniji su se nalazili: Varaždin (warasdin), Remetinec (Remetinecz), Toplice (Töplicz), Ludbreg (Lubregh) i Rasinja (Rassnig). Pod zapovjedništvom Zagrebačke kapetanije su bili: Zagreb (Agram), Bisag (wysaag), Novigrad (Nouigrad an der Saw gelegen),

715 HSS, knj,. 4, str. 236. Izričito je navedeno da ovi haramije moraju uhvaćene Vlahe nabiti na kolac.

Hrastilnica (Hrastilnicza), Rakovec (Rakhonackh), Lovrečina (Loretschin), Čanjevo (Tscheynowa) i Hum (Hum).716 Prema tome popisu Slavonska krajina je imala 36 utvrda. Raspored utvrda i straža po osta-cima Slavonije jasno ukazuje na pravce kojima su male grupe Osmanlija (i Vlaha) odlazile u lov na stoku i ljude.

Istovremeno je s osmanske strane, prema habsbur-škim obavještajnim izvorima, između Save i Drave bilo 2863 vojnika dok se u prekodravlju, nasuprot Kaniže nalazilo još 6180 vojnika.717 Prema tome je na istočnim i sjevernim granicama Slavonske krajine bilo nešto više od 9000 osmanskih vojnika.

Na saboru u Brucku 1578. napravljena je reor-ganizacija sustava utvrda Slavonske krajine. Zagre-bačka i Varaždinska kapetanija su bile ukinute, a između Koprivničke, Križevačke i Ivanićke je došlo do nekih promjena. Koprivničke kapetanija je obuhva-ćala utvrde: Koprivnica, Drnje, Đelekovec, Novigrad, Đurđevac, Topolovec, Apatovac i Ludbreg, Križevačka kapetanija utvrde: Križevci, Cirkvena, Sveti Petar, Sveti Ivan, Remetinec, Gradec, Glogovnica, Toplice i crkva Sv. Jurja prije Križevaca, dok su u sastav Ivanićke kape-tanije ulazile utvrde: Ivanić-Grad, Kloštar Ivanić, Sveti Križ i Gofnic.718 K njima valja dodati i utvrdu Varaž-din. Moguće je zaključiti da je nakon reorganizacije 1578. broj utvrda Slavonske krajine je smanjen na 22.

Kasnije je došlo do promjena u ustroju Kapetanija Slavonske krajine. Npr. prema popisu 1601. godine može se vidjeti da su dosadašnje kapetanije postale natkapetanije, a zabilježena je i nova kapetanija sa sjedištem u Đurđevcu. Kako se đurđevački kapetan Stjepan Grasswein spominje 1586. godine719, moguće je pretpostaviti da je Đurđevačka kapetanija osnovana između 1578. i 1586. godine. U sastavu Koprivničke natkapetanije su 1601. godine bile utvrde: Kopriv-nica, Novigrad, Ludbreg, Virje i Drnje. U Križevačkoj natkapetaniji su popisane utvrde: Križevci, Topolovec, Cirkvena, Dubrava, Gradec, Sv. Ivan, Toplice, Rovišće i Čazma. U Ivanićkoj natkapetaniji su postojale utvrde: Ivanić, Novigrad (Posavski), Sveti Križ, Nadrašica i Kloštar Ivanić.720 Prema tome, Slavonska krajina je 1601. imala 20 utvrda kojima treba pribrojiti Varaždin.

U odnosu na stanje iz 1578. promjene su do 1601. godine bile u tome što su unutar vojnokrajiškog

716 SHKR, knj. 1, str. 42-43.717 SHKR, knj. 1, str. 44-45.718 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 78.719 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 51.720 STLA, Militaria, Sch. 126, 130.

Bisag


sustave prestale djelovati utvrde Đelekovec, Apatovec, Sveti Petar, Remetinec, Glogovnica i Gofnic. Topolo-vec je prešao iz Koprivničke u Križevačku natkape-taniju. Pojavile su se i nove utvrde: Virje, Dubrava, Rovišće, Čazma i Natrašica.

U jednoj verziji popisa je umjesto utvrde Novigrad u Koprivničkoj natkapetaniji upisana utvrda Sigetec pa iz toga izlazi da je riječ o istoj utvrdi kojoj je starije ime bilo Novigrad, a mlađe Sigetec. U saborskom zaključku od 5. srpnja 1604. spominje se »Nowygrad aliter Zygetecz«.721 Godine 1586. je postojala utvrda Lack na Dravi ili kako je narod zove - Mali Siget, a uz nju je zabilježeno malo naselje Sigetec.722 Godine 1589. mjesto »Logkh« se izjednačava s imenom Novigrad. I danas je u blizini nekadašnje utvrde u Sigecu sačuvan toponim »Loka« što je vrlo slično nazivima »Lack« i »Logkh«.723

Nova promjena u ustroju utvrda je nastala 1630. godine. Koprivnička natkapetanija je u svome sastavu imala utvrde: Koprivnica (njemački vojnici, husari, četiri vojvodstva haramija), Drnje (jedno vojvodstvo haramija), Sigetec (jedno vojvodstvo haramija), Virje (dva vojvodstva haramija), Novigrad (dva vojvodstva haramija) i Ludbreg (jedno vojvodstvo haramija). Đurđevačka kapetanija je obuhvaćala njemačke vojnike i tri vojvodstva haramija. Križevačka natka-petanija je u svojem sastavu imala utvrde: Križevci (njemački vojnici, husari, dva vojvodstva haramija), Topolovec (jedno vojvodstvo haramija), Rovišće (dva vojvodstva haramija), Bjelovar (tri vojvodstva hara-mija), Svibovec (jedno vojvodstvo haramija), Sveti Ivan (jedno vojvodstvo haramija), Čazma (tri vojvod-stva haramija i njemački vojnici), Gradec (nepotpuno vojvodstvo haramija) i Toplice (nepotpuno vojvod-stvo haramija). U Ivanićkoj natkapetaniji su postojale utvrde: Ivanić (husari, njemački vojnici, tri vojvod-stva haramija), Sveti Križ (tri vojvodstva haramija) i Nadrašica (jedno vojvodstvo haramija). Dio vojnika je bio smješten i u Varaždinu, gdje je bilo sjedište zapo-vjednika Slavonske krajine, no broj tamo smještenih vojnika je bio zanemariv.724 Ukupni broj utvrda u ovoj krajini je bio 20.

U odnosu na stanje iz 1601. osnovane su nove utvrde: Novigrad (danas Novigrad Podravski), Bjelo-

721 HSS, knj. 4, str. 451. 722 M. Kruhek, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog kraljevstva tije-

kom 16. stoljeća, str. 355.723 Ranko Pavleš je s pravom pokušao izvesti niz: »Mali Siget=Sigetec

= Lack/Logkh = Novigrad. R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo. Povijest, topografija, organizacija, Koprivnica 2001., str. 160.

724 STLA, Militaria, Sch. 161, 162

var i Svibovec, dok su utvrde Dubrava, Novigrad (Posavski) i Kloštar Ivanić prestale biti sastavnim dije-lom Slavonske krajine.

Iz navedenoga se vidi da su od 1578. do 1630. godine bile osnivane nove utvrde na onom području gdje se širila Slavonska krajina i to do 1601. u području jugoistočno od Križevaca (Dubrava, Rovišće, Čazma) i jugoistočno od Ivanića (Nadrašica), dok je nova utvrda Virje trebala ojačati obranu područja između Kopriv-nice i Đurđevca. Istu je namjeru kasnije trebala imati i utvrda Novigrad Podravski (osnovana između 1601. i 1630.). Nove utvrde Bjelovar i Svibovec osnovane su na onom dijelu prostora koji je Slavonskoj krajini pripao nakon Žitvatoročkog mira.

Utvrde koje su izlazile iz sastava Slavonske krajine koje su se našle udaljene od istočnih granica. Neke od njih (npr. Đelekovec, Apatovec, Remetinec i Glogov-nica) su nakon 1578., a prije 1601. definitivno ušle u sastav vlastelinstva i posjeda. Kasnije (između 1601. i 1630.) se isto dogodilo s Dubravom, Kloštrom Ivani-ćem i Novigradom (Posavskim).

Posljednje mijenjanje ustroja Slavonske krajine tijekom 17. stoljeća je bilo 1644. godine kada je u sastav Slavonske krajine ušla Petrinjska kapetanija. Petrinjska kapetanija, osnovana 1595. nalazila se usred područja Pokupske ili Banske krajine, no kako hrvat-sko-slavonski staleži nisu imali dovoljno financijskih sredstava za izdržavanje vojske u Petrinji, nakon dužeg spora oko toga tko će snositi troškove, Petrinja je ušla u sastav Slavonske krajine iako s njome nije bila direk-tno teritorijalno povezana. Petrinja je bila pridružena Slavonskoj krajini do 1753. godine kada je ušla u

Utvrda koprivnica 1582. godine


sastav Banske krajine.725 U vojnim dokumentima se od 1644. ova krajina nazivala Slavonskom i Petrinjskom (»windische und Petrinianische grenze«).

Jedina promjena sustava utvrda Slavonske krajine 1644. godine u odnosu na 1630. godinu je bila ta da je postojećim natkapetanijama: Koprivničkoj, Križe-vačkoj i Ivanićkoj te Đurđevačkoj kapetaniji dodana Petrinjska natkapetanija s njemačkim vojnicima i dva vojvodstva haramija.726 Time je ukupni broj utvrda Slavonske krajine 1644. godine povećan na ukupno 21.

Slavonska krajina je obuhvaća područje otprilike između Ivanića i rijeke Drave. Zapovjednici te krajine su od 1595. imali sjedište u varaždinskoj utvrdi pa se ta Krajina po »gospodinu generalu varaždinskom« nazivala Varaždinskim generalatom, iako su njezini

zapovjednici od druge polovice 17. stoljeća sjedili u drugim utvrdama, ponajviše u Koprivnici.727 Naziv Varaždinski generalat je ušao u uporabu u prvoj polo-vici 17. stoljeća728, no u službenoj se uporabi tijekom 17. stoljeća najčešće rabio pojam Slavonska krajina.

Ustrojavanje kršćanskog obrambenog sustava sjeverno i južno od rijeke Drave odvijalo se na sličan način.729 Prema Osmanlijama je, sjeverno od Drave, postavljena granica koja ih je usmjerila na Kanižu (danas Nagykanizsa) kao najjaču utvrdu između Blat-nog jezera (Balatona) i rijeke Drave. Uz nju je bila važna utvrda Legrad. Ta je utvrda čuvala ulaz pred Kanižu, utvrdu koju su Osmanlije trebali osvojiti kao preduvjet daljnjem napredovanju.730 Na ove se utvrde prema jugu vezivao sustav utvrda Slavonske krajine, kao dio mnogo šireg protuosmanskog obrambenog sustava.731

725 F. Moačanin, Organizacijske strukture Vojna krajine do sredine 18. st., str. 159.

726 STLA, Militaria, Sch. 175.727 F. Moačanin, Organizacijske strukture Vojna krajine do sredine

18. st., str. 158-159.728 Karl Kaser s pravom smatra da je isto tako neprecizno kao i

naziv bilo »razgraničeno područje, koje se pod tim podrazumi-jevalo. Razlog je za to što se prvotno pod Slovenskom krajinom razumijevao jedan sistem utvrda, a ne razgraničeno i zatvoreno područje. Takvo je nastalo tek s ponovnim naseljavanjem opusto-šenog područja karjine povlašetnom skupinom pučanstva.« K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 78.

729 G. Pálffy, Hrvatska i Slavonija u sklopu Ugarske kraljevine u 16.-17. stoljeću (s posebnim osvrtom na političke, vojne i druš-tvene odnose), Hrvatsko-mađarski odnosi 1102.-1918., zbornik radova, Zagreb 2004., str. 119.

730 D. Feletar, Legrad, Čakovec 1971.; N. Štefanec, Heretik Njegova Veličanstva, Zagreb 2001., str. 28.

731 H. Valentinitsch, Die Steiermark, Ungarn und die Osmanen 1606-1662., Zeitschrift des historischen Vereines für Steiermark, god.

Za zaštitu stanovništva od osmanskih napada se koristio sustav uzbuna koji je ustaljen 1603. prema odlukama Hrvatsko-slavonskog sabora. Dolazak neprijatelja se morao najaviti pucnjavom topova, a svako je s oružjem u ruci morao pojuriti na onu stranu od kuda se čula pucnjava. Zbog zaleđivanja Drave su stanovnici iz obližnjih mjesta morali razbijati led kako Osmanlije i Tatari ne bi mogli prelaziti preko rijeke.732

Kao malu ilustracija iz tzv. Dugog rata može nam poslužiti pismo kojim je Andrija Makar, kaštelan u Varaždinskim Toplicama 13. ožujka 1605. javio zagra-bačkom Kaptolu: »(...) Ptomtogha v.g. naznayie dayem da ovo presetno vreme, kada bese zapowed od orsa-gha v Koprinicgw driewa wozythy, zato pryde knez Repych, vyche sudach zapoweda, da imamo daty troya kola i myzmo z nym dokonali, da nemoremo weche dathy, arzw Tatari marhw odpelali, kako vzy okolw znajw vitezky i plemeniti ludi. I v.g. naybole znathe, dazmo wze pogubili, lyztor stozw hize oztale puzthe (...)«.733

Završetkom Dugog rata, došlo je do potpisiva-nja mira između Habsburške Monarhije i Osman-skog Carstva na ušću rječice Žitve u Dunav (blizu Komarna) 11. studenoga 1606. godine.734 Mirom sklopljenim na dvadeset godina između Osmanskog i Bečkog dvora, zabranjena su sva četovanja i upadi na prekogranična područja. Sve su se hajdučke i dobro-voljačke postrojbe trebale raspustiti, a nijedna strana neće napadati pogranične utvrde, niti smije štititi odmetnike koji se ne drže dogovora utanačenim tim mirom. Stare utvrde su jedna i druga strana smjele popravljati, ali nisu mogle graditi nove. Nakon potpi-sanog dokumenta o miru provedeno je i razgraničenje zemalja prema stanju zatečenom na terenu.735 Prema dokumentu o razgraničenju uspostavljena je granica koja je išla rijekom Dravom do Vizvara na mađarskoj strani, istočno od Đurđevca te dalje na jug prema Savi. Uz to su iz osmanske vlasti izdvojeni Petrinja, Čazma i dio Moslavine.736 Taj mir je bio preduvjet za oporavak

LXV., Graz 1974., str. 93-128.732 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993, str. 140.733 B. Filipan, Topličani u vojnama hrvatskog bana Nikole Zrinskog,

Hrvatski sjever, br. 2-3, Čakovec 1996., str. 129.734 J. Adamček, Dugi rat 1593-1606, Enciklopedija hrvatske povijesti

i kulture, Zagreb 1980., str. 122.735 Dokument o miru je u cijelosti objavljen u: ZPV, knj. 4, str. 84-88.736 M. Kruhek, Granice Hrvatskoga Kraljevstva u međunarod-

nim državnim ugovorima (Od mira na Žitvi 1606. do mira u Svištovu 1791.), Povijesni prilozi, 10, Zagreb 1991, 47-49; vidi i M. Valentić, Temeljne značajke povijesti Vojne krajine, Povijesni prilozi, 10, Zagreb 1991, 1-36.; F. Moačanin, Pregled istorije Vojne krajine od XVI do XVII vijeka, u: Vjetrom vijani – Spomenica Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«, Zagreb 1971., str. 83-101; F. Moačanin, Vojna krajina do 1787, u: Vojna krajina (zbornik),

petrinja


i obnovu šireg područja Varaždinskog generalata i Križevačke županije.

U susjednom Međimurju su u sustavu obrane postojale utvrde: Čakovec, Prelog, Kotoriba, Dubrava, Legrad itd, a od 1661. do 1664. im se pridružila utvrda Novi Zrin.737

One su bile pod zapovjedništvom Mađarske krajine u dijelu od rijeke Drave do Blatnoga jezera (Balatona),738 odnosno Kaniškog generalata.739 Radi političkih zapleta u Erdelju je 1663. izbio Erdeljski rat. Oslanjajući se na Mihajla Apaffyja Osmanlije su u toj kneževini uspjele ostvariti prevlast, što je izazvalo reakciju bečkog dvora. Tijekom provale Nikole Zrin-skoga južnim ugarskim Zadunavljem sve do Osijeka u siječnju 1664., izgleda da su Draškovićeve postrojbe koristile neke utvrde Slavonske krajine, poput Drnja, kao uporišta pri napadu na osmansku utvrdu Brežnica (Berzence). Erdeljski rat je prekinut pobjedom kršćan-ske vojske kod Sv. Gottharda odnosno Mogersdorfa

Zagreb 1984, str. 34; V. Klaić, Povijest Hrvata, sv. 5, Zagreb 1988, str. 580-581.

737 H. Petrić, D. Feletar, P. Feletar, Novi Zrin, Zrinska utvrda na Muri (1661.-1664.), Donja Dubrava-Zagreb 2001, str. 50.

738 Magyarország története 1526-1686, sv. 1, Budapest 1987, karta br. 5, str. 272/273; S. Lazanin, N. Štefanec, Habsburg Military Conscription and Changing Realities of the Triplex Confinium (16th - 18th Centuries), Constructing Border Societies on the Triplex Confinium, Budapest 2000, str. 92.

739 G. Péres, Zríny Miklós és kora, Budapest 1965, str. 44-45.

(Modinaca) 1. kolovoza 1664., a potvrđen potpisi-vanjem Vašvarskog mira 11. kolovoza 1664. kojim su Osmanlije uz manje iznimke zadržali dotadašnji teritorij.740 U Štajerskom zemaljskom arhivu u Grazu sačuvana je vrlo bogata građa iz 1664. i 1665. koja se odnosi na obranu Međimurje vezana uz taj rat, a koja je radi položaja međimurske granice bila važna i za Slavonsku krajinu.741

Varaždinski generalat je imala udio u znamenitoj pobjedi nad Osmanlijama kod brda Harsany u Baranji 1687. godine. Opskrba vojske je u ratovima protiv Osmanlija od 1684. do 1688. godine predstavljala središnji problem strategije. Iz tog su se razloga vojne operacije tih godina vršile uglavnom duž Dunava i Drave, jer su se ogromne količine hrane, zobi, streljiva i drugih tvarnih sredstava mogle do mjesta operacije transportirati jedino vodenim putovima.742

740 J. Adamček, Erdeljski rat 1663-1664, Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1980., str. 131; H. Petrić, D. Fele-tar, P. Feletar, Novi Zrin, str. 71; Géza Pálffy, Zentralisierung und Lokalverwaltung. Die Schwierigkeiten des Absolutismus in Ungarn von 1526 bis zur Mitte des 17. Jahrhunderts. In: Die Habsburgermonarchie 1620 bis 1740. Leistungen und Grenzen des Absolutismusparadigmas. Hrsg. V. Petr Mat´a und Thomas wilnkelbauer, Stuttgart 2006, str. 279-299.

741 STLA, Innerösterreichische Hofkammer, Sach, Karton 133, Beset-zung der Insel Murakocz 1664/1665.

742 O. Pickl, Udio Štajerske u pobjedi nad Turcima kod brda Harsany god. 1687, Prilog logistici »Velikog turskog rata«, Historijski zbornik, 41, Zagreb 1988, 181-182; isti, Das Grenzverteidigun-

Sustav protuosmanskih utvrda u međimurju tije-kom 17. stoljeća


I ranije se spominju brojni podaci o opskrbljiva-nju, koji izlaze iz okvira ove knjige, no spomenuti ću tek neke. Opskrba Petrinje se vršila iz unutarnjoau-strijskih zemalja. Iako to nije tema ovoga rada, zbog budućih istraživanja, spominjem nekoliko podataka o tome. Petrinju je bila opskrbljivana iz Kranjske, Koruške i Štajerske. U Arhivu Republike Slovenije, u fondu Deželni stanovi za Kranjsko sačuvano je podo-sta dopisa kranjskih, koruških i štajerskih staleža o opskrbi Petrinje upućenih 1639., 1640., 1641., 1643., 1644., 1646., 1647., 1658. i 1683. godine iz Ljubljane,743 Klagenfurta744 i Graza.745 Opskrbljivači Petrinje su pratili što se zbiva u utvrdi, a to se primjerice može vidjeti iz sačuvanih inventara sačuvanih u Ratnom arhivu u Beču.746

gssystem gegen die Türken in Ungarn, Nationale Unterschiede in Strategie und Taktik der Osmanen-Abwehr, Népek a Mura mentén (Völker an der Mur, Ljudi uz Muru, Ljudje ob Muri), 2, Zalaegerszeg 1998, 179-196.

743 ARS, DSK, kut. 492, fasc. 299, br. 145 i dalje (27. veljače 1640.), br. 459-461 (22. svibnja 1640.), br. 935-936 (13. studenoga 1640.); kut. 493, fasc. 299, br. 1121-1122 (3. veljače 1641.); kut. 496, fasc. 299a, br. 1977 i dalje (30. kolovoza 1643.); kut. 500, fasc. 300a, br. 821-826 (26. lipnja 1646.), br. 903 (17. srpnja 1646.), br. 943-950 (8. kolovoza 1646.), br. 1497 (22. ožujka 1647.); kut. 512, fasc. 302b, br. 171-174 (12. veljače 1658.), br. 823-826 (27. listopada 1658.); kut. 541, fasc., 309, br. 617-620 (1. kolovoza 1683.). br. 641-644 i dalje (6. kolovoza 1683.).

744 ARS, DSK, kut. 491, fasc. 298a, br. 1523-1530 (20. kolovoza 1639.), br. 1531-1532 (2. rujna 1639.), br. 1533-1535 (26. kolo-voza 1539.), br. 1589-1590 (3. listopada 1639.), br. 1617-1620 (10. studeni 1639.); kut. 492, fasc. 299, br. 817-820 (8. listopada 1640.), br. 893-894 (3. studenoga 1640.); kut. 493, fasc. 299, br. 1258 (18. ožujka 1641.), br. 1591-1594 (13. rujna 1641.), br. 1627-1630 (23. ožujka 1641.), br. 1717-1724 (23. rujna 1641.); kut. 495, fasc. 299a, br. 1413-1414 (19. svibnja 1643.); kut. 541, fasc. 309, br. 625-628 (2. kolovoza 1683.).

745 ARS, DSK, kut. 492, fasc. 299, br. 659-661. (8. kolovoza 1640.); kut. 493, fasc. 299, br. 1305-1307 (27. travnja 1641.); kut. 496, fasc. 299a, br. 2073-2076 (24. rujna 1643.); br. 2439-2442 (9. siječnja 1644.); kut. 502, fasc. 301, br. 5-11 (22. lipnja 1644.); kut. 541, fasc. 309, br. 610-611 (29. srpnja 1683.).

746 OeStA/KA ZSt IÖHKR, Akten, 42, windica, Jan. 1611.

Za opskrbu Slavonske krajine (Varaždinskog generalata) je 29. travnja 1641. bilo od kranjskih staleža u Ljubljani zamoljeno ukupno 111966 rajnskih forinti, a k tome još za Petrinju dodatna 19152 rajnska forinta.747 Zapovjednik Slavonske krajine (Varaždin-skog generalata) Juraj Ljudevit Schwarzenberg je 26. ožujka 1644. iz Varaždina pisao kranjskim staležima u Ljubljanu te ih upozoravao na probleme s opskr-bom utvrde Petrinje.748 Kranjski su staleži 1658. poslali pomoć ne samo Petrinji nego i Ivaniću.749 Time nije do kraja bila riješena opskrba Ivanića i Petrinje jer se problemi spominju i 1677. godine, a 25. svibnja iste godine su o tome raspravljali kranjski stalaži nastojeći naći povoljno rješenje.750

U listopadu 1683. godine razorena su osmanska uporišta Brežnica i Barcs, 1684. je oslobođena Viro-vitica, 1686. je osmanlijska vojska napustila Kapo-svar, a 1687. je habsburška vojska zauzela Slavoniju. Nakon toga su još preostale tvrđave Siget (kapitula-cija u studenom 1689.) i Kaniža (predaje se u travnju 1690.), koje su osmanske posade još držale u svojim rukama kao izolirane »otoke«.751

Nakon uspjeha tzv. velikog rata (1683-1699.)752 habsburške su postrojbe napredovale uz pomoć doma-ćih ustanika na podravskom prostoru daleko prema

747 ARS, DSK, kut. 512, fasc. 302b, br. 1.748 ARS, DSK, kut. 496, fasc. 299a, br. 2443-2448.749 ARS, DSK, kut. 512, fasc. 302b, br. 631, 633 (1. kolovoza 1658.).750 ARS, DSK, kut. 522, fasc. 304c, br. 1393-1408. (25. svibnja 1677.).751 O. Pickl, Udio Štajerske, n. dj., vidi sl. 1, na str. 187; G. Perjes,

Army Provising, Logistic and Strategy in the Second Half of the 17th Century, Acta Historica Academiae scientarium Hungaricae, 16, Budapest 1970.

752 Pregled historiografije o različitim ratovima protiv Osmanlija usp. Zygmunt Abrahamowicz i dr., Die Türkenkriege in der histo-rischen Forschung, wien 1983. Za naš je prostor tekst napisao Nenad Moačanin, Die Türkenkriege des 16. bis 18. Jahrhunderts in der jugoslavischen Literatur nach 1945., str. 143-164.

Osmanski veliki vezir mehmed paša köprülü

Osmanski veliki vezir fazil ahmed-paša

köprülü, osmanski vojskovođa u ratu

1663.-1664.


istoku,753 čime je koprivnička tvrđava izgubila svoj dotadašnji istaknuti granični karakter. Ipak, niti nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine (kada je vlast Osmanlija potisnuta južno od Save)754 nije ukinuta vojnokrajiška jurisdikcija na području Varaž-dinskog generalata.755

Isprva Slavonska (Vindiške) granica,756 kao dio Hrvatsko-slavonske vojne krajine757 nije imala stalno sjedište svoga zapovjednika.758 Jedno od prvih sredi-šta zapovjednika je bila Koprivnica,759 da bi se nakon 1595. središte generala ustalilo u Varaždinu pa se zbog toga može govoriti o Varaždinskom generalatu.

Teritorijalno razgraničenje između pojedinih natkapetanija i kapetanija »dogodilo se tek tijekom ponovnog naseljavanja. Granica između Križevačke i Koprivničke kapetanije bila je Bilogora i od nje dalje put Koprivnice.« Kasnije je »iz Koprivničke kapetanije« izdvojena kapetanija Đurđevac. Granicu između tih dviju kapetanija činila je Zdela s utokom

753 I. Mažuran, Izvještaji Cariffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon Osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Osijek 1989, 11-37.

754 M. Kruhek, Povijesne granice Hrvatskoga kraljevstva 1606-1791, Zagreb 2004., str. 17-19.

755 S. Gavrilović, Građa za istoriju Vojne granice u XVIII veku, knj. 1 (Banska krajina 1690-1783), Beograd 1989., str. 164-173.

756 O Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini krajem 16. i tijekom 17. stoljeća usp. G. E. Rothenberg, Die Österreichische Militärgrenze, n. dj., str. 42-84.; N. Preradovich, Des Kaisers Grenzer, 300 Jahre Türkenabwehr, wien-München-Zürich 1970, str. 19-49; P. Kraja-sich, Die Militärgrenze in Kroatien, wien 1974., str. 16-27.

757 O organizaciji Vojne krajine u Hrvatskoj i Slavoniji s pravnog stajališta usp. F. Čulinović, Državnopravni razvitak Vojne krajine (s naročitim osvrtom na Slavoniju), Rad JAZU, knj. 356, Zagreb 1969., str. 5-49.

758 L. Toifl, Steiermark und die windische Grenze, Varaždinski generalat, Varaždin 2005., str. 15.

759 Koprivnica se kao sjedište zapovjednika Slavonske krajine posljednji puta spominje 17. lipnja 1593. usp. K. Horvat, Izvje-šće kardinalu Cintiju Aldobrandiju, državnom tajniku pape Klementa VIII, Starine, knj. 32, Zagreb 1907., str. 183.

u Dravu.«760 Isti autor spominje da je između područja Koprivničke i Križevačke natkapetanije bilo korektura razgraničenja kao primjerice 1669. godine. Tada su tri sela – Gornje Zdelice, Srdinac i Poljanci, »koja su ležala na zapadnim padinama Bilogore, a pripadala Križevačkoj kapetaniji, bila prebačena u Koprivničku, jer su Koprivnici bila mnogo bliže od Križevaca.«761 No, nije se radilo o Srdincu nego o Sredicama. Karl Kaser je taj podatak preuzeo od Alekse Ivića, koji izri-jekom spominje Gornje Zdelice, Sredice i Poljance (»Zdelicze, Stredicze vnd Polianzi«).762

S tzv. dugim ratom (1593.-1606.), koji doveo do dugotrajne ravnoteže na granici, iako nije ostvario očekivano smanjivanje teritorija pod osmanskom vlašću, prema Fedoru Moačaninu, »počinje i novo razdoblje povijesti Vojne krajine. Od samo vojne insti-tucije Vojna krajina u Hrvatskoj pretvara se tijekom 17. st. u poseban teritorij, odvojen od Hrvatske pod banskom jurisdikcijom i s posebnim razvojem društva na tom području. Podloga za takav razvoj je masovno naseljavanje vojničkog stanovništva iz Turske, za koje izvori 17. st. gotovo isključivo upotrebljavaju naziv vlasi... Masovno preseljavanje vlaha na Slavonsku krajinu traje od 1597. do 1600. Već 1596. vode se pregovori, doduše neuspjeli, s pounjskim vlasima. No, prvi neuspjeh ne obeshrabruje vojne zapovjed-nike i oni, osjećajući potrebu da pojačaju svoje vojne

760 Karl Kaser piše da je Đurđevačka kapetanija izdvojena iz Kopriv-ničke »potkraj 17./početkom 18. stoljeća«, usp. K. Kaser, Slobo-dan seljak i vojnik, knj. 1, str. 87.; No, već početkom 17. stoljeća, primjerice 1601. Đurđevac nije bio popisivan zajedno s ostalim utvrdama Koprivničke natkapetanije. Usp. STLA, Militaria, Sch. 126. Nemoguće je da je granicu između Koprivničke natkape-tanije i Đurđevačke kapetanije činila rječica Zdela/Zdelja koja je tekle zapadno od utvrde Virje (koja je spadala u Koprivničku natkapetaniju). Izgleda da je tu granicu predstavljao potok Hotova koji teče istočno od Virja.

761 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 87.762 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 113.

adam Batthyány, jedan od ugarskih vojskovođa koji je ratovao sjeverno od Varaždinskog generalata (u zoni do Blatnog jezera, a posebno oko kaniže)

petrinja


snage, dovode sljedećih godina što milom, što i silom, velik broj vojničkog stanovništva iz turske Slavonije. Preseljenike nastanjuju oko glavnih krajiških utvrda i prema turskoj granici pa tako stvaraju podlogu za pretvaranje Varaždinskog generalata iz vojnoupravne u teritorijalnu jedinicu. Nekadašnja pustinja između krajiških utvrda i turskih posada popunjava se poste-peno, a turske se straže povlače na Ilovu. Ako su vojne vlasti htjele zadržati nove krajišnike na ovoj strani granice, morale su im ponuditi položaj sličan onome koji su uživali na temelju »vlaških prava« dok su bili u Osmanskom Carstvu. Zato je nadvojvoda još počet-kom 1597. izdao zaštitno pismo za slavonske vlahe kojima je garantirao oslobođenje od svih »nameta, rabota i sličnih tereta«. No, Ferdinand je zapravo izdao ček bez pokrića. On je bio vladar Unutrašnje Austrije...« ali nije »u Hrvatskoj raspolagao zemlji-štima koje bi mogao zajedno s povlasticama podijeliti

novim naseljenicima... Ostao je jedini izlaz da se dose-ljenici nasele na posjedima hrvatskih feudalaca...«763

Iako je bio središte generalata, u Varaždinu je bilo smješteno samo 42 od ukupno 1208 vojnika ili 3,5 posto ukupnog broja plaćenika. Najveća je koncen-tracija (28,8 posto plaćenika) bila u Koprivničkoj natkapetaniji koja je, uz Đurđevačku kapetaniju (sa 10,4 posto plaćenika) morala osiguravati granicu i na rijeci Dravi i u pojasu između nje i Bilogore. Na tom je pojasu bilo smješteno 39,2 posto od ukupnog broja plaćenih vojnika. Tako velika koncentracija plaćene vojske na relativno malom pojasu može se tumačiti izostankom veće naseljenosti vlaškog stanovništva koje je trebalo vršiti neplaćenu vojnu službu. Najširi pogranični prostor između Bilogore i Moslavačke gore pokrivala je Križevačka natkapetanija koja je imala samo 20 posto plaćenika. U njoj je živio veliki broj Vlaha koji su morali davati neplaćenu vojnu službu pa obrana toga pojasa nikada nije bila dovedena u pitanje. Na relativno uskom pojasu između Moslavačke gore i rijeke Lonje bilo je koncentrirano čak 17,2 posto plaćenih vojnika Ivanićke natkapetanije, a na području Petrijske kapetanije je bilo 20 posto plaćenika.

Od ukupnog broja vojnika u Varaždinu je bilo smješteno najviše njemačkih vojnika, no njihov udio u ukupnom broju njemačkih vojnika cijelog Varaždin-skog generalata je iznosio samo 6,5 posto. U Varaždinu je bilo samo 2,6 posto od ukupnog broja haramija u cijelom generalatu. Zanimljivo je istaknuti kako je u Varaždinu 1630. godine smanjen broj haramija, a povećan broj njemačkih vojnika.

763 F. Moačanin, Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., str. 34-35. Nakon naseljavanja je uslijedio spor doseljenog stanovniš-tva s nosiocima prava na zemljište, no smatram da u ovom radu ne bi imalo smisla ulaziti u tu problematiku jer njena podrobnija obrada iziskuje dosta prostora.

Varaždinski generalat (Slavonska krajina) 1644. godine

Broj vojnika u glavnim utvrdama Slavonske krajine (1644.-1678.)

Utvrda Haramije Njemački vojnici Husari Ukupno

Koprivnica 75 173 100 348Đurđevac 91 35 0 126Križevci 67 76 100 243ivanić 78 80 50 208Petrinja 90 151 0 241Varaždin 28 14 0 42ukupno 429 529 250 1208

izvor: Stla, Militaria, Sch. 175, 191, 211, 246, 254.


Njemački vojnici su inače bili smješteni u kapeta-nijskim mjestima764, a imali su imali plaće u rasponu od 4 do 10 rajnskih forinti, zavisno od dužnosti koje su obavljali. Za razliku od njih haramije su imale plaću od 3 rajnska forinta. Razlika u plaći činila je mjesta među njemačkim vojnicima atraktivnijima od ostalih.765 U svim je poznatim popisima 17. stoljeća broj njemačkih vojnika766 smještenih u utvrdama bio jednak.767 U historiografiji je poznato da su njemački vojnici provodili dugogodišnju praksu ženidbe doma-

764 Manji broj njemačkih vojnika u Križevačkoj natkapetaniji bio je smješten u Čazmi. K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 87. U Čazmi je bilo 14, a u Križevcima 76 njemačkih vojnika. Usp. H. Petrić, O Križevačkoj natkapetaniji u 17. stoljeću, Cris, god. 5, br. 1, Križevci 2003., str. 42-44.

765 Za haramije je 1577. bila predviđena plaća od 2 rajnska forinta, a 1630. je povećana za 50 posto odnosno na 3 rajnska forinta. Taj su iznos haramije dobivale do 1732. godine. STLA, Militaria, Sch. 161, 162, 175, 191, 211, 246, 254.

766 F. Moačanin u djelu: Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787. na str. 33 o »njemačkim vojnicima« piše: »U važnijim posadama bilo je uvijek nešto njemačkih vojnika (Deutsche Knechte). Ti su u početku bili pravi Nijemci (vjerojatno je među njima bio i po koji Slovenac iz susjednih pokrajina), no teški uvjeti krajiškog života nisu privlačili nove, a stari su se ženili domaćim djevoj-kama i s vremenom se pohrvatili. Kako su njemački vojnici bili bolje plaćeni od ostalih pješaka, u tu je formaciju u nedostatku pravih Nijemaca ušlo i mnogo domaćeg svijeta. No, ipak se strano ime održalo sve do 18. st.«

767 STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.

ćih djevojaka. Sinovi iz tih brakova su često preuzimali vojnu službu unutar fiksnog broja njemačkih vojnika u utvrdi. Posljedica toga procesa je bilo to da se broj pravih »Nijemaca« stalno smanjivao.768 Istovremeno je u utvrdama Varaždinskog generalata zabilježen trend povećanja udjela slavenskih prezimena među »njemačkim vojnicima«.769

Husari su bili vojnici-konjanici.770 Na prostoru Slavonske krajine husari su služili je koprivnič-koj, križevačkoj i ivanićkoj utvrdi. U Križevcima i Koprivnici ih je u razdoblju 1630.-1678. bilo 100, a bili su podijeljeni u dvije postrojbe na čelu kojih su bili husarski kapetani, dok ih je u Ivaniću bilo 50. Zani-mljivo je spomenuti da je među husarima Varaždin-skog generalata tijekom 17. stoljeća bila prisutna stalna tendencija povećanja udjela slavenskih prezimena, koji je od 1630. do 1678. s nešto više od polovice povećan na preko 87 posto.771

Haramije, tj. domaći vojnici bili su okupljeni u vojvodstva. Za razliku od njemačkih vojnika i husara, haramije su osim u glavnim utvrdama bile smještene i po manjim utvrdama. Vojvodstvom je zapovijedao

768 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 87.769 STLA, Militaria, Sch. 161, 162, 175, 191, 211, 246, 254.770 F. Moačanin, Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., str. 33.771 STLA, Militaria, Sch. 161, 162, 175, 191, 211, 246, 254.

udio slavenskih prezimena u postrojbama njemačkih vojnikaUtvrda 1630. 1644. 1651. 1661. 1672. 1678.Križevci 8 (10,5%) 12 (15,8%) 14 (18,4%) 15 (19,7%) 18 (24,6%) 22 (28,%)čazma 7 (50%) 8 (57,1%) 11 (78,5%) 11 (78,5%) 11 (78,5%) 12 (85,7%)Koprivnica 28 (16,2%) 34 (19,7%) 42 (24,3%) 51 (29,8%) 60 (34,7%) 63 (36,4%)Đurđevec 7 (20%) 13 (37,1%) 11 (31,4%) 11 (31,4%) 13 (37,1%) 17 (48,6%)ivanić 18 (22,5%) 19 (23,8%) 21 (26,3%) 14 (17,5%) 24 (30%) 27 (33,8%)Petrinja - 30 (19,9%) 51 (33,8%) 54 (35,8%) nema podataka

za tu godinu 62 (41%)Varaždin 0 4 (14,3%) 5 (17,9%) 4 (14,3%) 2 (7,1%) 2 (7,1%)

Ukupno 61 (15%) 120 (21,5%) 155 (27,8%) 160 (28,7%) 128 (31,5%) – bez Petrinje 205 (36,8%)

izvor: Stla, Militaria, Sch. 175, 191, 211, 254

Postotak slavenskih prezimena u postrojbama husaraUtvrda 1630. 1644. 1651. 1661. 1672. 1678.

Križevci43 od 80 (100 je

broj konja)(53,8%)

65 (81,3%) 69 (86,3%) 70 (87,5%) 71(88,8%) 75 (93,8%)

Koprivnica 30/58 (51,7%) 52/78 (66,7%) 61/79 (77,2%) 64/79 (81%) 65/78 (83,3%) 71/81 (87,6%)

ivanić18 od 37 (50 je

broj konja)(48,6%)

23 (62,2%) 25 (67,6%) 26 (70%) 28 (75,7%) 28 (75,7%)

Ukupno 52% 71,8% 79% 81,6% 84,1% 87,9%izvor: Stla, Militaria, Sch. 175, 191, 211, 254


vojvoda kojega je na tu dužnost imenovao kapetan. Vojvodama je uz plaćene vojnike bio podređen i stano-viti broj neplaćenih vojnika. Vojvoda je mogao anga-žirati zastavnika te jednog ili više desetnika. Haramije su mogli posjedovati zemlju i bili su plaćeni za vojnu službu.772

U Slavonskoj su krajini djelovali i konjanici arkebuziri. Oni su činili elitini odred. Bili su, prema Fedoru Moačaninu, »naoružani kolašicama« 773, a kako je osobno naoružanje svaki vojnik morao sam nabav-ljati, takve su puške mogli imati samo bolje stojeći ljudi.774

Koprivnica je među plaćenom vojnom posadom imala i pripadnike topništva odnosno artiljerije. Tije-kom razdoblja od 1644. do 1651. njih je u Varaždinu bilo 5, Križevcima 4, Ivaniću 4, Đurđevcu 2, Kopriv-nici 9 i Petrinji 12 plaćenih topnika.775 Među njemač-kim vojnicima su primjerice 1661. i 1672. popisani i mušketiri.776 U popisima plaćenih vojnika (među pješacima, konjanicima s arkebuzirima i mušketi-rima) nalazili su se i oni podrijetlom iz raznih dijelova Njemačke, Italije, svih habsburških zemalja pa čak i Irske, no pozornim analiziranjem vojnih popisa se može uočiti »štajerska nadmoć«.777

U Križevačkoj natkapetaniji, koja je bila teritori-jalno najveća u Slavonskoj krajini, ukupno je bilo 584 plaćenih vojnika, od toga 394 haramija, 90 njemač-

772 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 87-88.773 F. Moačanin, Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., str. 33.774 STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.775 STLA, Militaria, Sch. 175.776 STLA, Militaria, Sch. 211, 246.777 L. Toifl, Steiermark und die windische Grenze, str. 9.

kih vojnika i 100 husara. U utvrdi Križevci je bilo 100 husara, 67 haramija i 76 njemačkih vojnika.778 U Đurđevačkoj kapetaniji je zabilježeno 35 njemačkih vojnika i 91 haramija. U Ivanićkoj natkapetaniji 80 njemačkih vojnika, 187 haramija i 50 husara, dok je u Petrinjskoj natkapetaniji zabilježen 151 njemački vojnik i 90 haramija. K tome je u Varaždinu bilo 28 njemačkih vojnika i 14 haramija.779 Koprivnica je u 17. stoljeću imala najveći broj plaćenih vojnika te stra-teški i po koncentraciji vojske u utvrdi bila najvažnija utvrda Slavonske krajine.

U Koprivničkoj natkapetaniji tijekom 17. stoljeća je bilo ukupno 527 plaćenih vojnika. Od toga je u Koprivnici bilo smješteno 348 plaćenih vojnika ili 66 posto od ukupnog broja vojnika na prostoru natkape-tanije. Izvan Koprivnice se u manjim utvrdama nala-zilo još 179 vojnika koji su činili 34 posto plaćenika u Koprivničkoj natkapetaniji.780

Izdaci za plaće su činili najveći dio izdataka u Slavonskoj krajini. Na saboru u Brucku je još 1578. bilo utvrđeno da se plaća u gotovom novcu dobivala samo za devet mjeseci, ekvivalent u suknu se trebao isplaćivati za dva mjeseca, a za jedan mjesec u provi-jantu. Karl Kaser je utvrdio da je taj »sistem – barem u početku – izlazio u susret krajiškom vojniku, jer se on sa svojom plaćom imao sam odijevati i opskr-bljivati. Kako se barem do prve polovice 17. stoljeća na području krajine jedva moglo proizvoditi živežne namirnice, o višku da se i ne govori, ovaj je sistem za dotične imao i prednosti. Staležima je taj sistem

778 H. Petrić, O Križevačkoj natkapetaniji u 17. stoljeću, str. 44.779 STLA, Militaria, Sch. 175, 191, 211, 254.780 STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.

koprivnica sredinom 17. stoljeća Utvrda križevci


pomogao da osjetno smanje troškove plaća. Oni su, naime, sukno i provijant zaračunavali po najvišim tržišnim cijenama, a kupovali velike količine robe i u povoljnom trenutku po kudikamo povoljnijim cijenama.«781

Kao »case study« funkcioniranja »srednje zapo-vjedne linije« Varaždinskog generalata predstaviti ću

781 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 85.

ustroj Križevačke natkapetanije. U popisu potrebne vojske iz 1601. postojao je zahtjev za popunom čak 660 haramija i 150 husara. Križevačka natkapetanija se tada sastojala od glavne utvrde Križevci te ostalih utvrda u kojima su trebala biti sjedišta vojvodstava: Topolovca, Cirkvene, Dubrave, Gradeca, Sv. Ivana (Žabna), Toplica (Varaždinskih), Rovišća i Čazme.782

782 STLA, Militaria, Sch. 126.

Broj vojnika i troškovi (r - rajnski forinti, k - krajcari) Slavonske i Petrinjske krajine 1644-1678. godine

Br. Područje Njemački vojnici Haramije Broj vojvodstava Husari Ukupni troškovi -

mjesečnoUkupni troškovi - godišnje

1. Varaždin 28 14 - - 210 2520

2. Križevci 90 (u Križevcima i čazmi) 394 16 100 2556 30672

3. Koprivnica 173 254 11 100 2545 r + 30 k 305464. Đurđevec 35 91 3 - 617 74045. ivanić 80 187 7 50 1526 183126. Petrinja 151 90 2 - 1467 17604

Ukupno 557 1030 39 250 10926 r + 30 k 131118izvor: Stla, Militaria, Sch. 175, 191, 211, 254. (zbroju treba dodati 50 arkebuzira i 35 artiljeraca – time se dobiva broj od ukupno 1922 vojnika u Slavonskoj i Petrinjskoj granici)

karta dijela Varaždinskog generalata i susjednih područja početkom 18. stoljeća


U posebnoj sam tablici donio iz izvora rekonstruiran popis križevačkih natkapetana i vojvoda od 1630. do 1696. godine.

Godine 1630. napravljen je vrlo detaljan popis vojske u Križevačkoj natkapetaniji. Tada je vojska bila podijeljena na njemačke vojnike, husare i hara-mije. Njemački vojnici su bili smješteni u Križevcima i Čazmi, a husari samo u Križevcima. Ukupni broj njemačkih vojnika je bio 90, dok je husara bilo 100. Popisano je 394 haramija. Oni su bili razmješteni u dva vojvodstva u Križevcima i Rovišću, u tri vojvod-stva u Bjelovaru i Čazmi te po jednom u Topolovcu, Svibovcu, Sv. Ivanu (Žabnom) i Cirkveni. Bilo je ukupno 14 vojvodstava. Haramija je bilo u Gradecu i Toplicama (Varaždinskim). Zanimljivo je uspore-diti popis iz 1630. sa 1601. iz čega se može primije-titi da je nestala prestala postojati utvrda Dubrava, a pojavile su se nove - Bjelovar i Svibovec.783 Važno je

783 STLA, Militaria, Sch. 162.

objasniti zašto se govori o pojmu natkapetanija. Riječ je o vojnom ustroju koji je osim vojvodstava podra-zumijevao postojanje postrojbi koje su na svojem čelu imale kapetane, koji su bili odgovorni natkapetanu. To su u križevačkom slučaju bili husari koji su imali svoga husarskog kapetana.

Ukupni troškovi vojske za Križevačku natkapeta-niju su 1630. bili najveći u cijeloj Slavonskoj (Vindiš-koj) krajini, što je razumljivo jer je ona bila teritori-jalno najveća, a sa 584 vojnika bila je i u tom pogledu najbrojnija. Mjesečni troškovi su od 1630. do 1644. povećani sa 2555 na 2556 rajnskih forinti, a godišnji sa 30660 na 30672 rajnske forinte.784


Popis potrebne vojske u utvrdama Križevačke natkapetanije – 1601. godine

Utvrda Husari Broj vojvodstava Haramija

Križevci 150 2 100topolovec - 1 50Cirkvena - 1 40dubrava - 1 40Gradec - 1 50Sv. ivan - 1 50toplice - 1 35rovišće - 4 195čazma - 2 100Ukupno 150 14 660

izvor: Stla, Graz- laa. a. antiquum XiV. – Militaria, Sch. 126

Petrinjski kapetan emerik erdődy

Zapovjednik Varaž-dinskog generalata

Sigismund friedrich Trautmannsdorf

Zapovjednik Varaž-dinskog generalata

Walther Leslie


Popis natkapetana i vojvoda u Križevačkoj natkapetaniji 1630-1696.785

postrojba 1630. 1644. 1651. 1661. 1672. 1678. 1696.*

Kapetan Hans Wilhelm Galler

ivanjakob Galler

ivanjakob Galler

ivanjakob Galler

Ferdinand trautman-sdorff

Ferdinand (ernest) trautman- sdorff

Hans johann von thurn und Valhassina

Križevci 1 – haramije

Marko drušević

radovan Preradović

radovan Preradović

Marko Preradović

Cornblen Preradović Preradović -

Križevci 2 – haramije Peter tertzač Stefan Maloka Stefan

MallekhStefan Malleckh

Hanns eggstain Franz Fridrich -

topolovec - haramije

Praradt radolović juraj Franković juraj Franković Franković Ferenz

Frankovićladislav Fodroci -

rovišće 1 – haramije

Comblen ili Comnen novaković

juraj Peašinović

jurek Peašinović

Steffan antolčić Georg Fodrozi Georg Fodroci -

rovišće 2 - haramije

Gruiza Harambaša

Medo turčinović Medo

turčinovićMedo turčinović Peter Peaković johann

Peašović -

Bjelovar 1 - haramije

jurač dobrovojević

juraj dobrovojević

juraj dobrovojević

radan ivaković (ibaković)

Wukouoy Gergoulan juraj Hurgović -

Bjelovar 2 – haramije

radmil novaković Blaž Piašinović Blaž Piašinović Blaž Piašinović Gruiza

Piašinović Gregur Saitt -

Bjelovar 3 - haramije

Gvozdan uskokh

janošić (Sch. 161 – dimiter Gvozdanović)

dimiter Gvozdanović

dimiter Gvozdanović

Michal Stokräuitsch

novak ivanović -

Svibovec jurica drušević dimiter radovanović

dimiter radovanović

Grozdan Skok (Sgog)

jouan Wukouitsch johan Vuković -

Sv. ivan

rajak Franišević (od reorganizacije 1630. – dimiter Piešinović)

dimittro Piašinović

dimiter Piašinović

dimiter Piašinović

Sieon Piašinović

nikola Gaigović -

Cirkvena – haramije ivan Piešinović

janos Kostadinović (Sch. 161 – jovan Gvozdanović ?)

Vukosav radojević

Vukosav radojević nikola Kunić nikola Kunić -

čazma 1 - haramije

domian dragolović

nikola Vukešinović (?)

Marko Franković

Gašpar Filipović

Franz Fridrich Wenger

Mihol Piašinović -

čazma 2 – haramije Stefan Senjan Vuk dragović Vuk draganić ilija Vitković Vuk Wosouić Grga Bučetić -

čazma 3 – haramije

Petar Piešinović dragić Bruić dragić Bruić ilija radanović Wuiack Stouić

dragić (kasnije Stephanus Wiak)

-

izvor: Stla, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 246, 254, 293.

785 1696. se spomnju vojvode: Habijanec, Benger, Ivan Bojčević, Novak Horganić, Peašević, Miakić, Nanić, Peašinović, Jovan Posavić, no ne navodi se kojim su vojvodstvima zapovijedali.


Popis natkapetana i vojvoda u Koprivničkoj natkapetaniji 1630-1678.postrojba 1630. 1644. 1651. 1661. 1672. 1674.-1675. 1678.

natkapetan Fridrich Morsperg

ehrenreich von trautt-mansdorf



Ferdinand ernst Breuner - Ferdinand

Zehentner

Kapetan husara nikola turozi Sigismund

KeglevićSigismund Kegleuitsch freyherre

Sigismund Keglević lorenz agätić Gašpar Gotal

leitenandt njem. vojnika (vicekapetan)

Hans Zinkl Sigismund Fridrich igl

Hans Ferdinand Spüz

Ferdinandt von lebenger

Ferdinandt von lebenger

Ferdinand von löbeneg (to mi se čini najispravnijim prezimenom)

leutanti husara

ladislav Paete (Poete) – nema drugoga

Hans tergovčić i radeli

nema u prvoj - radel nema

Prva nema; Mihael Heuduk

Franz Gotal; štefan Gotal

Koprivnica 1 - haramije Martin turšak radman od

Pogancaradman od Poganca

radman od Poganca

Millitsch Miachitch

Mtoia Mateašić

Matija Matijašić

Koprivnica 2 - haramije

Marko od topolovca

andrija Mosburg(er)

Stojan ossarac Petter Sauilla Mladin

andrašavićVlatchen andrašouić

Mladen jindra(šević) ili


ivan Krupić (Krupic) ivan Krupic Barthelm

erblerBartolomeo erbler

niclauss natulia Micula natulia nikola natulia


andrija Mojses

andrija Mojses

andrija Mojses

Michael Moyses

Gregor orlauitsch

jurko Matota ili Mustava

jurica Mustava

drnje - haramije janus egidović jurica egidović jurica egidović andree

MoysesMichael Moyses nema Matija Presek

Sigetec - haramije

jurica radinković tomo natulia tomo natulia thomasch

nattulliaGeorg Khengel nema juraj Kengel

Virje 1 – haramije (Weissen thurn)

ištok egidovićMihael Knežević, Knezović

Mihael Knežević

Mihael Knežović

Gregor Khnesouitsh Matok čorba Matija čorba

Virje 2 – haramije (Weissen thurn)

Pavao Knesović

Pavao Knežević (u Sch. 161 – Hans Piškadija)

Hans Puškadija Steffan Vkeran dean

Khreishniavićdean Kroyčarović

dean Krovčinović

novigrad 1 - haramije

jurica rotsandić (rhodtsch- änditsch)

ivan Matota Mihael Horvat Mihael Horvat Marias Pressekh jurko Wenze jurica Wenze

novigrad 2 - haramije

Serdia od Komarnice Milan Plavšić ognan

Mikašinovićognjan Mikhošinović

Milota Mikošinović

Milota Mikašinović

Mikota Mikašinović

ludbreg - haramije Pavao terešin Pavao terešić andrija

Mossburger janus natulia andraš Wenze andraš Wenze andraš Wenze

izvor: Stla, Militaria, Sch. 161, 162, 175, 191, 211, 246, 254.

Popis kapetana i vojvoda u Đurđevečkoj kapetaniji 1630-1678.

postrojba 1630. 1644. 1651. 1661. 1672. 1678.

KapetanGregor ?ruchkhoyz (druškoci?)imushkhoyz (?)

Georg Heinrich von Helffenberg

Hans Heinrich rambschissel

Hans Siegrfid rämbhesisl (???)

johan rudolf von Stadl

johan May graf von thurn und Valhassina

leutant ne piše ime Michklos Makhar Wolf Fridrich Stübich

Wolf Friderich Stibüch Michel Sumer Hans joachim

rämbchiseKapelan Blaž Mramiorić johanes Wukhun nema štefan Grudanić Mihael orehovec jakob StrukhlĐurđevec 1 - haramije jurica Koštić Marko Kostić Marko Kostić Matho jatagan jurica od

Bobovcajurica od Wobovca

Đurđevec 2 – haramije andrija Makar jurica od jurievca janko ebral jurko Hajduković jurko Hajduković ivan Blažotić

Đurđevec 3 - haramije

Matijaš Hajduk(Sch. 161 – androk Khlemer)

andrija Khlemmer androk Klemmer jurica radmerin jurica ratmanić jakob od juriefca



Popis natkapetana i vojvoda u ivanićkoj natkapetaniji 1630-1678.

postrojba 1630. 1644. 1651. 1661. 1672. 1678.

natkapetan Hanns Wilhalm Galler

ivan Weykhardt (Wayther?) Veter

johan Weykhark Veter

Ferdinand ernst Breuner

jochan jacob Freyhard von teuffenbach

johann adolf Freyherr von Stadl

leutant juriza antonović adam Seyfrich Balthasar ridl joseph Hausmanjohan Fridrich Gerhard de Marin

johan Fridrich de Marin

Husarski kapetan janko Patačić janko Patačić alexander Mikulić

iohan Paraminskhi štefan drasozi

leutant husarski Gabor Subachoyz juraj Gereci johannes

tomašić johan tomašić Peter Hasanović

Kapelan nema Matija Marečić P. Cerubini nema Simon jannlerivanić 1 – haramije Matthe Barilić Marjak Patković radak Petković nikola Predavec juran Wurän ivan Bugan

ivanić 2 – haramije jurat rajaković tomaš Stojković Pavao Wirvan Paul Wirvan Gregor Warilić Mihol Perger

ivanić 3 – haramije Paul Bogdanović

ilija Blagdanović (Sch. 161 – Wogdanović)

ilija Blagdanović Cvetko Vitković tomaš Khuzegg tomaš Kucač

Sv. Križ 1 – haramije Marko Milašević Marko Milašavić Marko Milašević Gojko Sladojević Boyar Patković ilija rajaković

Sv. Križ 2 – haramije Pejo Milović

ivan ratković (Sch. 161 – radtkhovitsch)

Cvetko Harambašević dragić Prirč Simeon Vuković ivan Sonić

Sv. Križ 3 – haramije

Georg Maravković jurica rajaković Cvetko rajaković Cvetko rajaković Cvetko rajaković Hans Georg

nadrašica - haramije jurica Peteković jurica Patković

(Peteković)Stanko Sladojević Matijaš rajko Matijaš reykhy nikola tomašić

izvor: Stla, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254. 1651. i 1661. kapelan P. Clerubin

Popis natkapetana i vojvoda u Petrinjskoj kapetaniji 1644-1678. postrojba 1644. 1651. 1661. 1678.Kapetan Wolff erdedi emerik erdeödy emerik erdödi Wolf thomas erdedi

leutant Marc reinprech Von Gleinicz Hans Christofor Wallter (?) Carl Gergard von Siuor

(?)

Kapelan Gregor Slatte Georg lapitius ili Capitius johan Mihael Sehoronić (?) ili Siharonić Stjepan Frančak

Petrinja 1 – haramije Mato Krečović janko ifčić janko ifčić Pavao PetkovićPetrinja 2 - haramije Martin Mračić Martin Mayer Martin Mayer Bogdan Mayer

izvor: Stla, Militaria, Sch. 175, 191, 211, 254.

Popis dijela zapovjednika Varaždinskog generalata (Windischen und Petrinianischen Gränzen) 1630-1678.

Postrojba 1630. 1644. 1651. 1661. 1678.

General trautmansdorf ludwig Schwarzenberg Walther leslie Walther von leslie ludwig radwigo

Souches (1681.)



Broj vojnika u Petrinjskoj kapetaniji 1644-1678.postrojba Haramije Njemački vojniciPetrinja (90) 151Petrinja 1. vojvodstvo 44 -Petrinja 2. vojvodstvo 46 -Ukupno 90 151


Zapovjednik Varaždinskog generalata Ludwig radwigo Souches Zapovjednik Varaždinskog generalata Ludwig Schwarzenberg

Broj vojnika u Koprivničkoj natkapetaniji 1630-1678.

Utvrda Haramije Njemački vojnici Husari

Koprivnica (75) 173 100Koprivnica 1. vojvodsvo 18 - -Koprivnica 2. vojvodstvo 19 - -Koprivnica 3. vojvodstvo 19 - -Koprivnica 4. vojvodstvo 19 - -drnje 29 - -Sigetec 29 - -Virje 1 24 - -Virje 2 24 - -novigrad 1 24 - -novigrad 2 25 - -ludbreg 24 - -Ukupno 254 173 100


Broj vojnika u Đurđevečkoj kapetaniji 1630-1678.

postrojba Haramije Njemački vojnici

Đurđevec (91) 35Đurđevec 1. vojvodstvo 31 -Đurđevec 2. vojvodstvo 30 -Đurđevec 3. vojvodstvo 30 -Ukupno 91 35


Broj vojnika u ivanićkoj natkapetaniji 1630-1678.

postrojba Haramije Njemački vojnici Husari

ivanić (78) 80 50ivanić 1. vojvodstvo 25 - -ivanić 2 . vojvodstvo 26 - -ivanić 3. vojvodstvo 27 - -Sv. Križ 1 27 - -Sv. Križ 2 27 - -Sv. Križ 3 27 - -nadrašica 28 - -Ukupno 187 80 50



Utvrda Đurđevec sredinom 17. stoljeća

Broj vojnika u Križevačkoj natkapetaniji 1630-1678. godine

postrojba Haramije Njemački vojnici Husari

Križevci (67) 76 100Križevci 1. vojvodstvo 33 - -Križevci 2. vojvodstvo 34 - -topolovec 24 - -rovišće 1 25 - -rovišće 2 24 - -Bjelovar 1 29 - -Bjelovar 2 25 - -Bjelovar 3 24 - -Svibovec 30 - -Sv. ivan 23 - -Cirkvena 25 - -čazma 1. vojv. 23 - -čazma 2. vojv. 24 - -čazma 3. vojv. 23 - -čazma – njem. - 14 -Gradec 9 - -toplice 19 - -Ukupno 394 90 100


Broj vojnika u Varaždinu 1630-1678.

postrojba Do 1630. 1630-1678.

Varaždin – njemački vojnici 27 28Varaždin – haramije 17 14


Broj različitih rodova vojske Varaždinskog generalata 1644.-1678.

Utvrda Haramije Njemački vojnici Husari Ukupno

Koprivnica 75 173 100 348Đurđevac 91 35 0 126Križevci 67 76 100 243ivanić 78 80 50 208Petrinja 90 151 0 241Varaždin 28 14 0 42



troškovi vojske u Koprivničkoj natkapetaniji 1630-1678. (u rajnskim forintima)

postrojba 1630. – 1644. - mjesečni

1630. – 1644. -godišnji

1651. – mjesečni 1651. - godišnjji 1678. mjesečni 1678. – godišnji

njem. Vojnici - Koprivnica 1171 14052 1172 14064 1172 14064

Koprivnica 1 - haramije 67 804 67 804 67 804

Koprivnica 2 - haramije 70 840 69 r + 30 k 834 69 r + 30 k 834

Koprivnica 3 - haramije 70 840 69 r + 30 k 834 70 840

Koprivnica 4 – haramije 70 840 70 840 70 840

drnje - haramije 100 r + 30 k 1206 100 r + 30 k 1206 100 r + 30 k 1206Sigetec - haramije 100 r + 30 k 1206 100 r + 30 k 1206 100 r + 30 k 1206Virje 1 - haramije 85 r + 30 k 1026 85 r + 30 k 1026 85 r + 30 k 1026Virje 2 - haramije 85 r + 30 k 1026 85 r + 30 k 1026 85 r + 30 k 1026novigrad 1 - haramije 85 r + 30 k 1026 85 r + 30 k 1026 85 r + 30 k 1026

novigrad 2 - haramije 88 r + 30 k 1062 88 r + 30 k 1062 88 r + 30 k 1062

ludbreg - haramije 85 r + 30 k 1026 85 r + 30 k 1026 85 1020Husari 466 5592 466 5592 466 5592Ukupno – njemački vojnici 1171 14052 1172 14064 1172 14064

Ukupno – haramije 908 r + 30 k 10902 907 r + 30 k 10890 907 r + 30 k 10890Ukupno – husari 466 5592 466 5592 466 5592Sveukupno 2545 r + 30 k 30546 2545 r + 30 k 30546 2545 r + 30 k 30546


troškovi vojske u Đurđevačkoj kapetaniji 1630-1678. (u rajnskim forintima)

postrojba mjesečni GodišnjiĐurđevec 1 – haramije 106 1272Đurđevec 2 – haramije 103 1236Đurđevec 3 – haramije 103 1236njemački vojnici - Đurđevac 305 3660Ukupno – njemački vojnici 305 3660Ukupno – haramije 312 3744Sveukupno 617 7404


troškovi vojske u Križevačkoj natkapetaniji 1630-1678. (u rajnskim forintima)

postrojba mjesečni GodišnjiKapetan 137 1644njemački vojnici – Križevci i čazma

721 (od 1644. – 722)

8652 (od 1644. – 8664)

Križevci 1 – haramije 112 r + 30 k 1350Križevci 2 – haramije 115 r + 30 k 1386topolovec – haramije 85 1020rovišće 1 – haramije 88 1056rovišće 2 – haramije 85 1020Bjelovar 1 – haramije 100 1200Bjelovar 2 – haramije 88 1056Bjelovar 3 - haramije 85 1020Svibovec – haramije 103 1236Sv. ivan – haramije 82 984Cirkvena – haramije 88 1056čazma 1 – haramije 82 984čazma 2 – haramije 85 1020čazma 3 – haramije 82 984Gradec – haramije 27 r + 30 k 330toplice – haramije 59 r + 30 k 714Husari 466 5592Ukupno – njemački vojnici 721 8652Ukupno – haramije 1368 16416Ukupno – husari 466 5592Sveukupno 2555 (od

1644. 2556)30660 (od

1644. 30672)izvor: Stla, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.

troškovi vojske u Petrinjskoj natkapetaniji 1644-1678. (u rajnskim forintima)

postrojba mjesečno Godišnjenjemački vojnici 1154 13848Petrinja 1 – haramije 157 1884Petrinja 2 – haramije 156 1877Ukupno – njemački vojnici 1154 13848Ukupno – haramije 313 3756Sveukupno 1467 17604



troškovi vojske u ivanićkoj natkapetaniji 1630-1678. (u rajnskim forintima)

postrojba mjesečno Godišnjenjemački vojnici 641 7692ivanić 1 – haramije 88 1056ivanić 2 – haramije 91 1092ivanić 3 – haramije 94 1128Sv. Križ 1 – haramije 94 1128Sv. Križ 2 – haramije 94 1128Sv. Križ 3 – haramije 94 1128nadrašica – haramije 97 1164Husari 233 2796Ukupno – njemački vojnici 641 7692Ukupno – haramije 652 7824Ukupno – husari 233 2796Sveukupno 1526 18312


Broj i troškovi (u rajnskim forintima) arkebuzira i artiljerije u Varaždinskom generalatu

postrojba Broj mjesečno Godišnjearkebuziri – do 1630. 80 700 8400artiljerija – 1644-1678. 35 395 4740


artiljerija 1644-1651Varaždin 5Križevci 4Koprivnica 8ivanić 4Đurđevec 2Petrinja 12

izvor: Stla, Militaria, Sch. 175

Broj vojnika i troškovi (u rajnskim forintima) Varaždinskog generalata 1630. godine – nakon reforme

Br. Područje Njemački vojnici Haramije Broj

vojvodstava Husari Ukupno mjesečno

Ukupno godišnje

1. Varaždin 27 17 - - 210 2520

2. Križevci 90 (u

Križevcima i čazmi)

394 16 100 2555 30660

3. Koprivnica 173 254 11 100 2545 r + 30 k 305464. Đurđevec 35 91 3 - 617 74045. ivanić 80 187 7 50 1526 18312

Ukupno 405 940 37 250 9329 r + 30 k 111957izvor: Stla, Militaria, Sch. 162.

Broj vojnika i troškovi (u rajnskim forintima) Varaždinskog generalata 1644-1678. godine

Br. Područje Njemački vojnici Haramije Broj

vojvodstava Husari Ukupno mjesečno

Ukupno godišnje

1. Varaždin 28 14 - - 210 2520

2. Križevci 90

(u Križevcima i čazmi)

394 16 100 2556 30672

3. Koprivnica 173 254 11 100 2545 r + 30 k 305464. Đurđevec 35 91 3 - 617 74045. ivanić 80 187 7 50 1526 183126. Petrinja 151 90 2 - 1467 17604

ukupno 557 1030 39 250 10926 r + 30 k 131118izvor: Stla, Militaria, Sch. 175, 191, 211, 254. (zbroju treba dodati 50 arkebuzira i 35 artiljeraca – time se dobiva broj od ukupno 1922 vojnika u Varaždinskom generalatu)

troškovi vojske u Varaždinu 1630-1678. (u rajnskim forintima)postrojba 1630. - mjesečno 1630. – godišnje 1678. - mjesečno 1678. - godišnjeGeneral 750 9000 700 8400Varaždin – njemački vojnici 164 1968 164 1968Varaždin – haramije 46 552 46 552ukupno 960 11520 910 10920

izvor: Stla, laa. a. antiquum XiV – Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 254.


U strukturi troškova Varaždina valja istaknuti kako je najveći dio ukupnih troškova otpadao na troš-kove generala kao zapovjednika Varaždinskog genera-lata. On je od 1630. do 1678. godine primao 78,1 posto novca koji je dolazio u Varaždin. Nakon 1678. izdva-janja za generala su smanjena na 76,9 posto. Ukupni troškovi vojske Varaždinskog generalata su nakon 1644. godine iznosili 131118 (s troškovima generala 140118) rajnskih forinti godišnje. Prema tome, finan-cijska izdvajanja za Varaždin kao središte Varaždin-skog generalata su iznosila svega 8,2 posto ukupnih troškova za plaćenike, a general je dobivao 6,4 troš-kova za svu plaćenu vojsku Varaždinskog generalata. General je primjerice godišnje dobivao više novaca nego sva plaćena vojska Đurđevečke kapetanije.

Zbog zaštite od iznenadnih osmanskih provala, ustrojen je sustav uzbunjivanja vojske i civilnog stanovništva. Čim bi Osmanlije prešli granicu oglasio se top u Virju pa onaj u susjednom Novigradu koji se čuo u Koprivnici gdje se također pucalo i obavje-štavalo dalje. Stanovništvo je tako bilo obaviješteno o dolasku Osmanlija pa se moglo skloniti, a vojska je bila pripremljena.786 »Zemaljski knezovi i staleži Štajerske, Koruške i Kranjske bili su svjesni da obram-bena sposobnost zemalja ovisi i dobroj obavještajnoj i dojavnoj organizaciji. Snažno je bila razgranata špijun-ska služba u Bosni i Dalmaciji, jednako tako siste-matično je bila organizirana i služba glasnika koji su špijunske i druge vojne vijesti od izvidnica na turskoj granici prenosili u glavne gradove zemalja. Svakoga je o prijetećem upadu neprijateljskih četa u zemlju obavještavao kao paukova mreža raširen sustav dojav-nih točaka koji je od 1522. godine bio planski uređen i povezan sa zemljama.«787

Primanje i slanje obavijesti bilo je vezano uz vojnu organizaciju, ali i vjerojatno za civilno stanovništvo. Tu je od posebne važnosti bilo ustanovljavanje poštanske

786 NAZ, KVKA, Prot. 89/Ia, 60.787 »Još i danas čitav niz vrhova s imenom Grmada podsjeća na

krajeve s koji su, kako izvješćuje Valvazor, za dva ili tri sata na opasnost mogli upozoriti čitavu Kranjsku.« P. Štih, V. Simoniti, Slovenska povijest do prosvjetiteljstva, Zagreb 2004., str. 236-237.

službe na prostoru Slavonske krajine.788 Prema istra-živanjima Andreja Hozjana, točnu godina osnivanja vojno-poštanskih postaja u Varaždinu i Koprivnici nije moguće utvrditi, ali se pouzdano zna da su varaž-dinska i koprivnička poštanska postaja postojale 1542. godine. One su djelovale od početka ožujka do kraja listopada, a svako proljeće su ih iznova ustrojavali. Koprivnička i Varaždinska poštanska postaja se pouz-dano spominju 1551. godine, a tada su bile sastavni dio poštanskog sustava od Graza preko Maribora i Ptuja do Slavonske krajine pa i dalje prema mjestima Zalalövo i Donja Lendava. U ovim mjestima su bile zaposlene osobe koje su same ili s pomoćnim osobljem (jahačima) prenosile vojnu poštu do susjedne pošte. Osnova za plaću je bio poštanski konj što je načelno bilo jednako najamniku koji je koristio konja. Poštari tada nisu bili pravi vojnici već poluvojnički službenici Štajerske. Na takav način organizirani sustav vojno-poštanske mreže omogućio je dosta brz prijenos poda-taka iz Graza do utvrda Slavonske krajine i obrnuto. Uz redovitu svakodnevnu korespodenciju, poštari su mnogo puta prenosili i hitne pošiljke, »turske glasove«, a to je značilo da je jahač morao ići na put samo radi jednog lista papira. Uskoro je profunkcionirala i poštanska veza između Zagreba i Varaždina. Iz godine 1555. sačuvani su podaci o poštarima u Lepoglavi i na lokaciji Pod Lipom (negdje na starom putu između Zagreba i Stubice).789

Varaždinska pošta je, uz ranije spomenute veze prema Grazu, Koprivnici i Zagrebu, sredinom 16. stoljeća bila i dio vojno-poštanske veze Beč-Sopron-Körmend-Lenadava-Varaždin-Siget. Varaždinski poštar Ivan Kuzmić se spominje 1555. godine, a istovremeno je u Varaždinu živio Stjepan Pridoje-vić (Predojević?), vlasnik susjednih pošta u Lendavi i Ludbregu. On je varaždinsku poštu vodio do 1563. godine.790 Oni su spadali među najuglednije građane

788 A. Hozjan, Die ersten steirischen Kundschafter und Postbeförde-rer, Mitteilungen des Steiermärkischen Landesarchiv, sv. 48, Graz 1997, str. 240-241.

789 A. Hozjan, Postanak i razvoj poštanske ustanove i ostalih načina prijenosa obavijesti u SZ Hrvatskoj od 1500.-1783., Pošta sjeve-rozapadne Hrvatske, Zagreb-Varaždin 2002, 34-35.

790 Nakon njega su tijekom druge polovice 16. i u 17. stoljeću na čelu varaždinske pošte bili: Sigmund Palffy od Kapele (1573.-1581.), Juraj Flajšman od Prneka (1561.-1588.), Helena Flajšman (1588.-1589.), Grgur Lacković (1589.-1591.), Ivan dell´Allio Camersee (1591.-1593.), Uršula dell´Allio Camersee (1593.-1594.), Ferdi-nand Herković od Zajezde (1594.-1598.), Elizabeta Herković (1598.-1605.), Franjo Grgurić od Püchlhofa (1605.-1611.), Franjo Nikola Gallensteiner (1611.-1612.), Ivan Teufl (1612.-1620.), Petar Götschl (1620.-1630.), Grgur Thopliczay (1631.-1638.), Juraj Märbl (1638.), Johannes Buscadia (1638.-1648.), Krsto Neustatter (1648.-1651.), Andrija Neuhausser (1651.-1678.),

Prijevoz topova


Varaždina, a njihovi poštanski jahači su morali puto-vati u najmanje četiri smjera: 1) prema Zagrebu od kuda se razvijala veza prema Hrvatskoj krajini; 2) prema Ptuju i dalje do Graza; 3) prema Lendavi i dalje do Beča i 4) prema Koprivnici i Križevcima te k tome u Čakovec i Prelog. Tijekom 17. stoljeća je nara-sla važnost varaždinske krajiške pošte. Kao jedna od zemaljskih vojnokrajiških pošta imala je tri poštanska konja čiji su troškovi iznosili godišnje 288 forinti.791

Čini se da je novu poštu u Koprivnici ustanovila obitelj Paar. Godine 1624. Ivan Krsto Paar je dobio nasljedni poštanski privilegij u Češkoj i habsbur-škoj Ugarskoj. Usprkos tome oni su ustanovili čitav niz novih pošta i to u: Ludbregu, Čakovcu, Legradu i Koprivnicu, za što nisu trebali dozvolu štajerskih vlasti. To pokazuje i popis krajiških pošta iz 1679. godine u kojem je Koprivnica navedena kao pošta s dva plaćena konja i troškom od 192 forinte na godinu. Tom je podatku pripisano da se koprivnička pošta ne smatra štajerskom krajiškom poštom.792 Da je pošta u Koprivnici postojala krajem 17. stoljeću potvrđuje podatak o poštaru Andriji iz 1700. godine.793 Podatke o pošti u Koprivnici između 1700. i 1702. imamo u pismima upućenim Ivanu Adalbertu Drachu, upravi-telju pošte u Varaždinu.794

Od izvanredne važnosti je bila i obavještajna služba. Osim kralja, bana, nadvojvode u Grazu, hrvatsko-slavonskih plemića te glavnih zapovjednika, obavještajce su držali i lokalni krajiški zapovjednici poput koprivničkog. Korisne obavijesti su pribavljali

Franjo Neuhausser (1678.-1690.), Ernest Krsto Schwertfürmb (1690.-1691.), Ivan Juraj Grbić (1691.-1703.) i Ivan Adalbert Drach (1695.-1718.).

791 A. Hozjan, Sisak 1593. in vloga obveščevalne, protiobveščevalne ter vojnopoštne dejavnosti združenih notranjeavsrijsko-hrvaških sil, Sisačka bitka 1593., Zagreb-Sisak 1994., str. 81; isti, Postanak i razvoj poštanske ustanove i ostalih načina prijenosa obavijesti u SZ Hrvatskoj, str. 36, 42, 239.

792 STLA, Laa, XIII, E, 2-Post, f. 207; A. Hozjan, Postanak i razvoj poštanske ustanove, n. dj., str. 40-44.

793 NAZ, KVKA, Prot. 91/III, str. 162.794 STLA, Laa, XIII, E, 2-Post, f. 206; A. Hozjan, Postanak i razvoj

poštanske ustanove, n. dj., str. 44.

i prebjezi preko svojih rođaka i prijatelja koji su ostali na prostoru Osmanskog Carstva. No, informacije su katkad na isti način dostavljana obrnutim putem do osmanskih zapovjednika.795

Na prostoru Kraljevine Slavonije je još u 16. formiran učinkoviti obrambeni sustav koji će se tije-kom 17. stoljeća postupno transformirati u najvećoj mjeri zaokruženi prostor Varaždinskog generalata. Nakon prelaska Kaniže pod osmansku vlast 1600. godine, prostor Varaždinskog generalata preuzima i dio obrambenih funkcija sjeverno od rijeke Drava. na je time djelomično integrirala obrambeni sustav sjeverno i južno od rijeke Drave.

Tijekom 17. stoljeća završen je proces izgradnje i modernizacije utvrda Varaždinskog generalata. Glaven utvrde, sa obrambenim i centralitetnim značenjem za prostore i sjeverno i južno od rijeke Drave, tije-kom 17. stoljeću ubrajale su se u najmodernije utvrde habsburškog obrambenog sustava. Utvrda su fizički i mentalno utjecala na demografske, društvene i gospodarske promjene. U većini utvrda je već nakon nekoliko desetljeća 17. stoljeća njihov prostor postao premali pa je došlo do širenja naseljenosti izvan njih. Drugim riječima, ako je druga polovica 16. stoljeća označavala proces zatvaranja naselja »u jezgru« tj. koncentraciju svih funkcija unutar utvrde te prepu-štanja prirodi ranijeg urbanog okoliša, tijekom 17. stoljeću jasno je vidljiv proces »izlaska iz jezgre«. On se može raspoznati u procesima transformacije prirodi okoliša pod utjecajem čovjeka.

795 F. Moačanin, Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., str. 33.; A. Hozjan, Sisak 1593. in vloga obveščevalne, protiobveščevalne ter vojnopoštne dejavnosti združenih notranjeavstrijsko-hrva-tških sil, Sisačka bitka 1593., Zagreb-Sisak 1994., str. 75-92.; N. Štefanec u svojoj knjizi Heretik Njegova Veličanstva, na str. 54 piše: » (...) zarobljenici i špijuni bili su spona između dviju sukobljenih civilizacija i posredovali su ih bitno drugačije nego što su to mogli prognanik ili izbjeglica.«


Kako je u drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća najjača skupina doseljenog stanovništva bila srpsko-pravoslavne vjere njoj bi trebalo posvetiti osobitu pozornost. Pošto je srpskopravoslavnih doseljenika bilo i ranije, valja dati nekoliko temeljnih informacija o njima.

O NaJSTariJim SrPSkim NaSeLJaVaNJima U kraLJeViNi SLaVONiJiIzgleda da je pravoslavnih stanovnika (Rašana)796 na području Kraljevine Slavonije bilo već u 15. stoljeću,797 dok neki historičari, poput Radoslava Grujića, pret-postavljaju da ih je bilo i ranije, iako o tome ima vrlo malo pouzdanih podataka na koje se može osloniti. Grujić piše kako »nema sumnje, da su bar pojedine porodice naše, naročito iz Bosne, sklanjale se i stalno nastanjivale po staroj gornjoj Slavoniji, a današnjoj severnoj Hrvatskoj. Tih slučajeva moglo je još više biti oko polovine XII. veka, kada je u Ugarskoj i Hrvatskoj vladala Srpkinja kraljica Jelena, ćerka raškog župana

796 Vjekoslav Klaić je zapisao o srpskim doseljavanjima na prostor hrvatskih zemalja krajem srednjega i početkom novoga vijeka: »Turska najezda na Srbiju, Bosnu i Humsku zemlju (Hercego-vinu) bila je povodom da se narod iz tih zemalja stao seliti u tada još zaštićeno Hrvatsko Kraljevstvo. Otkad je srpski despot Đurađ Branković ustupio kralju Sigismundu godine 1427. Mačvu s gradovima Beogradom i Golubcem, počelo se sve više Srba po Ugarskoj i istočnoj Slavoniji, a osobito po Srijemu. Ta je seoba Srba ili Rašana (Rasciani) postala još življa kad su Turci nakon pada Smedereva Srbiju pretvorili u turski pašaluk (1459). Pad Bosne (1463) i Hercegovine (1482) bijaše povodom da je hrvatski narod iz tih zemalja stao grnuti u Hrvatsku i Dalmaciju, pače i u Slavoniju. Bjegunci iz Srbije, Bosne i Hercegovine, koji su se pred turskom silom zaklanjali u slobodne hrvatske zemlje, zvali su se u ono doba pribjezi (prybeg, pribeg, prebeg). U drugoj polovici XV stoljeća i prvoj četvrti šesnaestoga bilo je već mnogo pribjega na teritoriju Hrvatskoga Kraljevstva. Među njima bio je je i srpski despot Vuk Grgurović (Zmaj ognjeni Vuk), zatim jedan ogranak hercega sv. Save iz Hercegovine, humski knezovi Vlatkovići, a s njima sila puka.« V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, Zagreb 1988., str. 29-30.

797 Slavko Gavrilović smatra da su se manje skupine Srba kao »plemićko-banderijalne vojske« pojavile u Hrvatskoj i Slavoniji već u 15. stoljeću. Usp. S. Gavrilović, Iz istorije Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XV-XIX vek), Beograd 1993., str. 20.

Uroša. Njen brat Beloš bio je tada palatin ugarski i dugo vremena ban slavonski; pa je lako moguće da su oni u pojedine gradove svoje doveli i srpsku vojničku posadu, - koja je tu stalno ostala sa svojim porodi-cama, - kao i što su to docnije učinili kralj Vladislav i ban Ulrih Ciljski, zet srpskog despota Đorđa Bran-kovića-Smederevca. Pa zato možda, već u 13. i 14. v., nalazimo među hrvatskom i slavonskom vlastelom priličan broj i takovih, čija se prezimena sa svojim srpskim oblikom jasno ističu među ostalima. A taj broj, s prodiranjem Turaka u naše zemlje, bivao je stalno sve veći, te već krajem 14. v. i u početku 15. sretamo oko Zagreba i Križevaca, a naročito u Turo-polju, među vlastelom i odličnim ljudima, i: Reliće, Radenkoviće, Radoslaviće, Staničiće, Staniloviće, Prav-diće, Grdake, Jagniće i dr.«798

»Srpske seobe ka zapadu počele su ubrzo posle Maričke (1371) i Kosovske bitke (1389), zatim posle pada Srpske despotovine (1459), i konačno 1690. godine pod patrijarhom srpskim Arsenijem Trećim Crnojevićem (Čarnojević). Neprekidna migracija srpskog življa trajala je skoro četiri i po veka i delom je okončana 1737. godine Drugom seobom Srba pod patrijarhom Arsenijem Četvrtim Jovanovićem Šaka-bentom. Deo tog srpskog življa egzodusne sudbine, našao je novo stanište na prostorima Srema i Slavonije, odnosno Ugarske. Posle pada Despotovine (1459), unuci Đurđa Brankovića dobili su od ugarskog kralja titulu despota: najpre despot Vuk (do 1485), zatim Đorđe (do 1496), pa despot Jovan (do 10. decem-bra 1502). Ovi despoti iz roda Brankovića imali su velikog uticaja oko naseljavanja Srba iz porobljene Despotovine na prostore Srema i Slavonijae. Prema svedočenju kralja Matije Korvina od 12. januara 1483, za četiri godine (1479-1483), `preselilo se u njegovu zemlju oko 200.000 Srba´. Kako tada u tim krajevima nije postojala organizovana Srpska pravoslavna crkva,

798 R. Grujić, Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj (do 1597. god.), Glasnik Srpskog geografskog društva, god. 1, br. 2, Beograd 1912. str. 155-156.

POGraNičNa DrUŠTVa i NaSeLJaVaNJe kriŽeVačke ŽUPaNiJe - LJUDi iZmeĐU VOJNOG i CiViLNOG ŽiVOTa


najveći broj doseljenih Srba ubrzo je prihvatio rimoka-toličku veru i etnički se sjedinio sa starosedeocima«.799

Kao svjedok u jednom sporu se 1400. spomi-nje vojvoda Vukmir od Usore na kojega je upozo-rio Rade Milosavljević, na žalost, ne navodeći izvor toga podatka. Isti autor spominje tijekom 15. stoljeća i suce u Koprivnici te Kamengradu od koji su neki, po njemu, imali »srpska imena (Radoslav 1423, Grgur 1424, Đorđe Stojanić 1441, Toma Bradačić 1453, Petar Prusac 1457. i 1467. (...)«.800 Milosavljević se poziva na pregled sudaca Koprivnice i kamengradskog podgrađa koji je objavio Leander Brozović, no pri tome je izmjenio neke Brozovićeve podatke. Zbog toga ponavljam Brozovićev popis: »1423. – Radoslav iudex de Kaproncha«, »1424. - Grgur villicus de sub castro Kuwar«, »1441. – Georgius Ztoianich dictus, iudex de sub castro Kuwar«, »1453. – Thomas Bradachicz iudex de Kaproncza«, »1457. – Petrus dictus Prwsak iudex de sub castro Kuwar«, »1466. – Petrus Prwsak iudex de Sobkywar«.801 Na osnovu popisa ovih imena (i prezimena), od kojih je većina zapisana u latinizira-nom obliku, vrlo je teško ili gotovo nemoguće odrediti etničku pripadnost popisanih dužnosnika Koprivnice i kamengradskog podgrađa u 15. stoljeću. Bez dodat-nih istraživanja svake od spomenutih osoba, o kojima gotovo da i nema sačuvanih podrobnijih podataka, nemoguće je prihvatiti ranije iznijeti stav Rade Milo-savljevića o njihovim srpskim imenima.802

799 O nazočnosti Srba u Slavoniji u prvoj polovici 15. stoljeća govori podatak po kojem »papa Eugen Četvrti šalje 1438. godine u Slavoniju Jakova de Marćija, inkvizitora Rimske stolice da progoni Srbe ´šizmatike´, ili da ih preobrati u rimokatoličku veru«. S. Mileusnić, Srbi u Slavoniji u predturskom periodu, u: Varaždinski apostol, Beograd-Zagreb 2004., str. 8.

800 R. Milosavljević, Srpska hronologija Varaždinskog generalata, Jagodina 2007., str. 17.

801 L. Brozović, Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica 1978., str. 42.

802 Milosavljević spominje, po njemu, srpska imena koprivničkih gradskih sudaca i u 16. te 17. stoljeću – »Jovan 1559, Antonije 1559, Mihajlo 1600. Dimitrije vojvoda 1614, Jovan Damjanović 1687, Mihajlo Grubačević 1695. itd.« pozivajući se na Brozovića koji je objavio isključivo latinizirana imena »Joannes«, 1559. »Anthonius Mykws«, 1600. »Michael Gornichich«, 1613., a ne kako Milosavljević spominje 1614., »Demetrius«, 1687. – »Damyanovich Joannes« i 1695. – »Grubachevich Mihal«. Na osnovi imena i prezimena je gotovo nemoguće utvrditi etničku pripadnost većine spomenutih sudaca, već bi za svakoga od njih trebalo provesti zasebno istraživanje na osnovu dodatnih izvora koji govore o njihovom podrijetlu i životu. L. Brozović, Građa za povijest Koprivnice, str. 43.

O SrPSkOJ POSaDi kaTariNe (kaNTakUZiNe) BraNkOViĆ i PraVOSLaVNOm STaNOVNiŠTVU U kraLJeViNi SLaVONiJU TiJekOm 15. i 16. ST.Još je kralj Albert (1438-1439) darovao Kalnik srpskom despotu Brankoviću, koji je tamo imenovao svoje kaštelane. Ugarski sabor nije priznao ovu darov-nicu i odlučio je da se Kalnik ima vratiti zagrebačkom biskupu Benediktu de Zolio (1440-1453).803

Pravoslavno stanovništvo se u zapadni dio Kralje-vine Slavonije doselilo radi vojne službe u posadi Ulricha II. Celjskog (1406-1456, ban čitave Slavonije od 1445), koji se 1434. oženio Kantakuzinom (oko 1417– između1490. i 1492),804 kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića (koji je vladao od 1427. do 1456.) i Jerine (Irine) iz solunske grane bizantske carske obite-lji Kantakuzin.805 Moguće je pretpostaviti da je Kanta-kuzina, kćer Đurđa Brankovića i Jerine, isprva živjela u oblasti Brankovića, a nakon toga kratko vrijeme u Zeti. Kada joj je otac 1427. postao srpski despot, preselila se na sjever, u nekadašnje zemlje Lazarevića. Kada je 1430. izgrađen Mali grad u Smederevu, obitelj Bran-ković je sve više rezidirala iz nove prijestolnice. »Nju je otac udao za nemačkog grofa Ulriha II Celjskog, koji je bio srodnik ugarskog kralja. Bio je to politički brak, koji je trebalo da obezbedi Srbiju protiv Zapada. U borbi za opstanak, despot Đurađ se, također brakom, vezao i za drugi politički blok: stariju kćer Maru dao je u harem sultanu Muratu II.«806

Kantakuzina Branković je najvjerojatnije po vjen-čanju sa Ulrichom II. Celjskim dobila ime Katarina kako ju naziva većina izvora zapadne provenijencije. Kao što je bio tadašnji običaj ona je sa sobom povela pratnju, u kojoj su uz dvorjane bili i pravoslavni sveće-nici.807

U vrijeme Katarine (Kantakuzine) Branko-vić bila je napravljena jedna mitra za Beogradsku metropoliju (mitropoliju), koju krasi ćirilićni natpis:

803 J. Buturac, Povijest Gornje Rijeke i okolice, Gornja Rijeka 1979., str. 25.

804 Đ. S. Radojičić, Katarina-Katakuzina, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2 (Bje-Crn), Zagreb 1984., str. 405. Ona je Goričkom grofu Leonardu pisala na srpsko jeziku.

805 M. Spremić, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Beograd 1994.

806 M. Spremić, Kantakuzina (Katarina) Branković, u: Varaždinski apostol, Beograd-Zagreb 2004., str. 20-21.

807 B. Ferjančič, Vizantinci u Srbiji, Zbornik radova Vizantološkog instituta, sv. 26, Beograd 1987., str. 185-187; P. Puzović, Janko Hunjadi i Celjski grofovi, Teološki pogledi, sv. 1-2, Beograd 1989., str. 93-102.


»Sie mitro stvori gospogja Kantakuzina mitropoliti beogradskom«.808 Iz ovoga bi se zapisa moglo zaklju-čiti da je mitru osobno napravila i darovala Mitropo-liji sama Katarina (Kantakuzina). No postoji oprav-dana sumnja da se samo na podlozi natpisa Katarini (Kantakuzini) daje autorstvo pri izradi mitre, jer ju je ona mogla naručiti u jednoj od mnogih radionica.809 Naime, u srednjem je vijeku vezenje doživjelo jedan od svojih vrhunaca, ali unatoč tome rijetke su vezene umjetnine s potpisima. Mitra je nekoć bila u samo-stanu u Krušedolu, a kasnije je bila prenesena u Muzej Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.810

Katarina (Kantakuzina) je najvjerojatnije dijelom boravila u Varaždinu gdje je 1453. izdala potvrdu o primanju 40 maraka od zagrebačkog gradskog suca. Momčilo Spremić smatra da je Katarina (Kantakuzina) u Varaždinu »imala svoju srpsku pratnju, u kojoj je bilo duhovnika i pisara. Naime, za nju je u Varaždinu prepisan Apostol, važna bogoslužbena knjiga, koja se čita na svakoj liturgiji«.811 Dimitrije E. Stefanović smatra da u Varaždinu nije napisan cijeli rukopis, nego njegov najveći dio.812 Ta rukopisna knjiga ima 282 stra-

808 Lj. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, knj. 1, Beograd 1902., str. 91 – zapis 288. To je i razumljivo je je sve do pada Beograda pod osmansku vlast u njemu »i crkveno, pravoslavno središte, koje ima jak utjecaj s obje strane državne granice, pridonoseći na taj način i održanju srpskoga kulturnog jedinstva. U tome ništa manji nije udio srpskog plemstva sjeverno i južno od srpske etničke matice, osobito Brankovića, koji i kad čitav život provode u drugim kulturnim sredinama ne napuštaju svoju kulturu u njezinoj srpskobizantskoj tradiciji.« D. Roksandić, Srbi u Hrvat-skoj od 15. stoljeća do naših dana, Zagreb 1991., str. 13.

809 D. Stojanović, Umetnički vez u Srbiji od XIV do XIX veka, Beograd 1959., str. 13.

810 G. Pajagič Bregar, Današnja dediščina po Katarini Celjski, Zbor-nik mednarodnega simpozija, Celjski grofje, stara tema – nova spoznanja, Celje, 27.-29. maj 1998., Celje 1999., str. 412, 416.

811 »Izneta je pretpostavka da je u Varaždinu ili Celju imala pridvornu crkvu, jer je bila okružena pravoslavnim kliricima«. M. Spremić, Kantakuzina (Katarina) Branković, str. 29-31. »U međuvremenu, Kantakuzinina kćerka Elizabeta poslata je na staranje despotu Đurđu. S njime se u Ugarskoj sreo istaknuti franjevac Ivan Kapistran, koji je 4. jula 1455. obavestio papu Kaliksta III da je despotova unuka rođena među katolicima, od katoličkog oca i krštena po katoličkom običaju. Međutim, despot je nju preveo u pravoslavlje (´rebaptizari fecit´) i posle izvesnog vremena, sa svojim lukavim kaluđerima i velikom pratnjom, poslao Jovanu Hunjadiju, za čijeg je sina Matiju udata. Tako je ona trebala da raste prema njihovim običajima, ali je Hunjadi sve te ´šizmatike´ oterao i pobrinuo se da snaha, koja je tada imala 13 godina, ostane na njegovom dvoru u krilu Katoličke crkve. Međutim, devojčina, obična igračka u rukama moćnika, uskoro je umrla. Nesrećna majka Kantakuzina za deset godina sahranila je sve troje svoje dece (...) Pošto više nije imala žive dece, Kantakuzina je postala naslednik poseda svoga muža«.

812 Varaždinski apostol se čuva u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu br. 952 (inven. broj 3/18), D. E. Stefanović, Varaždinski apostol iz 1454. godine, u: Varaždinski apostol, Beograd-Zagreb 2004., str. 61.

nice. Najvjerojatnije je netko od pravoslavnih monaha (a možda i više njih) koje je grofica povela sa sobom iz Srbije 1453. ili 1454. prepisao tu bogoslužnu knjigu poznatu pod nazivom Varaždinski apostol (Praksapo-stol). To je najstarija do sada poznata srpska rukopisna knjiga pisana ćirilicom na tlu hrvatskih zemalja. Na 258. stranici je zapis: »Slava u Trojici Jedinomu Bogu, koji je dao posle početka i svršetka svakome dobrom delu koje se s njim počinje i svršava. U godini 6962 (1454) ispisa se ovaj božanstveni praksi (Praksapostol) u Varaždinu, Celjske oblasti, pri blagočestivoj gospođi kneginji Kantakuzini kćeri despota Đurđa samodršca srpskog«.813

Prvi dio rukopisa Varaždinskog apostola »odlikuje resavski pravopis, s primesama raške ortografije, dok drugi deo ima karakteristike svetogorske redakcije.« Pretpostavlja se da su Varaždinski apostol prepisivala trojica prepisivača.814

Nada Klaić je spomenula falsificiranu ispravu kralja Ladislava iz 1457. upućenu tobože slavonskom banu Janu Vitovcu sa zapovijedi da štiti turopoljske plemiće od »pojedinih Rašana u našim utvrdama Medvedgradu, Rakovcu, oba Kalnika i Koprivnici«. Po Nadi Klaić, »premda je ova isprava vrlo nespre-tan falsifikat, vjerno je ogledalo svog vremena«, a ista autorica o pravoslavnoj vjeri Katarine i njezinih službenika kaže sljedeće: »upada u oči da se sami građani ipak ne usuđuju dotaknuti pitanje vjeroispo-vijesti bilo kneginje Katarine Branković, bilo njezinih službenika `Rašana´. Razni mogu biti razlozi takvom postupku. Prije svega morali bismo biti sigurni da je kneginja zaista zadržala oko sebe svoje pravoslavne svećenike.«815 Na drugome mjestu Nada Klaić piše: »v graški pritožbi iz leta 1458 je ohranjen dragocen podatek o kneginji Katarini i njenem duhovnom očetu! Podatek pobija običajno in netočno trditev tako sodobnikov (Piccolomini) kot zgodovinopisja, češ da je kneginja tudi po poroki s knezom Ulrikom obdržala svoje pravoslavne duhovnike. Njen svetovalec v tem času, verjetno pa tudi prej, je namreč bil varaždin-ski arhidiakon Sigismund. Bil je kaplan gospe kneginje

813 J. Redžep, Katarina Kantakuzina (povodom jednog zapisa iz Praksapostola, pisanog 1454. god.), Godišnjak Filozofskog fakul-teta u Novom Sadu, knj. 9, Novi Sad 1966., str. 157, 160-161.; T. Jovanović, Srpska književnost i pismenost u doba nastanka Varaždinskog apostola, u: Varaždinski apostol, Beograd-Zagreb 2004., str. 49-60.

814 http://manastir-lepavina.org/novosti/index.php/weblog/detalj-nije/predstavljena_najstarija_irilina_knjiga_nastala_u_hrvatskoj/ - pristup ostvaren 9. ožujka 2011.

815 N. Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, Zagrebu 1987., str. 150.


(capellanus domine comitisse).«816 No prema dijelu historiografije i Celjskoj kronici, može se smatrati da je Katarina ostala živjeti u pravoslavnoj vjeri.817

Drago Roksandić također govori o postojanju Srba (Rašana) na ovom području u 15. stoljeću: »Srbi nisu rijetki ni u posadnim službama u mnoštvu sluča-jeva u toku 15. stoljeća. Posljednjih godina Nada Klaić i Fedor Moačanin pridonose spoznajama u vezi sa Srbima u gradskim posadama Medvedgrada, Rakovca, oba Kalnika i Koprivnice u doba prije i poslije smrti Ulricha II. Celjskog 1456. godine.«818

Srpska posada je u tim utvrdama ostala i nakon smrti Ulricha Celjskog 1456. godine.819 Katarinin kaštelan u Medvedgradu i župan Zagrebačkog polja bio je Srbin iz Despotovine plemić Bogavac Milaković, a u oba Kalnika Pavle Mikšić sve dok Katarina nije ove gradove morala predati drugima. Broj srpskih vojnika u tim posadama bio je prilično velik, pa je njihov boravak i izdržavanje teško padalo okolnom narodu, tako da je kralj Vladislav bio prisiljen da 1447. piše ovim Srbima (Rašanima) da ne uznemiravaju građane i seljake raznim teretima i kmetskim rabo-tama. Kako je većina ovih vojnika dolazila ovamo neženjena, mnogi su se ovdje i ženili, osnivali svoje obitelji i ostali ovdje živjeti. Primili su rimokatoličku vjeru i njihovi potomci postali su Hrvati.820

O njihovu porijeklu svjedočila su i dalje njihova prezimena, koja su, prema Radoslavu Grujiću, bila srpska: »Babini, Bankovići, Borići, Vučići, Dobrenići, Ivkovići, Nedeljkovići, Novkovići, Margetići, Miliče-vići, Obradovići, Petkovići, Petrovići, Poznanovići, Radinovići, Staničići, Đurđevići i drugi. Jedan deo

816 N. Klaić, Zadnji knezi Celjski v deželah sv. krone, Celje 1982., str. 78.

817 Kronika grofov Celjskih (prevedel in z opombami opremil Ludo-vik Modest Golia), Maribor 1972., str. 31.; I. Voje, Slovenica Balcanica. Zgodovinske študije, Ljubljana 2005., str. 45.

818 D. Roksandić, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, str. 10.

819 Kada je upravljala posjedima, Katarina (Kantakuzina) je rezidirala u Varaždinu, Zagrebu i Celju, a ponekad i u Postojni. Najprije je izgubila Celje i gradove u Štajerskoj, koje je zauzeo car Fridrik III. »Već 13. maja 1459. Kantakuzina je izdala u Varaždinu novu povelju, iz koje se vidi da joj je car Fridrik III, pored zamka Krško, ustupio i godišnji prihod od 2.000 dukata. Taj dohodak od zemljišne rente imala je pravo da koristi do smrti. Pričajući o pogodbi s carem, pisac Celjske kronike dodaje da je u Ugarskoj i dalje imala Varaždin, dva Kamnika, `Turnlein´, Sv. Đurđa u Trnju, Medvedgrad, Kamenicu i Samobor. Za stečene zasluge, Samobor je ustupila poznatom ratniku Andreju Baumkirheru. Kako je, ipak, gubila posed za posedom i u Ugarskoj kralje-vini, prodala je caru za 29.000 guldena Medvedgrad, Rakovac, Koprivnicu i oba Kamnika«. M. Spremić, Kantakuzina (Katarina) Branković, str. 34.

820 R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, Beograd 1996., str. 17.

ovih i docnije doseljenih Srba, koji se nastaniše u Sv. Jeleni Koruškoj kod Križevaca kao: Gvozdano-vići, Ljubići, Jelačići, Petrovići, Radakovići, Salaići, Serbljinovići, Simići i dr., naročito su se odlikovali i dobili plemstvo, te nekima od njih i danas žive tamo potomci kao seoski plemići (...) A kada u drugoj polo-vini XV. v. popadaše jedna za drugom u turske ruke sve države i državice naše na Balkanu, tada je sve više odličnih Srba povećavalo vlasteoske i druge redove narodne u Hrvatskoj i Slavoniji. – Ovi Srbi brzo su izmijenili svoju pravoslavnu ili bogumilsku veru sa rimokatoličkom verom zemlje u koju su došli; te su polagano i etnički se izjednačavali sa starosedeocima tih zemalja – Slavoncima i Hrvatima, utičući sve jače ne samo na dijalekat nego i na običaje njihove. Poznato nam je, da su tada među ostalima, preko Donje Slavo-nije, iz Srbije prešle i znamenite vlasteoske porodice Dragač i Bradač. Od prve možda nosi ime i oblast gornje i donje Dragačevo u Srbiji, a od druge valjda potiče crkvina Bradača, kod sela Kule i Mlavi. Obe ove porodice primile su rimsku veru, te je prva do turskog osvajanja Slavonije uživala vlasteosko dobro Pleternicu kod Požege, a za tim se uklonila dalje u gornju Slavoniju i krajem XVI. v. izumrla u Nedelišću u Međimurju. Druga je uživala velika vlasteoska dobra oko Križevaca, ali je ona tokom XVII. veka izgubila se. I porodica Rogač, koja nas podseća na selo Rogače pod Kosmajem u Srbiji, teško da nije iz Srbije. Ona je ostala verna pravoslavlju, te nije dobila vlasteoskih dobara, a živela je u Vel. Pogancu kod Koprivnice još krajem XVIII. veka.«821

Radoslav Grujić donosi zanimljive poglede, ali da bi se njegovi zaključci održali, trebali bi donijeti više argumenata (npr. neki popis Srba iz 15. stoljeća), što on, nažalost, nije učinio. No ipak, neka od njego-vih razmišljanja mogu se argumentirati bez većih teškoća, kao npr. postojanje plemićke obitelji Bradač u okolici Križevaca, u Zagrebačkoj županiji (npr. posjed Bistrica) i drugdje, koja se u poreznim popi-sima spominje od 1512. do 1600.822 Obitelj Dragač je krajem 16. stoljeća imala posjede u okolici Vinice kraj Varaždina, na vlastelinstvu Zajezdi, u okolici Vidovca kraj Varaždina i drugdje.823 Prema tome, ne stoji ranije izneseno razmišljanje Radoslava Grujića da je ova obitelj izumrla u Nedelišću u Međimurju krajem 16.

821 R. Grujić, Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj, str. 156-157.

822 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., str. 47, 48, 53, 80, 81, 135, 159, 170, 188, 189, 205, 210, 226-228, 248, 249, 271, 285, 350, 314, 317, 341, 352, 363 itd.

823 Isto, str. 359, 529, 534, 565, 582 itd.


stoljeća. Isto tako Radoslav Grujić ne donosi argu-mente po kojima bi obitelj Bradač bila srpskog podri-jetla, pa to treba ubuduće svakako istražiti.

O SrPSkim DeSPOTima VUkU GrGUreViĆU (BraNkOViĆU) Te iVaNU (iVaNiŠU) i STJePaNU (STeVaNU) BeriSLaViĆUZa Križevačku županiju srpski su despoti bili približne važnosti kao i bilo koji drugi vlastelini, no za srpsku povijest u Kraljevini Slavoniji su vrlo važni zbog toga jer su naseljavali Srbe na ovo područje. Kralj Matijaš Korvin je obnovio srpsku despotovinu u Srijemu824, a za srpskog despota je 1471. bio postavljen Vuk Grgu-rević Branković825, »čovek među Srbima tada najvećeg glasa i od prve kuće. Njemu je narod dao nadimak Zmaj Ognjenog Vuka, možda po tom što je bio nosi-lac i vitez mađarskog ordena Zmaja, a možda i zbog izuzetne lične hrabrosti. Ima i vrlo verovatno tumače-nje, da je on to ime mogao dobiti i po jednoj vojničkoj spravi XV veka, koju su junaci nosili na glavi u obliku zmaja, da bi njom, sipajući vatru i dim, zastrašivali neprijateljske vojnike i konje.«826

824 K. Jireček, Istorija Srba, sv. 2, Beograd 1923., str. 201.825 V. Ćorović, Branković Vuk despot (Zmaj Ognjeni Vuk),

Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, I. knjiga (A-H), Zagreb 1925., str. 294-295; S. Ćirković, O despotu Vuku Gregureviću, Zbornik za likovne umetnosti, 6, Beograd 1970., str. 283-290; Đ. S. Radojičić, Vuk Branković, Enciklopedija Jugo-slavije, sv. 2 (Bje-Crn), Zagreb 1982., str. 406.; Ž. Fajfrić, Sveta loza Brankovića, Beograd 1999. Vjekoslav Klaić ga zove Vuk Grgurović (Branković, Zmaj). Usp. V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 4, Zagreb 1988., str. 116. i dalje.

826 V. Ćorović, Istorija Srba, Beograd 2004., str. 355. Željko Fajfrić o početku Brankovićevog despotovanja piše: »Već u to vreme Vuk Grgurević spada među istaknutije ratnike kralja Matije Korvina i on je već dobro poznat. Za zasluge u proteklim ratovima Vuk je nagrađen sa nekim posedima od kojih je najpoznatija tvrđava Bela Stena u križevačkoj županiji, a do tog momenta već je držao Berkasovo, Kupinik i Irig. U okviru toga kralj Matija je Vuku Grgurevići i zvanično dodelio titulu despota (1471.). Bio je to više politički negoli suštinski potez od strane ugarskog dvora. Nije poznato da je Srem, gde je boravio despot Vuk, ikada bio više od jedne oblasti u Ugarskoj i da je po bilo kom obliku u nečemu podsećao na nekadašnju Despotovinu. Stoga bi se Vuk Grgurević mogao nazvati »despot bez Despotovine« jer mu titula nije donela ništa više od onoga što je on i inače imao. I do toga momenta on je bio vođa Srba u Ugarskoj, a to pravo mu je davalo poreklo iz kuće Brankovića. Titula despota je to na neki način samo ozvaničila i ništa više osim toga. To je moglo samo kod tamošnjih Srba da izazove nostalgična sećanja na to da su nekada imali državu, a da za Srbe koji su bili pod turskom vlašću bude znak da srbi u Ugarskoj imaju svoju vlast. To je dovelo do jačeg vezivanja uz ugarskog kralja i nejasnih nada da će se uz ugarsku pomoć Despotovina obnoviti. Takvom politikom ostvario se i jači priliv izbeglica iz Srbije koje su bežale u Ugarsku i odmah bile mobilisane u čete koje su čuvale granicu. Već dobro opustošene

Drago Roksandić piše o Vuku Grgureviću Branko-viću: »srpskim despotom od 1471. do 1485., koji je u ugarskoj službi bio od 1465. godine, oženjenim Barba-rom Frankopan, posjednikom grada Bijele Stijene, kao i stotinjak sela u Posavlju između Siska i Gradiške te u donjem Pounju, ratnikom na mnogim ratištima srednje i jugoistočne Evrope (ovjekovječenim u narod-nim pjesmama pod imenom Zmaja Ognjenog Vuka)... Jedna od sačuvanih pjesama nastala je na motivu pobjede hrvatske vojske, u kojoj je i despot Vuk imao istaknut udio, nad turskom vojskom na Brodu Zrin-skog (kod današnjeg Bosanskog Novog) 29. i 30. listo-pada 1483. godine (»Ban Zrinjanin i despot Vuk«).«827

Osamdesetih godina XV. stoljeća bilo je više borbi na južnim granicama Ugarske i u Bosni. Prema Vladi-miru Ćoroviću »Iniciativu su davali skoro podjednako srpski pogranični zapovednici koliko i Turci. Despot Vuk isticao se neobično. Tako u jesen 1481., kad je razbio vojsku smederevskog zapovednika Skender-bega, pa provalio u Srbiju sve do Kruševca. Srpski leto-pisi beleže, kako despot Vuk tada »rasipa« Kruševac. Odveo je iz njegove okoline preko 60.000 srpskih duša, a celu oblast je opustošio. Od 1478-1482. u Ugarsku je, po jednom njegovom saopštenju, bilo preseljeno do 200.000 Srba. Da bi što jače privezao doseljene Srbe i da bi nove pridobio na seobu, donese ugar-ski sabor 1481. godine jedan zakonski članak, kojim se Srbi oslobađaju od plaćanja desetka katoličkom sveštenstvu. Tim seobama osetno je povećan srpski elemenat u Banatu, koga je tamo bilo i od ranije, a naročito od vremena despota Stevana. Čitav zapadni Banat, s Bečejem i Bečkerekom, držao je kao svoj posed u svojstvu mađarskog vazala i magnata umni srpski gospodar, vršeći tamo preko svojih činovnika i administrativnu vlast. Posle je te posede znatno proširio i njegov naslednik, despot Đurađ, dobivši torontalsku županiju i dobar deo tamiške sa Vršcem. U njegovo vlasništvo dopala je i u Bačkoj cela dolina Tise od Čaruga do iza Sente. U Sremu kralj Sigismund dao je bio despotovom velikom čelniku Radiču grad Kupinik, potonju »prestonicu« Zmaja Vuka, a sem njega Srbi su imali, kao despotove gradove, Zemun, Mitrovicu, Slankamen. Despotovih imanja bilo je i po ostaloj Ugarskoj, ali ona nisu bila ovako zgrupisana, niti se u njih, u primetnijem broju, useljavao srpski živalj. Posle propasti srpske despotovine ti su ogromni

ugarske teritorije time su dobijale sveži priliv ljudskog materijala koji je učvršćivao granicu.« Ž. Fajfrić, Sveta loza Brankovića, Beograd 1999.

827 D. Roksandić, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, Zagreb 1991., str. 7.


posedi prešli u druge ruke, ali je ostao srpski elemenat. Kad je obnovljena despotska vlast sa Zmaj Ognjenim Vukom ti izgubljeni veliki posedi nisu bili vraćeni u celini porodici Brankovića. Njima je zapao u glavnom Srem. Međutim, nešto ženidbom sa Barbarom Fran-kopanovom, plemićkom iz poznate hrvatske poro-dice a nešto poklonima kralja Matije, Vuk je znatno proširio svoju granicu prema zapadu. Matija je rado gledao da mu južna granica bude što čvršće povezana u vlasti jednog pouzdanog gospodara. Despotovih poseda bilo je i u požeškoj, križevačkoj i zagrebačkoj županiji, a dopirali su sve do Siska. Glavna mu je bila bogata Totuševina.« 828 Posjedovao je i tvrdi grad Bijelu Stijenu.829 Dana 14. travnja 1482. kralj mu je darovao Komogovinu, Gradisu, Ozelsko, Selce i još neke posje-de.830 U Komogovini je kasnije djelovao pravoslavni manastir.831 Usporedno s dobivanjem u posjeda imanja u Kraljevini Slavoniji započeli su sve tješnji odnosi sa hrvatskim i slavonskim plemstvom na što ukazuje njegova ženidba sa Barbarom Frankapan s kojom nije imao djece, ali se, prema Aleksi Iviću, »u toliko više brinuo za ženu Varvaru i pokazao prema njoj veliku nežnost i ljubav. Bojeći se da će ga nadživeti, nastojao je, da nju obezbedi materijalno. Po prethodnoj kralje-voj dozvoli od 24. aprila 1482. pokloni despot 3. maja te godine Varvari grad Belu Stenu u distriktu Totuše-vinu, koji se sastoja od više od sto sela.«832

828 »Ali srpskim ljudima nije bilo suđeno da ostanu samo na tim ugroženim južnim granicama i da ih brane svojim prsima. Kralj Matija se baš u to vreme bio zapleo u ponovni rat sa Austrijom. Kad je njegova vojska u leto 1482. pretrpela tamo osetan poraz morao je Matija lično da pođe tamo, da bi digao duh. Za taj pohod njemu su trebali pouzdani srpski ratnici i on ih je dobio u priličnom broju (oko 4.000 ljudi). Turci su, naravno, iskoristili tu zaposlenost Mađara na drugoj strani, pa su u septembru upali u Banat, ali su ih kod Bečeja, 9. septembra, presreli despot Vuk, Petar Doci i Pavle Kanjiži i naneli im težak poraz. Despot se isto tako pokazao junak i na drugoj strani. Kad su Turci u jesen 1483. iz Bosanske Krajine provalili do Kranjske i Koruške sače-kali su ih na povratku, na Uni, »kod broda Zrinskoga«, despot i hrvatski ban Matija Gereb, pa su ih 30. oktobra potpuno potukli i oduzeli im sav plen. To je bio i poslednji podvig despota Vuka. Još relativno mlad, sa kakvih četrdeset godina, umro je 16. aprila 1485. nemajući muškog potomstva. Njega je proslavila naša epska poezija, i bugarštička i deseteračka, kao malo koga junaka posle Marka i Kosova.« Usp. V. Ćorović, Istorija Srba, str. 375-376. O Totuševini usp. V. Klaić, Topografske sitnice, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, nova serija IX, Zagreb 1907., str. 5-7.

829 T. Đurić, D. Feletar, Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, Zagreb 2002., str. 119-120.

830 L. Thallóczy, A. Áldásy, Magyarország és Szerbia közti összeköttetések oklevéltára: 1198.-1526., Budapest 1907., str. 274.

831 D. Kašić, Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji, Beograd 1996., str. 291-315.

832 A. Ivić, Istorija Srba u Vojvodini. Od najstarijih vremena do osnivanja potisko-pomoriške granice (1703), Novi Sad 1929., str. 25-26.

Konstantin Jireček je zapisao da je kralj Matijaš Korvin Vuku Grgureviću Brankoviću darovao »velika imanja, od kojih su neka ranije pripadala despotu Đurđu: Slankamen, preko puta od ušća Tise, Berka-sovo u Sremu, u Hrvatskoj grad Bijela Stijena (mađ. Fejérkő), tada sedište velikog kompleksa imanja u križevačkoj županiji (...), bliski distrikt Totuševinu (prozvan tako po porodici Totuš ili Töttös) sa stotinu sela na obe obale Save kod Siska, dalje grad Komogo-vinu s mnogobrojnim dobrima u zagrebačkoj županiji, Kostajnicu na Uni itd.«833

Vuk Grgurević Branković je svojoj supruzi Barbari 3. svibnja 1482. dao na doživotno uživanje Bijelu Stijenu i Totuševinu te joj prepustio neko pravo na Berkasovo u Srijemu te na Kostajnicu u Pounju. Poslije Vukove smrti Barbara je pravo na Berkasovo i Kostaj-nicu predala kralju, a on joj je na doživotno uživanje dao Komogovinu i to na isti način kako ju je držao i Vuk Grgurević Branković. Već 1486. Komogovinu je zajedno s Gradušom darovao njoj i njezinom potom-stvu.834

Treba istaknuti da se Položaj Brankovića u Kraljevstvu krune Sv. Stjepana pa time i u Kraljevini Slavoniji nije razlikovao od položaja drugih velikaša kao i to da je srpski despot bio jednostavno jedan od baruna kraljevstva.835

Barbara Frankapan je nadživjela supruga Vuka, koji je u vrijeme svoje smrti mogao imati oko 40 godina. Despot je umro 16. travnja 1485. godine, a njegova udovica se kasnije preudala za Franju Berisla-vića.836 Inače je uspon obitelji Berislavića Grabarskih vezan uz razdoblje vladavine kralja Matijaša Korvina, koji se oslanjao na pojedince podrijetlom iz srednjeg plemstva iz kojega sam potjecao.837

Iako Berislavići nisu spadali među najistaknu-tije Matijaševe »kadrove« moguće je utvrditi da su u vrijeme njegove vladavine udareni temelji njihovog kasnijeg istaknutog položaja. Raspolaganje znatnim posjedima u Požeškoj i Vukovskoj županiji te Bosni bilo je jedan od čimbenika koji su utjecali na imeno-vanje članova ove obitelji na dužnosti važne za obranu od Osmanlija, a neki od njih su u više navrata obnašali dužnosti srebrničkog i jajačkog bana. Jedan od njih je

833 K. Jireček, Istorija Srba, sv. 2, str. 201-202. 834 M. Mesić, Pleme Berislavića, Slavonski Brod 2000., str. 33-33835 F. Rački, Odnošaj srbskih despota i doselica naprama kruni i

kraljevini hrvatskoj i ugarskoj g. 1426-1503., Književnik. Časopis za poviest hrvatsku i srbsku, i prirodne znanosti, 2, Zagreb 1865., str. 476-488.

836 A. Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, str. 26.837 B. Grgin, Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna

Hrvatska, Zagreb 2001.


bio Franjo Berislavić koji se kao jajački ban spomi-nje 1494. godine. Njegov položaj je ojačao brakom s Barbarom jer se sklopivši brak istovremeno rodbin-ski povezao s jednom od najjačih hrvatskih plemić-kih obitelji – Frankapanima, kao i sa obitelji srpskih despota. Time je ujedno stekao brojna imanja i to ne samo ona koja su Barbari ostala iza smrti Vuka Grgu-revića Brankovića nego i onima koja je Barbara dobila kao miraz. Prednosti koje je dobio brakom s Barbarom Franjo Berislavić nije mogao odmah iskoristiti jer su ubrzo nakon vjenčanja supružnici pali u nemilost kod kralja.838 Početkom 1496. kralj Vladislav II. Jagelović darovao je Tomi Bakaču Komogovinu, Bijelu Stijenu839 te još neke posjede koje je oduzeo Barbari i Franji Beri-slaviću radi trgovine i pregovora s Osmanlijama, a koji su ranije pripadali Vuku Grgureviću Brankoviću.840

Franjo Berislavić, kako piše Vladimir Ćorović, »muž udovice despota Vuka, zajedno sa ženom i djecom odmetnuo se u Turke i kralj im je zato 15. januara 1496. oduzeo poklonjena imanja. Kaločki nadbiskup i njegovi ljudi tražili su od pravoslavnih despotovih podanika propisanu desetinu, iako su Srbi od nje bili zakonom oslobođeni i nisu htjeli da odustanu od toga pored svih Jovanovih predstavki. Kralj je čak naređivao da se desetina pokupi silom. Sam nadbiskup je poručivao da mora braniti prava svoje crkve; »Bog je stvorio Ugarsku hrišćanskom, a ne šizmatičkom zemljom i despot nema tu vlast, da od nje načini srpsku državu.« U isto vreme su Turci, s vremena na vreme, upadali u susedne oblasti, i pored toga što je između vladara bio sklopljen formalni mir, i vršili pokolje i pljačkanja. Tako je, prilikom jednog mučnog prepada, poginuo jedinac sin vojvode Miloša Belmuževića, hrabri Vuk. U takvim prilikama od srpskog despota tražilo se mnogo. I da bude dobar čuvar granice, i energičan borac, i vešt diplomata; da se brani i desno i levo; i da suzbija neprijatelje i one

838 M. Mesić, Pleme Berislavića, str. 23-33.; M. Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, Povijesni prilozi, 31, Zagreb 2006., str. 72-74.

839 Bijelu Stijenu je 1521. dobila obitelj Batthyani koja ju je morala napustiti zbog osmanskih provala. Osmanlije su ju osvojile 1543. godine, a oko tridesetih godina 17. stoljeća je zabilježeno da je Bijela Stijena bila opasana debelim zidovima te je imala tvrđavu sa dva topa i džamiju. U utvrdi su živjeli dvojica ili trojica aga, a posadu grada je činio dizdar i 170 vojnika. Habsburške snage su 1688. godine razorile ovu utvrdu. Usp. O. Zirojević, Turska utvrđena mesta na području današnje Vojvodine, Slavonije i Baranje, Zbornik za istoriju Matice srpske, Novi Sad 1976., str. 139.

840 L. Thallóczy, A. Áldásy, Magyarország és Szerbia közti összeköttetések oklevéltára, str. 293-296.

s polja i one oko kuće.« 841 Kasnije se Franjo Berisla-vić uspio opravdati te ga je kralj 1498. opet primio u milost te je po drugi puta postao jajačkim banom.842

Po smrti Vuka Grgurevića Brankovića od ove obitelji su bili živi braća Đorđe i Jovan. Godine 1485. je kralj Matijaš Korvin starijem bratu Đorđu dao čast srpskog despota. Mlađi brat Jovan je od 1493. dijelio despotsku titulu sa bratom a 1496. godine, kada se Đorđe zakaluđerio843, titula je ostala Jovanu do smrti 1502. godine. Kako Jovan nije imao muške potomke kralj Vladislav II. Jagelović je mogao prenijeti čast srpskog despota i na pripadnike druge obitelji.844

Kralj Vladislav II. Jagelović je prije 3. studenog 1503. godine despotsku titulu dao slavonskom plemiću Ivanu (Ivanišu) Berislaviću dok je isti svečano ustoli-čen za despota u siječnju 1504. u Budimu.845 Berislavić je vjerojatno bio imenovan za despota zbog rodbinskih veza s despotskom kućom Brankovića,846 ali razloge treba možda tražiti i u tome što su se posjedi Bran-kovića i Berislavića nalazili u susjedstvu te su bili u čestom neposrednom kontaktu kao i u tome što su posjedi Berislavića bili neposredno uz osmansku granicu pa je pri izboru Ivana Berislavića za srpskog despota imalo utjecaja i iskustvo obitelji Berislavić u ratovanju s Osmanlijama.847

Ivan Berislavić se prije toga imenovanja navodno oženio Jelenom848 Jakšić, udovicom nekadašnjeg

841 V. Ćorović, Istorija Srba, str. 378.842 M. Mesić, Građa mojih razprava u Radu, Starine, knj. 5, Zagreb

1873., str. 133-134; M. Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 74.

843 Đorđe je kao monah Maksim osnovao manastir Krušedol progla-sivši ga još za života središtem Srijemske eparhije te za svoje posmrtne ostatke predvidio kriptu u kojoj će kasnije i stvarno biti sahranjen. D. Ruvarac, Manastir Krušedol: s obzirom na prava i dužnosti fruškogorskih manastira u XIX. veku, Sremski Karlovci 1918.

844 S. Ćirković, Poslednji Brankovići, Istorija srpskog naroda, knj. 2, Beograd 1982., str. 445-464; M. Mesić, Pleme Berislavića, str. 44-48; M. Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 76.

845 G. wenzel, Marino Sanuto világkrónikájának Magyarországot illető tudósításai, Magyar Történelmi Tár, XXIV, Budapest 1877., str. 95, 114; M. Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osman-lija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 77.

846 Više o njemu u: T. Radauš, Berislavići, Hrvatski biografski leksi-kon, sv. 1 (A-Bi), Zagreb 1983., str. 689.

847 A. Ivić, Istorija Srba u Ugarskoj od pada Smedereva do seobe pod Čarnojevićem (1495-1690), Zagreb 1914., str. 32; M. Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 76-77. Marija Karbić je upozorila na činjenicu da srpski ljetopisci nigdje imenom ne spominju Ivana Berislavića kao novog srpskog despota jer ih je »vjerojatno smetalo što na tu dužnost nije imenovan netko iz uglednih srpskih plemićkih obitelji, npr. netko od Jakšića.«

848 Pregled različitih historiografskih mišljenja o supruzi Ivana Berislavića vidi u: M. Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv


despota Jovana Brankovića (1462.-1502., despot od 1492. do 1504.). O tome je Vladimir Ćorović zapisao: »Berislavići su bili susedi Brankovića i s njima već u bližim vezama, pošto se i udovica despota Vuka bila udala za jednog njihova člana, Franju. Tako su oni, kao po nekom pravu, dobili despotsku čast među Srbima. Ivaniš je dobio i posede Brankovića u Sremu. Odnos između njega i majke Jovanove i brata Maksima nije bio dobar. Bezimeni stari biograf Maksimov piše: »uvi, dođe inoplemenik u dom njihov i otačastvom i taj ih inoplemenik izagna.« S majkom i sa moštima očevim i bratovim Maksim je otišao u Rumuniju, vlaškom gospodaru Jovanu Radulu, gde je bio lepo primljen (...) Ivaniš Berislavić (latinski Johannes Berislo) potpi-sivao se s ponosom, regni Rascie despotus’. Stanovao je u gradu Kupiniku (ili Kupinovu) i trudio se da dobije poverenje Srba.« 849 Umro je 1514. godine. Njegova udovica Jelena, kći Stevana Jakšića, prije toga udana za despota Jovana Brankovića bila je žena, »čini se, izuzetno preduzimljiva i sposobna: zapovedala je četama koje su pripadale srpskom despotu, branila svoj grad Kupinik, pregovarala i povezivala se s drugom vlastelom, a kad joj je nadomak došao, 1521, sultan Sulejman, zavarala ga nudeći mu podložnost i utekla. 850

Ivan (Ivaniš) Berislavić je 30. studenoga 1517. bio mrtav, a čini se da je od njegove smrti do 1520. mjesto srpskog despota bilo prazno, a kralj Ludovik II. Jagelo-vić ga je odlučio popuniti tek kad je ojačao osmanski pritisak te kada je kralj procijenio da će imenova-nje despota pozitivno djelovati na Srbe u njegovom kraljevstvu. 851 Nakon smrti Ivana (Ivaniša) Berislavića za srpskog despota je bio imenovan Ivanov (Ivanišev) i Jelenin sin Stjepan (Stevan) Berislavić,852 koji se prvi puta kao srpski despot spominje 1520. godine.853 Već je iduće godine Sulejmanovim prodorom bio opustošen Srijem te su tom prigodom stradali despotovi posjedi, a nakon što su Osmanlije osvojile središte despotovih posjeda – Kupinovo, Stjepan se zajedno s majkom povukao u Ugarsku.854

Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 77, bilj. 37.

849 V. Ćorović, Istorija Srba, str. 380.850 R. Samardžić, R. L. Veselinović, T. Popović, Istorija srpskog

naroda, knj. 3, tom 1., Srbi pod tuđinskom vlašću (1537-1699.), Beograd 1993., str. 133.

851 M. Mesić, Hrvati na izmaku srednjega vijeka. Izabrane rasprave, Slavonski Brod 1996., str. 376; M. Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 79.

852 K. Jireček, Istorija Srba, sv. 2, str. 207.853 R. Samardžić, R. L. Veselinović, T. Popović, Istorija srpskog

naroda, knj. 3, tom 1, str. 133.854 Lj. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, sv. 3, Beograd 1905.,

str. 151; M. Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osman-

Stjepan Berislavić855 je pripadao malobrojnim slavonskim velikašima koji su pristali uz nadvojvodu Ferdinanda Habusburškog. Kasnije je prešao u službu sultana Sulejmana (1532.), koji mu je vratio njegove posjede te je od tada ratovao na strani pristaša Ivana Zapolje.856 Vladimir Ćorović piše o zadnjim Stjepa-novim danima slijedeće: »Despot Stevan Berislavić imao je daleko manje uticaja. Nije do danas utvrđeno tačno radi čega je bosanski sandžak Husref-beg 1536. god. krenuo vojsku protiv njega i dao ga ubiti. Zna se samo, da je Stevan pokušavao s vremena na vreme da se približi Ferdinandu, ali da je isto tako sarađivao i sa Turcima u haranju i osvajanju Slavonije. Ne mareći za mir, koji je bio sklopljen između Turske i Austrije, upao je bosanski paša u Slavoniju. Izgovarao se, da namerava urediti stvari u toj oblasti posle smrti svog vazala, despota Stevana.«857

lija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 79. O tome je Ludovik Crijević Tubeon zapisao slijedeće: »Ovo je tursko lukavstvo i prijetvornu blagost ne manjom varkom izigrala neka velikašica iz onog kraja, inače sestra braće Jakšić. Kad je dočula da je Sulejman svojim ljudima zapovjedio da ne nanose štetu seljacima u Panoniji, posumnjala je u neobičnu i nesvaki-dašnju tursku blagost. Zbog toga, više se vodeći tim da ne bude prevarena nego što bi bila povjerovala Turcima, pošalje Sulej-manu ljude s darovima, te odglumi da mu se želi predati sama sa svom svojom imovinom. Pa da bi varka bila bolje prikrivena, te da izbjegne sumnju u bijeg, o kojem je razmišljala i za koji se pripremila, naloži svojim poslanicima da se pobrinu da joj Turčin dozvoli da zadrži ona polja, sela i gradove koje je posjedovala prije dolaska Turaka u ove krajeve, te da se car zadovolji onakvim porezom, kakav ugarskom kralju običavaju donositi njezina polja. Sulejman je tako oduševljeno primio vijest o predaji ove žene da je, povjerovavši da se tu ne krije nikakva varka, smjesta carskom ispravom potvrdio sve što je zahtjevala, te je njezine poslanike nadario skupocjenom odjećom i novcem, te ih zajedno sa svojim poslanicima poslao natrag, da bi u njezinoj prisutnosti stiskom ruke potvrdili obećanja i zadanu riječ. U međuvremenu, dok su njezini poslanici odlazili Sulejmanu i od njega se vraćali, Jakšićka je dvadesetak kola natovarila pokućstvom, novcem i ostalim stva-rima koje nije bio teško povesti, te je zapovjedila da sve to bude odvezeno u unutrašnjost kraljevstva. Ona sam aprimila je turske poslanike te ih smjesta pobila, da bi se potom sa svojom djecom sklonila onamo kamo je prije otpremila svoje stvari. Na taj je način svojom prijevarom zapriječila Turčina u njegovim varkama, ali i njegovu blagost pretvorila u okrutnost. Naime, Turčina je ova nepravda toliko, kažu, razljutila – a Turci su zbog svoje urođene preijetvornosti silno spretni u opravdavanju vlastitih zločina – da nije poštedio nijednog kršćanina koji mu je nakon toga došao u ruke, pa makar mu prije i bila obećana sigurnost.« L. Crije-vić Tuberon, Komentari o mojem vremenu (preveo: V. Rezar), Zagreb 2001., str. 267-268.

855 Iscrpno o Stjepanu Berislaviću u: M. Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 79-84.

856 T. Radauš, Berislavići, str. 689. 857 »U leto 1536. prešla je turska vojska Savu, gde se sjedinila sa

vojskom koju je doveo beogradski sandžak-beg. Turci su poseli skoro celu despotovu oblast, sem zapadnih mesta, pa su onda zauzeli i mnoge druge gradove. Bakić je 20. avgusta javljao kralju, da su Turci naročito utvrdili Brod na Savi, »da taj grad postane


O POSJeDima HerCeGOViĆa U kraLJeViNi SLaVONiJiUtvrde Veliki i Mali Kalnik su od 1469. bile u vlasniš-tvu Vladislava (Vukčića) Hercegovića Kosače, sina »hercega od Sv. Save« Stjepana Vukčića Kosače.858 Njegov sin Balša živio je na Malom Kalniku. Nakon njegove smrti obitelj je osiromašila. Balša je imao sina Matiju (koji je umro prije 1533) te unuka Nikolu, koji se posljednji put spominje 1522.859 Prema poreznim popisima, »ducis Balsse« je 1507. posjedovao 23 pore-zna dima na posjedu Planina u Zagrebačkoj županiji, da bi se 1509. taj broj smanjio na 19 dimova. Herceg (dux) Balša je 1507. držao 20 poreznih dimova u trgo-vištu Glogovnica te 30 poreznih dimova na posjedu Mali Kalnik u Križevačkoj županiji, kao i 31 porezni dim u Kalcu (danas Tkalec između Vrbovca i Križe-vaca). Godine 1512. u Malom Kalniku je broj poreznih dimova u vlasništvu Balše povećan na 37, dok trgovi-šte Glogovnica nije popisana kao njegov posjed. Balša (Balse ducis) je 1513. zadržao 37 dimova u Malom Kalniku, a k tome je posjedovao 6 dimova u Jalšovcu pokraj Koprivnice i čak 70 dimova u Sv. Ivanu,860 koji bi odgovarao posjedu Glogovnica Sveti Ivan istočno od Križevaca.861 Godine 1513. herceg Petar Balša (Petri Blasa ducis) u Križevačkoj županiji u kotaru Valentina Zebenya držao je 43 dima, za što je trebao platiti 25 ½ forinti i 30 denara, u kotaru Petra Fintića 189 dimova, za koje je trebao platiti 113 forinti i 40 denara poreza, a u kotaru Petra Lackovića 16 dimova, za koje je morao platiti 9 ½ forinti i 10 denara. K tome je u Zagrebač-koj županiji Petar Balša imao 16 porezih dimova, za koje je trebao platiti 9 ½ forinti i 10 denara poreza. Imanja hercega Petra Balše, ukupne veličine od čak

drugi Beograd«, a žele isto tako da podignu i jedno utvrđenje na Dravi, blizu Oseka. Srem je bio podeljen; Srem i Slavoniju dodao je sultan beogradskom sandžakatu, a drugi deo Slavonije do Koboša sastavljao je novu oblast s posebnim zapovednikom. Srpski vlastelin slavonski, Stevan Štiljanović, morao se pred Turcima povući, i to najpre u Valpovo, gde je bio kastelan, a posle, verovatno, u Šikloš, gde je umro posle 1540. god. Nije bliže poznato radi kojih je svojih vrlina postao toliko popularan među Srbima, da ga je naša crkva proglasila čak za svetitelja. Njegove mošti leže u manastiru Šišatovcu, gde mu je stvoren poseban kult. Njegovo svetačko žitije, napisano tek u XVII veku, ne odgovara istoriskim činjenicama.« Usp. V. Ćorović, Istorija Srba, str. 402.

858 Usp. E. Laszowski, Prilog rodopisu hercega Svetog Save, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, III., nova serija, Zagreb 1898.

859 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 4, Zagreb 1988., str. 106; Kosača, Vladislav Hercegović, Hrvatska enciklopedija, sv. 6 (Kn-Mak), Zagreb 2004., str. 173.

860 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, str. 18, 25, 26, 48, 51, 57, 60.

861 R. Pavleš, Topografije dvaju posjeda križničkih redova u dolini Glogovnice, Cris, god. VII, br. 1, Križevci 2005., str. 14-23.

264 dima, za koje je trebalo platiti 158 forinti i 40 denara poreza, popisana su među onim posjedima u Kraljevini Slavoniji koji su bili oslobođeni od plaćanja kraljevskog poreza. Godine 1517. herceg Balša držao je 28 poreznih dimova u Malom Kalniku, da bi ih 1520. posjedovao u veličini od 25 dimova. Pri tome je zapi-sano 6 osiromašenih dimova (paupers). Posljednji put Balše se kao vlasnici Maloga Kalnika spominju 1533, kada su morali platiti 18 forinti poreza.862 Zanimljivo je da je Balša držao nekadašnje templarske posjede – Planinu i Sveti Ivan (Glogovnicu). Izgleda da je držao obje Glogovnice - i sepulkralsku (vršio dužnost prepo-šta) i templarsko–ivanovsku (Sveti Ivan - dio vranskog priorata), čini se i u vrijeme kada kao vlasnik nije naveden u popisima poreza.

Moguće je sumirati da su Hercegovićeva imanja bila Veliki i Mali Kalnik, a zatim samo Mali Kalnik te kratko vrijeme i imanja uz Glogovnicu. Prvo, nekad sepulkralska Glogovnica Blažene Djevice s pridru-ženim posjedima u Planini (Zagrebačka županija), Tkalcu, Križančija kod Ludbrega i Miholjancu kraj Vaške (Gornji Miholjac istočno od Virovitice).863 Drugo, nekad templarska odnosno ivanovska Glogov-nica Svetog Ivana s pridruženim posjedom Križančija kraj Križevaca. Posjed Jalševec kod Koprivnice također je držao Balša i spadao je pod Glogovnicu, ali nije poznato koju. No pritom treba naglasiti kratkotrajnost Balšina gospodarenja Glogovnicama. Za Glogovnicu Blažene Djevice moguće je dokazati njegovo »vlasniš-tvo« od 1507. do 1517. (1507. se izričito kaže da drži ovu Glogovnicu),864 a za 1509. i 1517. godinu to se može dokazati indirektno, jer je on vlasnik Planine u Zagrebačkoj županiji.865 Za Glogovnicu Svetog Ivana Balšino se »vlasništvo« može dokazati samo za 1513. Za Glogovnicu Sveti Ivan može se dokazati i način na koji ju je držao. Bio je to vjerojatno zakup, kao što ju je nakon njega Petar Berislavić (ban, ali i vranski prior) 1516. dao u zakup Emeriku Bradaču.866 Na koji je način Balša držao Glogovnicu Blažene Djevice, nije u potpunosti jasan. Čini se da je to bio neki odnos sa zagrebačkim biskupom, koji se kao njen vlasnik navodi i prije i nakon Balše. S tim u vezi morao bi biti

862 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, str. 72-74, 76, 92, 120, 133.

863 R. Pavleš, Topografije dvaju posjeda križničkih redova u dolini Glogovnice, str. 17.

864 Isto, str. 26.865 Isto, str. 18., 48., 81.866 Arhiv HAZU, D-XXIV-68; J. Stipišić - M. Šamšalović, Isprave u

Arhivu Jugoslavenske Akademije, Od smrti kralja Matije Korvina do smrti kralja Vladislava II, Zbornik Historijskog instituta Jugo-slavenske akademije, vol. 4 , Zagreb 1961., regesta br. 4183, str. 553.


i naslov prepošta koji je Balša nosio u vrijeme držanja ove Glogovnice.

Obitelj Kosača je, prema Tomislavu Đuriću i Dragutinu Feletaru, posjedovala Mali Kalnik do 1533,867 no s time se ne bismo mogli složiti jer se 1533. Balše (Kosače) spominju ovdje posljednji put što ujedno ne znači da su oni te godine prestali posje-dovati Mali Kalnik.

Ukoliko se pogleda u izvore, lako se vidi da je kralj Ferdinand 29. lipnja 1537. darovao Ljudevitu Pakračkom (Ludovici Pewkry de Petrowyna) Mali Kalnik, koji je prije bio vlasništvo nevjernog Nikole Balše (Nicolai Balsa Rasciani), koji je pristao uz kralja Ivana Zapolju i bio protiv Habsburgovaca. Isti kralj Ferdinand je u Beču 24. svibnja 1551. darovao kape-tanu svojih brodara Andriji Tarnociju i njegovom bratu Nikoli utvrdu Mali Kalnik i trgovište Donja Rijeka (Rekabodogazzon), prije vlasništvo Nikole Balše Hercegovića (Nicolai Balsa ducis sancti Sabbae) i Ljudevita Pakračkog.868

Prema Radoslavu Grujiću, »izgleda, da je ovo hercegovačko naselje, koje je također mahom rimsku

867 T. Đurić, D. Feletar, Stari gradovi, dvorci i crkve sjeverozapadne Hrvatske, Koprivnica 1991., str. 256.

868 I. Bojničić, Kraljevske darovnice odnoseće se na Hrvatsku. Iz kraljevskih registraturnih knjiga »Libri regii«, Vjesnik hrv. – slav. – dalm. Arhiva, god. VII. sv. 4., Zagreb 1905. str. 255-256.; isto, god. VIII., sv. 8., Zagreb 1906., str. 23

veru primilo, imalo tada u tome kraju i izvjesnu svoju crkvenu organizaciju, pošto se 1514 pominje Vladislav, herceg od Sv. Save, kao starešina (praepositus) crkve Sv. Bogorodice kod današnjeg sela Glogovnice pod Kalnikom. Kao susedi njegova vinograda pominju se opet gotovo sami Srbi Hercegovci: Bratić, Kosić, Brda-rić, Martinović i dr; dok se u obližnjem selu Potoku, pored Filipovića, Lukačića i dr., već 1498 i 1509 pomi-nje Jovan Serbljin i Đorđe Orešković, za koga se tako-đer naglašuje da je Srbin, s dodatkom Tracz, čemu je sinonim Rac ili Rašanin.«869

Drago Roksandić se osvrnuo i na pitanje govora tih doseljenika, pa ostavlja mogućnost da na kalnič-kom prostoru »u doba Hercegovića, ne mogu biti isključeni govornici koji pripadaju ijekavskom tipu jezika.«870 Čini se da su i kasniji vlaški doseljenici bili

869 R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, str. 18-19. Grujić smatra da je vrlo »verojatno, da potomci Jovana Serbljana i danas žive u porodici hrvatskih seoskih plemića Serbljanovića, koji pored Ljubića, Petrovića, Salaića i dr. stanuju, kao rimokatolici u susednom selu Sv. Jelena Koruška kod Križevaca.«

870 D. Roksandić, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, str. 13. Isti na str. 16 piše: »Izvjesno je bogatstvo predslavenske kulturne baštine u vlaškim skupinama u Srba i Hrvata u toku novoga vijeka, ali je izvjesna i vrlo velika dijalektalna ujednače-nost, nešto veća u ijekavaca nego u ikavaca, kao i izuzetno bogata pučka kultura, koja je u samim temeljima modernog i hrvatstva i srpstva. Kako su novoštokavski govori oblikovani u 14. i 15. stoljeću, kako je u biti izvjestan i kontinuitet srpske i hrvatske pučke kulture, koja se tim govorima realizira i u jednoj i u drugoj

mjesta gdje su živjeli »rašani« katarine Bran-

ković te posjedi Balše Hercegovića


podrijetlom iz područja gdje se govori novoštokavska ijekavština ili, ugrubo rečeno, iz šireg prostora današ-nje tromeđe Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

Grujićevo razmišljanje o tome da je u spomenu hercega Vladislava kao prepozita crkve u Glogov-nici 1514. moguće tražiti tragove srpske pravoslavne crkvene organizacije trebalo bi otkloniti, jer je Glogov-nica s crkvom Blažene Djevice Marije u rukama viteš-kog reda kanonika Svetog Groba Jeruzalemskog, koji posjed gube u 15. stoljeću u korist zagrebačkih prepo-šta, a početkom 17. stoljeća stekli su je zagrebački isusovci. Lelja Dobronić u svojem posjedu glogov-ničkih prepozita ne spominje hercega Vladislava, ali u razdoblju između 1513. i 1516. navodi Ladislava.871 Velika je vjerojatnost da su herceg Vladislav i Ladislav kojega spominje Lelja Dobronić iste osobe.

Na drugoj strani, Drago Roksandić smatra da je izvjesna »djelatnost pravoslavnog svećenstva u to doba i među Srbima u hrvatskim zemljama, doduše, mnogo manjeg opsega nego u ugarskim. Koliko je takva svećenstva općenito bilo, najbolje svjedoči bula pape Nikole V. (1447-1455) despotu Đurđu Brankoviću, koja ne samo osigurava slobodu pravoslavne vjerois-povijedi nego i pravo podizanja devet manastira.«872

tradiciji i u njihovom prožimanju, proizlazi bar jedan zaključak: u hrvatskom i srpskom slučaju, bar u znanstvenom obzorju, »vlaško pitanje« nadasve treba biti povod novim, metodološki inovativ-nim, dugoročno projiciranim komparatističkim istraživanjima.«

871 L. Dobronić, Glogovnica , Regularni kanonici sv. Groba jeruza-lemskog, glogovnički prepoziti i crkva Blažene Djevice Marije, Tkalčić, knj. 2, Zagreb 1998., str. 49-104. Činjenica je da Lelja Dobronić među prepozitima glogovničke prepoziture Blažene Djevice Marije za 1514. ne spominje nikoga, a 1513. te od 1516. do 1518. navodi »Dominus Ladislaus, prepositus ecclesie Golgon-censis«. L. Dobronić, Glogovnica, str. 74.

872 D. Roksandić, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, str. 10. Isti smatra da su indikativni etnici Rac koji se spominju u okolici Koprivnice i na širem bjelovarskom području. »Da je taj najstariji srpski etnički sloj u današnjoj sjeverozapadnoj Hrvat-skoj, srednjovjekovnoj »gornjoj Slavoniji«, gdje je bio mnogo disperziraniji nego u prije navedenim područjima i ograničeniji u jurisdikciji srpske vlastele, uistinu takva porijekla i iz 15. stoljeća, svjedoče današnji, gotovo isključivo hrvatski etnici s korijenom srb (...) U današnjo Slavoniji, srednjovjekovnoj »donjoj Slavoniji«, u tom su smislu indikativni etnici s korijenom rac, koji potječe od mađarskog izgovora pojma Rascianus. Međutim, potonji etnici su manje pouzdani kada se radi o najstarijim doseljenicima jer Mađari (i ne samo oni) kontinuirano nazivaju Srbe Racima do n ajnovjih vremena. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj, naprotiv, već od 16. stoljeća, prije svega u krajiškom prostoru, naseljava se novo srpsko stanovništvo, koje je drugačijeg vlaškog statusa, koje u načelu odbija mogućnost integracije u tadicionalne ruralne zajed-nice i koje se time nesravnjivo teže asimilira. Naprotiv, s pravnim sređivanjem krajiškog statusa u 17. stoljeću, krajiške zajednice su privlačne i za hrvatske kmetove. Novo srpsko stanovništvo, koje ustrajava u obrani svoga vlaškog statusa, teže može imati prethodno navedene etnike, iako i takvih slučajeva ima.« Usp. D. Roksandić, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, str. 8-10.

Nažalost, podaci o najranijoj djelatnosti srpskog pravoslavnog svećenstva u zapadnim dijelovima Kraljevine Slavonije nisu se sačuvali. No da je moralo biti pravoslavnog svećenstva još u 15. stoljeću, ukazuje djelatnost vezana uz Varaždinski Praksapostol.

Dušan Kašić ukazuje na dugogodišnju srpsku prisutnost na ovome području: »Srpsko gospodstvo Kalnikom, koje je trajalo čitavih sto godina (1434-1537), od Katarine Branković-Celjske do Nikole Hercegovića, učinilo je da je ovdje najbolje očuvana srpska tradicija. U srpskom potkalničkom selu Osijeku sačuvalo se predanje da je tamošnju srpsku crkvu sagradila neka Srpkinja grofica, koja je stanovala u Kalniku.«873 Navodno je jedna od najstarijih srpskih obitelji u ovom kraju »porodica Vitanovića, koja se danas razgranala u čitavo pleme« u potkalničkom selu Osijeku. 874 To bismo mišljenje trebali otkloniti. Naime, Osijek u srednjem vijeku nije bio dio Veliko-kalničkog vlastelinstva (koje su duže vrijeme držali vlastelini srpskog podrijetla) nego poseban posjed te na njemu nisu mogli biti naseljeni Srbi pristigli s velikokalničkim vlastelinima (Katarina Branković ili vojvode od Svetog Save). O vremenu vlaškog doselja-vanja lijepo svjedoči dokument o trgovištu Brezovica, gdje je Ivan Johannes Peasinovych 1610. izjavio da su se Vlasi u Osijek doselili prije dvadeset godina, dakle oko 1590.875 Prema tome, obitelj Vitanovića u Osijek bi bila doseljena tek krajem 16. stoljeća, a nikako ne u 15. stoljeću.

O podrijetlu tog stanovništva Dušan Kašić piše: »doseljavanjem Srba na Slovinsku krajinu tokom XVI vijeka, formirana su uglavnom njihova naselja na liniji Koprivnica – Križevci – Ivanić. Taj pojas je bio rela-tivno uzak, a zapremao je područje parohija: Bolfan, Salnik, Vojakovac, Veliki Poganac, Lepavina i Velika Mučna na obroncima Kalnika i Gornje Sredice, Rovi-šte, Bolč, Srpska Kapela i Lipovčani na južnoj strani Bilogore i Marčanskog humlja. Osnov ovih naselja su srpski uskoci koji su ovamo dospjeli preko Žumberka, Kranjske i Štajerske iz senjskog Primorja i sjeverne Dalmacije, a zatim i pribjezi iz turske Slavonije i Mađarske. Veći dio ovih doseljenika vodi svoje porije-klo iz Stare Srbije i Hercegovine, zatim iz ostale Srbije i Crne Gore, a manji dio iz Bosne, Makedonije i Srema. Njihovu migraciju uslovilo je neprestano tursko osva-janje ili nesigurnost na svim njihovim granicama, gdje

873 D. Kašić, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, str. 26.

874 R. Grujić, Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj, str. 157.875 J. Adamček i suradnici, Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII.

stoljeću, (Građa), Zagreb, 1985. g., str. 10.


su Srbi doseljavani da bi kao martolozi (turski krajiš-nici) čuvali granicu. Za njih putopisac Kuripešić veli da su u zapadnu Bosnu dolazili od Beograda i Smede-reva. Njih je ovamo, po svoj prilici, doveo komandand turskih pograničnih gradova Muhamed Jahliogli, kada je sa Ahmetom Šibenčaninom i Husrefom Vrhbo-sanskim došao da osvoji Udbinu i druge gradove u Hrvatskoj. Slično je bilo i na Slovinskoj krajini, gdje su austrijski graničari 1540. zarobili nekoliko marto-loga i njihovog harambašu Vuka Velimirovića, za koga se veli da je član jedne od najčuvenijih porodica u Srbiji (ex regno Rasciae), a 1546. premestili su Turci u Voćin dotadašnjeg požeškog komandanta Vukašino-vića sa zadatkom da pomjeri krajinu sve više na zapad i da po njoj naseljava Srbe. Ali, mnogi od tih Srba počeše prebjegavati na hrišćansku stranu. Već su oni Jahioglini Srbi u septembru 1530. prebjegli najprije u Bihać, a zatim u Kranjsku i Žumberak, da bi se kasnije spustili na Slovinsku krajinu. O srbijanskom porijeklu mnogih ovih doseljenika svjedoče i neka prezimena i imena naselja: Badovinci se nalaze samo u Mačvi, a od tada i u Žumberku; prezime Ranilović ili Hranilović sretamo i u Žumberku i na Slovinskoj krajini, a u Srbiji kod Aranđelovca ima cijelo selo Ranilovića; prezime Balaban pravi asocijaciju na predio Balabanovac kod sela Slanaca u neposrednoj blizini Beograda.«876

Zanimljiv je i podatak o srpskoj obitelji Vraneše-vić (od Vukovića), o kojoj je podatak ostavio Mihailo Solarić, pravoslavni svećenik iz Novih Pavljana kraj Bjelovara, koji je utvrdio da je rodonačelnik ove obite-lji bio neki Milak, sin vojvode Gvozdena Vukovića, odnosno potomak kosovskog vojvode Vukovića. U Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, u ostav-štini Radoslava Grujića sačuvalo se rodoslovno stablo obitelji Vukovića, od Milaka za kojeg piše da je »došao iz Bosne u 16. vijeku«.877

Vrlo su zanimljiva tumačenja Radoslava Grujića o podrijetlu i povezanosti stanovništva: »Glavne prela-zne oblasti ovih najstarijih do danas očuvanih naselja naših behu u prvom redu Kranjska i Žumberak, te Senjska i Bihaćka Krajina, a za tim Morlačka ili severna Dalmacija s okolinom, te zapadna Bosna, Slavonija, Ugarska i Štajerska. Prvih pet oblasti dale su gotovo dve trećine celoga našega stanovništva u ovome kraju. Osim istorijskih dokumenata i tradicije, potvrđuje nam to još i veliki broj istih porodničnih prezimena

876 D. Kašić, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, str. 35-36.

877 Muzej Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, Ostavština Rado-slava Grujića, arhivalije, br. 539, prema S. Mileusnić, Srbi u Slavo-niji u predturskom periodu, str. 16-17.

ovde i onde, kao i imena mnogih sela i zaselaka, koji su postali od starih porodičnih prezimena, te gotovo iste fizičke, dijalektalne i druge etničke osobine. Bosna, Slavonija i Ugarska dadoše nam tada samo mali broj porodica; jer zapadni delovi nisu u ovo doba tako gusto naseljeni bili pravoslavnim Srbima, kao što je bilo na svršetku ovoga perioda, krajem XVI. v., kada upravo iz tih oblasti otpočinju glavne migracije i čine novi period u naseljavanju Srba po ovoj oblasti (...) A Štajerska poslužila je u ovo doba, samo nekoliko decenija, kao privremeno sklonište većinom odličnih vojvodskih porodica srpskih. Isto tako dosta pouz-dano možemo utvrditi, za veliki broj ovih najstarijih porodica naših, i staru balkansku postojbinu njihovu. Veći deo, naime, vodi poreklo svoje iz Stare Srbije i Hercegovine te današnje Srbije i Crne Gore, a manji deo iz Bosne, Maćedonije i Srema.«878

Iako su ove tvrdnje očigledno točne, za njih nije donesena odgovarajuća argumentacija sa potporom u izvorima. Zbog toga se najbolje usmjeriti na ono što govore izvori. Valja upozoriti na istraživanje Drage Roksandića nastalo u suradnji s Ivanom Obradovićem o uskocima u Žumberku 1551, s popisom njihovih imena i prezimena. U tom popisu spominje se prezime wadouinatz, identično ranije spominjanom prezime-nom Badovinac.879

O SeLiDBama PraVOSLaVNOG STaNOVNiŠTVa U DiJeLOVe kraNJSke, ŠTaJerSke i kraLJeViNe SLaVONiJe TiJekOm PrVe POLOViCe 16. STOLJeĆaVeć u prvim desetljećima 16. stoljeća na granicama ugroženih habsburških zemalja pojavili su se Srbi kao bjegunci s osmanskog teritorija.880 Prema Nadi Klaić

878 R. Grujić, Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj, str. 164.879 D. Roksandić, I. Obradović, O popisu žumberačkih uskoka iz

1551. godine, Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do Karlovačkog mira 1699., Beograd 1989., str. 125-146. isti je tekst objavljen u knjizi D. Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, Zagreb 2004., str. 25-50. Ovaj izvor je ranije objavio A. Ivić, Prilozi za povjest Hrvatske i Slavonije u XVI i XVII vijeku, Starine, knj. 35, Zagreb 1916., str. 296-301. Neka od prezimena koje se navode u popisu iz 1551. i danas postoje u naseljima oko Koprivnice, Križevaca i Ivanića, no kako je moguće da su ona došla kasnijim migracijama u ove krajeve, ona nisu siguran pokazatelj za bilo kakve dublje analize.

880 Slavko Gavrilović o tome piše: »Posle pogibije Pavla Bakića na austrijsku stranu prelazili su pojedini srpski plemići, a zatim i veće grupe stanovništva, koji su prvih decenija XVI veka počeli da gube svoje »vlaške« (stočarsko-vojničke) povlastice i postajali sasvim obespravljena turska raja. To stanovništvo, koje predvode


oni su se u novim zemljama mogli naseliti jedino kao kolonisti. Oni se u izvorima nazivaju prebjezi, uskoci, Rašani, Srbi i Vlasi. Nada Klaić smatra da njihova različita imena »ne odaju njihovo podrijetlo, i štoviše, imena nisu uvijek pouzdana kao kriterij za ocjenji-vanje, odnosno određivanje njihova zanimanja ili staleške pripadnosti. Stoga je potrebno proces naselja-vanja prebjega ili vlaha, ukoliko je to moguće, rješavati pojedinačno, bez uopćavanja koje mogu zavesti.«881 Da je bilo preseljavanja srpskog stanovništva iz Osman-skog Carstva na teritorij pod vlašću Habsburgovaca, svjedoči i putopisac Benedikt Kuripešić u svom puto-pisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. On je kao razloge slaboj naseljenosti Bosne naveo tri razloga: »prvo, narod mnogo umire od kuge; drugo, Srbi (Zitzen, Čiči) i Martolozi (martholosen) bježe mnogo radi teških nameta i tereta; treće, najvažnije, što turski car uzima i odvodi iz zemlje mlade i okretne ljude.«882

U Slavoniju se u drugoj polovini 15. i u prvoj polovici 16. stoljeća »naselilo nešto stanovništva, koje je došlo iz Srema, a vodilo je poreklo većinom iz despotovine. Svi ostali srpski doseljenici u Slavoniji i u Hrvatskoj potiču iz Bosne. Povest Srba u Sremu do dolaska Turaka u taj predeo sačinjava sastavni deo istorije Srba u Ugarskoj, jer je Srem u to doba sa Beogradom i Mačvom spadao pod Ugarsku.«883

O doseljenicima iz Srijema zapisao je Radoslav Grujić sljedeće: »I prezime Sremac beše prilično zastu-pano među najamničkom konjicom i pešadijom. Tako se među konjicom pominju: Sremac Ambrosije 1542. u četi kapetana Kerečenjija, Dimitrije sa 20 svojih konjanika 1552. g. u četi Ivana Margetića i Vuk sa 3 konjanika 1555. u četi Margetićevoj; a među pešacima pominje se: Sremac Matiaš i Pavle 1546., Pavle 1551., i Petar vojvoda 1555., te Simon i Grgur od Srema 1546. i 1555.«884

njegove narodne starešine (knezove, vojvode, serdari, barjaktari i pravoslavni sveštenici), stavlja se češće pod zaštitu austrijskih (nemačkih) komandanata, a ređe stupa u podaništvo pojedinih hrvatskih plemića.« Usp. S. Gavrilović, Iz istorije Srba u Hrvat-skoj, Slavoniji i Ugarskoj (XV-XIX vek), str. 20.

881 N. Klaić, »Ostaci ostataka« Hrvatske i Slavonije u XVI st. (od mohačke bitke do seljačke bune 1573. g.), Arhivski vjesnik, god. XVI, Zagreb 1973., str. 283.

882 B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530., Beograd 2001., str. 36.

883 A. Ivić, Doseljavanje Srba u Slavoniju tokom XVI stoleća, Glasnik Geografskog društva, sv. 7 i 8, Beograd 1922., str. 91. »Pa i kasnije, kad su Turci preplavili veliki deo Ugarske, Hrvatske i Slavonije, Srem nije kao Slavonija i Hrvatska došao pod upravu bosanskog vezira nego je nad njim zapovedao budimski paša.«

884 R. Grujić, Srpsko-hrvatsko naseljavanje po Štajerskoj, Glasnik Geografskog društva, sv. 7 i 8, Beograd 1922., str. 116.

Na prostoru Križevačke županije u nekoliko je naselja zabilježen etnik Sremec, koji ukazuje na to da je riječ o doseljenicima iz prostora Srijema. Npr. tijekom 17. stoljeća etnik je »Zremecz« zabilježen u Ivancu (Koprivničkom), »Szremecz« u Kunovcu, »Zremäcz« u Cirkveni, »Szremecz« u Bregima (Koprivničkim) i Koprivnici,885 a početkom 18. stoljeća etnici »Szre-mecz« i »Szremschak« u selu Velika kraj Vrbovca.886 No kako se radi o naseljima naseljenim katoličkim stanovništvom, to bi moglo ukazati na to da svi dose-ljenici iz Srijema nisu morali biti pravoslavni. Valja upozoriti i na postojanje sela Srem (Srijem) između Križevaca i Koprivnice, u kojem je živjelo i pravo-slavno stanovništvo, što možda ukazuje na doseljava-nje iz Srijema.

Pravoslavno stanovništvo se počelo »iseljavati iz despotovine odmah posle pada Smedereva (1459. g.), a prve seobe Srba iz Bosne dogodile se mnogo kasnije, na sedamdeset godina posle pada Bosne pod Turke. Na čelu Srba, doseljenih iz despotovine, bili su plemići srpski te se Srbi i u novoj domovini grupisaše oko njih. Doseljenici iz Bosne bili su prosta raja turska te nijedan član njezin nije mogao ni prema državnim faktorima ni u odnosu prema Srbima da zauzme polo-žaj sličan onome, koga su zauzimali titularni despoti Brankovići i Berislavi, zatim Jakšići, Belmuževići, Bakići, Radić Božić, Balentići, Ovčarevići, Crepovići i drugi viđeni Srbi u Ugarskoj, nego se narod u Hrvat-skoj i Slavoniji grupisao oko svojih slavonskih vladika i u njima gledao ne samo duhovne nastupe nego i političke vođe svoje.«887

Pregovori s Rašanima iz Osmanskog Carstva zabi-lježeni su 1529, kada su nudili svoju službu kralju Ferdinandu.888 Iduće, 1530. ban Ivan Karlović javio je Ivanu Katzianeru da su iz Osmanskog Carstva u Slavo-niju »uskočili« Vlasi (Vlazzy) koji bi htjeli prijeći (vt saltum facient) i to »mnogi ili pedesetorica« pa se zbog toga pismeno obraćaju Katzianeru da im dade seli-šta kamo bi smjestili svoje obitelji. Kada se ponovno obratio Katzianeru, ban Karlović mu je poslao spome-nute Vlahe (wlassy, wlahos), moleći da se pobrine za njih. Ukoliko ih Katzianer primi, i ostali Vlasi bi htjeli prijeći za njima »u kršćanstvo« te bi se mogli upotrije-biti za učvršćenje Vojne krajine, što se vidi iz pisma od

885 Steiermärkischen Landesarchiv, Graz, Laa. A. Ant., XIV., Milita-ria, Sch. 161, 162; Nadbiskupski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije (dalje: NAZ, KV), Prot. 89/Ia, 91/III.

886 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 600.887 A. Ivić, Doseljavanje Srba u Slavoniju tokom XVI stoleća, 1922.,

str. 93.888 E. Laszowski (prir.), Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske,

Dalmacije i Slavonije, knj. 1, Zagreb 1914., str. 195.


14. rujna 1530. No ban nije imao sredstava ni za svoju vojsku, pa je zbog toga Vlahe slao Katzianeru. Istoga dana, 14. rujna 1530. Bihaćani su Ivanu Katzianeru preporučili Vlahe iz Srba, Unca i Glamoča (wolahy Turcorum, qui commorauerunt in Zerb et in Unacz et in Dlamoch) koje je predvodio sin glamočkog vojvode Vladislava Stipkovića (Ladizlai Ztypkowych), a s njime su bili mnogi harambaše i vojnici.889

Svaki je ratni sukob, zajedno s nesigurnošću koju je donio, pokretao stanovništvo na granici habsbur-škog i osmanskog imperijalnog sustava. Stoga je dio stanovništva iz osmanskog krajišta prešao na prostore habsburškog krajišta koje su njihovi bivši vlasnici napustili. Nije sigurno jesu li te obitelji bile prve koje su, dolazeći s osmanskog područja, bile upućene dalje u Kranjsku. Habsburški krajiški zapovjednici su ih nazivali različitim nazivima: »Valachi Turcorum«, »Valachi«, »Rasciani Voskoky«, »Valachi Uzkoky«, »Pribegi«, »Vsskhokhen« i drugi. No najčešće se uvri-ježio naziv »uskoci«. Vlasi koji su se doselili počet-kom 1530-tih godina bili su upućeni prvenstveno na posjede koje su opustošile Osmanlije, u luku rijeka Kupa – Žumberak, Metlika, Črnomelj, Poljan i Lož. Kasnije su im se pridružili uskoci (oko 1000 osoba s 1500 komada stoke) koji su bili podrijetlom iz doline Cetine. Na kraju su svi zajedno bili naseljeni na području Žumberačkog distrikta, a u godinama 1538.-1540. priključile su im se uskočke obitelji (300-400) koje su prije živjele oko Srba.890 Drago Roksandić ukazao je kako se često »gubi iz vida da se ta masovna seoba izvodi u razdoblju punih učinaka katastrofalnih ishoda mohačke i gorjanske bitke (1526. i 1537. g.) i neposredno poslije turskih osvajanja današnje sjeverne Dalmacije (1522.) te Like i Krbave (1527.-1528.), tj. u doba kada izgledi za uspješan ishod obrane Hrvatske i nisu osobito veliki.«891

Fedor Moačanin upozorio je da »problem nase-ljavanja Slavonije prebjezima iz Turske prije velikih seoba pod konac XVI. st. nije još dovoljno rasvijetljen. No bilo kako bilo – dosada poznata izvorna građa ne poznaje seobu 1538. privilegiranih uskoka iz Žumberka u Slavoniju u prvoj polovini XVI stoljeća.«892

889 Isto, str. 411, 415-416, 418-419.890 I. H. Bidermann, Zur Ansiedlungs – und Verwaltungsgeschi-

chte der Krainer Uskoken in im XVI. Jahrhundert, Archiv für Heimatkunde, 2, Laibach 1882/83. str. 132; Mal, Uskočke seobe i slovenske pokrajine, Beograd 1924., str. 17-23; K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, Zagreb 1997., str. 55-59.

891 D. Roksandić, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, Zagreb 1991., str. 18.

892 F. Moačanin, O nekim problemima iz historije Vojne krajine I. (Povodom rasprave dr Miše Semjana, istorija Krajišnika i kućne

Vezano uz doseljenike u dio jugoistočne Kranj-ske, odnosno žumberačke uskoke, »čini se osim toga prilično sigurnim da su mnoge uskočke obitelji, koje su tridesetih godina bile sprovedene u područje Žumbe-rak-Metlika-Mehov, odlazile i dalje u unutrašnjost, kako bi, budući da nisu odmah bile naseljene, osob-nom inicijativom potražile mogućnost da se nasele. One su ili išle dalje u kranjsko područje u pravcu Istre ili u donjoštajersko područje. U Donjoj Štajer-skoj su svakako već oko sredine 16. stoljeća posto-jala uskočka naselja«, i to kraj Veržeja, kraj Ptuja, u Skokama, Rogozi i Hočama, napominje Karl Kaser.893

Na vrlo ranu selidbu vlaškog stanovništva u Donjoj Štajerskoj ukazuje 5 popisanih obitelji s prezimenom Vlah u popisu iz 1542. godine na Dravskom polju,894 te jedna obitelj Vlašina popisana u selu Muretinci na Putjskom polju iste godine.895 O doseljavanju Vlaha svjedoče i brojna prezimena izvedena iz toga etnika koja su popisana tijekom 17. stoljeća. Tako se npr. prezimena wlach 1631. i wlashizh 1632. spominju u Juršincima,896 prezime Vlashitch 1653. u Ljutomeru,897 a možda i prezime wellakh koje se 1657. spominje u Drozgometu na vlastelinstvu Podčetrtek.898 Prezime Vlah je postojalo i u Mariboru gdje je zabilježeno i prezime Srblin. Na uskočko stanovništvo ukazuje i prezime Skok zabilježeno u Mariboru, Dravogradu i Ptuju,899 ali i u župama Središče ob Dravi900 i Zgornji Leskovec (Sv. Andraž v Halozah).901

No iseljavanja sa Žumberka u smjeru sjevernih pograničnih krajeva Kraljevine Slavonije u određenoj je mjeri moguće dokazati. Ostatak tih doseljenika vidi se i u novoosnovanom selu (nova villa) Sveti Petar kraj Ludbrega, gdje je primjerice 1598. godine zabilježeno prezime Merzlopolecz, koje vrlo vjerojatno ukazuje na doseljenike iz Mrzlog Polja na Žumberku. Iste se 1598. u Svetom Petru, uz ostala, spominju i prezimena

zadruge u ratnoj državi), Historijski zbornik, god. XVII., Zagreb 1964., str. 341, bilj. 77.

893 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 62.894 J. Koropec, Imenjska cenitev leta 1542 in Dravsko polje, 198.895 V. Bračič, Ptujsko polje v luči imenjskih cenitev iz leta 1542,

236-249896 Nadškofijski arhivu Maribor (NAM), Matična knjiga vjenčanih,

Sv. Lovrenc – Juršinci 1624.-1662.897 NAM, Matična knjiga vjenčanih, župa Ljutomer 1653.-1674.898 D. Zadravec, Gospostvo Podčetrtek 1670-1700, doktorska diser-

tacija (rukopis), Oddelek za zgodovino, Filozofska fakulteta, Univerza v Mariboru, Maribor 2008., str. 250.

899 F. Bezlaj, Začasni slovar slovenskih priimkov, Ljubljana 1974., str. 555, 570, 682.

900 NAM, Matična knjiga umrlih, župa Središče ob Dravi, 1670-1688.901 NAM, Matična knjiga krštenih, župa Zgornji Leskovec (Sv.

Andraž v Halozah), 1751-1784.


Jwrassynowych, Gwrassynowych i Bastha902 koja bi bila identična ili slična prezimenima Juraschinouitsch i wasstaschitsch, što su ih nosili žumberački uskoci 1551. godine.903 Iste 1598. u Svetom Petru se spominju dvije osobe s prezimenom »wlah«, a sveukupno je, ako je to moguće suditi prema prezimenima, gotovo polovina obitelji bilo vjerojatno žumberačko-uskočkog odnosno vlaškog podrijetla i svi su tada bili u kmet-skom statusu. Možda su ti doseljenici podrijetlom sa Žumberka, ali treba biti oprezan jer je sličnih vlaških prezimena bilo i drugdje.

Upozorio bih i na to da se u Varaždinskim Topli-cama 1598. nalazi prezime Milchich (colonus), koje je vrlo slično prezimenu Millitschittsch što se spomi-nje u popisu Žumberčana 1551. godine.904 Možda se radi o slučajnosti, a možda i ne. Ipak, pogleda li se pozornije popis Varaždinskih Toplica 1598, u njemu se mogu pronaći »Radoszaw woywoda« (liber), »wranes Dezzethnyk« (inquilinus), »Vok Dragh Dezethnyk« (colonus), »Nicolaus Lahowych« (inquilinus), »Medak Zaztawnyk« (inquilinus) i možda još koje ime i prezime koje ukazuje na doseljenike vlaškog (uskoč-kog) podrijetla. Kako su svi popisani u Toplicama u statusu zavisnih seljaka, očito svi doseljeni Vlasi nisu bili u tzv. »privatnovlaškom« statusu. Manja je vjero-jatnost da njihov status zavisnih seljaka ukazuje na to da su se doselili znatno prije velike vlaške seobe s kraja 16. stoljeća. Kako su Varaždinske Toplice još 1577. popisane kao utvrda s plaćenom posadom, vjerojatno bismo u tome mogli tražiti podrijetlo dijela doseljenih podložnika, no zanimljivo je da se sve vojne osobe, osim vojvode, koji je slobodnjak, spominju ili u kmet-skom ili u želirskom statusu, tj. kao zavisni seljaci na Varaždinskotopličkom vlastelinstvu Zagrebačkog kaptola. Možda je moguće, kao i u slučaju ranije spominjanog sela Sveti Petar kraj Ludbrega, pretpo-staviti da se barem dijelom radilo o doseljenicima iz Žumberka. Iscrpno ulaženje u ovu problematiku zahtijevalo bi mnogo više prostora te to ostavljam za buduća istraživanja. Za sada ukazujem samo na posto-janje toponima Mali Žumberak između Križevaca i Koprivnice, odnosno točnije Osijeka Vojakovačkog, Jarčana, Glogovnice i Rijeke Koprivničke.905

902 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj, str. 445.

903 D. Roksandić, I. Obradović, O popisu žumberačkih uskoka iz 1551. godine, str. 30-35.

904 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj, str. 557; D. Roksandić, I. Obradović, O popisu žumberačkih uskoka iz 1551. godine, str. 31.

905 Veliki atlas Hrvatske, Zagreb 2002., karta 13 (Križevci).

Etnici Rac, Olah, Vlah i slični popisani 1598. u Zagrebačkoj, Varaždinskoj i Križevačkoj županiji jasno se odnose na vlaške odnosno raške doseljenike. Na doseljavanje srpskog odnosno raškog stanovništva ukazuje etnik Raacz zabilježen u Kašini.906 Prezime Olah popisano je na vlastelinstvu Ivanec – Bela u selu Šatornjak, jedan inkvilin u predgrađu Varaždina, kao i po jedna osoba na posjedima Otočec, Vrbanovec, Martijanec i Novakovec te u selima Jalžabet i Kele-men.907

Etnik wlah se iste 1598. spominje na vlastelinstvu Susedgrad u selu Laduč, na posjedu Turan u selima Lanišće i Gornje Volavje, na vlastelinstvu Ozalj - selo Pobresye, u sučiji Vivodina, Sv. Petru (Ludbreškom), oko Kupčine, selu Kraljevec, na vlastelinstvu Kostel u selu Erpenja te na posjedima Orehovec, Boričevec i Martindol.908 Prezime wlahow je zabilježeno na vlaste-linstvu Ozalj u selu Novaki,909 prezime wlahowych na vlastelinstvu Susedgrad u selima Zapresečje i Stenje-vec, isto prezime nosi i jedan armalist u Zagrebu, kao i osobe na vlastelinstvu Samobor u selima Veliki Otok, Domoslavci i Farkaševci, na vlastelinstvu Ozalj u sučiji Pribić.910 Etnik wlassych popisan je na vlastelinstvu Samobor u selu Kostanjevica, vlastelinstvu Ozalj u sučijama Pobresye i Pribić, isto prezime nosi jedan armalist u Samoboru te osobe u selu Strmec na vlaste-linstvu Susedgrad i u selu Kosnica kraj Zagreba.911

Popisana su i tri ženska etnika koja ukazuju na Vlahe doseljene prije 1598. wlahowycza se spominje oko Gornje Stubice u selu Domjanec te na vlastelin-stvu Oštrc.912 wlahowyna je zabilježena u selu Donji Bukovec kraj Ludbrega,913 a wlahowka na vlastelinstvu Samobor u selu Mali Otok.914 Kada je riječ o popisu iz 1598, treba naglasiti da je većina osoba s etnikom Vlah (i sličnima) i u ovim slučajevima bila u statusu zavisnih seljaka, što možda ukazuje na to da su se doselili ranije, a ne u velikoj seobi Vlaha krajem 16. stoljeća. Pri tome nije moguće utvrditi je li se u ovim slučajevima etnik Vlah krajem 16. stoljeća odnosio isključivo na doseljeno pravoslavno stanovništvo ili se možda, barem dijelom, radi o ostacima predslavenskog stanovništva. No ova problematika izlazi iz okvira rada

906 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj, str. 394. Na pomoći oko prikupljanja ovih podataka iz poreznih popisa najsrdačnije zahvaljujem kolegi Ranku Pavlešu.

907 Isto, str. 519, 547, 553.908 Isto, str. 385, 409, 415, 418, 445, 470, 494, 507.909 Isto, str. 413.910 Isto, str. 381, 386, 402-404, 419, 467.911 Isto, str. 405, 415, 420, 428, 465, 472.912 Isto, str. 373, 525.913 Isto, str. 445.914 Isto, str. 407.


i zahtijeva podrobniju analizu u koju, ovom prigodom, nema smisla ulaziti. Stoga ovo razmišljanje ostavljam kao poticaj budućim istraživanjima.

U VOJNOkraJiŠkOJ SLUŽBiProces doseljavanja stanovništva u Kraljevinu Slavo-niju tijekom 16. stoljeća dio je mnogo širih migracij-skih procesa koji su rezultirali miješanjem stanovniš-tva u jugoistočnoj Europi, odnosno, točnije rečeno, ono je dio migracija iz dinarskog područja prema sjeveru i sjeverozapadu, koje Jovan Cvijić naziva »dinarskim strujama naseljavanja«.915 Prema mišlje-nju Fedora Moačanina, dio tih migracijskih struja našao se na Ludbreškom i Rasinjskom vlastelinstvu te vjerojatno i na još nekim okolnim posjedima, a isti autor drži da je to naseljavanje bilo jedno od najstarijih te vrste na prostoru Kraljevine Slavonije. Najvjerojat-nije se odvijalo između 1542. i 1551. Predvodio ga je vojvoda Ivan Margetić (Rascianus), koji je zapovijedao s 49 konjanika.916

U to je vrijeme s konfesionalnog stajališta hrvat-ska situacija bila daleko od pojednostavljenog kršćan-sko-islamskog sučeljavanja. O tome je pisao Drago Roksandić, koji s pravom smatra da se hrvatsko rimokatoličanstvo suočavalo s jugoistoka s islamom i srpskim pravoslavljem, a nešto kasnije sa sjeveroza-pada i sjevera s njemačkim i mađarskim protestan-tizmom. Dok je u to doba bila isključena bilo kakva mogućnost muslimanskog demografskog »prelije-tanja« na područja pod banskom vlašću, sasvim je drugačije bilo s pravoslavnima. »Već od 1530. pravo-slavni se ustaljuju najprije na nekim mjestima duž unutrašnjeaustrijsko-hrvatsko-slovenske granice, a u drugoj polovici 16. stoljeća sve učestalije i na područ-jima prema hrvatsko-slavonsko-osmanskoj granici.«917

Kao što se može vidjeti iz popisa od 4. srpnja 1542, Uskoci su služili u pograničnim utvrdama: Ogulin – 100 uskoka, prema Prodaviću (danas Virje) – 50 uskoka i 100 haramija, Strezu (danas Pavlin Kloštar kraj Bjelovara) – 100 haramija i 50 uskoka i u Čaklovac (kraj Pakraca) – 50 haramija i uskoka.918 Karl Kaser ukazao je na to da su uskoci koji su 1542. bili

915 J. Cvijić, Balkansko poluostrvo3, Beograd 2000., str. 130.916 F. Moačanin, Iz starije povijesti Srba u području Ludbrega,

Ludbreg (monografija), Ludbreg, s.a. (1984.), str. 137-138.917 D. Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, Zagreb 2004., str. 55.918 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, Starine 17, Zagreb 1885., str. 172. Haramije su još popisane u Apatovcu, Kloštru prema Podgori (kraj Ludine), prema Praščevcu (kraj Cirkvene) i prema Brezovici kraj Virovitice.

premješteni u ranije spomenute utvrde bili plaćeni te da »nisu bili naseljeni u krajini. Da se pri tome radilo o žumberačkim uskocima može se zaključiti s velikom sigurnošću.«919

Križevački gradski sudac Mihael Forgach 10. je prosinca 1542. obavijestio koprivničkog kapetana Luku Szekelya da je, prema izvješću koje je dobio, kraj Koprivnice uhićen jedan osmanski uhoda koji je izja-vio da su dva njegova kolege poslana u Križevce koji su izjavili da se kraj Požege sakuplja velika osmanska vojska te da kraj Knezoycze (?) stoji 700 konjanika i mnogo Vlaha. Forgach je javio i to da su u Križevcima uhićene uhode u istrazi izjavili da su se Osmanlije spremale za napad na Viroviticu i da se zbog toga u brdima između Križevaca i Koprivnice (Gebirge zwischen Kreutz und Kopreinitz) nalazi pomoćna postrojba do 30 Vlaha pod zapovjedništvom Margetića (Margetsych). Jedan od njih, zvani Ivan Barbić, usudio se doći do Toplica. Kako je Margetić bio uhićen, brzo se sporazumio s vojnokrajiškim vlastima te je napustio Osmanlije i prešao na kršćansku stranu.920

Nikola Istvánffy spominje 1553. »Joanne Margi-titio, infigni equitum praefecto«.921 Ivan Margetić je 1555. zabilježen kao husarski zapovjednik u Ludbregu koji je zapovijedao s 49 konjanika te je za troškove trebao mjesečno dobiti 278 forinti. Iste se godine u Koprivnici spominje vojvoda Margetić »sa 53 sluge« koji su mjesečno dobivali 144 forinti i 5 denara.922 Bidermann je napisao da se spomenuti koprivnički vojvoda zvao »Plawtz Margetitsch«, a spominje i časnika koji je u ispravama zapisan kao »Radkho Pribekhen-woywoda«, koji je zapovijedao s 53 vojnika u Topolovcu te njemačkog vojnika u Varaždinu popi-sanog kao »ein Pribeckh Rado«. Iz izvješća pukovnika Franza von Teuffenbacha štajerskim staležima od 29. kolovoza 1558. vidljivo je postojanje »Pribegen Blasy aus Posega« koji je 1553. služio pod zapovjedništvom Istvana Deaka u Varaždinu. Iz 1555. godine zabilje-žene su obavijesti o doseljavanju na prostor Slavonske krajine »40 glava« (Köpfe), od kojih se spominju obite-lji »Alexić, Doytšin und Vukmyr«. Oni su u Slavonsku Krajinu prešli iz Slavonije pod osmanskom vlašću.923

919 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 62.920 H. J. Bidermann, Die Serben-Ansiedlungen in Steiermark und im

warasdiner Grenz-Generalate, Mittheilungen des Historischen Vereines für Steiermark, sv. 31, Graz 1883., str. 9-10.

921 N. Isthvanfio (Istvánffy), Historia regni Hungariae, Viennae-Pragae et Tergesti, 1758., str. 216.

922 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 215-216.

923 H. J. Bidermann, Die Serben-Ansiedlungen in Steiermark und im warasdiner Grenz-Generalate, str. 11.


Moguće je pretpostaviti da je sredinom 16. stoljeća dio križevačkih, koprivničkih i drugih vojnika na slavon-skom pograničnom području bio vlaškog podrijetla i pravoslavne vjere.924

Ivan Margetić je, prema Radoslavu Grujiću, »dao i ime selu Ivanec«.925 No to nije točno, jer je selo Ivanec (Ludbreški) dobilo ime po crkvi Sv. Ivana, koja je 1334. zabilježena »de Hergorchia«, 1501. »in Herborthya«.926 Kada je 1615. kanonik Benko Vinković pohodio ostatke »ecclesia Sancti Johani de Hergorcza«, ona je imala još samo zidove, a za njen inventar nije znao nitko. U njenoj blizini su se nalazile tri vlaške kuće.927

Radoslav Grujić smatra da se po vojvodi Plavši (ispravnije bi bilo Plavcu) Margetiću »prozva jedno selo – to je Plavšinac, glavno srpsko selo u onome kraju i sedište parohije«.928 Iako Plavca Margetića Grujić naziva Plavša, treba spomenuti da izvori njegovo ime bilježe drugačije, odnosno kao Plauetz, Plawetz, Plauwatz, Plawach i Plauatz, što bi moglo dovesti u pitanje tvrdnju da se selo Plavšinac prozvao po vojvodi Plavši. Ukoliko bi Grujićevo razmišljanje bilo točno, onda bi se Plavšinac ubrajao u najstarija srpska naselja na sjevernim obroncima Bilogore. Nase-lje Plavšinac je, kao i ostala okolna pravoslavna sela na sjevernim obroncima Bilogore, nastalo na posjedima zagrebačkih biskupa. Zagrebački biskup sredinom 16. stoljeća više nije imao praktičnu jurisdikciju na svome imanju Sveti Ladislav, pa su koprivnički kape-tani nesmetano na njegov posjed naseljavali Vlahe, to više jer se Sveti Ladislav naslanjao na Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo kojim su već upravljali koprivnički kapetani.929 Ako se prihvati ovo moguće tumačenje, onda ostaje otvorenim pitanje u kakvom su statusu bili pravoslavni doseljenici.

Veća je vjerojatnost da je Plavšinac ipak osno-van kasnije, prigodom velike seobe pravoslavnih

924 U djelu R. Samardžić, R. L. Veselinović, T. Popov, Istorija srpskog naroda, knj. 3/1, Beograd 1993., na str. 108. piše: »Prve pouzdane vesti o Srbima vojnicima u gornjoj Slavoniji potiču iz 1542, ali se one ne odnose na prebege iz Turske nego na uskoke, martolose i haramije iz Žumberka i okolnih krajeva koji je Ratni savet u Gracu uputio da drže straže u Križevcima, Ivaniću, Koprivnici, Ludbregu i drugim mestima potonjeg Varaždinskog generalata«. No, ovaj bi podatak u budućim istraživanjima trebalo preispitati.

925 R. Grujić, Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj, str. 160.926 J. Buturac, Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine,

Starine, knj. 59, Zagreb 1984., str. 75.927 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 16.928 R. Grujić, Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj, str. 160. 929 H. Petrić, »Kuhinjska sela« - Koprivničko vlastelinstvo pod upra-

vom krajiških kapetana, Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, br. 37 (U spomen Igoru Karamanu), Zagreb 2005., str. 89-100.; isti, Koprivnica u 17. stoljeću – okoliš, demografske, društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Koprivnica 2005., str. 144-153.

Vlaha krajem 16. stoljeća. Radoslav Grujić je u vezi s naseljavanjem Plavšinca930 i okolnih naselja napra-vio propust. Naime, 1937, pišući o naseljavanju Srba u okolici Novigrada Podravskog, Grujić je napisao da su naselja osnovana u prvoj etapi bila Glogovac, Bakovčica, Javorovac i Srdinac, u drugoj Plavšinac i Vlaislav, u trećoj Delovi i Jeduševac, a u četvrtoj etapi Borovljani.931 Iako sam sklon podržati njegova razmi-šljanja o etapnom naseljavanju u toj mikroregiji, čini se da je njegova pretpostavka da su najstarija naselja Glogovac, Bakovčica, Javorovac i Srdinac netočna. Prema popisu s početka 17. stoljeća najstarija nase-lja na sjevernim obroncima Bilogore bila bi Vlaislav, Glogovac, Plavšinac i Srdinac.932 Uzmemo li u obzir taj popis s početka 17. stoljeća, možemo bez problema uvidjeti je da naselja Bakovčica i Javorovac pripadaju kasnijoj etapi doseljavanja. Moguće je definirati i još jednu, petu fazu naseljavanja, u kojoj nastaje naselje Kladare. Ono je nastalo u dravskoj nizini. No to će naselje nestati već u drugoj polovici 18. stoljeća.

O POčeCima maNaSTira LePaViNe i DaLJNJem PrOCeSU NaSeLJaVaNJa PraVOSLaVNOG stANoVNIštVANekako istovremeno s osnivanjem novih naselja naseljenih pravoslavnim stanovništvom došlo je do osnivanja manastira Lepavine.933 O osnivanju mana-stira Lepavine Aleksa Ivić zapisao je slijedeće: »Njega

930 Zanimljivo je spomenuti da se kao student na sveučilištu u Beču 1411. godine spominje Nicolaus Kiczka, župnik »in Plausenicz« za kojeg Alojz Jembrih misli da je iz Plavšinca. Usp. A. Jembrih, Studenti iz sjeverne Hrvatske na bečkom sveučilištu u XIV. i XV. stoljeću, Podravski zbornik 6, Koprivnica 1980, 339-343. Nemoguće je da se ovaj podatak ne odnosi na današnje selo Plavšinac kod Novigrada Podravskog, tim više što se naselje s ovim nazivom ne spominje u srednjem vijeku. Usp. R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, Koprivnica 2001.

931 R. Grujić, Naseljavanje Srba u okolini Novigrada Podravskog, u: B. Madjer, Časti i dobru zavičaja, Zagreb 1937, str. 301. Po njemu su prvi naseljenici bili »po svoj prilici, žumberački uskoci, koji su 1542. dovedeni u okolinu Koprivnice pod vođstvom deset svojih vojvoda, među kojima se kao najugledniji pominju Klisurić, Vujičić i Popović, sa četovođama Vučkovićima (2), Vukmiri-ćima (2) i Milakovićem. Njihovi potomci i danas žive, pod istim prezimenima, u opštini Novigradskoj; kao i potomci Magjerâ, od kojih se jedan pod tim imenom pominje 15 juna 1542 god., kao konjički četovođa pod zapovedništvom vojvode Vida Vlaha pri vojnim vežbama u Varaždinu, a drugi 28 juna 1555 god. u četi vojvode Petra Besedića od Virja, renijeg branioca Virovitice.«

932 Magyar Országos Levéltár, Budapest (MOL), Urbaria et conscrip-tions, E 156, Irregestrata, Fasc. 6, br. 52.

933 D. Kašić, Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji, Beograd 1996., str. 100.


je podigao godine 1550. hilandarski kaluđer Jefrem Vukadinović, rodom iz Hercegovine. Oko ovog mana-stira okupljali se Srbi iz Turske, te on postane uporište u borbi protiv Turaka. Da bi razorili ovaj stožer, koji je privlačio srpske begunce iz Turske, udare Turci iz Stupčanice, Pakraca i Bele Stene, pod vođstvom Zarep-age Alije iznenada na Lepavinu, poubijaju sluge mana-stirske, porobe marvu i stvari, poruše i spale manastir i druge zgrade, a šestoricu kaluđera povedu sa sobom i u Turskoj ih umore.«934

Radoslav Grujić je ukazao na to da su se naselja naseljena pravoslavnim stanovništvom u prvoj polo-vici i sredinom 16. stoljeća održala »u Pravoslavlju i Srpstvu najviše zasluga ima manastir Lepavina, koji je od prvih dana postao centar njihova crkveno-narodog života. Njega su, po svoj prilici, osnovali kaluđeri naši iz Srbije i Hercegovine, koji s narodom uskočiše oko 1530. i 1538.-9. g. prvo u Žumberak i Kranjsku, a nešto docnije spustiše se i u ovu oblast, da narodu svome budu svećenici i učitelji. Hronika manastira beleži početak manastira ovog u 1555. g.«935

Lepavinski je iguman Maksim Ognjanović 1816. opisao postanak manastira Lepavine: »Ovaj manastir dobio je svoj početak 1550. godine od nekog jermo-naha Jefrema Vukodabovića, rodom iz Hercegovine, a postrigom iz manastira Hilendara. Hodeći po raznim pustinjama zbog straha od Turaka, kriomice je došao ovamo i našavši ugodno mesto za tih bezmolvije pod gorom u šumi kod jednog opustelog kaštela, koji se zvao Vina, kod izvora, sagradio je sebi jednu klet, kolibu, i u njoj se molio. Čuvši za njega, dva druga kaluđera iz Bosne došli su i s njim se udružili, da kad videše da je ovo mesto plodno, počeše narod iz Bosne pozivati pod zaštitu dvora austrijskoga i došao je veliki broj naroda. Naseljavahu se i umnožiše se. A svi kalu-đeri počeše zemlju krčiti i manastir graditi na uslugu narodu. Čuvši ovo, narod se množio danomice. Kad Turci iz Stupčanice, Pakraca i Bijele čuše da su kalu-đeri napravili malu drvenu crkvu, koju su sa šestori-

934 A. Ivić, Marčanska episkopija od Simeona Vretanje do Gavrila Predojevića (1608.-1642.), Brastvo, br. 17, Novi Sad 1923., str. 157.

935 R. Grujić, Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj, str. 162. Kasnije Grujić iznosi sličan stav: »Vrlo je vjerojatno, da je već sa prvim grupama Srba, koje su od 1540 god., preko Žumberka i Kranjske, počele naseljavati se između Križevaca i Koprivnice, dolazio i po koji sveštenik ili kaluđer, - da im vrše obrede i čuva vjeru, - kao što je to bilo i pri docnijim seobama iz turske Slavo-nije. Po tome, može biti tačna i beleška jednog starog nepoznatog hroničara manastira Lepavine: da je prvi osnov tome manastiru postavio neki pustinjak iz Hercegovine – Vukodabović oko 1550. godine.« Usp. R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, str. 56.

com braće nazivali manastirom, došlo je iz navedenih mesta pod komandom Alije Dizdara Stupničkog preko Ilove mnogo Turaka (jaka četa) po noći, udarili su na manastir, sluge isekli, a onih šest kaluđera svezali i poveli u sužanjstvo. Kad je za to čuo okolni narod, napao je na Turke i kad se kaluđeri počeše otimati i boriti četvoricu su posekli kod jednog bunara koji se i sada nalazi usred manastirske livade, a dvojicu su u sužanjstvo odveli i smrti predali – i tako je manastir opušten...«936

Vladimir Krasić također donosi podatak kako je jedan anonimni ljetopisac napisao da je ovaj manastir oko 1555. osnovao pustinjak iz Hercegovine zvani Jevrem Vukodabović te je kritički nastojao propitati vrijeme osnivanja ovoga manastira: »Kad se prene-semo mislima u vreme, o kome je reč, pa se setimo istorijskog fakta, da su tada staleži hrvatski i rimsko sveštenstvo gonili svaku drugu veru, osim rimokato-ličke – onda nismo bez brige, da su reči našeg letopisca istina istorijska. Još je jače pod pitanjem mišljenje Čaplovićevo, koji priča, kako je Vukodabović osno-vao Lepavinu 1550. i kako su k njemu došli kaluđeri iz manastira Rmnja sa više porodica srpskih (...) Iz svega se toga vidi, da se postanak manastira lepavin-skog ne može staviti u godinu 1555., a još manje u godinu 1550.; jer je teško verovati, da bi se u ovom kraju mogao osnovati manastir u današnjem smislu te reči pre no što su se u nj doselile iz turske oblasti prve srpske porodice. Bliže je istini što nam kazuje jedna stara hronika, koja se čuva u selu Kapeli. Ona veli, da je manastir lepavinski osnovao Visarijon Šerbanić, Hercegovac. On iziđe iz Hilendara i dođe u Bosnu, gde se zadrži s mitropolitom Gavrilom Abramovi-ćem oko 1580. i prešavši preko Velebita, Plešivice i Petrove Gore dođe u manastir Komogovinu. Nemajući dovoljno mesta u ovom manastiru, jer se bilo steklo u nj mnoštvo kaluđera gonjenja radi turskoga: oni pređu u generalat varaždinski u mesto Vina. Pomenuti mitropolit Abramović obnovi, carskim dopuštenjem, od davnašnjih vremena opusteli manastir Marču, a jermonah Visarijon, ne mogavši se priključiti bratstva, lutao je neko vreme po pustinji, a najposle izabere sebi lepu dolinu pod gradinom Vinom. Kad se Visarijon obrete u takoj prirodnim lepotama ukrašenoj dolini, u povoljnim uslovima za življenje, dovede on mnoštvo monaha iz oblasti turske, a s njima pređe u generalat varaždinski i nekoliko srpskih porodica. Nastanivši se Visarion sa ostalim bratstvom, malo po malo podiže sebi i svojima kuću i crkvu drvenu na starim razva-

936 D. Kašić, Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji, str. 100-101.


linama, a kaluđeri stanu vršiti svešteničke dužnosti okolnom narodu.«937

Korekciju Krasićevih stavova iznio je i Dimitrije Vitković: »To je kazivanje većinom osnovano na usme-noj tradiciji, koja se čuvala u manastiru. (...) Ostaje još otvoreno pitanje, a ko je osnivač manastira Lepa-vine? Velim otvoreno, jer i ako ja verujem kazivanju kapelske kronike i osnivaču Visarijonu Šerbaniću, ipak mene zanima i onaj drugi fundator, kojega spominje onaj drugi spis iz g. 1766., i to na prvom mestu, a to je Grigorie. (...) Ja dakle pretpostavljam, da je taj Grigo-rije Peašinović morao osnovati manastir lepavinski. On je svakako bio u srodstvu sa Jovanom Peašinovi-ćem, koji se u društvu s Milakom Vukovićem najviše ističe prilikom one znamenite seobe srpskog naroda krajem XVI. veka u Varaždinski Generalat. Još više ja pretpostavljam, da su toga Grigorija oni zapisi u ruko-pisnoj knjizi, koja je pripadala također znamenitoj porodici Margetića, a koje je zapise priopćio Krasić.«938 Na drugoj strani, Manojlo Grbić drži da je manastir Lepavina nanovo podignut oko 1638. godine »i da toga manastira nije prije ni bilo.«939

Iako nema kontinuitet djelovanja, manastir Lepa-vina predstavlja jednu od najzapadnijih organizacij-skih jezgri srpske pravoslavne crkve između Jadran-skog mora i rijeke Drave.940 Pri istraživanju najstarijeg razdoblja manastira Lepavine treba naglasiti da su gotovo sve obavijesti koje posjedujemo »iz druge ruke« i većinom vezani uz predaju, dok se prvorazredni izvori javljaju kasnije, tek u 17. stoljeću, kada je ovaj manastir zaživio u pravom smislu.

Vaniček je zapisao da je jedna grupa prebjega, u kojoj je bilo i 60 vojnika, 1562. došla u Podravinu (im Dravefeld) pogranična komisija koja je obilazila krajinu odredila je 1563. da se oni sa svojim obiteljima smjeste na zemljištu pravoslavnog manastira Lepavine. Da li je to bilo učinjeno, ne postoje podaci.941 Fedor

937 S. Krasić, Manastir Lepavina, Letopis Matice Srpske, knj. 158, Novi Sad 1889., str. 4-6.

938 D. Vitković, Prilog istoriji manastira Lepavine, Bogoslovski glasnik, knj. 15, sv. 1, Sremski Karlovci 1909., str. 357-359. Vezano uz jedan zapis iz 1624. Vitković piše: »Ne znači li to, da Grigorije šalje izvještaj o svojoj misiji, a on ostaje u ovim krajevima, te se seli iz Marče, gde je već bilo u to doba za Simeona Vretanjskog dosta smutnja, i traži zgodno mesto, da osnuje novi manastir. Osobito zato, što je Jovan Peašinović sa Simeonom Vretanjskim imao veza sa zagrebačkim biskupom Petrom Domitrovićem.«

939 M. Grbić, Karlovačko vladičanstvo, knj. 1, Karlovac 1891., str. 172-173.

940 H. Petrić, Koprivnica u 17. stoljeću. Okoliš, demografske, druš-tvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Koprivnica 2005., str. 198.

941 F. Vaniček, Specialgeschichte der Militärgrenze, knj. I, wien 1875., str. 35.

Moačanin to je s pravom doveo u pitanje. On je utvr-dio da se radilo »o uskocima koji su bili smješteni u južnoj Štajerskoj, a kojima je tamo bilo tijesno. Pojam `Dravefeld´ se odnosi na južnoštajersko područje uz rijeku Dravu. Na sastanku unutašnjoaustrijskih staleža 1563., predložili su predstavnici Kranjske i Koruške da se tim uskocima pribave zemljišta samostana Lepo-glave (ne Lepavine kako je mislio Vaniček!). Nato je kralj Maksimilijan uputio komesare, koji su obilazili krajinu, da pregovaraju sa samostanom o naseljenju tih uskoka.«942 U listopadu 1563. ti su komesari izvijestili da su uskoke smjestili na 26 selišta (»die Priweggen so bisher in Traver Velld gewest, gleich auf 26 Huebben angesetzt«). No već u travnju 1565. sabor donosi zaključak da dopusti »ut caesarea maiestas wolakos vel wzkokos in bona claustri Lepaglawa inhabitates ne patiatur« da ostanu i dalje ondje.943 Kako su se dalje stvari odvijale, nije poznato. Bidermann smatra da su redovnici uskoke otjerali ili da ih je svjetovna vlast uklonila na osnovi saborskog zaključka. On spominje da su se vojvode iz okolice Maribora 1579. žalile na stiješnjenost te je istaknuo da je car Maksimlijan više puta zapovjedio da se uđe u pregovore sa samostanom Lepoglava (i drugdje gdje je to moguće) radi povećanja zemljišta, ali sve je bilo uzalud.944

Jedna selidba Vlaha zbila se 1560. godine, »pošto su zapovjednici varaždinske krajine Mihalj Sekel i Globicer razorili gniezdo vlaških `kalauza (kalavca), knezova i harambaša´ u Siraču, te uhvatili poglavicu vlaškoga, kneza Peašinovića, koji je poslije svu svoju svojtu od Pakraca i Cernika doveo u kršćansku Hrvat-sku. Osim žumberačkih i ogulinskih uskoka i varaž-dinskih vlaha nije bilo šesnaestoga vieka nigdje znatni-


943 F. Šišić, Hrvatski saborski spisi, knj. 3, Zagreb 1916., str. 117. Pri ovome valja postaviti pitanje da li se radi stvarno o posjedima oko pavlinskog samostana Lepoglava ili o pavlinskim posjedima kojima je upravljao lepoglavski samostan. Ako se radi o drugoj mogućnosti, onda ostaje otvorenim pitanje da li se možda radi o naseljavanju na napuštenim posjedima nekadašnjeg pavlinskog samostana u Strezi (između današnjeg Bjelovara i Koprivnice), kojima su vjerojatno teoretski upravljali pavlini iz Lepoglave. Treba spomenuti da su se u samostan Lepoglava uslijed osman-skih provala povukli pavlini iz Streze, ponijevši sa sobom i svoj samostanski arhiv. Vjerujem da bi se do odgovoru moglo pribli-žiti jedino budućim sustavnim istraživanjem bogate građe pavlin-skog samostana u Lepoglavi.

944 H. J. Bidermann, Die Serben-Ansiedlungen in Steiermark und im warasdiner Grenz-Generalate, str. 39-41.


jih naselbina naroda grčko-iztočne vjere u Hrvatskoj« upozorio je Radoslav Lopašić.945

Vaniček spominje i da su pravoslavni Morlaci s prostora istočnojadranske obale bili naseljeni u pustim močvarnim predjelima potoka Glogovnice te da su 12. srpnja 1564. dobili privilegije.946 To je mišljenje preu-zeo Grujić,947 iako je mnogo ranije Bidermann utvrdio da je to preseljavanje nevjerojatno.948 Fedor Moača-nin upozorio je da se navedena povelja od 12. srpnja poklapala datumom i po sadržaju s poveljom koju su dobili Žumberčani.949 »Teoretski je takva koinciden-cija moguća, ali nije mnogo vjerojatna. S obzirom na utvrđenu nepouzdanost vijesti koje Vaniček donosi pozivajući se na Hauera, a da izvorni dokumenti o toj seobi nisu poznati, moramo tu seobu spominjati s nužnom rezervom i ne smijemo je prikazati kao dokumentima utvrđeni fakat,« zaključuje Moačanin.950

Sabor je 1567. donio zaključak da ban i podžupani kazne Vlahe prebjege ili Rašane (profugi walachy vel Rasciani), bez obzira na to čiji su bili podložnici, ako im se dokaže da su počinili neku »nevjeru«.951 Grujić donosi podatak da su 13. siječnja 1568. vojne vlasti na Slavonskoj krajini odredile »da sve srpske uskoke iz Kranjske, ili bar one, koji to budu hteli, presele u Podravinu po obroncima Kalničke i Bilogore, između Ludbrega, Koprivnice i Đurđevca, a naročito oko Rasine, ali je to naređenje samo delimično moglo se izvesti.«952

Uskoci (wzkokos) su 1572. služili plemiću Matiji Kegleviću u borbi protiv obitelji Szekely (Mihaela i Luke).953 Iz saborskih spisa ne može se vidjeti na kojem su točno području ti uskoci bili naseljeni.

Kada je kaluđer Grigorije, postiženik manastira Mileševa (grobnog mjesta Sv. Save), »došavši 1587. s prvim prebeglim porodicama srpskim u varaždin-

945 R. Lopašić, Karlovac. Poviest i mjestopis grada i okolice, Zagreb 1879., str. 144.

946 F. Vaniček, Specialgeschichte der Militärgrenze, str. 35.947 R. Grujić, Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj, str. 160.948 H. J. Bidermann, Die Serben-Ansiedlungen in Steiermark und

im warasdiner Grenz-Generalate, str. 41.949 R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine (dalje: SHKR), Zagreb

1889., knj. 3, str. 432-433.950 F. Moačanin, O nekim problemima iz historije Vojne krajine I.,

str. 348.951 F. Šišić (prir.), Hrvatski saborski spisi (dalje: HSS), knj. 3, str. 163.952 R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu

Pakračkom, str. 25. Isti je autor napisao: »Na taj način, već u drugoj polovini XVI veka, nastanjeno je po Gornjoj Slavoniji nekoliko tisuća Srba sa vrlo vidnom ulogom na toj krajini, kada je nadvojvoda Karlo smatrao za potrebno, da juna 1576 god. upozori Zemaljsku štajersku upravu: kako većina vojvoda na Slovinskoj krajini nije rimokatoličke nego uskočke pravoslavne vere (nit Christen, sondern Usskokhen).«

953 HSS, knj. 3, str. 347.

sku krajinu, našao je opusteo manastir lepavinski. S pomoću okolnih hrišćana on sagradi malu crkvu drvenu 1598. u slavu vavdenija Bogorodice i nekoliko ćelija.« Kako je ovaj kaluđer 1587. pronašao opustio manastir Lepavinu, to bi značilo da manastir više niječ funkcionirao, ali i to da je morao postojati ranije.954 U međuvremenu »misao o potrebi manastira kao duhov-nog centra novodoseljenih Srba nije bila napuštena.«955 Prema Radoslavu Grujiću, »Lepavina je bila vrlo zgodno mesto, u centru ondašnjih srpskih naselja na Slovinskoj krajini, te su je novi kaluđeri, koji su dolazili sa narodom ili sami od raznih strana, ponovo počeli naseljavati i uređivati; a naročito u doba pojave u austrijskoj krajini dvojice susednih srpskih episkopa – Gavrila Avramovića, dabro-bosanskog mitropolita (oko 1578 do 1588) i ekzarha pećskog patrijarha za Dalmaciju, koji je 1588 god. napustio Bosnu i Dalma-ciju, pa se sa kaluđerima manastira Rmnja, u koje je rezidovao, i mnogim narodom, naselio pod austrijsku vlast; i Vasilija, poznatog nam mitropolita požeškog i cerničkog sanđakata, koji je 1595 god. prešao u Križe-vačku krajinu i vrlo lepo bio primljen i od nadvojvode Ferdinanda u Gracu.«956

O USkOčkOm OBramBeNOm POTeNCiJaLU U ŠTaJerSkOJ i kraLJeViNi SLaVONiJi TiJekOm DrUGe POLOViNe 16. STOLJeĆaU dosadašnjoj historiografiji je težište bilo usmjereno na istraživanje pravoslavnog doseljavanja krajem 16. stoljeća. Aleksa Ivić pokušao je marginalizirati važnost doseljavanja pravoslavnog stanovništva u savsko-drav-sko međurječje prije kraja 16. stoljeća. »Ogromna većina Srba na varaždinskoj granici doselila se posled-njih godina 16. stoleća, od 1597. do 1600. godine. Seobe Srba pre i posle ovog vremena nemaju jačeg značaja, jer se radilo samo o neznatnom broju ljudi.«957

954 V. Krasić, Manastir Lepavina, Letopis Matice Srpske, Novi Sad 1889., str. 14.

955 http://www.manastir-lepavina.org/ISTORIJA_MANASTIRA/istorija_manastira.htm. Pristup ostvaren 05. 3. 2008.

956 R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu pakračkom, str. 56-57.

957 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća, Naselja i poreklo stanovništva po arhivskim dokumentima, knj. 21, Srpski etnografski zbornik, knj. 36, Subotica 1926, str. 5. Doduše, Aleksa Ivić na str. 16 spominje da su prvi znatniji »srpski pribezi u austrijskoj Slavoniji« bila braća »Jovan i Plavac Margetić sredinom 16. veka, zatim braća Aleksa i Dojčin, koji se s njima doseliše, nastanjene su u Štajerskoj, u okolini Ptuja i Maribora.« Zanimljivo je da Ivić ne spominje srpsko doseljavanje u 15. stoljeću.


Treba imati na umu da su sve uskočke vojvodske obitelji iz Štajerske nestale krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Bidermann smatra da je to bilo zbog toga što je većina odraslih muškaraca iz tih obitelji izginula u ratnim operacijama u Slavonskoj vojnoj krajini, a supruge i djeca su se ostavši bez zaštite među susje-dima druge vjere, koji ih nisu trpjeli zbog povlastica, preselili u krajeve gdje su osjećali da će biti sigurni.958

U to je vrijeme i sama država, a naročito nakon tzv. Bručke libele 1578, nastojala habsburško-osman-sku granicu pomaknuti što više na istok od Kopriv-nice, Križevaca i Ivanića. Zbog toga su poduzimane mjere da se Slavonska krajina što gušće naseli i što bolje vojno osigura, a Dvorska komora još je 31. srpnja 1570. predložila da se svi najamnici koji su bili nase-ljeni u Štajerskoj presele u Slavonsku krajinu. Rado-slav Grujić piše: »I ceo rad državnih vlasti kretao se dalje u tom pravcu; pa su zaista i preseljeni u Krajinu svi uskoci, osim onih koji se naseliše kao kmetovi po raznim vlasteoskim dobrima. Veći deo uskočkih vojvodskih porodica preseljenih u Krajinu održao se do danas, pa im potomci, u većem ili manjem broju, žive još većinom oko onih starih krajiških gradova Ludbrega, Koprivnice, Križevaca i Ivanića, gde su im i njihovi preci kao krajiške vojvode sa svojim četama stalno boravište imali.«959

958 H. J. Bidermann, Die Serben-Ansiedlungen in Steiermark und im warasdiner Grenz-Generalate, str. 48 itd.

959 R. Grujić, Srpsko-hrvatsko naseljavanje po Štajerskoj, str. 121-122. »Tako na pr. Vrankovići, koji se pre pojave njihove u Štajerskoj pominju kao uskoci u Senju 1540. g., a dve godine docnije kao kranjski uskoci u službi štajerskoj, žive i danas u potomcima svojim po selima oko Ludbrega i Križevaca, i slave Sv. Nikolu kao Krsno Ime. Ratkovići i Novakovići, koji su također bili senjski i žumberački uskoci, nalaze se i danas oko Koprivnice, Križevaca i Ivanića, a slave Sv. Stevana, Sv. Nikolu i druge. Vukmirovića i Ožegovića ima još nekoliko pravoslavnih porodica oko Kopriv-nice; a Sladojevići se nalaze oko Ivanića, gde ih je iz Štajerske preselio vojvoda Đorđe, koji je 1572. g. dobio austrijsko plemstvo za mnogobrojne zasluge na bojnim poljima, a 1597. g. pao u tursko ropstvo. Bakoši su se izgubili iz ovih krajeva ili se možda nalaze gdegod oko Koprivnice kao rimokatolici za koje nemam podataka (...) Margetići također žive u još u starom Varaždinskom Generalatu ili Slovinskoj Krajini, a ima ih i pravoslavnih i rimo-katolika. Pravoslavni stanuju najviše oko Belovara, te su i danas napredni i poduzetni ljudi. Drobnjaka ima u tom kraju samo još u Vel. Pisanici; a Mišljenovićima, od kojih se Radola i Raić pominju i kao vojnici u četi vojvode Plavše Margetića 1555. g., nisam mogao da nađem potomka među današnjim pravoslavnim stanovništvom u granicama stare Slovinske Krajine, ali ih ima nešto istočnije po selima u blizini Ilove, gde se nalazi nekoliko kuća Mišljenovića sa raznim krsnim imenima. Nije pouzdano ali je vrlo verovatno, da je većina ovih vojvodskih porodica naših poreklom iz Bosne i Hercegovine, gde ima po 2, 3 pa i 8 i 12 sela i zaseoka, koji nose njihovo ime, a nemaju u sebi uvek i porodice istoimene sa nazivima sela. Uz to, i put njihov u Štajersku preko Kranjske i zapadne Slavonije upućuje nas na jugozapadne oblasti naše kao prvu postojbinu njihovu. Ali, i ako su ove vojvodske

Fedor Moačanin smatra da je na dijelu slavon-skog krajiškog područja sredinom 16. stoljeća dose-ljenih Srba bilo relativno mnogo, odnosno »prema broju vojnika možemo zaključiti da ih sigurno nije bilo manje od 1000 duša« samo na području između Ludbrega i Koprivnice.960

Sredinom 16. stoljeća je čitav prostor između Jadranskoga mora i rijeke Drave branilo oko 4000 vojnika.961 Ako je procjena od 1000 duša Fedora Moačanina točna, to bi moglo značiti da je među njima bilo oko 200-300 vojnika, što je 5-8% svih vojnika na području između Jadrana i Drave. No treba istaknuti da su oni istovremeno bili koncentrirani na uskom pojasu između Ludbrega i Koprivnice, a njihov je udio tamo ipak nesumnjivo predstavljao nemali vojni potencijal Slavonske krajine.

Moačanin navodi da ranije spomenuti Ivan Margetić, kao ugledni vojni časnik, kako ranije u Osmanskom Carstvu, tako i u novoj sredini, očito nije pristao na podložništvo vlastelinstvu. »Zato mu je kralj Ferdinand dao posjed na rijeci Muri u Štajerskoj 1552. godine. Tu je stanovala njegova obitelj. U južnoj Štajerskoj bilo je u to vrijeme nastanjeno više obitelji prebjega iz Turske koji su služili u posadama utvrda na Slavonskoj Krajini. Očigledno se radilo o uglednijim. Ostali su uživali povlašteni položaj vlaha na imanjima hrvatskih plemića, dakako uz pristanak vlastelina.«962 Prema tome, dio vlaškog stanovništva već je tada nase-ljen na vlastelinstvima i posjedima u Slavoniji. Ukoliko bismo prihvatili ovu pretpostavku Fedora Moačanina, mogli bismo zaključiti da su doseljenici imali položaj tzv. »privatnih Vlaha«, no to bi trebalo potvrditi ili odbaciti u, vjerujem, vrlo potrebnim budućim istraži-vanjima društvene strukture slavonskih vlastelinstava i posjeda druge polovice 16. stoljeća. Pri tome valja upozoriti da Ivan Margetić nije dobio »privatnovlaški« status, jer mu je kralj darovao posjed u Štajerskoj.

Od svih uskočkih naselja po Štajerskoj o kojima su se sačuvali dokumenti, najstarije je bilo ono u Veržeju na rijeci Muri. Josip Mal je o tome zapisao: »na zapo-

porodice napustile Štajersku i nema im više gotovo ni traga po negdašnjim njihovim staništima, ipak u svima tim mestima i mnogim drugim po Štajerskoj nalazi se često vrlo znatan broj porodica čija prezimena jasno ukazuju na njihovo srpsko-hrvat-sko poreklo.«

960 F. Moačanin, Iz starije povijesti Srba str. 137-138.961 D. Roksandić, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, str.

22.962 F. Moačanin, Iz starije povijesti Srba str. 137-138.; A. Ivić, Srpski

doseljenici u Slavoniji oko sredine XVI veka, Zbornik radova posvećen Jovanu Cvijiću, Beograd 1924., str. 439; R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, 1930., str. 15.


vest kralja Ferdinanda naredio je, g. 1552., štajerski zemaljski glavar Ivan Ungnad veržejskim građanima da priskrbe Ivanu Margetiću pristojno stanovanje, našto je Margetićevoj ženi i deci otstupio građanin Stepan Kopavšek svoj dvorac pred trgom.« Mal dalje piše: »Taj prvi posed Margetić je, koji je živeo veći deo svoga života u vojnoj službi na granici, nared-nih godina znatno raširio pomoću štajerskih staleža, koji su, po želji kralja Ferdinanda, ta kupovanja kod veržejskih građana pospešivali preporučivali »da se sačuva i nastani spomenuti Margetić, koji se, dosada, u kraljevskoj i domovinskoj službi časno, verno i viteški podnašao, kao i druge pribeglice, koje su došle pod zaštitu hrišćanstva.« Kad je umro Margetić, oko g. 1564., nasledio ga je sin Ivan, a ovoga docnije mlađi brat Lazar. Kad su ovoga Turci zarobili, nije se više vratio u Štajersku, već je prestupio u voničku tursku službu, radi čega je nadvojvoda Karlo Habsburški oduzeo njegovoj obitelji dvorac kod Veržeja, te ga dao, g. 1588., uskočkom vojvodi Nikoli Ožegoviću, koji je godinu dana pre toga, dozvolom vlasti, u društvu Ivana Velikog Miloša iz Crikvene, posetio štajerske uskočke naseobin na Dravskom polju i Veržeju. Možda je Nikola Ožegović, kod tog pregleda, uhvatio zgodu te je zaprosio za uskočki dvorac kod Veržeja, kojeg je morao, pre dovršene druge godine, izručiti barunu Herberštajnu. G. 1555. dozvolio je Ferdinand kupo-vanje dvora među Ptujem i Mariborom za nastanje-nje Uskoka. Najverovatnije je da su ih prvotno kanili nastaniti na zemljištu Vodogaj, gde je imao svoj dvorac mariborski građanin Krištof Vilenrajner. Bilo je svega skupa jedva sedam kmetija, koje su bile podložne žičkom samostanu. Zato što je to bilo premalo, kupili su štajerski staleži, dne 9. decembra 1555., za 425 funti fen. Od Sigismunda Galera dvorac više Ptuja, koji su docnije uopšte zvan »uskočki« (...)«963

POSTaNak TZV. PriVaTNiH VLAhAU težnji da u pusta sela svojih posjeda privuku nove seljake, feudalci su im nudili i davali slobodnjačke povlastice. Doseljenici se najčešće nisu htjeli naseliti kao kmetovi, a da bi se doseljenici pristali naseliti na feudalne posjede, morali su dobiti povoljnije uvjete nego što su bili na starim vlastelinstvima. Kolonisti su mogli i postavljati uvjete, jer su većinom bili slobodni ljudi.964

963 J. Mal, Uskočke seobe i slovenske pokrajine, Beograd 1924., str. 84.

964 J. Adamček, Bune i otpori, Zagreb 1987., str. 29.

Položaj sličan slobodnjačkom imali su i tzv. »privatni Vlasi«. Prema Josipu Adamčeku, »Između njih i slobodnjaka postojale su i razlike. Slobodnjaci su u pravilu odmah postajali držaoci zemljišnog posjeda (selišta), dok vlasi kao stočari te posjede nisu uzimali. Oni su zbog toga bili pokretniji i spremni da, čim im ne odgovaraju uvjeti, odsele. Zbog toga feudalci vlasima nisu mogli nametati veliku novčanu daću kao slobodnjacima. Vlasi kao posebna skupina podložnika na vlastelinstvima počinju nestajati još u 17. st. Dio je preselio u Vojnu krajinu, a dio je integriran među slobodnjake«.965

Ovo bi razmišljanje Josipa Adamčeka možda trebalo nadopuniti. Činjenica je da tzv. »privatni Vlasi« nisu bili držaoci selišta, ali to ne mora nužno značiti da su bili primarno stočari, odnosno treba odbaciti pret-postavku da su prakticirali transhumantno stočarstvo. Treba upozoriti i na to da je Nenad Moačanin utvrdio da se u 16. stoljeću u Slavoniji pod osmanskom u vezi s Vlasima ponegdje javljao »i porez na mlinove, što govori o intenzivnijem bavljenju ratarstvom.«966

Karl Kaser o tzv. »privatnim Vlasima« piše: »Mali dio Vlaha migrirao je očito preko nenaseljenog područja, nailazio na još nedodirnuta vlastelinstva te na njima od vlastele bio naseljavan. Riječ je pri tome recimo o području, koje je ležalo između rijeka Gliboki i Bednje, omeđenog na zapadu Kalničkim gorjem a na istoku Dravom. Tu Vlasi nisu poslije dobili status krajišnika te su postali takozvanim privat-nim Vlasima, to jest na njih se protezalo područje

965 J. Adamček, Ekonomsko-društveni razvoj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u 16. i 17. stoljeću, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća (ur. M. Gross), Zagreb 1981., str. 32.

966 N. Moačanin, Vlasi u Požeškom sandžaku 1545-81., Vojna krajina, Zagreb 1984., str. 198.

Nadvojvoda karlo Habsburški


(privatno) jurisdikcije vlastelina.«967 Drago Roksandić smatra da je potpuno jasno da se čitavo »vlaško pita-nje« uopće »ne može razumjeti ignoriranjem procesa unutrašnje kolonizacije hrvatskog prostora i privredne obnove evropske poluperiferije, osobito poslije rata 1593.-1606, kojim je stvorena geostrateška ravnoteža s Turskim Carstvom. Kako poluperifernu Hrvatsku može naseljavati samo stanovništvo susjednih oblasti periferne jugoistočne Evrope, u granicama Turskog Carstva, bitni su movensi koji otvaraju proces seoba prema zapadu.«968

Dio se Vlaha na prostore između rijeka Drave i Save doselio tijekom velike seobe Vlaha iz Osman-skog Carstva krajem 16. i početkom 17. stoljeća,969 a njima je nadvojvoda Ferdinand II. dao zaštitno pismo. Budući da ni nadvojvoda u Grazu, ni tadašnji hrvatski kralj Rudolf II. nije imao slobodnih posjeda u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, vojni su zapo-vjednici naseljavali preseljenike na posjede hrvatskih i slavonskih plemića, odnosno zagrebačkog biskupa. Novi doseljenici pozivali su se na dobivena obećanja i, uzdajući se u vojnu snagu, nisu bili spremni priznati vlast feudalaca, već su priznavali samo svoje vojne zapovjednike, nadvojvodu u Grazu i cara, pa se time otvorio spor između slavonskih i hrvatskih feuda-laca kao privatnih vlasnika zemljišta i novodoseljenih Vlaha kao praktičnih posjednika.970

Neki vlaški doseljenici na prostore između Drave i Save morali su se dogovoriti o podavanjima s vlaste-linima na čije su se posjede naseljavali, tj. preuzeli su selišta, odnosno postali su držaoci zemljišnog posjeda. Moguće je da su prije toga bili stočari, ili su bili ratari, što je vjerojatnije, koji nisu imali reguliran odnos sa svojim zemaljskim gospodarom. Jedan od primjera pogodbe između feudalnog posjednika i Vlaha onaj je iz 1615. vezan uz sela Ebreš (kasniji Bolfan) i Marti-nić, koja su nakon dogovora dobila slobodnjački, a ne »privatnovlaški« status. Obitelj Budor posjedovala je selo Bolfan ili Ebreš (Bollffgangh aliter Ebres sive Jakusincz odnosno Ebres aliter Jakssincz Sz. Boffg-gangh) između Ludbrega i Koprivnice.971 Plemić Ivan

967 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 95.968 D. Roksandić, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, str.

23.969 F. Moačanin, Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., Vojna

krajina (Povijesni pregled – historiografija – rasprave), Zagreb 1984., str. 35.

970 F. Moačanin, Problem zemljišnog posjeda vojničkog stanovništva na Hrvatskoj i Slavonskoj Krajini, Novi Ljetopis, 2, Zagreb 1972., str. 89-93.

971 Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), Zagreb, Arhiv Budor, spisi od 5. ožujka 1614. i iz 1617. godine.

Budor972 sklopio je 1615. dogovor s Vlasima u selima Ebreš ili Jakušinec (danas Bolfan) i Martinić, o čemu on sam piše: »kako szam se ja pogodil zmojemi Vlahi sztojechemi vu mojemu imaniju vu Ebreskom ij takai-sse vu Martinichech«. Budor je svakome kolonistu dao selište s 20 jutara oranice, za koje je godišnje trebao plaćati 4 ugarske forinte, a seljaci su kao slobodnjaci po potrebi morali ići u rat.973

Čini se da su tamošnji Vlasi naseljeni kao krajiš-nici, što bi se moglo zaključiti iz toga što je prigo-dom dodjele slobodnjačkih privilegija naglašena njihova vojna služba. Prema tome bivši krajišnici iz vlaških sela koji su dobili položaj slobodnjaka morali su prema potrebi obavljati vojnu službu i povrh toga plaćati novčanu daću u paušalnom iznosu. Iz isprave je nemoguće utvrditi je li riječ o doseljenicima koji su se doselili u jednom od valova vlaškog naseljavanja krajem 16. i početkom 17. stoljeća, ili je zemaljski gospodar sa postojećim odnosno »starosjedilačkim«

972 G. Pálffy, Plemićka obitelj Budor iz Budrovca u razdoblju od 15. do 18. stoljeća, Podravina, br. 3, Koprivnica 2003., str. 33-37.

973 HDA, Arhiv Vlastelinstva Rasinja, kut. 1.

Grbovnica ivana Budora


Vlasima samo sklopio nagodbu o obvezama podlož-nika prema njemu, kojima je ujedno regulirao status zavisnih seljaka u Ebrešu i Martiniću.

PriVaTNOVLaŠka NaSeLJa i NJiHOVi STaNOVNiCiVlaška su naselja bila raspršena sela. Npr. 1615. u selu Ivanec blizu ruševina crkve Sv. Ivana bile su zabilje-žene tri kuće. Najvjerojatnije se radilo o dijelu sela Ivanec. Iste 1615. u okolici nekadašnje crkve Sv. Nikole »Submontis«, u nekadašnjem selu koje se vjerojatno zvalo »Zweti Miklos pod gorom« bilo nekoliko vlaš-kih pastirskih koliba (koje su najvjerojatnije pripadale Mikšinom selu),974 što ukazuje na to da su se tamošnji Vlasi (ili dio njih) tada bavili stočarstvom.

Godine 1645. popisana su četiri »celoselca« i jedan »polselec« u vlaškom selu Martinić (Valachorum villa Martinenci), odnosno možda samo u jednom njegovom dijelu koji se nalazio u sastavu posjeda Veliki Bukovec. »Ovih pet hiž Vlahov daje vsako leto o Martinju četiri dukate per 25 grossos; izvan toga nesu dužni nijednoga drugoga dohotka, nek ako je kam z gospodinom pojti; dužni su vu tabor takajše kot Petrovčani.« 975 Zanimljivo je da su Vlasi u Marti-niću tada bili držaoci selišta, što je dokaz da su se bavili ratarstvom, ali i da nisu bili u »privatnovlaškom« položaju.

Nije poznato kada su se prvi Vlasi doselili na veli-kobukovečke posjede kao ratari. To se dogodilo najka-snije početkom 17. stoljeća. Stjepan Patačić je 1614., po nalogu Ugarske komore, utvrdio da u Svetom Petru na posjedu Veliki Bukovec živi 20 obitelji Vlaha.976 No, iz ovoga izvora se ne može vidjeti u kojem su statusu bili velikobukovečki Vlasi.

U Svetom Petru se oko 1619. doselila nova skupina seljaka koji su dobili slobodnjačku povelju. Najvjero-jatnije su to bili Vlasi jer u dijelovima slobodnjačke isprave piše: »Ako bi vojska orsačka kada bila, da su dužni gda i ostali Vlasi v vojsku pojti (...) Ako bi je orsag nje i druge Vlahe na račun kraljeve svitlosti i svoj hotel uzeti ali vuzel, polag orsačkoga običaja i dokončanja da su dužni pokorni biti, kako i drugi Vlahi«. Svaki je doseljenik morao »od cela sela dati gotoveh penez šest raniški, dva kopuna, dve kokoši, dvanadeset jajec i najboljega prasca, koga bude imal. To od cela sela, a od pol sela pol tuliko«. Bili su dužni

974 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 16.975 R. Lopašić, Hrvatski urbari (dalje: HU), Zagreb 1894., str. 302.976 HDA, Neoregestrata acta, sv. 632, br. 7.

i »vu ovom našem orsagu Slovenskom, kada god bude potreboća, z listmi pojti po našoj potreboće; van zloživši Mičetince z listom, z raki, z ribami nisu dužni pojti ni nositi, nego mesto toga da ima vsaki od cela sela štiri peše delavce vu ku god dobu, ali na kakovo god delo bude potrebno, vu ovom imanju Bukovač-komu dati bu moral polselac dva težaka vu godišću«. Očito se radilo o tlaci, iako neznatnoj u usporedbi sa susjednim kmetskim selima. Ukoliko su kao vojnici sudjelovali u ratnim pohodima, morali su zemalj-skom gospodaru dati četvrtinu plijena, a ostatak su mu trebali ponuditi radi prvokupa. Njihov zemaljski gospodar Franjo Žigmund Sekelj brinuo se i o njihovu ćudoređu pa piše »da se čuva vsako od vsake lotrije, tatbine i ostaloga hudoga dela«.977 Kako se u ispravi spominju »i ostali Vlasi«, moguće je pretpostaviti da su se novodoseljeni Vlasi naselili u selo u kojemu su odranije živjeli Vlasi. To bi bilo u podudarnosti s ranije iznesenim podacima o identičnim prezimenima u Žumberčana i stanovnika Sv. Petra, ili se pak radi o novodoseljenim Vlasima oko 1619. i »ostalima« dose-ljenim najvjerojatnije neposredno prije 1598.

Prema urbaru imanja Veliki Bukovec vidi se da je u Svetom Petru živjelo 35 obitelji u slobodnjač-kom statusu,978 što jasno pokazuje da oni nisu bili u privatnovlaškom položaju. Dio ih nije nosio vlaška imena i prezimena, pa je moguće zaključiti da su se kasnije doseljeni nevlaški seljaci koristili kolektivnim slobodnjačkim statusom sela Sveti Petar. No u selu je do 1645. došlo do raslojavanja prema veličini selišta: 9 slobodnjaka imalo je cijelo selište, 17 ih je posjedo-valo pola selišta, 7 četvrtinu selišta, a 2 su bila želiri (željari, inquilini).

Bilo je i primjera protjerivanja ranije naseljenih Vlaha iz pojedinih sela, kao npr. iz Cvetkovog Dola (danas Cvetkovca), koji je posjedovala obitelj Keczer. U 17. stoljeću ti su Vlasi protjerani, o čemu piše 1662. »plemenitoga ÿ viszoko postuvanoga Goszpona Keczer Mikloussa Osztavlena Udova« Barbara Bednyei: »kako Ja vlaszke szine iz moje zemlye Czvetkovoga Dola zvane, za nÿhovo veliko szuprot mene krivi-czu vuchinieno, ÿ nevernoszt protirah«. Nekadašnje posjede Vlaha dala je »Szlovenszkim szinom« zajedno sa slobodnjačkim privilegijem.979

Čini se da se vlaško stanovništvo krajem 16. ili početkom 17. stoljeća naselilo i na dio Koprivnič-kog vlastelinstva, što se vidi iz pisma kralja Rudolfa od 8. listopada 1604, u kojem on poziva nadvojvodu

977 HU, str. 303-304.978 HU, str. 301-302.979 HDA, Arhiv Vlastelinstva Rasinja, kut. 5.


Ferdinanda da udovolji molbama Hrvatsko-slavon-skog sabora zbog vlaških naseljenika kao koprivnič-kih podložnika.980 I nadvojvoda Matija u Beču se 13. svibnja 1605. očitovao nadvojvodi Ferdinandu oko ove tužbe.981 Izgleda da se prethodna obavijest odnosi na vlaško stanovništvo iz Mučne, koje je 1605. molilo da ih se oslobodi rabote i sličnih zahtjeva,982 ali se ne spominje tko je postavljao te zahtjeve.983 Vjerojatno su zahtjeve pred njih postavljali koprivnički kapetani koji su se nastojali postavljati kao upravitelji Koprivničkog vlastelinstva. Prema bilješci iz 1607, vlaški naselje-nici iz Mučne žalili su se na koprivničkog kapetana Schrottenbacha, ali se ne kaže zbog čega.984 Spis je bio dostavljen kapetanu radi podnošenja izvještaja i otkla-njanja razloga tužbi.985 Aleksa Ivić je, pozivajući se na spomenute bilješke, smatrao da su 1605. »od Srba u Mučnoj kod Koprivnice okolni plemići zahtevali, da im obavljaju kmetovsku službu«, a 1607. spominje sukob s koprivničkim kapetanom Schrottenbachom.986 Fedor Moačanin je o tome zapisao: »Ako povežemo te dvije bilješke, a Ivić to i čini, onda bi jedino moglo ispasti da je koprivnički kapetan tjerao vlahe na rabotu, a ne hrvatski plemići.«987 Nakon što je kapetan Schrotte-nbach dao izvještaj Dvorskom ratnom vijeću u Grazu, ono mu je naložilo da vlaško stanovništvo u Mučnoj ostavi na miru dok ne stigne zapovjednik Slavonske krajine. Po Aleksi Iviću, stanovnici su u Mučnoj ovu odluku pogrešno protumačili te ih je u ožujku 1608. Dvorsko ratno vijeće ukorilo radi neposlušnosti, a u svibnju 1608. povjerilo zapovjedniku Slavonske krajine Sigismundu Fridrichu Trautmansdorfu zadatak da se riješi spor između vlaškog stanovništva i koprivničkog kapetana Schrottenbacha.988

Iz iznesenih podataka moguće je zaključiti da su koprivnički vlastelini početkom 17. stoljeća vlaške naseljenike u Mučnoj pokušavali smatrati podložni-cima Koprivničkog vlastelinstva. Ti su Vlasi su sigurno

980 HSS, knj. 5, str. 634-635.981 HSS, knj. 5, str. 646.982 Kriegsarchiv wien, Inneröstereichische Hofkreigsrath (dalje: KA,

IÖHKR), Vindica, Prot. Juli 1605. 983 F. Moačanin, Pokušaji sporazumijevanja između hrvatskog plem-

stva i vlaha Varaždinskog generalata u 17. stoljeću, Vojna krajina (Povijesni pregled – historiografija – rasprave), Zagreb 1984., str. 280.

984 KA, IÖHKR, Vindica, Prot. Dezember 1607.985 F. Moačanin, Pokušaji sporazumijevanja između hrvatskog plem-

stva i vlaha, str. 280.986 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća, str.

25.987 F. Moačanin, Pokušaji sporazumijevanja između hrvatskog plem-

stva i vlaha, str. 281.988 KA, IÖHKR, Vindica, Prot. März 1608.; Prot. Mai 1608.; A. Ivić,

Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća, str. 25.

bili pod jurisdikcijom koprivničkog kapetana, koji je imao ulogu koju su ranije imali kaštelani, iako je Mučna krajem srednjeg vijeka bila izdvojena iz vlaste-linstva i tada su je držali svećenici. Gotovo je sigurno da je Mučna morala imati status kao i druga vlaška sela na Koprivničkom i Đurđevečkom vlastelinstvu. Čini se da se situacija nije promijenila ni 1640, kada je zagrebački biskup Benedikt Vinković spomenuo da je koprivnički kapetan »in Territorio Presidii Capron-censi« imao 300 podložnika (colonos), »koje je bez ikakve javne koristi iskorištavao«.989 No iz toga se izvora ne može zaključiti da su među njima bili i Vlasi. Zlatko Kudelić izričito tvrdi da je koprivnički kapetan među Vlasima na teritoriju koprivničke tvrđave imao 300 (vjerojatno domova) podložnika iako u Vinko-vićevu izvješću izričito piše »in Territorio Presidii Caproncensii subditos colonos 300«, ne spominjući da je riječ o Vlasima.990 Ukoliko bi bila riječ o Vlasima, onda bi oni morali biti u kmetskom statusu, što je slabo vjerojatno.

Nažalost, nije sačuvan nikakav pisani trag o poku-šaju regulacije odnosa između Koprivničkog vlastelin-stva i Vlaha naseljenih na njegovu području. Iako su ovi Vlasi možda bili u tzv. »privatnovlaškom statusu«, zbog pismeno nedogovorenih jasnih obveza dolazilo je do nesporazuma i zlouporaba. Kako je Mučna popi-sivana kao selo u sastavu Slavonske krajine, odno-sno Varaždinskog generalata, moguće je utvrditi da je, zahvaljujući ustrajnosti Vlaha iz Mučne, taj dio Koprivničkog vlastelinstva »tiho« bio isključen iz juris-dikcije Križevačke županije i uključen u vojnokrajiški sustav.

Godine 1569. plemić Kerecheny naselio je Vlahe (walachos) u blizini utvrde Zelina (sub arce Zelyna).991 Vlasi su na susjedni prostor Rakovečkog vlastelinstva bili naseljavani i kasnije, a pouzdano se zna da se jedna njihova skupina doselila 1624. Za druge skupine ne postoje podaci o doseljavanju, pa je moguće pretpo-staviti da su neki Vlasi ovdje živjeli i ranije, a kako su imali status tzv. »privatnih Vlaha«, možda su doseljeni nekako istovremeno kada i u blizinu Zeline, dakle oko 1569. godine.

Na Rakovečkom vlastelinstvu slobodnjački status imali su Slavoncima naseljena sela Peskovec i Lonjica te Vlasima naseljena sela Radoišće, Celničani (vjerojatno Salničani, kasniji Salnik), Valetić i Gornji

989 Z. Kudelić, Izvješće zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića apostolskom nunciju Casparu Mattheiju o Marčanskoj biskupiji i Vlasima iz 1640., Povijesni prilozi, br. 19, Zagreb 2000., str. 177.

990 Isto, str. 165, 177.991 HSS, knj. 3, str. 248.


Brezani, što se može vidjeti iz urbara Rakovečkog vlastelinstva pisanog 1630.

Iako naziv Celničani isprva sliči nazivu sela Celine kraj Vrbovca, moguće je pretpostaviti kako je riječ o selu Salnik. Izgleda da je Lopašić krivo pročitao naziv Celničani dok se zapravo radilo o Salničanima. Na prvi pogled bi mogli pomisliti kako postoji moguć-nost da je došlo do preimenovanja sela Celničani u Salnik. Celničani su 1630. popisani između Radoišća i Valetića, a između tih sela se danas nalazi Salnik. Osim toga, kako je riječ o Rakovečkom vlastelinstvu, na Lopašićevi Celničani se nikako ne bi mogli odnositi na Celine koje su bile dio Vrbovečkog vlastelinstva. Usporedimo li popise stanovnika Celničana iz 1630.992 i stanovnika Salnika iz 1716.993 lako ćemo uočiti da se izuzev prezimena Bukvić ni jedno prezime iz 1630. ne ponavlja 1716. godine. Upravo prezime Bukvić koje se jedino spominje u oba popisa dopušta razmišljanje o tome da je 1630. i 1716. riječ o istom naselju. U Celni-čanima je 1630. od 18 selišta više od polovice njih bilo pusto, a očito je došlo do naseljavanja novog stanov-ništva.994 Usporedimo li situaciju sa promjenom prezi-mena od 1630. do 1716. u drugim vlaškim naseljima na Rakovečkom vlastelinstvu doći ćemo do zaključka da je u svima došlo do potpune promjene stanovniš-tva, tj. da su sva prezimena popisana 1630. do 1716. nestala.995 Vezano uz selo Celničane iz 1630., a osnovu

992 HU, str. 183.993 Arhiv HAZU, IV, b-63994 Popis prezimena Celničana (1630.) i Salnika (1716.)

1630. - Celničani 1716. - SalnikBrajković BerinanecBukvić BubanovićHorvat BukvićMagulac Butićneposkok ĐurašinPiškurić lozanPriahović Magovac radojević otočanrahić PoskuricaSkorić rašićtkalac rautovićudova Milisava SakalViznić SrblinVranilović VišnjićZorović Vukšić

Izvori: HU, str. 183; Arhiv HAZU, IV, b-63995 U Radoišću se 1630. spominju prezimena Šafran, Tkačak, Turopo-

ljec, Benković, Božec, Petričić, Betrić, Fabek, Pravcar, Bedeković, Bisažan i Horvat, a 1716. Stanek, Prigorec, Hranilović, Gergić, Kačak, Besedić, Posavec i Salominec. U selu Gornje Brezane su 1630. popisana prezimena: Osmokruč, Domjanec, Božicko i Vučina, a 1716. Paklijan, Čučan, Petrinović i Selec. U selu Valetić se 1630 spominju prezimena Magović, Dragojević, Korša, Rašić, Domitrović, Preradović i Krajačić, a 1716. Kulaj, Martić, Klingin, Fiember, Boica i Stanković. HU, str. 182-184; Arhiv HAZU, IV, b-63

ranije iznesenih argumenata čini mi se najvjerojat-nijom mogućnost da je Lopašić krivo pročitao naziv sela, odnosno da se Lopašićev naziv Celničani zapravo odnosio na selo Salnik.

Da se dio Vlaha iselio prije 1630. jasno govori zabilježeni proces napuštanja vlaških naselja na Rako-večkom vlastelinstvu jer je u popisu 1630. u tamošnja četiri sela naseljena Vlasima zabilježena više od polo-vice pustih selišta – u Radoišću je bilo pusto 45 posto, u Celničanima 59 posto, Valetiću 50 posto i u Gornjim Brezanima 50 posto selišta.996

Od vlaških sela, isprava o naseljavanju postoji samo za Gornje Brezane, koju je Juraj Zrinski izdao u Rakovcu 8. svibnja 1624: »Mi Juraj Zrinj, vikovečni knez vu Zrinju i još veće, cesarove svetlosti tolnačnik i komornik, Slovenskoga i Horvackoga orsaga ban, Čakova turnja slobodni gospodin i krajine Legradske kapitan. Dajemo na znanje vsem, kim se dostoji, vu ovom našem listu, da jesmo mi dokonjali z našimi Vlahi, z Vukom onoga sela sudcem i z ostalimi seljani, dopušćajući to im, da imaju slobodno pri našem imanju Rakovcu hiže načinjati z tim modušem, gda godi nam bude put pojdi, i kada ih obnajdemo, budu morali dati od vsake hiže jednoga pešca do desetoga leta, a kako deseto leto pride, od vsake hiže četiri dukata čez leto k našemu Rakovskomu imanju.«997 Na osnovi poznatih izvora nije moguće utvrditi iz kojeg su se područja doselili ovi Vlasi, no možda se radilo o »unutarnjim migracijama« unutar Slavonskog kraljevstva. Kako se u okolici Zeline više ne spominju Vlasi, ostaje otvorenim pitanje nisu li oni s vremenom preselili nekoliko kilometara istočnije – na Rakovičko vlastelinstvo, koje se u to doba sustavno kolonizira novim stanovništvom.

Položaj Vlaha nije se bitno razlikovao od položaja kolonista koji su bili u statusu slobodnjaka u Peskovcu i Lonjici. Vlasi su služili kao vojnici, a od svake su obite-lji plaćali 4 forinte i davali 2 kunine kože.998 Pozornom analizom prezimena sela u urbaru iz 1630. moguće je utvrditi da se među Vlasima nalazilo i stanovništvo nevlaškog podrijetla. U Radoišću se vide doseljenici iz Turopolja (Turopoljec) i Bisaga (Bisažan), jedna osoba kojoj prezime završava na »-ec« (Božec), kao i osoba s prezimenom Horvat.999 U Radoišću je nevlaško

996 HU, str. 182-184.997 HU, str. 183.998 HU, str. 181-184; J. Adamček, Bune i otpori, str. 21.; J. Adamček,

Agrarni odnosi, str. 701.999 Osobe s prezimenom Horvat ne moraju nužno označavati

nevlaško stanovništvo. Npr. 1619. dva Vlaha u Svetom Petru na posjedu Veliki Bukovec – Jurica i Marko nosili su prezime Horvat, usp. HU, str. 182, 184, 304.


stanovništvo obuhvaćalo otprilike trećinu ukupnog stanovništva. U Celničanima (vjerojatno Salniku) je zabilježena jedna osoba s prezimenom Horvat, dok je u Valetiću i Gornjim Brezanima nemoguće pouzdano ukazati na nevlaške doseljenike.1000

U tzv. »privatnovlaškim« selima na Rakovečkom vlastelinstvu je, kao što sam ranije spomenuo, 1630. bilo od 39 popisanih obitelji zabilježeno čak 20 njih koje su napustile svoja obitavališta, što predstavlja više od polovice. Čini se da je do novog doseljavanja na taj prostor došlo tek kada su Zrinski ukinuli njihovu novčanu daću. To je moguće vidjeti 1672, kada su na Rakovečkom vlastelinstvu popisane 44 obitelji Vlaha, koji, osim vojne službe, nisu morali davati nikakvih drugih davanja. Popisivači vlastelinstva su 1672. utvrdili da su oni bili »nepostojani« podložnici.1001 Iseljavanja je bilo i početkom 18. stoljeća pa je tako 1716. u Salniku popisano 6 posto a u Valetiću 25 posto pustih selišta, dok u Brezanima i Radoišću tada nije bilo pustih selišta.1002

Na susjednom Vrbovečkom vlastelinstvu 1672. živjele su 42 obitelji Vlaha. Oni su bili »nepostojani stanovnici«, nisu držali selišta. Pojedine obitelji davale su vlastelinstvu godišnje svinju i kunino krzno, a u slučaju potrebe trebali su služiti kao vojnici u vlaste-linskom banderiju.1003

Petar Erdödy je 1599. naselio 14 obitelji Vlaha na vlastelinstvu Želin u Podbunju u Zagrebačkoj županiji. Njihova je jedina obveza bila služenje u vlastelinskoj vojsci, a ti Vlasi svoje su povlastice sačuvali tijekom 17. stoljeća.1004 Vlasi su se naselili i u zapadnijim prosto-rima – npr. na Bosiljevačkom i Ribničkom vlastelin-stvu te na još nekim posjedima.1005

TZV. SLOBODNi VLaSi NakON PrOGLaŠeNJa »STaTUTa VaLaCHOrUm« (1630.)U sporu koji je trajao cijelo 17. stoljeće tzv. slobodni Vlasi (doseljeni krajem 16. stoljeća) u svoj su krug nastojali privući i ranije naseljene, tzv. privatne Vlahe,

1000 HU, str. 182-184.1001 HDA, Urbaria et Conscriptiones, 96/16; HU, str. 182-184; R.

Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, knj. 1, Popisi i procjena dobara (1672-1673), Zagreb 1974 (dalje: Popisi i procjena dobara), str. 303; J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 702.

1002 Arhiv HAZU, IV, b-631003 Popisi i procjena dobara (1672-1673), str. 308.1004 HDA, Zagrebačka županija, K-279, br. 3-4; J. Adamček, Agrarni

odnosi, str. 702.1005 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 702.

koji su živjeli na posjedima hrvatskog i slavonskog plemstva. Formalno su se pozivali na statute iz 1630. (u seriji Vindica ih se naziva »Privilegia & Statuta)1006, koji su bili podijeljeni Vlasima između rijeka Drave i Save bez točno označenih granica.1007

Saborski zaključci iz 1631. govore da su Vlasi bili naseljeni na mnogim posjedima i vlastelinstvima u Križevačkoj županiji. Na saborskom zasjedanju održa-nom 27. svibnja 1631. u Varaždinu podnesena je tužba protiv vlaškog velikog arhimandrita1008 (Archiman-drita, magna Uallachorum), koji je, praćen velikom postrojbom Vlaha, zaposjeo posjede nekih plemića. Na Rasinjskom vlastelinstvu Vlasima su tada bila naseljena sela Čukovec (Chukoucz), Černovac (Cher-nouacz), Lukovac (Lukouacz), Velika Reka (Uelika Reka) i Tivanovci (Tijuanouczij) obitelji Erdödy; na Ludbreškom vlastelinstvu: Globočec (Globochecz), Ivanec (Iuanecz), Duga Reka (Dugha Reka) i Černo-glavac (Chernogualuacz) Suzane Rattkay, udovice Benedikta Thuroczyja; na Bukovečkom posjedu Sveti Petar (Szenth Péter) Franje Žigmunda Zekelya; na posjedu Franje i Ivana Keczera Cvetkovdol (Czuetkko-udoll) i Mali Tivanovci (Malij Tijuanoucij); na posjedu baštinika Ivana Budora: Bolfan (Bolffangh), Veverinec (Ueuerincz) i Martinić (Martinich); arhimandrit je zauzeo kaštel Cirkvena (castellum Czirkueno) plemića Ladislava Krechenija, a u području kaštela Negovca posjed Lipnicu Tome Erdödyja. Istovremeno se spomi-nje da su u ovim selima stanovali Slavonci (starosje-dioci) pomiješani s Vlasima. Izričito piše da su Vlahe u spomenutim selima tamo naselila vlastela u »davno doba« (ab antiquo), te nipošto nisu pripadali drugim Vlasima. Zato ovi Vlasi nisu bili podređeni vojnokra-jiškom generalu i kapetanima, nego samo plemićima kojima su iskazivali poslušnost.1009

Navodno je, prema tužbi iz 1631, arhimandrit Slavoncima (starosjedilačkom stanovništvu) nalo-žio da se odreknu katoličke vjere, a koji od njih to nisu učinili, morali su ostaviti svoje kuće, u koje je arhimandrit naselio Vlahe. Arhimandrit je navodno Slavoncima nanosio štete i nasilje. Pljačkao je, raza-rao i palio kuće siromašnijih plemića, a navodno je

1006 OeStA/KA ZSt IÖHKR, 64, Protokoll windica (mit Indices) 1626-1635.

1007 F. Moačanin, Iz starije povijesti Srba, str. 138.1008 Zlatko Kudelić smatra da je spomenuti arhimandrit mogao jedino

biti »marčanski biskup Maksim Predojević, kojeg je biskupom 1630. u Regensburgu imenovao Ferdinand II.« Usp. Z. Kudelić, Isusovačko izvješće o krajiškim nemirima 1658. i 1666. godine i o marčanskm biskupu Gabrijelu Mijakiću (1663.-1670.), Povijesni prilozi, br. 32, Zagreb 2007., str. 122, bilj. 6.

1009 Zaključci Hrvatskog sabora (dalje: ZHS), Zagreb 1958., knj. 1, str. 6.


tukao i zlostavljao plemiće i kmetove. Htio je, prema navodima u tužbi, ubiti plemića Franju Keczera, koga su Vlasi proganjali dvije njemačke milje daleko, te se jedva bijegom spasio u trgovište Ludbreg. Zbog toga je Sabor molio kralja što prije u Hrvatsko-Slavonsko Kraljevstvo pošalje »Vlašku komisiju«. Ako u tome postoji kakva zapreka, piše u tužbi, onda neka kralj poduzme druga sredstva kako bi Vlahe smirio »prije, nego li bukne veći požar«.1010 Očito je tužba bila pretje-rana, što se može objasniti željom za postizanjem jačeg psihološkog učinka pred kraljem.

Vjerojatno se ovdje radi o pobuni tzv. privatnih Vlaha, koju je možda stvarno potaknuo ranije spome-nuti arhimandrit (vjerojatno Maksima Predojevića). Riječ je prostoru sjevernih obronaka Kalnika i o jednom vlaškom selu na jugu oko Rakovca (Lipnica). Vjerojatno je samo zauzimanje Cirkvene bilo »osva-jački čin« Vlaha, ali tu se može sumnjati na poticaj vojnokrajiških vlasti kojima je Cirkvena zasigurno smetala kao »strano tijelo« unutar teritorija koji su kontrolirali. Naime, Cirkvena je bila teritorijalna »enklava« Križevačke županije unutar zaokruženog prostora Varaždinskog generalata. U nekim selima (Sveti Petar, Obrež-Bolfan, Martinić) prije uspostav-ljeni odnosi Vlaha i vlasnika posjeda koje su naselili 1631. postali su poremećeni.

Iz kasnijih se izvora vidi da je u spomenutim selima poslije 1631. godine bila uspostavljena »vlast« plemstva što je drugim riječima značilo jurisdikciju Sabora. Novi pokušaj da se tzv. privatni Vlasi uključe u vlaške privilegije, a time i u sustav Varaždinskog generalata, bio je učinjen 1659, kada su bili potvrđi-vani Vlaški statuti iz 1630. godine.1011

Predstavnici hrvatsko-slavonskih staleža u Varaž-dinu su 1635. molili vladara da provede preporuke mješovite komisije o vraćanju Slavonaca, tzv. »privat-nih Vlaha« i Predavaca (Sclavorum, privatorum Vala-chorum et Praedavcsiorum) njihovim gospodarima plemićima pa da se Komisija raspusti jer je obavila taj zadatak.1012

Na Hrvatsko-slavonskom saboru održanom 1635. bila je donesena odluka da vojnokrajiški zapovjednici ne smiju primati nove odbjegle kmetove te da od tada Vlasi mogu utemeljiti svoja nova naselja samo privo-lom vlasnika dotičnih zemalja. Istovremeno je bio stvoren zaključak da se vlasteli vrate oni Vlasi koji su plaćali daće dok ih od toga nije odvratio ranije spome-

1010 ZHS, knj. 1, str. 6-7. 1011 F. Moačanin, Iz starije povijesti Srba, str. 138.1012 S. Gavrilović, Građa za istoriju Vojne granice, knj. 3 – Varaždinski

generalat (1595-1704), Beograd 2006., str. 128.

nuti arhimandrit.1013 Očito se radilo o tzv. »privatnim Vlasima«, naseljenima na vlastelinstvima u blizini Slavonske vojne krajine.

Dana 3. ožujka 1639. Ferdinand III. u Beču je pisao zapovjedniku Schwarzenbergu o svojoj odluci da obnovi rad mješovite komisije, čije preporuke zbog raznih razloga nisu bile provedene, a na kojim je inzistirao Ugarski sabor. Tiče se osobito preporuka o odvajanju Slavonaca, Predavaca i tzv. privatnih Vlaha (privat wallachen) od tzv. »pravih Vlaha«, koji imaju posebne privilegije, i njihove predaje bivšim gospo-darima. Time je trebalo spriječiti podršku koju su im mogli pružiti tzv. pravi Vlasi.1014

U naputku kralja Ferdinanda III. danom u Pragu 21. veljače 1648. uz ostalo piše da » je pod 27. martom 1639. i 10. decembra 1643. bilo naloženo grofu Schwarzenbergu, generalu na Slavonskoj granici, da tu predaju (restitutio) izvrši tako, da se izluče izvorni stanovnici Predavci i Slavonci i privatni Vlasi (Privat wallachen), koji se odvrgoše za doba arhimandrite ili kasnije od vlastele, te se pridružiše pravim Vlahom (wahre walachen) radi uživanja privilegija i imuniteta, i da se predadu svojoj prijašnjoj zakonitoj vlasteli. To nije niti tada izvedeno, a pukovnik Schwarzenberg medjutim je umro. Ovaj posao imat će sada izvesti komisari«.1015

Slavko Gavrilović pronašao je i objavio nedati-ranu odluku o imenovanju bana Nikole Zrinskog za predsjednika mješovite komisije, koja je trebala odlu-čivati o razdvajanju Slavonaca, Predavaca i tzv. privat-nih Vlaha (Sclavi et Praedavczy et privati Valachi) iz Slavonske krajine i njihovu podčinjavanju hrvatsko-slavonskim staležima na osnovi zaključaka komisije

1013 SHKR, knj. 2, str. 179.1014 SHKR, knj. 2, str. 203.1015 SHKR, knj. 2, str. 280.

ferdinand iii.


iz 1635. Kako je poznato da je Nikola Zrinski ban od 1649, pa bi se ta odluka mogla datirati najranije tom godinom, dok ju je Gavrilović pokušao datirati okvirno »posle, 1647.«.1016

Nakon 1649. nastali su prijedlozi predstavnika slavonskih staleža da se ustanovi mješovita komisija radi provedbe odluka iz 1635. godine u pogledu razdvajanja Slavonaca, Predavaca i tzv. »privatnih Vlaha« (Sclavos Praedavcios et privatos Valachos), vraćanja kmetova odbjeglih u Slavonsku krajinu i reguliranja podavanju drugih Vlaha na plemićkom zemljištu.1017

Dana 25. ožujka 1650. dana su mišljenja i prijed-lozi vezani uz rad mješovite komisije za rješavanje neprovedenih odluka iz 1635. o Predavcima, Slavon-cima i tzv. »privatnim Vlasima«, na osnovi kojih se vide razlike u pogledima na to pitanje između donjo-austrijskih i hrvatsko-slavonskih staleža.1018

U Grazu su 20. listopada 1650. delegati iz Donje Austrije podnijeli opsežno izvješće o radu mješovite

1016 Građa za istoriju Vojne granice, str. 156.1017 Isto, str. 164-165.1018 Isto, str. 165-167.

komisije na provođenju odluka o »pravim Vlasima«, Predavcima, Slavoncima i tzv. privatnim Vlasima iz 1635, pri čemu je do izražaja dolazilo uporno nasto-janje predstavnika hrvatsko-slavonskih staleža, bana i zagrebačkog biskupa o njihovu podčinjavanju stale-žima, kao i nastojanje predstavnika štajerskih staleža u Ratnom vijeću u Grazu da se Vlasi i Predavci zaštite i zadrže pod njihovim utjecajem uz poštivanje vlaških privilegija.1019

Hrvatsko-slavonski sabor je u instrukciji zastupni-cima u Ugarskom saboru u Požunu iz 1659. spomenuo da su Vlasi, potaknuti potvrdom svojih privilegija, nastojali brojna sela drugih Vlaha koja nisu pripadala privilegiranim Vlasima i koja su dotad bila podložna zemaljskoj gospodi silom otrgnuti i sebi ih pridružiti. Vlasi su posebnim pismima zabranjivali zemaljskoj gospodi jurisdikciju nad tzv. »privatnim Vlasima«.1020

To se vjerojatno odnosilo i na Vlahe naseljene na nekim vlastelinstvima u Križevačkoj županiji, poput

1019 Isto, str. 169-194.1020 ZHS, knj. 1, str. 238.

Vlaška i slobodnjačka sela oko križevaca i koprivnice u 17. stoljeću


Ludbreškog. Može se to vidjeti iz zakonskog članka 91. Ugarskog sabora u Požunu iz 1659, gdje se izričito navodi, uz ostalo, da su Vlasi odvratili od podložnosti tzv. »privatne Vlahe gospodina Jurja mlađeg Erdödyja, pod gradom Ludbregom sela oko pet«. Isti je članak nalagao da se tzv. privatni Vlasi vrate ranijoj pokor-nosti zemaljskoj gospodi te je dopuštao mogućnost da, ako to nije moguće na lijep način, »neka zemalj-ska gospoda iskoriste svoje pravo da takve Vlahe kao buntovnike« istjeraju sa svojih posjeda ili ih drugačije kazne.1021

Erdödy je djelomično uspio obnoviti jurisdikciju nad ludbreškim Vlasima. Dva su sela (nisu im poznata imena) pružala otpor sve do 1661, a pri otporu je morao intervenirati i ban Nikola Zrinski, koji je ta dva sela dao opljačkati i spaliti. Tom je prigodom 3 Vlaha dao pogubiti, »a 16 je živih uhvatio i odveo ih u Čako-vec, ali ih je kasnije pustio. Prema informacijama koje je dobio tadašnji upravitelj Varaždinskog generalata Trautmanstorff ne samo da su se htjeli silom povezati s krajiškim vlasima nego su se zavjerili da će Ludbreg spaliti i razoriti«.1022

Treba naglasiti da su neka od naselja spomenu-tih 1631. (npr. Černovec, Tivanovci, Mali Tivanovci, Veverinec) u kojima su obitavali Vlasi kasnije nestala, što možda ukazuje na to da je njihovo stanovništvo bilo iseljeno. Jesu li neka od njih bila spaljena silom 1661, ili su se Vlasi »dobrovoljno« iselili, npr. u Varaž-dinski generalat ili u okolna sela na vlastelinstvima i posjedima teško je reći bez uporišta u izvorima.

POLOŽaJ POSLJeDNJiH TZV. PriVaTNiH VLaHa DO POčeTka 18. STOLJeĆaVlasi koji su bili naseljeni u nekim selima Ludbreškog vlastelinstva (Čukovec, Ivanec, Duga Rijeka, Černogla-vec i Prkos) zadržali su tzv. privatnovlaški status jer se iz sačuvanih i trenutačno poznatih izvora ne može utvrditi da su bili držaoci selišta te da su osim novča-nih podavanja imali bilo kakve druge obveze prema vlastelinu. Kasnije se javilo i Mikšino Selo (Mikševac). U poreznom popisu iz 1696. popisana su tzv. »vlaška sela« »Reka, Ivancz, Chernoglaucz, Bolffang, Chuko-ucz i Mikssiucz«.1023

1021 Corpus Juris Hungrici, Budae 1779; F. Moačanin, Iz starije povi-jesti Srba, str. 138.

1022 Nisu poznata imena tih sela. A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 99-100.; F. Moačanin, Iz starije povijesti Srba, str. 138.

1023 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 3/Vb.

Prema urbaru Ludbreškog vlastelinstva iz 1696, tzv. privatni Vlasi iz Černoglavca plaćali su godišnje podavanje (arendu) od 30 forinti, iz Duge Rijeke 36, iz Ivanca (Ludbreškog) 28 i iz Čukovca 36 forinti. Druga podavanja nisu morali davati. Prema popisu vlaških sela i njihovih podavanja Ludbreškom vlastelinstvu iz 1712. Vlasi iz Duge Rijeke, Ivanca i Čukovca plaćali su iste iznose kao i 1696. Selu Črnoglavcu podavanje je smanjeno s 30 na 16 forinti, jer je opustjelo te su ostale samo 3 kuće. Podavanja su se morala platiti na dan Sv. Martina. Godine 1712. privatnovlaškim naseljima dodano je selo Bolfan koje je moralo plaćati 60 forinti. Upozoravam da je Bolfan početkom 17. stoljeća bio u slobodnjačkom statusu, a raniji naziv sela bio je Ebreš ili Obrež. Godine 1734. selo Černoglavec plaćalo je 20 forinti, (Duga) Reka 45, Ivanec 35, Prkos 18 forinti i 75 denara, a Čukovec 45 forinti.1024 Iz ovoga podatka vidi se da je novčano podavanje bilo promijenjeno samo za selo Černoglavec, dok je u ostalim selima arenda povećana. Isto tako, uočljivo je da se Bolfan više ne spominje među tzv. »privatnovlaškim« selima.

Vlasi su se krajem 17. stoljeća iselili iz Prkosa, pa je to selo bilo jedno vrijeme pusto. Vlasi iz Mikševog sela zbog razbojničkih napada su također morali napu-stiti svoje selo. To je selo 1712. zabilježeno kao pusto. Vlasi naseljeni u Prkosu ranije su plaćali podavanja u iznosu 18 forinti i 75 denara, a oni iz Mikševog Sela 15 forinti i 48 denara. 1025 Zanimljivo je da se i selo Prkos od 1716. do 1722. spominje kao napušteno (deserto pago Perkos).1026 Zbog toga je moguće zaključiti da je ono ponovno naseljeno nakon 1722., a prije 1731. godine. To je selo ponovo bilo naseljeno Vlasima.

Iz poreznog popisa 1696. na Rasinjskom vlastelin-stvu vidljivo je da su Vlasi obitavali u selima: »Lunko-ucz, Szegovina, Bellanovo, Ivanchecz, Chernovacz, Torchacz et aliqui in Chukouacz et Miksseucz«,1027 dakle u Lukovcu, Segovini, Belanovom Selu, Ivančecu, Černovcu i Torčecu, a neki od Vlaha koji su živjeli u Mikševom Selu (Mikševcu) i Čukovcu na Ludbreškom vlastelinstvu potpadali su pod Rasinjsko vlastelinstvo. Iz toga je vidljivo da su Vlasi u pojedinom selu mogli

1024 HDA, Urbaria et Conscriptiones, 68/8; J. Adamček, Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma, u: Ludbreg-monografija, Ludbreg s.a. (1984.), str. 90.; F. Moačanin, Iz starije povijesti Srba, str. 138-140. Iz 1699. Postoji podatak kako je novac od Vlaha na Ludbreškom vlastelinstvu prikupljao kraljevinski blagajnik. Usp. Hrvatske kraljevinske konferencije, sv. 1, Zagreb 1985., 116.

1025 Magyar Országos Levéltár, Budapest, Batthány család Törszlevél-tára, P-1313, Lad. 17, br. 108; Lad. 18, br. 163; HDA, Urbaria et Conscriptiones, 68/8; J. Adamček, Ludbreg, str. 90.

1026 MOL, Batthány család Törszlevéltára P-1313, Lad. 18, br. 163 H.1027 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 3/

Vb.


biti pod jurisdikcijom dvaju vlastelinstava (u ovom slučaju Rasinjskog i Ludbreškog).

Preostaje još vidjeti koliko su tzv. »privatnovlaška sela« bila napučena. Ukoliko se zna da je 1712. poda-vanje za 3 kuće iznosilo 16 forinti, onda je moguće zaključiti da je porezno opterećenje jedne kuće iznosilo 5,33 forinta. Teško je reći je li taj koeficijent moguće bez greške prenijeti na susjedna sela u istom statusu. Ako bi se pokušao preračunati broj kuća, on bi 1696. iznosio približno 6 za Črnoglavec, 7 za Dugu Rijeku, 5 za Ivanec, 7 za Čukovec, 3-4 za Prkos. Prvi proto-statistički poznati popis kuća je tek iz 1827. godine. Tada je u Dugoj Rijeci bilo 26, Ivancu 11, a Čukovcu 19 kuća.1028 To su znatno više brojke od onih dobivenih procjenom, pa se čini da je stvarni broj kuća negdje »na sredini«. Odnosno trebalo bi pristupiti procjeni koja bi obuhvatila »srednje vrijednosti«.

Uz godišnju arendu za tzv. »privatnovlaška sela« postojala su i porezna opterećenja Kraljevstvu. Za sela »Reka, Ivancz, Chernoglaucz, Bolffang, Chukoucz et Mikssiucz« ona su iznosila 5 poreznih dimova 1696, a u popisu se izričito kaže da je riječ o novopopisa-nim slobodnjačkim i vlaškim selima (»Libertini et Vallachi neo dicati«) iz čega proizlazi da ona ranije nisu plaćala porez.1029 Čini se da se slobodnjačkim selom podrazumijeva Bolfan, dok su sva ostala bila u tzv. »privatnovlaškom statusu«. Očito je pomicanje osmansko-habsburške granice daleko na istok i jugo-istok od Ludbreškog vlastelinstva utjecalo na porezno opterećivanje tzv. privatnovlaških sela te istovremeno pogoršanje položaja tzv. privatnih Vlaha, ali i Vlaha u slobodnjačkom statusu.

1028 S. Krivošić, Stanovništvo Podravine 1659-1859. godine, Podravski zbornik, 9, Koprivnica 1983., str. 158-159.

1029 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 3/Vb. (Comitatis Crisiensis).

Josip Adamček utvrdio je da je na Ludbreškom vlastelinstvu svaki porezni dim morao plaćati 40 forinti poreza te je procijenio da je svaki seljački posjed plaćao u prosjeku oko 2,5 forinti poreznih podava-nja.1030 Po tome su tzv. privatnovlaška sela na tom vlastelinstvu morala plaćati 200 forinti poreza, što bi značilo da su imala oko 80 seljačkih posjeda. Ukoliko se zna da su na Rasinjskom vlastelinstvu vlaška sela »Lunkoucz, Szegovina, Bellanovo, Ivanchecz, Cherno-vacz, Torchacz et aliqui in Chukouacz et Miksseucz« 1696. bila opterećena sa 4 porezna dima,1031 odnosno najvjerojatnije sa 160 forinti poreza, onda je moguće pretpostaviti da su u njima bila približno 64 seljačka posjeda.

Budući da je prema popisu iz 1731. u Belanovom Selu bilo 10 posjeda, Lukovcu 9, Torčecu 8, Črnovcu 15, Mikševom Selu ili Prkosu (villa Mixevo Szelo, aliter Perkos) 7, Ivančecu 7 i Segovini 6 posjeda1032, dakle ukupno 62 posjeda, onda se procjena o 64 posjeda krajem 17. stoljeća čini realnom. Prema popisu iz 1731. Vlasi su na Rasinjskom vlastelinstvu imali selišta, ali nisu popisani kao obveznici podavanja tlake. Kako objasniti da su imali selišta na Rasinjskom, a nisu imali na Ludbreškom vlastelinstvu? Možda je to moguće objasniti time da su Vlasi na Rasinjskom vlastelinstvu tada imali status slobodnjaka, jer su im podavanja bila gotovo identična onima u slobodnjačkim selima (npr. Subotica, Cenkovec). U ispravi iz 1731. jasno je nave-deno da su sva sela u kojima žive Vlasi na pjeskovitom i neplodnom terenu, a livade (pašnjaci) razbacani su im na sve strane. Stoga ne čudi da su u Belanom Selu bila 3 napuštena selišta (deserta sessio), u Lukovcu 2, Črnovcu 5, Mikševom Selu ili Prkosu 2 i u Segovini 1 napušteno selište. Ukupno je bilo 13 napuštenih selišta ili petina od ukupnog broja. Je li prelaženje tzv. »privat-nih Vlaha« u slobodnjački status bilo dobrovoljno ili nije izvori ne govore. No taj je proces moguće proma-trati u kontekstu pomicanja granice s Osmanskim Carstvom podalje na istok i jugoistok.

Pretpostavimo li da je porezno podavanje jednog domaćinstva bilo približno arendi koju su morali davati tzv. »privatni Vlasi«, onda bismo mogli doći do moguće procjene po kojoj bi 1696. u Črnoglavcu bilo 12, Dugoj Rijeci 15, Čukovcu 11, Mikševom Selu 6 i u Prkosu 7 seljačkih posjeda. To bi bile »srednje vrijednosti« koje sam ranije spomenuo.

1030 J. Adamček, Ludbreg, str. 96.1031 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 3/

Vb. (Comitatis Crisiensis).1032 HDA, Plemićki posjedi prije regulacije županija, kut. 1, fasc. 1,

br. 12.

Ostaci kaštela rasinja


Prema statistici Pakračke eparhije u Prkosu je 1764. bilo 7, a 1779. 8 domova, u Dugoj Rijeci je 1764. popisano 12 domova, a 1779. 21 dom. U Čukovcu je 1779. popisano 13 domova, a u Črnoglavcu 2 doma.1033 To bi značilo da je godišnja arenda po domu u drugoj polovini 18. stoljeća iznosila npr. u Prkosu 2,6 forinti, u Dugoj Rijeci 3,75 forinti, a u Čukovcu 3,5 forinti.

Usporede li se podaci o broju domova iz druge polovine 18. s procjenom o broju seljačkih posjeda krajem 17. stoljeća, vidljive su podudarnosti, tako da se procjena sa »srednjim vrijednostima« koju sam iznio u ranijem tekstu čini prilično realnom.

Moguće je zaključiti da su krajem 17. stoljeća u tzv. »privatnovlaškim« selima na sjeveru Križevačke županije bila približno 144 seljačka posjeda. Ukoliko pretpostavimo da je na svakom od posjeda živjela jedna obitelj i prihvatimo tvrdnju Karla Kasera, koja kaže da je početkom 17. stoljeća jedna vlaška obitelj u prosjeku imala 8,8 članova1034, onda je moguće pretpo-staviti da je krajem 17. u tzv. »privatnovlaškim« selima na ovom prostoru živjelo oko 1200-1300 osoba. To bi bilo u skladu s pretpostavkom Fedora Moačanina da prigodom njihova doseljavanja »sigurno nije bilo manje od 1000 duša«.

Svjestan sam da su iznesene procjene podložne kritici, ali i toga da su one ujedno početak rasprave o ovoj tematici. Svaku buduću korekciju ili nado-punu koja će se temeljiti na izvornoj građi prihvaćam unaprijed.

Zanimljivo je da su se sva vlaška sela koja su imala kolektivne privilegije i status tzv. »privatnih Vlaha« nalazila na bregovitom području najsjevernijih obro-naka Kalničkog gorja, gdje su se stanovnici uz ratar-stvo mogli baviti stočarstvom (ne transhumantnim nego onim vezanim uz najbliži teren oko svojih nase-lja). Ta su područja zauzimala približno oko 6000 ha i ako preuzmemo ranije iznesenu procjenu o broju stanovnika, onda je moguće doći do pretpostavke da je na prostoru tzv. »privatnovlaških sela«, krajem 17. stoljeća, gustoća naseljenosti iznosila oko 20 stanovnika na km2. Uzrok maloj gustoći naseljenosti moramo tražiti u tadašnjem načinu obrade zemlje, koji je tražio ostavljanje ugara na velikim površinama, ali i u potrebama stočarstva, koje je tražilo povećani udio pašnjaka. Zbog svega toga već se tada moralo paziti da ne dođe do agrarne prenaseljenosti koja bi u nerodnim

1033 Statistički pregled Pakračke eparhije od 1702.-1929., u: R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom vladičanstvu Pakračkom, Beograd 1996., bez numeracije stranica.

1034 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 2 – Povojačeno društvo (1754.-1881.), Zagreb 1997., str. 140.

godinama većem dijelu tamošnjeg stanovništva dovela u pitanje egzistenciju. Možda je moguće postaviti pitanje nisu li u takvim uvjetima tzv. »privatni Vlasi« uspostavili određenu ravnotežu između svoje agrarne ekonomike i okoliša, odnosno nešto poput onoga što se danas često naziva »održivim razvojem«.

Poznato je da su se doseljenici vlaškog podrijetla u većem broju naseljavali i u nizinskom dijelu (npr. u Sv. Petru), ali oni tijekom 17. stoljeću nisu imali status »privatnih Vlaha«, već su bili slobodnjaci, tj. bili su vezani uz selišta. Zanimljivo je spomenuti da su podložnici u Petrovom Selu (Svetom Petru) 1659. morali Katoličkoj crkvi davati sva podavanja kao i ostala sela u župi Veliki Bukovec. Popisana je 41 podložnička obitelj, a među popisanima nema tipičnih vlaških imena ni prezimena.1035 Iz tog izvora nemoguće je zaključiti jesu li podavanja morali plaćati samo stanovnici koji su bili katolici te je li u selu tada bilo pravoslavnih koji nisu morali davati podavanja župniku i koji nisu bili popisani. Moguće je pretpo-staviti i to da se pravoslavno stanovništvo u među-vremenu iselilo.

Godine 1659. u župi Veliki Bukovec popisani su obveznici plaćanja podavanja župniku iz Velikog Bukovca, Dubovice, Kapele, Malog Bukovca, Županca, Novog Sela, Petrovog Sela i Selnice, ali ne i Martinića. Godine 1700. zabilježeno je novo selo Lunjkovec, ali se Martinić i dalje ne spominje.1036 Prema tome, Martinić je ili bio napušten ili je i dalje bio naseljen pravo-slavnim vlaškim stanovništvom, pa se zbog toga ne spominje u popisima župljana koji su bili dužni davati podavanja župniku u Velikom Bukovcu.

Ukoliko je selo bilo napušteno, to se moralo dogo-diti nakon 1645, kada je zabilježeno kao »Valachorum villa Martinenci«, ali svakako prije 1659. No pri tome treba biti oprezan, jer popis iz 1659. nije popis podlož-nika posjeda, nego obveznika podavanja župniku.

Treba istaknuti činjenicu da se u popisu posjeda Kuzminec iz 1694. spominje slobodnjačko selo Marti-nić.1037 Stanovnici Martinića su 1716. popisani kao obveznici podavanja katoličkom župniku u Velikom Bukovcu, što bi značilo da je selo u tom trenutku bilo naseljeno katoličkim stanovništvom.1038 U prilog pret-postavci da 1716. u Martiniću više nije bilo pravo-slavnog stanovništva govore podaci o tome da se ista prezimena iz popisa podavanja katoličkom župniku

1035 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 189-190. 1036 NAZ, KV, Prot. 91/III., str. 77-81.1037 HDA, Urbaria et Conscritptiones, sv. 99, br. 42.1038 NAZ, KV, Prot. 178/II., str. 22-23. Te je godine popisano 6 kuće-

domaćina u selu Martinić (pagus Martinich).


iz 1716. spominju i u popisima podložnika slobod-njačkog sela »Martinich Libertinor.« iz 1731. i 1750. kao dijela Rasinjskog odnosno Kuzminečkog posje-da.1039 Kako se 1716, 1731. i 1750. među popisanima ne nalaze tipična vlaška prezimena, čini mi se da su pravoslavni Vlasi napustili selo ranije te da je ono naseljeno katoličkim stanovništvom najkasnije nepo-sredno prije 1716. godine. Podatak o postojanju sela iz 1694. jasno ukazuje na to da je tada postojalo naselje Martinić, a kako se ono ne spominje 1700. u popisu obveznika podavanja velikobukovečkom katoličkom župniku, to ostavlja mogućnost da je selo vjerojatno bilo kontinuirano naseljeno i da je krajem 17. stoljeća još uvijek u njemu bilo još pravoslavnog stanovništva.

Na drugoj strani, sela koja su imala status tzv. privatnih Vlaha i koja su se nalazila na bregovitom ekosustavu najsjevernijih obronaka Kalnika do 20. stoljeća su zadržala pravoslavnu većinu. Prema tome, moguće je uočiti da su tzv. privatnovlaški status poje-dinih sela i čuvanje pripadnosti pravoslavnoj vjeri bili međusobno povezani, barem u slučaju Ludbreškog vlastelinstva.

Valja odgovoriti na pitanje kakav je bio položaj tzv. privatnih Vlaha u usporedbi s ostalim zavisnim seljacima u Križevačkoj županiji. Budući da pouz-danih podataka o podavanjima zavisnih seljaka za 17. stoljeće nedostaje, poslužit ćemo se obavijestima s početka 18. stoljeća i to na primjeru Ludbreškog vlastelinstva, čiji su podaci iz toga perioda sačuvani u potpunosti. Npr. 1712. svako je kmetsko selište na Ludbreškom vlastelinstvu u prosjeku godišnje vlaste-linu davalo rentu vrijednu 137 forinti, što znači da je istovremeno svaka kmetska obitelj bila opterećena s rentom koja je vrijedila oko 30 forinti.1040 Usporedi li se to s ranije iznesenim podacima, jasno je vidljivo da je podavanje tzv. privatnih Vlaha bilo mnogo manje od kmetova na istom vlastelinstvu. Iz toga proizlazi da su tzv. privatni Vlasi imali znatno povoljniji položaj od kmetova. No to vrijedi samo za Ludbreško vlaste-linstvo. Za druga vlastelinstva i posjede u Kraljevini Slavoniji na kojima su živjeli tzv. privatni Vlasi trenu-tačno nisam uspio pronaći odgovarajuće podatke.

Preostaje još usporediti položaj slobodnjaka s raznih vlastelinstava i posjeda i tzv. privatnih Vlaha. Npr. slobodnjaci u Obrežu (Bolfanu), Martiniću i Cvet-kovcu po svakom su selištu morali plaćati 4 ugarska dukata, dok su u Subotici slobodnjaci plaćali 4 ugarska forinta. Slobodnjaci u Đelekovcu su trebali kolektivno

1039 HDA, Plemićki posjedi prije regulacije županija, kut. 1, fasc. 1, br. 12.


plaćati 280 ugarskih forinti. Budući da je 1659. u Đele-kovcu popisano 106 kućedomaćina, onda je moguće izračunati da je jedan kućedomaćin bio opterećen s 2,6 forinta, a kada je 1700. broj kućedomaćina povećan na 120 onda je svakome od njih opterećenje smanjeno na 2,3 forinta, odnosno s rastom broja stanovnika u Đelekovcu se smanjivalo financijsko opterećenje po domaćinstvu. Stanovnici Apatije su također kolektivno morali podavati 27 ugarskih dukata, a budući da je Apatija krajem 17. stoljeća imala 14 kućedomaćina, to je značilo opterećenje od oko 2 ugarska dukata po kućedomaćinu. Stanovnici sela Globočec kolektivno su plaćali 30 ugarskih dukata, a kako je Globočec krajem 17. stoljeća imao samo 8 kućedomaćina, proizlazi da je svaki od njih bio opterećen s 3,75 ugarskih dukata. Osim financijskog opterećenja, slobodnjaci su bili bez iznimke obvezani na vojnu službu, a k tome su morali obavljati još neke dodatne službe na vlastelinstvima i posjedima te plaćati porez.1041 Usporedimo li financijske i druge obveze slobodnjaka s financijskim obvezama tzv. privatnih Vlaha, jasno je vidljivo da je »privatnovlaški« položaj bio atraktivniji i povoljniji od slobodnjačkog.

Na temelju iznesenoga, moguće je zaključiti da su Vlasi doseljeni u tzv. Provincijal mogli biti u različitim zavisnoseljačkim statusima. Razlike su npr. postojale i u posjedovanju selišta, pa tako postoje tzv. privatni Vlasi koji nemaju i Vlasi koji su stekli selišta (Sveti Petar, Obrež, Martinić, Valetić, Brezani, Salnik, Radoi-šće) i postali slobodnjaci, a bilo je i Vlaha u kmetskom statusu. Prema tome, tzv. privatni Vlasi nisu imali selišta i plaćali su jedino paušalno novčano podavanje (arendu). Znači, Vlasi su na vlastelinstvima i posje-dima u civilnom dijelu Slavonskog Kraljevstva mogli biti u statusu kmetova (Varaždinske Toplice), slobod-njaka (Sveti Petar, Obrež, Martinić, Valetić, Brezani, Salnik, Radoišće itd.) ili tzv. privatnih Vlaha (Črno-glavec, Ivanec, Duga Rijeka, Čukovec itd.). Položaj tzv. »privatnih Vlaha« bio je povoljniji od statusa kmetova ili slobodnjaka na posjedima i vlastelinstvima Kralje-vine Slavonije. Nakon pomicanja granice s Osmanskim Carstvom, cijela sela tzv. »privatnih Vlaha« prelazila su ili su bila prisiljena prijeći u slobodnjački status, što ukazuje na horizontalnu društvenu mobilnost vlaškog stanovništva, ali i na relativno pogoršavanje njihova društvenog i gospodarskog položaja.

1041 HDA, Vlastelinstvo Rasinja, kutija 1, 5; Consiliium locum tenen-tiale regium Hungaricum (CLRH), Departmentum urbariale (DU), IV/c, br. 78.; CLRH, DU, IV/c, br. 78A.; CLRH, DU, IV/c, br. 61, 61A.; Obitelj Inkey, kut. 1.; S. Krivošić, Stanovništvo Podravine 1659.-1859. godine, str. 158-159.


SLOBODNJaCiNajstariji poznati »slobodnjaci« na prostoru Križe-vačke županije javljaju se u registrima prihoda zagre-bačke biskupije još 1480. godine. Kao »slobodnjaci« su tada popisani dužnosnici seoskih općina, seljaci koji su služili kao stražari, vlastelinski službenici, radnici na alodima i obrtnici. Na to je upozorio Josip Adamček koji je izračunao da su tada u biskupskim provinci-jama Ivaniću, Čazmi i Dubravi slobodnjaci držali 4 do 7 posto selišta.1042 No, navedeni podložnici nisu bili slobodnjaci s nasljednim statusom nego su bili oslobođeni nekih davanja od selišta i to u vrijeme dok im traje služba, a inače su obični kmetovi. Npr. vesnici su imali svoj mandat od godinu ili više za vrijeme kojeg ne daju neke daće (što im je zapravo bila plaća za službu), a nakon isteka mandata opet daju sve kao i drugi.

Na vlastelinstvima Donji i Gornji Gradec slobod-njaci su 1512. bili oni podložnici koji su obavljali službe vratara, stražara, pastira, mlinara, kuhara, različitih vrsta obrtnika i sl. Tada je na ovim vlaste-linstvima slobodnjački status imalo oko petine podlož-nika, a i novodoseljeni podložnici su tri godine tako-đer imali status slobodnjaka. Isti udio slobodnjaci su činili na vlastelinstvu Velikoj također u Križevačkoj županiji, a i tamošnji su slobodnjaci bili oni podlož-nici koji su obavljali specifične službe na vlastelinstvu. Nije poznato da li su svi spomenuti slobodnjaci imali nasljedne povlastice, ali prema istraživanjima Josipa Adamčeka, moguće je utvrditi u drugim dijelovima hrvatskih zemalja da se tijekom 16. stoljeća počeo stvarati »sloj podložnika koji su uživali slobodnjačke povlastice«. Izgleda da su u Križevačkoj županiji tadašnji slobodnjaci još uvijek bili kmetovi oslobođeni feudalne rente ili njenih dijelova zbog obavljanja razli-čitih službi na vlastelinstvima. Oni su status slobod-njaka imali sve dok su obavljali službe na vlastelin-stvu radi koji su bili oslobođeni od podavanja. Prema Josipu Adamčeku »Nakon toga ponovo su davali rentu kao i drugi kmetovi. Slobodnjaci su, prema tome, bili kategorija seljaka privremeno oslobođenih rente«,1043 a stupanj njihova »oslobođenja« od kmetskih tereta je svugdje bio različit, »ali svagdje su ostajali podložnici svoje vlastele«.1044

Pojedinačni slobodnjaci u Križevačkoj županiji se 1598. godine spominju u 8 naselja: u Brezovici

1042 Kaptolski arhiv Zagreb (KAZ), ACA 32/1; J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980., str. 423.

1043 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj, str. 423-424, 697.1044 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj, str. 424.

(vlastelinstvo Veliki Kalnik), Selniku kraj Ludbrega, Ivanovcu (vlastelinstvo Greben), Reki (vlastelinstvo Mali Kalnik), Sv. Lovri (Zenth Leoryncz) i Varašu (vlastelinstvo Lovrečina) te u Donjem i Gornjem Cerju kraj Vrbovca.1045 U svim naseljima se spomnje po jedan slobodnjak osim u Sv. Lovri gdje su popisana 3 slobodnjaka.

Položaj slobodnjaka u slobodnjačkim selima je bio nasljedan, a barem prema dostupnim izvorima se čini da praktična nasljednost slobodnjačkog statusa nije bila vezana uz pojedine obitelji koje su se nalazile u slobodnjačkim naseljima u trenutku davanja privi-legija i kasnije njihove nasljednike, nego isključivo uz sela i sve njihove stanovnike. Obitelji koje su kasnije doseljene u slobodnjačka sela su preuzimale slobod-njački status, koji je podrazumijevao čvrsto regulirana prava i obveze.

Razlika između slobodnjaka i kmetova dolazila je do izražaja najviše u području radne rente. Slobodnjaci nisu davali tlaku, već su kao vojnici morali služiti u vlastelinskom banderiju. Svaki je slobodnjak u slučaju ratnog pohoda trebao o svom trošku služiti mjesec dana.« No, u 17. stoljeću na prostoru uz Varaždin-ski generalat se više nisu vodile kontinuirane borbe s Osmanljama pa je to vjerojatno bio razlog što su 1672. godine promijenjene dužnosti slobodnjaka na ovom vlastelinstvu. Njima su, uz vojnu službu, bile namet-nute dužnosti poput prenošenja vlastelinske pošte i sigurnosnih poslova (»obrane međa vlastelinstva«). Slobodnjaci su na vlastelinstvu Rakovec između 1630. i 1672. godine imali udio od 30 do 39 posto.1046

Slavonci (»Slovinci«) su se 1618. naselili u Lonjici na vlastelinstvu Rakovec u Križevačkoj županiji. Saču-vana je isprava o naseljavanju, a prema njoj je svaki slobodnjak morao plaćati dvije forinte u novcu te davati kvartu pšenice i zobi te jednu svinju: »kako su došli nekoteri Slovinci v imanje naše Rakovačko v jednu pustu goru na nekotera stara selišća, kotera se zove Lonica, da bi oni tamo tu goru krčili, i i svoje nastanjenje pod kreluti našimi imali. Zto pokih dob z velikim trudom razkrčavanje k stanju u toj gori dojdu, dali smo im slobošćinu na devet let, da bi se nastanili i ogradili. I po tih devet let njihovoj slobošćine izpu-njenju da su nam dužni dohodak davati vsako leto od vsake hiže po dva dukata gotovih novac, jednu kvartu pšenice, jednu zobi i jednoga dobroga prasca; na zopet ako li bismo svojim vrimeno u vojsku vtetnuli pojti, da je dužan svaki od svoje hiže oboružan pojti

1045 Popisi i obračuni poreza, str. 443, 450, 452, 435, 460, 461.1046 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj, str. 698.


ob svojem strošku mesec dan; ako li bismo morali u vojski od mesec dan dale štentati, budu imali od nas svoju hranu ili potrošak; po srići pak njihovoj, kada bi u vojski kakav dobitak imali, da su nam dužni svakoga dobitka treći del dati.«1047

U poreznom popisu iz 1696. na ovom vlastelin-stvu se spominju slobodnjačka sela: Lonjica, Peskovec, Hrastje, Počučani, Sadovo, Valetićani (danas Valetić), Salnik i Radoišće.1048 Lonjica i Peskovec su bila nase-ljena »slovenskim«, a ostala sela vlaškim stanovniš-tvom.

Status slobodnjaka na Vrbovečkom vlastelinstvu su od Jurja Zrinskog 1619. dobili naseljenici u Gaju, a 1623. i oni u Prilesju. Marija Sofija, udovica bana Nikole Zrinskog je 1669. naseljavala slobodnjake u selu Poljana. Slobodnjaci su 1672. godine držali čak 30 posto selišta. Oni su bili naoružani i služili su vlastelin-skom banderiju Zrinskih. Njihov je položaj bio iden-tičan statusu slobodnjaka na vlastelinstvu Rakovec. Razlika je bila ta što je dio vrbovečkih slobodnjaka u drugoj polovici 17. stoljeća morao plaćati visoki novčani činž te više nije vršio vojnu službu. Oni su 1672. činili 30 posto podložnika vlastelinstva, a speci-fičnost je bila ta da je jedna grupa slobodnjaka morala davati i jedan dan tlake mjesečno.1049

Godine 1619. »dojdoše ovi zdola potpisani neko-teri Slovenci vu jednu našu pustu goru, kotera se zove Lipi Gaj ili Zrnjati imenuvani lug, kotera pusta gora ili lug jest imanju našem Vrbovačkom i vu Križe-vačkoj megdji buduće« piše iz Vrbovca 23. kolovoza Juraj Zrinski. »Potrebujući od nas, da bismo im dali slobode, doklam bi se vu toj pustoj gori naselili. Zato mi preštimavši njihovu spodobnu prošnju dali smo i dajemo rečenim Slovincem slobošćine vu toj zgora imenovanoj pustoj gori na deset let, tako da imaju goru krčiti, hiže načinjati i sebi pomagati, slobodu imajući od vsakojake daće ili podanki vu teh desetih let, doklam se nasele.« Juraj Zrinski ih je, dakle, oslo-bodio od svih daća prvih deset godina, a poslije im je odredio vrlo povoljne uvjete. »Kada se tih 10 let slobo-šćine izpuni, da imaju nam dohotka davati na godi-šće od vsake hiže najprvo gotova novca dva dukata, jedan kabal pšenice, jedan kabal zobi, jednoga dobroga prasca, i kada se nam na vojsku pripetilo pojti, da imaju polag nas (...) dobro oružna davati, jedan mesec dan ob svojem trošku da imaju vu vojski biti«. Uz novčana podavanja, njihova temeljna obveza je bilo

1047 R. Lopašić, Hrvatski urbari (dalje: HU), Zagreb 1894., str. 181.1048 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 3/

Vb.1049 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj, str. 698.

služenje vojske, odnosno obrana Vrbovečkog vlastelin-stva, a u ratnim djelovanjima su trećinu plijena davali Zrinskima: »k tomu kada bi u vojevanju kakovu sriću od sužnjev ili od marhe imali, takova dobitka treti del da nam daju i polag toga prez naše veste nikakve marhe nimaju oddavati, koji u vojski dobidu, doklam nam na znanje nedadu.« 1050

Kolonizaciju su pomagali posebni ljudi, tzv. loca-tori.1051 Oni su dovodili čitave skupine slobodnjaka i za to dobivali posebne povlastice. Tako je npr. Matijaš Kutinščak, koji je doveo doseljenike u selo Gaj, na vlastelinstvo Vrbovec, bio oslobođen svih podavanja: »potem toga, pokehdob po imenu Kutinščak Mati-jaš jednu godinu prvo se je naselil u zgora rečenu pustu goru, polag sebe i drugu braću naseljiva i obećal se je, da hoće i na drugih mestah naseljavati, dali smo imenuvanom Kutinščaku Martiašu i njego-vom ostanku, da budu slobodni od vsakojake daće i podanka, ako to zvrši, čim se je obećal nam i našem ostanku«. U ispravi se govori i o daljnjem tijeku nase-ljavanja »po rečenom Kutinščak Matiašu naselili se Čušec (Martin) z ostalu svojom bratjum.«1052

Juraj Zrinski je 27. svibnja 1623. u Vrbovcu dao slobodnjačku povelju doseljenicima u Prilesje. Način kolonizacije se može vidjeti iz isprave: »kako je plemeniti i vitežki Franculić Lukač, Rakovečki i Vrbovečki časnik naš, naselil u pustu goru Prilisje imenuvane nike Horvate, kojim je dal iz naše volje do pet let slobošćine«. Za razliku od slobodnjaka u Gaju, oni doseljeni u Prilesje su imali drugačije uvjete, a uz vojnu službu nisu bili primorani na novčana podava-nja: »i tih pet let izminuši, da su nam dužni od vsake hiže na leto davati jednu kunju kož, i jednoga dobroga prasca, grad napravljati, kda im se zapovi i na svojem trošku jedan misec dan od vsake hiže da ima v tabor pojti, kad mu se zapovi; ako li dalje bude potriba, da mu se mesecki penezi budu od nas davali.«1053

Doseljenici koji nisu trebali davati tlaku, a imali su obvezu vojne službe, na Vrbovečko vlastelinstvo su se naseljavali i u drugoj polovici 17. stoljeća. Službenici grofice Sofije, udovice bana Nikole Zrinskog nastanili su ih u selo Poljana, što se može vidjeti iz isprave o doseljavanju pisane u Vrbovcu 7. svibnja 1669.: »kako mi u letu 1668. nastanismo poštuvanoga Matu Fiolića i svojim mlajšim bratom Pantom i z dvemi stričevići Grgom i Martinom u selo Poljani na pol sela Jovana Vukomerovića z voljom gospockom, za koje nasta-

1050 HU, str. 390-391.1051 J. Adamček, Bune i otpori, str. 29.1052 HU, str. 390-391.1053 HU, str. 392-393.


njenje dal je na stran gospe grofice njih excellenzyi časti ranjskiov 30 gotov pinez, a od zemlje daval bude dohodka kako i ostali seljani vsako leto dobra krnjaka i kunu, na gospocki put s puškom, sabljom, kamo bude potrebno.«1054

U kasnom valu doseljavanja je na Rakovečkom vlastelinstvu osnovano selo Poćućan (Pochuchan). Selo se 1709. spominje kao napušteno vlaško selo (»villa Pochuchan olim Valachorum nunc est deserta habet 6 sessionee integra«).1055 U urbaru iz 1716. za nekadašnje selo Poćućani (Pochuchani) piše slijedeće: »Bilo je negda vu nijh Goszpodarov, i ki je vszaki szvoje szelo dersal ij plachal od niega po R. 3 gr. 15. Ali potlam kak je prek vsze szelo opusztelo, vchinilszem ie ij z-orszachkoga Legistra zbriszati ij zemlije razpis-zane nesto pod Gaijski Maroff (: kotereszu vendar jako legodne) nesto szim pod Rakovecz, kotere ieszu bolsse, obernuti. Je pako te zemlije taki ober Kerkachev jeden falat za rali cir. 5. Pak na szuprot Hudovu dve rebre ali dva stuka za maleh rali 20. Ta druga sze ni szejati prilichno nemre, naijti kada je popiszavana, nabroieno je bilo hude ij dobre rali cir. 45.«1056 Prema tome je moguće zaključiti da se ovo napušteno naselje nalazilo između današnjih sela Krkača i Hudova. Zanimljivo je spomenuti da na južnim obroncima zapadnobosanske planine Prosari postoji selo Poćućani.1057 Iako je teško dokazati vezu između ova dva istoimena sela, možda postoji mogućnost da su se u kasnom 17. stoljeću na Rakovečko vlastelinstvo doselili pravoslavni doselje-nici iz zapadne Bosne.

Najzapadniju skupinu slobodnjaka u Križevačkoj županiji su uz one na vlastelinstvu Rakovec predstav-ljali i oni na posjedu Negovec. Obitelj Erdödy je sredi-nom 17. stoljeća više skupina slobodnjacima i Vlasima naselila dijelove ovoga posjeda.1058 Godine 1696. spominju se slobodnjaci na negovečkom posjedu u selu Lipnica,1059 no kako ćemo kasnije vidjeti, zapravo se radilo o ranije doseljenim Vlasima.

Vlastelinstvo Veliki Kalnik je početkom 17. stoljeća bilo naseljeno slobodnjacima. Godine 1618. u selima Ljubeščica, Radoišići (Radešić) i Črepino je

1054 HU, str. 410.1055 KAZ, Acta capituli saec., XVIII., fasc. 3.1056 Arhiv HAZU, IV/b-63.1057 Veliki atlas Hrvatske, Zagreb 2002., karta 94.1058 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 4,

V-b; J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV. I XVI. Stoljeću, Zagreb 1976., str. 441-464; J. Adamček, Bune i otpori, str. 21.


živjelo pedesetak kolonista »na pušćinah«, a svi su novi naseljenici uživali slobodnjačke povlastice.1060

Slična je bila situacija na pograničnim vlastelin-stvima Rasinji, Ludbregu, Kuzmincu, te posjedu Veliki Bukovec, u sjevernom dijelu Križevačke županije, gdje su slobodnjacima bila naseljena čitava sela. Tamo je također postanak slobodnjaka bio povezan s naselja-vanjem, odnosno vlastelini su im morali dati povoljniji položaj jer je stalno postojala mogućnost da pobjegnu u susjednu Slavonsku krajinu (Varaždinski generalat) i ondje postanu krajišnici.1061

Na području Ludbreškog vlastelinstva grofica Suzana Ratkaj (udovica Benka Thuroczya, umrlog 1616. godine) je naselila oko 1620. godine u tada pusto selo Apatiju 11 obitelji – »imenom Marka Polcza, Martin Horvatha, Miholy Horvata, Gyura Horva-ticsa, Ivan Kranchicha, Mathias Szagorcha, Gaspar Krancha, Martin Horvaticsa, Martin Kullaka, Mikula Vagyun szin, Blass Kovuchec szluga, zkoteremi Mi tako dokonialiszmo da polagh uveh zemal sztoszmoim szada Dali chisteh daszi szlobodni Kerche, kuliko gode budu mogli taki oratje zemlye, tulikaj y szinokosse, oni y nyhovosztanek budu Nam Plachaly y nassemu oztanku, y Successorum 27. dukat, y 1 funt voizka, jednoga Kopuna, y 6 Jajecz, ter tako. Da tko budu dusni davati vazdar na Zvetoga Juria Viteza Dan plac-hati, polagh toga akobi vu vojzku zapoved bila, ilibise u grad zbotrebilo, Da dusni budu pojti na nassu alli Nassega Officijala zapoved zvana toga vszem Da budu Mirovni, ter (utom) plachanim dasze imaju szami med szobum poledinali, Koj bude visse imal, Da visse med osztali bude dusan Plachati.« Naseljenicima je Suzana Ratkaj, prema tome, dala neke oranice i pravo da si slobodno krče zemlje za oranje i sjenokoše. Grofica je svim kolonistima priznala status slobodnjaka. Prigo-dom naseljavanja je bilo dogovoreno da selo moralo plaćati 27 dukata, 1 funtu voska, 1 kopuna i 6 jaja. Seljaci su te daće trebali rasporediti između sebe. Kolonisti su u slučaju potrebe morali davati vojnu službu i raditi u utvrdi. Kasnije je bilo uređeno da su morali nositi u utvrdu Ludbreg vodu i pripremati drva za vlastelinsku kuhinju.1062

Grof Juraj Erdődy založio je 1661. godine kopriv-ničkom vicekapetanu Lovri Jagatiću za 300 forinti pusto selo Globočec. Vicekapetan se brzo pobrinuo

1060 KAZ, ACA, 79/54; J. Adamček, Bune i otpori, str. 21.1061 J. Adamček, Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma,

Ludbreg (monografija), Ludbreg 1984, str. 93-94. 1062 HDA, Zemljorasteretno povjerenstvo, Consilium locumtenentiale

regium Hungaricum, Departmentum urbariale, (dalje: CLRH IV/C), br. 61A; J. Adamček, Ludbreg, str. 90.


da se to pusto selo ponovo naseli: »kako doidesse predme postuvani y viteski Thadea Andrievics, Ivan Brodarich, Pavel Stoichevich, y Ivan Mihulich a sada znavich iz Turske ruka van zpeljani po Kraine Kopriv-nechkoi (...)«. Dakle, doseljenici su bili podrijetlom iz Osmanskog Carstva, a Jagatić im je priznao status slobodnjaka. Kasnije su se u ovo selo doselili još neki doseljenici također kao slobodnjaci. Slobodnjacima naseljenima u pusto selo Globočec koprivnički viceka-petena Lovro Jagatić je 1663. godine nametnuo da su morali platiti zajedno ugarskih dukata, služiti oružjem kao i drugi slobodnjaci, a kada bi u ratu nešto zaplije-nili, trećinu su morali dati Jagatiću.1063

Pri obnovi vlastelinstava Rasinja i Kuzminec dolazi do nametanja tereta kolonistima. Koloni-sti koje je u dio Subotice naselio grof Tomo Erdődy 1615. godine postali su slobodnjaci. U ispravi kojom im je dao slobodnjački status, zemaljski gospodar je uz ostalo zapisao: »dajemo na znanje da smo dali slobodnu volju razboritom Ivanu Horvatics, zajedno s njegovim drugovima da se presele na nas posjed Suboticu koja pripada vlastelinstvu Rasinji, pod uvje-tom da svi nakon osam godina, oko Dana sv. Ivana Krstitelja, svi koji ondje posjeduju i obrađuju dvanaest jutara naše zemlje svake godine nama i svim našim nasljednicima dužni su dati četiri ugarske forinte i izvršiti dužnost. Oni pak koji će imati više ili manje zemlje, biti će dužni, razmjerno više ili manje, ispuniti daću. Jedan pak od njih biti će oslobođen plaćanja dogovorenog novčanog iznosa i biti će slobodan, a njega će sami naseljenici zvati vojvoda ili exactor, a izabrati ćemo ga mi ili upravitelj naše varaždinske utvrde. Biti će dužan svake godine skupiti spomenuti iznos na propisan način i na ruke predati potpun iznos pošteno i u isto vrijeme upravitelju naše varaždinske utvrde. Kada bude zahtijevala naša potreba ili potreba kraljevstva biti će primorani svi uzeti oružje kod nas i naših nasljednika (...)«. U ovom dijelu Subotice je, prema tome, svaki slobodnjak dobio selište s 12 jutara oranica. Naseljenici su prvih osam godina bili oslo-bođeni novčane daće, a nakon toga je svaki morao godišnje plaćati 4 ugarske forinte.

Drugi dio Subotice je naselio Stjepan Gereczy koji je u ispravi o naseljavanju zapisao da se oni »szlode oszemi lett, koteri szu sze na moju zemlyu zacheli szeliti Szoboticzu vu Krisevecski graczki megy budu-chi, tako, y pod tai red da kadamisze thi imenuvani oszem lett szpuni, ali zide da imaju od vszakoga szela, kotero bude imalo dvanaeszte orane zemlye

1063 HDA, CLRH IV/C, br. 61.; J. Adamček, Ludbreg, str. 90.

davati chetiri dukate pol o Ivanyu, a pol o Martinyu y jednoga chloveka kada bude potrebno vu voiszku thajetho puskara.« On je slobodnjake 1616. godine također oslobodio svih podavanja, a zatim je svako selište trebalo plaćati godišnje 4 dukata i davati jednog čovjeka po potrebi za puškara.1064

Najvjerojatnije je nastanak slobodnjaka u Đele-kovcu bio različit od ostalih poznatih slučajeva. Oni su 1598. godine bili u pravnom statusu kmetova i inkvilina.1065 U Đelekovcu su tada popisane 33 kmet-ske i 8 inkvilinskih obitelji. Inkvilini1066 su činili oko petine svih podložnika u Đelekovcu, što pokazuje rela-tivno mali stupanj siromaštva jer je oko četiri petine podložnika u kmetskom imalo barem teoretski mini-mum uvjeta za život. To je bilo moguće jer se tada oko Đelekovca, u obliku neiskrčenih šumskih povr-šina, nalazila relativno dovoljna količina potencijalno obradive zemlje. Mali broj stanovnika koji je živio u Đelekovcu jasno ukazuje na to da je kolonizacijski potencijal ovoga područja bio tek načet.

Izgleda da je najveći dio đelekovečkih slobodnjaka nastao iz formalne promjene njihovog ranijeg pravnog statusa. Moguće je su Đelekovčani imao povlašteniji položaj i prije »službenog« dobivanja slobodnjačkog statusa 1660. godine. U jednoj se ispravi 1659. spomi-nje trgovište Đelekovec »Oppidum Jellekouczii«.1067 No, tu treba biti oprezan jer je u 17. stoljeću »oppi-dum« najvjerojatnije moguće prevoditi i kao utvrdu i kao trgovište.1068 Pravni status stanovnika trgovišta je bio drugačiji od ostalih podložnika. Oni su bili »opidani«, tj. podložnici uvjetno nazvano »trgo-višnog« statusa. Da li je tako bilo i sa stanovnicima Đelekovca trebalo bi proučiti putem novih istraživa-nja. Povlaštenost statusa Đelekovčana je proizlazila i dijelom iz činjenice da je tada u Đelekovcu postojala protuosmanska utvrda pa bilo je logično da se Đele-

1064 HDA, CLRH IV/C, br 78, 78A.1065 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi, str. 446-447.1066 Prema Zlatku Herkovu inkvilin je »onaj koji nema vlastitog

posjeda, želir, željar, hižar«. Z. Herkov, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, sv. 1, Zagreb 1956., str. 525. Vladimir Mažuranić piše da je inkvilin »podložnik, koji ima samo kuću i podkućnicu, ili pače ne ima ništa svojega, nego je na stanu.« V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, 1. dio (A-O), Zagreb 1908-1922. (pretisak iz 1975.), str. 437.

1067 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 113.1068 H. Petrić, Procjene broja stanovnika i ekonomskog razvoja grad-

skih naselja sjeverozapadne Hrvatske od kraja 16. do početka 18. stoljeća, Stvaralački potencijali u funkciji kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Zbornik radova Međunarodnog znan-stvenog simpozija održanog u Varaždinu 21. i 22. studenoga 2002. godine, Zagreb-Varaždin 2002., str. 133-152.


kovčani kao podložnici koriste na različite načine u obrambene svrhe.

Grofica Ana Elizabeta Moškon, supruga grofa Erbarda Auerspergera, izdala je u Samoboru ispravu kojom je 1660. godine Đelekovčanima dala slobod-njački status.1069 U budućim bi istraživanjima trebalo odrediti da li je Ana Elizabeta Moškon posjedovala sve podložnike iz Đelekovca i dala im slobodnjački status ili se to odnosilo samo na dio njih. Nakon što je Đelekovec 1660. bio proglašen slobodnjačkim selom, a njegovi stanovnici (»opidani«) slobodnjacima, naselje se više ne spominje kao trgovište (»opidum«).

Vjerojatno je među đelekovečke slobodnjake bio integriran i dio kasnosrednjovjekovnog plemstva iz okolice, osiromašenog u vremenima habsburško-osmanskih ratova u drugoj polovici 16. stoljeća. Takvi procesi su se događali i na drugim prostorima, npr. slovenskom.

O pretvaranju osiromašenih plemića u zavisne seljake bi vjerojatno mogla govoriti dva primjera – obitelji Vuljak i Petrić. Izgleda da su se od plemića iz roda wlyak kasnije razvila dva prezimena – Vuljak i Ujlak(i). Plemić wlyak je 1582. držao mali dio posjeda Imbriovec i Otok, a 1588. je zajedno sa plemićem Budorom držao pola poreznog dima u Otoku. Plemić Pethrych (Petrić) je 1582. također posjedovao mali dio posjeda Imbriovec i Otok, a 1588. samo dio posjeda Imbriovec. Godine 1596. Vlyak je posjedovao dio Otoka, a Petrych dio Imbriovca. Oni su bili pripad-nici nižeg plemstva i izgleda tada vrlo siromašni jer je 1596. dio posjeda Otok i Imbriovec koji su držali plemići Vlyak, Budor, Petrych i Ivan Velyky obuhva-ćao samo jedan porezni dim.

Najvjerojatnije se pretvaranje nižih plemića u zavisne seljake prvo dogodilo s obitelji wlyak (Vylak). Prezime wolyak se spominje kao kmetsko u Đele-kovcu već od 1598. godine.1070

Izgleda da obitelji wlyak, Petrych i Budor pred-stavljaju primjere vertikalne i horizontalne mobilno-sti nižeg plemstva, a podaci ukazuju na vjerojatnost da su se krajem 16. ili početkom 17. stoljeća njihovi pripadnici koncentrirali u Đelekovcu. Nije isključeno da je dio obitelji wlyak već krajem 16. stoljeća iz niže-plemićkog prešao u kmetski status u kojem su zabilje-ženi 1598. u Đelekovcu. Petrići se također spominju kao neplemićki stanovnici u (trgovištu) Đelekovcu od prvog popisa iz 1659. godine.1071

1069 HDA, Spisi obitelji Inkej, Kut. 2. 1070 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u

XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976, str. 319, 346, 366, 447.1071 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 113-114.

Iz istoga je vremena znakovit i primjer Budora, koji su izvorno bili niži plemići iz Budrovca kraj Đurđevca, krajem 16. stoljeća se našli kao jedan od posjednika dijelova dobara Imbriovec i Otok, 1610. jedan je član te obitelji bio vojvoda u Đelekovcu, da bi se u prvoj polovici 17. stoljeća iselili iz okolice Đele-kovca. Budori su izumrli tijekom 18. stoljeća.1072

Đelekovčani su 1660. godine dobili slobodnjačke povlastice uz obvezu da ovdašnji stanovnici moraju kao paušalnu novčanu daću davati 280 ugarskih dukata. đelekovčani su morali točiti vlastelinsko vino, pobirati »tergovinu ili maltu«, brinuti se za utvrdu i davati hranu vlastelinu i njegovoj pratnji kada dođe u njihovo selo. Osim toga trebali su ići s vlastelinskim banderijem u rat itd. 1073

Nakon što je Keczerova udovica Barbara Bednyei potjerala Vlahe, u selo Cvetkov Dol (danas Cvetkovec) je naselila novo stanovništvo - 7 »Szlo-venszkih szini«, dakle slavonsko tj. starosjedilačko stanovništvo. Oni su 1662. godine dobili slobodnjačku povelju od Keczerove udovice Barbare Bednyei: »dole popiszani szlovenszki szini budu dusni da si od gore rechenoga szelischa mene, ÿ mojemu szinu Keczer Janussu, ÿ nyegovomu Osztanku vszaki od szvoje hise od oszem rali na Martinszki Den chetiri Vugerszke Dukate, akolibi pakoabi bilo moga gore popiszanoga Dohotka na Den sz. Martina potlam budu dusni z Birsagom dati, Ki pako bude imal na moje zemlye, da bude podlosen z Gorniczum, tulikaisse akobi momu szinu, ili nyegovomu Osztanku, bilo potrebno na krainu z Puskom, szablom, ali kamo z lisztom poiti, da budu gotovi, ÿ podlosni (...)«. Svaki slobodnjak je, prema tome, dobio selište i osam jutara oranica s livadama koje su trebale davati 6 vozova sijena. Od svakog selišta trebali su plaćati 4 forinte. Također su bili obvezni na vojnu službu.1074

Tijekom prve polovice 17. stoljeća dolazi do obnove naseljenosti sela Torčeca, koji se, koliko je to za sada poznato, spominje od 1643. godine.1075 Koloniste je u Torčec, koji se tada nazivao Donji Torčec, naselio sredinom 17. stoljeća plemić Bočkaj. On je svakom kolonistu dao 8 jutara oranice, a sve ostalo tj. druge oranice, livade, šume, kao i pašnjake držali su dijelom preko Drave, a dijelom na području Vojne krajine. Bočkaj je kolonistima dao status slobodnjaka.1076

1072 G. Pálffy, Plemićka obitelj Budor iz Budrovca u razdoblju od 15. do 18. stoljeća, Podravina, vol. 2, br. 3, Koprivnica 2003., str. 5-75.

1073 HDA, Obitelj Inkey, kut. 1.1074 HDA, Arhiv Vlastelinstva Rasinja, kut. 5.1075 NAZ, KVR, Prot. 4/IV, 92. 1076 J. Adamček, Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma, str.,

91.


Sačuvan je zemljišnik (urbar) između vicekape-tana Nikole Makara1077 s podložnicima u Torčecu od 12. srpnja 1665. godine.1078 Torčanci su Makaru bili dužni davati podavanja svake godine »doklam mira z Turci bude«. Vlastelin je stanovnicima Torčeca namet-nuo plaćanje kolektivne daće od 100 talira. Novo i neuobičajeno podavanje za slobodnjake je bila tlaka. Torčec je trebao dva puta godišnje davati 40 kosaca, dva puta po 40 žetelaca za pšenicu i dva puta po 40 žetelaca hajdine i prosa. Osim toga, podložnici su trebali davati 35 kopuna i 35 pilića, te desetinu svih žitarica.1079 Nametanjem tlake, stanovnici Torčeca su, u neku ruku, bili izjednačeni sa kmetovima.

Stanovnici Torčeca su zbog nametanja tlake tj. pretvaranja u kmetski položaj, bili nezadovoljni. Oni

1077 O Nikoli Makaru opširnije u: R. Horvat, Hrvatska oporuka Nikole Makara od god. 1671, VZA, XV, Zagreb 1913, 203-214. Nikola Makar je najvjerojatnije bio podrijetlom iz Varaždina.

1078 HDA, KAZ, Acta Capituli antiqua, f. 60, n. 41.1079 R. Lopašić, Hrvatski urbari, Zagreb 1894, 407-408.

su pružili otpor novim teretima koje im je namet-nuo Makar, te je on od 1669. do 1674. godine protiv njih vodio parnicu.1080 Slobodnjaci iz Torčeca nisu se pomirili s novim teretima pa su nastavili borbu. Problem je najvjerojatnije bio i to što su Torčanci osim spomenutog morali vlastelinu predavati eventualne zarobljenike i dolaziti naoružani radi obrane imanja kao i svake druge obrane, sa čime stanovnici Torčeca nisu bili zadovoljni.

Na velikobukovečkim posjedima, feudalna poda-vanja slobodnjaka iz Sv. Petra i Novog Sela bile su određene ispravama o naseljavanju iz 1643. i urbarom iz 1645. godine. Franjo Žigmund Zekelly je zapisao: »dasmo njim na vsako celo selo kmetsko devet rali zemlje oraće z naših dvornih zemelj Velikog Bukovca, otkud se budeju pomagali, a vu senokošah na vsako celo selo kuliko ih bude moglo dopasti, onde vsakomu jednako. Slobošćina takaj na četiri leta od prišestnog

1080 Arhiv HAZU, D-LXXV-62, D-LXXVIII-84, 2, 27.

Slobodnjačka naselja u Podravini


svetog Martina biskupa, dneva, tak i pod takov red, da kako prejdu četiri leta gore napisana, computando a festo praescripto s. Martini; da imaju od vsakoga celoga sela kmeckoga rečeni Gregur Petrin z gore popisanimi svojemi tovaruši i ostalemi za njimi nasel-niki i odvetek njihov vsako leto je to od leta na leto vu gotoveh penezeh f. 4 nam dati polovicu o svetoga Gjurgja viteza idući, polovicu o svetoga Martina biskupa dneve položiti, k tomu četvero kur, dvana-deste jajec, jednoga krnjaka i četiri težake peše na vsako leto.« Svaki slobodnjački posjed u Novom Selu trebao je godišnje platiti 4, a u Sv. Petru (gdje su živjeli i Vlasi u slobodnjačkom statusu) 6 rajnskih forinti slobodnjačkog činža. Ta je novčana daća bila 4-6 puta veća od one koju su plaćali kmetovi. Slobodnjaci nisu morali obavljati tlaku, a svako je selište moralo davati samo 4 radnika. Oni su sudjelovali u vlastelinskom lovu, prenosili vlastelinsku poštu, obavljali službu teklića, a u slučaju potrebe išli su u rat. Povrh toga svako je slobodnjačko selište moralo davati vlastelinu 2 kopuna, 2 kokoši, 12 jaja i jednu svinju.1081

Prema poreznom popisu iz 1696. godine vidi se da su slobodnjacima bila naseljena sela Čanjevo i Špira-nec (ili Mikotinec) na posjedima križevačkih pavlina. U Špirancu je dio slobodnjaka posjedovao i plemić Franjo Vagić, a plemić Andrija Domjanić je imao slobodnjake u Belovarcu (danas Gostović). Obitelj Orehovečki je posjedovala slobodnjačka sela Topo-lovec, Hruškovica, Lukovo i Grabijanec na posjedu Lovrečina.1082 Za spomenuta sela nisu se sačuvale slobodnjačke privilegije u pisanom obliku.

Slobodnjaci su bili vrlo brojna skupina podlož-nika na pograničnim vlastelinstvima u Križevačkoj županiji, a položaj im se po pojedinim posjedima neznatno razlikovao. Na svim su mjestima oni plaćali visoku novčanu daću koja je iznosila 4-5 forinti po selištu, ali su mnoga sela plaćala i u paušalnom iznosu. Slobodnjaci nisu davali tlaku. Njihova je osnovna služba trebala biti vojnička služba u vlastelinskom banderiju. Ali kako u 17. stoljeću više nije bilo velikih vojnih operacija i ratova, feudalci su slobodnjacima postepeno nametali i druge službe kao što su straža-renje, prenošenje vlastelinske pošte, sudjelovanje u lovu, obavljanje različitih poslova u kaštelima i tvrđa-vama itd. Slobodnjaci nisu bili slobodni seljaci. Oni su, jednako kao i kmetovi, podložnici svoga vlaste-lina. Njemu su morali služiti i davati novčanu rentu. Njihov položaj, uzeto u cjelini, je bio znatno bolji od

1081 R. Lopašić, Hrvatski urbari, n. dj., 299-305.1082 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 3/

Vb.

položaja kmetova.1083 Vlastelin je nad slobodnjacima imao sudsku vlast, a »najvažnija sloboština po kojoj su se razlikovali od kmetova sastojala se u tome da nisu morali davati poljoprivrednu tlaku«.1084

Slobodnjaci su naseljeni i u slijedećim selima Rasinjskog vlastelinstva: Lunkovec, Botovo, Ivan-čecu, Segovina, Cenkovec i Belanovo Selo. Krajem 16. stoljeća, točnije 1598. godine na čitavom Rasinj-skom vlastelinstvu je bilo 90 kmetskih obitelji, a godine 1728. popisano je 180 kmetskih obitelji, dakle dvostruko više, ali najveći dio novih podložnika su bili slobodnjaci, koji su 1728. godine činili oko dvije trećine svih podložnika vlastelinstva.1085

1083 J. Adamček, Ludbreg, str. 94.1084 J. Adamček, Bune i otpori, str. 29.1085 HDA, Križevačka županija, kut. 750, br. 115; Popisi i obračuni

poreza, str. 446-449; HU, str. 407-408; Spomenica župe Rasinja, Župni ured Rasinja; J. Adamček, Ludbreg, str. 91.

Gašpar Orehovečki, viceban te križevački i

zagrebački župana

rasinja


Položaj slobodnjaka dobio je u nekim elementima već krajem 17. stoljeća javno-pravni karakter. Slobod-njaci su činili vojnu postrojbu svojeg vlastelina odno-sno vlastelinstva (banderium dominale). Hrvatski je sabor za vrijeme ratova donosio odredbe da vlaste-linstva na kojima postoje slobodnjaci daju u vojsku određeni broj slobodnjaka. Ti slobodnjaci sudjelovali su u ratu kao vlastelinska postrojba i pod zapovjedniš-tvom časnika koje je odredio njihov vlastelin. Smatralo se da su vlastelinstva sa slobodnjacima i predijalcima (dominia banderiata) dužne opremiti i poslati svoje postrojbe u zemaljsku vojsku. 1086

U prvoj polovici 18. stoljeća nametnute su neke nove dužnosti ovdašnjim slobodnjacima. Slobodnjaci iz Botova i Torčeca bili su prisiljeni prodavati vlastelin-sko vino. Đelekovčanima je povećan podvoz na duge relacije, a od ranije su morali s polja voziti u spremište vlastelinske žitarice.1087 Iako se može pretpostaviti da su slobodnjaci u pravilu bili bogatiji seljaci (s većim posjedima), u Podravini to nije važilo. U mnogim selima, primjerice Đelekovcu, Torčecu, Botovu itd. držali su posjede samo s 2-3 jutra oranica. Među njima je općenito prevladavao sitni seljački posjed. Slobodnjaci prema tome nisu činili posebnu imovnu kategoriju seljaka.1088

Tijekom prve polovice 18. stoljeća nastale su promjene u položaju slobodnjaka glede poreznih podavanja. Slobodnjaci iz Torčeca sve do 1727. godine nisu plaćali porez. Te je godine Hrvatski sabor donio odluku da se i oni podvrgnu poreznim teretima. Povodom toga žalili su se da »zvun grunta (kuće i okućnice) na području orsaga« nemaju ništa, jer se njihova »polja, senokoše i gorice« nalaze »na vugar-ske i generalie strani« (tj. na području Mađarske - možda legradski posjedi, te na području Vojne krajine - najvjerojatnije oko Drnja). Ako im se nametne porez, oni će, prijetili su, odseliti u Vojnu krajinu kako više ne bi bili dužni plaćati ni Kraljevini ni vlastelinu, ali do toga nije došlo.1089 Čini se da su stanovnici Torčeca izgubili svoj slobodnjački status.

Postojali su i slučajevi pojave slobodnjaka-pojedi-naca. Sredinom 17. stoljeća su pojedinci u slobodnjač-kom statusu zabilježeni u selu Drnje na Koprivničkom vlastelinstvu.1090 Slično je stanje bili i sa ostalim u izvo-rima zabilježenim slobodnjacima-pojedincima. Npr.

1086 J. Adamček, Ludbreg, 119. 1087 HDA, Acta Commissionalia, Prot. 8/XI, 285, 292-293, 359, 691. 1088 J. Adamček, Ludbreg, n. dj., 94. 1089 KAZ, Acta Capituli saec. XVIII, sv. 10, br. 20; sv. 8, br. 33.1090 Npr. 1658. i 1659. spominje se slobodnjak Andrija Hus iz Drnja.

Usp. J. Andritsch, Die Matrikeln der Universität Graz, knj. 2, str. 207, 213.

1696. godine su slobodnjaci-pojedinci zabilježeni su u Gušćerovcu, Rasinji i Koledincu.1091 Vrlo je vjerojatno da je pojavu slobodnjaka-pojedinaca moguće objasniti kao dio procesa ponovnog naseljavanja dijelova vlaste-linstava i posjeda u Križevačkoj županiji, a pojedin-cima je vjerojatno slobodnjački status bio davan kako bi ih se privuklo na ove prostore jer su samo naseljeni posjedi imali vrijednost. Kako Drnje, Gušćerovec, Rasinja i Koledinec kao selo nisu imala slobodnjačke privilegije, slobodnjački status pojedinaca u njima se nije mogao širiti na druge obitelji.

Slobodnjaci s nasljednim statusom su, barem što se može vidjeti iz trenutno poznatih izvora, bili podri-jetlom iz prekokupske Hrvatske, starosjedioci Slavonci (tzv. »Slovenci« odnosno Slovinci) i kršćani doseljeni iz Osmanskog Carstva, a pridružili su im se i ranije doseljeni tzv. »privatni Vlasi«.

Iako skupine slobodnjaka kao posebne grupe podložnika u Križevačkoj županiji postojale još od kraja 15. stoljeća, njihov je položaj bio drugačiji od kasnijih slobodnjaka jer im povlastice nisu bile nasljedne. Postanak nasljednih slobodnjaka u 17. stoljeću je uglavnom bio povezan s naseljavanjem, odnosno vlastelini su im morali dati povoljniji polo-žaj jer je stalno postojala mogućnost da pobjegnu u susjednu Slavonsku krajinu (Varaždinski genera-lat) i ondje postanu krajišnici. Iako su slobodnjaci imali važnu ulogu u organiziranju hrvatske zemaljske vojske, feudalci su u 18. stoljeću, naročito u razdo-blju kada nije bilo ratova, nastojali izmijeniti njihov položaj. Njima zapravo, osim pri nekim svečanostima, nisu mnogo trebali podložnici koji su vojnu dužnosti imali kao gotovo osnovnu dužnost. Time se položaj slobodnjaka u 18. stoljeću znatno razlikovao od onoga početnoga u 17. stoljeću, no ta problematika iziskuje zasebna istraživanja.

Slobodnjaci naseljeni u pojedinim selima različi-tih vlastelinstava nisu imali jednaki status niti dužno-sti koje su morali ispuniti. Zajedničko svima spome-nutim u prethodnim ispravama jedino je ispunjenje vojne obveze, a ostale obveze su vidljive iz priložene tablice.

Preostaje još odgovoriti na pitanje kakva je razlika u odnosu prema okolišu slobodnjaka u odnosu na ostala pogranična društva. Naime, slobodnjaci su najčešće plaćali kolektivne daće tj. po selima što znači da je porast broja stanovnika sela sa slobodnjačkim statusom smanjivao pritisak na pojedine obitelji. Zbog



usporedba stanja slobodnjaka u Podravini

Obveze Posjed

Oslobođenje od daća

Vojna služba Veličina selišta Novčana daća »Darovi« Tlaka Ostalo

Obrež(danas Bolfan) 5 godina obavezna 20 jutara 4 ugarska

dukata

martinić 8 godina pratnja vlastelina 20 jutara 4 ugarsaka

dukatadio plijena iz vojnih pohoda

Subotica (Gereczy) 8 godina dati jednog

puškara12 jutara oranice

5 ug. forinti pola na dan sv. ivana, pola na Sv. Martina

Subotica (erdödy) 8 godina obavezna 12 jutara

oranice4 ug. Forinte godišnje ovisno o veličini selišta

vojvoda ili exactor oslobođen od podavanja, skuplja od ostalih i predaje na dan sv. ivana

apatija nema obaveznanije određena, krčiti koliko kome treba

27 dukata ukupno ali ne svi jednak iznos

1 libra voska, 6 jaja na dan sv. jurja

Veliki Bukovec 4 godine obavezna9 rali oranice, sjenokoša-svima jednako

4 forinte, pola na jurjevo, pola na Martinje

4 pilića, 12 jaja, 1 krnjak

iz svake kuće dati jednog čovjeka za lov na divljač kad vlastelin pozove, vlastelin sudi u sporovima

Đelekovec obavezna 280 ugarskih forinti na dan sv. Martina

1/3 ratnog plijena

točenje vlastelinovog vina, održavanje utvrde, ubiranje trgovine i malte i ugostiti vlastelina i pratnju

Cvetkovec obavezna8 rali zemlje za kuću i selište + vinograd

4 ugarska dukata na dan sv. Martina + gornica tko drži vinograd

pravo protjerivanja sa selišta u slučaju neposluha, tko odlući otići dužan je poloziti »dar«

Globočec 1 godina obavezna 30 dukata 1/3 svih prihoda

Torčec obavezna 100 talira na dan sv. Martina

35 kopuna godišnje, 1/10, zarobljenici

40 kosaca 2 dana, 40 žetelaca za pšenicu i 40 za hajdinu i proso

dužni su krčmariti i predati ratne zarobljenike

toga je cilj tih slobodnjačkih zajednica bio rast broja stanovnika pojedinih sela što je imalo utjecaj na okoliš. Povećanje broja stanovnika uvjetovalo je potrebu za većim količinama hrane. To je opet izazvalo inten-zivniju obradu zemljišta, odnosno krčenje dotada

neiskorištenih zemljišta i njihovo pretvaranje u nove obradive površine. Taj je proces nastavljen i kasnije što će rezultirati time da je na teritoriju nekih slobodnjač-kih općina površina pod šumama svedena na ispod 1 posto.


Polazeći u razmatranje pojedinih skupina pograničnog društva tj. etnika na prostoru Križevačke županije i Varaždinskog generalata moramo se suočiti s nizom problema.

Od kasnoga srednjeg vijeka cijeli je hrvatski etnički prostor bio poprištem velikih promjenama. O tome se dosta pisalo, no osvrnuti ću se tek na najnovija razmi-šljanja Zrinke Blažević čija osnovnu teza proizlazi iz postmodernističkih kulturnoteorijskih paradigmi jest ta da je identitet vrst kulturne i jezične konstrukcije, performativa, koja ni u kom slučaju ne korespondira s ontološkom realnošću. Drugim riječima, takav pristup unaprijed obesnažuje svako traganje za stvarnim »antropološkim« kvalifikativima i jedino što može razotkriti su identifikacijski mehanizmi i strategije pomoću koji se neki individualni ili kolektivni identi-tet pokušava »nametnuti« nekom pojedincu ili grupi, odnosno prikazati normativnim i »prirodnim«. To, primjerice, znači da se identitetska odrednica »Vlah«, »Slavonac«, »Hrvat« ili sl. koji se nalazi u nekom služ-benom dokumentu (matrikula, pravni dokument ili sl.) može tumačiti jedino iz perspektive institucionalne prakse koju reprezentira, a ne stvarnog identiteta osobe o kojoj je riječ. Druga su stvar autobiografski ili nara-tivni tekstovi koje pak treba interpretirati iz perspek-tive specifične autorske ideološke pozicije.1092

Postoji i razmišljanje Nevena Budaka koji piše o promjenama u stanovništvu Hrvatske i Slavonije koje po njemu »možemo opisati na razne načine, ali su oni u osnovni ipak preteča nacionalnih samoidentifi-kacija.« Budak smatra kako se izraz »samoidentifika-cija« čini »prikladnim za razlikovanje ranih procesa stvaranja nacije od kasnijih nacionalnih integracija«. Po njemu »pri oblikovanju nacionalnih samoidentifi-kacija utjecaj su imali različiti činitelji, od socijalnih i vjerskih do političkih i jezičnih. Istraživanje tih pojava tek je u začecima«.1093

1092 Z. Blažević, Ilirski ideologem tijekom 17, stoljeća: upotrebe, funk-cije, značenja, doktorska disertacija, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Zagreb 2005.; ista, Ilirizam prije ilirizma, u pripremi, Zagreb 2008.

1093 N. Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, Zagreb 2007., str. 208.

Napominjem kako je umjesto pojma »samoiden-tifikacija« tvorbeno bolje upotrebljavati termin »auto-identifikacija« koji u svojoj knjizi o Vojnoj Hrvat-skoj upotrebljava Drago Roksandić.1094 Inače pristup »samoidentifikacije« teško može »držati vodu« kada god se ne radi o izvorima koji su doista autoidentifika-cijske naravi, a takvih je ogromna većina. Smatram da čak i onda kada je riječ o takvim izvorima, ista osoba ili ista skupina se nerijetko različito autoidentificiraju u različitim situacijama.

Zbog toga valja biti oprezan kod bilo kakvih poku-šaja određivanja etničke pripadnosti stanovništva jer se kod određivanja naziva koji izgledaju kao etnički mora, ako je to moguće, za svaki slučaj raščlaniti širi kontekst u kojem se on javlja. Prije svega, može se primijetiti da izvori ne sadrže takve podatke iz kojih bi se mogli sagledati objektivni kriteriji za određivanje jasnog etničkog karaktera i etničke pripadnosti poje-dinih grupa stanovništva na istraživanom prostoru. Hrvatska historiografija je, u slučaju čitava ovog izazova, neovisno o svemu što je dosad učinjeno i čega zbilja ima vrlo mnogo, naročito s kulturološkog staja-lišta, još uvijek suočena s vrlo velikim nepoznanicama.

Od sredine 16. do sredine 18. stoljeća u današ-njoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj brojni su procesi koji djeluju konvergencijski u procesu rane hrvatske nacionalne integracije. Nisu samo staleški sabori u tome važni, tim više što njihovo djelovanje nije uvijek istosmjerno (npr., rascjep hrvatsko-slavonskog plem-stva u slučaju zrinsko-frankopanske urote imao je bar donekle i svoje regionalne vidove), a, s druge strane, vojnokrajiške su vlasti te koje postupno stvaraju pojam »Hrvatske krajine« od Jadranskog mora do rijeke Drave nakon 1699. godine, odnosno, u 18. stoljeću itd.

U obradi pojedinih skupina stanovništva na prostoru Varaždinskog generalata i Križevačke župa-nije, uopće ne treba biti opterećen potrebom jedno-značnog tumačenja pojmova kojim su atribuirane manje ili veće skupine ljudi u različitim prostorima i u različitim vremenima. Neka, primjerice, socijalno-

1094 D. Roksandić, Vojna Hrvatska – La Croatie militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809-1813), knj. 1-2, Zagreb 1988

POGraNičNa DrUŠTVa i NaSeLJaVaNJe VaraŽDiNSkOG GeNeraLaTa


statusna skupina u različitim situacijama ili, kad je riječ o izvorima, u različitim kontekstima može imati drugačija imena.

Čini mi se da je za istraživanje pojedinih pojmova u Križevačkoj županiji i Slavonskoj krajini najbolje teorijski se referirati na povijest pojmova (Begriffsges-chichte) 1095, u ovom slučaju promjene pojmova kroz različita razdoblja u različitim kontekstima primjenji-vima na problematiku Križevačke županije i Varaždin-skog generalata u 17. stoljeću.

VLaSi U VaraŽDiNSkOm GeNerALAtUU radu ograničenog domašaja i usmjerenja poput ovoga osjećam da nema prevelikog smisla ni potrebe ulaziti u vrlo složenu problematiku geneze vlaškog stanovništva. O pisanju i značenju naziva Vlah, vlah ili »vlah« za vlaško stanovništvo i općenito o proble-matici Vlaha postoje razna mišljenja.1096 Pri tome je poticajno za daljnja istraživanja razmišljanje Drage Roksandića o Vlasima, koji uz ostalo, piše: »Skoro je neiscrpna bibliografija radova o »Vlasima« u Hrvat-skoj, a ipak, teško da je bilo tko upućeniji mišljenja da je bilo što u raspravi o »vlaškom pitanju u Hrvatskoj« apsolvirano. Uostalom, brojna arhivska građa jedva da je i registrirana. Izvjesno je da se ovaj pojam javlja u hrvatskim i srpskim izvorima u Hrvatskoj, neri-jetko crkvenih provenijencija, u proteklim stoljećima u mnoštvu različitih značenja. U različita doba hrvat-ske povijesti shvaća ga se na različite načine, uvijek u mnogostrukim tipovima kontroverzi. U procesu obli-kovanja moderne hrvatske i srpske nacionalne svijesti od kraja XVIII. do početka XX. stoljeća, a na različite načine i kasnije, sve do danas, »vlaško pitanje« je u

1095 R. Koselleck, Begriffsgeschichten, Frankfurt am Main 2006; H-U. Gumbrecht: Dimension und Grenzen der Begriffsgeschichte, Paderborn 2006.

1096 Npr. F. Moačanin, Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., u: Vojna krajina (Povijesni pregled – historiografija – rasprave), ur. D. Pavličević, Zagreb 1984., str. 34-37; isti, Pokušaji sporazumije-vanja između hrvatskog plemstva i vlaha Varaždinskog generalata u 17. stoljeću, u: Vojna krajina, n. dj., str. 276-278. Od novije literature koja se bavi vlaškom problematikom usp. N. Moača-nin, Turska Hrvatska – Hrvati pod vlašu Osmanskog Carstva do 1791., Zagreb 1999., str. 75-90; Z. Kudelić, Pravoslavlje i pitanje crkvene unije u Hrvatskoj od Žitvanskog mira 1606. godine do izbora unijatskog biskupa Pavla Zorčića 1670. godine, doktorska disertacija, Zagreb, Filozofski fakultet, 1999.; Z. Mirdita, Vlasi u jugoslavenskoj historiografiji, Časopis za suvremenu povijest, god. 34, br. 1, Zagreb 2002., str. 201.-218.; itd. Kolega Marko Šarić je 2005. obranio magistarski rad o Vlasima na pograničnom području Mletečke Republike i Osmanskog Carstva.

epicentru nacionalnih, ideologijskih sporova. Budući da »vlaške« zajednice sudjeluju i u procesu hrvatske i u procesu srpske nacionalne integracije u Hrvatskom, s tim što je njihovo značenje bitno veće u oblikova-nju moderne srpske nego moderne hrvatske nacije u Hrvatskoj, mnoštvo je otvorenih istraživačkih pitanja i u hrvatskoj i u srpskoj historiografiji«. Razmišljajući o Mažuranićevoj interpretaciji odrednice »Vlah« Drago Roksandić piše »manjkavost je Mažuranićeve i sličnih interpretacija pojma »Vlah« ambivalentnost jer on i nehotice otvara mogućnost i za jasno etničko distin-gviranje Srba i Vlaha, odnosno, Hrvata i Vlaha (»često i u poznije doba«!) i za posvemašnju identifikaciju pravoslavnih Vlaha sa Srbima »već od druge polovice XVI. vieka«, a u hrvatskom još i ranije. Izvjesno je da srpsko-vlaška, kao i hrvatsko-vlaška akulturacija traju stoljećima te otuda i potreba da se svaka znanstvena pretpostavka relativizira, ali je izvjesno i da pristu-pom poput Mažuranića ostaje otvoren širok prostor za oprečne interpretacije.«1097

Iako je Drago Roksandić istaknuo činjenicu da je historiografija o Vlasima dosegnula gotovo nepre-gledne razmjere,1098 dodatno bi pri tome upozorio na nedavno objavljen sustavni i do sada ponajbolji kritički pregled historiografije o Vlasima, prije svega onima na području Marčanske episkopije/biskupije, koji je napisao Zlatko Kudelić.1099 Smatram da nakon nekoliko iscrpnih historiografskih pregleda objavlje-nih posljednjih godina na ovom mjestu ne bi imalo smisla ulaziti u sve historiografske kontroverze vezane uz pravoslavne Vlahe u Varaždinskom generalatu, no ipak ću se osvrnuti na neke detalje koji bi mogli biti važni za istraživanje okoliša, ljudi i naselja u 17. stoljeću.

Jaroslav Šidak o Vlasima piše: »plodni i napušteni krajevi u savsko-dravskom međurječju, koji se u suvre-menim izvorima obilježavaju kao »deserta« tj. pusti-nja, postali oko 1600. pogodno tlo za smještaj došljaka koji su ondje preuzeli vojnu dužnost graničara. Ti su se došljaci obično sami služili imenom Vlaha, odnosno »vlaških sinova«, ističući na taj način ponajprije svoj društveni položaj slobodnog stočara-ratnika kakav

1097 D. Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, Zagreb 2004., str. 242-243. Isti na str. 242. u bilješki 43 dodaje: »Bilo bi pogrešno misliti da su u toj raspravi stajališta nacionalno »uniformirana«. Upravo je ta mnogostrukost i jedne i druge baštine bitan zalog moguće obnove potrebnih istraživanja izvorne građe većeg doma-šaja u budućnosti.«

1098 Usp. T. J. winnifrith, The Vlachs: The History of a Balkan People, London 1987; Z. Mirdita, Vlasi u historiografiji, Zagreb 2004.

1099 Z. Kudelić, Isusovačko izvješće o krajiškim nemirima 1658. i 1666. godine i o marčanskom biskupu Gabrijelu Mijakiću (1663.-1670.), Povijesni prilozi, 32, Zagreb 2007., str. 127-145.


su uživali i pod turskom vlašću. A budući da su se od starosjedilaca razlikovali, između ostaloga, i po vjeri, razumljiva je i upotreba naziva »natio Valacho-rum« za njih u ponekom dokumenti izrazito službe-nog značaja. Prema tome, ime Vlah samo je sinonim etničkog imena Srbin, pa nema opravdanog razloga da se ono i danas još u ozbiljnim znanstvenim radovima piše s malenim početnim slovom.«1100

Ova je Šidakova izjava, upozorava Drago Roksan-dić, svojevremeno »izazvala dosta nesporazuma u hrvatskoj historiografiji. Imajući u vidu da u razli-čitim dijelovima hrvatskog i bosanskog prostora »vlaško« ime na različite načine pored Srba koriste i Hrvati, ona je nesumnjivo »preuska«, ali je i oprav-dana kada je riječ o pitanju etničkih identiteta onih »vlaških« zajednica kojima se srpski etnički identi-tet nerijetko pokušava dovesti u pitanje, kao što su i »Vlasi« u Varaždinskom generalatu od druge polovice XVI. stoljeća. U tom je smislu Šidakova interpretacija, iako pisac ne ulazi u detaljnije izlaganje, preciznija nego brojne druge u suvremenoj historiografiji koje u sporovima o crkvenoj jurisdikciji nad Marčanskom eparhijom u Varaždinskom generalatu vide samo vjer-sko pitanje.«1101

Osobno sam se, ne ulazeći u rasprave oko naziva, ali uvažavajući stavove ponajprije Jaroslava Šidaka i Drage Roksandića, opredijelio za pisanje naziva Vlah velikim slovom i bez navodnika jer se tako najčešće vlaško ime spominje u izvorima. Uz to sam svjestan svih nedostataka ovakvog pristupa.

Jedan od glavnih nedostataka toga pristupa je u tome što postoji razlika u tome kako su pravoslavno doseljeno stanovništvo nazivali »drugi«, a kako je ono imalo samoidentifikaciju. Uz to valja istaknuti da je bilo i primjera prevjeravanja pa su se pod pojmom pravoslavnih Vlaha našli pojedini pripadnici drugih etničkih grupa koji ranije nisu bili pravoslavni vjernici. Isto tako se dio vlaškog, izvorno pravoslavnog stanov-ništva, koji je tijekom dugog procesa katoličke obnove prelazio na rimokatoličanstvo, u izvorima više ne spominje kao Vlasi. Prema tome problematika Vlaha

1100 J. Šidak, O značenju Vojne krajine u hrvatskoj povijesti, Histo-rijski zbornik, XXXV, Zagreb 1982., str. 3.; objavljeno i u: Vojna krajina. Povijesni pregled – historiografija – rasprave, Zagreb 1984., str. 11. Tome u prilog ide i Enciklopedijski leksikon »Istorija«, koji pod terminom »Vlasi«, uz ostalo, piše i slijedeće: »Povlačenjem srp. življa ispred Turaka u hrv. krajeve i stvaranjem Vojne krajine preneo se naziv V. za Srbe u Vojnoj krajini«. Enci-klopedijski leksikon – mozaik znanja, Istorija, Beograd 1970., str. 727.

1101 D. Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, str. 248.

u Varaždinskom generalatu nije nimalo jednostavna niti ju je moguće gledati jednoobrazno.

Što se tiče autoidentifikacije pravoslavnog vlaškog stanovništva u Varaždinskom generalatu (i Križevač-koj županiji) moguće je pronaći rijetke primjere, a i ti su vezani uz gornje slojeve vojnokrajiškog stanov-ništva. No, jedan primjer ukazuje na to kakva je bila samoidentifikacija vlaškog gornjeg sloja i kako je taj gornji sloj nazivao svoje sunarodnjake narodnim jezi-kom. Godine 1610. pripadnik vlaškog vojnog sloja iz križevačke krajine, Nikola Peašinović govori o »yezero vitezow Zerbzkyh zynow«, dakle o tisuću vitezova srpskih sinova.1102

Aleksa Ivić je utvrdio da velika većina povijesnih dokumenata iz 16. i 17. stoljeća »naziva konzekventno srpske doseljenike u Hrvatsku i Slavoniju Vlasima (wallachen, Valachi). Sami Srbi nerado i retko su sebe zvali tim imenom, ali se i srpsko ime u ovo doba kod njih ne čuje često.«1103 Isti autor napominje da su se pounjski Srbi 1596. godine u pismu pisanom nadvojvodi Ferdinandu sami nazvali »hrišćanskim sinovima«1104, a i u drugim prigodama su se pravo-slavni Vlasi nazivali jednostavno kršćanima (hrišća-nima). Bečka ratna dokumentacija je od posljednje desetine 16. stoljeća pravoslavne vlaške doseljenike u Slavoniji redovito nazivala »pribezima (pribeg-gen, profugae), a od ovog doba imaju sve češće naziv Vlasi«. Ivić piše da je u »starim, sasvim pouzdanim, savremenim spomenicima« mnogo dokaza »da su Vlasi značili isto što i Srbi« te nizom primjera kako su drugi nazivali pravoslavno stanovništvo na prostoru Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća potkrje-pljuje svoje razmišljanje.1105 I Radoslav Grujić je naveo nekoliko ispisa iz arhiva koji se slažu stavovima koje je iznio Aleksa Ivić.1106

Ne ulazeći u kasnije primjere sličnih interpretacija hvalevrijedni su oni noviji pristupi ovome problemu koji su utemeljeni na izvornoj građi iz ranoga novog vijeka. Među njima bih izdvojio najnoviju knjigu Drage Roksandića koji je, između ostaloga, upozo-rio na ranonovovjekovni Belostenčev rječnik koji pojam »Vlah« tumači s latinskim izrazima »Valachus,

1102 KAZ, ALC I, Litt. A, br. 17; J. Adamček i suradnici, Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću (Građa), Zagreb 1985., str. 10.

1103 A. Ivić, Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju. Prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 16. i 17. veka, Sremski Karlovci 1909., str. 9-10.

1104 A. Ivić, Neue cyrillische Unkunden aus den wiener Archiven, Archiv für slavische Philologie, Bd. 30, Berlin 1908., str. 211; A. Ivić, Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju, str. 10.

1105 A. Ivić, Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju, str. 10-15.1106 R. Grujić, Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji i

njegovih glavnih obeležja, Novi Sad 1909., str. 68-76


Rascinus, Trax, Tracus, Tr(a)cis«, a srednjovjekovna »Rascia«, starovjekovna »Thracia« su sinonimi dok je »Servia... alias Rascia, kralyevsztvo Raczko«. Isti autor piše i slijedeće: »u suvremenim hrvatskim izvorima, prije svega na području kajkavske i čakavske sjevero-zapadne Hrvatske, nesumnjivo prevladava upotreba pojma »Vlah« bez bilo kakvih daljih određenja. Ako se to radi, onda je to raznovrsno povezivanje pojma »Valachus« s pojmom »Rascianus« ili »Servianus«. To je možda češće slučaj u crkvenim izvorima. Tako zagrebački biskup Benedikt Vinković 1636. piše o »Valachos seu Rascianos« ili o »certi monachi... nati-one Rasciani sive Valachi« (1636), a nešto kasnije on sastavlja »Relatio et informatio de Valachis et spis-copatu Valachorum seu Rascianorum anno 1640.« Međutim, kda je riječ o »Vlasima« u Hrvatskoj, valja upozoriti na nerijetko zanemarenu činjenicu da se u suvremenim izvorima u sjeverozapadnim krajevima, u banskoj Hrvatskoj ranoga novog vijeka, rijetko koristi pojam »Morovlasi«, dok je on sasvim uobi-čajen u Mletačkoj Dalmaciji. Doduše, ne toliko da bi sasvim potisnuo pojam »Vlasi«! Ako je u slučaju potonjih izvora i moguće razmišljati o razlikama između »Vlaha« i »Morovlaha«, u prvima je to skoro nemoguće. Dapače, u mjeri u kojoj je moguće pratiti »vlaške« seobe preko državnih granica, skupine koje se u Dalmaciji smatra »morovlaškima«, kada dođu na habsburško područje, dobit će »vlašku« atribuciju.«1107

Valja se osvrnuti i na tijek doseljavanja pravoslav-nog vlaškog stanovništva koje je od 80-tih godina 16. stoljeća počelo poprimati masovne razmjere. Radoslav Grujić je upozorio na seobu iz srednje Dalmacije koja se po njemu zbila između 1583. i 1586. godine. Nju je izveo Petar Hasanović, koji je, nakon neuspješnog pokušaja oslobođenja Klisa od Osmanlija (1583.), iz srednje Dalmacije »uskočilo u senjsku okolicu, a zatim i dalje, preko 800 porodica.« Hasanović je sa dijelom obitelji došao na Slavonsku krajinu i nastanio se prvo oko Kloštar Ivanića gdje se »svojim junaštvom 1586 god. odlično istakao u boju sa Alibegom.« Nakon toga je bio primljen u vojnokrajišku službu »i sa svojim ljudima i njihovim porodicama, posle 1606, poslat je na najizloženiju krajinu kod grada Đurđevca u Podra-vini – Potomci im i danas žive u tom kraju, po selima parohije Male Trešnjevice.«1108

Početkom 1586. Osmanlije su napali Slavonsku krajinu. Kada je bosanski beglerbeg Ferhat Sokolo-vić, nakon neuspješnog pohoda na Bihać, pokušao u

1107 D. Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, str. 246-247.1108 R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu

Pakračkom, Beograd 1996., str. 25.

veljači 1586. krenuo na osvajanje utvrde Gradac, isto-vremeno je požeški sandžak »četovao do Koprivnice«, a osmanska vojska je iz prekodravskih osmanskih utvrda napala Đurđevac te tamo zarobila 13 haramija i 2 zastavnika. Osmanski napad nije uspio pa su snage predvođene barunom Mihaelom Szekelyom i kape-tanom Globitzerom krenule u protunapad na Sirač, gdje su se »nalazili najpogibljniji kalauzi (Colausen), kneževi i harambaše« koji su često napadali Kraljevinu Slavoniju. Napadači su popalili sela oko Sirača te odveli više od 100 vlaških (walachische) žena i djece. Tom je prigodom bio uhvaćen i knez Peašinović sa ženom i djecom koji je bosanskom belerbegu bio savjetnik i vodič pri napadu na Gradac. Peašinović je obećao da će iz Osmanskog Carstva dovesti svoje Vlahe.1109 To je bio uvod u veliku seobu Vlaha na područje oko utvrda Slavonske krajine.

Porazi osmanskih postrojbi na Slavonskoj krajini su sve više djelovali na kršćane u osmanskim pogra-ničnim sandžacima »te su osobito Vlasi Pakračko-cerničkog sandžaka počeli prelaziti na kršćansku stranu.«1110

Zapovjednik Slavonske krajine Vid Halek je 21. listopada 1587. javio štajerskom zemaljskom odboru da su još prošle 1586. godine najodličniji kalauzi i harambaše, a među njima i knez Ivan Peašinović iz Pakračkog sandžaka izrazili želju da sa ženama i djecom te imetkom presele iz Osmanskog Carstva »u kršćanstvo«. Prije 14 dana krenuli su harambaše sa svojim ljudima iz Požeškog i Pakračkog sandžaka pod izlikom da će se iseliti u Koppan ili Stolni Biograd. No, nisu se iselili tamo već su prešli granicu i došli u Koprivnicu. Oni su imali mnogo stoke, a posebice konja. U okolici Koprivnice su se nastanili Andrija Dijaković, Stipan Bošković, pop Gregorije, Radoja Radenković, Vujo Radičević, Karan Rakoš i Radivoj Ćalić, dok su se u Varaždin uputili Ivan Peašinović, Miljoš od Grahovljan, Vujo Vranešac, Vuica Daničić, Rajko Dijaković, Vučeta Tepac i Milan Katalenić.1111 Iz ovoga bi mogli zaključiti da se većina Vlaha naselila u podjednakom omjeru u okolicu Koprivnice i Varaž-dina. Uz to je zanimljivo da se u okolicu Koprivnice sa vlaškim stanovništvom doselio i pop Gregorije što jasno ukazuje na to da su Vlahe, uz svjetovne vođe predvodili i pravoslavni svećenici.

1109 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, Starine, knj. 19, Zagreb 1887., str. 49.

1110 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, Zagreb 1988., str. 456.1111 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 54.


O toj seobi iz 1587. godine je zabilježeno u ljeto-pisu manastira Lepavine da su ju predvodili Ivan Peaši-nović i Milak Vuković. U ranije spomenutom izvješću se ne spominje Milak Vuković pa bi ovaj zapis iz lepa-vinskog ljetopisa trebali prihvaćati s rezervom.1112 Karl Kaser smatra da je bilo 500-600 doseljenika te da su se naselili u Križevcima, oko Čazme i Koprivnice, a zaboravio je dodati doseljenike u okolici Varaždina.1113

Doseljenjem ove skupine Vlaha započela je njihovo sustavno naseljavanje na zemljištu stare Križe-vačke županije.1114 Zapovjednik Halek je primijetio da su doseljenike predvodili najodličniji kalauzi u čita-vom Pakračkom sandžaku, a osobito dvojica među njima. Isti je istaknuo da se već dulje vrijeme oni nisu dali upotrijebiti za napade na područje oko slavonskih krajiških utvrda, a martolozi »nisu nikad manje štete pravili nego li ove jeseni« (1587.). Halek je napome-nuo da kada se ova seoba dovrši, »izvjesno je, da će vlaška sela oko Sirča maknuti se od granice, i da će dotuda i Turci otići, a beg će težko odgovarati kod cara radi prijelaza toli brojnih kalauza i harambaša u naše priedjele, jer se to nije već odavna, i odkako ljudi pamte, dogodilo na ovoj krajini.« Halek je istovremeno molio za dozvolu da se u krajišku službu prije knez Ivan Peašinović, Miloš od Grahovljan, Vujo Vranešac, Vujica Saničić i Rajko Dijaković. Halek je uvjeravao da će ti ljudi biti vjerni. Štajerski staleži su preporučili kalauze Ratnom vijeću u Grazu, a nadvojvoda Karlo je 5. studenoga 1587. dozvolio da se kalauzima podijeli zemlja, koje je bilo dosta, »a to je nadovojvoda tim radje dozvolio, što se takovih pribjega bilo već odprije naselilo oko Ptuja i Maribora.«1115

Devet godina kasnije – 1596. godine, Ivan Peaši-nović se sa svojom braćom te ostalim Vlasima preselio na zemljište križevačkog Gornjeg grada. Vlasi su na 20 godina bili oslobođeni od svih podavanja.1116

1112 V. St. Marijan, Srpska istorijska čitanka, knj. 2, Beograd 2001., str. 138.

1113 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 89.1114 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 456.1115 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 54.1116 SHKR, knj. 1, str. 255. »Mi Štef Lukandin, sudec i ostali prisežniki

i purgari slobodnoga gornjega varoša Križevečkoga na znanje dajemo vsem i vsakom, kem se dostoji i pred kojeh lice doide ov naš otvorjeni list, kako pred nas dojdoše Ivan Pejašinović i svojom bratjom Hrnjakom, Rajnom i Ratkom, stari Milosav, Milak i Mileš, Vujin i Vok Šajnović, Radan Čavčić, Mihalj, Štefan i Ivanuš Vinković, i prosiše nas z ostalemi njihovemi paidašmi, da im se dopustimo na našu varošku zemlju nastaniti podat red, da i oni i njihovi odvetki i vsi ki se k njimi nastane, kada im slobode dvenadesete lete izmine, hote varošu pokorni biti vsemi podanki tako varaošu kako i ostali njega svetlosti ovdešnji purgari, vsako-jačkem poslom i delom varaš imaju pomagati, kako im se od suca varoškoga odluči, popravljati i vsem ostalom pokorni biti.

U međuvremenu je 1595. godine u Križevce došao vlaški episkop1117 (wallachischen bischofs) koji je bio poglavarom svojih vjernika u Požeškom odnosno Cerničkom sandžaku. Episkop je, na pita-nje zapovjednika zašto je došao, izjavio da je život Vlaha u Osmanskom Carstvu »svaki dan sve nesno-sniji«, tužio se na nasilja od strane Osmanlija koji su Vlahe proganjali kao doušnike i uhode. Molio je za dozvolu da se nastani u Slavonskoj krajini. Episkop je izjavio da će preko granice povesti još 40 Vlaha ili kalauza (wallachen oder Colaussen). Zapovjed-nik Slavonske krajine Ivan Žigmund Herberstein1118 je Štajerskom zemaljskom odboru 5. listopada 1595. pisao da je vladika star čovjek, »ali pokazuje fino poli-tično čuvstvo i poštenje.« Imao je dobar dohodak i u Remetama (orahovičkom manastiru) lijepi stan te od svake vlaške kuće u Požeškom odnosno Cerničkom sandžaku po nekoliko aspera. »Samo sbog kršćanske svoje vjere ovamo pobjegao«. Herberstein mu je dopu-stio da se nastani u Slavonskoj krajini, a od Štajerskog je zamaljskog odbora molio pomoć za opskrbu uz napomenu »obećavanja vladike tim su pouzdanija, što su se već lanjske godine mnogi Vlasi tako, kao što on izjavljivali, te ih je samo bio uplašio pad tvrdje Gjurske (Raab), da nisu ovamo uskočili.« Nadvojvoda je dekretom dozvolio da vladika može stanovati u Slavonskoj krajini te da dobiva plaću vojvode, »a da se imaju primati Vlasi koji bi ovamo dobjegli.« Ujedno je bila doznačena potpora za 40 Vlaha koje je episkop namjeravao dovesti.1119

Na osnovi zaključaka štajerskih staleža i po nalogu nadovojvode Ferdinanda, episkopu je odobreno osoblja, koliko mu je trebalo za poslugu »da ga dobro čuva i čim uzmože da ga dovede u Graz.«. Prijelaz episkopa Vasilija na područje Slavonske krajine je dao

Kotereh prošnju mi uslišavši dasmo im rečenoga našega varoša zemlju varošku z vekše strane čistu i vinogradišća, a nešto porasle, što se zove »Gnilnice« ili »v Kačinci« zevsema v kotaru rečenoga našega varaša gornjega Križevečkoga v Križevečke gracke megje buduć, pod gore rečenu conditiu, da se imaju onde naseliti oni i ostali, ki budu ove isto mogli mesto imati, a dalje v naš varoški kotar zvan paše obćinske da se nemaju pačati, i da varošu vsemi podanki, kako su se gore obećali, da budu pokorni. Gde li bi oni ali njihovi odvetki tem varošu našemu nebili pokorni, da nje i vse, ki budu onde stali, slobodno varaš od onut van gane ze vsem i sebi pokorne onde isto nastani (...)«

1117 M. Grbić, Karlovačko vladičanstvo, knj. 1, Karlovac 1891., str. 187.

1118 O njemu opširnije u: Hrvatski biografski leksikon, knj. 5, Zagreb 2002., str. 529.



omogući veći značaj pregovora između Herbersteina i novih doseljenika.1120

Zapovjednik Slavonske krajine je 30. listopada 1595. nadvojvodi javio da ga je jučer na njegov poziv u Varaždinu posjetio vlaški episkop (wallachischen bischofs), kojeg drži »časnim, finim, čednim i razbo-ritim čovjekom, pa da su mnogo razgovarali u prilog kršćanstvu.« Vladika je istom prilikom »odao svoju ćud i svoje plemenite namjere; stoga smatra da će biti na veliku korist krajini jer ga i Vlasi uvelike poštuju.« Zapovjednik je pisao nadvojvodi da će se o tome sam osvjedočiti kada ga dovede k njemu u Graz.1121 Što je bilo kasnije, izvori ne govore samo je poznato da je nadvojvoda još 21. veljače 1596. zastupnike štajer-skih staleža pitao da li bi primio Vlahe, koji su se sve brojnije javljali da mu se pokore, dok su zastupnici savjetovali da to učini.1122

Ovi podaci o vladiki su se odnosili na požeškog episkopa (mitropolita) Vasilija ili na njegovog nasljed-nika. »Ništa ne znamo kakva je dalja sudbina bila ovoga požeškog episkopa« smatra Grujić.1123 Za razliku od njega Vjekoslav Klaić izričito kaže da je bilo riječ o vladiki (Vasiliju) »koji je dosad stolovao u manastiru Remeti (Orahovici)«. Nadvojvoda je, prema Klaiću, »naložio Herbersteinu da episkopa susreće časno (cum dignitate), da mu odredi osoblja koliko mu treba za poslugu, da ga čuva i što prije dovede u Graz. Nadalje mu je zapovjedio da episkopa nastani u Križevcima, a ne u Varaždinu, jer će u Križevcima biti bliže granici i moći će jače utjecati na svoje sunarodnjake.«1124

Na drugoj strani, također bez ikakve potpore u izvorima, Dušan Kašić, piše da je episkop najviše bora-vio u Rovišću, a umro je početkom 17. stoljeća. Isti smatra da je to razlog što su se kasnije neki marčan-ski episkopi ponekad nazivali »roviškim«.1125 Možda je to on mislio zato jer se Rovišće smatralo glavnim središtem Vlaha. Rafo Levaković je 24. veljače 1641. javio tajniku Kongregacije za propagandu vjere da je Rovišće glavno »gnijezdo« Vlaha (»Rovische che è principal nido delli Valacchi«).1126

1120 A. Ivić, Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju. Prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 16. i 17. veka, Sremski Karlovci 1909., str. 19.

1121 SHKR, knj. 1, str. 201-202.1122 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 520.1123 R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu

Pakračkom, str. 37.1124 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 520.1125 D. Kašić, Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji,

Zagreb 1988., str. 56, 141.1126 E. Fermendžin, O. Rafo Levaković i Vlasi u Hrvatskoj g. 1641.,

Starine, knj. 20, Zagreb 1888., str. 23.

Rovišćanska episkopija se spominje nekoliko puta. Primjerice 1628. godine kao »Vescouato sia di Rouiszense«, a 1629. lap »vescouato gli uien detto esser Rouiszense«.1127 Godinu dana prije posvećenja episkopa Save, 2. travnja 1647. posvetio je pećki patri-jarh Pajsije sa još tri episkopa hopovskog jeromonaha Mihaila »episkopiji vretenskoj, eže imenujetsja Rovi-šča (...) da vosprimet svoju višerečenuju episkopiju roviščskuju«.1128

Najvjerojatnije je da ovaj episkop nije bio prvi pravoslavni crkveni velikodostojnik koji se doselio na područje Slavonske krajine. Grujić je zapisao da se dabrobosanski mitropolit i egzarh pećkog patri-jarha za Dalmaciju Gavrilo Abramović (oko 1578. - do 1588.)1129, 1588. napustio sa kaluđerima Rmanj, u kojem je stolovao, »i mnogim narodom, iselio pod austrijsku vlast.«1130 Druge pouzdane vijesti o njemu ne postoje, no Kašić je upozorio da je Gavrilu Abra-moviću tradicija zabilježena u 18. stoljeću pripisivala osnivanje manastira Marče: »Na koncu carstvovanja Maksimi(li)janova casarsa vtorago slavnjejšago, s milostivjejšim dozvoljenjijem slavenski narod ople-njenu Gornju Slavoniju, gde sad Varaždinska genera-lija stoji, zapremil i ot onuda Turčina pod vojvodstvom Vukovića i Pejašinovića isteral. S cesarskim dopušteni-jem gospodin mitropolit Gabriel iz Bosne, vazilijanska monastira Krmlja izvat, da bi na onom mjestu gde ot pametnenijeh vremen arhimandrija sv. Mihaila arhan-gela bila, na slavu Božiju cerkov pervo ot derveta samo načinjena, koji vo ime svetoga arhangela osvetil i onde nekoliko kalugerov postavil.«1131 Kako se u predaji spominje car Maksimilijan (1564.-1576.)1132 otvorene su dvije mogućnosti, ili je predaja krivo datirana, ili se osnutak manastira Sv. Mihaila dogodio u razdoblju između 1564. i 1576. godine.

U jednom memorijalu iz 1750. je zapisano: »da naš monastir Marča jepče u naselenju naše slavne generalije, kade je naš narod ispod varvaro-tiran-skoga iga svojevoljno pod sjen i obrambu svjašenago

1127 J. Šimrak, De relationibus Slavorum Meridionalium cum Sancta Romana Sede Apostolica saeculis XVII. et XVIII., vol. 1, Zagreb 1926., str. 62, 63.

1128 S. Dimitrijević, Građa za srpsku istoriju iz ruskih arhiva i biblio-teka, Spomenik Srpske kraljevske akademije, 53, Beograd 1922., str. 202.

1129 D. Vitković, Dabrobosanski mitropolit Gavrilo Abramović i gomirsko ili žumberačko vladičanstvo, Bogoslovsi glasnik, 15, Sremski Karlovci 1912.

1130 R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, str. 57.

1131 D. Kašić, Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji, Beograd 1996., str. 317.

1132 E. Zöllner, T. Schüsssel, Povijest Austrije, Zagreb 1997., str. 142.


carstva rimskoga izišao i u ono vreme izišao jest Gavril mitropolit sa svim kaluđeri, jeromonahi i monahi, čislom 70 iz Bosne ot blizo tureckago velikago grada Biaća od vode Zrmanje iz monastira zovućega Hrmlja, hrama sv. Nikolaja čudotvorca, i sve monastrirske vešći, knjige, srebrne stvari prenesli, koje se i danas nahodi u Marči.« O mitropolitu Gavrilu kao osnivaču manastira Marče govorile su i marčanska i kapelska kronika. Potonju je prema marčanskoj 1840. napisao u cirkularnom protokolu kapelske parohije svećenik Luka Šešić. »Međutim, o samom radu mitropolita Gavrila na podizanju manastira Marče i na organi-zaciji pravoslavne crkve u ovim krajevima ne znamo ništa pobliže.«1133 Fedor Moačanin je o metropolitovoj seobi napisao: »Za seobu mitropolita imamo samo malo pouzdane izvore koji potječu iz mnogo kasni-jeg vremena. U historiografiji su oko te seobe nastale različite kombinacije koje nema smisla navoditi. Bez obzira na razna nagađanja, kamo se mitropolit zapravo preselio, to se – po onomu što je dosada pisano – dogodilo svakako prije 1589.«1134

Počekom 1596. vodili su Vlasi iz Slavonije pod osmanskom vlašću pregovore sa križevačkim kapeta-nom Grgurom Laibacherom. Njihova želja je bila da se dosele na područje oko utvrda Slavonske krajine. Laibacher o tome nije želio sam odlučivati pa je o tome obavijestio nadvojvodu Ferdinanda koji je ponudu predstavio štajerskim staležima. Staleži su odgovorili da barun Herberstein najbolje pozna ove Vlahe iz Osmanskog Carstva i da je on nedavno javio da su baš ti Vlasi razorili slavonski krajiški prostor te »su

1133 D. Kašić, Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji, Beograd 1996., str. 317-318.


zaslužili da budu svi poubijani, a njihova sela da budu sa zemljom sravljena, ali s obzirom na korisne usluge, koje se od njih kao od austrijskih podanika mogu očekivati, potrebno bi bilo da im se izađe u susret.«1135

Krajiški su zapovjednici su nastavili sa taktikom napada na osmanska pogranična područja pa je tako početkom studenoga 1596. general Juraj Lenković provalio u dio Slavonije pod osmanskom vlašću gdje je popalio utvrdu Voćin te navodno do 200 sela. Istovre-meno su se počeli buniti kršćani oko Cernika i Požege, a na njihovom čelu je, uz ostale, bio Franjo Ilinić koji je uz pomoć požeških franjevaca podignuo oko 2000 seljaka s kojima je provalio u Požegu i Veliku.1136 Ta provala kao i neuspješni pohod serdara Ahmet Hafis-paše prema Petrinji i njegov uzmak u Bosnu pozi-tivno su djelovali na kršćane u čitavom Bosanskom pašaluku.1137

Križevački kapetan Grgur Laibacher je 16. lipnja 1597. iz Križevaca javio da je sa svojim krajišnicima nedavno vojevao u Slavoniji pod osmanskom vlašću te je tamo popalio nekoliko sela: Cepidlaku (Zepedtlaka), »Drabnikh« i Kusonje (Cusina) koja su branila Požeški i Pakrački sandžak. Tom je prigodom oteo 1000 grla goveda, od kojih se trećina razbježala jer ih nije mogao brzo dopremiti zbog loših putova. Dio žitelja spome-nutih sela se pridružio vojsci koju je vodio križevački kapetan te je sa sobom poveo 100 goveda i 400 komada sitnog blaga. Ukupno je bilo 117 osoba, od kojih je 37 bilo sposobno za nošenje oružja i 14 obiteljskih glavara (11 iz Kusonje, a ostali iz Stupčanice). Od tih pribjega u Cirkveni su bile naseljene obitelji harambaše Aleksa i Radoslava te kalauza Vuka iz Kusonje (28 osoba). U Sv. Ivanu (Žabnu) obitelji harambaša Milja i Jurice te kalauza Ognjana iz Kusonje (24 osobe), u Glogovnici obitelj Vuice iz Kusonje (7 osoba), u Topolovcu Jurko Aganić (7 osoba), u Dubravi Ilija od Stupčanice (8 osoba), u Gradecu 8 pribjega iz Kusonje, u Križevcima pribjegi Stjepan i Milan iz Kusonje (svaki sa 7 osoba) te u Sv. Petru (Čvrstecu) kalauz Bergun iz Stupčanice (sa 4 osobe).1138 Uz spomenute se istih dana doselilo u Koprivnicu 16, a u Križevce 8 bjegunaca iz Osman-

1135 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća, Srpski etnografski zbornik, knj. 36, Naselja i poreklo stanovniš-tva, knj. 21, Subotica 1926., str.

1136 R. Horvat, Povijest Hrvatske, knj. 1, Zagreb 1924., str. 291.1137 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 539.1138 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 68; V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 540. Kako se radilo o 117 osoba u 14 obitelji moguće je s izračunati da je na jednu obitelj dolazilo 8,4 člana, a brojnost obitelji se kretala između 4 i 9,3 člana.

maksimilijan ii.


skog Carstva te im je Herberstein odredio stalno bora-vište na Slavonskoj krajini.1139

Prema izvješću kapetana Laibachera od 3. rujna 1597. vidi se da su Vlasi koji su živjeli oko Voćina, Brezovice, Slatine, Spoja i Mikleuša spremni napustiti ta područja i »generalu se pokoriti« ako bi Virovitica bila oslobođena od Osmanlija. Zapovjednik Slavon-ske krajine Žigmund Herberstein je 10. rujna 1597. izvijestio štajerske staleže da je dan prije poslao dvije postrojbe radi osvajanja Virovitice,1140 ali i po narod koji je želio napustiti osmanski teritorij. Jednom od tih postrojbi sa 1000 vojnika zapovijedali su Žigmund Fridrik Trautmansdorf i kapetan Laibacher te su se uputili prema Slatini. Ta je postrojba razorila i spalila Slatinu te je tom prigodom poginulo 400 osmanskih vojnika. Pri povratku su sa sobom poveli 1700 ljudi i više tisuća grla stoke. Ženu, djecu i stoku su otpremili u Slavonsku krajinu kako bi ih zaštitili od osman-ske navale. Muškarce, među kojima je bilo iskusnih vojnika, su priključili svojoj postrojbi jer su namjera-vali napasti Viroviticu. U sporazumu s nadvojvodom Ferdinandom ovi su Vlasi bili naseljeni oko Rovišća što se može vidjeti iz izvješća kapetana Laibachera koji je 5. listopada 1597. javio da je gotova izgradnja kaštela u Rovišća određenoga za naseljavanje pribje-zima, dok se u njegovoj ogradi moglo smjestiti još 40 kuća. Nadvojvoda Ferdinand je za prehranu dose-ljenika darovao novac i brašno, početkom listopada je hrvatsko-slavonske staleže pozvao da doseljenike opskrbljuju hranom sve dok oni ne nauče obrađivati zemlju jer će se inače morati opet vratiti u Osmansko Carstvo.1141

Zapovjednik krajine Žigmund Herberstein je 3. studenoga 1597. iz Varaždina izvjestio štajerske staleže da su Vlasi koji su doselili iz Osmanskog Carstva na područje oko Rovišća sagradili kolibe gdje su živjeli sa svojim blagom »kako se je dalo«. No, svi dose-ljeni nisu na tom prostoru uvjete za život tim više što se približavala zima pa je Herberstein otpustio 100 manje valjanih vojnika te njihova mjesta popunio s Vlasima, od toga 50 na račun Ivanićke kapetanije gdje je otpustio jednog tamošnjeg vojvodu sa njegovom postrojbom. Vlasi su morali služiti u Ivaniću kada su

1139 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 18.1140 N. Isthvanfio (Istvánffy), Historia regni Hungariae, Viennae-

Pragae et Tergesti, 1758., str. 436.1141 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 540-541.; R. Lopašić, Prilozi

za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 69. Ivić je napisao da se iz Slatine doselilo »1100 Srba sa 4000 komada marve. Doseljene Srbe naselio je Herberštajn u Rovišću i okolini.« A. Ivić, Migracije Srba u Slavo-niju, str. 18.

za to bile potrebe. To je bilo nužno za učiniti jer je bilo potrošeno žito i brašno što ga je darovao nadvojvoda Ferdinand.1142

Zbog toga je nadovojvoda Ferdinand zamolio Hrvatsko-slavonski sabor za pomoć. Iako je i Hrvat-sko-slavonskom kraljevstvu te godine prijetila glad, Sabor 20. listopada 1597. zaključio da svaka porta u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji mora dati pola »četvrtinke« prosa ili heljde, a u Varaždinskoj županiji cijelu »četvrtinku«. Sakupljena hrana se trebala sabi-rati u Zagrebu, Varaždinu i Križevcima gdje su po nju trebali doći Vlasi. Sabor je odredio i besplatne težake i podvoze za gradnju nove utvrde u Rovišću kako bi se Vlasi mogli zaštititi u slučaju da ih napadnu Osman-lije.1143 Početkom siječnja 1597. Sabor je obnovio svoju odredbu kojom oni, koji do tada nisu dali hranu za Vlahe u Rovišću to moraju učiniti za petnaest dana jer će inače zbog neposluha trebati platiti globu trostruke vrijednosti.1144

U Grazu su se 20. travnja 1598. štajerski zastupnici obratili nadvojvodi Ferdinandu kako bi se prebjezi iz Osmanskog Carstva smjestili u Slavonskoj krajini na takav način da se širenja krajine može primiti i druge prebjege. Problem je bio u tome što nisu znali od kuda bi podmirili opskrbu jer su zbog toga bili potrebni izvanredni troškovi pa su molili nadvojvodu da učini provizorne mjere dok se ne povisi ratna potreba odre-đena od strane staleža.1145


1143 HSS, knj. 4, str. 369.1144 HSS, knj. 4, str. 372.1145 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz


Utvrda križevci 1579. godine


U proljeće 1598. doselilo se novih 500 Vlaha, za koje je kapetan Laibacher u travnju molio dozvolu za podizanje kaštela u Pogancu1146 kraj Koprivnice1147 te naseljenje na tom prostoru. Aleksa Ivić smatra da su se u proljeće 1598. doselile dvije grupe Vlaha od kojih je jedna naseljena u Pogancu, dok su obje grupe zajedno brojile 500 ljudi. 1148

Zamjenik zapovjednika Slavonske krajine i križe-vački zapovjednik Grgur Laibacher je 4. lipnja 1598. tražio provijant za pristigle Vlahe, a nadovojvoda Ferdinand je poslao molbu hrvatsko-slavonskim stale-žima da odobre pomoć u hrani.1149

Tri harambaše su 12. lipnja 1598. došli kao izasla-nici osmanskih aga Dragule i Vučića s ponudom »da se žele predati kršćanstvu«. Zapovjednik Slavonske krajine Žigmund Herberstein ih je prijazno primio, no zahtijevao je s obzirom na prijevaru koja se odigrala sa kostajničkim Vlasima da barem jedan aga dođe k njemu osobne. Izaslanici su obećali predati Pakrac i Veliku, a Herberstein se nadao da će mu preko ovih pregovora uspjeti pod habsburšku vlast podvrgnuti Cernički (Pakrački) i Požeški sandžak. Zbog toga je 16. lipnja iz Varaždina pisao u Graz nadvojvotkinji Mariji moleći novac kako bi svoju zamisao izveo putem mita. General Herberstein se 23. lipnja 1598. žalio na odluku o tome da ne smije više primati Vlahe. On piše: »Zaista da bi valjalo o tom razmišljati, da li se mogu ovi siromašni ljudi ostaviti sada na cjedilu i u zdvojnosti, pošto su se sklonili na prijelaz. Turčin bi ih bez dvojbe grozno kaznio i tako sve preprije-čio. Istina, da su Vlasi nestalni, ali i na Ugre i Hrvate ne može se pravo osloniti, čim ih neprijatelj nadjači. Nisu se Vlasi niti kod Klisa niti pri Kostajnici poka-zali tako nepouzdani, kako ih neki opisuju. Ako bude sumnje proti njima, mogu se smjestiti na krajini dalje od medja, te treba s njimi blago i ljudski postupati, pa neće sigurno biti na štetu. Već je sve dogovoreno, kako će oni izručiti tvrdje Pakračku i Veličku. Valja samo da se naše čete primaknu tim tvrdjavam, pa će Vlasi, koji sačinjavaju većinu posade, otvoriti vrata. Tvrdje te lako će biti uzdržavati, pošto će u nje Vlasi iz okolice donašati dovoljno hrane. Ako bi se ove tvrdje opet izgubile, to će ipak ostati na krajini jamačno 1000 Vlaha. Naseljeni Vlasi jesu vjerni, a ovoga proljeća dobjeglo ih je opet 500. Nedolaze oni ovamo od

1146 O Velikom Pogancu usp. M. Bjelovitić, Veliki Poganac, Glasnik Geografskog društva RS, sv. 3, Banja Luka 1998., str- 125-134.

1147 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 542.1148 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 18.1149 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz


straha, već s odanosti prema kršćanstvu i radi zazora od turskoga zuluma. Ako Vlasi ovamo prodju, to će Turci izgubiti svoje najbolje pješačke čete i krajiške stražare, koji jim mnogo dopomogoše do gospodstva u ovih stranah.«1150

Nadvojvoda Ferdinand je u Grazu 1. srpnja 1598. molio cara Rudolfa 10.000 forinti u svrhu naseljava-nja Vlaha. On je smatrao da Vlahe treba napraviti od protivnika u saveznike. »Zemljišni prostor, koji će se dobiti, razširiti će držanje carevo, a izbavit će se više tisuća kršćana iz čeljusti neprijatelja. Novci, što će se za tu svrhu potrošiti, biti će jamačno bolje upotrebljeni, nego li su upotrebljene one silne svote, što je stajala vojna za osvojenje Klisa i pokorenje tamošnjih Vlaha. Brza odluka tim je nuždnija, jer bi mogli Turci doznati za urotu prije nego li bukne ustanak.« 1151 Nadvojvoda je istoga dana pozvao štajerske staleže da se pobrinu kako bi Vlasi imali stalnu hranu kako ih Osmanlije ne bi odmamili. Pokrajina Štajerska je prebjezima odobrila 3000 forinti1152, a 11. srpnja 1598. nadvoj-voda Ferdinand je dozvolio generalu Herbersteinu da započne posao oko preseljenja Vlaha obećavši mu 1000 forinti za potrebe preseljavanja.1153

General Herberstein je iz Varaždina 22. srpnja 1598. izvijestio nadvojvodi Ferdinandu o tome kako su tekli daljnji dogovori s vlaškim glavarima. Herberstein je pozvao Dragul agu 18. srpnja u Ivanić, a Vučića aga 19. srpnja u Križevce, no ni jedan od njih dvojice nije osobno došao na dogovor već su poslali predstavnike. Dragula je predstavljano pet izaslanika, a među njima i harambaša Petar od Subotske. On je Herbesteina nagovarao da se preseljavanje Vlaha provede što prije jer su Osmanlije pazile na Dragula. Na drugoj strani, Vučićevi predstavnici su savjetovali da kršćanske postrojbe ne krenu po Vlahe na teritoriju Slavonije pod osmanskom vlašću sve dok slavonske osmanske postrojbe ne odu prema Budimu kako bi ga oslobodile od opsade. Vlaha, koji su se bili spremni preseliti je bio 1000 kuća, a među njima 1200 »valjanih puškara«. Herberstein im je u nadvojvodinom ime obećao pomoć, te slobodu i milost. Herberstein je obećao vojnu pomoć pod uvjetom da se predadu gradovi Pakrac i Velika za što je ustanovljena premija od 2000 talira, dok je izaslanicima pri odlasku uručen dar od 90 talira. Vojni pohod je bio odgođen na mjesec dana,

1150 SHKR, knj. 1, str. 266.1151 SHKR, knj. 1, str. 267.1152 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 70.1153 SHKR, knj. 1, str. 267.


a po dogovoru je Herberstein trebao uhititi nekoliko vlaških glavara kako bi time smanjio sumnje.1154

Herberstein je zajedno s banom Draškovićem provalio do Cernika kojega je zauzeo i spalio te se vojska vratila s bogatim plijenom. U kolovozu 1598. se u okolici Ivanića naselilo 146 doseljenika iz Slavo-nije pod osmanskom vlašću. U listopadu se 500 dose-ljenika smjestilo u okolici Sv. Križa.1155 Nadvojvoda Ferdinad je 31. listopada 1598. opomenuo štajerske staleže neka Vlasima ili pribjezima (»wallachen oder Pribegen«) doznače provijant, dok ih zapovjednik Slavonske krajine ne uvrsti u iskaz krajiške vojske.1156

Početkom studenoga 1598. upale su ivanićke krajiške postrojbe na teritorij Osmanskog Carstva u pravcu Pakraca te su iz pakračkog kraja dovele 350 Vlaha sa njihovim starješinama Dragulom agom i Vučić agom.1157 Na obnovljeni poziv nadvojvode Ferdi-nanda štajerski staleži su se obvezali da će Vlasima pružiti dovoljno hrane, ali su ujedno zamolili neka jedan dio troškova doprinesu i hrvatsko-slavonski staleži. Razlog je bio taj što su štajerski staleži smatrali da im je obveza uzdržavati samo vojsku, a ne i doselje-nike. Ujedno su preporučili Dragul agu koji je netom doselio iz Osmanskog Carstva.1158

U rujnu 1599. Herberstein je doselio nekoliko obitelji, a u 2. listopada su postrojbe iz Ivanića doselile 120 obitelji u kojima je, po Iviću, bilo 995 duša.1159 Doseljenika je bilo više jer Lopašić donosi podatak da se iz Cerničkog sandžaka doselilo 1200 duša (seelen) iz

1154 SHKR, knj. 1, str. 267.1155 H. Ortelius, M. Meyer, Ortelius redivivus et continuatus, oder

der Ungarischen Kriegs-Empoerungen historiche Beschreibung, Nuernberg 1665., str. 243; J. V. Valvasor, Die Ehre des Herzogt-hums Krain / von Johann weichard Freiherrn von Valvasor, knj. 4, Ljubljana 1879., str. 128; herausgegeben von J. Krajec, Vincenz Novak, Josef Pfeifer; A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 18.


1157 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 18. U bilješci 7 piše: »Pri vođenju pregovora o seobi sačuvani dokumenti ističu poime-nično obe ove srpske starešine i vele, da je Dragula aga imao uticaja na Srbe u okolici Pakraca, a Vučić aga je bio vođa Srba u okolici Velike. Posle seobe spominje se samo Dragula-aga, koji je na austrijskoj strani dobio vojvodski čin. I njegovi potomci Dragulovići su zauzimali ugledno mesto među srpskim slavon-skim graničarima. Mada se za Vučić-agu na spominje izrekom da je prešao na austrijsku stranu, možemo to utvrditi po njegovim potomcima, koji se od sada spominju na platnim spiskovima slavonske granice. Tako se spominju husar Damjan Vučićagić (1626 i 1630), Nikola Vučićagić (1647), zastavnik Jovan Vučićagić (1650), husar Todor Vučićagić (1651), svi u križevačkoj kapeta-niji.«


1159 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 19.

120 kuća (heuser).1160 Ivićevu brojku od 995 je preuzeo Karl Kaser.1161 Aleksa Ivić je vjerojatno taj podatak, iako to ne navodi u bilješkama, preuzeo iz izvješća zemaljskog opskrbnika iz Radgone od 5. listopada 1599. u kojem piše da je u Ivanić nedavno došlo 955 Vlaha iz Osmanskog Carstva.1162 Ivićeva brojka o 995 doseljenih Vlaha je očito tiskarska greška (koju je preuzeo i Kaser) jer se, prema pouzdanom izvoru, radi o 955 Vlaha. Podatak da su oni živjeli u 120 obitelji je neprecizan jer se radilo o 120 kuća iz kojih se doselilo ukupno 1200 Vlaha u Slavonsku krajinu. Ukoliko se od oko 1200 oduzme 955 Vlaha, moguće je zaklju-čiti da se preostalih oko 245 preselilo na neko drugo područje – možda na područje Križevačke ili Kopriv-ničke (nat)kapetanije.

S njima je došlo i oko 3000 komada stoke. Dose-ljenici su ranije stanovali u 17 sela: Rogoly (danas Gornji i Donji Rogolji), Rassoscskha, Dschafferagyn-czy, Benkhouczy (danas Benkovac), Borouczy (danas Borovac), Khukawycze, Tschaye (danas Cage), Rako-utschany, Dranouczij, Pusstossel, Zsmertinczy (danas zaselak Smrtići zapadno od Pakraca ili Smrtić zapadno od Cernika), Bogytscheuytschy (danas Gornji Bogi-čevci), Medary (danas Medari), Dragalytschy, Barsch-tanycza, Markt zu wela Ztyna (danas Bijela Stijena). Vlasi su prije dolaska zapalili svoja naselja.1163 Prema nazivu naselja, ovi doseljenici su bili podrijetlom iz područja obronaka Psunja i Kričkog brda, odnosno s prostora između Cernika i Pakraca.1164 Danas na tom području nema nekih od spomenutih vlaških sela pa je moguće pretpostaviti da se iz njih iselilo cjelokupno stanovništvo. Moguće je da su preseljenici iz nekih od njih osnovali nova sela kojima su davali stare nazive. Ta je vjerojatnost dozvoljena npr. kod sela Kukavica (današnji naziv Sokolovac). Ukoliko bi se, budućim istraživanjima, potvrdilo da je selo Kuka-vica (u Koprivničkoj natkapetniji) osnovano doselja-vanjem stanovništva iz istoimenog sela u Slavoniji pod osmanskom vlašću, onda bi mogli pretpostaviti da se ranije spomenutih 245 Vlaha, koji se nisu naselili u ivanićkom kraju, najvjerojatnije naselilo na graničnom području između Koprivničke i Križevačke (nat)kape-tanije i to u okolici Kukavice.


1161 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 89.1162 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 72.1163 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 72.1164 Veliki atlas Hrvatske, Mozaik knjiga, Zagreb 2002.


Pri opskrbi Vlaha je bilo dosta problema, a ona je postala problematična ne samo za Vlahe nego i za štajerske staleže. Doseljenici su sa sobom doveli stoku, ali ne i žitarice. Vlasi su trebali biti zbrinuti samo tijekom zime da bi potom vlastitom obradom i sijanjem privredili toliko da je žitarica bilo dovoljno za isporuku.1165 Još su u jesen, točnije u studenom 1599. štajerski staleži doznačili 1000 četvrti prosa iz Ptuja kojeg su Vlasi preuzimali u Varaždinu.1166

Krajem siječnja 1600. je koprivnički zapovjednik Alban Grasswein sa koprivničkim krajišnicima, a uz pomoć vojske iz Ludbrega i Križevaca, na nagovor vojvode Pavlića, prodro u Slavoniju pod osmanskom vlašću. Dana 27. siječnja se po snijegu uputio prema Virovitici i Brezovici te je »po noći, kad je sve spavalo« napao trg Slatinu koju je porobio i spalio. Tom je prigodom zarobio i slatinskog zapovjednika Murat-agu kojega su Grassweinovi vojnici na povratku ubili. Prema Grassweinovom izvješću generalu Herbersteinu »Turci se branjahu očajno u pojedinih kućah, i radje se dadoše ubiti, nego da se predadu.« Krajiška vojska je otela 1500 grla stoke te opustošila okolicu Viro-vitice i Brezovice porobivši sela: Vukičica, Miholjac (danas Gornji Miholjac), Miljeno, Bistrica, Medince i Gečica. U tim selima su stanovali »bivši turski dogla-snici, koji upravljahu četovanji«, a njih je zajedno sa njihovim starješinom Ravšom Cvetinovićem zapo-vjednik Grasswein poveo sa sobom i naselio u okolici Koprivnice.1167 Koliko je stanovništva Grasswein doveo sa sobom u koprivnički kraj nije zabilježeno.1168

Križevački zapovjednik Schrattenbach je 22. svib-nja 1600. izvijestio generala Herbersteina da je prije nekoliko dana poslao »svoje ljude i vojvode« u Voćin kako bi pljačkali okolna sela, ali su Osmanlije iz Brezo-vice, Slatine, Mikloša i Orahovice napale križevačke krajišnike, no bili su suzbijeni i dva puta poraženi te ih je 30 poginulo na mjestu. Od križevačkih krajišnika su poginuli vojvoda Margas i dva vojnika.1169

Ivanićki zapovjednik Gašpar Gleisbach je 13. svib-nja 1600. javio generalu Herbersteinu da je s petrinj-skom vojskom išao na teritorij Osmanskog Carstva, a prigodom toga pohoda su se dobrovoljno predali stanovnici sela na obroncima Pakračke gore, sjevernim

1165 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 90.1166 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 72.1167 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 19.; R. Lopašić, Prilozi za

poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 72.

1168 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 542.1169 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 72-73.

obroncima Psunja i južnim obroncima Ravne Gore: Kusonje (Kussonye), Dereza (Deressa), Grahovljani (Grahowlijanj), Kričke (Krychke), Bobani (Bobany), Šumetlica (Sumechycza), Cikote (Czikothe) i Prgo-melje (Pergamelye) sa 828 osoba, od kojih je 309 bilo muškaraca. Oni su došli u Ivanić pod vodstvom harambaše Dragića iz Kusonja. Dana 12. svibnja su svi doseljenici bili popisani. Trećina ih je bila naseljena, na vlastitu molbu, kod rodbine u Rovišću. Gleisbach je 161 doseljenika uzeo na službu u Ivanić, dok ih se 432 sa harambašom Dragićem naselilo oko Ivanića, »kao naseljenici oko starca Bogdana, koji je otprije ondje prebivao«. Njih je Gleisbach namjeravao iskoristiti za izgradnju utvrde u Ivaniću kojoj je krajiški gradi-telj Pasqualini napravio osnovu.1170Ukoliko se od 828 oduzme 161 doseljenik koji je uzet na službu u Ivanić te 432 koja su se naselila u okolicu Ivanića, preostaje 235 njih koji su se naselili u okolici Rovišća. No, u popisu od 12. svibnja 1600. u rovišćanskom kraju se naselilo 238 doseljenika, čiji su starješine bili: Raić Čavčić (sa 6 članova obitelji), Jovan Cvetić (8), Rado-zna Goranović (25), Voin Goranović (8), Rain Gora-nović (10), Radvo Vočinić (17), Obrad Malešević (9), Jovan Ognjanović (8), Petar harambaša (14), Todor Radovanović (8), Damjan Vuić (8), Filip Raosavić (5), Radota Radmanović (6), Raosav Vuković (10), Bogoje Lončar (2), Mileta Radojević (15), Miloš Roslavić (6), Mučić Mihajlović (6), Raić Mikadinović (7), Vukman

1170 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, str. 542; R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, str. 73. U skupini doseljenika, koji su se nase-lili u okolicu Ivanića bili su: Dragić harambaša (sa 16 članova obitelji), Radivoj Novaković (9), Marko Pokraćević (8), Smoljan Ivanković (14), Grubac Radovanović (12), Dragia Radovanović (11), Dobrica Milić (13), Vuić Ivanović (13), Dargoilo Vujičić (17), Vraneš Jovanović (12), Pop Ilija (7), Vraneš Ognjanović (10), Petko Vranešević (12), Branko Vuičić (20), Jovan Petrović (16), Novak Miotić (8), Vuić Vujčić (8), Prodan Gjurgjević (12), Radoica Vukdragović (13), Radvo Pavnović (9), Milia Milosavić (5), Bogdan knez (9), Ivo Vučić Agić (15), Raosav Kalinić (11), Marinko Gjurić (10), Radvo Radojević (6), Raosav Radojević (6), Ostoja Rajaković (7), Vukašin Rajaković (6), Ivan Vojnović (9), Dragoje Dejanović (16), Ratko Milojčić (6), Pavko Radojević (5), Radivoj Radojević (7), Poznan Vranešević (6), Radim Vuković (8), Radosav Damjanović (10), Milorad Milinović (10), Vojin Petković (6), Živko Ivanišević (4), Plansa (Plavša) Ivanišević (9), Radosav Cvetić (4), Jovan Rajinović (4), Miroslav Klisurić (7), Radoja Draganić (10), Vidak Vuičić (6), Radman Kuić (6), Martin Dragojević (7), Vidak Rajaković (6), Radvo Petković (5), Dragoslav Rajčević (3), Vuica Starčević (6), Vučeta Ilić (5), Vuica Stipanović (11), Dobrica Malešević (9), Živko Katić (7), Bogdan Jovanović (8). Vuin Jovanović (7), Vuić Česjaković (7), Manojlo Selaković (3), Radivoj Heraković (5), pop Milim (14), Ognjan Leposavić (7), Vučko Godečević (4), Vukoje Niešić (3), Bogdan Dejanović (6), Vuk Žirinac (8) i Slavuj Voković (8).


Jovanović (17), Mihat Bunčević (12), Mileta Radojević (8), Tomo Radulović (5) i Negovan Marković (8).1171

Na osnovu proučavanja toponimije je moguće utvrditi i točnu lokaciju gdje su bili naseljeni. Kako se južno od Rovišća od početka 17. stoljeća spominje selo Prgomelje, koje ima svog »dvojnika« po nazivu istočno od Pakraca, moguće je pretpostaviti da se dio doseljenika iz psunjsko-pakračko-ravnogorskog područja naselili upravo u to selo. Isto tako, spominje se i selo Dereza kraj Čazme što možda ukazuje na dio doseljenika iz istoimenog sela kraj Pakraca.

Novi stanovnici su u područjima koja su nase-lili morali podizati stražarnice u koje su se trebali skloniti u slučaju da ih napadnu Osmanlije i gdje su trebale stanovati vojničke straže. Naseljenici su sami morali iskrčiti zemljište koje im je dano na obradu, a koje je bilo zaparloženo i obraslo šikarom ili koro-vom. U tome im nitko nije pomagao, a nisu dobili ni obećanu plaću pa je radi toga među novim stanovni-cima Križevačke natkapetanije izbilo veliko nezado-voljstvo. Nikola Peašinović, vojvoda u Cirkveni, Ivan Pejašinović, harambaša Vujica, Vukoslav Daničić i harambaša Novak, vojvode u Rovišću i Petar Draš-ković, vojvoda u Gradecu neuspješno su pokušavali umiriti narod. Prema pismu križevačkog zapovjednika Felixa Schrottenbacha koprivničkom zapovjedniku Albanu Grassweinu, u noći 21. na 22. travnja 1602. izbili neredi Vlaha u Rovišću (wallachen zu Rouis-chka), a Peašinovići i druge vojvode su morali pobjeći od pobunjenog naroda. Križevački zapovjednik se bojao širenja nereda koji su se ubrzo stišali.1172

U svibnju 1602., nakon nemira u Križevačkoj kapetaniji, ivanićki vojnici su upali na teritorij Osman-skog Carstva. Vodio ih ivanićki zapovjednik Ivan Kristof Prank uz pomoć vojvode u Ivaniću Dragulom Dragulovićem, rajnskim vojvodom Vukićem Miloše-vićem i harambašom Dragićem, kloštarskim vojvo-dom Petrom Hasanovićem, svetokriškim vojvodom Dmitrom Prugovićem i vojvodom Vukom. Oni su napali Cernik, Draganovce, Galetince, Petrovicu, Vrh, Malu i Veliku Peručiju, Katiborje, Pridborje, Drež-nik, Kurt-agino selo, Hagijanovce, Podgaje, Bukule, Mihaljevac, Bodovalci, Stoborje, Male Sočice, Vrbje, Ljupinju, Sovinjak, Kožuhovicu, Čremočište i Bani-čino. Zauzeli su mnogo stoke i stvari te doveli mnogo-brojne obitelji naselivši ih među ranije doseljenike.



Dvorsko ratno vijeće se pobrinulo za prehranu novih doseljenika.1173

Aleksa Ivić smatra da je moguće da je »hrabro držanje Srba bilo uzrokom, što se po turskim kraje-vima raširila vest, da slavonski Srbi vode pregovore sa Turcima radi povratka u Tursku i radi zajedničke akcije protiv austrijskih graničara. Krajem aprila 1603. uskoči jedan hrišćanin i turskog dela Ugarske i preda se četama ugarskog graničarskog zapovednika barona Kolonića. Pri preslušanju saopšti ovaj pribeg, da se u Turskoj otvoreno priča, da Srbi na slavonskoj granici stoje u sporazumu s Turcima i da im obavljaju uhod-sku službu. Kolonić saopšti ovo nadvojvodi Ferdi-nandu i predloži mu da dade pohvatati i kazniti srpske prvake kao izdajnike«.1174

Nadvojvoda Ferdinand je 10. svibnja 1603. nalo-žio Zapovjedniku Slavonske krajine Ivanu Žigmundu Herbersteinu da prema nevjernim Vlasima postupi najoštrije. Herberstein je u pismu pisanom u Varaž-dinu 14. svibnja 1603. branio Vlahe od glasina koje je širio pukovnik Kolonić te je nadvojvodi Ferdinandu odgovorio da se ne smije brzati s osuđivanjem Vlaha i s izvršenjem osude jer neodređena pričanje ne pred-stavljaju dokaze. Ukoliko prebjeg koji je informirao Kolonića zna nešto više neka dođe u Varaždin i izvije-sti Herbersteina točno koji su Vlasi suradnici Osman-lija. Herberstein je napisao da je Vlaha bilo mnogo i da žive u tri natkapetanije: Koprivničkoj, Križevačkoj i Ivanićkoj. Oni su se iz Osmanskog Carstva doselili sa ženom i djecom, ostavivši svoje posjede te sada vjerno služe na Slavonskoj krajini. Herberstein se osobno osvjedočio o poštenom i hrabrom držanju prigodom nedavnog osmanskog upada. On drži da bi se kažnja-vanjem Vlaha išlo na ruku Osmanlijama, koji su vjero-jatno sami plasirali dezinformacije o vlaškoj nevjeri kako bi im se na taj način osvetili.1175

U studenom 1603. godine u studenom je novi zapovjednik Slavonske krajine barun Trautmansdorf poslao križevačkog zapovjednika Schrottenbacha sa 1500 vojnika u napad na Orahovicu koju su spalili zajedno sa okolnim selima. Sa plijenom i zarobljeni-cima te križevačkim vojnicima iz Osmanskog Carstva su se iselile mnoge obitelji koje je Trautmansdorf nase-lio po Slavonskoj krajini.1176 Nije poznat broj doselje-nika 1602. i 1603. godine.

1173 STLA, Militaria, Sch. 127; A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 20-21.

1174 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 21.1175 SHKR, knj. 1, str. 315-317.1176 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 21.


U kolovozu 1605. jedan prebjeg iz Osmanskog Carstva je vojnim vlastima priopćio da Vlasi iz okolice Koprivnice stoje u sporazumu s Osmanlijama te su im spremni predati Koprivnicu. Ova je vijest odmah bila javljena nadvojvodi koji nije reagira. U Dvor-skom ratnom vijeću je tada sjedio bivši zapovjednik Slavonske krajine Ivan Žigmund Herberstein koji je dobro poznavao Vlahe te je sada mogao usmeno suzbiti klevete protiv njih. Čini se da je Herberste-inova zasluga što Dvorski ratni savjet nije reagirao na prijavu Tome Erdődyja o vlaškom dogovaranju s Osmanlijama.1177

Ukoliko se podaci zbroje dobiva se suma od oko 6000 Vlaha i to za razdoblje od 1586. do 1600. s time da je najveći intenzitet naseljavanja bio između 1597. i 1600. godine. Vlasi su se naselili po cijelom prostoru Slavonske krajine, a podrijetlom su bili iz susjednih prostora Osmanskog Carstva tj. Slavonije pod osman-skom vlašću. Preglednije je ako se doseljavanje prikaže u tabeli. Napominjem da je sličnu tabelu izradio Karl Kaser, ali u njoj ima nekoliko grešaka koje su ovom prigodom otklonjene te su dodana doseljavanja 1586. i 1602.-1603. kao prostor od kuda su podrijetlom bili doseljeni Vlasi u razdoblju od 1586. do 1603. godine.

Doseljeni Vlasi su u konfesionalnom smislu bili vjernici srpske pravoslavne crkve, a njihovim doselja-vanjem na istraživani prostor ojačala je udio pravo-slavnih vjernika. O pitanjima početka organizacije srpske pravoslavne crkve na području Slavonske krajine (Varaždinskog generalata) kao i problematici kasnije unije pravoslavnih sa katoličkom crkvom je do sada bilo dosta riječi u historiografiji,1178 a u novije

1177 KA, IÖHKR, Vindica, Prot. Sept. 1605.; A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju, str. 22.

1178 Navesti ću nekoliko radova po vlastitom izboru: A. Ivić, Marčanska episkopija od Simeona Vretanje do Gavrila Predo-jevića (1609-1642), Brastvo, 17, Novi Sad 1923, 156-166; Isti, Marčanska episkopija od Gavrila Predojevića do Gavrila Mijakića (1642-1660), Brastvo, 18, Beograd 1924, 87-100; Isti, Marčanska episkopija od 1662 do 1670., Brastvo, 19, Beograd 1925, 196-217.; J. Šimrak, De relationibus Slavorum Meridionalium cum Sanctae romana sede apostolica saeculis XVII et XVIII, knj. 1, Zagreb 1926. Isti je autor u Bogoslovskoj smotri objavio niz radova na ovu temu, br. 1/XII, Zagreb 1924, 61-81, br. 2/XII, Zagreb 1924, 160-187, br. 3/XII, Zagreb 1924, 286-311, br. 4/XII, Zagreb 1924, 412-446 itd.; R. Grujić, Propast manastira Marče, Zagreb 1908. ; J. Uhač, Marčanska biskupija, Zagreb, 1996. itd. Od ostalih radova koji se barem periferno osvrću na pravoslavlje i pitanje crkvene unije spominjem D. Kašić, Srbi i pravoslavlje u Slavoniji i sjever-noj Hrvatskoj, Zagreb 1967. i njegove druge radove.; C. Nežić, De pravoslavis in Jugoslavia saeculi XVII ad catholicam fidem reversis necnon de eorum conceptu Romanae Ecclesiae, Romae 1940.; J. Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka, Beograd 1950. itd.; F. Moačanin, Vojna krajina do kantonalnog uređenja 1787. godine, u: D. Pavličević (ur.), Vojna krajina. Povijesni pregled – historiografija - rasprave, Zagreb,

vrijeme je na temu pravoslavlja i pitanja crkvene unije u Hrvatskoj obranio magisterij i doktorsku disertaciju Zlatko Kudelić.1179

Kako je tema ovoga izlaganja usmjerena u druga područja, ukratko ću predstaviti samo neke najosno-vije spoznaje o počecima crkvene unije na području Varaždinskog generalata, bez ulaska u pojedinosti jer se o tim pitanjima mogu pronaći brojni podaci lite-raturi, a i u najnovije vrijeme je objavljena obimna monografija Zladka Kudelića.1180

Prigodom doseljavanja pravoslavnih Vlaha sa njima su se doseljavali njihovi popovi i kaluđeri. O tome Aleksa Ivić, uz ostalo, piše: »ali su vrhovne crkvene vlasti ostale u Turskoj je te je među doselje-nicima u crkvenim pitanjima vladala anarhija. Pošto je mir bio utvrđen i olakšan prelaz preko granice, dogo-voriše se srpski slavonski graničari sa svojim sunarod-

1984.,; isti, Pokušaj sporazumijevanja između hrvatskog plemstva i vlaha Varaždinskog generalata u 17. stoljeću, u: Vojna krajina, n. dj.; J. Adamček, Bune i otpori, Zagreb, 1987.; B. Sučević, Razvitak »vlaških prava« u Varaždinskom generalatu, Historijski zbornik, god. 6, Zagreb, 1953.; I. Pilar, Južnoslavensko pitanje, Varaždin, 1990.; V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5., Zagreb, 1988,. 1; F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb, 1962.; M. Radeka, Gornja Krajina ili Karlovačko vladičanstvo, Zagreb, 1975.; J. Šidak, O značenju Vojne krajine u hrvatskoj povijesti, u: Vojna krajina, n. dj., 10-14; N. Klaić, Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI. i XVII. stoljeću, Beograd, 1976. itd.

1179 Isti je magistrirao na temu Marčanske biskupije. Z. Kudelić, Marčanska biskupija od 1670. do 1713. godine, magistarski rad, Zagreb, Filozofski fakultet, 1995; Isti, Pravoslavlje i pitanje crkvene unije u Hrvatskoj od Žitvanskog mira 1606. godine do izbora unijatskog biskupa Pavla Zorčića 1670. godine, doktorska disertacija, Zagreb, Filozofski fakultet, 1999.

1180 Z. Kudelić, Marčanska biskupija. Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611.-1755.), Zagreb 2007.

kršćanska vojska u 17. stoljeću


njacima u Turskoj, da sabor arhijereja pećke patrijar-šije kreira za austrijske Srbe pravoslavnu episkopiju, koja će potpadati pod vlast pećkog patrijarha. Našla se odmah i podesna ličnost, episkop Simeon Vretanja te njega 28. juna 1609. postavi arhijerejski sabor na čelu sa pećskim patrijarhom Jovanom za episkopa austrijskih Srba. Novi episkop izabra za svoju rezi-denciju opustelu okolinu brega Marče, na kome je nekad postojao katolički manastir pa je od Turaka bio porušen. Zemljište marčansko pripadalo je zagrebač-koj biskupiji te episkop Simeon pođe u Rim, prizna papu za svog crkvenog poglavara i izradi kod pape 21. novembra 1611. dozvolu, da može na bregu Marči podignuti pravoslavni manastir i postaviti u njega svoju episkopsku rezidenciju.«1181

Iz 1607. potječe prvi izvor o budućem marčan-skom biskupu Simeonu, isprava, po Zlatku Kude-liću »nedovoljno poznatog pravoslavnog korint-


skog arhiepiskopa Kozme«, izdana u Đuru (Győru, Raabu) 30. listopada 1607., »u kojoj se moglo proči-tati da je Kozma posvetio Simeona za pravoslavnog episkopa u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji zato što u tim zemljama (»zemljama pod vlašću cara Rudo-lfa II.«) nije bilo pravoslavnog crkvenog dužnosnika koji bi se brinuo za kršćane grčkog obreda.« Dana 28. lipnja 1609. pećki patrijarh Jovan (1592.-1614.) je Simeona priznao episkopom zapadnih strana, zvanih »Vretanija«, priznajući time i kanonsku pravovaljanost Kozmina posvećenja. Prema Zlatku Kudeliću »Sime-onovo posvećenje u Peći bio je logičan korak nakon posvećenja u Győru 1607. godine, jer su to područje pećki patrijarsi, kao jedini predstavnici pravoslavnih kršćana na zapadu Osmanskog Carstva, držali svojim jurisdikcijskim područjem… Četiri godine nakon posvećenja u Győru i dvije godine nakon posvećenja u Peći tada još pravoslavnog episkopa Simeona nalazimo u Varaždinskom generalatu, gdje mu je nadvojvoda Ferdinand II. 23. ožujka 1611. izdao patent na njemač-kom jeziku kojim ga je priznao biskupom »Vlaha i

Pokušaj rekonstrukcije broja doseljenih Vlaha te određivanja podrijetla i prostora naseljavanja (1586.-1603.)Vrijeme osoba Obitelji Prostor naseljavanja Podrijetlo1586. Više od 100 - - Sela oko Siraća

listopad 1587. 500-600 -okolica Koprivnice i Varaždina (čazma i okolica Križevaca)

Požeški i Pakrački sandžak

listopad 1595. 40 - Križevci Požeški sandžak

lipanj 1597. 117 14

Cirkvena, Sveti ivan, Glogovnica, topolovac, dubrava, Gradec, Križevci, Sveti Petar (čvrstec) i Koprivnica

Cepidlaka, Stupčanica, »drabnikh« i Kusonja (Pakrački sandžak)

rujan 1597. 1700 - rovišće i okolica okolica Slatine i Virovitice (vjerojatno iz Voćina, Brezovice, Slatine, Spoja i Mikleuša)

Proljeće 1598. 500 - Poganec (Pakrački sanžak?)Kolovoz 1598. 146 - okolica ivanića Slavonija pod osmanskom vlašćulistopad 1598. 500 - okolica Svetog Križa Slavonija pod osmanskom vlašćuStudeni 1598. 350 - - okolica Pakraca

rujan-listopad 1599. 1200 120955 ih je doseljeno u ivanić (245 je naseljeno vjerojatno između Koprivnice i Križevaca)

Sela rogolji, rassoscskha, dschafferagynczy, Benkovac Borovac, Khukawycze, Cage, rakoutschany, dranouczij, Pusstossel, Smrtići, Gornji Bogičevci, Medari, dragalytschy i Barschtanycza, te trgovište Bijela Stijena

Siječanj 1600. - - okolica Koprivnice Sela Vukičica, Miholjac, Miljeno, Bistrica, Medince i Gečica

Svibanj 1600. 828 92161 – ivanić, 432 – okolica ivanića, 235 – okolica rovišća

Sela Kusonje, dereza, Grahovljani, Kričke, Bobani, šumetlica, Cikote i Prgomelje

Svibanj 1602. - (mnogobrojne obitelji)

(vjerojatno okolica ivanića)

Cernik, draganovci, Galetinci, Petrovica, Vrh, Malu i Veliku Peručija, Katiborje, Pridborje, drežnik, Kurt-agino selo, Hagijanovci, Podgaji, Bukule, Mihaljevac, Bodovalci, Stoborje, Male Sočice, Vrbje, ljupinju, Sovinjak, Kožuhovica, čremočište i Baničino

Studeni 1603. - - (Slavonska krajina) okolica orahovice


Rasciana«, smještenih u Hrvatskoj i Slavonskoj krajini i u Kranjskoj, i opunomoćio ga da među krajišnicima iskorijeni zablude i zabranjena praznovjerja, protivna »Katoličkoj crkvi i kršćanskoj savjesti«, a Simeon je dobio pravo duhovnom kaznom kazniti prekršitelje oba spola. Iz sadržaja te isprave nije moguće odgovo-riti na pitanje je li Simeon već tada prihvatio uniju, ili barem obećao da će je prihvatiti…« 1182

Papa Pavao V. 21. studenoga 1611. u Rimu priznaje jurisdikciju »časnom bratu Simeonu, biskupu Rašana katolika grčkog obreda, koji se nalaze unutar granica Ugarske, Slavonije i Hrvatske i rubnim predje-lima Kranjske, da su ljubljeni sinovi Rašana koji žive u vjeri i jedinstvu s katoličkom crkvom, izbjegavši od turske tiranije, otišli u razne krajeve i da se veliki dio njih trajno nastanio u prije spomenutim mjestima, a sam biskup Simeon, bdijući nad spasom duša rečenih Rašana, nastoji da se u pustom kraju na brdu Marči u Zagrebačkoj biskupiji obnovi jedna crkva, sagrađena nekoć pod zazivom Svih Svetih, no turskom bezbož-nošću sasvim srušena i opustošena, te da se kraj nje sagrade neke zgrade u obliku manastira; ako bi se u zgradama na taj način podigao jedan manastir Reda svetog Vasilija, i njemu rečena crkva prepustila za crkvu, time bi se zacijelo manastirska služba Božja uzdigla i najviše bi se pomoglo duhovnoj utjesi pobož-nih Rašana…«.1183

Drago Roksandić o tome piše: »Imajući na umu koliko je veliko bilo to prostranstvo 1611. godine te koliko je katoličkih prelata imalo svoju jurisdikciju u navedenim predjelima, uistinu je fascinantno u kakav se projekt papa Pavao V. bio upustio. U svim je tim zemljama u različitim razdobljima 15., 16. i 17. stoljeća bilo »Rašana« tj. Srba, što je Svetoj Stolici, dakako, bilo vrlo dobro poznato. Međutim, nisu svi Srbi bili jedini pravoslavni koji su dopirali do tih krajeva, naročito kada je o Ugarskoj riječ, što je Svetoj Stolici isto tako moralo biti dobro poznato. Ključ za razumijevanje sadržaja ove »konstitucije« je u papinskim ambicijama u to doba pridobiti za sjedinjenje cijelu Pećku patri-jaršiju…. Naime, dokle su god Osmanlije bile tamo gdje su bile u srednjoistočnoj i jugoistočnoj Evropi,

1182 J. Šimrak, De relationius Slavorum Maridionalium cum Sancta Romana Sede Apostolica saeculis XVII. et XVIII., Zagreb 1926., str. 23-29, 35; J. Šimrak, Povijest marčansko-svidničke eparhije i crkvene unije u jugoslavenskim zemljama, Bogoslovska smotra, god. 12, Zagreb 1924., br. 2, str. 184-186; Z. Kudelić, Prvi marčan-ski grkokatolički biskup Simeon (1611.-1630.), Povijesni prilozi, br. 21, Zagreb 2002., str. 171-172.

1183 Papa Pavao V., marčanski vladika Simeon Vratanja i svjedočan-stvo o crkvenom sjedinjenju iz 1611., prijevod Z. Sikirić-Assou-line, u: D. Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, str. 72.

Sveta Stolica se morala prema pravoslavnima odnositi drugačije nego prema protestantima, koji su izvirali iz dubina rimokatoličanstva…«1184

Po Zlatku Kudeliću »posvećenjem grkokatolič-kog marčanskog biskupa Simeona Vratanje u Rimu 1611. godine i njegovim imenovanjem za arhimandrita samostana sv. Mihaela u Marči, na teritoriju Varaždin-skog generalata, utemeljena grkokatolička Marčanska biskupija, čime je napravljen početni korak prema uniji (sjedinjenju) s Katoličkom crkvom pravoslavnih kršćana naseljenih u Ugarsku i Hrvatsku početkom 17. stoljeća.« Malobrojni sačuvani izvori ne potvr-đuju »uvriježeno mišljenje o postojanju organizira-nog unijatskog pokreta u Varaždinskom generalatu početkom 17. stoljeća i masovnom prihvaćanju unije u proljeće 1611. u Marči, a prve detaljnije opise vjer-skih prilika među krajišnicima Vojne krajine pružila tek izvješća katoličkih prelata i vojnih zapovjednika s kraja Simeonovog biskupovanja, između 1625. i 1630. godine, nastala na poticaj Rimske kurije. Ta su izvje-šća pokazala da unija ni izdaleka nije postigla uspjeh kakav su očekivali predstavnici Rimske kurije, već da su zahvaljujući tolerantnom držanju vojnih vlasti na krajiškom području slobodno djelovali pravoslavno svećenstvo i kaluđeri, jurisdikcijski podređeni pećkim patrijarsima, koji su imali veliki utjecaj na krajiško pučanstvo, da su se među njima nalazili katolički sveće-nici koji su izbjegavali kazne zbog povrede crkvene discipline, te da prvi marčanski biskup Simeon nije postigao očekivane rezultate glede sjedinjenja pravo-slavnih krajišnika s Katoličkom crkvom.«1185

Zanimljivo je spomenuti kako Zlatko Kudelić upozorava da »iz sadržaja brevea pape Pavla V. možemo zaključiti da je Sveta Stolica Simeonu kao grkokatolič-kom biskupu za jurisdikcijsko područje odredilo done-kle isto ono područje koje su prethodno spomenuli i korintski arhiepiskop Kozma i pećki patrijarh Jovan, ali pod različitim imenima: Kozma je spomenuo Ugarsku, Hrvatsku i Slavoniju, ali ne posebno i Žumberak, pećki patrijarh Jovan rabio je izraz »zapadne strane« ili »Vrje-tanija«, a u papinskom breveu uz Ugarsku, Hrvatsku i Slavoniju spomenut je i Žumberak, odnosno »krajnje granice Kranjske«. Svi ovi nazivi označavali su zemlje pod vlašću dinastije Habsburg u kojima su boravili pravoslavni kršćani, a ime »Vretanija ili Vratanija« za biskupiju, odnosno pridjev »Vretanijski«, rabili su i Simeonovi nasljednici u marčanskom samostanu sve do 1670. godine. Međutim, valja naglasiti da je papin-

1184 D. Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, str. 68.1185 Z. Kudelić, Prvi marčanski grkokatolički biskup Simeon, str. 190.


skom ispravom samo kanonski utemeljen samostan Sv. Mihaela Arkanđela u Marči, čijim je doživotnim predstojnikom proglašen biskup Simeon, ali u doku-mentu nije navedeno ime novo biskupije, nego je Rim do izbora marčanskog biskupa Pavla Zorčića 1670. godine, koji je dobio naslov »platejskog« biskupa, Sime-onovo jurisdikcijskog područje nazivano »episcopatus Montis Feletrii«, odnosno »uskočkih ili Žumberačkih gora«. Car Ferdinand III. dodijelio je 1642. godine marčanskom biskupu Gabrijelu Predojeviću naslov »svidničkog biskupa«, koji je od 1644. nosio i Gabrije-lov nasljednik Bazilije Predojević, a u izvorima iz 17. stoljeća novu se biskupiju uvriježilo zvati »Marčan-skom«, prema nazivu mjesta gdje je podignut samostan kao njezino sjedište.«1186

S doseljenjem pravoslavnog stanovništva na Žumberak 1530-ih, a naročito nakon masovnog vlaškog doseljavanja krajem 16. stoljeća, Vojna je krajina postala nova zapadna granica pravoslavlja. Habsburgovci su od početka 17. stoljeća stvaranjem Marčanske eparhije u Varaždinskom generalatu, kako to piše Drago Roksandić, imali »odlučujući utjecaj u crkvenopravnom ozakonjenju nove »granice« između zapadnog i istočnog kršćanstva. U odnosu na doba prije osmanskih osvajanja u XV. i XVI. stoljeća, kada pravoslavlju nema nikakva traga u području poto-njeg Varaždinskog generalata, Marčanska eparhija, dopirući nadomak Zagreba, stvara povijesno novu situaciju. Međutim, bitno je da je nova »granica« inkluzivna, a ne ekskluzivna. Njome se niti iz kato-ličke, a niti iz pravoslavne perspektive ne odustaje od

1186 Z. Kudelić, Prvi marčanski grkokatolički biskup Simeon, str. 174-175. Prema Dragi Roksandiću: »rimokatolički biskupi invol-viranih područja, suočeni s višestrukim vjerskim izazovima u područjima svojih jurisdikcijama te ohrabreni habsburškom katoličkoobnoviteljskom inspiracijom, a ništa manje i nužnošću da srede svoje financije u nesumnjivo teškim uvjetima opstanka na »predziđu kršćanstva«, nikako nisu mogli imati prevelikog razumijevanja za papinske »raške« kombinacije. U slučaju zagre-bačkog biskupa, najjačeg uporišta hrvatsko-slavonskog staleškog sustava, cijeli je taj problem nužno bio još složeniji. Otuda je zagrebačkog biskupa, tko god to osobno bio, sav taj »šizmatički« svijet interesirao prije svega u njegovom socijalnom »vlaškom« statusu… Nije nimalo slučajno da u isto doba Sveta Stolica ustrajno govori o Rašanima, a zagrebački biskupi najčešće o Vlasima. Habsburgovci će isto tako češće govoriti o Rašanima nego o Vlasima za iste skupine sve do 1630. t.j., do proglašenja »Statuta Valachorum«… Raško/srpske reference bile su inače češće kada je riječ bila o konfesionalnim pitanjima, a vlaške kada je riječ bila o socijalnom i statusnom jer su se same te zajednice mnoge svoje interese mogle bolje »vlaški« zaštiti nego »raški«… Kao vjernici, oni su bili Rašani ili Srbi, dok im je u socijalnom i/ili statusnom smislu vlaška apelacija bila nesumnjivo bliža kao probitačnija. Kada je o Drugima riječ, oni su ih isto tako iden-tificirali ovisno o tome što su od njih očekivali.« D. Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, str. 68-69.

bilo koga crkvenog prava. Iz katoličke perspektive, marčanski episkopi su sufragani zagrebačkog biskupa, tj. sljedbenici crkvene unije, a iz pravoslavne legiti-mni vladike u crkvenoj hijerarhiji. U tom je smislu ona »provizorij«, tj. uvijek otvoreno žarište mogućih sporova, ali i uvijek prisutno izvorište mukotrpnog kultiviranja vjerske tolerancije (...) Dakle, skoro čitavo XVII. stoljeće u Marčanskoj episkopiji u Varaždinskom generalatu traju nastojanja da se izvorno pravoslavna vjerska zajednica podvrgne crkvenoj uniji i prihvati jurisdikciju zagrebačkog biskupa. Pitanje jurisdikcije nad Marčanskom eparhijom involvira i Svetu stolicu i Pećku patrijaršiju, habsburški dvor, krajiške vlasti i hrvatske staleže, crkvene hijerarhije s obje strane u Hrvatskoj i Osmanskom Carstvu, gornje slojeve »Vlaha« u Varaždinskom generalatu, ali i vjernike obje vjeroispovijesti. Čitav spor je stoga nemoguće svesti samo na njegove crkvene vidove, tim manje što je moguće identificirati paralelizme u ograničavanu tradicionalnih krajiških »vlaških« povlastica i nasto-janju uvođenja crkvene unije.«1187

S početka 17. stoljeća je sačuvan popis Vlaha i vlaških naselja u Slavonskoj krajini. U Koprivničkoj kapetaniji nalazile su se 204 vlaške kuće u 9 sela. To je u historiografiji prvi zapisao Josip Adamček koji je smatrao da je popis iz oko 1610. godine te je za Koprivničku kapetaniju naveo samo sumarne podatke i pročitao njihova imena: Mučna, Veliki i Mali Poga-nac, Kukavica, Grdak, Vladislav (kasnije Vlaislav), Glogov Zdenac, Planka i Zerdia.1188 Teško je reći da li je ovaj popis iz oko 1610. godine. Kako u njemu nema primjerice naselja Trešnjevica (Črešnjevica) nastalog nakon 1606. godine, moguće je utvrditi da je ovaj popis stariji od 1610. godine.

Radi dobivanja točnih zapisa imena vlaških sela i broja domova, potražio sam izvornik u Budimpešti te donosim imena naselja kako su zapisana u izvoru (što se ponešto razlikuje od čitanja Josipa Adamčeka) i broj domova za svako od njih: Muchina – 50 domova (domus), Plauca – 30, Zerdia – 26, Maior Poganecz – 30, Minor Poganecz – 16, Kukauicza – 16, Gerdak – 9, Ladislaw – 8, Glogow Zdenacz – 19 domova, ukupno 204 doma.1189

Posebni je problem predstavljalo lociranje naselja iz izvora na današnji teren. Kombinacijom terenskog rada,

1187 D. Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, str. 248-250.1188 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja

XVII stoljeća, Zagreb 1980 (dalje: Adamček, Agrarni odnosi), 520.

1189 Magyar Országos Levéltár, Budapest (MOL), Urbaria et conscrip-tions, E 156, Irregestrata, Fasc. 6, br. 52, str. 147-150.


poučavanja starih zemljovida i drugih vojnokrajiških popisa uspio sam locirati veliku većinu naselja spome-nutih u ovom popisu. Muchina najvjerojatnije odgovara danas raseljenom selu Stara Mučna (na prostoru današ-njeg sela Reka), Plauca Plavšincu, Zerdia Srdincu, Veliki i Mali Poganec su identični sa istoimenim naseljima koja postoje i danas, Kukavica je današnji Sokolovac, Gerdak odgovara sadašnjem naselju Grdak, Ladislav je današnji Vlaislav1190, Glogov Zdenac najvjerojatnije odgovara današnjem Glogovcu.1191

Josip Adamček je za Križevačku kapetaniju spome-nuo samo 8 većih vlaških naselja. Ovom prigodom ću, prema izvorniku, objaviti podatke za 41 naselje sa pripadajućim brojem domova: Oszek – 25 domova, Glogounicza – 7, Iuanecz – 8, Potok – 14, Batina – 30, Seszuethe – 14, Closter – 16, Bukouie – 16, Tochenyk – 8, Zueti Iuan – 90, Czepidlak – 18, Domonkos – 12, Velika – 12, Muchina penes Topolocz – 6, Markouecz – 11, Hrasztoulani – 8, Tremecz – 8, Bols – 8, Kapela – 32, Fabianoucz – 10, Fuka – 7, Glogh – 10, Koritna – 8, Markouecz – 14, Vuksinecz – 15, Marinko – 15, Rouis-

1190 H. Petrić, Novigradska Podravina od ranog srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, u: Općina Novigrad Podravski – izabrane teme, Novigrad Podravski 2001., str. 51-70.

1191 M. Korenčić, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971, Zagreb 1979.

che – 135, Superior Plaunitz – 26, Inferior Plaunicz – 23, Pergamale – 21, Gudowacz – 24, Korenoua – 16, Bresowlany – 9, Narth – 18, Nikouo Zelo – 11, Zache-sem – 12, Maricouo Szelo – 6, Novak penes Dobrava – 5, Bosilouo – 12, Zredetinczi – 10, Siroko Zelo – 6, ukupno 756 domova (po Adamčeku 758 obitelji). Osek je današnje naselje Osijek Vojakovački, Glogovnica je identična selima Donja i Gornja Glogovnica, Ivanec je Ivanec Križevački, Potok bi odgovarao križevačkim prigradskim naseljima Mali i Veliki Potočec, Batina selu Vojakovac, Sesvete Velikim Sesvetama, Kloster je istovjetan selu Kloštar Vojakovački, Bukouie je današ-nje selo Bukovje Križevačko, Tochenyk je Tučenik, Zueti Iuan odgovara današnjem Svetom Ivanu žabnu, Czepidlak je istoimeno selo, Domonkos je Domankuš, Velika bi odgovarala današnjim selima Donja i Gornja Velika, Muchina penes Topolocz je selo Mala Mučna, Markouecz je Markovac Križevački, selo Hrasztoulani bi odgovaralo današnjem naselju Rašćani, Tremecz bi bio Trema, Bols je Bolč, Kapela bi odgovarala selu Stara Kapela (ranije Vlaška odnosno Srpska Kapela), Fabianoucz je Habjanovac, Fuka je istoimeno današnje naselje, Glogh odgovara selu Stari Glog, Koritna bi bilo istoimeno današnje selo, Markouecz je Dubravski Markovac, Vuksinecz je današnji Vukšinac, Marinko bi bilo selo Marinkovac, Rouische odgovara Rovišću, Superior Plaunitz su Gornje Plavnice, Inferior Plau-nicz su današnje selo Stare Plavnice, Pergamale bi bilo naselje Prgomelje, Gudowacz je Gudovac, Korenoua odgovara današnjim selima Veliko i Malo Korenovo, Bresowlany su identični s naseljem Brezovac, Narth je današnje naselje Narta, Nikouo Zelo je nestalo selo u okolici Čazme, Zachesem je Čazma, Maricouo Szelo je možda Donji Markovac, Novak penes Dobrava su Novaki, Bosilouo je selo Bosiljevo, Zredetinczi su možda dio današnjeg Bjelovara (Velike Sredice), dok bi Siroko Zelo možda moglo odgovarati Širokom Selu kraj Zrinskog Topolovca.

Za područje Ivaničke kapetanije Adamček također nije naveo broj domova u pojedinom naselju, pa kori-stim ovu priliku objavu podataka prema izvorniku: Zueti Krys – 42, Buna – 21, Graberie – 25, Tugino Zelo – 24, Zobotchani – 33, Dianouczy – 18, Zobotcsany – 50, Boszniani – 54 i Obreska – 29, ukupno 9 naselja sa 296 domova (Adamček je naveo 256 kuća). Zueti Krys je Križ, Buna bi odgovarala naselju Bunjani, Graberie je Graberje Ivanićko, Tugino Zelo je nestalo naselje kraj Ivanića, Zobotchani su današnje naselje Sobočani, Dianouczy je Deanovac, Boszniani su nestalo selo kraj Ivanića, dok je Obreska identična selima Donja i Gornja Obreška.

Vlaška naselja u Varaždinskom generalatu (Slavonskoj krajini) oko 1610. godine


Na dijelu Križevačke županije na kojem će s vremenom teritorijalno biti izdvojen njen istočni dio u Varaždinski generalat je početkom 17. stoljeća bilo popisano ukupno 59 vlaških naselja u kojima je bilo 1256 domova da bi za malo više od jednog stoljeća (oko 1732.) broj domova u ovim naseljima (te onima osnovanima u njihovom susjedstvu) bio više nego udvostručen, odnosno porastao je na 2810.

U prvoj polovici 18. stoljeća, u naseljima Varaž-dinskog generalata (u granicama prije 1699.), pravo-slavni Vlasi su živjeli u oko 2810 domova. Varaždin-ski generalat je nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. proširen na istok, odnosno njegova istočna granica je premještena približno sa rijeke Česme na rijeku Ilovu. Na tome proširenom području Varaž-dinskog generalata 1732. su popisana 4693 doma u kojima su živjeli pravoslavni Vlasi. To jasnoj ukazuje

Broj domova po pravoslavnim parohijama u dijelu Varaždinskog generalata (u granicama prije 1699.) i Križevačkoj županiji 1732-1755. godine

Parohija Broj domova Bedenik 143Bolč 40 (1755.)Bolfan 40 (1755.)Golubinska 135Gudovac 200ivanićgrad 52Korenovo 153Kupinovac 85lasovac 111Plavšinci 135Podgorci 163Pupelica 103rovišće 145Salnik (lipnica) 30 (1755.)Severin 153Sredice Gornje 56 (1755.)Sredska 132Stara Marča 162Sveti ivan žabno 60trešnjevica (črešnjevica) Mala 120Velika Mučna 86Velike Sesvete (Mali Poganec) 70Veliki Poganec 110Vojakovac 182ždralovi 144ukupno 2810

izvor: Statistički pregled Pakračke eparhije do 1702-1929. god, u: r. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, Beograd 1996.

Broj domova po pravoslavnim parohijama u dijelu Varaždinskog generalata (u granicama nakon 1699.) i Križevačkoj županiji 1732

Parohija Broj domovaBedenik 143Bjelovar 0Bolč 0Bolfan 0Bršljanica Velika 0diakovac (turčević Polje) 123dišnik 212Galovac 0Golubinska 135Graberje ivanićko (ivanić) 0Grubišno Polje 135Gudovac 200Kapela (Vlaška) 0Koprivnica 0Korenovo 153Kupinovac 85lasovac 111lepavina 0likovčani 0Mali Poganac 0Mikleuška 0narta 0novoseljani 0oraovac 0Pašijan 102Pavlovac 133Plavšinci 135Podgorci 163Popovac 210Pupelica 103rastovac 133rovište 145Salnik (lipnica) 0Severin 153Sredice (Bjelovar) 0Sredice Gornje 0Sredska 130Stara Marča (Marinkovci) 162Stupovača 0Sveti ivan žabno 60trešnjevica Mala (ribnjačka) 120Velika Mučna 86Velika Peratovica 0Velika Pisanica 400Velike Sesvete 70Veliki Grđevac 220Veliki Poganac 110Veliki Zdenci 155Vojakovac 182Velika Barna 0Vukovje 280ždralovi 144Ukupno 4693

izvor: Statistički pregled Pakračke eparhije do 1702-1929. god, u: r. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, Beograd 1996.


Pravoslavne paro-hije u križevačkoj županiji i Varaždin-skom generalatu u 17. i 18. stoljeću

na to kako su prostori pripojeni Varaždinskom genera-latu nakon 1699. bili naseljeni većinom pravoslavnim stanovništvom.

Pri tome valja istaknuti kako su pravoslavni Vlasi početkom 17. stoljeća na istoku Križevačke županije tj. na području koje će se postupno oblikovati kao Varaždinski generalat predstavljali većinu stanovniš-tva (pretpostavljam da su obuhvaćali više od dvije trećine od ukupne vojnokrajiške populacije), dok su na zapadu tj. na području dijela Križevačke županije koji je ostao pod vlašću bana i sabora predstavljali manjin-sko stanovništvo sa približnim udjelom od gotovo 14 posto, koji se nikako ne može smatrati beznačajnim.

Za razliku od pravoslavnih Vlaha čiji je broj na prostoru Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća i kasnije rastao, broj pravoslavnih Vlaha u Križevač-koj županiji je istovremeno padao. To se može vidjeti usporedi li se približni broj domova tzv. privatnih Vlaha i Vlaha slobodnjaka u Križevačkoj županiji tijekom 17. stoljeća sa stanjem u drugoj polovici 18. stoljeća. Usporedbom procijenjenih podataka iz 17. stoljeća i onih iz druge polovice 18. stoljeća moguće je utvrditi da su neka pravoslavna naselje postala nase-ljena isključivo katolicima. To se primjerice dogodilo u Valetiću kraj Vrbovca i Martiniću kraj Ludbrega. U neka sela isprva naseljena pravoslavnim stanov-


ništvom postupno su se doseljavali katolici. Takav je slučaj sa Lipnicom kraj Vrbovca te Čukovcem, Bolfa-nom i Torčecom kraj Ludbrega. Neka su sela nestala, odnosno pravoslavno stanovništvo ih je napustilo i više ponovno nisu bila naseljavana, kao npr. Gornje Brezane, Črnoglavec i Mikševo Selo. Što se tiče sela Lukovec ili su ga pravoslavni stanovnici u 18. stoljeću privremeno napustili pa je ovo selo ponovno naseljeno tek u 19. stoljeću ili je ono identično pravoslavnom selu Skumberi koje se spominje od 1779. do 1839. godine.

Broj tzv. privatnih Vlaha i Vlaha slobodnjaka u Križevačkoj županiji

SeloPribližni broj pravoslavnih

domova u 17. st.

Broj katolika u drugoj

polovici 18. stoljeća

Broj pravoslavnih

domova 1779.

radoišće (radovište) 11 0 3

Salnik 18 0 9Valetić 6 80 0Gornje Brezane 5 0 0

lipnica Gornja 16 10 5duga rijeka 15 0 21ivanec (ludbreški) 5 0 9

čukovec 11 9 13Bolfan 25 127 15Mikševo Selo 6 0 0lukovec 9 0 0Skumberi 0 0 6Segovina 6 0 6Belanovo Selo 10 0 6ivančec 7 0 5černovec 15 0 2torčec 8 10 5črnoglavec 12 0 0Prkos 7 0 8Martinić 5 87 0Ukupno 197 404 113

izvori: Statistički pregled Pakračke eparhije do 1702-1929. god, u: r. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, Beograd 1996.; Hda, Plemićki posjedi prije regulacije županija, kut. 1, fasc. 1, br. 12; naZ, KV.

najstarija pravoslavna vlaška sela - Križevačka kapetanija

Naselje Domova –

početak 17. stoljeća

Broj katoličkih domova –

oko 1704/06.

Domova pravosl.

-1764.osijek 25 0 20Glogovnica 7 39 0ivanec (Križevački) 8 0 6Potok (Potočec) 14 9 0Batina (Vojakovac) 30 0 17Sesvete 14 0 10Kloštar (Vojakovački) 16 0 9

Bukovje (Križevačko) 16 0 1tučenik 8 19 0Sveti ivan (žabno) 90 0 9Cepidlak 18 0 0domankuš 12 0 5Velika (donja i Gornja) 12 17 0

Mala Mučna 6 0 12Markovac (Križevački) 11 0 0

Hrastovljan (rašćani) 8 14 0

tremec (trema) 8 80 0Bolč 8 0 25Kapela (Vlaška, Srpska) 32 0 23Fabianovac (Habjanovac) 10 3 8

Fuka 7 5 0Glog (Stari Glog) 10 0 5Koritna 8 0 10Markovac (dubravski Markovac)

14 7 0

Vukšinac 15 0 12Marinkovac 15 0 12rovišće 135 12 10Gornje Plavnice 26 0 7donje (Stare) Plavnice 23 0 14

Prgomelje 21 0 47Gudovac 24 0 19Korenovo (Veliko i Malo) 16 0 23

Brezovljani (Brezovac) 9 10 13

nart (narta) 18 0 39(?) nikovo Selo 11 0 0čazma 12 40 5Markovo Selo (donji Markovac?) 6 0 7

novaki 5 17 0Bosiljevo 12 0 7(?) Zredetinczi (Velike Sredice?) 10 0 15

široko Selo (kraj topolovca?) 6 0 6

Ukupno 756 263 396


najstarija pravoslavna vlaška sela - Koprivnička kapetanija

naselje domova – početak 17. stoljeća

Vlasi (domova) – sredina 17. stoljeća (dio koji je

živio na nekadašnjim biskupskim posjedima)

Broj katoličkih domova – oko

1700.domova pravoslavnih –

1764.

Glogov Zdenac (Glogovac) 19 - 0 19Grdak 9 - 0 7Kukavica (Sokolovac) 16 - 0 10Sv. ladislav-Borovljani 8 10 0 10Mali Poganec 16 - 0 25Mučna 50 - 0 7Plavšinac 30 30 0 15Srdinac 26 40 0 14Veliki Poganec 30 - 0 19Mali jeduševci - 3 0 10delovi - 1 5 11Ukupno 204 - 5 147

najstarija pravoslavna vlaška sela - ivanićka kapetanija

naselje Vlasi (domova) – početak 17. stoljeća

Vlasi (domova) – sredina 17. stoljeća

(dio koji je živio na nekadašnjim

biskupskim posjedima)

Broj katoličkih domova – oko 1679.

domova pravoslavnih oko 1764.

Bošnjani 54 - 33 (1668.) -Buna (Bunjani) 21 - 15 2deanovec (radošovo Selo) 18 20 5 10Graberje 25 20 7 (1701.) 6obreška 29 30 10 2Sobočani i. 33 - 35 -Sobočani ii. 50 - - -Sveti Križ 42 70 8 15(?) tugino Selo 24 - - -radićevo Selo (in Marcha) - 15 - 8 (1755.)širinec - 40 3 (1701.) 3derežani - 20 - 11 (1755.)šumećani - 20 - 16Ukupno 296 235 116 68

ukupni broj pravoslavnih Vlaha u prvim vlaškim naseljima u Varaždinskom generalatu (u granicama iz 17. stoljeća) te broj katoličkih domova u njima:

Kapetanija Broj pravoslavnih - početak 17. stoljeća

Broj rimokatoličkih domova – kraj 17./početak 18. st.

Broj pravoslavnih - sredina 18. stoljeća

Koprivnička 204 5 147Križevačka 756 263 396ivanićka 296 116 68ukupno 1256 384 611


Usporede li se ovi podaci vidljivo je da je najveća koncentracija pravoslavnih Vlaha početkom 17. stoljeća bila u Križevačkoj kapetaniji (60 %), a nakon toga slijede Ivanićka (24%) i Koprivnička kapetanija (16 %).

Valja ukazati i na to da je broj pravoslavnih domova u prvim vlaškim naseljima koja se spominju početkom 17. stoljeća pao sa 1256 na 611 do početka druge polovice 18. stoljeća. U ta su se naselja do kraja 17. stoljeća doseljavali rimokatolici, a najvjerojatnije je istovremeno dio izvorno pravoslavnih stanovnika prešao na rimokatoličanstvo. U prvoj je polovici 18. stoljeća u ovima, izvorno pravoslavnim vlaškim nase-ljima, udio rimokatolika porastao na gotovo 40%, a trend povećanja udjela katolika u njima je nastavljen i kasnije.

Zanimljivo je da je u Varaždinskom generalatu (u granicama prije mira 1699.) ukupni broj pravoslavnih više nego udvostručen. Kako onda protumačiti veliki pad udjela pravoslavnog stanovništva u prvim i najsta-rijim pravoslavnim vlaškim naseljima Varaždinskog generalata i istovremeno više nego udvostručenje na cjelokupnom teritoriju generalata?

Usporede li se pojedine kapetanije vidljiv je najveći pad broja pravoslavnih u Ivanićkoj kapetaniji gdje ih je u prvim vlaškim naseljima ostalo nešto više od 11 %, iako treba istaknuti činjenicu da se do sredine 17. stoljeća javljaju nova vlaška naselja, a njihovi stanov-nici su mogli biti iz prvih vlaških sela ili kasnije dose-ljeni Vlasi iz Osmanskog Carstva. Najmanji je pad u Koprivničkoj kapetaniji gdje ih je ostalo 61 %, dok je u Križevačkoj kapetaniji ostalo 52% pravoslavnih u prvim vlaškim naseljima.

Izgleda da je iz prvih vlaških naselja dio stanov-nika iselio i s vremenom osnovao nova naselja, no po drugoj strani upada u oči da do druge polovice 18. stoljeća u 13 naselja (22 % od prvih vlaških naselja) uopće više nije bilo pravoslavnog stanovništva. Uz to treba naglasiti da su tri naselja nestala (Nikovo i Tugino Selo te Bošnjani). Tijekom druge polovice 18. stoljeća u ostalim naseljima gdje su isprva živjeli Vlasi je zabilježeno isključivo katoličko stanovništvo, što najvjerojatnije ukazuje na to da je prvobitno pravo-slavno stanovništvo promijenilo vjeroispovijest. Na isto ukazuje i to da je još u desetak preostalih naselja znatno smanjen udio pravoslavnih u odnosu na kato-like. To se najbolje vidi na primjeru sela Sveti Ivan Žabno gdje je broj pravoslavnih do 1764. sveden na svega desetinu. Smanjenje udjela pravoslavnog stanov-ništva se najjasnije može vidjeti u prvobitnim vlaškim naseljima u Ivanićkoj kapetaniji.

Kako za Ivanićku kapetaniju imamo potpunije podatke o Vlasima i za sredinu 17. stoljeća moguće je utvrditi da je u isprva vlaška sela Bošnjani i Sobo-čani u drugoj polovici 17. stoljeća popisano isključivo katoličko stanovništvo, a do sredine 17. stoljeća se javljaju najmanje četiri nova vlaška naselja popisana na području nekadašnjih biskupskih posjeda sredinom 17. stoljeća (Širinec, Derežani, Šumečani, Radićevo Selo u Marči).

Iseljavanje vlaškog stanovništva iz nekih nase-lja moguće je tumačiti i preseljavanjem stanovništva unutar Slavonske krajine (Varaždinskog generalata). Npr. dio Vlaha iz okolice Ivanića nakon 1606. prese-lio na najistureniji dio Đurđevečke kapetanije i tamo osnovao naselja Trešnjevicu (danas Velika i Mala Čreš-njevica) i vjerojatno još neka okolna naselja.1192

Nova naselja nisu osnivana samo unutarnjim migracijama, nego i putem doseljenika iz drugih krajina. Npr. Vlasi su se u Varaždinski generalat dose-ljavali i iz područja Karlovačkog generalata. Kada je zavladala nestašica žitarica, 1615. dio gomirskih Vlaha se odselio u Varaždinski generalat1193, a do novog iseljavanja istih je došlo 1617. godine, dok su oni koji su ostali morali priznati Frankapane kao zemaljsku gospodu.1194 Godine 1625. su Vlasi iz Kamenice kraj Josipdola naselili u sela Delovi i Jeduševec. Za njih se u jednom izvješću kaže da su dobri zemljoradnici i da je radi čuvanja njih od osmanskih provala naređeno »da se podigne vojnički čaradak u Novigradu, a (novi, op.p.) kaštel u Drnju, koji će biti zaštita i ostaloj Podra-vini. Oko toga vremena padaju i naselja Mikašino-vića, Marovića, Dobrenića i drugih srpskih porodica iz krajeva oko Ogulina u Plavšince i okolna sela.«1195 Pri tome je važno istaknuti da su Delovi i Jeduševec nizinska sela koja su udaljena od sjevernih ogranaka Bilogore.

Vlaška sela u Varaždinskom generalatu nisu bila sigurna od pljačke onih Vlaha koji su ostali živjeti u Osmanskom Carstvu. U popisu provala i šteta, što su ih vojnici Osmanskog Carstva počinili tijekom 1621. i 1622. godine, a koji je koprivnički veliki kapetan dostavio generalu Trautmanstorffu, opisano je više osmanskih provala u vlaška sela. Npr. 20. svibnja 1621. godine došla je jedna osmanska postrojba iz Gradiške

1192 R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, str. 25.

1193 A. Ivić, Migracije Srba u Hrvatsku tokom 16., 17. i 18. stoleća, Subotica 1923., str. 102.

1194 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 520; F. Moačanin, Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., str. 41.

1195 R. Grujić, Naseljavanje Srba u okolini Novigrada Podravskog, u: Časti i dobru zavičaja, Zageb 1937., str. 302.


na područje Komarnice pod vodstvom Hambša, Vučkovoja i Radovana kako bi plijenila. To je dojav-ljeno knezu Serdiji koji je na to skupio svoje Vlahe (wallachen), navalio na Osmanlije, pobio ih, a odsje-čene glave trojice harambaša i još dvojice Osman-lija predao u Koprivnicu gdje su ih natakli i objesili na utvrdu.1196 Tipičan je slučaj kada se koprivnički husar Nikola Diaković 15. lipnja 1621. godine nalazio na polju kraj vlaškog sela Glogova Zdenca (Glogouij Sdenez). Uhvatila ga je jedna osmanska četa i odvela ga sa sobom, ali je on uspio pobjeći. Dana 26. rujna 1621. godine virovitički Osmanlije su kraj Glogovog Zdenca uhvatili haramiju Jantola od Saue, koji je bio pod zapovjedništvom vojvode Schifka. Iduće 1622. godine, 20. lipnja, virovitički Osmanlije uhvatili su troje vlaške djece od kneza Serdije, »von dem Serdia,

1196 R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine ( SHKR), knj. II, Zagreb 1885, str. 110-112.

khnesen«. Virovitički Osmanlije su 14. kolovoza 1622. godine ubili jednu Vlahinju kad se iz mlina vraćala u Plavšino selo, isti su 27. kolovoza ubili na povratku kući Mirošu, brata komarničkog kneza Serdije.1197

Doseljavanja pravoslavnog vlaškog stanovništva iz Osmanskog Carstva se nastavilo i nakon dobiva-nja »Statuta Valachorum« 1630. godine. Iz Slavonije pod osmanskom upravom se primjerice 1637. godine doselilo vlaško stanovništvo, kada je vojska Varaždin-skog generalata provalila u sela Borovi i Rajino Polje u okolici Virovitice i u povratku sa sobom dovela 150 duša te ih naselila u okolici Plavšinca. Tada je osno-vano selo Borovljani.1198

Treba naglasiti kako je u mnogim selima živjelo, u etnokonfesionalnom pogledu, miješano stanovništvo. U izvješću iz 1642. Rafael Levaković spominje da su

1197 SHKR, II, str. 112-113.1198 R. Grujić, Naseljavanje Srba u okolini Novigrada Podravskog, str.

302.

križevačka župa-nija i veći dio Varaždinskog gene-ralata sa okolnim prostorima na Cantellijevoj karti iz 1690. godine


na koprivničkom i križevačkom prostoru Vlasi živjeli miješani sa katolicima (»Valachi e Cattolici insieme mischiati«).1199

Karl Kaser tvrdi kako u nekim dijelovima Varaž-dinskog generalata, zbog neorganizirana naseljavanja nisu nastala kompaktna i shodno vojnim potrebama uređena sela već vrlo raštrkane i nepravilno podignute nastambe. Takvih primjera ima mnogo više u Karlo-vačkom generalatu. Inače je Karlovački generalat prije velikog vala naseljavanja krajem 17. i početkom 18. stoljeća bio vrlo slabo naseljen da bi nakon toga postao razmjerno gusto naseljen, čak djelomično prenapu-čen. Proces na istoku Karlovačkog generalata je bio vrlo sličan onome u Varaždinskom generalatu tijekom kolonizacije početkom 17. stoljeća jer je veliko mnoš-tvo prebjeglih obitelji zateklo nespremno vojne vlasti. Doseljene su se obitelji doseljavale, nakon što bi dobile načelno odobrenje, ondje gdje im se to činilo najpo-godnijim. U tim okolnostima nije moglo biti planskog dodjeljivanja posjeda pa si je svatko prisvojio onoliko zemlje koliko je mogao obrađivati. Osnovna razlika između kolonista u Varaždinskom i Karlovačkom gene-ralatu je bila ta što se naseljenici u Karlovačkom gene-ralatu, za razliku od onih u Varaždinskom nisu morali boriti s vlastelom za zemljom jer na tom području nisu postojala prava feudalaca na zemlju kojima su mogli dokazati eventualna potraživanja.1200 U kasnijem tekstu ćemo ova razmišljanja o nepravilnim selima u Varaž-dinskom generalatu detaljnije preispitati.

O toku naseljavanja Vlaha u Varaždinski genera-lat nema nikakvih izvješća. Vojnokrajiška uprava je, prema Karlu Kaseru, mogla »jedva posezati u doga-đaj naseljavanja. Naseljavanje se ni na koji način nije moglo organizirati i provoditi po vojno-strategijskim planovima. Stanovito reguliranje moglo se dogoditi utoliko što je velik broj obitelji bio naseljen u područje križevačke kapetanije. Taj središnji dio generalata imao je malo prirodnih prepreka i vjerojatno bio najpogod-niji za napad neprijatelja. S druge strane ipak valja imati na umu da je močvarno područje na Dravi i u slivu Čazme i Lonje kao i močvarno područje koje je natopila Glogovnica bilo prije neprikladno za naselja-vanje i da je već samo iz toga morala proizaći tenden-cija zbijanja novih naselja u središte generalata.«1201

U južnom dijelu Varaždinskog generalata prirodnu prepreku prema Osmanskom Carstvu pred-stavljala je Moslavačka gora, na sjeveru rijeka Drava, a na sjeveroistoku Bilogora. Okoliš je očito bio presudan

1199 Jačov, Spisi kongregacije, str. 557.1200 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 146-147.1201 Isto, str. 96.

za vlaško naseljavanje velike gustoće upravo u središ-njem dijelu Varaždinskog generalata, no okoliš nije bio jedini faktor toga procesa jer treba istaknuti da su se na jugu nalazila koliko toliko napućena biskupska vlastelinstva1202, a na sjeveru se dio starosjedilačkog stanovništva zadržao u okolici Koprivnice i Đurđevca.

Vlasi su se naseljavali po raznim područjima Križevačke županije i Varaždinskog generalata. Prostorna rasprostranjenost etnika Vlah ukazuje na to da su vlaške migracije izvan većinskih vlaških naselja bile poprilično disperzirane i obuhvaćale su veliki dio prostora Križevačke županije i Varaždinskog gene-ralata. U vojnim popisima se vlaški etnici (Vlahović, Vlah) 1630. spominju u Toplicama (Varaždinskim) i u Ivaniću. Tada je etnik Rassiniz popisan u Ludbregu. Uz to je iste godine zabilježeno prezime Uskok u Bjelo-varu, Svibovcu i Ivaniću.1203

Na doseljenike iz jugoistočnoeuropskog prostora ukazuje čitav niz etnika koji su zabilježeni u selima pretežno naseljenima katoličkim stanovništvom. U katoličkoj župi Ivanić se godine 1649. u selu Predavec spominje etnik Vlahović, u selima Lepšić i Opatinec etnik Vlašić, a među »silvanima« sela Bregi (Posavski) zapisan je etnik Vlah. Zanimljivo je da je iste godine u Lipovcu zabilježen etnik Bunjevec (Bunieuecz). Etnici koji upućuju na vlaško doseljavanje (wlahou-ich, Vlah) se u ivanićkoj župi 1654. spominju samo u selima Predavec i Bregi (Posavski).1204 Kako ovaj etnik više nije popisan u selima Lepšić i Opatinec možda je moguće pretpostaviti da su se vlaški doseljenici odse-lili iz tih naselja. Etnici Vlahović i Vlah se u popisu iz 1679. spominju u selima Predavec i Bregi (Posavski). Valja upozoriti na etnik Bunianin koji je iste 1679. zabilježen u selu Bešlinec. Godine 1688. u većinski katoličkim selima u okolici Ivanića etnik Vlah postoji samo u Bregima (Posavskim).1205

U Ivanić Kloštru 1701. postoji etnik Szerblian,1206 a u Križevcima (Donji Grad) 1706. etnik Serblinovi-ch.1207 U Zagebu je zabilježen etnik Serblin, npr. 1664. na kaptolskom području i Novoj Vesi.1208Godine 1659. je etnik Szerben popisan u selu Hrastovsko zapadno od Ludbrega, etnik Racz u Drnju, etnik Rassan u Đelekovcu, a etnik Rassaiecz zabilježen je u selu Mostovljani jugoistočno od Koprivnice. Iste godine etnici Vlah, Vlahović ili Vlašić (Vassich) su zapisani

1202 J. Adamček, Bune i otpori, str. 292-307.1203 STLA, Militaria, Sch. 161, 162.1204 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 4-10 itd.1205 NAZ, KV, Prot. 105/I, str. 30, 174.1206 NAZ, KV, Prot. 105/I, str. 244.1207 NAZ, KV, Prot. 130/I.1208 KAZ, ACA, fasc. 17, br. 92.


u Mostovlju, Đurđevcu, Virju, Kuzmincu, Velikom i Malom Bukovcu i Prilesu.1209 Etnik Srbljenović je 1700. zabilježen i u Međurači.1210

Godine 1700. je etnik Vlahek (wlahek) zabilje-žen u selu Hrastovljan, a prezimena wlaholuich alias Plesich i wlahek zapisana su u Poljancu. Etnici Vlašić i Vlahović postoje u Malom Bukovcu, a Vlah u Lunj-kovcu. Etnik Vlašić postoji te godine u Cvetkovcu, Vlašićek u Komarnici (Novigradu Podravskom) i Virju (gdje je zapisan i etnik Vlah), Vlahić u Đurđevcu, Vlahović u Šemovcu, te Vlah u Miholjancu. Vrijedi istaknuti da se etnik Rasanecz spominje 1700. u Imbriovcu, a etnik Rašan iste godine u Đelekovcu.1211 Godine 1706. etnici koji ukazuju na doseljenika vlaš-kog podrijetla zapisani su u Gaju (Vlahina) i Križev-cima (Vlah)1212, a 1716. godine slični etnici (Vlahović, Vlašić, Vlah) zabilježeni u Malom Bukovcu, Sv. Petru (Ludbreškom), Sesvetama (Podravskim), Šemovcima, Miholjancu, Komarnici (Novigradu Podravskom), Rasinji i Hrastovljanu.1213

Ni u jednom selu na području oko biskupskih posjeda Dubrave ne spominju se vlaški ili raški etnici. Jedino su u obližnjoj Čazmi 1668. zapisani etnici Rašan (Rassan) i Vlahović, a 1684. i 1688. samo etnik Vlahović.1214

Vlasi su činili, za obranu, izuzetno važnu i u prvim desetljećima 17. stoljeća najbrojniju skupinu stanovništva Varaždinskog generalata. Povoljni status koji su Vlasi uspjeli izboriti dobivanjem »Statuta Vala-chorum« 1630. godine bio je magnet za daljnja dose-ljavanja pretežito nevlaškog stanovništva na prostor Varaždinskog generalata, no i za privlačenje novih skupina Vlaha iz Osmanskog Carstva, Karlovačkog generalata i »provincijala«.

»COLONi fUGiTiVi«Veći broj pustih selišta na vlastelinstvima i posjedima je nastao najvjerojatnije i zbog bježanja kmetova u Varaždinski generalat, no bilo je i preseljavanja u razne dijelove Ugarske i unutarnjoaustrijske zemlje.

1209 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 58, 71, 100, 113, 178, 186, 188, 254. Vlahouich je popisan i na graničnom području Varaždinske županije prema Križevačkoj županiji u selu Lestakovci kraj Jalža-beta.

1210 Župni ured Nevinac, Matična knjiga krštenih župe Međurača 1680.-1747.

1211 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 32, 50, 79, 96, 110, 193, 203, 234. 1212 NAZ, KV, Prot. 130/I.1213 NAZ, KV, Prot. 178/II, str. 21 itd. Etnik Vlahović je popisan i na

graničnom području Varaždinske županije prema Križevačkoj županiji u selu Kelemen kraj Jalžabeta.

1214 NAZ, KV, Prot. 5/V., str. 175´; Prot. 105/I, str. 20´, 94´, 156.

U vrijeme Dugog rata (1593.-1606.) nemali se broj kmetova razbježao s vlastelinstava koja su bila poprišta ratnih aktivnosti. Oni su se po završetku rata sporo vraćali u svoja sela jer su ih zadržavali plemići na čije su se posjede privremeno sklonili. Sabor je 1607. donio zaključak da se tim kmetovima ne smije braniti povratak na stara vlastelinstva. Kmetovi su bježali i u Kranjsku i Štajersku, a na zasjedanju 1619. staleži su odlučili obratiti štajerskom odbjeglom kapetanu »zbog odbjeglih kmetova u Štajersku«. Vjerojatno je to obraćanje bilo vezano sa zahtjevom o povratku tih kmetova.1215

Kada je u praksu na snagu stupila pojava drugoga kmetstva, ona je zaustavilo porast stanovništva na onim vlastelinstvima koja su bila sigurnija od osman-skih napada. Na nekim vlastelinstvima se broj podlož-nika smanjivao, o čemu će kasnije biti više riječi.1216

Kmetovi su već početkom 17. stoljeća zbog teških prilika počeli bježati sa starih vlastelinstva na istok na polupuste posjede Križevačke županije i Slavonsku krajinu. Zbog bježanja kmetova su postale uobičajene tužbe. Sabor je više puta spominjao odbjegle kmetove (coloni fugitivi). Nestašica kmetova je tih godina bila velika, a mnogi su feudalni gospodari različitim sred-stvima nastojali naseliti svoje opustošene posjede.1217 Na saborskom zasjedanju 20. travnja 1610. dio plem-stva je tužio neke plemiće koji su noću odvlačili ili nastojali odvući njihove kmetove, a Sabor je zaključio da se »kradljivci kmetova« moraju pravno sankcio-nirati.1218

Zavisni seljaci su tijekom 17. stoljeća bježali u obrnutom smjeru od onoga u 16. stoljeća. Oni su najčešće bježali ili na posjede u blizini Vojne krajine ili u samu Vojnu krajinu. Tako su se na vojnokrajiškim prostorima susretala i miješala dva kolonizacijska vala: onaj s istoka tj. iz prostora pod vlašću Osmanskog Carstva te sa zapada, odnosno s feudalnih vlastelin-stava i posjeda.1219

Grof Zrinski je bio živo zainteresiran da se pobu-njeni Štibrenci, tijekom njihove prve bune (1608.-1610.) presele na njegova opustošena imanja u Božja-kovini. Zbog toga ih je štitio i vodio parnicu radi lega-lizacije njihove seobe.1220

Plemstvo je bilo zainteresirano da se što prije nasele njihovi posjedi koji su ranije bili opustošeni od

1215 HSS, knj. 4, str. 478-479, 493; knj. 5, str. 219; J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 539-540.

1216 J. Adamček, Bune i otpori, str. 26.1217 J. Adamček, Bune i otpori, str. 26-27.1218 HSS, knj. 5, str. 44.1219 J. Adamček, Bune i otpori, str. 28.1220 J. Adamček, Bune i otpori, str. 27.


Osmanlija. Posjedi su imali vrijednost samo ako su bila naseljeni podložnicima pa su se zbog toga feudalni posjednici trudili na svoje posjede naseliti doseljenike. Kako bi se seljaci naselili na novim posjedima morali su im ponuditi povoljnije uvjete nego što su ih imali na starim vlastelinstvima. Doseljenici su mogli postavljati i uvjete, a veliki utjecaj na kolonizaciju je imalo samo postojanje Slavonske krajine. Ukoliko ne bi dobili odgovarajući status pri naseljavanju na feudalnim posjedima, doseljenici su mogli prijeći u Slavonsku krajini i priključiti se krajiškom stanovništvu. Izuzetno važan rezultat naseljavanja pustih vlastelinstava uz Slavonsku krajinu je bila pojava posebne skupine seljačkih podložnika – slobodnjaka ili libertina.1221

Sabor je 1619. morao intervenirati kod štajerskog zemaljskog kapetana radi odbjeglih kmetova, a očito se radilo o traženju da se ti kmetovi vrate na posjede s kojih su pobjegli. Na saborskim zasjedanjima tije-kom 1620. godine mnogobrojno se plemstvo žalilo da njihovi kmetovi bježe u nova naselja koja su na svojim posjedima u blizini Vojne krajine podizali magnati, plemići i slobodni gradovi. Sabor je donio zaključak da se ti kmetovi mogu, u roku od tri godine, hvatati i vraćati njihovim bivšim zemaljskim gospodarima. Budući da se plemićki suci nisu usuđivali hvatati te kmetove bilo je određeno da ih moraju vratiti feudalni gospodari posjeda na koje su se odbjegli kmetovi nase-lili. U protivnom je bila određena visoka globa od 300 forinti za svakog odbjeglog kmeta, no izgleda da to nije bilo provođeno u djelo. Odbjegli su kmetovi svoja nova naselja podizali u brdima i šumama te ih plemićki suci nisu mogli pronaći. Sabor je 1627. zaključio da odbjegle kmetove treba progoniti kao i one koji su bježali na vojnokrajiški prostor.1222

Masovno iseljavanje seljaka iz »Provincijala« izazvala je i velika nerodica i glad, npr. 1629.-1630. godine. Znameniti ostrogonski nadbiskup Petar Pazmany je početkom 1629. javio kako je u Hrvatskoj i Slavoniji bila takva glad da su seljaci u potrazi za hranom s cijelim obiteljima preseljavali u Osmansko Carstvo. U Keglevićevom ljetopisu iz 1629. piše kako su seljaci prigodom potrage za hranom umirali po cestama, a iscrpljeni glađu su umirali i nakon žetve. Nakon žetve su se mnogi kmetovi vratili kućama iz Ugarske. Glad iz 1629. je zabilježena i u Vitezovićevoj kronici »veliki sztrasni glad, y velika dragocha bila je v-Szlovenszkom Orszagu, y vnogo lyudi pomerlo vutom lettu«. Izvješće zagrebačkih kanonika iz 1630.

1221 J. Adamček, Bune i otpori, str. 28-29.1222 HSS, knj, 5, str. 219, 247-248, 405; J. Adamček, Bune i otpori, str.

27.

govori o raseljavanju puka koji je ostavljao neobra-đena polja i vinograde zbog nesnosne gladi »na razne strane«.1223

Hrvatsko-slavonski staleži su uporno zahtijevali da vojnokrajiške vlasti spriječe bježanje kmetova u Vojnu krajinu, odnosno da se zemaljskim gospoda-rima vrate odbjegli kmetovi koji su prebjegli na vojno-krajiški prostor. Predstavnici Hrvatsko-slavonskog sabora su se žalili 1628. godine da je bježanje kmetova u Vojnu krajinu postala nesnosna pojava, a da će u budućnosti, ukoliko se ne poduzmu odgovarajuće mjere, taj proces biti još nesnosniji. Činjenica je da su vojnokrajiški kapetani odbjegle kmetove preuzimali pod svoj nadzor i jurisdikciju te ih pretvarali u krajiš-nike. Istovremeno je bilo osporavano pravo feudal-nih posjednika da svoje kmetove hvataju i vraćaju na stare posjede. Zagrebački biskup Franjo Ergelski je 1635. tvrdio da je među pravoslavnim Vlasima bila gotovo polovica katolika – dijelom su to bili Slavonci, a dijelom Predavci. Isti biskup se ujedno žalio kako su mnogi kmetovi koji su pobjegli među Vlahe napu-štali katoličku vjeru i prelazili na pravoslavlje. Vladika Maksim Predojević je sa svojim kaluđerima provađao i rastave katoličkih brakova. Neki su u svojim ranijim naseljima ostavljali supruge, a u Vojnoj su se krajini ponovo ženili u pravoslavnoj vjeri. Događalo se da i žene napuštaju svoje muževe te su se u Vojnoj krajini nakon prelaska na pravoslavlje ponovo udavale. Takve žene i takvi muževi su ostajali u Vojnoj krajini gdje su nastavili živjeti kao pravoslavni vjernici. Ako ih ovdje među pravoslavnim Vlasima potraže prijašnji bračni drugovi, ne mogu im ništa. Pravoslavni svećenici su, prema biskupu Ergelskom, krstili katoličku djecu, a za njih su obavljali i druge vjerske obrede, a u miješanim naseljima gdje je bilo više pravoslavnih svima je bila nametnuta uporaba starog (julijanskog) kalendara.1224 Iako je prevjeravanja bilo, čini se da je zagrebački biskup radi efekta pretjerao u njihovoj učestalosti.

Tzv. »vlaška komisija«, kojoj je predsjednik bio kaločki nadbiskup Ivan Telegdi, a članovi: Tomo Mikulić, Petar Znika (koji je zamijenio Gašpara Lipaja), Petar Špoljarić, Ul Scherffenberg, Gottfrid Falbenhaupt i Vid Žigmund Herberstein.1225 Ta je komisija 1635. odredila da se od Vlaha odvoje svi odbjegli kmetovi koji su pobjegli na prostor Vojne

1223 KAZ, ACA, 104/5, br. 90; 90/66; P. Ritter Vitezović, Kronika (...), Zagreb 1696., str. 187; F. Šišić, Dva ljetopisa XVII. vijeka, Starine, knj. 36, Zagreb 1918., str. 370-371; J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 540.

1224 HSS, knj, 5, str. 425; J. Adamček, Bune i otpori, str. 27-28.1225 SHKR, knj. 2, str. 163-175 178-181.


krajine, Predavci i Slavonci, te da krajiški zapovjed-nici na traženje feudalnih gospodara, u Vojnoj krajini naseljene kmetove moraju vratiti. Predavci i Slavonci su se morali vratiti plemstvu gdje su se nalazili u Vojnoj krajini. Unatoč tome su kmetovi i dalje bježali u Vojnu krajinu pa je kralj Ferdinand III. 1644. morao narediti generalu Slavonske krajine Schwarzenbergu da spriječi njihovo daljnje naseljavanje na području Varaždinskog generalata. Problem bježanja kmetova je ostao i kasnije. Hrvatsko-slavonski staleži su 1681. zahtijevali da krajiški zapovjednici ne smiju primati odbjegle kmetove, a one koji su bili naseljeni u Vojnoj krajini neka vrate. Smatrali su da bježanjem kmetova u Vojnu krajinu ostaju pusta selišta na posjedima i vlastelinstvima u unutrašnjosti. Moguće je da su odbjegli kmetovi koji su se naselili u Vojnoj krajini postajali lakim plijenom Osmanlijama jer su bili nevješti ratovanju. Njihovu su djecu, prema mišljenju staleža, hvatali Vlasi i prodavali Osmanlijama. Iste su zahtjeve staleži bezuspješno ponovili 1687. godine.1226

U ovom trenutku je nemoguće utvrditi brojčane podatke doseljavanja, ali kako je Sabor pitanju »odbje-glih kmetova« pridavao veliko značenje moguće je pretpostaviti kao je migracija bila opsežna. Na inten-zitet migracija upućuje, donesena procjena na drugom mjestu ovoga rada, o porastu katoličkog stanovništva Varaždinskog generalata na preko 4700 kućedomaćina do kraja 17. stoljeća.

Ostaje još otvoreno pitanje podrijetla »odbjeglih kmetova« koji su se naseljavali po selima Slavonske krajine (Varaždinskog generalata). To je djelomično moguće ilustrirati s nekoliko nepotpunih podataka iz sredine 17. stoljeća (oko 1649.-1659.), koji možda ukazuju na »odbjegle kmetove«.1227 Tada su vojnokra-jiškim selima oko Ivanića zabilježeni doseljenici iz Posavine, Stupnika i Prigorja, a ima i nekoliko osoba bez naznake podrijetla s prezimenima Novosel ili Novak. To ukazuje na doseljenike koji su najvjero-jatnije sakrivali svoje podrijetlo. U okolici Dubrave, u vojnokrajiškom selima zabilježeni su doseljenici iz Turopolja. Na prostoru podravskog dijela Varaž-dinskog generalata postoje podaci o doseljenicima iz Bukovca, Posavine, Herešina, Cirkvene, Moslavine, Legrada, Torčeca, Grebena, Guščerovca, Stovraga, Turopolja i Rasinje. Ukoliko bi pretpostavili da je barem dio spomenutih doseljenika iz redova »odbje-

1226 NAZ, Libelli supllices, XVII/9; SHKR, knj. 2, str. 179-181, 266-269; ZHS, knj. 1, str. 401, 502; J. Adamček, Bune i otpori, str. 28.; R. Horvat, Povijest Hrvatske, sv. 1, str. 384.

1227 Prema NAZ, Kanonske vizitacije, Čazmanski arhiđakonat, Prot. 5/V. i Komarnički arhiđakonat, Prot. 89/Ia.

glih kmetova« onda je vidljivo da ih je većina doselila iz neposrednog susjedstva, tj. iz obližnjih vlastelinstava i posjeda.

No osim spomenutih je bilo i doseljenih »odbje-glih kmetova« iz nešto udaljenijih prostora, a među njima sam posebice odlučio obraditi – Hrvatsko zagorje, Posavinu i Međimurje.

Na području onih dijelova »ostataka« Kraljevstva koji nisu jače bili pogođeni osmanskim pustošenjima gospodarski život se razvijao slično kao i u drugim dijelovima srednjoistočne Europe. Sve do kraja 16. stoljeća se tlaka na tamošnjim vlastelinstvima i posje-dima nije povećavala. Temeljna novčana podavanja se nisu povećavale, iako je vrijednost novca stalno smanjivana. Radi revolucije cijena važnost novčanih daća je tijekom 16. stoljeća smanjena, a na nekim su mjestima i ukinute. Najvažniji oblik povećanja feudal-nih podavanja u 16. stoljeću je bila komutacije dese-tine iz novčanih u naturalne daće. Nju je prije pobirala crkva putem novčanog otkupa, a još u prvoj polovici 16. stoljeća su desetinske daće crkvi oduzeli svjetovni feudalci i vratili ih iz novčanih u naturalna podavanja čime su naturalna davanja bila više nego udvostručena. Na mnogim je vlastelinstvima bila povećana vinska daća – gornica. Istodobno su tijekom 16. stoljeća povećane postojeće naturalne daće, čime je težište seljačkih podavanja bilo preneseno na naturalnu rentu, npr. na vlastelinstvu Varaždinske Toplice je vrijednost naturalnih podavanja iznosila 72-96 posto vrijednosti cjelokupne rente. Ta je promjena značila povećanje feudalnih tereta i istovremeno pogoršanje položaja zavisnih seljaka.1228

U slovenskoj je historiografiji ukazano na proces komercijalizacije vlastelinstava u 16. stoljeću. Bogo Grafenauer je upozorio na to da je seljačka trgovina s vojskom u Vojnoj krajini naišla na konkurenciju. Konkurenti su bili feudalci i unutarnjoaustrijski stale-ži.1229 Za opskrbu vojske Ferdo Gestrin je utvrdio da su se vlastelinstva i posjedi našli u krizi, a njihovi su gospodari tražili različite putove izlaska iz krize. Mnogi su zemaljski gospodari našli izvor dohodaka u trgovini na štetu podložnika.1230

I na hrvatsko-slavonskim prostorima je uključiva-nje feudalne gospode u trgovinu započelo potiskivanje seljaštva i građanstva iz robno-novčanih odnosa što je imalo dalekosežne posljedice koje su pogoršale položaj

1228 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 379-382.1229 B. Grafenauer, Boj za staro pravdo v 15. in 16. stoletjem na

Slovenskem, Ljubljana 1974., str. 156-157.1230 F. Gestrin, Slovneske dežele in zgodnji kapitalizem, Ljubljana

1991., str. 225.


zavisnih seljaka i zakočili razvitak gradova. Smanjeni novčani prihodi i povoljna situacija na tržištu je usmje-rila mnoge feudalne posjednike da još prije sredine 16. stoljeća počnu prodavati poljoprivredne proizvode, a glavni potrošači tih proizvoda bili su plaćeni vojnici u Vojnoj krajini Zemaljski gospodari vlastelinstava i posjeda su već sredinom 16. stoljeća monopolizirali izvoznu trgovinu i trgovinu s Vojnom krajinom. Oni su u 16. stoljeću za sebe uveli pravo prvokupa, što je značilo da su seljaci bili dužni sve viškove ponuditi svojim zemaljskim gospodarima koji su ih kupovali po niskim cijenama, a zatim prodavali uz višestruku zaradu. Seljačku trgovinu je onemogućavao i porast carinskih daća te broja vlastelinskih mitnica. Položaj seljaka se pogoršao, te su oni u cjelini morali snositi veće terete nego ranije.1231

Analizom popisa iz druge polovice 16. stoljeća je moguće utvrditi kako je u Varaždinskoj i Zagrebač-koj županiji (sjeverno od Kupe) živjelo oko 80 posto feudalno ovisnog stanovništva Kraljevina Hrvatske i Slavonije.1232

Na gotovo svim zagorskim vlastelinstvima je tije-kom 16. stoljeća došlo do rasta broja podložnika. Na Krapinsko-kostelskim posjedima broj podložnika, od početka do kraja 16. stoljeća raste sa 350-390 na 850. Na Trakošćanskom vlastelinstvu desetinu je početkom 16. stoljeća desetinu plaćalo 120-140 seljaka, a 1598. je zabilježeno 330-340 poreznih obveznika. Zagorje je već krajem 16. stoljeća najvjerojatnije postalo agrarno prenaseljeno i počelo se rješavati svojih demografskih viškova već početkom 17. stoljeća. Npr. na posjedu Gregurovec je 1637. bilo pusto 37 posto seljačkih posjeda, na dijelu vlastelinstva Konščine, popisanom 1680. bilo je pusto oko 11 posto selišta, a na sused-gradskom posjedu Nikole Malakoczyja je 1644. popi-sano 21 posto pustih selišta.1233 Pusta selišta su, osim iseljavanja, nastajala i uslijed velikih epidemija i gladi.

Radi utvrđivanja uzroka (osim agrarne prena-seljenosti) iseljavanja iz Zagorja na prostore Križe-vačke županije i Varaždinskog generalata potrebno je u glavnim crtama predstaviti gospodarsko stanje na odabranim zagorskim vlastelinstvima.

Povećani feudalni tereti su bili osnovni uzrok seljačkim bunama, koje su bile pokazatelj sve lošijih uvjeta života i rada seljaštva. Npr. buna na posjedima

1231 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 290-330.1232 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u

XV. i XVI. stoljeću, Zageb 1976.1233 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 535-536.

Beli i Ivancu1234 je 1568.-1569. godine izbila zbog povećanja feudalnih tereta (najvjerojatnije naturalne daće). Na kraju bune je vlastelin morao smanjiti tlak i pristati da kmetovi desetinu dalje plaćaju u novcu.1235 Iz sličnih su razloga izbijale i kasnije bune pa i ona najpoznatija iz 1573. godine.1236

Razdoblje prevlasti naturalnih podavanja je bilo prijelazno doba, a krajem 16. stoljeća se težište seljač-kih podavanja na manjim posjedima prenosilo na tlaku što je ukazivalo na razvijanje alodijalne proi-zvodnje. Na većim vlastelinstvima i posjedima je feudalna renta već u prvim desetljećima 17. stoljeća imala strukturu karakterističnu za razdoblje drugog kmetstva. Prema izračunima Josipa Adamčeka tlaka je na Međimurskom vlastelinstvu krajem 17. stoljeća vrijedila 50 do 70 posto cjelokupne rente, na Rako-večkom i Vrbovečkom vlastelinstvu oko 50 posto, na Ozaljskom vlastelinstvu 66 posto, a na Ribničkom vlastelinstvu je tlaka vrijedila čak 77 posto vrijednosti feudalne rente.1237

Tlaka je, dakle, tijekom 17. stoljeća postala osnovni teret, a o tome svjedoče mnogobrojni urbari pojedinih posjeda. U njima je redovito određivano da držalac čitavog selišta u prosjeku na tjedan mora davati 6 dana tlake (u 16. stoljeću je tlaka, u prosjeku, iznosila 2 dana tjedno), a zemaljski su gospodari kmetovima nametali i druge radne obveze. Povećanje radne rente je bilo čvrsto povezano s razvojem alodi-jalne proizvodnje pa je zemaljskim gospodarima bilo potrebno sve više tlake jer su razvijali vlastitu poljopri-vrednu proizvodnju. Te su promjene pogoršale položaj zavisnog seljaštva, a na njihov sve lošiji položaj je utje-calo i sužavanje mogućnosti seljačkog sudjelovanja u trgovini poljoprivrednim proizvodima. Naime, mono-pol zemaljskih gospodara u trgovini poljoprivrednim proizvodima se zadržao i tijekom 17. stoljeća pa su seljaci sve teže pribavljali novac. Nedostatak novca je onemogućavao zavisnim seljacima plaćanje poreza i vlastelinskih novčanih podavanja.1238

1234 Oko utvrde Bela je vrlo rano nastalo istoimeni posjed. Na vlaste-linstvu Beli je u 14. stoljeću nastalo trgovište Sv. Ivan (Ivanec) pa se zbog toga posjed naziva Bela i Ivanec.

1235 J. Adamček, Seljačka buna na posjedima Bele i Ivanca 1568-69, Historijski zbornik, godč 25-26, Zagreb 1972.-1973., str. 243-249. To je značilo da je buna Ivančana, djelomično završila uspjehom iako stanovnicima Ivanca nije uspjelo u tome da za svoje naselje zadrže status gradskog naselja. Ivanec je i nakon toga ostao rela-tivno veliko naselje u kojem je 1598. godine živjela 42 obitelj.

1236 O toj buni iscrpno u: J. Adamček, Seljačka buna 1573., Zagreb 1968.; B. Grafenauer, Boj za staro pravdo v 15. in 16. stoletjem na Slovenskem, Ljubljana 1974.

1237 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 640-642.1238 J. Adamček, Bune i otpori, str. 25.


Kada je tlaka postala temeljni feudalni teret zavi-snog seljaštva, to je rezultiralo vezivanjem seljaka za zemlju i pogoršanje njihovog pravnog položaja. Vezivanje seljaka za zemlju očitovalo se, prije svega, u ograničavanju prava na seobu, sužavanju mogućnosti promjene društvenog statusa i ukidanjem izvanagrar-nih prihoda. Kmetovi su postali »vekivečni kmeti« (coloni perpetuae obligationis). Uz to su zemaljski gospodari počeli neposredno kontrolirati život svojih zavisnih seljaka jer je njihov rad postao najvažniji izvor prihoda. Također je bilo ograničeno pravo seljaka na raspolaganjem vlastitom imovinom, a vlastelinstva su počela zabranjivati diobe selišta na imanja koja ne mogu davati tlaku sa stokom.1239 Kako su se ti procesi odvijali i na zagorskim vlastelinstvima te posjedima, moguće je i u njima tražiti uzorke iseljavanja stanov-ništva na prostore Križevačke županije i Varaždinskog generalata.

Već je krajem 16. stoljeća tlaka bila osnovni teret zavisnih seljaka na Trakošćanskom vlastelinstvu1240,

1239 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 767-769.1240 Trakošćansko vlastelinstvo se spominje zajedno s Kameničkim

(castra Tracustian et Kemencha), a oba su vlastelinstva bili dije-lovi Zagorske grofovije, odnosno distrikta ili knežije (distric-tus seu comitatus Zagoria). Početkom 1399. kralj Sigismund Trakkenstayn poklanja Henriku Celjskom. Nakon Celjskih Trakošćanom gospodare Vitovci, Ivaniš Korvin i Gyulayi da bi izumiranjem te obitelji 1567. upravu preuzeo kraljevski fisk. Od 1569. trakošćanske posjede uživa ban i biskup Juraj Drašković, da bi Gašpar Drašković 1584. kraljevskom darovnicom postao njihov punopravni vlasnik. Ispod trakošćanske utvrde se krajem 15. stoljeća razvilo malo trgovište. Godine 1483. na trakošćan-skim posjedima su podložnici živjeli u oko 360 domaćinstava koji su bili obveznici plaćanja desetine. Pod utvrdom Trakošćan je živjelo 17 obitelji onih koji »se nazivaju građanima«, a kako decimatorima nije bio u potpunosti jasan njihov položaj to bi moglo govoriti da su te obitelji nedavno stekle status građana. Iako su trakošćanski građani (cives sub Trakenstein) zapisani 1500. i 1503. godine, vjerojatno je trgovište prestalo postojati u prvom desetljeću 16. stoljeća, a njegovi su stanovnici pretvoreni

što se može vidjeti iz isprave bana Ivana Draškovića, prema kojoj su seljaci davali tlaku svaki dan tj. šest dana tjedno. Drašković je na molbu kmetova iz Kame-nice smanjio sa šest na pet dana te je ujedno obećao da kmetove neće tjerati na podvoz dalji od dana ili dva hoda. Kmetovi su za oranje alodijalnih zemalja morali davati svoj plug. Vlastelin im je odredio i druge obveze – žetvu, kosidbu, spremanje sijena, radove u vinogradu itd. Za svaki dan izostanka s tih obveza su trebali platiti globe. Trakošćanski kmetovi su za uskraćeni dan tlake morali plaćati višu globu nego što im je iznosilo ukupno novčano podavanje. Sredinom 17. stoljeća se pogoršao položaj kmetova na Trako-šćanskom vlastelinstvu pa su morali od čitavog selišta davati 6 dana tlake s volovima tjedno.1241 I u drugim dijelovima Zagorja su kmetovi bili slično opterećeni tlakom. Npr. prema urbaru susedgradskog posjednika Jurja Rattkaya iz 1650. kmetovi (držaoci cijelog ili polovice selišta) su morali davati tlaku čitav tjedan s volovima, a želiri dva dana tjedno.1242

Kmetovi lepoglavskih pavlina su imali svoga valpota koji je prenosio odredbe vlastelina. Valpoti su nekoliko puta godišnje skupljali daće. Kmetovi su 1639. molili pavline da im ne povećavaju tlaku već da ona ostane 2 do 3 dana tjedno (»za radi tlakeda bi ste nas Milostivna gospodo koga čez dva, koga čez tri dni, penes usum antea observatum, nebantuvali«) te da im se dokine novouvedena žirovina i desetina pčela. Pavlini njihovu molbu nisu uvažili tvrdeći da su odredbu o povećanju tlake donijeli njihovi nadređeni. Lepoglavski kmetovi su tražili »da bi nas Provisori lepoglavski ne zapovedali kako su se ob seh dob nave-sili bili«, ali i da je došlo do toga da su pavlini zapovi-jedali i njihovom valpotu »što se ne pristoji«. Feudalni su gospodari povećanjem tlake pojačavali nadzor nad životom i svim djelatnostima kmetova, a službenici vlastelinstava su se brinuli za to da kmetovi redovito dolaze na tlaku. Moguće je da je neposredna kontrola kmetskog života bila među razlozima zbog kojih svoje nezadovoljstvo nisu mogli pokazivati putem organi-ziranih buna i otpora.1243 Možda je u svemu iznese-nome, ali i u tome da zavisni seljaci nisu imali »ispušni

u kmetove. Trakošćan se 1487. spominje kao selo ispod utvrde (Trakostan villa sub castro), što bi moglo ukazivati na to da je već tada bio upitan njegov status gradskog naselja. Možda je prigo-dom pretvaranja gradskog u seosko naselje došlo do iseljavanja dijela stanovništva.

1241 HDA, Obitelj Drašković, kut. 2; kut. 62, br. 8/11.; J. Adamček, Bune i otpori, str. 258.

1242 HDA, Zagrebačka županija, K-CCXC, 19/10; J. Adamček, Bune i otpori, str. 258.

1243 HDA, Pavlinski samostan Lepoglava, 5/80.; J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj, str. 617.; J. Adamček, Bune i otpori, str. 259.

Juraj rattkay


ventil« za nagomilano nezadovoljstvo, moguće tražiti uzorke iseljavanja s ovoga područja koji su bili učestali tijekom 17. stoljeća. Prema tome, moguće je zaključiti da nakon što je u 16. stoljeću Zagorje primalo stanov-ništvo koje se sklanjalo pred osmanskim prodorima, to isto Zagorje tijekom 17. stoljeća postaje emitivni prostor iz kojega su se djelomično kolonizirali Križe-vačka županija i Varaždinski generalat.

Prema popisu iz 1598. u etnik »Zagorec« je u Križevačkoj županiji zabilježen samo u selu Križov-ljan na njenom najzapadnijem rubu,1244 što ukazuje na doseljenike iz Hrvatskog Zagorja.1245 K tome valja pribrojiti prezime »Thrakosthan« zabilježeno 1598. u Gorici,1246 te 1706. u Ključu.1247 To prezime vjerojatno ukazuje na doseljenika iz Trakošćana, kojeg stanovnici sela u koje se doselio nisu smatrali Zagorcem. To jasno ukazuje da, osim ovog izuzetka, do kraja 16. stoljeća nemamo zabilježena doseljavanja iz Hrvatskog zagorja u Križevačku županiju, odnosno da je do jačeg vala doseljavanja Zagoraca došlo tek tijekom 17. stoljeća.

1244 Popisi i obračuni poreza, str. 441. Ostali etnici Zagorec su prema popisu iz 1598. zapisani samo u istočnom dijelu Varaždinske županije: str. 514 vlastelinstvo Trakošćan, sela Meljani, Mali Gorenci, Dragovanec, str. 516 selo Verbna, str. 518 vlastelinstvo Ivanec–Bela, selo Margečani, str. 531 vlastelinstvo Vinica, selo Vratno, str. 532 selo Nova Ves, str. 533 selo Lipje, str. 536 vlaste-linstvo Vinica, selo Peterjanec, str. 537 vl selo Plitvica, str. 538 vlasetlinstvo Vinica, sela Vratno i Nova Ves, str. 539 selo Greda, str. 540, selo Brest, str. 541 vlastelinstvo Maruševec, str. 544 južno od Varaždina, str. 545 Nedeljanec, Gajanci, Sunetinci, str. 552 selo »Zamlatthia«, str. između Varaždina i Ludbrega, str. 555 Kelemen i Šemovec. Pojava etnika Zagorec kao doseljenika i »drugoga« u zoni sjeverno od Ivančice možda ukazuje da se taj prostor tada još uvijek nije smatrao Zagorjem.

1245 Ivan Crkvenčić je upozorio da se za Hrvatsko zagorje ne znaju »točne historijske granice, a nije nikada imalo određeno admi-nistrativno značenje. Shvatljivo je stoga, da je pojam kod poje-dinih pisaca različito ograničen. Neko pod Hrvatskim Zagorjem shvaćaju brežuljkasto zemljište do podravske nizine (Zv. Dugački: Naselja i naseljenost Hrvatskog Zagorja, Geograf. Vestnik, 1940, str. 41). Ima namjera, da se pod Hrvatskim Zagorjem obuhvati teritorij nekadašnje Varaždinske i dio Križevačke županije (kotar Sv. Ivan Zelina i dio kotara Križevci) i kotar Donja Stubica (iz nekadašnje Zagrebačke županije). Szabo u radu: Varaždin i Hrvatsko Zagorje, Beograd 1936, str- 870, povlači jugoistočnu i istočnu granicu Hrv. Zagorja cestom od Zagreba preko Sesveta, Sv. Ivana Zeline i Varaždinskih toplica do Zageba.« I. Crkven-čić, O agraranoj strukturi gornjeg porječja Bednje, Geografski glasnik, br. 13, Zagreb 1951., str. 101. Hrvatska enciklopedija smata da Hrvatsko zagorje »obuhvaća nizine porječja rijekâ Krapine, Sutle i Bednje (gornji tok) i padine (prigorja) mnogo-brojnih niskih gora: Desnićka gora (505 m), Kutna gora (520 m), Brezovica (531 m), Stahinšćica (Stahinčica; 846 m), Ivanščica (Ivančica; 1060 m). Sjeverno i sjeverozapadno od toga područja leži Maceljsko gorje (884 m) s Ravnom gorom (686 m), istočno Kalnik (643 m) a jugoistočno Medvednica (1030 m).« Usp. Hrvat-ska enciklopedija, sv. 4 (Fr-Ht), Zagreb 2002., str. 752.

1246 Popisi i obračuni poreza, str. 448.1247 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 257.

U obitelji seljačkog književnika Mihovila Pavleka Miškine je zabilježena legenda o doseljavanju njegove obitelji u Đelekovec kraj Koprivnice iz Zagorja. Zvoni-mir Kulundžić, zapisavši ovu legendu, očito ju je malo dotjerao i »začinio« time da je jedan od izbjeglih zagorskih seljaka nakon Gupčeve bune 1573. pobje-gao u Podravinu.1248 Poznato je da je Zagorje u drugoj polovici 16. stoljeće prostor u koji se doseljava stanov-ništvo iz istočnih od osmanskih prodora ugroženih područja pa tako i iz Podravine. Čini se da je jezgra obiteljske predaje o doseljavanju Pavleka iz Zagorja moguća, ali to doseljavanje svakako pada u 17. stoljeće i dio je šireg procesa iseljavanja Zagoraca na istok te nema nikakve veze sa Gupčevom seljačkom bunom. Osim toga, prezime Pavlek se u popisu Đelekovčana ne spominje 1598. godine, a prvi zapis ovoga prezi-mena je tamo datiran u 1659. godinu.

Na doseljenika iz Zagorja ukazuje i ktetik Stubičan zapisan u selu Ladina (župa Dubrava) koji je zapisan 1650. godine i kasnije. Isti ktetik se 1662. i kasnije javlja i u selu Podlužani, 1668. i kasnije u selu Bađinec, godine 1679. u Ivaniću i Kostanju, selima u dubravskoj župi,1249 a 1706. u Sv. Petru (Orehovcu) i Pogančecu.1250

U prvoj polovici 17. stoljeća je tek nekoliko zabi-lježenih primjera spominjanja etnika Zagorec na prostoru Križevačke županije i Varaždinskog genera-lata, pa je tako 1649. ovaj etnik zapisan u župi Kopriv-nički Ivanec.1251 Godine 1659. ovaj je etnik zabilježen u Torčecu, Kuzmincu, Kutnjaku, Grbaševcu, Rasi-

1248 Legendu je zabilježio Zvonimir Kulundžić. »Miškinin otac, kao što je bio i on sam, bio je seljak, a isto to su svakako bili i njihovi preci toliko i toliko generacija unazad, sve do onog najstarijeg što ga spominje stara porodična legenda koja se penosi i prepri-čava s oca na sinove, a koji se, navodno, kao sudionik velike puntarije pod vodstvom Matije Gupca godine 1573, bježeći iz stubičkog kraja (u Hrvatskom zagorju), ispred osvetoljubivih i od bijesa pomahnitalih Tahijevih žbirai krvnika, zaustavio u podravskom selu Đelekovcu i tu osnovao porodicu Pavleka (...) Za tu porodičnu legendu – kao uostalom i za svako drugu poro-dičnu legendu – uz čisto verbalno predanje, navode se i dokazi: Kad je, navodno, onaj Gupčev puntar došao u Đelekove i kad su ga pitali kako se zove, on, ne htijući otkriti čitavo svoje ime, odgovori da se zove Pavlek, a tako naši hrvatski Zagorci, baš u stubičkom kraju, zaista od tog po čitavom kršćanskom svijetu veoma rasprostranjenog imena Pavao – Pavle stvaraju od milja tako zvani hipokoristički oblik sa nastavkom – ek; dakle, Štefek, Ivek, Francek, Jurek, Matek pa i Pavlek, Podravci, međutim, u kraju iz kojeg je Miškina umjesto hipokorističkog oblika u tu svrhu upotrebljavaju tzv. augmentativni oblik sa nastavkom ina, dakle Štefina, Ivina, Francina, Jurina, Matina, Pavlina, pa prema tome i Miškina.« Z. Kulundžić, Miškina. Presjek kroz stvarnost hrvatskog sela od Khuen-Héderváryja do poglavnika, Prilog uz sabrana djela M. P. Miškine (knjiga IV), Koprivnica 1968., str. 111-112.

1249 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 24, 134, 135, 169.; Prot. 105/I, str. 9.1250 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 346, 444.1251 NAZ, KV, Prot. 89/I, str. 13.


nji (tamo je popisano i ktetik Stubičan, koji ukazuje na dosljenika iz Gornje ili Donje Stubice u Zagorju), Slokovcu, Dubovici, Kunovcu, Karlovcu, Križovljanu, Slanju i Hrastovljanu. Etnik Zagorec je zabilježen i u najistočnijem dijelu Varaždinske županije, na granici s Križevačkom – u Martijancu (gdje je popisan ktetik Stubičanka), Vrbanovcu, Sv. Elizabeti (Jalžabetu), Novakovcu, Zamlaki i Imbriovcu (Jalžabetskom).

U Ludbregu, Kapeli, Kunovcu i Koprivničkom Ivancu je istovremeno zabilježen ktetik Topličanec. On vrlo vjerojatno ukazuje na doseljenike iz jednih od zagorskih Toplica. Nemoguće je reći kojih, ali možda se radi o Varaždinskim Toplicama jer su one bile najbliže ovom prostoru.

Postoji i ktetik Loborec zapisan iste godine u selu Križovljan (župa Martijanec) i Obrankovec (župa Sveti Đurđ). On ukazuje na doseljenika iz Lobora,1252 kao i vjerojatno ktetik Lobor zabilježen 1668. u Cugovcu (župa Gradec), odnosno 1706. u Ključu.1253 Etnik Zagorec se spominje 1673. u selima Koprivnički Ivanec, Botinovec, Pustakovec i Cenkovec.1254

Etnik Zagorec je 1700. popisan u slijedećim naseljima: Križovljan, Poljanec, Hrženica, Karlovec, Ludbreg, Veliki Bukovec, Županec, Selnica, Kuzmi-nec, Koledinec, Grbaševec, Gorica, Botinovec, Bregi (Koprivnički), Herešin, Drnje, Peteranec, Sigetec (Koprivnički), Torčec, Miholjanec i Hampovica (gdje je zabilježen i etnik Loborec).1255 Etnik Zagorec je 1700. zabilježen i u najistočnijem dijelu Varaždin-ske županije, na granici s Križevačkom županijom – u selima: Sv. Elizabeta (danas Jalžabet), Kelemen, Zamlaka, Novakovec, Vrbanovec i Martijanec.1256 Prezime Zagorec je 1706. popisano i u potkalničkim selima Bogačevo i Gregurovec.1257

Godine 1716. etnik Zagorec zabilježen je u nase-ljima: Sigetec (Koprivnički), Veliki Bukovec, Selnica, Budančevica, Šemovci, Miholjanec, Hampovica, Ivanec (Koprivnički), Botinovec (uz etnik Zagorec je zabilježen još jedan doseljenik iz Zagorja – Bellecz od S. Matere), Gorica, Grbaševec, Kutnjak, Čičkovina i Slanje.1258 U 17. stoljeću su doseljenici iz Zagorja

1252 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 107, 147, 149, 150, 176, 187, 221, 252, 254, 281-283, 312-314.

1253 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 257.1254 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 19-21.1255 NAZ, KV, Prot. 91/III., str. 33, 47-50, 62, 79, 81, 94-95, 120-127,

141, 233, 234.1256 NAZ, KV, Prot. 91/III., str. 12, 31.1257 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 278, 470.1258 NAZ, KV, Prot. 178/II, str. 19, 23, 46, 62, 79, 95, 147, 150, 160-164,

193-194. Na istočnom rubnom području Varaždinske županije se ovaj etnik spomije u Vrbanovcu, Martijancu, Sv. Elizabeti (danas Jalžabet) i Zamlaki.

zabilježeni u više slučajeva na prostoru grada Kopriv-nice.1259 U vojnim popisima spominje se 1630. u Đurđevcu doseljenici iz Bistrice i Toplica, u Sigecu iz Tabora (isti je zabilježen i u popisu 1644. godine), 1644. i 1661. u Đurđevcu je popisan vojnik iz Krapi-ne.1260

Iz prethodno iznesenih podataka vidljivo je da se etnik Zagorec učestalo počeo javljati u drugoj polovici 17. stoljeću što ukazuje na pojačano doseljavanja u Križevačku županiju i Varaždinski generalat iz Zagorja upravo u tom razdoblju. Po drugoj strani, vidljiva je koncentracija ovog etnika isključivo u sjevernijim prostorima županije i generalata.

Čini se da su se doseljenici iz Zagorja pri nase-ljavanju u Križevačku županiju i Varaždinski gene-ralat svjesno »deklarirali« neodređenim prezimenom Zagorec, iz kojeg se nije moglo vidjeti podrijetlo iz pojedinih zagorskih naselja. To nije bilo slučajno jer se u većini slučajeva radio o odbjeglim kmetovima (coloni fugitivi). Postoji tek nekoliko slučajeva gdje su se doseljenici u novoj sredini predstavili pojedinačnim zagorskim kteticima (Stubičan, Loborec, Trakoštan i sl.).

I u okolici Varaždina je u tijekom 16. stoljeća rastao broj stanovnika. Npr. na posjedu zagrebač-kih biskupa Biškupcu kraj Varaždina je od 1545. do 1550. povećan broj podložnika sa 30 na 50. Iako su ga Osmanlije opljačkale i spalile sela te odvele dio stanovništva 1552. demografska obnova je bila brza pa je već 1560. tamo bilo naseljeno 40 selišta. Na posjedu Zamlača su 1558. je živjelo 29, a do 1590. je broj podložnika na posjedima Zamlači i Jakopovcu povećan na 144. Na malom vlastelinstvu Vinica je 1568. na polovici vlastelinstva živjelo 305 podložnič-kih obitelji, a 1598. je na cijelom vlastelinstvu broj podložničkih obitelji porastao na 723, što ukazuje na vrlo gustu naseljenost na malom prostoru.1261

Gusto su bila naseljena i druga zagorska vlastelin-stva, npr. Cesargrad je imao 620, Veliki i Mali Tabor – 530, Bela i Ivanec – 250, Lobor – 189, Oštrc – 189, Marijaševec – 120, a Lepoglava 200 podložničkih obitelji. Usporedbe radi u cijeloj je Križevačkoj župa-niji 1598. živjelo oko 1270 podložničkih obitelji.1262

Vlastelinstvo Vinica je počelo gubiti stanovništvo već u prvim desetljećima 17. stoljeća. Godine 1618. na

1259 Usp. H. Petrić, Koprivnica u 17. stoljeću – okoliš, demografske, društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Kopriv-nica 2005.

1260 STLA, Militaria, Sch. 161, 162, 175, 211.1261 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 247-248, 259.1262 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza, str. 441-464,

479-487, 488-493, 517-520, 558, 559, 562.


ovom vlastelinstvu je broj kmetskih obitelji smanjen na 612, a istovremeno je zabilježena pojava 78 pustih seljačkih posjeda (oko 12 posto).1263

Do kraja 16. stoljeća se povećavao i broj podlož-nika na posjedima oko Zagreba. Npr. na posjedima Zagrebačkog kaptola je 1494. bilo 647, a 1575. čak 1124, da bi se do 1593. smanjio na 1062 podložničke obitelji. Razlog smanjenja broja stanovnika krajem stoljeća valja tražiti u poplavama, a dio selišta su opustošili martolozi. Povećan je i broj kmetova na vlastelinstvu Brezovica, kao i na gotovo svim drugim vlastelinstvima između rijeka Save i Kupe. Turopolje je sve do Dugoga rata bilo dobro napučeno, no nakon rata je došlo do brze obnove naseljenosti.1264

U vrijeme ratnog djelovanja krajem 16. stoljeća dio se posavskog stanovništva iselio na druga, tada sigurnija područja. Završetkom ratnih djelovanja dio se Posavaca vratio. To se može vidjeti iz toga što je nakon traženja nadvojvode Matije naknadno bilo dopušteno popisivanje »domusa« onih seljaka koji su se 1595. i 1596., nakon ponovnog osvajanja Petri-nje, vratili na svoje posjede i tamo izgradili kuće. Iz poreznih popisa se može jasno vidjeti da se radilo o seljacima iz Posavine i Turopolja, s time da treba pripomenuti da je dio izbjeglog stanovništva ostao u »izbjeglištvu«.1265 Na to upućuje rasprostranjenost etnika Posavec u popisu iz 1598. godine.1266 Čini se, da

1263 HDA, Obitelj Drašković, K-3, sv. 2, br. 9.1264 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 261-262.1265 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza, str. 464-479.1266 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza, etnik Pozawecz

se spominje na str. 372 G. Stubica – Gusakovec i Pasanca Gorica, str. 376 vlastelinstvo D. Stubica – Hruševec, str. 391 Oporovec Zagrebačkog kaptola, str. 397 posjed Ladomerec – Banja sela, str. 427 trgovište Jastrebarsko, opidan, str. 431 Malčevec kraj Moravča, str. 432 Donje Orešje kraj Moravča, str. 433 Omano kraj Zeline, str. 442 opidan u Ludbregu, 5 inkvilina u Ludbregu, 1 inkvilin u Hrženici, str. 443 Hrženica, str. 445 Mali Bukovec i Kutnjak, str. 447 Kuzminec, Vojvodinec, str. 448 Gorica, str. 449 vlastelinstvo Bisag – Novo Mesto, str. 450 vlastelinstvo Greben – Podepčevo, str. 453 vlastelinstvo Guščerovec – Bočkovec i Orehovec, str. 454 Dijankovec, str. 455 Sveti Petar Orehovec, str. 457 Kapela kraj Križevaca, Dubovec, str. 459 Donji Tkalec, Raven, Gornja Velika, str. 460 Veliki Brezovec, str. 477 vlastelinstvo Novigrad selo Jezero, str. 481 vlastelinstvo Cesargrad – županat Plywschyak, str. 492 vlastelinstvo Veliki Tabor, kurija Mali Tabor, str. 499 vlastelinstvo Krapina, Petrovci, str. 505 kraj Zaboka, str. 506 Špičkovina, str. 507 pos jed Mirkovec, str. 509 posjed Orehovica (Zagorje), str. 517 vlastelinstvo Ivanec – Voglovci, str. 523 Gerenčari kraj Zlatara, str. 528 Petruševec, str. 532 vlastelin-stvo Vinica – Držbinec, Nova Ves, Greda, str. 533 vlastelinstvo Vinica, Novaki, Donja Voća, str. 535 vlastelinstvo Vinica, trgo-vište Peterjanec (kmet), trgovište Vinica (kmet), str. 536 vlaste-linstvo Vinica trgovište Peterjanec (kmet), Majuri, Vratno, str. 537 Majuri, str. 538 vlastelinstvo Vinica, trgovište Peterjanec (kmet), Nova Ves, Greda, trgovište Vinica, opidan, Strmec, str. 539 vlastelinstvo Vinica, Opeka, Družbinec, str. 540 Čargovec, str. 542 vlastelinstvo Maruševec, Marčan, str. 543 Jurketinec,

je ovaj val doseljavanja, vidljiv iz popisa 1598. godine, bio vezan uz osmanska prodiranja na širi posavski prostor tijekom druge polovice te naročito krajem 16. stoljeća. Pri tome valja istaknuti da je Turopolje kao dio Posavine ostalo relativno dobro napučeno sve do ratnih djelovanja krajem 16. stoljeća pa je moglo dati brojne iseljenike. Možda u tome treba tražiti razloge u raširenosti etnika Posavec, odnosno iseljenike iz Posavine na prostore Križevačke županije i Varaždin-skog generalata.

Prigodom bijega iz Posavine, moguće je pretpo-staviti da su odlazili ne samo »obični« kmetovi, nego i oni kmetovi koji su sudjelovali u obrani pokupske granice od Osmanlija. »Obični« kmetovi su se najvje-rojatnije smjestili na vlastelinstva i posjede u Kralje-vini Slavoniji i šire, a kmetovi sa borbenim iskustvom najvjerojatnije u selima Vojne krajine te možda i u slobodnjačkim selima na pograničnim posjedima i vlastelinstvima.

U molbi upućenoj banu Nikoli Zrinskom 1653. godine pobunjenici na Erdödyjevim posavskim posje-dima (koje su tada činili vlastelinstvo Želin i posjed Novigrad koji je bio ostatak nekadašnjeg vlastelinstva Moslavine): »kada szu Turczi Petrinyu zgradili, tada jeszu opusztili szavszki Bregh (...) Zato lyucztvo sirom sze je razaslo y zemlya je opusztela y polag Szavskoga Bregha dobar je falat horvaczkoga Orszaga opusztel bil y lyudi nekoy po Vugerskoi, nekoy po Cheskoy zemli ieszu sze razisli y razbesali, nekoy v Megimorie, nekoy v Kanisu, isesz sez bili sirom po szvetu razasli.«1267

Posavci su, dakle, upozoravali bana i Sabor da su njihovi preci pobjegli s Erdödyjeva vlastelinstva u doba opsade Petrinje (krajem 16. stoljeća) i to neki preko Dunava i u Moravsku, a neki i u banovo Međi-murje, dio ih je ostao te su pomogli Maksimilijanu pri opsadi Petrinje. Kada je Petrinja bila osvojena, Erdödyji su »ponovo pozvala svoje kmetove s Dunava

str. 544 južno od Varaždina, str. 545 Čargovec, str. 546 Obres, Beletinec, Sv. Ilija, str. 547 kmet varaždinskog vlastelina, Donji Kučan, Trnovec, str. 548 kmet varaždinskog župnika, str. 549 varaždinski gradski kmetovi, str. 551 Črnec, Biškupec, Zbelio, Doljanec, str. 552, Štefanec, str. 553 Kočice kraj Varaždina, str. 554 između Varaždina i Ludbrega, str. 555 Leštakovec, Kelemen i Šemovec, str. 556 Imbriovec, Šabac. Etnik Pozawecz Nowozell je na str. 549 zabilježen kao varaždinski kmet, a Pozawecz Horwath na str. 504 u selu »Martinche« kraj Zaboka. Žensko prezime Pozawka je popisano na str. 457 u Kapeli kraj Križevaca, na str. 548 je zabilježena kmetica varaždinskog vlastelina, a tri osobe s tim prezimenom na str. 553 između Varaždina i Ludbrega. Slično je i prezime Prekzawecz – str. 391 »Stephanowcz« Zagrebačkog kaptola, sučija Prigorje i Markuševec, str. 395 Novaki Zagrebač-kog kaptola. Zahvaljujem kolegi Ranku Pavlešu na pomoći.

1267 J. Adamček i suradnici, Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću (Građa), Zagreb 1985., str. 177.


obraćajući se na njih kao na braću« te im obećali da će davati samo desetinu. Nakon toga su se njihovi preci doselili vjerujući u »bratski poziv«.1268 Obećanja kojima su Erdödyji privlačili natrag ljude u Posavinu su bila neiskrena, a kolonisti su ubrzo bili pretvoreni u kmetove tj. postali su, usprkos obećanjima, neprivi-legirano stanovništvo. Čini se da su doseljenici dobili pismenu potvrdu svojih privilegija koju je vjerojatno još Sigismund Erdödy (ban 1627.-1639.) spalio, te kako smatra Nada Klaić time Posavcima »oduzeo oružje s kojim su se mogli boriti protiv vlastele«.1269

No, doseljavanja iz Posavine su nastavljena u 17. stoljeću i to na prostor Varaždinskog generalata i Križevačke županije, što se može vidjeti iz etnika Posa-vec. Godine 1649. ovaj se etnik spominje u Kuzmincu, Donjem Šarampovu, Lonji, Prečecu i Krišcima, 1654. u Krišcima, Čemernici, Prečecu, Bregima (Posav-skim), Lonji i Poljani,1270 1659. u naseljima: Komarnica (danas Novigrad Podravski), Mostovljani, Đurđevac, Sigetec, Virje (uz Posavec je zabilježena i varijanta etnika »od Save«), Đelekovec, Imbriovec, Kuzminec, Koledinec, Kutnjak, Subotica (Podravska), Novo Selo (kraj Ludbrega), Slanje i Hrastovljan,1271 a 1673. u selu Cenkovec.1272

U dijelu Križevačke županije i Varaždinskog gene-ralata između rijeke Drave i Bilogore odnosno Kalnika etnik Posavec se 1700. spominje u naseljima: Slanje, Ludbreg, Kučan, Sveti Petar (Ludbreški), Kuzminec, Koledinec, Bregi (Koprivnički), Jagnjedovec, Imbri-ovec, Đelekovec, Cvetkovec, Botinovec, Komar-nica (danas Novigrad Podravski), Peteranec, Virje, Đurđevac, Miholjanec i Donje Zdelice1273 a 1716. u Hlebinama, Svetom Petru (Ludbreškom), Budanče-vici, Šemovcima, Miholjancu, Hampovici, Komar-nici (Novigradu Podravskom), Botinovcu, Kuzmincu, Koledincu, Hrastovskom i Kučanu.1274 Tijekom 17. stoljeća su stanovnici s etnikom Posavec zabilježeni u više slučajeva na prostoru grada Koprivnice.1275

1268 N. Klaić, Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću, Beograd 1976., str. 255.

1269 Isto, str. 258.1270 NAZ, KV, Prot. 89/I, str. 164.; Prot. 5/V, str. 5, 59-62.1271 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 57-58, 71, 113, 123, 148-151, 189, 282.

Iste godine se ovaj etnik spomije i u selu Novakovci, u najistoč-nijem dijelu Varaždinske županije, str. 313.

1272 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 21.1273 NAZ, KV, Prot. 91/III., str. 33, 61, 66, 80, 94, 96, 106, 124, 141,

193, 203, 233-235.1274 NAZ, KV, Prot. 178/II., str. 18, 45, 57, 79, 95, 101, 150, 160, 175.1275 Usp. H. Petrić, Koprivnica u 17. stoljeću – okoliš, demografske,

društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Kopriv-nica 2005.

Među plaćenom posadom Varaždinskog gene-ralata vojnici »od Save« se 1630. godine spominju u Drnju, Virju, Ludbregu, Đurđevcu, Cirkveni (etnik Posavac), a 1644. u Drnju, Sigecu (etnik Posavec), Virju i Đurđevcu (etnik Posavec).1276 Ovaj etnik je zabilježen i u okolici Bjelovara (npr. Međurača, Stari Pavljani).1277

Na prostoru između rijeka Česme i Lonje je etnik Posavec bio vrlo čest. Godine 1650. spominje se u Novakima, u dvije ulice Dubrave, Otočcu i Bađin-cu.1278 Etnik Posavec je 1662. popisan u naseljima: Ivančani, Otočec, Dubrava, Veliki Novaki, Ivančani, Otočec, Zetkan, Bađinec, Dubrava, Veliki Novaki; 1668. godine u Buzadovcu, Cugovcu, Repincu, Malom Brezovcu, Gradecu, Dragancu, Komuševcu, Štefanju, Sišćanima, Polančanima, Prokljuvanima, Cerini, Lipovcu, Krišcima, Predavcu, Opatincu i Poljani, a 1674. godine u Repincu, Cugovcu, Velikom Brezovcu, Malom Brezovcu i Zdencu.1279 Godine 1679. ovaj je etnik popisan u slijedećim naseljima: Repinec, Zdenec, Dubrava, Zetkan, Bađinec, Štefanje, Sišćani, Čazma, Prokljuvani, Pobjenik, Vezišće, Lipovec, Predavec, Ivanić Kloštar, Krišci, Bregi (Posavski), Opatinec, Poljana, Lonja, Prečec i Obreška, 1684. u Suhaji, Pobje-niku, Milaševcu i Prokljuvanima, 1688. u Gradecu, Zdencu, Malom Brezovcu, Bađincu, Otočcu, Martin-skoj ulici u Dubravi, Velikim Novakima, Zetkanu, Suhaji, Pobjeniku, Milaševcu, Prokljuvanima, Štefa-nju, Šušnjari, Mačkovcu, Hrastilnici, Bregima (Posav-skim), Čemernici, Kloštru Ivaniću, Marči, Opatincu, Predavcu, Poljani i Gronjoj Obreškoj, a 1701. u nase-ljima: Bregi (Posavski), Čemernica, Kloštar Ivanić, Krišci, Lonja, Gornja Obreška, Predavec, Prečec, Hrastilnica, Rečica, Suhaja, Milaševci, Prokljuvani, Zdenčec, Bojana, Daskatica, Krišci, Samarica, Marti-nec, Dubrava, Repinec, Veliki Brezovec i Mali Brezo-vec.1280 Isti etnik je 1704. zabilježen u Lemešu, a 1706. u Erdovcu, Gaju, Radoišću, Ledini, Strmcu, Miholcu i Donjem Tkalcu,1281 dok je 1709. zapisan u Mlaki kraj Rakovca.1282

Moguće je da je jedan dio doseljenika s ovim etnikom tijekom 17. stoljeća u Križevačku županiju i Varaždinski generalat došao iz zapadnih dijelova

1276 STLA, Militaria, Sch. 161, 162, 175.1277 Župni ured Nevinac, Matična knjiga krštenih župe Međurača

1680.-1747.1278 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 26-31.1279 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 73-132, 138-145.1280 NAZ, KV, Prot. 105/I, str. 6, 9, 10, 12, 16, 20´-33´, 94-96, 143´-

170, 238-301.1281 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 70, 255, 425, 443, 445, 469, 591.1282 KAZ, Acta capituli saec., XVIII., fasc. 3.


Slavonskog kraljevstva (npr. Prigorja ili Hrvatskog zagorja) gdje je prezime Posavec nastalo ranije kao rezultat doseljavanja u 16. stoljeću, što bi značilo da ono ne ukazuje na direktne migracije iz Posavine. No, vojni popisi relativno često bilježe doseljenike »od Save«, najvjerojatnije iz osmanskog posavskog prostora. Isto tako ne bi trebalo isključiti ni mogućnost da je dio nositelja etnika Posavec iz 17. stoljeća na prostoru Križevačke županije i Varaždinskog genera-lata stvarno doselio direktno iz posavskog područja. Pri tome je nemoguće ulaziti u bilo kakve kvantifi-kacije i razlučivanja direktnih i indirektnih (preko Prigorja ili Hrvatskog zagorja i još nekih područja) pokazatelja doseljavanja iz Posavine.

Uvođenje drugog kmetstva se odrazilo i na pogor-šanje položaja seljaštva u Posavini, što je vjerojatno za posljedicu imalo i iseljavanje dijela stanovništva. Među uzrocima seljačkih buna u Štibri (seoske općine na zajedničkim posjedima Zagrebačkog kaptola istočno od Zagreba, u širem posavskom prostoru) glavni uzrok je bio nametanje i povećanje tlake. Zavisni seljaci u Štibri sve do kraja 16. stoljeća nisu davali tlaku, niti su imali status povlaštenih vojnika-seljaka. Zbog name-tanja radnih obveza izbila je prva buna štibrenaca (1608.-1612.), a povećanje tlake je bilo među najvaž-nijim uzrocima druge bune štibrenaca (1632.-1636.). Za vrijeme te bune Štibrenci su pružali otpor načinu na koji je bio pobiran porez. Druga buna je završila kompromisom, no Kaptol se nije držao dogovora pa je izbila treća buna štibrenaca (1654.) kada su se zavisni seljaci tužili ne samo na povećanje tlake nego i na povećanje naturalnih podavanja.1283

Seljaci koji su se početkom 17. stoljeća naselili na Sisačkom vlastelinstvu nisu davali tlaku jer su služili kao vojnici. Pokušaji Zagrebačkog kaptola kao vlaste-lina za nametanjem seljacima-vojnicima većih kmet-skih tereta je bio temeljni uzrok sisačkih buna.1284 Uoči prve bune, 1629. godine, zabilježeno je pojačano iselja-vanje seljaka sa Sisačkog vlastelinstva, što je vjerojatno bio izraz nezadovoljstva teškim životnim uvjetima. Sisački špan Burić je Zagrebačkom kaptolu u jednom pismu javio kanonicima da podložnici u velikom broju napuštaju svoja sela. Iz Grede je »odešla skoro polo-vica«, iz Sela 6, Drenčine 14, Odre 4, Boka polovica, Tišine 3, a »iz Steleškog vsi, listor su dva ostali.«. Burić

1283 J. Adamček, Bune i otpori. Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću, Zagreb 1987., str. 55-119.

1284 J. Adamček, Ekonomsko-društveni razvoj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u 16. i 17. stoljeću, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća), Zagreb 1981., str. 38.

je molio Zagrebački kaptol da o tome ne piše banu, »ar je vsa krajina opustela«.1285

Prva sisačka buna (1633.-1634.) je izbila zbog pokušaja vlastelinstva za promjenom u položaju dose-ljenih seljaka1286, a možda je jedan od uzroka bila i promjena u vojnoj organizaciji vlastelinstva1287 jer su pobunjeni seljaci tražili da se poštuje status koji su dobili pri naseljavanju. U drugoj sisačkoj buni (1653.-1659.) su seljaci istupali protiv tlake koju je od njih vlastelinstvo počelo zahtijevati. Isticali su da oni daju brojne stražare i čuvaju granicu od Osmanlija. Prigo-dom gušenja bune Kaptol je sisačkim podložnicima uspio nametnuti tlaku tjedno jedan do dva dana.1288

Za problematiku Varaždinskog generalata i ovoga rada najvažnija je buna Posavaca. »Osnovna težnja kmeta-vojnika na Banskoj Krajini«, sastojala se prema Nadi Klaić »u tome da postignu položaj pravih krajiš-nika. Ali, upozoreno je i na to da taj osnovni zahtjev nije mogao biti ispunjen, jer vlastelin treba u XVII st. samo ograničeni broj vojnika, a mnogo više podlož-nika, koji ga hrane, uzdržavaju utvrdu, posadu u njoj itd. Vlastelin je bio dužan organizirati obranu na svom vlastelinstvu na Banskoj Krajini, a to je mogao učiniti samo s pomoću svojih kmetova. Međutim na posa-vačkim imanjima Erdödyja došao je do izražaja pose-ban položaj koji je ova porodica uživala ne samo u Hrvatskoj, nego napose na Banskoj krajini.1289 Njihova su imanja upravo na području oko Kupe i Save tako velika da su posjedovali više od trećine (točnije 36 %) svih posjeda - prema popisu iz 1618. imao je čitav kotar 3241 kuću, a sami Erdödy 1117 kuća. »Moglo bi se gotovo reći, da su, izuzevši posjede crkve ili manjih plemića, mogli spojiti svoj posjed od Moslavačke gore do žumberačke Plješevice.«1290

Nada Klaić ističe da je to »bez sumnje, bila dovoljna podloga da se Erdödy na tom području pretvore u male dinaste. »Još je jedna činjenica presudno utjecala na izbijanje i tok bune na erdödyjevskim posjedima:

1285 N. Klaić, Društvena previranja i bune u Hrvatskoj, str. 225. 1286 J. Adamček, Ekonomsko-društveni razvoj u sjeverozapadnoj

Hrvatskoj u 16. i 17. stoljeću, str. 38.1287 Nada Klaić je smatrala da je jedan od glavnih povoda Prvoj

sisačkoj buni vjerojatno »vojnička reorganizacija sisačkog vlaste-linstva.« Ona piše: »Ne raspolažemo, doduše, s točnim podacima, ali nije neopravdana pretpostavka da Kaptol pristupa rečenoj reorganizaciji tek početakom XVII st. Na takav zaključak upućuje previ poznati ugovor s đumlijama (Gyumlijama), kako su kano-nici nazivali plaćene sisačke vojnike iz 1628. g.« N. Klaić, Druš-tvena previranja i bune, str. 219.

1288 J. Adamček, Bune i otpori, str. 145-202.1289 N. Klaić, Društvena previranja i bune u Hrvatskoj, str. 252.1290 B. Grafenauer, N. Klaić, Teritorijalizacija Vojne Krajine i borba za

cjelokupnost hrvatskih zemalja pod Habsburgovcima, Historija naroda Jugoslavije, knj. 2, Zageb 1959., str. 717-718.


Erdödy su od 1615. vrhovni petrinjski kapetani! Prema tome, oni su s pomoću petrinjske posade mogli lako svladati pobunjenike (...)« Posavcima to nije smetalo »da se povežu i s krajišnicima u petrijskoj utvrdi i zato sve svoje nade polažu u najbliže »prave krajišnike«, u ivanićke Vlahe.« Oni su za Posavce zahtijevali polo-žaj krajišnika jer su zajedno ratovali zajedno »kako poštenem i krajnskem soldatom i vitezom pristoji se«. No, to je bilo dobro poznato i Erdödyjima pa su Posavci bili lišeni oslonca u Petrinji, kao najvećoj utvrdi na Banskoj Krajini. Posavcima je, prema Nadi Klaić, osobito bilo stalo da se povežu sa Siščanima.1291

Uz to su se nastojali povezati s krajišnicima u Varaždinskom generalatu. Oni su zaklinjali »ivanićku, križevačku i koprivničku, jednom rječjum vse što su do Drave Kraine« kako bi im se pridružili ili neka barem napuste Petrinju i Ivanić jer »ako se rečene krajine opustiju, dogbro znati morate kamo dospeti hote i gde kraina bude«. Posavci su znali da je bez njih ne može braniti pa su zbog toga poručili kako bi to bio »veliki i nerazgovorni krainski i orsaški kvar, koji bi se pripetil, ako bi mi i Posavje opušćeno ostalo«.1292

Ivanićki Vlasi su na Saboru održanom 25. kolo-voza 1653. svjedočili o svojim odnosima s Posavcima i njihovoj ulozi u obrani Kraljevstva: »Mij vojvoda, officeri i sudac ivaničke pokrajine vseh vlaškeh sinov valuemo i svedočimo poleg siromahov Posavcev podložnikov gospodina grofa Erdödi Imria da na veli-koj krajine i z nami susedi po vode kak i po suhom ne milruju suproti nepriatelu vere keršćanske poiti i vsegdar zagotovi potpunoma svomu gospodinu sa kim su dužni bili. Koi ako bi se zaradi pravice po orsageh morali razbiti i da bi Posavije opustilo, ovdišnim bliž-nim krajinam i orsagu na veliku škodu, kvar i pogibel bilo bi. Što videvši i preštimavši gospodin ban i pleme-niti orsag molimo se da siromahe Posavce ne dadu iz pravice njihove preganjati, nego u pravice, kako su i perva dobra gospoda deržala, deržati. Što se i ufamo polag siromahov Posavcev.«1293

Josip Adamček je donio niz argumenata kojima je pokazao da na vlastelinstvu Novigrad Posavski nije postojala zasebna skupina povlaštenih vlastelinskih vojnika-seljaka. Usprkos tome, kmetovi na ovom pograničnom vlastelinstvu su imali određeno značenje u sustavu obrane, a neki od njih su služili kao plaće-nici u zemaljskim i banskim postrojbama. Vojničko je iskustvo podložnika utjecalo na seljačku upornost

1291 N. Klaić, Društvena previranja i bune u Hrvatskoj, str. 253.1292 Isto, str. 254.1293 NAZ, Politica, III, br. 183; N. Klaić, Društvena previranja i bune

u Hrvatskoj, str. 266.

i organiziranost. Zbog toga su vlasti u vrijeme buna vodile računa o vojnoj ulozi Posavca i tražile kompro-misna rješenja između njih i vlastelina. Prva buna na vlastelinstvu Novigrad Posavski (1653.-1659.) je izbila zbog povećanja tlake, a možda i zbog toga što su neke skupine podložnika željele steći položaj »pravih krajiš-nika«. Grofovi Erdödy su doseljenim seljacima ukinuli povlastice dane prigodom doseljavanja i nametnuli im kmetske terete. Na istom vlastelinstvu su kasnije izbile Druga (1663.-1664.) i Treća posavska buna (1670.-1671.). Druga buna je završena kompromi-som, dok je Treća buna ugušena vojnom silom.1294 Kompromisi se mogu objasniti strateškom važnošću Posavine, poglavito dijela oko sutoka Kupe i Save. Toga je bio svjestan i ban Nikoli Zrinski koji je još 1653. upozoravao vladara na položaj Posavine i ukazivao na to da ugušivanje buna oružjem nije prikladno. On je smatrao da ukoliko bi Posavine bila opustošena to bi Osmanlijama otvorilo put u hrvatske zemlje.1295 Osim prezimena Posavec na kolektivno doseljavanje iz Posavine ukazuju i cijela nova sela – npr. Siščani u župi Draganec, čije ime ukazuje na podrijetlo stanovništva.

Čini se da je od veće važnosti bilo i iseljavanje iz Međimurja na područje Križevačke županije i Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća. »Međi-morci« su se u najvećem broju naseljavali u podravski dio Križevačke županije koji je u neposrednoj blizini Međimurja i to u sela u kojima su zavisni seljaci bili u kmetskom statusu, a relativno veći broj ih je zapisan u gradu Koprivnici. U manjoj mjeri su se doseljavali u vojnokrajiške utvrde (Virje, Đurđevec), vojnokrajiška (Molve, Hlebine) ili u slobodnjačka sela (Apatija, Đele-kovec). Dakle, doseljeni »Međimorci« su po doseljenju na prostore južno od rijeke Drave bili u različitim statusima (kmetskom, slobodnjačkom, vojnokrajiš-kom).

Kako bi se mogli razjasniti uzroci doseljavanja iz Međimurja nužno se, makar površno, osvrnuti na procese koji su se u drugoj polovici 16. i tijekom 17. stoljeća odvijali na Međimurskom vlastelinstvu.

Zrinski su najvjerojatnije odmah nakon dobivanja Međimurja 1546. godine na to područje počeli naselja-vati svoje kmetove s ugroženih vlastelinstava u Pounju i Slavoniji. Time je Međimurje postalo važno područje naseljavanja seljaka iz krajeva pogođenim osmanskim pustošenjima.1296 U velikoj epidemiji od 1553. do 1555. godine u Međimurju je smrtno stradalo oko 12 tisuća ljudi ili gotovo polovica stanovništva. Popisivači

1294 J. Adamček, Bune i otpori, str. 207-248.1295 Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću (Građa), str. 198.1296 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 258.


poreza su tvrdili da su prije epidemije posjedi Nikole Zrinskog između Drave i Save bili potpuno naseljeni te da nisu bili pustošeni.1297 Kralj Ferdinand je 29. ožujka 1561. godine dao Nikoli Zrinskom privilegij da na svoja vlastelinstva, u koja su, uz ugarska imanja, pripa-dali posjedi Čakovec i Štrigova, slobodno može nase-ljavati kmetove. Novi su naseljenici tim privilegijem bili 12 godina oslobođeni od plaćanja svih poreza.1298

Zrinski su od 1560-tih godina mogli pod povolj-nim uvjetima na svoje ugarske i međimurske posjede naseljavati nove kmetove. Nakon osmanskih pusto-šenja u Međimurju 1580-tih godina Zrinski su kao vlastelini organizirali demografsku obnovu i novo naseljavanje kmetova.1299 To je bilo i te kako važno za teške turske provale 1586. godine, kada je navodno

1297 S. Barabás, Codex diplomaticus et epistolaris comitis Nicolai de Zrinio (dalje: Barabás, CDE), knj. 1, Budapest 1898, str. 288, 289, 377.

1298 S. Barabás, CDE, knj. 2, Budapest 1899, str. 392-393.1299 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja

XVII stoljeća, Zagreb 1980., str. 259.

2000 ljudi odvedeno u ropstvo. Zrinski su na sve moguće načine nastojali naseliti svoje posjede, jer je u broju kmetova ležao njihov opstanak. Jagma za ljudima, uz osmanske provale uspjela je temeljito izmiješati etničku i demografsku sliku prostora.1300 Hrvatski su se plemići na Hrvatskom saboru 16. svibnja 1595. godine žalili da Juraj Zrinski u Međi-murje privlači njihove kmetove davanjem različitih povlastica.1301 Očito je u to vrijeme Međimurje bilo prostor koje je privlačio doseljenike pa proces znatni-jeg iseljavanja s prostora Međimurskog vlastelinstva treba tražiti u kasnijem vremenskom periodu, iako je i krajem 16. stoljeća, kako sam ranije utvrdio, bilo pojedinačnih slučajeva iseljavanja u Međimurju nepo-sredno susjedstvo.

Da li su preseljenici ranije na Međimurskom vlastelinstvu bili u vojničkom statusu teško je reći, no moguće je pretpostaviti da su se seljaci-vojnici prese-

1300 N. Štefanec, Heretik Njegova Veličanstva, Povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu, Zagreb 2001., str. 51-52.

1301 HSS, knj. 4, Zagreb 1917, str. 325.

Položaj međimurja na granici s Osmanskim Carstvom u 17. stoljeću


ljavali na vojnokrajiško područje ili u slobodnjačka sela južno od rijeke Drave. Na Međimurskom vlaste-linstvu su vojnici, dobivši svoju česticu zemlje, bili su oslobođeni svih vlastelinskih i državnih podava-nja u zamjenu za obavljanje vojne službe. Na temelju istraživanja Istvana N. Kissa krajem 17. stoljeća je u Međimurju godine 1638. popisano 3617 obitelji, 1672. - 2921, a 1692. - 1959 obitelji.1302 Ovi podaci jasno ukazuju na trend smanjenje broja stanovnika u drugoj polovici 17. stoljeća.

Godine 1638. su braća Nikola i Petar Zrinski načelno, a 1649. godine i pravno raspodijelila svoje posjede,1303 o čemu se sačuvao ovjereni zapisnik o podjeli obiteljskih imanja koji su načinila braća Zrin-ski pred Zagrebačkim kaptolom 19. srpnja 1649. godine. Prema toj podjeli Nikola je dobio Međimurje te obiteljske posjede u ugarskim županijama Zala, Somogy i Baranja, te u Križevačkoj županiji posjede Vrbovec i Rakovec. Petar je dobio ostale hrvatske posjede: Božjakovinu, Ribnik i Ozalj kao i sva primor-ska te vinodolska imanja.1304

Na Međimurskom vlastelinstvu je 1638. godine bilo popisano devet aloda s oranicama i drugim pripadnostima. Alodi ili marofi su bili kompleksi gospodarskih zgrada koje su se podizale kao gospo-darska središta pojedinih dijelova vlastelinstva. Naziv aloda proširio se i na sve vlastelinske poljoprivredne

1302 I. N. Kiss, Gesellschaft und Heer in Ungarn im Zeitalter der Türkenkriege. Das Soldatenbauertum, u: Die wirtschaftlichen Auswirkungen der Türkenkriege, ur. O. Pickl, Graz 1971, str. 272-281; isti, Die Muhrinsel-Domäne, 1638-1720, n. dj., 203-206; isti, Vojna organizacija vlastelinstava - vojnici-seljaci i vojnici-plemići, u: Vojna Krajina, Zagreb 1984, str. 175-191.

1303 N. Štefanec, Braća Nikola i Petar Zrinski, Velikaška obitelj u srednjoeuropskim vojno-političko-ekonomskim konstelacijama, u: Zrinski i Europa, Zagreb 2000, str. 389.

1304 KAZ, Acta Loci credibilis, Z. 15/411.

površine na njegovu području. Od 1638. pa do 1672. godine na međimurskim je posjedima osnovano je više novih aloda s velikim obradivim površinama.1305 Središnji dio svakog aloda bila je alodijalna kuća sa stambenim prostorijama za sluge i upravitelje aloda, kuhinjom i raznim spremištima. Na međimurskim alodima se 1672. nalazilo blizu 40 staja - posebnih za konje, volove, goveda, svinje i ovce, a gotovo svaki alod je imao svoje peradarnike. Na alodima su se nalazili sjenici i spremišta za žitarice u snoplju kao i žitnice za ovršene žitarice. Gotovo sve građevine su bile građene od drveta. Međimursko vlastelinstvo je 1672. držalo i 14 alodijalnih mlinova.1306 Čini se da je jačanje alodi-jalne proizvodnje moralo utjecati na povišenje radne rente (tlake) što je Međimurje postupno činilo sve manje atraktivnim za život i rad. Po drugoj strani, na susjednim prostorima Križevačke županije i Varaždin-skog generalata javio se novi prostor za kolonizaciju koje je doseljenicima omogućavao povoljnije uvjete.

Prema feudalnim podavanjima kmetovi su u Međimurju sačinjavali tri grupe, ali u svim su grupama morali davati jednaku tlaku - četiri dana tjedno sa zapregom od čitavog selišta. Razlike su postojale samo u visini naturalnih podavanja. Tlaka sa stočnom zapre-gom se mogla preračunati u 8 dana tlake bez zaprege. Ako se tome doda da su međimurski seljaci morali davati još i četiri puta godišnje podvoz, tlaka je na tom vlastelinstvu predstavljala veoma težak feudalni teret. Međimurski su kmetovi u isto vrijeme bili dosta opterećeni novčanim i naturalnim podavanjima.1307 No međimurski su se seljaci domislili kako smanjiti tlaku i to smanjenjem vlastitih selišta, tako da povećanje tlake nije mobao biti osnovnim razlogom iseljavanja stanovništva.

Prema istraživanjima Josipa Adamčeka, na dijelu Međimurskog vlastelinstva koji su 1638. godine posje-dovala braća Nikola i Petar Zrinski bilo je 336 ili oko 23% pustih podložničkih posjeda (bez trgovištva Čakovca). Kmetovi i »purgari« su tada držali 1230 naseljenih posjeda. Selišta bez držalaca na tom dijelu vlastelinstva je bilo više od 31%. Veći dio vlastelinstva, 694 selišta ili oko 60%, u Međimurju su držali vazalni plemići.1308

1305 I. N. Kiss, Die Muhrinsel-Domäne, 1638-1720, str. 199-226.1306 HDA, NRA, sv. 1445/7; R. Modrić, Povijesni spomenici obitelji

Zrinskih i Frankopana, knj. 1, Popisi i procjena dobara (1672-1673), Zagreb 1974., str. 4-48, 205-218, 292-298; J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 645-646, 674-675.

1307 HDA, Urbaria et Conscriptiones, sv. 9/3, 3/5; NRA, sv. 1445/7; J. Adamček, Zrinsko-frankopanski posjedi u XVII stoljeću, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, sv. 2, Zagreb 1971., 32-33.

1308 HDA, NRA, sv. 1145/7; J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 534.

Petar Zrinski


Na cijelom Međimurskom vlastelinstvu je, prema procjeni iz 1672. godine, bilo pusto 298 ili preko 27% selišta. Najviše pustih selišta je bilo na dijelu vlastelin-stva koji su držali Ugarska komora i nasljednici Nikole Zrinskog. Na tom je dijelu tada bilo pusto 220 ili 41% selišta. Vazalni su plemići tada držali 561 selište ili 52% seljačkog zemljišnog fonda. Na njihovim je posjedima bilo pusto samo 78 ili 13,9% selišta. Na međimurskim posjedima je od 1638. do 1672. godine broj selišta ipak porastao sa 1083 na 1195. Međutim, 1672. godine su bila su popisana samo 1094 selišta. Popisivači su utvr-dili da je 14 selišta bilo obraslo šikarom i da je preko 83 selišta na dijelu Sofije Löbl bilo nestalo (vjerojatno od diobe iz 1666. godine). Pretpostavljali su da su ta selišta bila razdijeljena vjerojatno radi dopune drugih ili da su uništena poplavama Drave i Mure.1309

Moguće je pretpostaviti da su glavni uzroci opustošenosti međimurskih posjeda bili najvjerojat-nije »ratna razaranja i krajiška četovanja« jer su Međi-mursko vlastelinstvo za vrijeme rata 1663-1664. i borbi oko utvrde Novi Zrin pustošile i carske i osmanske snage.1310 Josip Adamček drži da se veliki broj pustih selišta ne može objasniti samo ratnim razaranjima nego i time da je dio međimurskih kmetova napuštao vlastelinstvo i zbog teških životnih uvjeta koji su na njemu vladali.1311 Time bi mogli objasniti doseljavanja iz Međimurja na prostor Varaždinskog generalata i Križevačke županije oko sredine 17. stoljeća. No, kako objasniti doseljavanja s kraja 17. stoljeća?

Iako su Zrinski imali Vlahe u vlastelinskim postrojbama na primorskim dobrima, taj se sustav nije primjenjivao u Međimurju. István N. Kiss o tome piše: »kao polunomadski pastiri Vlasi se nisu mogli tako lako nastaniti na jednom mjestu, te se nisu mogli uključiti u privrednu strukturu vlastelinstva, uspr-kos nesumnjivim vojnim prednostima. Komorskoj upravi su se Vlasi činili neupotrebljivim i nesigurnim za obranu gusto naseljenog Međimurja. Zbog toga su se na vlastelinstvu javili vojnici-seljaci koji su mogli osigurati njegovu jeftinu i masovnu obranu. (...) God. 1672. činili su vojnici-seljaci apsolutnu većinu u vlaste-linskim jedinicama, a pri konfiskaciji dobara Zrinskih Ugarska kraljevska komora je preuzela i cjelokupnu vojnu organizaciju i nadalje je zadržala. U stvari su organizatori sistema vojnika-seljaka bili na prijelazu

1309 Popisi i procjena dobara, str. 201-204, 289-292; J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 534-535.

1310 H. Petrić, D. Feletar, P. Feletar, Novi Zrin – Zrinska utvrda na Muri (1661.-1664.), Zagreb-Donja Dubrava 2001.

1311 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 535.

u 17. stoljeće Juraj Zrinski te kasnije grofovi Nikola i Petar.«1312

Donja Dubrava je, uz Legrad, bila najbliže naselje Križevačkoj županiji pa ću ju uzeti kao primjer sela koje je bilo kolonizirano. Prema popisima iz 1660., 1672. i 1698. moguće je donekle rekonstruirati barem dio prostora od kuda se doseljavalo stanovništvo u Donju Dubravu. Prezime tj. etnik Horvat upućuje na doseljenike iz prekokupske odnosno »stare« Hrvatske. Dio se doseljenika doselio iz Turopolja, Srijema, iz prostora južno od rijeke Drave, a zabilježen je jedan doseljenik iz Bosne, Vlasi, doseljenici iz Zagorja. Zani-mljiv je i etnik Slaven koji se spominje 1672., a i prezi-mena Bez(i)ak, Dolenec, Dombai, Novak i još neka druga upućuju na doseljenike.1313

Izgleda da su Zrinski organizirali doseljavanje manjih skupina Vlaha u Međimurje, makar u ogra-ničenom opsegu. Npr. u popisu kućedomaćina Donje Dubrave za 1660. godinu popisane su dvije osobe koje su se prezivale Vlah, a osobe s prezimenom Vlah ili Vlašić se još spominju primjerice u Hodošanu, Svetom Jurju u Trnju (dvije osobe), Gornjem Kraljevcu, selu Lizhouicz (župa Štrigova), Malom Slatnjaku (»mons minor Slatiniak« - župa Štrigova) i Mihovljanu.1314 Iste godine u Donjem Prekomurju nije bila popisana ni jedna osoba s prezimenom Vlah ili sličnim. To pokazuje da je vlaško naseljavanje bilo ograničeno na prostor Međimurskog vlastelinstva.

Prema popisu međimurskih obitelji iz 1720. prezime Vlah (Vlahovich, Vlahek, Olah, Vulah) nala-zimo u slijedećim naseljima: Donji Štefanec, Gornji Vidovec, Palinovec, Vratišinec, Hodošan, Križovec, Kotoriba, Donja Dubrava, Donji Vidovec, Legrad, te na vinogradarskom području u Mons Verbovicza, Mons Major Leszkovecz, Mons Gradischak i Mons Zaveshak.1315

Na srpsko (odnosno »racko«) doseljavanje podsjeća nekoliko spomena na Međimurskom vlaste-linstvu. Etnik Serbljan (Sörblyan) je 1651. popisan u selu Trnovec u župi Nedelišće.1316 Prezime Srbak (Serbak) je zabilježeno iste 1720. u međimurskom selu Držimurec,1317 a prezime Racz u Turnišču (danas

1312 I. N. Kiss, Vojna organizacija vlastelinstva – vojnici-seljaci i vojnici-plemići, u: Vojna krajina, Zagreb 1984., str. 180-181.

1313 NAZ, KV, Prot. 70/I, str. 4-4´; Prot. 71/II, str. 215.; Monumenta Zrinyiana, knj. 2, str. 262-265.

1314 NAZ, KV, Prot. 70/I, str. 4-4´, 12-12´, 24´, 35, 44´1315 Monumenta Zrinyiana (dalje: MZ), knj. 2, Budapest 1991., str.

391, 395, 426, 436, 440, 465, 467-468, 470, 473, 495, 514, 519, 557, 559

1316 NAZ, KV, Prot. 6/VI, str. 45.1317 MZ, knj. 2, str. 422.


Podturen) i Legradu.1318 Znakovito je postojanje naselja Raczkanizsa na sjeverozapadnom rubu Međimurskog vlastelinstva. Raczkanizsa je današnje naselje Raskrižje na hrvatsko-slovenskoj granici, a njegov stari naziv ukazuje na ranije spomenuti smjer doseljavanja. Etnik Racz se spominje i u Prekomurju u trgovištu Donja Lendava 1660. godine, no isti etnik nije zabilježen ni u jednom drugom donjoprekomurskom naselju.1319

Nije jasno da li se kod doseljavanja Vlaha radilo o »pokusu« vezanom uz obranu, no tu mogućnost ne bi trebalo skroz isključiti. Kako god da bilo, vlaški obrambeni »pokus« nije uspio te su se Zrinski usmje-rili isključivo u obrambeni sustav koji su činili vojnici-seljaci, a ranije doseljeni Vlasi su se, čini se, uklopili u njega.

Valja kazati još nekoliko riječi i o uzrocima iselja-vanja iz Međimurja. Dugi rat (1593.-1606.) je u Ugar-skoj u vojnom pogledu završio potpunom iscrpljeno-šću zaraćenih strana. Zbog nestašice novca većina je plaćeničkih postrojbi nakon zaključivanja mira 1608. godine bila raspuštena. Kasnije, na početku trideseto-godišnjeg rata je veći dio habsburške vojske iz Ugarske bio poslan na teritorij Svetog Rimskog Carstva.1320 Palatin Nikola Eszterhazy je 1641. u djelu »Opinio«, o sustavu utvrđene granice iznio podatke o jačini pogra-ničnih ugarskih posada, koje su bile popunjene s oko trećinom od propisanog broja.1321 Time je bila ugro-

1318 MZ, knj. 2, str. 462, 493, 499.1319 NAZ, KV, Prot. 70/I, str. 51 i dalje.1320 I. N. Kiss, Gesselschaft und Heer in Ungarn im Zeitalter der

Türkenkriege. Das Soldatenbuern. In: Die wirtschaftlichen Auswirkungen der Türkenkriege, Graz 1971., str. 273-296; isti, Vojna organizacija vlastelinstva, str. 175.

1321 N. Eszterhazy, Opinio seu discursus palatini circa conservationem regni et confiniorum ejusdem, Viennae 12. decembris 1641., u: Enchiridion Fontium Historiae Hungarorum, Budapest 1901., str. 555-571.

žena obrana zemlje. Uz to, Dvorsko ratno vijeće nije moglo do kraja 17. stoljeća u ugarskim pograničnim utvrdama držati dodatne plaćeničke postrojbe. Radi oslabljene obrambene granične crte, krupni su feudalci u pograničnim područjima morali na sebe preuzeti teret obrane.1322

Vodeći magnati – Nadasdy, Batthyany i Zrinski su u 16. stoljeću o svom trošku uzdržavali hajdučke i husarske postrojbe, ali to ne bi bilo moguće da nije bilo kraljeve financijske potpore. Bez te novčane pomoći su u 17. stoljeću bili prisiljeni vojnike nami-rivati zemljištem i posjedima. Naziv hajduka, koji su u 16. stoljeću još bili vojnici-plaćenici, postao je u 17. stoljeću sinonim za pojam nastanjenog slobodnjaka koji je vršio vojnu obvezu. Vojnici-seljaci su posvuda nazivani hajducima, iako su se njihova prava i dužno-sti od Međimurja do Gornje Tise razlikovale.1323

Selišta seljaka-vojnika, dio kojih se i u Međimurju nazivao hajducima, su bila oslobođena plaćanja vlaste-linskih i državnih poreza, a u cijeloj su godini morala davati samo nekoliko dana prijevoza i žetvenih radova. Konjanici ili husari su vojnu službu obavljali vlasti-tim konjem, ali su oružje, vojnu opremu i liječničku skrb dobivali od vlastelinstva. Vlastelinstvo je oslo-bodilo od feudalnih tereta veliki dio podložnika koji su vršili vojnu službu te ih učinila, de facto, slobod-nim seljacima. Taj oblik uzdržavanja vojnika doveo je do snažnog preoblikovanja posjedničkih odnosa na Međimurskom vlastelinstvu.1324 Seljaci-vojnici su bili nužni za obranu vlastelinstva jer se njegova granica na Muri podudarala s granicom Osmanskog Carstva. Oni su bili zapravo slobodnjaci koji vrše vojnu službu.

U zapadnim dijelovima Ugarske su vlastela osnivali posebna hajdučka naselja gdje su uzimali hajdučke skupine na svoja imanja, ili oslobađali dio seljaka kmetskih obveza očekujući od njih vršenje vojne službe. Osim o hajdučkim naseljima na nakim mjestima se govorio o seljacima-vojnicima. Uz osigu-ranje obrane od Osmanlija »ova su oslobađanja imala veliko značenje i utoliko što su u doba »nasljednog kmetstva« (drugo kmetstvo) pružala mogućnost da netko postigne status slobodnog seljaka.«1325

Kada je Međimurje krajem 17. stoljeća prestalo biti pogranično područje na habsburško-osmanskoj impe-rijalnoj granici, promjene koje su slijedile imale su

1322 I. N. Kiss, Vojna organizacija vlastelinstva, str. 175.1323 I. Rasz, A hajduk a 17. szazadban, Debrecen 1969., str. 215; I. N.

Kiss, Vojna organizacija vlastelinstva, str. 175.1324 I. N. Kiss, Vojna organizacija vlastelinstva, str. 176, 181.1325 I. Sinkovics, Obrana mađarskog pograničnog teritorija od Turaka

u XVI i XVII stoljeću, Vojna krajina, Zagreb 1984., str. 173.

Nikola eszterhazy


utjecaja na nestanak vojnika-seljaka, ali i na promjene u položaju seljaka na međimurskom području. Dio se nekadašnjih vojnika-seljaka preselio na prostor Varaž-dinskog generalata, što je bilo i logično jer je pratilo želje seljaka-vojnika za očuvanjem povlastica, tim više ako su na području Varaždinskog generalata mogli dobiti mnogo veće parcele u zamjenu za vojnu službu.

U zapisniku kanonskog pohoda župe Donji Vido-vec 1688. godine (tada su pod ovu župu spadala sela: Donji Vidovec, Donja Dubrava, Altarec – današnja Sv. Marija, Mihaljevec, Cvetošinec te trgovište Kotoriba. Na području cijele župe je bilo samo 350 kuća. U zapi-sniku piše da je broj žitelja pao »jer se mnogo župljana odselilo radi straha i zbog raznih neprilika«.1326 Selo Cvetošinec u idućem zapisniku kanonskog pohoda ne spominje, a 1671. godine je bilo zabilježeno i selo Družilovec koje 1688. godine više ne postoji. Izgleda da to pokazuje kako je kao jedan od rezultata procesa iseljavanja iz ovoga dijela Međimurja bio i nestanak cijelih sela.

Vojnici-seljaci su kao odvojena skupina službeno nestali iz urbara 1720. godine. Opravdanost postojanja seljaka-vojnika je izblijedjela. O njima se u popisu govori samo kao o bivšim vojnicima.1327 U popisu iz 1720. popisivač se zadovoljio naglašavanjem njihove nekadašnje vojne uloge. Za dio sela je izričito spome-nuto da se radilo o stanovnicima koji »su nekoć vršili vojnu službu«.1328

U Međimurju, oslobođenom od osmanske opasnosti, nestala je potreba za vojnicima-seljacima početkom 18. stoljeća. Oko 1720. vlastelinstvo je u vezi s vojnicima-seljacima došlo u svojevrsnu »pat-poziciju«. Iako je početkom 18. stoljeća vojna obveza vojnika-seljaka bila ukinuta, njihov poseban druš-tveni položaj i s njim povezane gospodarske predno-sti su ostale relativno netaknute. U osnovi su morali plaćati samo novčani zakup (arendu) bez uobičaje-nih kmetskih nameta i tlake. Seljaci-vojnici zadržavši socio-ekonomske privilegije nisu bili potisnuti u status kmetskih podložnika.1329

Kako nakon protjerivanja Osmanlija pogranične utvrde unutar zemlje više nisu bile potrebne, a za vojnike je bilo određeno da se od tada bave ratarstvom ili trgovinom. Vojnici kojima je život osiguravao druš-tveni uspon u nekim ugarskim mjestima se nisu željeli pokoriti odredbama koje bi za njih značile pogoršanje njihovog statusa. Mnogi su protiv volje Dvora postali

1326 NAZ, KV, Prot. 70/, str. 11-22.1327 I. N. Kiss, Vojna organizacija vlastelinstva, str. 185.1328 MZ, knj. 2, str. 471.1329 I. N. Kiss, Vojna organizacija vlastelinstva, str. 186-187.

bjegunci i nedugo nakon toga sudjelovali u Rákóczyje-vom pokretu.1330

Vojnici-seljaci, čije se podrijetlo može dokazati, nalazili su se u tri vojna okruga, u tzv. vojvodstvima: Goričan, Novakovec i Kotoriba. Prema organizaciji iz 1720. godine vojvodstvo Kotoriba su činili: trgovište Kotoriba te sela Donja Dubrava i Donji Vidovec (sa selom Nova vesz). Vojvodstvo Goričan je obuhvaćalo sela: Goričan, Hodošan i Đurđanec, dok su u vojvod-stvu Novakovec bila sela: Novakovec, Domašinec, Gardinovec, Turnišče, Feketinec, Miklavec, Križovec, Dekanovec, Markočina i Belica. 1331

Samo je 417 vojnika-seljaka do 1720. zadržalo ranije povlastice, a nakon velikog smanjenja ova je skupina činila još uvijek 17 posto podložnika, koji ni u kojem slučaju nisu željeli preuzeti na sebe urbarijalne terete. Prigodom popisa državnog poreza 1720. vlasti su npr. za nekadašnje vojnike-seljake u Prelogu utvr-dile da »ih je prije bilo više, ali nakon blagotvornog mira s Osmanlijama velik ih se dio odselio u Hrvat-sku ili druga područja«, vjerojatno u Vojnu krajinu. »Svi službeni suvremeni izvori pokazuju da međi-murski seljaci nisu ni u promijenjenim okolnostima ni u kom slučaju bili spremni odreći se ranijih gospo-darskih povlastica, već kad je do toga došlo, radije su se odselili.« 1332 U tome bi trebalo tražiti uzorke smanjenja broja stanovnika Donje Dubrave krajem 17. stoljeća i nestanka nekih obitelji, dok je istovremeno u susjednim selima, gdje nisu bili naseljeni vojnici-seljaci, došlo do porasta ukupnog broja stanovnika. Po drugoj strani, na selišta odseljenih doselili su se novi stanovnici, što se najbolje može vidjeti uspored-bom procjene ukupnog broja stanovnika (od kojih je dio bio u statusu vojnika-seljaka) Donje Dubrave iz 1660., 1698. i 1716. godine. Valja spomenuti i to da je nakon 1671. došlo do nestanaka cijelih sela u okolici Donje Dubrave kao primjerice Novog Sela (Nouavilla), Cvetošinca i Družilovca, a ukoliko se zbroji ukupni broj stanovnika za cijelo istočno Međimurje vidi se da je između 1671. i 1698. došlo do značajnijeg pada ukupnog broja stanovnika.

Prema popisu iz 1598. u etnik »Međimorec« (»Megimorec«, »Megmwrcz«) je bio zabilježen u slijedećim naseljima Križevačke županije: Hrženica, Veliki Karlovec, Priles, Veliki i Mali Bukovec. Napo-minjem da su sva popisana naselja u neposrednoj okolici Ludbrega. U Varaždinskoj županiji je etnik

1330 I. Sinkovics, Obrana mađarskog pograničnog teritorija od Turaka u XVI i XVII stoljeću, str. 173-174.

1331 MZ, 2, str. 577, 578.1332 I. N. Kiss, Vojna organizacija vlastelinstva, str. 186-187.


»Megmwrcz« istovremeno popisan u selima: Cargo-vec, Trnovec, Biškupec, Šemovec, Otočec, Martijanec, Vrbanovec i Novakovec.1333 Rasprostranjenost ovog etnika je ograničena na okolicu Varaždina i prostor prema Ludbregu, dakle, neposredno susjedstvo Međi-murja. Zanimljivo je da su svi »Međimorci« bili u zavisnoseljačkom statusu, najčešće kmetskom.

Na prostor Križevačke županije i Varaždinskog generalata je tijekom 17. stoljeća zabilježeno pojačano doseljavanje iz Međimurja. Godine 1630. doseljenici iz Međimurja su popisanu u Virju i Đurđevcu.1334 Godine 1649. etnik Međimorec se spominje u župama Kuzminec i Sv. Đurđ,1335 godine 1654. u Apatovcu1336, godine 1659. je popisan u selima: Mali Otok, Kuzmi-nec, Koledinec, Kutnjak, Gorica, Vojvodinec, Sigetec kraj Ludbrega, Slokovec, Kučan, Selnica, Kunovec, Botinovec, Sesvete kraj Lubrega i Križovljan,1337 a 1673. godine u selu Botinovec.1338 Doseljenik iz Međimurja je zapisan u Herešinu 1665. godine.1339 U 17. stoljeću su doseljenici iz Međimurja zabilježeni u više sluča-jeva na prostoru grada Koprivnice,1340 a početkom 18. stoljeća u Apatovcu.1341

1333 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., str. 442-445, 545, 548, 551, 552, 554.

1334 STLA, Militaria, Sch. 161, 162. U Đurđevcu je doseljenik iz Međimurja popisan 1644., 1651., 1661., 1672. i 1678. godine.

1335 NAZ, KV, Prot. 89/I, str. 39, 59.1336 KAZ, Spisi Isusovačkog kolegija u Varaždinu, IX/14.1337 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 124, 131, 148, 175, 191 itd. Iste je godina

u župi Sv. Elizabete – danas Jalžabet u Varaždinskoj županiji etnik Međimurec popisan u selu Zamlaka.

1338 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 20.1339 DAV, Župa Koprivnica, Matična knjiga vjenčanih 1661.-1678.1340 Usp. H. Petrić, Koprivnica u 17. stoljeću – okoliš, demografske,

društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Kopriv-nica 2005.

1341 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 485.

Zanimljivo je spomenuti i primjer sela Hemuševec (1598. Rosenica, danas Hrženica). Postojala su tri sela pod tim imenom početkom druge polovice 17. stoljeća. »Villa Hemusoucz« se 1660. spominje u župi Prelog u Međimurju (imala je 7 kućedomaćina).1342 U župi Sveti Đurđ sjeverno od Ludbrega (južno od Drave) spomi-nju se 1659. dva sela »Hemusseuczy« (40 kućedoma-ćina) i »Hemusseuecz alter« (13 kućedomaćina).1343 Postoji vjerojatnost da se dio stanovnika iz međimur-skog Hemuševca preselio u Hrženicu i na nekoliko desetljeća privremeno promijenio ime naselja iz Rože-nica u Hemuševec, da bi krajem 17. stoljeća selo dobilo današnji naziv - Hrženica.1344 Roženica je 1598. imala 20, a 1659. godine 40 kućedomaćina1345, a udvostru-čenje stanovništva z vrlo kratkom roku se očito zbilo ponajviše putem migracija.

U izvješćima i popisima za 1700. etnik Međimorec je zabilježen u slijedećim selima: Imbriovec, Zablatje, Đelekovec, Apatija, Sigetec kraj Ludbrega, Lunjkovec, Kuzminec, Kutnjak, Vojvodinec, Botinovec, Hlebine i Molve. U popisu iz 1716. ovaj etnik je zabilježen u selima: Hlebine, Lunjkovec, Molve, Botinovec, Kuzmi-nec, Kutnjak, Sigetec kraj Ludbrega.1346 No tu treba biti oprezan jer dio stanovništva koje se navodi pod prezimenom Međimurec je moguće dovesti u vezu s ranijim doseljavanjem Međimuraca (barem u dijelove Križevačke županije).

Doseljeni katolici u Varaždinski generalat (i na opustošene dijelove Križevačke županije) su bili raznolikog podrijetla. Među njima je bilo tzv. odbje-glih kmetova (coloni fugitivi) koji su zbog teških prilika bježati sa vlastelinstva u unutrašnjosti (uglav-nom iz Varaždinske, Zagrebačke i Zaladske župa-nije, slovenskog etničkog prostora itd.) na polupuste posjede Križevačke županije i u Varaždinski generalat. Moguće je zaključiti kako su doseljenici podrijetlom iz Zagorja, Posavine i Međimurja bili prilično brojni, ali i je njihovo naseljavanje bilo raspršeno po raznim naseljima.

1342 NAZ, KV, Prot. 70/I., str. 9´. Iste 1660. godine se u župi Prelog spominje trgovište Prelog te sela Cirkovljan, Donji Kraljevec, Čehovec, Draškovec, Hemuševec, Oporovec i Otok.

1343 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 252, 256. Inače Podravina i Međimurje imaju još zajedničkih naziva sela: npr. Subotica, Čukovec, Sveti Juraj u Trnju (Sveti Đurđ), Štefanec, Otok, Trnovec, Pustakovec i možda još koje.

1344 A. Kancijan, Traganje za podrijetlom imena sela ludbreške Podra-vine, Podravski zbornik, sv. 11, Koprivnica 1985., str. 116.

1345 Popisi i obračuni poreza, str. 443; NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 252.1346 NAZ, KV, Prot. 91/III.; Prot. 178/II. Godine 1716. etnik Međi-

morec je zabilježen u selu Vrbanovec u župi Martijanec u Varaž-dinskoj županiji.

Kretanje ukupnog broja stanovnika u istočnom dijelu Međimurja (od kojih je dio činio vojnike-seljake)

Naselje 1660. 1671. 1698. 1716.donja dubrava 490 626 488 827donji Vidovec 160 225 428 295nouavilla 99 158 - -donji Mihaljevec 66 138 170 125čukovec 22 - 44 37Sveta Marija 176 123 288 270Czvetosinecz 44 18 - -drusilouecz - 36 - -Kotoriba 182 393 - 740Ukupno 1239 1717 1418 2294

izvor: naZ, KV, Prot. 7/Vii; 70/i, str. 4-4´; Prot. 71/ii, str. 215.; 73/4.


SLaVONCi/SLOViNCi (»SZLOUeNCZi«)U vezi sa Slavoncima valja istaknuti kako je riječ o terminu koji je vjerojatno najteže problematizirati u ranom novom vijeku pa je zbog toga nije dobro koristiti pojednostavljene oblike naziva. Od kasnog humanizma nadalje slavensko se ime posvuda upotre-bljava u slavenskom svijetu i na Zapadu i na Istoku.1347 Problematizirati hrvatskokajkavsku i hrvatskosloven-sku inačicu, uistinu nije jednostavno, tim više ako se ima na umu stalne semantičke pomake u mnogo širim obzorjima. Usprkos tome u ovom tekstu, svjestan svih manjkavosti, nastojati ću, u ograničenom dometu, dati svoj doprinos vezan uz Slavonce u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji.

Slavoncima, Slovincima ili »Slovencima« u Varaž-dinskom generalatu vrijedi posvetiti posebno istraži-vanje, a na ovom mjestu ću se ograničiti tek na rješa-vanje nekih dvojbi. Milan Šufflay je upozorio kako su već Milan Rešetar i Vatroslav Jagić pokazali da su od 12. pa do iza 16. stoljeća, od Drave pa sve do Zete, postojali široki pojasevi u kojima je bio raširen opći etnički naziv »slavenski«.1348 Na drugoj strani, Nataša Štefanec je s pravom upozorila da je teško pravilno odrediti etničku pripadnost stanovništva na habsbur-ško-osmanskom pograničnom prostoru između rijeka Save i Drave.1349

Pri istraživanju slavonskoga stanovništva treba voditi računa da je najveći dio plemstva u Križevačkoj županiji osjećao pripadnost Slavonskom Kraljevstu kao domovini u 16. stoljeću. Bilo je primjera da su neki od njih samo Slavonsko Kraljevstvo (a ne Hrvat-sko-slavonsko kraljevstvo u cjelini) smatrali, u neku ruku, svojom domovinom još krajem 16. stoljeća.1350

1347 Knjiga Mavra Orbinija »Il regno degli Slavi« objavljena je 1601. godine.

1348 M. Šufflay, Srbi i Arbanasi, Beograd 1925., str. 76, 109.1349 N. Štefanec, Demographic Changes on the Habsburg-Ottoman

Border in Slavonia (c. 1570-1640), Das Osmanische Reich und die Habsburgermonarchie, Akten des internationalen Kongress zum 150-jährigne Bestehen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung wien, 22.-25. September 2004., wien-München 2005., str. 559-560.

1350 Géza Palffy je u novije vrijeme pokazao da su se mnoge slavon-ske nižeplemićke obitelji (koje su po njemu »govorile ili znale hrvatski«) početkom ranoga novog vijeka smatrale Slavoncima, a ne Hrvatima. Po njemu »proces inegracije Hrvatske i Slavonije potvrdio je i proces udruživanja Hrvatskog sabora te postupno razvijenog pokrajinskog sabora slavonskih staleža (conventus/dietastatuum regni Sclavoniae) 1558. godine (...) Taj je proces u 17. stoljeću temeljito pripomogao sve intenzivnijem stapanju hrvatskog i slavonskog plemićkog društva (...) Riječ je o masov-nim razmjenama ljudi, neovisno o rome govore li i dopisuju li se na hrvatskom, mađarskom, latinskom ili njemačkom jeziku.«

U 15. stoljeću je »regnum Sclavoniae« obuhvaća prostor Zagrebačke, Varaždinske, Križevačke, Dubičke, Sanske, a čini se i Virovitičke županije. U 16. stoljeću je došlo do promjena pa je Kraljevina Slavonije obuhva-ćala samo Zagrebačku, Varaždinsku i ostatke Križe-vačke županije. Još je Tadija Smičiklas objasnio poli-tički pojam i položaj Slavonije početkom ranoga novog vijeka: »Prije nego što je sjeo Ferdinand I. na prijestolje hrvatsko-ugarsko priestolje hrvatsko-ugarsko bila je sva zemlja izmedju Save i Drave, nazivana Slavonija, s banom na čelu (...) Sada poslije osamdeset godina (...) na iztoku samo su jošte ostanci križevačke županije sada većinom puste, koja je prije zasizala dosta daleko, u današnju Slavoniju, negda dane imala je 12.000 poreznih kuća a sada pusta nemože plaćati nikakve daće. Njoj su jošte drugarice zagrebačka i varaždinska županija, na kojih počiva teret svega kraljevstva.«1351

Vjekoslav Klaić je upozorio na što se početkom ranoga novog vijeka odnosi pojam Slavonija: »dok se tako sva zemlja između Kupe i Gvozda (i preko njega) prozvala Hrvatskom, ostalo je ime Slavonije ograni-čeno tek na zapadne strane one oblasti, koja se prostire Dravi na jugu sve do Save i preko nje do Kupe. U jednu riječ: međa Hrvatske i Slavonije bijaše se poma-kla konačno od gore Gvozda na sjever do Kupe.«1352

Palffy je potvrdio postojanje ranonovovjekovnog »slavonskog patriotizma« na primjeru Ivana Budora koji je sredinom 1580-tih godina Slavoniju osjećao kao svoju domovinu te to izrazio rije-čima: »In Patriam dehinc tuam, in regnum videlicet Sclavoniae«. G. Palffy, Plemićka obitelj Budor iz Budrovca u razdoblju od 15. do 18. stoljeća, Podravina, br. 3, Koprivnica 2003., str. 42.; isti, Jedan od temeljnih izvora hrvatske povijesti: pozivnica zajed-ničkog Hrvatsko-Slavonskog Sabora iz 1558. godine, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, vol. 23, Zagreb 2005., str. 47-61.

1351 T. Smičiklas, Poviest Hrvatska, 2. dio, Zagreb 1879., str. 93.1352 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, Zagreb 1988., str. 610.

Zastava kraljevine Slavonije


Nada Klaić je zaključila da se u vezi sa osmanskim osvajanjima postupno mijenjaju i nazivi za hrvatske zemlje. »Kako Turci i Mlečani potiskuju i smanjuju hrvatski politički teritorij – tj. staru srednjovjekovnu Hrvatsku između Gvozda i Jadrana – počinju se u XVI. st. prekokupski krajevi (Partes transcolapiane) nazivati Hrvatskom. To je, doduše, kako se na saboru 1560. ističe, također zagrebačka županija, ali onaj njezin dio »que nunc regnum Croatiae vocatur«. Jedan raniji sabor naziva cjelokupno područje »ostataka« »reliquie satis exigue dicatorum regnorum«, tj. Hrvatske i Slavo-nije ili Slovinja. U to se vrijeme i zagrebački Gradec, dakle slobodna kraljevska varoš, naziva »metropolis istorum regnorum sue maiestats«. Staleži brane ovaj dio nekadašnje Slavonije kao područje Hrvatske, prije svega zato što je taj dio »a temporibus Mathie regis« oslobođen od plaćanja dike. »Reliquie reliquiarum« mijenjaju svoj opseg i zbog stvaranja Krajine.«1353 Pri tome ne treba zaboraviti da se Kraljevina Slavonija još sredinom 17. stoljeća na kajkavskom nazivala »orsag Slovenski«, kao primjerice 1645. godine.1354

U novije vrijeme Neven Budak piše da je za razliku od Hrvatske u srednjovjekovnoj Slavoniji postojalo samo jedno ime za njezine stanovnike: »Slavonci (ili, točnije, Slovenci, kako stoji u kajkavskim izvo-rima).« Pri tome kajkavski izraz »Slovenci« ne bi smjeli miješati s oznakom za stanovnike današnje Slove-nije (i njihove pretke), koje su slavonsko-kajkavski pisci nazivali Kranjcima. »Iako je termin »Slovenci« kajkavski pandan ikavskom »Slovinci«, jasno je da je bio rabljen samo za kajkavsko pučanstvo, koje je ikavske »Slovince« nazivalo uglavnom Horvatima ili Dalmatincima.«1355

1353 N. Klaić, »Ostaci ostataka« Hrvatske i Slavonije u XVI st. (od mohačke bitke do seljačke bune 1573. g.), Arhivski vjesnik, god. XVI, Zagreb 1973., str. 260-261.

1354 R. Lopašić, Hrvatski urbari, Zagreb 1894., str. 303.1355 N. Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, str. 209.

Isti autor piše kako se čini da hrvatsko ime u Slavoniji nije bilo u uporabi sve do 16. stoljeća, ali bi sustavna istraživanja, možda pokazala poneku iznimku vezanu uz pojedine »velikaške rodove podrijetlom iz Hrvatske, a s posjedima u Slavoniji. Ime grada i posjed Hrvati u Srijemu, Horvati kraj Zagreba, posjedi Velika i Mala Horvatska, Horvatska koja izvire kod Desinića ili rječica Hervacka kod nekadašnjeg pavlinskog posjeda Rakitovca prije upućuju na iznimnost hrvatskog imena nego na njegovu učesta-lost, a za neke od njih bi trebalo ustanoviti iz kojeg vremena potječu: jesu li stariji od 16. stoljeća, ili su tek posljedica novovje-kovnih migracija iz Hrvatske prema sjeveru. Osmanski pritisak na ostatke ostataka Slavonije i Hrvatske, kao i njime izazvane migracije, unijeli su promjenu u praksu označavanja stanovništva, a i, što je mnogo zanimljivije, u modele njegove samoidentifi-kacije. Iako nema dvojbe da nacija sedamnaestog stoljeća nije isto što i nacija devetnaestog ili dvadesetog, određeni stupanj »nacionalne« integracije vidljiv je i u to vrijeme.«

Kako sredinom 16. stoljeća Primož Trubar (1508.-1586.) spominje pojam Slovenci1356, osvrnuti ću se na to u najkraćim mogućim crtama jer to ne ulazi u predmet ove rasprave. Primož Trubar u predgovoru djela »Ta evangeli sv. Matevža« iz 1555 godine spomi-nje da se slovenski jezik ne govori svuda jednako i na isti način. Po Trubaru »drugačije govore Kranjci, drugačije Korošci, drugačije Štajerci, Dolenci i Bezjaci, drugačije stanovnici Krašovci i Istrani, a drugačije Hrvati.«1357

Trubar u svojim radovima općenito govori o Slovencima, među koje, povremeno, kada se radi o »slovenskom jeziku« ubraja Bezjake, pa i Hrvate. No, kada je riječ o slovenskom jeziku kojim on piše, Trubar jasno kaže da u njega neće uzimati bezjačke i hrvatske riječi. Jezik mu je dakle uži pojam od etno-nima Slovenci/slovenski. Preme tome je Trubar pretke »modernih« Slovenaca odredio jezično, a ne imenski. Treba naglasiti da su se preci »modernih« Slovenaca nazivali Slovencima, a svoj jezik slovenski, ali i ista-knuti činjenicu da oni pri tome nisu bili jedini nositelji slovenskog imena.1358

Da je krajem 16. stoljeća postojao etnik »sloven-skog« odnosno »slavonskog« imena govore u prilog podaci iz poreznih popisa. U međurječju Save i Kupe se 1598. godine javljaju etnici Slovenčić i Slovenčić-ka.1359 Etnik Slovenec (Zlowenecz) je iste godine zabi-lježen u Domahovom (vlastelinstvo Cesargrad) te u podravskom selu Jalžabet.1360 Etnici Slovenjac (Zlowe-nyacz) postoji u selu Brdovec (vlastelinstvo Sused-

1356 Jedan od najiscrpnijih pregleda upotrebe imena Slovenci u 16. stoljeću je rad Jakoba Müllera, Raba imena Slovenci v 16. stoletju, Škrabčeva misel, IV, Nova Gorica 2003., str. 21-41.

1357 P. Trubar, Ta euangeli suetiga Mateusha, sdai peruizh u ta Slou-enski Iesig preobernen (= Euangelium d. n. Iesu Christi, authore Matthaeo, nunc primum uersum in linguam Schlauicam), Tübin-gen 1555. Inače prema Trubaru postoje »naši Slovenci« ili »mi Slovenci« te oni drugi - kako s jedne tako i s druge strane Sutle. No, za detaljno izučavanje ove problematike bi bile potrebna dodatna istraživanja i zasebne studije.

1358 Najvjerojatnije je kako je Trubar sa svojim sljedbenicima Sloven-cima smatrao Slavene u »svom« političkom okviru možda pri tome uključujući i Vojnu krajinu. Zbog toga u nabrajanju govor-nika slovenskog jezika Trubar neće ići dalje od Bezjaka i Hrvata, ali ni to nije uvijek redovito u njegovim interpretacijama. Ostaje za odgovoriti tko su Trubarovi Hrvati? Najvjerojatnije je da su to, u njegovoj interpretaciji, Hrvati prostora Unutarnje Austrije i okolnih područja (najvjerojatnije Istre i Kvarner) koja su se nalazila pod vlašću Habsburgovaca (i Mlečana). Zahvaljujem kolegi Borisu Golcu na plodnim raspavama oko ovih pitanja te posebno na pomoći oko interpretacije slovenske problematike u ovom tekstu.

1359 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., str. 413 – Zlowenchichka, sučija Kobilići, vlastelinstvo Ozalj; str. 424. Zlowenchich (Novaki, vlastelinstvo Okić).

1360 Isto, str. 484, 555.


grad) te u Izimić (vlastelinstvu Okić).1361 Vrlo sličan etnik Slovenjec (Zlowenyecz) postoji 1598. godine u selima Ključ i Drenje (vlastelinstvo Susedgrad), Izimiću (vlastelinstvo Okić) i u Desincu (vlastelin-stvo Jastrebarsko).1362 Etnik Slovenčić se spominje i zagrebačkoj Novoj Vesi 1664. godine. 1363

Prema Lopašiću »Slovenci« ili »Slovinci« su bili »stanovnici zemlje izmedju Save i Drave iliti Slavo-nije«. Kada piše o doseljenim »Slovencima« u Gaj kraj Vrbovca 1619. godine on se osvrće na njihovo podrijetlo. »Po svoj prilici da su Vrbovački Slovinci uskočili iz krajeva današnje Belovarske, nekoč Križe-vačke županije, koja je od polovice 16. vieka sve do Čazme i Moslavine stenjala pod Turčinom, a pripadala sandžakom u Požegi i u Cerniku.«1364 Znači da Lopa-šić »Slovence« ili »Slavonce« smatra doseljenicima iz prostora pod vlašću Osmanskog Carstva. Po njemu se radi o potomcima starosjedilačkog slavonskog stanov-ništva koje je preživjelo ratove i doselilo se u Križe-vačku županiju početkom 17. stoljeća. Smatram da je, bez podrobne analize i detaljnih istraživanja sela Gaj u 17. stoljeću nemoguće potvrditi ili opovrgnuti ovo razmišljanje.

Radoslav Lopašić u svojim Spomenicima Hrvat-ske krajine objavljuje izvore u kojima spominje Slavonce odnosno »Slovence« u Slavonskoj krajini pod slijedećim imenima: »windische« (1593., 1647., 1650.), »Sclavos« (1628.), »slovenskeh sinov« (1642.), »Slovenci« (1642.), »Sclaven« (1643., 1644.), »windis-che nation« (1679.) itd.1365 Zagrebački biskupi ih tije-kom 17. stoljeća redovito nazivaju »Sclavi«.1366 Pri tome se očito radilo o identifikaciji dijela stanovništva kao podanika »Szlouenszskog orszaga« ili Kraljevine Slavonije. U Slavonskoj krajini je bilo i drugih skupina

1361 Isto, str. 382, 423.1362 Isto, str. 379, 381, 423, 466.1363 KAZ, ACA, fasc. 17, br. 92.1364 R. Lopašić, Urbaria lingua croatica conscripta. Hrvatski urbari,

sv. 1, Zagreb 1894., str. 391. Identični stav ima i V. Klaić, usp. Povijest Hrvata, knj. 5, Zagreb 1988., str. 620.

1365 R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine (SHKR), knj. 1, Zagreb 1884., str. 179; knj. 2, str. 153, 247-248, 261-266, 277, 280, 288, 367.

1366 Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, Libelli supplices, XVII, 15.; Z. Kudelić, Izvješće zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića aposlolskom nunciju Casparu Mattheiju o Marčanskoj biskpiji i Vlasima iz 1640., Povijesni prilozi, br. 19, Zagreb 2000., str. 176; Informatio Petri Petretich, episcopi Zagrebiensis, de Valachorum in confiniis regni Sclavoniae degentium episcopatus origine, progressu et effectibus. Item si ultra tolerandus est, cui et qualiter conferendus ad hoc, ut fides catholica incrementum capiat et salus patriae minus periculi timeat« (»Petri Petretich episcopi Zagrabiensis Historia de Valachorum in Confiniis Regni Scla-voniae degentium Episcopatus origine, progressu, et efectibus«), Arhiv HAZU, codex. No. DCCCXXXV., II. d 51, fol. 10.

južnoslavenskog stanovništva (pravoslavni Vlasi, odbjegli kmetovi iz provincijala, Predavci) koje izvori razlikuju od »Sclava« pa se čini da bi potonji mogli biti starosjedioci. No, prije bilo kakvog donošenja zaklju-čaka valja biti oprezan i preispitati dostupne izvore.

Dominik Mandić »Sclave« odnosno Slavonce, drži starosjediocima »iz onih krajeva negdašnjega ´kraljevstva Slavonije´, koje su Turci bili zauzeli, dakle iz današnje Slavonije.« Isti je autor mišljenja da su Slavonci, uz Vlahe i Predavce, Osmanlije kori-stili »kao pomoćne posade u tvrđavama i kao čuvare klanaca i puteva«, odnosno da su služili kao »turske pomoćne čete u Slavoniji«. Mandić piše da Slavonce »izvori sada nazivaju »Sclavi«, a sada »Vindiši«, ali se vidi, da pod tim razumijevaju starosjedioce negdaš-njeg kraljevstva Slavonije, dotično urođenike tadašnje turske Slavonije, što zagrebački biskup Petričić izričito naglašuje.«1367 On pogrešno donosi prezime biskupa Petretića, što je možda tiskarska greška, ali se u tekstu u kojem biskup spominje Slavonce nigdje ne navodi da su Slavonci »urođenici tadašnje turske Slavonije« kako je to smatra Mandić. Biskup Petretić zaista piše da su Slavonci »podložnici Kraljevstva od starine«, ali nigdje ne spominje osmansku Slavoniju.1368

Slavko Gavrilović smatra da su Slavonci (Scla-vos, windische) »prebezi u Varaždinski generalat«.1369 On ih spominje pod slijedećim imenima: »Sclavos« (1624., 1628., oko 1630., 1635., 1638., 1639., 1644., 1649., 1650.), »Sclaven, Sclauen« (1643., 1644., 1650.) i windische (1647.).1370

Preci »Slovenaca« ili Slavonaca 17. stoljeća su prema Karlu Kaseru bili u vrijeme prije osmanskih osvajanja nepovlašteni seljaci ili kmetovi. Ti Slavonci »očito nisu tada pobjegli pred Turcima i mogli su se već prije ili tek za bježanja pomiješati s pravim Vlasima.«1371 To bi mišljenje Slavonce prikazivalo autohtonim predosmanskim življem srednjovjekovne Slavonije, ali iz Kaserovog izlaganja nije potpuno jasno da li on pod pojmom Slavonci podrazumijeva stanovništvo koje je bilo autohtono na neosvojenom području od Osmanlija ili su to bili starosjedioci na

1367 D. Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Toronto-Zürich-Roma-Chicago 1982., str. 363.

1368 »Sclavi itidem homines catholici, ab antiquo huius regni originarii incolae (...)«. Petar Petretić, Informatio de Valachorum in Confi-niis Regni Sclavoniae degentium Episcopatus, origine, progresu et effectibus..., Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb, R 3887

1369 S. Gavrilović, Građa za istoriju Vojne granice, knj. 3 – Varaždinski generalat (1595-1704), Beograd 2006., str. 387.

1370 Isto, str. 61, 94, 97, 98, 105, 123, 124, 126, 128, 129, 132, 133, 135, 136, 139, 141-146, 148-156, 158, 164-166, 168, 170, 173-181, 183, 186-191, 193, 202.

1371 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, Zagreb 1997., str. 94.


onim dijelovima Slavonije koji su dospjeli pod osman-sku vlast. Prema potonjem tumačenju bi se radilo o starosjedilačkom stanovništvu koje se iz Slavonije pod osmanskom vlašću preselilo na teritorij pod vlašću Habsburgovaca. Na prvi pogled se čini da su obje mogućnosti otvorene, ali za detaljnija objašnjenja su nužna nova istraživanja.

Da je kod Slavonaca ili »Slovenaca« (ili dijela njih) zaista riječ o starosjedilačkom stanovništvu potvrđuju do sada provedene analize govora koje je provodio Mijo Lončarić. On smatra da se u Podravini prostiru govori s jedinstvenom akcentuacijom u slavenskom svijetu. Prostiranje te akcentacije je bila narušeno migracijama uslijed osmanskih prodora, a prema Lončariću se uglavnom poklapala s prostiranjem povi-jesne Komarničke župe (županije), »odnosno s kasni-jim vlastelinstvima koja su je naslijedila«.1372 Istražujući teritorij srednjovjekovne Komarničke župe (županije) došao sam do spoznaje da je ona približno obuhvaćala prostor između današnjeg naselja Jalžabet (između Ludbrega i Varaždina) i Komarnice (danas Novigrad Podravski, između Koprivnice i Đurđevca).1373 Ovo se razmišljanje se ne slaže s dijalektalnim podacima na kartama Mije Lončarića, prema kojem zapadni dio Komarničke županije obuhvaća bednjansko-zagorski ili zagorsko-ludbreški dijalekt, a istočni dio podrav-ski dijalekt.1374 Dijalektalne granice nemaju veze ni s vlastelinstvima, a uz put napominjem da vlastelinstva nisu »naslijedila« Komarničku županiju jer je ona bila integrirana u Križevačku županiju. Proces stvaranja vlastelinstava je bio neovisan o županijskom ustroju.

Podravski dijalekt su očuvali ljudi koji su živjeli u zbjegovima uz rijeku Dravu. Oni su činili »osnovu« koja je primala doseljenike i dijalekatski ih asimili-rala. Proces doseljavanja se vidi iz toga što su mnogi ljudi u popisima imali oznake mjesta odakle su došli, a ima i tragova osmanskih utjecaja u prezimenima, što djelomično dokazuje doseljavanje sa osmanskog područja. Očuvanost podravskog dijalekta pokazuje da su doseljenici u »starosjedilačka« naselja dolazili pojedinačno ili u manjim skupinama te se s vremenom jezično integrirali u postojeću zajednicu.

Treba upozoriti i na to da svaka pojava kajkav-štine na području Varaždinskog generalata nužno ne znači da je riječ o starosjedilačkom stanovništvu.

1372 M. Lončarić, Kajkaviana & alia. Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima, Zagreb-Čakovec 2005., str. 41-42.

1373 H. Petrić, Novigradska Podravina od ranog srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, Općina Novigrad Podravski – izabrane teme, Novigrad Podravski 2001., str. 58.

1374 Karta dijalekata kajkavskog narječja, u: M. Lončarić, Kaj – jučer i danas, Čakovec 1990., na kraju knjige.

Usput spominjem da se miješani dijalekt vidi samo za selo Hlebine koje je tijekom kolonizacije naseljeno najvjerojatnije pretežito nepodravskom stanovništvom i koje predstavlja kajkavski jezični »otok« usred šireg prostora obuhvaćenog podravskim dijalektom. Slična je situacija sa miješanim govorima Torčeca i Peteranca koji su smješteni na kontaktnoj zoni između podrav-skog i zagorsko-ludbreškog dijalekta, a čini se da imaju značajke iz Pokuplja.1375

1375 U dijalektologiji je ovaj jezično miješani prostor postao poznat tridesetih godina 20. stoljeća kada je spomenut u raspravi Stje-pana Ivšića »Jezik Hrvata kajkavaca« (1936.). Ivšić je selo Petera-nec istaknuo kao dijalektološki, kajkavološki problem, tj. ustvrdio je da po svojoj akcentuaciji peteranski govor odstupa od okolnih govora. Govori od Đelekovca i Ivanca na zapad pripadaju tzv. konzervativnoj skupini kajkavski govora, kako ju je nazvao Ivšić u svojoj podjeli kajkavskih govora, odnosno cjelokupne kajkav-štine osim gorskokotarske, i to s obzirom na akcentuaciju. Drnje, Botovo i podravski govori istočno od Peteranca pa do Podravskih Sesveta na istoku uz Dravu sjeverno od Bilogore imaju akcen-tuaciju u kojoj je mjesto naglaska ograničeno na zadnja dva sloga (akcenatske) riječi, a koju njezin prvi proučavatelj Franjo Fancev nazvao akcentuacijom sa »zakonom dvaju slogova«. Te je govore Ivšić uvrstio u svoju IV. skupinu, koju je zbog daleko-sežnih prozodijskih procesa nazvao mlađom revolucionarnom skupinom a po prostiranju križevačko-podravskom. Međutim, i ovdje je zaključeno da govore s navedenim ograničenjem u naglasku treba iz te skupine izdvojiti u posebnu skupinu, posebni dijalekt, koji je Mijo Lončarić nazvao podravskim. Govor Drnja, Botova i podravskih govora prema istoku imaju dakle akcentu-aciju s naglaskom na zadnja dva sloga, a to je prozodijski sustav koji je jedinstven ne samo u kajkavštini i hrvatskom jeziku nego i u slavenskom svijetu uopće, a zanimljiv je i s općelingvističkog gledišta. Pretpostavlja se da je takvu akcentuaciju imao izumrli polapski (polapskodrevanski) jezik, jedan od zapadnoslavenskih jezika, a sličnu akcentuaciju ima govor gradišćanskohrvatskoga sela Bajngrob (weingraben). Slične su mu akcentuacije nekih makedonskih govora, a također i pretpostavljena akcentuacija klasičnog latinskog jezika. Osnovna karakteristika torčanske i peteranske akcentuacije je da (po Ivšiću), ne pripada okolnim skupinama kajkavskih govora, već ta dva govora imaju u osnovi akcentuaciju koju on po teritoriju prostiranja naziva turopoljsko-posavskom (III. skupina Ivšićevih kajkavskih govora). Glavna je karakteristika te akcentuacije da je s osnovnoga kajkavskoga medijalnoga metatonijskog cirkumfleksa (novoga praslavenskoga dugosilaznog naglaska u središnjem položaju) silina pomaknuta prema početku riječi, ali se ona ne pomiče s medijalnih kratkih slogova. Ivšić je utvrdio da u ovim govorima nalazimo utjecaje susjednih govora s ograničenim mjestom naglaska. On pretpo-stavlja da su torčanski i peteranski govor porijeklom iz Posavine, a Lončarić misli »da treba reći da za Peteranec kao ni za Torčec - ako potječu iz istog područja - to neće biti ni Turopolje ni južna Moslavina, barem ne zapadna, ako je Ivšićeva pretpostavka točna. Naime tamo su se jat i poluglas izjednačili.« Po Lončariću, ako torčanski govor ne potječe iz istog područja iz kojeg i peteranski, on bi mogao biti i iz Turopolja i iz Moslavine. Ako je pak iz istog područja, a njegov je danas drukčiji vokalizam posljedica utjecaja novoga susjedstva, treba po istom autoru, uzeti u obzir neke govore istočno od Karlovca, kao npr. Blatnice. U tom je govoru akcentuacija potpuno kajkavska, turopoljsko-posavska. S obzi-rom na povijest hrvatskih kajkavskih krajeva, upravo na poznate migracije - od kojih su najpoznatije dosljenje Hrvata u Gradišće i zatim susjedno područje (poznato je da su 1532. godine Hrvati u Gradišće prolazili, između ostalih, ovim područjem i da su se


Moguće je uočiti veću podudarnost između prostiranja podravskog dijalekta i Koprivničko-đurđevačko-prodavićkog vlastelinstva1376 i to na jugu, istoku i sjeveru. No, ona se ne poklapa na zapadu gdje dio naselja govori zagorsko-ludbreškim dijalek-tom. Moguće je pretpostaviti da je i na tom zapadnom području prije 17. stoljeća bio proširen podravski dija-lekt, a da je kasnijim doseljavanjem stanovništva sa zapada prevladao zagorsko-ludbreški dijalekt.

Još jedan element govori o postojanju starosjedi-lačkog stanovništva na prostoru Varaždinskog genera-lata. Riječ je o tome, da je unatoč doseljeničkoj štokav-štini, na prostoru oko današnjeg Bjelovara u folkloru prevladao utjecaj starosjedilačkog stanovništva. To se može vidjeti u narodnim pjesmama, plesovima i običajima.1377

No, ima i drugačijih razmišljanja, npr. Josip Adamček smatra da su Slavonci (Slovinci) predstavljali hrvatsko stanovništvo »iz turske Slavonije«,1378 dakle, neautohtono stanovništvo na tlu Slavonske krajine. Identičan stav je prevladao i u dijelu najnovije histori-ografije. Tako primjerice Željko Holjevac smatra da su Slavonci nevlaški doseljenici iz osmanske Slavonije.1379

Ukoliko bi se prihvatilo takvo razmišljanje, onda je moguće utvrditi kako je to stanovništvo po govoru moglo biti kajkavsko jer se kajkavština prije osman-skih zauzimanja prostora zapadno od rijeke Česme prostirala mnogo dalje na istok nego što je to bilo u 17. stoljeću. No ne treba isključiti i slavonsko stanovništvo koje je govorilo staroštokavštinom.

sukobili sa starosjediocima), zatim doseljenje novoštokavaca (i)jekavaca u Slavoniju s jugoistoka može se pretpostaviti da je u isto vrijeme, po M. Lončariću, bilo seljenja i u Podravinu, što znači krajem 16. stoljeća. Nametanje novog tipa govora starosjediocima je, po istom autoru, moguće ako je broj doseljenika znatno veći. Gerhard Neweklowsky, Die kroatischen Dialekte des Burgenlan-des und der angrenzenden Gebiete, wien 1978., str. 115-126.

1376 O vlastelinstvu i njegovom teritorijalnom prostiranju usp. R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, Koprivnica 2001.

1377 I. Ivančan, Z. Lovrenčević, Narodni plesovi Hrvatske, knj. 3 – Bilogora, Zagreb 1969.; S. Kožul, Povijest župe Nevinac, Zagreb 1989., str. 43.; G. Marta i J. Matunci, Ljubav je dar. Povjesnica KUD-a »Veliko Trojstvo«, Veliko Trojstvo 2004.

1378 J. Adamček, Bune i otpori, Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII. stoljeću, Zagreb 1987., str. 17.

1379 Ž. Holjevac, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina u ranome novom vijeku, u: Ž. Holjevac i N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva u ranome novom vijeku, Zagreb 2007., str. 22.

»SLOVeNSki« U HrVaTSkiH kaJkaVSkiH PiSaCaVladimir Mažuranić u svom pravno-povijesnom rječ-niku o slavonskom stanovništvu piše: »Slovênin, Slovi-nin, Slovjenin, Slovin itd. m., plur, Slovêni itd., Slavus, Sclavus (...) i ako se nastoji svesti s velikim istoričkim znanjem postanak imena toga na tudje porietlo, po naših slovjenskih izvorih kao da je ipak ono prvo, koje obuhvaća kao domaću rieć na daleko razgranjena naša plemena (...) U našem jeziku služi sve do XVIII. vieka lik Slovênin, ili po ikavskom izgovoru najobič-nije Slovinin, Slovinac itd. (...)« Mažuranić ukazuje »kojom dosljednosti njemački službeni izvori naše latinsko nazivlje o regnum Sclavoniae itd. obraćaju na windischlandt, windische Herrn, windische grenit-zen, windische Stände itd.«.1380

Kako se Slavonci u Slavonskoj krajini nazivaju u izvorima i »Slovencima« odnosno »slovenskim sino-vima« što je imenom identično današnjim Sloven-cima koji žive u Republici Sloveniji,1381 za razrješenje eventualnih dvojbi korisno se poslužiti rezultatima istraživanja starije kajkavske književnosti.

Slovenski povjesničar književnosti Antun Raić je krajem 19. stoljeća napisao neobjavljenu raspravu o »Kronici« Antuna Vramca (1538.-1588.), u kojoj je analizirao jezik toga kajkavskog pisca s kraja 16. stoljeća, koji sam autor on naziva »slovenskim«.1382 Prema Raiču su se svi kajkavci u 16. i 17. stoljeću u Zagrebačkoj, Varaždinskoj i Križevačkoj županiji »imenovali isključivo Slovence. S časom so to svoje slovensko ime zamenjali s hrvaškim, nazivajoči se po deželi, v koji stanujo (...) Vsi kajkavski pisatelji govore le o svojem slovenskom jeziku, n. pr. Pergo-šić je obrnol Verböcijev zakonik na slovenski jezik; Vramec govori v svji 1. 1578. v Ljubljani na svetlo prišli »Kroniki« kar naravnost: zagrebechka Biskupia na Slovenie (...); Habdelič je pisal Dictionar ili Rechi

1380 V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjesni rječnik, knj. 2 (P-Ž), Zagreb 1975., str. 1330. Isti autor upozorava za ranosred-njovjekovno razdoblje »kako stranci primjenjuju izmjenice ime Sclavonia zemljam hrvatskim i srbskim itd. – Iz Klaić. Povj. jasno se razabira, kako je Panonija posavska nakon postanka hrvatske države kao posebna banovina označivana imenom sveslovjen-skim kao pokrajinskim.«

1381 U novije vrijeme se u Sloveniji pojavilo razmišljanje o tome da su »Slovenci« iz »Slovenskog orsaga« odnosno Slavonci iz Slavon-skog kraljevstva zapravo dio slovenskog naroda. Usp. http://www.hervardi.com/slovenijeh.php . Pristup ostvaren 19. 10. 2008.

1382 A. Jembrih, Život i djelo Antuna Vramca. Prilog proučavanju starije hrvatske književnosti i dijalektologije, Čakovec 1981., str. 226.


Szlovenszke i druge knjige slovenski.«1383 »Tvrditi da je Vramec pisao slovenskim u današnjem poimanju te riječi, bez temelja je jer je u 16. i 17. i 18. stoljeću današnji slovenski jezik nazivan kranjski jezik« mišlje-nje je Alojza Jembriha.1384 Iako je točno da Vramčev jezik nije slovenski u današnjem poimanju jezika valja upozoriti na Jembrihovu tvrdnju kako se jezik predaka današnjih Slovenaca tijekom 16., 17. i 18. stoljeća isključivo nazivao kranjskim od hrvatsko-kajkavske strane i nekih njihovih autora. Činjenica je da su kajkavski pisci najveći dio predaka današnjih Slovenaca zvali »Kranjci«, a njihov jezik »kranjskim«. No, oni koji su pisali i govorili tim jezikom nazivali su ga i drugim imenima – »linugua carniola«, windische Sprache itd. Janez Rotar je za razdoblju od 1643. do 1801., uz one za ranije razdoblje, naveo još tridesetak primjera u kojima se jezik predaka današnjih Slove-naca naziva »slovenski«, »suovenski«, »stari slovenski« ili »slavenski«.1385

Baveći se Vramčevim nazivom jezika u djelu »Kronika vezda znovich zpravliena kratka szlou-enzkim iezikom po D. Antolu pope Vramcze« kao »slovenskog« (što je sam autor naveo u naslovu!) Alojz Jembrih 1981. je, uz ostalo, upozorio »Vramec je svoju Kroniku napisao slovenskim jezikom zemlje Sclavoniae uzevši za temelj zagrebačku kajkavštinu u kojoj je sredini proboravio najmanje deset godina. Stoga njegov fonetsko-fonološki, morfološki i leksički sustav kronike valja promatrati u svjetlu interferencije triju narječja kojoj interferenciji daje kvalifikaciju naš slovenski jezik (naš južnoslavenski jezik).«1386

Alojz Jembrih je 1992. pojasnio svoj ranije stavove te donio nešto detaljnije objašnjenje njegovog poima-nja »slovenskog« jezika u ranome novom vijeku. Jembrih je zapisao da jezikoslovci Kopitar, Miklošič i Jagić »nisu dovoljno razumjeli Vramčev lingvonim »slovenski jezik« koji je u njegov vrijeme i još u 17. stoljeću značio slavenski i slavonski (lingua slavonica) dakle slovjen´sk´ język hrvatskokajkavske redakcije.« Uz to, izgleda da je Vramcu, prema Jembrihu »naziv ilirski sinonim za slovenski«. Objašnjavajući termino-logiju vezanu uz »Slovence«, Jembrih je pokazao da se termin »slovenski, Slovenci, slovenski orsag, slovenska

1383 Narodna in Univerzitetna knjižnica, Ljubljana, Signatura Ms 811 št. 3 i 4, A. Raič, Jezik Vramčeve kronike, rukopis.

1384 A. Jembrih, Počeci kajkavske pisane i tiskane riječi, Kajkaviana Croatica. Hrvatska kajkavska riječ (ur. A. Jembrih). Katalog, Zagreb 1996., str. 35.

1385 J. Rotar, Viri Trubarjevog poimenovanja dežel in ljudstev in njegova dediščina, Zgodovonski časopis, letnik 42, št. 3, Ljubljana 1988., str. 344-346.

1386 A. Jembrih, Život i djelo Antuna Vramca, str. 232.

zemlja, slovenski jezik, u Vramčevu poimanju, odnosi na hrvatskokajkavsko jezično i geografsko područje kao na Slavoniju, dakle na kraljevinu i banovinu Slavoniju.«1387

I drugi najraniji kajkavski pisci jezik na kojem pišu nazivaju »slovenskim«.1388 Ivanuš Pergošić u djelu »Decretum« iz 1574., prvoj pisanoj knjizi kajkav-štinom koja je otisnuta, jezik kojim je pisao naziva »szloujenβki« (slovienski).1389 Drugo Vramčevo djelo »Postilla na vsze leto...« iz 1586. pisano »szlouenszkim iezikom«.1390

Kako se nazivao jezik kojim se tijekom 17. stoljeća pisalo na prostoru Zagreba može se vidjeti iz kajkav-skog prijevoda latinskog statuta zagrebačkog Gradeca iz 1609. godine. Kajkavski prijevod je nastao 1629. godine i na njemu piše da je on »ex Latina in verna-culam Sclavonicam in gratiam illiteratorum rudis et brevis translatio«.1391

Martjanska pjesmarica poznatija u hrvatskoj povi-jesti književnosti kao Prekomurska pjesmarica u svom petom dijelu nastalom u 16. stoljeću, u pjesmi »Tusim vnogo bogu...« naziva jezik »szlovenszki«.1392

Širenju hrvatskog imena na sjever bio je pružan dugotrajan otpor, a tome su se posebno isticali pred-stavnici Crkve.1393 Nikola Krajačević (Sartorius) je autor djela »Molitvene knyisicze« iz 1640. u kojem se jezik pisanja naziva »szlovenszki«.1394 Vrijedi zabi-lježiti da je u predgovoru drugoga izdanja, njegov priređivač Baltazar (Boltižar) Milovec napisao »szlo-

1387 A. Jembrih, O Vramčevoj kronici, Zagreb 1992., str. 63-65; László Hadrovics, Seit wann wird kajkavische Dialekt »horvatski jezik« genannt?, u: Dona, Slavica Aenipontana in honorem Herbert Schlesniker, München 1987.

1388 N. Budak, Der Einfluss der Migrationen au die Veränderung der Etnischen Selbstidentifikation im Raum des Mittelalterli-chen Slawoniens, Interenationales Kulturhistorisches Symposion Mogersdorf, Bd. 28, Zagreb 2000., str. 14.

1389 NSK, Zagreb, RIID-4o-2, Decretum koterogaie Verbewczi Istvan diachki popiszal / od Ivanussa Pergossicha na szloujensski iezik obernien, Stampan u Nedelischu, leto nassegha zuelichenia 1574; Ivanuš Pergošić, Decretum (...), pretisak, prir. Z. Bartolić, Čako-vec 2003., str. 1, 201.

1390 NSK, Zagreb, RIID-8o-184, Postilla na vsze leto po nedelne dni vezda znouich szpraulena szlouenszkim iezikom / po Antolu Vramcze, Stampano v szlobodnom kralieuom varassu Varas-dine : [s. n.], 1586.; postoji i pretisak koji je priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih. O Antunu Vramcu i njegovim djelima usp. O. Šojat, Hrvatski kajkavski pisci, knj. 1 (druga polovina 16. stoljeća), Zagreb 1977., str. 116

1391 Arhiv HAZU, II d 228.1392 Martjanska pesmarica, uredil in spremna besedila napisal Vilko

Novak, Ljubljana 1997., str. 348.1393 N. Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, str. 214.1394 NSK, Zagreb, RIID-16o-15, Molitvene knyisicze: vszem Chri-

stusevem vernem szlovenzkoga jezika priztoyne i hasznovite / [potpis na kraju predgovora: Jeden pop iz Reda Jesuitanzkoga], Vu Posone : [s. n.], M.DC.XL. leto [1640].


venzkim jezikom« da je knjiga tiskana »znovich na haszen zlovenskoga naroda«.1395 Krajačević u knjižici »Szveti evangeliomi«1396 iz 1651. Zagrebačku bisku-piju naziva »Czirkva zagrebecska szlovenszka«, a knjiga je tiskana »szlovenzkem szlovom«. Zagrebački biskup Petar Petretić u predgovoru se obraća čita-teljima sa riječima: »o poštuvani brati Slovenskoga orsaga, plebanuši i duhovni pastiri«. Biskup sebe naziva »biškup zagrebečki, vsem Slovenskoga orsaga cirkvenim pastirom« te nastavlja da je knjiga tiskana »vu našem Slovenskem orsage slovenskem jezikom« da bi »vnogi naši Slovenci« mogli čitati ovo djelo.1397 Neven Budak smatra da je predgovor ove knjige spis »koji bi se mogao svrstati u dokumente »nacionalne« kajkavsko-slavonske ideologije, pogotovo jer je djelo doživjelo više izdanja te je bilo očito dosta popularno. Iako je, dakako, njegova prvobitne namjena upozna-vanje neukih kršćana s ispravnim tekstovima vjere, te se zbog toga dijačke i vugerske knjige prevode na slovenski«. Prema Budaku u ovom je slučaju nemo-guće odijeliti religiozno od »nacionalnog«.1398

Juraj Rattkay je knjigu »Kripozti Ferdinanda II. rimzkogha czeszara, kraleztvih, Nimskogha, wger-zkogha, Cheskogha, Dalmatinzkogha, Hervaczhogha, i Szlovinzkogha, kralia (...)« tiskanu u Beču 1640. napisao »szlovinzkim iezikom«,1399 a u biti je napi-sana kajkavštinom.1400 Pri pojmu »szlovinzski« treba biti oprezan jer je moguće da su pojedini autori, pa i Rattkay, taj pojam upotrebljavali na različite načine.

Iz navedenih primjera se vidi da se u 16. i prvoj polovici 17. stoljeća jezik kajkavske književnosti na prostorima Varaždinske, Zagrebačke i Križevačke županije nazivao isključivo »slovenskim«, a Kralje-vina Slavonija se nazivala »Slovenskim kraljevstvom«.

To potvrđuje i Ivan Belostenec u svom rječ-niku »Gazophylacium« koji latinski pojam »Slavo-

1395 NSK, Zagreb, RIID-16o-19, Molitvene knyisicze : vszem Chri-stusevem vernem szlovenzkoga jezika priztoyne i hasznovite / p. Miklouussa Krajachevicha redovnika Reda Iezuitanzkoga; po B. M. redovniku iezuiti znovich na haszen zlovenskoga naroda pod stampom szkupa zovem stoie pridano szlosene,

1396 Obje Krajačićeve knjige su bile tiskane anonimno, a početkom 20. stoljeća je dokazano njegovo autorstvo. O. Šojat, Hrvatski kajkav-ski pisci, knj. 1, str. 300, 323-325. U katalogu NSK u Zagrebu se za knjigu »Szveti evangeliomi« autorstvo vodi na zagrebačkog biskupa Petra Petretića.

1397 NSK Zagreb RIID-16o-79 (sig. vet. R 1.826), Szveti evangeliomi, ... gozpodina Petra Petreticsa, ... /Vu Nemskom Gradcze/, /1651/

1398 N. Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, str. 215.1399 NSK Zagreb RIID-16o-17 (sig. vet. R 1.889), Kripozti Ferdinanda

II. rimzkogha czeszara, ... Po ottczu Gulielmusu Lamormaini diachkim iezikom zlosene, szada pak po Iuriu Rattkai ... szlo-vinzkim iezikom popiszane. u Bechu, 1640.; O. Šojat, Hrvatski kajkavski pisci, knj. 1, str. 346.

1400 O. Šojat, Hrvatski kajkavski pisci, knj. 1, str. 341-347.

nia« prevodi kao »Szovensko kralyesztvo pod úger-szkum korunom«. Zanimljivo je da kajkavski pojam »Slovénecz« na latinski jezik prevodi kao »Illyrius, ii. Illyricus, ci. Sclavus, vi.«, a pojam »Szlovenszki orszag« kao »Illyrica, Illyris, Illyrium, Illyricum, Sclavonia«.1401 Neven Budak je analizirajući Belosten-čev rječnik spomenuo da su mu Iliri podjednako i Hrvati i »Slovenczi«.1402

Zanimljivo je spomenuti i Ljetopis Petra Keglevića koji za 1635. godinu spominje »slovenskog« generala Schwartzenberga, a za 1641. »slovensku« krajinu,1403 što jasno govori da je u prvoj polovici 17. stoljeća Varaždinski generalat na kajkavštini nazivan »Sloven-ska« krajina.

Prva tiskana knjiga na kajkavštini za koju se jasno navodi da je pisana hrvatskim, a ne slavonskim (»slovenskim«) jezikom je »Putni tovaruš« iz 1661. Katarine Frankopan (Zrinski). U njemu jasno piše da je djelo prevedeno »iz nimskoga na heruatczki jezik«. Autorica daje posvetu »vszega hervatczkoga i szlovin-szkoga orszaga goszpodi i poglauitim lyudem oboi-ega szpola«.1404 Pri tome valja naglasiti da se Katarina »služila jezikom ozaljskog kruga, to jest jezikom kuće Zrinskih i književnih pregalaca koji su uz tu kuću stalno bili vezani, jezikom kojemu je supstrat bio kajkavski, a dodatni elementi štokavski i čakavsko/

1401 I. Belostenec, Gazophylacium, reprint izdanje, Zagreb 1972., knj. I., str. 1125; knj. II, str. 507.

1402 N. Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, str. 214. »Uvodeći u svoj rječnik kao tumačenje pojedinih latin-skih riječi sinonime iz svih triju hrvatskih narječja, označuje ih odrednicama Sclavonice i Dalmatice, ali ne i Croatice, jer je govor stare Hrvatske označen kao dalmatinski. Prava zbrka nastaje kada tumači pojedine zemljopisne pojmove: Varaždin je grad u Slavonskom Kraljevstvu, a Zagreb je glavni grad Hrvatskoj – no prema tumačenju u ilirsko-latinskom svesku rječnika, Zagreb je ipak u Slavoniji. Sava je u Hrvatskoj, a Drava dijeli Slavoniju od Ugarske. Iako su različita tumačenja mogla dospjeti u rječnik prigodom njegove pripreme za tisak, desetljećima nakon što je Belostenec dovršio svoje djelo, ipak se čini da je uporaba etno-nimskog nazivlja nije bila ustaljena u piščevo vrijeme, ali je isto tako vidljivo da su pojmovi Slavonija i slavonski (slovenski) bili postupno potiskivani prema sjeveru i pogotovo prema istoku, na prostor na kojem će se zadržati do danas. Pišući jedno drugo djelo, Deset propovjedi o euharistiji, Belostenec svoj jezik naziva hrvatskim, što odgovara okruženju u kojem je stvarao. Bio je, naime, pripadnik Ozaljskog kruga, okupljenog oko rezidencije Zrinskih, točke u kojoj su se stjecale političke i kulturne veze hrvatskog sjevera i juga.«

1403 F. Šišić, Dva ljetopisa XVII. vijeka, Starine, knj. 36, Zagreb 1918., str. 372, 376.

1404 NSK, Zagreb, RIID-16o-1; Putni tovarus / vnogimi lipimi, nouimi i pobosnimi molituami iz nimskoga na heruaczki jezik isztoma-chen i spraulyen po meni groff Frankopan Catharini goszpodina groffa Petra Zrinszkoga hisnom touarussu, V Benetkih, leta 1661; usp. K. Frankapan (Zrinski), Putni tovaruš, Venecija 1661., preti-sak iz 2005. (Čakovec, Matica hrvatska), str. 3, 7.


ikavski.1405 Na identičan način je bilo pisano i novopro-nađeno Katarinino djelo »Libar od spominka«, koje je do danas ostalo u rukopisu.1406 I Baltazar (Boltižar) Milovec je u djelu »Dussni vert, duhovnim czvetiem naszagyen. To je to: unoge fèle officiumi i litanye (...)«, tiskanom u Beču 1664. napisao da je »na Hervatczki jesik prètolmacheni«.1407

Iz ova dva primjera se može vidjeti da se od 1660-tih godina u književnim djelima za kajkavštinu osim »slovenskoga« upotrebljavao i hrvatski jezik. No, važno je da hrvatski jezik nije istisnuo naziv »sloven-ski« za kajkavštinu pa se i kasnije u književnim djelima kajkavskih pisaca govori o »rečima slovenskim«, ali i o »horvatskom« i »slovenskom narodu«, što se najbolje vidi na primjeru pisanja Jurja Habdelića.

Juraj Habdelić djelo »Zeczalo Marianzko« iz 1662. godine1408 u nastavku naslova upućuje »uszem szlovenzkoga i horvatczkoga naroda kerschenikom«, a u knjizi »Dictionar, ili Réchi szlovenszke zvexega ukup zebrane«» iz 1670. godine piše da ju je prire-dio »na pomoch napredka u diachkom navuku skolneh mladenczeu horvatszkoga, i szlovenszkoga naroda«.1409 Iz iste je 1670. godine djelo »Zvon-chacz« Matije Magdalenića koje je u predgovoru napisao: »nego i vnogi drugi hote mi ogovoriti ove knjižice, ništo v tom, da niti su zavsima pravo hrvacki pisane niti zavsima slovinski, nego Sclavonico-Croa-tice«. Olga Šojat, koja se bavila njegovim književnim radom, smatra »da ne piše čistim kajkavskim jezikom« već kajkavsko-čakavsko-štokavskom mješavinom.1410 Gabrijel Jurjević svoje djelo »Liszti heroov to je veli-keh na glaszv lyudih...« objavljeno u Beču 1675. piše »slovenskim jezikom«.1411

1405 O. Šojat, Hrvatski kajkavski pisci, knj. 2 (17. stoljeće), Zagreb 1977., str. 14.

1406 Z. Bartolić, Majka Katarina. Biografski i književno-povijesni kolaž o Ani Katarini Frankopan-Zrinski & Putni tovaruš, Čakovec 2004., str. 148-159. I Putni tovaruš je dostupan u pretisku, koji je priredio Zvonimir Bartolić.

1407 NSK, Zagreb, Sine sign. (Fotokop.), Dussni vert, duhovnim czve-tiem naszagyen. To je to: unoge fele officiumi i litanye, ... na Hervatczki jesik pretolmacheni ... Po p. Bolthisaru Millovczu, ..., vu Bechu : pri Janussu Jacobu Kuerneru, 1664.; O. Šojat, Hrvatski kajkavski pisci, knj. 2, str. 143.

1408 NSK, Zagreb, RIID-16o-27 (sig. vet. R 1.897), J. Habdelić, Zerc-zalo Marianzko, to je to poniznozt Devicze Marie, kaje Boga rodila. ... po Juriu Habdelichu ... MDCLXII, u Nemskom Gradczu : pri Ferenczu widmanstetteru, /1662./. Pretisak je objavila 2009. Gradska knjižnica Velika Gorica.

1409 NSK, Zagreb, RIID-16o-50, Dictionar ili rechi szlovenszke zvexega ukup zebrane, u red posztaulyene, i Diachkemi zlahko-tene, U Nemskom Gradczu : Pri odvetku widmanstadiussa, 1670. Pretisak je 1989. objavila Kršćanska sadašnjost.

1410 O. Šojat, Hrvatski kajkavski pisci, knj. 2, str. 159, 170.1411 G. Jurjević, »Liszti heroov to je velikeh na glasu ljudih po...«, Beč

1675.

Imenovanje kajkavštine hrvatskim ili »sloven-skim« jezikom vidljivo je početkom 18. stoljeća. Marija Magdalena Nadasdy (Drašković) je 1718. sa njemač-kog jezika dala prevesti životopise Kristovih službe-nica Marte i Marije Magdalene na »naš Horvatski ili Slovenski jezik«.1412 Primjera da su hrvatski i »sloven-ski« na kajkavskim područjima smatrani sinonimima je bilo i ranije.1413

Prema Branku Vodniku, od kajkavskih pisaca osim Rattkaya jezično ime »slovinski« upotrebljavaju Gabrijel Jurjević (o. 1620.- o. 1704.) i Matijaš Magda-lenić vjerojatno »pod utjecajem knjige dubrovačko-dalmatinske«.1414 To sasvim ne odgovara stvarnom stanju jer sam ranije pokazao da je Gabrijel Jurjević pisao »slovenskim«, a ne »slovinskim« jezikom.

Mihovil Kombol drži da su se upotrebljavali nazivi »s l o v e n s k i i s l o v i n s k i – prema tome, da li je pisac ekavac ili ikavac – za područje sjeverno, a h r v a t s k i za područje južno od Kupe, a kako je prvo u jezičnom pogledu domovina kajkavštine, ozna-čuje se imenom »slovenski« ili »slovinski« u ovo doba kajkavština, a dok se naziv »hrvatski« upotrebljava za

1412 NSK, Zagreb, RIID-8o-201, Sitek dueh verneh Kristussevih szlu-sbenicz Marthe y Marie Magdalene : zdavnia vre vszakojachkim jezikom popiszan, szada pako na nass horvatczki illiti szlovenszki jezik obernjen : na dussni napredek vszeh verneh Bosjeh szlug y szlusbenicz stoti punje lepeh historih, peldeh y navukov, osze-bujno pako nezgovorne liubavi Sz. Marie Magdalene szuproti Goszpodinu Kristussu : po kojeka [!] milosche chudnoje bila zuana iz szuetczke liubavi y gressnoga sztalissa na naivekssu zuerssenoszt sztalissa duhovnoga, Stampati vuchinien po preszu-etle y viszoko rogiene goszpe goszpe grofficze Marie Magdalene Nadasdy, Vu Bechu : pri Goszponu Ignatiussu Dominiku Voigt, M.DCC.XVIII. [1718].

1413 S time se slaže i Janez Rotar koji je zapisao: »V resnici pa se je jezik te književnosti in tega etničnega okolja še precej časa imeno-val pogosteje »slovenski« kakor »hrvaški«, seveda »naš slovenski«, pri čemer sta leksema nekaj časa sinonima, saj je zavest pišočih vse bolj usmerjena k hrvaškemu občutju in politični pripadnosti. Pri »slovenski« zavesti ostaja neuko ljudstvo in tisti pisci, saj se je tudi tod književno delovanje odvijalo pretežno v cerkvenih okvirih in za njene potrebe. Cerkveno vodstvo je najdelj upošte-valo govoricu svojega ljudstva, kar je izpričal strogo k slovenščini usmerjani P. Petretić, skoraj sto let za njim pa tudi škof Tausi. Pač pa so plemiči v banski Hrvaški v 17. stoletju nadpokrajinske, hrvaške zavesi, kar je gotovo tudi nasledek takšnega samozave-stnega dejanja, kot je bila zarota Zrinskih in Frankopanov ter somišljenikov, ki se je s porazom globoko travmatično zarezala v zavest velikašev, torej v hrvaško zavest (...) Hrvaško ime se je v nekdanji gornji Sklavoniji, sedaj omejeni na vsega tri županije, zagrebško, križevečko in varaždinsko, na »reliquiae reliquiarum«, iz vse potrebnejših političnih nagibov uveljavalo v zavesti gornjih slojev in cerkvene pa politične uprave ter se tako pojavlja tudi že v maloštevilnih učbeniki v banaski Hrvaški.« J. Rotar, Viri Trubarjevog poimenovanja dežel in ljudstev in njegova dediščina, str. 337-338.

1414 B. Vodnik, Povijest hrvatske književnost. Knj. 1. Od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća, Zagreb 1913., str. 276. Prema Branku Vodniku kajkavski su pisci današnji slovenski jezik nazivali »krajinski«, što je samo djelomično točno.


staro čakavsko područje južno od Kupe, sada već jako preplavljeno štokavcima.«1415

Neven Budak smatra da je tijekom 17. i počet-kom 18. stoljeća u zapadnim dijelovima nekadašnje srednjovjekovne Slavonije došlo do promjene imena jezika i naroda. Premda je jezik u načelu ostao isti, kajkavski, ali uz jači utjecaj čakavštine i štokavštine, on se u 18. stoljeću definitivno prestao zvati »slovenskim« (odnosno samo »slovenskim«) i od tada se nazivao samo hrvatskim odnosno točnije »horvatskim«. 1416

Izlazak iz okvira ovoga rada u širi kontekst je, u ovom slučaju, bio važan za razjašnjenje nedoumica i različitih tumačenja tko su Slavonci (»Slovenci«, Sclavi, windische nation itd.) u Slavonskoj krajini (i u Provincijalu) tijekom 17. stoljeća. Oni su govo-rom kajkavci koji govore pet kajkavskih dijalekata: 1) podravski; 2) sjevernomoslavački, 3) glogovničko-bilogorski, 4) gornjolonjski i 5) donjolonjski.1417

Čini se da kod određivanja tko su bili »Slovenci« (Slovinci, Slavonci) u Slavonskoj krajini valja isključiti mogućnost da se radi o doseljenicima iz slavonskog prostora pod osmanskom vlašću. Istovremeno treba potpuno odbaciti bilo kakve pokušaje eventualnih tumačenja da su oni bili podrijetlom iz prostora tzv. »slovenskih zemalja« odnosno unutarnjoaustrijskih pokrajina naseljenih precima današnjih Slovenaca. Najlogičnijim rješenjem se čini ranije iznesena pret-postavka da se pojam Slavonci (»Slovenci« odnosno Slovinci) u Varaždinskom generalatu odnosio na podanike Slavonskog Kraljevstva, odnosno na staro-sjedilačko kajkavsko stanovništvo s time da postoji mogućnost da se djelomično to odnosilo i na staro-štokavsko stanovništvo.

Još uvijek ostaje otvoreno pitanje, nisu li neki među Slavoncima (»Slovencima«) u Slavonskoj krajini potomci prije iseljenog stanovništva koji su se vratili

1415 M. Kombol, Povijest hrvatske književnosti do preporoda, 2. izdanje, Zagreb 1961., str. 219. Kombol, kao i Vodnik, piše da su današnji slovenski jezik nazivali hrvatski pisci »kranjskim«. On smatra da je pod Vitezovićevim utjecajem ime hrvatski jezik prevladati do Drave, »dok će se slavonskim (iskvareno mjesto »slovenski« ili »slovinski«) označivati krajevi karlovačkim i poža-revačkim mirom oslobođeni od Turaka i njihovi ikavsko-štokav-ski govori.

1416 N. Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, str. 215. »Dobar je primjer te promjene glasovita zbirka napjeva Cithara octocorda, koja je doživjela nekoliko izdanja. U izdanju iz 1701. govori se o latinsko-slavonskim pjesmama koje se pjevaju u slavenskom narodu, dok u izdanju iz 1723. već stoi da su to latinsko-hrvatske pjesme za hrvatski narod.« . »Chitara octoc-horda seu cantus sacri latino-sclavonici« (1701., 1723., 1757.); Jeronim Korner, Miho Demović, Kajkavske popijevke Cithare Octochorde, Zagreb 1998.

1417 M. Lončarić, karta kajkavskog narječja, prilog knjizi Kaj – jučer i danas, Čakovec 1990.

u zavičaj svojih predaka. Mijo Lončarić pretpostavlja da u naseljavanju ovoga prostora »sa zapada dolaze kajkavci, među kojima ima najvjerojatnije i potomaka prije iseljenog stanovništva.«1418

Za objašnjenje njihovog »opstanka« odnosno »preživljavanja« u pomoć valja prizvati ekohistoriju. Prostor uz rijeku Dravu je tijekom 16. i 17. stoljeću bio isprepleten močvarnim pojasom koji je pružao zaštitu. Prema urbaru Koprivničkoga i Đurđevačkog vlastelinstva iz 1548. vidi se da je dio stanovništva svoje utočište potražio i na dravskim adama (otocima) te na drugim teško pristupačnim terenima uz rijeku Dravu. Kakovu takvu sigurnost su pružale i guste šume na obroncima Bilogore. Očito se dio starog srednjovjekovnog stanovništva sklonio u obližnje močvare i šume i »preživio« zahvaljujući učinkovi-tom prilagođavanju novom ekosustavu, koji nije bio nimalo gostoljubiv, ali je, kako stvari stoje, osigura-vao dovoljno hrane za egzistencijalni minimum. To je stanovništvo ostalo uglavnom sakriveno popisivačima i svima onima koji su kasnije opisivali ovaj prostor. Najvjerojatnije su slični procesi događali i u još nekim pograničnim prostorima, kao npr. uz rijeku Lonju oko Ivanića. Zanimljivo je upozoriti i na moguću slučaj-nost - da se glogovničko-bilogorski kajkavski (starosje-dilački) dijalekt oko Cirkvene većim dijelom poklapa s granicom osmanskih osvajanja sredinom 16. stoljeća odnosno kasnijeg vlaškog doseljavanja.

Neven Budak je pokušao sažeti četverostrukim mehanizmima promjena u zapadnim područjima srednjovjekovne Slavonije, koji se, uz neke ograde, mogu primijeniti na ovdje istraživani prostor. Kao prvo, etnička struktura se najviše promijenila dose-ljavanjem hrvatskog stanovništva južno od Kupe na opustošena vlastelinstva u zapadnim dijelovima tadaš-nje Slavonije. Starosjedioci su ih zbog njihovog podri-jetla nazivali »Horvatima«. Ti »Horvati« unose svoje jezične elemente u govor zapadnih dijelova Slavonije te su time »odozdo« pokrenuli jezičnu integraciju juga i sjevera. Kao drugo, plemstvo je bilo glavni nositelj hrvatske »samoidentifikacije«, zbog toga jer je između pojmova »plemenit« i »Hrvat« bio znak jednakosti. Preseljenjem staroga rodovskog plemstva (od kojega je dio izgubio plemeniti položaj pretvorivši se u zavisne seljake), a pogotovo Draškovića, Keglevića i drugih koji su uspjeli unaprijediti svoj položaj, znatno su ojačale veze koje su i prije postojale između Slavonije i Hrvatske. Kao treće, postupno brojčano smanjiva-

1418 M. Lončarić, Kajkaviana & alia. Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima, str. 42.


nje plemstva u Slavoniji, a naročito u Hrvatskoj, čiji je uzrok bio u ratovima s Osmanlijama, doveo je do onemogućavanja rada odvojenih sabora i ujedinjenja dvaju sabora u jedan. Smanjeni teritorij i prihodi te potreba za učinkovitijom obranom dovela je do ujedi-njavanja dužnosti slavonskog i hrvatskog bana (koji je bez obzira na to kako se označavao zajednički sabor nosio titulu bana Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije). Premda je slavonski dio Kraljevstva imao brojnije stanovništvo, hrvatska je identifikacija, vjero-jatno zbog prevlasti hrvatskog plemstva, a možda i zbog specifičnosti u odnosu na općenitu slavonsku (»slovensku«), bila prodornija. Zbog toga je ujedi-njenje bilo provedeno pod hrvatskim imenom. Treba istaknuti još nešto - kako je Dalmacija ostala izvan vlasti kralja i Sabora, hrvatskoj je sastavnici Kraljev-stva Dalmacije i Hrvatske, oslobođenoj »konkuren-cije« dalmatinskog imena bio olakšan prodor. Kao četvrto, djelatnost inteligencije je također odigrala važnu ulogu u integracijskim procesima i stvaranju nove hrvatske identifikacije stanovništva Slavonije (»Slovenskog kraljevstva«).1419

Iako će neke od ranije iznesenih mehanizama tek trebati istražiti za prostor Slavonske krajine, moguće je utvrditi da je, za razliku od »provincijala« u Varaždin-skom generalatu »slovensko« nazivlje ostalo u uporabi u 18. stoljeću. U prilog tome valja spomenuti podatak da se među toponimijom graničarskog tj. krajiškog stanovništva naziv »slovenski« zadržao do druge polo-vice 18. stoljeća, što ukazuje na mogućnost da se dio starosjedilačkog stanovništva u Varaždinskom genera-latu i dalje identificirao (ili su ih drugi identificirali) kao »Slovenci«. Prema trenutnim spoznajama toponim »Slovenski« se javlja u slučajevima kada isti naziv sela treba razlikovati od »Vlaškog«, što vjerojatno govori o podrijetlu dijela stanovništva tih naselja. Primje-rice 1726. godine se spominje Slovenska Ciglena koju popisivači razlikuju od Vlaške Ciglene. Tada je zapi-sana i Slovenska Kovačica da bi se istaknula razlika od Vlaške Kovačice. Iste je godine zapisan i Slovenski Pašijan za razliku od Vlaškog Pašijana.1420 U popisu iz 1749. zapisana su naselja Slovenska Ciglena, Sloven-ska Kovačica te Vlaška Ciglena i Vlaška Kovačica, ali nije popisan Slovenski Pašijan nego je zabilježe samo Vlaški Pašijan.1421 Toponimi Slovenska Kovačica i Slovenska Ciglena su pod tim imenom popisani i

1419 N. Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, str. 210-211.

1420 HDA, Varaždinski generalat, Uvezeni spisi, knj. 3, fol. 505, 507, 508.

1421 KA, wr HKR Exp/1749-12-454 (od 11. 12. 1749.)

1763. odnosno 1764. godine. Istovremeno postoje i Vlaška Ciglena te Mala Vlaška Kovačica, a Pašijan više nema slovensko/vlašku dvojnost u svom nazivu.1422 Ova pojava bi mogla ukazivati na to da su procesi promjena u »samoidentifikaciji« tijekom 17. (a očito i kasnije) krenuli različitim putevima u »provincijalu« i u ovom radu istraživanom vojnokrajiškom području.

Za pojašnjenje na koga se odnosi pojam Slavonci u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji 17. stoljeća može biti od pomoći još uvijek istraživački otvoreno pitanje koje je točno »regnum Sclavonie« obuhvaćao neposredno pred osmanska osvajanja. U ovom radu nema smisla ulaziti u sve pojedino-sti, ali treba upozoriti ne neke elemente koje mogu pomoći u objašnjenju pojma Slavonci u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji 17. stoljeća. Još je 1837. godine Georgius Fejér priredio svezak isprava o vezama Hrvatske i Slavonije s Ugarskom kojim je pokazao kako su u »regnum Sclavoniae« spadale Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka županije, dok su Srijemska, Vukovska, Požeška i neko vrijeme Virovitička županija spadale pod ingerenciju drugih ugarskih oblasti.1423 Prema tome bi se pojam Slavonci Slavonci u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji 17. stoljeća odnosio samo na stanovnike onih županija koje su spadale u »regnum Sclavoniae«.1424 U

Na osnovu navedenoga, moguće je zaključiti da se naziv Slavonci ili »Slovenci« tijekom 17. stoljeća odnosi na potomke starosjedilačkog srednjovjekovnog stanovništva koje je ostalo živjeti na prostoru Slavon-ske krajine (Varaždinskom generalatu) »preživjevši« ratna pustošenja od strane Osmanlija i koje je govorilo kajkavskim narječjem. Možda je pojam »Slovenaca« (Slavonaca) u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji 17. stoljeća moguće proširiti i na one dose-ljenike iz dijela nekadašnje Križevačke županije, koji je dospio pod osmanskom vlašću. Ti bi »Slovenci« (Slavonci) bili ostaci srednjovjekovnog stanovniš-tva koje je govorilo kajkavštinom. Isto tako postoji i mogućnost da se pojam Slavonci ili »Slovenci« odno-sio i na doseljenike iz Varaždinske i Zagrebačke župa-nije koji su se priključivali starosjediocima, no čini mi se da bi to ipak trebalo odbaciti jer izvori za njih

1422 KA, wr. HKR, 1764-X-12/5.1423 G. Fejér, Croatiae ac Slavoniae cum regno Hungariae nexus et

relationes, Budae 1839.1424 O polemici vezanoj uz pripadnost (današnje) Slavonije u sred-

njem vijeku usp. S. Andrić, Potonuli svijet (Rasprave o slavon-skom i srijemskom srednjovjekovlju), Slavonski Brod 2001., str. 44-50. O pravnom položaju srednjovjekovne Slavonije usp. L. Margetić, Zagreb i Slavonija (izbor studija), Zagreb-Rijeka 2000., str. 89-101.


upotrebljavaju pojam »coloni fugitivi« ili ih nazivaju »Zagorci«, »Posavci« i sl.

Nakon provedene analize u ovom radu, nameće se zaključak da ime Slavonci (»Slovenci«) dolazi od srednjovjekovnog Slavonskog kraljevstva tj. »sloven-skog orszaga«, kako se navodi u izvorima pisanima kajkavštinom. Pri tome valja upozoriti na postojanje naziva »Slovenje« za ovaj prostor u 16. stoljeću, što se jasno vidi iz pisanja Antuna Vramca, odnoso i Pavla Rittera Vitezovića.

Moguće je pretpostaviti kako je dio stanovništva srednjovjekovne Križevačke županije ostao živjeti na pograničnom prostoru što prije svega potvrđuje činje-nica da obrambeni sustav na ovom prostoru nikada nije došao u pitanje. O brojnosti i prostornom raspo-redu preostalih stanovnika srednjovjekovne Križe-vačke županije tek će buduća istraživanja zasigurno dati pouzdane pokazatelje. To je vrlo važno zbog potrebe novih istraživanja kontinuiteta i diskontinu-iteta naseljenosti prostora između Save i Drave, jer su Slavonci ili »Slovenci«1425 ostaci starosjedioca na prostorima Slavonske krajine (Varaždinskog genera-lata), a njihova nazočnost ukazuje na, u osmanskim pustošenjima, »preživjelo« stanovništvo nemale broj-nosti i povećanu koncentraciju upravo u najsjeverni-jim dijelovima Križevačke županije i Varaždinskog generalata, gdje su im močvare i dravski rukavci, ali i guste šume omogućile preživljavanje.

Proces naseljavanja ovoga prostora u 17. stoljeću (i kasnije) stvoriti će etničke, jezične, socioekonomske i kulturne odnose, koji će biti osnovica kasnije pa nemalim dijelom i današnje prostorne organizacije te strukture njegove naseljenosti.

preDAVCIUz Vlahe i »Slovence« (Slavonce) jednu od brojni-jih skupina stanovništva Slavonske krajine činili su i Predavci. Kako u historiografiji do sada nije izne-seno potpuno prihvatljivo rješenje koje bi objasnilo značenje pojma riječi Predavac odlučio sam pred-staviti dio različitih mišljenja s napomenom da treba

1425 Kad govorimo o Slovencima i slovenskom orsagu u Slavoniji te Slovencima u Sloveniji trebalo bi barem spomenuti i Slovake. Kao što je poznato Slovačka se na slovačkom jeziku zove Slovensko, od pridjeva slovenski (jazik, narod itd.). Naime, to je isti panonski areal, gdje su se Slaveni nazivali slověni, dok su se na zapadu nazivali veneti, a na istoku anti. Naravno, ima i zanimljivosti pa finski i estonski naziv za Ruse dolazi od veneti. Mađari su prekinuli slavenski kontinuitet u Panoniji, ali je sjeverno i južno od njih ostao etnonim slověn-, slověnski, koji je na jugu nakon dolaska Osmanlija imao poseban razvoj. Usp. E. Mannová (ur.), Krátke dejiny Slovenska, Bratislava 2003.

razlučiti kvalitetu podataka onih povjesničara koji se referiraju na izvore od onih koji to ne rade. Uz to sam ugradio i spoznaje dobivene iz neobjavljenih i objavljenih izvora, koje otvaraju ponešto drugačije gledanje na Predavce. Ime Predavci odlučio sam pisati velikim slovom povodeći se isključivo za raspoloživim izvorima.

Na početku valja istaknuti da je svaki novi poda-tak koji predstavlja barem mali prilog istraživanju stanovništva Slavonske krajine (Varaždinskog gene-ralata) dobro došao jer je još Jaroslav Šidak zapisao da »o krajišnicima katoličke vjere, koji se u pravilu ne nazivaju Vlasima, nema još uvijek jednoga temeljitijeg rada (...) Još uvijek nedostaju, doduše, detaljniji radovi o katoličkim Predavcima i Slovincima, ali su tijekom XVIII. st. i ta imena nastajala iz upotrebe uzmičući, kao i vlaško ime, sve više pred zajedničkim nazivom Krajišnika ili, još češće, Graničara.«1426

Koliko mi je poznato, pojam »predavac« se prvi puta spominje u 70. članku Vinodolskoga zakona iz 1288. godine. Miho Barada riječ »predavac« prevodi kao izdajica ili iznevjeritelj1427, a Lujo Margetić također ovaj pojam prevodi kao izdajnik.1428 Dominik Mandić smatra da riječ »predavac« u Vinodolskom zakonu označava »domaćeg hrvatskog kmeta, koji je bio posebno vezan uz ´naravnog kneza´, pa toga ostavio (izdao) i ´predao, se´ u službu drugoga gospodara. Takav se kao izdajnik kažnjava smrću na kocu.«1429

U Poljičkom statutu o »predavcima« piše: »I tko bi se naša traditur našega mista, rekuć tko pridava sam sebe i misto naše inomu gospodinu (...) da se izrene van, a plemenšćina njegova u općini poličku da se zaume, a on veće da ni Poličanin«.1430

Baltazar Adam Krčelić je, baveći se Predavcima, zapisao slijedeće: »I puk je iz Raške Matija prvi uveo u Kraljevstvo, i to s pravom slobodnog ispovijedanja vjere, podupro ih i uzvisio povlasticama. To poka-zuju 3. i 4. članak iz 1481. Nastanak Predavaca (koje spominju kasniji pisci za Rudolfa, Ferdinanda i drugih te članci) omogućio je i onaj 4. članak, kako pokazuje zagrebački biskup Petar Petretić u rukopisnoj Povijesti puka iz Raške koju je sastavio, o čemu u III. dijelu.

1426 J. Šidak, O značenju Vojne krajine u hrvatskoj povijesti, u: Vojna krajina. Povijesni pregled – historiografija – rasprave, Zagreb 1984., str. 14-15.

1427 M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom zakonu, Zagreb 1952., str. 67-68.

1428 Vinodolski zakon (priredio: Lujo Margetić), Zagreb 1995., str. 100-101.

1429 D. Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Toronto-Zürich-Roma-Chicago 1982., str. 360.

1430 B. D. Grekov, Die altkroatische Repulik Poljica, Berlin 1961., str. 186.


Predavci su saveznici, odnosno bolje pridruženici ili sudionici u povlasticama puka iz Raške, inače rimoka-tolici. Naime predan, odnosno pridan znači pridružen; mnogi su se pridružili puku iz Raške, kojima je Matija, između ostalih povlastica, oprostio teret desetine.«1431

Vladimir Mažuranić u svom pravno-povijesnom rječniku ima dva tumačenja pojma »predavac« 1. »predavac, m. proditor, traditor, izdajica, izdajnik itd., pak nevjernik, koji svojega gospodina zemalj-skoga izda.« i 2. »predavac, m., transfuga itd., onaj koji pribjegne, pak se preda; napose kao da nazivlju tako sjeverne Hrvate, u t. zv. Slavoniji, medju Savom i Dravom itd., koji su došli pod tursku vlast, pak se posljie predali i potpali pod vlast Habsburgove kuće. Luče ih svakako od Vlaha ili Vlaha, pak pribjega ili uskoka.«1432

Vjekoslav Klaić smatra da su »predavci i uskoci« prebjezi iz »turskih oblasti« koji su uskočili u Hrvat-sko-slavonsko kraljevstvo. On piše: »Zbog neprekid-nog iseljavanja kroz jedno stoljeće i više bilo bi Hrvat-sko kraljevstvo posve opustilo da se nije mnogo naroda i doseljavalo. Doseljavao se je pak najviše iz Turskoga Carstva kršćanski puk, koji nije htio ili mogao podno-siti zulume svojih nekršćenih gospodara. Ti se dose-ljenici zovu koji put Turci, jer su dolazili iz turskih krajeva, a onda najobičnije Vlasi (Valachi), rjeđe pak Rašani ili Srbi (Rasciani sive Serviani). Budući da su uskočili ili prebjegli iz turskih oblasti, zovu ih tako-đer prebjezi ili uskoci (pače i predavci). Svi ti dose-ljenici pripadaju narodu hrvatsko-srpskomu, govore hrvatskim ili srpskim jezikom, a imaju golemom većinom prezimena i narodna krsna imena. Vjere su pak pretežno grčko-istočne (pravoslavne). Naravno da ima među njima i potomaka sredovječnih romanskih Vlaha, koji su u to doba vili već dobrano pohrvaćeni ili posrbljeni.«1433

Za razliku od Krčelića i Mažuranića, Radoslav Grujić 1909. godine ime Predavac (piše ih veli-kim slovom) tumači na drugi način. Grujić piše »I u đeneralatu Varaždinskom, kao i u Karlovačkom, nazivan je Srpski Narod, kad se počeo naseljavati u tom kraju, raznim imenima. U početku (u drugoj polovini XVI. veka) najčešće se sretamo sa imenom Uskoci i Prebjezi, ako su dobrovoljno iz turskih zema-lja uskočili ili prebjegli u zemlje austrijskih careva; a ako su za vreme ratnih pohoda austrijske vojske tek

1431 B. A. Krčelić, Povijest stolne crkve zagrebačke, Zagreb 1994., str. 226.

1432 V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjesni rječnik, knj. 2 (P-Ž), Zagreb 1975., str. 1089.

1433 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 5, Zagreb 1988., str. 620-621.

oružanom silom prisiljeni na predaju i dovedeni u austrijske zemlje, gdje su rimsku veru primili – nazi-vani su Predavcima. Nu naskoro poče prevlađivati versko ime Vlasi, jer su i katolički starosedeoci među koje su došli, a i državni činovnici i časnici, s kojima su čestih odnošaja imali, najradije ih tako nazivali.« U bilješci broj 1 isti autor piše: »U prvi mah nazivali su rimokatolici one, koji su katoličku veru napustili i protestanstvo ili pravoslavlje primili, Predavcima, što upravo znači izdajice (Proditores) te su protiv njih upotrebljavali i naročiti zakonski članci (vidi u Dr. N. Nilles-a, - Symbolae ad illustrandam... II. p. 732 i srav. 735); a kasnije, izgleda mi, da su i Srbi tako nazivali svoje otpadnike od pravoslavlja.«1434

Grujić tri godine kasnije (1912.) za Predavce piše slijedeće: »posle pada Virovitice i Čazme (1552 g.) u turske ruke, zbog čestih provala razbojničkih četa i vojske turske, nastupio je takav strah među kmeto-vima ove zemlje, da su u velikoj većini sve napustili i razbežali se po severo-zapadnoj Ugarskoj, Austriji i Štajerskoj. A od onih što ostaše mnogi se dobro-voljno predadoše Turcima i ponudiše im sami plaćanje danka, samo da pošteđeni budu od paljenja i robljenja. – Ove Slavonce prozvaše drugi Predavcima, u smislu izdajice.«1435

Po ovome dorađenom Grujićevom mišljenju bi Predavci bili identični Slavoncima, tj. starosjedilačkom stanovništvo koje se dobrovoljno predalo Osmanli-jama. Ukoliko bi to bilo točno ostalo bi otvorenim pitanje što je bilo razlog kasnijem razlikovanju Preda-vaca i Slavonaca u Varaždinskom generalatu tijekom 17. stoljeća i to na istom mjestu u istom vremenu.

Aleksa Ivić riječ »predavac« tumači na drugi način. On smatra da je vjerojatnije »da reč predavac dolazi od predati se i da znači one Srbe, koji su došli iz Turske ili se pridružili austrijskim četama prilikom njihovih vojnih ekspedicija bez prethodnih prego-vora i prethodnog sporazuma.« Prema njemu, hrvatski staleži su, u želji kako bi barem jedan dio »srpskih graničara« načinili svojim kmetovima, dokazivali da »slavonski Srbi nisu jedna nacionalna celina nego su ih delili na: Original vnd natürliche Inwohner, Praeda-uzen, Sclauen, Priuat wallachen«.1436 Ovo razmišljanje

1434 R. M. Grujić, Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji i njegovih glavnih obležja. Povodom »Optužnice« kr. držav. odvet-nika u Zagrebu od 12. I. 1909. g., Novi Sad 1909., str. 68-69.

1435 R. Grujić, Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj (do 1597. god.), Glasnik Srpskog geografskog društva, god. 1, br. 2, Beograd 1912. str. 158.

1436 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća, u: Naselja i poreklo stanovništva po arhivskim dokumentima, knj. 21, Subotica 1926., str. 13.


je vrlo blisko Grujićevom iz 1909. godine s time da ga je Grujić sam korigirao već 1912. godine.

Prema Ivićevu mišljenju, naziv predavci (piše ih malim slovom) »dolazi u izvorima« od početka 17. stoljeća tj. od 1604. godine kada se »po prvi puta nazivaju predavcima oni Srbi, koji su se doselili na slavonsku granicu sami, bez prethodnih pregovora i bez sprovodne austrijske čete.«1437 S time se u načelu slaže Stjepan Pavičić koji je mišljenja da su iz okolice Cernika na osmanskom tlu »izišli sami bez krajiške pomoći i pratnje novi naseljenici koje isprava o tom seljenju zove Predavci.«1438 Prema rezultatima Ivićevog rada Predavci se u Slavonskoj krajini spominju do 1651. godine.1439 No iz kasnijeg teksta ćemo vidjeti da se Predavci na ovome prostoru spominju i kasnije.

Ivić direktno ne piše o njihovoj konfesionalnoj pripadnosti, ali komentirajući pismo župnika u Tremi Mihaela Piskovića upućeno 8. listopada 1641. napo-minje da su katolički krugovi smatrali da je katoličke svećenike trebalo postavljati i »na najizloženijim tačkama granice sa zadatkom, da Srbe graničare i predavce obraćaju u katoličku veru.«1440 Prema tome Aleksa Ivić Predavce 1641. ne smatra katolicima.

Treba spomenuti da je Fedor Moačanin odba-cio Ivićevu hipotezu da su i Predavci Srbi što »nema nikakvog temelja u izvornoj građi, koja vrlo određeno govori protivno.«1441 O Piskovićevom pismu iz 1641. koje spominje Predavce će kasnije biti još riječi.

Zef Mirdita je pišući o Vlasima u historiografiji nekoliko puta spomenuo Predavce ne ulazeći detaljno u problematiku vezanu uz njih.1442 Rudolf Horvat je o Predavcima zapisao: »Čim nastupiše nešto mirnija vremena, počeli su Hrvati obnavljati stara i osnivati nova sela na nekadašnjim velikim posjedima zagre-bačkog biskupa oko Ivanića, Dubrave i Čazme. Iz turske je Slavonije dolazilo mnogo rimokatolika, koji se predadoše krajiškim časnicima, radi čega dobiše nadimak ´Predavci´«1443. Po njemu su Predavci bili katolici doseljeni iz Slavonije pod osmanskom vlašću.

1437 Isto, str. 24.1438 S. Pavičić, Moslavina i okolina, Zbornik Moslavine, knj. 1, Kutina

1968., str. 39.1439 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća, str.

61, 66, 70-75, 79, 82, 90 itd.1440 Isto, str. 72.1441 F. Moačanin, Pokušaji sporazumijevanja između hrvatskog plem-

stva i vlaha Varaždinskog generalata u 17. stoljeću, u: Vojna krajina (Povijesni pregled – historiografija – rasprave), Zagreb 1984., str. 277, bilj. 4.

1442 Z. Mirdita, Vlasi u historiografiji, Zagreb 2004., str. 262, 307-309, 312, 317.

1443 R. Horvat, Povijest grada Ivanića, u: Ivanić-Grad. Spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Sjtepanu Deželiću, Zagreb 1931., str. 45.

Josip Burić na drugoj strani, uz ostalo, piše: »Vlasi istočnog obreda zovu se u spomenicima: Valachi, Rasciani, Uskoki, Predavci. Ovim su se posljednjim imenom nazivali oni Uskoci koji su već bili prešli na latinski obred, ali su se prisilno opet vratili istočnom obredu.« Prema Buriću su Predavci izvorno bili pravo-slavni da bi kasnije prešli na katoličanstvo i onda se vratili pravoslavlju, što je u načelu blisko Grujićevom razmišljanju iz 1909. i kasnijim Ivićevim stavovima.

I u najnovijoj hrvatskoj historiografiji zadržalo Ivićevo razmišljanje da su Predavci podrijetlom bili Srbi. Npr. Goran Jakovljević predstavljajući svoja istraživanja o bjelovarskom području prije sredine 18. stoljeća, uz ostalo, 2003. piše: »Bježeći pred Turcima ovamo dolaze Srbi predavci, koji naseljavaju napuštena zemljišta odbjeglog stanovništva te ujedno – zajedno s domaćim stanovništvom – aktivno sudjeluju kao krajišnici u obrani Krajine.«1444

Na području Bele Krajine u današnjoj Repu-blici Sloveniji za doseljenike iz jugoistočnoeurop-skog prostora, uz ostale, se upotrebljavao i naziv Predavci,1445 što za ovu raspravu nije nebitno jer poka-zuje da je pojam Predavci u ranome novom vijeku bio proširen i izvan Varaždinskog generalata. Ostali nazivi doseljenika na belokranjsko područje su bili Uskoci, Pribegi, Prebegi, Vlasi, Bezjaci, Bunjevci, Čiči, Turci, martolozi, Pridavci itd.1446 Ignacij Voje Predavce (ili Pridavce) smatra katoličkim Hrvatima »iz Dalmacije, Hercegovine i Slavonije«1447, ali na žalost se pri tome na poziva na izvore.

Posebno je zanimljivo što se o Predavcima može saznati iz vremena kada su živjeli u Osmanskom Carstvu? Opisujući sigetsku bitku 1566., jedan od preživjelih, Ferenc Črnko u knjizi »Podsjedanje i osva-janje Sigeta« (napisano između sigetske bitke i 1568. godine) spominje Predavce: »To razumivši Hamza-beg onu uru pojde opet na Dravu niže Osika i onamo učini vse ladje i mostne daske dovesti i poče načinjati most niže Osika i na njega učini dojti vse kmete predavce (...)«.1448

1444 G. Jakovljević, Povijest naseljenosti bjelovarskog kraja do osnutka grada, u: M. Slukan Altić, Povijesni atlas gradova, I. svezak – Bjelovar, Zagreb 2003., str. 19.

1445 M. Terseglav, Uskoška pesemska dediščina Bele krajine, Ljubljana 1996., str. 9-12.

1446 M. Tomažin, Uskoške populacije na jugovzhodu Slovenije, diplomski rad, Fakulteta za družbene vede, Univerza v Ljubljani (mentor: Miran Komac), Ljubljana 2004., str. 12.

1447 I. Voje, Slovenci pod pristiskom turškega nasilje, Ljubljana 1996., str. 138.

1448 F. Črnko, Podsjedanje i osvojenje Sigeta i popratni tekstovi, Zagreb 1971., str. 6.


Radoslav Lopašić u svome radu o Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu spominje da su se u uroti pouzdavali na Vlahe i Predavce, ne ulazeći u to tko su Vlasi i Predavci.1449 Isti autor donosi podatak da na osmanskoj krajini u Slavoniji (nasuprot kršćanske Slavonske krajine) 1577. ima nepune tri tisuće osman-skih vojnika, a Martolosa (Vlaha) i Predavaca, onih s čijom vojnom ulogom valja računati dvostruko više.1450

Dominik Mandić drži da su ovi predavci bili »Hrvati katolici, koji su služili u turskoj vojsci.« Isti smatra da su 1486. knez Domša i knez Milutin, braća bosanskog kustoda fra Anđela Vrhbosanskog, bili »vojnički zapovjednici turskih ratnika u nekoj nahiji

1449 R. Lopašić, Petar grof Zrinji i Franje grof Frankopan, Leptir. Zabavnik za godinu 1861., Zagreb 1861., str. 164. Upozoravajući na taj rad Jaroslav Šidak spominje samo da su Vlasi i Predavci bjegunci koji su uskočili iz krajeva pod vlašću Osmanlija. Usp. J. Šidak, Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti, Zagreb 1981., str. 151.

1450 R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine (SHKR), knj. 1, Zagreb 1884., str. 44-45.

u Bosni.«1451 I Benedikt Kuripešić 1530. spominje da kršćani »obiju vjerozakona« moraju »nasilu da idu s Turcima protiv hrišćana.«1452 Mandić u kasnijem tekstu navodi čitav niz primjera koji govore o kato-licima u osmanskoj vojnoj službi tijekom 16. i 17. stoljeća.1453

Treba upozoriti i na Mandićeve nepouzdanosti pa i na iskrivljavanje činjenica. Npr. kada govori o tome da se u izvješću križevačkog kapetana Gallera iz 1647. godine spominje pet sela Predavaca u okolici Kopriv-nice. On se pritom poziva na Lopašićeve Spomenike hrvatske krajine i to na str. 279.1454 U Gallerovom izvješću od 31. srpnja 1647. pisanom u Križevcima spominju se Predavci, ali nigdje nema spomena pet predavačkih sela u okolici Koprivnice. Na str. 279 Lopašić donosi regest iz pisma koprivničkog pukov-nika Trautmansdorfa od 19. lipnja 1647. u kojem se spominju četiri sela u okolici Koprivnice (Kunovec, Pustakovec, Ivanec i Peteranec), a u regestu ne piše da su u tim selima živjeli Predavci.1455 Ako je Mandić mislio na ova sela, onda je svjesno ili nesvjesno mani-pulriao činjenicama. Inače sam na drugom mjestu pokazao položaj spomenutih sela na Koprivničkom vlastelinstvu u 17. stoljeću s napomenom da ona nisu bila naseljena Predavcima.1456

Fedor Moačanin u članku »Sporazumijevanje između hrvatskog plemstva i vlaha« piše: »Da li u Slavoniju samo pravoslavni Srbi prelaze tursku granicu pod imenom vlaha, ne može se bez daljnjih istraživa-nja pouzdano tvrditi. Problem je u tzv. Predavcima. Predavcima nazivaju kršćanski izvori one naseljenike iz Turske, »slavonske ili hrvatske« etničke pripad-nosti, koji su i pod Turcima sačuvali svoju katoličku vjeru.«1457 S time se slaže i Zlatko Kudelić koji je utvr-dio da su u Varaždinskom generalatu »naseljavani i Predavci, katolici iz Osmanskog Carstva, koji su dola-zili u generalat želeći steći »vlaški« položaj«, a živjeli su izmiješani s Vlasima, što se jasno može vidjeti prema izvješću povjerenstva iz 1635. godine«.1458

1451 D. Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, str. 360. 1452 B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju

1530, Sarajevo 1950., str. 28.1453 D. Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, str. 360-362.1454 Isto, str. 364.1455 SHKR, knj. 2, str. 279.1456 H. Petrić, »Kuhinjska sela« - Koprivničko vlastelinstvo pod upra-

vom krajiških kapetana, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. br. 37, Zagreb 2005., str. 89-100.

1457 F. Moačanin, Sporazumijevanje između hrvatskog plemstva i vlaha, u: Vojna krajina (Povijesni pregled – historiografija – rasprave), Zagreb 1984., str. 277, bilj. 5.

1458 Z. Kudelić, Prvi grkokatolički biskup Simeon (1611.-1630.), Povi-jesni prilozi, br. 23, Zagreb 2002., str. 165.

Prva stranica tremskog župnika Piskovića iz 1641. u kojem se govori o Predavcima


Fedor Moačanin je 1984. godine smatrao da: »zasad ne možemo isključiti mogućnost da kod preseljenja iz požeškog sandžaka pod imenom »vlaha« prelaze i predavci i da pretendiraju na vlaški status, bili oni u Turskoj »pravi vlasi« ili ne. Pakrački, odnosno Cernički sandžak nije još istražen na temelju turskih izvora.«1459 Sličnog je mišljenja i Karl Kaser koji smatra da se bjegunci u Slavonsku krajinu »u izvorima gotovo beziznimno nazivlju Vlasima. Vrlo su rijetko nazivani prebegi, predavci ili uskoci. Varaždinski veliki kapetan barun Herberstein upotrebljavao je nazive walachen i Prebegen kao istoznačnice.« Kaser je također mišljenja da su Slavonci i Predavci sinonimi. Prema njemu su »subjegunci pravih Vlaha, Slavonci«, prije stupanja na snagu Statuta Valachorum 1630. godine »isto tako nazivani Vlasima, no sad su kao ´Slovenci´ ili Slavonci, kmetovi, koji su napustili svoja vlastelinstva, bili nazi-vani Predavcima«.1460

Stjepan Pavičić se, uz ostalo, bavio Predavcima u Slavoniji pod osmanskom vlašću. On drži da su u osmanskoj vojsci postojali »posebni odrede, marto-loški i predavački.« Prema Pavičiću Predavci su bili domaće stanovništvo kršćanske vjere »koji su polazili s turskom vojskom u rat uglavnom kao neredovite čete ili kao lako oružani napadači. Oni su svoje ime stekli po tome, što u s lake ruke prišli turskoj državnoj misli i bili njeni pobornici. Za to svoje držanje i za službu u vojsci imali su stanovite gospodarske povlastice.«1461 Predavačka služba je »kako se čini, bila osobita vrsta turske vojne organizacije uglavnom po slavonskim krajevima«. Pavičić drži da je predavačka služba odgo-varala martološkoj službi, koju su Osmanlije u Slavo-niju i na druga područja prenijeli sa Balkana te da je mnogo Predavaca u osmanskom ratnom ustroju bilo osobito u »Požeškom sandžaku, gdje ih i naročito spominje, a otuda se može zaključiti, da su postojali i u Srijemskom pašaluku, gdje su bile iste prilike.«1462

Njegovo razmišljanje je kritici podvrgnuo Fedor Moačanin koji je napisao da »zasad poznati turski izvori, nažalost, ne potvrđuju, postojanje nekih poseb-nih predavačkih odreda u Požeškom sandžaku« pozi-vajući se na magistarski rad Nenada Moačanina koji

1459 F. Moačanin, Sporazumijevanje između hrvatskog plemstva i vlaha, str. 277, bilj. 5.

1460 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, Zagreb 1997., str. 91, 102.

1461 S. Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953., str. 49. Pavičićeve podatke je preuzeo i Ćiril Petešić u svojoj knjizi Župa Sv. Ivan Žabno, Sv. Ivan Žabno 1998., str. 49.

1462 Isto, str. 56. Čudno je kako S. Pavičić spominje Srijemski pašaluk koji nije postojao. Usp. N. Moačanin, Turska Hrvatska. Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva do 1791. Preispitivanja, Zagreb 1999., str. 37-47.

»nije u turskim izvorima uopće našao naziv predavci uopće našao naziv predavci za neku posebnu grupu stanovništva. Ustanovio je, međutim, da se termin »vlah« i »vlaški defter« ne odnosi uvijek na povla-štene stočare-vojnike, nego da je taj termin mogao biti primijenjen i na čitavu nepovlaštenu kršćansku raju.«1463 Nenad Moačanin je kasnije pronašao tek jednoga Predavca u osmanskom popisu glavarine iz oko 1570. godine.1464 No to je osamljeni pojedinačni slučaj.

U novijem istraživanju Nenad Moačanin ponovno upozorava na Lopašićev podatak koji o postojanju Predavaca u Slavoniji pod osmanskom vlašću 1577. godine.1465 N. Moačanin pokušava ući u objašnjenja značenja pojma »Predavci« u Slavoniji pod osman-skom vlašću: »kakva god bila etimologija tog naziva, vrlo je vjerojatno da se on nije odnosio naprosto na katolike u Slavoniji pod turskom vlašću koji prelaze na kršćansku stranu. Prelazili su upravo oni koji su prebi-vali u Požeštini, cerničko-brodskoj Posavini i možda u pograničnom dijelu Podravine. Bilo bi u najmanju ruku logično u njima vidjeti, kao i u slučaju Vlaha, skupine sa stanovitim poreznim olakšicama i vojnim obvezama. Istočnije odatle može biti govora tek o rijet-kim manjim skupinama, u najboljem slučaju o onima koje imaju neke porezne olakšice, a obavljaju službu »žandarmerijskog« tipa. Dobar dio srednje Slavonije bio je možda već uoči pada pod osmansku vlast ili nedugo zatim naseljem katoličkim življem s elemen-tima vlaške organizacije.«1466

Ne treba zaboraviti da u vrijeme Dugog rata Osmanlije naoružavaju raju u zapadnoj Slavoniji i daju joj olakšice kako bi je zadržali (to po osman-skoj kronici navodi Hammer). Čini se da se to odnosi (barem primarno) na katolike, dakle populaciju iz

1463 F. Moačanin, Sporazumijevanje između hrvatskog plemstva i vlaha, str. 277, bilj. 5.

1464 Bayerische Staatsbibliothek München, CT 782, popis glavarine oko 1570. Zahvaljujem profesoru Moačaninu na ustupljenom podatku.

1465 N. Moačanin, Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vlada-vine, Slavonski Brod 2001., str. 132; isti, Turska vojna krajina u hrvatskim zemljama: prolegomena za 16. i 17. stoljeće, Hereditas rervm Croaticarvm ad honorem Mirko Valentić, Zagreb 2003., str. 86.

1466 »Osim derbendžija i sličnih, manjih skupina, u takvu su popu-laciju vjerojatno pripadali i tzv. vojnuci (voynuklar). Njihov je red, čini se, ukinut oko 1570. Živjeli su pretežito na vanjskom istočnom obrubu srednjoslavonskog gorja i nije lako u njima vidjeti Vlahe vojnike, osim ako nam ne »smeta« činjenica da uglavnom nisu živjeli među novijim doseljenicima nego među starosjediocima. Moglo se raditi i o potomcima nekadašnjih plemića jednoselaca ili pak slobodnjaka koje je nova vlast već zatekla.« N. Moačanin, Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, str. 132, 140-141.


koje u Slavonsku krajinu (Varaždinski generalat) stižu preseljenici, pa ih se onda naziva Predavcima. Dosta je njih poslije prešlo u hajdučiju te su tako djelovali skoro do sredine 17. stoljeća.

Kako stvari trenutno stoje teško mi se složiti s Nenadom Moačaninom koji smatra da se pod pojmom Predavci u Osmanskom Carstvu radi o kategoriji podložnika/raje sa stanovitim olakšicama i obilježjima »žandarmerije«, no problem je u tome što nedostaju izvori koji bi to potkrijepili. Osmanski izvori riječ Predavac (zanemarimo li ranije spomenuti izolirani primjer iz oko 1570.) ne poznaju, a prema mišljenju Nenada Moačanina nema ni turskog termina koji bi bio neki ekvivalent u prijevodu.

Nenad Moačanin je otvorio još jednu mogućnost vezanu uz Predavce. On je pokušao objasniti rekolo-nizaciju srednje Slavonije u drugoj polovici 1540-tih godina i odgonetnuti podrijetlo kolonista. »Nekoliko bilježaka o poreznom imunitetu u defteru iz 1545. olakšava razumijevanje problema. Desetak osoba, sve u Podravini (nahija Valpovo), oslobođeno je poreza za zasluge u državi u dovođenju stanovništva iz »neprija-teljske zemlje« i to »nagovorom«. Prisjetimo li se broj-nih vijesti u hrvatsko-ugarskim izvorima o spremnosti kmetova da se nagode s Turcima, ovaj podatak dobiva na uvjerljivosti. Budući, dakle, da kolonisti nisu »izro-nili« iz zemlje, niti došli iz krajeva pod osmanskom vlašću, a jedva se može pomišljati na »propagandu« među izbjeglim i preseljenim življem na novim prostorima negdje daleko na sjeverozapadu Ugarske, preostaje da ih potražimo na najbližem mogućem području – teritoriju križevačke županije. Taj prostor, posebice njegov istočni dio osvojen do 1545., mogao je najbolje odgovarati pojmu »neprijateljske zemlje«, gdje se našlo oko 2000 kuća potencijalnih preseljenika (...) Trag je toga vjerojatno i u imenu podravske Moslavine i sela Moslavci; vjerojatno bi ih se našlo i više. Nema zamalo nikakvih vijesti o preseljavanju stanovništva, inače dobro naseljenog središnjeg i istočnog dijela županije, na sigurnije ugarske, hrvatske ili habzbur-ške prostore. Osim toga, Osmanlije gotovo nigdje, posebice na panonskim prostorima, nisu zaposjeli posve prazan prostor. No krajnji je granični teritorij bio previše nesiguran i za koliko-toliko mirne gospo-darske djelatnosti, pa je načelno pojmljivo povlačenje u dublju pozadinu seljaštva koje se inače, barem u prvo vrijeme, lojalno držalo. Tko zna, možda bismo čak smjeli pokušati među tim življem tražiti kasnije »Predavce« što su se »predali Turcima« (pa bi se, prela-

zeći s Vlasima na kršćansku stranu zapravo vraćali u nekadašnju postojbinu).«1467

Ovome razmišljanju bi u prilog išli podaci iz naputka kralja Ferdinanda III. od 21. veljače 1648. godine. U naputku, uz ostalo piše, da se izluče izvorni stanovnici Predavci i Slavonci i tzv. »privatni Vlasi«. Vezano uz Predavce, zanimljivo je da se njih tada smatralo »izvornim« stanovnicima Slavonske krajine. Isti izvor navodi i podatak se »u buduće bez kraljevske privole nesmiju iz Turske seliti niti Vlasi niti Predavci«.1468 Prema tome izvoru je jasno da su Predavci, kao i Vlasi, bili doseljenici s prostora pod osmanskom vlašću te da su još sredinom 17. stoljeća postojali na prostoru Osmanskog Carstva.

No, tome je protivan podatak po kojem su pred-stavnici hrvatsko-slavonskih staleža su u Varaždinu 1635. molili vladara da sprovedu preporuke mješovite komisije o vraćanju Slavonaca, tzv. »privatnih Vlaha« i Predavaca (Sclavorum, privatorum Valachorum et Praedavcsiorum) njihovim gospodarima-plemićima pa da se Komisija raspusti jer je učinila ovaj zada-tak. Čini se da je iz iste godine isprava koja spominje pojam »Coloni Praedavcy«.1469 Po ovim podacima se može zaključiti da su Predavci, kao i tzv. »privatni Vlasi« i Slavonci imali feudalne gospodare, što poka-zuje da su pitanja vezana uz Predavce složenija nego se na prvi pogled može činiti.

Vratimo se na pitanje podrijetla Predavaca o čemu postoji više mišljenja od kojih smo neka iznijeli u rani-jem tekstu. Od novijih razmišljanja spomenimo neka. Josip Adamček, bez pozivanja na izvore i literaturu, uz put spominje da su Predavci predstavljali hrvatsko stanovništvo »iz Bosne« i da su se naseljavali najviše u okolici krajiških tvrđava.1470 Mirko Valentić ne ulazi u podrijetlo Predavaca, piše ih malim slovom, a smatra ih katolicima i to također bez pozivanja na izvore. On piše: »Zajedno s pravoslavnim Vlasima u Krajinu stižu i katolici (predavci), ali u mnogo manjem broju.1471

1467 N. Moačanin, Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, str. 23-24. Isti je autor u bilj. 40, uz ostalo, dodao: »Ova razmatra-nja mogla bi dodatno doprinijeti i dijalektološkim istraživanjima. Mislim na pitanje širenja kajkavštine na istok. Ne uzlazeći u područje za koje nisam stručan, a ni u srednjovjekovne teme, pripomenuo bih ipak da je moguće zamisliti da ovo nezanema-rivo preseljavanje kajkavaca na istok – ako se hipoteza konačno potvrdi – barem ponegdje kajkavizira ili čak »rekajkavizira« neka područja«.

1468 SHKR, knj. 2, str. 280.1469 S. Gavrilović, Građa za istoriju Vojne granice, knj. 3 – Varaždinski

generalat (1595-1704), Beograd 2006., str. 128, 132.1470 J. Adamček, Bune i otpori, Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII.

stoljeću, Zagreb 1987., str. 17.1471 M. Valentić, »Stara« Slavonska vojna krajina. Skica za monogra-

fiju, Zbornik Mire Kolar-Dimitrijević. Zbornik radova povodom


Josip Buturac za ovu skupinu stanovništva piše da su bili »Hrvati predavci iz raznih turskih strana«.1472 Na žalost, ovi autori su tvrdnje iznijeli bez uporišta u izvo-rima pa je preispitati trenutno poznatu izvornu građu.

Zagrebački biskup Franjo Ergelski je u izvješću vlaškom povjerenstvu iz 1635. godine Predavce nazvao Bošnjanima Hrvatima (»Bosnenis Croatae ex Turicia sponti venientes qui vulgo Praedavcis vocaventur«).1473 Prema tome izvješću Predavci bi bili Hrvati iz Osman-skog Carstva odnosno točnije iz Bosne tj. Bosanskog ejaleta, no iz ovoga se ne može točno vidjeti njihova vjerska pripadnost. Ukoliko se radilo o doseljenicima s teritorija nekadašnje Kraljevine Slavonije koji se našao pod osmanskom vlašću najvjerojatnije bi ih zagrebački biskup nazvao Slavoncima, a ne Hrvatima. Upravo ovo izvješće biskupa Ergelskog otvara mogućnost da su Predavci, barem dijelom, doseljenici iz onih dije-lova Kraljevine Hrvatske koji su se našli u sastavu Osmanskog Carstva i na koje je proširen naziv Bosne ili možda i djelomično i iz bosanske unutrašnjosti što je nemoguće pobliže utvrditi bez sustavnih istra-živanja koja prelaze potrebe ovoga rada. Ukoliko bi prihvatili ovo tumačenje lakše bi objasnili raširenost štokavštine u selima Varaždinskog generalata koja su naselili Predavci.

Broj doseljenih Predavaca je pokušao odrediti Stjepan Pavičić riječima da je samih Predavaca u to vrijeme (oko 1630.) godine moglo biti »oko 300-450 kuća«1474 Na žalost, autor nije obrazložio način kako je došao do tih brojaka. Iako se iz njegovog rada vidi da je riječ samo o pokušaju procjene, bez ozbiljnih analiza te podatke ne bi trebalo uzimati u obzir bez velike rezerve.

U izvješću zagrebačkog biskupa Benedikta Vinko-vića upućeno apostolskom nunciju Casparu Mattheiju 16. lipnja 1640. godine Predavce naziva »Catholici quoque Bosnenses Praedavci«.1475 U drugom izvješću iz 1641. Vinković Predavce naziva »Bosnenses catho-lici vulgo Praedavczy«1476. Vinkovićevi podaci se u slažu sa onima koje je ranije iznio biskup Ergelski,

70. rođendana, Zagreb 2003., str. 540.1472 J. Buturac, Rovišće, Rovišće 2003., str. 45.1473 Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, Libelli supplices, XVII, 15. 1474 S. Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, str. 215.1475 Z. Kudelić, Izvješće zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića

aposlolskom nunciju Casparu Mattheiju o Marčanskoj biskpiji i Vlasima iz 1640., Povijesni prilozi, br. 19, Zagreb 2000., str. 176-177. U tom izvješću Vinković je Predavce nazvao katolicima iste (vlaške) nacije (»catholicus eiusdem nationis, Praedavicis dictis«).

1476 J. Barlé, Biskup Vinković o biskupskom dvoru i franjevačkom samostanu u Kloštru Ivaniću, Vjesnik zemaljskog arkiva, XV, Zagreb 1913., str. 3.

samo što je biskup Vinković za Predavce ne koristi i naziv Hrvati nego ih naziva samo Bošnjanima. Iden-tičan stav ima i biskup Petar Petretić koji 1651. piše da su »catholici Bosnenses siue Praedauty«, što bi značilo da su Predavci, po njemu, katolici Bošnjani.1477 Iz Vinkovićevog i Petretićevog izvješća proizlazi da su 1640., 1641. i 1651. Predavci u izvorima smatrani kato-lici, no to isto izvješće ne može biti pokazatelj njihove vjerske pripadnosti u ranijim razdobljima.

Stjepan Pavičić smatra da su Predavci »prije svoje seobe u Križevačku krajinu živjeli između Gradiške, Cernika i Podvrškoga« odnosno iz Pakrač-kog ili Cerničkog sandžaka.1478 To se ne bi kosilo sa podacima koje u svojim izvješćima iznose biskupi Ergelski, Vinković i Petretić, po kojima su Predavci bili podrijetlom iz Bosne1479 tj. Osmanskog Carstva ili točnije Bosanskog ejaleta, a kako je Pakrački tj. Cernički sandžak njegov dio, vrlo je vjerojatno da su se u Slavonsku krajinu doselili iz toga prostora kako to misli Pavičić ili da je ovaj prostor bio samo jedno od »ishodišta« iz kojih su se doseljavali Predavci, što mi se čini točnijim, pogotovo ako se uzme u obzir izvješće biskupa Ergelskog.

Zagrebački biskup Petar Petretić 1662., prema verziji rukopisa koji se nalazi u Nacionalnoj i sveu-čilišnoj knjižnici u Zagrebu, zapisuje Predavce kao »Predavcii, hoc est homines Catholici Sclavonicae

1477 NAZ, Libelli supplices, XVII, 25.1478 S. Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, str. 223.1479 Pri tome bi trebalo otkloniti mogućnost da se radi o doselje-

nicima iz današnjeg prostora Bosne i Hercegovine. O katoli-cima u Bosni u 16. i početkom 17. stoljeća usp. P. Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljeća, Sarajevo-Mostar 1996.; F. Marić, Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima, Zagreb 1998., str. 3-23.

Zagrebački biskup Petar Petretić


aut Croaticae nationis«.1480 U verziji Petretićevog izvještaja, koji se čuva u Arhivu HAZU u Zagrebu, Predavci se spominju kao: »Praedavcy, hoc est homi-nis Catholici Sclavonicae aut Croatiae nationis qui in Turciam olim degentes (...)«.1481 Ovo je izvješće izuzetno zanimljivo jer ne samo što potvrđuje da su Predavci doseljenici iz Osmanskog Carstva, nego ih biskup Petretić smatra pripadnicima slavonskog odnosno hrvatskog naroda. Poznato je da je biskup Petretić jasno razlikovao Hrvate od Slavonaca1482 pa bi, prema tome, podatak iz 1662. mogao biti novi puto-kaz prema tumačenju podrijetla Predavaca. Možda je ovime moguće objasniti predavačko podrijetlo i u slavonskom i u hrvatskom stanovništvu doseljenom iz raznih dijelova Osmanskog Carstva odnosno točnije iz Bosanskog ejaleta. Ovo bi proširilo razmišljanja o podrijetlu Predavaca, koje su ranije iznijeli Pavičić i drugi autori.

Usprkos tome, čini se da je ovo samo dio rješenja zamršene priče o Predavcima i njihovom podrijetlu. Iako su Predavci desetljećima po doseljavanju isklju-čivo u izvješćima nekih zagrebačkih biskupa zabilje-ženi kao katolici, ipak u obzir treba uzeti i ranije izni-jeto razmišljanje Radoslava Grujića kojim bi Predavci mogli biti izvorno pravoslavni, a tek po doseljavanju su

1480 Petar Petretić, Informatio de Valachorum in Confiniis Regni Scla-voniae degentium Episcopatus, origine, progresu et effectibus..., Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb, R 3887.; F. Moačanin, Pokušaj sporazumijevanja između hrvatskog plemstva i vlaha, str. 278.

1481 Informatio Petri Petretich, episcopi Zagrebiensis, de Valachorum in confiniis regni Sclavoniae degentium episcopatus origine, progressu et effectibus. Item si ultra tolerandus est, cui et qualiter conferendus ad hoc, ut fides catholica incrementum capiat et salus patriae minus periculi timeat« (»Petri Petretich episcopi Zagrabiensis Historia de Valachorum in Confiniis Regni Scla-voniae degentium Episcopatus origine, progressu, et efectibus«), Arhiv HAZU, codex. No. DCCCXXXV., II. d 51, fol. 10.

1482 NSK Zagreb RIID-16o-79 (sig. vet. R 1.826), Szveti evangeliomi, ... gozpodina Petra Petreticsa, ... /Vu Nemskom Gradcze/, /1651/

prešli na katoličanstvo.1483 Njegovo tumačenje možda ukazuje na pojavu vjerskih prijelaza iz pravoslavlja na katoličanstvo doseljenog stanovništva u Slavon-sku krajinu. Tome bi u prilog išlo pismo župnika Mihaela Piskovića upućeno zagrebačkom kanoniku Petru Petretiću 8. listopada 1641. godine,1484 koje je Aleksa Ivić prepričao slijedećim riječima: »Katolički krugovi su optuživali graničarske kapetane, što drže u pozadini katoličko sveštenstvo, a na krajnju granicu puštaju samo srpske popove. Po mišljenju katoličkog klira trebalo bi katoličke sveštenike postaviti po svima krajevima pa i na najizloženijim tačkama granice a zadatkom, da Srbe graničare i predavce obraćaju u katoličku veru, a tako isto i one, koji su nekad bili kato-lici pa su od srpskih popova prevedeni u šizmu.«1485 To bi značilo da, prema ovom pismu, svi Predavci 1641. nisu bili katoličke vjere.

Provjerivši sadržaj Piskovićeva pisma iz 1641., koje spominje Aleksa Ivić, utvrdio sam da je u njemu nemoguće naći bilo kakav podatak o prevjeravanju krajišnika na katoličanstvo. Čini se da je Ivić nepa-žljivo čitao ovo pismo u kojem se u vezi s Predavcima govori o blagoslovu sela (i kuća) na pograničnom području. U pismu se naglašava da je Predavaca bilo malo te da su Predavci crkve i kuće podizali uz pomoć pravoslavnog stanovništva, odnosno su »to isprosili od shizmatika«. Po tome pismu Predavci bi 1641. godine bili katolici.1486

»Može se točno utvrditi«, piše Stjepan Pavičić, »na kojem je zemljištu Krajina nastanila doseljene predavce. Oni su naseljeni na istome krajiškom posjedu gdje i Srbi, s kojima su zajedno izvedeni ili

1483 R. M. Grujić, Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, str. 68-69.

1484 Nadbiskupski arhiv Zagreb, Epistolae episcoporum zagrabien-sium, vol. III, br. 1.

1485 A. Ivić, Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća, str. 72.

1486 NAZ, Libelli supplices, XVII, 25. Na Predavce se odnosi završni dio pisma župnika Piskovića upućenog kanoniku Petretiću: »Kako pak čujem od njih samih, gospodin Sirquensis(?) je došao s isprikom, a ne s prijekorom, jer ono što sam bio prenio gospo-dinu podarhiađakonu njima nije trebalo naštetiti, a još manje obijediti gospodina Sirquensisa. On sam je procijenio da tu vijest treba prenijeti Vašem prečasnom gospodstvu, ako ni zbog čega drugoga, a ono barem iz razloga što za rečene ljude moram barem tražiti, odnosno dobiti blagoslov. Po mome mišljenju to nije nužno jer sam iz iskustva naučio, a nisam niti vidio da je itko od Prečasnoga dobio blagoslov za samo jedno selo ili neko-liko domova, već za cjelinu, a ne samo za dio. Premda su ti isti predavci, osim svoje crkve, podigli nekoliko kuća, kao i kurija (?), ne čini mi se da su to sve učinili samo s vlastitim sredstvima, jer ih je malo, nego su to isprosili od shizmatika. Osim toga, ako bi to odgovaralo Vašem prečasnom gospodstvu, može odsjesti kod gospodina Puriaka (?).« Najljepše zahvaljujem kolegici Zrinki Blažević na pomoći oko prijevoda.

Podrijetlo Predavaca prema zagrebačkim biskupimaZagrebački biskup Vrijeme Podrijetlo Predavaca

Franjo ergelski 1635. Bošnjani Hrvati iz turske (osmanskog Carstva)

Benedikt Vinković 1640. i 1641. Bošnjani katolici

Petar Petretić 1651. Katolici Bošnjani ili Predavci

Petar Petretić 1662.Katolici slavonske ili hrvatske narodnosti koji su prije živjeli u turskoj (osmanskom Carstvu)


s kojima su živjeli na istom tlu.« tvrdi Stjepan Pavi-čić i nastavlja: »Na osnovu svega može se reći, da su oni naselili, zajedno sa Srbima, područje Čazme od rijeke toga imena do Ivanića, zatim područje Dubrave, neka sela na lijevoj strani potoka Glogovnice, koja su bliže dubravskom posjedu, onda Rovište i okolinu toga mjesta i najposlije zemljište između Rovišta i Dubrave. Najgušće se predavačko naselje nalazilo na čazmanskom području, koje je ono i prvo nastanilo. Druga njihova seoba dobila je zemlje i dalje otuda na rovišćanskom i haganjskom tlu.«1487

Nenad Moačanin se pitao »otkud pojava da nema velikih (ili masovnih) prelazaka na kršćansku stranu prije »Dugog rata«. Položaj Vlaha i Predavaca postajao je teži, pa ipak, većih iseljavanja nema. Možda je pita-nje jednostavnije no što se to čini. No i sada se moramo poslužiti analogijom, a ne izravnom potvrdom izvora. Habzburške vlasti zapravo do pod konac 16. stoljeća izgleda da nisu željele Vlahe i njima slični živalj primati u zaštitu, pa vjerojatno ni u službu. Osman-ska je strana bila u ekspanziji i uglavnom nadmoćna, pa se i od Vlaha kao važne sastavnice neprijateljevog pritiska zaziralo. Potom se situacija radikalno promi-jenila pa u 17. stoljeću imamo stalne prelaske većih ili manjih skupina na kršćansku stranu.«1488

Preostaje odgovoriti na pitanje što je od preda-vačkog naseljavanja ostalo »na terenu« Varaždinskog generalata? Iako se selo Predavci (Praedauczy) kraj Ivanića spominje primjerice 1635. godine,1489 zani-mljivo je spomenuti da ni jedno naselje pod imenom Predavac (ili sličnim) nije evidentirano na kartama iz 17. stoljeća, koje prikazuju prostore Varaždinskog generalata i Križevačke županije. U popisu iz 1726. godine zabilježena su sela Predavec u Ivanićkoj i Križevačkoj Vojnoj krajini.1490 Ista su sela popisana u popisu iz 1749. godine1491 kao i 1763. te 1764. godine uz razliku što se za Predavec u Križevačkoj krajini kao drugi naziv navodi Gornji Klokočevec.1492

U Republici Hrvatskoj na Predavce danas podsje-ćaju imena triju naselja: Predavec sjeverno od Ivanić Grada, Predavec Križevački kraj Svetog Ivana Žabna i Predavac, između Rovišća i Bjelovara. Upozorio bih i na donekle sličan naziv naselja – Predanovci sjevero-

1487 S. Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, str. 215.1488 N. Moačanin, Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine,

str. 143.1489 SHKR, knj. 2, str. 180.1490 HDA, Varaždinski generalat, Uvezeni spisi, knj. 3, fol. 501, 506.1491 KA, wr HKR Exp/1749-12-454 (od 11. 12. 1749.)1492 KA, wr. HKR, 1764-X-12/5.

zapadno od Murske Sobote u Republici Sloveniji.1493 No tu treba biti oprezan jer u povijesti ima mnogo primjera da je neko naselje dobilo ime po stanovni-cima koji su narodnošću odudarali od okoline.1494

Valja istaknuti da u popisu poreznih obveznika Hrvatsko-slavonskog kraljevstva iz 1598. nije zabi-lježen ni jedan etnik Predavec, što bi možda moglo upućivati na to da se predavačko stanovništvo naselja-valo isključivo na pograničnom prostoru.1495 Potvrda tome može biti spominjanje ovoga etnika tijekom 17. stoljeća, barem koliko nam je to u ovom trenutku poznato, isključivo na pograničnom prostoru između rijeka Drave i Save.

Osmanska gradiška četa je 1620. kraj Virja uhva-tila Lukača Predavca,1496 što ukazuje da je etnik Preda-vec zabilježe i na području Virja. Prezime Predavec je 1630. popisano među haramijama u utvrdama Ivanić i Sveti Križ,1497 a 1661. se u Ivaniću spominje vojvoda Nikola Predavec.1498 Godine 1649. zabilje-ženo je u selu Bošnjani od Kapele (župa Ivanić)1499, godine 1650. u selima župa Dubrava: Zvekovcu i Velikim Novakima,1500 u trgovištu Čazmi te u selu Milaševec u čazmanskoj župi 1668. godine.1501 U Koprivnicu se iz Većeslavca (kraj Križevaca) 1670. godine doselila osoba s prezimenom Predavec.1502 U župi Ivanić se etnici Predavec i Predavčić spominju 1679. u selu Sobočani, a Predavec u selima Donji i Gornji Šarampov,1503 a 1701. u selu Čemernica i Gornji Šarampov.1504 Godine 1688. i 1701. etnik Predavec je zapisan i u selu Zabrđe u župi Gradec.1505 Etnik Predavec je zapisan i na podravskom prostoru – 1630.

1493 Veliki atlas Hrvatske, Zagreb 2002., karta 1, 22, 23, 24. Rudolf Horvat je još 1924. upozorio na postojanje sela Predavec kraj Rovišća i Sv. Ivana Žabno. On smatra da su Predavci »katolički Hrvati, koji utekoše ispod turske vlasti u Slavoniji, te se predadoše gradjanskim ili krajiškim oblastima u Hrvatskoj.« R. Horvat, Povijest Hrvatske, knj. 1, Zagreb 1924., str. 384.

1494 I. Goldstein, Ponovo o Srbima u Hrvatskoj u 9. stoljeću, Histo-rijski zbornik, 37, Zagreb 1984., str. 244.

1495 Kasnije je prezime Predavec zabilježeno i u nekoliko kilometara zapadnijem području, npr. Rugvici zapadno od Ivanića i južno od Dugog Sela. Među onima koji su nosili prezime Predavac je i hrvatski političar Josip Predavac.

1496 SHKR, knj. 2, 111.1497 STLA, Militaria, Sch. 161, 162. 1498 STLA, Militaria, Sch. 211.1499 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 5. Isti je etnik u ovom selu popisan i 1668.

godine.1500 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 23, 26.1501 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 175´.1502 DAV, Župa Koprivnica, MKV 1661.-1678.1503 NAZ, KV, Prot. 105/I., str. 28, 33´. Godine 1688. etnik Predavec

je popisan samo u selu Gornji Šarampov, str. 177.1504 NAZ, KV, Prot. 105/I., str. 244.1505 NAZ, KV, Prot. 105/I., str. 146, 306´.


je zabilježen u utvrdi Novigrad (Podravski)1506, 1659. godine se spominje u selu Mostovljani (župa Komar-nica, danas Novigrad Podravski) te u Virju.1507 Godine 1706. prezime Predavec je zabilježeno u selima Veće-slavec (župa Sv. Petar Čvrstec kraj Križevaca) i Pavlo-vec (župa Vrbovec).1508 Etnik Predavec zabilježen je i u Varaždinskoj županiji, u selu Greda (jugozapadno od Varaždina).1509

Prezime Predavec je danas prošireno nekadašnjim područjem Varaždinskog generalata, te je ono 2001. popisano u slijedećim naseljima: Bjelovar, Brezovac (Bjelovar), Cepidlak (Sv. Ivan Žabno), Grubišno Polje, Ivanić Grad, Mački (Farkaševac), Orovac (Severin), Prašćevac (Farkaševac), Rovišće, Stanići (Kapela), Tomaš (Bjelovar) i Većeslavec (Križevci). U varijanti Predavac postoji u Bjelovaru i obližnjem Tomašu. Izvan prostora nekadašnjeg Varaždinskog generalata ovo je prezime zapisano u naseljima Supetar, Velika Gorica i Zagreb.1510

Izneseni podaci jasno govore o teritorijalnoj rasprostranjenosti etnika Predavec odnosno na njegovu ograničenost na prostor Slavonske krajine i na nekoliko sela Križevačke županije koja su se nala-zila na kontaktnoj zoni sa vojnokrajiškim prostorom. No, pri zaključivanju o podudarnosti predavačkog naseljavanja na osnovu ovoga etnika treba biti oprezan jer je prezimena Predavec ukazivalo na pojedine dose-ljenike koji su se razlikovali od ostalog stanovništva. Prema tome etnik Predavec u spomenutim naseljima ukazuje na pojedinačna, a ne na masovna doseljenja stanovnika koji su se (ili su ih drugi) određivali kao Predavci. Osim toga podaci o prezimenima se odnose samo na plaćeni dio vojnokrajiških posada te na dio katoličkog stanovništva koji je bio dužan podavanja župnicima pa je u tome njihova reprezentativnost kraj-nje ograničena.

Govorom Predavaca se bavio Stjepan Pavičić, koji je o tome zapisao: »Nema sumnje, da su predavci doni-jeli na svoje novo područje štokavski govor, ikavsko narječje i staru akcentuaciju, jer se sve to govorilo na zemljištu oko Cernika. Na tom su tlu hrvatski starinci i danas štokavski ikavci sa starim akcentom, kako se govori među njima i dalje Cerniku i Gradišci na istok. Na novom su zemljištu predavci stajali ili pod utje-cajem svojih srpskih jekavskih ili novih doseljenih

1506 STLA, Militaria, Sch. 161, 162.1507 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 59, 71.1508 NAZ, KV, Prot. 130/I., str. 499, 613.1509 NAZ, KV, Prot. 164/V, str. 80.1510 F. Maletić, P. Šimunović, Hrvatski prezmenik, knj. 2, Zagreb

2008., str. 285.

kajkavskih ekavskih susjeda. Prvo se dogodilo osobito na čazmanskom području, drugo oko Dubrave i po selima između toga mjesta i Rovišta.«1511

Ako su imena sela Predavec/Predavac spomen na nekadašnje Predavce, za koje Stjepan Pavičić tvrdi da su bili štokavci, ipak valja upozoriti na činjenicu da je selo Predavec sjeverno Ivanića danas pretežito kajkav-sko, pa to otvara mogućnost da je barem dio doselje-nog predavačkog stanovništva govorio kajkavski. Ta mogućnost se veže uz hipotezu Nenada Moačanina o preseljavanju (dijelom kajkavskog ?) stanovništva iz Križevačke županije u istočne dijelove Slavonije, a potom njihovo »vraćanje« na teritorije pod habsbur-škom vlašću. Mijo Lončarić govor toga sela smatra dijelom čazmansko-bilogorskog dijalekta kojim se danas služe kajkavski stanovnici istočno i zapadno od Čazme, te na još tri jezična otoka – oko Donjih Mosta (između Koprivnice i Bjelovara), oko Pitomače te između Velikog Trojstva i Šandrovca.1512

Pouzdano se zna kako su Predavci početkom 17. stoljeća naselili Bosiljevo, a oko 1610. i predij Lipovec (Lipovčani),1513 a oba su danas štokavska sela pa i to može pomoći budućim raspravama o govoru Preda-vaca.

Prema raspoloživim izvorima i rezultatima histo-riografije se vidi da su Predavci tijekom 17. stoljeća na prostoru Slavonske krajine odnosno Varaždinskog generalata predstavljali iz Osmanskog Carstva prese-ljeno stanovništvo koje je živjelo pomiješano s Vlasima i Slavoncima (»Slovencima«). Pojam »predavci« u Varaždinskom generalatu ima drugo značenje nego što taj isti pojam ima ranije.

Očito je da su »predavci«, ovisno o tome tko ih i kako registrira, uvijek nekoga negdje u bližoj ili dalj-njoj prošlosti »izdali« bilo običajnopravno, statusno, konfesionalno ili na druge načine. To je, prema saču-vanim izvorima i neupitno srednjovjekovno značenje toga pojma. Do 17. stoljeća se ime »predavci« seli na druge skupine i koristi u različitim kontekstima.

Riječ je o podrijetlom različitim skupinama pokri-venima istim imenom u usporedljivim situacijama. Analogno,«uskoci«, »pribegi«/«prebegi«, itd. Moguće je pretpostaviti kako je za njih bitno da se s osmanske strane ne pojavljuju kao militarizirana skupina, što, dakako, ne znači da u promijenjenim situacijama s habsburške strane nije težila takvom postati, ako joj

1511 S. Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, str. 215.1512 M. Lončarić, Kaj – jučer i danas, Čakovec 1990., karta između

str. 184 i 185.Na drugom mjesto Lončarić govor sela Predavca smatra sjevernomoslavačkim dijalektom, usp. kartu na str. 231.

1513 J. Adamček, Bune i otpori, str. 299.


je to bilo socioekonomski probitačnije. Čini se i da je pri tome etnokonfesionalna strana manje važna. Treba naglasiti i kako se Predavci ne mogu isklju-čivo konfesionalno percipirati, osim ako to izričito ne proistječe iz izvora. U svakom slučaju se u 17. stoljeću radi o većoj skupini stanovništva koja se po onome što govore izvori jasno razlikuje od »pravih Vlaha«, »privatanih Vlaha« i Slavonaca.

Izvještaji zagrebačkih biskupa, nastali između 1640. i 1662. godine, govore da su Predavci bili kato-lici, no to još uvijek ne znači da su se oni doselili kao katolici jer je u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji tijekom 17. stoljeća bilo dosta prevjeravanja u raznim smjerovima. Izvješća zagrebačkih biskupa su, za sada, jedini poznati izvori koji govore o njihovom podrijetlu, ali oni za početak 17. stoljeća ne znače mnogo. Moguće je uočiti i to kako je ovaj netipični izbor naziva za jednu skupinu stanovnika Varaždin-skog generalata u 17. stoljeću pratio Predavce sve do prestanka situacije u kojoj je takvo referiranje bilo smisleno. Zanimljivo je naglasiti i to kako se Predavci kao zasebna skupina stanovništva Varaždinskog gene-ralata posljednji puta spominju u vrijeme biskupova-nja Petra Petretića (1648.-1667.).

Usprkos svemu izrečenome očito je kako cjeloku-pna problematika vezana uz Predavce još uvijek nije riješena na odgovarajući način jer se prema iznese-nim podacima u izvorima (te iznesenim mišljenjima u dosadašnjoj historiografiji) vidi da je problem podri-jetla Predavaca još uvijek daleko od rješenja, odnosno da je složeniji nego se to pretpostavljalo u srpskoj, hrvatskoj i bosansko-hercegovačkog historiografiji.

No na ovom stupnju istraženosti moramo se oslo-niti na izvješća zagrebačkih biskupa, koja su najčešće pristrana. Npr. prema biskupovom izvješću iz 1640. Predavci (iz izvora je nejasno da li svi?) spominju se kao katolici, no treba naglasiti kako biskupska izvješća ne mogu biti pokazatelj njihove vjerske pripadno-sti u ranijim razdobljima jer je očito bilo prevjera-vanja iz pravoslavlja na katoličanstvo. Zanimljivo je kako se radi o Predavcima na posjedima zagrebačkih biskupa gdje se krajem 16. i početkom 17. stoljeća spominju pravoslavni doseljenici. Upečatljivo je kako neki pravoslavni doseljenici vrlo brzo nestaju iz izvora tj. na tim su posjedima umjesto njih popisani kato-lici. Idući tim tragom moguće je pretpostaviti kako su neke skupine Predavaca zapravo oni pravoslavni Vlasi (doseljeni krajem 16. i početkom 17. stoljeća na posjede zagrebačkih biskupa) koji su prešli na katoli-čanstvo, ali za to nema nikakvih potpora u izvorima.

Preostaje još za objasniti razliku između Slavo-naca i Predavaca na istom mjestu u istom vremenu,

kao što se to najčešće događa. Čini se kako Predavci u opreci spram Slavonaca ne bi mogli biti bosanski katolici. Referiranje na Hrvate iz Bosne pod Osman-skom vlašću ne rješava problem jer ostaje otvorenim pitanje zašto se o tim skupinama u izvorima ne bi govorilo jednostavno kao o hrvatskim. U izvorima se bosansko ime odnosi ne samo na katolike nego i na ljude različitih vjeroispovijesti. U slučaju razlike između Slavonaca i Predavaca u Varaždinskom gene-ralatu tijekom 17. stoljeća kontekstualno bi ta opozicija mogla biti funkcionalna, ali je o tome nemoguće suditi bez potpore u izvora, a oni od njih koji su sačuvani i poznati ipak ne daju dovoljno obavijesti potrebnih za neupitno uopćavanje. Pojam Slavonci se očito odno-sio na podanike Kraljevine Slavonije, odnosno staro-sjedilačko kajkavsko stanovništvo koje je preživjelo osmanska pustošenja ili doseljenici iz drugih kajkav-skih područja Kraljevine Slavonije (što sam nastojao pokazati u poglavlju o Slavoncima), dok bi se u opreci spram njih Predavci mogli definirati kao doseljenici koji su se od Slavonaca vjerojatno kao mogući (novo)štokavci možda razlikovali, po govoru.

OSTaLi DOSeLJeNiCiNa prostore Varaždinskog generalata i Križevačke županije doseljavalo se stanovništvo i s raznih drugih prostora koje je imalo značajnu ulogu u obnovi nase-ljenosti i osnivanju novih naselja.

Razvitak Varaždinskog generalata i Križevačke županije tijekom 17. stoljeću stvoriti će socioekonom-ski i kulturni prostor, koji će biti osnovica kasnije pa dijelom i današnje prostorne organizacije te njegove naseljenosti. U zapadnim i središnjim dijelovima istra-živanog prostora dolazi do intenzivnog rasta ukupnog broja stanovnika već u prvoj polovici 17. stoljeća. Na drugoj strani, istočniji će krajevi bliži Osmanskom Carstvu, znatnije povećanje ukupnog broja stanovnika će osjetiti tek u drugoj polovici 17. stoljeća.1514

Kao pokazatelj povratka ili novog naseljavanja stanovništva katoličke vjere može nam poslužiti period obnove starih ili osnivanje novih katoličkih župa na prostorima Križevačke županije i Varaždinskg generalata koji su se uglavnom poklapali s teritorijima Kalničkog, Čazmanskog i Komarničkog arhiđakonata kao dijela Zagrebačke biskupije. Jedino je župa Petri-

1514 S. Krivošić, Stanovništvo Podravine 1659-1859. godine (dalje: Krivošić, Stanovništvo Podravine), Podravski zbornik, 9, Kopriv-nica 1983, str. 147-148; S. Krivošić, Stanovništvo i demografske prilike u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u XVIII. i prvoj polovini XIX. stoljeća, Varaždin 1991, str. 17-37.


obnova starih ili osnivanje novih župa na prostorima Križevačke županije i Varaždinskog generalata tijekom 17. i početkom 18. stoljeća župe s kontinuitetom od srednjeg vijeka do 1630. 1630.-1660. 1660.-1683. nakon 1683.

Koprivnica, ludbreg, Martijanec, Sv. Đurđ, rakovec, Bisag, Visoko, Gornja rijeka, Kalnik, Miholec, Križevci, dubovec, Preseka, Sveti Petar (orehovec), Guščerovec, raven, lovrečina, Vrbovec (vjerojatni kontinuitet), Gradec (vjerojatni kontinuitet),ivanić (vjerojatni kontinuitet)

Đurđevec (prije 1614.), Virje (prije 1630.), Kuzminec (prije 1630.)

Koprivnički ivanec (prije 1636.), čvrstec (prije 1641.), topolovec (prije 1641.), Cirkvena (oko 1641.), Madžarevo (prije 1641.), trema (prije 1641.), imbriovec (oko 1642.), drnje (prije 1643.), Veliki Bukovec (prije 1649.), dubrava (prije 1650.), Glogovnica (oko 1652.), čazma (prije 1653.), Komarnica (novigrad Podravski, oko 1654.)

Gornje Plavnice (prije 1660.), lemeš (prije 1664.), Molve (prije 1665), draganec (prije 1666.), Miholjanec (prije 1669.), žabno (prije 1669.), Beloblacka (prije 1669.) štefanje (oko 1672.), Križ (prije 1679.), Međurača (prije 1679.)

osekovo (prije 1701.), Kloštar Podravski (prije 1702.), Stara Ploščica (prije 1702.), rača (1707.), Pitomača (prije 1710.)

izvor: naZ, Kanonske vizitacije; Hda, Matične knjige, arhivi pojedinih župa

Godine obnova (ili osnivanja novih) katoličkih župa župa u Varaždinskom generalatu i križe-vačkoj županiji tije-kom 17. i početkom 18. stoljeća


nja pripadala Gorskom arhiđakonatu (te selo Topo-lje u župi Martinska Ves), kao što su i neka sela bila u sastavu katedralnog i Varaždinskog arhiđakonata. Osnivanje župa se jednostavno može vidjeti iz tablice.

kraNJCiU Hrvatskoj enciklopediji o Kranjcima piše: »Kranjci, etnik koji se u pov. izvorima s kraja XVII. i poč. XVIII. st. koristi za dio stanovništva Like što se na to područje naselio potkraj XVII. st. Navodi se da su se oni sami nazivali Hrvatima, a da ih je Kranjcima zvalo ostalo stanovništvo. Pretpostavlja se da su Kranjci Hrvati koji su se u Liku doselili iz tadašnje vojvodine Kranjske, bilo izravno, bilo tako što su prije doseljenja neko vrijeme boravili drugdje u Hrvatskoj (vjerojatno u Gorskome kotaru).«1515

Problematika vezana uz Kranjce i prostor hrvat-skih zemalja je mnogo složenija od zapisa u Hrvatskoj enciklopediji. Jasna Andrić smatra da »pitanje oko etnika Kranjac nastaje kada se taj naziv tiče Hrvata, pojedinaca ili čitavih grupa, jer Kranjci su Slovenci iz

1515 Kranjci, Hrvatska enciklopedija (Kn-Mak), knj. 6, Zagreb 2004., str. 229.

Kranjske, po zapadnijoj Hrvatskoj katkada u običnom govoru i Slovenci uopće. Ako se Hrvate naziva Kranj-cima pomišlja se, i pomišljalo se, na njihovo poznato ili predmnijevano podrijetlo iz Slovenije, što je u nizu primjera, dakako moguće. Isto je tako moguće da rješenje nije uvijek tako jednostavno. Ime se može ticati čitavih grupa Hrvata, napose po Lici, Baniji i Kordunu, a drugdje po Hrvatskoj češće se on tiče poje-dinaca ili manjih grupa s posebnim zanimanjima. Od etnika Kranjac nastala su i brojna prezimena, a i tu se za njihove nositelje ne može isključiti stvarno podri-jetlo predaka im iz slovenskih strana.«1516

U dosadašnjem pisanju o Kranjcima u hrvatskim zemljama iskristalizirale su se mogućnosti da se etnik Kranjac tiče onih Hrvata koji su se nakon ratova s Osmanlijama vratili iz Kranjske odnosno da je ovaj etnik za Slovence iz Kranjske prenesen na Hrvate ili da je ime Kranjec/Kranjac nastalo na području Vojne krajine međusobnim utjecajem imenom Kranjac i imenice krajinac. »Kraće rečeno: radi li se o prije-nosu imena Kranjac na skupine Hrvata ili im je etnik izveden od etnika krajinac (ili je na neki način nastao

1516 J. Andrić, O Kranjcima, Folia onomastica Croatica, 10, Zagreb 2001., str. 1.

rasprostiranje etnika kranjec krajem 16. stoljeća


od obiju riječi), a zatim bi pitanje bilo kakav je uzrok i smisao takva nazivanja i s kakvim se osjećajem ono daje i prihvaća. Pomoć se može potražiti u razmatra-nju kazivanja o tom imenu (ili nadimku) koji i danas postoji. Povoljnije bi bilo kada bi odgovarajućih poda-taka bilo bar nešto više.«1517 Pri tome valja biti oprezan za razdoblje ranoga novog vijeka jer je situacija u poje-dinim regijama različita od slučaja do slučaja, a i stanje danas je glede etnika različito od ranonovovjekovnog.

Iako je o Kranjcima u Lici i Krbavi pisano relativno dosta, izvori o njima su škrti. No, u novije vrijeme se o stanovništvu Like u 17. i 18. stoljeću razvio interes među publikom koja posjećuje internetske forume. Pri tome je dio interesa usmjeren i na Kranjce u Lici.1518

Trenutno dostupni izvori nam omogućuju preispi-tivanje hipoteze o tome kako su Kranjci (samo) doselje-nici iz Kranjske, neovisno o tome da li se radi o hrvat-skom ili kranjskom (slovenskom) etničkom stanovniš-tvu. Također valja ispitati da li se pod pojmom Kranjci u Lici možda radi i o doseljenicima iz drugih »krajina«, raznolikog južnoslavenskog podrijetla.

Na putu traženja objašnjenja tko su ti Kranjci najbolje je početi s dosadašnjim razmišljanjima. Tko su bili Kranjci u Lici odnosno točnije rečeno u »Grofoviji Lici i Krbavi« (području koje je oslobođeno od Osmanlija krajem 17. stoljeću) u ranome novom vijeku je vrlo teško odgonetnuti ako se ovaj problem ne stavi u širi kontekst. Do sada je o ovom problemu najiscrpnije pisao Fedor Moačanin, u nevelikom ali sadržajnom članku. Njegovo je mišljenje moguće sažeti u to da su se prema oskudnim pisanim i publi-ciranim izvorima Kranjci doselili u Liku krajem 17. stoljeća, a sami su sebe nazivali Hrvatima, dok su ih ostali Hrvati i Srbi zvali Kranjcima. Moačanin smatra da se pod pojmom Kranjci u Lici razumijevaju hrvat-ski povratnici iz tadašnje vojvodine Kranjske.1519

Radoslav Lopašić je 1888. godine, obrađujući doseljavanja u Liku krajem 17. stoljeća spomenuo i Kranjce. Pri doseljavanju u Mušaluku Lopašić piše da je doseljeno nekoliko kuća kmetova »tobožnjih Kranjaca iz priedjela današnje riječko-modruške županije.« Na drugom mjestu Lopašić nastavlja: »Nešto slabiji brojem bili su tako zvani Kranjci, koje su tim imenom prozvali ili po njihovom kajkavskom narječju ili obzirom na pogranični kraj, od kuda su došli; i oni su Hrvati. Njih dovede pop Marko Mesić i knez Jerko Rukavina od

1517 Isto, str. 4-5.1518 Npr. http://www.stajnica.com/forum/viewtopic.php?p=2017 –

pristup ostvaren 11. 10. 2008.1519 F. Moačanin, Kranjci u Lici, Etnološka tribina, 9, Zagreb 1986.,

str. 7-10.

Delnica, Broda i Moravicâ, gdje su bili podanici sad komorske, prije zrinske gospoštine Brodske, pa ih nastaniše u Kalugjerovcu, Gornjem Kosinju, Muša-luku, Brušanih i po nješto još i po drugih mjestih.«1520

To su mišljenje u novije vrijeme preuzeli Karl Kaser, Hannes Grandits i Siegfried Gruber: »Kranjci/Cragnioli vjerojatno nisu bili nikakvi Kranjci ili Slovenci, već također Hrvati. Moguće je da su nazivani Kranjci/Cranioli jer su potjecali iz hrvatsko-kranjskog pograničnog područja, naime, iz područja Delnice-Brod-Moravice.«1521 Možda bi Kranjce trebalo tražiti i sjeverozapadnije, u području Čabra i Prezida koje je u formalnopravnom smislu postalo dio Hrvatske tek krajem 18. stoljeća.1522

Fedor Moačanin je odbacio Lopašićeve stavove o tome da su Kranjci ime dobili po kajkavskom narječju ili »obzirom na pogranični kraj, od kuda su došli«. Moačani smatra da »obje hipoteze nisu previše uvjerljive. Ako nitko drugi, a ono barem kosinjski Hrvati morali su znati da se kajkavski ne govori samo u Kranjskoj, nego i u Hrvatskoj. Ta došli su od Ogullina, najbližeg susjedstva i Kranjske i Gorskog Kotara. Pogranični krajevi Hrvatske teško su mogli biti smatrani Kranjskom. Pravi Kranjci su doduše katkad Hrvatsku krajinu, odnosno, Karlovački gene-ralat nazivali ´svojom krajinom´ obzirom na to što su sudjelovali u njezinu financiranu, ali naši se ´Kranjci´ zasigurno nisu doselili s krajiškog područja«.1523

U opisu Like i Krbave1524 iz 1696. godine, za koji Radoslav Lopašić smatra da ga je napisao biskup

1520 R. Lopašić, Dva hrvatska junaka (Marko Mesić i Luka Ibrišimo-vić), Zagreb 1888., str. 58, 61. »Imena su im od prilike: Sudac, Lisac, Čop, Pleše, Abramović, Naglić, Krulac, Prše, Peret, Šneber-gar, a ovakovih imena ima i danas ponajviše oko Brodskih Mora-vica i Delnicâ. Oni sami sebe zovu vazda Hrvati. Ovi doseljenici kmetovali su i u Lici dotle, dok nije Krajina godine 1746. po princu Hildburgshausenu preustrojena. Tobožnjih ovih Kranjaca bilo je god. 1697. u svem 140 kuća. Sva četiri spomenuta plemena: pokrštene Turke, Hrvate plemiće, Bunjevce i Hrvate Kranjce, nadmašivali su brojevno u Lici pravoslavni Vlasi.«

1521 K. Kaser, H. Grandits, S. Gruber, Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljišni posjed i etničnost u jugozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 2003., str. 21.

1522 Kolega Boris Golec me upozorio da je Peter Kozler, autor zemlje-vida »slovenske dežele« (1853) smatrao »da na Hrvaškem tja do Delnic govorijo bolj kranjsko–slovensko kot Belokranjci in bi bilo etnično mejo treba potegniti južneje od deželne meje«. Kolega Golec mi je ustupio informaciju dobivenu od p. Lojzeta Kovačiča, rođenog Delničana, brata delničkoga župnika (2005.): »Delničane sosedje Mrkopaljci še vedno imenujejo Kranjci, oni pa njih Vlahi. V Delnicah je govor precej slovenski, veliko je tudi slovenskih priimkov (Janež).«

1523 F. Moačanin, Kranjci u Lici, str. 9.1524 Detaljnije o Lici i Krbavi krajem 17. i početkom 18. stoljeća u: M.

Sladović, Povĕsti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske, Trst 1856.; J. Burić, Biskupija Senjska i Modruška u XVIII. stoljeću, Zagreb 2002.


Sebastijan Glavinić,1525 u Mušaluku (Mossaluk) se spominju gorštaci porijeklom iz kranjskih brda (»ex Carnicis montibus«) koji su sagradili deset koliba. Opisujući Kosinj spominje u okrugu tri sela od kojih je u gornjem bilo 40 domova stanovnika preseljenih iz kranjskih graničnih područja.1526 Fedor Moačanin je upozorio da se Kranjci kao najmlađi naseljenici spominju 1696. kao »ugroženi od Vlaha« te da su oni ujedno »bili zavisni seljaci«.1527

Kapetan grof Antun Coronini je 1697. izvijestio unutarnjoaustrijsku komoru o primorskoj krajini, a napose o stanju Like i Krbave. Coronini spominje da u Lici ima 1000 domova, a među njima su se nala-zili: Osmanlije koji su postali kršćani – 130 domova, Vlasi katolici koji su došli iz Krmpota i Sv. Jurja – oko 160 domova, Hrvati od Brinja i Otočca – 60 domova, Kranjci, većim dijelom podložnika gospoštije Brod, koja pripada unutarnjoaustrijskoj komori – 140 domova (»Cragnollini suddditti la maggior parte della signoria di Brod, spetante a cotesta eccelsa camera, 140«) te »Vlasi šizmatici« koji su dijelom došli iz Karlovačkog generalata, dijelom iz Banske krajine, a dijelom iz Dalmacije.1528 Prema tome, Kranjci su u Lici predstavljali 16 posto stanovništva.

1525 Mišljenje da je opis iz 1696. godine Glavinićev preuzeo je i Fedor Moačanin, usp. F. Moačanin, Kranjci u Lici, str. 7. No, valja istaknuti da je Mile Bogović utvrdio da je senjski i krbav-sko-modruški biskup Sebastijan Glavinić (1689.-1697.) u Liku i Krbavu, koje su mu dane na upravu 3. ožujka 1691. slao u ta područja »svećenike i misionare, ali osobno nije obišao Liku, što je sam pri koncu života izjavio, pa je neopravdano pripisi-vati njemu onaj opis Like i Krbave«. Usp. M. Bogović, Senjsko-modruška ili krbavska biskupija, Zagreb 2003., str. 65.

1526 R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine (dalje: SHKR), knj. 3, Zagreb 1889., str. 46-47, 51.

1527 Prema Fedoru Moačaninu »Vlasi shizmatici ugrožavaju katolike svojatajući njihovu zemlju. Pastir je i shizmaticima i katolicima Nikola Uzelac budući kako kaluđer ili srpski paroh (utpore kalu-ger seu Rascianus parochus) podložan vlaškom episkopu Isaiji Popoviću iz Marče. Uzelac je tražio da se ukloni »strani shizma-tički episkom iz Metka (radi se o poznatom mitropolitu Atanasiju Ljubojeviću). Ako to bude učinjeno, on obećaje da će zajedno sa svojim Vlasima prijeći u Medak, ´... spatiumque cessurum nostris Carniolis, ut securi et pacifici terras incolere valeant´. Očigledno su ´Kranjci´, kao najmlađi naseljenici, ti katolici koji su ugro-ženi od Vlaha. Hrvati su na kosinjsko područje došli odmah iza oslobođenja Like, a njihove posjede i razgraničenje s Vlasima uredio je 1690. komesar Juraj Križanić po nalogu karlovačkog vicegenerala Rabatte. Budući da dolaze s krajiškog područja i njihove posjedovne odnose uređuje vojna vlast, jasno je da su i oni vojnici kao i ´Vlasi´. ´Kranjci´ su naprotiv bili zavisni seljaci, kako ćemo još vidjeti. To nam također objašnjava zašto su upravo oni bili ugroženi u sukobima oko zemlje«. F. Moačanin, Kranjci u Lici, str. 8.

1528 SHKR, knj. 3, str. 109.

Senjski biskup Martin Brajković (1698.-1703.)1529 u Lici spominje tzv. peterostruki puk (populus) – 1) plemiće koji su se počeli naseljavati s područja Gacke (Otočca i Brinja), 2) Bunjevce, odlične vojnike koji su bili tvrde glave, iako su bili katolici, jer nisu dozvolja-vali da im svećenstvo i službenici nametnu bilo kakve novosti; 3) pokršteni Osmanlije koji su bili bolji od Bunjevaca i »s njima bi se komora vrlo dobro nagodila kad bi htjela razumno raditi.«; 4) »četvrti je onaj puk koji je došao iz bližih krajeva Kranjske, da bi se nasta-nio na nekim zemljištima u Lici, i zato ga drugi zovu Kranjcima. Oni pak sebe nazivaju Hrvatima, za razliku od svih drugih. Taj je puk naviknut na seljački jaram i sada se ne boji razumnih podavanja vlastelinstvu. Ti su ljudi veoma opasni kad se pobune, no takvog primjera ipak nije bilo u Lici; 5) Vlasi šizmatici koji su najbrojniji.1530

Fedor Moačanin je, na osnovu izvora s kraja 17. i početka 18. stoljeća, rezimirao da Kranjci u Lici nesumnjivo sebe nazivaju Hrvatima. »Nisu vojnici, nego seljaci-zemljoradnici. Došli su (ne svi, nego većina njih) s područja gospoštije Brod, koja je pod upravom Unutrašnjoaustrijske komore, kao što su u to vrijeme i Lika i Krbava. Drugi ih nazivaju Kranjcima, jer su došli iz bližih krajeva Kranjske. Ima ih u Lici 140 domova«. Moačanin napominje da originalni tekst dozvoljava dvostruku interpretaciju. Po njemu bi bilo točno i kada bi »ex partibus vicinioribus Carniolae« preveli sa »iz krajeva bližih Kranjskoj«, no ipak mu se čini vjerojatnija interpretacija da se radilo o bližim krajevima Kranjske.1531

Stjepan Pavičić smatra da su stanovnici Mušaluka »došli iz brdskih krajeva spram Kranjske«, odnosno on se zalaže za prijevod koji ima drugačije značenje od Moačaninovog stava. 1532 Na drugom mjestu Pavičić piše da »su Gorani Hrvati od Čabra, Broda, Gerova i Moravica dobili nadimak Kranjci, jer su bili došli od međe kranjske ili od Kranjske« te time dopušta

1529 A. Sekulić, Martin Brajković, Zagrebački biskupi i nadbiskupi, Zagreb 1995., str. 377-381.; M. Bogović, Senjsko-modruška ili krbavska biskupija, str. 66-67.

1530 SHKR, knj. 3, str. 216.; F. Moačanin, Kranjci u Lici, str. 9.; Lika, Hrvatska enciklopedija, sv. 6 (Kn-Mak), Zagreb 2004., str. 569.

1531 F. Moačanin, Kranjci u Lici, str. 9., bilj. 8.1532 S. Pavičić, Seobe i naselja u Lici, Zbornik za narodni život i

običaje južnih Slavena, knj. 41, Zagreb 1962., str. 190. Stjepan Pavičić inače Kranjce naziva Goranima, a o njihovom govoru na str. 291 piše: »Gorani su došli na ličko tlo s onim istim govorom što su ga već imali starosjedioci u Otočcu i Brinju koji je bio čakavski, ikavski s nešto ekavske zamjene i sa starom akcentu-acijom. Oni između njih, koji su potjecali iz Gornjeg Pokuplja od Čabra, Broda, Gerova, naginjali su ponešto na kajkavsku akcentuaciju, jača im je bila ekavska zamjena, a neke su porodice mjesto ča govorile kaj (...)«.


mogućnost da su ti doseljenici došli iz Kranjske.1533 Moačanin piše da mu je preostala »logična hipoteza da su lički ´Kranjci´ Hrvati, povratnici iz tadašnje vojvodine Kranjske. Pri tome nje bitno jesu li oni neposredno došli u Liku iz Kranjske ili su usput neko vrijeme prije doseljenja boravili i u Hrvatskoj (...) Hipotezi da su lički ´Kranjci´ doista došli iz Kranj-ske samo naoko proturječi Coroninijeva tvrdnja da je veći dio ´Kranjaca´ došao s područja gospoštije Brod, koja je i danas i u 17. st. u Hrvatskoj. Prvo, Coroninijeva tvrdnja ne odnosi se na sve ´Kranjce´, nego samo na njihov veći dio. Drugo, kako su u 17. st. zabilježena preseljavanja iz Kranjske u Gorski kotar, nije nemoguće da su i ti ´Kranjci´ došli u Liku preko brodske gospoštije, ali da su prvotno bili Hrvati iz Kranjske«.1534

Manojlo Grbić piše o nakon osmanskog povlače-nja doseljenim Kranjcima: »I Srblji i Bunijevci zovu i danas rod ovaj ´Kranjcima´, a i sami ih tako zovu i ma da su Bunijevci iste vjere s njima luče se i razlikuju od njih još vrlo jako. Trista podrugačica i danas ima Bunjevac za Kranjca«. Grbić je bio u nedoumici da li se pod pojmom Kranjci kriju doseljeni (etnički) Kranjci »ili su to ostanci od Hrvata starosjedilaca, koji su se sklonili ispred Turaka u Primorje i u Kranjsku«.1535

Za istraživanje Kranjaca je zanimljiv popis Like i Krbave iz 1712. godine.1536 Na osnovu iscrpne analize toga popisa napravljene Marko Šarić je utvrdio da su Kranjci u Lici i Krbavi živjeli u 258 kuća sa prosjekom 7 ukućana (oko 1692 stanovnika), a činili su 6 posto stanovništva područja popisanog 1712. godine. Prema Marku Šariću postoje dvije percepcije Kranjaca: a) Kranjci su doseljenici iz Kranjske i s vlastelinstava u hrvatskom dijelu gornjeg i srednjeg Pokuplja (kmetovi i bivši kmetovi); b) Kranjci su općenito katolici, stari habsburški podanici doseljeni iz Primorske i Hrvat-ske krajine i njihovog kranjskog zaleđa. To je izra-zito agrarna populacija koja ima četiri podgrupe: a) »pravi« Kranjci (npr, Čop, Delač, Podnar, Žagar); b) »hrvatski« Kranjci (npr. Drašković, Grgurić, Jurković, Marinić); c) »njemački« Kranjci (uglavnom Kočevari, npr. Bolf, Kajfež, Rožman, Šneperger, Špehar, Štaj-

1533 Isto, str. 256-257. Moačanin kritizira Pavičića riječima: »Pavičić opet previše slobodno interpretira Glavinićeve riječi da su Kranjci u Mušaluku došli ´ex Carnicis montibus (iz kranjskih brda)´ kada ih prevodi ´iz brdskih krajeva spram Kranjske´«.Usp. F. Moačanin, Kranjci u Lici, str. 9

1534 F. Moačanin, Kranjci u Lici, str. 9-10.1535 M. Grbić, Karlovačko vladičanstvo, knj. 1, Karlovac 1891., str. 77.1536 K. Kaser, H. Grandits, S. Gruber, Popis Like i Krbave 1712. godine

– Obitelj, zemljišni posjed i etničnost u jugozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 2003.

duhar); d) »vlaško-uskočki« Kranjci (npr. Abramo-vić, Aleksić, Busija, Butina, Crnković, Petranović, Pozderac, Skender). Prema istom istraživanju mnoga prezimena Kranjaca su bila izvedena iz obrtničkih zanimanja (20 od 107), pa Marko Šarić pretpostavlja da to možda ima veze s kajžarima u Kranjskoj.1537

Da su se među doseljenicima iz Kranjske mogli nalaziti i Hrvati govore podaci Jochanna weicharda (Janeza Vajkarda) Valvasora iz druge polovice 17. stoljeća (objavljeni 1689. godine). Valvasor među narodima Kranjske spominje i Hrvate koji su živjeli u srednjoj Kranjskoj na Kupi i to između Metlike, Vinice, Podbrežja i Črnomelja1538, a za okolicu potonjeg nase-lja kaže: »ta nisu samo odjeća i govor hrvatski, nego je to također i zrak« obrazlažući to time što je takav zrak štetan za zdravlje stranaca. Valvasor za Čatež piše da je to dvorac kraj kojega je veliko hrvatsko selo. Isti u Kostelu bilježi hrvatsku nošnju i jezik.1539

Kranjci u Lici se spominju i kasnije, na što je upozorila Jasna Andrić koja smatra da »po svemu sudeći pitanje imena Kranjac u Lici, na Baniji i na Kordunu nije jednostavno. Može se to ime ticati skupine stanovnika koji se kulturom i govorom razli-kuju od susjeda koji su Hrvati kao i oni. Susjedi koji nisu Hrvati pojavu vide dvojako: Kranjcima zovu određene grupe Hrvata, zbog njihovih osobina, no Kranjcima zovu i sve Hrvate katolike u svojoj okolini. Pitanje je još kako sami kranjci to ime primaju. Po nekima oni i sami sebe tako zovu, po drugima ime je zazorno i podrugljivo. Zanimljivo je još da Kranjci

1537 Kranjci su obnašali samo jednu vojnu časničku dužnost (kape-tana) te obuhvaćali jednog pripadnika tradicionalne elite (kneza). Među kranjcima se u popisu iz 1712. spominju etnici Arbanas i Hrvatin te ktetik Krbavac. M. Šarić, Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712. godine, Znanstveni skup »Iden-titet Like: korijeni i razvitak«, Gospić 26.- 29. rujna 2007. Boris Golec smatra da je prezime Šneperger koje Marko Šarić pripisuje kočevskim Njemcima samo oznaka za podložnika vlastelinstva Šneperk (Snežnik) pokraj Loža. Budući da taj dvorac, danas protokolarni objekt, tek zadnjih desetljeća nazivamo njegovim sloveniziranim imenom, a domaći ga znaju samo kao Šneperk, prezime ne mora biti njemačko i nije. Špehar, Rožman, Kajfež i Štajduhar također nisu (samo) kočevska prezimena. Neka od njih u Kočevskoj uopće na nalazimo, a druga su rasprostranjena po raznim slovenskim pokrajinama i podrijetlo im je etnički slovensko: Špehar dolazi od špeha/špeka, Rožman je oblik osob-nog imena Erazem. Čop je u osnovi furlansko prezime Ioppi koje su u Gorenjsku donijeli željezari, a na područje Čabra i Prezida je zacijelo došlo sekundarnom kolonizacijom iz Gorenjske (npr. kao »fužinari« Zrinskih).

1538 J. V. Valvasor, Slava vojvodine Kranjske (izabrana poglavlja), Ljubljana 1994., str. 127. Valvasor donosi mnogo podataka o običajima Hrvata u Kranjskoj što može biti zanimljivo za etno-grafska istraživanja.

1539 J. w. Valvasor, Die Ehre des Herzogthums Crain, Rudolfswert 1877.-1879., knj. 3, str. 122-123, 216-221; F. Moačanin, Kranjci u Lici, str. 9-10.


nisu samo doseljenici (od Gorskog kotara, pa i iz Primorja), već i lički starosjedioci, bar ponegdje, a pitanje će biti još složenije tamo gdje se pojavljuju i pravi Kranjci, Slovenci«.1540

Činjenica da su se Kranjcima nazivali i lički starosjedioci ukazuje na mogućnost da se kod pojma Kranjac možda radilo i o nazivu za stanovnika Krajine, što posredno otvara mogućnost kako su pojmom Kranjci bili obuhvaćeni i doseljenicima iz drugih »krajina«. Naravno, ovo razmišljanje je samo nadgrad-nja nad izvore koji jasno ukazuju i na druga tumačenja i predstavlja prilog odgovoru na pitanje koje je otvorio Fedor Moačanin kada se pitao »otkuda je došao onaj ´manji dio´ ličkih ´Kranjaca´, koji nije bio s brodske gospoštije«.1541 Tražeći podrijetlo Kranjaca ne bi se kao njihovo potencijalno geografsko izvorište zaobići Žumberak koji je također ispočetka dio Kranjske, da bi ga 1535. naselili Uskoci (Vlasi), a koji je s vremenom postao dio Vojne krajine. Starosjedilačko stanovniš-tvo se iz Žumberka mahom raselilo, uglavnom na susjedno područje vlastelinstva Mehovo.

Jasna Andrić pokazuje da je pitanje Kranjaca još uvijek otvoreno: »Iz nekoliko podataka nije moguće dobiti potpuniju sliku o pojavi etnika Kranjac u Lici. Često je to ime za načinom života, govorom, odjećom i, nekad, društvenim položajem obilježene grupe Hrvata, a tako ih zovu i Srbi i Hrvati Bunjevci s kojima Kranjci imaju šaljiva (pa i ozbiljna) nadme-tanja. Spominje se da to može biti i opći etnonim za Hrvate, Bunjevce i Kranjce zajedno. Dosta je česta pojava, no, čini se, ne svuda, da se taj naziv nerado prima. Činjenica je da nitko sebe izričito ne naziva Kranjcem.«1542

Iz raščlambe proizlazi da pojam Kranjci u Lici i Krbavi krajem 17. i početkom 18. stoljeća obuhvaća doseljeno stanovništvo koje je djelomično bilo podri-jetlom iz brdskih krajeva bližih Kranjskoj ili iz kranj-skih brda. Najvjerojatnije su Kranjci zapravo etnički heterogeno, mješovito stanovništvo kako iz kranj-skih brda tako iz brdskih krajeva bližih Kranjskoj, među koje možemo uvrstiti Čabranski kraj. Ne treba zaboraviti da je taj kraj koncem 17. stoljeća službeno

1540 J. Andrić, O Kranjcima, str. 6. »Primjer može biti Istra, gdje je stanje jednostavnije jer nema naseljene skupine koju bi susjedi zvali Kranjcima, a ipak u Istri Kranjci i Kranjci. Slovenci su po Istri prodavali glazirane posude, ´kranjice´, kako su ih zvali Istrani, jer je narod sve slovenske proizvođače, koji su ovamo donosili robu na prodaju, nazivao Kranjcima. Izraz Kranjac nije imao pogrdno značenje ni u narodu ni u službenoj upotrebi. U narodu se nekada time neodređeno označava svaki stanovnik sa sjevera«.

1541 F. Moačanin, Kranjci u Lici, str. 10.1542 J. Andrić, O Kranjcima, str. 9.

sastavni dio Kranjske, premda pod upravom Dvorske komore. Analizom prezimena popisa iz 1712. godine moguće utvrditi da li se pod pojmom Kranjci u Lici i Krbavi radi o stanovništvu većinom raznolikog južno-slavenskog podrijetla (iako najvjerojatnije pretežito hrvatskog), a vjerojatno manjim dijelom i doseljenika »njemačkog« podrijetla. Ostaje otvoreno pitanje nisu li neki među Kranjcima bili i potomci prije iselje-nog hrvatskog stanovništva iz Like i Krbave koji su se vratili u zavičaj svojih predaka. Tražeći podrijetlo Kranjaca ne bi se kao njihovo potencijalno geografsko izvorište zaobići Žumberak koji je također ispočetka dio Kranjske, da bi ga 1535. naselili Uskoci (Vlasi), a koji je s vremenom postao dio Vojne krajine. Činjenica da su se Kranjcima nazivali i lički starosjedioci ukazuje na mogućnost da se kod pojma Kranjac možda radilo i o nazivu za stanovnika Krajine, što posredno otvara mogućnost kako su pojmom Kranjci bili obuhvaćeni i doseljenicima iz drugih »krajina«.

Neven Budak je upozorio da su u hrvatskim zemljama pretke stanovnika iz današnje Slovenije nazivali »Kranjci«,1543 no to samo po sebi precizno ne objašnjava tko su Kranjci koji se sreću u izvorima vezanim uz Varaždinski generalat i Križevačku župa-niju u 17. stoljeću.

»Kraće rečeno: radi li se o prijenosu imena Kranjac na skupine Hrvata ili im je etnik izveden od etnika krajinac (ili je na neki način nastao od obiju riječi), a zatim bi pitanje bilo kakav je uzrok i smisao takva nazivanja i s kakvim se osjećajem ono daje i prihvaća. Pomoć se može potražiti u razmatranju kazi-vanja o tom imenu (ili nadimku) koji i danas postoji. Povoljnije bi bilo kada bi odgovarajućih podataka bilo bar nešto više.«1544 Pri tome valja biti oprezan za razdo-blje ranoga novog vijeka jer je situacija u pojedinim regijama različita od slučaja do slučaja, a i stanje danas je glede etnika različito od ranonovovjekovnog.

Iako se Kranjci javljaju i Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji treba preispitati koliko postoji sličnosti sa Kranjcima u Hrvatskoj krajini. Zbog toga se nužno treba osvrnuti na izvore na pograničnoj regiji koja obuhvaća Varaždinski generalat i Križe-vačku županiju gdje se relativno često javljao etnik Kranjec. Na prvi pogled učestala pojava prezimena/etnika Kranjec ukazuje da se radi o doseljenicima iz Kranjske. No, u slučaju Križevačke županije i Varaž-dinskog generalata u 17. stoljeću ne bi sa stopostot-

1543 N. Budak, Der Einfluss der Migrationen au die Veränderung der Etnischen Selbstidentifikation im Raum des Mittelalterlichen Slawoniens, str. 10.

1544 J. Andrić, O Kranjcima, str., str. 4-5.


nom sigurnošću smjeli donositi zaključci da se pod pojmom Kranjci kriju (samo) doseljenici iz Kranjske.

Postoji mogućnost kako su etnikom Kranjci možda bili obuhvaćeni i doseljenicima iz raznih »krajina« poput one »Slovenske krajine (Tótásag)« koje je tada, prema nekim mišljenjima bila identična s većim dijelom današnjeg gornjeg Prekomurja1545, a prema drugima obuhvaćala cijelo današnje Preko-murje i Međimurje.1546 No, pri tome drugome mišlje-nju koje Međimurje stavlja u »Slovensku krajinu«, treba uzeti u obzir da su doseljenici iz Međimurja u Križevačku županiju i Slavonsku vojnu krajinu tije-kom 17. stoljeća bili zapisivani kao »Međimurci«, što bi isključilo njihovo terminološko povezivanje s Kranjcima koji su istovremeno zasebno zapisivani pod (prez)imenom »Kranjec«1547.

Ukoliko bi se etnik1548 Kranjec u Križevačkoj županiji i Slavonskoj vojnoj krajini tijekom 17. stoljeća odnosilo na doseljenike iz »Slovenske krajine« onda bi se svakako radilo o doseljenicima iz prostora koji se kasnije nazivao Prekomurje, odnosno preciznije iz današnjeg gornjeg Prekomurja.

Postoji i mogućnost da se pod pojedinim Kranj-cima razumijevaju doseljenici. Kod zadruge Stepinac koja je postojala u Brezariću kraj Krašića predaja kaže da se u tu zadrugu navodno oko 1700. »priženio« jedan Kranjac. U tome kraju je nekada bio običaj svakog došljaka zvati Kranjcem, neovisno o tome da li je bio iz Kranjske ili ne. Sličan primjer imamo i kod

1545 Današnje gornje Prekomurje je većim dijelom obuhvaćalo prostor »Slovenske krajine (Tótásag)«, dok je njegov manji i najistočniji dio pripadao u tzv. »Stražnu krajinu (Őrség)«. Inače je »Sloven-sku krajinu (Tótásag)«, u 17. stoljeću, osim današnjeg gornjeg Prekomurja obuhvaćao i dio Porablja naseljen slovenskim stanov-ništvom, tj. dio prostora između rijeke Rabe i današnje sloven-sko-austrijske granice u Prekomurju. Usp. I. Zelko, Zgodovina Prekmurja, Murska Sobota 1996., str. 81.

1546 J. Rotar, Toponimika in etnika v Trubarjevih predgovorih in posvetilih, Zgodovinski časopis, god. 41, br. 3, Ljubljana 1987., str. 467, 470.

1547 Boris Golec drži da se nazivi odnosno prezimena Kranjec, Međi-murec i Prekmurec međusobno ne isključuju. Kajkavski susjedi su mogli zvati Kranjcima i Prekomurce, neovisno o Kranjcima iz njima zapadnih pokrajina, ne misleći pri tom istu skupinu. Sličan je slučaj sa Bezjacima/Bizjakima - nalazimo ih i na sloven-skoj zapadnoj granici (Monfalcone/Tržič sjeverozapadno od Trsta, danas postoji čak i talijanski naziv »Bisiacaria« za tamoš-nje Talijane). Većina Bizjaka u Slovenskom Primorju dobila je prezime po tim Bizjacima, a ne po kajkavcima. A. Jembrih, Naziv Bezjak(i) u kontekstu migracija 15. i 16. stoljeća, u: Hrvatsko-slovenske književnojezične veze, Čakovec 1991., str. 39-59.

1548 Etnici su mogli biti i sekundarni tj. njihovi nositelji su ih mogli steći još u srednjem vijeku (sustav prezimena je kod seljačkog i gradskog stanovništva u Križevačkoj županiji bio relativno usta-ljen već u drugoj polovini 15. stoljeća) i sa njima kasnije doći u područje koja se istražuju u ovom radu, pa oni nužno ne moraju ukazivati na migracije.

srpske zadruge Grubića iz okolice Koprivnice, koju je prema predaji također osnovao došljak - Kranjac.1549

Etnik Kranjec se u popisu kućedomaćina iz 1598. godine spominje vrlo često.1550 On je najčešći na prostoru između Save i Drave s najvećom koncentra-cijom u dolini rijeke Drave. U prostoru između Kupe i Save je zabilježen svega tri puta. Etnik Kranjec se javlja na prostoru koji bi logično bio cilj doseljenika iz Štajerske s time da valja napomenuti da u 16. i 17. stoljeću nisam uspio pronaći etnik Štajerec. Zbog toga je pri određivanju podrijetla etnika Kranjec vrlo mala vjerojatnost da se pretežito radilo o doseljenicima iz Kranjske, barem u prostorima između rijeka Save i Drave.

Teritorijalna rasprostranjenost etnika Kranjec bi ukazivalo na to da su krajem 16. stoljeća stanovnici Kraljevine Slavonije dio doseljenika iz njima zapadnih, a danas etničkih slovenskih prostora, nazvali Kranjci. Iz toga bi trebalo isključiti Prekomurje jer je primjerice već 1651. godine zabilježen etnik Prekmurec (Prekmu-

1549 T. Stepinac-Fabijanić, Zadruga Stepinac. Brezarić kod Krašića, Seljačke obiteljske zadruge. Izvorna građa za 19. i 20. stoljeće, knj. 2, Zagreb 1992., str. 40; J. Andrić, O Kranjcima, str. 13.

1550 Prema J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvat-skoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., broj strane je označen uz svako naselje. Str. 375 vlastelinstvo Donja Stubica, selo Oroslavlje 377 vlastelinstvo Donja Stubica, selo Pustodol 385, vlastelinstvo Susedgrad, selo Prigorje, 388, Šestine i Gračani 390, Slanovec kraj Zagreba 395, Ugra 405, vlastelinstvo Samobor, selo Goli Vrh 406, vlastelinstvo Samobor, selo Klokočevec 432, vlastelinstvo Zelina, selo Ertovec 434, vlastelinstvo Bisag, selo Zalowczy 438, vlastelinstvo Bistrica, selo Podvorčija 441 2x, Slanje 442, Ludbreg (inkvilin), Hrženica kraj Ludbrega 443, isto 445, Veliki Buko-vec, Sveti Petar, Kutnjak 447, Đelekovec, Selnica, Zablatje 455, Selanec kraj Križevaca 459, Donji Tkalec 460 2x, Lovrečina 462 2x, vlastelinstvo Rakovec 474, vlastelinstvo Želin sučija Bukevje 480, vlastelinstvo Cesargrad, Peteloslavci 482, vlastelinstvo isto 486, Radakovo - Gorgowcze 490 2x, vlastelinstvo Veliki Tabor, kurija Horvatska i kurija Mali Tabor 491, isto vlastelinstvo, kurija Horvatska 493, Mali Tabor 494, purgarija grada Kostela 495, vlastelinstvo Kostel, Toztochyelo 498, vlastelinstvo Krapina 500, vlastelinstvo Kostel, selo Gorjakovo 501 (sela Ludbreg, Radovići i Retkovec u Zagorju) 502, (sela Orehovec i Boričevec u Zagorju) 504 4x, »Martinche« kraj Zaboka 505, Zabok ili okolica 506, Puhakovec ili Ciglenica u Zagorju 510, Prigorje lepoglavskih pavlina 511, vlastelinstvo Lobor, sela Vokanci i Dolkovci 2x, 512 2x grad Lobor (1 građanin, 1 kmet), 522 2x posjed Soteska, 523 posjed Borkovec 7x, posjed Zlatar (ili Ladislavec), 524 vlastelin-stvo Oštrc, 531 vlastelinstvo Vinica, sela Lovrečan i Vratno (tu i Kraniacz), 532 vlastelinstvo isto, selo Nova Ves, 535 vlastelinstvo isto, oppidum Vinica, 536 vlastelinstvo isto, selo Peterjanec, 537 vl isto selo Družbinci, 539 2x vlastelinstvo isto, sela Nova Ves i Opeka, 540 4x vlastelinstvo isto, sela Vinica, Čargovec, Čalinec, 541 3x vlastelinstvo Maruševec, 542 Marchan 3x, Druškovec i Beretinec 1x, 543 (grupa posjeda južno od Varaždina), 545 Nedeljanec, 546 Beletinec, 547 3x predgrađe Varaždina, Gornji Kučan, Trnovec, 548 3x Varaždin (kmetovi), 549 2x (sela grada Varaždina), 550 3x isto, 551 Biškupec 2x, Zbelio 1x, 552 Štefanec 555 2x Leštakovec i 556 Šabac. Najsrdačnije zahvaljujem kolegi Ranku Pavlešu na pomoći.


recz) u selu Črečan, župa Nedelišće u Donjem Međi-murju.1551 I kasnije su popisani etnici koji ukazuju na doseljavanje iz Prekomurja. Npr. 1659. je popi-san etnik Bohnec u Hemuševcima (župa Sveti Đurđ kraj Ludbrega).1552 Godine 1706. je zabilježen etnik Prikomorecz u selu Velika kraj Vrbovca (Križevačka županija),1553 a 1720. etnik Prekmurecz u Lopatincu (Gornje Međimurje).1554

Prezime Kranjec (Kranyecz) se 1598. na prostoru Križevačke županije spominje u trgovištima Ludbreg i Rakovec te u selima: Slanje, Hrženica, Sveti Petar Ludbreški, Kutnjak, Selnica, Đelekovec, Veliki Bukovec, Zablatje, Selanec, Lovrečka Velika i Donji Tkalec.1555 Iz prostornog rasporeda naselja moguće je zaključiti veću koncentraciju Kranjaca u podravskom dijelu Križevačke županije gdje je zabilježeno 11 osoba s tim prezimenom, dok je u prigorskom dijelu župa-nije popisano 6 osoba koje su imale prezime Kranjec.

U župi Ivanić se 1649. prezime Kranjec spominje u selima Lepšić, Šemovci i Donji Šarampov, a iduće, 1650. u župi Dubrava se isto prezime spominje u selu Ladina.1556 Etnik Kranjec je zabilježen 1659. godine u naseljima: Virje, Imbriovec, Zablatje, Rasinja, Ludbreg, Seretinovec, Veliki Bukovec, Mali Bukovec, Petrovo selo (Sv. Petar), Cerinkovec, Botinovec, Struga, Hemu-ševci, Obrankovec i Slanje,1557 a 1673. u Botinovcu, Pustakovcu i Cenkovcu.1558

Prezime Kranjec je zapisano u slijedećim selima dubravske župe 1662. godine: Ladina, Radulec, Kostanj i u Graberskoj ulici.1559 Etnik Kranjec je 1668. godine popisan u selima Tučenik, Cugovec, Mali Brezovec, Veliki Brezovec, Kloštar Ivanić, Šemovci. Isti etnik je 1674. zabilježen u Tučeniku i Cugovcu.1560 Prezime Krajniz je popisano među haramijama utvrde Sigetec 1678. godine.1561 Kranjci se 1679. spominju u Ladini, Radulcu, Graberskoj, Kloštar Ivaniću, Cagovcu, Bregima (kraj Ivanića), Lepšiću i Šemovcima. Godine 1688. popisani su slijedećim naseljima: Tučenik,

1551 NAZ, KV, Prot. 6/VI, str. 45´.1552 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 253.1553 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 600.1554 Monumenta Zrinyiana (dalje: MZ), knj. 2, Budapest 1991., str.

541.1555 Popisi i obračuni poreza, str. 441-463.1556 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 7, 8, 12, 24.1557 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 71, 123, 124, 150, 174, 178, 186, 188,

190, 220, 223, 251, 252-254, 282. Iste se godine u selima Vrbano-vec, Sv. Elizabeta (danas Jalžabet) i Donja Poljana u Varaždinskoj županiji (na granici sa Križevačkom) spominje etnik Kranjec NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 283, 312, 317.

1558 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 20, 20´, 21.1559 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 134, 135, 137, 168, 168´, 170.1560 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 125, 126, 159´, 160´, 161, 184´, 185´.1561 STLA, Militaria, Sch. 254.

Ladina, Veliki Novaki, Dubrava, Graberci, Ivanska, Derkatica, Šušnjari, Bregi (kraj Ivanića), Sobočani i Šemovci.1562

Prezime Kranjec je danas na području nekadaš-nje Križevačke županije i Varaždinskog generalata, popisano u slijedećim naseljima: Bađinec, Bedenik, Bjelovar, Brdo Orehovečko, Celine, Čemernica Lonj-ska, Donji Šarampov, Dubrava, Đurđevac, Ferdinan-dovac, Graberje Ivanićko, Guščerovec, Habjanovac, Haganj, Hrženica, Ivanska, Karane, Kloštar Podravski, Koprivnica, Križevci, Kuzminec, Ludbreg, Ljubešćica, Maglenča, Molve, Miličani, Nova Rača, Novigrad Podravski, Petrinja, Prekobrdo, Prugovac, Radulec, Repaš, Rovišće, Sigetec, Starigrad, Sveti Petar Čvrstec, Tvrda Reka, Trojstveni Markovac, Trema, Rasinjica, Veliki Bukovec, Veliko Trojstvo, Zrinski Topolovac, Zvekovac, Zvonik i Žabnica.1563

Etnik Kranjec je zabilježen 1700. godine u nase-ljima: Struga, Obrankovec, Ludbreg, Hrastovsko, Kučan, Kuzminec, Koledinec, Rasinja, Veliki Otok, Komarnica (danas Novigrad Podravski), Mostić, Virje i Hampovica.1564 Kranjci su popisani 1701. godine u selima: Bregi (kraj Ivanića), Sebovec, Potok, Stružec, Ivanska, Grabersko (danas Grabrić), Zetkan, Veliki Novaki, Radulec i Tučenik,1565 1706. godine u nase-ljima: Gaj, Gušćerovec, Ledina, oslovci, Donji Tkalec, Gostovci i Vrbovec1566, a 1716. godine u: Dubo-vici, Peterancu, Pitomači, Koprivničkom Ivancu, Kuzmincu, Grbaševcu, Rasinji, Cvetkovcu, Hrastov-skom, Ludbregu i Apatiji.1567 U 17. stoljeću su doselje-nici s etnikom Kranjec zabilježeni u više slučajeva na prostoru grada Koprivnice.1568 Isti etnik je zabilježen i na drugim gradskim područjima, npr. zagrebačkom gdje se 1664. Kranjci spominju u Novoj Vesi.1569

1562 NAZ, KV, Prot. 105/I, str. 9, 30, 30´, 31´, 32´, 145, 150´, 151´, 152, 164´, 165, 168, 174, 177.

1563 F. Maletić, P. Šimunović, Hrvatski prezmenik, knj. 1, Zagreb 2008., str. 708.

1564 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 50, 52, 62, 65, 66, 94, 95, 98, 110, 193, 194, 204, 234. Iste se godine u selima Donje Selo (Villa Inferior) u župi Sv. Elizabeta (danas Jalžabet) i Poljana u Varaždinskoj županiji (na granici sa Križevačkom) spominje etnik Kranjec NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 12, 14

1565 NAZ, KV, Prot. 105/I, str. 243´, 248´, 264, 264´, 287´, 295´, 296, 306.

1566 NAZ, KV, Prot. 130/I, str- 256, 359, 443, 456,491, 600, 610.1567 NAZ, KV, Prot. 178/II, str. 20, 44, 67, 147, 160, 161, 163, 175, 176,

177. Na str. 178 je jedan Kranjec popisan u Martijancu, u Varaž-dinskoj županiji, na samoj granici s Križevačkom županijom. U susjednoj župi Sveta Elizabeta – Jalžabet je Kranjec zabilježen u selu Kelemen.


1569 KAZ, ACA, fasc. 17, br. 92.


Krajem 16. stoljeća javlja se i prezime Korošec.1570 Na prostoru Varaždinskog generalata prezime Koro-šec je zapisano u Drnju 1659. i 1700. godine te u istoj župi 1716. godine u selu Peteranec.1571 Slični etnik »Korusich« zabilježen je u selu Ladina (župa Dubrava kraj Vrbovca).1572 Etnik »Korosech odnosno Korosecz« je 1698. zabilježen u međimurskim Mons Globoko i Mons Minor Leskovec, a 1720. u Mons Koncov-čak.1573 To bi na prvi pogled moglo ukazivati na to da su stanovnici Kraljevine Slavonije razlikovali Kranjce i Korošce, tj. da se etnik Korošci odnosi na doseljenike s prostora unutarnjoaustrijske zemlje Koruške. No, da li je stvarno tako? Kod tvorbe prezimena Korošec postoji stanovita mogućnost da se ono razvilo od mađarske riječi »koros« koja označava vremešnog čovjeka (u godinama).1574

Prezime Korošec je danas prošireno područjem Križevačke županije i Varaždinskog generalata, te je ono 2001. popisano u slijedećim naseljima: Đelekovec, Gabajeva Greda, Imbriovec, Jarek Bisaški, Kuzminec, Koprivnica, Molve, Mali Otok, Pitomača, Pustakovec, Selnica Podravska, Sigetec, Velika Črešnjevica, Virje i Zablatje.1575

Postojanje etnika Korošec, pod uvjetom da bi prihvatili njegovu vezanost uz unutarnjoaustrij-sku zemlju Korušku, bi nam moglo pomoći u ogra-ničavanju etnika Kranjec na doseljenike s prostora današnje Štajerske i vjerojatno Kranjske, tim više što ni u 16. ni u 17. stoljeću nije, bar za sada, pronađen etnik Štajerec. No, i pri tome treba biti oprezan jer već početkom 18. stoljeća, točnije 1720. imamo zabilježen etnik »Stajerecz« u gornjomeđimurskom selu Bračo-vec (Mons Brachovcz).1576 Iako je prezime Štajerec postojalo na prostoru današnje Slovenije i zabilježeno je u više matičnih knjiga, ono se 1931. više nigdje na slovenskom prostoru ne spominje.1577

Ako bi se prihvatilo ovo tumačenje, onda bi razmi-šljanja o tome da su u hrvatskim zemljama pretke

1570 Oblik etnika Korossecz, usp. Popisi i obračuni poreza, str. 487 Radakovo, selo Gorgowcze, str. 493 Mali Tabor, str. 540 vlastelin-stvo Vinica, selo Volinec. Oblik Korossych je na str. 526 popisan na vlastelinstvu Selnica (u današnjem Hrvatskom zagorju).

1571 NAZ, KV, Prot. 89/I, str. 101; Prot. 91/III, str. 120; Prot. 178/II., sr. 44.

1572 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 134.1573 A. Frančić, Međimurska prezimena, Zagreb 2002., str. 329. 1574 L. Hadrovics, I. Nyomárkay, Mađarsko-hrvatski rječnik, Budapest

2003., str. 286.1575 F. Maletić, P. Šimunović, Hrvatski prezmenik, knj. 1, Zagreb

2008., str. 685.1576 MZ, knj. 2, str. 546.1577 Začasni slovar slovenskih priimkov, Ljubljana 1974. Po drugoj

strani Kranjc/Krajnc i sl. te Korošec su u Sloveniji dva prilično raširena prezimena.

najvećeg dijela današnjih Slovenaca nazivali »Kranjci« trebalo proširiti i na to da su ih nazivali i »Korošci« i »Štajerci«. No, to treba isključiti jer prezime Koro-šec ne označava doseljenika iz unutarnjoaustrijske pokrajine Koruške. Naime, kraj Križevaca je postojalo naselje i potok Koruška pa bi (i) uz njega mogao biti vezano ovo prezime. Ako bi se prihvatila vezanost etnika Korošec uz naselje Koruška kraj Križevaca i nepostojanje etnika Štajerec u 17. stoljeću, onda bi tumačenje etnika Kranjec (krajem 16. i u 17. stoljeću), iz hrvatsko-slavonske perspektive, moglo biti proši-reno na doseljenike iz čitavog slovenskog etničkog prostora koji se nalazio u sklopu unutarnjoaustrij-skih zemalja. Od onih stanovnika koji su popisani pod etnikom Kranjec tijekom 17. stoljeća najvjerojat-nije valja isključiti doseljenike iz Prekomurja. Time bi možda smjeli korigirati ranije iznijeti stav Nevena Budaka da su u hrvatskim zemljama pretke stanovnika današnje Slovenije nazivali »Kranjci«, na taj način da se isključe nekadašnji stanovnici Prekomurja, ako ne cijeloga onda barem donjega koje je do druge polovice 18. stoljeća, odnosno od oko 1094. do 1777. godine, spadalo u sastav Zagrebačke biskupije.

Kako su se od svih unutarnjoaustrijskih zemalja u Kraljevinu Slavoniju najviše doseljavali stanovnici iz zemlje Štajerske možda su doseljenici poznati pod nazivom Kranjci, barem djelomično, podrijetlom iz te zemlje. Tim više ako znamo da se na štajerskom području od druge polovice 16. stoljeća »odhajanje kmečkih sinov v tujino še povečalo«.1578

Valja podsjetiti i to da se zemlja Štajerska u svom kasnijem opsegu prostirala preko područja nekadaš-njih triju krajina: Savinjske, Podravske i Karantan-ske.1579 Ne treba zaboraviti i to da je zemlja Kranjska isprva funkcionirala kao krajina.1580 Možda je upravo zbog tih krajina koje su graničile sa Kraljevinom Slavonijom kod stanovnika koji su živjeli u zemljama Štajerskoj i/ili Kranjskoj, odnosno doseljavali se iz njih, postao naziv Kranjci.

Ukoliko se ubuduće prihvati ovo razmišljanje, ostaje još uvijek nejasno kako se i u nekim donjo-štajerskim matičnim knjigama javlja etnik Kranjec sredinom 17. stoljeća. Npr. u župi Juršinci ima dosta

1578 S. Vilfan, Kmečko prebivalstvo po osebnom položaju, u: Gospo-darska in družbena zgodovina Slovencev. Zgodovina agrarni panog, II. zvezek – Družbena razmerja in gibanja, Ljubaljana 1980., str. 340.

1579 P. Štih, V. Simoniti, Slovenska povijest do prosvjetiteljstva, Zageb 2004., str. 103.

1580 A. Komac, Od mejne grofije do dežele, Ljubljana 2006.


upisa s prezimenom Kranjec (Krainiz, Kraniez)1581, a varijanta prezimena Krainz se javlja primjerice u Ljutomeru 1654. godine.1582 Da li je u njima moguće tražiti doseljenike iz neke druge »krajine« teško je reći. U Juršincima i Ljutomeru Kranjec možda može označavati Prekomurca, »Vogrina«, »Ogrina«, odno-sno doseljenika s druge strane Mure. Valja istaknuti i to da se jedan dobar dio stanovništva Štajerske tijekom 17. i 18. stoljeća zvao Krajincima ili Kranjcima. Oni su živjeli na širokom području između brda Boč i rijeke Save, koje graniči s današnjom Hrvatskom.1583 To otvara mogućnost da je barem jedan dio stanov-nika Križevačke županije i Varaždinskog generalata mogao etnik Kranjec dobiti i prije doseljavanja na ove prostore .

Pri ovome razmatranju ne treba isključiti ni djelo-mičnu mogućnost da se pod nekim »Kranjcima« kriju »povratnici« odnosno potomci ranijih iseljenika s ovih prostora, iako je to gotovo nemoguće dokazati. Kao analogiju je moguće uzeti razmišljanje o tome da se kod doseljenika u Liku, koji su krajem 17. stoljeća zabilježeni kao Kranjci barem djelomično krije hrvat-sko stanovništvo, što je sam ranije izložio u stavo-vima Fedora Moačanina, koji je smatrao kako se pod pojmom Kranjci u Lici krajem 17. i početkom 18. stoljeća razumijevaju hrvatski povratnici iz tadašnje vojvodine Kranjske.1584 Isto tako valja naglasiti kako je pojam Kranjec imao sasvim druga značenja u 19. stoljeću u različitim regijama današnjeg prostora Republike Hrvatske.1585

1581 Nadkofijski arhiv Maribor (NAM), Matična knjiga vjenčanih, župa Sv. Lovrenc – Juršinci 1624-1662.

1582 NAM, Matična knjiga vjenčanih, župa Ljutomer (Sv. Ivan Krsti-telj) 1653-1674.

1583 J. Rigler, Jezikovnokulturna orientacija Štajercev v starejših obdo-bjih, u: Svet med Muro in Dravo, Maribor 1968, str. 666. Boris Golec me upozorio na naselje Sv. Petar u Krajini (St. Peter in Crain) iz sredine 18. stoljeća tj. današnju Bistrica ob Sotli (neda-leko Kumrovca).

1584 F. Moačanin, Kranjci u Lici, Etnološka tribina, 9, Zagreb 1986., str. 7-10.

1585 J. Rotar piše: »Najbrž se je v 19. stoletju izoblikoval zagrebški sopomen leksema Kranjec (Kranjac), mogoče med tamkajšnjimi ilirci, v svojih maksimalnih političnih in kulturnih težnjah razo-čaranih spričo razhajanja s Slovenci; ta sopomen ima analgoni slabšalni prizvok kot »švabski«, a je danes že skoraj docela poza-bljen. Toda izraz Kranjec, kranjski so prebivalci Like in Krbave ter Slavonije, torej štokavci, vse 19. in v začetku 20. stoletja upora-bljali tudi za prebivalce Gorskega Kotarja in za druge kajkavce in Slovence, vendar le razločevalno do sebe in ne slabšalno.« Usp. J. Rotar Viri, Trubarjevog poimenovanja dežel in ljudstev in njegova dediščina, Zgodovonski časopis, letnik 42, št. 3, Ljubljana 1988., str. 343.

Johan (Janez) weichard (Vajkard) Valvasor1586 je, na što sam već upozorio, u svojem opisu Kranjske krajem 17. stoljeća, uz ostale upotrebne jezike rabi nazive: kranjski, ilirski, hrvatski, dalmatinski, kočev-ski, istarski, talijanski, furlanski i njemački; zabilježio je postojanje (i upotrebu) »slavonskog« (lingua scla-vonica) jezika u Kranjskoj.1587 Ne ulazeći u složenu jezičnu situaciju na prostoru Kranjske krajem 17. stoljeća, najlogičnijim mi se čini da je Valvasorov »slavonski« jezika zapravo kajkavština. Ukoliko se budućim istraživanjima potkrijepi ovo razmišljanje još uvijek nije jasno da li oni stanovnici, koji u Kranj-skoj krajem 17. stoljeća govore »slavonskim« jezikom, predstavljaju izbjeglice pred osmanskim prodorima iz prostora Kraljevine Slavonije.

Ako bi uzeli u obzir razmišljanja Fedora Moača-nina vezana uz Kranjce u Lici, mogli bi, barem kod dijela doseljenika u Križevačku županiju i Varaždin-ski generalat koji su označeni etnikom Kranjec, osta-viti otvorenim pitanje nisu li neki među njima bili i potomci prije iseljenog stanovništva koji su se vratili u zavičaj svojih predaka. Moguće je kako su Kranjci i u Križevačkoj županiji i u Varaždinskom generalatu, što je i za Liku te Krbavu dokazao Marko Šarić1588, etnički vrlo heterogeno stanovništvo. S time da mi se najlogičnijim čini rješenje kako se pod etnikom Kranjec, koji je relativno često zabilježen na prostoru Križevačke županije i Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća kriju razni doseljenici iz, uvjetno rečeno, dijelova slovenskog etničkog prostora. Oni su bili izrazito disperzirano naseljeni po Križevačkoj župa-niji i Varaždinskom generalatu, a nošenje prezimena Kranjec govori da je bilo riječ o ljudima koji su, iz nekih nama nepoznatih razloga, skrivali svoj identitet.

Dolenci i BezjaciU izvorima se na prostoru Križevačke županije

još 1598. spominje prezime »Dolenec (Dolenecz)«1589,

1586 O Valvasoru usp. B. Reisp, Kranjski polihistor Janez Vajkard Valvasor, Ljubljana 1983.

1587 J. V. Valvasor, Slava vojvodine Kranjske (izabrana poglavlja), Ljubljana 1994., str. 17.

1588 M. Šarić, Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712. godine, Znanstveni skup »Identitet Like: korijeni i razvi-tak«, Gospić 26.- 29. rujna 2007.

1589 Ovo prezime je zabilježeno u selima Selnik (podravski dio) i Miholec (prigorski dio). Popisi i obračuni poreza, str. 443, 456. Etnik Dolenec se u popisu 1598. godine spominje na slijedećim područjima izvan Križevačke županije: na str. 497 - grad Krapina, građanin; str. 498 vlastelinstvo Krapina, str. 533 vlastelinstvo Vinica, sela Kuratovec i Lipje, str. 540 isto vlastelinstvo, selo Babinec, str. 548 kmet prebende Svetog Vida u Varaždinu.


koje ukazuje na doseljavanje. Primož Trubar je 1555. tvrdio da njegov govor razumiju kao svoj jezik: »ein windischer, er sey eın Creiner, Vntersteyerer, Karner, Kahrsner, Histerreıcher, Niederländer oder Beβyack müge leicht versteen«. Da li »Niederländer« znači Dolenjci ili »pa spodnji, ravninski Slovenci ali Bezjaki« još uvijek nije do kraja razjašnjeno. Trubar je upotrebljavao ime Dolenjska, »Unter-Crein« te je najvjerojatnije mislio na Dolenjce kada spominje ime Niederländer.1590

Prema Trubarovom predgovoru Evanđelja po Matějů (»Ta evangeli sv. Matevža« iz 1555 godine) pisanim slovenskim jezikom: »Kadar ta slovenski jezik se povsod glih uni v eni viži /= svuda jednako i na isti način/ ne guovori, drigači govore z dostimi besedami Krajnci, drigači Korošci, drigači Štajerji inu Dolenci tar Bezjaki, drigači Krašovci inu Istri-jani, drigači Krovati.«, Dolenjci su popisani između Štajeraca i Bezjaka. Moguće je da su i geografski bili smješteni između njih. U slovenskom tekstu Trubar ide od Kranjaca prema sjeveru (Korušci), zaokružuje prema istoku (Štajerci, Dolenjci, Bezjaci) i preskače od Bezjaka u Slovensko Primorje (Kraševci i Istrani), da bi na kraju spomenuo kao posebnu grupu Hrvate. U njemačkom tekstu »Niderländer« su smješteni uz Bezjake, ali prije njih, da bi Hrvati bili izostavljeni. Sve to upućuje na sjeveroistok: Dolen(j)ci odno-sni »Niederländer« su stanovnici nekog nizinskog predjela. Postavlja se pitanje kojega? Najvjerojatnije se radi o području tzv. panonskih govora/narječja suvre-menog slovenskog jezika. Kako stvari stoje Primož Trubar očito misli na prostor Prlekije (slovensku pograničnu pokrajinu između rijeka Drave i Mure – okolica Ptuja, Ormoža i Ljutomera). No, postoji mogućnost da je Trubar mislio i na dio prostora koji

1590 M. Rupel, Slovenski protestantski pisci, Ljubljana 1934., str. 26; J. Rotar, Toponimika in etnika v Trubarjevih predgovorih in posve-tilih, str. 466, 468. Naziv Dolenjci ili donji Kranjci se u to vrijeme možda odnosio na stanovnike Donje Krajnske (između Save i Krke), te Srednje Krajnske (od Krke na jug do Kupe), no postoje i druge mogućnosti. Stvaranje Dolenjske je počelo negdje nakon uspostave kranjskih zemljskih čevrti (»deželne četrti«) oko 1438.-1441. godine. No, granice Dolenjske su konačno defini-rane osnivanjem okruga (Kreis), koji nastaju 1748., a ukidaju se 1849. godine, sa sjedištima u Ljubljani (Gorenjska), Postojni (Notranjska s austrijskom Istrom) i Novo mesto (Dolenjska). Imena (npr. Dolenjci) su starija od okruga, već Trubar govori o Dolenjcima, ali ne i o Gorenjcima i Notranjcima. S obzirom na redoslijed Trubarovih oznaka vjerojatnije je da se ne radi o Dolenjcima iz Dolenjske jer su oni obuhvaćeni u Kranjcima (oni su stup »kranjstva«, a Trubar sam iz Dolenjske), a osim toga se navode tek iza (pograničnih) Kraševaca i Istrijana. Biti će da su to ipak kajkavci (stoga nastupaju zajedno s Bezjacima) ili možda žitelji »Meranije«, »donjih krajeva« ili sl. Zahvaljujem kolegi Borisu Golcu na navedenim podacima.

danas zauzima Prekomurje, o čemu će kasnije biti više riječi.1591

No, postoji velika vjerojatnost da se etnik Dolenec odnosi na neko drugo područje. Jedan dio prostora Prekomurja naziva se Dolinsko (Osrednje Dolin-sko, Dobrovniško Dolinsko itd.) pa se i time otvara još jedna mogućnost budućih propitivanja podrije-tla etnika Dolenec. Slovenski etnomuzikolog Josip Dravec spominje da se stanovnici toga područja nazi-vaju Dólinci.1592

Treba naglasiti da su veze između te ugarske pokrajine koja je danas poznata kao Prekomurje i slovenskih protestanata potvrđene. U svakom slučaju, mogućnost da se etnik Dolenec odnosi na Preko-murce iz Dolinskog ostaje otvorena. Postoji moguć-nost da Trubar pojmom »Niederländer« razumijeva stanovnike i Prlekije i Prekomurja, gledane kao jednu cjelinu. Ostaje otvoreno pitanje zašto su Dolen(j)ci (»Niderländer«-i) nabrojeni kao posebna grupa? Primož Trubar je pišući o njima bio svjestan kako žive u Štajerskoj, ali se od glavnine Štajeraca jezično razlikuju. Pri tome treba upozoriti da su na području Prlekije i Prekomurja su u 18. stoljeću iz tog razloga nikla dva posebna književna jezika: istočnoštajerski (potkraj 18. stoljeća) i prekomurski (početkom 18. stoljeća).1593

Zanimljivo je da se ime Dolen(j)ci povezuje s nazivom Beβyack, što bi značilo Bezjak.1594 No, Truba-rovi »Niederländer«-i nikako nisu isto što i Bezjaci, na što bi mogao upućivati veznik »oder«, jer se on nalazi na samom kraju nabrajanja. Dolenci se nalaze iza Štajeraca i prije Bezjaka - u istom sklopu: »Štajerji

1591 P. Trubar, Ta euangeli suetiga Mateusha, sdai peruizh u ta Slou-enski Iesig preobernen (= Euangelium d. n. Iesu Christi, authore Matthaeo, nunc primum uersum in linguam Schlauicam), Tübin-gen 1555. Zahvaljujem kolegi Borisu Golecu na pomoći oko interpretacije.

1592 J. Dravec, III. Narečje in njegove glavne značilnosti, u: Glasbena folklora Prekmurja. Pesmi, Ljubljana 1957., str. LV, LVI.

1593 Zahvaljujem kolegama Lilijani i Borisu Golec na pomoći oko interpretacije. Pri ovome razmatranju valja spomenuti da etnik Dolenec (relativno čest u dijelovima sjeverozapadne Hrvatske) uglavnom potječe od žitelja naselja na -Dol: Dolenja vas, Dolenje, Dolenci i sl. Postojanje prezimena kao i nazivlja uopće je jako lokalno uvjetovano, pa stoga nešto u jednom selu znači jedno, a u drugom već nešto drugo pa kod određivanja podrijetla stanov-ništva prema prezimenima treba biti krajnje oprezan.

1594 Vladimir Mažuranić smatra da je bezjak »nadimak, svakako porugljiv, kojim susjedi čakavci i štokavci nazivlju kajkavce u obće, a kajkavci preko Kupe do mora kajkavce medju Kupom i Murom. Po Pleteršnikovu slov.-njem. Rječniku zovu kajkavce naše tako i susjedni Slovenci, ali istim nadimkom zovu oni i ljude s talijansko-slovenske medje.« Usp. V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Prvi dio A-O, Zagreb 1975., str. 54.


inu Dolenci tar Bezjaki«, kao što čine istu skupinu »Krašovci inu Istrijani«.

Nakon razjašnjenja da Dolenci i Bezjaci nisu isti etnik valja upozoriti da je o Bezjacima detaljno pisao Fran Ilešič1595, a na nakon njega je o bezjačkoj proble-matici s etnografskog stajališta iscrpan rad napisala Marijana Gušić pa nakon njih nema smisla detaljnije ulaziti u bezjačku problematiku.1596

Josip Mal o bezjacima (bizjacima) piše: »bezjak (wosiakh=božjak) znači isto kao Hrvat, Dalmatinac, Bošnjak, a štajerskim Slovencima posebno stanovnika hrvatskog Zagorja. U 16. veku, u vreme, dakle, ka se novo stanovništvo naseljavalo u pokrajine slovenačkog narečja, zvali su Bezjačijom tadašnju Slavoniju između Drave i Save, osobito okolinu Varaždina.«1597

Na neki su način različita razmišljanja o Bezja-cima sažeta u Hrvatskoj enciklopediji gdje piše da su Bezjaci: »nekad raširen, a danas rjeđi višeznačni etno-nim koji se odnosio na hrv. kajkavsko stanovništvo između Drave i Save, os. oko Varaždina, na stanov-ništvo nekih naselja uz Kupu i Dobru, na do istarskih Hrvata (koji govore čakavski, ali s mnogobrojnim jezičnim elementima koji su istovjetni s onima u slov. govorima), na Talijane oko Gorice i Tržića (bisiacchi) kao i na neke istarske Talijane s govornim osobinama koje su bliske furlanskomu. To stanovništvo Bezja-cima su nazivali njihovi susjedi, često i u pogrdnom značenju. Od etnonima Bezjaci nastao je niz prezi-mena – Bezjak, Bizjak, Vizjak – kao i naziv Bezjačija za područje naseljeno Bezjacima«.1598 U hrvatskom enciklopedijskom rječniku Bezjak je nadimak kojim su susjedi čakavci i štokavci nazivali kajkavce odno-sno nadimak kojim su kajkavci preko Kupe nazivali kajkavce između rijeka Kupe i Mure.1599

No, ima i drugih mišljenja poput onoga Radoslava Grujića: »Bezjak ili Bizjak, kojih ima vrlo mnogo jer su Štajerci svoje prve susede u hrvatskom Zagorju i Podravini Varaždinskoj, a donekle i stanovnike stare Križevačke Županije tako nazivali; pa je stoga čitav taj kraj, po katkad i u našim zapisima iz XVII. v., nazivan Bezjačkom.« 1600

1595 F. Ilešič, »Bezjak« i »Bezjaci«, Rasprave i građa. 2. Srpski dialek-tološki zbornik III SAN, Beograd 1927., str. 73-91.

1596 M. Gušić, Etnička grupa Bezjaci, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knj. 43, Zagreb 1967., str. 7-124.

1597 J. Mal, Uskočke seobe i slovenske pokrajine, Beograd 1924., str. 83.

1598 Hrvatska enciklopedija, knj. 2, Be-Da, Zagreb 2000., str. 93.1599 V. Anić i suradnici, Hrvatski enciklopedijski rječnik, A-Bez, knj.

1, Zagreb 2004., str. 293.1600 R. Grujić, Srpsko-hrvatsko naseljavanje po Štajerskoj, Glasnik

Geografskog društva, sv. 7 i 8, Beograd 1922., str. 123.

Etnik Bezyak se 1598. javlja uglavnom na zapad-nom dijelu današnjeg Hrvatskog zagorja te u među-rečju Save i Kupe.1601 Godine 1649. i 1659. etnik Bezjak je zabilježen u trgovištu Raslinja.1602

Bezjake je Truba smatrao ugarskim »Slovencima«. Truba je u Katehismu iz 1550. zapisao o izgovoru glasa »l«: »vnd L zu zeiten grob auff Vngrisch oder Bisyac-khisch«, a u Abecedariju 1555. »ta l časi debelu po bezjašku izreči«. Trubar je 1560. pisao kralju Maksi-milijanu da hrvatski jezik nije govor Bezjaka.1603 Kako se jezik kajkavskog stanovništva između Drave i Kupe tada nije smatrao hrvatskim već »slovenskim«, jasno je zašto Trubar govor Bezjaka ne uvrštava među govore hrvatskog jezika.

Trubar u posveti kralju Maksimilijanu u glagolj-skom djelu »Prvi del novoga testamenta« tiskanom 1562. u Urachu piše: »Dalmatinci so napol Lahi, imajo skoro laške navade in vero. Slavonci, ki jim sicer pravijo Bezjaki, imajo skoro ogrske in hrvaške navade in lastnosti, se vedejo v vsem kakor Hrvati, le da bero njihovi duhovniki mašo latinsko in da daleč romajo.« Po ovome se jasno vidi da je Trubar Bizjacima nazivao Slavonce (»Slovence«).1604

Prema tome, otvara se još jedan »međuprostor« između hrvatske i slovenske povijesti. Stanovnici Unter-Crein-a, odnosno Dolenjske u Kranjskoj su se očito »prelijevali« u Bezjake odnosno kajkavsko stanovništvo sa zapadnih rubnih područja blizu granici sa Svetim Rimskim Carstvom i obrnuto. Očito u 16. stoljeću nisu bile jasno definirane jezične »granice« između Niederländera iz Unter-Crein-a i Bezjaka iz susjednih kajkavskih prostora. Na osnovu svega iznesenoga čini se da bi Dolenci koji se spomi-nju u Križevačkoj županiji i Varaždinskom generalatu tijekom 17. stoljeća mogli biti identični sa Trubarovim Niederländer-ima.1605 Preostaje na osnovu dostupnih izvora u budućnosti pokušati ispitati da li je to točno ili nije.

Istovremeno kada je Koprivnici (1676.-1678.) u izvorima zapisano prezime Dolenec, javlja se i prezime

1601 Popisi i obračuni poreza, str. 404 vlastelinstvo Samobor, selo Slani Dol, 406, isto vlastelinstvo, selo Klokochyewch 414 vlaste-linstvo Ozalj, sučija Kobilići, 479 vlastelinstvo Cesargrad, selo Peteloslavci, 480 isto vlastelinstvo, selo Zelno, 485 i 486 isto vlastelinstvo, selo Domovci, 503 selo Oskovec (Zagorje) - plemić jednoselac, 528 selo Budyn dol (Zagorje).

1602 NAZ, KV, Prot. 89/I, str. 41.; Prot. 89/Ia, str. 150.1603 J. Rotar, Toponimika in etnika v Trubarjevih predgovorih in

posvetilih, str. 467. 1604 Trubarjevo berilo. Založništvo Tržaškega tiska Trst, Založba

Drava Celovec, 1986., str. 63.1605 U tradiciji vezanoj uz obitelji Dolenec (npr. u Đelekovcu) postoji

predaja da su se doselili s područja koje danas zauzima Slovenija.


Bezjak.1606 Prezime Beziak je zabilježeno u Rasinji 1649. godine i 1659. godine te kasnije uključujući 1716. godinu1607, a prezime Dolenec 1659. u Virju, Kutnjaku (župa Kuzminec) i Selniku (župa Ludbreg),1608 te 1673. u Botinovcu (župa Koprivnički Ivanec).1609 U župi Ivanić je 1649. i 1659. postojalo selo Dolanczi, koje možda podsjeća na jače doseljavanje Dolenaca u ivanićki kraj.1610 Etnik Dolenec se javlja u drugoj polovici 17. stoljeća i u Međimurju1611 te Međurači.1612 Godine 1700. etnik Dolenec se spominje u naseljima: Križovljan, Ludbreg, Sveti Petar (Ludbreški), Kutnjak, Rasinja, Drnje, Peteranec, Hlebine, Bregi (Koprivnički), Ivanec (Koprivnički), Botinovec, Kunovec, Virje i Donje Zdelice1613 a 1716. u Selnici, Peterancu, Hlebi-nama, Komarnici (danas Novigradu Podravskom), Ivancu (Koprivničkom), Cenkovcu, Botinovcu, Rasinji, Ludbregu i Križovljanu.1614 U 17. stoljeću su doselje-nici s etnikom Dolenec zabilježeni u više slučajeva na prostoru grada Koprivnice,1615 a početkom 18. stoljeća u Potočcu i Križevcima (Donji Grad).1616 U vojnim popi-

1606 Npr. prezime Bezjak je zabilježeno u Koprivnici. U parnicama od 27. svibnja 1676., 17. veljače 1677. godine i 16. veljače 1678. spominje se Valentin Beziak, a 20. lipnja 1682. Giurko Beziak iz Brežanca. Usp. Zapisnici poglavarstva grada Koprivnice (1639.-1700.), Koprivnica 2006., str. 86, 120, 158.; Državni arhiv Varaž-din, Zapisnici poglavarstva grada Koprivnice, upis od 16. veljače 1678.

1607 NAZ, KV, Prot. 89/I, str. 41.; Prot. 89/Ia, str. 150.; Prot. 178/II, str. 163.

1608 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 71, 149, 175. U Rasinji je 1659. zabilje-žena varijanta prezimena Dolenchich, isto, str. 150. U susjednoj Varaždinskoj županiji, na granici sa Križevačkom županijom popisano je prezime Dolenec u selu Zamlaki (župa Sv. Elizabeta – današnji Jalžabet), isto, str. 314.

1609 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 20.1610 NAZ, KV, Prot. 5/V., str. 10. U ovom selu su 1649. popisana

prezimena: Gerbecz, Gregorek, Badalich, Gerden i Arbelouich. U popisu 1659. spominju se prezimena: Arbelouich, Gerden, Badalich, Gregorek i Gerbecz, dakle identična prezimena onima iz 1649. godine. Isto, str. 155.

1611 Npr. u selu Donja Dubrava, trgovištu Prelog i Hodošanu 1660. godine, KV, Prot. 70/I, str. 4´, 8. Isti etnik se spominje 1638. u Otoku, Donjoj Dubravi i Prelogu. Anđela Frančić prezime Dolence izvodi iz Dolenjskog (dakle iz pokrajine Kranjske, a ne Prekomurja) te time smatra da su to doseljenici sa slovenskog prostora. Treba upozoriti da su se u Međimurju etnici Buhanec i Buhanec pejorativno koristili za doseljenike iz Prekomurja. Usp. A. Frančić, Međimurska prezimena, Zagreb 2002., str. 91, 210, 229.

1612 Tamo se spominju prezimena Dolinec i Dolenac. Župni ured Nevinac, Matična knjiga krštenih župe Međurača 1680.-1747.

1613 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 18, 62, 80, 95, 97, 98, 120, 123, 125, 140, 141, 142, 203

1614 NAZ, KV, Prot. 178/II, str. 23, 44, 45, 101, 147, 149, 150, 162, 163, 176, 196. U Pitomači je zapisano slično prezime Dolaczki (str. 67), a u Sedlarici prezime Dolinski (str. 65).


1616 NAZ, KV, Prot. 130/I. U selu Gaj kraj Križevaca je 1706. popisano prezime Dolonecz (ili Dolouecz).

sima prezime Dollianecz je 1630. zapisano u Sigecu, a njegova varijanta Dollanchich 1651. u Drnju.1617

Kako se u podravskom dijelovima Križevačke županije i Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća relativno često javlja prezime Dolenec, ostavljam približavanje rješenju njegovog podrijetla budućim istraživanjima upozoravajući na potrebu propitivanja ranije iznesenih pretpostavki. No, prema trenutnim spoznajama, kao što sam ranije spomenuo valja nagla-siti da se kod doseljenika u Križevačku županiju i Varaždinski generalat u 17. stoljeću tijekom procesa naseljavanja pojam Dolenci nikako nije odnosio i na Bezjake. Prezime Dolenec najvjerojatnije se nije odno-silo ni na stanovnika Dolenjske (dijela Kranjske). Ono bi se, kao što sam u ranijem dijelu teksta spomenuo najvjerojatnije odnosilo na doseljenike s prostora Prle-kije i donjeg Prekomurja.

Upozorio bih na još jednu skupinu stanovniš-tva koju su nazivali Dolencima. Baltazar Hacquet spominje »wenden oder Dolenzern« koji su živjeli uz »Iliriju« (»an Illyrien angränzt«). Balthasar Hacquet je Dolencima (»Unterländer oder Dolenzer (Dolenze)«) posvetio cijelo poglavlje u prvoj knjizi svoga znameni-tog djela »Abbildung und Beschreibund der südwest - und östlichen wenden, Illyrer und Slaven...« 1618

Zanimljiva je i jedna pjesma Dolenaca koju je prenio Janez Rotar.1619 Riječi iz pjesme »spieš«, »mjeni« slično izgovaraju kajkavci u nekim dijelovima Zagorja, no mala je vjerojatnost da je pjesma iz Zagorja. Čini se da riječ iz pjesme »poveš« i »saki« znači »svaki« također ukazuje da je pjesma pisana dijelom kajkav-štinom. Riječ »divojka« pokazuje utjecaj ikavštine. Možda se radi o pjesmi zapisanoj na jezično miješa-nom području. Miješanost jezičnost izražaja pokazuje i dvostrukost: divojka-deklič, tj. -ikavština i -ekavština u jednom stihu. U pjesmi ima i slovenskih dijalek-talnih diftonga. Tragom pjesme moguće je pronaći Hacquetove Dolence.

1617 STLA, Militari, Sch. 161, 162, 191, 2111618 B. Hacquet, Abbildung und Beschreibund der südwest - und östli-

chen Wenden, Illyrer und Slaven..., Bd. 1, Lepzig 1801., str. 64-76.; V. Novak, Balthasar Hacquet in slovenska ljudska kultura, Tradi-tiones, 3, Ljubljana 1974., str. 36.

1619 J. Rotar Viri, Trubarjevog poimenovanja dežel in ljudstev in njegova dediščina, Zgodovonski časopis, letnik 42, št. 3, Ljubljana 1988., str. 342. Pjesma glasi:

»Hod ti divojka, hod ti deklič´Poveš mjene kadi spieš,Draga duša moja.

Na povam za K. dat,Saki perši k mjeni spat,Draga duša moja.«


Prezime Dolenec je danas prošireno nekadašnjim područjem Križevačke županije i Varaždinskog gene-ralata, te je ono 2001. popisano u slijedećim naseljima: Bjelovar, Botovo, Budrovac, Cubinec, Delovi, Donji Miklouš, Drnje, Đelekovec, Đurđevac, Ferdinando-vac, Herešin, Hlebine, Karlovec Ludbreški, Kopriv-nica, Koprivnički Bregi, Koprivnički Ivanec, Kunovec Breg, Ludbreg, Molve, Novigrad Podravski, Peteranec, Pitomača, Petrinja, Reka, Repaš, Selnica Podravska, Sigetec, Stara Plošćica, Šemovci, Špiranec, Veliki Otok i Virje. Veća koncentracija prezimena Dolenec je još u Hrvatskom zagorju i Međimurju.1620

Bez dodatnih istraživanja nemoguće je utvrditi da li su ovi Dolenci identični sa Trubarovim i onima koji se spominju na prostoru Varaždinskog generalata i Križevačke županije, ali očito su postojali i krajem 18. odnosno početkom 19. stoljeća.

ŠiJaCiPrezime (etnik) Šijak najvjerojatnije ukazuje na migra-cije iz dinarskog područja na prostor Podravine. Ovo prezime se 1598. spominje u selu Koledinec (sjeverno od Koprivnice).1621 Isto se prezime spominje 1649. godine u župi Ivanec (Koprivnički), u Rasinji i Kole-dincu (župa Kuzminec),1622 1659. godine u naseljima sjeverno od Koprivnice: Koledinec, Kunovec, Novo Selo (župa Koprivnički Ivanec) i Pustakovec1623, 1673. u selima: Kunovec i Pustakovec1624, a 1700. u selima: Koledinec, Kutnjak, Kunovec i Pustakovec.1625 Godine 1661. se jedan od Šijaka iz Kunovca u Koprivnici vjen-čao sa stanovnicom Herešina1626, a 1716. prezime Šijak je prošireno na Kutnjak.1627 Osim na koprivničkom području, prezime Šijak je 1668., 1674. i 1679. godine zabilježeno i u selu Jales odnosno Podjales (župa Gradec).1628

No, tko su bili podrijetlom »Šijaci« koji su u najvećem broju koncentrirani u okolici Koprivnice i Gradeca (zapadno od Vrbovca)? Nenad Moačanin smatra da postoji mogućnost da se za kraj 16. i poče-tak 17. stoljeća naziv »Šijaci« veže uz novo stanov-

1620 F. Maletić, P. Šimunović, Hrvatski prezmenik, knj. 1, Zagreb 2008., str. 394.

1621 Popisi i obračuni poreza, str. 447.1622 NAZ, KV, Prot. 89/I., str. 12, 40.1623 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 221-223.1624 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 139-140.1625 NAZ, KV, Prot. 91/III., str. 94, 96, 141, 142.1626 DAV, Župa Koprivnica, MKV 1661.-1678. Vjenčanje u crkvi

Sv. Nikole u Koprivnici ne mora nužno značiti preseljavanje u Koprivnicu ili Herešin.

1627 NAZ, KV, Prot. 178/II., str. 166.1628 NAZ, KV, Prot. 5/V., str. 125, 161.; Prot. 105/I., str. 5.

ništvo u međurječju Save i Drave pod osmanskom vlašću koje se u Požeštinu vjerojatno moglo doseliti s dinarskog prostora (Kliškog sandžaka).1629 Ukoliko bi buduća istraživanja pokazala da su Šijaci u Podra-vinu doselili iz podunavskih prostora pod osmanskom vlašću, onda bi njihove korijene možda mogli tražiti i u migracijama iz Dalmatinske Zagore krajem 16. ili početkom 17. stoljeća.

U monografiji Mirka Markovića i Martina Vuko-vića »Zagrebačka Šokadija« uz ostala razmišljanja autori navode i slijedeće: »Drugi će pak ustvrditi da je Šokac zapravo jedan vid interpretacije albanskog naziva za Slavene »Shqa«, s tim da je oblik Šokac ostao oznaka za Hrvate a Šop ili Šijak za Srbe.«1630 Ukoliko bi se prihvatila ova interpretacija to bi značilo kao su Šijaci bili srpskog podrijetla. Ne ulazeći u to da li su dosadašnja pisanja o Šijacima točna ili netočna, pouz-dano je moguće utvrditi jedino da su oni bili naseljeni na prostoru Križevačke županije još krajem 16. stoljeća i da su se možda njihove nove skupine doseljavale i tijekom 17. stoljeća, najvjerojatnije iz prostora Osman-skog Carstva. Prema trenutnim spoznajama, o podrije-tlu Šijaka je moguće napisati jedino to da su za pribli-žavanje pouzdanijem rješenju ovoga problema koji je tek otvoren potrebna sustavna istraživanja Šijaka u širem kontekstu osmansko-mletačko-habsburških višegraničja.

Ne ulazeći u sve kontroverze oko podrijetla šokačkog i bunjevačkog1631 stanovništva te njihove konfesionalne pripadnosti upozorio bih samo i na, u 17. stoljeću, postojanje prezimena Šokec u Starim Pavljanima kraj Bjelovara,1632 Bunjevec (Bunyeuecz) u Lipovcu kraj Ivanića te Bunjanin u Bešlincima također kraj Ivanića.1633 Iako se na prvi pogled čini kako se radi o doseljenicima s prostora Osmanskog Carstva valja istaknuti da je bez dodatnih istraživanja u vezi s ovim prezimenima nemoguće bilo što pouzdanije tvrditi.

1629 N. Moačanin, Turska Hrvatska. Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva do 1791. Preispitivanja, Zagreb 1999., str. 97-98.; isti, Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog Carstva (1537.-1691.), Jastrebarsko 2003., str. 80.

1630 M. Marković, M. Vuković, Zagrebačka Šokadija - monografija u povodu 90. godišnjice postojanja i djelovanja Šokadije-Zagreb, društva za promicanje hrvatske kulture i baštine, Zagreb 2002.

1631 Usp. izuzeteno kvalitetan prilog o Bunjevcima - M. Šarić, Bunjevci u ranome novom vijeku. Postanak i razvoj jedne predmoderne etnije, Živjeti na Krimo putu, Zagreb 2008., str. 15-43.

1632 Župni ured Nevinac, Matična knjiga krštenih župe Međurača 1680.-1747.

1633 NAZ, KV, Prot. 105/I, str. 28-29.


maJDaCiZa ovu tematiku je zanimljiv i etnik Majdak. Pavao Ritter Vitezović u predgovoru Kronike iz 1696. godine spominje i majdački govor: »Zato nemojte se čuditi da negdi čete slovensku, negdi majdačku, negdi posavsku, negdi podravsku, negdi pako primorsku, a negdi i krajnsku reč, buduči i ja tako pisane našel, i to vse slovenski jeziki, od kojih vsakoga lipše se pristoji uzeti reči neg od tujega koga goder, dijačkog, nemškog ali ugerskoga posuđivati.«1634

Prema hrvatskom enciklopedijskom rječniku Majdak je onaj koji je iz Gorskog kotara ili s područja oko Jastrebarskog.1635 I Josipi Matasović upozorava da su se krajem 17. stoljeća Jastrebarsko i okolica nazi-vali Majdaci.1636 Janez Rotar se također bavio proble-matikom Majdaka. »Če so prišleke okoli Žumberka imenovali Majdake, so v Beli krajini po njihovem poimenovanju imenovali Vlahe, in to ime še danes živi za posamezna področja, kamor su dospele pravo-slavne skupine; svojo veroizpoved so ali ohranile ali pa prilagodile s prestopom v unijo, kar se je pa z Majdaki drugače dogajalo in so se zlili s kajkavskim okoljem.« Majdaci su, u svakom slučaju, predstavljali dose-ljenike.1637 Npr. u Novigradu Podravskom Majdake smatraju Zagorcima.

Etnik Majdak se 1598. spominje samo jednom na prostoru Križevačke županije – u podravskom selu Koledinec. Moguće je uočiti da je tadašnja rasprostranjenost ovog etnika bila uglavnom vezana uz prostor sjeverno od rijeke Save, istočno od Sutle i zapadno od Medvednice.1638 U Križevačkoj župa-niji etnik Majdak se spominje 1659. i 1700. godine u

1634 P. Ritter Vitezović, Kronika aliti spomen vsega svieta vikov u dva dela razredjen, koterih prvi drži od početka svieta do Kristuše-voga porojenja drugi od Kristuševoga porojenja do ispunjanja leta 1690 / složen i na svitlo dan po Pavlu Ritteru-Vitezoviću, Zagreb 1696.

1635 V. Anić i suradnici, Hrvatski enciklopedijski rječnik, Lo-Ner, knj. 6, Zagreb 2004., str. 57.

1636 J. Matasović, Knez Lenard, kaptolma zagrebečkoga kramar, Narodna starina, 32, Zagreb 1933, 220.

1637 J. Rotar, Viri Trubarjevog poimenovanja dežel in ljudstev in njegova dediščina, Zgodovonski časopis, letnik 42, št. 3, Ljubljana 1988., str. 342. Postoji i druga mogućnost. Majdaci su možda bili čakavci koji su selili iz Gorskog kotara (i iz Primorja) prema istoku tj. u Žumberak. Osim u Žumberku čakavci su se naselili i u Beloj Krajini i između Žumberka te Krke. Čini se da ta preseljenja nisu bila pojedinačna već masovna. Kasnije je došlo do njihove jezične asimilacije.

1638 Popisi i obračuni poreza, str. 379 vlastelinstvo Susedgrad, selo Podgorje, str. 381 isto vlastelinstvo, selo Brdovec, str. 385 isto vlastelinstvo, selo Zaprezechye, str. 387 Jarun, str. 428 posjed Bukovec, str. 448 Koledinec, str. 489 vlastelinstvo Veliki Tabor, kurija Horvatska, str. 492 isto vlastelinstvo, kurija Mali Tabor.

selu Koledinec (župa Kuzminec).1639 U selu Poljana (župa Ivanić) etnik Majdak je zabilježen 1688. godi-ne.1640 Etnik Majdak se spominje 1700. godine u selu Martijanec u Varaždinskoj županiji, na samoj granici s Križevačkom županijom, u selu Pustakovec u župi Koprivnički Ivanec,1641 a 1706. godine u selima Kalnik i Glogovnica.1642 Godine 1716. isti je etnik zapisan u selima Ivansko Goričko i Pustakovec (župa Kopriv-nički Ivanec),1643 te u Međurači.1644

DOSeLJeNiCi iZ UGarSkePrema popisu poreznih obveznika Križevačke župa-nije za 1598. nema zabilježenog etnika Mađar, dok je isti u nekoliko slučajeva zabilježen u okolici Varaž-dina.1645 No, u Križevačkoj županiji se 1598. godine spominju etnik Zalay koji upućuje na doseljenike iz Zaladske županije,1646 te etnik Somogy, koji ukazuje na doseljavanje iz Somogyske županije.1647

Zanimljiva je pojava etnika Bessen. Taj etnik dolazi od mađarskog naziva za Pečenege1648 (mađ. Besenyok1649), i najvjerojatnije također govori o dose-ljavanjima s ugarskog prostora. U popisu obitelji iz

1639 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 148.; Prot. 91/III, str. 94. Zanimljivo je istaknuti da se u nekim selima održao nadimak Majdak za pojedine kuće, iako se u tim istim selima ni u jednom popisu ne spominje ovo prezime. Takav je primjer Đelekovec u podravskom dijelu Križevačke županije.

1640 NAZ, KV, Prot. 105/I, str. 177.1641 NAZ, KV, Prot. 91/III., str. 31, 142.1642 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 385, 485.1643 NAZ, KV, Prot. 178/II., str. 147, 151.1644 Župni ured Nevinac, Matična knjiga krštenih župe Međurača

1680.-1747.1645 Etnik Magerych se spominje u Popisima i obračunima poreza na

str. 475 na vlastelinstvu Želin selo Ruča, a etnik Magiar na str. 414 vlastelinstvo Ozalj sučija Kobilići, str. 547 kmet u varaždinskom predgrađu, str. 549 kmet u selima grada Varaždina, str. 551 Črnec kraj Varaždina, str. 553 Šemovec.

1646 U popisima i obračuni poreza etnik Zalay se na str. 436 spominje na vlastelinstvu Greben, selu Kraljevec, na str. 442 u Ludbregu, na str. 447 u Đelekovcu, na str. 448 u Kuzmincu, na str. 463 zabilježen je u selu Dropkovec plemić jednoselac, Zalay je i na str. 544 popisan južno od Varaždina, a na str. 554 između Varaždina i Ludbrega.

1647 U popisima i obračuni poreza etnik Somogy odnosno Somogew zett se spominju u selima Kutnjak i Selnica, usp. str. 445, 447.

1648 Prema Hrvatskoj enciklopediji: Pečenezi su polunomadski turkijski narod iz stepa središnje Azije koji su svoju postojbinu napustili pred nadiranjem drugih turkijskih naroda te su se u 8. stoljeću naselili u krajeve sjeverno od Kaspijskog jezera, a oko 889., kada su ih napali Hazari, krenuli su dalje prema Crnom moru i potisnuli Mađare preko Dnjepra. Veće zajednice Pečenega su živjele u Ugarskoj nakon poraza od Bizanta u 11. stoljeću. Tijekom 12-13. stoljeća su se postupno stopili s Mađarima, Gaga-uzima, Kumanima i mongolsko-tatarskim plemenima. Hrvatska enciklopedija, sv. 8 (O-Pre), Zagreb 2006., str. 351-352.

1649 O Pečenezima u Mađarskoj više u: http://www.bartaloslink.com/PrehistoricMigrations.htm. Pristup ostvaren 21. 11. 2007.


1598. godine se u cijeloj Kraljevini Slavoniji spominje u dva slučaja u Križevačkoj županiji – u selu Ozlowcz na posjedu Dubovec i posjedu Preseka te jednom u Zagrebačkoj županiji – u sučiji Bukevje na vlastelin-stvu Želin.1650

U popisima plaćenih vojnika u utvrdama Varaž-dinskog generalata doseljenici iz Ugarske se spominju u slijedećim utvrdama: 1630. – Drnje (od Babots-cha – danas Babocsa), Sigetec (od Säkhonna - danas Zakany), Virje (Erdelecz, vjerojatno iz Erdelja), Novi-grad Podravski (iz woboffza - danas Bobovec odnosno Babocsa), Ludbreg (od Canisa – danas Nagykanizsa), Đurđevac (Erdellecz, vjerojatno iz Erdelja; od werts-cha – danas Barcs; od woboffza – danas Bobovec odnosno Babocsa; od woloho – danas Bolhó; od Khermenda – danas Körmend), 1644. – Drnje (od Bresonica – Brežnica, vjerojatno danas Berzence ili možda Brezovica kraj Virovitice), Sigetec – (od Bresonica – Brežnica, vjerojatno danas Berzence ili možda Brezovica kraj Virovitice; od Bobovaz – danas Bobovec odnosno Babocsa), Đurđevac (od Breso-nica - Brežnica, vjerojatno danas Berzence ili možda Brezovica kraj Virovitice; od Segeth – danas Szige-tvár; od woloho - danas Bolhó; od Kormenda - danas Körmend; od Boboffza - danas Bobovec odnosno Babocsa). Doseljenici iz ugarskog područja i Erdelja su zabilježeni i u koprivničkoj utvrdi.1651

Etnik Magyer je zabilježen u Komarnici (danas Novigrad Podravski) 1659. godine, a istom su prigodom osobe s prezimenom Magyar popisane u Kutnjaku, Subotici, Ludbregu, Slokovcu, Hrastov-skom, Selnici, Kunovcu, Torčecu i Križovljanu, dok je u Drnju zapisano prezime Bobouchinin (godine 1700. je tamo zabilježen etnik Bobouecz), koje ukazuje na doseljenike iz Bobovca (danas Babocsa).1652 Etnik

1650 Popisi i obračuni poreza, str. 457, 458, 474.1651 STLA, Militaria, Sch. 161, 162, 175.1652 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 57, 99-102, 149, 151, 174, 176, 177, 190,

221, 281.; Prot. 91/III., str. 120.

Mager se 1673. spominje u Kunovcu,1653 a etnik Magiar 1706. u Cerju (župa Vrbovec).1654

Etnik Ugrin (wogrin)1655 je 1598. popisan u selu Novo Mjesto na Bisaškom vlastelinstvu.1656 Isti je etnik zapisan 1649. u selu Lonja,1657 a 1706. u Kame-noj Gorici (župa Orehovec).1658 Kod mogućnosti da etnik Ugrin govori o mađarskom doseljavanju, treba biti maksimalno oprezan. Petar Šimunović smatra da nositelji tih prezimena »uglavnom nisu ni u prošlosti bili Mađari. Najčešće su takva prezimena nastala zato što je koji od njihovih prvih nositelja bio u kakvoj ugarskoj službi, nošnjom ili čim drugim podsjećao na Ugrina, ili je jednostavno doselio iz krajeva koji su onda bili pod ugarskom upravom.«1659

U selu Bošnjani od Kapele (župa Ivanić) je 1654. zabilježen etnik Magerich1660, u selu Sišćani (župa Draganec) 1668. i 1679. te kasnije etnik Zalay, a u selu Veliki Brezovec (župa Gradec) etnik Magyer 1701. godine.1661 Ovaj etnik je zabilježen i u Petrinji 1700. godine.1662 Etnik Szalai je zabilježen i u Svetoj Heleni Koruškoj i Križevcima (Donji Grad) 1706. godine.1663

Etnik Szalay je 1700. popisan u Ludbregu, gdje je istovremeno zabilježena osoba s etnikom Szombatell, koji ukazuje na doseljenika iz Szombathelya u Želje-znoj županiji.1664 Etnik Szalay jasno govori da je riječ o doseljeniku iz Zaladske županije. Zanimljivo je i selo Zsalay (današnji Salajci kraj Gradeca, južno od

1653 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 19.1654 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 612.1655 Etnik wghryn se u Popisima i obračunima poreza spominje na

str. 405 na vlastelinstvu Samobor, selo Vratnik i na str. 406 u selu Otruševec na istom vlastelinstvu. Etnik wgrin je popisan na str. 392 u selu Čulinec Zagrebačkog kaptola i na str. 405 na vlastelinstvu Samobor u selu Gerdanci. Etnik wgrinich je zabi-lježeno na str. 423 na vlastelinstvu Okić u selu Cvetkovići i na str. 441 u selu Otročkovec (plemić jednoselac). Etnik wgrinichek je zapisan na str. 432 u selu Ertovec na vlastelinstvu Zelina, a ženski etnik wgrinichka na str. 381 u selu Posavje na Sused-gradskom vlastelinstvu. Etnik wogrin je popisan na str. 500 na vlastelinstvu Krapina i na str. 537 u selu Vratno na vlastelinstvu Vinica. Prezime wogrinecz popisano je na str. 498 i 501 na vlaste-linstvu Krapina (sela Radovići, Ludbreg, Retkovec) i na str. 506 Puhakovec (Zagorje). Etnik wogrinych je popisan na str. 513 na vlastelinstvu Trakošćan (sela Kamenica i Zlogonje) i na str. 555 u selu Leštakovec kraj Jalžabeta. Etnik wogrinowych je zapisan na str. 481 na vlastelinstvu Cesargrad (županat Plywschyak).

1656 Popisima i obračunima poreza, str. 449.1657 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 11.1658 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 258.1659 P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 2006., str. 62.1660 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 59.1661 NAZ, KV, Prot. 105/I, str. 16, 175, 280, 305.1662 A. Lukinović, A. Dević, S. Razum, Kanonske vizitacije Zagrebačke

nadbiskupije, I. Gorski arhiđakonat, sv. 1 (1639.-1726.), Zagreb 2006., str. 171.

1663 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 485.1664 NAZ, KV, Prot. 91/III., str. 62., 205, 210

Utvrda kaniža


Križevaca) u kojem se primjerice 1674. spominje etnik Zalay.1665 Moguće je da se radi o grupi doseljenika iz Zaladske županije koja je osnovala ovo selo.

Na doseljenike iz mađarskog prostora podsjeća i etnik Buday zabilježen primjerice u Kuzmincu 1659., 1700. i 1716. godine,1666 kao i etnik wesprimecz popi-san u selu Sv. Elizabeta (Jalžabet) u najistočnijem dijelu Varaždinske županije.1667

Iz ugarske Somogyske županije je doseljenik s prezimenom Somochanecz, popisan u Đelekovcu 1659. godine.1668 Etnik Somogy ukazuje na doseljenike iz istoimene ugarske županije. Taj se etnik spominje 1716. u Subotici, gdje je popisano i mađarsko prezime Tekelli.1669 Tijekom 17. stoljeću su doseljenici iz raznih dijelova ugarskog prostora zabilježeni u više slučajeva na prostoru grada Koprivnice.1670

Godine 1700. je etnik Magyar (ili Magyer, Magye-recz ili sl.) zabilježen u Svetom Petru (Ludbreškom), Selnici, Kutnjaku, Kunovcu (gdje je popisana osoba s prezimenom Somogy), Drnju, Peterancu, Sigecu, Torčecu, Komarnici (danas Novigrad Podravski), Virju (tamo je zabilježen i etnik Kaniska koji ukazuje na doseljavanje iz Kaniže, danas Nagykanizsa), Molvama (gdje je popisan i stanovnik s etnikom Sakany, vjero-jatno podrijetlom iz obližnjeg mađarskog sela Zakany), Đurđevcu (tamo je popisana i osoba s etnikom Erde-lec koji upućuje vjerojatno na doseljenika iz Erdelja kao i osoba s etnikom Barchan koja je podrijetlom iz prekodravskog mađarskog naselja Barcs), Šemovcima

1665 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 125.1666 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 147; Prot. 91/III., str. 94.; Prot. 178/II,

str. 160.1667 NAZ, KV, Prot. 91/III.1668 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 113.1669 NAZ, KV, Prot. 178/II, str. 162.1670 H. Petrić, Koprivnica u 17. stoljeću – okoliš, demografske, druš-

tvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Koprivnica 2005.

i Hampovici,1671 a 1716. u Hlebinama, Sigecu, Kloš-tru (Podravskom), Budrovcu, Hampovici, Komarnici (danas Novigrad Podravski), Kutnjaku i Imbriovcu.1672

Moguće je vidjeti da su doseljenici iz mađarskog prostora obuhvatili prostor Varaždinskog generalata i Križevačke županije između Petrinje i rijeke Drave, s najvećom koncentracijom u Podravini. Pojedinci s ugarskih područja se javljaju još krajem 16. stoljeća. Možda je bilo riječ o stradalnicima u prvoj fazi »dugoga« ili petnaestogodišnjeg rata (1591.-1606.). U vrijeme toga rata je u područjima Kraljevske Ugarske opustjelo oko 25 posto kmetskih porti. O katastro-falnim razmjerima uništenja govori podatak da je južno područje, koje je bilo najviše pogođeno tatar-skim pustošenjima, desetljećima bila gotovo potpuno nenastanjena, a u sjevernim područjima međur-ječja Dunava i Tise je oživjela samo trećina sela iz 16. stoljeća. Naselja na kojima je život bio obnovljen nakon rata bila su manja i siromašnija nego ona koja su postojala prije rata, a u nekim dijelovima Ugarske je mreža naselja bila potpuno uništena.1673

Broj doseljenih iz Ugarske na prostore Križevačke županije i Varaždinskog generalata je porastao tije-

1671 NAZ, KV, Prot. 91/III., str. 80, 81, 95, 120, 124, 125, 127, 142, 193, 215, 218, 234. U Gornjim Zdelicama je 1700. zapisana osoba s etnikom Erdeli, koja ukazuje na doseljenika iz Erdelja.

1672 NAZ, KV, Prot. 178/II, str. 45, 46, 57 itd.1673 P. Rokai, Z. Đere, T. Pal, A. Kasaš, Istorija Mađara, Beograd 2002.,

str. 244.

Pustošenje Tatara i Osmanlija

Osmanski zapovjednik iz kaniže


kom 17. stoljeća, a to se dobro može dokumentirati za period od 1659. do 1700. godine.

U utvrdama Varaždinskog generalata najčešće se radilo o doseljenicima iz obližnjih ugarskih preko-dravskih naselja koja su tada bila pod osmanskom vlašću.1674 Moguće je da je dio doseljenika s toga prostora bio (južno)slavenskog podrijetla jer je (južno)slavensko stanovništvo na tom području živjelo još od srednjega vijeka.

Osobito su zanimljivi doseljenici iz dalekog Erde-lja (Sedmogradske, Transilvanije)1675 koji se javljaju među plaćenim vojnicima u Koprivnici, Virju i Đurđevcu. Kako se radi o osobama popisanima 1630. godine i u popisima nakon toga1676, možda se radilo o erdeljskim vojnicima koji su došli zbog nepovoljnih uvjeta u Erdelju. Krajem 16. stoljeća su među doselje-nicima iz Erdalja su bili i Sekeli (Sekleri, Sikuli) koji se spominju u nekoliko naselja Kraljevine Slavonije, a u Križevačkoj županiji u Selcima i Gostoviću.1677

Nakon ustanka Stjepana (Istvana) Bocskaya (1604.-1606.), izvršeno je potpisivanja Bečkog mira (1606.) između Bocskaya i Habsburgovaca.1678 Došlo do napretka postojećih te osnivanja novih slobod-nih hajdučkih naselja. Stanovnici tih naselja nisu morali plaćati poreze, niti su uživali zemlju pod feudalnim uvjetima. Jedina im je zadaća bila vojna služba. Bocskay je istovremeno obnovio i neke sikul-ske (szeklerske) slobode te je time osigurao veliki broj slobodnih seljaka-vojnika za potrebe erdeljskih kneže-va.1679 Tijekom Bocskayevog ustanka je dio ratnih

1674 O naseljima istočne skupine podravskih Hrvata u Mađarskoj usp. L. B. Gyevi, Naša sela u srednjem vijeku i doseljavanje podrav-skih Hrvata, u: Podravski Hrvati (studije), Budimpešta 1988., str. 41-119. Još uvijek ne postoje podrobna istraživanja za sela Belovar (Bélavár), Bobovec (Babócsa), Bojevo (Bolhó), Brežnicu (Berzence), Izvar (Vízvár), Rasinja (Heresznye), Dvorišče (Somo-gyudvarhely) i druga.

1675 Više o Erdelju (Transilvaniji, Sedmogradskoj) u B. Grgin, Rumunjske zemlje u srednjem i ranom novom vijeku, Zagreb 2006.

1676 STLA, Militaria, Sch. 175, 191, 211, 246, 254.1677 Etnik Zekel se u Popisima i obračunima poreza spominje na

str. 376 u selu Jakovlje, na vlastelinstvu Susedgrad. Etnik Zekell na str. 395 u sučiji Novaki Zagrebačkog kaptola, na str. 457 na posjedu Gregurovec u selu Selca kraj Križevaca te na str. 549 u selima grada Varaždina. Kao Zekely se na str. 463 u Gostoviću spominje jedan plemić jednoselac.

1678 P. Rokai, Z. Đere, T. Pal, A. Kasaš, Istorija Mađara, str. 239-243.1679 Hajduci su bili seljaci koji su u velikom broju izbjegli s područja

uništenih u osmanskim provalama ili koji su pobjegli od teških životnih uvjeta na plemićkim posjedima. »Oni su ulazili u plaće-ničke službe ili pljačkali sela da bi preživjeli. U protuturskim su se ratovima isticali i svojom snagom i žilavošću.« P. Hanák i suradnici, Povijest Mađarske, Zagreb 1995., str. 72-73. Hajduci su tijekom petnaestogodišnjeg ili »dugoga« rata postali nezaobilazni politički i vojni čimbenik na ugarskom prostoru. Nezadovoljni političkim razvojem i ugrožavanjem svojih prava od strane plem-

djelovanja vođen u neposrednoj blizini Varaždinskog generalata (npr. oko Kaniže).1680 Možda su neki od njih tada, ali i kasnije, bili oni koji su se u pojedinačnim slučajevima preseljavali u Varaždinski generalat te po svojem podrijetlu označavani kao Erdeljci. Moguće je da su vojnici iz Erdelja u utvrde Varaždinskog gene-ralata stigli i nakon vojnih pohoda Gábora Bethlena (1619.-1622.),1681 tim više što se dio ratnih djelovanja 1620. godine vodio sjeverno od Varaždinskog gene-ralata.1682

rOmi (CiGaNi)Prema popisu iz 1598. etnik Cigan je zabilježen u broj-nim naseljima.1683 U procesu doseljavanja prostora Križevačke županije i Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća činili su i preci današnjih Roma, tj. Cigana prema pisanju izvora.

Postoji podatak da je 1596. godine postrojba vojnika Jurja IV. Zrinskog uhvatila dva osman-ska Roma odnosno Cigana od kojih je jedan svirao violinu, a drugi cimbale.1684 Hrvatsko-slavonski sabor je 12. listopada 1615. godine odredio da ih se treba progoniti.1685 Sabor je na zasjedanju održanom 8. srpnja 1619. godine donio odluku prema kojima se Cigani mogu pohvatati na bilo kojemu vlastelinstvu i silom dopremiti na rad na vojnokrajiškim utvrda-ma.1686 Kralj Ferdinand II. je 8. siječnja 1636. potvrdio neke zaključke Hrvatskog sabora od 1609. do 1635. godine kojima je određen progon Cigana.1687 No ipak

stva i bečkog dvora, ugarski hajduci su 1607. dignuli ustanak. P. Rokai, Z. Đere, T. Pal, A. Kasaš, Istorija Mađara, str. 246.

1680 Zs. P. Pach i A. R. Várkonyi (ur.), Magyarország története 1525-1686., knj. 1, Budapest 1985., str. 720-721.

1681 P. Rokai, Z. Đere, T. Pal, A. Kasaš, Istorija Mađara, str. 253-259.1682 Zs. P. Pach i A. R. Várkonyi (ur.), Magyarország története 1525-

1686., knj. 1, str. 839.1683 Usp. Popisi i obračuni poreza. Etnik Czygan se spominje u slije-

dećim naseljima: na str. 401 selo Drenova kraj Glavnice, str. 403 vlastelinstvo Samobor, sela Veliki Otok Vrbovec, str. 406 isto vlastelinstvo, sela Veliki Otok i Klokočevec, str. 414 vlastelinstvo Ozalj - sučija Hernetići, str. 470 selo Kopyncz (Turopolje), str. 483 trgovište Klanjec, str. 485 vlastelinstvo Cesargrad selo Brezje, str. 488 vlastelinwstvo Veliki Tabor, kurija Horvatska, (plemeniti predijalac); etnik Cziganich je popisan na str. 423 na vlastelin-stvu Okić u sučiji Cvetkovići. Popisani su i ženski romski etnici - Czyganichka na str. 423 vlastelinstvo Okić - posjed Izimych; Czyganycza na str. 427 u trgovištu Jastrebarsko i Czyganka na str. 403 na vlastelinstvu Samobor, selu Vrbovec. Zanimljivo je da ni jedan od popisanih slučajeva nije povezan s Križevačkom županijom.

1684 N. Štefanec, Heretik njegovog veličanstva – povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu, Zagreb 2001, str. 195.

1685 HSS, knj. 5, str. 131.1686 HSS, knj. 5, str. 221-222.1687 ZHS, knj. 1, str. 59.


se Cigani u travnju 1665. godine spominju u okolici potoka Glogovnice između Križevaca i Koprivnice,1688 a 1674. godine preko rijeke Drave na ugarskom osmanskom prostoru.1689

Izgleda da su Cigani 1649. živjeli u okolici Drnja, blizu rijeke Drave i granice s Osmanskim Carstvom. U isusovačkom misijskom izvješću o njima piše »kako oni drže da smiju okradati katolike, kao što je bilo dopušteno Izraelcima oplijeniti Egipćane. Zato u prijašnjim ispovijedima nisu činili odluke kako će se okaniti krađe. Sada poučeni od misionara stvo-riše takvu odluku. Rado bismo vjerovali da su je izvršili.«1690

Na romsko doseljavanje podsjećaju etnici. Iako su Romi bili nomadsko stanovništvo, čini se da su pojedinci ostajali živjeti u pojedinim selima na ovom području. Etnik Ciganek se 1659. spominje u selu Komarnica (Ludbreška) te na istočnom rubu Varaž-dinske županije, na granici s Križevačkom župani-jom u selu Kelemen.1691 Etnik Cigan je 1662., 1668. i 1679. popisan u selu Zgališće u župi Dubrava.1692 Na prostoru oko Ludbrega se etnik Ciganek javlja u nekoliko slučajeva u popisu 1700. godine, i to u selima: Poljanec, Komarnica (Ludbreška) i Luka.1693 Zanimljivo je da se u nekim selima taj etnik ne javlja više u kasnijim što ukazuje na nestalno stanovništvo.

Romi su, čini se, bili popisani i među plaćenim vojnicima Varaždinskog generalata. Prema vojnom popisu iz 1661. dva su koprivnička husara bila romskog (ciganskog) podrijetla.1694

Novi progoni protiv Cigana i skitnica određeni su na Hrvatskom saboru koji se sastao 8. lipnja 1671. godine u Zagrebu.1695 Netolerantan odnos prema Ciganima je nastavljen i kasnijih godina što potvrđuje odluka Hrvatskog sabora koji se u Zagrebu sastao 18. studenoga 1682. kada je određen novi progon.1696

ŽiDOViŽidovi su tijekom 17. stoljeća živjeli u međimurskom trgovištu Legrad. Na planu Legrada iz zadnje četvrtine 17. stoljeća jasno se vidi židovski geto označen kao

1688 SHKR, sv. 2, str. 315.1689 M. Vanino, Misijska izvješća XVII. i XVIII. vijeka, Vrela i prinosi,

sv. 2, Sarajevo 1933, str. 61-62.1690 M. Vanino , Isusovci i hrvatski narod, knj. 3, Zagreb 2005., str.

44.1691 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 254, 316.1692 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 136, 169.; Prot. 105/I, str. 10.1693 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 50, 1694 STLA, Militaria, Sch. 211.1695 ZHS, sv. 1, str. 309.1696 ZHS, sv. 1, str. 428.

»Juden Statt«. On se nalazio izvan legradske utvrde nedaleko prijelaza preko rijeke Drave u smjeru zapada uz trgovački put.1697 Kako su se legradski Židovi smje-stili uz trgovački put nije isključeno da su se bavili trgovinom i trgovačkim poslom možda dolazili na prostore Varaždinskog generalata. U spisima legrad-skog magistrata među prisežnicima se 1672. godine spominje Samuel Ujlaki, koji bi prema osobnom imenu mogao biti Židov,1698 dok je prvi potpuno pouz-dani podatak o stalnoj naseljenosti Židova u Legradu iz 1698. godine.1699 Čini se da je u 17. stoljeću postojao sličan židovski geto u Drnju,1700

Izgleda da je u obližnjem Drnju, u napuštenoj utvrdi postojao geto za Židove, koji se u izvorima zove Židovaroš. Pod tim se imenom najranije spominje u drnjanskoj župnoj spomenici 1740. godine.1701 Pri tome ni jednom se ne spominju Židovi, što govori da je bila riječ o starijoj tradiciji doseljavanja židovskog stanovništva. Moguće je da se, kao i u Legradu, radilo o getu još iz 17. stoljeća. Nije jasno jesu li su se ti Židovi bavili trgovinom. No to je moguće jer su Drnje i Legrad funkcionirala kao usko povezana trgovišta sa lokalnim vojnokrajiškim tržištem. U vojnokrajiškom naselju Virje se 1700. spominje osoba s etnikom Židov (»Sidov«),1702 što također ukazuje na moguću židov-sku prisutnost. No, kako se Virje tijekom 17. stoljeća spominje kao »oppidum« odnosno trgovište možda je moguće ove površne tragove vezivati uz trgovačku djelatnost.

POkrŠTaVaNJe OSmaNSkiH PODaNika (mUSLimaNa)Pokrštavanje osmanskih podanika, tzv. Turaka je vrhu-nac doživjelo tijekom Bečkog rata (1683.-1699.). Iden-tična je situacija bila i na području današnje Slovenije gdje su dokumentirana 73 krštenja muslimana i to najčešće vojnih zarobljenika, a među krštenicima je bilo gotovo 2/3 žena i mnogo djece.1703

Na doseljavanja ukazuju i prezimena vezana uz blizinu Osmanskog Carstva. Prezime Poturica zabilje-ženo je u Koprivnici, Zablatju, Gorici, Hrastovljanu,

1697 M. Klemm, Planovi Čakovca, Kotoribe i Legrada iz druge polo-vice 17. stoljeća u Bečkom vojnopovijesnom muzeju, Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU, br. 1, Varaždin 1986, str. 198.

1698 HDA, Trgovište Legrad, knj. 1 (zapisnici magistrata 1672-1703.).1699 NAZ, KVBA, Prot. 71/II, 208-226; R. Horvat, 175.1700 Župni ured Drnje, Spomenica župe Drnje, str., 96, 98.1701 Župni ured Drnje, Spomenica župe Drnje, str., 96, 98.1702 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 203.1703 B. Golec, Krščevanje osmanskih podanikov (muslimanov) na

Slovenskem od konca 16. do konca 17. stoletja, Arhivi 33/2, Ljubljana 2010., 217-250.


Sigecu i Sokolovcu, prezime Pribeg u Koprivnici, Herešinu, Rasinji, Subotici, Bregima i Kladarama, a prezime Predavec u Virju. Prezime Turčin je zabilje-ženo u Novigradu, Drnju, Slanju, Malom Bukovcu i Đurđevcu. Zanimljivo je prezime Hasan kojeg je bilo u Đelekovcu, Martijancu i Delovima, a također i Osman koje je zabilježeno u Sirovoj Kataleni. Prezime Omer spominje se u Novigradu, Odobašić u Virju, Begović u Pitomači, prezimena Turkinin i Šaban u Koprivnici, Haramija u Bregima, Harambaša u Novom Selu i Župancu, Mustafa u Slokovcu, a Mehmed u Kuzmincu.1704 Nije jasno da li je kod ovih prezimena riječ o muslimanskom stanovništvu koje je prešlo na kršćanstvo.

Zanimljiv je jedan slučaj prijelaza koprivnič-kog katolika na islam, a podatke o njemu imamo u spisima procesa mletačke inkvizicije, odnosno Svetog oficija, koje je dijelom objavila L. Čoralić.1705 Riječ je o Martinu, sinu Ivana Velinkovića iz Koprivnice »de Crovatia«. Martin je bio rođen u Koprivnici 1614. godine, gdje je živio do 1629. godine, kada je vjero-jatno stupio u vojnu službu. Osmanlije su ga zarobile 1638. godine, bio je obrezan i nazvan Osman. U istrazi protiv nje koja se odvijala u Veneciji (ne navodi se kako je došao tamo), 1642. godine, istaknuo je da poduku o islamu i njegovim običajima nije razumio, jer nije poznavao turski jezik. Tvrdio je da je uvijek u sebi ostao kršćanin, ustrajan u vjeri u ispravnost Kristova nauka. Bile su mu dodijeljene duhovne kazne – obveze ispovijedi i pričesti tijekom iduće tri godine (na Božić, Uskrs, Uzašašće, dan Svih Svetih) i tjedno moljenje krunice. Nakon izgovaranja formule odrica-nja dodijeljen mu je oprost, a tumač prigodom procesa je bio Donat Pechis, predstojnik zavoda za obraćenike u Mlecima.1706

O pokrštavanju muslimana u Koprivnici govore podaci sačuvani u matičnoj knjizi krštenih. Dana 31. siječnja 1664. godine bio je pokršten jedan musli-man iz Brežnice (danas Berzence u Mađarskoj) koji je nakon krštenja dobio ime Matija. Iste godine, 4. svib-nja pokršten je Mustafa iz Slatine koji je po krštenju dobio ime Hans Pavao.1707

1704 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi, n. dj., 441-449; NAZ, KVKA, Prot. 89/Ia, Prot. 91/III, Prot. 178/II, Prot. 93/V i Prot. 94/VI; S. Krivo-šić, Virje II, n. dj., 94-95; S. Krivošić, Stanovništvo Podravine, n. dj., 154.

1705 L. Čoralić, Hrvati u procesima mletačke inkvizicije, Zagreb 2001, str. 23, 29, 36, 48-49.

1706 Ista, Koprivničanin Martin Velinković u procesu mletačke inkvi-zicije (1642. god.), Podravski zbornik, br. 22, Koprivnica 1996., str. 71-74.

1707 Muzej grada Koprivnice (MGKc), Matična knjiga krštenih (MKK) 1660.-1679.

Podatke o pokrštavanju žitelja muslimanskog podrijetla imamo i u spomenicama župa Imbriovec i Legrad, koje sadrže podatke iz izgubljenih matič-nih knjiga. U spomenici župe Imbriovec je zabilježen podatak da je nekadašnji imbriovečki župnik Stje-pan Blažević 18. svibnja 1694. u Drnju krstio »neku Turkinju«.1708 Ostali podaci su iz spomenice župe Legrad. U Legradu su 4. studenoga 1686. bila krštena »dva Turčina«. Otac je dobio ime Stjepan, a sin ime Martin. Dana 13. siječnja 1687. godine pokršten je i jedan osmanski prebjeg iz Kaniže koji je dobio ime Nikola, a istog je dana kršten jedan drugi Osmanlija koji je dobio ime Ivan. Dana 5. studenoga 1691. godine pokršten je Osmanlija, koji je bio sluga kod legradskog župnika i dobio je ime Imbro, a krstio ga je vicearhi-đakon Matija Lendvis. Iste godine, 17. prosinca, kršten je i jedan bračni par osmanskog podrijetla, a dobili su imena Pavao i Katarina. O pokrštavanju Osman-lija u Legradu govori i podatak da je 26. listopada 1691. godine krštena »jedna Turkinja koja je dobila ime Uršula, a 5. siječnja je krštena jedna osmogodiš-nja Turkinja iz Požege koja je dobila ime Margareta«. Dana 7. veljače 1692. godine sin nekog zarobljenika iz Osmanskog Carstva dobio je ime Ivan, a 2. ožujka 1693. pokršten je jedan zarobljeni Osmanlija koji je dobio ime i prezime Martin Eksorber. Zanimljivo je da je kod jedne ženidbe 28. studenoga 1683. godine zabi-lježen kao svjedok neki Osmanlija, zet Matije Raveka, a 7. siječnja 1685. godine je svjedokom kod vjenčanja bio neki građanin osmanskog podrijetla, Štef Čampor Harambaša Palomboky.1709 U Koprivnici je zabilježeno nekoliko prezimena koja upućuju na blizinu granice s Osmanskim Carstvom, npr. 1663. – Prebeg1710, 1664. – Poturica1711 i u Herešinu 1700. – Pribegh.1712

Devedesetih godina 17. stoljeća zabilježeni su u knjizi krštenih križevačke župe slučajevi pokrštavanja muslimanskih osoba obojega spola i različite dobi - ukupno 17 slučajeva - za koje piše da su »iz Bosne« ili »iz Turske«. U vezi s ovakvim prijelazima (prebjezima) preko granice svakako je nastalo prezime Prebegović u ludbreškoj, Pribeg u kuzminečkoj i Uskoković u križevačkoj župi. Nije slučajna pojava ni prezimena krajem 17. i početkom 18. stoljeća poput: Turčin, Hasan, Turčinović, Turčinić, pa Sokolović, Izmajlović-Smajlović, potura i Šaban u križevačkoj župi; Mustafa,

1708 Župni ured Imbriovec, Spomenica župe Imbriovec, rukopis, str. 22.

1709 Župni ured Legrad, Spomenica župe Legrad; D. Feletar, Legrad, Legrad 1971, 103-104.

1710 MGKc, Matična knjiga vjenčanih (MKV) 1661.-1678.1711 MGKc, MKK 1660.-1679.1712 NAZ, KVKA, Prot. 91/III, str. 170.


Hasan i Jančir u ludbreškoj župi; Mehmet u kuzmineč-koj župi. Pogranični položaj je utjecao i na oblikova-nje ovakvih prezimena: Haramija, Đumlija, Katana, Hajduk, Puškadija, Harambaša u križevačkoj; Haram-baša, Ulama, Čapalija, Puškadija, Karabija, Hajduk u ludbreškoj; Puškadija u kuzminečkoj župi.1713

čeSi, BUGari i NiJemCiNa migracije iz udaljenih prostora upućuje etnik Čeh (»Cheh«) koji je zabilježen 1659. godine u selu Ivanec (Koprivnički).1714 »Kao ime naroda (etnonim) Česi se u nas pojavljuju tek od XVI. stoljeća, a neka navedena prezimena i toponimi Čehi potvrđeni su mnogo ranije, i to u krajevima za koje nemamo podatke da su se ondje udomili češki doseljenici. Prije XV. stoljeća kao tenonim susrećemo u nas Bohemus, Bo(h)em, Pem.« Šimunović smatra kako »u mnogim prezimenima Čeh valja prepoznati stara značenja imenice« čeh koja bi označavala dječaka, pastira goveda ili slugu. Šimuno-vić ipak ostavlja mogućnost da se ime Čeh odnosi (i) na Čehe u etničkom smislu, npr. kada upozorava na selo Čehi u Turopolju koje je ime dobilo od »ljudi iz Češke koji su se ondje naselili.«1715

Mala je vjerojatnost dovoditi etnik Poljak (»Polyak«), koji je popisan primjerice 1700. u župi Koprivnički Ivanec i 1701. u selu Sovari kraj Čazme1716, u vezu s Poljskom. Ukoliko se i utvrdi da bi ovi etnici mogli biti povezani sa doseljenicima iz srednjoistočne Europe, teško će se moći utvrditi koji bi ih razlozi mogli dovesti na ove prostore.1717

Etnik Bugarin je 1706. popisan u Kamešnici.1718 Prezime Bugarin može označavati osobu podrijetlom iz Bugarske, ali je etnonim Bugarin, prema mišljenju Petra Šimunovića, mogao označavati i vrtlare.1719

Da se moglo raditi i o pojedinačnim doseljenicima albanskog podrijetla možda ukazuje etnik Šiptarić popisan u Dautanu.1720 Ovu bi pretpostavku valjalo podrobnije istražiti. Isto vrijedi i za prezime Čerkez

1713 HDA, Zbirka matičnih knjiga, Župa Križevci, Matična knjiga krštenih 1689-; Župa Kuzminec, Matična knjiga krštenih 1703-1724; Župa Ludbreg, Matična knjiga krštenih 1729-1750.

1714 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 218.1715 P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 2006., str. 105.1716 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 142; Prot. 105/I, str. 268.1717 O srednjoistočnoj Europi usp. P. S. wandycz, Cijena slobode.

Povijest Srednjoistočne Europe od srednjega vijeka do danas, Zagreb 2004.

1718 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 385.1719 P. Šimunović, Hrvatska prezimena, str. 22.1720 Župni ured Nevinac, Matična knjiga krštenih župe Međurača

1680.-1747.

(»Cherkez«) popisano 1668. godine u Potočcu (župa Gradec).1721

Etnik Nemecz je 1598. popisan u Selniku kraj Ludbrega. Kako je ime dotičnome bilo Erhard moguće je pretpostaviti da se radi o doseljeniku s njemač-kog govornog područja, tim više što je isti popisan kao slobodnjak. Isti etnik je 1598. popisan u Sv. Lovri (Lovrečina).1722 Godine 1659. etnici Nemcheu i Nemec su popisni u selu Kapela kraj Ludbrega, a etnik Nemecz iste godine u selu Sveti Petar.1723 Godine 1662. etnik Nemecz se spominje u trgovištu Dubrava, a 1668. u Zabrđu.1724

Etnik Nemčić je 1700. popisano u Virju1725, a 1706. zabilježeno i u selu Vukovci.1726 Petar Šimunović piše da se čini kako je ovo prezime lako objašnjivo i da se odnosi na onoga koji je »nijem« odnosno koji je »stra-nac« (»Nijemac«). Moguće je da se odnosi na narod Nijemce, ali ima i drugačijih tumačenja.1727

Treba istaknuti i činjenicu da su njemački vojnici bili smješteni u središtu generalata – Varaždinu te u svim (nat)kapetanijskim središtima – Koprivnici, Križevcima, Ivaniću, Đurđevcu i Petrinji, a jedini je izuzetak činila manja utvrda Čazma, u koju je bio raspoređen manji broj njemačkih vojnika. Tek za nekoliko njemačkih vojnika je moguće utvrditi točno podrijetlo – npr. iz Neudorfa, Helfenberga, Leibniza, Ormoža (Fridau-a). Ovi podaci ukazuju da su ti njemački vojnici zapravo bili Štajerci, što je i razu-mljivo jer je Štajerska financirala Varaždinski generalat. Neki od popisanih njemačkih vojnika su imali zapi-sano općenito podrijetlo iz Kranjske (npr. Khrainer, Krainiz), a drugi zapravo bili podrijetlom iz Hrvatske krajine (npr. Carlstetter).1728 O njemačkim vojnicima i

1721 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 162.1722 Popisi i obračuni poreza, str. 443. Isto se prezime 1598. javlja

Gregurovcu na vlastelinstvu Maruševec, isto, str. 541.1723 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 190.1724 NAZ, KV, Prot. 5/V, str. 160, 170.1725 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 203.1726 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 278. Ovaj je etnik 1598. zabilježen u

selu Beloslavec (Zagrebačka županija) i to dva puta kod plemića jednoselaca, Popisi i obračuni poreza, str. 441.

1727 P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 2006., str. 60. »U novije vrijeme austrijski onomastičar O. Kronsteiner piše kako u slavenskim jezicima nisu bili uobičajeni etnonimi tvoreni nastav-kom –ac koji bi bio pridodan pridjevskoj osnovi (nijem-), već se on pridodaje imeeničkoj osnovi: Albanac, Estonac, Portugalac i sl.; upozorava, dalje, na neobjašnjivost činjenice da bi Slaveni tako prozvali samo Germane, a ne i ostale narode s kojima su bili u doticaju itd. Mašarski etnonim Német (preko slavenske pučke etimologije) izveden je, po njemu, iz imena keltskog germanizi-ranog plemena *Nemeti u panoniji, kao što pokazuje mađarski nem »rod«, német »narod«, riječi koje se ne nalaze u srdonom finskom jeziku, već su panonske tvorenice.«



problematici vezanoj uz njih će biti još riječi kada će se govoriti vojsci Varaždinskog generalata.

Osim Vlaha i Predavaca, na prostore Križevačke županije i Varaždinskog generalata doseljavaju još neke skupine iz Osmanskog Carstva. Jedna od njih su Šijaci. Sa zapada su još zabilježena doseljavanja Bezjaka, Majdaka i drugih, a sa sjevera pojedinačna doseljavanja s ugarskog prostora te drugih skupina

od njemačkih govornika (pretežito iz unutarnjoau-strijskog prostora) preko Čeha i Bugara do Roma i Židova. Proces naseljavanja pokazuje kako se na prostoru Varaždinskog generalata i Križevačke župa-nije nikako ne može govoriti isključivo o hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim etničkim relacijama jer je na ove prostore doseljavano i stanovništvo s drugih područja različitog etničkog podrijetla.

Podrijetlo dijela doseljenika u podravske dijelove Varaždinskog generalata i križevačke županije od kraja 16. do početka 18. stoljeća


Kako u 17. stoljeću za cijeli prostor Varaždinskog generalata i Križevačke županije ne postoje potpuni popisi, ukupan broj stanovnika može se dobiti jedino složenim postupkom rekonstrukcije broja obitelji (kućedomaćina) te nakon toga procjenom ukupnog broja stanovnika.

Radi obaveze podavanja lukna (sapones) kanonici su prigodom kanonskog pohoda zapisivali broj obve-znika u pojedinoj župi. Ponekad se te obveznike zvalo saponiste, saponaliste ili glave obitelji (patres familias). Radi jednostavnosti smatram da je primjereno govoriti o starješinama ili kućedomaćinama.

Sela su u nekoliko navrata bila popisivana po broju kuća ili domova (domus). Broj kuća se navodio u pravilu kada se radilo o zbirnom prikazu veličine pojedinog sela bez poimeničnog navođenja starješina ili kućedomaćina. Obaveze za podavanje lukna su bile utvrđene ili za kuću (domus) ili za poimenično pred-stavnike kuće. Kuća (domus), prema Stjepanu Krivo-šiću, »ima preneseno značenje: to je skupina ljudi koji svi ne moraju biti u rodbinskim odnosima«.1729 To se jasno vidi iz podataka u pregledu župa u Kalnič-kom arhiđakonatu: Gornja Rijeka, Sv. Petar Čvrstec i Bedenica 1706. godine, »u kojima su obveznici iska-zani poimence i istovremeno brojem kuća i tu nema razlike (ukupno)«.1730 No treba naglasiti činjenicu kako u popisima često nisu bili popisani svi kućedomaćini već samo oni koji su određene godine davali podava-nja župniku. Unatoč manjkavostima tih popisa, oni nam mogu biti uporište za pokušaj procjene ukupnog broja stanovnika.

Da bi se došlo do koeficijenta s kojim se množi broj kućedomaćina potrebno je posegnuti za uspo-rednim historijskodemografskim istraživanjima, ali i dostupnim izvorima iz kojih se taj koeficijent može

1729 S. Krivošić, Stanovništvo Podravine 1659-1859. godine, u: Podravski zbornik, br. 9, Koprivnica 1983, str. 147. Isti je dao podatke za stanovništvo Podravine od sredine 17. do sredine 19. stoljeća, no njegov pristup, iako je vrijedan i koristan, ima čitav manjkavosti. To se pogotovo odnosi na predstavljanje zbirnih rezultata dobivenih procjenom.

1730 S. Krivošić, Izvori za historijsku demografiju – djelomični broj-čani i poimenični popisi stanovništva, Arhivski vjesnik, 36, Zagreb 1993., str. 167.

izračunati u pojedinim naseljima Križevačke županije i Varaždinskog generalata ili nekih susjednih područja koja imaju sličnu strukturu ruralnih i gradskih naselja. Na osnovu popisa iz 1672. godine moguće je odrediti da je na jednog čakovečkog kućedomaćina dolazilo 5,4 osoba.1731 U Drnju je 1680. u 280 kuća živjelo 969 stanovnika1732, što znači da je na jednu kuću dolazilo 3,5 stanovnika. U Legradu su 1693/1698. na jednu kuću dolazilo oko 4 stanovnika.1733 Iscrpni podaci o broju ukućana sačuvani su za istočno Međimurje, odnosno za nekadašnju župu Donji Vidovec. U selu Sv. Marija Altarec su 1671. u 19 domova živjela 123 stanovnika, tj. u jednom domu je živjelo 6,5 osoba. U Mihaljevcu je u 31 kući bilo zabilježeno 138 osoba, što bi značilo da je na jednu kuću dolazilo 4,5 ukućana. U Kotoribi je 1671. godine popisano 393 stanovnika koji su bili popisani među 110 kuća, što znači da je na jednu kuću dolazilo 3,6 osoba. U selu Družilovec je iste godine u 11 kuća živjelo 36 osoba odnosno 3,3 osobe u prosjeku na jednu kuću. U selu Czuetosinczi je u 4 kuće živjelo 18 osoba, odnosno u jednoj kući 4,5 stanovnika. Godine 1671. u Donjoj Dubravi je bilo popisano 112 kuća u kojima je živjelo 626 stanovnika, a u jednoj bi kući živjelo 5,6 ukućana. U Novom Selu je u 25 kuća obitavalo 158 osoba što bi značilo da je na jednu kuću dolazilo 6,3 osobe. Moguće je zaključiti da je u župi Donji Vidovec broj stanovnika na jednu kuću varirao između 3,3, i 6,5, a veći broj ukućana na jednu kuću su imala veća sela poput Donje Dubrave, Sv. Marije i Novog Sela.1734 Za godinu 1698. je zabilje-ženo da je župa Donji Vidovec imala 1432 stanovnika. Iste je godine popisano 194 kućedomaćina u toj župi (bez Kotoribe), što bi značilo da je tada na jednog kućedomaćina dolazilo 7,38 stanovnika. Zbog toga ćemo ovaj koeficijent, uz punu svijest o mogućim greš-

1731 R. Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, knj. 1, Popisi i procjena dobara (1672-1673.), Zagreb 1974., str. 227-229, 298.

1732 Nadbiskupski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije (dalje: NAZ, KV), Prot. 90/II, str. 85.

1733 NAZ, KV, Prot. 70/Ib, str. 745; Prot. 71/II, 199; R. Horvat, Poviest Međimurja, Zagreb 1944., str. 164, 175.

1734 NAZ, KV, Prot. 7/VII, str. 19-21; J. Kolarić, Povijest Kotoribe, Zagreb 1992., str. 21.

POkUŠaJ rekONSTrUkCiJe UkUPNOG BrOJa STaNOVNika


kama, primijeniti kao gornju vrijednost kod procjene broja stanovnika Križevačke županije i Varaždinskog generalata krajem 17. odnosno početkom 18. stoljeća.

Stjepan Krivošić je za zagrebački Gradec, točnije župu Sv. Marka u drugoj polovini 17. stoljeću (točnije za razdoblje 1653-1670.) donio procjenu o postojanju oko 840 obitelji u kojima je približno živjelo 3600 stanovnika, što bi u značilo da je u prosjeku u jednoj obitelji živjelo 4,3 članova.1735 Na slovenskom prostoru obitelji »u gradu po pravilu su bile male i imale su 3,59 članova, dok su veća domaćinstva brojila prosječno 6,24 člana.«1736

Usporedbe radi u Innsbrucku je 1603. na jedno domaćinstvo dolazilo oko 4 žitelja, Hallu (austrij-skom gradiću koji je oko 1629. i 1680. imao oko 2700 stanovnika) oko 8 žitelja i u Salzburgu 1692. godine 5,2 žitelja.1737 U Požegi su 1698. na jednog posjed-nika (kućedomaćina) dolazila 4,2 žitelja. Godine 1702. obitelj je imala u prosjeku 4,5, a kuću 3,3 stanovni-ka.1738

Broj ukućana koji su dolazili na jednu kuću ili kućedomaćina se mijenjao u različitim stoljećima ili regijama, ovisno o demografskom trendu. Usporedbe radi u Konavlima je prosječni broj ukućana u prvoj polovici 16. stoljeća iznosio oko 10, a krajem istog stoljeća 8, dok je u drugoj polovici 17. stoljeća bio oko 5. Početkom 19. stoljeća prosjek je iznosio 5,5. U Istri je u drugoj polovici 18. stoljeća prosječno doma-ćinstvo imalo 5,6 članova.1739 U Slavoniji pod osman-skom vlašću je tijekom 17. stoljeća pravoslavno vlaško stanovništvo je po jednom domu imalo oko 10 do 20 ukućana, katoličko doseljeno iz Bosne i Dalmacije 8-13, starosjedioci 6, a muslimani 5 ukućana.1740

1735 S. Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća, Zagreb 1981., str. 80.

1736 P. Štih, V. Simoniti, Slovenska povijest do prosvjetiteljstva, Zagreb 2004., str. 350.

1737 F. Mathis, Zur Bevölkerungsstruktur österreichischer Städte im 17. Jahrhundert, wien 1977., str. 23, 136, 177.

1738 F. Potrebica, Požega tijekom prve polovice XVIII. stoljeća, Fra Luka Ibrišimović i njegovo doba, Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Jastrebarsko 2001., str. 137-140.

1739 N. Vekarić, Broj stanovnika Dubrovačke Republike u 15, 16. i 17. stoljeću, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrov-niku, sv, XXIX, Dubrovnik 1991., str. 17; N. Vekarić, Stanovništvo Poluotoka Pelješca, sv. 1, Dubrovnik 1993., str. 81; N. Kapetanić, N. Vekarić, Stanovništvo Konavala, knj. 1, Dubrovnik 1998., str. 290, 300; I. Erceg, Broj i veličina porodica u Istri, u: Acta histo-rico-oeconomica Iugoslaviae, sv. 8, Zagreb 1981., str. 10.

1740 J. Raguž, Osnovne demografske promjene u Podravini pod osmanskom vlašću, Scientia Podraviana, 16, Koprivnica 2001, 12-13.

U Koprivnici je broj ukućana po kući u 18. stoljeću bio od 3,4 do 4,1741 a primjerice 1771. u Križevcima je živjelo 3,9 ukućana po domu.1742 Slično vrijedi i za trgovišta. U Ludbreg je 1771. u prosjeku na jednu kuću dolazilo 5,1 ukućana, godine 1782. je prosjek članova domaćinstva iznosio 6,7 da bi se 1787. godine smanjio na 6,3 ukućana.1743

Tipični primjer veličina seljačkih obitelji je s isuso-vačkih posjeda u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji iz 1667. godine. Tada je u vlastelinstvu Paukovcu u prosjeku u jednom domaćinstvu živjelo 7,5, u Tkalcu 6,5, u Planini 7,5 i u Dubovcu 6,3 člana.1744 Napomi-njem pri ovim izračunima koeficijenata da se radi isključivo o katoličkom stanovništvu.

Treba upozoriti i na to kako je Josip Adamček pretpostavljao da je svaka vlaška »obitelj bila velika kućna zadruga. Stoga je novih naseljenika moglo biti od 12 do 20.000«.1745 Sjetimo li se kako je u Slavon-skoj krajini početkom 17. stoljeća bilo popisano oko 1250 vlaških obitelji, možemo lako izračunati kako je Adamček smatrao da jedna vlaška obitelj brojila od 9,6 do 16 članova. Problem je u tome što Adamček nije obrazložio nikakvu argumentaciju za ovu procjenu, koja mi se čini proizvoljnom.

Prema istraživanjima Karla Kasera 1600. godine u jednoj je skupini Vlaha u 92 obitelji živjelo 810 osoba, što znači da je u prosjeku jedna vlaška obitelj imala 8,8 članova.1746 Ovaj bi nam podatak mogao poslužiti kao uporište za izračunavanje procjene ukupnog broja pravoslavnih stanovnika početkom 17. stoljeća pa mi se čini logičnim odbaciti Adamčekov koeficijent od 9,6 do 16.

Pri računanju približnog ukupnog broja stanov-nika treba biti vrlo oprezan jer valja uvažavati odre-đene specifičnosti. Razlika u brojnosti članova jednoga obračunskog doma temeljila se djelomično i na ekohi-storijskim osobitostima pojedinih područja. Zbog toga mi se čini najbliže stvarnim vrijednostima odrediti srednje obračunske koeficijente, koji će probati pomi-riti ekohistorijske i druge razlike.

Iako se nemoguće približiti točnim brojkama, svjestan svih nedostataka, na osnovu analogija i

1741 S. Krivošić, Koprivnica - naselje i njegovi stanovnici, u: Podravski zbornik, br. 14, Koprivnica 1988, str. 123-124.

1742 NAZ, KV, Prot. 211., fol. 35.1743 S. Krivošić, Stanovništvo i demografske prilike u sjeverozapanod-

noj Hrvatskoj, Varaždin 1991., str. 34.1744 HDA, Acta monialium Zagrabiensium, 23/35; J. Adamček,

Agrarni odnosi, str. 692.1745 J. Adamček, Bune i otpori, str. 17.1746 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, I, n. dj., 90, vidi bilj. 56, na str.

257.


Broj ukućana po jednoj obitelji ili kućedomaćinu

Naselje/područje PeriodBroj ukućana po jednoj obitelji ili kućedomaćinu

Varaždinski generalat - Vlasi 1600. 8,8

Konavle Kraj 16. stoljeća 8Paukovec 1667. 7,5tkalec 1667. 6,5Planina 1667. 7,5dubovec 1667. 6,3Sveta Marija 1671. 6,5Mihaljevec 1671. 4,5družilovec 1671. 3,3Kotoriba 1671. 3,6Cvetošinci 1671. 3,3donja dubrava 1671. 5,6čakovec 1672. 5,4Konavle 1673. 5drnje 1680. 3,5župa donji Vidovec (bez Kotoribe) 1698. 7,4

Požega 1698. 4,2

ranije iznesene raščlambe, predlažem za izračuna-vanje stanovništva za kraj 16. i početak 17. stoljeća koeficijent 8-8,8 (ili srednju vrijednost 8,4), a za kraj 17. i početak 18. stoljeća koeficijent 3,3-7,5 ili srednja vrijednost 5,4 (što je vrlo blizu prosjeka za Konavle, koji iznosi 5).

Broj katoličkih kućedomaćina u čazmanskom arhiđakonatu (VG – Varaždinski generalat, Kž – Križevačka županija)

župa Vž/Kž 1668. 1701.ivanić VG 206 156

Kž 485 452dubrava VG 83 65

Kž 278 194Gradec VG 72 57

Kž 258 230draganec VG 128 227čazma VG 140 192štefanje VG 0 224Sv. Križ (obed) VG 0 176

Kž 0 36osekovo Kž 0 174Ukupno VG 629 1097Ukupno kŽ 1021 1086Sveukupno 1650 2183

izvor: naZ, KV

Broj katoličkih kućedomaćina u Kalničkom arhiđakonatu (VG – Varaždinski generalat, Kž – Križevačka županija)

Župa 1598.-kŽ1704/06.

kŽ VGlovrečina 27 44 0Vrbovec 39 317 0Kalnik 78 132 0Bisag (dio u Kž) 23 58 0Preseka 56 147 0dubovec 34 77 0Miholec 87 146 0Glogovnica 4 110 8čvrstec 0 0 112topolovec 0 0 163Cirkvena 0 134 30žabno 0 0 58trema 0 0 112lemeš 0 79 65Križevci 0 352 26raven 40 96 0Stara Plošćica 0 0 113Međurača (rača) 0 0 156Beloblacka (Ciglena) 0 0 160Gornje Plavnice (Kapela) 0 0 132

Mađarevo (dio u Kž) 25 154 0Gornja rijeka 97 169 0Guščerovec 21 49 0Visoko 56 129 0orehovec 70 95 0rakovec 72 178 0Zelina (dio u Kž) 14 46 0Ukupno 743 2512 1135

izvori: j. adamček, i. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV. i XVi. stoljeću, Zagreb 1976.; naZ, KV


Broj katoličkih kućedomaćina u Komarničkom arhiđakonatu (VG – Varaždinski generalat, Kž – Križevačka županija)

Župa VŽ/kŽ 1598. 1659 1701.

Martijanec (dio) Kž 51 144 146

Sv. Đurđ Kž 87 255 224

ludbreg Kž 55 285 270

V. Bukovec Kž 88 211 299

Kuzminec Kž 103 321 272

imbriovec Kž 74 219 212

K. ivanecKž 0 55 73

VG 0 183 197

KoprivnicaKž 0 574 707

VG 0 15 26

drnjeKž 0 48 69

VG 0 261 460

novigrad P. VG 0 162 253

Virje VG 0 175 292

Molve VG 0 0 70

Đurđevec VG 0 0 602

Miholjanec VG 0 0 253

Kloštar P. VG 0 0 122

Pitomača VG 0 0 154

Ukupno kŽ 458 2082 2272

Ukupno VG 0 796 2429

Sveukupno 458 2878 4701


Broj katoličkih kućedomaćina u dijelu Varaždinskog arhiđako-nata koji je bio sastavni dio Križevačke županije

Župa 1598. 1688.Sv. ilija (dio) 2 15Varaždinske toplice (dio) 0 115Ukupno 2 130

Broj katoličkih kućedomaćina u dijelu Katedralnog arhiđakonata koji je bio sastavni dio Križevačke županije

župa 1630. 1695.Brckovljani (dio) 14 20

Broj katoličkih kućedomaćina u dijelu Gorski arhiđakonata koji je bio sastavni dio Varaždinskog generalata

župa Sredina 17. stoljeća

Kraj 17. stoljeća

Petrinja (dio) 56Martinska Ves (dio) 3 3Ukupno 3 59

Kretanje broja katoličkih kućedomaćina u Križevačkoj županiji

arhiđakonat 1598. Sred. 17. st. kraj 17. st.

Komarnica 458 2082 2272

čazma 67 1021 1086

Kalnik 743 1600 2508

Varaždin 2 60 130

Katedrala 0 14 20

Gora 0 3 3

Ukupno 1270 4720 6019


Kretanje broja katoličkih kućedomaćina u Varaždinskom gene-ralatu

arhiđakonat Sred. 17. st. kraj 17. st

Komarnica 796 2429

čazma 629 1097

Kalnik 0 1135

Gora 0 56

Ukupno 1425 4717

izvor: naZ, KV


Kretanje broj pravoslavnih kućedomaćina u Varaždinskom gene-ralatu i Križevačkoj županiji

Područje Početak 17. st. kraj 17./Poč. 18. st.

Križevačka županija (200) (200)

Varaždinski generalat 12562810 (u starim

granicama do 1699.) 4693 (u novim

granicama od 1699.)izvori: Hda, arhivska građa o pojedinim vlastelinstvima; naZ, KV; Muzej Srpske pravoslavne crkve Beograd, ostavština radoslava Grujića; Statistički pregled Pakračke eparhije do 1702-1929. god, u: r. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičanstvu Pakračkom, Beograd 1996.

Kretanje ukupnog broja kućedomaćina u Križevačkoj županiji i Varaždinskom generalatu (krajem 17. i početkom 18. stoljeća u proširenim granicama)

Početak 17. st. kraj 17. st./ poč. 18. st.

Pravoslavni – Varaždinski generalat

12562810 (u granicama prije 1699.) - 4693

(u granicama nakon 1699.)

Pravoslavni – Križevačka županija (200) (200)

Katolici – Varaždinski generalat (600) 4717

Katolici – Križevačka županija 1270 6019

Ukupno 332613746 (u granicama prije 1699.) - 15629 (u granicama nakon

1699.)

Kretanje ukupnog broja kućedomaćina vjernika u Križevačkoj županiji

Početak 17. st. %

kraj 17. st./poč.

18. st.%

Pravoslavni 200 13,6 200 3,2

Katolici 1270 86,4 6019 96,8

Ukupno 1470 100 6219 100

Kretanje ukupnog broja kućedomaćina vjernika u Varaždinskom generalatu

Početak 17. st. %

kraj 17. st./poč.

18. st.%

Pravoslavni 1256 67,74693 (u

granicama nakon 1699.)

49,9

Katolici 600 32,3 4717 50,1

Ukupno 1856 100 9410 100

Kretanje ukupnog broja kućedomaćina vjernika u Križevačkoj županiji i Varaždinskom generalatu

Početak 17. st. %

kraj 17. st./poč.

18. st.%

Pravoslavni 1458 43,8

3010 (u granicama

prije 1699.) - 4893 (u

granicama nakon 1699.)

31,3

Katolici 1870 56,2 10736 68,7

Kretanje mogućeg ukupnog broja stanovnika u Križevačkoj župa-niji i Varaždinskom generalatu

Početak 17. st. kraj 17. st.

Pravoslavni – Varaždinski generalat 10550

15180 (u granicama prije 1699.) - 25340 (u

granicama nakon 1699.)Pravoslavni – Križevačka županija 1680 1080

Katolici – Varaždinski generalat 5040 25470

Katolici – Križevačka županija 10670 32500

Ukupno 2794074230 (u granicama

prije 1699.) - 84390 (u granicama nakon 1699.)

Kretanje mogućeg ukupnog broja stanovnika u Križevačkoj župa-niji i Varaždinskom generalatu

Početak 17. st. % kraj 17. st. %

Varaždinski generalat 15590 55,8

40650 (u granicama

prije 1699.) - 50810 (u granicama

nakon 1699.)

60,2

Križevačka županija 12350 44,2 33580 39,8

Ukupno 27940 100

74230 (u granicama

prije 1699.) - 84400 (u granicama

nakon 1699.)

100


Krajem 16. stoljeća je Križevačka županija obuhva-ćala 1270 domova (domus) poreznih obveznika,1747 a vjerojatno je približno isti broj bio i nekoliko godina kasnije, tj. početkom 17. stoljeća. Ukoliko k pore-znim obveznicima Križevačke županije zbrojimo 1256 vlaških domova, dobivamo podatak da je na prostoru Križevačke županije i njenih istočnih dijelova (Varaždinskog generalata) bilo najmanje 2526 domova kojima valja pribrojiti nepopisani dio starosjedilačkog stanovništva (Slavonce ili »Slovence«). Nepopisani su ostali i podložnici Koprivničkog vlastelinstva te građani Križevaca i Koprivnice kao i tzv. »privatni Vlasi« na zapadnim područjima.

No, dodaju li se 2526 domova podložnici Kopriv-ničkog vlastelinstva (oko 300 kmetskih domova), Koprivnice i Križevaca (oba grada vjerojatno oko 190 civilnih domova), tzv. privatnih Vlaha (vjerojatno oko 200 domova), preživjelog starosjedilačkog stanovniš-tva izvan Koprivničkog vlastelinstva (najmanje 110 domova i to oko 60 na dravskim otocima, te vjerojatno najmanje oko 50 u okolici Đurđevca i Virja ako se uzmu u obzir podaci iz 1548. godine), dobiva se zbroj od oko 3326 domova (bez nepoznatog broja Slavo-naca ili »Slovenaca«) u južnim dijelovima Varaždin-skog generalata. Unutar toga zbroja bi svi pravoslavni Vlasi (tzv. »privatni« i »pravi«) činili oko 1456 domova ili nešto manje od polovice (oko 44 posto) ukupnog stanovništva istraživanog područja početkom 17. stoljeća, ne računajući pri tome nepoznati broj staro-sjedilačkog stanovništva (Slavonaca ili »Slovenaca«) na rubnim pograničnim područjima.

Ukoliko se usporede ovi podaci, onda se lako može zaključiti kako su pravoslavni Vlasi predstav-ljali izrazitu većinu (preko dvije trećine) na prosto-rima na kojima će se formirati teritorij Varaždinskog generalata, te izrazitu manjina (nešto više od sedmine stanovništva) na teritoriju gdje će se održati kontinu-itet institucija srednjovjekovne Križevačke županije.

1747 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj, str. 441-464.

Prema ovim procjenama je u Varaždinskom gene-ralatu početkom 17. stoljeća živjelo oko 15590 stanov-nika, a krajem 17. stoljeća je ukupan broj stanovnika porastao na 50810. Pri tome treba biti oprezan jer je teritorij Varaždinskog generalata krajem 17. stoljeća proširen sa područja porječja Česme (Čazme) na rijeku Ilovu, a i teritorizacija Varaždinskog generalata je bio proces koji je trajao praktički čitavo 17. stoljeće. Križevačka županija je krajem 16. odnosno početkom 17. stoljeća imala oko 12350, a krajem 17. i početkom 18. stoljeća 33580 stanovnika.

Stjepan Pavičić je napisao kako su krajiške vlasti oko 1630. godine računale kako je na području Križe-vačke krajine bilo do 1200 srpskih kuća i to »700 doseljenih iz pakračkog sandžaka, 500 iz virovitič-kog i voćinskoslatinskog kotara«.1748 Pavičić se za ovu tvrdnju pozvao na podatak iz Lopašićevih Spomenika Hrvatske krajine, ali je u svojoj tvrdnji očito pogriješio jer iako Lopašić za 1628. godinu stvarno donosi poda-tak o 1200 vlaških kuća, nigdje izričito ne kaže da se radi o Križevačkoj krajini.1749 Pregledom cjelokupnog spisa može se zaključiti kako se radilo o 1200 vlaških kuća u cijelom Varaždinskom generalatu.

Na osnovu ove procjene Pavičić je pokušao utvr-diti da je u Križevačkoj krajini oko 1630. pored 1200 vlaških kuća bilo još »400-600 domova predavaca i drugih hrvatskih doseljenika. Samih je predavaca moglo biti u to vrijeme oko 300-450 kuća«.1750 Pavi-čić, na žalost, nije objasnio na koji je način došao do ovih podataka, što otvara opravdanu sumnju u točnost njegovih procjena. Još jednom napominjem kako je podatak o 1200 vlaških kuća u Križevačkoj županiji oko 1630. netočan jer se, kako sam ranije utvrdio, ta obavijest odnosi na sve Vlahe Varaždinskog generalata.

Ostaje otvoreno pitanje da li je moguće izraču-nati makar približni udio Slavonaca i Predavaca u

1748 S. Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953., str. 215.

1749 SHKR, knj. 2, str. 147.1750 S. Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, str. 215.

Kretanje ukupnog broja i postotnog udjela pravoslavnih vjernika u Varaždinskom generalatu/krajini

razdboblje Početak 17. stoljeća

kraj 17. / Poč. 18. st. 1763/64. Početak 19. st. Sredina 19. st.

ukupni broj domova pravoslavnih 1256 4693 18495 (ukupni broj muškaraca) 2930

33202 (ukupni broj pravoslavnih

vjernika)

Postotni udio pravoslavnih vjernika u ukupnom stanovništvu 67,7 49,9 34,4 28,7 23,7


Križevačkoj natkapetaniji. Kada je 31. srpnja 1647. križevački zapovjednik Galler izvještavao Ratno vijeće spomenuo je kako trećina, ako ne i polovica njegovih ljudi bila iz redova Predavaca i Slavonaca.1751 Prema podacima iz 1641. u Križevačkoj natkapetaniji je bilo najmanje 600 kuća pravoslavnih Vlaha.1752 Ukoliko se gore navedeni podaci uzmu kao točni, onda bi Predavci i Slavonci činili najmanje 300 (trećinu), a najviše 600 (polovicu) obitelji Križevačke krajine.

Kako bi provjerili ove procjene potrebno je proa-nalizirati podatke o stanovništvu koje su donosili pojedini suvremenici. Prema izvješću od 20. kolovoza 1641. na prostoru Koprivničke, Križevačke i Ivanićke kapetanije je bilo 1100 Vlaha (Valachi), a vladika Maksim Predojević je rekao Rafaelu Levakoviću kako je na teritoriju cijele Zagrebačke biskupije bilo 11.000 kuća šizmatika (Scismatico).1753

U izvješću datiranom prije 20. prosinca 1641. piše da su na prostoru Koprivničke kapetanije (Capitanato di Capronza) Vlasi živjeli u devet sela sa 204 kuće, u Križevačkoj kapetaniji (Capitanato di Crisio) Vlasi su obitavali u četrdeset sela sa 600 kuća, a u Ivanićkoj kapetaniji (Capitanato di Ivanich) u devet sela sa 296 kuća. U ovom izvješću piše da je na prostoru Zagre-bačke biskupije živjelo oko 74.000 Vlaha, a u selima triju spomenutih kapetanija bilo je oko 1100 vlaških kuća.1754 Podatak iz 1641. o 1100 vlaških kuća, ako je točan, pokazuje kako je broj vlaških kuća smanjen sa 1256 koliko ih je bilo početkom 17. stoljeća.1755 U Koprivničkoj kapetaniji je ostalo 204 kuće, u Križe-vačkoj je smanjen sa 756 na 600, a u Ivanićkoj je ostao 296. Prema tome bi broj vlaških kuća bio najviše smanjen u Križevačkoj krajini.

Radi kontrole procjena ukupnog broja stanov-nika moguće je usporediti dobivene rezultate sa protostatističkim popisima stanovništva iz druge polovice 18. stoljeća. Prema prvim protostatističkim popisima Varaždinske krajine vidljivo je kako ovo područje 1756. imalo 61125, a 1763. 53762 muškarca. Prve podatke o ukupnom broju stanovnika na ovom prostoru imamo tek iz 1765. godine kada je u Varaž-dinskoj krajini popisano 106727 stanovnika.1756 To bi značilo da je ukupni broj stanovnika vojnokrajiškog

1751 SHKR, knj. 2, str. 278.1752 M. Jačov, Spisi kongregacije za propadandu vere u Rimu o Srbima

1622-1644., str. 538.1753 M. Jačov, Spisi kongregacije, str. 522.1754 Jačov, Spisi kongregacije, str. 537-539.1755 MOL, Urbaria et conscriptions, E 156, Irregestrata, Fasc. 6, br.

52, str. 147-150.1756 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 2, str. 48.

dijela istraživanog područja udvostručen u od kraja 17. do druge polovice 18. stoljeća.

Demian za početak 19. stoljeća u Varaždinskoj granici spominje postojanje 10194 kuća. Od toga je bilo 7264 kuće katolika i 2930 kuća pravoslavnih.1757 Krajem 17. stoljeća sam na prostoru Varaždinskog generalata procijenio broj pravoslavnih kućedoma-ćina na 4693, a katoličkih na 4717 što znači kako je tada na vojnokrajiškom dijelu istraživanog područja ukupno popisano 9680 kućedomaćina. Prema tome bi i pravoslavni i katolici krajem 17. stoljeća predstavljali približno polovicu stanovništva Varaždinskog genera-lata. Poistovjetimo li približni broj kućedomaćina sa brojem kuća, možemo doći do dva zaključka: 1) kako je kroz čitavo 18. stoljeće došlo do porasta broja kuća za samo 500-tinjak i 2) kako je kroz 18. stoljeće došlo do značajne promjene u vjerskom sastavu stanovniš-tva tj. broj pravoslavnih je pao sa gotovo 50 posto na 29 posto, a istovremeno je broj katolika porastao sa oko 50 posto na 71 posto. Popis iz 1763/64. bilježi u Varaždinskoj krajini 35267 muških katolika i 18495 muških pravoslavnih, koji su svi zajedno živjeli u 10637 obitelji1758 Pretpostavimo li da je na muškarce došao približni (ili neznatno veći) broj žena, onda je moguće ustanoviti kako je tada u Varaždinskoj krajini živjelo oko 108.000 stanovnika. To bi značilo da je u jednoj obitelji u prosjeku živjelo 10,1 članova.

Prema popisu stanovništva iz 1857. godine na prostoru Varaždinske krajine popisano je 106801 kato-lik i 33202 pravoslavnih stanovnika (ukupno 140003 stanovnika).1759 Iz toga je jasno vidljivo kako je udio pravoslavnih kroz prvu polovicu 19. stoljeća pao na 24 posto, a broj katolika porastao na 76 posto.

Preostaje još objasniti kako je na jednoj strani uz mali porast kućedomaćina (od oko 1700. do 1763/64. godine od 9410 na 10637 ili za 1200 tj. porast je izno-sio 15 posto)1760 došlo do udvostručenja ukupnog broja stanovnika. Za razliku od druge polovice 17. stoljeća (i početak 18. stoljeća), kada sam za izračun uzeo

1757 J. A. Demian, Darstellung der Oesterreichischen Monarchie nach den neuesten statistischen Beziehungen, 4: Statistische Beschrei-bung der Militär-Grenze, Bd. 1, wien 1806, str. 267.

1758 KA, Akten des wiener Hofkrigsrats, 1764-X-12/5; K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 94.

1759 Statistische Übersichten über die Bevölkerung und den Viehstand von Österreich. nach der Zählung vom 31. Oktober 1857, wien 1859.

1760 Karl Kaser je za 1733., na žalost bez uporišta u izvorima, naveo da kako je u Varaždinskom generalatu živjelo 10000 obitelji. K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 110. Uzmemo li u obzir kako je u Varaždinskom generalatu oko 1700. živjelo 9410, a 1763/64. 10637 obitelji/kućedomaćina, onda je podatak o oko 10000 obitelji 1733. vrlo vjerojatan.


srednju vrijednost koeficijenta tj. 5,4, što predstavlja sredinu između najniže (3,3) i najviše (7,5) vrijednosti zabilježene u izvorima.

U drugoj polovici 18. i početkom 19. stoljeća je broj ukućana po kućedomaćinu znatno narastao. Na prostoru Varaždinske krajine je 1771. u jednoj obite-lji bilo 9,96 članova.1761 U Đurđevečkoj pukovniji je 1802. na jednu obitelj dolazilo 8,4, a u Križevačkoj pukovniji 11,9 članova ili u prosjeku na prostoru čitave Varaždinske krajine 10,151762 što ukazuje da se prosječna veličina obitelji u pojedinim pukovni-jama Varaždinske krajine razlikovala te da nije bilo bitnijih razlika između druge polovice 18. i početka 19. stoljeća. U nekim se katoličkim sredinama gotovo udvostručio, a u pravoslavnim ponegdje i gotovo utro-stručio. U katoličkim sredinama je on bio nešto niži, a u pravoslavnima viši. U katoličkoj župi Ivanić je na jednu kuću dolazilo 9,5 ukućana1763, u župi Rakovec 11,3, u Vrbovcu 11,2, u Lovrečini 9,2 ukućana,1764 u župi Novigrad Podravski je 1787/89. u jednoj obite-lji živjelo 6,5 ukućana,1765 u župi Kuzminec je broj ukućana bio od 7,7 do 8,8,1766 u župi Drnje od 5,9 do 7,2,1767 u katoličkoj župi Đelekovec 9,21768, u ruralnom dijelu križevačke župe 7,2,1769 a u katoličkoj župi Virje krajem 18. stoljeća od oko 5,6-6,5 ukućana.1770 Npr. 1809. je prosječni broj duša u jednom domu u pravo-slavnoj parohiji Velika Mučna iznosio 9,4. I u drugim pravoslavnim parohijama je prosječni broj duša po jednom domu bio viši nego u katoličkim sredinama – u parohiji Novoseljani je iznosio 9,4, a u parohijama Ivanić – 9,7, Narta – 9,6, Rovišće - 11,3, Gornje Sredice 11,1 i Veliki Poganac 14,3. No bilo je i nižih prosjeka kao npr. u parohijama Plavšinci - 7,7 ili Severin 8,5.1771

To se slaže sa istraživanjima Karla Kasera koji je utvrdio da su početkom 17. stoljeća velike obitelji u Varaždinskom generalatu bile rijetke tj. »da najveći dio tih obitelji nije živio u zadruzi« te kako 1630. nasljedno

1761 S. Krivošić, Izvori za historijsku demografiju – djelomični broj-čani i poimenični popisi stanovništva, str. 164.

1762 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 2, str. 173.1763 NAZ, KV, Prot. 108/IV, 164-167.1764 NAZ, KV, Prot. 136/VII, 367; 138/IX, 1-6.1765 H. Petrić, Pregled razvitka župe Komarnica (Novigrad Podrav-

ski), Tkalčić, br. 7., Zagreb 2002., str. 100.1766 S. Krivošić, Stanovništvo i demografske prilike, str. 34.1767 NAZ, KV, Prot. 97/IX, str. 111, 195; Prot. 98/X, str. 141, 195; H.

Petrić, Iz povijesti sjevernog dijela Virovskog dekanata, Tkalčić, br. 5, Zagreb 2001., str. 239.

1768 NAZ, KV, Prot. 97/IX, 100/XII.1769 S. Krivošić, Stanovništvo i demografske prilike u sjeverozapanod-

noj Hrvatskoj, str. 32-34.1770 S. Krivošić, Virje, Iz demografske povijesti đurđevačko-krajiške

regimente, u: Podravski zbornik, sv. 12, Koprivnica 1986, str. 119.1771 Statistički pregled Pakračke eparhije 1702-1929. god.

pravo »uzima u mogućnost postojanje zadruga«, a u stoljeću od objavljivanja »Statuta Valachorum« dolazi do regeneracije zadruga u Varaždinskom generalatu. Kaser je utvrdio i kako su »u Varaždinskom genera-latu veličine zemljišnih posjeda, povećanje pučanstva i zadruge u međusobno tijesnoj vezi« jer je od 1600. do 1756. godine, po Karlu Kaseru, došlo udeseterostručenja pučanstva.1772 Prema istraživanjima provedenima u ovom radu u razdoblju od oko 1600. do 1756. je došlo do pora-sta ukupnog broja Varaždinskog generalata za gotovo sedam puta, što bitno korigira Kaserovu procjenu.

Prema popisu stanovništva iz 1787. Križevačka županija je brojila 64077 stanovnika1773, a prema

1772 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 2, str. 139-141. 1773 I. Erceg, Jozefinski popis stnovništva civilne Hrvatske i Slavonije

(1785/87), Rad HAZU, 461, Zagreb 1992., str. 2.

Broj ukućana po jednoj obitelji ili kućedomaćinu u ruralnim područjima Varaždinskog generalata i Križevačke županije

Naselje/područje Period

Broj ukućana po jednoj obitelji ili

kućedomaćinu

1763/64. Varaždinska krajina 10,11771. Križevačka županija 8,851771. Varaždinska krajina 9,961785/87. Križevačka županija 10,251802. Đurđevečka pukovnija 8,41802. Križevačka pukovnija 11,91787/89. novigrad Podravski (župa) 6,5druga polovica 18. st. drnje (župa) 5,9-7,2

druga polovica 18. st. Virje (župa) 5,6-6,5

druga polovica 18. st. Kuzminec (župa) 7,7-8,8

1789. Đelekovec (župa) 9,21787/89. Križevci (ruralni dio župe) 7,21770. ivanić (župa) 9,51771. rakovec (župa) 11,31771. Vrbovec 11,21771. Velika lovrečina 9,21809. Velika Mučna (parohija) 9,41809. novoseljani (parohija) 9,41809. ivanić (parohija) 9,71809. narta (parohija) 9,61809. rovišće (parohija) 11,31809. Gornje Sredice (parohija) 11,11809. Veliki Poganac (parohija) 14,31809. Plavšinci (parohija) 7,71809. Severin (parohija) 8,51809. Bolfan (parohija) 11,31809. Salnik (parohija) 14,2


popisu iz 1804/5. godine u Križevačkoj županiji je živjelo 56962 stanovnika, a od toga 27073 muškaraca katoličke vjere i 1335 muškaraca pravoslavne vjere.1774 Usporedimo li podatke s vojnokrajiškim područjem, valja zaključiti kako je i u Križevačkoj županiji došlo do gotovo identičnog postotka porasta ukupnog broja stanovništva u istom razdoblju. Od kraja 17. do početka 19. stoljeća je broj pravoslavnih u Križevačkoj županiji porastao. Taj se porast može objasniti time što je broj članova jedne obitelji znatno povećan u odnosu na ranije razdoblje. Npr. broj duša u jednom domu je 1809. u parohiji Bolfan iznosio 11,3, a u parohiji Salnik čak 14,2.1775 Prosječni broj članova jedne obitelji

1774 M. Lorković, Narod i zemlja Hrvata, Split 2005., str. 74-75.1775 Statistički pregled Pakračke eparhije 1702-1929. god.

je mogao znatno narasti za svega nekoliko desetljeća. Križevačka županija primjerice 1771. ima 8,85 stanov-nika u jednoj obitelji1776, a 1785/87. dolazi do porasta na 10,25.1777

Cijeli istraživani prostor Križevačke županije i Varaždinskog generalata je od početka do kraja 17. stoljeća porastao sa 27940 na 84400 stanovnika. Na čitavom istraživanom prostoru je tijekom 17. stoljeća došlo do više nego utrostručenja ukupnog broja stanovnika, s time da valja naglasiti kako je veći porast imalo područje Varaždinskog generalata. Obitelj ili kuću podjele zabrane u kućnim može objasniti pove-ćanje veličinom

1776 S. Krivošić, Izvori za historijsku demografiju – djelomični broj-čani i poimenični popisi stanovništva, str. 164.

1777 I. Erceg, Jozefinski popis stnovništva civilne Hrvatske i Slavonije (1785/87), str. 6.

Gradska naselja u 17. stoljeću (napomena: za štajerski prostor i Osmansko Carstvo su gradska naselja označena kao trgovišta jer nisu imala status identičan hrvatskim slobodnim kraljevskim gradovima)


U knjizi o povijesti Koprivnice u 17. stoljeću sam nastojao razraditi model pograničnog grada, a u knjizi o Drnju model pograničnog sela. U tim sam se rado-vima bavio oblikovanjem krajiškog prostora i druš-tva na ograničenom geografskom prostoru, njegovim odnosom s civilnim prostorom te s prekodravskim mađarskim i prekograničnim osmanskim prostorom. U tekstu koji slijedi sam nastojao detaljnije razraditi pogranična gradska i seoska naselja

GraDSka NaSeLJa, STUPaNJ UrBaNiZaCiJe i UrBaNi SUSTaViIako u ovom radu nema smisla definirati što bi to bilo gradsko naselje u 17. stoljeću, u obradu ću uključiti, najgrublje rečeno, sva naselja koja su se izvorima nazi-vali gradovima, trgovištima ili trgovima, a imala su elemente centraliteta koji su ih na neki način izdvajali od okolnih seoskih naselja.1778 Definiranje i detaljno istraživanje elemenata centraliteta morati će pričekati buduća istraživanja. O nekim pograničnim gradskim naseljima sjeverne Hrvatske u 17. stoljeću je pisao Neven Budak, ali pri tome nije ulazio u dublje urba-nohistorijske analize.1779

1778 Postoje razne definicije grada, a u njihovo raščlanjivanje na ovom mjestu stvarno nema smisla ulaziti. No navesti ću tek nekoliko osnovnih informacija iz dviju enciklopedijskih jedinica. Hrvatska enciklopedija definira grad kao »veće, kompaktno izgrađeno naselje, organizirano u više ili manje povezanu, diferenciranu društvenu zajednicu – gradsku općinu koju čine građani toga grada. Za pojam grada broj građana nije odlučan.« Usp. Grad, Hrvatska enciklopedija, sv. 4, Zagreb 2002, str. 296. Prema arhi-tektu i povjesničaru umjetnosti Andri Mohorovičiću smještaj, izgradnja i cjelokupan razvoj gradova »odraz je logičnih zakoni-tosti lociranja ljudskih naselja na povoljnim geografskim loka-cijama – koje svojim prirodnim uvjetima omogućuju razvitak proizvodnje za život potrebnih dobara te njihovu izmjenu u sklopu teritorijalne gravitacijske regije, a svojom su konfigu-racijom pružale mogućnosti zaštite i obrane.« A. Mohorovičić, Gradovi, Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1980, str. 178. Tome treba dodati podatak kako u knjizi o gradu u historiji, Lewis Mumford na početku ističe da njegova knjiga »počinje s gradom, koji je, simbolički govoreći, čitav jedan svijet, a završava sa svijetom, koji je, praktički, postao jedan veliki grad«, nastojeći time prikazati simbolički i praktički smisao fenomena grada. L. Mumford, Grad u historiji – Njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegovi izgledi, Zagreb 1988.

1779 N. Budak, Pogranična gradska naselja sjeverne Hrvatske u 17. stoljeću, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 25, Zagreb 1992,

Na početku treba spomenuti kako sva istraživana gradska naselja spadaju u pogranična.1780 U Križe-vačkoj županiji i Varaždinskom genaralatu je tijekom 17. stoljeća moguće izdvojiti najmanje tri kategorije gradskih naselja: 1) privilegirani gradovi, 2) privilegi-rana trgovišta i 3) neprivilegirana trgovišta i trgovi.1781 Prvoj grupi pripadaju Koprivnica i Križevci, u drugu Ivanić i Cirkvena (ovo je naselje status trgovišta dobilo u drugoj polovici 17. stoljeća), a u treću sva ostala naselja koje izvori nazivaju pojmom »oppidum« što bi mogli prevoditi sa trgovište, ali i trg. To su stara gradska naselja koja su postojala i u srednjem vijeku: Ludbreg, Rasinja, Sv. Križ (kraj Ivanića), Rakovec, Vrbovec, Dubrava i Čazma, kojima su se pridružila i nova gradska naselja: Gradec, Komarnica (danas Novigrad Podravski), Drnje te vjerojatno Đelekovec, Virje i druga. Neka od srednjovjekovnih trgovišta su prestala postojati i u pravnom statusu su se pretvorila u sela. Unutar skupine trgovišta i trgova mogle bi se uočiti različitosti između pojedinih naselja jer su se neprivilegirana trgovišta i trgovi između sebe znatno razlikovala, no i to će, zbog ograničenosti prostora, morati pričekati detaljniju obradu u budućim istra-živanjima.

I u »Statuta Valachorum« iz 1630. spominje se postojanje gradskih naselja odnosno trgovišta (oppiduma),1782 što jasno govori o tome da su na prostoru Varaždinskog generalata postojala trgovišta.

Pokušati ću napraviti procjenu broja stanovnika za sva gradska naselja Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću kako bih mogao izračunati procjenu stupnja urbanizacije istraživanog područja.

str. 27-38.1780 Postoje različite definicije pograničnih gradova sa raznim razi-

nama pograničnosti. Usp. P. Salner, Bratislava – A City on the Frontier, Urban Anthropology and the Supranational and Regi-onal Networks of the Town (edited by Z. Uherek), Prague Occa-sional Papers in Ethnology, br. 2, Praha 1993.

1781 H. Petrić, Procjene broja stanovnika i ekonomskog razvoja grad-skih naselja sjeverozapadne Hrvatske od kraja 16. do početka 18. stoljeća, Stvaralački potencijali u funkciji kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Zbornik radova Međunarodnog znan-stvenog simpozija održanog u Varaždinu 21. i 22. studenoga 2002. godine, Zagreb-Varaždin 2002., str. 133-152.

1782 Statuta Valachorum. Prilozi za kritičko izdanje, str. 17.

POGraNičNa NaSeLJa


SLOBODNi kraLJeVSki GraDOVi Od četiri slobodna kraljevska grada u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, u ovom ćemo teksu obraditi tri – Varaždin, Koprivnicu i Križevce. Tijekom 16. stoljeća ovi su slobodni kraljevski gradovi preživjeli nasrtaje na svoje povlastice. Varaždinski feudalci su nastojali ograničiti samoupravu u Varaždinu, a vojnokrajiški kapetani u Koprivnici i Križevcima.1783

Radi obaveze podavanja lukna (sapones) kanonici su prigodom kanonskog pohoda zapisivali broj obve-znika u pojedinoj župi. Ponekad se te obveznike zvalo saponiste, saponaliste ili glave obitelji (patres familias). Radi jednostavnosti smatram da je primjereno govoriti o starješinama ili kućedomaćinama.

U naseljima su u nekoliko navrata bila popisi-vana po broju kuća ili domova (domus). Broj kuća se navodio u pravilu kada se radilo o zbirnom prikazu veličine pojedinog sela bez poimeničnog navođenja starješina ili kućedomaćina. Stjepan Krivošić je istra-žujući stanovništvo Podravine smatrao da su obaveze za podavanje lukna bile utvrđene ili za kuću (domus) ili za poimenično predstavnike kuće. Po njemu, iz toga proizlazi da je određene godine bio isti broj kuća i kućedomaćina (saponista). Kuća (domus) po njemu »ima preneseno značenje: to je skupina ljudi koji svi ne moraju biti u rodbinskim odnosima«.1784

Krajem 16. stoljeća je zagrebački Gradec dostigao najnižu granicu u broja stanovnika. Kako je Stjepan Krivošić napisao knjigu o stanovništvu Zagreba, ovdje ćemo sažeto predstaviti i nastojati kritički vrednovati podatke o ukupnom broju stanovnika Gradeca. Stje-pan Krivošić procjenjuje da je u njemu bilo ne manje od 1500, ali niti više od 2000 stanovnika, dok je na čitavom zagrebačkom urbanom prostoru živjelo oko 3200 stanovnika.1785 Ako je, prema Krivošiću, krajem 16. stoljeća Gradec dostigao najnižu granicu u broju stanovnika, onda je sredinom 16. stoljeća mogao imati ne manje od 2000 stanovnika.

Postoji izvještaj pavlina Ivana Benkovića koji piše da je 1668. godine u zagrebačkom Kaptolu u 400

1783 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980, str. 736.

1784 S. Krivošić, Stanovništvo Podravine 1659-1859. godine, u: Podravski zbornik, br. 9, Koprivnica 1983, str. 147. Isti je dao podatke za stanovništvo Podravine od sredine 17. do sredine 19. stoljeća, no njegov pristup, iako je vrijedan i koristan, ima čitav manjkavosti. To se pogotovo odnosi na predstavljanje zbir-nih rezultata dobivenih procjenom. Za pojedine podatke sam smatrao da je najbolje poslužiti se izvornikom.

1785 S. Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća, Zagreb 1981, 70; vidi i predgovor: V. Stipetić, O istraživanju povijesti stanovništva u gradovima Hrvat-ske, 4.

kuća živjelo 2000 stanovnika što znači da je na jednu kuću dolazilo 5 ukućana.1786 Stjepan Krivošić je za zagrebački Gradec, točnije župu Sv. Marka u drugoj polovini 17. stoljeću (točnije za razdoblje 1653-1670.) donio procjenu o postojanju oko 840 obitelji u kojima je približno živjelo 3600 stanovnika, što bi u značilo da je u prosjeku u jednoj obitelji živjelo 4,3 članova.1787 To nam govori da je na zagrebačkom području vjerojatno bio približan broj kuća i obitelji. Treba upozoriti da je ovu procjenu iz druge polovice 17. stoljeća, kod pokušaja procjene za 16. stoljeće, potrebno uzimati s rezervom. Na slovenskom prostoru obitelji »u gradu po pravilu su bile male i imale su 3,59 članova, dok su veća domaćinstva brojila prosječno 6,24 člana.«1788

Varaždin je bio sjedište zapovjedništva Slavon-ske krajine, koja će po njemu dobiti ime Varaždinski generalat. Kako je Varaždin kao slobodni kraljevski grad bio sastavni dio Varaždinske županije i po tome izlazio iz »civilne« sfere interesa ovoga rada, dati ću tek nekoliko najosnovnijih obavijesti o njegovom razvoju i procjenu broja stanovnika.

U Varaždinu je u vrijeme najveće krize 1543. godine živjelo oko 1200-1400 stanovnika.1789 Tada je u gradu bilo 250 kuća. Od sredine 16. stoljeća je zapo-čela obnova.1790 Obnova Varaždina se može vidjeti prema izvještaju grofa Saraua iz 1576. godine u kojem on piše da Varaždin s predgrađima ima 600 kuća.1791 Izgleda da je Varaždin krajem 16. stoljeća bio za hrvat-ske prilike veliki grad. Prema zaključcima Hrvatskog sabora od 21. ožujka 1594. Varaždin je morao nova-čiti 200 naoružanih pješaka. Istovremeno je Zagreb (Gradec) novačio 60, Križevci 50, Koprivnica 30, a

1786 L. Dobronić, Zagreb u opisima starih pisaca, Kaj, br. 7-8, Zagreb 1972, str. 29.

1787 S. Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća, str. 80.

1788 P. Štih, V. Simoniti, Slovenska povijest do prosvjetiteljstva, Zagreb 2004., str. 350.

1789 H. Petrić, Procjene broja stanovnika i ekonomskog razvoja grad-skih naselja sjeverozapadne Hrvatske od kraja 16. do početka 18. stoljeća, u: Stvaralački potencijali u funkciji kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Zbornik radova Međunarodnog znan-stvenog simpozija održanog u Varaždinu 21. i 22. studenoga 2002. godine, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb-Varaždin 2002., str. 133-152.

1790 N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, n. dj., str. 161.

1791 M. Ilijanić, Prilog historijskoj urbanističkoj dokumentaciji Varaždina od postanka do kraja 16. stoljeća, Peristil, br. 6-7, Zagreb 1963-1964, str. 26; M. Ilijanić, S. Kapustić, Prilog istraži-vanju stanovništva i urbanog razvoja Varaždinado zaključno 16. stoljeća, Varaždinski zbornik 1181-1981, Varaždin 1983, str. 188; M. Ilijanić, Urbanizam, graditeljstvo, kultura (zbornik radova), Varaždin 1999, str. 124.


Samobor 40 pješaka.1792 Omjer broja pješaka između Varaždina i Zagreba (Gradeca) bi bio približno 1:3. Na zasjedanju Sabora u Zagrebu 16. ožujka 1595. godine, iz redova svojih građana su gradovi morali opremiti: Varaždin 200, Zagreb 50, a Koprivnica i Križevci po 25 naoružanih pješaka.1793 Te je godine Varaždin morao davati 4 puta više pješaka od Varaždina, no to ne bi smjelo biti temeljno uporište za procjenu odnosa broja stanovnika između Zagreba (Gradeca) i Varaždina. Krajem 16. stoljeća je zagrebački Gradec dostigao najnižu granicu u broja stanovnika. S. Krivošić procje-njuje da je u njemu bilo ne manje od 1500, ali niti više od 2000 stanovnika, dok je na čitavom zagrebačkom urbanom prostoru živjelo oko 3200 stanovnika.1794

Prema zaključcima Hrvatskog sabora koji se 5. rujna 1602. godine održavao u Zagrebu moglo bi se doći do procjene broja kuća u Varaždinu. Na zasjeda-nju Hrvatskog sabora je zaključeno da se za obranu granice na Kupi, na svakih 20 kuća u Hrvatskoj ima osigurati 1 konjanik ili 2 pješaka s puškama. Sabor je odredio da grad Varaždin mora dati 60 naoružanih pješaka, a zagrebački Gradec 50.1795 Po tome podatku bi Varaždin mogao imati oko 600 kuća. S time se složio i R. Horvat u svojoj knjizi o Varaždinu koji je prido-dao da je 1601. godine Varaždin pretrpio štetu jer je tada u predgrađu izgorjelo 60 kuća.1796 Pri tome valja biti oprezan jer ako bi se ova procjena primijenila na Varaždin i na Gradec, onda bi te godine Gradec trebao imati 500 kuća.

Brojka od 600 kuća u Varaždinu krajem 16. i početkom 17. stoljeća je vjerojatno pretjerana, na što je upozorio N. Budak. On je istaknuo da se podatku od 600 kuća treba oduzeti 173 kuća gradskih kmetova pa se broj građanskih kuća u Varaždinu početkom 17. stoljeća spušta na oko 430, što bi bilo realnije. Kod procjene bi, po mom mišljenju, trebalo uzeti i gradske kmetove. Isti autor predlaže da je Varaždin oko 1600. godine mogao imati oko 2000-2300 stanovnika.1797 Postoje i precijenjene brojke do 7000 stanovnika,

1792 F. Šišić, Hrvatski saborski spisi (dalje: HSS), knj. 4, Zagreb 1917, str. 300. Zanimljivo je spomenuti da je u Celju 1616. i 1617. živio Matija Varaždiner, što govori o preseljavanju nekih Varaždinaca u Štajersku. STLA, Laa. A. Ant. VI. Finanzwesen, Ausgabenbücher, knj. 47, fol. 17, 63v.

1793 HSS, knj. 4, str. 324; R. Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaž-din 1993, str. 129.

1794 S. Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća, Zagreb 1981, str. 70; vidi i predgovor: V. Stipetić, O istraživanju povijesti stanovništva u gradovima Hrvatske, str. 4.

1795 HSS, knj. 4, str. 427.1796 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, str. 139.1797 N. Budak, Gradovi, str. 161.

odnosno točnije 6820 osoba krajem 16. stoljeća, što predlaže A. Gabričević.1798 Naše je mišljenje o broju stanovnika bliže N. Budaku. No, vjerujemo da je Varaždin stvarno imao približno 600 kuća. Pogotovo ako ovoj procjeni u prilog idu dva ranije spomenuta usporedna podatka – 1) izvještaj grofa Saraua iz 1576. godine i 2) zaključak Hrvatskog sabora da se na svakih 20 kuća mora osigurati 2 pješaka s puškama, a grad Varaždin je morao dati 60 naoružanih pješaka. To znači da je imao oko 600 kuća.

Neven Budak je u svojoj procjeni dao podatak samo za građanske kuće, ali ne i za čitav gradski prostor. On procjenjuje broj ukućana na 4,7 do 5,4 i dobiva broj stanovnika građanskih kuća od 2000-2300. Ukoliko uzmemo u obzir 173 kmetske obite-lji i onda dobivamo još 800-900 stanovnika. Prema tome bi čitavo gradsko područje Varaždina imalo 2800-3200 stanovnika. Smatram, iako s oprezom, da bi poučeni iskustvom Gradeca gdje je broj članova obitelji u prosjeku niži, uz ogradu da se radi o razli-čitim stoljećima, morali spustiti brojke za procjenu. Naravno, pod uvjetom da prihvatimo mogućnost o približno istom broju kuća i obitelji. Ukoliko bi za Varaždin donijeli procjenu od prosječno najmanje 4, a najviše 5 stanovnika po jednoj kući i primijenili ju na razdoblje kraja 16. i početka 17. stoljeća kada je Varaždin imao oko 600 kuća, došli bi do procijenjenog broja stanovnika na oko 2400-3000 stanovnika. Ovaj je broj tek nešto viši od broja stanovnika kako ga je procijenio N. Budak.

Procjena broja varaždinskih stanovnika od A. Gabričevića je vrlo zanimljiva jer se vodi s nekoliko kriterija procjena ukupnog broja stanovnika. On smatra da je do kraja 16. stoljeća porasla prosječna gustoča stanovanja od 8 ukućana po kući uz 22% ispo-ljenu višu gustoću stanovanja obrtnika u odnosu na stanje koje je vladalo sredinom 15. stoljeća. Autor sam piše da to nije posebno siguran pokazatelj. Poziva se kao pomoć za procjenu i na dva dodatna podatka.1799

Prvi je spomenuti podatak iz zaključaka Hrvat-skog sabora iz 1595. godine po kojem je Varaždin, po A. Gabričeviću, uzet s dvostruko većim stanovniš-tvom od Zagreba. Iako je taj podatak sličan zaključku Hrvatskog sabora iz 1594. godine. To bi se kosilo sa saborskim zaključkom iz 1602. godine po kome bi se, ako se uzmu slični kriteriji, dobio odnos veličine Varaždina prema zagrebačkom Gradecu, kako smo ranije pokazali, 6:5. Ostavio bih pitanje odnosa veli-

1798 A. Gabričević, Stanovništvo Varaždina tijekom minulih stoljeća, Zagreb-Varaždin 2002, str. 111-113.

1799 A. Gabričević, Stanovništvo Varaždina, str. 111-112.


čine zagrebačkog Gradeca i Varaždina otvorenim za neka buduća istraživanja. 1800

Drugi podatak na koji se A. Gabričević dodatno poziva je razmišljenje da su M. Ilijanić i S. Kapustić u varaždinskim gradskom protokolima nabrojili 2200 osoba iz Varaždina. A. Gabričević je na osnovu pret-postavke da su 70% bili oženjeni nosioci domaćinstava došao do 3740 osoba kojima treba pribrojiti djecu. Na kraju je došao do brojke od 6820 stanovnika Varaž-dina.1801

A. Gabričević od kraja 16. stoljeća do 70-tih godina 18. stoljeća nije uspio naći konkretne podatke na osnovi kojih bi se mogao procjeniti broj varaždin-skih stanovnika.1802 Ipak je vrlo zanimljivo da je isti autor procijenio broj stanovnika Varaždina 1543. na oko 2000, krajem 16. stoljeća na oko 7000, a 1770.

1800 Isti, str. 112.1801 Isti, str. 112-113.1802 Isti, str. 113

godine na 5500.1803 Uvažavajući svu autorovu argu-mentaciju ipak nam se čine nevjerojatna dva podatka. Prvi je izuzetno visoki porast između 1543. i kraja 16. stoljeća, pogotovo ako uzmemo u obzir da je u drugoj polovici 16. stoljeća Varaždin tek počelo razdoblje oporavka nakon krize, što je utvrdio N. Budak.1804 Drugi je kako je nakon gospodarskog uspona i gotovo kontinuiranog ekonomskog rasta Varaždina u 17. i prvoj polovici 18. stoljeća, između kraja 16. stoljeća i 1770. godine, došlo do većeg pada ukupnog broja stanovnika. Ovim razmišljanjima otvaramo buduću raspravu o broju stanovnika Varaždina od kraja 16. do početka 18. stoljeća, vjerujući da će neistražena arhiv-ska građa vjerojatno dati nova pitanja i nove odgovore vezane uz broj stanovnika grada Varaždina.

Da je Varaždin i sredinom 17. stoljeća zadržao visoko mjesto prema broju stanovnika u usporedbi

1803 Isti, str. 2381804 N. Budak, Gradovi, str. 172-177.

Slobodni kraljevski gradovi – Varaždin, koprivnica i križevci u urbanoj mreži Hrvatsko-slavonskog kraljevstva tijekom 17. stoljeća


s ostalim hrvatsko-slavonskim gradovima govori činjenica da je prema zaključcima Hrvatskog sabora od 29. prosinca 1653. godine grad Varaždin morao poslati banu 100 naoružanih pješaka, dok su istovre-meno Križevci i Koprivnica davali po 40, a Zagreb 25 pješaka.1805 Zagrebački Gradec je u drugoj polovini 17. stoljeća mogao imati oko 2000, a Kaptol oko 1600 stanovnika pa je zagrebačko urbano područje brojilo oko 3600 stanovnika,1806 na što sam ranije upozorio.

Dobivene podatke o broju stanovnika Varaždina smatramo tek polazištima za neka buduća istraživanja te ih treba uzimati uz stanovitu dozu opreza. Jedan od problema, kojih smo svjesni, je taj da se prosječni broj ukućana mijenjao u različitim dijelovima stoljeća, ovisno o demografskom trendu.

Utvrda Varaždin, građena kao »vrata Štajerske«, je bila relativno sigurna od napada Osmanlija pa je u njoj tijekom cijelog 17. stoljeća bilo veliko skladište hrane, oružja i streljiva. 1807

Grupiranje vojske u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini predstavljalo je unošenje velikih novčanih sredstava na tržište osnovnih poljoprivrednih proi-zvoda. Vojni su opskrbnici primjerice 1560. izračunali kako u slučaju podizanja svih potrebnih vojski samo u Slavonskoj krajini mjesečno treba zobi i pšenice za oko 10.000 forinti. Josip Adamček smatra da je vojnička potrošnja bila jedan od činilaca održavanja visokih cijena poljoprivrednih proizvoda.1808

Vojne i gospodarske potrebe tijekom 17. stoljeća zadovoljavao je put koji je vodio od Varaždina preko Ludbrega i Koprivnice u Đurđevac i nastavljao se prema Virovitici. Dodatno značenje tom putu daje relativna blizina Koprivnice i Varaždina između kojih je udaljenost bila oko 50 km, ali i činjenica da je Varaž-din bio udaljen tek nekoliko desetaka kilometara od Ptuja, vrlo važnog križišta ranonovovjekovnih putova. Slavonska vojna krajina je sagradila i novi put od Koprivnice preko Križevaca do Ivanića.1809

1805 J. Buturac, M. Stanisavljević, R. Sučić, V. Šojat i B. Zmajić, Zaključci Hrvatskog sabora (dalje: ZHS), sv. 1, Zagreb 1958, str. 187; R. Horvat, Povijest grada Varaždina, str. 129.

1806 V. Stipetić, O istraživanju, str. 5; S. Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo, str. 81.

1807 Mira Ilijanić, Der Baumeister Domenico de Lalio und sein Kreis an der windischen Grenze, In: Siedlung Macht und wirtschaft. Festschrift Fritz Posch zum 70. Geburtstag. Hrsg v. Gerhard Pferschy, Graz 1981, 369-379.

1808 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb, 1980, 301.

1809 H. Petrić, Procjene broja stanovnika i ekonomskog razvoja grad-skih naselja sjeverozapadne Hrvatske od kraja 16. do početka 18. stoljeća, Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske: zbornik radova Međunarodnog znanstvenog simpozija održanog u Varaždinu,

Kod Drnja i Legrada su se nalazile manje luke na rijeci Dravi, koje su imale važnost za gospodarstvo utvrda. Drava je bila plovna, a za utvrde Slavonske krajine je bila važna uzvodna veza. Luka Legrad je imala dodatno značenje jer se nalazila blizu utoka rijeke Mure u Dravu te je omogućavala trgovinu Murom iz Štajerske. 1810

Osmanlije su svojim upadima utjecale na preo-rijentaciju trgovačkog prometa sjeverozapadne Hrvatske. Početkom 16. stoljeća ojačala je trgovina u zapadnom smjeru odnosno prema habsburškim nasljednim unutarnjoaustrijskim pokrajinama Štajer-skoj i Kranjskoj. Na to je preusmjeravanje također utjecaj imala činjenica da su se Hrvatsko-slavonsko i Ugarsko kraljevstvo našli pod vlašću Habsburgovaca. Prema nekim procjenama ta je trgovina obuhvaćala više od tri četvrtine cjelokupne trgovine na većem dijelu slovenskog etničkog područja te u Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu.

Trgovinu u utvrdama tijekom 17. stoljeća valja promatrati u kontekstu gospodarskih procesa koji su se odvijali na širem prostoru. Krajem 16. stoljeća je došlo do proširivanja trgovačkog prometa između kontinentalne unutrašnjosti i primorskih područja, a tada dolazi i do jačanje opsega trgovine preko luke Rijeke. Mnoge su utvrde od početka 17. stoljeća, nastojala privući raznim olakšicama nove trgovce i ostale poduzetnike, kako bi se oživjela gospodarska djelatnost. Trgovački su se poslovi najčešće zasnivali na kupoprodaji, ali u trgovini su mogli doći u obzir i drugi pravni poslovi kao npr. zamjena. Takvim su se poslovima bavili ne samo trgovci, nego i drugi podu-zetnici. Sudionici u trgovini bili su: domaći trgovci, strani trgovci, obrtnici (domaći i strani), velikaši i plemići (te načelno svaki posjednik), seljaci iz okoline, preprodavači i prodavači kruha i živeža na trgu. Za jačanje Varaždina, što je posredno pozitivno moglo utjecati i na okolne gradove poput Koprivnice i Križe-vaca, od izuzetne je važnosti bilo prenošenje trgo-vine s tzv. »ljubljanskog puta« na direktnu prometnu komunikaciju između Varaždina i sjevernojadranskih luka. Taj je proces počeo krajem 16. stoljeća, a njegova posljedica će se vidjeti kroz 17. stoljeće u gospodar-skom slabljenju Ptuja i jačanju Varaždina koji je preu-zeo dio gospodarskih funkcija Ptuja. Za varaždinsku

Mohorovičić, Andre ; Stipetić, Vladimir (ur.), Varaždin 2002, 133-152.

1810 H. Petrić, I. Obadić, Drava River Flooding in Varaždin and Koprivnica Parts of Podravina (Drava River Region – Between Croatia and Hungary) in the Period 17th-19th Century, Podra-vina, 12, 2007, 136-147.


trgovinu je od velike važnosti bila i trgovačka veza sa Bečom.1811

Gospodarski napredak Varaždina je započeo u drugoj polovici 16. stoljeća1812, što se vidi po porastu broja obrtnika i njihovoj većoj specijalizaciji1813, te po broju stanovnika i uspješnoj borbi protiv varaždinskih vlastelina. U 17. stoljeću se taj proces nastavio1814, a simbolizira ga povlastica koju je od gradova u Hrvat-skoj tada imao samo Gradec. Radilo se o tome da su svi trgovci, koji su svoju robu uvozili u Hrvatsku ili su je iz nje izvozili, morali na nekoliko dana tu robu izlo-žiti na prodaju u Varaždinu. Ta je je privilegij gradu dodijelio kralj Matija II. 1618. godine. Osim toga Varaždin je bio glavno skladište soli za Međimurje i Vojnu krajinu.1815

U razvoju varaždinske trgovine u 17. stoljeću je važnu ulogu imalo stvaranje trgova za izvozne proi-zvode. Sabor 1610. godine donio odluku da se uvedu posebni trgovi na koje su svi izvoznici morali dovo-ziti svoju robu za izvoz. Na te su trgove trebali dola-ziti stranci i tamo kupovati izvozne proizvode poput meda, svinja, goveda, žitarica itd. Time je Sabor htio riješiti sukob hrvatsko-slavonskog plemstva sa štajer-skim i kranjskim staležima oko carine i mitničarine, koja se nametala njihovoj robi u Štajerskoj i Kranj-skoj.1816

U Varaždinu je djelovao ceh trgovaca koji je svoja pravila dobio 1629. godine. Kako su ta pravila izgorjela u požaru 1665. godine, novi je statut kralj Leopold potvrdio 1675. godine.1817 Grad je bio privla-čan strancima, a u razdoblju od 1667. do 1676. godine je trajao spor koji je izbio zbog toga jer su domaći trgovci unutar ceha trgovaca pokušali zabraniti prima-

1811 M. Kos, Zgodovina Slovencev, Ljubljana 1955., str. 140; O. Pickl, Dreissigst im windischland, Lebensraum der Grenze, Graz 1971., str. 163; M. Mirković, Ekonomska historija Jugoslavije, Zagreb 1968., str. 55; S. Kapustić, Nekoliko riječi o organizaciji trgovine s graničarima u Varaždinu 17. stoljeća, Zbornik radova Fakulteta organizacije i informatike Varaždin, 2-3, Varaždin 1979, 395-404; M. Ilijanić, Urbanizam – graditeljstvo – kultura, str. 100.

1812 N. Budak, Gradovi, str. 172.1813 A. Gabričević, Stanovništvo Varaždina tijekom minulih stoljeća,

n. dj., str. 80-81.1814 Lj. Radović, Političke, gospodarske i kulturne prilike Varaždina

u 17. stoljeću, Radovi, Zavod za znanstveni rad HAZU Varaždin, br. 12-13, Zagreb-Varaždin 2001, str. 87-104.

1815 Državni arhiv Varaždin, Radikalni arhiv 177/25; Z. Herkov, Povi-jest zagrebačke trgovine, Zagreb 1987, str. 78; N. Budak, Pogra-nična gradska naselja sjeverne Hrvatske u 17. stoljeću, n. dj., str. 36.

1816 J. Adamček, Sukobi grada Varaždina i varaždinske vlastele u XVI. i XVII. stoljeću, Varaždinski zbornik 1181-1981, Varaždin 1983, str. 239.

1817 Z. Herkov, Povijest zagrebačke trgovine, n. dj., str. 128.

nje stranaca u ovo udruženje.1818 Osim toga, dio trgo-vine regulirao je novi statut grada Varaždina iz 1699. godine.1819

Od varaždinskih trgovaca s početka 17. stoljeća koji su trgovali s vojskom Varaždinskog genera-lata spomenimo Vinka Pergera koji je 1606. godine bio upisan u knjigu varaždinskih građana. Putovi njegove trgovine su sezali do Njemačke, Engleske, Češke i Osmanskog Carstva. Pergerova trgovina je osim brojnih hrvatskih i slovenskih gradova dolazila do Nürnberga, Ihlava, Graza, Beča, Linza itd. Prema istraživanjima M. Androića, Perger je imao kapital u vrijednosti od 81.553 forinte za koje je krajem 16. i početkom 17. stoljeća u Varaždinu mogao kupiti 551 kuću.1820

Dolazak trgovaca iz udaljenih krajeva na varaž-dinske sajmove je bio povezan s velikim rizicima jer su trgovca na putevima dočekivali odbjegli vojnici,

1818 I. Lentić-Kugli, Varaždin, Zagreb 1977, str. 47.1819 Statut grada Varaždina, Varaždin 2001, str. 59-69. 1820 M. Androić, Varaždinski trgovac Vinko Perger, Kaj, br. 10, Zagreb

1968, str. 63-64.

kralj Leopold i.


razbojnici i buntovni seljaci. Najopasnije su ceste bile one koje su vodile iz Štajerske do Varaždina i od Varaždina preko Ludbrega do Koprivnice. Npr. 1648. godine su trgovci iz Varaždina putovali u Štajersku prodati med i željezo. Kada su kod Zavrča prešli rijeku Dravu napali su ih neki građani Ptuja te su im oduzeli 61 posudu meda i željeza u vrijednosti 1200 rajnskih forinti.1821

U isporukama graničarima su se nalazile razli-čite namirnice, npr. šećer, slatkiši, mandule i začini (papar, muškatni oraščić itd.). Graničari su dobivali i raznovrsne vrpce, čipke, dugmad, ali se najveći dio isporuka odnosio na odjevne predmete (engleskih i pariških čarapa, rukavica, njemačkih i talijanskih šešira te husarskih i njemačkih kapa itd.) i sukno koje je dolazilo u raznim varijantnima crvene i modre boje. Nazivi nekih vrsta sukna nam omogućavaju da odre-dimo njihovo podrijetlo. Tako je u Slavonskoj vojnoj krajini u upotrebi bilo štajersko, moravsko, talijan-sko (padovansko), njemačko, englesko i španjolsko sukno.1822

U opskrbi vojnika u Slavonskoj vojnoj krajini je sudjelovao veći broj trgovaca iz Graza, Maribora, Ptuja i Varaždina, ali i drugih dobavljača i prijevo-znika (Carlo Miglio, Abadio Conzago, Marc Antonio Qualander, Jochan Fridrich Mägerl itd.). 1823

Čini se da su štajerski staleži najveći dio trgo-vačkog poslovanja sa utvrdama Slavonske vojne krajine povjerili trgovcu iz Ptuja talijanskog podrijetla Gabrielu Cacciju. On je zajedno sa bratom Georgom i partnerom Franzom Furlanom 1645. otvorio trgo-vinu-kantinu u Varaždinu. U toj su se trgovini-kantini opskrbljivali ne samo vojnici iz varaždinske utvrde kojima je Caccia mogao odobravati jednogodišnji kredit u visini četiri mjesečne plaće nego i civilno stanovništvo. 1824

Zapovjednik Slavonske vojne krajine Schwarze-nberg je 1646. utvrdio kako s otvaranjem trgovine-kantine nije postignuta svrha jer su vojnici skupo plaćali lošu robu, a na dugove su im obračunavali lihvarske kamate. Zbog trgovačkih špekulacija vojnici su bili nedisciplinirani. Očito se u trgovini u pogra-ničnim utvrdama razvila korupcija jer su osim Caccie na vojnicima zarađivali i časnici i vojni pisar. Vojne su

1821 A. Gabričević, Stanovništvo Varaždina tijekom minulih stoljeća, Zagreb – Varaždin 2002., str. 77.

1822 S. Kapustić, Nekoliko riječi o organizaciji trgovine s graničarima u Varaždinu 17. stoljeća, str. 395-404.

1823 M. Androić, Varaždinski trgovac Vinko Perger, Kaj 10, Zagreb 1968, 63-64; S. Kapustić, Nekoliko riječi o organizaciji trgovine s graničarima u Varaždinu 17. stoljeća, 396-402.

1824 STLA, Graz, Laa. A. Antiquum XIV – Militaria, Sch. 176.

vlasti ukinule Caccijinu trgovinu-kantinu već 1648., no Caccia je ostao i dalje djelovati u Varaždinu kao trgovac. 1825

U trgovini s graničarima je sudjelovalo i više domaćih trgovaca. Bartol Presečki (Bersetski, Persecko, Persetscho, Berzetscho) je preko Italije i Koruške dopremao talijansko vino i ulje. S vojskom su trgovali i trgovci iz obitelji Gonan kao npr. 1643. godine kada su prigodom nabave žita za utvrdu u Križevcima imali na terenu svoje dobaljvaće. Moguće je da je u trgovini s vojskom u utvrdama Slavonske vojne krajine poslovao i varaždinski trgovac Kristofor Neustätter koji je 1653. javljao staležima u Graz da je u njegovoj trgovini ostalo sukno koje će pokušati prodati vojnicima u utvrdi Koprivnica.1826

Trgovina s graničarima je pripomogla tome da su Varaždinci mogli u svom gradu kupiti istu takvu robu kakva se u to vrijeme prodavala i u ostalim srednjoe-uropskim gradovima.1827

Iz 17. stoljeća su sačuvani podaci o sporovima oko slobode trgovine jer su se odvijali sukobi između cehovski organizirane varaždinske trgovine i vanjskih trgovaca koji su željeli otvarati svoje trgovačke filijale ili trgovine. Primjerice gradački trgovac Schefller je 1676. htio u Varaždinu osnovati svoju filijalu, građanin Kampuš se zalagao za slobodu trgovine, a i trgovac Gašpar Hessel iz Graza je u ovome gradu htio otvoriti svoju trgovinu itd.1828

Sačuvani su podaci o djelovanju varaždinskih trgovaca početkom 18. stoljeća koji pokazuju njihovo širenje djelatnosti na od Osmanlija oslobođeni ugarski prostor. U Veszprému je 1701. zabilježen varaždinski trgovac Lenhard Hancz,1829 a isti je kao Leonhardt Hanczics 1702. zabilježen u Baji.1830

U prvoj polovici 17. stoljeća su se vodile i parnice o gradskoj mitnici (malti), koju je vlastelinstvo zauzelo dok su građani tražili da se vrati gradu Varaždinu. Spor je bio riješen 1655. godine kada je grad dobio novi privilegij za pobiranje mitničarine.1831

Napredak grada vidi se i po tome što su se prije 1605. godine u grad vratili franjevci, koji su 1641. godine podignuli novi zvonik uz crkvu, a do 1630.

1825 STLA, Graz, Laa. A. Antiquum XIV – Militaria, Sch. 177, 179.1826 STLA, Graz, Laa. A. Antiquum XIV – Militaria, Sch. 174, 194.1827 K. Mautner, V. Geramb, Steirisches Trachtenbuch, Graz 1932; F.

Popelka, Geschichte der Statd Graz, Graz 1935.1828 M. Androić, Neke značajke razvoja Varaždina u XVIII. stoljeću,

Varaždinski zbornik, Varaždin 1983., str. 212.1829 S. Gavrilović, Građa o balkanskim trgovcima u Ugarskoj XVIII

veka, knj. 2 – carinarnice, Beograd 1996., str. 116.1830 S. Gavrilović, Građa, knj. 2, str. 146.1831 J. Adamček, Agrarni odnosi, n. dj., str. 737.


godine izgradili samostan koji je izgorio u požaru 1665. godine, da bi 1678. godine dovršili obnovu novog samostana.1832 Godine 1628. u Varaždin dolaze isusovci1833, koji su 1634. odnosno 1636. godine osno-vali gimnaziju1834, 1646. godine izgradili crkvu (današ-nju katedralu)1835 uz koju je toranj bio građen od 1674. do 1676., a 1691. godine je bio dovršen isusovački samostan.1836

Trebalo bi otvoriti pitanje zašto obrtnici doživlja-vaju uspjeh u Varaždinu i od kuda se od druge polo-vice 16. stoljeća javila potreba za obrtima? Varaždin se sredinom 16. stoljeća počeo oporavljati od krize, čemu je djelomično pomoglo i otvaranje Vojne krajine kao

1832 P. Cvekan, Djelovanje franjevaca u Varaždinu, Varaždin 1978, str. 52-53, 66-68.

1833 M. Vanino, Isusovci i hrvatski narod, knj. 2, Zagreb 1987, str. 325.1834 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, n. dj., str. 170-171.1835 I. Lentić-Kugli, Varaždin, n. dj., str. 37.1836 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, n. dj., str. 203.

novog važnog tržišta. Zanimljivo je kako se vrijeme organiziranja prvoga varaždinskog ceha – 1557. godine1837 poklapa sa ustrojavanjem Vojne krajine na prostoru između Drave i Save. Rast i jačanje cehova kroz u drugoj polovici 16. i kroz čitavo 17. stoljeća očito je bio u vezi sa potrebama Varaždinskog generalata no tu bi temu u budućnosti trebalo podrobnije istražiti.

Od 1559. se spominje krojački ceh.1838 Hrvatski sabor je na zasjedanju 8. studenoga 1621. godine potvr-dio povlastice koje je kralj Ferdinand dao krojačkom

1837 Godine 1557. potvrđena su pravila ceha kirurga, brijača i kupali-štara, kao i pravila krznarskog ceha. Tkalački ceh je svoja pravila pisana hrvatskim jezikom dobio 1561. godine. M. Androić, »Navuka tkalechkoga mestre modussi nauade, red, szloboschine y prauicze«, Pravila ceha tkalaca u Varaždinu iz godine 1561. na hrvatskom jeziku, Arhivski vjesnik, sv. 10, Zagreb 1967, str. 53-67.

1838 E. Laszowski, Povijesni spomenici grada Zagreba, knj. 12, Zagreb 1929, str. 387.

Varaždin početkom 18. stoljeća


cehu u Varaždinu.1839 Oko sredine 16. stoljeća (ili u njegovoj drugoj polovici) je vjerojatno osnovan mesar-ski ceh, a njegovi zapisnici postoje od 1589. godine.1840

Varaždinski obućari su 1559. godine preuzeli pravila od zagrebačkih postolara koje im je podijelio 1466. godine kralj Mantijaš Korvin, a iste su se godine varaždinski krznari, udari, sedlari, štitari, ludari i Kopljar udružili u zajednički ceh, koji je preuzeo pravila od zagrebačkih krznara, uzdarja i remenara iz 1466. godine. Varaždinski zidari s tesarima su se udružili u zaseban ceh kojemu je 1561. godine pravila potvrdio gradski sudac Juraj Flajšman. U Varaždinu je 1613. godine utemeljen zlatarski (odnosno srebrnar-ski) ceh, a pravila mu je 1628. godine potvrdio kralj Ferdinand II.1841 J. Adamček donosi podatak da se lončarski ceh spominje od 1589. godine.1842 Od 1717. spominju se pravila za lončarski ceh.1843

Hrvatski sabor je 1640. godine obvezao jednog činovnika na uređenje mjere za žito i vino u svakoj hrvatskoj županiji.1844 Godine 1641. je određeno da se u Križevcima, Varaždinu i Zagrebu postavi kamena mjera za žito koja bi bila u skladu sa starom županij-skom mjerom.1845 Prema Budaku je normiranje mjera bilo preduvjet za jačanje trgovačke razmjene.1846

U ranom novom vijeku je veliku važnost imala trgovina solju. Utvrde Slavonske vojne krajine su se solju opskrbljivale iz solane Aussee, koja je bila u posjedu štajerskih staleža kojima je bilo u cilju prodati što više robe u pograničnom prostoru uz Dravu. Glavno skladi-šte za distribuciju soli je postao Varaždin. Iz njega se sol dovozila u Koprivnicu, Međimurje i na čitav pogranični prostor. Krajiški zapovjednici u Varaždinu, Koprivnici i Đurđevcu su se solju opskrbljivali i od osmanskih trgovaca. Zbog toga su štajerski staleži ishodili vlada-revu odluku kojima je zapovjednicima u ovim mjestima zabranio kupovanje soli od Osmanlija.1847

Koprivnica i Križevci su imali dvojnu funkciju: vojnu i civilnu. Pripajanje cijelog gradskog prostora teritoriju Varaždinskog generalata koji se postupno

1839 HSS, knj. 5, str. 313.1840 K. Filić, Varaždinski mesarski ceh, Varaždin 1968, str. 11-21. 1841 R. Horvat, Povijest trgovine, obrta i industije u Hrvatskoj, Zagreb

1994, str. 207, 211-217.1842 J. Adamček, Sukobi grada Varaždina i varaždinske vlastele, n. dj.,

str. 239.1843 R. Horvat, Povijest trgovine, obrta i industije u Hrvatskoj, n. dj.,

str. 227.1844 ZHS, knj. 1, str. 89.1845 ZHS, knj. 1, str. 93-94; N. Budak, Društveni i privredni razvoj

Križevaca do sredine 19. stoljeća, u: Umjetnička topografija Hrvatske, knjiga 2, križevci – grad i okolica, Zagreb 1993, str. 43.

1846 N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca, n. dj., str. 43.1847 M. Ilijanić, Urbanizam – graditeljstvo – kultura, str. 14.

formirao nije bilo moguće već zbog povlastice koje su imali ovi gradovi. Koprivnica je privilegije slobod-nog i kraljevskog grada dobila još 1356. godine,1848 a Križevci još sredinom 13. stoljeća.1849 No, područje njihovih utvrda je ipak spadalo upravi Varaždinskog generalata. Time su razvojne mogućnosti za pove-ćanje stambenog prostora, a time i broja stanovnika bile prilično ograničene, a njegov povlašteni položaj stalno su u pitanje dovodili kapetani koji su u njoj bili nastanjeni. Često su u Koprivnici i Križevcima mjesecima bile smještene veće vojne postrojbe. Kape-tani su, kako smo već govorili, narušavali autono-mna prava odlučivanja građana, koja su postojala na papiru, zamjenjujući izabrane gradske suce sucima po vlastitom izboru, stavljali su izvan snage prava lova i ribolova u okolici grada ili su rekvirirali teritorije, koji su pripadali gradu, u vojne svrhe. 1850

1848 N. Klaić, Koprivnica u srednjem vijeku, Koprivnica 1987., str. 71.1849 Dio Križevaca, kasnije nazvan Gornji grad, dobio je 1252. privile-

gije slobodnog naselja. Uz Gornji grad se razvio Donji grad, koji je povlasticu slobodnog kraljevskog grada dobio 1405. Križevci su postali mjesto održavanja sabora i gotovo redovito boravište bana i župana. Od sredine XIV. st. Križevačka županija je bila najveća u Slavoniji. Posebnu važnost Donjem gradu je davala župna crkva sv. Križa (spominje se od 1326.), jer su oba naselja potpadala pod istu župu. Oko D. grada su u XV. st. izgrađene zidine pa se jedan dio našao unutar njih, dok je drugi dio, na južnoj strani, ostao izvan njih, tvoreći podgrađe. Naglo propa-danje grada je započelo u tridesetim godinama XVI. st. G. grad su 1539. spalili Osmanlije, kada je stradao i utvrđeni samostan augustinaca. Nakon dolaska Čazme pod osmansku vlast 1552. K. su se našli na neposrednoj graničnoj crti. Ustaljivanjem granice i stvaranje obrambenog sustava u Križevce dolazi vojna posada u početku pretežno njemačkih vojnika. S vremenom je Križevačka županija smanjena te sjedinjena sa Zagrebačkom županijom, ali ne i ukinuta.

1850 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, Povojačenje agrarnog društva u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini (1535-1881.), I. - Rana krajiška društva (1545-1754.), Zagreb 1997., 104-105.

križevci u ranome novom vijeku


Osiromašivanje Križevaca i Koprivnice započelo je u prvoj polovici 16. stoljeća (a možda i ranije), uz druge uzroke, i zbog slabljenja trgovine sjever-jug, izazvanog gospodarskom krizom, međuplemićkim sukobima i upadima Osmanlija.1851 Među uzroka slabljenja Koprivnice i Križevaca možda bih mogli dodati i činjenicu što u svojoj najbližoj okolini sela nisu imali dovoljni broj sela kojima bi služili svojim središnjim funkcijama.

U opisu Koprivničkog vlastelinstva iz 1548. godine vidi se da je Koprivnica proživljavala demo-grafsku krizu. Tada je u gradu živjelo samo 116 obitelji (84 građana, 25 inkvilina i 7 kmetova).1852 Moguće je procijeniti da tada u gradu Koprivnici živi nekoliko stotina civilnih stanovnika. Ranije smo pretpostavili da su u jednoj obitelji u prosjeku živjele barem 3 osobe, te da je Koprivnica mogla imati oko 350 civilnih stanov-nika. Pridodamo li ovoj procjeni ranije spomenuti podatak prema kojem su u Koprivnici 1554. godine bila popisana 192 vojnika.1853 Naša je procjena izno-sila oko 500-600 stanovnika Koprivnice sredinom 16. stoljeća1854, no i ovu je procjenu moguće podvrgnuti kritici. Ako uzmemo podatak da je u južnoj Hrvatskoj prosječni broj ukućana u prvoj polovici 16. stoljeća iznosio 10 i ako ga primijenimo na Koprivnicu, onda bi na 116 obitelji došlo oko 1100 civilnih stanovnika koji bi zajedno s vojnicima činili ukupno 1300 stanov-

1851 N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća, Križevci – grad i okolica, Križevci-Zagreb 1993., str. 43.

1852 M. Pandžić, J. Adamček, Opis gospodarskog stanja vlastelinstva Đurđevca, Prodavića i Koprivnice, Kaj, br. 6, Zagreb 1969. str. 26.

1853 HS, sv. 3, 475-476.1854 H. Petrić, Prilog poznavanju mobilnosti stanovništva Koprivnice

do početka 17. stoljeća, Podravina, vol. II, br. 3, Koprivnica 2003., str. 165.

nika Koprivnice. No kao i u slučaju Varaždina, ovako visoki broj ukućana bi vjerojatno bio viši od stvarnog stanja.

Koprivnica je od početka do sredine 16. stoljeća doživjela gospodarsko osiromašivanja i očiti pad broja ukupnog stanovnika o čemu dovoljno govori usporedba broja poreznih dimova za 1517. godinu kada su popisana 82 porezna dima i 1554. kada je Koprivnica imala 32 dima, dakle, 2 ½ puta manje poreznih dimova. Spomenimo da se već 1520. mogao vidjeti znak novog poremećaja koji je jasni pokazatelj demografske i gospodarske krize jer je za tri godine broj dimova smanjen na 79, od kojih su 4 pripadali siromasima, što bi najvjerojatnije značilo da su tada siromašni činili najmanje 5% ukupnog stanovništva grada.1855 Ako prihvatimo brojku o oko 1200 stanov-nika oko 1520. onda bi procjena o oko 500 stanovnika oko 1554. značila da Koprivnica ima oko 2 ½ puta manje stanovnika, što bi odgovaralo smanjenju broja poreznih dimova.

Izgleda da je vjerojatno usmjeravanje slavonske trgovine prema unutarnjoaustrijskim zemljama imalo utjecaj na demografska i gospodarska kretanja u ovim gradovima. Pretpostavljamo da je to usmjeravanje pomoglo Koprivnici u usporavanju i ublažavanju krize. U drugoj polovici 16. stoljeća se stanje u Koprivnici bitno izmijenilo. Za Križevce, na žalost, nemamo saču-vane podatke. Kao pokazatelj stabilizacije od sredine 16. stoljeća, mogu se uzeti podaci iz kojih se vidi da se studenti iz Koprivnice na sveučilištima ponovo javljaju 50-tih i 60-tih godina 16. stoljeća.1856 Drugi pokazatelj stabilizacije (pa čak i rasta) istih godina je porast broja poreznih dimova između 1554. i 1573. sa 32 na 45, odnosno za gotovo 50%. Nakon 1573. Koprivnica je ponovo zapala u gospodarsku i demografsku krizu jer je 1574. bila opustošena gotovo trećina dimova, a 1576. su svi dimovi bili opustošeni od Osmanlija, da bi 1596. bila popisana samo 4 dima.1857

Ustaljivanjem granice te stvaranjem vojnokra-jiškog obrambenog sustava u Koprivnicu i Križevce je došla vojna posada, većim dijelom sastavljena od njemačkih vojnika. U Križevcima je 1553. popisano 400 vojnika, a glavna gradska ulica se ubrzo prozvala »Germanica platea«. Nazočnost vojske je ublažavala gospodarsku krizu jer je vojska kupovala hranu od

1855 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., str. 95, 128, 161.

1856 Die Matrikel der Universität wien, knj. 3 (1518-1579.), wien 1971.

1857 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV I XVI stoljeću, Zagreb 1976., str. 161, 257, 274, 276, 287, 534.

Utvrda koprivnica 1574. godine


građana i domaćeg stanovništva, no u tome je najveću korist imalo plemstvo koje je preprodavalo proizvode. No u trgovini sudjeluju i kmetovi, a vjerojatno i građani Križevaca.1858

U koprivničkoj utvrdi se povećava broj vojnika, od 1554. do 1577. sa 192 na 530, što je pokazatelj poveća-nja nesigurnosti nakon 1573. godine.1859 Broj vojnika je kasnije smanjen pa je 1580. godine iznosio 441.1860

Nazočnost vojske je donosila probleme, najče-šće je bilo potezano pitanje jurisdikcije nad gradom koju su vojne vlasti nastojale prisvojiti. Tijekom 17. stoljeća su izbijali sporovi između križevačkog krajiš-kog kapetana i gradskih općina u Donjim i Gornjim Križevcima. Odnosi između njih regulirani su tek 1635. godine1861 u vrijeme kapetana Hansa (Ivana) Jakoba Gallera1862. Sukobi civilnih i vojnih vlasti su se nastavili i nakon 1635. godine, a 1687. je vladar potvr-dio regulaciju iz 1635. godine.1863 Primjer nategnutih odnosa između vojnih vlasti i civila u Križevcima je pismo koje je iz Križevaca u Graz 17. listopada 1678. uputio Janoš Zlatec.1864

Krajiški zapovjednici su se tijekom druge polo-vice 16. stoljeća počeli miješati u rad koprivničkog magistrata. Zastupnik grada Koprivnice na Ugarskom saboru u Požunu je prosvjedovao protiv toga. Tužbu je primio i uvažio nadvojvoda Matija koji je iz Požuna 9. ožujka 1595. javio koprivničkom zapovjedniku da njemu i drugim krajiškim časnicima zabranjuje mije-šanje u rad koprivničkog gradskog suda. Isti je dan nadvojvoda Matija izdao još jednu ispravu kojom je vojnim vlastima zapovjedio da su se vojnici koji posje-duju zemljište na gradskom teritoriju, u pitanjima tih zemljišta, dužni pokoravati gradskoj jurisdikciji.1865

Kralj Rudolf je, slično kao i ranije nadvojvoda Matija, 1603. godine zapovjedio vojnim osobama u Koprivnici, koje su posjedovale imanja na gradskom

1858 N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća, str. 43.

1859 E. Laszowski, Habsburški spomenici kraljevine Hrvatske, Dalma-cije i Slavonije, knj. 3, Zagreb 1917., str. 475-476; R. Lopašić, Spomenici hrvatske krajine (SHKR), knj. 1, Zagreb 1884., str. 34-35.

1860 SHKR, knj. 1, str. 101.1861 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja

XVII stoljeća, str. 739.1862 H. Valentinitsch, Hans Jakob Galer – ein steirischer Offizier an

der Miltärgrenze im 17. Jahrhundert, Zeitschrift des Historischen Vareines für Steiermark, god. 77, Graz 1986, str. 164.

1863 J. Adamček, Agrarni odnosi, n. dj., str. 740.1864 Štajerski zemaljski arhiv, Graz, (STLA), Militaria, Sch. 256.1865 Hrvatski državni arhiv, Grad Koprivnica (HDA, GK), kut. 5, br. 8,

9; R. Horvat, Koprivničke listine XVI vijeka, Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (VZA), god. 16, Zagreb 1914, str. 300-302.

teritoriju, da moraju plaćati obvezatne civilne takse. Kralj je kapetanima, vojvodama i ostalim vojnicima, koji se nalaze u Koprivnici i drže građanske kuće, odredio da moraju plaćati od njih kako kraljevsku diku tako i ostala podavanja, kao i osobe građanskog staleža.1866 To je praktički značilo da se vojne osobe podvrgnu javnim teretima koje su redovito snosili građani, ali i otvaralo mogućnost njihovog ravnoprav-nog sudjelovanja u civilnim poslovima i mogućnost sudjelovanje u gradskoj upravi. Cilj odluke vjerojatno nije bio izjednačiti vojne sa civilnim stanovnicima u pogledu gradskih samoupravnih prava već je prije svega bila povezan s teškom naplatom poreza koji su bili potrebni jer se još vodio tzv. Dugi rat (1593.-1606.). Problemi s plaćanjem poreza nisu bili odmah riješeni što je vidljivo 1604. godine, kada se Hrvatsko-slavonski sabor tužio kralju Rudolfu zbog toga što grad Koprivnica ne plaća porez.1867

Odnose između grada Koprivnice i koprivnič-kog kapetana regulirala je 1635. posebna kraljevska komisija u kojoj su sudjelovali predstavnici hrvatsko-slavonskih staleža i kraljevskih vojnih vlasti. Komi-sija je utvrdila da vojne vlasti gotovo svakodnevno nanose različite štete građanima i dobrima slobod-nog i kraljevskog grada Koprivnice. Nakon 1635. više nije bilo ozbiljnijih nesuglasica između civilne i vojne uprave, iako je manjih kriznih pojava bilo do kraja 17. stoljeća.1868

Očito se u drugoj polovici 17. stoljeća počelo razvijati gospodarstvo grada Križevaca. U Križev-cima je mitnica postavljena 1660. godine1869, a njenim prihodima su se popravljale postojeće ceste. Izgra-đene su i neke nove kao npr. cesta od Križevaca preko Varaždinskih Toplica do Varaždina 1641. godine.1870 Godine 1697. vladar je građanima Križevaca vratio prihode vinotočja, pijacovine te mesarenja. Unutar bedema se vino moglo prodavati samo uz dopuštenje kapetana.1871

Također u Križevcima jačaju cehovi, što je poka-zatelj gospodarskog rasta. Čizmari su 1646, a krznari 1649. godine preuzeli pravila istovrsnoga zagrebač-koga odnosno gradečkog ceha.1872 Još su bravari i ostrugari iz Donjeg grada u Križevcima osnovali

1866 HDA, GK, kut. 5, br. 12.1867 F. Šišić, Hrvatski saborski spisi (HSS), knj. 5, Zagreb 1918, str.

632-633.1868 HDA, Generalkomanda, USVG, knj. 1, fol. 59-60v.1869 ZHS, knj. 1, str. 235, 245.1870 N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca, n. dj., str. 44.1871 HDA, Arhiv grada Križevaca, kut. 2, br. 16; J. Adamček, Agrarni

odnosi, n. dj., str. 739.1872 N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca, n. dj., str. 44.


1510. godine zajednički ceh. Njegova su pravila 1521. godine preuzeli zagrebački bravari, kovači, ostrugari i sabljari.1873 Križevački ceh je do kraja 16. stoljeća prestao djelovati, godine 1647. je ponovno osnovan ceh željezarske struke, koji je svoja pravila preuzeo od zagrebačkih majstora, onih istih koji su za svoj rad preuzeli pravila starog križevačkog ceha iz 1510. godi-ne.1874 Godine 1646. sastavljena su pravila križevačkog lončarskog ceha.1875

Gospodarski se razvoj mogao vidjeti i u procesu doseljavanja stanovništva, a posebice okolnog plem-stva. U gradu franjevci 1626. dobivaju bivši samostan augustinaca1876, a 1667. dolaze i pavlini (na poticaj Ivana Zakmardija Dijankovečkog), koji 1674. godine osnivaju gimnaziju (ukinuta 1786.).1877 Godine 1661. je vladar Leopold I. izveo prvi pokušaj ujedinjenja Donjih i Gornjih Križevaca, no taj pokušaj ipak nije bio proveden u djelo. U tome je uspjela tek Marija Terezija 1752. godine.1878

I Koprivnica je u 17. stoljeću započela ekonom-ski jačati. Pogranični položaj je ovaj grad pretvorio u svojevrsna vrata iz Osmanskog Carstva u prostor pod habsburškom upravom i u obrnutom smjeru. No, nesumnjiva prednost položaja Koprivnice je bila ta da se grad nalazila na križanju putova različite važnosti. Izgleda da su za razvitak gospodarskih djelatnosti bili najvažniji prometni pravci prema sjeveru (odnosno istoku) i zapadu, tj. prema Varaždinu, Kaniži, a pose-

1873 R. Horvat, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj (prire-dila M. Kolar-Dimitrijević), n. dj., str. 202-205.

1874 Dokumentacija Muzeja grada Križevaca; N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca, n. dj., str. 44.; usp. i diplomski rad Ozrena Blageca o križevačkim cehovima obranjen na Filozof-skom fakultetu u Zagrebu (mentor: prof. dr. Mira Kolar).

1875 Arhiv HAZU, II d 126; N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca, n. dj., str. 44.

1876 K. Vidačić, Topografično-poviestne crte slob. i kralj. grada Križe-vaca, Križevac 1886, str. 24.

1877 K. Horvat, Ivan Zakmardi, protonotar kraljevstva hrvatskoga, Rad JAZU, knj, 160, Zagreb 1905, str. 99-103; V. Bedenko, Križevci – razvoj grada, n. dj., str. 15;

1878 N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca, n. dj., str. 44-46.

bice prema Legradu i Drnju koji su bili luke na rijeci Dravi.1879

Križišna uloga Koprivnice je došla do izražaja tek paralelno sa jačanjem koprivničkog gospodarstva od početka 17. stoljeća. Proučavanjem mreže putova na prostoru između rijeka Mure, Drave i Save moguće je uočiti jaču prometnu gustoću u krajnje sjevernim (Međimurje i okolica Varaždina) i južnim područ-jima (zagrebačka okolica). Gospodarski uspon je jasno vidljiv od 1607. godine kada pouzdano znamo da u gradu djeluje ceh kovača, bravara, mačara, reme-nara, sedlara i zlatara, ali i pojačanom trgovačkom aktivnošću mletačkih, njemačkih i domaćih trgovaca. Gospodarsku obnovu je moguće pratiti i kasnije koja je u prvim desetljećima bila spora tako da je grad tek 1638. dobio pravo održavanja dva godišnja sajma.1880 U Koprivnici je 1651. utemeljena malta (mitnica), a 1652. grad je dobio pravo trećeg godišnjeg sajma. U blizini grada, u susjednom trgovištu Drnju je 1660. osnovana tridesetnica (carinarnica), što govori o intenzitetu prometa i trgovine.1881

Osnivanje novih cehova: čizmarskog 1673., mesarskog 1697. i krojačkog ceha 1698. godine, može nam biti pokazatelj da je u posljednjoj trećini stoljeća došlo do daljnjeg razvitka pojedinih struka (u ovom slučaju čizmara, mesara i krojača) da su mogli osno-vati zasebne cehove. Moguće je utvrditi da se pojava cehova podudara se s jačanjem trgovačke aktivno-sti u gradu. Ta podudarnost može se jasno uočiti na početku i na samom kraju 17. stoljeća, kada domina-ciju u trgovini preuzimaju pravoslavni odnosno tzv. »grčki« trgovci.1882

Koprivnica u drugoj polovici 16. st. pretvorila u važno vojno središte1883, pa je broj vojnika i časnika,

1879 H. Petrić, Prilog poznavanju prometnog značenja rijeke Drave u Gornjoj hrvatskoj Podravini od kasnog srednjeg vijeka do 19. stoljeća, Prometna povezanost Hrvatske s europskim zemljama u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjevero-zapadne Hrvatske (Traffic Links Between Croatia and the Euro-pean Countries Encouraging the Social, Economic and Cultu-ral Development of the Northwest Croatia), Zbornik radova Međunarodnog znanstvenog simpozija održanog u Varaždinu 10. i 11. studenoga 2005. godine, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Znanstveno vijeće za promet i Zavod za znanstveni rad, Varaždin, str. 133-136.

1880 R. Horvat, Koprivnički godišnji sajmovi, Vjesnik zemaljskog arhiva, sv. 15, Zagreb 1913, str. 236-238.

1881 R. Horvat, Kako je Koprivnica god. 1651. dobila svoju maltu, Vjesnik zemaljskog arhiva, sv. 15, Zagreb 1913., str. 319.; H. Petrić, Općina i župa Drnje – povijesno geografska monografija, Drnje 2000., str. 77.

1882 H. Petrić, Vom Handel im alten Koprivnica (17.-19. Jh.), Podra-vina, vol. 1, br. 2, Koprivnica 2002, str. 99-114.

1883 Usp. Zbornik Die K. K. Militärgrenze, Beiträge zu ihrer Geschi-chte, wien 1973; Vojna krajina (povijesni pregled – historiografija

Potpis ivana Zakmardija Dijankovečkog


a ovi su zasigurno imali i obitelji igrao tada najzna-čajniju ulogu u ukupnom broju stanovnika. Sigurni demografski i gospodarski pad civilnog stanovništva je djelomično ublažavala nazočnost vojske, čija je broj-nost nadoknađivala demografske gubitke i vjerojatno utjecala na stabilizaciju ukupnog broja stanovnika Koprivnice. Utjecaj tzv. Dugog rata (1593. do 1606.) može se vidjeti po gospodarskom i demografskom slabljenju Koprivnice krajem 16. i početkom 17. stolje-ća.1884

Broj civilnih stanovnika Koprivnice, prorijeđe-nih dodatno utjecajima tzv. Dugog rata, vjerojatno početkom 17. stoljeća nije bio velik. Prema izvješću Stjepan Patačića Ugarskoj komori od 22. travnja 1614. godine Koprivnica je bila više vojna utvrda nego grad, a građani su u njoj držali samo dvadesetak kuća.1885 Ukoliko pretpostavimo da je na jednu kuću dolazilo oko četiri civila. Nije poznat ukupan broj kuća u utvrdi pa je vrlo teško donositi procjene broja stanovnika. Kao pomoć za procjenu broja stanovnika utvrde mogu nam poslužiti podaci o vojnoj posadi. Primjerice 1630, 1644, 1651. i 1678. godine je u koprivničkoj utvrdi bilo 173 njemačkih vojnika te još 8 pripadnika artiljerije,

– rasprave), Zagreb 1984; F. Moačanin, Društveni razvoj u Vojnoj krajini, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća, Zagreb 1981., str. 84-88.

1884 H. Petrić, Prilog poznavanju mobilnosti stanovništva Koprivnice do početka 17. stoljeća, Podravina, vol. 2, br. 3, Koprivnica 2003., str. 160-167.

1885 Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), Neoregestrata acta (NRA), 632/7; J. Adamček, Agrarni odnosi, n. dj., str. 244, 402.

100 husara i 75 haramija.1886 Iz ovih podataka se može vidjeti da se broj vojnika u koprivničkoj utvrdi tijekom 17. stoljeća uglavnom nije mijenjao. Ako zbrojimo maksimalno osamdesetak civilnih stanovnika sa 356 vojnika dobivamo podatak od oko 450 stanovnika koprivničke utvrde. Pretpostavimo li da su popisani vojnici vjerojatno mogli imati obitelji u utvrdi, te da su neke vojne obitelji imale djecu koja su živjela s njima, procijenjeni broj stanovnika bi mogli dodatno pove-ćati. Kako su neki vojnici vjerojatno bili oženjeni, a dio ih je imao djecu, moguće je pretpostaviti da ranije dobivenom broju treba pribrojiti još 200-300 osoba. Na osnovu iznesenoga Koprivnica je početkom 17. stoljeća imala ne manje od 700 stanovnika. Ovakvim postupkom možemo pretpostaviti da je i 1659. godine u koprivničkoj utvrdi mogla živjeti ne manje od 450 i vjerojatno ne više od 700 osoba.

Prve pouzdanije podatke o broju kuća u utvrdi imamo 1659. godine, kada je popisano 80 kuća.1887 Usporedimo li ove podatke dolazimo do prosječ-nog broja stanovnika od približno 7 po jednoj kući, što bi bilo realno. Izgleda da u koprivničkoj utvrdi broj kućedomaćina nije bio identičan broju kuća. U popisu iz 1700. godine u koprivničkoj utvrdi je popi-sano 174 kućedomaćina.1888 Usporedimo li popise iz 1659. i 1700. godine možemo pretpostaviti da su u koprivničkoj utvrdi na jednu kuću približno dolazila

1886 STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 254.1887 NAZ, KVKA, Prot. 89/Ia, str. 29.1888 NAZ, KVKA, Prot. 91/III, str. 160-162.

Prostor gospo-darske djelatnosti »grčkih« trgovaca

iz koprivnice


približno 2,2 kućedomaćina, tj. da su u jednoj kući u prosjeku vjerojatno živjele dvije obitelji. Prema tim podacima, koje zbog različitih godina valja uzimati s rezervom, na jednog su ukućana u prosjeku dolazila 3 člana domaćinstva u utvrdi.

Ipak pri tome trebamo biti oprezni jer se broj ukućana koji su dolazili na jednu kuću ili kućedo-maćina mijenjao u različitim stoljećima ili regijama, ovisno o demografskom trendu. Na istočnojadranskoj obali je prosječni broj ukućana u prvoj polovici 16. stoljeća iznosio oko 10, a krajem istog stoljeća 8, dok je u drugoj polovici 17. stoljeća bio oko 5. Početkom 19. stoljeća prosjek je iznosio 5,5. U Istri je u drugoj polovici 18. stoljeća prosječno domaćinstvo imalo 5,6 članova.1889

U Koprivnici je broj ukućana po kući u 18. stoljeću bio od 3,4 do 4,1890 a primjerice 1771. u Križevcima je živjelo 3,9 ukućana po domu.1891 Iako smo svjesni svih nedostataka ovog pristupa, smatramo da je najmanje loše rješenje pretpostaviti da je na jednog popisanog koprivničkog kućedomaćina tijekom druge polovice 17. stoljeća dolazilo najmanje 4 stanovnika.

Koprivnica je 1659. godine imala relativno dobro napućena predgrađa – u 14 ulica (Pri pijacu mala vulica, Duga vulica, Klakova, Banovci, Futakova, Ribnjaka vulica, Miklinovečka, Brežanci bližnji, Brežanci bližnji drugi, Brežanci veliki, Ciglenička, Špoljarska i Dubovec) živjelo je 447 kućedomaćina. U okolici Koprivnice su iste godine postojala tri sela koja su pripadala koprivničkoj župi. To su bili Bregi, Jagnje-dovec i Herešin. U njima su popisana 62 kućedoma-ćina. Izvan utvrde je živjelo 509 kućedomaćina.1892

U koprivničkoj je utvrdi prostor za stanovanje bio ograničen prostorom pa su, po ranije iznesenoj pretpostavci, na jednu kuću u prosjeku dolazila 2,2 kućedomaćina. U koprivničkim ulicama izvan utvrde možemo pretpostaviti da je broj kućedomaćina bio približno jednak broju kuća, a kako se radilo o djelo-mično agrarnom ili barem po gospodarskoj djelatnosti mješovitom stanovništvu, možemo pretpostaviti da je na jednog kućedomaćina dolazio nešto veći broj ukućana. Kako su u utvrdi na jednog kućedomaćina

1889 N. Vekarić, Broj stanovnika Dubrovačke Republike u 15, 16. i 17. stoljeću, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrov-niku, str. 17; N. Vekarić, Stanovništvo polutotoka Pelješca, sv. 1, str. 81; N. Kapetanić, N. Vekarić, Stanovništvo Konavala, knj. 1, str. 290, 300; I. Erceg, Broj i veličina porodica u Istri, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, sv. 8, Zagreb 1981., str. 10.

1890 S. Krivošić, Koprivnica - naselje i njegovi stanovnici, u: Podravski zbornik, br. 14, Koprivnica 1988, str. 123-124.

1891 NAZ, KV, Prot. 211., fol. 35.1892 NAZ, KVKA, Prot. 89/Ia, str. 21-29.

dolazila ukupno 3 člana domaćinstva, za ulice izvan utvrde možemo pretpostaviti da je na jednog kućedo-maćina dolazilo barem 4 člana domaćinstva, uzevši u obzir ranije spomenutu Krivošićevu procjenu od 4,3 članova domaćinstva za župu Sv. Marka u zagrebač-kom Gradecu, a u okolnim selima i možda više od 5 članova domaćinstva na jednog kućedomaćina.1893 Time dolazimo do procjene da je u koprivničkim ulicama izvan utvrde 1659. godine živjelo 1750-1800 ljudi. Zbrojimo li podatke za utvrdu i koprivničke ulice izvan nje dolazimo do procjene od 2250-2400 stanovnika u gradu Koprivnici 1659. godine.

Prema popisu iz 1700. godine u utvrdi su popisana 174 kućedomaćina. Za taj smo broj pretpostavili da nije bio bitno različit od broja kućedomaćina 1659. godine. U koprivničkim ulicama izvan utvrde živjelo je 448 kućedomaćina1894, što je neznatno povećanje u odnosu na 1659. godinu. Iz ovih podataka možemo pretpostaviti da se između 1659. i 1700. godine broj stanovnika u koprivničkoj utvrdi i okolnim ulicama nije bitno mijenjao. Sukladno s ranije iznesenim mogućnostima pretpostavljamo da je u Koprivnici 1700. godine živjelo 2250-2400 stanovnika približno kao i 1659. godine.

Procjenu broja stanovnika donosi i Stjepan Krivo-šić ne navodeći postupak kojim je došao do procije-njenog broja stanovnika. On procjenjuje da je 1659. godine zajedno u gradu Koprivnici i Bregima živjelo od 1900 do 2200 stanovnika, a 1700. godine od 2400 do 2700 stanovnika.1895

Buduća će istraživanja vjerojatno utvrditi kako je usmjeravanje slavonske trgovine prema austrij-skim zemljama imalo utjecaj na križevačka gradska naselja. Ranije smo pretpostavili da su Gornji i Donji Križevci oko 1520. imali približno 1500, oko 1550. godine oko 400 stanovnika.1896 U vojnim popisima

1893 S. Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo, n. dj., str. 80; Procje-njujući broj stanovnika za župu Drnje (katoličko stanovništvo) u drugoj polovici 17. stoljeća procijenio sam da je na jednu kuću dolazilo u prosjeku 6,5 ukućana. U procjeni za župi Novigrad Podravski (katoličko i pravoslavno stanovništvo) također u drugoj polovici 17. stoljeća, primijenio sam postupak kojim sam procijenio da je na jednu obitelj u prosjeku dolazilo 8,8 stanov-nika, neovisno o prosjeku broja stanovnika po jednoj kući. H. Petrić, Općina i župa Drnje, Drnje 2000, str. 36-37; isti, Novigrad-ska Podravina od ranog srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, u: Općina Novigrad Podravski – izabrane teme, Novigrad Podravski 2001, str. 72-73.

1894 NAZ, KVKA, Prot. 91/III, str. 163-170.1895 S. Krivošić, Koprivnica – naselje i njegovi stanovnici, Od sredine

XVII. do sredine XIX. stoljeća, Podravski zbornik, br. 14, Kopriv-nica 1988, str. 124.

1896 H. Petrić, Prilog poznavanju mobilnosti stanovništva Koprivnice do početka 17. stoljeća, Podravina, vol. II, br. 3, Koprivnica 2003, str. 165.


od 1630. do 1678. u Križevcima je bilo popisano 67 haramija, 76 njemačkih vojnika i 100 husara – ukupno 243 vojnika.1897 Ako pretpostavimo da su Križevci poput Koprivnice imali stotinjak građana te da je dio vojnika imao žene i djecu, moguće je da je početkom 17. stoljeća tamo živjelo ne manje od 500 stanovnika.

U 17. stoljeću je s južne i jugoistočne strane utvrde postojalo podgrađe koje je bilo dio Donjeg grada dok je tada Gornji grad imao još dosta malo stanovnika.1898 Godine 1706. su u župi Križevcima bila popisana 242 kućedomaćina. Stjepan Krivošić je u svojoj procjeni broj kućedomaćina množio sa 5,9 pa je dobio da je 1706. godine u župi Križevci živjelo oko 1430 stanov-nika, a 1700. godine ih je po procjeni istog autora bilo oko 1400.1899 Ukoliko bi pretpostavili da je tamo bilo najmanje 4, a najviše 5 stanovnika po jednom kućedomaćinu, krajem 17. i početkom 18. stoljeća bi u župi Križevci živjelo 1000-1200 osoba. To je nešto niža procjena od one koju je objavio Stjepan Krivošić uzevši u obzir da je na jednog kućedomaćina u drugoj polovici 18. stoljeća moglo doći 6 osoba.1900 Iako smo bliži razmišljanju da je župa Križevci krajem 17. stoljeća mogla vjerojatno imati 1000-1200 stanovnika, ne bi u potpunosti odbacili ni Krivošićevu procjena od oko 1400 stanovnika, barem dok se ne nađu novi izvori ili metode kojima ćemo se približiti procjeni broja stanovnika ove župe.

Kada smo utvrdili približni broj stanovnika župe Križevci ostaje nam zadataka napraviti pretpostavku koliko su stanovnika mogli imati Gornji i Donji Križevci kao gradska naselja. Godine 1706. u Gornjim i Donjim Križevcima je popisano 170, a u predgra-đima Karan i Podgajec još 20 kućedomaćina, tj. na križevačkom gradskom prostoru je popisano ukupno 190 kućedomaćina. Ako bi za grad Križevce primi-jenili isti kriterij za procjenu kao i u Varaždinu od prosječno najmanje 4, a najviše 5 stanovnika po jednoj kući odnosno kućedomaćinu, onda bi početkom 18. (a vjerojatno i krajem 17.) stoljeća u gradu Križevcima (Donjem i Gornjem) živjelo ne manje od 700 i ne više od 1000 stanovnika.

1897 Štajerski zemaljski arhiv Graz, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 254. S tim u vezi čini se problematično ubrajati vojne posade u stanov-ništvo gradova. Kada im prođe rok službe pa se vraćaju u svoje domove – Vlasi u svoja sela, a Nijemci i Slovenci u unutarnjoa-ustrijske zemlje.

1898 V. Bedenko, Križevci – razvoj grada, Glasnik Arhitektonskog fakulteta, br. 3, Zagreb 1975, str. 15-16.

1899 S. Krivošić, Stanovništvo i demografske prilike u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u XVIII. i prvoj polovini XIX. stoljeća, Varaždin 1991., str. 32, 37.

1900 S. Krivošić, Stanovništvo i demografske prilike, n. dj., str. 34.

Stanovništvo Koprivnice i Križevaca se poveća-valo prije svega doseljavanjem. U izvorima zabilježeni doseljenici su bili podrijetlom iz gotovo svih dijelova hrvatskih zemalja (od Jadranskoga mora do rijeka Mure i Drave), iz raznih dijelova prostora Osmanskog Carstva (Bosanskog i Kaniškog pašaluka), s njemač-kog (prvenstveno Štajerske), mađarskog i talijanskog govornog područja te današnjeg slovenskog prostora. Najveća je koncentracija doseljenika iz sjevernog dijela Hrvatsko-slavonskog kraljevstva (iz prostora između Kupe, Sutle, Mure i Česme). Oni iz južnijih krajeva (Dalmacije, Primorja, Like i Korduna) su bili rela-tivno rijetki, dok doseljenici iz Istre nisu zabilježeni u izvorima.1901

U koji red veličine su Varaždin, Križevci i Kopriv-nica spadali u odnosu na druge gradove? Rudolf Kötzs-chke je za njemački prostor u 16. stoljeću napravio podjelu gradova na: 1) velike (20000 do 40000 stanov-nika), srednje (5000-20000) i male (2000-5000).1902 Po tome, ali i po istraživanjima austrijskih historijskih demografa Varaždin, Križevci i Koprivnica bi spadali u male gradove.1903 No, Boris Golec za današnji slovenski prostor daje drugačiju klasifikaciju. On smatra da su manji gradovi imali 500 do 2000 stanovnika, a srednje veliki gradovi 2000 do 10000 stanovnika.1904 Primije-nimo li za istraživane gradove kriterije za današnji slovenski, a ne njemački ili austrijski prostor, Varaždin i Koprivnicu bi bez većih problema mogli »podignuti« u rang srednje velikih gradova, dok bi Križevci ostali u kategoriji malog grada. U svakom slučaju, Varaždin i Koprivnica su tijekom 17. stoljeća, na srednjoistoč-noeuropskom prostoru, bili gradovi na granici ranga manjih i srednje velikih gradova.1905

No, usporedimo li ove podatke sa još dva slobodna i kraljevska grada Hrvatsko-slavonskog kraljevstva, moguće je zaključiti da su Varaždin Koprivnica pred kraj 17. stoljeća spadala među najnapućenije, a Križevci među slabije napućene.

1901 Državni arhiv Varaždin, Zbirka matičnih knjiga, Župa Kopriv-nica, Matična knjiga krštenih 1660-1679; Matična knjiga krštenih 1696-1736.; Hrvatski državni arhiv, Matične knjige župe Križevci.

1902 Rudolf Kötzschke, Grundzüge der deutschen wirtschaftsgeschi-chte bis zum 17. Jahrhundert, Berlin 1923., str. 176.

1903 U 17. stoljeću je Innsbruck imao 5000 do 6000 stanovnika (on je iza Beča i Graza bio najnapućeniji grad austrijskog prostora), a Salzburg 9000 do 13000. Franz Mathis, Zur Bevölkerungsstruktur österreichischer Städte im 17. Jahrhundert, wien 1977., str. 257.

1904 B. Golec, Regionalne razlike v jezikovni podobi prebivalstva slovenskih celinskih mest med 16. in 18. stoletjem, Zgodovinski časopis, 57, Ljubljana 2003., str. 23, 25.

1905 V. Báckai, Small towns in eastern central Europe, Small towns in early modern Europe (ur. P. Clark), Cambridge University Press 1995, str. 77-89.


Krajem 16. stoljeća je zagrebački Gradec dostigao najnižu granicu u broja stanovnika. Kako je Stjepan Krivošić napisao knjigu o stanovništvu Zagreba, ovdje ćemo sažeto predstaviti i nastojati kritički vrednovati podatke o ukupnom broju stanovnika Gradeca. Stje-pan Krivošić procjenjuje da je u njemu bilo ne manje od 1500, ali niti više od 2000 stanovnika, dok je na čitavom zagrebačkom urbanom prostoru živjelo oko 3200 stanovnika.1906 Ako je, prema Krivošiću, krajem 16. stoljeća Gradec dostigao najnižu granicu u broju stanovnika, onda je sredinom 16. stoljeća mogao imati ne manje od 2000 stanovnika. U izvještaju pavlina Ivana Benkovića iz 1668. piše da »varoš zagrebačka« ima oko 400 kuća u kojima je živjelo 2000 stanovnika što znači da je na jednu kuću dolazilo 5 ukućana.1907 Stjepan Krivošić je za župu Sv. Marka u zagrebačkom Gradecu u drugoj polovini 17. stoljeću (točnije za razdoblje 1653-1670.) donio procjenu o postojanju oko 840 obitelji. U oba zagrebačka naselja je u drugoj polovici 17. stoljeća približno živjelo oko 3600 stanov-nika, što bi u značilo da je u prosjeku u jednoj obite-lji živjelo 4,3 članova. 1908 Treba upozoriti da je ovu procjenu iz druge polovice 17. stoljeća, kod pokušaja određivanja stanovnika za druga stoljeća, potrebno uzimati s rezervom. Krivošić dolazi do zaključka »da je na širem području Gradeca u drugoj polovini XVII. stoljeća živjelo više od 2000 stanovnika, a sama varoš

1906 S. Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća, Zagreb 1981, 70; vidi i predgovor: V. Stipetić, O istraživanju povijesti stanovništva u gradovima Hrvat-ske, 4.

1907 L. Dobronić, Zagreb u opisima starih pisaca, Kaj, br. 7-8, Zagreb 1972, 29.

1908 S. Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća, n. dj., 80.

nije imala manje od 2000 stanovnika, a vjerojatno je taj broj bio i nešto veći.«1909

Senj je u prvoj polovici 16. stoljeća (1538.) imao oko 1000 stanovnika.1910 Drago Roksandić je u svojem radu o bunama u Senju i Primorskoj krajini utvrdio da kretanje broja stanovnika Senja kroz 16. stoljeće nije moguće pratiti1911, pa ranije spomenuti podatak možemo promatrati kao izoliranu činjenicu koju je teško povezati s kasnijim demografskim razvitkom. U Senj su doseljavali novi žitelji, uskoci, tako da je 1618. zabilježeno da su svi stanovnici Senja »ili turski odmetnici ili Vlasi, a samo je pet kuća pravih Senjana, a ti nisu vojnici«.1912

Izvješće senjskog biskupa Vincentiusa Martene iz 1615. govori da »u gradu nema drugih zanimanja osim vojničkoga. Stanovnike zajedničkim imenom nazivaju Uskoci, ali u njihovu jeziku tako se nazivaju samo oni koji nisu rođeni u Senju, nego su u nj uskočili. Takvih je mnogo više nego starosjedilaca.« Senj je imao 500 kuća i gotovo 2000 stanovnika.1913 To znači da je u Senju na jednu kuću dolazilo otprilike 4 stanovnika. U izvješću senjskog biskupa Markantuna de Domi-nisa iz 1602. vidi se da je u Senju bilo oko 400 ognji-šta.1914 Ukoliko pretpostavimo da je broj kuća jednak broju ognjišta, te da je na jedno ognjište dolazilo oko 4 stanovnika, moguće je utvrditi da je Senj 1602. imao oko 1600 stanovnika.

U izvješću senjskog i modruškog biskupa Hija-cinta Dimitrija iz 1684. piše da je u Senju bilo »1500 vjernika za pričest«.1915 Njima valja pribrojiti djecu.1916 Teško je utvrditi koliko je moglo biti djece. Ukoliko ovo izvješće usporedimo sa izvještajem Sebastijana Glavinića iz 1695. u kojem piše da je Senj imao 2000 katoličkih vjernika1917, te ako pretpostavimo da između 1684. i 1695. nije bilo veće promjene ukupnog broja stanovnika, moguće je utvrditi da je u Senju 1684. živjelo oko 500 djece, odnosno ukupno oko 2000 stanovnika.

1909 Isto, str. 81; V. Stipetić, N. Vekarić, Povijesna demografija Hrvat-ske, Zagreb-Dubrovnik 2004., str. 123.

1910 HS, vol. II., Zagreb 1916., str. 407.1911 D. Roksandić, Bune u Senju i Primorskoj krajini (1719-1722),

Radovi - Institut za hrvatsku povijest, br. 15, Zagreb 1982., str. 46.1912 C. w. Bracewell, Senjski uskoci, Zagreb 1997., str. 53-63.1913 M. Bogović (prir.), Senjsko-modruška ili krbavska biskupija,

Izvješća biskupa Svetoj Stolici, Zagreb 2003., str. 122-129.1914 Isto, str. 118-119.1915 Isto, str. 132.1916 Godine 1616. u Senju je živjelo 500 osoba mlađih od 13 godina.

Š. Ljubić (prir.), Commissiones et relations venetae, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, knj. 6, Zagreb 1876., str. 255; C. w. Bracewell, Senjski uskoci, str. 203.

1917 Isto, str. 139.

Zagreb u drugoj polovici 17. stoljeća


Godine 1708. u izvješću senjskog i modruš-kog biskupa Benedikta Bedekovića zabilježeno je da je senjska župa imala oko 4000 »duša katoličkih vjernika«.1918 Moguće je da se ovaj podatak odnosi na šire senjsko područje. Župnik Vicko Vukušić je 1710. zapisao da je u Senju živjelo 1987 župljana »od kih je za prišešćenje 1389, od spovidi 147, male dice 451«,1919 a nemoguće je da se broj župljana u dvije godine prepolovio. U svakom slučaju, u idućim je desetljećima je broj stanovnika rastao, npr. izvješću iz 1741. piše da je grad Senj imao 2820 stanovnika,1920 što je znatan porast u odnosu na 1710. godinu.

Varaždin je bio najnapućeniji dok je Kopriv-nica imala približni broj stanovnika kao i zagrebački Gradec. Valja istaknuti da ova usporedba prije ukazuje na slabu urbaniziranost društva Hrvatsko-slavonskog kraljevstva, nego na demografsku snagu istraživanih gradova.1921 Usporedimo li podatke za sve slobodne kraljevske gradove Hrvatsko-slavonskog kraljevstva kao cjelinu možemo doći do zaključka da su oni od sredine 16. do početka 18. stoljeća doživljavali konti-nuirani rast ukupnog broja stanovnika. U cjelini gledano, spomenuti gradovi su se nalazili u širem okruženju tromeđe habsburškog, osmanskog i mletač-kog imperija. Zagrebački Gradec je imao pad do kraja 16. stoljeća, a nakon toga je slijedio spori oporavak. Varaždin je od sredine 16. stoljeća imao kontinuirani rast broja stanovnika kao i Koprivnica, Križevci i Senj. Najbrže je broj stanovnika porastao u Koprivnici gdje

1918 Isto, str. 158.1919 D. Roksandić, Bune u Senju i Primorskoj krajini, str. 49.1920 M. Bogović (prir.), Senjsko-modruška ili krbavska biskupija, str.

181.1921 H. Petrić, Procjene broja stanovnika i ekonomskog razvoja grad-

skih naselja sjeverozapadne Hrvatske od kraja 16. do početka 18. stoljeća, u: Stvaralački potencijali u funkciji kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Zbornik radova Međunarodnog znan-stvenog simpozija održanog u Varaždinu 21. i 22. studenoga 2002. godine, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb-Varaždin 2002., str. 133-152.

je od početka do sredine 17. stoljeća utrostručeno stanovništvo toga grada. U budućim istraživanjima bi trebali preciznije definirati što bi to bilo gradsko naselje od kraja 16. do početka 18. stoljeća. Prije svega, to bi bila centralna naselja, sa elementima centraliteta koji ih izdvajaju od okolnih seoskih naselja.

prIVILeGIrANA trGoVIštAZasebnu grupu gradskih naselja su predstavljala trgo-višta Cirkvena, Ivanić i Legrad koja su posjedovala kraljevske privilegije, a bila su ekonomski dovoljno snažna za čuvanje statusa trgovišta u dijelovima 17. stoljeća, iako se kraljevske povlastice dane stanovni-cima Ivanića u najbitnijim dijelovima nisu provodile u praksi.1922

Iako nije spadao ni u sastav Varaždinskog gene-ralata ni bio dio Križevačke županije osvrnuti ću se ukratko i na Legrad koji je kao središte Međimurske ili Legradske kapetanije funkcionalno bio vezan uz sustav obrane Varaždinskog generalata. Legrad je još u 15. stoljeću dobio status trgovišta, a od 1610. ima grb. Ovo naselje je funkcionalno bilo funkcionalno usko povezano uz istraživani prostor pa ću iznijeti tek nekoliko najosnovnijih informacija o Legradu. Godine 1643. Ferdinand III. je Legradu dodijelio privilegij slobodnog trgovišta, a sredinom 17. stoljeća se kratko spominje kao grad (civitas). U 16. stoljeću ulazi u sastav posjeda Zrinskih koji su u Legradu uredili sjedi-šte Legradske ili Međimurske kapetanije izgradivši protuosmansku utvrdu blizu ušća rijeke Mure u Dravu 1567. godine. Legrad je kratko bio pod osmanskom vlašću (1577.-1579. i 1600.). Od 1671. u Legradu je djelovala tridesetnica, a od 1682. se spominje solana.

1922 U Kraljevini Slavoniji su kraljevske privilegije i ekonomsku snagu za njihovo održanje imala još samo trgovišta Krapina, Samobor i Jastrebarsko. J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća, str. 730.

Pokušaj procjene ukupnog broja stanovnika slobodnih kraljevskih gradova Hrvatsko-slavonskog kraljevstva od sredine 16. do početka 18. stoljeća

Sredina 16. stoljeća kraj 16. - početak 17. stoljeća Sredina 17. stoljeća kraj 17. – početak 18.

stoljećaGradec 2000 1750 2000 2300Varaždin 1400 2800 3500 4000Koprivnica 500 700 2000 2500Gornji i donji Križevci 400 500 700 900Senj 1000 1600 2000 2000Ukupno 5300 7350 10200 11700


U blizini Legrada je kratko postojala utvrda Novi Zrin (1661.-1664.), izgrađena s obje strane rijeke Mure, nedaleko od utoka u Dravu.1923

U Legradu je još u 15. stoljeću zabilježen ceh nožara. Legrad je imao četiri znamenita sajma u 17. stoljeću, a trgovci s talijanskog i njemačkog prostora te teritorij Osmanskog Carstva su znali kupovali legradske noževe. Iz godine 1674. godine sačuvala su se pravila legradskih djetića u starom cehu. Saču-van je statut starog ceha legradskog iz 1677. godine gdje se spominju kovači, bravari, kolari i remenari.1924

1923 HDA, Trgovište Legrad; D. Feletar, Legrad, Čakovec 1971.; H. Petrić, D. Feletar, P. Feletar, Novi Zrin – Zrinska utvrda na Muri (1661.-1664.), Donja Dubrava-Zagreb 2001.

1924 D. Feletar, Podravina I, Koprivnica 1988., str. 160-161.

Posebno je zanimljiv tekst pravila šoštarskog i kušnjar-skog ceha u Legradu iz 1697. godine koji sadrže 30 članaka i izuzetan su dokument o ustrojstvu cehova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.1925

U Legradu je 1670. godine, prema isusovačkom misijskom izvješću, živjelo oko tisuću katolika.1926 Iste godine je Petar Prašinski, carinik nedelišćanske tride-setnice, pisao je zagrebačkom biskupu Borkoviću da je u mjestu i utvrdi Legrad živjela jedva trećina kato-

1925 D. Feletar, Pravila legradskog Šoštarskog i kušnjarskog ceha iz 1697. godine, Podravski zbornik, sv. 1, Koprivnica 1975, str. 134-145. Kasnije se spominju i ostali cehovi - brodarski 1717., tkalački 1747., mlinarski 1768. i dr.

1926 M. Vanino, Misijska izvješća XVII. i XVIII. vijeka, Vrela i prinosi, sv. 2, Sarajevo 1933, str. 59.

Vrste gradskih naselja u 17. stoljeću


lika.1927 Na području katoličke župe Legrad je 1688. godine bilo oko 200 katoličkih te oko 700 luteranskih i kalvinskih kuća.1928 U Legradu je 1693. godine bilo oko 200 katoličkih i preko 500 protestantskih kuća.1929 Prema kanonskom izvješću iz 1698. godine može se zaključiti da je inovjeraca još uvijek bilo više od kato-lika, a među njima su se nalazili »luterani, kalvini, židovi, arijanci1930 i cvinglijanci«. U Legradu su se nala-zile »gotovo sve narodnosti koje postoje pod nebom« kako piše kanonik, a mnogi inovjerci su prelazili na katoličku vjeru.1931 Iste je godine kanonik Ivan Lesko-var izvijestio zagrebačkog biskupa da na području župe Legrad ima 2797 katolika.1932 Broj se katolika očito povećao jer su u Legradu 1716. godine živjeli u 280 kuća, dok istovremeno tamo žive i protestanti »koji ipak nisu više tako brojni kao prije«.1933 Po ranije iznesenim podacima bi mogli zaključiti da je 1670. godine u Legradu živjelo najmanje 3000 stanovnika. Kako je 1698. godine zabilježen broj od 2797 katolika na prostoru legradske župe, mogli bi pretpostaviti ili da su u popisu katolicima pribrojeni protestanti ili da je legradska župa osim Legrada obuhvaćala još koje naselje, za što nema potpore u izvorima i literaturi. Vjerojatno je bliže istini da su katolicima pridodani protestanti. Ako se budućim istraživanjima to pokaže točnijim, onda je između 1670. i 1698. godine došlo

1927 D. Feletar, Legrad-monografija, Legrad 1971, str. 142.1928 NAZ, KV, Prot. 70/Ib, 1; R. Horvat, Poviest Međimurja, Zagreb

1944., str. 148-149.1929 NAZ, KV, Prot. 70/Ib, 745.1930 Unitarijanci.1931 NAZ, KV, Prot. 71/II, 199.1932 R. Horvat, Poviest Međimurja, str. 171.1933 NAZ, KV, Prot. 73/IV, 199.

do pada broja stanovnika, čemu je barem ilustrativno potvrda o padu broja kuća između 1688. i 1693. sa oko 900 na oko 700. Uzmemo li u obzir da je 1693. godine u Legradu bilo oko 700 kuća i 1698. godine 2797 stanovnika, tada bi u jednoj kući živjela u prosjeku 4 stanovnika, što bi bilo realno, usporedimo li taj prosjek sa Čakovcem u kojem je živjelo 5,4 ukućana po obitelji te u Kotoribi u kojoj je bilo 3,6 člana po jednom kuće-domaćinu. Ove podatke, svjestan svih manjkavosti, koristiti ću i u izračunu približnog broja stanovnika i drugih trgovišta.

Posjed Cirkvenu je od kralja Leopolda 1662. za 2000 forinti u zalog dobio Gvozden Vuković, sin Dimitrija. Nakon njega 1664. posjed Cirkvenu dobiva Ivan Josip Herberstein, zapovjednik Križevačke natka-petanije.1934 On je 5. ožujka 1668. svojem trgovištu Cirkveni pribavio povlasticu za godišnji sajam na dan Sv. Lovre mučenika.1935 Herberstein je 1669. predlo-žio Saboru odredbu o plaćanju mostarine na posjedu Cirkveni što je Sabor prihvatio te ujedno tražio od posjeda Cirkvene plaćanje poreza dike.1936 Herberstein se 1670. nagodio sa stanovnicima Cirkvene koji su mu u ime otkupa kmetskih dužnosti platili 7000 forinti s kako bi postali slobodno kraljevsko trgovište. Cirkveni je kralj Leoplod 29. siječnja 1673. godine dodijelio status trgovišta.1937

1934 J. Buturac, Iz prošlosti Cirkvene i okolice, Križevački zbornik, sv. 2, Križevci 1982, str. 107.

1935 E. Laszowski, Prilog za povjest sajmova u Hrvatskoj i Slavo-niji, Vjestnik kr. Hrvastko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arhiva, god. IV, Zagreb 1902., str. 68;

1936 ZHS, knj. 1, str. 296.1937 J. Buturac, Iz prošlosti Cirkvene i okolice, str. 107. Prema Josipu

Buturcu poveljom od 29. siječnja 1673. Cirkvena je dobila svoja

Legrad 1671. godine (Giovanni Giuseppe Spalla)


Hrvatsko-slavonski sabor je na zasjedanju u Zagrebu od 30. travnja 1674. donio odredbu prema kojoj su stanovnici trgovišta Cirkvena Saboru trebali priložiti svoj gradskih privilegij u originalu.1938 Na saborskom zasjedanju održanom 12. veljače 1675. u Varaždinu proglašene su privilegije slobodnog trgovišta Cirkvena, ali su istovremeno prosvjedovao Juraj Budor u ime ženskih članova obitelji Kere-cheny. Prosvjedovao je i Petar Prassinzky, upravitelj tridesetnice u Nedelišću, zbog toga jer je trgovište Cirkvena dobilo povlastice bez pristanke Ugarske komore. Prigovor je dao i zagrebački biskup Martin Borković koji se smatrao zakinutim zbog jednog crkvenog predija.1939Na saborskom zasjedanju održa-nom 20. svibnja 1677. godine u Zagrebu odlučeno je da se pošalju članovi Sabora i slobodnog kraljevskog grada Zagreba da u slobodnom trgovištu Cirkvena uvedu gradsku upravu po uzoru na zagrebačku. Isto-vremeno je bilo odlučeno da će na molbu istoga trgo-višta Sabor poslati pismo zapovjedniku križevačke krajine da prestanu nasilja što su ih krajišnici činili stanovnicima trgovišta Cirkvene.1940 Na zasjedanjima Hrvatsko-slavonskog sabora 6. veljače 1681. u Varaž-dinu i 15. travnja 1681. u Zagrebu zagrebački biskup je ponovno uložio prigovor protiv prava slobodnog trgovišta Cirkvena na predij Praščovac (Praschocz).1941

Trgovište Cirkvena (oppidum Czirkuena) je 1706. godine imala 50 kuća1942 odnosno vjerojatno oko 180-280 civilnih stanovnika. U Cirkveni je od 1630. do 1678. godine bilo smješteno 25 vojnika.1943 Ukoliko civilnim stanovnicima pribrojimo vojnike od kojih su vjerojatno neki imali obitelji, onda dolazimo do broja od oko 230-330 stanovnika. Cirkvena je, primijenimo

dva pečata (veći i manji) od kojega se u Hrvatskom državnom arhivu sačuvao otisak manjega pečata s natpisom: »Sigillus (!) minus oppidi Corquensis« sa grbovnim ili heraldičkim likom: crkva s tornjem i križem, a iznad njih Bogorodica sa djetetom. Trgovište Cirkvena je uz spomenute imala još povlastice: »birati suca, kapetana, senatore, notara, pučkog tribuna, blagajnika i županika; izabranog županika potvrđivao je biskup; osudu na smrt (ius gladii) viša je vlast potvrđivali ili dokidala. Osobita je povlastica bila: slati svoga zastupnika u Hrvatski sabor. Tako je Cirkvena postala izjednačena s hrvatskim gradovima; njezine su povlastice bile veće od obićnoga trgovišta (Samobor, Krapina, Jastrebarsko). Slobodna općina Cirkvena obuhvaćala je ova sela: Cirkvena, Kenđelovec, Kuštani, Glog (Novi; nekada Babljak), Ladinec, Praščovec, Mački, Brezine i Hrašće. Ovako udružena slobodna, povlaštena općina mogla je lakše snositi i razne, dosta velike poreze, osobito u doba rata.«

1938 ZHS, knj. 1, str. 343.1939 ZHS, knj. 1, str. 350-352.1940 ZHS, knj. 1, str. 379.1941 ZHS, knj. 1, str. 392, 396.1942 NAZ, KV, Prot. 130/I.1943 STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 254.

li analogije sa onim trgovištima za koje imamo više podataka, sredinom 17. stoljeća mogla približan ili veći broj stanovnika od broja koji je popisan početkom 18. stoljeća.

Trgovište Ivanić je postojalo još u 13. stoljeću, a u 1404. godine je dobilo status slobodnog mjesta (libera villa) od zagrebačkog biskupa Eberharda Albena. Te je povlastice 29. kolovoza 1407. potvrdio kralj Žigmund Luksemburški, a možemo ih smatrati privilegijem slobodnog trgovišta. Isti je kralj Ivaniću 1405. dao pravo godišnjeg sajma na dan uzašašća Blažene Djevice Marija (te dan prije i poslije), a kralj Albert Habsburški pravo godišnjih sajmova na osmi dan poslije uskrsa te ne blagdan Sv. Ivana Krstitelja. Kada je 1521. privilegije trgovišta Ivanića potvrđivao zagrebački biskup Šimun Erdödy, promijenio je jedino članak o slobodi seljenja koje je ograničio na biskupske posjede.1944

Purgarima su na biskupskom Ivanićkom vlaste-linstvu smatrani ne samo stanovnici trgovišta Ivanića nego i žitelji Kloštra te Lonje, a u spomenutim su nase-ljima uz purgare ili građane (cives) živjeli predijalci i želiri. Purgari su, isto kao i kmetovi, morali davati podvoz, davati naturalnu i novčanu rentu. U slučaju rata su služili kao vojnici u vlastelinskom banderiju. Bili su oslobođeni od tlake, ali su morali raditi na grad-nji utvrda, nasipa i sl. Purgari su sredinom 17. stoljeća pružali otpor povećanju feudalnih tereta. Stanovnici purgarije na ivanićkim posjedima su pod vodstvom ivanićkog suca Martina Šiftara Špoljara 1660. pokušali obnoviti status slobodnog trgovišta Ivanića.1945

1944 E. Laszowski, Stare sloboštine Ivanić-grada, Vjesnik Zemaljskog arkiva, 3, Zagreb 1901., str. 32-35.

1945 Ivanić (»Purgari okolu grada«) i »Lonja činili su 1672. jednu općinu koja je godišnje morala plaćati 40 forinti i prodati 100 vedara vlastelinskog vina. U Kloštu je bila druga »grad-ska« općina. Ti su građani (cives Klostrenses) godišnje morali istočiti 80 vedara vlastelinskog vina i platiti 19 forinti novčane daće. Stanovnici ivanićkih trgovišta pružili su otpor povećanju feudalnih tereta. Čini se da su 1649. odbijali prevoziti vlastelinske žitarice i prodavati vino. Juraj Zakmardy je 22. IV. 1649. obavi-jestio biskupa da je s njima razgovarao »zaradi zamuđene službe i nepokorščine«. Purgarski je sudac međutim izjavio da su se gotovo svi pokorili i da »hote dvakrat pokorneši biti nego su bili, i žitak voze i vino toče«. Ali vlastelinski upravitelj Ivan Hrastovački tražio je već 4. VII. 1649. da se ivanićki purgari pozovu na sud zbog uskraćivanja desetine. Javio je biskupu da »nehte desetine plaćali žitne i hajdine od nijedneh zemalj, sternu od purgerskeh«. Stanovnici novih ivanićkih trgovišta bili su svjesni da je trgovište Ivanić u srednjem vijeku uživalo autonomiju pravog trgovišta, imalo svoje sajmove i snosilo manje feudalne terete. Imali su povelju biskupa Eberharda iz 1404. prema kojoj građani nisu morali davati tlaku, nego novčane daće koje su iznosile samo 72 denara po selištu. Njihov je sudac sudio sve parnice, osim parnica zbog »notae infidelitatis«. Građani su mogli slobodno raspolagati svojom imovinom.« J. Adamček, Bune i otpori, str. 315-316.


Kako je u Ivaniću 1630. popisano 208 vojnika (78 haramija, 80 njemačkih vojnika i 50 husara),1946 možemo pretpostaviti kako je to bio najniži broj stanovnika Ivanića u prvim desetljećima, iako sam svjestan da k tome treba dodati nepoznati broj civila.

Ivanićani tj. »purgari okoli grada« su 1649. činili skupinu od 14 obitelji, 1679. -13, a 1701. godine 12 obitelji. U Lonji su 1649. i 1701. popisane 32 obitelji, dok su 1679. zabilježene 23 obitelji. U Kloštru je 1649. bilo ukupno 82 obitelji, 1679. ih je zabilježeno 80, dok su 1701. popisane 52 obitelji.1947 Josip Adamček je izra-čunao da je u ova tri naselja »1649. bilo 176, a 1679. godine 145 obitelji. Status vlastelinskih purgara ili građana (cives sive oppidani) imalo je međutim samo oko 40 podložnika iz Ivanića, Lonje i Kloštra«.1948

Brojenjem pojedinih kućedomaćina došao sam do zbroja od 128 obitelji 1649. godine u sva tri spomenuta naselja (Ivanić, Lonja i Kloštar). U istim je naseljima 1679. živjelo 116 obitelji, a 1701. svega 96 obitelji.1949 Na osnovu iznesenoga je moguće zaključiti da je u purgarskim naseljima sredinom 17. stoljeća živjelo 460-700, a početkom 18. stoljeća 350-530 stanovnika.

Kralj Lepold je 12. ožujka 1660. u Beču potvrdio sve ranije ivanićke povlastice koje su Ivaniću osigu-ravale status slobodnog trgovišta.1950 Kralj je istovre-meno izdao i zaštitni list za ivanićke purgare jer su se oni tužili da ih ometaju u korištenju njihovih starih sloboština te ih prisiljavaju na neuobičajena i nepra-vedna podavanja. No, kraljevska potvrdnica nije bila legalna jer po zakonskim člancima Ugarskog sabora iz 1622. i 1649. godine kralj bez preporuke vlastelina nije mogao davati povelje za trgovišta, a osim toga purgari nisu imali suca kojega je biralo 12 prisežnika (kako je bilo naznačeno u povlasticama), a također su snosili razne službe (gradili gospodarske zgrade, popravljali ograde, vozili vino i žitarice itd.). Biskup Petar Petre-tić je protiv ivanićkih purgara podignuo tužbu pred podbanom i protonotarom jer su prema njegovom mišljenju nezakonito postupili. Sud je presudio da se kraljeva potvrdnica i njegovo zaštitno pismo ponište te da ivanićki purgari ubuduće moraju snositi postojeće

1946 STLA, Militaria, Sch. 162.1947 NAZ, KV, Prot. 5/V; Prot. 105/I.1948 J. Adamček, Bune i otpori, str. 315.1949 NAZ, KV, Prot. 5/V; Prot. 105/I.1950 E. Laszowski, Stare sloboštine Ivanić-grada, 32-34. Zahvalju-

jući ovoj potvrdi sačuvali su se podaci o starijim povlasticama. Kasnije su povlastice izgubljene ili spaljene. Usp. J. Barbarić, Diplomatički i ostali pisani izvori za povijest Ivanića i njegova kraja (1246-1808), 900 godina Ivanića (zbornik), Kloštar Ivanić – Ivanić Grad – Križ 1994., str. 232.

terete, a presudu je potvrdio i ban Nikola Zrinski.1951 Iako se nisu provodile kraljevske privilegije, Ivanić je i dalje ostao trgovište, a dotadašnji purgari nisu izgubili svoj status koji je bio povoljniji od kmetskog.

NeprIVILeGIrANA trGoVIštA I trGoVI NaSTaLi U SreDNJem ViJekU kOJi SU ZaDrŽaLi STaTUS GraDSkiH NaSeLJa U DiJeLU 17. STOLJeĆUTrgovišta i ostala gradska naselja koja su nastala u srednjem vijeku tijekom 16. stoljeća su doživjela krizu i zastoj u svom razdoblju, a uzroci te krize su bili više-struki. Prema Josipu Adamčeku, osmanska su osvaja-nja unijela velike poremećaje u trgovački promet što je oslabilo mnoga stara gradska naselja, a isto tako su na mnogim vlastelinstvima gradska naselja propala u doba osmanskih pustošenja jer se stanovništvo raselilo ili je bilo zarobljeno. Veliki udarac razvoju gradskih naselja nanijelo je uključivanje feudalaca u trgovinu poljoprivrednim proizvodima pri čemu grad-ska naselja nisu bila dovoljno snažna kako bi zadržala tu trgovinu.1952 Na vlastelinstvima koje nisu zauzele Osmanlije ili se nisu nalazila u neposrednoj pogra-ničnoj zoni sa Osmanskim Carstvom zemaljski, a u kojima su propala oslabljena gradska naselja, zemaljski su gospodari nekadašnje purgare pretvarali u kmetove. Pri tome su nekadašnja trgovišta i trgovi u pravnom smislu postajali sela.

Unatoč gore spomenutim procesima, neka su trgovišta i trgovi opstala i u 17. stoljeću. Ona su uglav-nom bila na onom dijelu Križevačke županije koje će ostati pod vlašću bana i Sabora – Ludbreg, Vrbovec, Rakovec, Miholec i Dubrava. Od srednjovjekovnih trgovišta koja su se nalazila na teritoriju Varaždinskog generalata, a koja su »preživjela« krizu 16. stoljeća i na neki način vegetirala u 17. stoljeću moguće je navesti samo primjer Đurđevca. Na kraju ću se osvr-nuti i na trgovište Varaždinske Toplice iako je ono dio Varaždinske županije u njemu je bila smještena vojnokrajiška utvrda sa plaćenom posadom koja je spadala u sastav Križevačke natkapetanije Varaždin-skog generalata.

Ludbreg se kao trgovište spominje od 1461. godine. Godine 1520. je ludbreško vlastelinstvo imalo 210 poreznih dimova, a početkom 16. stoljeća su građani trgovišta Ludbrega činili oko 20% podlož-

1951 Arhiv HAZU, II-d-105; NAZ, Juridica, 5/1105 (1966); J. Adamček, Bune i otpori, str. 316.

1952 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća, str. 396, 407.


nika ili barem poreznih obveznika vlastelinstva.1953 U trgovištu je 1598. godine živjelo 22 obitelji građana, 29 inkvilina i 4 kmetova, ukupno 55 obitelji.1954 Možemo procijeniti da je u Ludbregu živjelo 200-300 stanovnika, što je približno procjeni Nevena Budaka koja iznosi 280-350.1955 Trgovište Ludbreg (oppidum Lyudbreg) je 1659. godine imalo 123 kućedomaćina, tj. otprilike 450-700 stanovnika. Godine 1671. su u Ludbregu bile 102 kuće, da bi 1680. godine njihov broj bio smanjen na 95. U trgovištu je 1700. godine popisano 98 kućedomaćina1956, što bi poprilici moglo iznositi 350-600 stanovnika. To se poklapa s procje-nom broja stanovnika trgovišta Ludbreg 1700. godine od 588 stanovnika koju donosi Stjepan Krivošić.1957

Vrbovec se 1704. spominje kao »oppido Verbouecz« i tada je u njemu bilo popisano 107 kućedomaćina,1958 što znači da je tamo živjelo 380-590 stanovnika. Godine 1598. u Vrbovcu su živjelo 24 obitelji poreznih obveznika1959 ili oko 80-130 stanov-nika pa je moguće zaključiti da se od kraja 16. do početka 18. stoljeća broj stanovnika u Vrbovcu više nego učetverostručio. Zanimljivo je istaknuti da je 1598. godine u Vrbovcu popisano 20 kmetskih i 4 želir-skih obitelji, što znači da krajem 16. stoljeća tamoš-

1953 J. Adamček, Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma, u: Ludbreg-monografija, Ludbreg 1984, str. 85.

1954 Adamček-Kampuš, Popisi, str. 442.1955 N. Budak, Gradovi Varaždinske županije, n. dj., str. 169.1956 NAZ, KV, Prot. 4/IV; KV, Prot. 89/Ia; Prot. 98/II; Prot. 91/III; S.

Krivošić, Stanovništvo Podravine 1659-1859, Podravski zbornik, br. 9, Koprivnica 1983, str. 158; H. Petrić, Društveni i gospodarski razvoj od srednjega vijeka do prvoga svjetskog rata, u: Ludbreg – Ludbreška Podravina, Zagreb 1997, str. 50-51.

1957 S. Krivošić, Stanovništvo i demografske prilike, n. dj., str. 37.1958 NAZ, Prot. 130/I, str. 94, 609.1959 Popisi i obračuni poreza, str. 461.

nji stanovnici nisu imali purgarski status. Kasnije su stanovnici Vrbovca ponovno spominju kao purgari. Godine 1672. vrbovečki su purgari (oppidani) držali 30,63 selišta ili 36 % selišnog zemljišnog fonda na Vrbovečkom vlastelinstvu.1960 Josip Adamček smatra da su purgari na Vrbovečkom vlastelinstvu vjerojatno bili najbrojnija grupa podložnika. Purgari su isto kao i kmetovi morali davati tlaku, ali su za razliku od kmetova snosili upola manju naturalnu rentu.1961

Purgarija se na Rakovečkom vlastelinstvu sasto-jala od trgovišta Rakovec te sela Brezana, Samo-borca i Baničevca. Sredinom 16. stoljeća, u vrijeme Nikole Zrinskog (Sigetskog) rakovečkim purgarima su nametnute nove feudalne obveze, a Juraj Zrinski je 1623. posebnom ispravom regulirao purgarske obveze. Razlika između purgara i kmetova je bila u tome što purgari nisu morali davati tlaku za oranje nego im je obveza bila davati podvoz. Osim toga purgari su davali i manje naturane daće od kmetova.1962 Od 1630. do 1672. došlo je do povećanja radne rente rakovečkih purgara. Tada je podložnicima na purgariji pripadalo oko 35 % selišnih posjeda.1963

Josip Adamček je utvrdio da purgari na Rako-večkom vlastelinstvu tijekom 17. stoljeća više nisu bili gradskog stanovništvo, a po načinu privređiva-nja nisu se bitnije razlikovali od kmetova. Purgari su prema Adamčeku činili »samo posebnu grupu zavi-snih podložnika, koja je davala specifično struktu-riranu feudalnu rentu«.1964 Iako Adamček smatra da su purgari na Rakovečkom vlastelinstvu prestali biti »gradsko stanovništvo«, nemoguće je dokazati da su oni ranije to bili.

Usprkos tome, Rakovec je status trgovišta sačuvao i u prvoj polovici 18. stoljeća. Npr. 1704. zapisan je kao »oppido Rakonogh«.1965 Isti je status imao u popisu iz 1709. godine1966, dok je na karti u »Statusu familiae Patachich« iz 1740. Rakovec označen kao »Schloβ und Marckt«.1967 Rakovec je 1755. popisan kao selo (pagus),1968 što znači da je sredinom 18. stoljeća izgu-bio status trgovišta.

1960 Popisi i procjena dobara, str. 307-308.1961 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja

XVII. stoljeća, str. 728.1962 HU, str. 171-178; J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od

sredine XV. do kraja XVII. stoljeća, str. 727. 1963 Popisi i procjena dobara, str. 301-303.1964 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja

XVII. stoljeća, str. 728.1965 NAZ, Prot. 130/I, str. 106.1966 Arhiv HAZU, IV/b-63.1967 NSK Zagreb, R 4086, Status familiae Patachich.1968 Arhiv HAZU, II-d 152.

Prikaz Vrbovca u 18. stoljeću


U trgovištu (oppidum) Rakovec je 1598. popisano 11 obitelji (9 u kmetskom i 2 u želirskom statusu)1969, 1630. je postojalo 19 selišta (od toga 4 desertna)1970, 1709. je popisano 11 kućedomaćina1971, 1716. – 15 obitelji1972, a 1720. – 18 kućedomaćina.1973 Prema tome, krajem 16. stoljeća je u trgovištu živjelo 40-60 osoba, sredinom 17. stoljeća 70-105, a početkom 18. stoljeća 40-60 stanovnika.

Miholec1974 se kao trgovište na posjedima zagre-bačkih biskupa (opidum Zenthmihal domini episcopi) spominje od početka 16. stoljeća.1975 Miholec je kao trgovište posljednji puta spomenut 1543. godine1976, a već 1554. popisi ga ne bilježe kao trgovište1977 da bi 1604. ponovno bio popisan kao trgovište koje je zajedno sa predijem u Fodrovcu brojalo 45 kućansta-va.1978 Stanovnici trgovišta Miholec u 17. su stoljeću morali davati novčanu daću kao kolektivni teret. Čitavo trgovište je plaćalo 30 forinti jurjevščine i 30 forinti martinščine. Stanovnici Miholca su ljetnu dese-tinu te desetinu pšenice i raži davali u snoplju, a umje-sto jesenske desetine prosa i heljde purgari su svake godine davali 35 vedara vina. Krajem 17. stoljeća je miholečkim purgarima nametnuta tlaka, što je vidljivo iz žalbe purgara biskupu da im je porkulab prisiljavao na davanje 20 dana tlake tjedno. Početkom 18. stoljeća je svaka kuća u trgovištu Miholec morala davati 3 dana tlake za žetvu i isto toliko za košnju sijena, a isto tako su purgari morali sudjelovati pri prijevozu desetine, kao i u popravcima (i građenju) kaštela u Gradecu.1979

1969 Popisi i obračuni poreza, str. 462. Rakovečki župnik Lavoslav Matošić je uredništvu Arkiva za povjesnicu Jugoslavensku sredi-nom 19. stoljeća zapisao slijedeće: »Da je Rakovec bio njekada veće trgovište sa mnogo kućah, to svjedoći široka poljana u okolini, koja biaše onda vlastitost žiteljah istoga trgovišta, a sada je vlastitost stranom ovdašnje gospodštine, stranom obližnjih seljanah, zatim svjedoće to komadi opekah i kamenja, koji često u svoj okolini nalaze se. Nu žalibože! trgovište je razoreno je u 16. stoljetju po okrutnih Turcih, te je sada selo samo od 16 kućah.«

Usp. Arkiv za povjesnicu Jugoslavensku, knj. 5, Zagreb 1859., str. 343.

1970 HU, str. 171-175.1971 KAZ, Acta capituli saec., XVIII., fasc. 3.1972 Arhiv HAZU, IV/b-63.1973 NAZ, KV, Prot. 144/XVb.1974 I. Peklić, Župa Miholec – Dobrovoljno vatrogasno društvo Miho-

lec 1912-2002., Miholec 2002., str. 38-41.1975 Popisi i obračuni poreza, str. 25, 51.1976 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja

XVII. stoljeća, str. 402.; Popisi i obračuni poreza, str. 137.1977 Popisi i obračuni poreza, str. 161.1978 J. Adamček, Bune i otpori, str. 300.1979 Purgari iz Miholca su se 1677. žalili biskupu Borkoviću kako

su im vlastelinski službenici nametnuli desetinu zobi za koju se ranije smatralo da je zamijenjena u vino. J. Adamček, Bune i otpori, str. 314-315.

Godine 1598. je u Miholcu bilo 28 obitelji (23 kmetske i 5 želirskih)1980, dok se 1704. spominju podložnici »oppidani«, da bi 1706. u ovom trgovištu živjelo 47 obitelji.1981 Krajem 16. stoljeće u Miholcu je obitavalo 100-150, a početkom 18. stoljeća 170-260 stanovnika.

Srednjovjekovno trgovište Dubravu su 1552. popalili Osmanlije.1982 Zagrebački biskup Gašpar Stan-kovački je 1595. pisao da je 1587. »uz svoj silan trošak, brigu i napor obnovili i ojačali utvrdu Dubravu s utvr-đenim gradom, koji su toliko godina bili u sramotnu i ružnu stanju te gotovo potpuno opustošeni i napu-šteni, a svojedobno zbog straha od Turaka zapaljeni i ostavljeni te smo na tome istom mjestu s Božjim dopu-štenjem ustanovili novo naselje što nam je, uz slobodu novim naseljenicima i stanovnicima za razdoblje od čitavih sedam godina, koje je netom prošlo.« U utvrdi Dubrava su doseljenici u statusu građana podignuli kuće. Biskup je s njima 1595. sklopio nagodbu kojom su dubrovački građani zagrebačkim biskupima i bisku-piji trebali podavati cijelu desetinu plodova pšenice, raži, ječma, prosa i zobi u svežnjevima te svinja i počela. Biskup je Dubravčane oslobodio podavanja idućih 12 godina. Građani su, prema tome, morali davati desetinu žitarica i svinja, a desetinu od krče-vinskih zemalja morali su podavati nakon dvije godine obrade. Dubravčani su dobili i pravo slobodne prodaje kuća i drugih nekretnina.1983

1980 Popisi i obračuni poreza, str. 456.1981 NAZ, KV, Prot. 130/I, str. 124.1982 Lj. Šustek, Dubrava u povijesti i njena okolina, Zagreb 1929., str.

461983 »Istim tim dubrovačkim građanima desetinu heljde koja se na

tome mjestu od davnine obično propisuje i ubire. Isto tako bude li koji od tih građana na području spomenute utvrde i utvrđenog grada Dubrave od nadnevka ove isprave napravio krčevinu, otada neka dvije godine s novih zasijanih krčevina ne plaća ni nama ni našoj prije spomenutoj Crkvi nikakvu desetinu, već je tek treće godine može za nas i za našu spomenutu Crkvu utjerati naš

Dubrava


No, u vrijeme Domitrovićevog nasljednika biskupa Franje Ergelskog stanovnici trgovišta Dubrave su se 1633. tužili da se krše povlastice iz 1595. godine jer ih je biskup Šimun Bratulić prisiljavao na prijevoz prikupljene desetine, a bila im je nametnuta dužnost prodaje vlastelinskog vina, dok im je biskup Petar Domitrović oduzeo šumu.1984

No, izgleda da tužba iz 1633. nije bila u svemu točna jer su povlastice trgovišta Dubrave 1612. godine bile proširene kada je privilegij iz 1595. potvrdio zagre-bački biskup Petar Domitrović koji je Dubravčanima dodao slobodnu uporabu nekih šuma »odjelito od bilo kojih susjeda, ako bi kad šuma obilato rodila žirom, a sudioništvo u pogledu drugih stvari«.1985

Građani Dubrave su zajedno sa ostalim podložni-cima morali raditi na održavanju dubravske utvrde, a povrh toga im je, vjerojatno 20-tih godina 17. stoljeća, nametnuta kolektivna daća od 100 forinti. Stanov-nici trgovišta Dubrava su 1641. bili optuženi da su prije nekoliko godina prestali plaćati tu novčanu daću, a predstavnici Dubravčana su tražili mogućnost za obraćanje biskupu radi smanjenja te daće koja ih je previše opterećivala. U budućnosti bi trebalo istražiti da li je zagrebački biskup smanjio novčanu daću ili ne. Problemi u odnosima između biskupa i stanovnika trgovišta Dubrave su se nastavili i u drugoj polovici 17. stoljeća kada su Dubravčani tražili da im se vrate »njihove stare pravice«, očito mislivši na prava koja su dobili privilegijem iz 1595. godine.1986

U trgovištu Dubrava gdje su živjeli građani te u ulicama – Martinskoj, Zapadnoj i Južnoj, gdje su živjeli želiri, 1650. godine je živjelo 108 kućedomaćina. Od 1662. spominju se samo dvije ulice – Grabarska i Martinska u kojima je zajedno sa trgovištem živjelo 69 kućedomaćina. Godine 1669. broj kućedomaćina je smanjen na 68. Trend smanjenja se nastavio i u

sakupljač desetine ili službenik. Potom spomenutim građanima i svim njihovim nasljednicima zauvijek milostivo dopuštamo i odobravamo mogućnost da međusobno prodaju i kupuju zemlji-šta, kuće, oranice i ma koja druga nepokretna dobra, uz trajno očuanje prihoda s takvih dobara koja dužno prihodujemo mi i naša Crkva. Smatrali smo da radi vjerodostojnosti svega ovoga, radi svjedočanstva i radi vječne čvrstine treba ovu ispravu dati i izdati tim dubravačkim građanima i čitavoj zajednici građana i stanovnika našega utvrđenog grada Dubrave te svim njihovim nasljednicima potvrđenu i potkrijepljenu našim vlastoručnim potpisom i vješanjem našega pravoga pečata. Izdano u Zagrebu, 9. rujna godine Gospodnje 1595.« B. A. Krčelić, Povijest stolne crkve zagrebačke, Zagreb 1994., str. 77.

1984 KAZ, Arhiv Čazmanskog kaptola, Acta Loci credibilis, Lit. D, br. 153.; J. Adamček, Bune i otpori, str. 314.

1985 B. A. Krčelić, Povijest stolne crkve zagrebačke, str. 77.1986 SHKR, knj. 2, str. 207-208; NAZ, Politica, br. 152; Juridica, br.

617; Libelli supplices, XVI/45.

iduća dva desetljeća pa je 1679. popisano 59, a 1688. svega 37 kućedomaćina. Tek krajem 17. i početkom 18. stoljeća slijedio je blagi demografski oporavak pa je 1701. popisan 51 kućedomaćin.1987 Dubrava je sredi-nom 17. stoljeća imala približno 390-600, a početkom 18. stoljeća upola manje tj. 185-300 stanovnika.

Neka od naselja koja su postojala na vojnokrajiš-kom prostoru su zadržala status gradskih naselja. Jedan od rijetkih primjera za to je Đurđevac. Nekadašnje srednjovjekovne trgovište Đurđevac se 1659. godine spominje kao »civitas«1988, što ukazuje da je Đurđe-vac sredinom 17. stoljeća mogao funkcionirati kao gradsko naselje. Godine 1700. je Đurđevac imao 222 kućedomaćina,1989 što znači da je mogao imati vjero-jatno 800-1200 stanovnika. K tome treba pribrojiti 35 njemačkih vojnika i 91 haramiju koliko ih se spominje od 1630. do 1678. godine.1990 Uz pretpostavku da su neki vojnici mogli imati obitelji vjerojatno ih je ukupno (s članovima obitelji) bilo oko dvjestotinjak.

Valja istaknuti da je u Varaždinskim Toplicama bila vojnokrajiška utvrda sa plaćenom posadom koja je spadala u sastav Križevačke natkapetanije Varaž-dinskog generalata pa ću zbog toga predstaviti i ovo trgovište iako je ono formalno spadalo pod Varaž-dinsku županiju. Na mjestu antičkog naselja Aquae Iasae u srednjem vijeku je nastalo naselje Varaždin-ske Toplice.1991 Naselje je nastalo na izvoru termalne vode u blizini rijeke Bednje. Zagrebački kaptol je dio Topličkog vlastelinstva stekao početkom 12. stoljeća, kada mu je ban Aleksije (1110.-1116.) darovao predij Toplicu. Kaptolu je taj posjed 1181. potvrdio kralj Bela III. Zagrebački katpol je 1225. proširio topličke posjede, a majka plemića Mutimira je darovala kano-nicima zemlje istočno od Varaždinskih Toplica. Vlaste-linstvo je prošireno i 1500. godine kada je Lucija de Zemchey darovala svoji dio Kelemena i okolnih sela. Zagrebački kanonici su bili feudalni gospodari Varaž-dinskih Toplica do 1848., no ponekada su na kraće vrijeme vlastelinstvo preuzimali i svjetovni feudalci kao npr. varaždinski župan (početkom 12. stoljeća),

1987 NAZ, KV, Prot. 5/V, f. 33-35, 168-171; Prot. 105/I, str. 9-11, 150-152, 295-297.

1988 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 491989 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 218-220.1990 STLA, Militaria, Sch. 175, 191, 211, 254.1991 Neven Budak piše da bi se od gradova sjeverozapadne Hrvatske

moguća veza »antičkog srednjovjekovnog sajma mogla naslutiti samo u Varaždinskim Toplicama, u kojimsa se sajam održavao u 4. stoljeću, a ponovno se spominje tisuću godina kasnije kao da je postojao od davnina. Bez čvršćih dokaza takav je kontinuitet samo pretpostavka.« N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (Urbanizacija Varaždinske županije do kraja 16. stoljeća), Zagreb-Koprivnica, str. 40.


Franjo Batthyany (1527.-1528.) itd. Kaptol je vlaste-linstvo i zalagao – kao npr. 1469. Petru Bočkaju iz Rasinje.1992 Župa Sv. Martina se spominje u najstarijim popisima iz 1334. i 1507. godine.1993 Trgovište se u Varaždinskim Toplicama počelo razvijati vjerojatno početkom 14. stoljeća, a osobito nakon 1336. kada je dobilo pravo održavanja sajma. U tužbi iz 1385. spominju se toplički građani (cives), što ukazuje na to da su stanovnici Toplica imali građanski status. Zagre-bački kanonici su im 1420. odlučili dodijeliti povla-stice prema kojima su mogli birati suca, a kanonici su odredili da se u Toplice mogu ubuduće doseljavati samo slobodni ljudi, što jasno govori o namjerama da se u trgovište privuku novi stanovnici. Povlastice su Varaždinskim Toplicama dale ograničenu grad-sku autonomiju. U trgovištu su osim građana živjeli i župni kmetovi koji su imali drugačiji položaj.1994

Sve do 1470-tih godina je područje Varaždinskih Toplica bilo dobro naseljeno. Kada su u to vrijeme na topličko područje provalili Osmanlije broj se podlož-nika smanjio za polovicu. Sredinom 16. stoljeća se broj podložnika dodatno smanjio, a posebice u trgo-vištu Varaždinske Toplice te selu Tuhovcu. Varaždin-ske Toplice su 1462. imale 87 kućanstva, 1488. – 85, 1497. – 62, a u vrijeme osmanskih prodora se broj domaćinstava smanjio, npr. 1567. na samo 33, a 1591. – 27. Kada su početkom 17. stoljeća prestale učestale osmanske provale, Topličko se vlastelinstvo (i trgovi-šte) počelo postupno naseljavati. Trgovište Varaždin-ske Toplice je 1606. imalo 39 kućanstvo,1995 odnosno svega 150-230 stanovnika. Kasnije je broj stanovnika porastao. Desetinu žitarica je 1640. davalo 106 purgar-skih obitelji, 1641. – 103, 1650. – 66, 1682. – 106., a 1690. – 79 purgarskih obitelji.1996 To znači da je krajem 17. stoljeća broj stanovnika trgovišta Varaždinskih Toplica porastao na 350-550.

Početkom 17. stoljeća je Zagrebački kaptol nasto-jao stanovnicima Varaždinskih Toplica nametnuti veću radnu rentu i još neke druge obveze, što je izazvalo

1992 Diplomatički zbornik, knj. 2, str. 176-178; I. K. Tkalčić, Sumporne Toplice kod Varaždina u Hrvatskoj, Zagreb 1869., str. 29-77; L. Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda Zagrebačkog kaptola prema izvorima XIII i XIV stoljeća, Rad JAZU, knj. 283., str. 177-183; J. Adamček, Bune i otpori, Zagreb 1987., str. 45-47.; N. Budak, Gradovi Varaždinske županije, str. 51.

1993 J. Budurac, Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, Starine, knj. 59, Zagreb 1984., str. 104.

1994 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća, Zagreb 1980., str. 164; N. Budak, Gradovi Varaž-dinske županije, str. 51-52.

1995 J. Adamček, Bune i otpori, str. 47-50.1996 KAZ, ACA, 64/1, 77/1, 77/9, 77/39, 81/34, 81/55; J. Adamček,

Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća, str. 728.

sporove, sukobe i otpor. Građani i općina čitavog trgo-višta (cives ac communitas totius opiddi) je npr. 1609. odbila zahtjev po kojem su morali prevoziti vlastelin-ski med u Ptuj. Taj se otpor nastavio i idućih godina, a pitanje sporni radnih obveza je bilo riješeno tako da se Zagrebački kaptol odrekao prijevoza meda u Ptuj, a za uzvrat je od podložnika dobivao 26 ugarskih forinti. Krajem 1655. je u trgovištu izbila buna koja je bila povezana s akcijom topličkih purgara oko obnove njihovih gradskih povlastica. Izgleda da je purgare na bunu potaknuo zastavnik topličkih haramija Đurko Veliki te ih pozvao da se pridruže pobunjenim krajiš-nicima (»kada su se Vlahi zpuntali«). Topličani su smatrali da će obnovom svojih gradskih privilegija poboljšati svoj položaj i izmijeniti pravni položaj Varaždinskih Toplica na vlastelinstvu. Toplički purgari su se u svojem traženju nastojali osloniti na vojnokra-jiške vlasti. Stoga su pisali križevačkom vicekapetanu Makaru. Pismu je dopisana molba zastavnika haramija Đurka Velikoga da im Makar dade puščanog praha i olova jer je kaštelan zabranio da im trgovci prodaju streljivo.1997 Iz sačuvanih izvora nije u potpunosti jasno kako je ova buna završila.1998

Na susjednom Međimurskom vlastelinstvu je 1638. godine bilo popisano 5 gradskih naselja odno-sno trgovišta sa 359 domaćinstava ili 22% ukupnog broja podložnika na dijelu vlastelinstva koji su držala braća Petar i Nikola Zrinski. Trgovišta su bila: Čako-vec (117 domaćinstava), Nedelišće (66 domaćinstava), Štrigova (18 domaćinstava), Središće (30 domaćin-stava) i Prelog kao tada najveće gradsko naselje (128 domaćinstava).1999 U 17. stoljeću se na Međimur-skom vlastelinstvu vidi veća gustoća trgovišta nego na drugim područjima Hrvatsko-slavonskoga kraljev-stva, što jasno ukazuje na gospodarsko oživljavanje ovoga prostora.2000

NOVOOSNOVaNa TrGOViŠTa U kriŽeVačkOJ ŽUPaNiJiDrnje je formalno pripadalo u sastav Križevačke županije tj. u sastav Koprivničkog vlastelinstva. Isto-vremeno je u ovome naselju bila smještena utvrda Varaždinskog generalata pa je u funcionalnom smislu

1997 J. Adamček, I. Filipović, M. Hrg, J. Kolanović, M. Pandžić, Seljačke bune XV-XVIII stoljeća (Građa), Arhivski vjesnik, god. XVI., Zagreb 1973., str. 69-85.

1998 J. Adamček, Bune i otpori, str. 54.1999 HDA, NRA, sv. 1445/7; J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 726.2000 H. Petrić, Prilog poznavanju gradskih naselja (trgovišta) na posje-

dia Zrinskih. Primjer Međimurskog vlastelinstva, u: Povijest obitelji Zrinski (zborni), Zagreb 2007., str. 219-235.


Drnje bilo i dio provincijala i Vojne krajine. Zbog formalno-pravne pripadnosti provincijalu odlučio sam ga se uvrstiti među novoosnovana trgovišta Križe-vačke županije.

U 17. stoljeću se uz istoimenu utvrdu razvilo trgo-vište (»oppidum«) Drnje,2001 koje ranije nije imalo status gradskog naselja u srednjem vijeku. No, tu treba biti oprezan jer je u 17. stoljeću »oppidum« najvjero-jatnije moguće prevoditi i kao utvrdu i kao trgovište. No, kako se primjerice susjedno selo Sigetec ne spomi-nje kao »oppidum«, a tamo je bila krajiška utvrda istog ranga kao i u Drnju, moguće je da se »oppidum«, u ovom slučaju, odnosi na trgovište. Pravni status stanovnika trgovišta je bio drugačiji od ostalih podlož-nika. Oni su bili »opidani«, tj. podložnici uvjetno nazvano »trgovišnog« statusa. Da li je tako bilo i sa stanovnicima Drnja trebalo bi proučiti putem novih istraživanja. Drnjanska utvrda je u svim popisima od 1630. do 1678. godine brojila 29 vojnika.2002 Tamo su 1659. godine živjela 143 kućedomaćina.2003 Godine 1680. je u trgovištu Drnju bilo 280 kuća u kojima je živjelo 969 stanovnika. To bi značilo da je u trgovištu na jednu kuću imala oko 3,5 stanovnika. Ukoliko bi pretpostavili da je na jednu kuću dolazio barem jedan kućedomaćin, onda bi Drnje 1659. godine moglo imati oko 500 stanovnika. No, uzmemo li u obzir da je u jednoj kući kasnije moglo živjeti i više ukućana2004, procijenjenu brojku od 500 stanovnika možemo uzeti kao minimalan broj dok maksimalni broj stanovnika ne bi smio biti veći od 800. Očito se prema kraju 17. stoljeća odvijao proces smanjivanja broja stanovnika, jer je 1683. godine u trgovištu Drnje bilo 247 kuća, a 1700. godine ukupno 193 kućedomaćina2005, kada je Drnje moglo imati 670-1080 stanovnika.

U Drnju se u popisima stanovništva iz 17. stoljeća spominje dosta prezimena koja upućuju na izvan agrarna zanimanja: Remenar, Rogožar, Trumbeta-šić, Barber, Mlinar, Kramar, Krznar, Lugar, Pandur, Čižmešija, Kolar, Mesar, Sabo, Kovač, Varga, Lončar, Špoljar.2006

Kraj srednjovjekovnog sela Gorica zagrebački biskupi su sagradili utvrdu po kojoj je selo dobilo ime Gradec2007, a u drugoj polovici 17. stoljeća je ovo nase-

2001 H. Petrić, Općina i župa Drnje, Drnje 2000.2002 Štajerski zemaljski arhiv, Graz, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 254.2003 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 99-101.2004 H. Petrić, Općina i župa Drnje, n. dj., str. 37.2005 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 120-122.2006 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 99-100; Prot. 91/III, str. 120-121.2007 R. Horvat, Gradec kod Križevaca, pos. Otisak iz Hrvatske proš-

losti, III/1942, Zagreb 1942., str. 1-

lje imalo status trgovišta.2008 Stanovnici ovoga trgovišta su u 17. stoljeću morali davati tlaku isto kao i kmetovi – tjedno 2 dana zimi i 3 dana ljeti.2009 U Gradecu je 1598. živjelo 47 obitelji (od toga 23 želirske i 24 kmet-ske obitelji)2010. Visoki udio želirskih obitelji ukazuje na to da je Gradec krajem 16. stoljeća bio osiromašen.

Osiromašenje je nastavljeno u prvim godinama 17. stoljeća pa je Gradec 1602. imao 41, a 1606. svega 35 obitelji.2011 Približno isti broj obitelji je zabilježen i šezdesetak godina kasnije kada je 1668. godine popi-sano svega 36 kućedomaćina. Demografski oporavak je slijedio tek u posljednjim desetljećima 17. stoljeća pa Gradec 1674. ima 42, 1679. – 41, 1688. – 65 obite-lji. Početkom 18. stoljeća je broj obitelji pao na 56.2012 Gradec je krajem 16. stoljeća imao 170-260, sredi-nom 17. stoljeća oko 130-200, a početkom 18. stoljeća 200-310 stanovnika.

NOVONaSTaLa GraDSka NaSeLJa U VaraŽDiNSkOm GeNeraLaTUDolazak veće količine novca na vojnokrajiški prostor, pogotovo u manje utvrde Slavonske vojne krajine utje-cao je na potreba vojnika za trgovinom što je rezulti-ralo formiranjem novih gradskih naselja (tipa trgovi-šta) uz manje utvrde. Pri tome treba istaknuti da se ne radi samo o stvaranju potpuno novih trgovišta (npr. trgovište Komarnica-Novigrad) već su obnovljena i neka srednjovjekovna trgovišta koja nisu imala konti-nuitet naseljenosti. Takve primjere imamo uz utvrde: Međuraču, Čazmu i Virje (ako prihvatimo kontinuitet sa srednjovjekovnim Prodavićem (Prodavizem).

Na vojnokrajiškom teritoriju su nastajala i neka nova naselja obnavljana na tradiciji srednjovjekovnih prethodnika. Primjer može biti Čazma koja se spomi-nje kao »oppidum« još u razvijenom srednjem vijeku da bi bila nenaseljena uslijed osmanskih pustošenja. Napominjem da je osim imena (i možda teritorija) nemoguće dokazati bilo kakav kontinuitet između Čazme kao gradskog naselja iz srednjega vijeka i istoi-menog trgovišta iz 17. stoljeća. Trgovište Čazma je bilo jedno od najznačajnijih srednjovjekovnih gradskih naselja Križevačke županije. Ono je 1552. došlo pod

2008 NAZ, KV, Prot. 130/I. Gradec se trgovištem (oppidum) naziva u zapisnicima kanonskih pohoda 1688. i 1701. godine.

2009 J. Adamček, Bune i otpori, str. 315.2010 Popisi i obračuni poreza, str. 459-460.2011 R. Horvat, Gradec kod Križevaca, str. 5. Župa Gradc, koju su

činila samo tri naselja (Gradec, Mali i Veliki Brezovec) je sa 67 obitelji koliko ih je bilo popisano 1598. do 1602. godine pala na 53 obitelji.

2012 NAZ, KV, Prot. 5/V; Prot. 130/I.


osmansku vlast i kratko bilo središte Čazmanskog sandžaka. U slučaju trgovišta Čazme se, u neku ruku, zapravo radi o obnovi starog srednjovjekovnog grad-skog naselja, ali kako nije postojao kontinuitet ubrojio sam ga među novonastala gradska naselja.

Čazma je pod kršćansku vlast došla krajem 16. odnosno početkom 17. stoljeća, od kada počinje veća sigurnost za stanovništvo oko donjeg toka rijeka Lonje i Česme (Čazme). »Sama Čazma i okolina toga mjesta s lijeve strane ležale su puste još desetak godina u 17. st. Međutim, desna strana te vode postupno se bila naselila a to vrijeme«.2013 U Čazmi je u vojnokrajiškoj utvrdi nastalo tvrđavno naselje, u kojem su, prema mišljenju Stjepana Pavičića, »većinu činili Predavci, dovedeni s područja ivanićkog. Ubrzo se ispod tvrđave razvilo i podgrađe, a oba su dijela do 1653 dosegla 30 domova«.2014 Čazma se od 1668. do 1679. spomi-nje kao grad (civitas), očito zbog tradicije, a od 1684. u ispravama se naselje redovito bilježi kao trgovište (oppidum)2015 što je odgovaralo realnom stanju.

Trgovište Čazma je 1668. imalo 40, a 1679. 48 kućedomaćina, kojima valja pridodati 11 njemačkih obitelji. Zanimljivo je da već 1688. broj kućedomaćina pao na 45 (te 15 njemačkih) obitelji da bi 1701. u Čazmi bilo svega 35 obitelji (plus 15 njemačkih).2016 Prema tome, moguće je pretpostaviti da je Čazma sredinom 17. stoljeća imala 110-170, 1688. godine 220-330, a početkom 18. stoljeća 180-280 stanovnika.

Novo trgoviše je bila Međurača, naseljena novim stanovništvom sredinom 17. stoljeća. Međurača je doživjela privremeni brzi razvoj krajem 17. stoljeća kada se spominje kao trgovište.2017 Međurača je 1704. (zajedno sa Nevincem) imala 40 kućedomaćina, a 1707. godine 37 domaćinstva,2018 što znači oko 140-220 stanovnika. Međurača predstavlja »očiti retrogradni razvoj jednog trgovišta, što se odražava i u razvoju sakralne arhitekture u njemu«. Gubitak centralnih funkcija trgovišta Međurače je vidljiv po tome što se 1707. iz župe Međurača izdvojila župa Rača (sa 94 obitelji) dok su u staroj župi ostale živjeti 64 obitelji. Naposlijetku je Međurača prestala biti središtem župe koje je preneseno u susjedni Nevinac.2019

2013 S. Pavičić, Moslavina i okolina, Zbornik Moslavine, knj. 1, Kutina 1968., str. 102.

2014 S. Pavičić, Čazma, Hrvatska enciklopedija, sv. 4 (Cli-Dik), Zagreb 1942., str. 209-210. Pavičić podatak o 30 domova 1653. ne potkri-jepljuje izvorima.

2015 NAZ, KV, Prot. 130/I.2016 NAZ, KV, Prot. 5/V; Prot. 130/I.2017 S. Kožul, Povijest župe Nevinac, Zagreb 1989., str. 50, 53, 98-99.2018 NAZ, KV, Prot. 130/I; Prot. 131/II, str. 11-13.2019 S. Kožul, Povijest župe Nevinac, str. 54, 58.

U starim matičnim knjigama Komarnica (»Camarca«, »Comarnicza«) ili Novigrad se spomi-nje »oppidum« (trgovište) od 1649. godine.2020 Godine 1659. naselje sa naziva »Noui Grad« ili Komarnica (Kamarcha).2021 Pod imenom Novigrad naselje se spominje od 1680. godine u matičnoj knjizi krštenih, a 1683. godine u matičnoj knjizi vjenčanih, dok je od 1687. godine, u matičnim knjigama, ponovo zapisi-vano kao »oppidum Camarca«.2022

U Novigradu ili Komarnici je 1659. živjelo 110, a 1700. 187 kućedomaćina.2023 Prema tome, tamo je sredinom 17. stoljeća živjelo oko 400-610, a krajem 17. stoljeća 670-1050 stanovnika.

Virje se kao trgovište spominje tek 1706. godi-ne.2024 U Virju je 1659. popisano 175, a 1700. 292 kuće-domaćina. Stjepan Krivošić smatra da je mogući broj stanovnika 1659. bio 1200-1350. Isti je za 1700. došao do rezultata o 1635 stanovnika. Krivošić je koeficijente 5,6 do 6,2 izračunao na osnovu podataka s kraja 18. stoljeća, ali je usprkos tome dodatno podignuo rezul-tate za 17. stoljeće, nastojeći ga što više ujednačiti sa 18. stoljećem.2025 Ranije smo iznijeli podatke da je za izračun mogućeg ukupnog broja stanovnika tijekom 17. stoljeća u trgovištima najniži koeficijent 3,5. To znači da je Virje sredinom 17. stoljeća imalo 610-980, a oko 1700. 1020-1640 stanovnika.

TrGOViŠTa kOJi SU PreTVOreNa U SeLa Te NeSTaLa SreDNJOVJekOVNa TrGOViŠTaNekadašnja trgovišta i trgovi Križevačke županije Rasinja, Donja Reka, Brezovica, Mađarevo, Reme-tinec, Svinjarec, Bisag i Glogovnica pretvorena su u sela. Na kratko se, sredinom 17. stoljeća, javlja i trgovište Đelekovec, koje je vrlo brzo pretvoreno u selo. Na prostoru Varaždinskog generalata u bivša trgovišta Sredska, Sv. Ladislav i Rovišće su se naselili pravoslavni Vlasi, isto kao i u nekadašnja trgovišta Sredice i Nart koja su 1628. teoretski bila dosuđena »staroj vlasteli«.2026 Pravoslavni Vlasi su se naselili i u nekadašnje trgovište Sv. Križ (koje je bilo pusto). Tijekom druge polovice 17. stoljeća pravoslavni su se

2020 NAZ, KV, Prot. 89/I, str. 7.2021 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 83.2022 Župni ured Novigrad Podravski, Spomenica rkt župe Novigrad

Podravski, I.2023 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 83-85; Prot. 91/III, str. 192-195.2024 NAZ, KV, Prot. 92/IV, str. 133.2025 S. Krivošić, Virje. Iz demografske povijesti đurđevačko-krajiške

regimente, Podravski zbornik, 12, Koprivnica 1986., str. 119.2026 HSS, knj. 5, str. 453.


počeli iseljavati iz Sv. Križ, u koji su sve više doseljavali katolici.

I druga kasnije obnovljena krajiška naselja poput Rače, Grđevca i Gudovca,2027 koja su u srednjem vijeku bila trgovište, u 17. stoljeću su imala status sela. Ostala trgovišta i trgovi koji su postojali u srednjem vijeku u zapadnom dijelu Križevačke županije zauzele su ili opustošili Osmanlije.

Proces pretvaranja gradskih naselja u seoska nije imao veze s direktnim prodorima Osmanlija koji su samo indirektno utjecali na taj proces. Treba naglasiti da je došlo do promjene trgovačkih putova te da su trgovišta postala oslabljena u konkurenciji vlastelin-

2027 HSS, knj. 2, str. 466.

stvima i posjedima koji su samostalno počela voditi trgovinu od početka 16. stoljeća. Još se u 1520-tih i 1530-tih godina izmijenio odnos feudalaca prema gradskim naseljima jer se težište podavanja počelo prenositi na naturalnu rentu. Zbog toga vlastelin-stva i posjedi više nisu bili zainteresirani za novčana podavanja i razvitak robno-novčanih odnosa. Uz to su feudalci svoja vlastelinstva i posjede uključili u trgo-vinu poljoprivrednim proizvodima, dok gradska nase-lja nisu bila snažna kako bi zadržala tu trgovinu.2028

Na Grebenskom se vlastelinstvu 1453. spominju dva trgovišta – Hrašćina (u Zagrebačkoj županiji) i Mađa-

2028 J. Adamček, Bune i otpori. Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću, Zagreb 1987., str. 37.; J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 396.

Trgovišta na prostoru kasnosrednjovjekovne križevačke županije i okolnih županija od kojih su mnoga prestala postojati tijekom 17. stoljeća


revo (u Križevačkoj županiji), a oko samostana Reme-tinec se razvilo treće trgovište koje se spominje 1490. godine. Ta su trgovišta prestala funkcionirati kao gradska naselja vjerojatno u 16. stoljeću.2029 Njihovi su stanovnici pretvoreni u kmetove što se vidi iz popis 1598. godine.2030

Nekada veliko trgovište Rasinja koje se spominje od početka 16. stoljeća2031 je 1570. godine imalo samo 12 poreznih dimova, a 1598. godine je tamo bilo 16 obitelji građana,2032 odnosno 60-90 stanovnika. U 17. stoljeću je došlo do obnove naseljenosti. Na vlaste-linstvu Rasinja kmetovi i inkvilini su kasnije činili samo oko 35% podložnika. Svi ostali stanovnici su bili slobodnjaci.2033 Rasinja se posljednji puta kao trgovište (oppidum Raszinya) spominje još 1659. godine kada u njoj živi 77 obitelji.2034 Pretpostavimo li da je u jednoj obitelji živjelo 3,6 do 5,4 osoba, možemo za trgovi-šte Rasinju procijeniti broj stanovnika na 280-420. Rasinja je ubrzo nakon 1659. više ne spominje kao trgovište već je od 1671. popisivana kao selo, a te je godine imala 87 kuća.2035 Vidi se da je broj stanovnika porastao na oko 310-470. Rasinja će brojem stanov-nika rasti do 1680. kada je u njoj bilo oko 100 kuća, a 1700. godine u njoj živi 65 kućedomaćina, što govori o padu broja stanovnika.2036 Nemaće se mogućnost da je promjena statusa naselja iz trgovišta u selo utjecala na pad broja stanovnika.

Đelekovec je primjer novog trgovišta koji se javlja sredinom 17. stoljeća. To je trgovište bilo krat-kog vijeka trajanja jer je vrlo brzo pretvoreno u selo. Đelekovec se kao trgovište (»oppidum Jellekouczii«) spominje samo 1659. godine kada je u njemu bilo 106 kućedomaćina,2037 odnosno približno 380-580 stanovnika. Povlaštenost statusa Đelekovčana je proi-zlazila i dijelom iz činjenice da je tada u Đelekovcu postojala protuosmanska utvrda pa bilo je logično da se Đelekovčani kao podložnici koriste na različite načine u obrambene svrhe. Možda se kod Đelekovca radilo o neuspješnom pokušaju stvaranja gradskog naselja tipa trgovišta, trga ili naselja odnosno nižeg stupnja »gradskosti«. U slučaju da su 1659. Đelekov-čani bili »opidani«, dobivanje slobodnjačkog statusa iduće 1660. godine govorilo bi da se njihov položaj

2029 J. Adamček, Vlastelinstvo Greben, Kaj, 4-5, Zagreb 1973, str. 18; isti, Agrarni odnosi, str. 171.

2030 Popisi i obračuni poreza, str. 450.2031 J. Adamček, Ludbreg, str. 85.2032 Adamček-Kampuš, Popisi, str. 233, 448-449.2033 J. Adamček, Ludbreg, n. dj., str. 98. 2034 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 150-151.2035 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 46.2036 NAZ, KV, Prot. 90/II, str. 60, 67; Prot. 91/III, str. 97-98.2037 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 113-114.

značajno promijenio, premda to ne znači da se njihov status uvjetno rečeno »pogoršao«.

Na posjedima Malog Kalnika se vjerojatno u 15. stoljeću razvilo trgovište Donja Rijeka. Njegovi stanovnici su se 1551. godine tužili vladaru da su im gospodari Malog Kalnika nametali terete koje oni nisu bili dužni snositi. Kralj ih je podržao, ali su stanovnici tog trgovišta ostali u kmetskom statusu.2038 U Donjoj Rijeci je 1598. godine bilo popisano 34 obitelji (29 kmetova, 4 inkvilina i 1 slobodnjak),2039 što bi bilo otprilike 120-180 stanovnika. U Donjoj Rijeci je 1704. godine zabilježeno 28 obitelji2040, što znači da je broj stanovnika neznatno pao. Možda je moguće utvrditi da je promjena statusa naselja iz trgovišta u selo utje-cala na pad broja stanovnika, slično kao i u Rasinji.

Tipičan primjer pretvaranja trgovišta u selo je Brezovica na Velikokalničkom vlastelinstvu pa ću ga podrobnije obraditi. Podno utvrde Veliki Kalnik2041 na istoimenom se vlastelinstvu u 14. stoljeću razvilo gradsko naselje.2042 Ono je isprva imalo status »villa sub castro«, da bi se u drugoj polovici 14. stoljeća nazivalo »civitas regalis«. Ime gradskog naselja je bilo Brezovica, a taj se naziv zadržao sve do kraja 17. stoljeća (npr. 1688.) iz čega se jasno može vidjeti da je Brezovica starije ime za današnje selo Kalnik.2043

Trgovište Brezovica je nastalo na križanju putova, od kojih je jedan išao od dravskog prijelaza (vjerojatno između Đelekovca i Torčeca) te je dolinom potoka Glibokog prolazio kraj Rasinje2044 i nastavljao od Brezovice dalje na istok prema Obrežu, Bogačevu, Viničnom pa preko Hrašćine spajao se na put koji je od Vrbovca preko Zeline vodio do Selnice.2045 Drugi je prometni pravac išao od Križevaca odnosno Ravena pa preko Miholca i Brezovice nastavljao prema Varaž-dinskim Toplicama, Knegincu i Varaždinu.2046

2038 KAZ, Acta loci credibilis I, litt. T/16; Arhiv HAZU, D-XXXII-140; E. Laszowski, Monumenta Habsburgica, knj. 3, Zagreb 1917, str. 404-405; J. Adamček, Bune i otpori, n. dj., str. 43-44.

2039 Adamček-Kampuš, Popisi, str. 451-452, 457.2040 NAZ, KV, Prot. 130/I.2041 A. Žmegač, Vlastelinski grad Veliki Kalnik, Križevci – grad i

okolica, Zagreb 1993., str. 343-344.2042 Usp. H. Petrić, Trgovište Brezovica u Križevačkoj županiji, Cris,

god. VI, br. 1, Križevci 2004., str. 27-34.2043 Nadbiskupski arhiv Zagreb (dalje: NAZ), Prot. varia 10a, str. 42.2044 Ž. Demo, Castrum Keukaproncha/Kuwar – počeci istraživanja,

Podravski zbornik, sv. 10, Koprivnica 1984., str. 340.2045 H. Petrić, Prilog poznavanju srednjovjekovnih puteva u središnjoj

Hrvatskoj, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakul-teta, sv. 26, Zagreb 1993., str. 17-26; L. Čoralić, Put, putnici, puto-vanja. Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, Zagreb 1997., karta br. 2 (zapadna i središnja Slavonija).

2046 T. Đurić, D. Feletar, H. Petrić, Općina Gornji Kneginec – povije-sno-zemljopisna monografija (izabrane teme), Gornji Kneginec-Samobor 2004., str. 45-50.


Josip Adamček smatra da se Brezovica prvi puta spominje 1349. godine,2047 no izgleda da se ovaj ili njemu slični nazivi javljaju na ovom prostoru i rani-je.2048 Brezovica je povlasticu slobodnog trgovišta dobila od kralja Ludovika I. Anžuvinca 13. prosinca 1367. godine.2049 Ban Petar Cudar je ovom trgovištu 3. travnja 1377. podijelio pravo održavanja tjednih sajmova (trgova). Kralj Žigmund je 10- srpnja 1405. potvrdio ovu povlasticu, a 3. listopada 1433. »naradio da se građanima vrate zemlje koje su im oduzeli kašte-lani biskupa Albena.«2050 Povlasticu kralja Ludovika I. iz 1367. je potvrdio ban Ladislav Lošonc 1388.2051, a 1394. kralj Žigmund Luksemburški.2052

Josip Adamček je, analizirajući taj gradski privile-gij utvrdio da su stanovnici trgovišta Brezovice birali svoga suca, »koji je upravljao njihovom općinom i sudio građanima. Samo tri vrste prekršaja (nasilje, krađa i paljevina) ostale su u nadležnosti bana ili kaštelana, koji su u kraljevo ime upravljali Velikim Kalnikom. Poveljom kralja Ludovika određena su i podavanja stanovnika Brezovice. Svaki posjed (fundus) trebao je godišnje platiti 60 denara, 30 o Jurjevu i 30 o Mihalju. Osim toga trebalo je dati, zapravo dovesti, voz sijena i voz drva. Građani su davali i uobičajene darove o Božiću, Uskrsu i Martinju (svaki put 3 kruha i pile). Čitava je općina upravitelju vlastelinstva (kašetelanu ili banu) trebala svake godine dati 400 križevačkih vedara vina, a ako kralj u Kalnik dođe uobičajene namirnice (vinctualia) za njegovo izdržavanje.«2053

Brezovica se spominje nekoliko puta u 15. i na početku 16. stoljeća, na što su ukazali Zdenko Balog i Josip Buturac.2054 Osim onih podataka koje navodi Zdenko Balog2055 nadopunio bih da je Brezovica ipak

2047 J. Adamček, Bune i otpori, str. 43. Iako to izrijekom ne navodi očito je mislio na ispravu objavljenu u: Diplomatički zbornik (dalje: DZ), knj. 11, str. 533.

2048 G. Heller, Comitatus Crisiensis, München 1978., str. 25.2049 Prijepis povlastice nastao 1751. čuva se u Arhivu HAZU, Acta

Keglevichiana, IX/10 na što je upozorio Josip Adamček Usp. J. Adamček, Bune i otpori, str. 43.

2050 J. Adamček, Bune i otpori, str. 43.2051 A. Badurina, M. Fischer, Kalnik, str. 332.2052 Arhiv HAZU, D-XVIII-86; J. Stipišić, M. Šamšalović, Isprave u

Arhivu Jugoslavenske akademije (inventar), str. 327; A. Badurina, M. Fischer, Kalnik, str. 332.

2053 J. Adamček, Bune i otpori, str. 43.2054 O tome detaljno usp. Z. Balog, Križevačko-kalnička regija u

srednjem vijeku, str. 104. On spominje i nekoliko isprava iz 13. i 14. stoljeća te one, njemu poznate iz 15. i početka 16. stoljeća koje govore o Brezovici, kao npr. iz 1217., 1342., 1344., 1349., 1350., 1387., 1392., 1395., 1396., 1433., 1435., 1445., 1495., 1509. i 1512. godine. Neke od tih podataka je ranije naveo i Josip Buturac, Regesta za spomenike Križevaca i okolice, Križevci 1991., npr. str. 12-13 itd.

2055 Npr. Z. Balog, Križevačko-kalnička regija u srednjem vijeku, str. 46., bilj. 70.

izrijekom spomenuta kao kraljevski grad - »civitas regalis Brezthouycza« što je zabilježeno još 1405. godine,2056 a kao toponim i 1513. godine,2057 dok »Brezthowycza« spominje i 1519. godine2058 iako nije sigurno da se radi o Brezovici pod Kalnikom. Josip Adamček k tome upozorava da se Brezovica »navodi kao trgovište u darovnicama 1480. i 1502. godine«.2059

Od kraja 15. do kraja 16. stoljeća možemo pratiti proces gospodarskog i demografskog slabljenja brezo-vičkog trgovišta. Ono je još 1495. imalo čak 73 pore-zna dima, da bi već 1512. broj dimova bio smanjen na 49, koliko je zabilježeno 1517. Tri godine kasnije, 1520. njihov broj je iznosio 36. Dakle, u samo četvrt stoljeća broj poreznih dimova u trgovištu Brezo-vica je bio prepolovljen, što znači da je za otprilike toliko smanjena gospodarska i demografska snaga ovoga naselja, što je otvorilo put prema postupnom ignoriranju povlastica i pretvaranju njenih stanov-nika u kmetove. Do sredine 16. stoljeća gospodar-ska i demografska snaga Brezovice je postala gotovo neznatna, npr. 1554. je zajedno sa Velikim Kalnikom i Gregurevcem imala samo 10 poreznih dimova. Taj je broj do 1573. smanjen na 8, a čak 6 dimova je bilo opustošeno2060, najvjerojatnije od osmanskih upada. Oko i nakon 1573. godine došlo je do pustošenja više dimova u okolici »djelomično zbog Vlaha, Turaka, djelomično pak migracijom zbog straha od neprija-telja i siromaštva.«2061 I Josip Adamček se slaže da su prilike na velikokalničkim posjedima temeljito »izmi-jenila turska pustošenja u XVI stoljeću. Raselilo se ili je odvedeno u ropstvo mnogo kmetova.«2062

Ivan Peašinović, doseljeni krajišnik s prostora Slavonije pod osmanskom vlašću, u jednoj je istrazi s početka 17. stoljeća izjavio za Brezovičane: »ischye perwo dwadezethi lethi nego ye na owo Zemlyw dosal w Twrzkoy zemly bwdwchy da zw oye dopewaly w Twrzkw zemlyw po dezeth y po pethadezthe...«2063 Dakle, on je sretao zarobljene Brezovičane na prostoru

2056 E. Mályusz, Zsigmondkori oklevéltár, sv. II/1, Budapest 1958., br. 4051.

2057 G. Heller, Comitatus Crisiensis, str. 25.2058 E. Laszowski, Povijesni spomenici plemenite općine Turopolje,

knj. 2, Zagreb 1905., str. 403.2059 J. Adamček, Bune i otpori, str. 43.2060 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u

XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976, str. 14-15, 51, 92, 121, 161, 258.2061 R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz

štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu, Starine, knj. 19, Zagreb 1887, str. 39.

2062 J. Adamček, Bune i otpori, str. 44.2063 Kaptolski arhiv Zagreb (KAZ), ALC I, Litt. A, br. 17; J. Adamček,

J. Barbarić, J. Kolanović, A. Lukinović, V. Šojat, Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću (Građa), dalje: Građa, Zagreb 1985., str. 9-10.


Osmanskog Carstva, dvadesetak godina prije svog doseljavanja. Ako se on doselio u velikoj kolonizaciji u vrijeme tzv. Dugog rata 1593.-1606., onda je on Brezo-vičene mogao sresti u razdoblju vjerojatno od oko početka 70-tih do sredine 80-tih godina 16. stoljeća.

Isti Peašinović je svjedočio o kmetskom statusu Brezovičana koji su se u drugoj polovici 16. stoljeća našli kao zarobljenici na prostoru Osmanskog Carstva »da zw powedali da zw kmethy familiae Alapiane.«2064 Po tome svjedočenju Brezovičani su bili prevedeni u kmetski status prije ili najkasnije oko početka 70-tih do sredine 80-tih godina 16. stoljeća.

Istovremeno, tijekom procesa prevođenja u kmet-ski status 70-tih i 80-tih godina 16. stoljeća, stanovnici Brezovice su pružili otpor.2065 Prigodom istrage 1610. je 60 godina stari plemić Pavao Orehoczy ili Orehowe-chky de Orehocz Zenth Pether (Orehovečki) izjavio: »Da zam zametyl da zw zlusyli tlakom wzyem chym zw goder byli dusni y na kay zw im zapowedali gozpon Alapy Janus, po nywgowoy zmerthy Gasparw, Istwanw y Myklowsw zynom gozpodina Alapy Janusa y potheh tome rechenyh zmerti gozpie Alapy Barbare. I kako ye wzel gozpon Orehoczy Feerenz gozpw Margarethw kcher thoga gore rechenoga gozpona Alapy Janusa y gozpon Petar Draskowych kcher Alapy Maklowsa, potlem zw ye na troye razdelili yedniy zw zlusyli gozpye Alapy Barbare, drugi gozpye Maryanke filiae Magnifici domini Nicolai Alapy a sene gozpona Petra Draskowycha, a trethi gozpye Alapy Margarethe sene gozpona Orehoczy Ferencza wzom zlusbom, kamo zw ym zapovedali. I w them zam wezghawyth da zu ze byli thi gore rechyeni Brezowychanczi wsi zwezali zpod gospodna Alapi Myklowsa ar ye on theda wse zam ladal na zemlyw gospode Banfiew w Ozek thako da by zwdecz z pryzesnykom za selyh wun daty polag Articulussa. Onda ye gozpodin Alapy Gaspar prygoworyl pryzesnykw po ymene Tomasw Ober-skomw da nyezi plemenith chlowek ter nyezw po thebe mogli prosesyenya wzeti ny ze zwezthithi, ter zw tyemo ozthali y onda zw ye lowyti wzeli doklam zw ye goder hothely.«2066 Iz ovoga se teksta može zaključiti da su se stanovnici Brezovice pokušali preseliti na posjed Osek (Osijek) u vlasništvu obitelji Banffy, ali je njihovo preseljenje spriječio vlastelin Nikola Alapić.

Ova zbivanja se podudaraju s krizom gradskih naselja u Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu. Prema Josipu Adamčeku uzroci te stagnacije bili su više-struki. »Turska su osvajanja unijela velike poreme-

2064 Građa, str. 10.2065 J. Adamček, Bune i otpori, str. 44.2066 KAZ, ALC I, Litt. A, br. 17; Građa, str. 10.

ćaje u trgovački promet. Presječen je stari trgovački put dolinom rijeke Une i ojačala je trgovina preko slovenskih zemalja. Te su promjene oslabile mnoga stara gradska naselja. Na mnogim su vlastelinstvima gradska naselja propala u doba turskih pustošenja, jer se stanovništvo raselilo ili je bilo odvedeno u roblje. Veliki udarac razvoju gradova nanijelo je uključivanje feudalne gospode u trgovinu poljoprivrednim proizvo-dima. Gradovi nisu bili dovoljno snažni da tu trgovinu zadrže. Porast interesa feudalaca za naturalnu rentu izmijenio je i njihov odnos prema gradovima i trgo-vištima. Feudalci su počeli dokidati njihove povlastice i nametali im nove feudalne terete. Šesnaesto stoljeće je zbog svega toga doba ogorčenih sukoba građana s feudalcima.«2067

Posebno je zanimljiv popis starješina domaćin-stava iz 1598. godine, koji jasno pokazuje da su gotovo svi stanovnici Brezovice bili u kmetskom statusu, što znači da je proces pretvaranja povlaštenih građana trgovišta u kmetove u potpunosti bio završen do kraja 16. stoljeća. Tada je u njoj bilo 60 domaćinstava, među kojima nije bilo ni jednog sa građanskim statusom. To bi možda mogao biti pokazatelj da su stanovnici Brezovice već krajem 16. stoljeća izgubili povlašteni status. Brezovica je bila podijeljena na četiri dijela. Marijana Alapić je posjedovala 20 domaćinstava, Margareta Alapić 16, a Barbara Alapić 20 domaćin-stava. U Brezovici je još 4 domaćinstva unutar zaseb-nog posjeda (»plebanata«) držala župa Sv. Brcka. Od 60 domaćinstava 5 su ih vodile žene, a sva osim jednoga slobodnjačkog su imala kmetski status.2068 Iako je pojava jednog slobodnjaka bila marginalna pojava ona najvjerojatnije ukazuje na proces koloni-zacije Velikokalničkog vlastelinstva. Možda je pojavu slobodnjaka moguće promatrati kao dio šireg procesa ponovnog naseljavanja pograničnih vlastelinstva ili onih u neposrednoj blizini granice sa Osmanskim carstvom. Slične primjere pojave slobodnjaka kao povlaštene skupine zavisnih seljaka nalazimo istovre-meno na velikom dijelu vlastelinstava koja su graničila s vojnokrajiškim područjima.2069 Vjerojatno je Brezo-vica tada imala 220-330 stanovnika, što pokazuje da je


2068 J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza, str. 452-453.2069 Prema Josipu Adamčeku: »U drugoj polovici XVI. st. pojavile su

se prve grupe slobodnjaka s trajnim i nasljednim slobodnjačkim statusom. Slobodnjaci toga tipa pojavljuju se u velikom broju početkom XVII st. na vlastelinstvima koja su se naseljavala nakon perioda turskih pustošenja. Postala su, dakle, posebna katego-rija kolonista na novonaseljenim vlastelinstvima.« J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, str. 697-701.


krajem 16. stoljeća bilo malo odnosno izuzetno slabo napućeno naselje.2070

U doba najvećih osmanskih pustošenja, kako ističe Josip Adamček, »kalnički su feudalci pokazali da više nisu zainteresirani za razvoj trgovišta. Osim stanovnicima Donje Rijeke, kmetski su tereti namet-nuti i purgarima u Brezovici.«2071

Veliko pustošenje čitavog područja Kalničkog Prigorja, a napose prostora oko Brezovice i Velikog Kalnika svjedoči i izvještaj Nikole Malenića Ugarskoj komori iz 1605. godine. On piše da je vlastelinstvo Veliki Kalnik bilo napola pusto, a na njemu je živjelo samo 80 kmetskih obitelji.2072

Na prostoru velikokalničkog vlastelinstva je 1608. popisano trgovište Brezovica (»oppidum Brezovicza«) i sela: Kamenicza, Gregurocz, Dubissicza, Koruska, Feolseo Barkowcz, Zelyan, Sywrenowcz, Persenowcz, Jurinowcz, Laykowcz, wyzok, Krayczenecz i Rado-sowcz.2073 Ovaj podatak pokazuje da je Brezovica još početkom 17. stoljeća najvjerojatnije, iako makar formalno, imala status trgovišta (»oppidum«).

Na zasjedanju Hrvatsko-slavonskog sabora 20. travnja u Zagrebu bila je donesena odluka da se pokrene parnica protiv Stjepana Fortune i Jurja Bieni-kija (»contra Stephanum Fortuna et Georgium Bieni-kium«). Saborski zaključak ih navodi kao građane (»cives«). Posjednici velikokalničkog vlastelinstva su i optužili da su na spomenuta dvojica potaknuli na bunu njihove kmetove u Brezovici prikupljajući njihove »lažne tužbe i molbe«. Hrvatsko-slavonski sabor je zaključio da se protiv obojice spomenutih buntovnika pokrene sudski postupak.2074 Izgleda da je ova buna bila podignuta s ciljem obnove gradskih povlastica.2075

Ovaj podatak jasno pokazuje da su u Brezo-vici postojale dvije skupine stanovništva – građani i kmetovi. Prvi su željeli sačuvati svoj povlašteni status. Zanimljivo je da se u popisu iz 1598. ne spominju građani, a razloge njihovog pojavljivanja 1610. trebalo bi u budućnosti podrobnije istražiti.

Josip Adamček je upozorio da su u međuvre-menu stanovnici Brezovice uspjeli »isposlovati u Beču potvrdu svojih povelja. Pokušali su te povelje čak oglasiti na zasjedanju Sabora, ali su to velikokal-

2070 H. Petrić, O Križevačkoj natkapetaniji u 17. stoljeću, Cris, br. 1, Križevci 2003., str. 39.

2071 J. Adamček, Bune i otpori, str. 44.2072 F. Šišić, Hrvatski saborski spisi (dalje: HSS), knj. 4, str. 458-459.2073 HSS, knj. 4, str. 504.2074 HSS, knj. 5, str. 44; Građa, str. 7.2075 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja

XVII stoljeća, str. 403.

nički feudalni gospodari spriječili. Na zahtjev Tome Erdöyja, njegova brata Petra Erdödyja, Petra Draško-vića i Franje Orehoczyja kralj je 20. VIII. 1610. naredio da se provede istraga o statusu stanovnika Brezovice. Još u proljeće feudalci su proveli oružanu pacifikaciju brezovičkih »rebela«. U njihovo ime ih je 14. travnja 1610. Franjo Orehoczy s naoružanim ljudima »nepri-jateljski napao, sjekao, ranjavao, hapsio i stavljao u lance«. Oteo im je ključeve crkve i iz sakristije odnio njihove povelje.«2076

Kralj Matija II. je postupke feudalne gospode prema stanovnicima Brezovice ocijenio kao pokušaj da ih prevedu iz građanskog u seljački i kmetski stalež (»ut ex civili conditione in plebeum et rusticum plane statum eos redigere velletis«). Zbog toga je povla-stice stanovnika Brezovice trebalo ispitati posebno povjerenstvo Hrvatsko-slavonskog sabora. Zanimljivo je da je Hrvatsko-slavonski sabor nametnuo radu povjerenstva zaključak da su »stanovnici Brezovice prirodni seljaci i vječni kmetovi, koji pripadaju utvrdi Kalnik.«2077 Prema tome, rezultat istrage se znao prije njenog početka. Povjerenstvo je, prema mišljenju Josipa Adamčeka »najvjerojatnije pomoglo feudalnoj gospodi da kod bivših purgara do kraja potisnu težnju za obnovom starih povlastica.«2078

Stanovnici Brezovice su se požalili kralju. U prvi trenutak se činilo da je njihova žalba uspjela jer je kralj svim feudalnim gospodarima na Velikokalničkom vlastelinstvu odredio da moraju odustati od svojih namjera. Brezovičani su izgleda imali dobro organizi-ranu lobističku potporu jer je kralj išao tako daleko da je tražio da se zatvoreni Brezovičani puste na slobodu. Iz kraljevog se pisma može vidjeti ocjena feudalnih postupaka kao nastojanje da se Brezovičani iz građan-skog vrate u seljački status.2079 Kralj je uporno stajao na strani stanovnika Brezovice koji su, još uvijek, barem na papiru imali kraljevski privilegij. Taj im je privilegij teoretski pružao potvrdu da su imali građanski status, no u ovom slučaju je izgleda utjecaj velikokalničkih zemaljskih gospodara na hrvatsko-slavonske staleže bio veći.

U Arhivu HAZU u Zagrebu2080 se čuva zapisnik o saslušanju 140 svjedoka koji su svi bez iznimke izjav-ljivali da su 1610. stanovnici Brezovice imali kmetski

2076 J. Adamček, Bune i otpori, str. 44-45; Građa, str. 7-8.2077 HSS, knj. 5, str. 47-48, 57; Građa, str. 8-9.2078 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja

XVII stoljeća, str. 404.2079 HSS, knj. 5, str. 47-48, 57; Građa, str. 8-9.2080 Arhiv HAZU, D-LII-43.


status koji su morali obavljati sve pripadajuće dužnosti zavisnih seljaka na vlastelinstvu.2081

Kada su kanonici Andrija Salamon i Stjepan Psarjevački 2. rujna 1610. u Gušćerovcu saslušavali svjedoke o statusu stanovnika Brezovice na Velikokal-ničkom vlastelinstvu, uz ostala svjedočenja, zapisali su izjavu svjedoka Nikola Pešinovića koji se pozivao na doseljeno vlaško odnosno pravoslavno stanovništvo koje je nastojalo svjedočiti o kmetskom statusu Brezo-vičana: »ako ye potrebno yezero viteozow Zerbzkyh zynow da tko thako hothe pozwedochythy«. Njemu se i pridružio Ivan Nagi ili Males, star 28 godina koji je izričito napomenuo da su Brezovičani »byli wzegdar kmeti nye purgari«.2082

Hrvatsko-slavonski sabor je na zasjedanju održa-nom u Zagrebu 11. siječnja 1611. izabrao komisiju koja je trebala utvrditi da li su stanovnici Brezovice kontinuirali uživali gradske povlastice (»uvijek i od starine u slobodnom i neprekidnom korištenju njihovih privilegija«) i koja će, ako to nisu, poni-štiti isprave koje im je potvrdio kralj. U komisiju su izabrani podžupan, viceprotonotar te još 11 županij-skih dužnosnika.2083 Sabor je tada ponovno razmatrao pitanje otpora »prirodnih seljaka i vječnih kmetova obitelji Alapy« u Brezovici. Josip Adamček je utvrdio da staleži nisu mogli potpuno zanemariti činjenicu da je kralj tim »vječnim kmetovima« potvrdio povlastice nekadašnjeg trgovišta. »Brezovičani doista nisu mogli dokazati da gradske povlastice uživaju in continuo. Saborska ih je komisija, po svemu sudeći, i formalno iz građanskog vratila u kmetski stalež.«2084

Gubitak građanskog statusa stanovnika Brezovice ne treba promatrati kao izdvojeni primjer jer, prema Josipu Adamčeku, »nastojanje feudalaca da ograniče autonomije gradskih općina i građanima nametnu veće feudalne terete može se smatrati općom pojavom. Na mnogo mjesta građani su tim nastojanjima pružili otpor. Taj je otpor dovodio i do oružanih sukoba s feudalcima.«2085

Iako su stanovnici Brezovičani definitivno pretvo-reni u kmetove, Brezovici je ostao formalni status trgo-višta, kao primjerice 1610. godine.2086 To se vidi i iz

2081 Građa, str. 9-11.2082 Građa, str. 10.2083 HSS, knj. 5, str. 57.2084 Građa, str. 10-11; J. Adamček, Bune i otpori, str. 45.2085 J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja

XVII stoljeća, str. 407.2086 Treba spomenuti i da se Brezovica 1608. naziva »villa«, iako

sam ranije pokazao da se u jednom spisu iz iste 1608. godine spominje i kao »oppidum«, što pokazuje da je postojala tenden-cija promjene i njezinog formalnog statusa koja bi pratila raniju

izjave Gašpara Draškovića koji 1651. Brezovicu naziva trgovištem, ali njezine stanovnike smatra kmetovi-ma.2087 Kasnije se za Brezovicu počeo upotrebljavati naziv Kalnik.

Brezovica je 1598. imala 60 obitelji,2088 dok su 1706. u Kalniku popisana 62 kućedomaćina.2089 Prema tome, u ovom naselju je broj stanovnika od kraja 16. do početka 18. stoljeća stagnirao, a moguće ga je procijeniti na oko 220- 340.

Usporedimo li stagnaciju ukupnog broja stanov-nika u Brezovici-Kalniku sa padom broja stanovnika u Rasinji i Donjoj Rijeci, očito je moguće povezati smanjenje broja stanovnika u bivšim trgovištima sa promjenom njihovog pravnog statusa iz trgovišta u selo te zaključiti da je gubitak statusa trgovišta direk-tno utjecao na smanjenje napućenosti nekada privile-giranih naselja.

Srednjovjekovna trgovišta Vinarec (kraj Sv. Križa), Mokrice (polje kraj Koritne), Besenovec (kraj Rovišća), Podkameno i Gorbonok su fizički prestala postojati još u 16. stoljeću. Na mjestu nekadašnjeg trgovišta Gorbonok je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće osnovano selo Kloštar (Podravski), a na mjestu trgo-višta Podkameno tek se u 19. stoljeću osniva selo Starigrad. Vinarec, Mokrice i Besenovec nikada nisu obnovljeni.

Kao jedan od pokazatelja veličine (i snage) poje-dinih gradskih naselja može nam biti broj studenata na europskim sveučilištima od kraja 16. do počeka 18. stoljeća. Spomenimo samo pokazatelje za najčešće posjećivana sveučilišta. Stanovnici gradskih naselja su u tom periodu najčešće studirali u Grazu i Beču. Najviše je u Grazu bilo Varaždinaca, čak 94, slijede: Koprivnica sa 17 studenata, dok su Križevci imali 19, Vinica 13, Legrad 10, Čakovec 9, Drnje 6, Nedeli-šće 4, Virje 2, Novigrad-Komarnica 1 student itd.2090 Beč je također privlačio studente iz gradskih nase-lja ovog kraja. Iz Varaždina je u Beču studiralo 11 studenata, iz Koprivnice 7, Križevaca 4, Vinice 2, a iz Čakovca 1 student.2091 Od sveučilišta na alpskom prostoru, uz Graz i Beč, jedino je sveučilište u Salz-burgu uspjelo privući studente iz istraživanog područ-

promjenu društvenog položaja njenih stanovnika. usp. G. Heller, Comitatus Crisiensis, str. 26.

2087 KAZ, Fassiones XI, str. 56; J. Adamček, Bune i otpori, str. 43.2088 Popisi i obračuni poreza, str- 452-453.2089 NAZ, KV, Prot. 130/I.2090 Die Matikeln der Universität Graz (bearbeitet von J. Andritsch),

knj. 1-3, Graz 1977-1987.2091 Die Matikel der Universität wien, knj. 4-6, wien 1974-1993.


ja.2092 U sjevernoj Ugarskoj (tj. današnjoj Slovačkoj) su bila poznata sveučilišta u Trnavi (Nagyszombatu) i Košicama (Kassi), na kojima su također studirali studenti iz istraživanog područja.2093 Neki stanovnici iz ovoga prostora su svoja znanja stjecali i na tali-janskom prostoru. Npr. na sveučilištu u Padovi,2094 u germansko-ugarskom kolegiju u Rimu,2095 ili ugarsko-ilirskom kolegiju u Bologni.2096 Početkom 18. stoljeća

2092 Die Matrikel der Universität Salzburg 1639-1810 (ur. V. Redlich), Salzburg 1933, str. 92; E. Zöllner, T. Schüssel, Povijest Austrije, str. 166.

2093 Matricula Universitatis Tyrnaviensis 1635-1701. (A Nagyszombati egyetem anyakonve), prir. Zsoldos Attila, Budapest 1990, str. 214.; P. Hanának (ur.), Povijest Mađarske, Zagreb 1995., str. 92.

2094 Matricula et Acta Hungarorum in universitate Patavina studen-tium (1264-1864), ed. A. Veress, Budapest 1915, str. 111.

2095 Matricula et Acta Alumnorum Collegii Germanici et Hungarici ex Regno Hungariae Oriundorum, ed. A. Veress, Budapest 1917, str. 31.

2096 Anali del Collegio Ungaro-Illirico di Bologna 1553-1764, Bologna 1988, str. 49, 79, 81, 83, 106, 143; Matricula et Acta Hungarorum in Universitatibus Italiae Studentium 1221-1864., (ed. A. Veress) Budapest 1941, str. 124, 125, 136.

su pojedinci studirali i na protestantskom sveučilištu (kolegiju) u Sáraspataku.2097

U Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji sam trgovišta podijelio u tri kategorije (veća, srednja i mala). Od sredine do kraja 17. stoljeća vodeća mjesta po napućenosti su od trgovišta iz Križevačke županije preuzela ona iz Varaždinskog generalata.

Iz podataka o broju stanovnika moguće je zaklju-čiti kako su trgovišta postojala i u Križevačkoj župa-niji i Varaždinskom generalatu. Ona trgovišta koja su postojala krajem 16. i početkom 17. stoljeća uglavnom su doživjela porast ukupnog broja stanovnika. U većini trgovišta u Križevačkoj županiji je od sredine do kraja 17. stoljeća došlo do pada ukupnog broja stanovnika, a u tom su razdoblju neka od njih pretvorena u sela. Sredinom 17. stoljeća dolazi do pojave novih trgovi-

2097 A Sárospataki reforátus kollégium diákjai 1617-1777, prir. Richard Hörcsik, Sárospatak 1998, str. 320. Protureformacija je nakon 1670. paralizirala protestantske škole u Ugarskoj pa je ovaj kolegij bio zatvoren, a njegovi profesori su bili prisiljeni godinama se skrivati. P. Hanának (ur.), Povijest Mađarske, str. 93.

Pokušaj rekonstrukcije broja studenata na srednjoeuropskim sveučilištima tijekom 17. stoljeća (trenutno stanje istraženosti)


trgovišta u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji prema broju stanovnika

Kategorije Sredina 17. stoljeća

Kraj 17. stoljeća – početak 18. stoljeća

Veća (više od 600 stanovnika)

ivanić, ludbreg, novigrad, Virje

Đurđevec, drnje, novigrad, Virje

Srednja (300-600 stanovnika)

dubrava, drnje, Đelekovec, rasinja

Cirkvena, ivanić, ludbreg, Vrbovec

Manla (manje do 300 stanovnika)

rakovec, Miholec, čazma

rakovec, Miholec, dubrava, Međurača, čazma

Mogući broj stanovnika u trgovištima Križevačke županije

Trgovište Početak 17. stoljeća

Sredina 17. stoljeća

kraj 17. stoljeća

Cirkvena 0 (200) 230-330ivanić 200 460-700 350-330ludbreg 200-300 450-700 350-600Vrbovec 80-130 (380-590) 380-590rakovec 40-60 70-105 40-60Miholec 100-150 (170-260) 170-260dubrava 0 390-600 185-300Đelekovec 0 380-580 0rasinja 60-90 280-420 0Ukupno 680-1090 2910-4335 1905-2980

Mogući broj stanovnika u trgovištima Varaždinskog generalata

Trgovište Sredina 17. stoljeća

kraj 17. stoljeća

Đurđevec (600) 800-1200drnje 500-800 670-1080Međurača 0 140-220čazma 110-170 180-280Virje 610-980 1020-1640novigrad (Komarnica) 400-610 670-1050Ukupno 2220-3160 3480-5470

Mogući broj stanovnika u gradskim naseljima Križevačke župa-nije i Varaždinskog generalata

Početak 17. stoljeća

Sredina 17. stoljeća

kraj 17. stoljeća

Slobodni kraljevski gradovi

1200 3150-3300 3150-3300

Privilegirana trgovišta 200 660-900 580-880

ostala trgovišta u Križevačkoj župan.

480-890 2250-3455 1325-2100

trgovišta u Varažd. Generalatu

0 2220-3160 3480-5470

Ukupno 1880-2290 8280-10810 8535-11750

šta u Varaždinskom generalatu, koja su do kraja 17. stoljeća doživjela porast ukupnog broja stanovnika.

Zbroje li se podaci o cjelokupnom gradskom stanovništvu Varaždinskog generalata i Križevačkoj županiji svih gradskih naselja (trgovišta i slobodnih kraljevskih gradova), dolazimo do zaključka kako je proces (re)urbanizacije bio najintenzivniji do sredine 17. stoljeća, što se podudara sa ukupnim procesom kolonizacije i urbanih i ruralnih naselja istraživanog područja. Ukupni broj cjelokupnog gradskog stanov-ništva na istraživanom području je tek neznatno pora-stao od sredine do kraja 17. stoljeća.

Na osnovu iznesenoga moguće je donijeti procjenu broja stanovnika trgovišta. Te podatke bi mogli pribrojiti procjenama o broju stanovnika slobodnih kraljevskih gradova te time dobiti mogući ukupni broj stanovnika svih gradskih naselja.

Najjednostavniji način izračuna stupnja urba-nizacije je udio gradskog stanovništva u ukupnom na istraživanom području, no ova metoda ima niz nedostataka ponajprije zbog toga jer različiti kriteriji u određivanju statusa grada i gradskih međa mogu biti izvor raznih anomalija u mjerenju stupnja urba-nizacije.2098 Pri tome treba biti oprezan jer je moguće utvrditi kako se većina ovdašnjih trgovišta često nije mnogo razlikovala od sela. Stanovnici trgovišta u Križevačkoj županiji su bili podložnici vlastelinstava ili posjeda. Većinom se više nisu bavili »gradskim« zanimanjima. Od kmetova su se razlikovali jedino po strukturi feudalne rente koju su davali vlasteli.2099

Stupanj urbaniziranosti u Križevačkoj županiji i Varaždinskom generalatu tijekom 17. stoljeća

Početak 17. st. kraj 17. st.

Varaždinski generalat - 8,8 %Križevačka županija 16,9 % 16,9 %istraživano područje (županija i generalat) 7,5 % 12 %

Nakon provedene moguće procjene broja stanov-nika Varaždinskog generalata i Križevačke županije može se izračunati i približni stupanj urbanizirano-sti društava Varaždinskog generalata i Križevačke županije koji je bio izrazito nizak. Zanimljivo je da se stupanj urbaniziranosti Križevačke županije od početka do kraja 17. stoljeća nije promijenio, a posto-

2098 M. Vresk, Osnove urbane geografije, Zagreb 1990., str. 17.2099 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 740.


tak stanovništva koje je živjelo u gradovima i trgo-vištima je bio oko 16,9 posto. Na cijelom istraživa-nom području (Varaždinski generalat i Križevačka županija) od početka do kraja 17. stoljeća je došlo do porasta stupnja urbanizacije, čemu je pridonio proces stvaranja trgovišta u Varaždinskom generalatu. Od početka do kraja 17. stoljeća je udio stanovništva grad-skih naselja istraživanog prostora porastao sa 7,5 na 12 posto. Značajno je napomenuti kako je krajem 17. stoljeća stupanj urbaniziranosti Varaždinskog gene-ralata bio dvostruko niži od stupnja urbanizirano-sti u Križevačkoj županiji. Identičnim načinom se, u budućim istraživanjima, može izračunati i približni stupanj urbaniziranosti hrvatskog ranonovovjekovnog društva. Rezultati ovih istraživanja predstavljaju prilog tim nastojanjima.

UrBANI sUstAVI Istraživanje urbanih sustava je teško moguće zami-sliti bez čvršće suradnje geografije i historije. Znača-jan doprinos istraživanjima grada dali brojni urbani geografi2100, a za ovo su istraživanje posebno su zani-mljivi rezultati urbane historije istraživača s njemač-kog govornog područja.2101 Gradovi su od nastanka bili povezani u prostornom sustavu u kojem su imali funkciju čvorišta. Razvojem gradova dolazi do njiho-vog jačanja i funkcionalne raznovrsnosti pa je inte-rakcija između njih bila sve jača. Zbog toga ne treba zaboravljati da grad djeluje unutar urbanih sustava2102,

2100 Npr. H. Bobek, Grundfragen der Stadtgeographie, Geographis-cher Anzeiger, god. 28, 1928; isti, Die Hauptstufen der Gesells-chafts- und wirtschaftsentfaltung in geographischer Sicht, Die Erde, god. 90, wien 1959, str. 259-298; H. Bobek, Ein Beitrag zur groβräumigen sozialgeographischen Forschung, Geographical papers, Zagreb 1970, br. 1, str. 39-55; R. Klöpper, Der geograp-hische Stadtbegriff, Mainz 1956; H. Bobek, M. Fesl. Das System der zentralen Orte Österreichs, eine empirische Untersuchung, wien-Köln, 1978; M. Fesl, H. Bobek, Zentrale Orte Österreichs II. Ergänzungen zur Unteren Stufe; Neuerhebung aller zentralen Orte Österreichs 1980/81 und deren Dynamik in den letzten zwei Dezennien, wien 1983, str. 122; K. Ruppert, F. Scharrer, J. Maier, R. Paesler, Sozialgeographie, 1977, prijevod: Socijalna geografija, Zagreb 1981, str. 89-135; I. Bog, Funktionen der Stadt in Gesc-hichte und Gegenwart. Versuch über Konstanten städtischer Existenz, Die Stadt in Geschichte und Gegenwart (ur. O. Pickl), Graz 1973, str. 9-29.

2101 K. Gutkas, Östereichs Städte zwischen Türkenkriegen und staatli-chem Absolutismus, u: V. Press, Städtewesen und Merkantilismus in Mitteleuropa, Köln-wien 1983, str. 82-110; H. Valentinitsch, Die innerösterreichischen Städte und die Türkenabwehr im 17. Jahrhundert, u: K. Krüger (ur.), Europäische Städte im Zeitalter des Barock, Gestalt – Kultur – Sozialgefüge, Köln-wien 1988, str. 169-194.

2102 w. Ritter, Allgemeine wirtschaftsgeographie. Eine systemtheo-retische orientierte Einführung, München-wien, 1991, str. 204.

odnosno skupa gradova između kojih postoji interak-cija koja se vrši cirkulacijom ljudi, robe i informacija. To kretanje se odvija prometnim vezama ili drugim oblicima komunikacije.2103

Urbani sustav se razvija, djeluje i ponaša kao cjelina.2104 Primjerice, s rastom većih gradova su rasli i manji (ili obrnuto) s time da se razlike u veličini gradova unutar sistema u pravilu nisu mijenjale, osim ako su nastale promjene u valorizaciji prostora, političko-teritorijalne promjene, promjene gospodar-skog položaja u ekonomskim sustavima itd.2105 Jan de Vries se urbanim sustavima bavio u knjizi o europskoj urbanizaciji od 1500. do 1800. godine te je analizirao njihove osobine. Velika geografska otkrića i koloni-jalna ekspanzija su bile važne za urbani razvoj Europe poslije 16. stoljeća. Kolonijalna osvajanja su pospješila razvoj pojedinih europskih gradova i proširila urbani sustav izvan Europe.2106 Te promjene su se manje odra-zile na porast broja gradova i širenje urbane mreže, a više na promjene u prostornoj strukturi, izgradnji

2103 M. Vresk, Razvoj urbanih sistema u svijetu, Zagreb 1984, str. 9.2104 H. H. Blotevogel, Untersuchungen zur Entwicklung des deuts-

chen Städtsystems im Industriezeitalter, Bochum 1980, str. 55-58.2105 M. Vresk, Razvoj urbanih sistema u svijetu, n. dj., str. 9-10.2106 J. de Vries, European urbanization 1500-1800, London 1984, str.

81-174.

Grafički prikaz odnosa gradskih naselja oko koprivnice u kasnom srednjem vijeku po Christallerovom modelu (izradio: ranko Pavleš)


novih urbanih sadržaja, na promjene u značenju poje-dinih središta u urbanim sustavima i položaj grada u društvu.2107

Koprivnica i Križevci su u većoj, a Varaždin u manjoj mjeri bili pogranični gradovi sa istaknutom dvojnošću i ispreplitanjem vojne i civilne komponente u svim segmentima života grada i njenih stanovnika. Križevci i Koprivnica su objedinjavali dvije funkcije: središta natkapetanije i istovremeno slobodnog kraljev-skog grada.2108 Za razliku od Koprivnice i Križevaca, Varaždin2109 je imao ponešto drugačiji razvitak. Iako je bio sjedište generala, odnosno Slavonske krajine (odnosno kasnijeg Varaždinskog generalata), u njemu vojna funkcija tijekom 16. i 17. stoljeća očito nije dominirala nad civilnom. Za razliku od Varaždina na prostoru Koprivnice i Križevaca vojna je funkcija bila izrazito dominantna početkom i u prvim desetljećima 17. stoljeća, a tek kasnije dolaze do izražaja civilne funkcije. Zanimljivo je spomenute gradove usporediti sa susjednim Legradom, koji je nastao na sutoku rijeka Drave i Mure.2110 U Legradu je bilo središte Legradske ili Međimurske kapetanije.2111 Tijekom 17. stoljeća se u njemu uz vojne počinju javljati civilne funkcije, a izvori ga spominju kao trgovište.2112 Civilne funkcije su, slično kao kod Koprivnice i Križevaca, tek u drugoj polovici 17. stoljeća dobile na većoj važnosti. Pogranični položaj obilježio je razvoj Koprivnice u 17. stoljeću, a relativna stabilnost na granicama Habsburškog i Osmanskog Imperija, omogućila je gotovo kontinuirani uspon kroz stogodišnje razdoblje. Sličan razvoj su imali susjedni Križevci.2113 proces rasta pograničnih gradova na granici spomenutih Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije je bio suprotan globalnim zapadnoeurop-skim trendovima urbanog razvoja. Primjerice Pierre Chaunu je utvrdio da je nakon brzog rasta gradova u 16. stoljeću uslijedilo stoljeće zastoja, dok je novi uspon

2107 M. Vresk, Razvoj urbanih sistema u svijetu, n. dj., str. 62.2108 L. Dobronić, Die Städte Kroatiens im 16. Jahrhundert, Die Stadt

an der Schwelle zur Neuzeit, Linz 1980, str. 146.2109 Podaci o Varaždinu u: Varaždinski zbornik 1181-1981, Varaždin

1983.2110 O Legradu u drugoj polovici 16. stoljeća usp., N. Štefanec, Heretik

Njegova Veličanstva, Povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovom rodu, Zagreb 2001.

2111 H. Petrić, D. Feletar, P. Feletar, Novi Zrin – Zrinska utvrda na Muri (1661.-1664.), Donja Dubrava-Zagreb 2001.

2112 D. Feletar, Zrinski i Legrad, Podravski zbornik, br. 17, Koprivnica 1991, str. 5-16.

2113 N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća, u: Križevci – grad i okolica, Umjetnička topografija Hrvatske, knj. 2, Križevci 1993, str. 43-44.

zapadnoeuropskog grada započeo tek u posljednjem desetljeću 17. stoljeća.2114

Smatram da je važno posebno obraditi hijerar-hiju naselja prema centralitetu naselja. Osnivačem

2114 P. Chaunu, La civilization de l’Europe classique, Paris 1966, prije-vod: Civilizacija klasične Evrope, Beograd 1977, str. 287-288.

koprivnica, križevci i Varaždin u mreži gradova 17. stoljeća (prema Christallerovom modelu)


teorije centraliteta se smatra njemački geograf walter Christaller. On je pod utjecajem prethodnih radova geografa i ekonomista razradio teoriju centraliteta kojom je htio objasniti veličinu, broj i razmještaj gradova i prostoru. Centralitet nekog naselja se može pratiti samo u njegovom odnosu prema okolici.2115

U hrvatskoj je historiografiji Christallerovu metodu primijenio i razradio historičar Neven Budak. On je utvrdio da su centralne funkcije »u određenoj mjeri, ovisno o stupnju centraliteta, probijale gradsku opnu i prožimale bližu ili dalju okolicu«. Zbog toga je jasno, po N. Budaku, »da odnos grada i okolice ne započinje na gradskim vratima, ili iza prvih kuća u predgrađu, već u samim gradskim središtima (ili središtu), što nas još jače učvršćuje u uvjerenju da je grad neodvojivi dio regije. Time vrijednost Chri-stallerove teorije postaje jasnija, jer se grad može defi-nirati i kao mjesto veće koncentracije djelatnosti u prostoru.«2116 Teoriju centraliteta je nemoguće proma-trati izvan odnosa grada i okolice.2117 To su potvrdila istraživanja historičara za razdoblje kasnog srednjeg i ranog novog vijeka.2118

U svom modelu Christaler stavlja grad u središte šesterokuta kojemu su na kutovima gradovi približno iste važnosti kao i grad koji se proučava. Na kutovima drugog, unutarnjeg šesterokuta, a na pravcu prema vanjskim gradovima, nalaze se trgovišta. Šire gledano ovakvi se šesterokuti uklapaju u mrežu gradova i trgovišta koja se prostire dokle god ima ovakvog tipa naselja.2119 Treba istaknuti kako Christaller dozvo-ljava prilagodbe sa obzirom na reljef i druge okolnosti. Pokušati ću grafički prikazati kako bi model djelovao na primjeru gradskih naselja Varaždinskog generalata i Križevačke županije.

U budućim istraživanjima bi trebali preciznije defi-nirati što bi to bilo gradsko naselje 17. stoljeća. Za sada

2115 w. Christaler, Die zentralen Orte in Süddeutschland, Eine ökono-misch-geographische Untersuchung über die Gesetzmäβigkeit der Verbreitung und Entwicklung der Siedlungen mit städtischen Funktion, Diss., Erlangen 1933, 2. izdanje – Darmstadt 1968. U hrvatskoj geografiji je primjenu terije centraliteta primjenio Adolf Malić. Usp. A. Malić, Centralne funkcije i prometne veze naselja središnje Hrvatske, Zagreb 1981.

2116 N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (Urbanizacija Varaždinske županije do kraja 16. stoljeća), Zagreb-Koprivnica 1994, str. 19.

2117 H. Köck (ur.), Städte und Städtesysteme, Köln 1992, str. 67-86.2118 w. Leiser, Städtische Zentralität im agrarisch-feudalen Umfeld,

u: H.K.Schulze (ur.), Städtisches Um- und Hinterland in -vorin-dustrieller Zeit, Köln-wien 1985, str. 1-20.

2119 Osim Budaka, primjenu Christlerovog modela je u hrvatskoj historiografiji napravio i Ranko Pavleš, Razlozi i uvjeti nastanka Koprivnice i njeno mjesto među srednjovjekovnim urbanim naseljima, Podravina, vol. 6, br. 11, Koprivnica 2007., str. 88-106.

je moguće utvrditi da su to, prije svega, bila centralna naselja, sa elementima centraliteta koji ih izdvajaju od okolnih seoskih naselja, ali i koje izvori nazivaju imenom »opidum« ili »civitas«. Definiranje i detaljno istraživanje elemenata centraliteta morati će pričekati buduća istraživanja. Na osnovu iznesenoga jasno se vidi da su na prostoru Križevačke županije i Varaždin-skog generalata tijekom 17. stoljeća postojale slijedeće skupine gradskih naselja: 1) slobodni kraljevski gradovi; 2) privilegirana trgovišta; 3) trgovišta i trgovi koja su nastala u srednjem vijeku i zadržala status gradskih naselja u dijelu 17. stoljeću; 4) nova trgovišta i trgovi; 5) trgovišta i trgovi koji su pretvorena u sela.

POŽari i UrBaNi Te rUraLNi oKoLIšProblematika vezanosti požara i urbanog te ruralnog okoliša na prostoru Varaždinskog generalata i Križe-vačke županije (ali i Hrvatsko-slavonskog kraljevstva u cjelini) tijekom ranoga novog vijeka je slabo istražena te uglavnom ograničena na segment destrukcijskog djelovanje vatre. Treba spomenuti i to da je prouča-vanje požara i vatre u ekohistorijskom smislu tek u počecima na našim prostorima, iako je tema požara i posebice urbanog okoliša često obrađivana u različitim svjetskim historiografijama.2120 U hrvatskoj historio-grafiji ranoga novoga vijeka nije bilo iscrpnijih istra-živanja vezanosti požara i urbanog te ruralnog okoliša iako postoje ponekad iscrpnije obavijesti o pojedinim požarima u gradovima na istraživanom području, a nešto manje u selima na koje ću se osvrtati.

Na početku je važno istaknuti tradicionalni način gradnje, koji je bio podloga za brzo širenje požara. U Varaždinu su tijekom prve polovice 16. stoljeća gotovo sve kuće bio građene od drva, a dok je broj stanovnika u ovome gradu bila niska gustoća naseljenosti požari su bili rjeđi.2121 Kuće su u Varaždinu bile pokrivene slavom, trstikom ili hrastovim daščicama. 2122 To su bili lako zapaljivi materijali kojima su se brzo širili požari, pogotovo ako je puhao jak vjetar. Identična je situacija bila i u Križevcima te Koprivnici gdje su

2120 S. J. Pyne, Fire: A Brief History, Seattle and London 2001.; J. Goudsblom, Fire and Civilization, London, 1992.; L. Frost, Coping in Their Own way: Asian Cities and the Problem of Fires, Urban History, vol. 24, no. 1, May, 1997., str. 5-16; E.L. Jones, The Fire Gap, Planning Perspectives, vol. 4, no. 3, 1989., str. 333-347.

2121 M. Androić, Povijest vatrogastva u Varaždinu 1220-1955, Varaž-din 1955, str. 13.

2122 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993, str. 119.


kuće većinom građene od hrastova drveta omazanog blatom i pobijeljenog vapnom. Većina kuća je bila pokrivena slamom, a samo kuće bogatijih stanovnika imale su krov od hrastovih daščica. Unutar utvrde je bilo nekoliko od opeke zidanih zgrada, no i one su bile pokrivene hrastovim daščicama. Prema tome, ni jedna građevina nije bila pokrivena crijepom, koji je tada bio rijedak u gradovima Hrvatsko-slavonskog kraljevstva. Izvan utvrda nitko nije smio graditi zidane kuće, ako nisu bile toliko udaljene od bedema koliko su udaljenost mogle postići topovske kugle. To je sve omogućavalo lako širenje vatre, pogotovo za vjetrovita vremena.2123 To je pogodovalo brzom širenju požara i njihovom relativno čestom katastrofalnom učinku.

U požaru koji je pogodio Varaždin 1646. godine (dokumenti ga nazivaju »žalosnim i nesretnim sluča-jem«) izgorio je veliki dio kuća, a dio ih je bio oštećen od djelovanja vatre. Požar se dogodio unutar gradskih zidina, u zapuštenoj i ružnoj gradskoj četvrti. Nakon požara su na mjestu izgorjelih kuća izgrađene nove koje su postale »ukras svega grada«. Požar iz 1646. je omogućio nestanak jedne ružne četvrti i novu izgrad-nju u gradu.2124

Uzroci požara su bili različiti. Najčešće su požari izbijali pomoću ljudskog faktora, a širili su se uz pomoć vjetra. Nemoguće je uočiti vezu između klimat-skih pojava i učestalosti požara. Neke od požara su izazvale Osmanlije. Oni su primjerice 1476. 2125 i 1539. godine2126 spalili Križevce, no nije poznat intenzitet tih požara. Ipak se može pretpostaviti da je bio spaljen križevački Gornji grad sa augustinskim samostanom, koji je najvjerojatnije bio utvrđen. Teško je vjerovati kako Osmanlije poštedjeli podgrađe izvan zidina.2127

U popisu poreza iz 1533. godine piše da su Križevci bili opustošeni.2128 To je značilo da se dogo-dila neka velika nepogoda, za što neki autori pretpo-stavljaju da je bio požar,2129 koji je očito bio izazvan prodorom osmanske vojske predvođene sultanom Sulejmanom 1532. godine.2130

Koprivnica je tijekom 16. i 17. stoljeća relativno često stradavala od jakih požara2131, ali je o njima

2123 R. Horvat, Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, Zagreb 1943, str. 59.2124 ZPV, knj. 6, 152-153, 205-206.2125 MCZ, knj. 8, str. 264.2126 HS, knj. 2, str. 447.2127 V. Bedenko, Križevci – razvoj grada, Glasnik Arhitektonskog

fakulteta, 3, Zagreb 1975., str. 14.2128 Popisi i obračuni poreza, str. 133.2129 N. Budak, Društveni i privredni razvoj Križevaca do sredine 19.

stoljeća, Križevci – grad i okolica, Zagreb 1993., str. 43.2130 R. Pavleš, Četiri posjeda u srednjovjekovnom kalničkom kotaru

uz potok Koprivnicu, Cris, VIII/1, Križevci 2006., str. 10.2131 R. Horvat, Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, str. 59.

očuvano vrlo malo podataka. U Koprivnici je 1559. veliki požar podmetnuo neki prebjeg s prostora Osmanskog Carstva uslijed čega je Koprivnica pretvo-rena »u pustoš i ruševinu«.2132 Nakon požara 1559. sve do 1700. nemamo pouzdanih vijesti o požarima u gradu Koprivnici. Iduća poznata vijest je iz 1700. kada su četiri žene optužene za izazivanje požara u Koprivnici i još k tome da su vještice. Ispitivali su ih torturom, ali su one negirale svoj utjecaj na požar.2133

Za jedan od požar koji je u Varaždinu izbio 1587. poznat nam je počinitelj u čijoj je kući izbio požar. Počinitelj je u istrazi spomenuo da su požari u Varaž-dinu izbijali često te da nakon njih u pravilu nitko nikome nije podmirivao štetu, osim u slučajevima kada su pojedinci nemarom bili krivci za izbijanje požara. Isti je tvrdio da za razliku od Varaždina u drugim gradovima postoje organizirani vatrogasci. Prema tome, u Varaždinu tada nije postojala organi-zirana vatrogasna služba.2134

Nekolicina građana Varaždina je 1599. tužila Ivana Losaka čijom je krivnjom izbio požar 1599. godine. Iz Losakove kuće se požar proširio po varaž-dinskoj ulici Sv. Vida te je progutao 66 kuća. Isprva je gradski sud Losaka osudio na gubitak sve imovine te na izgnanstvo iz Varaždina zajedno sa suprugom i djecom. No, na intervenciju nekih njegovih prijatelja gradski sud je Losaka pomilovao, a građani kojima su izgorjele kuće su mu oprostili uz obrazloženje »da nam je sudbina svima ista, pa stoga nitko od smrtnika ne može spoznavati već sada što mu se može dogoditi«. Sud je odredio da Losak mora svoje sugrađane pošti-vati, a posebice one koji su pretrpjeli štetu u požaru. »Nikada ih ne smije naljutiti ili im se rugati, nego im ima ponizno zahvaljivati i za njih se Bogu moliti.«.2135

Na Uskrsni ponedjeljak 27. ožujka 1665. Varaždin je zahvatio katastrofalni požar koji je izazvala Varaž-dinka Uršula, nastanjena u ulici izvan gradskih zidina. Ona je na Uskrs odnijela u crkvu košaricu s jelom na blagoslov. Među meso je sakrila vučju kost, a na Uskrsni ponedjeljak je poslala svoju sluškinju zajedno sa stokom na pašu. Zapaljenom vučjom kosti počela je dimiti oko kuće kako njezinu stoku više ne bi napadali vukovi. U međuvremenu je zapuhao jak vjetar i prenio vatru sa vučje kosti na slamnati krov Uršuline kuće te je izbio požar koji se iz Uršuline kuće proširio na cijeli

2132 R. Horvat, Koprivničke listine XVI. vijeka, Vjesnik Kraljev-skog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, XVI, Zagreb 1914., str. 281-282.

2133 DAV, AGK, ZPGK 1698-1707, zapis od 17. veljače 1700. godine.2134 ZPV, knj. 1, str. 223-224.2135 ZPV, knj. 3, str. 295.


unutarnji grad (unutar utvrde). Sudskom odlukom su od supruga spomenute Uršule bila oduzeta dva jutra oranice jer se iz njihove kuće proširio na gotovo cijeli Varaždin. Poslije požara su zapisnici gradskog magi-strata (gradska knjiga) bili ispunjeni brojnim kupopro-dajnim ugovorima o prodaji opustjelih gradilišta.2136

Posljedice požara su najčešće bile katastrofalne. Često su izgorjeli čitavi dijelovi gradova. Obnova je pri tome bila spora i skupa. Ulaganje u gradnju (obnovu) zapaljenih kuća je utjecalo i na to da se eventualni višak novca nije mogao ulagati u poslovanje ili druge vrijednosti. Ukoliko netko nije imao novaca, nakon požara je često doveden na rub egzistencije.

Nakon požara u Koprivnici 1559. godine kralj Ferdinand Habsburgovac je želio potaknuti izgradnju novih kuća u gradu, kao i da se građanima nadoknade štete. Zbog toga je kralj sve žitelje Koprivnice tijekom devet godina oslobodio svih redovitih i neredovitih poreza, a isti nisu morali plaćati ni ratnu pripomoć kao ni podavati prihod Kraljevskoj komori. Istom prigodom je bio opaljen kraljevski privilegij gradu Koprivnici od 29. travnja 1558. pa je kralj Ferdinand 24. prosinca 1559. izdao novi privilegij.2137

Posljedice katastrofalnog požara u Varaždinu koji je bio 27. svibnja 1582. godine bile su stravične. Stanovnici Varaždina su dijelili vrijeme na prije požara i poslije požara kao što će kasnije dijeliti na prije i poslije kuge. Strah pred požarima je bio identičan strahu od prodora Osmanlija te su Varaždinci u strahu nosili svoje dragocjenosti na čuvanje u sigurniji grad Ptuj (u Štajerskoj).2138 Ljudi su u Varaždinu nakon požara osiromašili pa su bili primorani služiti po tuđim kućama ili ići prositi kako bi mogli preživjeti. Mnogo ljudi je ostalo bez posla jer im je izgorjelo cijelo imanje.2139 Neki stanovnici Varaždina su izgubili sve svoje isprave pa je gradski magistrat donio odluku kako će građani čije su povlastice izgorjele u požaru dobiti prijepise istih koje im je trebao izdati gradski bilježnik.2140

Gradski protokol donosi podatak o požaru iz 1592. te ga opisuje kao »požar bijednog i ucviljenog grada Varaždina«. Gradski prisežnik Valent Anošić je posudio novac od varaždinskog župnika za kupnju građevinskog materijala koji mu je trebao za izgradnju kuće koja mu je izgorjela u požaru. Tridesetničar Petar Lastezini je varaždinskom gradskom magistratu izlo-

2136 ZPV, knj. 7, str. 253-254, 305-306, 314 itd.2137 R. Horvat, Koprivničke listine XVI. vijeka, str. 281-282.2138 ZPV, knj. 1, str. 30.2139 ZPV, knj. 1, str. 237-238, 346-347.2140 ZPV, knj. 1, str. 31.

žio kako mu su mu osim kuće izgorjele sve pokretnine. Tu su kuću izgradili njegovi roditelji nakon požara koji se dogodio 21. svibnja 1582. i to »uz velike žrtve i velike novčane izdatke«. Od svih dobara koja su mu preostale od pokojnih roditelja imao je samo nekoliko zlatnih dukata i ništa više. Zbog toga je bio prisiljen prodati nasljedstvo svoje supruge koje se nalazilo u Varaždinu i Zagrebačkom Gradecu ili zatražiti pomoć prijatelja i svojih gospodara kako bi iznova podigao kuću na svom zemljištu. Stoga je Lastezini molio magi-strat grada Varaždina da procijeni zemljište koje je u nakon pozitivnog rješenja molbe procijenjeno zemlji-šte na 60 ugarskih forinti.2141

U vezi s istim varaždinskim požarom iz 1592. sačuvao se podatak o nadoknadi za stvari Marka Serafinera. Njegova je supruga u njegovoj odsutnosti odnijela u podrum Pavla Loboršćaka zlatne i srebrne stvari kako bi ih sačuvala od požara. U istom podrumu su bile i stvari još petorice varaždinskih stanovnika. Zbog žestine požara sve su stvari izgorjele osim zlata, srebra i sličnih kovina. Nakon požara su vlasnici poku-pili stvari u podrumu, a supruga Marka Serafinera je naknadno stigla u podrum i tamo nije našla gotovo ništa od svojih stvari. Zbog toga je nastao sudski spor.2142 U požaru iz 1592. je bilo oštećeno više javnih objekata, primjerice varaždinska gradska kuća (vijeć-nica) i crkva Sv. Nikole, na koje je trebalo staviti nova krovišta. Donesena je odluka po kojoj nitko tko nije platio jednu ugarsku forintu za obnovu crkve nakon požara neće imati mjesto u crkvi i njegovo će se sjedi-šte morati iznijeti iz crkve. Kako za crkveni krov nije bilo dosta novaca, gradski je magistrat donio zaključak da se sve gradske sjenokoše koje se nalaze na polju Dravici prodaju onima koji ih žele i trebaju, a sav novac neka se upotrijebi za crkveni krov. Pokrovljava-nje crkve je bio veliki problem pa je gradski magistrat donio još jednu odluku kojom su svi građani koji su imali stoku prikladnu za vuču hrastova potrebnih za crkveni krov morali obaviti podvoz. Gradska uprava je kasnije donijela i odluku da se sav novac koji je oporučno ostavljen crkvi, gdjegod se nalazio, bez ikakva odlaganja ima donijeti gradskom sucu te je trebao biti upotrijebljen za pokrovljavanje crkve.2143

Prema izvještaju Sigismunda Trautmanstorfa, člana povjerenstva unutarnjoaustrijskih staleža, dana 1. svibnja 1648. izgorjelo je više od polovice Varaž-dina.2144 Pri tome je očito mislio na prostor unutar

2141 ZPV, knj. 2, str. 40, 97-99.2142 ZPV, knj. 2, str. 123-124, 149.2143 ZPV, knj. 2, str. 110, 117.2144 SHKR, knj. 2, str. 283.


utvrde (»unutarnji grad«). U razmjerno kratkom vremenu je izgorjelo više stotina kuća, a požar se širio uz pomoć žestokog vjetra. Varaždinski gradski magi-strat je zamolio kralja Ferdinanda III. neka, s obzirom na veliku štetu koju je nanio požar, olakša plaćanje pristojbe Kraljevskoj komori. Kralj je tu molbu uvažio te je 27. listopada 1649. oprostio zaostalu pristojbu od 500 ugarskih forinti, istaknuvši kako to čini zbog toga jer je 1. svibnja 1648. izgorjela »polovica grada Varaždina«.2145 Požar iz 1665. se nošen vjetrom iz predgrađa (ulica Brodovski konec) izvan gradskih zidina proširio na cijeli unutarnji grad Varaždin, na prostor unutar zidina. Požar je zahvatio sve varaždin-ske crkve (župnu, isusovačku i franjevačku), a ostalo je sačuvano samo osam kuća i nova staja zapovjednika varaždinske utvrde. Izgorjele su i kule na gradskim bedemima, a prijetila je opasnost da će eksplodirati barutana koja se nalazila u jednoj od tih kula jer bi se time još više povećao broj unesrećenih ljudi. Osim dijelova unutarnjeg grada u požaru je izgorjelo cijelo podgrađe ispred gornjih vrata s istočne strane sve do carinarnice utvrde, dio glavne ulice i ulica Vidov-ski konec prema selu Biškupcu. Idući dan je požar zahvatio ulicu Vidovski konec koja je u tren oka izgor-jela. Veliki broj ljudi je trenutno zapao u bijedu te su mnogi morali prositi hranu od vrata do vrata jer nisu imali što jesti. U požaru je izgorjelo nekoliko djece i jedna odrasla žena. Zbog brzog širenja vatre nije bilo moguće spašavati stoku koja je većinom izgor-jela u stajama i kocevima. Neki ljudi su se u tolikoj mjeri nadisali dima da su i nekoliko dana po zavr-šetku požara od toga umirali. Gradski bilježnik je za požar napomenuo da je to »bila očito kazna Božja za praznovjerje«, a isti je zapisao da se i on zatro-vao dimom zajedno sa svojom suprugom, ali su ostali živi.2146 Zbog velike bijede koja je nastala nakon požara Varaždinci su se zavjetovali kako će svake godine u vrijeme Uskrsa prolaziti gradom u procesiji kako bi od Boga izmolili milost da ih poštedi od požara. Kada je za ovu nesreću saznala Sofija, udovica bivšeg hrvat-sko-slavonskog bana Nikole Zrinskog, odmah je iz Čakovca gdje je bilo središte posjeda Zrinskih, preko rijeke Drave, poslala više kola napunjenih žitom koje je trebalo podijeliti osiromašenim Varaždincima koji su sve izgubili u požaru. Nakon toga požara Varaždin je 1671. dobio prvi krov pokriven kamenim pločicama i to na isusovačkoj rezidenciji. 2147

2145 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, str. 182.2146 ZPV, knj. 7, str. 55, 253-254.2147 Horvat 1993, 199, 201.

U prva dva stoljeća ranoga novog vijeka su preven-tivne mjere za zaštitu od požara te vatrogasni postupci bili vrlo ograničenog opsega. Nakon velikog požara u Varaždinu 1582. godine određena su tri stražarska mjesta s kojih su stražari pazili na eventualno pojav-ljivanje vatra.2148 Iz kuće Jurja Čoklića u Varaždinu se 1592. »požar proširio na cijelo istočno i zapadno podgrađe, a zatim zahvatio cijeli grad, koji je bio razo-ren i uništen«. Čoklić je za popravak krova crkve Sv. Nikole morao dati 100 ugarskih forinti (kasnije je taj iznos smanjen na 90 forinti), a za obnovu istog krova je svaki građanin Varaždina morao dati po jednu ugarsku forintu.2149 To je bila sigurnosna mjera koje je mogla uspješno djelovati i pobuđivati opreznost Varaždinaca kako ne bi došlo do požara. U Varaž-dinu je krivac za požar trebao plaćati odštetu svojim susjedima, kao što je bilo primjerice u presudi iz 1588. godine.2150

Građani slobodnih i kraljevskih gradova Hrvat-sko-slavonskog kraljevstva su osim fizičke zaštite od požara utjecali i duhovnoj zaštiti, najčešće katoličkom svecu zaštitniku Sv. Florijanu za kojeg se vjerovalo da je zaštitnik od vatre. Mnogi stanovnici Koprivnice su se zavjetovali da će, ukoliko ih zaštiti od vatre, dati milodar u počast Sv. Florijana. Na taj način su sabrana financijska sredstva kojima je na sjevernom zidu koprivničke župne crkve Sv. Nikole podignut oltar Sv. Florijana2151 koji se prvi puta spominje 1680. godi-ne.2152 Stanovnici Koprivnice su trpjeli oskudicu vode što je otežavalo gašenje požara za što se, u pravilu, nije upotrebljavala pitka voda iz bunara. Grabe kod kuća koje su se punile kišnicom služile su, uz ostalo, za gašenje požara.2153

Neki gradovi su provodili preventivne mjere u zaštiti od požara. Gradske vlasti u Varaždinu su 1599. godine donijele odluku da svakih deset kuća ima naba-viti i ubuduće posjedovati čvrste i duge ljestve te jedan klin od željeza (srednje veličine) kojeg će dvojica ljudi moći podignuti na krov. Ukoliko bi negdje buknuo požar trebalo je ljestve i klin odnijeti na odo mjesto gdje je buknuo požar. Građani su bili dužni tu odluku provesti pod prijetnjom kazne od dvije rajnske forin-te.2154 Izgleda da su te odredbe imale učinka jer se idući požari u Varaždinu spominju tek sredinom 17. stoljeća.

2148 ZPV, knj. 1, str. 123.2149 ZPV, knj. 2, str. 104-106, 110, 117-118, 125.2150 M. Androić, Povijest vatrogastva u Varaždinu, str. 33-34.2151 R. Horvat, Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, str. 59.2152 NAZ, KV, Prot. 90/II, str. 136.2153 L. Brozović, Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica 1978., str.

146.2154 ZPV, knj. 3, str. 234-235.


Malo je podataka i o društvenim te političkim utjecajima izazvanima požarima. U Varaždinu je poznat požar iz 1558. godine, ali o njemu ne postoje podrobniji podaci.2155 Dana 27. svibnja 1582. godine u 2 sata popodne izbio je katastrofalni požar u Varaždinu za koji je gradski bilježnik zapisao da je »do temelja spalio cijeli grad«, osim jedne kuće koja se nalazila na bedemima. Tom prigodom su izgorjele župna crkva, franjevačka crkva sa samostanom i kapele Sv. Vida, Sv. Mihaela i Presvetog Trojstva. Posljedice požara su potaknule franjevce na napuštanje Varaždina. U požaru su izgorjele kuće činovnika tridesetničke podružnice (carine) u Varaždinu, a u izgradnji novih kuća im je pomogao kralj koji je darovao svakome od činovnika po 60 ugarskih forinti. Vatra nije zahvatila utvrdu, ali je zato prodrla preko bedema i spalila pred-građa koja su bila bliža rijeci Dravi. Požar je osiroma-šio građane Varaždina koji su molili za pomoć kralja Rudolfa koji je Ugarskoj dvorskoj komori dao nalog kojim ih je oslobodio od plaćanja kraljevskog poreza kroz šest godina, a Varaždincima je za jednu godinu oprošten državni porez i besplatne radnje koje su morali davati varaždinski kmetovi. Pomoć Varaždin-cima je pružio i austrijski nadvojvoda Ernest koji je Varaždinskoj županiji 9. srpnja 1582. uputio dopis neka građanima Varaždina doznači drva za gradnju kuća koje su izgorjele u požaru.2156

Novi požar u Varaždinu je bio 29. travnja 1586. kada su izgorjele najmanje tri kuće.2157 Godine 1587. zabilježena su dva požara, u prvom požaru koji je izbio 10. svibnja u Kraljevskoj ulici izgorjele su 23 kuća, a u drugom koji je bio 26. prosinca izgorjela je jedna kuća.2158 Da opis požara iz 1582. nije bio pretje-ran pokazuju podaci iz oporuke Margarete, udovice pokojnog remenara Marčeca koju je ona napisala 12. travnja 1588. Margareta spominje kako je Ivan Pergo-šić naslijedio trgovinu njenoga supruga, ali za to nije isplatio novac. Nakon toga je došao veliki požar koji je »do temelja spalio grad«. 2159

Još jedan požar se Varaždinom proširio iz kuće Jurja Čoklića 11. travnja 1592. ostavio je katastrofalne poslje-dice jer je izgorio veliki broj kuća varaždinskih građana i mnogo njihovih gospodarskih zgrada.2160 Građani su pred požarom svoje stvari sklanjali u župnu crkvu Sv. Nikole, no kada je i ona bila zapaljena, morali su ih

2155 ZPV, knj. 1, str. 223-224.2156 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, str. 108-109; ZPV, knj. 1, str.

225-226.2157 ZPV, knj. 1, str. 225-226.2158 ZPV, knj. 1, str. 105.2159 ZPV, knj. 1, str. 291-293.2160 R. Horvat, Povijest grada Varaždina, str. 119.

prenijeti na drugo mjesto.2161 U požaru koji se u proljeće 1597. iz nepoznatih razloga proširio Križevcima izgor-jela je trećina grada, a u požaru su izgorjeli i grudobrani (palisade) na križevačkoj protuosmanskoj utvrdi čime je smanjena obrambena snaga u vrijeme habsburško-osmanskog rata (1593.-1606.).2162 Tijekom 17. stoljeća su u Križevcima poznati požari 1613.2163 i 1684. godine2164, ali o njima ne postoje podrobniji podaci.

Vrlo je malo podataka o požarima u ruralnim naseljima. Jedan od ranovnovovjekovnih požara je utjecao na smještaj koševa za kukuruz u Torčecu, često s druge strane ulice, nasuprot kući vlasnika. Zašto je to bilo tako, zabilježeno je u usmenoj predaji: »To je bilo v osmom mesecu gda su se tokle konople. Bilo je pono pozdera, a ljudi so pušili - nešče lulo, što je kaj imal. I tak se je te pozder vužgal pri onomu mostu, a puhal je severni veter. Hiže su bile pokrite slamom i to jena do druge. To je se gorelo. I koši po dvorištima so zgoreli. Onda so posle toga ljudi premeštali koše vun na vulico, radi same sigurnosti.«2165 Ovdašnjim su stanovnicima i nakon toga prijetili požari velikih razmjera u Torčecu 2166 ili primjerice u susjednom Đelekovcu.2167

NaSeLJaVaNJe VLaSTeLiNSTaVa i POSJeDa kriŽeVačke ŽUPaNiJeDio podataka o naseljavanju vlastelinstava i posjeda Križevačke županije iznio sam ranije, kada je bilo riječi o slobodnjacima i privatnim Vlasima. Obavijesti koje slijede trebalo bi promatrati zajedno sa ranije iznese-nim podacima o procesu naseljavanja.

Nekada velika vlastelinstva zagrebačkih biskupa su početkom 17. stoljeća svedeni na područja oko Ivanića, Gradeca, Dubrave i Miholca. Nakon potpisi-vanja Žitvanskog mira 1606. godine zagrebački biskupi su krenuli u naseljavanje opustošenih dijelova svojih vlastelinstava.

Zagrebački biskupi su pojedina sela ili manje posjede (predije) davali plemićima ili zaslužnim neple-menitašima. Biskupi su se početkom 17. stoljeća kori-stili institucijom predija kako bi ubrzali naseljavanje vlastelinstava. Dio predijalaca je dobivao pusta sela (npr. Tučenik, Lipovec itd.) kako bi ih naselili. Predi-

2161 ZPV, knj. 2, str. 104-106, 110, 117-118, 125.2162 HSS, knj. 4, str. 362.2163 HSS, knj. 5, str. 74.2164 ZHS, knj. 1, str. 455.2165 V. Peršić Kovač, Tradicijski život i običaji Torčeca, u: Povijest

Torčeca, Torčec 2000., str. 146.2166 HDA, Križevačka županija, kut. 224, fasc. X, br. 583.2167 Župni ured Đelekovec, Spomenica župe Đelekovec, rukopis.


jalci su na biskupskim vlastelinstvima stvarali male feudalne posjede s kmetovima. Kmetovi na predijima su dio feudalne rente davali predijalcu, a dio bisku-pima.2168

Na Ivanićkom vlastelinstvu Predavcima je nase-ljeno selo Bosiljevo, a oko 1610. i predij Lipovec (Lipovčani). Npr. 1650. na Ivanićkom vlastelinstvu je 1650. bilo popisano 247 obitelji Vlaha te 164 obitelji Predavaca i Slavonaca. Ona sela koja nisu uključena u sastav Varaždinskog generalata bila su naseljena novim stanovnicima (Vlasima, Predavcima i Slavon-cima). Od novih doseljenika se 1649. godine spominju stanovnici u šumi (silvani) uz sela Brege i Lupoglav, a

2168 J. Adamček, Bune i otpori, str. 292, 301.

novi kolonisti zvani »kerčnjaki« zabilježeni su uz selo Gredu.2169

Na biskupskim posjedima u okolici Ivanića je od 1649. do 1677. broj podložničkih obitelji porastao sa 487 na 685 ili za preko 40 posto, no od 1677. do 1688. je došlo do iseljavanja dijela stanovnika na prostor Varaždinskog generalata te je broj podložničkih obite-lji pao sa 685 na 432.2170 Time je naseljenost vlastelin-stva krajem 17. stoljeća postala manjom nego što je bila u prvoj polovici 17. stoljeća.

2169 NAZ, Kanonske vizitacije, Prot. 5/V, 555-566; isto, Libeli suppli-ces, I/12, XVII/28, XVII/25J. Adamček, Bune i otpori, str. 299.

2170 NAZ, Oeconomica, vol. II, III, br. 141 (1070); isto, Libeli suppli-ces, XVII/25; isto, Kanonske vizitacije, Prot. 5/V, 555-566; Prot. 105/I, 24-26, 243-249.

Pokušaj rekonstruk-cije vlastelinstva i

posjeda u križevač-koj županiji tijekom

17. stoljeća


Velikokalničko vlastelinstvo je od 15. stoljeća mijenjalo vlasnike: Barbara Celjski, biskup Ivan Alben, Vuk Branković, ban Ivan Vitovec, Vladislav Kosača, Ivaniš Korvin, a kada ga je stekao Baltazar Alapić (Alapy) 1502. u toj se obitelji zadržalo do početka 17. stoljeća.2171 Kada je 1588. umro Nikola Alapić, posljed-nji muški član ove obitelji, iako je pitanje njegova nasljeđivanja po ženskoj liniji bilo jasno, Veliki Kalnik i ostale posjede su zauzeli ženski članovi obitelji – supruga Franje Orehovečkog (Orehoczy) – Margareta Alapić, udovica Petra Erdödy-ja – Barbara Alapić i Marija Alapić – udovica Petra Draškovića. Parnica oko nasljeđa je bila završena tek početkom 17. stoljeća kada je pravno bilo priznato nasljeđivanje od strane ženske loze.2172 Oko 1673.-1675. se kao bivši vlasnik dijela Velikokalničkog vlastelinstva spominje Gašpar Drašković (Veliki Kalnik je baštinio po svojoj majci) koji je držao 3 dima i 2 četvrtine, dok se 1696. kao vlasnik 4 porezna dima spominje Stjepan Orehovečki, 2173 što govori o dobroj naseljenosti ovoga posjeda.

Vlastelinstvo Veliki Kalnik je naseljeno novim stanovništvom početkom 17. stoljeća, kada su nase-ljena sela Ljubeščica, Radoišići (vjerojatno Radešić) i Črepino (Črepinje). U tim selima je 1618. popisano 50 obitelji. Najviše obitelji je popisano u Ljubeščici - 33, što ukazuje na to da je najjače doseljavanje zabilježeno na zagorskoj strani tj. na sjevernim obroncima planine Kalnik (uz rijeku Bednju). Radešić i Črepinje nisu bili teritorijalno povezani sa ostatkom vlastelinstva nego su se nalazili na zapadnim obroncima planine Kalnika. Velikokalničko vlastelinstvo je od kraja 16. do početka 18. stoljeća više nego udvostručilo svoje stanovništvo (sa 65 obitelji 1598. godine na oko 145 obitelji početkom 18. stoljeća). Na vlastelinstvu Mali Kalnik broj obitelji porastao sa 55 krajem 16. stoljeća na 66 obitelji početkom 18. stoljeća.2174

Sv. Helena Koruška, smještena sjeverno od Križe-vaca, imala je status slobodne plemićke općine još od srednjega vijeka.2175 U njoj je 1598. bilo popisano 4 obitelji. Tijekom 17. stoljeća je broj stanovnika udeve-terostručen (1704. ih je popisano 36), što znači da je i ova plemićka općina bila podvrgnuta kolonizaciji.2176

2171 J. Buturac, Regesta za spomenike Križevaca i okolice 1134-1940, Križevci 1991., str. 13.

2172 HDA, NRA, sv. 38, 59/61; J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 432; M. Kruhek, Posjedi, gradovi i dvorci obitelji Drašković, Kaj, br. 11, Zagreb 1972., str. 89.

2173 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 3/Vb. (Comitatis Crisiensis).

2174 NAZ, KV; J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza.2175 J. Buturac, Regesta za spomenike Križevaca i okolice 1134-1940,

str. 16.2176 NAZ, KV; J. Adamček, I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza.

Opustošene glogovničke posjede2177 su krajem 16. i početkom 17. stoljeća naselili pravoslavni Vlasi.2178 Početkom 17. stoljeća u Glogovnici je živjelo 7, a u Ivancu 8 vlaških obitelji.2179 Pravoslavne Vlahe je u Glogovnicu naselio kanonik Vinko Mišljenović s namjerom da zapuštenu zemlju očiste i urede. Oni su trebali davati uobičajena podavanja i desetinu. Oni su vrlo brzo po naseljavanju odbijali plaćati dogovorena podavanja i desetinu, a isusovcima su branili uživanje nekih njiva, livada i šuma. 2180

Nakon Mišljenovićeve smrti glogovničke posjede preuzeli su zagrebački isusovci 1611. godine. Od neka-dašnje lijepe glogovničke crkve stajali ostali su samo zidovi. Osim 7 pravoslavnih obitelji Vlaha (Valachi Rasciani) 1611. godine je u bijednim glogovničkim kućama živjelo 26 katoličkih obitelji. Glogovnič-koj prepozituri je pripadalo još 36 obitelji u Tkalcu (Kalcu), koji su bili dužni vršiti težačke poslove, 20 obitelji u Planini i neka polja (vjerojatno Križančija) kraj Ludbrega, dana u zakup barunici Suzani Ratt-kay za 16 forinti godišnje, no u slabijim godinama je prihod bio niži.2181 Prema tome u Glogovnici su živjeli zajedno pravoslavni Vlasi i katolici. Sredinom 17. stoljeća je obnovljena glogovnička župna crkva koju su srušili Tatari, kao dio osmanske vojske,2182 što

2177 Prema stihovima pjesme koju je 1678. ispjevao županik Matija Vranić i koji su zapisani 1744. Glogovnica je bila opustošena »oko godine Gospodnje 1594«. Crkva je prema ovoj pjesmi bila zapuštena do 1640. Kukuljević je donio natpis sa glavnog oltaru u glogovničkoj crkvi, koji je datirao u 1658. godinu: »Stara prije stajah u Glogovnici, koja razvaljena od Tatara, iskopana pobož-nim željama naroda uskrsnula sam«. Crkva je blagoslovljena 1666. godine, a u međuvremenu se obnavljala postupno, u više faza. Pjesma je zapisana u: NAZ, KV, Prot. 133/IV, 526. istu pjesmu donosi i I. Kukuljević Sakcinski, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah it.d. u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1891, str. 39-40.

2178 L. Dobronić, Glogovnica, Regularni kanonici sv. Groba jeruza-lemskog, glogovnički prepoziti i crkva Blažene Djevice Marije, Tkalčić, knj. 2, Zagreb 1998., str. 49-104; R. Pavleš, Topografije dvaju posjeda križničkih redova u dolini Glogovnice, Cris, god. VII, br. 1, Križevci 2005., str. 14-23.

2179 MOL, Urbaria et conscriptions, E 156, Irregestrata, Fasc. 6, br. 52.2180 Opustošeni glogovnički posjedi pripadali su zagrebačkim bisku-

pima koji su ih davali na upravljanje pojedinim kanonicima. Tako je i glogovničkim prepozitom bio kanonik Vinko Mišljenović, koji je jedno vrijeme obnašao dužnost rektora Kolegija u Bolonji. M. Vanino, Isusovci i hrvatski narod, I, Zagreb 1969., str. 95-96.

2181 E. Laszowski, Povijest zagrebačkih Isusovaca od g. 1608.-1618., Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 15, Zagreb 1913., str. 161-178; M. Vanino, Isusovci i hrvatski narod, I, str. 95-96.

2182 U jednom od kasnijih isusovačkih zapisa pod nazivom »Historia Glogovnicae (...) conscripta 1765.« o pustošenju piše: »Bijaše u Glogovnici znamenita crkva, i pokraj nje samostan regularnih križnika s rezidencijom prepozita, o kojoj i sada postoje dokazi u ruševinama koje se pružaju na jugu gdje je sad župni dvor. Poslije provale Tatara u ove krajeve, koji su unijelli veliko pustošenje u ovu domovinu, Glogovnica je također opustošena. Redovnici


ukazuje i na proces demografskog jačanja Glogovnice. Glogovnica je od 1611. sa 33 obitelji (od toga 26 kato-ličkih) do 1667. narasla na 49 katoličkih obitelji,2183 ali je kasnije do 1706. broj obitelji pao na 39.2184 Kako se pravoslavni stanovnici u Glogovnici više ne spominju, vjerojatno su se iselili u susjedna sela ili asimilirali.

Posjed Apatovec je, prema Josipu Adamčeku, najvjerojatnije početkom 17. stoljeća bilo naseljeno novim stanovništvom, a isti autor smatra da je tada bio uključen u sastav Križevačke natkapetanije te da nije jasno, da li su »naseljenici služili kao krajišnici ili su u Krajini imali položaj zavisnih seljaka«.2185

Da li se stvarno radilo o doseljenicima ili je riječ o starom stanovništvu s kontinuitetom od srednjega vijeka? Vojna služba se u Apatovcu spominje od sredine 16. stoljeća, kada je npr. 1554. u apatovečkoj utvrdi služili 40 vojnika.2186 Na osnovi raspoloživih izvora nije moguće utvrditi da li je ova vojnokrajiška utvrda imala vojnu posadu u kontinuitetom. Ako bi se utvrdilo da jest, to bi moglo upućivati na kakav-takav kontinuitet naseljenosti. Možda kao prilog približa-vanju rješenju nedoumicu da li su Apatovčani počet-kom 17. stoljeća bili staro stanovništvo ili doseljenici može poslužiti zapisnik kanonskog pohoda iz 1615. godine koji spominje da su tada u Apatovcu živjeli Slavonci/«Slovenci« (»populus Sclavonicus«),2187 dakle staro stanovništvo s kontinuitetom od srednjega vijeka. Isti podatak može poslužiti u razrješavanju Adamče-kove dvojbe da li su početkom 17. stoljeća Apatovčani bili krajišnici ili zavisni seljaci, a govori očito u prilog tome da su bili zavisni seljaci. U prilog mišljenju da su Apatovčani u 17. stoljeću bili staro stanovništvo s kontinuitetom od srednjega vijeku govori i njihov govor koji je identičan govorima oko Križevaca.2188 Ako stanovnici Apatovca i nisu bili potomci stanov-nika koji su u ovom selu živjeli u srednjemu vijeku, barem prema govoru, svakako su bili stanovnici iz najbliže okolice.

su istjerani, mjesto i prepozituru sasvim su napustili, kao što se dogodilo u mnogim drugim mjestima Kraljevine Ugarske i Slavonije. Crkva zajedno sa samostanom bila je spaljena, a i samo trgovište koje se sada može zvati osrednjim selom. Zidovi crkve bez krova podnosili su više od šezdeset godina sva nevremena; izdržali su ipak tako da je do današnjega dana ostao vredniji dio građevine«. HDA, Isusovački samostan u Zagrebu, fasc. 6, br. 28; L. Dobronić, Glogovnica, str. 95.

2183 HDA, Isusovački samostan u Zagrebu, kut. XVI/23.2184 NAZ, KV, Prot. 130/I, 137 itd.2185 J. Adamček, Bune i otpori, str. 272.2186 MH, knj. 3, str. 476.2187 NAZ, KV, Prot. 4/IV, str. 16.2188 M. Lončarić, Kajkaviana & alia, Zagreb 2005., str. 59.

Apatovec (»Apatoucz S. Nicola«) je 1629. zabi-lježen kao novopopisani posjed (nouiter dicata) u Križevačkoj županiji koji je plaćao 1 i ¼ dima pore-za.2189 Kralj Ferdinand II. je 1633. ovo selo darovao isusovačkoj rezidenciji u Varaždinu, a u darovnici je stajalo da je to selo od davnine bilo crkveni posjed te da se zapravo vraća Crkvi.2190 To je bilo točno jer se još u srednjem vijeku Apatovec spominje kao crkveni posjed.2191 Na temelju kraljeve darovnice je križevački kapetan Ivan Jakov Galler predao Apatovec 1634. godine u vlasništvo varaždinskih isusovaca koji su tamošnjim seljacima odmah nametnuli davanje dese-tine i tlake. Apatovčani su pružili otpor podavanjima. Zapovjednik Varaždinskog generalata Ludwig Schwar-zenberg je iste godine Apatovčanima naložio da »ako ne žele biti kažnjeni kao rebeli, prihvate kmetska podavanja«. No, to nije pomoglo isusovcima da dobe podavanja. Zbog toga je predstojnik isusovačke rezi-dencije u Varaždinu Stjepan Millej 1646. s križevačkim kapetanom Gallerom dogovorio trogodišnji najam Apatovca s njegovih 27 kmetskih obitelji s time da se kapetan morao pobrinuti da se poberu daće, a isusovci su od Gallera trebali dobivati 80 forinti zakupnine.2192 Međutim, to nije uspjelo.

Isusovačko vodstvo je sa stanovnicima Apatovca 13. siječnja 1647. sklopilo ugovor o podavanjima kojim su isusovci pristali na to da seljaci za desetinu žitarica godišnje plaćaju 70 rajnskih forinti, a uz to je svaka kuća trebala davati 10 dana tlake godišnje. Apatov-čani su trebali prenositi vlastelinsku poštu u Križevce, Koprivnicu i Varaždin. Sedam godina kasnije, u veljači 1654. predstavnici Apatovca su zaključili novi ugovor o podavanjima kojima su kmetovima nametnuti novi tereti. Apatovčani su od svih iskrčenih zemalja morali davati desetinu žitarica, koju su, zajedno sa deseti-nom vina trebali dovesti u selo Leskovec. Stanovnici Apatovca su 1682. pružili otpor tlaki jer su isusovci tražili da oni izvršavaju radnu tlaku, a onu su je otku-pili tako što je svaka kuća umjesto tlake plaćala ugar-sku forintu. Godine 1684. je bila provedena istraga o tome, ali Apatovčani su se i dalje oglušivali na davanje tlake. Spor se nastavio i u prvoj polovici 18. stoljeća.2193

2189 HDA, Blagajnik kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 2/Vb, br. 5.

2190 KAZ, Fassiones XXII, p. 50-51; J. Adamček, Bune i otpori, str. 272.

2191 Npr. 1303. je prepošt ckrve Blažene Djevice Marije u Glogovnici dobio posjed Apatovec kao predijalac. Usp. CD, knj. 7, str. 46.

2192 HDA, Spisi Isusovačkog kolegija u Varaždinu, IX/4; IX/30; J. Adamček, Bune i otpori, str. 272.

2193 HDA, Spisi Isusovačkog kolegija u Varaždinu, IX/14, IX/29; IX/32; IX/44; J. Adamček, Bune i otpori, str. 272-273. Apatovčani su 1689. pružali i otpor plaćanju poreza.


Nakon što je Apatovec dobio svoje početno brojno stanje u prvoj polovini 17. stoljeća, broj stanovnika je rastao sporije. U Apatovcu je od 1646. broj obitelji sa 27 do 1706. narastao na svega 35.2194

U blizini Križevaca postojao je posjed Cirkvena u vlasništvu obitelji Kerecheny od kraja 15. stoljeća do 30-tih godina 17. stoljeća. Na opustošeno područje posjeda Cirkvene u prvoj polovici 17. stoljeća nase-ljeno je katoličko stanovništvo, a najkasnije 1641. je obavljena tamošnja katolička župa.2195 Od 1635. do 1649. vlasnik posjeda je Tomo Mikulić od Broku-novca. Godine 1658. se kao vlasnik posjeda Cirkvena spominje obitelj Budor.2196

Zahvaljujući upornosti spomenutih obitelji posjed Cirkvena je kao svojevrstan otok ostao u sastavu Križevačke županije, usprkos tome što je bio okružen vojnokrajiškim teritorijem i što je u naselju Cirkvena postojala krajiška utvrda s plaćenom vojnom posa-dom.2197 Cirkvena je 1673. godine postala trgovište2198 sa općinom koja je obuhvaćala trgovište Cirkvena te sela Kuštani, Glog (Novi), Ladinec, Kenđelovec, Brezine, Mački i Praščevac. Cijela trgovišna općina je 1704. imala ukupno 134 kuće2199 odnosno približno 500-750 stanovnika. Zanimljivo je da su u većini spomenutih selima oko Cirkvene (s izuzetkom najjuž-nijih sela koja su novoštokavska – Praščevac, Mački i Brezine) naseljeni govornici kajkavskih govora iden-tičnih onima u okolici Križevaca koje je Mijo Lonča-

2194 HDA, Spisi Isusovačkog kolegija u Varaždinu, IX/30; NAZ, KV, Prot. 130/I, 137 itd.

2195 S. Kožul, Svećenici bjelovarskog kraja. Dio II. – Cirkvenski deka-nat, Zagreb 2007., str. 11.

2196 J. Buturac, Iz prošlosti Cirkvene i okolice, Križevački zbornik, sv. 2, Križevci 1982, str. 106-107.

2197 STLA, Graz, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 254.2198 J. Buturac, Iz prošlosti Cirkvene i okolice, str. 107.2199 NAZ, KV, Prot. 130/I.

rić nazvao glogovničko-bilogorskim dijalektom.2200 To otvara mogućnost ili da su kajkavski govornici autohtono stanovništvo sa kontinuitetom naseljenosti od srednjega vijeka ili da predstavljaju doseljenike iz neposrednog zapadnog susjedstva udaljenog neko-liko kilometara. Dominacija novoštokavskih govora na jugu nekadašnje trgovišne općine ukazuje na to da su se u privilegirana naselja ili kasnije doseljavali novoštokavski govornici iz susjednih vojnokrajiških prostora ili su južna sela obnavljana (Mački, Prašče-vac) ili prvi puta osnivana (Brezine) naseljavanjem novoštokavaca na dijelove nekadašnjeg posjeda Cirkvena. Pri bilo kakvom zaključivanju, na osnovu današnjeg stanja dijalekata, valja biti oprezan jer je u prošlosti moglo biti riječi i o »jezičnoj asimilaciji«.

Oko 1620. godine dio Rasinjskog vlastelinstva prešao je u posjed obitelji Moškon.2201 Udajom grofice Ane Elizabete Moškon (1632.-1694.) za kasnijeg karlo-vačkog generala Herbarda Auersperga (1613.-1669.) u Rasinji se sredinom 17. stoljeća učvrstila obitelj Auer-sperg, poznati kranjski velikaši koji su osim Rasinjom i Samoborom upravljali kranjskim vlastelinstvima: Križ kraj Komende, Kamnik i Šrajbarski Turn kraj Krškog.2202

Anu Elizabetu su naslijedila djeca: wolffgang Jakob, Franjo Antun, Dietrich i kći Marija Suzana. 2203 Svi su se oni sporili oko vlasništva nad Rasinjskim vlastelinstvom.2204 Godine 1699. su braća i sestra s posebnom nagodbom Rasinjsko vlastelinstvo razdi-jelila među sobom, ali je s njime bila najuže vezana Marija Suzana (prvom udajom je postala grofica Trau-ttmansdorff, a drugom grofica Attems).2205

Krajem 16. stoljeća, točnije 1598. godine na čita-vom Rasinjskom vlastelinstvu je bilo 90 kmetskih obitelji, a godine 1728. popisano je 180 kmetskih obitelji, dakle dvostruko više, ali najveći dio novih podložnika su bili slobodnjaci, koji su 1728. godine činili oko dvije trećine svih podložnika vlastelinstva.2206

2200 M. Lončarić, Kajkaviana & alia. Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima, Čakovec 2005., karta na str. 58.

2201 KAZ, Acta loci credibilis, series I, Litt. A, br. 24, 28, 51, 53.2202 M. Preinfalk, Auerspergi : po sledeh mogočnega tura, Ljubljana

2005.2203 M. Preinfalk, Auerspergi in njihove povezave s Hrvaško, Povijesni

prilozi, br. 29, Zagreb 2005., str. 84-86.2204 Kaptolski arhiv Zagreb, Acta loci credibilis, series I, Litt. A, br.

24, 28, 51, 53.2205 M. Preinfalk, Auerspergi in njihove povezave s Hrvaško, str. 86.2206 R. Lopašić, Hrvatski urbari, Zagreb 1894, 407-408; Spomenica

župe Rasinja, Župni ured Rasinja; H. Petrić, Iz povijesti Torčeca, Scientia Podraviana, 9, Koprivnica 1994, 5; J. Adamček, Ludbreg, n. dj., 91.

Nikola Zrinski


Posjed Kuzminec se počelo snažnije razvijati u drugoj polovici 17. stoljeća. Od obitelji Bočkaj je oko 1660. godine vlastelinstvo kupio Nikola Zrin-ski, ali izgleda da on nije stupio u posjed jer je 1665. godine Ivan Bočkaj vlastelinstvo prodao križevačkom vicekapetanu Nikoli Makaru.2207 On je vlastelinstvu priključio nekoliko novih sela, a brinuo se za naselja-vanje. Prema popisu iz 1694. godine u Kuzminskom vlastelinstvu je pripadao dio kmetova u Kuzmincu, Koledincu, Zablatju, Selnici, Kutnjaku, Antolovcu, Bogačevu i Grbaševcu (95 obitelji), te veća skupina slobodnjaka u Donjem Torčecu, Martiniću i Botovu, a čini se da je slobodnjaka bilo više nego kmetova.2208

Još je u drugoj polovici 16. stoljeća u Gorici (između Kuzminca i Rasinje) nastao zaseban posjed. Kmetovi tog posjeda nalazili su se u 17. stoljeću u selima koja su većim dijelom pripadala Rasinjskom vlastelinstvu ili posjedu Kuzminec.

Ludbreško vlastelinstvo pripadalo je krajem 16. stoljeća Benediktu Thuroczyju. On se 1594. godine oženio Suzanom Ratkaj, a 1608. godine joj je založio čitavo ludbreško vlastelinstvo. Protiv ugovora o zalaga-nju odmah je uložila Benediktova sestra Sara, udana za nižeg plemića Jurja Dvorničića. Benedikt Thuroczy je umro 1616. godine, a njegove posjede je u njegovo ime zadržala Suzana Ratkaj. Uspjela je da joj kralj prizna Ludbreško vlastelinstvo i ostale posjede, ali se njih nisu htjeli odreći nasljednici Sare Thuroczy. Njen sin Gabrijel Dvorničić i kćerka Magdalena, udana Niczky, uspjeli su da im kralj 1626. godine dodijeli njihov dio, ali je vlastelinstvo i dalje držala Suzana Ratkaj. Počet-kom 1630. umro je Benediktov sin Nikola Thuroczy, kao posljednji muški član svoje obitelji, te su se posjedi trebali vratiti kraljevskom fisku. Pretenzije na posjede je imala Benediktova kćer Barbara, udana za grofa wolffganga Erdődyja. No darovnicu za Ludbreg je uspio dobiti podban Tomo Mikulić, ali se ubrzo odre-kao Ludbreškog vlastelinstva u korist Suzane Ratkaj.2209

Barbara Thuroczy i njen suprug wolffgang Erdődy su 1638. godine službeno uvedeni u posjed Ludbreškog vlastelinstva. wolffganga Erdődya je, nakon njegove smrti 1645, naslijedio Juraj Erdődy oženjen groficom Elizabetom Keglević. On je umro 1674. godine, a u ime njegovog sina Franje i kćerka Ane, jedno je vrijeme posjedom upravljala nakon njegove smrti udovica

2207 Spomenica župe Kuzminec, Župni ured Kuzminec; J. Adamček, Ludbreg, str. 91-92; D. Feletar - P. Feletar, Povijest Kuzminca, Kuzminec 1992, str. 21-22.

2208 HDA, Urbaria et Conscriptiones, sv. 99, br. 42; J. Adamček, Ludbreg, str. 91-92.

2209 J. Adamček, Ludbreg, str., 88.

Elizabeta. Franjo Erdődy je kasnije preuzeo upravu na vlastelinstvu, a 1676. godine se oženio groficom Mari-jom Kristinom wogensperg. Umro je 1694. godine. Njegova udovica je 1695. godine prodala Ludbreško vlastelinstvo hrvatskom banu Adamu Batthyányju. Problem je bio što su ostali članovi obitelji ospora-vali udovici pravo da može otuđiti obiteljske posjede, jer je ona imala pravo samo na udovički dio, a sve ostalo je trebao naslijediti Franjin najbliži rođak, mladi Nikola Erdődy, sin bana Nikole. Između grofa Jurja Erdődyja kao skrbnika malodobnog Nikole Erdődyja i bana Adama Batthyánya zaključen je ugovor 1696. godine. Prema tom ugovoru ban Adam Batthyány je priznao obitelji Erdődy nasljedno pravo na Ludbreško vlastelinstvo i ostale posjede. Za uzvrat su Erdődyji njemu predali Ludbreško vlastelinstvo u sedmogodiš-nji zakup, a Erdődyji su nakon sedam godina mogli otkupiti Ludbreg. Kasnije je ban Batthyány Ludbreško vlastelinstvo dobio u neograničeni zakup, a njegovi nasljednici u trajno vlasništvo.2210

Osim tzv. »privatnih Vlaha« i slobodnjaka u sela Ludbreškog vlastelinstva kolonisti su se naseljavali i kao kmetovi. U 17. stoljeću kmetovima su naseljena sela Luka, Komarnica, Slokovec i Sigetec. Tako da je 1696. godine na Ludbreškom vlastelinstvu bilo 19 naseljenih sela, a imalo je 397 podložnika, a primje-rice 1598. ih je bilo 131, što znači da se u stotinjak godina broj stanovnika utrostručio. Treba naglasiti kako je povlastice slobodnjaka uživala približno četvr-tina stanovnika.2211

Kada je 1613. godine umro Fridrih Sekelj, ugarski je palatin njegov velikobukovečki posjed darovao veli-kašu Ivanu Kegleviću, a taj se požurio zauzeti Bukovec,

2210 J. Adamček, Ludbreg, str. , 88-90; Hrvatski biografski leksikon, knj. 4, Zagreb 1998., str. 56-57.


ivan Drašković


ali se ubrzo pokazalo da je palativnova darovnica bila neispravna. Ban Tomo Erdődy obavijestio je 1614. godine Ugarsku komoru da na velikobukovečkim posjedima ima više kmetova nego što ih može darovati palatin, te da postoji i zakoniti nasljednik pokojnog Fridriha Sekelja - Franjo Sigismund. Kralj Matija II. je 1615. godine odredio da se Veliki Bukovec oduzme Kegleviću i preda Franji Sigismundu Sekelju. Kada je 1643. godine umro posljednji muški član obitelji Sekelj, Sigismund Fridrih, velikobukovečki posjed je zauzeo kraljevski fisk. Pokojnikova udovica Barbara Črnomeljska pokušala ga je prenijeti na svog zeta Petra Keglevića, ali nije u tome uspjela. Kralj Ferdinand III. darovao je 1643. godine Veliki Bukovec i pripadna sela grofu Ivanu Draškoviću, te se Petar Keglević iduće godine odrekao svojih prava. Draškovići su veliko-bukovečki posjed pretvorili u vlastelinstvo. Osim plemićke kurije u Velikom Bukovcu, njemu su pripa-dali podložnici u 7 sela i velika šuma Križančija. Ivan Drašković je 1680. godine dobio povelju da u Velikom Bukovcu može podignuti mitnicu. Draškovići su bili feudalni gospodari tih posjeda do 1848. godine.2212

Prva skupina kolonista na velikobukovečkim posjedima bili su od kraja 16. stoljeća naseljenici u Sv. Petru. Stjepan Patačić je 1614. godine izvršio popi-sivanje po nalogu Ugarske komore te je utvrdio da

2212 J. Adamček, Ludbreg, str., 92; Hrvatski biografski leksikon, knj. 3, Zagreb 1993., str. 576-599.

u selima Velikom i Malom Bukovcu žive samo 34 kmetske obitelji, a u Sv. Petru 20 obitelji slobodnjaka Vlaha. Također je tvrdio da postoje velike mogućno-sti za naseljavanje novih podložnika. Povećavao se i broj kmetova u Velikom i Malom Bukovcu tako da je čitav posjed imao 119 podložnika: 61 kmeta (51 %) i 58 slobodnjaka i Vlaha (49 %). Broj se podložnika nastavio povećavati pa je naseljeno selo Lukovec čiji su stanovnici dobili status slobodnjaka. Velikobukoveč-kom posjedu je nakon toga priključeno selo Županec i dio kmetova sela Dubovica i Kapela. Od godine 1598. do 1737. godine broj podložnika je povećan za 3,8 puta.2213

Za razliku od slobodnjaka kmetovi su imali razli-čiti položaj. Npr. u urbaru za posjed Veliki Bukovec iz 1643. godine vidi se da je tlaka bila osnovni feudalni teret kmetova. Svaki kmet je tjedno morao davati 2-3 dana tlake sa stokom ili ručno. U doba najvećih poljo-privrednih radova (od Petrova do Miholja) trebali su kmetovi raditi 3, a preko zime i u proljeće (od Miholja do Petrova) 2 dana tjedno. Osim tlake, svaki je kmetski posjed morao vlastelinu davati godišnje 1 kabao zobi i isto toliko prosa, 4 kokoši i 12 jaja. Novčana daća po selištu iznosila je 1 rajnsku forintu godišnje.2214

Krajem 16. stoljeća je veći dio martijaneč-kih posjeda2215 prikupio u pod svojom upravom Ivan Globiczer2216, suprug Barbare Hassaghy, jedne

2213 HDA, Neoregestrata acta, sv. 632, br. 7; HU, str. 299-302; HDA, Križevačka županija, kut. 750, Conscriptiones, br. 34; J. Adamček, Ludbreg, str., 92.

2214 HU, str. 300-302. 2215 Sjedište posjeda – Martijanec je tada bilo u Varaždinskoj županiji,

dok je veći dio sela na tom posjedu spadao u sastav Križevačke županije.

2216 Ivan Globiczer, Veliki kapetan koprivnički (1572.-1581.), Zbornik Muzeja grada Koprivnice, br. 4, Koprivnica 1947., str. 57-58.

Grb obitelji Drašković na dvorcu u Velikom Bukovcu

Tomo mikulić


od nasljednica tih posjeda2217. Dio posjeda je držao podban Tomo Mikulić, a kasnije njegovi nasljednici. Podban Tomo Mikulić je u Martijancu podignuo novi kaštel te na posjedima razvio svoje alodijalno gospodarstvo. On je oporukom iz 1649. svoje posjede razdijelio između sinova Aleksandra i Ladislava od kojih je svaki dobio polovicu posjeda Martijanec. Aleksandar je uz pola martijanečkih posjeda dobio Belec, Brokunovec, Podgorje kraj Susedgrada, Šestine te dijelove vlastelinstava Božjakovina i Oštrc, dok su Ladislavu, uz polovicu posjeda Martijanec, pripali Štefanec, Gregurovec, Puhakovec te kuća u Varaždinu. Kako je Ladislav umro dvije godine nakon oca sve je obiteljske posjede preuzeo Aleksandar Mikulić koji je živio u Belcu i prema susjednim plemićima se pona-šao kao nasilnik. Godine 1657. su se proširili glasovi o njegovim seksualnim nasiljima i nastranostima pa je pobjegao u Osmansko Carstvo, ali je u odsutnosti bio osuđen na smrt i zapljenu svih posjeda. Mikuli-ćeve posjede je još 1657. konfiscirao kraljevski fisk. Posjed Martijanec su, nakon neuspjelog pokušaja da ga Ugarska komora proda braći Petru i Nikoli Zrinskom, kupili plemići Gotali iz Gotalovca za 20.000 forinti.2218

U martijanečki posjed su spadala sela Martija-nec, Vrbanovec, Novakovec, Goričica (ranije Suhodo-lščina ili Kostanjevec), Madaraševec (prije Egidovec), Hrastovljan ili Otočec, Čičkovina, Gornja i Donja Poljana, te prediji Sirc i Črešnjevec. Tim posjedima su priključeni Veliki i Mali Karlovec te još neka sela. Karlovec su 1659. godine dobili plemići Gotali. Marti-janečki posjedi su 1598. godine imali 108 kmetova i inkvilina, a uz njih su se naselili novi kolonisti. Oko godine 1657. ovi posjedi su imalo oko 190 podložnika, a uz to u selima Gorica i Subotica naseljene su 34 obitelji slobodnjaka.2219

Posjed Slanje i Križovljan stekli su početkom 17. stoljeća plemići Otmići. Iza njih su taj posjed

2217 Popisi i obračuni poreza, str. 566, 582.2218 Aleksandra Mikulića je optužnica teretila da je 1651-52. živio u

incestu sa svojom sestrom Evom (koja je bila opatica) te da je izveo iz samostana zagrebačkih klarisa i ubio dvoje djece koje je sa njime rodila. Godine 1654. je silovao svoju rođakinju Marga-retu, plemiću Jurju Vukosaviću je oteo suprugu Barbaru prema kojoj se nasilnički ponašao tako da je od rana na kraju umrla. Istrovemeno je imao homoseksualne odnose sa svojim slugama Stjepanom Puntarekom i Jakobom Grginom. Svoga nećaka (sina brata Ladislava) je 1655. dao otrovati. HDA, Neoregestrata acta, sv. 726, br. 26, 49; 728, br. 21; J. Adamček, Ludbreg, str., 92-93.

2219 HDA, Neoregestrata acta, sv. 640, br. 23; sv. 682, br. 63; sv. 30, br. 44; 213, br. 28; HDA, Urbaria et conscriptiones, sv. 153, br. 6; Kaptolski arhiv Zagreb, Acta loci credibilis, series I, Litt. B, br. 372; HDA, Conventiones et contractus, Tomus V, br. 18; J. Adamček, Ludbreg, str., 92-93.

držali Zrinski, a kasnije izgleda prelazi u vlasništvo ludbreških vlastelina. Krajem 16. stoljeća na posjedu je živjela 51 kmetska obitelj, a do kraja 17. stoljeća se broj kmetova povećao na 89 obitelji.2220

Obnova naseljenosti i kolonizacija je u 17. stoljeću zahvatila i ona sela u kojima su se nalazili posjedi nižih plemića. U Velikom i Malom Otoku početkom 17. stoljeća su manje posjede držali plemići Vinkovići, a godine 1629. je dijelove Velikog Otoka, Kutnjaka i Imbriovca kupio Juraj Balog. Veći dio kmetova u tim selima, te u Dubovici i Kapeli, pokupovao je 60-tih godina 17. stoljeća barun Nikola Makar. Ranije su u Malom Otoku bile 3 plemićke kurije obitelji Vinković sa 18 kmetova, dok su u Imbriovcu, uz ostale, imali svoje posjede plemići Bogači. Sredinom 17. stoljeća u Dubovici, Kapeli i Imbriovcu posjed su stekli plemići Vagići.2221

Katarina Bogač (Catherina Bogach), udovica Martina Perka (vidua Martini Perko) prodala je Jurju Balogu (Balogh aliter Barbel) 1629. dijelove posjeda u Imbriovcu i Malom Otoku.2222 Čini se da je Katarina Bogač Jurju Balogu prodala i dio posjeda Kutnjak. U drugoj polovici 17. stoljeća taj su posjed razdije-lili njegovi nasljednici Mihael Rakičani (za kojeg se udala Barbara Balog), Juraj Keresztury (oženjen Doro-tejom Balog) i Stjepan Balog.2223 Dio imbriovečkog posjeda je ostao vlasništvo obitelji Bogač. Eva supruga Baltazara Orehovečkog (Orehoczy) ujedno kćer Ivana Bogača, te Ana supruga Nikole Makara inače kćeri Dore, sestre Ivana Bogača rješavale su pitanje nasljed-stva dobara Ivana Bogača u Grbaševcu, Imbriovcu, Dubovici, Kapeli, Velikom i Malom Otoku, Bogačevu i Lukačevcu dana 7. svibanj 1650. godine.2224 Iduće 1651. godine, 23. veljače je Gašpar Budor podignuo parnicu u pogledu toga nasljedstva protiv Baltazara Orehovačkog i Nikole Makara.2225 Spor za dobra Grba-ševec, Imbriovec, Dubovica, Kapela, Veliki i Mali Otok (Gerbasocz, Jamrihocz, Dubovicza, Kapella, Kis et Naghy Attak) se nastavio 22. kolovoza 1652. godine, o čemu je raspravljano pod predsjedanjem bana Nikole Zrinskoga.2226 Nastavci toga spora su vođeni 1652.2227 i 1653. godine.2228 Zanimljivo je da je, u međuvremenu,

2220 HDA, Urbaria et conscriptiones, sv. 51, br. 6; J. Adamček, Ludbreg, str., 93.

2221 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 4/V-b; KAZ, Acta loci credibilis, series I, Litt. B, br. 82.

2222 Arhiv HAZU, D.LVIII-87.2223 J. Adamček, Ludbreg, str. 93.2224 Arhiv HAZU, D.LXVII-31.2225 Arhiv HAZU, D.LXVIII-30.2226 Arhiv HAZU, D.LXIX-60.; D.LXIX-63.2227 Arhiv HAZU, D.LXIX-78.2228 Arhiv HAZU, D-LXX-63.; D-LXX-65.


27. travnja 1651. zagrebački kaptol uveo Stjepana Bogača u dijelove posjeda Imbriovec, Gornji Otok i Čanovec (Jemrihoucz, Folso Atak et Chianoucz).2229 Vlasnik toga dijela posjeda je 1700. bio Mihael Bogač koji je stanovao u Imbriovcu2230, gdje se vjerojatno nalazila njegova kurija. Očito je da je osim ranije spomenutih bilo još suvlasnika imbriovečkog posjeda. Npr. Ivan Križanić i njegova supruga Ana Egidović su 15. lipnja 1653. u Imbriovcu imali kmetove Miha-ela Sirotku i Ivana Mađera.2231 Dio posjeda Imbriovec su istovremeno posjedovali Nikola Makar i njegova supruga Ana, što se može vidjeti iz isprave od 21. studenoga 1653. godine.2232

Godine 1673. dio su posjeda Imbriovca, Dubovice i Kapele držali Nikola Orgovan, Ludovik Vagić, Samuel Tulak i Nikola Makar. Drugi dio Imbriovca je držali Nikola Egidović, treći Nikola Bogač, a četvrti Eva Bogač, udovice Baltazara Orehovečkog. Istovremeno je Đelekovec bio sastavni dio Rasinjskog vlastelinstva Auspergha i Anne Elizabethe Muskon.2233Prema pore-znom popisu nastalom oko 1692. i 1693. vidi se da je Imbriovec bio podijeljen na više vlasnika. Držaoc jednog dijela je bio Nikola Egidović, drugoga Nikola Bogač, a trećega Eva Bogač.2234 Godine 1696. je jedan dio Imbriovca sa Kutnjakom posjedovao »Nicolai olim Jegidoucz nunc Pechi«, a drugi »Eva Bogach nunc domina Anna Orahoczy, Petri Cseskovich cum colono Michaelis fily. Nicolai Bogach«. Treći dio Imbriovca su zajedno s Velikim Otokom, Zablatjem, Kutnjakom i Selnicom držali Dorothea et Barbara Ballogh, nunc Thoma Oblachich et Petri Korbar«.2235 U arhivu HAZU u Zagrebu postoji jedna nedatirana cedulja na kojoj se nalazi ispisana nagodba između Ivana Pekarnika i njegove žene Eve Bogač prije udove Baltazara Oreho-večkog (Orehoczia), i njegove kćeri Judite s Petrom Gregurovečkim (Gregurocziem) i njegovom ženom Anom, kćeri Eve Bogač i pokojnog Baltazara Oreho-večkog (Orehoczija), a vezano je uz imanje Imbriovec (Imbihoucz) u Križevačkoj županiji.2236 Čini se da bi

2229 Arhiv HAZU, D.LXVIII-47.2230 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 109. Plemić Mihael Bogač je 1733. bio

zabilježen u Imbriovcu, gdje je istovremeno bio i plemić Mihael Perok. NAZ, KV, Prot. 94/VI, str. 218. Tada su u susjednom Velikom Otoku zabilježeni plemići Rakičani, Špoljarić i Oblačić, a postojao je i alodij Presekijanski. U Malom Otoku su zapisani plemići Vinković i Keglin.

2231 Arhiv HAZU, D-LXX-25.2232 Arhiv HAZU, D-LXX-63.2233 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 3/

Vb. (Comitatis Crisiensis).2234 Isto, Prot. 4/Vb.2235 Isto, Prot. 3/Vb.2236 Arhiv HAZU, Lopašićeva zbirka, Prijepisi latinskih, njemačkih i

talijanskih isprava i pisama, br. 57.

se ovu nagodbu moglo datirati u drugu polovicu 17. stoljeća.

Do obnove naseljenosti Koprivničkog vlaste-linstva je došlo tijekom druge polovice 16. stoljeća, kolonisti su u najvećem broju bili u kmetskom statu-su.2237 Koprivnički kapetan Ivan Globyczer2238 je nove doseljenike pretvarao u kmetove. Isto je radio kapetan Albin Grasswein.2239 Fedor Moačanin je ukazao da se Sabor 1569. tužio kako koprivnički kapetan upotre-bljava koprivničke kmetove za osobne potrebe, umje-sto za utvrđivanje grada, da se ne pokorava propisima o ubiranju poreza od imanja te utvrde i da vrijeđa podžupane i plemićke suce. Te i slične optužbe ponav-lja idućih godina, ali se stanje ne mijenja.2240 Broj kolo-nista nije bio mali. Koprivničko vlastelinstvo je 1570. imalo 150,2241 a 1571., 200 kmetskih obitelji2242, što ukazuje na ubrzanu obnovu naseljenosti.

Čini se kako je između 1572. i 1574. došlo do naglog smanjenja broja stanovnika. Npr. prema urbaru Koprivničkog vlastelinstva iz 1574. popisana su samo sela Drnje, Struga, Čehovci, Poljana, Novi-grad (danas dio sela Sigetec) i Ivanec, a u njima su živjele samo 83 kmetske obitelji,2243 što ukazuje na to da je u godinu-dvije broj obitelji na Koprivničkom vlastelinstvu bio više nego prepolovljen. Pustošenja oko 1573. u Križevačkoj županiji potvrđuju i porezni popisi. Tom je prigodom u poreznom kotaru plemić-kog suca Andrija Vuljaka bilo popisano 160 dimova

2237 Iscrpno o ovome vlastelinstvu usp. H. Petrić, Koprivnica u 17. stoljeću: okoliš, demografske, društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Koprivnica 2005., str. 144-153.; isti, »Kuhinjska sela« - Koprivničko vlastelinstvo pod upravom krajiš-kih kapetana, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofsko fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, br. 37., Zagreb 2005., str. 89-100. Na ovom ću mjestu sažeti dobivene spoznaje proširene novim istraživanjima arhivske građe.

2238 A. E. Brlić, Ivan Globiczer, veliki kapetan koprivnički (1572. - 1581.), Zbornik Muzeja grada Koprivnice, sv. 4, Koprivnica 1947, str. 57-58.

2239 A. E. Brlić, Tri Grasweina, vel. kapetani Koprivnički, Zbornik Muzeja grada Koprivnice, sv. 6, Koprivnica 1947, str. 84-86.

2240 F. Moačanin, Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., str. 31. Isti autor upozorava: »Ipak jedva bi se moglo reći da arogan-cija vojnih zapovjednika prelazi za ono doba uobičajenu mjeru. Tužbe zbog nasilja koje podnose hrvatski feudalci jedan protiv drugoga, ne zaostaju ni brojem ni sadržajem za tužbama protiv krajiške vojske. Ne nasilja sama po sebi, uobičajena kod vojske onog vremena, nego tendencija vojnih zapovjednika da osiguraju sebi nesmetanu pljačku proširenjem svoje – a samim tim i svojih pretpostavljenih – jurisdikcije preko ograničenog kruga vojnič-kih odnosa daje njihovim samodovoljnim postupcima posebno političko značenje.«

2241 HSS, knj. 3, str. 290.; R. Pavleš, Koprivničko i đurđevečko vlaste-linstvo, Koprivnica 2001., str. 28.

2242 HSS, knj. 3, str. 332.2243 OeStA/FHKA, Ungarisches Münz- und Bergwesen, Hoffinanz

Ungarn (Akten), Fasc. 28, 339-347.


koji su plaćali porez, a 46,5 ih bilo uništeno. U kotaru Ivana Patakija je 235 dimova plaćalo porez, a 223 dima su bila opustošena. Ukupno je u Križevačkoj županiji popisano 395 poreznih dimova koji su plaćali porez i 269,5 opustošenih dimova, što govori o opustošenosti gotovo preko 40 posto dimova Križevačke županije.2244

Godine 1582. u saborskim se zapisnicima spomi-nje da kmetova na ovom vlastelinstvu ima puno. Koprivnički kapetan je razvio vlastiti alodij, a kmetovi su morali davati tlaku na alodiju,2245 no prema trenut-nom stupnju istraženosti ne možemo reći kolika je bila opterećenost kmetova radnom rentom. Oko nase-ljavanja je bilo i problema jer se Hrvatsko-slavonski sabor 1580. žalio što kapetan nije dopustio podvr-gavanje kmetova plaćanju poreza i obavljanju javnih radova.2246 kapetan Ivan Globyczer je uz to, zauzeo obližnje posjede oko Rasinje, zapadno od Koprivnice i nešto udaljenije posjede oko Martijanca (Varaždinska županija).2247

Karl Kaser je smatrao da su Koprivničko vlaste-linstvo u 17. stoljeću činila sela: Kunovec, Pustakovec, Ivanec i Peteranec2248, no detaljnom analizom izvora je moguće utvrditi da su još neka sela bila sastavni dio vlastelinstva u tom razdoblju. Iz godine 1635. je saču-vana žalba kmetova Drnja i Sigeca protiv koprivničkog kapetana zbog samovoljnog udvostručavanja njihovih kmetskih obaveza. Radi toga se sastalo posebno povje-renstvo koje je dalo detaljan izvještaj o tim obavezama. Osim sudjelovanja u obrani protiv Osmanlija kmetovi su održavali mlinove na Dravi i davati druga podava-nja.2249 Istovremeno je bilo traženo da dobra Kopriv-ničkog i Đurđevečkog vlastelinstva, tj. sela Peteranec, Drnje, Ivanec, Sigetec, Kunovec, Pustakovec i Virje te pustoseline Izdenčine i Petrovci budu doznačene fisku.2250 Prema ovom podatku, na Koprivničkom i Đurđevečkom vlastelinstvu je u 17. stoljeću preostalo samo sedam naselja.

Koprivnički kapetani su otpočetka, pored svoje plaće, uživali ukupne prihode s Koprivničkog vlaste-linstva. Oni su za to sami morali namještati nadstoj-nike, stražare i puškare (čuvare).2251 Zavisni seljaci su

2244 Popisi i obračuni poreza, str. 256-259.2245 HSS, knj. 4, str. 56-59.; R. Pavleš, Koprivničko i đurđevečko

vlastelinstvo, n. dj., str. 28.2246 HSS, knj. 4, str. 53-54.; J. Adamček, Bune i otpori, str. 19.2247 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 505.2248 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 103.2249 HDA, Ujedinjena bansko-varaždinsko-karlovačka generalko-

manda, Uvezeni spisi Varaždinskog generalata (USVG), knj. 1, fol. 61v-65.

2250 HDA, Generalkomanda, USVG, knj. 1, fol. 101-102.2251 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, str. 86, 103

isprva bili u kmetskom2252 i želirskom (inkvilinskom), a sredinom 17. stoljeća i u slobodnjačkom statusu.2253 Možda je pojavu slobodnjaka moguće promatrati kao dio procesa ponovnog naseljavanja vlastelinstva. Slične primjere pojave slobodnjaka kao povlaštene skupine zavisnih seljaka u prvoj polovici i sredinom 17. stoljeću nalazimo na velikom dijelu vlastelinstava koja su graničila s vojnokrajiškim područjima.

Kapetani su s ostatkom Koprivničkog vlastelin-stva, odnosno tzv. »kuhinjskim selima«, kako su ih izvori nazivali u 18. stoljeću, upravljali kao feudalni gospodari2254, a dohodak ovih sela je 1648. godine iznosio preko 1000 rajnskih forinti.2255 U spisu iz 1647. spominju se jedino sela Kunovec, Pustakovec, Ivanec i Peteranec.2256 U jednom spisu iz 1656. godine navodi se da su spomenuta sela 1648. i 1649. godine nosila prihode od 1200 rajnskih forinti.2257 Ti su dohoci bili izvanredni jer su koprivnički kapetani imali svoje redovite prihode tj. primali su plaću. Kapetani su tzv. »kuhinjska sela« djelomično i privremeno izuzeli ispod vlasti Hrvatsko-slavonskog sabora i bana. Na saborskom zasjedanju 1604. staleži su se žalili da je kapetan Albin Grasswein (Grayszwein) na ostatku Koprivničkog vlastelinstva zabranio popisivanje i naplatu poreza.2258 Ti su postupci zapravo značili privremeno izdvajanje Koprivničkog vlastelinstva iz faktične vlasti Hrvatsko-slavonskog sabora iako su sela formalno ostala dio Križevačke županije.2259 Sela Koprivničkog vlastelinstva su već prije 1629. godine bila podvrgnuta poreznim podavanjima, a te su godine obuhvaćala 11 cijelih kmetskih selišta.2260

Tome u prilog ide i podatak da je 1635. godine odlučeno da se Koprivničko vlastelinstvo ostavi pod jurisdikcijom »krune i kraljevskog fiska«, a podlož-nici su trebali plaćati određenu diku i bidt podložni sudovima nadležnim za kmetske parnice.2261 No, čini se da se kod podložnika razvila »svijest« o pripadnosti

2252 U Drnju se npr. 1677. »Andreae Papradi, praesidii Deorniensis incolae«, Državni arhiv Varaždin, Arhiv grada Koprivnice, Grad-ski zapisnici 1676-1687, spis od 22. rujna 1677.

2253 Npr. 1658. i 1659. spominje se slobodnjak Andrija Hus iz Drnja. Usp. J. Andritsch, Die Matrikeln der Universität Graz, knj. 2, str. 207, 213.

2254 STLA, Militaria, Sch. 175.2255 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 86, 103-104.2256 »Dorf Kanovitz, Pustakovich, Ivanich und Petrianicz«, KA,

IÖHKR, Vindica, Januarius 1647.2257 STLA, Militaria, Sch. 199.2258 HSS, knj. 5, str. 632-633; SHKR, knj. 1, str. 324-326.; J. Adamček,

Bune i otpori, str. 19.2259 J. Adamček, Agrarni odnosi, str. 505.2260 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 2/

Vb, br. 5. (Comitatis Crisiensis) 2261 HDA, Generalkomanda, USVG, knj. 1, fol. 58, 58v.


Koprivničkog vlastelinstva Štajerskoj odnosno Vojnoj krajini.

Kralj Ferdinand III. je 7. lipnja 1647. četiri od sedam sela vlastelinstva darovao podbanu i kraljevom personalu Tomi Mikuliću. To su bila sela Kunovec, Pustakovec, Ivanec i Peteranec.2262 Isti kralj je u Pragu, 21. veljače 1648. dao naputak, u kojem je između osta-lih, komentirao »glede kmetova, pripadajućih Kopriv-nici, mislili su prijašnji članovi povjerenstva, da bi isti imali plaćati i nadalje porez kraljevini i da budu podčinjeni njenoj jurisdikciji, a tako neka ostane i u buduće. Nakon toga darovani su bili ti kmetovi perso-nalu (Tomi Mikuliću), a članovi povjerenstva imaju nastojati, da ih dobiju s dobra od personala i sačuvaju za kapetaniju; ako pak to nije moguće, neka ostanu personalu.«2263 Mikulić je kapetanu ponudio godišnji iznos od 1200 rajnskih forinti zakupa za kmetove iz spomenuta četiri sela vlastelinstva.2264 Kralj Ferdinand III. je u Požunu 12. travnja 1649. potvrdio ugovor, sklopljen između koprivničkog kapetana Ehrenrei-cha Trautmansdorfa i personala Tome Mikulića, radi plaćanja zakupa za ranije spomenute kmetove. Ta se godišnja odšteta odnosno zakupnina imala tako dugo plaćati dok se Tomi Mikuliću i njegovim nasljednicima ne nađu odgovarajuća dobra na drugom mjestu.2265 Prema tome, Tomo Mikulić je bio samo zakupnik i on u svojoj oporuci iz 1649. nije spominjao ova sela. Tomo Mikulić je imao sinove Ladislava i Aleksandra. Ladislav je umro dvije godine nakon oca pa je sve obiteljske posjede naslijedio Aleksandar koji je preu-zeo i zakup nad četiri sela Koprivničkog vlastelinstva. Koprivničko vojno zapovjedništvo je 30. listopada 1656. u Graz poslalo dopis kojim je zahtijevalo da se sela vlastelinstva vrate pod kapetanovu upravu.2266 No, iz pisma koprivničkog gradskog fiska Dorotića od 15. srpnja 1657. vidi se da je tada Aleksandar Mikulić još uvijek upravljao spomenutim selima.2267 Dana 15. kolovoza iste 1657. ban Nikola Zrinski je svjedočio da je koprivnički fiskus Petar Dorotić prosvjedovao protiv prisvajanja posjeda koprivničkih građana od strane tamošnjih vojnih zapovjednika, a radilo se o

2262 OeStA/KA ZSt IÖHKR, Akten Vindica, 44 (1637/MAR-1654/JUL). U toj je kutiji sačuvana opsežna građa o Tomi Mikuliću i selima Kunovcu, Ivancu, Pustakovcu i Peterancu.

2263 SHKR, knj. 2, str. 280.2264 OeStA/KA ZSt IÖHKR, Akten Vindica, 44 (1637/MAR-1654/

JUL), Jan 1649; HDA, NRA, sv. 661, br. 26; sv. 661, br. 27; sv. 661, br. 28; sv. 661, br. 29; Arhiv HAZU, D-LXVI-145; J. Adamček, Bune i otpori, str. 19.

2265 SHKR, knj. 2, str. 284-285.; primjerak i u Arhivu HAZU, D.LXVI-145.

2266 STLA, Militaria, Sch. 199.2267 Arhiv HAZU, D-LXXII-48.

prostorima Ivanca, Peteranca i Kunovca.2268 Problem je nastao 1657. kada je izbio skandal jer su se proši-rili glasovi o Aleksandrovoj seksualnoj nastranosti i nasiljima. Zbog toga je morao pobjeći u Bosnu, ali je 1658. u odsutnosti bio osuđen na smrt i zapljenu svih posjeda.2269 Time je prestao i ranije dogovoreni zakup za »kuhinjska sela« koji se odnosio na Tomu Mikulića i njegove nasljednike, a već 1659. je zabilje-ženo da je ovim selima ponovno upravljao koprivnički kapetan.2270

Novi vlastelin Ehrenreich Trautmansdorf (ujedno koprivnički zapovjednik i vicegeneral Slavonske krajine) je 1. ožujka 1661. regulirao odnose sa podlož-nim seljacima u Peterancu, te sklopio urbar iz kojeg se vidi da su Peterančani istovremeno imali obaveze kao obični podložnici tj. kmetovi i ujedno kao povla-šteni krajišnici. Zbog važnosti, ovaj urbar donosim u cijelosti: »Dajemo na znanje svim onima, kojih se tiče, da smo u poboljšanju ove koprivničke granice u prisutnosti mnogih valjanih muževa sa podčinjenima u selu Peteranec, a s kojima smo se sporazumjeli i ako na našu štetu, no ipak za bolju korist i uzdržavanje ove granice pod takvim uvjetima mi smo popustili i ublažili svoje prihode i odredili poslove te drugo, čime su do sada morali služiti koprivničkim kapetanima, a sada moraju spomenuti podložnici iz Peteranca služiti 80 dana nama svake godine i sa 300 dana rada godiš-nje i radom kroz čitav dan. Isto tako moraju nam od prihoda svakog mlina na Dravi davati jednu forintu te da su se sa svime i na svakoj granici dužni vršiti sličnu službu, kao i drugi graničari, kamo ćemo ih uputiti mi ili drugi naši časnici te svoju službu vršiti i u pomoći biti onim graničarima gdje će takva služba biti potrebna i da je svako oboružan te da je spreman na svaku potrebu granice. Obećajemo da ćemo njihov sporazum s nama održati tako dugo dok ćemo ostati u Koprivnici…«2271 Iduće, 1662. godine u saborskim se zaključcima spominje izaslanstvo koprivničkog zapo-vjednika koje je trebalo regulirati stanje u Drnju jer je došlo do nezakonitog ubiranja kmetskih podavanja2272, a čini se da je izaslanstvo trebalo napraviti sličnu regu-laciju kakva je bila napravljena godinu dana ranije za Peteranec.

2268 HDA, GK, kut. 7, br. 3.2269 HDA, NRA, sv. 726, br. 29, 49.; sv. 728, br. 21; J. Adamček,

Ludbreg i okolica, str. 93.2270 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, str. 224-225.; R. Horvat, Župe u Hrvatskoj

Podravini, str. 25.2271 SHKR, knj. 2, str. 312.; HDA, Generalkomanda, USVG, knj. 1,

fol. 161, 161v.2272 ZHS, knj. 1, 253, 254.


Iz 1644. je sačuvana molba vezana uz župu Ivanec (čiji su patroni bili koprivnički vlastelini odnosno koprivnički kapetani) i pomoć za župnika Martina Faggnohta. Zanimljivo je da su se zavisni seljaci iz Ivanca i Kunovca potpisali kao kmetovi »slavnog vojvodstva Štajerske«, odnosno Koprivničke kapeta-nije (coloni incliti ducatus Styria, ad Capitaneatum Copreinicz spectantes, ex Iuanecz, et Kunouecz).2273 Ovo je izdvojeni primjer pripadnosti vlastelinstva odnosno njegovih kmetova Štajerskoj.

No, usprkos tome sela Koprivničkog vlastelinstva su ostala dio Križevačke županije i pod jurisdikcijom Sabora i bana što se npr. lijepo vidi iz poreznih popisa 1673.-1675. kada su Kunovec, Ivanec, Peteranec, Sige-tec i Drnje zajedno činila 12 cijelih kmetskih selišta podvrgnutih plaćanju poreza.2274

Pri tome se postavlja pitanje da li su sela Kopriv-ničkog vlastelinstva uopće ikada platila porez za koji su bila zadužena. Da je bilo problema s plaćanje poreza vidi se iz tužbe hrvatsko-slavonskih staleža npr. iz 1613. godine. Tek je 1618. Ugarski sabor donio zaklju-čak kojim se Koprivničko vlastelinstvo pod upravom koprivničkog kapetana moralo podvrgnuti ne samo plaćanju poreza i javnim radovima nego i plaćanju crkvene desetine. Kralj je taj zaključak potvrdio, ali on nikada nije bio proveden u praksu.2275 Hrvatsko-slavonski sabor je, nakon 1604. i 1613. te 1618. godine, više puta (1624., 1634., 1637., 1642., 1649. i 1687.) uzaludno tražio da se Koprivničko vlastelinstvo odno-sno posjedi oko Koprivnice podvrgnu pod njegovu vlast te da podložnici plaćaju poreze.2276

Karl Kaser je s pravom utvrdio da su kapetani podložnike Koprivničkog vlastelinstva čuvali od plaća-nja desetine, dike i davanja tlake prigodom izgradnje utvrda čime su njihovi stanovnici, koji su se našli izvan utjecaja važećih zakona, »osjećali sve pozitivne i nega-tivne strane svojih gospodara«.2277 Među negativne strane koprivničkih vlastelina treba ubrojiti razne zlouporabe kapetana Fridricha Mensperga (na toj dužnosti se spominje 1626. i 1630.-1636.).2278

Na osnovu izrečenoga, slobodno možemo kazati da su sela Koprivničkog vlastelinstva »de iure« bila sastavni dio Križevačke županije, ali su ona istovre-meno »de facto« bila izvan njene jurisdikcije. Pri tome

2273 STLA, Militaria, Sch. 175.2274 HDA, Blagajnik Kraljevine, Conscriptiones portarum, Prot. 3/

Vb. (Comitatis Crisiensis)2275 HSS, knj. 5, str. 85, 187-188.; J. Adamček, Bune i otpori, str. 19.2276 HSS, knj. 5, str. 85, 632-633, 671; ZHS, knj. 1, str. 45, 106, 500; J.

Adamček, Agrarni odnosi, str. 505.2277 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, knj. 1, str. 104.2278 HDA, Generalkomanda, USVG, knj. 1, fol. 155.

valja naglasiti da Koprivničko vlastelinstvo formalno nije bilo uključeno u sastav Slavonske krajine odnosno Varaždinskog generalata iako je funkcionalno bilo dijelom vojnokrajiškog teritorija.

U prvoj polovici 17. stoljeća je bio naseljen maleni posjed Herešin sjeveroistočno od Koprivnice. U Here-šinu je 1659. godine bilo popisano 7 kućedomaćina što govori o naseljenosti niske gustoće.2279 Iako za to nema pouzdanih podataka u izvorima, moguće je pretposta-viti da je obnovljeno najvjerojatnije nekoliko godina ranije.2280 Do kraja 17. stoljeća, Herešin je narastao samo 11 kućedomaćina2281 Herešin se još od srednjega vijeka kao svojevrsni otok nalazilo unutar Kopriv-ničkog vlastelinstva, koje će funkcionalno postati dio Varaždinskog generalata.2282 Slične primjere nalazimo u Hrvatskoj krajini2283, gdje je bilo manjih posjeda koje su naseljavali privatni vlasnici. Iako o tome izvori šute, moguće je pretpostaviti privatno vlasništvo nad Herešinom u kontinuitetu od srednjega vijeka do 17. stoljeća. U okolici Koprivnice se 1635. neko zemlji-šte površine 9 jutara prepustilo kraljevskom fisku jer civilni podanici nisu donijeli dokaze da je pravno pripadalo njima.2284 Zbog sličnih prava kraljevski je fisk iste 1635. zadržao prava na zemljište u Herešinu (Jerešinu), na sjenokoše u Sigecu i Petrovcima te na krčevinu zvanu križanje.2285 Primjerice 1673.-1675. vlasnici Oštarije i Herešina (infra Caproncza, Osta-rije et Hersin) su bili pripadnici obitelji Dvorničići. Podložnici su imali kmetski status (coloni), a plaćali su 1 rajnski forint kraljevske dike.2286 Nije jasno gdje su se točno nalazile Oštarije, ali se one još 1629. godine spominju kao vlasništvo obitelji Gabrijela Dvorničića (infra Caproncza, Ostarya, Gabrielis Duornichich).2287 Dio stanovništva koje je bilo naseljavano u Herešinu, iseljavao se dalje prema istoku. Vjerojatno je uzrok brzom iseljavanju dijela stanovništva bio relativno nepovoljan kmetski položaj koji su stanovnici Here-šina dobili kod naseljavanja. Tako se npr. u Komarnici (Novigradu Podravskom) 1659. spominje jedna2288, a

2279 NAZ, KVKA, Prot. 89/Ia, str. 29, 41-42; R. Horvat, Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, n. dj., str. 95.

2280 I. Magić, Herešin kroz povijest, Koprivnica 2001, str. 18. 2281 NAZ, KVKA, Prot. 91/III, str. 170.2282 R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, karta na kraju

knjige.2283 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, Kartografski prilog, str. 11.2284 HDA, Generalkomanda, Uvezeni spisi Varaždinskog generalata

(USVG), knj. 1, fol. 95.2285 HDA, Generalkomanda, USVG, knj. 1, fol. 96v-97.2286 HDA, Popisi dimnice, Prot. 3-V/b, br. 28 – Popisi kraljevske dike

iz 1673.-1675. godine.2287 HDA, Popisi dimnice, Prot. 2-V/b, br. 5 – Popis dimova iz 1629.

godine.2288 NAZ, KVKA, Prot. 89/Ia, str. 84.


u Molvama 1665. dvije obitelji podrijetlom iz Hereši-na.2289 K tome treba dodati podatak da je iseljavanja bilo i u 18. stoljeću, npr. 1736. u Virovitici su zabilje-žene dvije obitelji podrijetlom iz Herešina.2290

Dio vlastelinstva Varaždinske Toplice, koji se nalazio južno od rijeke Bednje, u 17. stoljeću (i prije) je spadao u sastav Križevačke županije pa ću se osvrnuti na proces ponovnog naseljavanja. Pustošenja manjih osmanskih postrojbi su se nastavila 1540-tih godina, a 1548. se na Topličkom vlastelinstvu spominju potpuno pusta sela: Jalševec, Leskovec, Daletinec, Jembrihovec i Svinuša. U vrijeme osmanskih pustošenja Zagrebački kaptol je na vlastelinstvu svim kmetovima smanjio, a nekima i oprostio novčana podavanja, a osnovna daća je ostala desetina vina, a Kaptol je u nekoliko navrata bezuspješno nastojao u vlastitoj režiji obnoviti i obrađivati zapuštene vinograde i oranice. Početkom 17. stoljeća se vlastelinstvo počelo naseljavati, a osim naseljavanja starih sela, kolonizacijom su nastajala i nova. 2291 Možda su u to doba naseljena pusta sela na dijelu Varaždinskotopličkog vlastelinstva Škarnik i Lovrentovec koji se nalazio u Križevačkoj županiji. Ta sela, kao i obližnji Pihakovec u Varaždinskoj županiji su bili naseljena prebjezima iz Bosne – Ratkovićima, Filipovićima i Filipašićima.2292 Ista se naselja ne spomi-nju u popisu iz 1598. godine.

Proces kolonizacije se nastavio kroz čitavo 17. stoljeće. U dijelu vlastelinstva koji se nalazio u Križe-vačkoj županiji zanimljivo je izdvojiti naseljavanje sela Drenovca. Zagrebački kaptol je 1643. izdao ispravu kojom je sve naseljenike u tom selu, koje je godinama bilo pusto, oslobodio dvanaest godina od davanja desetine za krčevine i petnaest godina za novozasa-đene vinograde.2293

Grebensko vlastelinstvo se prostiralo između rijeka Krapine, Lonje i Bednje. Dijelovi vlastelin-stva su bili u Zagebačkoj, Varaždinskoj i Križevačkoj županiji. U potonjoj se nalazilo i središte vlastelinstva Greben-grad koje je izgrađeno na ogranku planine Ivančice zvanom veliki Ljubenjak, pola kilometra od

2289 NAZ, KVKA, Prot. 89/Ia, str. 421; H. Petrić, Pregled povijesti Molvarske Podravine, u: Župa i općina Molve - izabrane teme, ur. D. Feletar, Molve 1998, str. 88.

2290 To su bili obitelji Petara i Antuna Jeresincza. Usp. I. Mažuran, Virovitica pod upravom vojske, dvorske komore i vlastelina (1684-1736), u: Virovitički zbornik 1234-1984, Virovitica 1986, str. 151; isti, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine, Osijek 1993, str. 468, 469.

2291 J. Adamček, Bune i otpori, str. 47-48.2292 S. Hajduk, A. Luetić, Povijest naselja i razvoj balneološko-

medicinske djelatnosti u Varaždinskim Toplicama, Varaždinske Toplice 1981., str. 26.

2293 KAZ, ACA, 59/16, 59/29, 62/2; J. Adamček, Bune i otpori, str. 48.

izvora rijeke Lonje. Vlastelinstvo Greben je krajem 15. stoljeća bilo glavni slavonski posjed obitelji Batthyány koja 1490. nasljeđuje brojne posjede u Slavoniji. U 16. stoljeću je ova obitelj stekla posjede u jugozapadnoj Ugarskoj na koja je sustavno preseljavala stanovništvo sa svojih slavonskih posjeda. Nakon što su veći dio posjeda obitelji Batthyány zauzeli Osmanlije, u Kralje-vini Slavoniji im je preostalo vlastelinstvo Greben te tri manja posjeda kraj Varaždina (Zamlaka, Gojanec i Nedeljanec) te Turnišče u Međimurju. Sredinom 17. stoljeća vlastelinstvo Greben je ženidbom stekao Juraj Erdődy te ga držao do sredine 19. stoljeća.2294

Grebensko vlastelinstvo se, prema urbaru iz 1624. godine, sastojalo od četiri seoske općine od kojih se po jedna nalazila pretežito u Križevačkoj i Varaždinskoj, a dvije u Zagrebačkoj županiji. Najveći dio seoska općina (sučija) Madžarevo je bio u Križevačkoj župa-niji. Ta je općina obuhvaćala sela: Mađarevo, Ivanovec, Remetinec, Čerčica i Podevčevo u Križevačkoj župa-niji dok su Beletinec i Kamena Gorica bili u Varaž-dinskoj županiji.2295

U velikoj većini naselja na vlastelinstvu je tije-kom prve polovice 17. stoljeća došlo do povećanja broja stanovnika. Npr. u seoskoj općini Mađarevu je od 1579. do 1640. broj obitelji povećan sa 65 na 92. Kmetovi su na Grebenskom vlastelinstvu sredinom 16. stoljeća držali relativno velike posjede. Kmetsko selište je imalo 24 jutara oranica i 12 kosaca livada. Čitavo selište u hrašćinskoj seoskoj općini obrađivala su samo dva kmeta, 31 obitelj je posjedovala polovicu, a 34 obitelji četvrtinu selišta. No svi su oni mogli obrađivati napuštene oranice kojih je npr. 1558. bilo oko 140 jutara. Vlastelinstvo nije raspolagalo sredstvima kako bi sve napuštene seljačke obrađivala u svojoj režiji pa se trudilo razdijeliti ih među kmetove koji su ostali na vlastelinstvu.2296 Na području hrašćinske seoske općine je 1558. bilo oko 70 naseljenih kmetskih posjeda i 21 gornjački posjed, a 1630.-1640. je na istom prostoru broj kmetskih obitelji porastao na 80, a gornjačkih na

2294 V. Zimanyi, A herceg Batthyány család leveltára, Budapest 1962, str- 5-21; J. Adamček, Vlastelinstvo Greben, Kaj, 4-5, Zagreb 1973, str. 17-18. Obitelj Batthyány je 1695. stekla Ludbreško vlastelinstvo te se time vratila na prostore Hrvatsko-slavonskog kraljevstva; U prvoj polovici 17. stoljeća se među vlasnicima spominju Franjo Batthyány (1588.-1621,), Nikola Frankapan (1621.-1622.), Adam Batthyány (1622.-1645.), Sebastijan Szenbi-borrczy (1645.-1657.) itd. A. Košćak, Remetinec i Oštrice pod okriljem čudotvorne Majke Božje Čiselske, Zagreb-Remetinec 1998., str. 21

2295 HDA, NRA, 20/96.2296 J. Adamček, Vlastelinstvo Greben, str. 19.


37, što ukazuje na demografsko jačanje. 2297 Koliki su bili razmjeri depopulacije govori podatak o selu Reme-tinec koje je 1574. imalo popisano 36 podložničkih obitelji2298, da bi 1598. godine bilo popisano samo 10 obitelji.2299 Obnovu gospodarske snage na Grebenskom vlastelinstvu pokazuje i povratak franjevaca u Reme-tinec 1639. godine,2300 koji su tamo razvili relativno jaku odgojnu i pastoralnu djelatnost.2301 O razmjerima obnove tijekom 17. stoljeća dovoljno govori podatak o demografskoj revitalizcaiji sela Remetinec u kojem je 1706. bilo popisno 47 obitelji.2302

Valja se, barem u najkraćim crtama, osvrnuti i na agrarne odnose. Već pri kraju 16. stoljeća na manjim posjedima u unutrašnjosti je došlo do jačanja tlake da bi na neopustošenim i nedepopuliranim vlaste-linstvima i posjedima feudalna renta imala struk-turu karakterističnu za razdoblje drugog kmetstva. Na onim vlastelinstvima koja su rekolonizirana u 17. stoljeću, a u koja su spadala i ona u Križevačkoj županiji, novčana je renta bila izuzetno važna jer je predstavljala glavno podavanje slobodnjaka i privat-nih Vlaha. Na više se mjesta u unutrašnjosti novčane daće uopće nisu pobirale, a inače je kmetsko selište trebalo plaćati godišnje 10 do 50 denara. Početkom 17. stoljeća je Sabor počeo samostalno raspisivati i pobirati porez, čime se više nije pobirao poseban kraljevski porez (dika) te zemaljska dimnica. Uvođenje jedinstvenog kraljevskog poreza – kraljevice izmijenilo je i odnos plemstva prema njegovom pobiranju jer su prije staleži nastojali kako bi kraljevski porez bio što manji. Osim toga, Sabor se sada morao brinuti o tome kako će sa porezima pokriti rashodi za izdržavanje vojske u Banskoj krajini te druge troškove. To je bilo razlogom ukidanja gotovo svih dotadašnjih poreznih izuzeća. U svojim istraživanjima, Josip Adamček je zaključio kako je kmetsko selište tijekom 17. stoljeća u prosjeku plaćalo 1,65 do 2 forinta poreza što je značilo dvostruko veće porezno opterećenje u odnosu na 16. stoljeće, s time da je od mnogih kmetova pobiran mnogo veći porez od raspisanog. Valja istaknuti kako je naturalna renta tijekom 17. stoljeća zadržala veliki udio u teretima zavisnih seljaka. Ona se dijelila na:

2297 MOL, Urbari, P-1322, Batthyány család; J. Adamček, Vlastelinstvo Greben, str. 19.

2298 KAZ, Acta decimalia, vol. VII, br. 302/4, 1574.2299 Adamček-Kampuš, Popisi, str. 450.2300 Franjevci su Remetinec napustili nakon 1542. godine. Usp. P.

Cvekan, Franjevci u Remetincu, Virovitica 1995., str. 20-22.2301 F. E. Hoško, Prisutnost franjevaca u Remetincu, u: Patačići od

Zajezde i crkva u Remetincu, Zagreb 2006., str. 69-91.2302 A. Košćak, Remetinec i Oštrice pod okriljem čudotvorne Majke

Božje Čiselske, Zagreb-Remetinec 1998., str. 230.

a) redovite grupe daća – davanja u naravi određena, u pravilu, prema veličini posjeda (najčešće određene količine pšenice i zobi, a ponegdje raži i prosa s time da je svako vlastelinstvo je imalo svoj sustav mjera) s time da je vrijednost redovitih daća u žitaricama iznosila od 1 do 6 rajnskih forinti po selištu, gornica koja je bila najvažniji vlastelinski prihod od vina (na mnogim je vlaselinstvima činila oko trećinu vlaste-linskih prihoda od vina) i tzv. darovi koje su kmetovi morali davati feudalnoj gospodi o pojedinim blagda-nima (npr. perad, jaja, suhe svinjske plećke, maslac i ribe); i b) postotne ili procentualne. Osim toga je važna bila sekularizacija crkvene desetine te njezino prevođenje iz novčanog u naturalno podavanje jer su vlastelinstva ostvarivala veće prihode desetinskim nego redovitim naturalnim daćama.2303

Početkom 17. stoljeća su se na Ludbreškom vaste-linstvu stvarati mali plemićki posjedi koji su se nazivali plemićke kurije. Plemićki posjedi su nastajali tako da su vlasnici vlastelinstva zalagali pojedinim nižim i srednjim plemićima skupine kmetova, pusta selišta i različite poljoprivredne površine. Plemići su na seli-štima, koja su dobili u zalog, izgradili svoje kurije i organizirali alodijalno gospodarstvo. tako su u grani-cama velikog Ludbreškog vlastelinstva nastali mnogi mali feudalni posjedi. Zalaganje posjeda značilo je prenošenje prava njegova uživanja za određenu sumu novca. Ta je suma mogla biti procijenjena vrijednost posjeda. Prihodi založenog posjeda, zapravo feudalna renta kmetova koji su na njemu živjeli, računali su se kao kamate na sumu koja je bila isplaćena vlasniku, a taj je pod propisanim uvjetima mogao vratiti primljeni novac i preuzeti posjed. Pri tome je držaocu trebao platiti i sve investicije koje je u njega uložio. Čini se da je Ludbreškim vlastelinima neprestano trebalo novaca te su masovno zalagali svoje kmetove. Stvaranje novih plemićkih posjeda u granicama vlastelinstva postalo je tim zalaganjima tako masovno da se može govoriti o svojevrsnom razgrađivanju starog vlastelinstva. Kuri-jalizacija je postala proces nastajanja novih feudal-nih posjeda. Taj proces nije predstavljao gospodarsku krizu, već je naprotiv značio gospodarsko jačanje jer su bili jače angažirani prirodni potencijali. Trgovište

2303 J. Adamček, Agrarni odnosi od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980., str. 542-609. »Desetina je u XVII stoljeću na svim mjestima, osim u Turopolju, pobirana za feudalne posjednike, a ne za crkvu. Desetinom je obuhvaćena čitava skupina daća. Ljetnu desetinu žitarica činila je desetina pšenice, desetina raži, desetina ječma i desetina zobi. U jesen je pobirana desetina prosa, desetina sirka i hajdine te desetina vina. Posebno su pobirane desetina svinja i pčela«. J. Adamček, Bune i otpori. Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću, Zagreb 1987., str. 23-25.


Ludbreg početkom 17. stoljeća više nije imalo karakter gradskog naselja. Njegovi su stanovnici pretvoreni u kmetove i želire, a u trgovištu su se počele stva-rati plemićke kurije. Unutar vlastelinstva su plemićki posjedi postojali primjerice u Sigecu, Hrastovskom, Kučanu, Slokovcu, Selniku, Poljancu, Obranjkovcu i Globočecu.2304

Osim urbara iz 1696. godine, detaljnije podatke o feudalnim odnosima na Ludbreškom vlastelinstvu imamo u prvim desetljećima 18. stoljeća. Ludbreški kmetovi su vlastelinstvu trebali plaćati četiri osnovne novčane daće. Prva i osnovna daća je bila »činž Svetog Martina ili selišni činž«, a plaćala se ovisno o veličini seljačkih posjeda (36-50 denara). Druga novčana daća se plaćala za drva, a to je najvjerojatnije bio novčani otkup za uobičajenu dužnost kmetova da svom vlaste-linu nasijeku i dovezu voz drva (40 denara). Vlaste-lin je tom daćom dobivao više novaca nego selišnim činžem. Treća novčana daća nazivala se straževina, a ona je najvjerojatnije uvedena u 16. stoljeću za uzdr-žavanje vlastelinske posade (čitavo selište je moralo davati 10 denara). Četvrtu novčanu daću su podložnici plaćali kao naknadu za crkvenu desetinu (iznosila je 16 denara za čitavo selište). Ukoliko to zbrojimo vidimo da su novčane daće opterećivale kmetsko seli-šte u prosjeku s 102-116 denara, no Josip Adamček smatra da su sve četiri daće opterećivale kmetsko seli-šte sa 130-166 denara. No najveće novčano podavanje kmetova je bio porez, primjerice 1698. godine je svaki dim morao platiti 40 forinti, a u jedan porezni dim su se računala 4 selišna ili 12 želirskih posjeda. Natu-ralna renta ludbreških kmetova sastojala se od redo-vite selišne daće pšenice i zobi, te od davanja selišnih svinja kao i od obaveznih darova - odnosno podava-nja peradi i namirnica. Uz to je najvažnija naturalna daća na Ludbreškom vlastelinstvu bila gornica, koja se sastojala od podavanja vina prema veličini vinograda. Novčana desetina se plaćala samo od selišnih zema-lja, dok se od izvanselišnih, tzv. krčevinskih zemalja, davala u naturi, a uz to se pobirala još i desetina meda. Onaj tko je držao polovice selišta morao je davati svaki tjedan davati 3 dana tlake, a kmetovi sa četvrtselištem davali su tlaku od 2 dana tjedno.2305

2304 Magyar Országos Levéltár (MOL), Batthány család Törszlevéltára P-1313, Lad. 17, br. 163 ; Lad. 20, br. 1, 2, 3, 4, 12, 14, 16, 21, 22, 24, 26, 33, 34, 35, 36, 37, 39, 47, 49, 52, 53, 54, 55, 58, 59, 62, 63, 64, 67, 69 A, 69 B, 69 E, 74 A, 74 P, 163 F; Kaptolski arhiv Zagreb, Acta loci credibilis, series I, Litt. B, br. 432; isto, Litt. K, br. 174; Urbaria et Conscriptiones, sv. 68, br. 8; J. Adamček, Ludbreg, str., 94-96.

2305 J. Adamček, Ludbreg, str., 96-98.

Alodijalne poljoprivredne površine na Ludbreš-kom vlastelinstvu su se počele povećavati u 17. stoljeću. Uz plemićke kurije se redovito organizirala poljoprivredna proizvodnja. Plemići su dio založenih selišta pretvarali u vlastite oranice, livade i vinograde. Stvaranjem alodija na plemićkim posjedima bio je u 17. stoljeću glavni oblik povećavanja alodijalnih poljoprivrednih površina na vlastelinstvu. Osim toga u životu i seljaka i vlastele veliko su značenje imale šume. Stanovništvo je iz njih uzimalo drva za ogrjev i gradnju gotovo svih stambenih i gospodarskih zgrada. Bez šuma se nije moglo zamisliti svinjogojstvo jer su se u najviše slučajeva svinje hranile žirom i pašom u šumama. Vlastelin je u šumama često organizirao lovove na raznovrsnu divljač. Iako su šume imale veliko značenje u svakodnevnom životu, one su prvo-bitno smatrane poljoprivrednim površinama najmanje vrijednosti. Naseljavanje vlastelinstva u 17. stoljeću pratilo je raskrčivanje ranije naraslih šuma i šikara, ali je vlastelinstvo ograničavalo njihovo slobodno kori-štenje.2306

Moguće je zaključiti kako je tijekom 17. stoljeća, uz Varaždinski generalat i cijeli prostor Križevačke županije bio intenzivno naseljavan, a osim na prirodni okoliš koji se krčenjem i agrarizacijom transformirao kolonizacija je utjecala i na socioekonomske promjene. Usporedbom udjela broja slobodnjaka na pojedinim posjedima moguće je zaključiti kaka je njihov udio bio viši na onim vlastelinstvima i posjedima koji su bili bliži vojnokrajiškom prostoru, a padao je s udaljava-njem od Varaždinskog generalata. U nastojanjima za naseljavanjem plemstvo doseljenom seljaštvu se nije moglo nametati istu feudalnu rentu kao i u unutraš-njosti pa je proces naseljavanja utjecao na razlike u položaju zavisnog seljaštva između Križevačke župa-nije i drugih područja koja su bila novokolonizirana od područja na zapadu koja su bila dobro naseljena, a pokušaji izjednačavanja položaja seljaštva novonase-ljenih područja sa onima u unutrašnjosti nije mogao proći bez otpora i iseljavanja dijela stanovništva u vojnokrajiški prostor. U tom kontekstu treba razliko-vati refeudalizaciju na novokoloniziranim područjima od onih koje su tijekom cijeloga 16. stoljeća imala punu naseljenost.

2306 J. Adamček, Ludbreg, n. dj., 100-104.


TiPOVi rUraLNiH NaSeLJa VaraŽDiNSkOG GeNeraLaTa i kriŽeVačke ŽUPaNiJeU procesu naseljavanja Varaždinskog generalata i Križevačke županije podizanje sela se najčešće odvi-jalo neplanski i nesustavno. Zavisno od prirodnog okoliša u kojem su nastajala naselja su predstavljala ili raštrkane naseobine odnosno nekompaktna ruralna naselja ili kompaktna ruralna naselja.

Svojedobno sam, za koprivničko i varaždinsko područje u razdoblju 18. i 19. stoljeća, predložio slije-deću klasifikaciju ruralnih naselja: 1. grudasti ili gomi-lasti tip sela na kontaktu terasa i pobrđa; 2. rastrkani tip sela u briježnom području; 3. tip sela u jednom nizu uz vodeni tok; 4. tip manjeg sela u poloju uz veću rijeku; 5. tip manjih cestovnih (dvouličnih) sela na kontaktu poloja i terasa i 6. tip cestovno-gomilastog seoskog naselja.2307

Na drugoj strani Mirela Slukan Altić, smatra kako s obzirom na uvjete i vrijeme nastanka, postoji nekoliko temeljnih tipova ruralnih naselja varaždin-ske vojne granice: 1) okupljena naselja nepravilnog tlocrta (uglavnom starije kolonizacije); 2) nizna nase-lja formirana duž cestovnih pravaca među kojima se razlikuju ona strogo planske parcelacije te nizna nase-lja spontanog nastanka; 3) nizna naselja formirana duž vodotokova; 4) nizna naselja s tendencijom razvoja središnjeg trga i 5) raštrkana naselja sa zaseocima. Temeljem praćenja razvoja spomenutih naselja, prema ovoj autorici, može se izdvojiti i nekoliko karakteristič-nih faza u njihovom razvoju: a) rastresito naseljavanje ili naseljavanje u obliku zaselaka. Rezultat je izrazito raštrkano naselje ili selo sa zaselcima; b) početna faza okupljanja, najčešće nakon izgradnje nekog objekta centralne funkcije (crkva ili neki vojni ili gospodar-ski objekt). Rezultat je naselje manje-više okupljenog ali nepravilnog tlocrta; c) izgradnja duž prometnog pravca. Naselja formirana po pobrđima pokazuju tendenciju spuštanja prema podnožju.; d) Postepeni lateralni razvoj niznih naselja.2308

Čini se da se za sva naselja Varaždinskog gene-ralata i Križevačke županije u 17. stoljeću ne mogu u potpunosti prihvatiti karakteristične faze u njihovom razvoju. Tijekom kolonizacije su različita naselja u isto

2307 H. Petrić, O tipovima seoskih naselja (i njihovu okolišu) u varaž-dinskoj i koprivničkoj regiji u 18. i 19. stoljeću, Ekonomska i ekohistorija, br. 2, Zagreb-Samobor 2006., str. 89-103.

2308 M. Slukan Altić, Fizionomsko-morfološke osobine ruralnih nase-lja Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 18. i 19. stoljeću, Podravina, 20, Koprivnica 2011

vrijeme, zbog osobitosti prirodnog okoliša u kojem su nastala (ali i drugih faktora) dobivala drugačiju fizionomiju.

Za potrebe istraživanja Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću predlažem novu klasifikaciju tipova ruralnih naselja. Treba spomenuti da tijekom 17. stoljeća osim sela postoje i: a) osamljene kuće (npr. 1651. – Delovi); i b) zaseoci (male, obično zbijene skupine od nekoliko kuća okružene zemljištem koje je pripadalo tim kućama, a često je zajedničko prezime ili nadimak postalo imenom zaseoka - npr. Slukićevo Selo kraj Topolovca, Kolarevo Selo kraj Predavca, Silki kraj Bolča, Pobrđani i Vujići kraj Bati-njana – tj. današnjeg Vojakovca. Neki od navedenih zaseoka su se u 18. i 19. stoljeću razvili u zasebna sela.

Od »pravih« sela moguće je istaknuti dva glavna tipa: 1) rastrkani tip sela sastavljena od zaselaka; 2) zbijena sela sa podtipovima prema tlocrtu; a) grudasti ili gomilasti tip; b) nizna sela; c) cestovna sela.

Rastrkana sela sastoje se od većeg broja kuća koje su rasute na većem prostoru i međusobno udaljene, ali ne toliko daleko kao potpuno osamljene kuće. Rastrkanim selima se mogu smatrati i skupovi od nekoliko susjednih zaselaka. Rastrkana sela su češća na briježnim područjima kao najbolji oblik prila-godbe geomorfološkim osobinama. Na istraživanom području ih najviše ima na obroncima Kalničke gore (npr. Radoišće, Salnik, Valetić), na Bilogori (Trema koja se primjerice sastojala od zaselaka Osuđeva, Prkosa, Suđevca, Vražjeg Oka itd, Sv. Petar Čvrstec se sastojao od zaselaka Bušić, Crlenjaki, Grabrovec, Gradišće, Kermenjak, Krušić, Lalić, Lukinci, Štefanci, Vukoslav i Škvorci) te su rijetka na Moslavački gori (npr. Pavličani i Pobrđani kraj Pobjenika). Zabilježena su i u nizinskim područjima kao primjerice Vlaška Kapela koja je uz matično naselje obuhvaćala zaseoke Gorenovac, Rajčevci i Silisa. Rastrkana sela često su zauzimaju relativno veći prostor.

Zbijena sela imaju okućnice koje se dodiruju, a kuće su najčešće užom stranom bile okrenute prema cesti dok su se gospodarske zgrade nadovezivale na kuće u istom smjeru, a kuće su bile razdvojene uskim dvorištima.

Grudasti ili gomilasti tip sela čine relativno nepra-vilna građena sela. Ona spadaju u tip zbijenih sela. Njega gotovo i nema na prostoru Varaždinskog gene-ralata jer je njegova osobitost da su bila raširena na onim područjima u kojima nije bilo sustavne koloni-zacije, kao što je primjerice Donje Međimurje. Ovaj tip sela je vrlo rijedak i na prostoru Križevačke županije, a predstavlja ga primjerice Veliki Bukovec.


Nizna sela se protežu duž morfologijske provodne linije na kojoj se obično dodiruju gospodarski različite površine, npr. na rubu riječnih ili potočnih dolina, na dodiru aluvijalne ravni i pobrđa i sl. Kuće su u njima poredane u jednostrukom ili dvostrukom razri-jeđenom nizu. Primjeri ovog tipa naselja su Križov-ljan, Poljanec, Antolovec, Kutnjak, Velika Črešnje-vica, Dapci, Sovari, Palančani itd. U vinogradarskim krajevima (npr. na Kalničkom gorju) pružaju se kuće i klijeti u razrijeđenom nizu na hrptovima brežuljaka povrh vinogradarskih područja

Cestovna sela nastala su uz puteve. U sredini cestovnog sela je obično trg s crkvom (ili kapelom). »Klasičnih« cestovnih sela ima jako malo na prosto-rima Varaždinskog generalata i Križevačke županije (npr. Obedišće).

Postoje i brojni prijelazni tipovi poput cestovno-gomilastog seoskog naselja koji ima elemente i gomi-lastog i cestovnog naselja. Takva su sela najraširenija na prostorima Varaždinskog generalata i Križevačke županije. Osim toga, u nekim je selima jezgra zbijena, a tome istom selu pripada neki od zaseoka ili određeni broj usamljenih kuća.

kOLONiZaCiJa VaraŽDiNSkOG GeNerALAtAFormiranje vlaških naselja u ovom sam radu obra-dio na drugome mjestu, a djelomično sam se dota-knuo i kolonizacije nevlaškog stanovništva koje je također osnivalo nova (ili obnavljalo stara) ruralna naselja. S vremenom se iz nekih ruralnih naselja razviju trgovišta, o čemu sam pisao u drugom dijelu knjige. U ovom poglavlju nema smisla vršiti obradu svih ruralnih naselja, već ću se usmjeriti na nekoliko tipičnih primjera. Naime, u Varaždinskom generalatu je početkom 17. stoljeća bilo 58 vlaških i nepoznati broj nevlaških naselja. Tijekom cijeloga 17. stoljeća se odvijala intenzivna kolonizacija u kojoj je nastalo više stotina novih sela. Za 17. stoljeća sam na prostoru Varaždinskog generalata uspio rekonstruirati posto-janje oko 200 sela i zaselaka koja su bila u sustavu katoličkih župa te oko 250 sela i zaselaka koja su bila u sustavu pravoslavnih parohija. Pri tome je nekoliko desetaka sela bilo miješanog sastava tj. popisana su i u sustavu katoličkih župa i pravoslavnih parohija. Neka sela koja se spominju su raseljena, a neka su se priključila drugim naseljima. Isto tako su iz nekih zaselaka (pa i oko osamljenih kuća) nastajala nova sela. Ti se procesi za 17. stoljeće zbog nedostatka izvora, na žalost, ne mogu u potpunosti rekonstrui-

rati pa možemo govoriti samo o približnom ukupnom broju sela Varaždinskog generalata koji je, na osnovu procjene, iznosio oko 400 sela i zaselaka.

Dio prvih (ili obnovljenih) naselja na teritoriju koji će se kasnije oblikovati kao Varaždinski genera-lat ponekad je bio izrazito mali i prostorno disper-ziran. Zbog vojnih potreba još je krajem 16. stoljeća počeo proces napuštanja tih malih sela i koncentracije stanovništva uz pojedine utvrde. Npr. 1574. spominju se vrlo mala sela, od kojih je svako imalo tek nekoliko kuća: Novigrad, Struga, Čehovci i Poljanci.2309 Ona su krajem 16. i početkom 17. stoljeća bila raseljena, a stanovništvo je bilo koncentrirano uz utvrdu Sigetec i vjerojatno utvrdu Drnje.

Kontinuitet naseljenosti uz grad Koprivnicu imaju i dva sela (koja su istovremeno bile i vojnokrajiške utvrde) istočno od grada: Drnje i Sigetec. Zahvaljujući utvrdama je tijekom cijeloga 17. stoljeća održan život civila u dva istoimena sela.2310 U Drnje su se, uz staro-sjedilačko stanovništvo, tijekom 17. stoljeća doseljavali »Slavonci/Slovenci« iz Bednje, Koruške (kraj Križe-vaca), Zagorja, Đelekovca, Otoka, Preloga, Bugarske (?), iz prekodravskih ugarskih krajeva (npr. iz Bobovca – danas Babocse i drugih naselja) iz drugih ugarskih područja (Lenti, Kiss Assond), Raške.2311 U utvrdi Drnje su kao vojnici služili doseljenici iz Cernika, Posavine, Siska, Đakova, Brezovice, Bobovca (Babo-cse), Moslavine, Preseke i Ivanca, a u utvrdi Sigetec iz Zákánya, Tabora, Turopolja, Sinja, Požege, Bobovca (Babocse), Posavine, Prikraja, Erdelja, slovenskog etničkog područja i još nekih krajeva.2312 Sigetec su, uz starosjedioce koji su preživjeli osmanska pustoše-nja, naselili doseljenici iz Torčeca, Prikraja, Posavine, Zagorja, Ugarske i Raške, s time da je veći dio doselje-nika doselio u drugoj polovici 17. stoljeća.2313

Ranu koncentraciju stanovništva uz vojnokrajišku utvrdu Đelekovec podignutu sredinom 16. stoljeća2314 moguće je uočiti još u 16. stoljeću kada su na prostoru oko Đelekovca raseljena sela: Donji i Gornji Vidak, najvjerojatnije Vrbinec, Brestovec i vjerojatno Lube-novec, a stanovništvo preseljeno u okolicu utvrde.

Treba spomenuti kako je do procesa koncentracije stanovništva dolazilo i kasnije kada je u drugoj polo-vici 18. stoljeća raseljeno više malih sela čije je stanov-

2309 OeStA/FHKA, Ungarisches Münz- und Bergwesen, Hoffinanz Ungarn (Akten), Fasc. 28, 339-347.

2310 H. Petrić, Općina i župa Drnje, Povijesno-geografska monogra-fija, Drnje 2000.

2311 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, 100-102; Prot. 91/III, 120-123.2312 STLA, Militaria, Sch. 161, 162, 175, 191, 211, 246, 254.2313 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, 103-104; Prot. 91/III, 125-126.2314 HDA, Kaptolski arhiv, Acta loci credibilis, series II, br. 914.


ništvo preseljavano u novoformirana planski izgra-đena sela. Odličan primjer za to može biti stvaranje sela Nova Mučna (danas Velika Mučna). Još su počet-kom druge polovice 18. stoljeća na karti bila ucrtana mala vlaška sela Golubinska (Golubinska), Sutari (Szotary), Pobrđani (Pobergani), Sigečani (Szigetecz), Stara Mučna (Muchna) i Popovljani (Popovlany).2315 Na jozefinskoj karti uz sela Stara Mučna (gdje je bila i parohijska crkva) zabilježena su sela Sigečani, Pobr-đani, Golubinska, Sutari i Popovljani, a i već izgrađeno novo selo Nova Mučna (između današnjih sela Reka i Sokolovac).2316 Na karti s kraja 18. stoljeća na mjestu sela Stara Mučna je ucrtana samo jedna kuća i neda-leko nje parohijska crkva Sv. Mihaela Arhanđela. Na mjestu nekadašnjeg sela Golubinska ucrtan je toponim Sztare Gollumbinszke, a nedaleko njega i toponim Szelliste koji ukazuje na nekadašnje selo, dok se na mjestu bivšeg sela Popovljani nalazila samo jedna kuća uz koju piše Sztari Popovlani.2317 Manje očit primjer je bilo raseljavanje vlaškog sela Kladare koje je na kartama iz druge polovice 18. stoljeća ucrtano između Hlebina, Delova i Jeduševca.2318 Na karti s kraja 18. stoljeća više nije upisan naziv sela, ali je na njegovom mjestu još bilo nekoliko kuća,2319 dok na kartama iz prvih desetljeća 19. stoljeća više nije ucrtana ni jedna kuća2320, što je znak da je stanovništvo bilo raseljeno.

Usprkos relativno brojnim malim i disperziranim selima Varaždinskog generalata moguće je pretposta-viti kako je tijekom procesa stvaranja prvih obnovlje-nih ili novih naselja u Varaždinskom generalatu već u početnoj fazi došlo i do formiranja naselja sa okuplje-nom strukturom. Proces naseljavanja i stvaranja (ili obnove) naselja je u Varaždinskom generalatu trajao od posljednjih desetljeća 16. i kroz čitavo 17. stoljeće.

O procesu naseljavanja ne postoje sačuvana izvje-šća, a vojnokrajiška je uprava mogla jedva posezati u proces kolonizacije. Prema Karlu Kaseru »naseljavanje s ni na koji način nije moglo organizirati i provoditi po vojno-strategijskim planovima. Stanovito reguliranje moglo se dogoditi utoliko što je veliki broj obitelji bio naseljen u područje križevačke kapetanije. Taj središ-nji dio generalata imao je malo prirodnih prepreka i vjerojatno bio najpogodniji za napad neprijatelja. S druge strane ipak valja imati na umu da je močvarno područje na Dravi i na slivu Čazme i Lonje kako i

2315 OeStA/KA, B IXa 833, section VIII i XI.2316 OeStA/KA, B IXa 800.2317 OeStA/KA, B IXa 801.2318 OeStA/KA, B IXa 833, section IV; OeStA/KA, B IXa 800.2319 OeStA/KA, B IXa 801.2320 OeStA/KA, B IXa 803; B IXa 804; B IXa 805.

močvarno područje koje je natopila Glogovnica bilo prije neprikladno za naseljavanje i da je već samo iz toga morala proizaći tendencija zbijanja novih naselja u središtu generalata. Koliko se dade vidjeti iz izvora, postojao je uopće kontinuitet naselja i sela. Pretežan broj naselja nastao je ondje gdje su prije pet ili devet desetljeća već postojala naselja. Ta bi činjenica mogla dalje upućivati na to da se vojna oblast nije previše pačala u naseljavanje«.2321

U novije su se vrijeme javila razmišljanja kako analiza fizionomske strukture novokoloniziranih naselja i njihovih zemljišnih posjeda ukazuje na planski nasta-nak naselja i ujednačeni sustav podjele zemljišta.2322

Selo Hlebine, južno od Drnja i Sigeca, naseljeno je prije 1671. godine, a tada je pripadalo pod župu u Novigadu Podravskom ili Komarnici.2323 Doseljavanje je izvršeno iz Međimurja, Posavine, ali i iz susjed-nih prostora Varaždinskog generalata i Križevačke županije (Virja, Subotice i Križevaca), dok prezime Dolenec upućuje na doseljenike današnjeg slovenskog etničkog prostora2324 Naziv Hlebine znači močvare, što ukazuje na prirodni okoliš u kojem je kolonizaci-jom formirano selo. Hlebine imaju drugačiji kajkavski govor od susjednih naselja, koji, prema Miji Lončariću ima karakteristike miješanog govora u kojem ima i utjecaja podravskih govora.2325 To, uz druge ranije spomenute izvore, ukazuje na to kako je stanovništvo koje je naselilo Hlebine bilo iz raznih područja, no čini se da je bilo i dosta u protuosmanskim ratovima preživjelog starosjedilačkog stanovništva.

Prisutnost katoličkog starosjedilačkog stanov-ništva (oko 300 kućanstava) na teško pristupačnim šumovitim i močvarnim područjima uz rijeku Dravu zabilježena je i sjeverno od ceste Virovitica-Slatina na prostoru Osmanskog Carstva.2326

Selo Molve (između Koprivnice i Đurđevca) obnov-ljeno je najvjerojatnije sredinom 17. stoljeća2327, a prvi puta se spominje 1658. godine dok je župa osnovana

2321 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, 1, str. 96. 2322 M. Slukan Altić, Fizionomsko-morfološke osobine ruralnih

naselja Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 18. i 19. stoljeću, Ekohistorija Podravskog višegraničja (u pripremi), Koprivnica 2009.

2323 NAZ, KV, Prot. IV, 106; S. Krivošić, Stanovništvo Podravine 1659-1859. godine, Podravski zbornik, 9, Koprivnica 1983, 159. Kasnije se Hlebine spominju u sastavu župe Drnje.

2324 NAZ, KV, Prot. 91/III; 178/II.2325 M. Lončarić, Hlebinski govor, Hlebinski almanah 1, Hlebine

1984, 282-287.2326 J. Raguž, Osnovne demografske promjene u Podravini pod

osmanskom vlašću, Scientia Podraviana, 16, Koprivnica 2001, str. 13.

2327 H. Petrić, Pregled povijesti molvarske Podravine, Župa i općina Molve - izabrane teme, Molve 1998, 87.


oko 1665. godine.2328 Osim domaćeg odnosno preži-vjelog »slovenskog/slavonskog« stanovništva, na koje ukazuje molvarski govor2329, Molve su naselili i doselje-nici iz Križevačke županije (Cenkovec, Torčec, Selnik ili Selnica, Koprivnica, Ivanec), Međimurja, Zagorja, Srijema, susjednih sela Varaždinskog generalata (Novi-grad, Miholjanec, Đurđevec, Virje, Trema) i Ugarske odnosno Mađarske (od kojih su neki doseljenici bili slavenskog podrijetla - npr. iz sela Heresznye-Rasinje).2330

Stvaranje novih vojnokrajiških sela – Hlebina i Molva, oba s gotovo isključivo katoličkim stanovniš-tvom, vjerojatno nije bilo slučajno. Ova su naselja

2328 NAZ, KV, Prot. 4/IV, 105; Prot. 89/Ia, 420 2329 M. Lončarić, Molvarski govor, Župa i općina Molve - izabrane

teme, Molve 1998, 172-179.2330 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, 420-421; Prot. 91/III, 212-213; Prot. 178/

II, 53-54.

fizički locirana točno između onog dijela granice s Osmanskim Carstvom i Bilogore gdje su nizin-ska vlaška naselja (Jeduševac, Delovi i Kladare) bile najbliže rijeci Dravi i samim time granici s osmanskim teritorijem. Proces naseljavanja katoličkog stanovniš-tva između naselja koje su pretežito naseljavali Vlasi i granice Osmanskog Carstva odvijao se i na drugim dijelovima Varaždinskog generalata.

Vremenski se osnivanje Molva i Hlebina djelo-mično podudara s djelatnošću Ivana Josipa Herber-steina koji je jedno vrijeme bio Đurđevački kapetan, a kasnije Križevački zapovjednik te zamjenik generala Varaždinskog generalata. S vremenom su se pojavile pritužbe na Herbersteinovo vladanje prema Vlasima u okolici Đurđevca. Nezadovoljstvo Vlaha su, uz ostalo,

karta razgraničenja između dijela biskupskih posjeda (Cubinec i Đurđic kraj križevaca) i Varaždinskog generalata (stanje iz 18. stoljeća)


izazivala naseljavanja katoličkog stanovništva u okolici Đurđevca, Ivanića i Bjelovara.2331

Za buduća istraživanja ostaje otvoreno pitanje položaja stanovništva Hlebina i Molva. Iako su Molve osnivanjem/obnovom formalno postale dio Varaž-dinskog generalata, kojim je u 17. stoljeću praktički upravljalo unutarnjoaustrijsko Dvorsko ratno vijeće u Grazu, valja isključiti bilo kakav pravni kontinu-itet sa srednjovjekovnim naseljem Molve, koje je uništeno 1540-tih godina uslijed osmanskih provala. Da je postojao pravni kontinuitet između srednjo-vjekovnih i ranonovovjekovnih Molva, one bi u 17. stoljeću postale dio Koprivničkog vlastelinstva kojim su upravljali koprivnički (nat)kapetani.2332 Po drugoj strani na ovo se selo, barem u prvoj fazi, formalno nisu

2331 M. Švab, Ivan Josip Herberstein, Hrvatski biografski leksikon, knj. 5, Zagreb 2002., str. 527-528.

2332 H. Petrić, »Kuhinjska sela« - Koprivničko vlastelinstvo pod upra-vom krajiških kapetana, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofsko fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, br. 37., Zagreb 2005., str. 89-100.

mogla biti primijenjena »Statuta Valachorum« iz 1630. godine.2333 Zbog toga je pravni položaj Molva tijekom 17. stoljeća ostao nedefiniran, tim više što se tada nije znalo da li Molve pripadaju pod jurisdikciju Kopriv-ničke natkapetanije ili Đurđevečke kapetanije. Za 17. stoljeće nemamo zabilježenih nikakvih podataka o mogućim podavanjima vojnokrajiškim zapovjedni-cima ili o tome kako bi ovdašnje stanovništvo moralo izvršavati neki oblik radne rente. Identičan je položaj imalo i novonastalo selo Hlebine, koje je bez srednjo-vjekovnog kontinuiteta. Možda zbog toga možemo govoriti o svojevrsnom upravnom »provizoriju« nad Molvama i Hlebina, u kojem su tamošnji stanovnici često bili prepušteni sami sebi te »milosti i nemilosti« vojnokrajiških kapetana, odnosno unutarnjoaustrij-skog Dvorskog ratnog vijeća.

Velika vlastelinstva zagrebačkih biskupa - Ivanić, Čazma i Dubrava su obuhvaćala južni dio područja na

2333 Kriegsarchiv wien, Inneröstereichischer Hofkriegsrat, (OeStA/KA ZSt IÖHKR), 64, Protokoll windica (mit Indices) 1626-1635.

karta razgraničenja između dijela biskupskih posjeda oko Dubrave (Paruževac, koritna i markovac) i Varaždinskog generalata (stanje iz 18. stoljeća)


dio sela naseljenih od strane zagrebačkih biskupa nakon 1635., koja su pripojena Slavonskoj krajini

Selo Broj kućedomaćina/kućaMostarevci (novoselci) 12 PredavacaCerina 8Vukšinci 11Zabrđe 34Haganj 12lemeš 11

Broj domova na nekadašnjim posjedima zagrebačkih biskupa u ivanićkoj natkapetniji – 1651. godine

Selo Stanovništvo (broj domova)

ukupni broj domova

Krišci Predavci i Slavonci (9); Vlasi (6) 15

Bešlinci Predavci (41) i Vlasi (1) 42Sobočani Predavci (35) i Vlasi (3) 38Pobrđani Predavci i Slavonci (9) 9Bunjani Predavci (16) i Vlasi (8) 24novoselci Slavonci (7) 7Polančani Predavci (30) 30Prnjarovec (ili Benediktovčani) Predavci (14) 14

obreška Vlasi (30) 30radićevo Selo u Marči Vlasi (15) 15trgovište Križ Vlasi (70) 70širinci Vlasi (40) 40čerdačani Vlasi (20) 20šumečani Vlasi (20) 20Graberje Vlasi (20) 20deanovac (ili radošovo Selo) Vlasi (20) i Slavonci (3) 23

Ukupno - 417

Broj obitelji Vlaha, Slavonaca i Predavaca na biskupskim posje-dima zagrebačkih biskupa u ivanićkoj natkapetniji – 1651. godine

Vlasi Predavci SlavonciPredavci

i Slavonci zajedno

Broj obitelji 253 136 10 18Postotni udio 60,7 % 32,6% 2,4% 4,3%

Crkva u ivaniću

kojem će se formirati Varaždinski generalat. Početak kolonizacije novoga stanovništva na to područje je izazvao složeni problem. Zagrebački biskupi su bili pravni vlasnici vlastelinstava, ali ih sve do dolaska novog stanovništva (najvećim dijelom pravoslavnih Vlaha) pusta vlastelinstva nisu previše zanimala. Kako je u feudalnom sustavu zemljišni posjed imao vrijed-nost samo onda ako su na njemu živjeli seljaci koji su

davali rentu, ponovnim naseljavanjem pustih vlastelin-stava naglo se probudio interes zagrebačkih biskupa za njih, a istovremeno su pokazali interes za time da novi naseljenici postanu njihovi podložnici.2334 Iz toga je nastao spor u koji nema smisla ulaziti na ovom mjestu.

Zagrebačkom biskupu su još 1604. desetinu davala sela Mokrice, Koritna, Vrhovljani, Paruševec i Crečan, ali su ona kasnije postala sastavni dio Slavon-ske krajine. Vlasi, Predavci i Slavonci su bili naseljeni od strane biskupa Nikole Selničkog (1598.-1602.) u sela Lestakovec, Koritna, Habjanovac, Markovac, Fuka, Paruševec, Krišci, Crečan, Forjanovec, Lopu-ševci, Vrhovljani, Vragovci i Kolarovci. U doba biskupa Šimuna Bratulića (1603.-1611.) ta su sela ušla u sastav

2334 J. Adamček, Bune i otpori, str. 293-297.


Slavonske krajine. Biskup Petar Petretić (1648.-1667.) se žalio što su Slavonskoj krajini bila pripojena sela naseljavana od strane biskupa nakon 1635. godine, poput Mostarevca (Novoselaca), Cerina, Vukšinaca, Zabrđa, Hagnja i Lemeša.2335

U selima nekadašnjeg Ivanićkog vlastelinstva koja su ušla u sastav Varaždinskog generalata 1649. je popisano 167 obitelji Predavaca.2336 Zagrebački biskup Petar Petretić je 1651. organizirao popisivanje stanov-ništva na onim dijelovima njegovih vlastelinstava koja su bila na teritoriju Varaždinskog generalata.

Prema ovim podacima se može donijeti zaključak kako je u popisanih 16 biskupskih sela, koja su ušla u sastav Slavonske krajine (Varaždinskog generalata) živjelo 417 obitelji. Od toga su Vlasi predstavljali udio od 61 posto, a Predavci i Slavonci zajedno 39 posto od ukupnog stanovništva popisanog dijela biskupskih posjeda 1651. godine. Popisano je 136 Predavaca te zajedno sa Slavoncima još 18. To ukazuje kako su Predavci na popisanom dijelu biskupskih posjeda predstavljali oko trećine stanovništva. Slavonaca je bilo tek nekoliko postotaka što ukazuje na to da su staro-sjedioci na ovome području preživjeli tek u tragovima.

Iako su zagrebački biskupi pravno polagali pravo na posjede u sjevernom dijelu Varaždinskog gene-ralata, oni će ih de facto izgubiti iako su bili dobro napućeni. Kraljevski sud u Požunu je 19. prosinca 1628. godine na temelju dokaza dosudio staroj vlasteli imanja što su ih zaposjeli vlaški naseljenici. Zagrebač-kom biskupu je tom prigodom priznato pravo na tri mjesta: Brege (koje još nije bilo naseljeno), Sv. Ladislav i Komarnicu (Bregh, Szent Laszlo et Komarnicza).2337 Na upit što se događa sa biskupsku teoretski vraćenim posjedima, sudac, prisežnici i cijela zajednica grada Koprivnice su 9. rujna 1636. godine pisali su biskupu Franji Ergelskom, između ostaloga, slijedeće: »Ladis-zlaua Vlasie derse. A na Komarnicze usze Szlovenczi ztoie...«2338 Dakle, u Sv. Ladislavu su bili naseljeni Vlasi, a u susjednoj Komarnici Slavonci odnosno »Slovenci«.

Koprivnički župnik Matija Sumer je 10. kolovoza 1638. godine izvijestio zagrebačkog biskupa Benka Vinkovića o stanju na biskupovim posjedima. Između ostaloga, koprivnički župnik piše: »U Komarnici stanuju Slavonci (Sclauis) uz nešto Vlaha (et paucis Valachis). Oko tamošnjeg kaštela nalazi se jarak kroz

2335 NAZ, Libelli supplices, XVII/28; 25; I/12; J. Adamček, Bune i otpori, str. 300.

2336 J. Adamček, Bune i otpori, str. 299.2337 SHKR, II, str. 151, 200.2338 F. Bučar, Prilozi protestantizmu u Hrvatskoj u nadbiskupskom

arhivu u Zagrebu, Vjesnik Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, sv. VI, Zagreb 1904, str. 195.

koji teće voda potoka Komarnice, koja okružuje kaštel. Sv. Mihael de Zdelia se nalazi na brežuljku, gdje se još vide ostaci crkve. Potok Zdelia teće do Virja gdje okru-žuje kaštel. Crkva u Sv. Ladislavu ima još cijele zidove, ali je bez krova i svoda, a razoreno je svetište ove crkve. Tamo stanuju Vlasi. U Bregima ne stanuje nitko, a tamošnje zemlje obrađuju građani (koprivnički, op.p.) i Vlasi.«2339 Od katoličke crkve Sv. Ladislava postojao je 1643. godine još samo zid sa zapadne i istočne strane, a cigle su odnijeli Vlasi koji od njih gradili kuće.2340

Vezano uz Brege popis iz 1651. predstavlja nado-puna ranije spomenutim pismima koprivničkih građana i župnika biskupu iz 1636. i 1638. godine. U zapisniku kanonskog pohoda iz 1671. spominje se da je selo Bregi bilo pod upravom grada Kopriv-nice (»in pago Bregi sub juridictione civitatis

2339 NAZ, Epistolae episcoporum -zagrabiensium, vol. 2, br. 264; SHKR, sv. II, str. 200.

2340 Štajerski zemaljski arhiv Graz (STLA), Militaria, Sch. 174.

Broj domova na nekadašnjim posjedima zagrebačkih biskupa u Koprivničkoj natkapetniji – 1651. godine

Selo Stanovništvo Broj domova

Bregi Slavonci (30) 30Sv. ladislav (Borovljani) Vlasi 10trgovište Sredica (Plavšinci) Vlasi 30Virovi-Virje Slavonci 151Komarnica-novigrad Slavonci 100

Zdelice-Miholjanec Predavci (30) i Slavonci (21) 51

Serdievo selo - Srdinac (Stara Komarnica) Vlasi 40

Sveta Klara pustoMala, Srednja i Velika Greda pustoMali jeduševci Vlasi 3Szuinchy pustoGreda i Veliki jeduševci pustodelovi (Bezje) Vlasi 1deklino Polje pustoterglovo Selišče pustoUkupno - 416

Broj obitelji Vlaha, Slavonaca i Predavaca na biskupskim posje-dima u sjevernom dijelu Varaždinskog generalata

Vlasi Predavci SlavonciBroj obitelji 84 31 301Postotni udio 20,2 % 7,5% 72,3%


Capronchensis«),2341 no izgleda da su još 1701. zagre-bački biskupi polagali pravo na Brege.2342

Od ukupno 18 sela koja su postojala u srednjem vijeku, polovica je ostala pusta i nakon procesa nase-ljavanja u prvoj polovici 17. stoljeća. Vlasi su naselili 5, Slavonci 3, a Predavci i Slavonci zajedno 1 selo.

Prema ovome popisu na posjedima koje su teoret-ski držali zagrebački biskupi u sjevernom dijelu Varaž-dinskog generalata bilo je popisano 416 obitelji. Od toga su popisane 84 pravoslavne obitelji Vlaha, koji su predstavljali nešto više od petine ukupnog stanov-ništva, dok su Predavci imali udio od svega 7 posto. Slavonci su imali udio od gotovo 73 posto, a taj poda-tak govori kako je u ovom dijelu Podravine preživio veliki dio starosjedilačkog stanovništva.

Na ivanićkim posjedima zagrebačkog biskupa 1651. godine je postojalo više sela naseljeno istovre-meno Vlasima i nevlaškim stanovništvom, kao npr, Krišci, Bešlinci, Sobočani, Bunjani i Deanovac. Na drugoj strani iste godine na posjedima zagrebačkog biskupa u sjevernom dijelu Varaždinskog generalata nije bilo zabilježenih miješanih sela.

U katoličkim župama Stara Plošćica, Međurača (Rača), Beloblacka (Ciglena) 1704. godine nema zabi-lježenog nekatoličkog stanovništva. Identična situacija je bila i u župi Gornje Plavnice 1704. gdje je popi-sano 369 katolika, koji su živjeli u 137 domova.2343 U župi Topolovac je 1704. zabilježeno postojanje samo jednog sela naseljenog Vlasima (Valachis). Pravo-slavno stanovništvo je zabilježeno i u župama Čvrstec i Žabno (mixti Rascianis Parochiani).2344

Zanimljivo je da se 1651. ne spominje Sveti Ladislav kao posebno selo nego su područja današ-njih Borovljana i Vlaislava iskazana pod imenom Borovljana. Inače ovaj podatak može poslužiti za određivanje zapadne granice biskupskog imanja Sveti Ladislav (vjerojatno prema Temerju u koje je, valjda, spadao već Glogovac) koja inače nije nigdje točno opisana. Ovo je potvrda ubikacije Ranka Pavleša iz knjige »Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo« nase-lja Sredica/Zerdahela sjeverno uz Plavšinac na topo-nime Sredice i Klisa. Neobično je da se Sredica ovdje navodi kao trgovište (o čemu nema potvrde iz srednjeg vijeka), a Sveti Ladislav ne (iako je potvrđen kao takav u srednjem vijeku). Problem je i što se Sredica ovdje nabraja među biskupskim posjedima iako je u većini dokumenata popisano na Đurđevečkom vlastelinstvu.

2341 NAZ, KV, Prot. 4/IV., fol. 123v.2342 ZHS, knj. 2, str. 236.2343 NAZ, Prot. 130/I, str. 5, 12, 20, 28.2344 NAZ, Prot. 130/I, str. 35, 54, 61, 536.

Istina je da se 1393. i 1396. ovaj posjed nalazi u popisu imanja Đurđevečkog vlastelinstva koja se dodjeljuju biskupu, ali u popisima iz 15. stoljeća isti posjed je u sklopu istog vlastelinstva. Kao i u vezi sa nekim drugim imanjima u blizini pitanje je zašto zagrebački biskup u 17. stoljeću polaže pravo na Središče. Za Virje je neobično kako se za njega ne navodi sred-njovjekovno ime tj. Prodaviz kao za druga sela. A čudno je i da se nabraja među biskupskim posjedima. Možda je to u vezi sa darovanjem biskupu trećine Prodaviza 1396. godine. Nemoguće je objasniti zašto zagrebački biskup polaže pravo na područje Novi-grada. To možda ima veze sa Komarnicom koja se uz Bregi i Sveti Ladislav navodi kao dio istog biskupskog imanja. Kao dio nekadašnjeg biskupskog posjeda se navodi i selo Miholjanec koji je bio dio srednjovje-kovnog biskupskog posjedu Zdelja ili Sveti Mihalj. Možda je posjed zahvaćao manji dio današnjih Donjih Zdelica (nije mogao biti prevelik jer u popisima poreza ima mali broj dimova) te se ovdje javlja i ime Zdelice. Serdijevo selo je svakako Srdinac, a nemoguće je obja-sniti zašto ga sastavljač popisa naziva i Stara Komarni-ca.2345 Jedna od teza koja se nameće je kako je zagre-bački biskup pokušao zahvatiti nešto više nego mu je stvarno pripadalo u srednjem vijeku. Prema ovom popisu Vlasi su živjeli u Borovljanima, Vlaislavu, Plav-šincima, Srdincima, Jeduševcima i Delovima. Treba spomenuti da su sredinom 17. stoljeća Vlasi živjeli i zapadnije (Glogovac i Bakovčice), ali na tu stranu nije zagrebački biskup očito imao interesa. Prema sjeveru

2345 Uz gore navedena naselja možda ovdje imamo popis sela koja su u srednjem vijeku činila biskupovo imanje koje se inače opisuje sa vrlo malo toponima. Toponim Sveta Klara treba povezati sa kapelom Svete Klare na groblju u Novigradu Podravskom. Nije jasno zašto je popisana ovdje kao biskupska jer prema popisu poreza iz 1495. godine kada je župnik Svete Klare bio oporezovan dok susjedna biskupska imanja nisu što bi značilo da tada Sveta Klara nije pripadala u biskupovu jurisdikciju. Za toponime Mala, Srednja i Velika Greda je neobično da su popisana uz biskupska jer se Mala i Velika Greda spominju u pismu iz 1636. godine kao vlasništvo koprivničke župe (a kao Greda i u drugim dokumen-tima). Jedusowcz se spominje kao dio đurđevečkog vlastelinstva 1439. g., a vjerojatno je i sto i Egwdowcz u popisu istog imanja iz 1477. godine. Biskup ih dobiva 1393. i 1396. godine, ali nema kasnijih potvrda (do ovog dokumenta) da ih i uživa. Ovdje je sličan problem pripadnosti kao i sa Središčem. Bezje svakako treba povezati sa selima Malo i Veliko Bozje iz 1396. godine kada ih dobiva biskup, ali i sa Bozyo i Kysbozyo (22. listopada 1439. ) i sa Bezye Maior et Minor (1477.) na đurđevečkom vlastelinstvu. Dakle, opet problem kao i sa Središčem i Jeduševcima (slično i sa Gredom i Sv. Klarom). Podatak ubicira Bezje u Delove. Szuin-chy (Svinjci?), Grediss, Deklinopole i Terglouo Szelische aliter Topolou su vjerojatno pusta selišta ili sela. Ne znam se gdje su se točno nalazila. R. Pavleš, Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, Koprivnica 2001. Najsrdačnije zahvaljujem kolegi Ranku Pavlešu na pomoći oko razjašnjavanja ovih podataka o naseljima na nekadašnjim biskupskim posjedima.


nedostaje vlaško selo Kladare. Dio spomenutih sela je dobio imena od Vlaha, a dio imena su isti preuzeli od starosjedilačkog stanovništva. Slavonci odnosno starosjedioci su živjeli u Virovima (Virje), Komarnici – Novigradu i Miholjancima (i možda Donjim Zdeli-cama). Predavci su zabilježeni jedino Miholjancu. Oni su vrlo vjerojatno katolici kao i Slavonci (jer za ovo selo inače nema podataka da bi bilo makar i u manjoj mjeri naseljeno pravoslavnim stanovništvom) ali se u ovom selu po nečemu razlikuju od Slavonaca. Drugi dio popisa uglavnom prikazuje napuštene posjede koji su u srednjemu vijeku vjerojatno bili sela.

U Komarnicu se prije 1628. godine naselilo slavonsko/«slovensko« stanovništvo, ali svoje domove nije izgradilo mjestu srednjovjekovne Komarnice, već u blizini oko utvrde te je time osnovano novo naselje koje je kasnije dobilo ime Novigrad, a ubrzo je uspo-stavljena katolička župa.2346 Obnova naseljenosti se odvijala i u susjednom Virju (bivšem Prodaviću), a početna faza ponovnog većeg naseljavanja se može smjestiti na sam početak 17. stoljeća.2347

U Komarnici (Novigradu) i Virju krajem 16. stoljeća izgrađene su vojnokrajiške utvrde. Virje se u vojnim izvorima najčešće spominje kao weisenthurn (Bijeli toranj). Tamo su početkom 17. stoljeća bila dva vojvodstva, a u Novigradu jedno. U virovskoj utvrdi je 1601. godine bilo smješteno 50 haramija. Istovre-meno ih je bilo u Novigradu 25, a tražilo se povećanje za još 25 haramija. Postojali su i planovi kojima bi se broj haramija u Virju povećao na 100, a u Novi-gradu na 50.2348 Do 1630. godine je broj vojvodstava u Novigradu bio povećan na dva. U Virju je od 1630. godine bilo smješteno 48 haramija u dva vojvodstva po 24 haramije. U Novigradu je bilo 49 haramija jer je jedno vojvodstvo imalo 25, a drugo 24 haramije.2349 U virovskoj župnoj spomenici piše da je utvrda Virje zauzimala prostor oko župne crkve oko koje je na malom prostoru bilo stisnuto tridesetak kuća. Oko tog prostora bili su opkopi sa stajaćom vodom, a u utvrdu se dolazilo preko dva mosta. 2350

O svakodnevnom životu sredinom 17. stoljeća može nam govoriti jedan događaj iz 1652. godine. Tada je jedan isusovački misionar pohodio Virje. Zanimljiv je detalj izvješća: »zvono je navijestilo da

2346 B. Madjer, Časti i dobru zavičaja, zbornik o Novigradu Podrav-skom, Zagreb 1937, 111-112.

2347 S. Krivošić, Virje, Iz demografske povijesti đurđevačko-krajiške regimente, Podravski zbornik, 12, Koprivnica 1986, 116-119; P. Cvekan, Virje, Virje 1976,15-19.

2348 STLA, Militaria, Sch. 126, 130.2349 STLA, Militaria, Sch. 162, 175, 191, 211, 2542350 Župni ured Virje, Spomenica župe, rukopis.

je došao isusovac i sakupi se lijepi broj slušatelja. Treći dan za misionareve propovijedi došao je glas od uhoda da dolaze Osmanlije, našto svi ostaviše crkvu, pograbe oružje i izađu kako bi načinili zasjedu nepo-željnom gostu.«2351 Izvješće Luke Ibrišimovića od 30. svibnja 1677. zagrebačkom biskupu Martinu Borko-viću, govori da su našičkog franjevačkog gvardijana Matiju Jakšića, ubili i u Dravu bacili hajduci iz Virja pod vodstvom Fillipaka.2352 Zanimljivo je tome dodati stanje sigurnosti oko Novigrada 1663. godine. Tada se župna crkva Sv. Klare nalazila izvan novigradske utvrde, a po noći nije bila sigurna jer su tim područ-jem često prolazili razbojnici.2353

Od sredine 17. do početka 18. stoljeća moguće je na osnovi prezimena iz kanonskih izvješća pratiti useljavanje stanovništva u Komarnicu (Novigrad) i Virje, što nadopunjuje vojne popise. Na prostor Novi-grada je, prema katoličkim crkvenim izvorima, bilo doseljeno stanovništvo iz prostora Križevačke županije (Sigeca, Herešina, Bukovca), ali i s osmanskih prostora preko rijeke Drave (npr. Babocsa ili Bobovec) te još nekih dijelova Ugarske, Posavin, slovenskog etnič-kog prostora itd. U Virje su se, prema izvorima kato-ličke crkve, doseljavali stanovnici iz Brežnice (danas Berzence u Mađarskoj), Kelemina, Kotoribe, Legrada, Moslavine, Posavine, Rasinje, Senja i Turopolja. 2354

Prema vojnim popisima u 17. stoljeću doselje-nici u Novigrad su zabilježeni iz Narda, Topolovca, Đurđevca i Apatovcca. Po istim izvorima su doselje-nici u Virje zabilježeni iz Varaždina, Zagreba, Posa-vine (od Save), Požege, Kalnika, Sopja, Erdelja, Suhe Mlake, Rasinje, Moslavine, Senja, Sinja, Sv. Helene, Koprivnice, Međimurja, Legrada, Sigeca, Koprivnice i Križevaca.2355

Virovska župna crkva Sv. Martina je 1659. služila i kao promatračnica. Zbog toga je o njoj vođena uzorna briga. Nad svetištem dobro pokrivena, a nad ostalim dijelom crkve stavljao se novi krov. Crkva je imala drveni pod, na kojem se nalazio i top srednje veličine za obavještavanje dolaska osmanske vojske. Čim bi Osmanlije prešli granicu, oglasio se top u Virju pa onaj u susjednom Novigradu koji se čuo u Koprivnici gdje

2351 M. Vanino, Misijska izvješća XVII. i XVIII. vijeka, Vrela i prinosi, 1, Zagreb 1932, str. 18.

2352 R. Lopašić, Slavonski spomenici za XVII. viek, Pisma iz Slavonije u XVII. vieku (1633-1709.), Starine, 30, Zagreb 1902, str. 46.

2353 NAZ, KVKA, Prot. 89/Ia, 410.2354 Nadbiskupski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije Komarničkog

arhiđakonata (NAZ, KVKA), Prot. 89/Ia, Prot. 91/III, Prot. 178/II, Prot. 93/V i Prot. 94/VI.



se također pucalo, a stanovništvo je bilo obaviješteno o dolasku Osmanlija pa se moglo skloniti.2356

Utvrde (stražarnice) Novigrad i Virje (Bijeli Toranj) ležale su između Koprivnice i Đurđevca, vrlo blizu jedna drugoj, a sredinom 17. stoljeća su bile u lošem stanju, pa se nisu mogle koristiti za bilo kakvu obranu. »No budući da se pomoću njih povezanost sa Đurđevcem može poboljšati i tamošnje stanovništvo bolje zaštititi, to je u oba slučaja potrebno spomenute stražarnice ponovno osposobiti.«2357

Na jačanje naseljenosti dotada nenapućenoga srednjobilogorskog područja ukazuje utemeljenje katoličke župe Miholjanec (južno od Virja) oko 1669. godine te stvaranja čitavog niza naselja na ovome prostoru. U Miholjancu su zabilježeni doseljenici iz Zagorja, Posavine, Torčeca, Kelemina, Kalnika i Posa-vine, ali i Vlasi koji su prešli na katoličanstvo. U selu Hampovica doseljenici su bili iz Zagorja, slovenskog

2356 NAZ, KV, Prot. 89/Ia, 60.2357 Lj. Krmpotić, Izvještaji, 54.

etničkog prostora, Posavine, Rasinje, Dubrave, nepo-znatog dijela Ugarske, Hrašćine i Lobora, u Donjim Zdelicama iz Erdelja, Posavine i vjerojatno donjeg Prekomurja, u Babotoku iz Topolovca, a u Rakitovici iz Botinca i Topolovca.2358

I uz strateški važnu utvrdu Đurđevec, koje je zadr-žala kontinuitet naseljenosti, počelo se razvijati civilno naselje oblikovano na povišenim dijelovima okolnog močvarnog područja. Iz godine 1611. sačuvan je jedan izvještaj o stanju utvrda na slavonskoj granici u kojem o Đurđevcu piše: »dravske su vode toliko porasle da su se razlile sve do Đurđevca, pa je utvrda i naselje plivalo usred vode kao kakva dva mala otoka. Voda je odnijela i mlin na potoku.«2359 Postoji mogućnost da je tamoš-nja župa obnovljena još 1614. godine.2360 Ponovno naseljavanje se moralo dogoditi do sredine 17. stoljeća.

2358 NAZ, KV, Prot. 91/III, 234; Prot. 178/II.2359 M. Kruhek, Stari đurđevački grad u sistemu granične obrane od

16. do 19. stoljeća, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 8-9, Zagreb 1982-1983, 100.

2360 P. Cvekan, Đurđevac - kakav nije poznat, Đurđevac 1991, 58-59.

Približne godine osnivanja (obnove) pojedinih katoličkih župa u Podravini pokazatelj su faza (re)kolonizacije prostora


Godine 1659. Đurđevec je najvjerojatnije imao oko 200 kuća, a 1680. godine ima 206 kuća, a u sastav župe su spadala sela: Veliko Brvce, Malo Brvce, Mičetinec, Čepelovec, Šemovce i Kalinovec.2361 Prostor istočno od Đurđevca nije imao kontinuitet naseljenosti. U Đurđe-vec su u prvoj polovici 17. stoljeća zabilježena dose-ljavanja iz Koprivnice, Brezovice, Kešinca, Vrbovca, Erdelja, Ivanića, Valpova, Varaždina, Karlovca, raznih dijelova Prekodravlja, Turopolja, Kravarskog, Bobovca (danas Babocsa), Bojeva (danas Bolho), Međimurja, Bistrice, Toplica, Virovitice, Orehovca, Kalnika, Posa-vine, Jastrebarskog, Zagreba, Rasinje, Körmenda, Mohacsa, Ormoža, Sigeta i Mlake,2362 a u drugoj polo-vici 17. stoljeća (u Đurđevec, zajedno sa Malim i Veli-kim Brvcem) i iz Krapine, Cirkvene, Požege, Barcsa, Virja, Ugarske, Bregi i Peteranca.2363 U Budrovcu su zabilježeni doseljenici iz Bosne, Kalinovca i Sigeca, u Kataleni iz Hampovice, Preseke i Orehovca, u Svetoj Ani iz Bobovca (danas Babocsa), a u Šemovcima iz Zagorja, Posavine i Virja.2364

Vojnokrajiške vlasti su također organizirale nase-ljavanje prostora istočno od Đurđevca. Za obnovu sela Kalinovec kod Đurđevca postoje nagađanja da je to bilo 1636. godine, ali se naseljavanje svakako dogo-dilo do 1639. godine.2365 U Kalinovcu su zabilježeni doseljenici iz Rače, Dautana, Legrada i Subotice.2366

Selo Grabrovnica je obnovljeno prije sredine 17. stoljeća. Zanimljivo je spomenuti kako karta Martina Stiera iz oko 1650. godine bilježe naselje Kloštar na osmanskoj strani, a obližnju Grabrovnicu na prostoru Varaždinskog generalata. Smatram da se toponim Kloštar ne odnosni na današnje naselje Kloštar Podravski već na Špišić Bukovicu gdje je u srednjem vijeku bio pavlinski samostan (kloštar). Iako je na ovim kartama granica prikazana između Grabrov-nice i Kloštra, zapadnije od Grabrovnice nalazio se pojas prepreka (zasjeke) što bi značilo da je to bio rub obrane habsburškog vojnokrajiškog teritorija. Kloštar s osmanske, a Grabrovnica, prikazana na otoku potoka Kozarevca ili Katalene, sa strane Varaždinskog genera-lata.2367 U svakom slučaju i kod Kloštra (Špišić Buko-

2361 R. Horvat, Župe u Hrvatskoj Podravini, Hrvatska prošlost, 2, Zagreb 1941, 15; I. Zvonar, Šemovci. Prilozi za povijest mjesta, Šemovci 2007.

2362 STLA, Militaria, Sch. 161, 162, 175.2363 STLA, Militaria, Sch. 191, 211, 246, 254; NAZ, KV, Prot. 91/III;

Prot. 178/II.2364 NAZ, KV, Prot. 178/II.2365 P. Cvekan, Kalinovac, selo i župa, Kalinovac 1991, 28-29.2366 NAZ, KV, Prot. 91/III; Prot. 178/II.2367 Izgleda da je sredinom 17. stoljeća granica sa Osmanskim

Carstvom u Podravini išla od Grabrovnice (koja je bila na habsburškoj strani) na zapad, ostavljajući Kloštar na osmanskoj

vice) i kod Grabrovnice se očito radi o naseljima izgra-đenim na nekadašnjoj »ničijoj zemlji«.

Do 1671. godine je naseljeno i selo Brod na Dravi,2368 a potkraj 17. stoljeća je naseljeno selo Kloštar, a u obnovljenom je selu 1702. godine osno-vana župa.2369 Selo Pitomača je najvjerojatnije osno-vano oko 1685. godine, a tamo se 1710. godine također ustrojava župa.2370

Za selo Podravske Sesvete, jugoistočno od Đurđevca, imamo u prijepisu sačuvanu ispravu o naseljavanju ovog naselja krajem 17. stoljeća. Ovaj izvor datiran je 19. rujnom 1695. godine, a iz njega proizlazi da je područje sela Sesveta službeno odredila Vojna krajina preko zapovjednika utvrde Đurđevac Hanibala Josipa Heistera. Sve naseljene obitelji su se morale pokoravati zapovjedniku Đurđevca, a muški su članovi obitelji bili povojačeni i nalazili su se na raspolaganju vojnim vlastima. Sva zemlja dodijeljena naseljenicima bila je sposobna za obradu, ali još nije bila iskrčena.2371

U posljednjem desetljeću 17. stoljeća bilo je naseljeno cijelo zemljište zapadno i sjeverozapadno od Virovitice, odnosno prostor nekadašnje »ničije zemlje«.2372 Tako su naseljena sela: Bušetina, Gradac (Stari), Bukovica, Lozan, Vukosavljevica, Turnašica, Sedlarica, Pitomača, Otrovanec, Kladare, Podravske Sesvete, Dinjevac, Kloštar, Kozarevac, Katalena, Prugo-vec i Čepelovec. Naseljavanje tog zemljišta je počelo od Đurđevca i postupno se širilo na istok. Posljedica je toga naseljavanja sa zapada na istok bila ta, da su istočnija naselja dobivala nove koloniste i iz zapadni-jih već nastanjenih mjesta. Prema Pavičiću Turnašica je »gotovo sva« nastanjena iz susjednih zapadnijih mjesta Sedlarice, Pitomače i Čepelovca. U tom nase-ljavanju je sudjelovalo preko tisuću osoba, po Stjepanu Pavičiću, od kojih je polovica potjecala sa područja Đurđevca, Koprivnice i Križevaca. Od drugih struja valja spomenuti onu sa lijeve strane Drave iz starih hrvatskih naselja od Brežnice (danas Berzencze) i Bobovca (danas Babocsa) do Šikloša (danas Siklos).

strani te ga zaobišavši ponovo išla prema istoku južno od nekog potoka (možda Kopanjeka) do Drave i tokom Drave na sjevero-zapad do Mure i njom uzvodno do Kotoribe.

2368 P. Cvekan, Ferdinandovac, Od Broda na Dravi do Ferdinandovca u močvari, Ferdinandovac 1996, 28-37; S. Krivošić, Stanovništvo Podravine 1659-1859, Podravski zbornik, 9, Koprivnica 1983, 160.

2369 P. Cvekan, Od Gorbonuka do Kloštra Podravskog, Kloštar Podravski 1990, 46-49.

2370 B. Begović, Pitomača, Pitomača 1995, 25.2371 P. Cvekan, Podravske Sesveta, selo i župa, Podravske Sesvete 1994,

22-25.2372 Usp. Zbornik radova Virovitica 1234-1984., Virovitica 1986.


Po predaji su otuda došli mnogi naseljenici na tlu od Đurđevca do Sopja, osobito u istočnijim selima.2373

Prema kasnijem stanju govora, neke Pavičićeve tvrdnje nisu posve vjerojatne, na što je upozorio Mijo Lončarić koji ističe kako npr. Turnašica nije mogla biti »gotovo sva« naseljena iz Sedlarice i Pitomače. Turnašica je štokavsko selo, a Sedlarica i Pitomača su kajkavska sela.2374 Treba istaknuti i to da su i Sedlarica i Pitomača novokolonizirana naselja, nastala približno kada i Turnašica.

2373 S. Pavičić, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavo-niji, Zagreb 1953, 178-180.

2374 M. Lončarić, Kalničko-bilogorska štokavština, Hrvatski dijalek-tološki zbornik, 7, Zagreb 1985, 133-150.

Na prostoru između Bilogore i Moslavačke gore, pomicanjem granice tzv. »ničije zemlje«, došlo je do kolonizacije katoličkog stanovništva i stvara-nja naselja sa katoličkim stanovništvom koja su bila najbliža granici s Osmanskim Carstvom. Pri tome vidi sličan proces kao i u Podravini, gdje su tako-đer stvarana naselja s gotovo isključivo katoličkim stanovništvom koja su postajala svojevrsnom »tampon zonom« između vlaških sela i Osmanskog Carstva. Na žalost, za razliku od sjevernobilogorskog, podrav-skog i moslavačkog dijela Varaždinskog generalata, na prostoru između Bilogore i Moslavačke gore nemamo podrobnijih podataka o podrijetlu doseljenika. U tome područje je inače vrlo malo podataka o katoličkom stanovništvu i njihovom podrijetlu sve do početka 18.

katoličke župe su bile gušće raspoređene na prostoru križevačke županije nego u Varaždinskom generalatu


stoljeća. Čini se da je kod stvaranja »tampon zone« naknadno koloniziranim katoličkim naseljima vršena kontrola nad ranije doseljenim vlaškim stanovniš-tvom, ali je to isto vlaško stanovništvo ujedno kontro-liralo novodoseljene katolike.

Proces stvaranja većinskih katoličkih sela između granice s Osmanskim Carstvom i vlaških naselja u Varaždinskom generalatu ne čini mi se nimalo slučaj-nim iako su za katoličku kolonizaciju prigraničja javno prezentirani sasvim drugi razlozi. Jedan od tih razloga je bio sprječavanje vlaške trgovine kršćanskom djecom. To je navodno bio razlog što je križevački potkapetan Nikola Makar naselio katolike u selo Trojstvo.

Zanimljivo je da za novo selo Trojstvo prvi puta saznajemo 1666. godine iz izvješća Josipa Herberstei-na.2375 Naselje je imalo i naziv Beloblacka (po istoime-nom potoku) te Trojstvo po naslovu katoličke župne crkve Presvetog Trojstva.2376 Prvi župnik nove župe se spominje već 1669. godine.2377

Znakovito je spomenuti kako je iste 1666. godine, kada se prvi puta spominje selo Trojstvo, došlo do gušenja poznate bune Vlaha pod vodstvom Osmo-kruga (Osmokrugovića), te do ograničavanja krajiške autonomije odnosno ukidanja dužnosti velikih sudaca. Zanimljivo je da je u približno vrijeme izbi-janja krajiške buna 1658. osnovano selo Molve, a selo Hlebine u vrijeme oko (ili nakon) krajiške bune 1666. godine. Oba su sela isprva bila naseljena gotovo isklju-čivo katoličkim stanovništvom te, kako sam ranije naveo, locirana između podravskih nizinskih vlaških sela granice s Osmanskim Carstvom na rijeci Dravi.

I na prostoru između Moslavačke gore i rijeke Save (odnosno točnije rijeke Lonje) došlo je do pomi-canja granice »ničije zemlje«. Naseljavanje Vlaha koji su osnovali niz sela u Ivanićkoj natkapetaniji bio je tek početak kolonizacije pustoga područja. U kraj između Moslavačke gore i rijeke Lonje se tijekom čitavoga 17. stoljeća doseljavalo novo stanovništvo, a događalo se i to da su se stanovnici iz toga kraja iseljavali, a na napu-štena područja dolazili novi ljudi. Proces kolonizacije

2375 SHKR, 2, 319. Postoji mogućnost da je Trojstvo nekoliko deset-ljeća starije od 1666. Na wincklerovoj karti Varaždinskog gene-ralata iz 1639. zabilježen je toponim »Troiza« koji je vrlo sličan nazivu Trojstvo. No kako Stier na karti iz sredine 17. stoljeća nije ucrtao ovo naselje teško je pouzdano reći odnosi li se »Troiza« na istraživano naselje. Trojstvo se kartografski prvi puta spominje na Glavačevoj karti iz 1673. kao »SS. Trinitas«, a pod istim je nazivom zabilježeno i u kasnijim kartografskim izvorima iz 17. stoljeća.

2376 S. Kožul, Kalnički arhiđakonat, Zagreb 2005., str. 75.2377 S. Razum, Nastarije sačuvane župničke prisege u Zagrebačkoj

nadbiskupiji. Knjiga župničkih prisega (1648.-1674.), Tkalčić, knj. 8, Zagreb 2004., str. 149.

Moslavine je iscrpno obradio Stjepan Pavičić u svom radu »Moslavina i okolina«2378, a nadopunio ga je Josip Adamček.2379 Iz rezultata njihovih istraživanja moguće je utvrditi kako se naseljavanje tijekom čitavog 17. stoljeća provodilo, u prvom redu, podizanjem novih sela, no često su novi doseljenici dolazili i u posto-jeća. Ovo je područje od 30-tih godina 16. stoljeća bilo gotovo pusto, a naseljenici su naseljavali područja u kojima nitko nije obrađivao polja 80-100 godina. Zbog toga su kolonisti morali uložiti mnogo truda kako bi obnovili poljoprivredne površine i razvili svoja obiteljska gospodarstva. Migracijski procesi su bili vrlo intenzivni u vrijeme velikog bečkog rata (1683.-1699.) kada je iz ovih prostora dosta stanovnika iselilo, vjerojatno u Posavsku krajinu,2380 istovremeno su na moslavačko područje doseljavali novi doseljenici. Kao i u drugim dijelovima Varaždinskog generalata i u moslavačkom dijelu se može uočiti trend naseljava-nja katoličkog stanovništva neposredno uz granicu sa Osmanskim Carstvom.

Do velikog bečkog rata uglavnom je dovršen proces pomicanja naseljenog područja na istok, a samim time i granice sa Osmanskim Carstvom. U tome procesu je snažan utjecaj imao doseljavanje katoličkog stanovništva koje je bilo naseljavano ili u postojeća vlaška naselja ili istočno od njih. Rezultat je bio taj da su Vlasi na najvećem dijelu pograničnog područja izgubili status »prve linije obrane« odnosno prestali su živjeti na samoj bojišnici. Očito je kako taj proces nije mogao biti slučajan. Pri tome postoje i izuzeci kao što je npr. bilogorsko vlaško naselje Treš-njevica (Črešnjevica) koje je ostalo na »prvoj crti«. Proširenjem granice Varaždinskog generalata tijekom velikog bečkog rata i njenim stabiliziranjem nakon potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima (1699.) došlo je do novih migracija koje izlaze iz okvira ove knjige. Micanjem granice Varaždinskog generalata prema istoku, on je obuhvatio pravoslavno vlaško stanovništvo naseljeno u manjim dijelom u sjevero-istočnom dijelu Moslavačke gore te većim dijelom uz gornji tok rijeke Ilove i u jugoistočnom dijelu Bilogore.

2378 S. Pavičić, Moslavina i okolina, Zbornik Moslavine, 1, Kutina 1968., str. 127-155.

2379 J. Adamček, Iz starije povijesti Križa, Kaj, 4-5, Zagreb 1984., str. 9-15.

2380 O Posavskoj krajini, usp. D. Roksandić, Posavska krajina/granica od 1718. do 1739. godine, Ekonomska i ekohistorija / Economic- and Ecohistory, vol. III. br. 3, Zagreb 2007., str. 62-82.


Tijekom 17. stoljeća se iz istočnog dijela srednjovje-kovne Križevačke županije postupno izdvojio Varaž-dinski generalat (Slavonska vojna krajina). Varaž-dinski generalat i Križevačke županija, između čijih je nadležnosti bilo mnogo ispreplitanja promatraju se kao dio većeg pograničnog prostora na dodiru habsburškog i osmanskog imperijalnog sustava. Na tim se prostorima, kao i na mnogim drugim pogra-ničnim prostorima duž osmansko-habsburške granice isprepliću brojne složenosti civilno/vojnih odnosno vojno/civilnih odnosa.

Prostor koji će obuhvatiti Varaždinski generalata krajem 16. stoljeća je bio gotovo potpuno opustošen s neznatnim brojem ljudi. Trebalo ga je ponovo naseliti i organizirati društvo u njemu. To je društvo bilo vojno-krajiškog tipa. Proces njegove organizacije je ujedno bio i proces prilagođavanja prirodnog okoliša novim potrebama. Tako da se međusobno ispreliću priče o okolišu, ljudima i naseljima.

Na početku sam htio utvrditi kakve su bile poslje-dice po okoliš toga procesa. Nakon toga sam nastojao objasniti porijeklo i etničku pripadnost ljudi koji su se doseljavali na istraživani prostor. Na kraju sam poka-zao kakva su naselja nastajala u tom procesu koloni-zacije.

Problematiku povijesti okoliša na istraživano prostoru možemo podijeliti na dva segmenta. Prvi je vezan uz utjecaj prirode na ljude u istraživanom prostoru, a drugi utjecaj ljudi na prirodu. U prvom segmentu se ističu pitanja »malog ledenog doba« i utjecaja rijeke Drave. Za razliku od današnjeg doba kada ljudi značajno utječu na klimatske promjene i kada iste utječu na ljude diljem svijeta, u predindustrij-sko doba možemo govoriti samo o utjecaju klimatskih promjena na ljude. Kako bismo što bolje razumjeli što se događa s klimom u današnjici morali bi nastojati što bolje razumjeti klimu iz razdoblja prije industrijske revolucije, kada se ona mijenjala bez ljudskog uplita-nja. Zbog toga važno i istraživanje ranonovovjekovne klime, odnosno »malog ledenog doba«, koje je na više načina utjecalo na prostor Varaždinskog generalata i Križevačke županije – 1) na poljoprivredu i gospodar-stvo tj. na prehranu stanovništva; 2) na šume odnosno kroz nestanak nizinskih bukovih šuma; 3) utjecaj na zdravlje ljudi; 4) utjecaj na društvo i kulturu; 5) utjecaj na ratna zbivanja i 6) utjecaj na migracije, a možda

je moguće, barem jednim dijelom, povezati migra-cije vlaškog i predavačkog stanovništva s »globalnim zahlađenjem«.

Prostori Varaždinskog generalata i Križevačke županije su tijekom 17. stoljeća bili bogati vodom i vodotocima. Ljudi su uz nizinske dijelove rijeka i potoka bili izloženi utjecaju poplava. Možemo govoriti o tri zone koje su bile intenzivno izložene poplavama na istraživanom području: 1) podravsko područje; 2) posavsko područje i 3) područje uz Lonju i Česmu. U slučaju rijeke Drave, čovjek je još u 17. stoljeću zapo-čeo skromno raditi na njenoj regulaciji s ciljem obrane od poplava. Ti su učinci tijekom 17. stoljeća bili krajnje ograničeni, ali su predstavljali početke drugačijeg ljud-skog odnosa prema rijeci, odnosa ranonovovjekovnog čovjeka, koji za razliku od srednjovjekovnih ljudi, sve više intervenira u prirodu. Intervencije na rijekama u ovome kraju će se intenzivirati krajem 18., a pogotovo u 19. stoljeću i kasnije.

Močvarna područja su bila važna jer su predstav-ljale prirodni regulator koji je prema potrebi upijao višak vode. Najizraženija močvarna područja su bila uz velike rijeke – Dravu i Savu, a bilo ih je i uz druge vodotoke, primjerice uz Česmu, Bednju i Lonju. Uz potonju se rijeku smjestilo najpoznatije močvarno područje istraživanog prostora – Lonjsko polje.

Osnivanje nekih sela usred močvarnih područja 17. stoljeća, dokaz su uspješne kolonizacije terena. S antropiziranog prostora je čovjek krenuo u proces isušivanja močvarnih područja, čije bi početke mogli tražiti u 17. stoljeću. U drugoj polovici 17. stoljeća bilo je uspješnih (npr. Molve, Hlebine, Čigoč) i neuspješ-nih pokušaja naseljavanja močvarnih područja (npr. Mačkovec). Naseljavanje je uspjelo isključivo na uzdi-gnutijim terenima koji su kao svojevrsni otoci suhog prostora bili okruženi močvarama. Njih i danas ljudi nazivaju »grede«.

Još ješ jedan utjecaj prirode jasno vidljiv. Guša-vost je bila česta bolest ljudi uz rijeke, a javljala se zbog siromaštva riječnih voda jodom. Na istraživanom području ova je bolest zabilježena uz rijeku Dravu i predstavljala je ograničavajući faktor u procesu kolo-nizacije. Gušavost je izazivala ozbiljne posljedice po zdravlje stanovništva koje je živjelo u naseljima nepo-sredno uz rijeku. Podaci o postojanju gušavosti u 17. stoljeću mogu otvoriti vjerojatnost kako su posljedice

SaŽeTak


ove bolesti opisane u 20. stoljeću, a među tim poslje-dicama zabilježen je endemski kretenizam, možda bile slične i u ranome novom vijeku.

Zanimljiva je pojava deva kao životinja »transpla-tiranih« iz jugozapadnoazijskih područja u panon-ski prostor. Ta bi pojava bila nemoguća bez širenja Osmanskog Carstva području, koje je pri ratnim djelovanjima koristilo deve prenoseći ove životinje iz jednog njima bliskog ekosustava u drugi, koji im nije bio pogodan za život pa se one tamo nisu ni usjele zadržati.

Na rubovima istraživanog prostora može se primijetiti i pojava novih životinja poput purana koji su u Europu pristigli iz Amerike. Njihovo je širenje na istraživanom području bilo uspješno tek u kasnijem razdoblju.

Antropizacija izazvana intenzivnom kolonizaci-jom dijelova Varaždinskog generalata u jednom je primjeru imala drastične posljedice po okoliš. Uslijed kolonizacije šumovitog područja u okolici Đurđev-cam u čijoj podlozi je, ispod tankog sloja humusa, bio pijesak, došlo do je do nestanka biljnog veznog materijala (korijenja) i do eolske erozije te time do ponovnog javljanja pijeska na površini koji su u kratkom vremenu zauzeli relativno velike površine i oformili za kolonizaciju izrazito nepovoljan ekosu-stav poznat pod nazivom Đurđevečki peski. ka< Kako su na ovome terenu ljudi tijekom srednjeg vijeka imali »suživot« s pijeskom u moguće je razmišljati na način da ranonovovjekovno »otvaranje« pješčanih površina vjerojatno nije imalo samo veze s antropo-genim faktorom. Možemo pretpostaviti kako je uz ljude na otvaranje pijesaka vjerojatni utjecaj imalo i »malo ledeno doba«, koje su moglo djelovati na promjenu mikroklime, no to bi trebalo podrobnije istražiti u budućnosti. No treba istaknuti kako se ipak radi o primarnom djelovanju antropogenih faktora na način da je promjena gospodarenja prvenstveno kroz primjenu novih tehnika poput uvođenja vrste pluga koji je dublje orao,) na ovim prostorima imala utje-caj na stvaranje »golog« pijeska, odnosno na njegovo otvaranje i pokretanje. Pri »otvaranju« pijesaka, ali i kod pošumljavanja Đurđevačkih pijesaka radilo se o intervenciji čovjeka u okoliš. Jednom pokrenuti, ti su destruktivni i uglavnom antropogeni procesi izbjegli kontroli čovjeka pa je došlo do nekontroliranog širenja pijeska u zoni oko Đurđevca. Pokretnost pijesaka je zaustavljena smišljenom aktivnošću pošumljavanja, također djelovanjem čovjeka.

Istraživani prostor nije bio skroz depopuliran tije-kom sukoba s Osmanlijama. Starosjedilačko stanov-ništvo se do kraja 16. stoljeća zadržalo uglavnom u

sjevernom i zapadnom dijelu Kalničkog gorja, te u zapadnim dijelovima Bilogore. Najintenzivnije su bili depopulirani istočni i jugoistočni dio Kalničkog gorja te središnji i istočni dijelovi Bilogore, koji su najotvoreniji prema podravskoj ravnici od kuda su najčešće dolazili osmanski prodori. Opustošenost je bila izrazito velika i na prostoru oko Moslavačke gore. Demografska revitalizacija istočnog dijela Kalničkog gorja je započela još sredinom 16. stoljeća. Doseljava-njem prvih skupina pravoslavnog vlaškog stanovništva iz Osmanskog Carstva. Isto je stanovništvo u većem broju naselilo jugoistočni dio, a dijelom i središnji dio Kalničkog gorja krajem 16. i početkom 17. stoljeća te se naselilo i na Bilogoru i na prostor oko Moslavačke gore. Vlaško je stanovništvo uz ranije depopulirane prostore naselilo i susjedna izrazito slabo naseljena nizinska područja. Vlasi su se, u manjim skupinama, na ove prostore doseljavali i kasnije. No treba istaknuti kao su i briježni i nizinski predjeli tijekom cijelog 17. stoljeća bili izloženi i intenzivnijoj kolonizaciji prete-žito katoličkog stanovništva raznolikog podrijetla koje se uglavnom naselilo nakon prvobitne vlaške koloni-zacije.

Teško je, na osnovu trenutnog stanja spoznaja, ustanoviti kakve su se promjene događale sa tlom u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji od 17. stoljeća do danas. Za to postoji vjerojatnost jer su se od 17. stoljeća prema današnjici promijenili klimatski uvjeti, došlo je do promjena u prirodnom pokrovu, promijenjene su poljoprivredne kulture, a na promjene tla su mogli utjecati i drugi faktori. Intenzivnom kolo-nizacijom i krčenjem šuma tijekom 17. stoljeća moralo je doći ne samo do promjena u biljnom i životinjskom svijetu nego i do mijenjanja svojstava pa i sastava tla.

U šumama Križevačke županije i Varaždinskog generalata je bilo raznih životinja - vjeverica, lasica, kuna, lisica, jazavaca, divljih mačaka, vukova, srna, divljih svinja, zečeva, ježeva itd. Pčela se primitivnim pčelarenjem uzgajala radi meda i voska. Med se je iz košnice uzimao gušenjem cijelog roja, a iz saća se vadio cijeđenjem.

Moguće je pretpostaviti da je tijekom druge polo-vice 16. stoljeća došlo do povećanja šumskih povr-šina koje je bilo obrnuto proporcionalno sa kretanjem ukupnog broja stanovnika.

Uslijed depopulacije izazvane, prije svega, osman-skim prodorima došlo je do širenja šumskih površina na prostoru koji će kasnije obuhvatiti Varaždinski generalat. Paralelno sdoseljavanjem brojnih skupina pravoslavnog vlaškog stanovništva u svega nekoliko godina, krajem 16. i početkom 17 stoljeća na području Varaždinskog generalata dolazi do velikog krčenja


šumskih površina na obroncima Kalnika i zapadnim dijelovima Bilogore. To potvrđuju kartografski izvori iz sredine 17. stoljeća koji ukazuju i na to kako su se velike šumske površine preostale jedino uz rijeku Dravu te na pograničnom pojasu istočno od rijeke Česme (Čazme), odnosno između Bilogore i rijeke Save. Zapadnije od ovog prostora zabilježeno je više šuma tek manjih površina koje su očito služile lokal-nom stanovništvu. I stanovnici Križevačke županije i Varaždinskog generalata su sa djelomičnim čuva-njem ostataka nekada velikih šumskih površina poka-zali kako na, svoj način, provode ranonovovjekovni »održivi razvoj«.

Nedostatak velikih šumskih površina u središnjim i zapadnim dijelovima Varaždinskog generalata te u nizinskim predjelima Križevačke županije (posebice u dijelovima bližima Varaždinskom generalatu) jasno ukazuje kako su ti prostori u prvoj polovici 17. stoljeća bili podvrgnuti intenzivnoj kolonizaciji koja je ujedno predstavljala i veliki proces krčenja šuma.

Iako prema kartografskim prikazima iz sredine 17. stoljeća veće šumske površine obuhvaćaju i dobar dio Kalničkog gorja, radi se o prostorima koji nisu pogodni za naseljavanje, a isto valja spomenuti kako je gustoća kalničkih šuma manja od gotovo nepregled-nih šuma na širokom pograničnom prostoru prema Osmanskom Carstvu. Zanimljivo je da oko svih utvrda ivaničke, križevačke i koprivničke natkapetanije te oko Đurđevca nema šumskih površina što je očito učinjeno iz sigurnosnih razloga, kako se protivnici ne bi mogli približiti utvrdama. Nepostojanje šuma oko utvrda ukazuje i na to da je proces krčenja krenuo (pa i naseljavanja) očito krenuo iz njih, ili u njihovoj neposrednoj blizini.

Precizne vojne karte iz 18. stoljeća ukazuju na intenzitete krčenja pograničnog prostora koji je bio bliži Osmanlijama i koji je bio intenzivno naselja-van tijekom druge polovice 17. stoljeća, koje ujedno pružaju i veće mogućnosti za obuhvatnije istraživa-nje šuma. Iako se tijekom 17. stoljeća odvijalo konti-nuirano krčenje šuma, još su u drugoj polovici 18. stoljeća šumske površine zauzimale veliki prostor Varaždinskog generalata što se može vidjeti iz saču-vanih karata. Postojanje većih šumskih prostora u 18. stoljeću ukazuje na to kako zemljišna pričuva nije ni približno bila potrošena tijekom 17. stoljeća tj. koliko god da se krčilo nije došlo do ozbiljnijeg narušavanja održivosti, s izuzetkom uništavanja humusnog sloja i otvaranja velike pješčane površine poznate pod nazi-vom Đurđevečkih peski.

Na istraživanom području su tijekom 16. i 17. stoljeća nastale su velike promjene u gustoći naselje-

nosti pogotovo na neposrednim pograničnim područ-jima u blizini granice s Osmanskom Carstvom. Brojni izvori potvrđuju da su razmjeri depopulacije bili veliki: dio stanovništva je poginuo u ratnim sukobima, druge su Osmanlije odveli zarobljeništvo, treći su odselili u sigurnije krajeve (zapadna Ugarska, Hrvatsko zagorje itd.). Ipak, pretpostavljam da je dio stanovništva, iako malobrojni, ostao živjeti na pograničnom prostoru što prije svega potvrđuje činjenica da obrambeni sustav na ovom prostoru nikada nije došao u pitanje. U prilog tome idu i sačuvani govori lokalnog stanovništva. Dio starosjedilačkog stanovništva se spasio u nepristu-pačnim šumskim područjima, a dio u močvarama uz rijeke.

Prostori između Kalničkog gorja i Ivančice odno-sno Varaždinsko-topličke gore i područja zapadno od donjeg toka rječice Bednje spadala su uglavnom upošteđena područja od osmanskih pustošenja. Iako su sela sjeverno od Kalničkog gorja i zapadno od donjeg toka rječice Bednje trpjela osmanske upade, velika većina ih je ostala najvjerojatnije stalno nasta-njena. Obrambenu ulogu su dijelom igrale i prirodne prepreke, ali to do izražaja dolazi više u slučaju Kalnič-kog gorja, dok je slučaj tada močvarnog donjeg toka rječice Bednje bio tek neznatna prepreka za osmanske upade. U tom kontekstu treba razmišljati o tome zašto je najzapadnija utvrda Koprivničke natkapetanije bila upravo u Ludbregu koji se razvio na cestovnom prije-lazu preko rječice Bednje i ujedno na kontaktu najsje-vernijih obronaka Kalničkog gorja sa dravskom nizi-nom. Isto vrijedi i za pitanje Varaždinskih Toplica koje su bile najzapadnija utvrda Križevačke natkapetanije.

Istočno od Medvednice, Kalničkog gorja i donjeg toka Bednje nalazilo se djelomično opustjelo područje. Njega bi mogli podijeliti u dvije zone. Jedna se nala-zila između linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec na zapad, a druga istočno od te linije pa približno do rijeka Lonje i Česme, odnosno do utvrde Ivanić na jugu kao i utvrde Đurđevac na sjeveru.

Prostor zapadno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec predstavljao je prijelazni prostor između uglavnom pošteđenog područja i »pravog« djelo-mično opustjelog prostora između te linije i utvrda Ivanić te Đurđevac. Zapadno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec ostala su u kontinuitetu funkcioni-rati Vrbovečko, Rakovečko, Velikokalničko, Rasinjsko i Ludbreško vlastelinstvo te nekoliko manjih posjeda uz njih. Uz to, veći dio sela nekadašnjeg Koprivničkog i Đurđevačkog vlastelinstva, koji je kasnije funkcio-nirao kao »kuhinjska sela« koprivničkog kapetana, bio je smješten na tom potezu između Koprivnice i Ludbrega.


Da je kraj zapadno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec spadao u djelomično opustošena područja govori nam djelomični prekid kontinuiteta toponima od srednjeg vijeka. Uz to upravo je u 17. stoljeću na sjevernom i južnom dijelu toga područja nastala veća koncentracija slobodnjačkih naselja, a od ranije su tzv. privatni Vlasi osnovali naselja koja su također uživala privilegije gotovo identične slobodnjačkim.

Drugim riječima, na prostoru zapadno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec se na vlastelinstvima i posjedima, zahvaljujući spletu okolnosti, razvio relativno brojan »svijet« zavisnih seljaka koji su se u raznim slobodnjačkim i privatnovlaških privile-giranim položajima bitno razlikovali od kmetova i inkvilina koji su živjeli u njihovom susjedstvu. Zani-mljivo je istaknuti da zapadno od Ludbrega (prema Varaždinu) kao ni preko rijeke Lonje u Zagrebačkoj županiji tijekom 17. stoljeća ne postoje slobodnjačka ni privatnovlaška sela, što dovoljno govori koliko je ovaj dinamični prostor zapadno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec svojedobno bio djelomično opusto-šen, odnosno nije bio podvrgnut kolonizaciji.

Možda bi o području zapadno od linije Kopriv-nica-Križevci-Vrbovec bilo bolje govoriti više kao o prostoru narušene ravnoteže naseljenosti nego kao

o prostoru potpunog diskontinuiteta. U izvorima imamo sigurne potvrde da je dio stanovnika koji je u srednjem vijeku imao kmetski status u okolnostima 17. stoljeća promijenio svoj status u slobodnjački. Takvih je slučajeva bilo na neposrednom kontaktnom prostoru provincijala i Slavonske krajine.

»Pravi« djelomično opustjeli prostor nalazio se istočno od linije Koprivnica-Križevci-Vrbovec. Tamo su kontinuitet naseljenosti skromnih razmjera u neko-liko naselja održavali starosjedioci iz okolice potpo-mognuti izbjeglicama iz istočnijih slavonskih prostora. Kakav takav kontinuitet naseljenosti u tom »pravom« djelomično opustjelom prostoru mogli bi tražiti na biskupskim posjedima u okolici Dubrave i Gradeca te na biskupskom vlastelinstvu Ivanić te na Koprivničkom vlastelinstvu u selima Drnje, Sigec i u Virje. Drnje i Sige-tec su sela koja su najvjerojatnije na dravskim otocima osnovale izbjeglice iz okolice, a Virje je nastalo na mjestu nekadašnjeg srednjovjekovnog trgovišta Prodavić. Zani-mljivo je da su u sva tri spomenuta naselja bile organi-zirane utvrde sa plaćenom vojskom, što je krajem 16. i početkom 17. stoljeća mogao biti jedini jamac zadržava-nja bilo kakvog stalnijeg oblika ljudskog života.

Na prostoru Kraljevine Slavonije je još u 16. formiran učinkoviti obrambeni sustav koji će se tije-

Utvrda ivanić


kom 17. stoljeća postupno transformirati u najvećoj mjeri zaokruženi prostor Varaždinskog generalata. Isprva Slavonska granica, kao dio Hrvatsko-slavonske vojne krajine nije imala stalno sjedište svoga zapovjed-nika iako su zapovjednici i prije 1595. zapovijedali iz Varaždina. Jedno od prvih središta zapovjednika je bila Koprivnica, da bi se nakon 1595. središte generala ustalilo u Varaždinu pa se zbog toga može govoriti o Varaždinskom generalatu.

Tijekom 17. stoljeća završen je proces izgradnje i modernizacije utvrda Varaždinskog generalata. Glavne utvrde, sa obrambenim i centralitetnim značenjem za prostore i sjeverno i južno od rijeke Drave, tije-kom 17. stoljeću ubrajale su se u najmodernije utvrde habsburškog obrambenog sustava. Utvrda su fizički i mentalno utjecala na demografske, društvene i gospodarske promjene. U većini utvrda je već nakon nekoliko desetljeća 17. stoljeća njihov prostor postao premali pa je došlo do širenja naseljenosti izvan njih. Drugim riječima, ako je druga polovica 16. stoljeća označavala proces zatvaranja naselja »u jezgru« tj. koncentraciju svih funkcija unutar utvrde te prepu-štanja prirodi ranijeg urbanog okoliša, tijekom 17. stoljeću jasno je vidljiv proces »izlaska iz jezgre«. On se može raspoznati u procesima transformacije prirodi okoliša pod utjecajem čovjeka.

Vlasi doseljeni u Provincijal mogli su biti u razli-čitim zavisnoseljačkim statusima. Razlike su npr. postojale i u posjedovanju selišta, pa tako postoje tzv. privatni Vlasi koji nemaju i Vlasi koji su stekli selišta (Sveti Petar, Obrež, Martinić, Valetić, Brezani, Salnik, Radoišće) i postali slobodnjaci, a bilo je i Vlaha u kmetskom statusu. Prema tome, tzv. privatni Vlasi nisu imali selišta i plaćali su jedino paušalno novčano podavanje (arendu). Znači, Vlasi su na vlaste-linstvima i posjedima u civilnom dijelu Slavonskog Kraljevstva mogli biti u statusu kmetova (Varaždinske Toplice), slobodnjaka (Sveti Petar, Obrež, Martinić, Valetić, Brezani, Salnik, Radoišće itd.) ili tzv. privat-nih Vlaha (Črnoglavec, Ivanec, Duga Rijeka, Čuko-vec itd.). Položaj tzv. privatnih Vlaha bio je povoljniji od statusa kmetova ili slobodnjaka na posjedima i vlastelinstvima Kraljevine Slavonije. Nakon pomica-nja granice s Osmanskim Carstvom, cijela sela tzv. »privatnih Vlaha« prelazila su ili su bila prisiljena prijeći u slobodnjački status, što ukazuje na hori-zontalnu društvenu mobilnost vlaškog stanovništva, ali i na relativno pogoršavanje njihova društvenog i gospodarskog položaja. Zanimljivo je da su se sva vlaška sela koja su imala kolektivne privilegije i status tzv. privatnih Vlaha nalazila na bregovitom području najsjevernijih obronaka Kalničkog gorja, gdje su se

stanovnici uz ratarstvo mogli baviti stočarstvom (ne transhumantnim nego onim vezanim uz najbliži teren oko svojih naselja).

Slobodnjaci s nasljednim statusom su, barem što se može vidjeti iz trenutno poznatih izvora, bili podri-jetlom iz prekokupske Hrvatske, starosjedioci Slavonci (tzv. »Slovenci« odnosno Slovinci) i kršćani doseljeni iz Osmanskog Carstva, a pridružili su im se i ranije doseljeni tzv. privatni Vlasi.

Iako skupine slobodnjaka kao posebne grupe podložnika u Križevačkoj županiji postojale još od kraja 15. stoljeća, njihov je položaj bio drugačiji od kasnijih slobodnjaka jer im povlastice nisu bile nasljedne. Postanak nasljednih slobodnjaka u 17. stoljeću je uglavnom bio povezan s naseljavanjem, odnosno vlastelini su im morali dati povoljniji polo-žaj jer je stalno postojala mogućnost da pobjegnu u susjedni Varaždinski generalat i ondje postanu krajiš-nici. Iako su slobodnjaci imali važnu ulogu u organi-ziranju hrvatske zemaljske vojske, feudalci su u 18. stoljeću, naročito u razdoblju kada nije bilo ratova, nastojali izmijeniti njihov položaj. Njima zapravo, osim pri nekim svečanostima, nisu mnogo trebali podložnici koji su vojnu dužnosti imali kao gotovo osnovnu dužnost. Time se položaj slobodnjaka u 18. stoljeću znatno razlikovao od onoga početnoga u 17. stoljeću, no ta problematika iziskuje zasebna istraži-vanja.

Novi stanovnici (Vlasi i Predavci) su u budućim vojnokrajiškim područjima koja su naselili krajem 16. i početkom 17. stoljeća morali podizati stražarnice u koje su se trebali skloniti u slučaju da ih napadnu Osmanlije i gdje su trebale stanovati vojničke straže. Naseljenici su sami morali iskrčiti zemljište koje im je dano na obradu, a koje je bilo zaparloženo i obraslo šikarom ili korovom. U tome im nitko nije pomagao, a nisu dobili ni obećanu plaću pa je radi toga među novim stanovnicima izbilo veliko nezadovoljstvo.

Vlasi su se naseljavali po raznim područjima Križevačke županije i Varaždinskog generalata. Prostorna rasprostranjenost etnika Vlah ukazuje na to da su vlaške migracije izvan većinskih vlaških naselja bile poprilično disperzirane i obuhvaćale su veliki dio prostora Križevačke županije i Varaždinskog gene-ralata.

Postoji razlika u tome kako su doseljeno vlaško stanovništvo nazivali »drugi«, a kako je ono imalo samoidentifikaciju. Uz to valja istaknuti da je bilo i primjera prevjeravanja pa su se pod pojmom pravo-slavnih Vlaha našli pojedini pripadnici drugih etnič-kih grupa koji ranije nisu bili pravoslavni vjernici. Isto tako se dio vlaškog, izvorno pravoslavnog stanovniš-


tva, koji je tijekom dugog procesa katoličke obnove prelazio na rimokatoličanstvo, u izvorima više ne spominje kao Vlasi. Prema tome problematika Vlaha u Varaždinskom generalatu nije nimalo jednostavna niti ju je moguće gledati jednoobrazno. Što se tiče autoidentifikacije doseljenog vlaškog stanovništva u Varaždinskom generalatu (i Križevačkoj županiji) moguće je pronaći rijetke primjere, a i ti su vezani uz gornje slojeve vojnokrajiškog stanovništva. No, jedan od primjera ukazuje na to kakva je bila samoidenti-fikacija vlaškog gornjeg sloja i kako je taj gornji sloj 1610. nazivao svoje sunarodnjake Srbima. Pravoslavni su Vlasi početkom 17. stoljeća na istoku Križevačke županije tj. na području koje će se postupno obli-kovati kao Varaždinski generalat predstavljali većinu stanovništva (pretpostavljam da su obuhvaćali više od dvije trećine od ukupne vojnokrajiške populacije), dok su na zapadu tj. na području dijela Križevačke županije koji je ostao pod vlašću bana i sabora pred-stavljali manjinsko stanovništvo sa približnim udjelom od gotovo 14 posto, koji se nikako ne može smatrati beznačajnim. Za razliku od pravoslavnih Vlaha čiji je broj na prostoru Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća i kasnije rastao, broj pravoslavnih Vlaha u Križevačkoj županiji je istovremeno padao.

Vlasi su činili, za obranu, izuzetno važnu i u prvim desetljećima 17. stoljeća najbrojniju skupinu stanov-ništva Varaždinskog generalata. Oni su bili štokavci i vjernici Srpske pravoslavne crkve. Povoljni status koji su Vlasi uspjeli izboriti dobivanjem »Statuta Valacho-rum« 1630. godine bio je magnet za daljnja doseljava-nja pretežito nevlaškog i nepravoslavnog stanovništva na prostor Varaždinskog generalata, no i za privlače-nje novih skupina pravoslavnih Vlaha iz Osmanskog Carstva, Karlovačkog generalata i »provnicijala«.

Valja ukazati i na to da je broj pravoslavnih domova u prvim vlaškim naseljima (utemeljenim do oko 1610.) koja se spominju početkom 17. stoljeća pao sa 1256 na 611 do početka druge polovice 18. stoljeća. U ta su se naselja do kraja 17. stoljeća doseljavali rimo-katolici, a najvjerojatnije je istovremeno dio izvorno pravoslavnih stanovnika prešao na rimokatoličanstvo. U prvoj je polovici 18. stoljeća u ovima, izvorno pravo-slavnim vlaškim naseljima, udio rimokatolika porastao na gotovo 40%, a trend povećanja udjela katolika u njima je nastavljen i kasnije.

Doseljeni katolici u Varaždinski generalat su bili raznolikog podrijetla. Među njima je bilo tzv. odbje-glih kmetova (coloni fugitivi) koji su zbog teških prilika bježati sa vlastelinstva u unutrašnjosti (uglav-nom iz Varaždinske, Zagrebačke i Zaladske župa-nije, slovenskog etničkog prostora itd.) na polupuste

posjede Križevačke županije i u Varaždinski generalat. Moguće je zaključiti kako su doseljenici podrijetlom iz Zagorja, Posavine i Međimurja bili prilično brojni, ali i je njihovo naseljavanje bilo raspršeno po raznim naseljima.

Dio odbjeglih kmetova u Varaždinskom genera-latu se novačio i iz redova neposrednog susjedstva, tj. iz obližnjih vlastelinstava i posjeda u Križevačkoj županiji, u koju su se istovremeno doseljavali novi doseljenici koji su umjesto kmetskog dobivali mnogo povoljniji slobodnjački status.

Na prostore Varaždinskog generalata i Križevačke županije doseljavalo se stanovništvo i s raznih drugih prostora koje je imalo značajnu ulogu u obnovi nase-ljenosti i osnivanju novih naselja. Među brojnijim doseljenicima zabilježeni su Kranjci kojih podrijetlo valja tražiti na slovenskom etničkom prostoru. Oni su bili izrazito disperzirano naseljeni po Križevačkoj županiji i Varaždinskom generalatu, a nošenje prezi-mena Kranjec govori da je bilo riječ o ljudima koji su, iz nekih nama nepoznatih razloga, skrivali svoj identitet. Ostaje otvorenim pitanje nisu li neki među njima bili i potomci prije iseljenog stanovništva koji su se vratili u zavičaj svojih predaka. Dio je doseljenika poznat pod nazivom Dolenci. Velika je vjerojatnost da se relativno često bilježeni etnik Dolenec odnosio na Prekomurce iz Dolinskog, a možda i na doseljenike iz Prlekije (dijela današnje Slovenije između Mure i Drave oko Ljutomera i Ormoža).

U Varaždinskom generalatu je ostao živjeti i nemali broj starosjedioca koji su govorili kajkav-štinom. Oni su u izvorima popisani kao »Slovenci« (Slavonci, Slovinci). Možda je pojam »Slovenaca« (Slavonaca) u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji 17. stoljeća moguće proširiti i na one dose-ljenike iz dijela nekadašnje Križevačke županije, koji je dospio pod osmanskom vlašću. Ti bi »Slovenci« (Slavonci) bili ostaci srednjovjekovnog stanovništva koje je govorilo kajkavštinom.

Prostor uz rijeku Dravu je tijekom 16. i 17. stoljeću bio isprepleten močvarnim pojasom koji je pružao zaštitu stanovništvu. Prema urbaru Koprivnič-kog i Đurđevačkog vlastelinstva iz 1548. vidi se da je dio stanovništva svoje utočište potražio i na dravskim adama (otocima) te na drugim teško pristupačnim terenima uz rijeku Dravu. Kakvu takvu sigurnost su pružale i guste šume na obroncima Bilogore. Očito se dio starog srednjovjekovnog stanovništva sklonio u obližnje močvare i šume i »preživio« zahvaljujući učin-kovitom prilagođavanju novom ekosustavu, koji nije bio nimalo gostoljubiv, ali je, kako stvari stoje, osigura-vao dovoljno hrane za egzistencijalni minimum. To je


stanovništvo ostalo uglavnom sakriveno popisivačima i svima onima koji su kasnije opisivali ovaj prostor. Slični su se procesi događali i u još nekim pogranič-nim prostorima, kao npr. uz rijeku Lonju oko Ivanića. Zanimljivo je upozoriti i na moguću slučajnost - da se glogovničko-bilogorski kajkavski (starosjedilački) dija-lekt oko Cirkvene većim dijelom poklapa s granicom osmanskih osvajanja sredinom 16. stoljeća odnosno kasnijeg doseljavanja Vlaha, koji su bili štokavci.

Nazočnost »Slovenaca« (Slavonaca) u Varaždin-skom generalatu ukazuje na starosjedioce tj., u osman-skim pustošenjima, »preživjelo« stanovništvo koje je bilo najviše koncentrirano upravo u najsjevernijim dijelovima Križevačke županije i Varaždinskog gene-ralata, gdje su im močvare i dravski rukavci, ali i guste šume omogućile preživljavanje.

Proces naseljavanja ovoga prostora u 17. stoljeću (i kasnije) stvoriti će etničke, jezične, socioekonomske i kulturne odnose, koji će biti osnovica kasnije pa nemalim dijelom i današnje prostorne organizacije te strukture njegove naseljenosti.

Uz pravoslavne Vlahe i rimokatoličke »Slovence« (Slavonce) jednu od brojnijih skupina stanovništva Slavonske krajine činili su i Predavci, koji su najvje-rojatnije doseljeni kao štokavci. No na ovom stupnju istraženosti moramo se osloniti na izvješća zagrebač-kih biskupa, koja su najčešće pristrana. Npr. prema biskupovom izvješću iz 1640. Predavci (iz izvora je nejasno da li svi?) spominju se kao katolici, no treba naglasiti kako biskupska izvješća ne mogu biti pokaza-telj njihove vjerske pripadnosti u ranijim razdobljima jer je očito bilo prevjeravanja iz pravoslavlja na kato-ličanstvo. Zanimljivo je kako se radi o Predavcima na posjedima zagrebačkih biskupa gdje se krajem 16. i početkom 17. stoljeća spominju pravoslavni doselje-nici. Upečatljivo je kako neki pravoslavni doseljenici vrlo brzo nestaju iz izvora tj. na tim su posjedima umjesto njih popisani katolici. Idući tim tragom moguće je pretpostaviti kako su neke skupine Preda-vaca možda oni pravoslavni Vlasi (doseljeni krajem 16. i početkom 17. stoljeća na posjede zagrebačkih biskupa) koji su prešli na katoličanstvo, ali za to nema nikakvih potpora u izvorima.

Izvještaji zagrebačkih biskupa, nastali između 1640. i 1662. godine, govore da su Predavci bili kato-lici, no to još uvijek ne znači da su se oni doselili kao katolici jer je u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji tijekom 17. stoljeća bilo dosta prevjeravanja u raznim smjerovima. Izvješća zagrebačkih biskupa su, za sada, jedini poznati izvori koji govore o njihovom podrijetlu, ali oni za početak 17. stoljeća ne znače mnogo. Prema izvješću iz 1635. Predavci su Bošnjani

Hrvati iz Turske (Osmanskog Carstva), izvješća iz 1640., 1641. i 1651. o njima govore kao katolicima Bošnjanima, a izvješće iz 1661. za njih piše da su: »katolici slavonske ili hrvatske narodnosti koji su prije živjeli u Turskoj (Osmanskom Carstvu)«.

Moguće je uočiti i to kako je ovaj netipični izbor naziva za jednu skupinu stanovnika Varaždinskog generalata u 17. stoljeću pratio Predavce sve do prestanka situacije u kojoj je takvo referiranje bilo smisleno. Zanimljivo je naglasiti i to kako se Predavci kao zasebna skupina stanovništva Varaždinskog gene-ralata posljednji puta spominju u vrijeme biskupova-nja Petra Petretića (1648.-1667.).

Preostaje još za objasniti razliku između Slavo-naca i Predavaca na istom mjestu u istom vremenu, kao što se to najčešće događa. Čini se kako Predavci u opreci spram Slavonaca ne bi mogli biti bosanski katolici. Referiranje na Hrvate iz Bosne pod Osman-skom vlašću ne rješava problem jer ostaje otvorenim pitanje zašto se o tim skupinama u izvorima ne bi govorilo jednostavno kao o hrvatskim. U izvorima se bosansko ime odnosi ne samo na katolike nego i na ljude različitih vjeroispovijesti. U slučaju razlike između Slavonaca i Predavaca u Varaždinskom gene-ralatu tijekom 17. stoljeća kontekstualno bi ta opozicija mogla biti funkcionalna, ali je o tome nemoguće suditi bez potpore u izvora, a oni od njih koji su sačuvani i poznati ipak ne daju dovoljno obavijesti potrebnih za neupitno uopćavanje. Pojam »Slovenci« Slavonci se očito odnosio na podanike »Szlouenskoga orszaga« (Kraljevine Slavonije), odnosno starosjedilačko kajkavsko stanovništvo koje je preživjelo osmanska pustošenja, dok bi se u opreci spram njih Predavci mogli definirati kao doseljenici koji su se od Slavo-naca vjerojatno kao mogući (novo)štokavci vjerojatno razlikovali, po govoru.

Osim Vlaha i Predavaca, na prostore Križevačke županije i Varaždinskog generalata doseljavaju još neke malobrojne skupine iz Osmanskog Carstva (npr. Šijaci). Sa zapada su još zabilježena doseljavanja Bezjaka, Majdaka i drugih, a sa sjevera pojedinačna doseljavanja s ugarskog prostora te drugih skupina od njemačkih govornika (pretežito iz unutarnjoaustrij-skog prostora) preko Čeha i Bugara do Roma i Židova.

Proces naseljavanja pokazuje kako se na prostoru Varaždinskog generalata i Križevačke županije nikako ne može govoriti isključivo o hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim etničkim relacijama jer je na ove prostore doseljavano i stanovništvo s drugih područja različitog etničkog podrijetla.

Pravoslavni Vlasi su u prvoj polovici 17. stoljeća predstavljali izrazitu većinu (preko dvije trećine) na


prostorima na kojima će se formirati teritorij Varaž-dinskog generalata, te izrazitu manjina (nešto više od sedmine stanovništva) na teritoriju gdje će se održati kontinuitet institucija srednjovjekovne Križevačke županije. Procjenom je dobiven rezultat prema kojem je u Varaždinskom generalatu početkom 17. stoljeća živjelo oko 15590 stanovnika, a krajem 17. stoljeća je ukupan broj stanovnika porastao na 50810. Pri tome treba biti oprezan jer je teritorij Varaždinskog generalata krajem 17. stoljeća proširen sa područja porječja Česme (Čazme) na rijeku Ilovu, a i terito-rizacija Varaždinskog generalata je bio proces koji je trajao praktički čitavo 17. stoljeće. Križevačka županija je krajem 16. odnosno početkom 17. stoljeća imala oko 12350, a krajem 17. i početkom 18. stoljeća 33580 stanovnika.

Cijeli istraživani prostor Križevačke županije i Varaždinskog generalata je od početka do kraja 17. stoljeća porastao sa 27940 na 84400 stanovnika. Na čitavom istraživanom prostoru je tijekom 17. stoljeća došlo do više nego utrostručenja ukupnog broja stanovnika, s time da valja naglasiti kako je veći porast imalo područje Varaždinskog generalata. Čini se kako poticaj brzome porastu ukupnog broja stanovnika treba tražiti u procesu intenzivne kolonizacije istraži-vanog područja kroz čitavo 17. stoljeće

Na prostoru Križevačke županije i Varaždinskog generalata tijekom 17. stoljeća postojale su slijedeće skupine gradskih naselja: 1) slobodni kraljevski gradovi; 2) privilegirana trgovišta; 3) trgovišta i trgovi koja su nastala u srednjem vijeku i zadržala status gradskih naselja u dijelu 17. stoljeću; 4) nova trgovišta i trgovi; 5) trgovišta i trgovi koji su pretvorena u sela. Sva istraživana gradska naselja spadaju u pogranična. Prvoj grupi pripadaju Koprivnica i Križevci, u drugu Ivanić i Cirkvena (ovo je naselje status trgovišta dobilo u drugoj polovici 17. stoljeća), a u treću i četvrtu sva ostala naselja koje izvori nazivaju pojmom »oppidum« što bi mogli prevoditi sa trgovište, ali i trg. To su stara gradska naselja koja su postojala i u srednjem vijeku: Ludbreg, Rasinja, Sv. Križ (kraj Ivanića), Rakovec, Vrbovec, Dubrava i Čazma, kojima su se pridružila i nova gradska naselja: Gradec, Komarnica (danas Novigrad Podravski), Drnje te vjerojatno Đelekovec, Virje i druga. Neka od srednjovjekovnih trgovišta su prestala postojati i u pravnom statusu su se pretvorila u sela. Ta naselja su uvrštena u petu skupinu. Unutar skupine trgovišta i trgova mogle bi se uočiti različito-sti između pojedinih naselja jer su se neprivilegirana trgovišta i trgovi između sebe znatno razlikovala, no i to će, zbog ograničenosti prostora, morati pričekati detaljniju obradu u budućim istraživanjima.

Iako se do sada smatralo da u 17. stoljeću, osim rubnih gradova-utvrda (Koprivnice, Ivanića i Križe-vaca) nisu postojala druga gradska naselja, moguće je utvrditi kako je dolazak veće količine novca na vojno-krajiški prostor, pogotovo u manje utvrde Varaždin-skog generalata, utjecao na potreba vojnika za trgo-vinom što je rezultiralo formiranjem novih gradskih naselja (tipa trgovišta) uz manje utvrde. Pri tome treba istaknuti da se ne radi samo o stvaranju potpuno novih trgovišta (npr. trgovište Komarnica-Novigrad) već su obnovljena i neka srednjovjekovna trgovišta koja nisu imala kontinuitet naseljenosti. Takve primjere imamo uz utvrde: Međuraču, Čazmu i Virje.

Ona trgovišta koja su postojala krajem 16. i početkom 17. stoljeća uglavnom su doživjela porast ukupnog broja stanovnika. U većini trgovišta u Križe-vačkoj županiji je od sredine do kraja 17. stoljeća došlo do pada ukupnog broja stanovnika, a u tom su razdo-blju neka od njih pretvorena u sela. Sredinom 17. stoljeća dolazi do pojave novih trgovišta u Varaždin-skom generalatu, koja su do kraja 17. stoljeća doživjela porast ukupnog broja stanovnika.

Zbroje li se podaci o cjelokupnom gradskom stanovništvu Varaždinskog generalata i Križevačkoj županiji svih gradskih naselja (trgovišta i slobodnih kraljevskih gradova), dolazimo do zaključka kako je proces (re)urbanizacije bio najintenzivniji do sredine 17. stoljeća, što se podudara sa ukupnim procesom kolonizacije i urbanih i ruralnih naselja istraživanog područja. Ukupni broj cjelokupnog gradskog stanov-ništva na istraživanom području je tek neznatno pora-stao od sredine do kraja 17. stoljeća.

Stupanj urbaniziranosti Križevačke županije od početka do kraja 17. stoljeća nije se promijenio, a postotak stanovništva koje je živjelo u gradovima i trgovištima je bio oko 16,9 posto. Na cijelom istra-živanom području od početka do kraja 17. stoljeća je došlo do porasta stupnja urbanizacije, čemu je pridonio proces stvaranja trgovišta u Varaždinskom generalatu. Od početka do kraja 17. stoljeća je udio stanovništva gradskih naselja istraživanog prostora porastao sa 7,5 na 12 posto. Značajno je napomenuti kako je krajem 17. stoljeća stupanj urbaniziranosti Varaždinskog generalata bio dvostruko niži od stupnja urbaniziranosti u Križevačkoj županiji. Uz Varaždin-ski generalat je i cijeli prostor Križevačke županije bio intenzivno naseljavan, a osim na prirodni okoliš koji se krčenjem i agrarizacijom transformirao kolo-nizacija je utjecala i na socioekonomske promjene. Usporedbom udjela broja slobodnjaka na pojedinim posjedima moguće je zaključiti kaka je njihov udio bio viši na onim vlastelinstvima i posjedima koji su bili


bliži vojnokrajiškom prostoru, a padao je s udaljava-njem od Varaždinskog generalata. U nastojanjima za naseljavanjem plemstvo doseljenom seljaštvu se nije moglo nametati istu feudalnu rentu kao i u unutraš-njosti pa je proces naseljavanja utjecao na razlike u položaju zavisnog seljaštva između Križevačke župa-nije i drugih područja koja su bila novokolonizirana od područja na zapadu koja su bila dobro naseljena, a pokušaji izjednačavanja položaja seljaštva novonase-ljenih područja sa onima u unutrašnjosti nije mogao proći bez otpora i iseljavanja dijela stanovništva u vojnokrajiški prostor. U tom kontekstu treba razliko-vati refeudalizaciju na novokoloniziranim područjima od onih koje su tijekom cijeloga 16. stoljeća imala punu naseljenost.

Za potrebe istraživanja Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću predložena je novu klasifikacija tipova ruralnih naselja. Treba spomenuti da tijekom 17. stoljeća osim sela postoje i: a) osamljene kuće; i b) zaseoci od kojih su se neki tijekom 18. i 19. stoljeću razvili u zasebna sela. Od »pravih« sela moguće je istaknuti dva glavna tipa: 1) rastrkani tip sela sastavljena od zaselaka; 2) zbijena sela sa podti-povima prema tlocrtu; a) grudasti ili gomilasti tip; b) nizna sela; c) cestovna sela. Rastrkana sela su češća na briježnim područjima kao najbolji oblik prila-godbe geomorfološkim osobinama (npr. Trema koja se primjerice sastojala od zaselaka Osuđeva, Prkosa, Suđevca, Vražjeg Oka itd.). Zbijena sela imaju okuć-nice koje se dodiruju, a kuće su najčešće užom stra-nom bile okrenute prema cesti dok su se gospodarske zgrade nadovezivale na kuće u istom smjeru, a kuće su bile razdvojene uskim dvorištima. Grudasti ili gomila-sti tip sela čine relativno nepravilna građena sela. Ona spadaju u tip zbijenih sela. Njega gotovo i nema na prostoru Varaždinskog generalata jer je njegova osobi-tost da su bila raširena na onim područjima u kojima nije bilo sustavne kolonizacije, kao što je primjerice Donje Međimurje. Ovaj tip sela je vrlo rijedak i na prostoru Križevačke županije (npr. Veliki Bukovec). Nizna sela se protežu duž morfologijske provodne linije na kojoj se obično dodiruju gospodarski različite površine, npr. na rubu riječnih ili potočnih dolina, na dodiru aluvijalne ravni i pobrđa i sl. Kuće su u njima poredane u jednostrukom ili dvostrukom razri-jeđenom nizu. Primjeri ovog tipa naselja su Križov-ljan, Poljanec, Antolovec, Kutnjak, Velika Črešnje-vica, Dapci, Sovari, Palančani itd. U vinogradarskim krajevima (npr. na Kalničkom gorju) pružaju se kuće i klijeti u razrijeđenom nizu na hrptovima brežuljaka povrh vinogradarskih područja. Cestovna sela nastala su uz puteve. U sredini cestovnog sela je obično trg s

crkvom (ili kapelom). »Klasičnih« cestovnih sela ima jako malo na prostorima Varaždinskog generalata i Križevačke županije (npr. Obedišće). Postoje i brojni prijelazni tipovi poput cestovno-gomilastog seoskog naselja koji ima elemente i gomilastog i cestovnog naselja. Takva su sela najraširenija na prostorima Varaždinskog generalata i Križevačke županije. Osim toga, u nekim je selima jezgra zbijena, a tome istom selu pripada neki od zaseoka ili određeni broj usamlje-nih kuća.

Na prostoru između Bilogore i Moslavačke gore, pomicanjem granice tzv. »ničije zemlje«, došlo je do kolonizacije katoličkog stanovništva i stvaranja nase-lja sa katoličkim stanovništvom koja su bila najbliža granici s Osmanskim Carstvom. Pri tome vidi sličan proces kao i u Podravini, gdje su također stvarana nase-lja s gotovo isključivo katoličkim stanovništvom koja su postajala svojevrsnom »tampon zonom« između vlaških sela i Osmanskog Carstva. Na žalost, za razliku od sjevernobilogorskog, podravskog i moslavačkog dijela Varaždinskog generalata, na prostoru između Bilogore i Moslavačke gore nemamo podrobnijih podataka o podrijetlu doseljenika. U tome područje je inače vrlo malo podataka o katoličkom stanovništvu i njihovom podrijetlu sve do početka 18. stoljeća. Čini se da je kod stvaranja »tampon zone« naknadno kolo-niziranim katoličkim naseljima vršena kontrola nad ranije doseljenim vlaškim stanovništvom, ali je to isto vlaško stanovništvo ujedno kontroliralo novodoseljene katolike. Proces stvaranja većinskih katoličkih sela između granice s Osmanskim Carstvom i vlaških nase-lja u Varaždinskom generalatu ne čini mi se nimalo slučajnim iako su za katoličku kolonizaciju prigraničja javno prezentirani sasvim drugi razlozi. Jedan od tih razloga je bio sprječavanje vlaške trgovine kršćanskom djecom. To je navodno bio razlog što je križevački potkapetan Makar naselio katolike u selo Trojstvo.

I na prostoru između Moslavačke gore i rijeke Save (odnosno točnije rijeke Lonje) došlo je do pomicanja granice »ničije zemlje«. Naseljavanje pravoslavnih Vlaha koji su osnovali niz sela u Ivanićkoj natkapeta-niji bio je tek početak kolonizacije pustoga područja. U kraj između Moslavačke gore i rijeke Lonje se tije-kom čitavoga 17. stoljeća doseljavalo novo stanovniš-tvo, a događalo se i to da su se stanovnici iz toga kraja iseljavali, a na napuštena područja dolazili novi ljudi.

Naseljavanje se tijekom čitavog 17. stoljeća provodilo, u prvom redu, podizanjem novih sela, no često su novi doseljenici dolazili i u postojeća. Ovo je područje od 30-tih godina 16. stoljeća bilo gotovo pusto, a naseljenici su naseljavali područja u kojima nitko nije obrađivao polja 80-100 godina. Zbog toga


su kolonisti morali uložiti mnogo truda kako bi obno-vili poljoprivredne površine i razvili svoja obiteljska gospodarstva. Migracijski procesi su bili vrlo inten-zivni u vrijeme velikog bečkog rata (1683.-1699.) kada je iz ovih prostora dosta stanovnika iselilo, vjerojatno u Posavsku krajinu, istovremeno su na moslavačko područje doseljavali novi doseljenici. Kao i u drugim dijelovima Varaždinskog generalata i u moslavačkom dijelu se može uočiti trend naseljavanja katoličkog stanovništva neposredno uz granicu sa Osmanskim Carstvom.

Do velikog bečkog rata uglavnom dovršen proces pomicanja naseljenog područja na istok, a samim time i granice sa Osmanskim Carstvom. U tome procesu je snažan utjecaj imao doseljavanje katoličkog stanovniš-tva koje je bilo naseljavano ili u postojeća vlaška nase-lja ili istočno od njih. Rezultat je bio taj da su Vlasi na najvećem dijelu pograničnog područja izgubili status

»prve linije obrane« odnosno prestali su živjeti na samoj bojišnici. Pri tome postoje i izuzeci kao što je npr. bilogorsko vlaško naselje Trešnjevica koje je ostalo na »prvoj crti«.

U ovoj sam knjizi nastojao objasniti proces obnove odnosno formiranja pograničnih društava na prostoru Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 17. stoljeću. Nova su pogranična društva organizirala prostor na drugačiji način u odnosu na srednjovjekovlje i to na način koji je bio pod jakim utjecajem potrebe obrane formirajući pri tome i novi tip prostorne organizacije. Pokušao sam objasniti i proturječnosti između pojedinih inicijativa koje su se javljale »odozdo« i »odozgo« i to u vrlo osjetljivom pograničnom području. A tome sam pridodao i okoliš kao treći čimbenik oblikovanja, brodelovski rečeno »dugoga trajanja«.


During the 17th century, there was a gradual sepa-ration of Varaždin Generalate (Slavonnian Military Frontier/Border) from the eastern part of medieval Križevci County (today: northwest Croatia). The Varaždin military and Križevci County, with interlin-ked jurisdictions of both authorities were, however, part of a greater zone of contact between the Hapsburg and the Ottoman Empires. The border region of the two competing empires contained many complex and conflicting civil and military jurisdictions, as was the case for many other border areas. In late 16th century this region, encompassing Varaždin Generalate was almost completely devastated with population cut down to insignificant numbers.

The Varaždin Generalate desperately wanted to repopulate the area and re-establish prerequisites for life in a functioning society on this military border. The organization of civil life was, at the same time a process of adapting the natural environment to new social, economic, and military needs. So the stories of that period are ultimately of the environment, of the people, and their settlements.

My research first examined the environmental consequences of this settlement process, then identi-fied the people who had settled there. Finally, I showed what types of settlements were created in this colo-nization. The history of environmental issues in the studied area can be divided into two segments. The first is related to the impact of nature on humans in the studied area, and the second to human impact on nature.

The first segment highlights the effects of the »Little Ice Age« and the influence of Drava River on human development. Unlike today’s times, when climate is significantly affected by human (wrong)doing, and climate changes have a huge impact on people all over the world – in the pre-industrial era climate affected the population and not vice versa, except at a micro-scale. In order to better understand climate changes today, we should strive to better

understanding of the climate before Industrial revo-lution and its changes without human interference.

This is why it is important to research the climate of Early Modern times, or rather, the effects of so called Little Ice Age, as it affected Varaždin Generalate and Križevci County areas and its influence on the following in particular: - agriculture, food production, and human suste-

nance - deforestation and permanent clearance of beech

forests from the lowlands - effects on human health - effects on society and its culture - wars and conflicts - migrations (and, possibly, link Vlach migrations

to »global cooling«).During the 17th century period, Varaždin Gene-

ralate and Križevci County border regions were rich in natural water resources, rivers and streams. People from the lowlands and river valleys were heavily endangered by frequent flooding on the three water-shed research areas: - Drava River valleys - Sava River valleys - Lonja River and Česma River lowlands.

As for the Drava River area, the hydro regulation of its stream had begun in the 17th century in order to prevent flooding and protect the settlements and population from flood damage. In 17th century, the regulation effects were very limited, but also announ-ced the future of increased human interventions into nature, unlike the medieval times. River regulations in this region would intensify in the late 18th century, and later, in the 19th century to an even greater extent.

wetlands and marshes were important as a natu-ral regulators of streamflow- these terrains absorbed excess water during floods. Such wetlands were usually along the big rivers, like the Drava and Sava, but would be found near other smaller rivers like Česma, Bednja

SUmmarY

frONTier SOCieTieS aND THe eNVirONmeNT: VaraŽDiN GeNeraLaTe (SLaVONiaN miLiTarY frONTier) aND kriŽeVCi COUNTY iN THe 17th CeNTUrY


and Lonja, the latter being best known for the marshes of Lonja River valley.

The formation of settlements right in the middle of wetlands during the 17th century is an example of the successful colonization of the terrain. 17th century settlement of these wetlands was followed by drainage efforts to ceate more dry land for human habitation. The second half of 17th century saw some successful drainage in vicinity of Molve, Hlebine, Čigoč and some failed ones, like Mačkovec. Human settlement succeeded only on elevated terrain, like island of dry land surrounded by wetlands and marshes. Even today, such higher grounds are called ‘rooftop beams.’

Another of nature’s influence on humans is clearly visible in the physiology of the inhabitants: an enlar-ged thyroid gland, a goiter, often seen in people living by rivers, due to river water deficiency of iodine. The research of the Drava River area confirmed this, as a limiting factor to colonization processes. Enlarged thyroid glands caused serious health problems to populations in close vicinity to rivers. 17th century records of goiter disease, the way it was detailed in 20th century records, could provide support for a hypot-hesis that endemic cretinism, as a direct consequence of deficiency of thyroid hormones, might have been similar to those in the Early Modern Era times.

An interesting occurrence was the Ottomans brin-ging camels, ‘transplanting’ them to this Pannonian environment from their natural habitats of southwest Asia. This would not have been possible without the Ottoman Empire spreading to these regions by mili-tary conquests. They used camels for transport from a camel-friendly ecosystem to an unfriendly ecosy-stem, inhibiting the survival and domestication of these animals in the Pannonian environment

On the edge of these researched areas, new animals were successfully introduced, like the turkey from North America to Europe, which were successfu-lly domesticated here.

Anthropogenic environmental change by exten-sive colonization of Varaždin Generalate military border region had one drastic consequence to the environment though: due to the colonization of the wooded area nearby Đurđevac, where the soil had thin humus layers and sand beneath, forest clearing eliminated most wood material and roots from the soils leading to extensive Aeolian erosion that exposed the sand beneath. In a relatively short period of time, the sands near Đurđevac spread and took over large portions of the terrain, making a hostile and unfri-endly ecosystem for future colonization. This area is now known as Đurđevac Sands. On the other hand, as

»coexistence« of people and the sands here dates back to medieval times, it may well be that this resurfacing of sands was not due to anthropogenic influences only. The so-called Little Ice Age probably had an impact on microclimate change too. But this hypothesis needs more thorough research in the future.

Regardless of climate influences, anthropogenic factors were the primary cause of the spread of sand dunes, as human occupation and economic activities such as the use of new plow techniques and instru-ments that dug and plowed deeper helped create »bare« sands, or rather, resurfacing and moving of sands. Both the resurface of sands and deforestation efforts in Đurđevac Sands have been human interven-tions into the local environment. Once started, these destructive, primarily anthropogenic processes got out of control and the consequence was uncontrollable spreading of sands in and around Đurđevac. Mobility of sands was stopped by deliberate human activity- reforestation.

In the medieval times, during the period of confrontation with the Ottomans, this region was not entirely stripped of population, though. By the end of the 16th century, the indigenous population had remained mostly in the northern and western parts of Kalnik hills, and in the west of Bilogora hills. The most depopulated areas were the eastern and southe-astern parts of Kalnik hills and Bilogora hills’ central and eastern parts, being the most open to Drava valley lowlands and the direction from where the Ottoman conquerors made their military incursions.

Devastation was huge in and about Moslavina hills too. Demographic revitalization of eastern Kalnik hills began in mid-16th century, first by settlement of ortho-dox Vlach population from the Ottoman Empire. The same population largely population from southeastern, and to some extent- the central parts of Kalnik hills. In late 16th and early 17th century, they populated Bilogora and Moslavina hills as well. Next to earlier mentioned, poorly populated areas, the Vlach population moved to other scarcely populated areas in the valleys; however, they had been coming to these regions even earlier. Both regions, the lowlands and the hillside regions, however, were exposed to more intensive colonization by predominant catholic population too, throughout the entire 17th century. They moved in here mostly after the initial Vlach population had settled.

Based on current knowledge, however, it is diffi-cult to determine what kind of anthropogenic changes had occurred in the land and the soil in Varaždin Generalate and Križevci County regions, from the 17th century to the present day. Mainly, it is difficult due


to highly likely climate change from 17th century until today; also, there have been changes in the natural soil and surface; agricultural crops and plants have proba-bly changed; many other factors may have influenced the change, too. An intensive colonization and wood clearing during 17th century certainly impacted the ecosystem, and changed flora and fauna and compo-sition of the soil and its properties.

In those times, the forests of Križevci county and Varaždin Generalate regions supported abun-dant populations of many animals - squirrel, weasel, marten, fox, badger, wild cat, wolf, deer, wild hog, rabbit, hedgehog, etc. Primitive beekeeping produced honey and wax. Honey was taken from the hive by killing the entire swarm and the honey was squeezed and filtered from the honeycomb. we can assume that in the second half of 16th century the total forest area was expanded, as it was inversely proportional to the movement of the total population.

Due to depopulation, caused mostly by the Otto-man incursions, there was an expansion of forest areas in the territory that would later include Varaždin Generalate. In late 16th and early 17th centuries, there was a parallel migration of many groups of Orthodox Vlach population in just a few years, followed by large wood clearing on the hill slopes of Kalnik and western parts of Bilogora hills. This is confirmed by cartograp-hic sources from the mid-17th century, indicating the only remaining large forests by Drava River and in the border zone east of Česma (Čazma) River, between Bilogora hills and Sava River.

west from these areas, there were smaller forests and woods, used by local population for their needs. Both Križevci County and Varaždin Generalate inha-bitants managed to save some of the former large forests, having their own unique »Early Modern Era sustainable development« of a sort.

The lack of large tracts in the central and western parts of the Varaždin Generalate and the lowlands of Križevci County (particularly in the areas closer to Varaždin military region) clearly indicates that these regions in the first half of 17th century were subjected to intense colonization, at the same time followed by a huge deforestation and clearing of woods.

According to mid 17th century maps, large areas of forests covered a good part of Kalnik hills, however, they were not suitable for habitation. Also, the density of Kalnik forests was lower than the almost continuous forests found on the wide border territory adjacent to the Ottoman Empire.

It is interesting that all the forts around Ivanić, Križevci and Koprivnica military captaincy, and

around Đurđevac, had no forests at all. Obviously it was done for military and security reasons, so the enemy could not approach the fortifications. The absence of forests around the forts indicates that the process of clearing (and settlement) often occurred in the vicinity of the forts where the populace would perhaps be safer.

Accurate military maps from the 18th century indicate intensities of wood clearing, closer to the border area with the Ottomans. This region had some extensive colonization in the second half of 17th century, which provided greater opportunities for more comprehensive research of forests. Although during 17th century there had been a continued defo-restation, the second half of 18th century had forests occupying a large portion of Varaždin military region, as seen in the maps of that period.

The existence of large forests in the 18th century indicates that 17th century arable lands were not used up (that would require bigger deforestation); wood clearing did not endanger the sustainability of the local population, except for destroying humus layers and opening up big sands in the area now known as Đurđevac Sands.

During the 16th and 17th centuries, these areas suffered great changes in population density, especi-ally in the immediate frontier areas bordering on the Ottoman Empire. Numerous sources confirm that the extent of depopulation was great: some of the population got killed in armed conflicts; others fell in captivity by the Ottomans; some moved out to safer regions (western part of Hungary, Croatian Zagorje, etc.) However, I suspect that part of the population, though few in number, remained living in the border area which is mainly confirmed by the fact that the defense system in this area was never endangered. Preserved local dialects support this theory. Part of the local indigenous population saved themselves by fleeing to remote forest areas, and another part to the wetlands along the rivers.

Areas between Kalnik and Ivančica hills, or Varaždinske Toplice hills and west from the lower reach of the Bednja River, were mostly spared from the Ottoman rampage and devastation. Although the villages north of Kalnik hills and west from Bednja River lower stream suffered from the Ottoman incur-sions, the vast majority of them remained, most likely permanently inhabited. Natural obstacles likely played a defensive role in the Kalnik hills, while wetlands along Bednja River probably provided little deterrence to the Ottomans. In this context we might ask why the westernmost fort of Koprivnica captaincy military was


built in Ludbreg, being on the road crossing the river Bednja, the contact point between the northernmost slopes of Kalnik and Drava valley. The same applies to Varaždinske Toplice that was the westernmost fort of Križevci captaincy of the military border.

East of the hills of Medvednica, Kalnik hills and lower stream of Bednja there was a partially depopu-lated area. It could be divided into two zones. One was located between Koprivnica-Križevci-Vrbovec line to the west, and the other east of this line to near the rivers of Lonja and Česma, or Fort Ivanić in the south and Fort Đurđevac in the north.

The area west of the line Koprivnica-Križevci-Vrbovec was a transitional area, mostly spared from the Ottoman military incursions and the devastated areas abandoned by a fleeing population between this line and the forts Ivanić and Đurđevac.

west of the line Koprivnica-Križevci-Vrbovec the nobilities of Vrbovec, Rakovica, Veliki Kalnik, Rasinja and Ludbreg were left virtually undisturbed and in continuous rule in their manors, along with some smaller estates. The majority of villages under the rule of Koprivnica and Đurđevac nobilities that later functioned as »kitchen villages« for the mili-tary commander of the Captaincy were situated in the same line between Koprivnica and Ludbreg.

Areas, due west from the line Koprivnica-Križevci-Vrbovec, only partially fell victim of the Ottoman, as witnessed by partial discontinuation of their medieval toponyms. The most densely populated settlements of freemen in the 17th century occurred in the north and south parts of the greater area where the so-called »private Vlach« population had already settled, also having privileges almost identical to those of the freemen.

In other words, due to complex circumstances, the areas west of the line Koprivnica-Križevci-Vrbo-vec had the nobilities’ manors and estates, populated in relatively high numbers by peasants, depending on the nobility, yet with special, privileged situation (either from the ranks of freemen, or »private Vlach«). Their position was privileged and significantly better than ordinary serf or bondman (inquiline, from Latin »tenant«) living in the neighborhood.

As a curiosity, we should point out that throug-hout the 17th century period, there were no liberta-rian, or private Vlach settlements with freemen of any kind to the west of Ludbreg (toward Varaždin) and/or across Lonja River (into Zagreb County areas). This, in itself, speaks of the lack of colonization of these dyna-mic areas, west of Koprivnica-Križevci-Vrbovec line, probably due to partial devastation by the Ottomans.

Perhaps we should speak of these areas as an imba-lanced population dispersion, rather than complete population discontinuity.

The historic sources undoubtedly confirm that some of the medieval population with the bond of serf status, later during 17th century, actually changed their status to libertarian or freemen. Such freedoms were recorded in the immediate contact area with Slavonnian military border.

The real« partially deserted area was due east from the Koprivnica-Križevci-Vrbovec line. Here settle-ments continuity remained, in modest proportions, by indigenous sand refugees from further east of Slavonnia, fleeing the Ottomans. Relative continuity of settlements in this real« partially deserted area, could be found on bishops’ estates in vicinity of Dubrava and Gradec, as well as Ivanić and lands owned by nobilities of Koprivnica (villages of Drnje, Sigetec and Virje). The first two villages (Drnje, Sigetec) had been, most likely, established on Drava River islets, proba-bly refugees from nearby regions. Virje, however, was established where the former medieval marketplace Prodavić once had been. It is interesting to note that all three mentioned villages had organized forts with paid army, which in the late 16th and early 17th centu-ries were the only guarantee to preserve continuing settlement and life there.

As early as the 16th century, the area of the King-dom of Slavonnia had formed an efficient defense system. Later on, in 17th century, this would gradu-ally transform into a rather rounded military border region of Varaždin Generalate. At first the Slavonnian Military Border, as a part of Croato-Slavonnian Mili-tary Border, had no permanent military headquar-ters or commanders, even though military command from Varaždin had existed prior to year 1595. One of the first commanding posts had been in Koprivnica; however, after 1595 the military commanding headqu-arters was established in Varaždin, hence the Varaždin Generalate name.

During 17th century the process of building and modernizing the Varaždin Generalate fort was completed. The main strongholds, with defensive and centralized importance for the areas north and south of Drava River in the 17th century, gained a reputation as the most modern forts of the entire Hapsburg empire defense system. The strongholds had physical and psychological impacts on demo-graphic, social and economic changes. After a few decades into the 17th century, most forts and stron-gholds became too small for all local inhabitants, so the population spread outside. In other words, if the


second half of 16th century had been known for closing of settlements into a »nucleus« or concentration of all functions within the fort leaving the previously urbanized environment to nature again, then thro-ughout the 17th century the opposite trend occurred with populations »leaving the nucleus.« This process is seen in transformations of the natural environment influenced by man.

The Vlach population that had moved to the Provincial (part of which was under civilian rule), could have been of various dependant statuses or bonds. There were differences, for example, between the village ownership, as there were so-called »private Vlach« settlers without villages, and those who acqu-ired them (Sveti Petar, Obrež, Martinić, Valetić, Brezani, Salnik, Radoišće); also, there were freemen, but also Vlach population in a bonded, serf status. So, the private Vlach population had no villages and paid only lump sum cash rent money for lease of land. This means that Vlach population on the estates and manors in the civilian part of Slavonnian Kingdom could be serfs, (like in Varaždinske Toplice); or, with the status of libertarian, a freeman (Sveti Petar, Obrež, Martinić, Valetić, Brezani, Salnik, Radoišće etc.); or, being so-called private Vlach ( Črnoglavec, Ivanec, Duga Rijeka, Čukovec etc.). The position of the so-called private Vlach population was more favora-ble than the serf status, or freemen on the estates and manors of Slavonnian Kingdom.

After the military border with the Ottoman Empire had been moved, the entire villages of private Vlach population were moved, voluntarily or force-fully, into the status of freemen, which indicates a horizontal social mobility of population, but also, the relative worsening of their social and economic situ-ations.

An intriguing question is how all of the Vlach villages, with collective privileges and the status of so-called »private Vlach,« were situated on the nort-hernmost hill slopes of Kalnik, where people engaged in farming, but also in cattle raising, with pastures in close proximity to their settlements.

Freemen with inherited libertarian status were, as far as the available sources indicate, coming from the other side of Kupa River, the autochthonous Slavonni-ans (also called »Slovenci« and »Slovinci«) and Chri-stian refugees fleeing the Ottoman Empire. Later, the resettled »private Vlach« population joined in.

Although groups of freemen, as special types of subordinates in Križevci County had existed from late 15th century, their position was somewhat different from those freemen that came later, as their privileges

were not hereditary rights. The appearance of here-ditary freemen in 17th century was mostly related to resettlement, or rather, nobility had to give the popu-lation more rights and favorable position. Otherwise, they risked the peasant fleeing to the neighboring area of Varaždin Generalate to become Military Border members with certain rights. Although freemen had an important role in organizing the army, especially the Croatian infantry, the feudal landlords of the 18th century tended to change their positions and strip them of certain rights, especially during times without armed conflicts. In peaceful times a standing military force was not much in demand, except for formal, ceremonial occasions. This made the situation of free-men significantly different from the initial 17th century status; however, elaborating this requires a separate research of its own.

Newly settled population (Vlach and Predavci), that had settled in the late 16th and early 17th centuries, had to build lookout military posts and strongholds, as parts of future Military Border areas, that would be used as forts in future Ottomans’ attacks and incur-sions. These outposts had to house all the military sentinel forces. Settlers had to clear the woods them-selves and make arable fields; however, the land they got on lease was covered in thicket, bushes, or weeds. In clearing out the land they received no help, nor any payments or compensation, which provoked a huge dissatisfaction among the settlers.

The Vlach population settled in various parts of Križevci County and Varaždin Generalate military border areas. Ethnic Vlach spatial dispersion was on a large scale, indicating that Vlach migration outside their settlements with ethnic majority were quite wide spread, taking up large portions of both of Križevci County and Varaždin Generalate military border.

There was a difference between how Vlach popu-lation perceived or called themselves, and how »the others« perceived or called them. Needless to say, there were examples of changing or renaming deno-mination, as some other confessions found themsel-ves falsely ranked as »Orthodox Vlach.« At the same time, some of Orthodox Vlach population had swit-ched to Roman Catholicism during the long period of Catholic Reformation and no longer were recorded as Vlach population. Hence, the Vlach problem of Varaždin Generalate is complex and cannot be treated as a simple one. As for self-identification of the newly settled Vlach population in Varaždin Generalate (and Križevci County), the available sources provide some rare examples, yet they too are linked to upper ranks of the Military Border officials. Still, one example indi-


cates how Vlach upper ranks self-identified and how they called their kin Serbs in 1610.

In the early 17th century, the Orthodox Vlach were majority population in the east of Križevci County (the territory gradually becoming the Varaždin Generalate military border). My assessment is that they repre-sented more than two-thirds of the entire Military Border population. In the west of Križevci County, that had remained under the authority of viceroy (ban) and parliament (sabor) they formed a minority of almost 14%, which is to be considered a significant and important minority. Unlike the Orthodox Vlach numbers in the 17th century, increasing in Varaždin Generalate military border, their numbers in Križevci County were decreasing at the same time.

In terms of military importance and territory defense of the first decades of 17th century, Vlach population was the largest and the most important for Varaždin Generalate. They spoke a predominant što-dialect (so-called shtokavian) and were members of Serbian Orthodox church. In 1630 the Vlach population won further rights (Statuta Valachorum, Vlach laws) that, like a magnet, attracted new groups of Orthodox Vlach from the Ottoman Empire, from Karlovac Generalate and the ‘Provincials’.

we need to point out that the number of Ortho-dox households, in their first settlements (established around the year 1610), mentioned in the early 17th century, fell from 1256 to 611 households by the second half of 18th century. These settlements were repopulated by Roman Catholics by the end of 17th century, and at the same time, some of the autocht-honous Orthodox population switched to Roman Catholicism. The first half of 18th century saw in these formerly Orthodox settlements the rise of Roman Catholics to almost 40 percent of the population, and the trend of Catholics continued to rise later.

Roman Catholics, resettled to Varaždin Gene-ralate, were of different and mixed origin. Some of them were serf fugitives (coloni fugitivi), who fled their original residences in the hinterland (mostly from the counties of Varaždin, Zagreb, Zalad), some also from Slovene ethnic regions. They moved in to half-deserted estates in Križevci County and Varaždin Generalate. It is easy to conclude that settlers from regions like Zagorje, Posavina and Međimurje were coming in great numbers, yet their settlement disper-sion was rather wide spread.

Some serf fugitives in Varaždin Generalate were fleeing from immediate neighboring areas, estates in vicinity and manors from Križevci County. At the same time, their emptied places were filled by new

settlers. Replacing the fleeing serf they were getting more favorable status of freemen. Gradually and ille-gally they resettled the semi-deserted Varaždin Gene-ralate areas.

The regions of Varaždin Generalate and Križevci County were repopulated by new settlers from various regions and their coming played an important role in repopulation and revitalization of settlements in gene-ral. Some of the newcomers were Slovenes from Kranj and their ethnic origin belongs to Slovenia. They were extremely dispersed and scattered all over Križevci County and Varaždin Generalate; having a common last name ‘Kranjec’ (meaning, from Kranj) indicates that, for some reason, they were hiding their origins and identity. An unanswered question remains though - were some of them descendants from previously departed populations that had returned to the land of their own ancestors? Some new settlers were named Dolenci (meaning, from Dolenjska, Slovenia). It is highly likely that the frequent ethnic name Dolenec referred to people from across Mura River from Dolin-ska, or perhaps even from Prlekija (a part of today’s Slovenia, an area between the rivers Mura and Drava, around the towns of Ljutomer and Ormož).

Quite a number of the native settlers in Varaž-din Generalate remained here and spoke their native ‘kaj’ dialect. In the written records they are referred to as »Slovenci« (»Slavonci«, »Slovinci«) Perhaps the term »Slovenac« (»Slavonac«) in 17th century Varaž-din Generalate and Križevci County regions can be extended to the newly arriving settlers from former Križevci County that had fallen under the Ottoman empire rule. In this case, those »Slovenci« (»Slavonci«) people would be the remaining medieval population who spoke ‘kaj’ dialect.

In the 16th and 17th centuries, the area along Drava River was interwoven with

wetlands and marshes that provided a partial protection to the local population

from conquering incursions.According to ‘urbar’ (Latin, urbarium) land regi-

sters of Koprivnica and Đurđevac dating back to 1548, some of the population settled on river islets and other difficult to access terrains along the Drava River. A sort of protection was also provided by thick forests on the hill slopes of Bilogora.

Apparently, some of the native medieval population found refuge in the nearby wetlands, marshes and woods and survived thanks to efficient adaptation to a new ecosystem. It was difficult, but obviously provided enough shelter and enough food for minimum subsistence. These people remained


hidden and invisible to polling, census and historians, who later recorded events.

Similar processes occurred in some other border areas, as well, for example, in Lonja River valley, nearby Ivanić. There is a possible coincidence – the native ‘kaj’ dialect of Glogovnica-Bilogora region around Cirkvena is matched a great deal with the Ottoman border in mid 16th century and later, with Vlach settlement (their ‘što’ dialect was different).

The presence of »Slovenci« (»Slavonci«) in Varaž-din Generalate indicates they were the native popu-lation that had survived the Ottoman devastations. They were mainly concentrated in the northernmost parts of Križevci County and Varaždin Generalate, hiding in wetlands and marshes of Drava River forked streams and in thick woods that provided shelter and subsistence.

The 17th century repopulation of these areas, and the ones that followed, would later create ethnic, language, socio-economic and cultural structures and relations that later formed the foundations of today’s spatial organization of these regions and the structures of population.

Beside the Orthodox Vlach and Roman Catholic (»Slovenci/Slavonci«) populations, one of the nume-rous population groups of Slavonnian Military Border consisted of Predavci too, most likely speaking a ‘što’ dialect. However, at this level of research and available sources, we have to rely on Zagreb bishop’s reports, unfortunately most often prejudiced and biased. For example, according to the bishop’s report from 1640, Predavci (the sources are not clear whether this refers to all members of this ethnic group or not) are menti-oned as Roman Catholics. However, we should point out that the bishop reports could vouch for ethnic or religious affiliation in the previous, former periods, as clearly there had been changes of religion, or faith, from Orthodoxy to Roman Catholicism.

Interestingly, when it comes to Predavci, an ethnic group (late 16th and early 17th century period) residing on the estates and manors owned by the Zagreb bishop, some of the new settlers are recorded as Orthodox Vlach population. what is intriguing is that soon enough they disappear from the records and sources, or rather, Roman Catholics are recor-ded instead. Following this clue we could assume that some Predavci groups might have been the very same Orthodox Vlach that had been first settled in late 16th and early 17th century on the estates of Zagreb bishop who later switched to Catholicism. However, I have found no supporting evidence to back this up.

Zagreb bishop’s reports, originating in the period 1604 to 1662, support the hypothesis that Predavci were Roman Catholics, however, this still does not mean that they originated as Catholics when they moved in here. Varaždin Generalate and Križevci County 17th century records indicate that changing faith or religion, in all directions, was rather common. Zagreb bishops’ reports are, for the time being, the only known source that speaks of Predavci origins and ancestry. Yet, these reports cannot shed much light on the early 17th century.

According to 1635 reports, Predavci are Bosnian Croats from Turkey (Ottoman Empire); 1640, 1641 and 1651 reports speak of them as Bosnian Catho-lics; 1661 report indicates they are »Catholics of Slavonnian or Croatian ethnicity, who previously had lived in Turkey (Ottoman Empire)«.

This atypical selection of names for a single group in 17th century Varaždin Generalate (Predavci) continued until such references became meaningless. Another interesting point is that Predavci, as a sepa-rate population group of Varaždin Generalate, were last mentioned during the reign of bishop Petar Petre-tić (1648 – 1667).

what is left to explain is the most common confu-sion with Slavonci and Predavci – two ethnicities mentioned at the same place and at the same time. It seems that Predavci, in comparison and opposed to Slavonic, could not be Bosnian Catholics. Refe-rence to Bosnian Croats under Ottoman rule does not resolve this issue, as it is unclear why these ethnic groups would not be simply referred to as »Croats.« Historic sources don’t refer to Bosnian name as Catho-lics exclusively, but in reference to people of different denominations. when it comes to previously menti-oned difference between Slavonci and Predavci in 17th century Varaždin Generalate, this opposition could be functional; yet it is impossible to judge without histo-ric sources to back this up. Those sources that have been preserved or known do not provide sufficient data to allow unquestionable generalization.

The term »Slavonic/Slovenci« was obviously used for subjects of Slavonnian Kingdom (orig. »Szlouen-ski orszag«), or rather, the native population of ‘kaj’ dialect who had survived the Ottoman devastation. In opposite, Predavci could be defined as new settlers, who probably spoke a different ‘što’ dialect.

Beside Vlach and Predavci settlers in Varaždin Generalate and Križevci County regions, some other population group, smaller in numbers, came fleeing the Ottoman Empire (for example, Šijaci). Bezjak, Majdak and other ethnic group settlers came from


the west; individual settlements from Hungary from the north; German-speaking settlers mostly from Austria hinterland; and Czech, Bulgarian, Roma and Jew settlers as well.

Settlement process indicates that Varaždin Gene-ralate and Križevci County do not limit settlement and resettlement to Croato-Serb and Serbo-Croat ethnic relations, as these areas were settled by various ethnic groups.

In the first half of 17th century, the Orthodox Vlach population had been a notable majority (over two-thirds) in the region that would soon become a Varaždin Generalate military border. At the same time, they were a notable minority (a one-seventh of the entire population) in the territory that would keep the institutional continuity of medieval Križevci County.

we estimate that 17th century Varaždin Genera-late had some 15.590 inhabitants; at the end of 17th century, this number probably increased to 50.810. At the same time, we should exercise caution as in late 17th century Varaždin Generalate territory was expan-ded from Česma (Čazma) River basin to Ilova River as well. Also, Varaždin Generalate territorization was a lasting process throughout the entire 17th century.

During the period of late 16th and early 17th century, Križevci County had around 12.350 inhabi-tants; at the end of 17th and in early 18th century, the population grew to 33.580. By the end of the 17th century, the entire researched territory of Varaždin Generalate and Križevci County increased population from 27.940 to 84.400. Throughout the 17th century period, the number of inhabitants tripled, however, the Varaždin Generalate had a bigger increase in popu-lation.

During the 17th century period, Križevci County and Varaždin Generalate had the following groups of settlements: - free royal boroughs/towns - privileged marketplaces - marketplaces and urban squares originating from

the medieval times that kept the status of a town during 17th century

- new marketplaces and urban squares - marketplaces and urban squares that were turned

into villagesAll researched town settlements belong to a border

zone. Koprivnica and Križevci are group 1; Ivanić and Cirkvena are group 2 (marketplace status received in the second half of 17th century); groups 3 and 4 are all other settlements referred to in the historic sour-ces as »oppidum« (marketplace, or an urban square);

these are old urban settlements that had existed in the medieval times, like Ludbreg, Rasinja, Sv. Križ (nearby Ivanić), Rakovec, Vrbovec, Dubrava, Čazma; the newly formed urban settlements also belong to the same groups, like Gradec, Komarnica (today’s Novi-grad Podravski), Drnje; most probably, here belongs Đelekovec, Virje and others.

Some of the medieval marketplaces ceased to exist in legal terms and were turned into villages. These villages belong to group 5. within the same group (marketplaces and urban squares) there were diffe-rences between specific settlements, as non-privileged marketplaces and urban squares differed significantly. However, more detailed references to these would need to wait for some future research.

The present views favor the theory that 17th century had only 3 forts or towns (Koprivnica, Ivanić, Križevci) on the outer rims of the military border and that no other towns existed in those days. However, we can safely establish that the influx of large amounts of money into the military border region, needed to support a viable defense and a standing army, would develop a demand for goods and services, encoura-ging a vigorous commercial trade. This resulted in the establishment of new urban settlements (marketplace type) next to smaller strongholds.

It is not only the entirely new settlements that had been built (for example, Komarnica - Novigrad) but also some of the existing medieval marketplaces that had a population discontinuity were renewed. Exam-ples of these renewed marketplaces include Međurača, Čazma and Virje.

The marketplaces that existed in late 16th and early 17th century mostly flourished and their population increased. In the period from mid to late 17th century, most Križevci County marketplaces suffered a decline in population; some were even turned into villages. In mid 17th century new marketplaces were established in Varaždin Generalate and by the end of 17th century the total numbers in population grew.

If we add up the number of inhabitants of entire urban population in Varaždin Generalate and Križevci County, all urban settlements (marketplaces and free royal borough/towns), we can see that the process of re-urbanization intensified most during the mid 17th century. This coincides with the overall colonization processes, both in urban and rural settlements of the research areas. The total number of entire urban popu-lation in the researched areas had only a slight increase in the period from middle to late 17th century.

The urbanization levels in Križevci County thro-ughout the entire 17th century did not change; the


percentage of urban population that lived in towns and marketplaces was around 16,9 percent. The entire researched area throughout the 17th century had an increase in urbanization. The creation of marketplaces significantly contributed to this process in Varaždin Generalate.

From the beginning to the end of 17th century, urban population percentage grew from 7,5 to 12 percent. It is important to note that at the end of 17th century Varaždin Generalate urbanization was half that of Križevci County.

Intensive resettlement occurred in both Varaždin Generalate and Križevci County areas. Colonization had big impact on the environment through land clea-ring and agricultural development, but it also affec-ted the society, causing social and economic changes. when we compare the numbers of freemen in certain estates and manors, we conclude that their numbers were higher in lands closer to the military border zone; alternatively, their numbers dropped at estates and manors away from Varaždin Generalate.

when the nobility and landlords tried to repopu-late their lands with a fresh workforce, they no longer were able to enforce the same feudal rent as they char-ged in the areas safe and away from military conflict zones. So, the repopulation process influenced the differences in dependant peasants’ status. Dependant workforce in Križevci County and other newly colo-nized areas could not be compared to those regions in the hinterland. Differences in peasants’ status caused rebellion and out-migration of the population, which migrated to less-taxed military border areas. In this context we should differentiate between re-feudaliza-tion in newly colonized areas from those 16th century regions with full settlement and dense population.

In research of 17th century Varaždin Generalate and Križevci County, we suggested a new classification of rural settlement types: - secluded homesteads - hamlets (during 18th and 19th century, some deve-

loped into separate villages of their own) There were 2 types of »real« villages of that period:

a village consisting of scattered hamlets - dense, crowded villages with subtypes according

to ground plans: - clustered type - low elevation villages - road villages

After the border of »no man’s land« had moved, there was a colonization of Catholic population and creation of their settlements, right next to the border

with the Ottoman Empire in the areas between Bilo-gora and Moslavina hills.

A very similar process occurred in Podravina (Drava river area), too, where settlements were esta-blished with almost an exclusively Catholic population as a kind of »buffer zone« between Orthodox Vlach villages and the Ottoman Empire. Unfortunately, unlike northern Bilogora, Podravina and Moslavina parts of Varaždin Generalate military border areas, we have no records for the areas between Bilogora and Moslavina hills and the local population there and their immigrant origins. This particular area has very few records saved on Catholics and their origins, all the way up to the early 18th century. It would appear that in making a »buffer zone« with later colonization of Catholic population, certain control of the previo-usly settled Orthodox Vlach settler had to have been complete; at the same time, the same Vlach population controlled the Catholic newcomers.

The process of forming villages with Catholic majority in between the Ottoman Empire border and Vlach settlements in Varaždin Generalate does not appear coincidental, despite publicly presented (diffe-rent) reasons for Catholic colonization. One of these reasons was to stop Vlachs in human trafficking with Christian children.

Another area witnessed the moving of »no man’s land« borderline – the region between Moslavina hills and Sava River (or, more precisely, Lonja River). The settlement of Orthodox Vlach population here saw a number of their villages in Ivanić captaincy area, but this was just the beginning of colonization of these deserted areas.

Throughout the entire 17th century, the region between Moslavina hills and Lonja river was being repopulated by new settlers. The simultaneous moving out of certain population and moving in of another was also happening, as new settlers kept coming to already populated areas.

Colonization and settlement was affected by buil-ding entirely new villages throughout the 17th century period, but sometimes the settlers moved into the already existing villages too.

In the 1530s this area had remained pretty much the same until the settlers began colonization of the area and the land that had not been cultivated for 80 to 100 years. This is why colonists had to invest a lot of effort and hard work, in order to cultivate the land and get their family homesteads going.

After the Battle of Vienna (a Ottoman siege of Vienna 1683) these migration processes were very intensive. Great numbers of people moved out, proba-


bly to Posavska krajina. At the same time, Moslavina hills saw the settlement of new colonists. Catholics arriving moving to the Moslavina parts of Varaždin Generalate, just as in other areas, settled right next to the border with the Ottoman Empire.

By the time of war after the Turkish siege of Vienna, population resettlement further east was

completed. This also meant moving the border with the Ottoman Empire. Catholic colonization of the existing Vlach villages or due east of them strongly influenced this process. The result was that the ortho-dox Vlach populations in most of the border areas lost their special status of »the first line of defense« and effectively ceased to live on the frontlines.


Im östlichen Teil des Kreutzer Komitats entstand im Laufe des 17. Jahrhunderts allmählich das warasdiner Generalat (die windische Grenze). Man betrachtet das warasdiner Generalat und das Kreutzer Komitat als Teile des größeren Grenzgebiets, das zwischen den habsburgischen und osmanischen imperialen Syste-men organisiert wurde. Ähnlich wie in den anderen Grenzgebieten entlang der osmanisch-habsburgischen Grenze griffen auch auf diesen Gebieten die Kompe-tenzbereiche der zivilen und militärischen Behörden ineinander.

Das Gebiet, das später zum warasdiner Gene-ralat wurde, war am Ende des 16. Jahrhunderts fast völlig verwüstet und nur dünn bewohnt. Dieses Gebiet sollte wieder bevölkert werden und das gesellschaftli-che Leben sollte aus neuem hergestellt werden. Die Organisationsform dieser Gesellschaft beruhte auf militärischer Grundlage. Parallel mit dem Organisa-tionsprozess dieser Gesellschaft verlief der Anpassun-gsprozess der natürlichen Umwelt an neue Leben-sbedürfnisse. In diesem Zusammenhang kann man die miteinander verflochtenen Geschichten von Umwelt, Menschen und Ansiedlungen betrachten.

Zuerst wollte ich die Einwirkungen dieses Proze-sses auf die Umwelt feststellen. Hiernach versuchte ich die Herkunft und die ethnische Zugehörigkeit der angesiedelten Bevölkerung zu erforschen. Es wurde schließlich dargestellt, was für Ansiedlungen in diesem Kolonisationsprozess entstanden sind.

Die Problematik der Umweltgeschichte kann im erforschten Raum in zwei Segmente eingeteilt werden. Das erste Segment ist mit dem Einfluss der Natur auf die Menschen im erforschten Raum verbunden. Das zweite bezieht sich aber auf die wirkung der Menschen auf die Natur. Im ersten Segment werden die Fragen der »kleinen Eiszeit« und der wirkung des Flusses Drau erörtert. Im Unterschied zum gegenwär-tigen Sachverhalt, wenn menschlicher Einfluss auf Klimaveränderungen und umgekehrt bemerkenswert ist, kann im vorindustriellen Zeitalter nur von dem Einfluss der Klimaveränderungen auf die Menschen gesprochen werden. Um gegenwärtige Klimaverän-

derungen möglichst besser zu verstehen, sollte man das Klima, das sich im vorindustriellen Zeitalter ohne menschliche Einmischung wandelte, erforschen. Deswegen ist die Forschung des frühneuzeitlichen Klimas beziehungsweise der »kleinen Eiszeit« wichtig, weil diese Erscheinung zahlreiche Folgen für den Raum des warasdiner Generalats und des Kreutzer Komitats hatte. Sie wirkte: 1) auf Landwirtschaft und wirtschaft d. h. auf die Nahrung der Bevölkerung; 2) auf wälder beziehungsweise auf das Aussterben der Buchenwälder im Tiefland; 3) auf Gesundheit der Menschen; 4) auf Gesellschaft und Kultur; 5) auf krie-gerische Auseinandersetzungen und 6) auf Migration-sprozesse. wir gehen davon aus, dass die Migrationen der walachischen Bevölkerung und der Predavcen mit der »globalen Abkühlung« teilweise gebunden sind.

Das Gebiet des warasdiner Generalats und des Kreutzer Komitats war im 17. Jahrhundert reich an wasser und an verschiedenen wasserläufen. Die Menschen, die in der Nähe von Flüssen und Bächen lebten, wurden von Überflutungen bedroht. Man kann drei Zonen unterscheiden, die im betreffenden Raum durchwegs den Überschwemmungen ausge-setzt waren: 1) das Drau Gebiet, 2) das Sau Gebiet und 3) das Gebiet um die Flüsse Lonja und Česma. Man begann noch im 17. Jahrhundert mit kleineren Arbeiten auf der Regulierung der Drau, um die von der Drau verursachte Überschwemmung vorzube-ugen. Die wirkung dieser Bestrebungen war im 17. Jahrhundert äußerst beschränkt, aber sie wiesen ein ganz verändertes Verhältnis des Menschen gegenüber dem Fluss auf. Der frühneuzeitliche Mensch wurde im Unterschied zu dem mittelalterlichen Menschen durch sein steigendes Eingreifen in die Natur gekennzeich-net. Die Arbeit auf der Regulierung von Flussläufen wurde im 18. und insbesondere im 19. Jahrhundert in diesem Gebiet intensiviert.

Sumpfgebiete sind von großer wichtigkeit für die Umwelt, weil sie eine Art natürlichen Regu-lators darstellen und je nach Bedarf wasserüberfluss absorbieren. Die meisten Sumpfgebiete lagen in der Nähe von großen Flüssen – an der Drau und an der

ZUSammeNfaSSUNG

GreNZerGeSeLLSCHafTeN UND UmWeLT: DaS WaraSDiNer GeNeraLaT UND DaS kreUTZer kOmiTaT im 17. JaHrHUNDerT


Sau. Man kann sie auch neben den anderen wasser-läufen finden, beispielsweise neben Česma, Bednja und Lonja. Entlang des letztgenannten Fluss befindet sich das bekannteste Gebiet im erforschten Grenzbe-reich – das Lonja Feld (Lonjsko polje).

Einige mitten im Sumpfgebiet gegründete Dörfer stellen einen Beweis der erfolgreichen Kolonisierung dieses Terrains im 17. Jahrhundert dar. Zu Beginn des 17. Jahrhunderts begann man mit dem Austrocknun-gsprozess von Sumpfgebieten. In der zweiten Hälfte des 17. Jahrhunderts gab es erfolgreiche (z. B. Molve, Hlebine, Čigoč) und gescheiterte (z. B. Mačkovec) Versuche, die Sumpfgebiete zu bevölkern. Die Besied-lung gelang ausschließlich in höheren Gebieten, die als eine Art der trockenen Inseln im Sumpfgebiet lagen. Heutzutage werden diese Orte noch immer »Balken« (»grede«) genannt.

Die wirkung der Natur ist noch an einem Beis-piel zu beobachten. Der Kropf war zu dieser Zeit eine häufig vorkommende Krankheit, an der die am Fluss lebende Bevölkerung litt. Sie kommt immer dort vor, wo das wasser arm an Jod ist. Im erforschten Raum wurde diese Krankheit in den Gebieten an der Drau verzeichnet und sie stellte einen störenden Faktor im Kolonisierungsprozess dar. Der Kropf hatte weittragende Nachwirkungen auf die Gesundheit der in den Ansiedlungen unmittelbar am Fluss leben-den Menschen. Die Angaben, die das Vorkommen von Kropf im 17. Jahrhundert bestätigen, lassen uns annehmen, dass diese Krankheit, die im 20. Jahrhun-dert als endemischer Kretinismus beschrieben wurde, ähnliche Folgeerscheinungen in der Frühneuzeit hatte.

Besondere Forschungsaufmerksamkeit wird auf das Vorkommen von Kamel in diesem Gebiet geri-chtet, das aus südostasiatischen Gegenden in den pannonischen Raum »transplantiert« wurde. Das wäre ohne das osmanische Vordringen unmöglich gewesen. Nämlich, die Osmanen bedienten sich bei ihrem krie-gerischen Vordringen der Kamele als Lasttiere, indem sie diese Tiere aus ihrem natürlichen Ökosystem in die andere für ihr Leben ungünstige Umgebung hinein-setzten. Die Kamele haben sich aber im neuen Leben-sraum nicht erhalten.

Am Rande des erforschten Raums sind auch neue Tierarten zu bemerken. Der Truthahn wurde aus Nordamerika nach Europa gebracht und seine Verbreitung war im erforschten Raum sehr erfolgreich.

Die durch die Kolonisierung einiger Bereiche des warasdiner Generalats verursachte Anthropisie-rung von Natur hatte sich in einem Fall drastisch auf die Umwelt ausgewirkt. Im Laufe der Besiedlung eines im sandigen Boden liegenden waldgebiets in der Nähe

von St. Georgen (Đurđevac) kam es zur Ausrottung von pflanzlichem Bindematerial (wurzeln) und zur äolischen Erosion. Folglich tauchte der Sand an die Oberfläche auf, der in einem kurzen Zeitraum rela-tiv große Oberfläche bedeckte und ein zur Ansied-lung ausgesprochen ungünstiges Ökosystem bildete, das unter dem Namen Đurđevečki peski (St. Geor-gen Sandlandschaft) bekannt ist. Da die Menschen in diesem Raum eine »Koexistenz« mit dem Sand während des Mittelalters entwickelt hatten, kann man voraussetzen, dass das frühneuzeitliche »Auftauchen« von sandigen Oberflächen nicht nur mit dem anthro-pogenen Faktor verbunden war. Man geht von der Annahme aus, dass das Auftauchen von Sand auch durch »kleine Eiszeit« gefördert wurde. Die kleine Eiszeit dürfte auf die Klimaveränderung einwirken. Diese Annahme sollte erst durch zukünftige Fors-chungen bestätigt sein. Es soll aber betont werden, dass es hier vorrangig um die wirkung der anthro-pogenen Faktoren geht. Die wirtschaftlichen Verän-derungen, die mit der Einführung der neuen Tech-nik (einer Art von Pflug, der tiefere Furchen ziehen konnte) angeregt wurden, wirkten in diesem Gebiet auf das Vorkommen von »bloßem« Sand ein. Dabei muss betont sein, dass es sich bei dem Auftauchen von Sand als auch bei der Aufforstung von Đurđe-vački peski um menschliches Eingreifen in die Umwelt handelte. Als diese destruktiven und meistens anthro-pogenen Prozesse einmal in Gang gesetzt wurden, waren sie schwierig unter die Kontrolle zu setzen. So kam es zur unkontrollierten Verbreitung von Sand in der Zone um Đurđevac. Diese unkontrollierte Verbrei-tung wurde erst durch planmäßige Aufforstung, das heißt, durch menschliche Tätigkeit aufgehalten.

Der erforschte Raum wurde während der krie-gerischen Auseinandersetzungen mit dem Osmanis-chen Reich nicht völlig entvölkert. Die alteingesessene Bevölkerung blieb bis zum Ende des 16. Jahrhunderts hauptsächlich im nördlichen und westlichen Teil des Kalnik-Gebirge (Kalničko gorje) und im westlichen Teil von Bilo-Gebirge (Bilogora) übrig. Östliche und südöstliche Teile von Kalnik-Gebirge sowie mittlere und östliche Gegenden von Bilo-Gebirge waren sehr stark verödet. Diese Bereiche grenzen an der Drautale-bene und waren durchwegs den osmanischen Einfällen ausgesetzt. Die Verwüstung war ausgesprochen stark im Raum von Moslavina-Gebirge (Moslavačka gora). Die demographische Revitalisierung des östlichen Teils von Kalnik-Gebirge begann noch in der Mitte des 16. Jahrhunderts mit der Ansiedlung der ersten Gruppen von walachen aus dem Osmanischen Reich. Dieselben Bevölkerungsgruppen wurden in größerer


Anzahl Ende des 16. und Anfang des 17. Jahrhunderts im südöstlichen und teilweise auch im mittleren Teil des Kalnik-Gebirges angesiedelt. Sie besiedelten auch das Bilo-Gebirge und das Gebiet um das Moslavina-Gebirge. Die walachische Bevölkerung wurde überdies auf den sehr dünn besiedelten Nachbargebieten im Flachland angesiedelt. Die walachen zogen in kleine-ren Gruppen in darauffolgenden Zeiten auch in diese Gebiete zu. Es ist hervorzuheben, dass bergige und niedrige Bereiche des warasdiner Generalats und des Kreutzer Komitats im Laufe des 17. Jahrhunderts der intensiven Kolonisierung der katholischen Bevölke-rung unterschiedlicher Herkunft ausgesetzt waren. Diese Bevölkerung wanderte erst nach der ersten Kolonisierung von walachen ein.

Auf Grund des gegenwärtigen Forschungsstands ist es schwierig festzustellen, welchen Veränderungen der Boden im warasdiner Generalat und im Kreut-zer Komitat vom 17. Jahrhundert bis zur Gegenwart ausgesetzt wurde. Man kann aber mit großer wahrs-cheinlichkeit von den Bodenveränderungen ausgehen, weil sich dort vom 17. Jahrhundert bis zur Gegenwart Klimavoraussetzungen, natürliches Gewächs, Anba-ukulturen verändert haben. Auf die Bodenverände-rung konnten auch andere Faktoren einwirken. Die im Laufe des 17. Jahrhunderts intensivierte Kolonisi-erung und waldausrottung dürften auch nicht nur zu Veränderungen der Pflanzen- und Tierwelt sondern auch zur Veränderung der Bodeneigenschaften und der Bodenzusammensetzung führen.

Die wälder im Kreutzer Komitat und im waras-diner Generalat wurden von verschiedenen Tierarten besiedelt – Eichhorn, wiesel, Marder, Fuchs, Dachs, Luchs, wolf, Reh, wildschwein, Hase, Igel usw. Die Bienenzucht war wegen der Honig- und wachspro-duktion verbreitet. Der Honig wurde aus dem Bienen-stock durch das Ersticken vom ganzen Bienenvolk gewinnt. Der Honig wurde auch durch das Pressen von Bienenwaben erzeugt.

Man kann annehmen, dass im Laufe des 16. Jahr-hunderts zur Vermehrung von waldflächen kam, die gegenproportional zu wachstum der Gesamtbevöl-kerung war.

Als Folge der durch osmanisches Vorrücken verursachten Entvölkerung kam es zur Ausbreitung von waldflächen im Raum, der später zum waras-diner Generalat wurde. Parallel mit der Einwande-rung zahlreicher walachischer Bevölkerungsgruppen verlief innerhalb ein paar Jahren - am Ende des 16. Jahrhunderts und zu Beginn des 17. Jahrhunderts - die Rodung großer waldflächen an den Abhängen von Kalnik-Gebirge und in westlichen Teilen von

Bilo-Gebirge. Diese Tatsache ist in kartographischen Quellen aus der Mitte des 17. Jahrhunderts belegt. Die großen waldflächen blieben laut diesen Quellen nur noch in den Gegenden um die Drau und an Grenzzo-nen östlich des Flusses Česma (Čazma) beziehungswe-ise zwischen Bilo-Gebirge und Sau übrig. westlich von diesem Raum wurden mehrere flächenmäßig kleinere wälder in die Karten eingetragen, die offensichtlich der Lokalbevölkerung zur Verfügung standen. Die Bewohner des Kreutzer Komitats und des warasdiner Generalats haben auf eine spezifische weise bestätigt, wie sie durch begrenzte Schonung der Reste von einst großen waldflächen zur frühneuzeitlichen »erhaltba-ren Entwicklung« beigetragen hatten.

Mangel an großen waldflächen in den mittle-ren und westlichen Teilen des warasdiner Generalats und im Flachland des Kreutzer Komitats (insbeson-dere in den Teilen nahe dem warasdiner Generalat) zeugt deutlich davon, dass diese Bereiche in der ersten Hälfte des 17. Jahrhunderts der intensiven Besiedlung unterzogen wurden. Zur gleichen Zeit verursachten diese Vorgänge den großen waldausrodungsprozess.

Obwohl laut den kartographischen Quellen aus dem 17. Jahrhundert die waldflächen einen großen Teil des Kalnik-Gebirges bedeckten, waren diese Gegenden nicht zur Ansiedlung geeignet. Dabei soll hervorgehoben werden, dass die wälder im Kalnik-Gebirge nicht so dicht wie jene an breiten Grenzstrei-fen zum Osmanischen Reich waren. In der Umgebung von allen Festungen der Oberhauptmannschaften Ivanić, Kreutz, Copreiniz und in der Umgebung von Đurđevac wurden alle waldflächen ausgerodet. Das wurde aus Sicherheitsgründen gemacht, um die Bela-gerung der Festungen vorzubeugen. Das Nichtvor-handensein der waldflächen in der Umgebung von Festungen zeugt von vorangeschrittenem Rodungs- und Besiedlungsprozess in diesem Gebiet, der seinen Ausgangspunkt wahrscheinlich in den Festungen hatte.

Detaillierte Militärkarten aus dem 18. Jahrhun-dert zeugen von der Intensität der Rodung in dem Grenzgebiet zu Osmanen. Dieses Gebiet wurde in der zweiten Hälfte des 17. Jahrhunderts intensiv angesie-delt. Diese Karten stellen gute Quellen zur waldfors-chung dar. Obwohl im Laufe des 17. Jahrhunderts zur intensivierten waldrodung kam, lassen die erwähnten Karten darauf schließen, dass die wälder noch in der zweiten Hälfte des 18. Jahrhunderts große Flächen des warasdiner Generalats bedeckten. Das Vorhandensein von größeren waldflächen im 18. Jahrhundert zeugt davon, dass die zum Anbau verfügbaren Grundflächen noch nicht erschöpft waren. Trotz intensiver Rodung


wurde das natürliche Gleichgewicht noch nicht beein-trächtigt. Die Ausnahme stellt die verwüstete Humu-sschicht und das Auftauchen von Sandflächen Đurđe-večki peski dar.

Im Laufe des 16. und des 17. Jahrhunderts kam es auf dem untersuchten Gebiet zu großen Verände-rungen in der Bevölkerungsdichte, insbesondere auf den unmittelbaren Grenzgebieten zum Osmanischen Reich. Zahlreiche Quellen bestätigen, dass der Ausmaß der Entvölkerung groß war: ein Teil der Bevölke-rung fiel im Krieg, ein Teil wurde von den Osmanen gefangengenommen, ein Teil aber wanderte in sichere Gebiete (westliches Ungarn, Hrvatsko zagorje usw.) aus. Es kann jedoch angenommen werden, dass ein wenn auch kleinerer Teil der Bevölkerung in diesem Grenzgebiet blieb und mit dem Leben fortsetzte. Das bestätigt das gut organisierte Abwehrsystem, dessen Aufrechterhaltung nie in Frage kam. Für diese Tatsa-che sprechen auch aufbewahrte Sprachidiome der lokalen Bevölkerung. Ein Teil der einheimischen Bevölkerung fand Zuflucht in den schwer zugängli-chen wäldern und ein Teil von ihnen suchte Zuflucht in den Sumpfgebieten an den Flüssen.

Die Bereiche, die das Kalnik-Gebirge und das Ivančica-Gebirge bzw. das Varaždinske toplice-Gebi-rge und das Gebiet westlich vom Unterlauf des Flusses Bednja umschließen, waren hauptsächlich von osma-nischen Verheerungen verschont und ein Großteil davon blieb ständig bewohnt. Eine wichtige Rolle spielten im Verteidigungssystem natürliche Barri-eren. Diese Funktion der Natur kam im Falle von Kalnik-Gebirge am deutlichsten zum Ausdruck. Das sumpfige Gebiet am Unterlauf vom Fluss Bednja stellte den osmanischen Streifzügen kaum ein Hindernis dar. Das kann auch die Tatsache erhellen, warum sich westlichste Festung der Copreinizer Oberhauptma-nnschaft in Ludbreg befand. Ludbreg entstand am Straßenübergang über Flüsschen Bednja und an der Kontaktzone der nördlichsten Abhänge von Kalnik-Gebirge und der Drautalebene. Der Ort Varaždinske Toplice stellte die letzte Festung im westlichen Teil der Kreutzer Oberhauptmannschaft dar.

Östlich von dem Medvednica-Gebirge, dem Kalnik-Gebirge und dem Unterlauf von Bednja befand sich ein teilweise verwüstetes Gebiet. Dieses Gebiet könnte in zwei Zonen aufgeteilt werden. Eine Zone lag westlich von der Linie Koprivnica-Križevci-Vrbovec. Die zweite erstreckte sich östlich von dieser Linie bis zu den Flüssen Lonja und Česma bzw. bis zu den Festun-gen Ivanić im Süden und Đurđevac im Norden hin.

Der Raum westlich der Linie Koprivnica-Križevci-Vrbovec stellte einen Übergangsraum zwischen dem

von kriegerischen Zerstörungen verschonten Raum und dem »faktisch« teilweise verwüsteten Raum in dem Dreieck von dieser Linie und den Festungen Ivanić und Đurđevac dar. Im westen von der Linie Koprivnica-Križevci-Vrbovec funktionierten die Grundherrschaften Vrbovec, Rakovec, Veliki Kalnik, Rasinja und Ludbreg und ein paar kleinere Güter nebenbei. Außerdem lag ein Großteil der Dörfer der ehemaligen Copreinizer und St. Georgen Grundherrs-chaften, die später zu »Kucheldörfer« des Copreini-zer Hauptmanns wurden, im Landstreifen zwischen Koprivnica und Ludbreg.

Das teilweise Ausbleiben der Kontinuität der mittelalterlichen Ortsnamen zeugt davon, dass die Gegend westlich der Linie Koprivnica-Križevci-Vrbovec nur zum Teil verwüstet wurde. Bei alledem entstand im 17. Jahrhundert im Norden und im Süden dieses Gebiets eine größere Zusammenballung der Freidörfer. Die sogenannten Privatwalachen gründe-ten Ansiedlungen mit fast gleichen Privilegien, welche den Freidörfern eingeräumt wurden.

Mit anderen worten, auf dem Gebiet westlich von der Linie Koprivnica-Križevci-Vrbovec entstand auf den Grundherrschaften und Grundbesitzen eine relativ zahlreiche »Population« von abhängigen Bauern, die sich durch ihren privilegierten Status als Freibauern und Privatwalachen von den benachbarten Kmeten und Söllner (Häusler) unterschieden. Intere-ssanterweise gab es im 17. Jahrhundert westlich von Ludbreg (gegen Varaždin) und jenseits des Flusses Lonja im Zagreber Komitat keine Freidörfer und Privatwalachendörfer. Dieses Gebiet westlich der Linie Koprivnica-Križevci-Vrbovec dürfte einst zum Teil verwüstet werden beziehungsweise nicht dem Ansi-edlungsprozess unterzogen werden.

Vielleicht sollte man das Gebiet westlich der Linie Koprivnica-Križevci-Vrbovec als ein Gebiet der ungleichmäßigen Ansiedlung und nicht als ein Gebiet der Diskontinuität betrachten. Aus den Quellen ist erschließbar, dass ein Teil der Bevölkerung, der im Mittelalter zum Untertanen gehörte, in den veränder-ten Umständen des 17. Jahrhunderts sich den freibäu-erlichen Status erfreuen dürfte. Solche Fälle kamen in den unmittelbaren Berührungszonen zwischen Zivil-kroatien und der Slawonischen Grenze vor.

Das »faktisch« zum Teil verodete Gebiet lag östlich der Linie Koprivnica-Križevci-Vrbovec. Die sehr bescheidene Siedlungskontinuität ist in diesen ein paar Siedlungen auf einheimische Bevölkerung und auf Flüchtlinge aus den östlichen slawonischen Gebi-eten zurückzuführen. Die schwache Siedlungskontinu-ität ist in diesem »faktisch« verödeten Gebiet auf den


bischöflichen Grundbesitzen in der Umgebung von Dubrava und Gradec und auf der bischöflichen Grun-dherrschaft Ivanić und auf der Copreinizer Grun-dherrschaft, und zwar in den Dörfern Drnje, Sigetec und Virje zu suchen. Drnje und Sigetec sind Dörfer, die wahrscheinlich von den aus umliegenden Gegen-den zugewanderten Flüchtlingen gegründet wurden. Virje entstand am Ort wo einst der mittelalterliche Markt Prodavić lag. Alle drei erwähnten Siedlungen waren Festungen mit besoldeter Besatzung, was am Ende des 16. und zu Beginn des 17. Jahrhunderts die einzige Bürgschaft für die einigermaßen dauerhaftere Ansiedlung darstellte.

Auf dem Gebiet des Königreichs Slawonien wurde noch im 16. Jahrhundert ein wirksames Verteidigun-gssystem errichtet, das im Laufe des 17. Jahrhunderts größtenteils zu einem arrondierten Raum des waras-diner Generalats wurde. Die windische Grenze als ein Teil der Kroatisch-slawonischen Militärgrenze verfügte nicht über einen ständigen Sitz für den Kommandanten, obwohl er schon vor dem Jahr 1595 aus Varaždin Befehle erlassen hatte. Einer von den ersten Sitzen des Befehlshabers war Koprivnica. Nach dem Jahr 1595 wurde Varaždin zum ständigen Sitz des kommandierenden Generals bestimmt und aus dieser Tatsache leitet das Generalat seinen Namen ab.

Im Laufe des 17. Jahrhunderts wurde der Ausbau- und Modernisierungsprozess der Festungen im waras-diner Generalat abgeschlossen. Die Hauptfestungen, die eine wehr- und zentralörtliche Funktion für die Räume nördlich und südlich der Drau hatten, zählten im 17. Jahrhundert zu den modernsten Festungen des Habsburger Verteidigungssystems. Die Festungen übten sowohl im physischen als auch im geistigen Sinne Einfluss auf demographische, gesellschaftliche und wirtschaftliche Veränderungen im Generalat. In den meisten Festungen wurde der Raum zur Ansi-edlung nach ein paar Jahrzehnten zu klein und man begann das umliegende Gebiet anzusiedeln. wenn in der zweiten Hälfte des 16. Jahrhunderts zur Einsc-hließung der Siedlungen in den »Kern« d. h. zur Konzentration aller Funktionen innerhalb der Festung und zur Überlassung der ehemaligen urbanisierten Umwelt kam, war im 17. Jahrhundert der Prozess »der Kernöffnung« ganz klar zu betrachten. Dieser Prozess ist in Transformierung der natürlichen Umwelt unter der Einwirkung des Menschen zu erkennen.

Die in Zivilkroatien zugewanderten walachen könnten unterschiedlichen Untertannenstatus geni-eßen haben. Die Unterschiede lagen auch im Grun-dbesitz. Die sogenannten Privatwalachen hatten keinen Grundbesitz. Es gab walachen, die den Grun-

dbesitz besaßen (Sveti Petar, Obrež, Martinić, Valetić, Brezani, Salnik, Radoišće) und zu Freibauern wurden. Und es gab auch jene walachen, die im Untertanen-status waren. Die sogenannten Privatwalachen hatten demnach keinen Grundbesitz und sie entrichteten nur eine Pauschalgeldabgabe (Pacht). Die walachen auf den Grundherrschaften und auf den Gütern in dem Zivilgebiet des Slawonischen Reiches konnten also auch einen Kmeten-Status (Varaždinske Toplice) genießen, aber auch Freibauern (Sveti Petar, Obrež, Martinić, Valetić, Brezani, Salnik, Radoišće usw.) oder sogenannte Privatwalachen (Črnoglavec, Ivanec, Duga Rijeka, Čukovec usw.) werden. Die Lage der sogena-nnten Privatwalachen war günstiger als der Status der Kmeten oder der Freibauern auf den Gütern und Grundherrschaften im Königreich Slawonien. Nach der Grenzverschiebung zum Osmanischen Reich wurde der Status der ganzen Dörfer von sogenannten »Privatwalachen« durch den Freibauernstatus ersetzt, was auf horizontale gesellschaftliche Beweglichkeit und auf eine relative Verschlimmerung der gesellsc-haftlichen und wirtschaftlichen Lage dieser Einwoh-ner hinweist. Es ist interessant, dass alle mit kollekti-ven Privilegien versehenen Dörfer und die Privatwa-lachendörfer am bergigen Terrain der nördlichsten Abhänge von Kalnik-Gebirge lagen. Die Einwohner konnten sich dort mit dem Viehzucht beschäfti-gen. Das war aber nicht nomadisierender Viehzucht sondern sie bedienten sich der weiden in der Nähe von ihren Ansiedlungen.

Die Freibauern mit dem vererblichen Status – soweit aus den bekannten Quellen ersichtlich – waren aus der aus Kroatien jenseits der Kulpa stammenden Bevölkerung, dann aus der einheimischen Bevölke-rung (sogenannte »Slowenen« d. h. Slovinci) und aus den aus dem Osmanischen Reich eingewanderten Christen zusammengesetzt. Die bereits vorher zuge-wanderten Privatwalachen wurden auch zu Freibauern zugezählt.

Die Gruppen von Freibauern waren im Kreutzer Komitat schon seit dem 15. Jahrhundert anwesend. Ihr Status unterschied sich von dem Status der Freiba-uern aus späteren Zeitperioden, weil ihre Privilegien nicht erblich waren. Die erblichen Freibauern haben ihren Status während des Ansiedlungsprozesses im 17. Jahrhundert erworben. Die Grundherren waren gezwungen, den Einwanderern einen günstigeren Status zu verleihen, um diese nicht in das warasdi-ner Generalat umsiedeln zu wollen und dorthin in den Grenzerstand zu treten. Obwohl die Freibauern eine wichtige Rolle bei Aufstellung des kroatischen Landesheers spielten, versuchten Grundherren im 18.


Jahrhundert, insbesondere in den Zeitperioden ohne kriegerische Auseinandersetzungen, ihren Status zu ändern. Die Grundherren hielten die Untertanen, die hauptsächlich zum Militärdienst eingewendet wurden, nicht für unentbehrlich. Dadurch unterschied sich die Lage der Freibauern im 18. Jahrhundert wesentlich von ihrer Lage im 17. Jahrhundert, aber das sollte erst durch weitere Forschungen erhellt werden.

Neue Einwohner (walachen und Predavcen) sollten in den zukünftigen Militärgrenzgebieten, die sie Ende des 16. Jahrhunderts und Anfang des 17. Jahrhunderts besiedelten, wachttürme zur Überwa-chung der Türkeneinfälle errichten. Diese sollten mit wachposten besetzt werden. Die Ansiedler mußten die zur Verfügung gestellten unbebauten Grundstücke ausroden. Bei dieser Arbeit hatten sie keine Hilfe und die versprochene Belohnung blieb auch aus, was große Unzufriedenheit zur Folge hatte.

Die walachen wurden in verschiedenen Bereichen des Kreutzer Komitats und des warasdiner Generalats angesiedelt. Die räumliche Verteilung des Ethnonyms walache weist darauf hin, dass walachische Ansiedlun-gen, rein walachische Dörfer ausgenommen, ziemlich zerstreut waren und im Großteil des Kreutzer Komi-tats und des warasdiner Generalats vorhanden waren.

Ein Unterschied besteht darin, wie eingewanderte walachische Bevölkerung von den »Anderen« bezeich-net wurde und wie diese Bevölkerung sich selbst iden-tifizierte. Die Beispiele der Konversion sind erwäh-nenswert, weil unter dem Namen der orthodoxen walachen auch Angehörige anderer nicht orthodoxer ethnischer Gruppen auftauchten. Gleichfalls wurde ein Teil walachischer, ursprünglich orthodoxer Bevöl-kerung, die im Laufe der katholischen Erneuerung zum Katholizismus übertrat, in den Quellen nicht mehr als walachen bezeichnet. Die Problematik der im warasdiner Generalat angesiedelten walachen kann nicht vereinfacht betrachtet werden. In Hinsi-cht auf die Selbstidentifikation der im warasdiner Generalat (auch im Kreutzer Komitat) zugewanderten Bevölkerung stehen nur seltene Quellenangaben zur Verfügung. Diese beziehen sich dann auch nur auf die Oberschicht der Grenzbevölkerung. Ein Beispiel zeugt von der Selbstidentifikation der walachischen Oberschicht und darin steht, dass diese Oberschi-cht 1610 ihre Volksgenossen als Serben bezeichnet hatte. Die orthodoxen walachen bildeten im Osten des Kreutzer Komitats d.h. im Gebiet, das stufenweise zum warasdiner Generalat wurde, zu Beginn des 17. Jahrhunderts die Mehrheit der Bevölkerung. Meiner Annahme nach sollten diese walachen mehr als ein Drittel der Bevölkerung ausmachen. Im westen des

Kreutzer Komitats, das unter der Jurisdiktion des kroatischen Landtags und Banus stand, stellten sie mit fast vierzehn prozentigem Anteil an Gesamtbevöl-kerung eine Minderheit dar. Diese Zahl ist keinesfalls zu unterschätzen. Im Unterschied zu den orthodoxen walachen, deren Zahl im warasdiner Generalat einen ständigen Anstieg aufwies, ging zu gleicher Zeit die Zahl der orthodoxen walachen im Kreutzer Komitat zurück.

Die walachen waren in den ersten Jahrzehnten des 17. Jahrhunderts die zahlreichste Bevölkerungs-gruppe im warasdiner Generalat. Sie sprachen Štoka-visch und gehörten der Serbisch-orthodoxen Kirche an. Ein günstiger Status, der den walachen 1630 mit den »Statuta Valachorum« eingeräumt wurde, besaß eine unwiderstehliche Anziehungskraft für neue größtenteils nicht walachische und nicht orthodoxe Einsiedler auf dem Gebiet des warasdiner Genera-lats. Neue Gruppen von orthodoxen walachen aus dem Osmanischen Reich, dem Karlstädter Generalat und Zivilkroatien wurden dadurch auf Zuwanderung angeregt.

Die Zahl der orthodoxen Häuser wurde in den walachischen Siedlungen (die bis zu 1610 gegründet wurden) von 1.256 Anfang des 17. Jahrhunderts auf 611 bis zum Anfang des 18. Jahrhunderts herabge-setzt. Die römisch-katholische Bevölkerung wanderte bis zum Ende des 17. Jahrhunderts in diese Siedlun-gen ein. Es ist auch anzunehmen, dass ein Teil der ursprünglich orthodoxen Bevölkerung zum Katho-lizismus übertrat. In der ersten Hälfte des 18. Jahr-hunderts stieg in diesen ursprünglich walachischen Siedlungen die Zahl der römisch-katholischen Bevöl-kerung auf 40%. Die Zahl der katholischen Bevölke-rung stieg in diesen Siedlungen durchwegs an.

Die im warasdiner Generalat angesiedelte katho-lische Bevölkerung war ihrer Herkunft nach sehr vers-chiedenartig. Unter ihnen findet man auch sogenannte geflüchtete Kmeten (coloni fugitivi), die wegen schwe-rer Lebensbedingungen ihre Grundherrschaften im Inneren des Landes (meistens im warasdiner, Zagre-ber und Zalader Komitat, im slowenischen ethnischen Raum) verließen und auf halbverödete Grundbesitze des Kreutzer Komitats und des warasdiner Generalats flüchteten. Die Quellenangaben lassen darauf schli-eßen, dass die aus Zagorje, Posavina und Međimurje stammenden Einwanderer ziemlich zahlreich waren und zerstreut in verschiedenen Siedlungen angesiedelt wurden.

Ein Teil der in das warasdiner Generalat geflüch-teten Kmeten kam auch aus der unmittelbaren Nachbarschaft d. h. aus den in der Nähe liegenden


Grundherrschaften und Grundbesitze im Kreutzer Komitat. Zur gleichen Zeit kamen neue Ansiedler in das Komitat, die ihren Untertanenstatus für den günstigeren Freibauernstatus wechselten. Sie besie-delten diese halbverödeten Gebiete des warasdiner Generalats allmählich und illegal.

Auf dem Gebiet des warasdiner Generalats und des Kreutzer Komitats wurde die Bevölkerung aus anderen Gebieten angesiedelt, die eine wichtige Rolle im Bevölkerungswachstum und bei der Gründung neuer Siedlungen spielte. Unter den Einwanderern war die Gruppe von Kranjci verhältnismäßig zahlreich. Ihr Herkunftsort ist im slowenischen ethnischen Raum zu suchen. Sie waren ausgesprochen zerstreut im Kreut-zer Komitat und im warasdiner Generalat angesiedelt. Der Name Kranjec weist darauf hin, dass es sich um Menschen handelt, die ihre Identität aus unbekannten Gründen geheim zu halten versuchten. Es bleibt uner-klärt, ob einige unter ihnen nicht Nachkommen der vorher ausgewanderten Bevölkerung wären und wider in die Heimat ihre Voreltern zurückgekehrt haben. Ein Teil der Einwanderer wurde unter dem Namen Dolenci bekannt. Es ist höchst wahrscheinlich, dass sich das relativ oft vorkommende Ethnonym Dolenec auf Prekomurci aus Dolinsko und vielleicht auch auf die Einwanderer aus Prlekija (dem Teil des heutigen Sloweniens zwischen der Mur und der Drau in der Nähe von Ljutomer und Ormož) bezieht.

Im warasdiner Generalat blieb eine relativ kleine Zahl der einheimischen Bevölkerung, die Kajkavisch sprach. In den Quellen wurden sie als »Slowenen« (Slawonier, Slovinci) eingetragen. Vielleicht könnte der im 17. Jahrhundert im warasdiner Generalat und im Kreutzer Komitat verbreitete Begriff »Slowene« (Slawonier) auch auf jene Zuwanderer angewendet werden, die aus dem unter osmanischer Herrschaft liegenden Teil des ehemaligen Kreutzer Komitats kamen. Diese »Slowenen« (Slawonier) sollten die Reste der mittelalterlichen kajkavischen Bevölkerung sein.

Das Gebiet an der Drau war im 16. und 17. Jahr-hundert ein Sumpfgebiet, das für die dort angesie-delte Bevölkerung einen Schutzgürtel darstellte. wie es aus dem Urbarium von Copreinizer und St. Georgen Grundherrschaft aus dem Jahr 1548 ersichtlich ist, suchte ein Teil der Bevölkerung auf den Drauinseln und auf anderen schwer erreichbaren Orten neben der Drau Zufluchtsstätte auf. Dichte wälder an den Abhängen des Bilo-Gebirges boten auch einigermaßen sichere Zuflucht für die benachbarte Bevölkerung. Es ist offensichtlich, dass sich ein Teil der alten mittelal-terlichen Bevölkerung in umliegende Sumpfgebiete und wälder zurückzog und dort dank der erfolgrei-

chen Anpassung an neues Ökosystem »überlebte«. Diese Umgebung war überhaupt nicht gastfreundlich, aber dort wurden der geflüchteten Bevölkerung doch minimale Überlebensbedingungen gesichert. Diese Bevölkerung wurde nicht in die Konskriptionen eingetragen und blieb auch außer Interessenbereich jener, die diesen Raum damals beschrieben haben. Ähnliche Prozesse kamen auch in einigen anderen Grenzgebieten wie z. B. am Fluss Lonja in der Nähe von Ivanić vor. Es ist interessant zu erwähnen, dass sich die Verbreitung des sogenannten Glogovnica-Bilogora kajkavischen Dialekts, der in der Umgebung von Cirkvena gesprochen wird, mit der Grenze der osmanischen Eroberungen im 16. Jahrhundert bezie-hungsweise der späteren Ansiedlung von štokavischen walachen überschneidet.

Die Anwesenheit der »Slowenen« (Slawonier) im warasdiner Generalat verweist auf einheimische Bevölkerung d.h. auf Bevölkerung, die osmanische Verwüstungen »überlebt« hatte. Diese Bevölkerung wurde in nördlichsten Teilen des Kreutzer Komitats und des waraždiner Generalats konzentriert, wo sie dank der Sumpfgebiete und der Nebenarme der Drau sowie der dichten wälder überlebte.

Durch den Ansiedlungsprozess wurden in diesem Raum im 17. Jahrhundert solche ethnischen, sprachli-chen, sozioökonomischen und kulturellen Verhältni-sse hergestellt, die eine Grundlage der späteren und auch größtenteils der heutigen Raumordnung und seiner Ansiedlungsstruktur darstellen.

Neben orthodoxen walachen und römisch-katho-lischen »Slowenen« (Slawoniern) bildeten Predavce eine der zahlreicheren Gruppen in der windischen Grenze. In der Zeit ihrer Einwanderung sprachen sie Štokavisch. Nach dem jetzigen Forschungsstand dieser Problematik bleibt uns nichts anderes übrig, als sich auf die meistenteils parteiisch zusammenge-fassten Berichte der Zagreber Bischöfe zu verlassen. Laut dem bischöflichen Bericht aus dem Jahr 1640 wurden die Predavcen (aus der Quelle ist es unklar ob darunter alle Angehörige dieser Gruppe gemeint sind?) als Katholiken angeführt. Aber es soll zugefügt werden, dass bischöfliche Berichte keine zuverlässi-gen Angaben über konfessionelle Zugehörigkeit für frühere Zeitperioden bieten, weil die Konversionen der Orthodoxen zum Katholizismus offenbar üblich waren. Interessanterweise geht es hier um die Predav-cen auf den Grundbesitzen der Zagreber Bischöfe, wo Ende des 16. und Anfang des 17. Jahrhunderts orthodoxe Einwanderer registriert waren. Erstaun-licherweise verschwanden bald einige orthodoxen Einsiedler aus den Quellen beziehungsweise an ihrer


Stelle wurde katholische Bevölkerung in die Quellen eingetragen. Demzufolge lässt sich annehmen, dass es sich um einige Gruppen von Predavcen, viellei-cht gerade orthodoxe walachen (die Ende des 16. Anfang des 17. Jahrhunderts auf den Grundbesitzen der Zagreber Bischöfe angesiedelt wurden), die zum Katholizismus konvertierten, handelte. Die Quellen liefern dafür keine ausdrückliche Bestätigung.

Laut den Berichten der Zagreber Bischöfe, die im Zeitraum zwischen 1640 und 1662 entstanden sind, waren die Predavcen katholisch, aber das bedeutet noch nicht, dass sie bereits als Katholiken eingewan-dert waren. Nämlich, im warasdiner Generalat und im Kreutzer Komitat wurden im 17. Jahrhundert konfessionelle Konversionen üblich. Die Berichte der Zagreber Bischöfe stellen das einzige bekannte Quelle-nmaterial, das über die Herkunft der Predavcen beri-chtet. Diese Quellen bieten leider keine zuverlässigen Angaben über die Situation am Anfang des 17. Jahr-hunderts an. Laut einem Bericht aus dem Jahr 1635 wären die Predavcen Bosniaken (Bošnjani), Kroaten aus der Türkei. In den Berichten aus den Jahren 1640, 1641 und 1651 wurden sie mit der Bezeichnung katho-lische Bosniaken versehen und im Bericht aus 1661 steht, dass sie: »Katholiken kroatischer oder slawo-nischer Nation seien, die vorher in der Türkei (im Osmanischen Reich) gelebt haben«.

Es ist auffallend, dass diese untypische Auswahl der Bezeichnungen für eine Bevölkerungsgruppe im warasdiner Generalat im 17. Jahrhundert so lange im Gebrauch war, bis im warasdiner Generalat die Umstände bestanden, in denen diese Benennungen sinnvoll waren. Die Predavcen wurden als eine abge-sonderte Bevölkerungsgruppe im warasdiner Gene-ralat das letzte Mal zur Zeit des Bischofs Petar Petretić (1648-1667) erwähnt.

Es bleibt noch übrig, den Unterschied zwischen den Slawoniern und den Predavcen, die zur gleichen Zeit und im gleichen Raum vorkommen, zu erläu-tern. Es scheint, dass die Predavcen im Vergleich zu Slawoniern nicht bosnische Katholiken sein könnten. Das Verweisen auf die Kroaten, die aus Bosnien unter der osmanischen Herrschaft eingewandert waren, hilft nicht bei der Problemlösung. Die Frage, warum die Quellen diese Menschen nicht einfach als Kroa-ten bezeichneten, bleibt ungeklärt. In den Quellen wurde das Adjektiv bosnisch nicht nur für die Katho-liken sondern auch für die Menschen verschiedener Konfessionszugehörigkeit verwendet. Diese Opposi-tion könnte in Bezug auf den Unterschied zwischen Predavcen und Slawoniern im warasdiner Generalat im 17. Jahrhundert funktional sein. Diese Annahme

kann aber nicht quellenmäßig belegt werden, weil zugängliche Quellen keine erforderlichen Angaben für unzweideutige Verallgemeinerung enthalten. Der Begriff »Slowenen« Slawonier dürfte sich wahrschein-lich auf die Untertanen des »Slawonischen Königrei-chs« (Szlouenskoga orszaga) beziehungsweise auf die einheimische kajkavische Bevölkerung beziehen, die osmanische Verheerung überlebt hatte. Im Gegensatz zu ihnen könnte man die Predavcen als Einsiedler definieren, die sich vermutlich durch ihre Mundart von den Slawoniern unterschieden.

Neben walachen und Predavcen wurden auf dem Gebiet des warasdiner Generalats und des Kreutzer Komitats auch andere doch nicht zahlreiche Gruppen aus dem Osmanischen Reich (z. B. Šijaci) angesiedelt. Aus dem westen wanderten auch Bevölkerungsgrup-pen wie Bezjaci, Majdaci und andere ein. Vom Norden wurden einzelne Einwanderungen aus dem ungaris-chen Gebiet verzeichnet. Die Einwanderungen aus dem deutschsprachigen Raum (in erster Linie aus dem innerösterreichischen Raum) müssen auch erwähnt werden sowie jene der Tschechen, Bulgaren, Roma und Juden.

Der Ansiedlungsprozess bestätigt die Annahme, dass es sich auf dem Gebiet des warasdiner Genera-lats und des Kreutzer Komitats nicht ausschließlich um kroatisch-serbische/serbisch-kroatische ethnische Beziehungen handelte. In diesem Raum wurde die Bevölkerung verschiedenartiger ethnischer Herkunft aus anderen Regionen angesiedelt.

In der ersten Hälfte des 17. Jahrhunderts stellten die orthodoxen walachen eine prägnante Mehrheit (mehr als zwei Drittel) auf dem zukünftigen Gebiet des warasdiner Generalats dar. Gleichzeitig blieben sie in der Minderheit (unbedeutend mehr als ein Siebtel) auf dem Territorium, wo die Kontinuität der Instituti-onen des mittelalterlichen Kreutzer Komitats bestand. Nach Einschätzungen betrug die Bevölkerungszahl im warasdiner Generalat zu Beginn des 17. Jahrhunderts ungefähr 15.590 und am Ende dieses Jahrhunderts wuchs diese Zahl auf 50.810 Einwohner. Dabei soll man vorsichtig vorgehen, weil das Territorium des warasdiner Generalats Ende des 17. Jahrhunderts vom Fluss Česma (Čazma) bis auf den Fluss Ilova erweitert wurde und der Prozess der Territorialisie-rung des Generalats durch das ganze 17. Jahrhundert dauerte. Das Kreutzer Komitat hatte Ende des 16. bezi-ehungsweise zu Beginn des 17. Jahrhunderts ungefähr 12.350 Einwohner und Ende des 17. und zu Beginn des 18. Jahrhunderts 33.580 Einwohner.

Im Laufe des 17. Jahrhunderts wuchs die Bevölke-rung auf dem erforschten Raum des Kreutzer Komi-


tats und des warasdiner Generalats von 27.940 auf 84.400. Die Bevölkerungszahl des gesamten erfors-chten Raums wurde im Laufe des 17. Jahrhunderts verdreifacht. Dabei soll betont werden, dass das Bevöl-kerungswachstum auf dem Gebiet des warasdiner Generalats größer war.

Auf dem Gebiet des Kreutzer Komitats und des warasdiner Generalats sind folgende Gruppen der städtischen Ansiedlungen im Laufe des 17. Jahr-hunderts zu unterscheiden: 1) königliche Freistädte, 2) privilegierte Marktflecken, 3) Marktflecken und Märkte, die im Mittelalter gegründet wurden und die ihren städtischen Status auch in einem Teil des 17. Jahrhunderts beibehielten, 4) neue Marktflec-ken und Märkte, 5) Marktflecken und Märkte, die zu Dörfern wurden. Alle erforschten Ansiedlungen gehören dem Typus von Grenzsiedlungen an. Zu erster Gruppe von Ansiedlungen wurden Koprivnica und Križevci gezählt. Ivanić und Cirkvena (dieser Ort gewann das Markrecht in der zweiten Hälfte des 17. Jahrhunderts) gehörten zur zweiten Gruppe. Und alle anderen Ansiedlungen gehören zur dritten und vier-ten Gruppe. Diese Ansiedlungen wurden in Quellen mit dem Begriff »oppidum« bezeichnet, was man als Marktflecken oder Markt übersetzen kann. Das sind alte städtische Ansiedlungen, die auch im Mittelalter bestanden: Ludbreg, Rasinja, Sv. Križ (neben Ivanić), Rakovec, Vrbovec, Dubrava und Čazma. Zu diesen wurden auch neue städtische Ansiedlungen zugezählt: Gradec, Komarnica (heute Novigrad Podravski), Drnje und wahrscheinlich Đelekovec, Virje und andere. Einige von mittelalterlichen Marktflecken erloschen und wurden im rechtlichen Sinne zu Dörfern. Diese Ansiedlungen wurden in die fünfte Gruppe eingereiht. In der Gruppe der Marktflecken und Märkte könnte man den Unterschied zwischen den einzelnen Ansi-edlungen bemerken, weil sich die nicht privilegierten Marktflecken und Märkte voneinander bedeutsam unterschieden. Das sollte aber in zukünftigen Fors-chungen gründlicher bearbeitet werden.

Laut dem jetzigen Forschungsstand sollten im 17. Jahrhundert außer gefestigten Grenzstädten (Kopriv-nica, Ivanić und Križevci) keine anderen städtischen Ansiedlungen in diesem Raum existieren. Trotzdem kann jedoch bestätigt werden, dass ein größerer Geldzustrom im Militärgrenzgebiet, insbesondere in kleineren Festungen des warasdiner Generalats, den Handel anspornte. Das hatte die Gründung neuer städtischer Ansiedlungen (Marktflecken) in der Nähe von Festungen zur Folge. Dabei ging es nicht nur um die Gründung neuer Marktflecken (z.B. Marktflec-ken Komarnica-Novigrad) sondern es wurden auch

einige mittelalterlichen Marktflecken wiederbelebt. Solche Beispiele findet man in der Nähe von Festun-gen: Međurača, Čazma und Virje.

In den Marktflecken, die am Ende des 16. und zu Beginn des 17. Jahrhunderts existierten, wurde allgemein das Bevölkerungswachstum vermerkt. In meisten Marktflecken im Kreutzer Komitat sank von der Mitte bis zum Ende des 17. Jahrhunderts die Einwohnerzahl und einige unter diesen Marktflecken wurden in diesem Zeitraum zu Dörfern. Mitte des 17. Jahrhunderts entstanden im warasdiner Gene-ralat neue Marktflecken, in denen bis zum Ende des 17. Jahrhunderts die Zahl der gesamten Bevölkerung angestiegen ist.

Die Zahl der gesamten Stadtbevölkerung des warasdiner Generalats und des Kreutzer Komitats weist auf folgenden Schluss hin, dass der Prozess der Reurbanisierung bis zur Mitte des 17. Jahrhunderts am intensivsten war. Dieser Prozess verlief parallel mit dem Prozess der Besiedlung von urbanen und rura-len Siedlungen auf dem erforschten Gebiet. Von der Mitte bis zum Ende des 17. Jahrhunderts wuchs die Gesamtzahl der Stadtbevölkerung auf dem erforschten Gebiet nur schwach.

Der Urbanisierungsgrad des Kreutzer Komi-tats änderte sich von Anfang bis zum Ende des 17. Jahrhunderts nicht. Der Anteil der in den Städten und Marktflecken angesiedelten Bevölkerung betrug 16,9%. Der Urbanisierungsgrad wurde auf dem ganzen erforschten Gebiet im 17. Jahrhundert erhöht. Der Anteil der Stadtbevölkerung wuchs im 17. Jahrhundert von 7,5% auf 12%. Der Urbanisierungsgrad im waras-diner Generalats war am Ende des 17. Jahrhunderts doppelt so niedrig als im Kreutzer Komitat.

Neben dem warasdiner Generalat wurde auch der Raum des Kreutzer Komitats intensiv besiedelt. Der Ansiedlungsprozess wirkte sowohl auf natürliche Umwelt, die durch Ausrodung und Ackerbaubearbei-tung verändert wurde, als auch auf sozio-ökonomis-che Veränderungen ein. Vergleicht man die Zahl der Freibauern auf einzelnen Grundbesitzen, kommt man zum Schluss, dass ihr Anteil auf jenen Grundbesitzen, die näher an dem warasdiner Generalat lagen, höher als auf den entlegenen war. während des Ansiedlun-gsprozesses kam es zu Unterschiede im Status der abhängigen Bauern im Kreutzer Komitat und in ande-ren neuangesiedelten Gebieten. Der Bedarf nach neuer Bevölkerung erschwerte den Grundherren, die ange-siedelten Menschen abgabenpflichtig zu machen. Die Versuche, die Lage der neuangesiedelten Bauern mit jenen im Inneren des Landes auszugleichen, konnten nicht ohne widerstand und Abwanderung eines Teils


der Bevölkerung in das Militärgrenzgebiet passieren. In diesem Kontext soll die Refeudalisierungsprozess auf den neubesiedelten Gebieten von jenem untersc-hieden werden, der auf den durch das ganze 16. Jahr-hundert bewohnten Gebieten zu Tage kam.

Zur Erforschung von warasdiner Generalat und Kreutzer Komitat wurde eine neue Klassifizierung der ruralen Ansiedlungen vorgeschlagen. Im Laufe des 17. Jahrhunderts gab es neben den Dörfern auch: a) Einzelhäuser und b) weiler, die im Laufe des 18. und 19. Jahrhunderts zu einzelnen Dörfern wurden. Unter den »richtigen« Dörfern lassen sich zwei Haup-ttypen unterscheiden: 1) Streusiedlung aus mehreren weilern bestehend, 2) geschlossene Dorfformen mit Unterteilung nach dem Grundriss: a) Haufendorf, b) Reihendorf, c) Straßendorf.

Auf dem Gebiet zwischen Bilo-Gebirge und Moslavina-Gebirge kam es durch die Grenzverschi-ebung zur Ansiedlung der katholischen Bevölkerung und zur Gründung der Siedlungen mit der katho-lischen Bevölkerung, die an der Grenze zum Osma-nischen Reich lagen. Der ähnliche Prozess ging in Podravina vor, wo neue Ansiedlungen mit fast aussc-hließlich katholischer Bevölkerung gegründet wurden. Diese Ansiedlungen stellten eine Art der Pufferzone zwischen den walachischen Dörfern und dem Osma-nischen Reich dar. Im Unterschied zu den Teilen des warasdiner Generalats, die das nördliche Bilo-Gebirge, die Podravina und das Moslavina-Gebirge umfassen, bestehen keine zuverlässigeren Angaben über die Herkunft der Einwohner im Raum zwis-chen dem Bilo-Gebirge und dem Moslavina-Gebirge. Die Herkunftsangaben über die auf diesem Gebiet wohnende katholische Bevölkerung sind bis zum 18. Jahrhundert sehr spärlich. Die in der Pufferzone ange-siedelte katholische Bevölkerung wurde zur Aufsi-cht der vorher eingewanderten walachen verwendet und umgekehrt. Der Prozess der Dorfgründung mit katholischer Mehrheitsbevölkerung am Grenzgebiet zwischen dem Osmanischen Reich und walachischen Dörfern scheint gar nicht ein Zufall zu sein, obwohl katholische Ansiedlungen im Grenzgebiet mit ganz anderen Argumenten begründet wurden. Das wurde damit gerechtfertigt, dass die Entführung von katho-lischen Kindern und Kinderhandel, die von walachen unternommen wurden, vorgebeugt sein sollten.

Die Grenze des »Niemandslands« wurde auf das Gebiet zwischen dem Moslavina-Gebirge und der Sau (beziehungsweisen des Flusses Lonja) verschoben. Die Ansiedlung von orthodoxen walachen, die eine

Reihe von Dörfern in der Hauptmannschaft Ivanić gegründet hatten, stellte den Besiedlungsanfang des verödeten Gebiets dar. In die Gegend zwischen dem Moslavina-Gebirge und dem Fluss Lonja wanderten im Laufe des ganzen 17. Jahrhunderts neue Bevölke-rungsgruppen ein. Es kam auch vor, dass die Bewoh-ner dieser Gegend auswanderten und anstatt derer neue Menschen angesiedelt wurden.

Die Besiedlung setzte im Laufe des 17. Jahrhun-derts fort. Dabei wurden neue Dörfer gegründet oder die Neuzugewanderten wurden in den bestehenden Dörfern angesiedelt. Dieses Gebiet war seit 30er Jahren des 16. Jahrhunderts fast völlig verlassen und die Zuwanderer bewohnten ein Gebiet, das ungefähr 80-100 Jahre unbebaut war. Nur mit großer Mühe gelang es den Angesiedelten, die Landwirtschaft zu erneuern. Sehr intensive Migrationsprozesse sind im Laufe des Großen wiener Kriegs (1683-1699) zu beobachten. Damals wanderte eine große Zahl der Einwohner wahrscheinlich auf das Gebiet der Saugrenze aus. Zur gleichen Zeit wanderten neue Bevölkerungsgruppen auf das Moslavina-Gebiet ein. In diesem Gebiet ist auch ein Trend der Ansiedlung von katholischer Bevölkerung ganz an der Grenze zum Osmanischen Reich zu verfolgen.

Bis zum Großen wiener Krieg wurde der Prozess der Erweiterung des besiedelten Gebiets in Richtung Ost beendet. Eine wichtige Rolle spielte in diesem Prozess die Einwanderung der katholischen Bevöl-kerung, die in bestehenden walachendörfern oder östlich davon angesiedelt wurde. Das resultierte damit, dass die walachen im größten Teil des Grenz-gebiets nicht mehr an der »ersten Verteidigungslinie« lebten.

In diesem Buch versuchte ich, den Prozess der Erneuerung beziehungsweise der Ausbildung von Grenzergesellschaften auf dem Gebiet des warasdiner Generalats und des Kreutzer Komitats im 17. Jahr-hundert darzustellen. Neue Gesellschaften haben den Raum andersartig organisiert, als es im Mittelalter der Fall war. Die Verteidigungsmaßnahmen beeinflus-sten stark die Raumorganisierung. Dabei wurde auch ein neuer Typus der Raumorganisierung aufgestellt. Meine Absicht war, verschiedene auch widersprüchli-che Initiativen »von oben« und »von unten«, die zur Einrichtung dieses Grenzgebiets beigetragen haben, darzustellen. Meine Aufmerksamkeit wurde auch auf die Umwelt als den dritten Faktor der Raumgestaltung, oder mit Braudels worten ausgedrückt, auf die Fakto-ren der »langen Dauer« (»longue durée«) gerichtet.


• AGK – Arhiv grada Koprivnice.• Arhiv HAZU – Arhiv Hrvatske akademije znanosti

i umjetnosti, Zagreb.• ARS – Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana. • CLRH - Consiliium locum tenentiale regium

Hungaricum.• DAV – Državni arhiv Varaždin.• DSK - Deželni stanovi za Kranjsko.• DU - Departmentum urbariale.• HBL – Hrvatski biografski leksikon, knj. 1-6,

Zagreb 1983.-2005.• HDA – Hrvatski državni arhiv, Zagreb.• HKK – Hrvatske kraljevinske konferencije.• HS - Laszowski, E, Habsburški spomenici kraljevine

Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, knj. 3, Zagreb 1917.• HSS – Hrvatski saborski spisi. Šišić, F, Hrvatski

saborski spisi, V, Zagreb 1918.• IÖHKR – Kriegsarchiv, wien, Innerösterreichis-

cher Hofkriegsrat.• KA, IÖHKR –Kriegsarchiv wien, Innerösterreic-

hischer Hofkriegsrat • KAZ – Kaptolski arhiv, Zagreb.• KGZ - Dobronić, L, Koprivnički gradski zapisnici

17. stoljeća, Podravski zbornik, br. 14, Koprivnica 1988.

• KV – Kanonske vizitacije.• LCC - Liber civ. Caproncensis 1640.-1756. u Držav-

nom arhivu Varaždin.

• MGKc – Muzej grada Koprivnice.• Militaria – Steiermärkisches Landesarchiv, Graz,

Laa. A. Antiquum, XIV.• MKK – Matična knjiga krštenih.• MKV – Matična knjiga vjenčanih.• MOL - Magyar országos lévltár, Budapest.• NAZ – Nadbiskupski arhiv, Zagreb.• OeStA/FHKA - Österreichisches Staatsarchiv,

Finanz- und Hofkammerarchiv• OeStA, KA, IÖHKR – Österreichisches Staatsar-

chiv, Kriegsarchiv, Innerösterreichischer Hofkri-egsrat

• PSZ - Laszowski, E, Povijesni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, knj. 14-17, Zagreb 1932-1941.

• SHKR - Lopašić, R, Spomenici hrvatske krajine, knj. 1-3, Zagreb 1884-1889.

• StLA - Steiermärkisches Landesarchiv, Graz.• NAM – Nadškofijski arhiv, Maribor.• USVG – Uvezeni spisi Varaždinskog generalata.• VZA - Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-

dalmatinskog zemaljskog arkiva, Zagreb.• ZHS –Zaključci Hrvatskog sabora (pripremili Butu-

rac, J; Stanisavljević, M; Sučić, R; Šojat, V; Zmajić, B.), knj. 1-2, Zagreb 1958.

• ZPGK – Zapisnici poglavarstva grada Koprivnice u Državnom arhivu Varaždin.

• ZPV – Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, knj. 3-9, Varaždin 1992.-2003.

popIs IZVorA I LIterAtUre

popIs KorIšteNIh KrAtICA

POPiS kOriŠTeNiH arHiVa (Te mUZeJa i kNJiŽNiCa kOJi imaJU arHiVSkU GraĐU)• Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb• Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana• Državni arhiv Varaždin• Haus-, Hof- und Staatsarchiv, Beč• Hrvatski državni arhiv, Zagreb• Kriegsarchiv, Beč• Magyar Országos Levéltár, Budimpešta

• Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb• Nadbiskupijski arhiv, Zagreb• Narodna in Univerzitetna knjižnica, Ljubljana• Steiermärkischen Landesarchiv, Graz• Nadškofijski arhiv, Maribor• Dokumentacija Gradskog muzeja Varaždin• Dokumentacija Muzeja grada Koprivnice


• Adamček, J. - Kampuš, I. Popisi i obračuni poreza u Hrvat-skoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb, 1976.

• Adamček, J.- Filipović, I. - Hrg, M. - Kolanović, J. - Pandžić, M. Seljačke bune XV-XVIII stoljeća. (Građa). Arhivski vjesnik. God. XVI. Zagreb, 1973.

• Adamček, J. i suradnici, Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII. Stoljeću. (Građa). Zagreb, 1985.

• Adamček, J. Opis gospodarskog stanja vlastelinstva Đurđevca, Prodavića i Koprivnice 1548. Kaj, 6. Zagreb, 1969.

• Anali del Collegio Ungaro-Illirico di Bologna 1553-1764. Bologna, 1988.

• Atlas Hungaricus. Sv. 2. Budapest, 1996. • Barabás, S. Codex diplomaticus et epistolaris comitis Nico-

lai de Zrinio. Knj. 1 – 2. Budapest, 1898. – 1899.• Barada, M. Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom

zakonu. Zagreb, 1952.• Barbarić, J. - Holzleitner, M. - Pisma fra Luke Ibrišimo-

vića zagrebačkim biskupima (1672.-1697.). Jastrebarsko 2000.

• Barbarić, J. Diplomatički i ostali pisani izvori za povijest Ivanića i njegova kraja (1246-1808). 900 godina Ivanića (zbornik). Kloštar Ivanić – Ivanić Grad – Križ, 1994.

• Barlé, J. Biskup Vinković o biskupskom dvoru i franje-vačkom samostanu u Kloštru Ivaniću. Vjesnik zemaljskog arkiva, XV. Zagreb, 1913.

• Belostenec, I. Gazophylacium. Reprint izdanje. Zagreb, 1972.

• Bogović, M. (prir.). Senjsko-modruška ili krbavska bisku-pija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici. Zagreb, 2003.

• Bojničić, I. Kraljevske darovnice odnoseće se na Hrvatsku. Iz kraljevskih registraturnih knjiga »Libri regii«. Vjesnik hrv. – slav. – dalm. Arhiva, god. VII. sv. 4. Zagreb, 1905; god. VIII., sv. 8., Zagreb, 1906.

• Boškov, V. - Šamić, J. - Turski dokumenti o slovenačkom roblju u Sarajevu u 16. vijeku. Zgodovinski časopis. God. 33, br. 1. Ljubljana, 1979.

• Bučar, F. Prilozi protestantizmu u Hrvatskoj u nadbiskup-skom arhivu u Zagrebu. Vjesnik Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva. Sv. VI. Zagreb, 1904.

• Buturac, J. - Stanisavljević, M. - Sučić, R. – Šojat, V. - Zmajić, B. Zaključci Hrvatskog sabora. Sv. 1. Zagreb, 1958.

• Buturac, J. Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine. Starine, knj. 59, Zagreb, 1984.

• Buturac, J. Regesta za spomenike Križevaca i okolice 1134-1940. Križevci, 1991.

• Corpus Juris Hungrici, Budae, 1779.• Crijević Tuberon, L. Komentari o mojem vremenu (preveo:

V. Rezar). Zagreb. 2001.• Čelebija, E. Putopisi. Sarajevo, 1973.• Črnko, F. Podsjedanje i osvojenje Sigeta i popratni tekstovi.

Zagreb, 1971.• Demian, J. A. Darstellung der Oesterreichischen Monarchie

nach den neuesten statistischen Beziehungen, 4: Statistische Beschreibung der Militär-Grenze. Bd. 1. wien, 1806.

• Die Matikel der Universität Wien. Knj. 4-6. wien, 1974.-1993.

• Die Matikeln der Universität Graz (bearbeitet von J. Andritsch). Knj. 1-3. Graz 1977.-1987.

• Die Matrikel der Universität Salzburg 1639-1810 (ur. V. Redlich). Salzburg, 1933.

• Die Matrikel der Universität Wien. Knj. 3 (1518-1579.). wien, 1971.

• Dimitrijević, S. Građa za srpsku istoriju iz ruskih arhiva i biblioteka. Spomenik Srpske kraljevske akademije, 53. Beograd, 1922.

• Dobronić, L. Koprivnički gradski zapisnici 17. stoljeće. Podravski zbornik. Sv. 14. Koprivnica, 1988.

• Đurđevačka pukovnija. Hrvatska na tajnim zemljovidima. Knj. 8. priredili Valentić, M., Hrobec, I., Jukić, I. Zagreb, 2003.

• Eszterhazy, N. Opinio seu discursus palatini circa conser-vationem regni et confiniorum ejusdem, Viennae 12. decem-bris 1641. U: Enchiridion Fontium Historiae Hungarorum. Budapest, 1901.

• Fancev, F. Građa za povijest školskog književnog rada isuso-vačkog kolegija u Zagrebu (1606.-1772., Starine, knj. 37. Zagreb, 1934.

• Fejér, G. Croatiae ac Slavoniae cum regno Hungariae nexus et relationes. Budae, 1839.

• Feletar, D. Pravila legradskog Šoštarskog i kušnjarskog ceha iz 1697. godine. Podravski zbornik, sv. 1. Koprivnica, 1975.

• Filić, K. Varaždinski mesarski ceh. Varaždin, 1968.• Frankapan (Zrinski), K. Putni tovaruš, Venecija 1661.,

pretisak iz 2005. (Čakovec)• Gavrilović, S. Građa o balkanskim trgovcima u Ugarskoj

XVIII veka. Knj. 2 – carinarnice. Beograd, 1996.• Gavrilović, S. Građa za istoriju Vojne granice u XVIII veku.

Knj. 1 (Banska krajina 1690-1783). Beograd 1989.• Gavrilović, S. Građa za istoriju Vojne granice. Knj. 3 –

Varaždinski generalat (1595-1704). Beograd. 2006.• Gavrilović, S. Građa za istoriju Vojne granice. Knj. 4 -

Varaždinski generalat (1596-1704). Beograd, 2006.• Gavrilović, S. Iz istorije Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugar-

skoj (XV-XIX vek). Beograd, 1993.• Giacomo Cantelli da Vignola, Parte della Schiavonia…,

Roma 1690. U: G. G. Rossi, Mercurio geografico overo…. Roma 1692-94

• Hacquet, B. Abbildung und Beschreibung der südwest - und östlichen Wenden, Illyrer und Slaven... Bd. 1. Lepzig, 1801.

• Hidrološki godišnjak Jugoslavije I/1985. Beograd, 1988.• Horvat, K. Izvješće kardinalu Cintiju Aldobrandiju, držav-

nom tajniku pape Klementa VIII. Starine, knj. 32. Zagreb, 1907.

• Horvat, K. Prilozi za hrvatsku povijest iz arhiva rimskih. Starine, knj. 34. Zagreb, 1913.

• Horvat, R. Hrvatska oporuka Nikole Makara od god. 1671. VZA, XV. Zagreb, 1913.

• Horvat, R. Kako je Koprivnica god. 1651. dobila svoju maltu. Vjesnik zemaljskog arhiva. Sv. 15. Zagreb, 1913.

iZBOr iZ POPiSa OBJaVLJeNiH iZVOra


• Horvat, R. Koprivničke listine XVI vijeka. Vjesnik Kraljev-skog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (VZA). God. 16. Zagreb, 1914.

• Hrvatske kraljevinske konferencije, (prir. J. Ivanović, J. Kola-nović i drugi). Knj. 1, Zagreb, 1985.

• Isthvanfio (Istvánffy), N. Historia regni Hungariae. Viennae-Pragae et Tergesti, 1758.

• Ivić, A., Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u XVI. i XVII. vijeku, Starine. Knj. 35, Zagreb 1916.

• Ivić, A. Nekoliko ćirilskih spomenika iz XVI. i XVII. Veka. Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva. Zagreb, 1913.

• Ivić, A. Neue cyrillische Urkunden aus den Wiener Archi-ven. Archiv für slavische Philologie, Bd. 30. Berlin, 1908.

• Ivić, A. Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba tokom XVII. Veka. Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva. Zagreb, 1916.

• Kaser, K. - Grandits, H. - Gruber, S. Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljišni posjed i etničnost u jugoza-padnoj Hrvatskoj. Zagreb, 2003.

• Kiss, I. N. Monumenta Zrínyana. Pars oeconomica, vol. 2, Budapest, 1991.

• Korenčić, M. Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971. Zagreb, 1979.

• Krčelić, B. A. Annuae ili historija, 1758-1767. Zagreb, 1952.

• Krčelić, B. A. Povijest stolne crkve zagrebačke. Zagreb, 1994.• Križevačka županija, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18.

i 19. stoljeća, Zagreb, 2004.• Krmpotić, Lj. Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog

Kraljevstva od 16. do 18. stoljeća. Hannover-Karlobag-Čakovec, 1997.

• Kudelić, Z. Isusovačko izvješće o krajiškim nemirima 1658. i 1666. godine i o marčanskom biskupu Gabrijelu Mijakiću (1663.-1670.). Povijesni prilozi, 32, Zagreb, 2007.

• Kudelić, Z. Izvješće zagrebačkog biskupa Benedikta Vinko-vića aposlolskom nunciju Casparu Mattheiju o Marčanskoj biskpiji i Vlasima iz 1640. Povijesni prilozi, br. 19. Zagreb, 2000.

• Kudelić, Z. Izvješće zagrebačkog biskupa Petra Petretića o Svidničkoj (Marčanskoj) biskupiji caru Leopoldu I. iz 1667. Povijesni prilozi, 26. Zagreb, 2004.

• Kuripešić, B. Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rume-liju 1530. Beograd, 2001.

• Laszowski, E. Povijesni spomenici plem. općine Turopolje. Knj. 4 Zagreb, 1908.

• Laszowski, E. Povijesni spomenici slob. kralj. grada Zagreba. Knj. 14-17. Zagreb, 1932.-1941.

• Laszowski, E. (prir.) Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Monumenta Habsburgica). Knj. 3. Zagreb, 1917.

• Laszowski, E. Habsburški spomenici. Knj. 2. Zagreb, 1916.• Laszowski, E. Izbor isprava velikih feuda Zrinskih i Fran-

kopana. Zagreb, 1951.• Laszowski, E. Povijesni spomenici grada Zagreba. Knj. 12.

Zagreb, 1929.• Laszowski, E. Povijesni spomenici plemenite općine Turo-

polje. Knj. 2. Zagreb, 1905.

• Lopašić, R. Hrvatski urbari. Zagreb, 1894.• Lopašić, R. Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka

iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu., Starine, knj. 17, Zagreb, 1885.

• Lopašić, R. Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu. Starine 19. Zagreb, 1887.

• Lopašić, R. Slavonski spomenici za XVII. viek, Pisma iz Slavonije u XVII. vieku (1633-1709.). Starine, 30. Zagreb, 1902.

• Lopašić, R. Spomenici hrvatske krajine. Knj. 1-3. Zagreb, 1882.-1885.

• Lukinović, A. - Dević, A. - Razum, S. Kanonske vizita-cije Zagrebačke nadbiskupije. I. Gorski arhiđakonat. Sv. 1 (1639.-1726.) Zagreb, 2006.

• Ljubić. Š. (prir.). Commissiones et relations venetae, Monu-menta spectantia historiam Slavorum meridionalium. Knj. 6. Zagreb, 1876.

• Mályusz, E. Zsigmondkori oklevéltár. Sv. II/1. Budapest, 1958.

• Marijan, V. Srpska istorijska čitanka. Knj. 2. Beograd, 2001.

• Martjanska pesmarica. uredil in spremna besedila napisal Vilko Novak. Ljubljana, 1997.

• Matricula et Acta Alumnorum Collegii Germanici et Hungarici ex Regno Hungariae Oriundorum. ed. A. Veress, Budapest, 1917.

• Matricula et Acta Hungarorum in universitate Patavina studentium (1264-1864). ed. A. Veress. Budapest, 1915.

• Matricula Universitatis Tyrnaviensis 1635-1701. (A Nagys-zombati egyetem anyakonve), prir. Zsoldos Attila, Buda-pest, 1990.

• Mažuran, I. Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine. Osijek, 1993.

• Mažuran, I. Izvještaji Cariffine komisije o uređenju Slavo-nije i Srijema nakon Osmanske vladavine 1698. i 1702. godine. Osijek, 1989.

• Mažuran, I. Popis zapadne i srednje Slavonije 1698. i 1702. godine. Osijek, 1966.

• Mesić, M. Građa mojih razprava u Radu. Starine, knj. 5. Zagreb, 1873.

• Meyer, M. Ortelius redivivus et continuatus. Nürnberg, 1665.

• Modrić, R. - Šamšalović, M. Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana. Vol. 1. Popisi i procjena dobara (1672-1673). Zagreb, 1974.

• Monumenta Zrinyiana. Knj. 2. Budapest, 1991.• NSK Zagreb RIID-16o-17 (sig. vet. R 1.889), Kripozti

Ferdinanda II. rimzkogha czeszara, ... Po ottczu Guli-elmusu Lamormaini diachkim iezikom zlosene, szada pak po Iuriu Rattkai ... szlovinzkim iezikom popiszane. u Bechu, 1640.

• NSK Zagreb RIID-16o-79 (sig. vet. R 1.826), Szveti evan-geliomi, ... gozpodina Petra Petreticsa, ... /Vu Nemskom Gradcze/, /1651/

• NSK Zagreb, R 4086, Status familiae Patachich• NSK, Zagreb, RIID-16o-1; Putni tovarus / vnogimi lipimi,

nouimi i pobosnimi molituami iz nimskoga na heruaczki


jezik isztomachen i spraulyen po meni groff Frankopan Catharini goszpodina groffa Petra Zrinszkoga hisnom touarussu, V Benetkih, leta 1661.

• NSK, Zagreb, RIID-16o-15, Molitvene knyisicze: vszem Christusevem vernem szlovenzkoga jezika priztoyne i hasznovite / [potpis na kraju predgovora: Jeden pop iz Reda Jesuitanzkoga], Vu Posone : [s. n.], M.DC.XL. leto 1640

• NSK, Zagreb, RIID-16o-19, Molitvene knyisicze : vszem Christusevem vernem szlovenzkoga jezika priztoyne i hasznovite / p. Miklouussa Krajachevicha redovnika Reda Iezuitanzkoga; po B. M. redovniku iezuiti znovich na haszen zlovenskoga naroda pod stampom szkupa zovem stoie pridano szlosene,

• NSK, Zagreb, RIID-16o-27 (sig. vet. R 1.897), J. Habdelić, Zerczalo Marianzko, to je to poniznozt Devicze Marie, kaje Boga rodila. ... po Juriu Habdelichu ... MDCLXII, u Nemskom Gradczu : pri Ferenczu widmanstetteru, /1662./.

• NSK, Zagreb, RIID-16o-50, Dictionar ili rechi szlovenszke zvexega ukup zebrane, u red posztaulyene, i Diachkemi zlahkotene, U Nemskom Gradczu : Pri odvetku widman-stadiussa, 1670.

• NSK, Zagreb, RIID-4o-2, Decretum koterogaie Verbewczi Istvan diachki popiszal / od Ivanussa Pergossicha na szlou-jensski iezik obernien, Stampan u Nedelischu, leto nasse-gha zuelichenia 1574.

• NSK, Zagreb, RIID-8o-184, Postilla na vsze leto po nedelne dni vezda znouich szpraulena szlouenszkim iezi-kom / po Antolu Vramcze, Stampano v szlobodnom krali-euom varassu Varasdine : [s. n.], 1586.

• NSK, Zagreb, Sine sign. (Fotokop.), Dussni vert, duhov-nim czvetiem naszagyen. To je to: unoge fele officiumi i litanye, ... na Hervatczki jesik pretolmacheni ... Po p. Bolthisaru Millovczu, ..., vu Bechu : pri Janussu Jacobu Kuerneru, 1664.

• Ortelius, H. - Meyer, M. Ortelius redivivus et continua-tus, oder der Ungarischen Kriegs-Empoerungen historiche Beschreibung. Nuernberg, 1665.

• Pergošić, I. Decretum (...). Pretisak, prir. Z. Bartolić. Čako-vec, 2003.

• Petrić, H. Dio kanonskog zapisnika koprivničke župe iz 1615. Tkalčić, 9. Zagreb, 2005.

• Radonić, J. Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka. Beograd, 1950.

• Razum, S. Biskupijska skupština (sinoda) Zagrebačke bisku-pije iz 1669. godine. Prva biskupijska skupština biskupa Martina Borkovića, Tkalčić, 8. Zagreb, 2004.

• Razum, S. Biskupska skupština (sinoda) Zagrebačke bisku-pije iz 1673. godine. Druga biskpijska skupština biskupa Martina Borkovića. Tkalčić, 10. Zagreb. 2006.

• Razum, S. Nastarije sačuvane župničke prisege u Zagrebač-koj nadbiskupiji. Knjiga župničkih prisega (1648.-1674.). Tkalčić. Knj. 8. Zagreb, 2004.

• Ritter Vitezović, P. Kronika aliti spomen vsega svieta vikov u dva dela razredjen, koterih prvi drži od početka svieta do Kristuševoga porojenja drugi od Kristuševoga porojenja

do ispunjanja leta 1690 / složen i na svitlo dan po Pavlu Ritteru-Vitezoviću. Zagreb, 1696.

• Roksandić, D. - Obradović, I., O popisu žumberačkih uskoka iz 1551. godine, Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do Karlovačkog mira 1699. Beograd, 1989.

• Sárospataki reforátus kollégium diákjai 1617-1777. prir. Richard Hörcsik. Sárospatak, 1998.

• Statistički pregled Pakračke eparhije od 1702.-1929., u: R. Grujić, Spomenica o srpskom pravoslavnom vladičanstvu Pakračkom, Beograd 1996.

• Statistische Übersichten über die Bevölkerung und den Viehstand von Österreich. nach der Zählung vom 31. Okto-ber 1857. wien, 1859.

• Statut grada Varaždina. Varaždin, 2001.• Statuta Valachorum (priredila Zrinka Blažević). Prilozi za

kritičko izdanje, Zagreb 1999.• Stipišić J. - Šamšalović, M. Isprave u Arhivu Jugoslavenske

Akademije, Od smrti kralja Matije Korvina do smrti kralja Vladislava II, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akademije. Vol. 4. Zagreb, 1961.

• Stojanović, Lj. Stari srpski zapisi i natpisi. Sv. 3. Beograd, 1905.

• Šimrak, J. De relationibus Slavorum Meridionalium cum Sancta Romana Sede Apostolica saeculis XVII. et XVIII., vol. I. (1611.-1661.). Zagreb, 1926.

• Šišić, F. (prir.) Hrvatski saborski spisi. Knj. 4. (1578.-1608.). Zagreb, 1917.

• Šišić, F. (prir.) Hrvatski saborski spisi. Knj. 5. (1609.-1630.). Zagreb, 1918.

• Šišić, F. Hrvatski saborski spisi. Knj. 3. Zagreb, 1916.• Tkalčić, I. K. Prilog za povjest zagrebačkih sinoda u XV. i

XVI. Vieku. Starine, knj. 16. Zagreb, 1884.• Topografska karta 1:50000, Đurđevac 3, 273-3. Vojnogeo-

grafski institut. Beograd, 1968.• Topografska karta 1:50000, Koprivnica 3, 272-3. Vojnoge-

ografski institut. 2. izdanje. Beograd,1982.• Valentić, M. - Horbec, I. - Jukić, I. (prir.) Križevačka

županija. Hrvatska na tajnim zemljovicima 18. i 19. stoljeća. Knj. 9. Zagreb, 2005.

• Valvasor, J. V. Die Ehre des Herzogthums Krain / von Johann Weichard Freiherrn von Valvasor. Knj. 4, Ljubljana, 1879.

• Valvasor, J. V. Slava vojvodine Kranjske (izabrana poglav-lja). Ljubljana, 1994.

• Valvasor, J. w. Die Ehre des Herzogthums Crain, Rudolf-swert 1877.-1879., knj. 3,

• Vanino, M. Misijska izvješća XVII. i XVIII. Vijeka. Vrela i prinosi. Sv. 1. - 2. Sarajevo, 1932. - 1933.

• Veliki atlas Hrvatske, Mozaik knjiga, Zagreb 2002. (karte 5, 6, 7)

• Vinodolski zakon (priredio: Lujo Margetić), Zagreb, 1995.• Virovitička županija, Hrvatska na tajnim zemljovidima.

Knj. 5. priredile I. Hrobec i I. Jukić. Zagreb, 2002.• Vujević, P. Documentes historiques sur les variations de

climat dans les territoires du Royaume de Yougoslavie et des contées avoisinantes. Beograd, 1931.


• Wenzel, G. - Marino Sanuto világkrónikájának Magya-rországot illető tudósításai, Magyar Történelmi Tár, XXIV. Budapest, 1877.

• Zaključci Hrvatskog sabora (pripremili J. Buturac; M. Stanisavljević; R. Sučić; V. Šojat; B. Zmajić). Knj. 1. (1631.-1693.); knj. 2 (1693.-1713.), Zagreb, 1958.

• Zapisnici poglavarstva grada Koprivnice (1639.-1700.), knj. 1-2. (prir. K. Levanić), Koprivnica 2006-2008.

• Zapisnici poglavarstva grada Varaždina (prir. J. Barbarić, J. Kolanović, K. Levanić), knj. 3-10, Varaždin, 1992.-2005.

• Zimány, V. Monumenta Zrínyana. Pars oeconomica. Vol. 1. Budapest, 1991.

IZBor IZ popIsA KorIšteNe LIterAtUre• Abel, w. Agrarkrisen und Agrarkonjunktur. Eine Geschi-

chte der Land- und Ernährungswirtschaft Mitteleuropas seit dem hohen Mittelalter. Hamburg-Berlin, 1978.

• Abel, w. Die Wüstungen des ausgehenden Mittelalters. Ein Beitrag zur Siedlugs- und Agrargeschichte Deutschlands. Jena, 1943.

• Abrahamowicz, Z. dr. Die Türkenkriege in der historischen Forschung. wien, 1983.

• Adamček, J. - Ekonomsko-društveni razvoj u sjeveroza-padnoj Hrvatskoj u 16. i 17. stoljeću, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća (ur. M. Gross), Zagreb 1981.

• Adamček, J. Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb, 1980.

• Adamček, J. Bune i otpori. Zagreb, 1987.• Adamček, J. Dugi rat 1593-1606. Enciklopedija hrvatske

povijesti i kulture. Zagreb, 1980.• Adamček, J. Erdeljski rat 1663-1664. Enciklopedija hrvat-

ske povijesti i kulture. Zagreb, 1980.• Adamček, J. i dr. Šumarstvo. Enciklopedija hrvatske povi-

jesti i kulture. Zagreb, 1980.• Adamček, J. Iseljavanje Hrvata u austrijsko-ugarski

granični prostor u 16. stoljeću. Povijest i kultura Gradi-šćanskih Hrvata. Zagreb, 1995.

• Adamček, J. Iz starije povijesti Križa. Kaj, 4-5. Zagreb, 1984.

• Adamček, J. Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma. Ludbreg (monografija). Ludbreg, s.a. (1984.)

• Adamček, J. Seljačka buna 1573. Zagreb, 1968.• Adamček, J. Seljačka buna na posjedima Bele i Ivanca

1568-69. Historijski zbornik, godč 25-26. Zagreb, 1972.-1973.

• Adamček, J. Sukobi grada Varaždina i varaždinske vlastele u XVI. i XVII. Stoljeću. Varaždinski zbornik 1181-1981. Varaždin, 1983.

• Adamček, J. Vlastelinstva Čazma, Ivanić i Dubrava u sred-njem vijeku. Čazma u prošlosti i danas. Čazma, 1979.

• Adamček, J. Vlastelinstvo Greben. Kaj, 4-5. Zagreb, 1973.• Adamček, J. Zrinsko-frankopanski posjedi u XVII stoljeću.

Radovi Instituta za hrvatsku povijest, sv. 2. Zagreb, 1971.• Andrić, J. O Kranjcima, Folia onomastica Croatica, 10,

Zagreb 2001.• Andritsch, J. Die Matrikeln der Universität Graz. knj. 2

Jahr• Androić, M. Neke značajke razvoja Varaždina u XVIII.

Stoljeću. Varaždinski zbornik. Varaždin, 1983.

• Androić, M. Povijest vatrogastva u Varaždinu 1220-1955. Varaždin, 1955.

• Androić, M. Varaždinski trgovac Vinko Perger. Kaj, br. 10., Zagreb, 1968.

• Anić, V. Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb, 1996.• Báckai, V. Small towns in eastern central Europe, Small

towns in early modern Europe (ur. P. Clark). Cambridge University Press, 1995.

• Balog, Z. - Križevačko-kalnička regija u srednjem vijeku, Križevci 2003.

• Bartolić, Z. Majka Katarina. Biografski i književno-povi-jesni kolaž o Ani Katarini Frankopan-Zrinski & Putni tovaruš. Čakovec, 2004.

• Bartosiewicz, L. - Camels in antiquity; the Hungarian connection, Antiquity, 1996., vol. 70, No. 268

• Bartosiewicz, L., Dirjec, J., Camels in antiquity: Roman Period finds from Slovenia, Antiquity, 2001., vol. 75, No. 288

• Bazala, V. - Dokumenti o zdravstvu u Vojnoj krajini, naro-čito o takozvanom kužnom kordonu, Acta Historica Medi-cinae Pharmaciae Veterinae, god. 1, br. 2, Beograd 1961.

• Bedenko, V. Križevci – razvoj grada. Glasnik Arhitekton-skog fakulteta, 3. Zagreb, 1975.

• Begović, B. Pitomača. Pitomača, 1995.• Belicza, B. - Medicina i zdravstvo, u: Hrvatska i Europa –

kultura, znanost i umjetnost, svezak III. – Barok i prosvjeti-teljstvo (XVII-XVIII stoljeće), ur. Ivan Golub, Zagreb 2003.

• Bertić, I. - Drava, Encikolopedija Jugoslavije 3, Zagreb 1984.

• Bertoša, M. - Izazovi povijesnog zanata. Lokalna povijest i sveopći modeli, Zagreb 2002.

• Bertoša, M. Hrvatski identitet u ozračju ranoga novovje-kovlja. Historijski zbornik. god. 52. Zagreb, 1999.

• Bertoša, M. U znaku plurala. Višebojni i višeslojni identitet istarski (kroki ranoga novovjekovlja: XVI.-XVIII. stoljeća). U: Identitet Istre – ishodišta i perspektive. Zagreb, 2006.

• Bertović S., Lovrić, A. Ž. - Übersicht der Vegetation Kroati-ens nach neueren Untersuchungen, Mitteilung der Florisch-sociziologischen Arbeitsgemeinschaft, Neue Serie, Tuexenia, sv. 12, 1992.

• Bićanić, R. - Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750-1860), Zagreb 1951.

• Bidermann, F. - Steiermarks Beziehungen zum kroatisch-slavon. Königreich im XVI. und XVII. Jahrhundert, Mitt-heilungen des Historischen Vereines für Steiermark, sv. 39, Graz 1891.


• Bidermann, H. J. - Die Serben-Ansiedlungen in Steiermark und im Warasdiner Grenz-Generalate, Mittheilungen des Historischen Vereines für Steiermark, sv. 31, Graz 1883.

• Bidermann, I. H. - Zur Ansiedlungs– und Verwaltungsgesc-hichte der Krainer Uskoken in im XVI. Jahrhundert, Archiv für Heimatkunde, 2, Laibach 1882/83.

• Bilkei, I., Turbuly, É.- Zala vármegye közgyulési jegyzo-könyveinek regesztái 1555-1711, I. kötet 1555-1609, Zalai gyujtemény, sv. 29, Zalaegerszeg 1989;

• Bjelovitić, M. Veliki Poganac. Glasnik Geografskog druš-tva RS. Sv. 3, Banja Luka, 1998.

• Blanc, A. - Zapadna Hrvatska. Studija iz humane geogra-fije, Zagreb 2003.

• Blašković, V. - Osobitosti Drave i naše granice u Podravini, Podravski zbornik 2, Koprivnica 1976.

• Blažević, Z. Ilirski ideologem tijekom 17, stoljeća: upotrebe, funkcije, značenja. Doktorska disertacija. Odsjek za povi-jest, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Zagreb, 2005.

• Blotevogel, H. H. Untersuchungen zur Entwicklung des deutschen Städtesystems im Industriezeitalter. Bochum, 1980.

• Bobek, H. – Fesl, M. Das System der zentralen Orte Österrei-chs, eine empirische Untersuchung. wien-Köln, 1978.

• Bobek, H. Die Hauptstufen der Gesellschafts- und Wirtsc-haftsentfaltung in geographischer Sicht. Die Erde God. 90. wien, 1959.

• Bobek, H. Ein Beitrag zur groβräumigen sozialgeographis-chen Forschung. Geographical papers. Zagreb, 1970.

• Bobek, H. Grundfragen der Stadtgeographie. Geographis-cher Anzeiger, god. 28, 1928.

• Bog, I. Funktionen der Stadt in Geschichte und Gegenwart. Versuch über Konstanten städtischer Existenz, Die Stadt in Geschichte und Gegenwart (ur. O. Pickl), Graz, 1973.

• Bracewell, C. w. Senjski uskoci. Zagreb,1997.• Bračič, V. - Prebivalstvo občine Ptuj v luči zgodovinskega

razvoja, u: Poetovio-Ptuj 69-1969, Zbornik razprav ob tisočdevetstoletnici, Maribor 1969.

• Bračič, V. - Ptujsko polje v luči imenjskih cenitev iz leta 1542., Ptujski zbornik IV, Maribor 1975.

• Braudel, F. - Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitali-zam od XV. do XVIII. stoljeća, knj. 1, Struktura svakidaš-njice Zagreb 1992.

• Braudel, F. - Strukture svakidašnjice, Materijalna civili-zacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća, Zagreb 1992.

• Breu, J. - Die Kroatensiedlung im Burgenland und in den anschliessenden Gebieten, Beč 1970.

• Brlić, A. E. Ivan Globiczer, veliki kapetan koprivnički (1572. - 1581.). Zbornik Muzeja grada Koprivnice. Sv. 4. Kopriv-nica, 1947.

• Brlić, A. E. Tri Grasweina, vel. kapetani Koprivnički. Zbor-nik Muzeja grada Koprivnice. Sv. 6. Koprivnica, 1947.

• Brozović, L. - Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica, 1978.

• Budak, N. - Društveni i privredni razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća, Umjetnička topografija Hrvatske – Križevci grad i okolica, Zagreb 1993.

• Budak, N. Der Einfluss der Migrationen au die Verände-rung der Etnischen Selbstidentifikation im Raum des Mitte-lalterlichen Slawoniens. Internationales Kulturhistorisches Symposion Mogersdorf, Bd. 28. Zagreb, 2000.

• Budak, N. Društveni i privredni razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća. U: Umjetnička topografija Hrvatske. Knjiga 2. Križevci – grad i okolica. Zagreb, 1993.

• Budak, N. Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (Urbanizacija Varaždinske županije do kraja 16. stoljeća). Zagreb-Koprivnica, 1994.

• Budak, N. Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku. Zagreb. 2007.

• Budak, N. Pogranična gradska naselja sjeverne Hrvatske u 17. stoljeću. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. Br. 25. Zagreb, 1992.

• Budak, N., Strecha, M., Krušelj, Ž. - Habzburzi i Hrvati, Zagreb 2003.

• Buklijaš, T. - Kuga: nastajanje identiteta bolesti, Hrvatska revije, god. 2, br. 2, Zagreb 2002.

• Burić, J. Biskupija Senjska i Modruška u XVIII. Stoljeću. Zagreb, 2002.

• Buturac, J. - Povijest Gornje Rijeke i okolice, Gornja Rijeka 1979.

• Buturac, J. - Vrbovec i okolica 1134-1984, Vrbovec 1984.• Buturac, J. Iz prošlosti Cirkvene i okolice. Križevački zbor-

nik. Sv. 2. Križevci, 1982.• Buturac, J. Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501.

godine. Starine. Knj. 59. Zagreb, 1984.• Buturac, J. Regesta za spomenike Križevaca i okolice.

Križevci,1991.• Buturac, J. Rovišće. Rovišće, 2003• Campbell I. D., McAndrews, J. H. - Forest Disequilibrium

Caused by Rapid Little Ice Age Cooling, Nature, 1993., no. 366• Chaunu, P - Civilizacija klasične Evrope, Beograd 1977. • Christaler, w. Die zentralen Orte in Süddeutschland,

Eine ökonomisch-geographische Untersuchung über die Gesetzmäβigkeit der Verbreitung und Entwicklung der Siedlungen mit städtischer Funktion, Diss., Erlangen 1933. 2. izdanje – Darmstadt, 1968.

• Claiborne, R. - Entscheidungsfaktor Klima. Der Einfluss des Wetters auf Entwicklung und Geschichte der Menschheit, wien-München-Zürich 1973.

• Cohn, S. K. - The Black Death Transformed. Disease and Culture in Early Renaissance Europe, London 2002.

• Crkvenčić, I. - Bednja, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 1 (A-Biz), Zagreb 1980.

• Crkvenčić, I. O agraranoj strukturi gornjeg porječja Bednje. Geografski glasnik, br. 13. Zagreb, 1951.

• Cvekan, P. Djelovanje franjevaca u Varaždinu. Varaždin, 1978.

• Cvekan, P. Đurđevac - kakav nije poznat. Đurđevac, 1991.• Cvekan, P. Ferdinandovac, Od Broda na Dravi do Ferdi-

nandovca u močvari. Ferdinandovac, 1996.• Cvekan, P. Franjevci u Remetincu. Virovitica, 1995.• Cvekan, P. Kalinovac, selo i župa. Kalinovac, 1991.• Cvekan, P. Od Gorbonuka do Kloštra Podravskog. Kloštar

Podravski, 1990.


• Cvekan, P. Podravske Sesveta, selo i župa. Podravske Sesvete, 1994.

• Cvijić, J. - Balkansko poluostrvo, (treće izdanje), Beograd 2000.

• Čeh, G. - Oligofrenija kao posljedica enedemskog krete-nizma, Zdravstvene novine, god. XI, br. 5-6, Zagreb 1958.

• Čoralić, L. Hrvati u procesima mletačke inkvizicije. Zagreb, 2001.

• Čoralić, L. Koprivničanin Martin Velinković u procesu mletačke inkvizicije (1642. god.). Podravski zbornik. Br. 22. Koprivnica, 1996.

• Črep, J. - Prohujale nesreće nad sjeverozapadnom Hrvat-skom, Čakovec 1996.

• Čulinović, F. - Državnopravni razvitak Vojne krajine (s naročitim osvrtom na Slavoniju), Rad JAZU, knj. 356, Zagreb 1969.

• Ćirković, S. - O despotu Vuku Gregureviću, Zbornik za likovne umetnosti, 6, Beograd 1970.

• Ćorović, V. - Branković Vuk despot (Zmaj Ognjeni Vuk), Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, I. knjiga (A-H), Zagreb 1925.

• Ćorović, V.- Istorija Srba, Beograd 2004.• Delort, R., Walter, F. - Povijest europskog okoliša, Zagreb 2002.• Demo, Ž. Castrum Keukaproncha/Kuwar – počeci istraži-

vanja. Podravski zbornik. Sv. 10. Koprivnica, 1984.• Dobronić, L. - Glogovnica , Regularni kanonici sv. Groba

jeruzalemskog, glogovnički prepoziti i crkva Blažene Djevice Marije, Tkalčić, knj. 2, Zagreb 1998.

• Dobronić, L. Die Städte Kroatiens im 16. Jahrhundert. Die Stadt an der Schwelle zur Neuzeit. Linz, 1980.

• Dobronić, L. Glogovnica, Regularni kanonici sv. Groba jeruzalemskog, glogovnički prepoziti i crkva Blažene Djevice Marije. Tkalčić. Knj. 2. Zagreb, 1998.

• Drava u Međimurju još uvijek živi, Čakovec 2005.• Dravec, J. III. Narečje in njegove glavne značilnosti. U:

Glasbena folklora Prekmurja. Pesmi, Ljubljana, 1957.• Dugački, Z. - Lonjsko-ilovska zavala i bilogorska Podra-

vina, u: Geografija SR Hrvatske 2, Zagreb 1974.• Dugački, Z. Naselja i naseljenost Hrvatskog Zagorja.

Geograf. Vestnik, 1940.• Duraković, S. i L. - Mikrobiologija namirnica - osnove i

dostignuća, knj. 2, Zagreb 2001.• Dušić, J. - Hidrometrijske značajke porječja Koprivničke

rijeke, Scientia Podraviana, br. 2, Koprivnica 1989.• Đurić, T. - Feletar, D. - Petrić, H. Općina Gornji Knegi-

nec – povijesno-zemljopisna monografija (izabrane teme), Gornji Kneginec-Samobor, 2004.

• Đurić, T. - Legende puka hrvatskoga 1, Samobor 2007.• Đurić, T., Feletar, D. - Stari gradovi, dvorci i crkve sjeve-

rozapadne Hrvatske, Koprivnica 1991.• Đurić, T., Feletar, D. - Stari gradovi, dvorci i crkve Slavo-

nije, Baranje i zapadnog Srijema, Zagreb 2002.• Eleršek, I. - Prikaz geologije ludbreškog područja s poseb-

nim osvrtom na pojave mineralnih sirovina, Ludbreg (monografija), Ludbreg 1984.

• Enciklopedijski leksikon – mozaik znanja, Istorija, Beograd, 1970.

• Erceg, I. - Šume kao objekt ekonomske politike i izvor za održavanje gospodarskog života, Acta historico-oecono-mica Iugoslaviae, vol. 10, Zagreb 1983.

• Erceg, I. Broj i veličina porodica u Istri. U: Acta historico-oeconomica Iugoslaviae. Sv. 8. Zagreb, 1981.

• Erceg, I. Jozefinski popis stnovništva civilne Hrvatske i Slavonije (1785/87). Rad HAZU, 461. Zagreb. 1992.

• Ettinger, J. - Jedna o pepeljarenju, Šumarski list, 7, Zagreb 1886.

• Fajfrić, Ž. - Sveta loza Brankovića, Beograd 1999.• Feletar, D. - Feletar, P. Povijest Kuzminca. Kuzminec,

1992.• Feletar, D. - Geografske značajke križevačke regije,

Križevci-grad i okolica, Zagreb 1993.• Feletar, D. - Legrad, Čakovec 1971.• Feletar, D. - Podravina – prinos poznavanju gospodarskog

razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Koprivnica 1973.• Feletar, D. - Podravina, Koprivnica 1988.• Feletar, D. - Povijest Kunovca, U povodu 90. obljetnice

Kunovečke bune, Kunovec-Koprivnica 1993/94.• Feletar, D. - Stanje i zaštita čovjekova okoliša u koprivnič-

koj Podravini, Podravski zbornik, 16, Koprivnica 1990.• Feletar, D. - Studije i radovi o Podravini, Čakovec 1982.• Feri, R. - Historijski podaci o kugi u našim krajevima,

Liječnički vjesnik, god. 68, Zagreb 1946.• Fesl, M. - Bobek, H. Zentrale Orte Österreichs II. Ergän-

zungen zur Unteren Stufe; Neuerhebung aller zentralen Orte Österreichs 1980/81 und deren Dynamik in den letzten zwei Dezennien. wien, 1983.

• Filipan, B. - Topličani u vojnama hrvatskog bana Nikole Zrinskog, Hrvatski sjever, br. 2-3, Čakovec 1996.

• Frančić, A. Međimurska prezimena. Zagreb, 2002.• Franz, G. - Geschichte des deutschen Bauerstandes von

frühen Mittelalter bis zum 19. Jahrhundert, Stuttgart 1970.• Frost, L. Coping in Their Own Way:

Asian Cities and the Problem of Fires. Urban History. Vol. 24, no. 1, May, 1997

• Gabričević, A. Stanovništvo Varaždina tijekom minulih stoljeća. Zagreb-Varaždin, 2002.

• Gestrin, F. Slovneske dežele in zgodnji kapitalizem. Ljubljana, 1991.

• Goldstein, I. Ponovo o Srbima u Hrvatskoj u 9. stoljeću. Historijski zbornik, 37. Zagreb, 1984.

• Golec, B. - Ormož v stolejih mestne avtonomije. Posestna, demografska, gospodarska, socialna, etnična in jeziko-slovna podoba mesta ob Dravi 1331-1849., Ljubljana 2005.

• Golec, B. - Krščevanje osmanskih podanikov (muslima-nov) na Slovenskem od konca 16. do konca 17. stoletja, Arhivi 33/2, Ljubljana 2010.

• Golec, B. - Kužne epidemije na Dolenjskem med izročilom in stvarnostjo, Kronika, god. 49, br. 1-2, Ljubljana 2001.

• Golec, B. Regionalne razlike v jezikovni podobi prebivalstva slovenskih celinskih mest med 16. in 18. stoletjem. Zgodo-vinski časopis, 57. Ljubljana, 2003.

• Golob, A. - Mostovi, život ljudi i događaji uz Dravu, Međi-murje, br. 5, Čakovec 1984.

• Gospodarska in družbena zgodovina Slovencev, knj. 1 – Agrarno gospodrstvo, Ljubljana 1970.


• Goudsblom, J. Fire and Civilization. London, 1992.• Grad. Hrvatska enciklopedija. Sv. 4. Zagreb, 2002.• Grafenauer, B. - Klaić, N. Teritorijalizacija Vojne Krajine

i borba za cjelokupnost hrvatskih zemalja pod Habsbur-govcima. Historija naroda Jugoslavije. knj. 2. Zageb, 1959.

• Grafenauer, B. Boj za staro pravdo v 15. in 16. stoletjem na Slovenskem. Ljubljana, 1974.

• Grbić, M. - Karlovačko vladičanstvo, knj. 1, Karlovac 1891.• Grekov, B. D. Die altkroatische Repulik Poljica. Berlin,

1961.• Grgin, B. - Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjo-

vjekovna Hrvatska, Zagreb 2001.• Grgin, B. Rumunjske zemlje u srednjem i ranom novom

vijeku. Zagreb, 2006.• Grmek, M. D. - Prva biološka revolucija. Razmišljanja o

fiziologiji i medicini XVII. stoljeća, Zagreb 1996.• Grmek, M. D. - Život, bolesti i povijest. Teze i razmišljanja.

Zagreb 2000.• Grujić, R. - Naseljavanje Srba u okolini Novigrada Podrav-

skog, u: B. Madjer, Časti i dobru zavičaja, Zagreb 1937-• Grujić, R. - Spomenica o srpskom pravoslavnom Vladičan-

stvu Pakračkom, Beograd 1996.• Grujić, R. M. Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i

Slavoniji i njegovih glavnih obležja. Povodom »Optužnice« kr. držav. odvetnika u Zagrebu od 12. I. 1909. g. Novi Sad, 1909.

• Grujić, R. Najstarija srpska naselja po severnoj Hrvatskoj (do 1597. god.). Glasnik Srpskog geografskog društva. God. 1, br. 2, Beograd, 1912.

• Grujić, R. Propast manastira Marče. Zagreb. 1908.• Grujić, R. Srpsko-hrvatsko naseljavanje po Štajerskoj.

Glasnik Geografskog društva. Sv. 7 i 8. Beograd, 1922.• Grünfelder, A. M.- Drava, Podravski zbornik 22, Kopriv-

nica 1996.• Gumbrecht, H-U. Dimension und Grenzen der Begriffs-

geschichte. Paderborn, 2006.• Guša (struma štitnjače), Hrvatska enciklopedija, sv. 4

(Fr-Ht), Zagreb 2002.• Gušić, B. - Djeluju li antropogeografski faktori strumogeno,

Zbornik II jugoslavenskog simpozija o endemskoj guša-vosti, Zagreb 1960.

• Gušić, M. Etnička grupa Bezjaci. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Knj. 43. Zagreb, 1967.

• Gutkas, K. Österreichs Städte zwischen Türkenkriegen und staatlichem Absolutismus. U: V. Press, Städtewesen und Merkantilismus in Mitteleuropa. Köln-wien, 1983.

• Gyevi, L. B. Naša sela u srednjem vijeku i doseljavanje podravskih Hrvata. U: Podravski Hrvati (studije). Budim-pešta, 1988.

• Hadrovics, L. - Nyomárkay, I. Mađarsko-hrvatski rječnik. Budapest, 2003.

• Hajduk, S. - Luetić, A. Povijest naselja i razvoj balneo-loško-medicinske djelatnosti u Varaždinskim Toplicama. Varaždinske Toplice, 1981.

• Handžić, A. - O gradskom stanovništvu u Bosni u XVI vijeku, Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 28-29, Sarajevo 1980.

• Hatić, Đ., Šimundić, N. - Mogućnosti energetskog kori-štenja mure na dionici od Gibine do ušća u Dravu, Međi-murje, br. 5, Čakovec 1984.

• Heller, G. Comitatus Crisiensis. München, 1978.• Herak, D., Herak, M. - Potresi u Zagrebu i okolici, Hrvat-

ska revija, br. 4, Zagreb 2004.• Herak, M. - Geologija, Zagreb 1990.• Herkov, Z. Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne

epohe Hrvatske. sv. 1, Zagreb, 1956.• Herkov, Z. Povijest zagrebačke trgovine. Zagreb, 1987.• Holjevac, Ž. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina u ranome

novom vijeku. U: Holjevac, Ž.- Moačanin, N. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva u ranome novom vijeku. Zagreb, 2007.

• Horvat, A. - Osvrt na urbanizam Koprivnice, Bulletin odjela VII. za likovne umjetnosti JAZU, br. 2-3, Zagreb 1960.

• Horvat, I. - Narodna meteorologija, Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj (studije), sv. 4, Budimpešta 1982.

• Horvat, K. Ivan Zakmardi, protonotar kraljevstva hrvat-skoga. Rad JAZU. Knj, 160. Zagreb, 1905.

• Horvat, R. - Cijene živežu g. 1621, Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko - dalmatinskog zemaljskog arhiva, sv. 15., 16., Zagreb 1913., 1914.

• Horvat, R. - Hrvatski državni liječnici u XVII. vijeku, Liječ-nički vjesnik, god. 53, Zagreb 1931.

• Horvat, R. - Poviest Međimurja, Zagreb 1944.• Horvat, R. - Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993.• Horvat, R. - Povijest Hrvatske, Zagreb 1924.• Horvat, R. - Povijest slob. i kr. grada Koprivnice, Zagreb

1943.• Horvat, R. - Prilozi za povijest Podravine 1538.-1591.

godine, Vjesnik Zemaljskog arkiva, god. 15, Zagreb 1913.• Horvat, R. - Župe u hrvatskoj Podravini, Hrvatska prošlost,

2, Zagreb 1941.• Horvat, R. Gradec kod Križevaca, pos. Otisak iz Hrvatske

prošlosti, III/1942. Zagreb, 1942.• Horvat, R. Koprivnički godišnji sajmovi. Vjesnik zemalj-

skog arhiva. Sv. 15. Zagreb, 1913.• Horvat, R. Povijest grada Ivanića. U: Ivanić-Grad. Spome-

nica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Sjtepanu Deže-liću. Zagreb, 1931.

• Horvat, R. Povijest trgovine, obrta i industije u Hrvatskoj. Zagreb, 1994.

• Hoško, F. E. Prisutnost franjevaca u Remetincu. U: Patačići od Zajezde i crkva u Remetincu. Zagreb, 2006.

• Hozjan, A. - Die ersten steirischen Kundschafter und Postbeförderer, Mitteilungen des Steiermärkischen Lande-sarchiv, sv. 48, Graz 1997.

• Hozjan, A. - Postanak i razvoj poštanske ustanove i ostalih načina prijenosa obavijesti u SZ Hrvatskoj od 1500.-1783., Pošta sjeverozapadne Hrvatske, Zagreb-Varaždin 2002.

• Hozjan, A. - Sisak 1593. in vloga obveščevalne, protiobve-ščevalne ter vojnopoštne dejavnosti združenih notranjeav-srijsko-hrvaških sil, Sisačka bitka 1593., Zagreb-Sisak 1994.

• Hozjan, A. - Vojak na krajini. Prispevek k biografiji Luke Kövendi Székalya/Zekela, barona ormoškega /1500-1574), Ormož skozi stoletja, knj. V/1, Ormož 2005.


• Hrabak, B. - Pethodna procena klimatskih perioda na Balkanu i u okolnim morima i oblastima 1450-1600, Zbor-nik Filozofskog fakulteta u Prištini, IV B, Priština 1967.

• Hrabak, B. - Stočarstvo i stočarski proizvodi Kosova i sused-nih krajeva 1455-1800., Acta historico-oeconomica Iugo-slaviae, vol. 15, Zagreb 1988.

• Hrg, M., Kolanović, J. - Kanonske vizitacije zagrebačke (nad)biskupije, pregled, sumarni i analitički popis, Zagreb 1989.

• Hrvatska enciklopedija, sv. 2 (Be-Da), Zagreb 2000.• Hrvatska enciklopedija, sv. 4 (Fr-Ht), Zagreb 2002.• Hrvatska enciklopedija. sv. 8 (O-Pre). Zagreb, 2006.• Hrvatski latinisti (priredio Darko Novaković), Ivan

Česmički, Zagreb 1994.• Husinec, F. - Iz povijesti križevačkog zdravstva, Spomenica

o pedesetoj obljetnici Hrvatskog liječničkog zbora Podruž-nice Koprivnica 1953.-2003., Koprivnica 2003.

• Ilešič, F. »Bezjak« i »Bezjaci«, Rasprave i građa. 2. Srpski dialektološki zbornik III SAN, Beograd, 1927.

• Ilijanić, M. - Kapustić, S. Prilog istraživanju stanovništva i urbanog razvoja Varaždinado zaključno 16. stoljeća. Varaž-dinski zbornik 1181-1981. Varaždin, 1983.

• Ilijanić, M. - Urbanizam – graditeljstvo - kultura, Varaždin 1999.

• Ilijanić, M. Der Baumeister Domenico de Lalio und sein Kreis an der Windischen Grenze. In: Siedlung, Macht und wirtschaft. Festschrift Fritz Posch zum 70. Geburtstag. Hrsg v. Gerhard Pferschy. Graz, 1981.

• Ilijanić, M. Prilog historijskoj urbanističkoj dokumentaciji Varaždina od postanka do kraja 16. stoljeća. Peristil. Br. 6-7. Zagreb, 1963.-1964.

• Ivan Žigmund Herberstein. Hrvatski biografski leksikon, knj. 5, Zagreb, 2002.

• Ivančan, I. - Lovrenčević, Z. Narodni plesovi Hrvatske. Knj. 3 – Bilogora. Zagreb, 1969.

• Ivić, A. - Doseljavanje Srba u Slavoniju tokom XVI stoleća, Glasnik Geografskog društva, sv. 7 i 8, Beograd 1922.

• Ivić, A. - Istorija Srba u Vojvodini. Od najstarijih vremena do osnivanja potisko-pomoriške granice (1703), Novi Sad 1929.

• Ivić, A. - Marčanska episkopija od Simeona Vretanje do Gavrila Predojevića (1608.-1642.), Brastvo, br. 17, Novi Sad 1923.

• Ivić, A. - Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća, Naselja i poreklo stanovništva po arhivskim doku-mentima, knj. 21, Srpski etnografski zbornik, knj. 36, Subotica 1926.

• Ivić, A. - Srpski doseljenici u Slavoniji oko sredine XVI veka, Zbornik radova posvećen Jovanu Cvijiću, Beograd 1924.

• Ivić, A. Marčanska episkopija od 1662 do 1670. Brastvo, 19, Beograd, 1925.

• Ivić, A. Marčanska episkopija od Gavrila Predojevića do Gavrila Mijakića (1642-1660), Brastvo, 18, Beograd, 1924.

• Ivić, A. Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju. Prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 16. i 17. veka. Sremski Karlovci, 1909.

• Ivić, A.-Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u 16. i 17. vijeku, Starine, knj. 35, Zagreb 1916.

• Ivšić, S. Jezik Hrvata kajkavaca (1936.).

• Jačov, M. Spisi kongregacije za propadandu vere u Rimu o Srbima 1622-1644.

• Jakovljević, G. Povijest naseljenosti bjelovarskog kraja do osnutka grada. U: Slukan Altić, M. Povijesni atlas gradova. I. svezak – Bjelovar, Zagreb, 2003.

• Janković, J. - Pabirci po povjesti Županije varaždinske, Varaždin 1898.

• Jembrih, A. - Studenti iz sjeverne Hrvatske na bečkom sveučilištu u XIV. i XV. stoljeću, Podravski zbornik 6, Koprivnica 1980.

• Jembrih, A. O Vramčevoj kronici. Zagreb, 1992.• Jembrih, A. Počeci kajkavske pisane i tiskane riječi. Kajka-

viana Croatica. Hrvatska kajkavska riječ. Katalog. Zagreb, 1996.

• Jembrih, A. Život i djelo Antuna Vramca. Prilog proučavanju starije hrvatske književnosti i dijalektologije. Čakovec, 1981.

• Jireček, K. - Istorija Srba, sv. 2, Beograd 1923.• Jones, E. L. The Fire Gap. Planning Perspectives. Vol. 4,

no. 3. 1989.• Jug, S. - Turški napada na Kranjsko in Primorsko do prve

tretjine 16. stoletja, Glasnik Muzejskoga društva za Slove-nijo, br. 24, Ljubljana 1943.

• Jug, S. - Turški upadi na Kranjsko in Primorsko od prve tretjine 16. stoletja do bitke pri Sisku (1593), Zgodovinski časopis, br. 9, Ljubljana 1955.

• Kancijan, A. Traganje za podrijetlom imena sela ludbreške Podravine. Podravski zbornik, sv. 11. Koprivnica, 1985.

• Kancijan, A., Traganje za podrijetlom imena sela ludbreške Podravine, Podravski zbornik, sv. 10, Koprivnica 1984.

• Kapetanić, N. - Vekarić, N. Stanovništvo Konavala. Knj. 1. Dubrovnik, 1998.

• Kapustić, S. Nekoliko riječi o organizaciji trgovine s grani-čarima u Varaždinu 17. stoljeća. Zbornik radova Fakulteta organizacije i informatike Varaždin. Br. 2-3, Varaždin, 1979.

• Karbić, M. - Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, Povije-sni prilozi, 31, Zagreb 2006.

• Karta dijalekata kajkavskog narječja u: Lončarić, M. Kaj – jučer i danas. Čakovec. 1990.

• Kaser, K. Slobodan seljak i vojnik. Povojačenje agrarnog društva u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini (1535-1881.), I. - Rana krajiška društva (1545-1754.), Zagreb, 1997.

• Kašić, D. - Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 2004.

• Kašić, D. - Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji, Beograd 1996.

• Kašić, D. Srbi i pravoslavlje u Slavoniji i sjevernoj Hrvat-skoj. Zagreb, 1967.

• Kelenik, J. - A Kanizsa elleni végvidék katonai erejének változásai 1633-1638, Hadtörténelmi tanulmányok, Zalai gyujtemény, sv. 36/I, Zalaegerszeg 1995.

• Kelenik, J. - A kanizsa-sormási ütközet 1600. október 7-13, Zala múzem, sv. 7, Zalaegerszeg 1997.

• Kiss, I. N. Die Murinsel-Domäne, 1638-1720. U: Die wirts-chaftlichen Auswirkungen der Türkenkriege. Ur. O. Pickl. Graz, 1971.


• Kiss, I. N. Gesellschaft und Heer in Ungarn im Zeitalter der Türkenkriege. Das Soldatenbauertum. U: Die wirtsc-haftlichen Auswirkungen der Türkenkriege. Ur. O. Pickl. Graz, 1971.

• Kiss, I. N. Vojna organizacija vlastelinstava - vojnici-seljaci i vojnici-plemići, u: Vojna Krajina, Zagreb 1984.

• Kišpatić, M. - Potresi u Hrvatskoj, Rad JAZU, knj. 107, Zagreb 1891.

• Klaić, N. - »Ostaci ostataka« Hrvatske i Slavonije u XVI st. (od mohačke bitke do seljačke bune 1573. g.), Arhivski vjesnik, god. XVI, Zagreb 1973.

• Klaić, N. - Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću, Beograd 1976.

• Klaić, N. Koprivnica u srednjem vijeku. Koprivnica, 1987.• Klaić, V. - Povijest Hrvata, knj. 4, Zagreb 1988.• Klaić, V. - Povijest Hrvata, knj. 5, Zagreb 1988.• Klaić, V. - Topografske sitnice, Vjesnik Hrvatskog arheo-

loškog društva, nova serija IX, Zagreb 1907.• Klemm, M. Planovi Čakovca, Kotoribe i Legrada iz druge

polovice 17. stoljeća u Bečkom vojnopovijesnom muzeju. Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU. Br. 1. Varaždin, 1986.

• Klöpper, R. Der geographische Stadtbegriff. Mainz, 1956.• Köck, H. (ur.). Städte und Städtesysteme. Köln, 1992.• Kolar – Dimitrijević, M. Gospodarsko stanje Podravine

od 1527.-1699.-1765. Scientia Podraviana. Broj 16. Kopriv-nica, 2002.

• Kolarić, J. Povijest Kotoribe. Zagreb, 1992.• Komac, A. Od mejne grofije do dežele. Ljubljana, 2006.• Kombol, M. Povijest hrvatske književnosti do preporoda.

2. izdanje. Zagreb, 1961.• Koropec, J. - Imenjska cenitev leta 1542 in Dravsko polje,

Ptujski zbornik IV, Maribor 1975.• Kos, M. Zgodovina Slovencev. Ljubljana, 1955.• Kosača, Vladislav Hercegović, Hrvatska enciklopedija, sv.

6 (Kn-Mak), Zagreb 2004.• Koselleck, R. Begriffsgeschichten. Frankfurt am Main,

2006.• Kötzschke, R. - Grundzüge der deutschen Wirtschaftsges-

chichte bis zum 17. Jahrhundert. Berlin, 1923.• Kovačić, Ž. - Prognoza vremena brojenicama i crvenim

lukom u Podravskim Sesvetama, Podravski zbornik, sv. 8, Koprivnica 1982.

• Kozar-Mukič, M. - Ljudska meteorologija na Gornjem Seniku, Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj (studije), sv. 3, Budimpešta 1979.

• Kožul, S. Kalnički arhiđakonat. Zagreb, 2005.• Kožul, S. Povijest župe Nevinac. Zagreb, 1989.• Kožul, S. Svećenici bjelovarskog kraja. Dio II. – Cirkvenski

dekanat. Zagreb, 2007.• Krajasich, P. - Die Militärgrenze in Kroatien, wien 1974.• Krasić, S. - Manastir Lepavina, Letopis Matice Srpske, knj.

158, Novi Sad 1889.• Kreševljaković, H. - Kapetenije u Bosni i Hercegovini,

Sarajevo 1980.• Krivošić, S. - Stanovništvo Podravine 1659-1859. godine,

Podravski zbornik, 9, Koprivnica 1983.

• Krivošić, S. Izvori za historijsku demografiju – djelomični brojčani i poimenični popisi stanovništva. Arhivski vjesnik, 36. Zagreb, 1993.

• Krivošić, S. Koprivnica - naselje i njegovi stanovnici. U: Podravski zbornik, br. 14. Koprivnica, 1988.

• Krivošić, S. Stanovništvo i demografske prilike u sjevero-zapadnoj Hrvatskoj. Varaždin, 1991.

• Krivošić, S. Virje. Iz demografske povijesti đurđevačko-krajiške regimente. U: Podravski zbornik, sv. 12. Kopriv-nica, 1986.

• Krivošić, S. Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX. Stoljeća. Zagreb, 1981.

• Kruhek, M. - Granice Hrvatskoga Kraljevstva u međuna-rodnim državnim ugovorima (Od mira na Žitvi 1606. do mira u Svištovu 1791.), Povijesni prilozi, 10, Zagreb 1991.

• Kruhek, M. - Ivanić Grad u sustavu slavonske granične obrane tijekom 16. i 17. stoljeća, 900 godina Ivanića (zbor-nik), Kloštar Ivanić-Ivanić Grad-Križ 1994.

• Kruhek, M. - Izgradnja obrambenog sustava Slavonske granice u tijeku 16. stoljeća, Povijesni prilozi, br. 11, Zagreb 1992.

• Kruhek, M. - Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljev-stva tijekom 16. stoljeća, Zagreb 1995.

• Kruhek, M. - Povijesne granice Hrvatskoga kraljevstva 1606-1791, Zagreb 2004.

• Kruhek, M. - Povijest izgradnje koprivničke tvrđave, Koprivnica – grad i spomenici, Koprivnica 1986.

• Kruhek, M. Posjedi, gradovi i dvorci obitelji Drašković. Kaj. Br. 11. Zagreb, 1972.

• Kruhek, M. Stari đurđevački grad u sistemu granične obrane od 16. do 19. stoljeća. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 8-9. Zagreb, 1982-1983.

• Kučerova, K. - Hrvati u srednjoj Europi, Zagreb 1998.• Kudelić, Z. Marčanska biskupija od 1670. do 1713. godine.

Magistarski rad. Zagreb, Filozofski fakultet, 1995.• Kudelić, Z. Marčanska biskupija. Habsburgovci, pravo-

slavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611.-1755.). Zagreb, 2007.

• Kudelić, Z. Pravoslavlje i pitanje crkvene unije u Hrvat-skoj od Žitvanskog mira 1606. godine do izbora unijatskog biskupa Pavla Zorčića 1670. godine. Doktorska disertacija. Zagreb, Filozofski fakultet, 1999.

• Kudelić, Z. Prvi marčanski grkokatolički biskup Simeon (1611.-1630.). Povijesni prilozi, br. 21. Zagreb, 2002.

• Kukuljević, I. - Događaji Medvedgrada, Arkiv za povjes-tnicu jugoslavensku, sv. 3, Zagreb 1854.

• Kulundžić, Z. Miškina. Presjek kroz stvarnost hrvatskog sela od Khuen-Héderváryja do poglavnika. Prilog uz sabrana djela M. P. Miškine (knjiga IV). Koprivnica, 1968.

• Kurtek, P. - Gornja hrvatska podravina, Zagreb 1966.• Kurtek, P. - Ludbreška Podravina, Ludbreg (monografija),

Ludbreg 1984.• Kužić, K. - Zabilježbe o »malom ledenom dobu« i njegovim

posljedicama u hrvatskim krajevima, Povijesni prilozi, 18, Zagreb 1999.

• Lamb, H. H. - The Changing Climate, London 1966.• Laszowski, E. - Prilog rodopisu hercega Svetog Save,

Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, III., nova serija, Zagreb 1898.


• Laszowski, E. Povijest zagrebačkih Isusovaca od g. 1608.-1618. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva. 15, Zagreb, 1913.

• Laszowski, E. Prilog za povjest sajmova u Hrvatskoj i Slavoniji. Vjestnik kr. Hrvastko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arhiva. God. IV. Zagreb, 1902.

• Laszowski, E. Stare sloboštine Ivanić-grada. Vjesnik Zemaljskog arkiva 3 Zagreb, 1901.

• Lazanin, S., Štefanec, N. - Habsburg Military Conscription and Changing Realities of the Triplex Confinium (16th - 18th Centuries), Constructing Border Societies on the Triplex Confinium, Budapest 2000.

• Leiser, w. Städtische Zentralität im agrarisch-feudalen Umfeld. U: H. K. Schulze (ur.), Städtisches Um- und Hinterland in vorindustieller Zeit. Köln-wien, 1985.

• Lentić-Kugli, I. Varaždin. Zagreb, 1977.• Lesky, E. - Die österreichische Pestfront an der k.k. Militär-

grenze, Saeculum, Heft 1, Band 8, München 1957.• Lika. Hrvatska enciklopedija, sv. 6 (Kn-Mak), Zagreb,

2004.• Lončarić, M. - Jezični odnosi u Podravini, Arheološka

istraživanja u Podravini i kalničko-bilogorskoj regiji, Zagreb 1990.

• Lončarić, M. - Kaj - jučer i danas (ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini), Čakovec 1990.

• Lončarić, M. Hlebinski govor. Hlebinski almanah 1. Hlebine, 1984.

• Lončarić, M. Kajkaviana & alia. Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Zagreb-Čakovec, 2005.

• Lončarić, M. Kalničko-bilogorska štokavština. Hrvatski dijalektološki zbornik, 7. Zagreb, 1985.

• Lončarić, M. Molvarski govor. Župa i općina Molve - izabrane teme. Molve, 1998.

• Lopašić, R. - Karlovac. Poviest i mjestopis grada i okolice, Zagreb 1879.

• Lopašić, R. Dva hrvatska junaka (Marko Mesić i Luka Ibrišimović). Zagreb, 1888.

• Lopašić, R. Petar grof Zrinji i Franje grof Frankopan, Leptir. Zabavnik za godinu 1861. Zagreb, 1861.

• Lopašić, R.- Prilozi za poviest protestanata u Hrvatskoj, Starine, 26, Zagreb 1892.

• Lorković, M. Narod i zemlja Hrvata. Split, 2005.• Madjer, B. Časti i dobru zavičaja, zbornik o Novigradu

Podravskom. Zagreb, 1937.• Magić, I. Herešin kroz povijest. Koprivnica, 2001.• Magyarország története 1526-1686, sv. 1, Budapest 1987,

karta br. 5• Mal, J. - Uskočke seobe i slovenske pokrajine, Beograd 1924.• Maletić, F.- Šimunović, P. Hrvatski prezmenik. Knj. 2.

Zagreb, 2008.• Malić, A. Centralne funkcije i prometne veze naselja središ-

nje Hrvatske. Zagreb, 1981.• Mandić, D. Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Toronto-

Zürich-Roma-Chicago, 1982.• Mannová, E. (ur.). Krátke dejiny Slovenska. Bratislava,

2003. • Margetić, L. Zagreb i Slavonija (izbor studija). Zagreb-

Rijeka, 2000.

• Marić, F. Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima. Zagreb, 1998.

• Marković, M. - Vuković, M. Zagrebačka Šokadija - mono-grafija u povodu 90. godišnjice postojanja i djelovanja Šokadije-Zagreb, društva za promicanje hrvatske kulture i baštine. Zagreb, 2002.

• Marta, G. - Matunci, J. Ljubav je dar. Povjesnica KUD-a »Veliko Trojstvo«, Veliko Trojstvo, 2004.

• Matanović, D. - Legalitet i legitimitet – suprotstavljene koncepcije pri iskorištavanju šuma Slavonske vojne krajine, Časopis za suvremenu povijest, god. 35, br. 3., Zagreb 2003.

• Matasović, J. - Knez Lenard, kaptolma zagrebečkoga kramar, Narodna starina, 29, Zagreb 1934.

• Matasović, J. Knez Lenard, kaptolma zagrebečkoga kramar. Narodna starina, 32. Zagreb, 1933.

• Mathis, F. Zur Bevölkerungsstruktur österreichischer Städte im 17. Jahrhundert. wien, 1977.

• Matuz, J. - Osmansko Carstvo, Zagreb 1992.• Mautner, K. - Geramb, V. Steirisches Trachtenbuch. Graz,

1932.• Mažuran, I. - Pakrački ili Cernički sandžak, Historijski

zbornik, god. XIX-XX, Zagreb 1966.-1967.• Mažuran, I. - Turska osvajanja u Slavoniji (1526.-1552.),

Osječki zbornik, br. 6, Osijek 1958.• Mažuran, I. - Virovitica i njezina okolica za osmanske

vladavine (1552-1684), Virovitički zbornik 1234-1984, Virovitica 1986.

• Mažuran, I. Virovitica pod upravom vojske, dvorske komore i vlastelina (1684-1736). U: Virovitički zbornik 1234-1984. Virovitica, 1986.

• Mažuranić, V. - Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječ-nik, 1. dio (A-O), Zagreb 1908-1922. (pretisak iz 1975.)

• Mažuranić, V. Prinosi za hrvatski pravno-povjesni rječnik. Knj. 2 (P-Ž), Zagreb, 1975.

• Mesić, M. - Hrvati na izmaku srednjega vijeka. Izabrane rasprave, Slavonski Brod 1996.

• Mesić, M. - Pleme Berislavića, Slavonski Brod 2000.• Mileusnić, S. - Srbi u Slavoniji u predturskom periodu, u:

Varaždinski apostol, Beograd-Zagreb 2004.• Milosavljević, R. - Križevci na Vojnoj krajini, Križevci 1988.• Milosavljević, R. - Srpska hronologija Varaždinskog gene-

ralata, Jagodina 2007.• Mirdita, Z. Vlasi u historiografiji. Zagreb, 2004.• Mirdita, Z. Vlasi u jugoslavenskoj historiografiji. Časopis za

suvremenu povijest. God. 34, br. 1. Zagreb, 2002.• Mirković, M. Ekonomska historija Jugoslavije. Zagreb.

1968.• Mlinarić, D. - »Mala aria« i socio-migracijska kretanja

u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću, doktorska diserta-cija, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2004.

• Mlinarić, D. - Uloga države u prevenciji i sanaciji lošeg utjecaja bolesti na gospodarstvo sjeverne Dalmacije u 18. stoljeću, Ekonomska i ekohistorija, 2, Zagreb 2006.

• Moačanin, F. - O nekim problemima iz historije Vojne krajine I. (Povodom rasprave dr Miše Semjana, istorija


Krajišnika i kućne zadruge u ratnoj državi), Historijski zbornik, god. XVII., Zagreb 1964.

• Moačanin, F. - Organizacijske strukture Vojna krajine do sredine 18. st., Arhivski vjesnik, sv. 34-35, Zagreb 1992.

• Moačanin, F. - Pokušaji sporazumijevanja između hrvat-skog plemstva i vlaha Varaždinskog generalata u 17. stoljeću, Vojna krajina (Povijesni pregled – historiografija – rasprave), Zagreb 1984.

• Moačanin, F. - Pregled istorije Vojne krajine od XVI do XVII vijeka, u: Vjetrom vijani – Spomenica Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«, Zagreb 1971.

• Moačanin, F. - Problem zemljišnog posjeda vojničkog stanovništva na Hrvatskoj i Slavonskoj Krajini, Novi Ljeto-pis, 2, Zagreb 1972.

• Moačanin, F. - Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787., Vojna krajina. Povijesni pregled – historiografija – rasprave, Zagreb 1984.

• Moačanin, F. Društveni razvoj u Vojnoj krajini. U: Druš-tveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća. Zagreb, 1981.

• Moačanin, F. Kranjci u Lici. Etnološka tribina, 9. Zagreb, 1986.

• Moačanin, N. - Exposing Existing Fallacies Regarding the Captaincies in the Bosnian Frontier Area Between the 16th-18th Centuries, Constructing Border Societies on the Triplex Confinium, Budapest 2000.

• Moačanin, N. - Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Slavonski Brod 2001.

• Moačanin, N. - Upravna podjela hrvatskih zemalja u sklopu Osmanskoga Carstva, Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb 1996.

• Moačanin, N. - Verwaltungsgeschichte Mittelslawoniens als Bestandteil des eyâlets Kanizsa, Zalai múzeum, sv. 4, Zalaegerszeg 1992.

• Moačanin, N. - Vlasi u Požeškom sandžaku 1545-81., Vojna krajina, Zagreb 1984.

• Moačanin, N. Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog Carstva (1537.-1691.) Jastrebarsko, 2003.

• Moačanin, N. Turska Hrvatska – Hrvati pod vlašu Osman-skog Carstva do 1791. Zagreb, 1999.

• Moačanin, N. Turska vojna krajina u hrvatskim zemljama: prolegomena za 16. i 17. stoljeće, Hereditas rervm Croati-carvm ad honorem Mirko Valentić. Zagreb, 2003.

• Mohorovičić, A. Gradovi. Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture. Zagreb, 1980.

• Mujić, M. - Robovi iz Hrvatske pred sarajevskim sudom u 16. vijeku, Otkrića, III/4, Sarajevo 1956.

• Müller, J. Raba imena Slovenci v 16. stoletju. Škrabčeva misel, IV, Nova Gorica, 2003.

• Mumford, L. Grad u historiji – Njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegovi izgledi. Zagreb, 1988.

• Nemerkenyi, A. - Verschiedene Typen von Altwasserarmen der Drau – auf- gezeigt anhand von Satellitenaufnahmen, Geographical papers 6, Zagreb 1985.

• Neuberger, H. - Climate in Art, weather, no. 25, 1970.• Nežić, C. De pravoslavis in Jugoslavia saeculi XVII ad

catholicam fidem reversis necnon de eorum conceptu Roma-nae Ecclesiae. Romae, 1940.

• Nikolić, T. - Park prirode Lonjsko polje, Croatica, knj. 2, Zagreb 2007.

• Novak, V. Balthasar Hacquet in slovenska ljudska kultura. Traditiones, 3. Ljubljana, 1974.

• Péres, G. - Zríny Miklós és kora, Budapest 1965.• Pach, Zs. P. - Várkonyi, A. R. (ur.). Magyarország története

1525-1686. Knj. 1. Budapest, 1985.• Pálffy, G - Pozivnica zajedničkog Hrvatsko-Slavonskog

Sabora iz 1558. godine, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, vol. 23, Zagreb 2005

• Pálffy, G. - Hrvatska i Slavonija u sklopu Ugarske kraljevine u 16.-17. stoljeću (s posebnim osvrtom na političke, vojne i društvene odnose), Hrvatsko-mađarski odnosi 1102.-1918., zbornik radova, Zagreb 2004.

• Pálffy, G. - The Impact of the Ottoman Rule on Hungary, Hungarian Studies Rewiew, Vol. XXVIII., br. 1-2., Toronto 2001.

• Pálffy, G. - Povijest Mađarske. Ugarska na granici dvaju imperija (1526.-1711.). Samobor 2010.

• Pálffy, G. - Zentralisierung und Lokalverwaltung. Die Schwierigkeiten des Absolutismus in Ungarn von 1526 bis zur Mitte des 17. Jahrhunderts. In: Die Habsburgermonar-chie 1620 bis 1740. Leistungen und Grenzen des Abso-lutismusparadigmas. Hrsg. V. Petr Mat´a und Thomas winkebauer, Stuttgart 2006.

• Pálffy, G. Plemićka obitelj Budor iz Budrovca u razdoblju od 15. do 18. stoljeća. Podravina. Vol. 2, br. 3. Koprivnica, 2003.

• Pandžić, M. - Adamček, J. Opis gospodarskog stanja vlaste-linstva Đurđevca, Prodavića i Koprivnice. Kaj, br. 6. Zagreb, 1969.

• Pavičić, S. - O govoru u Slavoniji do ratova s Turcima i veli-kih seoba u 16. i 17. stoljeću, Rad JAZU, 222, Zagreb 1920.

• Pavičić, S. Čazma. Hrvatska enciklopedija. Sv. 4 (Cli-Dik). Zagreb, 1942.

• Pavičić, S. Moslavina i okolina. Zbornik Moslavine, 1. Kutina, 1968.

• Pavičić, S. Moslavina i okolina. Zbornik Moslavine. Knj. 1. Kutina, 1968.

• Pavičić, S. Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji. Zagreb, 1953.

• Pavičić, S. Seobe i naselja u Lici. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. Knj. 41. Zagreb, 1962.

• Pavleš, R. - Četiri posjeda u srednjovjekovnom kalničkom kotaru uz potok Koprivnicu, Cris, god. VIII., br. 1, Križevci 2006.

• Pavleš, R. - Koprivničko i Đurđevečko vlastelinstvo, Kopriv-nica 2001.

• Pavleš, R. - Topografije dvaju posjeda križničkih redova u dolini Glogovnice, Cris, god. VII, br. 1, Križevci 2005.

• Pavleš, R. Četiri posjeda u srednjovjekovnom kalničkom kotaru uz potok Koprivnicu. Cris. VIII/1. Križevci, 2006.

• Pavleš, R. Razlozi i uvjeti nastanka Koprivnice i njeno mjesto među srednjovjekovnim urbanim naseljima. Podra-vina. Vol. 6, br. 11. Koprivnica, 2007.

• Pavleš, R. Topografije dvaju posjeda križničkih redova u dolini Glogovnice. Cris. God. VII, br. 1. Križevci, 2005.


• Peklić, I. - Hrvatski mučenik sveti Marko Križevčanin. Križevci 1995.

• Peklić, I. Župa Miholec – Dobrovoljno vatrogasno društvo Miholec 1912-2002. Miholec, 2002.

• Penzar, I. i B. - Geofizičko-meteorološke i fenološke prilike u Prekodravlju, Podravski zbornik, sv. 19-20.

• Perči, Lj. - Prilog poznavanju planova Koprivnice iz 16. i 17. stoljeća, Podravski zbornik, sv. 18, Koprivnica 1992.

• Perjes, G. - Army Provising, Logistic and Strategy in the Second Half of the 17th Century, Acta Historica Academiae scientarium Hungaricae, 16, Budapest 1970.

• Peršić Kovač, V. Tradicijski život i običaji Torčeca. U: Povi-jest Torčeca. Torčec, 2000.

• Petrić, H. - »Kuhinjska sela« - Koprivničko vlastelinstvo pod upravom krajiških kapetana, Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, br. 37 (U spomen Igoru Karamanu), Zagreb 2005.

• Petrić, H. - Koprivnica u 17. stoljeću – okoliš, demograf-ske, društvene i gospodarske promjene u pograničnom gradu, Koprivnica 2005.

• Petrić, H. - O Križevačkoj natkapetaniji u 17. stoljeću, Cris, god. 5, br. 1, Križevci 2003.

• Petrić, H. - Obadić, I. Drava River Flooding in Varaždin and Koprivnica Parts of Podravina (Drava River Region – Between Croatia and Hungary) in the Period 17th-19th Century. Podravina. 12. Koprivnica, 2007.

• Petrić, H. - Prilog poznavanju razvitka župe Imbriovec od srednjega vijeka do sredine 19. stoljeća, Tkalčić, knj. 7, Zagreb 2003.

• Petrić, H. Društveni i gospodarski razvoj od srednjega vijeka do prvoga svjetskog rata. U: Ludbreg – Ludbreška Podravina. Zagreb, 1997.

• Petrić, H. Iz povijesti sjevernog dijela Virovskog dekanata. Tkalčić, br. 5. Zagreb, 2001.

• Petrić, H. Iz povijesti Torčeca. Scientia Podraviana, 9. Koprivnica, 1994.

• Petrić, H. Novigradska Podravina od ranog srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća. U: Općina Novigrad Podravski – izabrane teme. Novigrad Podravski, 2001.

• Petrić, H. O Križevačkoj natkapetaniji u 17. stoljeću. Cris. Br. 1. Križevci, 2003.

• Petrić, H. O tipovima seoskih naselja (i njihovu okolišu) u varaždinskoj i koprivničkoj regiji u 18. i 19. stoljeću. Ekonomska i ekohistorija. Br. 2. Zagreb-Samobor, 2006.

• Petrić, H. Općina i župa Drnje – povijesno geografska monografija. Drnje, 2000.

• Petrić, H. Pregled povijesti Molvarske Podravine. U: Župa i općina Molve - izabrane teme. Ur. D. Feletar. Molve, 1998.

• Petrić, H. Pregled razvitka župe Komarnica (Novigrad Podravski). Tkalčić, br. 7. Zagreb, 2002.

• Petrić, H. Prilog poznavanju gradskih naselja (trgovišta) na posjedia Zrinskih. Primjer Međimurskog vlastelinstva. U: Povijest obitelji Zrinski (zbornik). Zagreb, 2007.

• Petrić, H. Prilog poznavanju mobilnosti stanovništva Koprivnice do početka 17. stoljeća. Podravina. Vol. 2, br. 3. Koprivnica, 2003.

• Petrić, H. Procjene broja stanovnika i ekonomskog razvoja gradskih naselja sjeverozapadne Hrvatske od kraja 16. do početka 18. stoljeća, Stvaralački potencijali u funk-

ciji kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske. Zbornik radova Međunarodnog znanstvenog simpozija održanog u Varaždinu 21. i 22. studenoga 2002. godine. Zagreb-Varaždin, 2002.

• Petrić, H. Trgovište Brezovica u Križevačkoj županiji. Cris. God. VI, br. 1. Križevci, 2004.

• Petrić, H. Vom Handel im alten Koprivnica (17.-19. Jh.). Podravina. Vol. 1, br. 2. Koprivnica, 2002.

• Petrić, H., Feletar, D., Feletar, P. - Novi Zrin, Zrinska utvrda na Muri (1661.-1664.), Donja Dubrava-Zagreb 2001.

• Piasek, G. - Neki podaci o kugi u Varaždinu i okolici od XVI do XVIII stoljeća, Godišnjak Gradskog muzeja Varaždin, br. 5, Varaždin 1975.

• Pickl, O. - Das Grenzverteidigungssystem gegen die Türken in Ungarn, Nationale Unterschiede in Strategie und Taktik der Osmanen-Abwehr, Népek a Mura mentén (Völker an der Mur, Ljudi uz Muru, Ljudje ob Muri), 2, Zalaegerszeg 1998.

• Pickl, O. - Mur und Drau als Verkehrswege nach dem Südo-sten, Međunarodni kulturnopovijesni simpozij Modinci (Mogersdorf), sv. 9, Maribor 1977.

• Pickl, O. - Slavonija godina 1688. Prema dnevniku grofa Sigmunda Joachima od Trauttmansdorffa, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, br. 11., Zagreb, 1978.

• Pickl, O. - Udio Štajerske u pobjedi nad Turcima kod brda Harsany god. 1687, Prilog logistici »Velikog turskog rata«, Historijski zbornik, 41, Zagreb 1988.

• Pickl, O. Dreißigst im Windischland, Lebensraum der Grenze. Graz, 1971.

• Pilar, I. Južnoslavensko pitanje, Varaždin, 1990.• Planina, Hrvatska enciklopedija, sv. 8 (O-Pre), Zagreb

2006.• Pleše, V. - Kako se nekad ugljenarilo, Hrvatske šume, br.

96, Zagreb 2004.• Počakal, M., - Hidrografske veličine porječja Bednje,

Geografski glasnik, br. 44, Zagreb 1982.• Popelka, F. Geschichte der Statd Graz. Graz, 1935.• Potrebica, F. Požega tijekom prve polovice XVIII. stoljeća,

Fra Luka Ibrišimović i njegovo doba. Zbornik radova sa znanstvenog skupa. Jastrebarsko,2001.

• Preinfalk, M. Auerspergi: po sledeh mogočnega tura. Ljubljana, 2005.

• Preinfalk, M. Auerspergi in njihove povezave s Hrvaško. Povijesni prilozi. Br. 29. Zagreb, 2005.

• Preradovich, N. - Des Kaisers Grenzer. 300 Jahre Türkena-bwehr, wien-München-Zürich 1970.

• Prostorni plan općine Križevci, Zagreb 1978.• Purić Hranjec, M. - Hidroenergetska eksploatacija Drave,

u: Drava u Međimurju još uvijek živi, Čakovec 2005.• Pyne, S. J. Fire: A Brief History. Seattle and London, 2001.• Rački, F. - Odnošaj srbskih despota i doselica naprama

kruni i kraljevini hrvatskoj i ugarskoj g. 1426-1503., Knji-ževnik. Časopis za poviest hrvatsku i srbsku, i prirodne znanosti, 2, Zagreb 1865.

• Radauš, T. - Berislavići, Hrvatski biografski leksikon, sv. 1 (A-Bi), Zagreb 1983.


• Radeka, M. Gornja Krajina ili Karlovačko vladičanstvo. Zagreb, 1975.

• Radojičić, Đ. S. - Katarina-Katakuzina, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2 (Bje-Crn), Zagreb 1984.

• Radojičić, Đ. S. - Vuk Branković, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2 (Bje-Crn), Zagreb 1982.

• Radović, Lj. Političke, gospodarske i kulturne prilike Varaž-dina u 17. stoljeću. Radovi. Zavod za znanstveni rad HAZU Varaždin. Br. 12-13. Zagreb-Varaždin, 2001.

• Raguž, J. Osnovne demografske promjene u Podravini pod osmanskom vlašću. Scientia Podraviana, 16. Koprivnica, 2001.

• Rasz, I. A hajduk a 17. szazadban. Debrecen, 1969.• Raukar, T. - Hrvatsko srednjovjekovlje – prostor, ljudi, ideje,

Zagreb, 1997.• Raukar, T., Petricioli I., Švelec, F., Peričić, Š. - Prošlost

Zadra, knj. 3 – Zadar pod mletačkom upravom 1409-1797., Zadar 1987.

• Ravančić, G. - Prilog proučavanju Crne smrti u dalmatin-skom gradu (1348.-1353.) – raspon izvorne građe i stanje istraženosti na primjerima Dubrovnika, Splita i Zadra, Povijesni prilozi, br. 26, Zagreb 2004.

• Reisp, B. Kranjski polihistor Janez Vajkard Valvasor. Ljubljana, 1983.

• Riđanović, J. - Hidografske značajke Središnje Hrvatske, Geografski glasnik 35, Zagreb 1973.

• Riđanović, J. - Hidrogeografija, Zagreb 1993.• Riđanović, J. - Hidrografske značajke Koprivnice i okolice,

Podravski zbornik 6, Koprivnica 1980.• Rigler, J. Jezikovnokulturna orientacija Štajercev v starejših

obdobjih, u: Svet med Muro in Dravo. Maribor, 1968.• Ritter, w. Allgemeine Wirtschaftsgeographie. Eine systemt-

heoretisch orientierte Einführung. München-wien, 1991.• Roglić, J. - Geomorfološke teme, Zagreb 2005.• Rokai, P. - Đere, Z. - Pal, T. - Kasaš, A. Istorija Mađara.

Beograd, 2002.• Roksandić, D. - Dinara kao ekohistorijski problem – rano-

novovjekovni kartografski aspekti, Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, 32-33, Zagreb 2000.

• Roksandić, D. - Etnos, konfesija, tolerancija, Zagreb 2004.• Roksandić, D. - Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših

dana, Zagreb 1991.• Roksandić, D. - Triplex Confinium ili o granicama i regi-

jama hrvatske povijesti 1500-1800, Zagreb 2003.• Roksandić, D. - Bune u Senju i Primorskoj krajini (1719-

1722). Radovi - Institut za hrvatsku povijest. Br. 15. Zagreb, 1982.

• Roksandić, D. - Konfliktne strategije u proizvodnji prostora Banske krajine u 18. stoljeću, Prostorno plani-ranje u Jugoistočnoj Evropi (do Drugog svetskog rata) / Miljković-Katić, Bojana (ur.). Beograd, 2011.

• Roksandić, D. Pogovor. Ekohistorija: nova historiograf-ska disciplina ili nova historijska znanost, u: R. Delort i F. walter, Povijest europskog okoliša, Zagreb 2002.

• Roksandić, D. Posavska krajina/granica od 1718. do 1739. godine. Ekonomska i ekohistorija / Economic- and Ecohi-story. Vol. III. br. 3, Zagreb, 2007.

• Römer, C. - Osmanische Festunsbesatzungen in Ungarn zur Zeit Murâds III, wien 1995.

• Rösener, w. - The Agrarian Economy, 1300-1600, u: Germany. A New Social and Economic History, vo. 1 – 1450-1630, London-New York-Sydney-Auckland 1996.

• Rotar, J. Toponimika in etnika v Trubarjevih predgovorih in posvetilih. Zgodovinski časopis. God. 41, br. 3. Ljubljana, 1987.

• Rotar, J. Viri Trubarjevog poimenovanja dežel in ljudstev in njegova dediščina. Zgodovonski časopis, letnik 42, št. 3. Ljubljana, 1988.

• Rothenberg, G. F. - The Austrian Sanitary Cordon and the Control of Plague: 1710-1871, Journal of History of Medicine, 28, 1972.

• Rothenberg, G. E. - Die Österreichische Militärgrenze in Kroatien 1522 bis 1881, wien-München 1970.

• Rupel, M. Slovenski protestantski pisci. Ljubljana, 1934.• Ruppert, K. - Scharrer, F. - Maier, J. - Paesler, R. Socijalna

geografija, Zagreb, 1981.• Ruvarac, D. - Manastir Krušedol: s obzirom na prava i

dužnosti fruškogorskih manastira u XIX. veku, Sremski Karlovci 1918.

• Salner, P. Bratislava – A City on the Frontier. Urban Anthro-pology and the Supranational and Regional Networks of the Town (edited by Z. Uherek) Prague Occasional Papers in Ethnology. Br. 2. Praha, 1993.

• Samardžić, R., Veselinović, R. L., Popović, T. - Istorija srpskog naroda, knj. 3, tom 1., Srbi pod tuđinskom vlašću (1537-1699.), Beograd 1993.

• Sekula, J. - Početci Vojne krajine – formiranje Slavonske krajine u 16. stoljeću, Lucius, god. IV., sv. 6-7, Zagreb 2005.

• Sekulić, A. - Tragovi Arsenija Crnojevića u Nadbiskup-skom arhivu u Zagrebu, Tkalčić, 2, Zagreb 1998.

• Sekulić, A. –Brajković, M. Zagrebački biskupi i nadbi-skupi. Zagreb, 1995.

• Sijerković, M. - Hrvatski vremenari. Crtice iz povijesti hrvatske meteorologije, Zagreb 1992.

• Simoniti, V. - Fanfare nasilja, Ljubljana 2003.• Simoniti, V. - Vojaška organizacija na Slovenskem v 16.

stoletju, Ljubljana 1991.• Sinkovics, I. Obrana mađarskog pograničnog teritorija od

Turaka u XVI i XVII stoljeću. Vojna krajina. Zagreb, 1984.• Sladović, M. Povĕsti biskupijah Senjske i Modruške ili

Krbavske. Trst, 1856.• Slukan Altić, M. - Kartografski izvori za povijest Đurđevca.

Od srednjovjekovne utvrde do idealnog grada, Podravina, vol. 2, br. 3, Koprivnica 2003.

• Slukan Altić, M. - Podravsko srednjovjekovlje u zrcalu karto-grafskih izvora, Podravina, vol. 2, br. 4, Koprivnica 2003.

• Slukan Altić, M. Fizionomsko-morfološke osobine ruralnih naselja Varaždinskog generalata i Križevačke županije u 18. i 19. stoljeću. Podravina, 20, Koprivnica 2011.

• Slukan Altić, M.- Hidroregulacija Drave i njezini utjecaji na transformaciju prirodnog i kulturnog pejsaža Podravine, Podravina, vol. 1, br. 2, Koprivnica 2002.

• Slukan-Altić, M. - Povijest kartografskih radova na području grada Koprivnice, Podravski zbornik, sv. 26-27, Koprivnica 2001.

• Smičiklas, T. Poviest Hrvatska. 2. dio. Zagreb,1879.


• Spremić, M, - Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Beograd 1994.

• Spremić, M. - Kantakuzina (Katarina) Branković, u: Varaždinski apostol, Beograd-Zagreb 2004.

• Stepinac-Fabijanić, T. Zadruga Stepinac. Brezarić kod Krašića, Seljačke obiteljske zadruge. Izvorna građa za 19. i 20. stoljeće. Knj. 2. Zagreb, 1992.

• Stipetić, V. - Vekarić, N. Povijesna demografija Hrvatske. Zagreb-Dubrovnik, 2004.

• Stojanović, T. - Balkanski svetovi. Prva i poslednja Evropa, Beograd 1997.

• Sučević, B. Razvitak »vlaških prava« u Varaždinskom gene-ralatu. Historijski zbornik, god. 6. Zagreb, 1953.

• Szabo, Gj. - Hrvatsko zagorje, Zagreb 1974.• Szabo, Varaždin i Hrvatsko Zagorje. Beograd. 1936.• Szakály, F. - Kaposvár a török időkben, u: Kaposvár – váro-

störténeti tanulmányok, Kaposvár 1975.• Šabanović, H. - Bosanski pašaluk, Sarajevo 1959.• Šabanović, H. - Slavonija, Historija naroda Jugoslavije,

knj. 2, Zagreb 1959.• Šafar, D. Em. - Donja Dubrava između dva rata, Čakovec

1991.• Šarić, M. - Ekohistorijski osvrt na planine i morlački svijet,

u: Dalmatinska zagora. Nepoznata zemlja. (gl. ur. Vesna Kusin), Zagreb, 2007.

• Šarić, M. Bunjevci u ranome novom vijeku. Postanak i razvoj jedne predmoderne etnije, Živjeti na Krimo putu. Zagreb, 2008.

• Šegota, T. - Klimatologija za geografe, Zagreb 1988.• Šegota, T., Filipčić, A. - Klimatologija za geografe, Zagreb

1996.• Šegrt, I. - Pregled razvoja vodoprivrede u Podravini,

Podravski zbornik, sv. 18, Koprivnica 1992.• Šidak, J. Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti. Zagreb, 1981.• Šidak, J. O značenju Vojne krajine u hrvatskoj povijesti.

Historijski zbornik, XXXV. Zagreb, 1982.• Šidak, J. O značenju Vojne krajine u hrvatskoj povijesti.

U: Vojna krajina. Povijesni pregled – historiografija – rasprave. Zagreb, 1984.

• Šimrak, J. Povijest marčansko-svidničke eparhije i crkvene unije u jugoslavenskim zemljama. Bogoslovska smotra. God. 12. Zagreb, 1924.

• Šimundić, M. - Zgodovinski pomen nepoznane ljudske pesmi iz Sinja, Časopis za zgodovino in narodopisje, god. 61, Maribor 1990.

• Šišić, F. Dva ljetopisa XVII. Vijeka. Starine, knj. 36. Zagreb. 1918.

• Šišić, F. Pregled povijesti hrvatskog naroda. Zagreb, 1962.• Škorić, A. - Postanak, razvoj i sistematika tla, Zagreb 1986.• Šojat, O. Hrvatski kajkavski pisci. knj. 1 (druga polovina

16. stoljeća). Zagreb. 1977.• Štefanec, N. - Heretik njegovog veličanstva – povijest o

Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu, Zagreb 2001.• Štefanec, N. Braća Nikola i Petar Zrinski, Velikaška obitelj

u srednjoeuropskim vojno-političko-ekonomskim konstela-cijama. U: Zrinski i Europa. Zagreb, 2000.

• Štefanec, N. Demographic Changes on the Habsburg-Otto-man Border in Slavonia (c. 1570-1640). Das Osmanische

Reich und die Habsburgermonarchie, Akten des inter-nationalen Kongresses zum 150-jährigen Bestehen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung wien, 22.-25. September 2004., wien-München, 2005.

• Štih, P., Simoniti, V. - Slovenska povijest do prosvjetitelj-stva, Zagreb 2004.

• Šufflay, M. Srbi i Arbanasi. Beograd, 1925.• Šustek, Lj. - Dubrava u povijesti i njena okolina, Zagreb

1929.• Švab, M. Ivan Josip Herberstein. Hrvatski biografski leksi-

kon. Knj. 5. Zagreb, 2002.• Terseglav, M. Uskoška pesemska dediščina Bele krajine.

Ljubljana, 1996.• Thaller, L. - Zdravstvo Hrvatsko-Slavonske vojne krajine,

Liječnički vjesnik, god. 66, Zagreb 1944.• Thallóczy, L., Áldásy, A. - Magyarország és Szerbia közti

összeköttetések oklevéltára: 1198.-1526., Budapest 1907.• Tkalčić, I. K. Sumporne Toplice kod Varaždina u Hrvatskoj.

Zagreb, 1869.• Toifl, L. - Steiermark und die Windische Grenze, Varaždin-

ski generalat, Varaždin 2005.• Tomažin, M. Uskoške populacije na jugovzhodu Slovenije.

Diplomski rad. Fakulteta za družbene vede, Univerza v Ljubljani (mentor: Miran Komac), Ljubljana, 2004.

• Trubar, P. Ta euangeli suetiga Mateusha, sdai peruizh u ta Slouenski Iesig preobernen (= Euangelium d. n. Iesu Christi, authore Matthaeo, nunc primum uersum in linguam Schla-uicam). Tübingen ,1555.

• Trubarjevo berilo. Celovec, 1986.• Uhač, J. Marčanska biskupija. Zagreb, 1996. • Umjetnička topografija Hrvatske, knj. 2 - Križevci – grad i

okolica, ur. Ž. Domljan, Križevci 1993.• Vándor, L. - Kanizsai vilajet (pasalik), Kanizsai enciklo-

pédia, Nagykanizsa 1999.• Vajda, Z. - Iz povijesti šumarstva Slavonije do početka 20.

stoljeća, Zbornik o stotoj. obljetnici šumarstva jugoistočne Slavonije, Vinkovci, Sl. Brod 1974.

• Valentić, M. - Bitne odrednice razvoja sanitarnog kordona u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini, u: Sanitarni kordon nekad i danas, Zbornik radova Simpozija održanog u povodu 250-te obljetnice Sanitarnog kordona, Zagreb 1978.

• Valentić, M. - Temeljne značajke povijesti Vojne krajine, Povijesni prilozi, 10, Zagreb 1991.

• Valentić, M. - Varaždinski generalat (Slavonska krajina), u: I. Karaman (ur.), Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1980.

• Valentić, M. »Stara« Slavonska vojna krajina. Skica za monografiju. Zbornik Mire Kolar-Dimitrijević. Zbornik radova povodom 70. rođendana. Zagreb, 2003.

• Valentinitsch, H. - Die Steiermark, Ungarn und die Osma-nen 1606-1662., Zeitschrift des historischen Vereines für Steiermark, god. LXV., Graz 1974.

• Valentinitsch, H. Die innerösterreichischen Städte und die Türkenabwehr im 17. Jahrhundert. U: K. Krüger (ur.), Europäische Städte im Zeitalter des Barock. Gestalt – Kultur – Sozialgefülge. Köln-wien, 1988.


• Valentinitsch, H. Hans Jakob Galer – ein steirischer Offi-zier an der Miltärgrenze im 17. Jahrhundert. Zeitschrift des Historischen Vereines für Steiermark. God. 77. Graz, 1986.

• Vaniček, F. - Specialgeschichte der Militärgrenze, knj. I, wien 1875.

• Vanino, M. - Isusovci i hrvatski narod, knj. 3, Zagreb 2005.• Vanino, M. - Kartograf Stjepan Glavač D. I. (1627.-1680.),

Vrela i prinosi, knj. 6, Sarajevo 1936.• Vanino, M. - O postanku zemljovida Hrvatske od Stje-

pana Glavača (1673.), Hrvatski geografski glasnik, br. 8-10, Zagreb 1939.

• Vanino, M. Isusovci i hrvatski narod. Knj. 3. Zagreb. 2005.• Vekarić, N. Broj stanovnika Dubrovačke Republike u 15,

16. i 17. stoljeću. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Sv, XXIX. Dubrovnik, 1991.

• Vekarić, N. Stanovništvo Poluotoka Pelješca. Sv. 1. Dubrov-nik, 1993.

• Vidačić, K. Topografično-poviestne crte slob. i kralj. grada Križevaca. Križevac, 1886.

• Vilfan, S. Kmečko prebivalstvo po osebnom položaju. U: Gospodarska in družbena zgodovina Slovencev. Zgodo-vina agrarni panog. II. zvezek – Družbena razmerja in gibanja, Ljubaljana, 1980.

• Vitez, Z. - Legenda o Picokima u svjetlu globalne i naci-onalne (kulturne) politike, Narodna umjestnost, 44/2, Zagreb 2007.

• Vitković, D. - Prilog istoriji manastira Lepavine, Bogoslov-ski glasnik, knj. 15, sv. 1, Sremski Karlovci 1909.

• Vitković, D. Dabrobosanski mitropolit Gavrilo Abramović i gomirsko ili žumberačko vladičanstvo. Bogoslovsi glasnik, 15. Sremski Karlovci, 1912.

• Vodnik, B. Povijest hrvatske književnost. Knj. 1. Od huma-nizma do potkraj XVIII. Stoljeća. Zagreb, 1913.

• Voje, I. - Migracijski procesi v slovenskom prostoru v turškem obdobju (16. do 18. stoletje), Zgodovinski časopis, 46, Ljubljana 1992.

• Voje, I. - Slovenci pod pritisko turškega nasilja, Ljubljana 1996.

• Voje, I. - Zbirka planova krajiških utvrda iz Karlsruhea, u: Vojna krajina (zbornik), Zagreb 1984.

• Vresk, M. - Geografska studija užeg područja, Kalnik – generalni prostorni plan, Zagreb 1972.

• Vresk, M. - Prigorje Kalnika. Razvoj stanovništva u uvje-tima »agrarne gladi« i deagrarizacije, Radovi Instituta za geografiju Sveučilišta u Zagebu, sv. 13, Zagreb 1976.

• Vresk, M. Osnove urbane geografije. Zagreb, 1990.• Vresk, M. Razvoj urbanih sistema u svijetu. Zagreb, 1984.• Vries, J. de. European urbanization 1500-1800. London,

1984.• Vujasinović, B. - Radovi na uređenju voda u Hrvatskoj u

17. stoljeću, Hrvatska vodoprivreda, br. 96, Zagreb 2000.• Wandycz, P. S. Cijena slobode. Povijest Srednjoistočne

Europe od srednjega vijeka do danas. Zagreb, 2004.• Winnifrith, T. J. The Vlachs: The History of a Balkan

People. London, 1987.• Winter, M. - Iz povijesti Ludbrega i okolice, knj. 2, Ludbreg

2000.• Zbornik Die K. K. Militärgrenze. Beiträge zu ihrer Geschi-

chte, wien 1973; Vojna krajina (povijesni pregled – histo-riografija – rasprave), Zagreb, 1984.

• Zelko, I. Zgodovina Prekmurja. Murska Sobota, 1996.• Zimanyi, V. A herceg Batthyány család leveltára. Budapest,

1962.• Zirojević, O. - Turska utvrđena mesta na području današ-

nje Vojvodine, Slavonije i Baranje, Zbornik za istoriju Matice srpske, Novi Sad 1976.

• Zlatar, B. - O sudbini ratnih zarobljenika u Sarajevu u XVI. stoljeću, Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 40, Sarajevo 1991.

• Zöllner, E., Schüssel, T. - Povijest Austrije, Zagreb 1997.• Zvonar, I. Šemovci. Prilozi za povijest mjesta. Šemovci,

2007.• Živaković-Kerže, Z. - Drava kao os života, razvoja i

odnosa kroz povijest (Poseban osvrt na donji tok rijeke), Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Osijek 2002.

• Živković, P. Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. Stoljeća. Sarajevo-Mostar, 1996.

• Žmegač, A. - Bastioni kontinentalne Hrvatske. Prilog poznavanju fortifikacijskog graditeljstva u Hrvatskoj od 16. do 18. stoljeća, Zagreb 2000.

• Žmegač, A. Vlastelinski grad Veliki Kalnik, Križevci – grad i okolica. Zagreb, 1993.


Ova je knjiga nastala i zahvaljujući velikoj te nesebič-noj pomoći brojnih ljudi kojima se želim najsrdačnije zahvaliti, iako ću vjerojatno nehotice nekoga propu-stiti. Tekst knjige se temelji na doktorskoj disertaciji »Varaždinski generalat i Križevačka županija u 17. stoljeću: okoliš, ljudi i naselja« obranjenoj na Filozof-skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2008. godine. Želio bih posebno istaknuti pomoć mentora Drage Roksandića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kojemu mnogo dugujem ne samo za pomoć pri konceptualizaciji i pisanju doktor-skog rada, nego i za druge brojne poticaje te podrške koje su bitno utjecale na moj ukupni razvoj kao povje-sničara. Veliku zahvalnost dugujem i uredniku ove knjige Dragutinu Feletaru, umirovljenom profesoru Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu i članu suradniku HAZU na dvodesetljetnoj podršci u mome cjelokupnom radu, ali i na dragocjenim poti-cajima te potpori koja mi je uvijek kada je to najviše trebalo dolazila od njega i izdavačke kuće »Meridi-jani« iz Samobora na čelu s Petrom Somek koja je u ovim nakladništvu nesklonim vremenima odlučila ići u objavljivanje ove knjige.

Zahvaljujem se i recenzentima: Karlu Kaseru sa Sveučilišta u Grazu, koji mi je ustupio i veliku zbirku preslika dokumenata, ali i pomogao dragocjenim savjetima te brojnim uputama, Miri Kolar, umirovlje-noj profesorici Odsjeka za povijest Filozofskog fakul-teta Sveučilišta u Zagrebu na savjetima, te ustrajnoj moralnoj i profesionalnoj podršci, a mnoge mi je savjete dao i Géza Pálffy s Instituta za povijest Mađar-ske akademije znanosti u Budimpešti.

Na metodologiju i konceptualizaciju ovoga rada najviše su utjecali rad u okviru projekata »Triplex Confinium-hrvatska višegraničja u euromedite-ranskom kontekstu« voditelja Drage Roksandića te »Triplex Confinium – hrvatska riječna višegraničja« voditeljice Nataše Štefanec uz pomoć brojnih surad-

nika na ovim projektima, ali i boravak na nekoliko stipendija od kojih bi istaknuo one dobivene od Vlade Republike Mađarske, Vlade Republike Slove-nije, Zemaljske vlade Štajerske (Republika Austrija) i koju mi je dodijelio U.S. Department of State (Junior Faculty Development Program). Zahvaljujući mojim brojnim boravcima u inozemstvu, dijelovi ove knjige su, osim u Hrvatskoj, pisani i u nekoliko srednjoeurop-skih država (Slovenija, Mađarska, Austrija, Njemačka), a posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, te fragmentarno na azijskom tlu (Izrael, Japan), što je sve imalo utjecaj na promjene kuta gledanja.

Posebnu zahvalnost moram izraziti svom američ-kom mentoru Paulu Hirtu na brojnim poticajima i savjetima te na pomoći oko lekture prijevoda sažetka na engleski jezik. Oko prijevoda na engleski jezik mi je pomogao Sado Terzić dok je njemački prijevod napra-vila kolegica Sanja Lazanin, na čemu se najsrdačnije zahvaljujem. Zasluge za oblikovanje ove knjige imaju i: Christof Mauch, nekadašnji ravnatelj German Histo-rical Institute u washington D.C.-u (sada profesoru na Sveučilištu u Münchenu i ravnatelj The Rachel Carson Center for Environment and Society), Steve Pyne (Arizona State University), Verena winiwar-ter (Zentrum für Umweltgeschichte in wien), Ranko Pavleš iz Koprivnice, moji slovenski kolege Boris Golec, Andrej Hozjan i Dejan Zadravec, Zlatko Kude-lić iz Hrvatskog instituta za povijest, Stjepan Razum iz Nadbiskupijskog arhiva u Zagrebu, Mijo Lončarić iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Mirela Slukan Altić iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Nenad Vekarić iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku te s moje matične ustanove - Filozofskog fakultata u Zagrebu: Nataša Štefanec, Zrinka Blažević, Marko Šarić, Nenad Moačanin, Damir Agičić, Neven Budak, Ivica Šute, Željko Holjevac, Zvonko Kovač te brojni drugi čije ime nisam posebno istaknuo.

No, najveću i neizmjernu zahvalu izražavam obitelji!

ZAhVALA


CONSiGNaTiO PaGOrUm VaLaCHOrUm SUB CApItANeAtU CAproNCeNsI• Muchina habet domos - 50 • Plauca – 30 • Zerdia – 26• Maior Poganecz – 30• Minor Poganecz – 16• Kukauicza – 16• Gerdak – 9• Ladislaw – 8• Glogow Zdenacz – 19

NOmiNa POSSeSSiONUm VaLaCHOrUm SUB CApItANeAtU CrIsIeNsI• Oszek – 25 • Glogounicza – 7 • Iuanecz – 8 • Potok – 14 • Batina – 30 • Seszuethe – 14 • Closter – 16

• Bukouie – 16• Tochenyk – 8 • Zueti Iuan – 90 • Czepidlak – 18 • Domonkos – 12 • Velika – 12 • Muchina penes Topolocz – 6 • Markouecz – 11 • Hrasztoulani – 8 • Tremecz – 8 • Bols – 8 • Kapela – 32 • Fabianoucz – 10• Fuka – 7 • Glogh – 10 • Koritna – 8 • Markouecz – 14 • Vuksinecz – 15 • Marinko – 15 • Rouische – 135 • Superior Plaunitz – 26 • Inferior Plaunicz – 23 • Pergamale – 21• Gudowacz – 24 • Korenoua – 16

• Bresowlany – 9• Narth – 18• Nikouo Zelo – 11• Zachesem – 12 • Maricouo Szelo – 6 • Novak penes Dobrava – 5• Bosilouo – 12 • Zredetinczi – 10• Siroko Zelo – 6

NOmiNa PaGOrUm iN qUIBUs sUB CApItANeAtU iWaNYCH reSiDiiS • Zueti Krys – 42 • Buna – 21 • Graberie – 25 • Tugino Zelo – 24 • Zobotchani – 33 • Dianouczy – 18 • Zobotcsany – 50 • Boszniani – 54• Obreska – 29

prILoZI

POPiS VLaŠkiH NaSeLJa POčeTkOm 17. STOLJeĆa/ LiST Of VLaCH ViLLaGeS aND SeTTLemeNTS iN earLY 17TH CeNTUrY

Magyar Országos Levéltár, Budapest, Urbaria et conscriptions, E 156, Irregestrata, Fasc. 6, br. 52, p. 147-150


TOPONimi NaSeLJa Na PODrUčJU VaraŽDiNSkOG GeNeraLaTa i kriŽeVačke ŽUPaNiJe U 17. STOLJeĆU (165 NaSeLJa – 12 NeraZrJeŠeNiH) / TOPONYmY Of ViLLaGeS aND SeTTLemeNTS iN VaraŽDiN GeNeraLaTe aND kriŽeVCi COUNTY iN 17TH CeNTUrY (165 SeTTLemeNTS – 12 UNiDeNTifieD)

Današnji toponim Winckler 1639. – 104 naselja

Stier 1657. - 46 - naselja

Stier 1660. – 44 naselja

Glavač 1673. – 83 naselja

Canteli 1690. -92 naselja

Valvasor – kraj 17. st. – 47 naselja

apatovec - - - op (...) opatouetz -Bisag Wisag Wiβag Wiβag Biszag Biszag BiszagBjelovar Wellovar Wellowar Wellowar Belouar Belouax BelouacBlatnica - - - Blatnitza Blatnza -Bojnikovec - - - Buinikoutzi - -Bolč (?) Platsh - - - - -Bosiljevo osilova Woβilowa Wossilowa Boszilieuo Boszilieuo BoszilieuoBreška (Zelina, Greda, šemovec) Berska - - - - -

Brezovec(Veliki ili Mali) Presavez Breβitze Bresiz Brezouetz (2) - -

Bukovec Mali - - - - Bukouecz piccolo -

Bukovec Veliki - - - Bukouetz Bukouez grande BukouezBuzadovec - - - Busadoutzi - -Ciglena Ziglena - - - - -Cirkvena Zirquena Cirquena Cirquena tzirkueno Czirkueno tzirkuenoCubinec - - - tzubintzi Cublintzi -Cugovec Zuekovcz - - tzugouetz Czugauetz -Cvetkovec Zvetkoviz - - - - -čanjevo - - - tsanieuo Csanieuo -

čazma Chasma Caschma Czaschma tsasma seu Zatseszenie

tsasmaZatsezenieCiasma

tsasma

čepelovec Schepeloviz - - - - -črešnjevica Chresnitza - - - - -dautan (?) deodon - - - - -deanovec (?) demovez Bianowitz Bianowiz - - -dereza deresa - - - - -dijaneš - - - S. dionysius S. dionisio S. dionysiusdraganec draganiz - - dragantzi draganitzi dragantzdragičevci (Gornji ili donji) dravichevich - - - - -

drenovec trenovcz - - - - -drnje dernia dernia ternia dernie dreuici derniedubovec - - - dubouetz dubouez dubouetzdubrava dobrava toprowa toprowa dambro seu

dubrauadombro seu dubraua dubraua

Đelekovec - - - jelekoutzi ialakouzi ielekoutziĐurđevac St. Georg S. Georgen S. Georgen Guirgieuetz S. Giorgio

Giurgeuetz GuirgiouetzĐurđic kraj ivanske Gurich - - - - -Đurđic kraj Križevaca St. Georg S. Georgo S. Georg S. Georg S. Gio. -

Fuka Fuka - - - - -Galovac Galovez - - - - -Globočec (?) - - - - Goliza -Glogovnica Glogoncz - - Glogounitza Glogounitza -Gorica - - - - Goriza -Gornja rijeka - - - reka reka rekaGrabrić - - - Grabnitz Gabnia -Grabrovnica - Grabornitza Graborniza Grabarnitza Grabarnitza Graborniza








Gradec Gratez - - Gradetz Gradeas -Grana - - - - Grana -Grbaševec - - - Gerbaseutzi - -Guščerovec - - - Kusterouetz Kusteroucz KusterouetzHaganj - - - BVM Hagen - -Hlebine - - - - Hlebina -Hrgovljani Herogulan - - - - -imbriovec - - - S. emerieg Yambrihouzi -ivanić ivanch ibanitsch ibanisch iuanitsi iuanitsi ivanitshKabal (?) Kabl - - - - -Kalinovac Calinovcz - - - Calinouez -Kalnik Kalnig Kaming Kaming Kamnik infer. –

Super.Kamnik inf. – Sup. -

Kapela - - - - Capolna -Kapela (Gornje Plavnice) St. Magdalena - - S. Magdalena S. Magdalena S. Magdalena

Katalena (Suha ili Sirova) - - - - S. Caterina -

Klokočevac Glogocheo - - - - -Kloštar ivanić S. ionan Closter Closter ibaniz - - -Kokinac Kakina - - - - -Koprivnica Copreiniz Coppreűniz Coppreűniz Caprontza Capronitza CaprontzaKoprivnički Bregi Berega - - - Bergie -Koprivnički ivanec ivanz - - iuantzi iuantzi iuantziKorenovo Veliko Corenovo - - - - -Kovačevac Križevački Kovacheviz - - - - -

Kraljevac Cralovez - - - - -Križ H. Creiz Heil. Creűz H. Creűz S. Crux S. Crux -Križ Gornji Chris - - - - -Križevci Cris Creűtz Creűz Crisium Crisium Creitz CrisivmKunovec - - - - Kunouzi -Kutnjak - - - - Zakutnik -Kuzminec - - - Kusmintzi Kazminzi -legrad legrad legradt legradt legradinum legrad legradlemeš Križevački lemesh - - - - -lepavina lipavina - - lipauina lipauina lipauinalovrečina - - - loutetrina louetetsina louletsinalubena - - - lubena - -ludbreg lubring lubring lubring liudbreg liudbreg liudbregljubešćica lubichiz - - - - -Marča Marcha Grichisch Closter Wallachisch

ClosterMonastir seu Martsa

Monastir seu Martsa -

Markovac donji Markovcz - - - - -Markovac trojstveni Markocz Marckowiz Marckowiz - - -

Martinac Martinza - - - - -Međurača Megiureche - - Megiuretse Megiuretse MeguiretseMiholec - - - Miholtzi Miholtzi -Molve - - - - Molua MoluaMosti Mostova - - - Moster -narta nardo - - - - -negovec - - - negoutzi negoutzi negoutzinevinac nevitz - - - - -

novigrad Podravski ney Schlos nouigradt nouigradt Camarca seu nouigrad

nouigrad (Komarza)








novoselec - neudorf - noua Cucia -obedišće (?) obedam - - - - -obrovnica obrovniz - - - - -općevac (?), kraj čazme - ottowitz

Waltscacht ottowiz - ostouitz -

orlovac orlavcz - - - - -orovac (?) orahovcz - - - - -osijek osek - - oszek oszek oszekotok (Veliki ili Mali) - - - ottok ottak -

Paka - - - Paka - -Peteranec Petronz - - Petrinanttzi Petrinantzi PeterinantziPetrinja Petrina Petrinia Petrinia Petrinia Petrinia PetriniaPoganac Mali (ili Veliki) Poganez Klein Boganitz Klein Poganiz Poganetz Poganez (x2) -

Poljana Križevačka - - - Poliana - -Posavski Bregi Brigi - - - - -Preseka - - - Preszika Preszika -Prgomelje (?) Bergomeni - - - - -Prikraj Križevački Prikraj - - - - -rača ratcha - - ratsa ratza ratsarajić raitsh - - - - -rakovec - - - rakouetz rakoucz rakoekrasinja rassina raβing rassing rassinia rassinia rassiniaraven - - - rauen rauen rauenreka - - - - reka -repinec - - - repintz - -rovišće roviska rouischka rowischka rouistse rouistse rouistseSeverin Zeverin - - - -Sigetec Sigetl Sigetel Sigetel Sigetetz Zigetez -Slanje - - - - Zlanie -Srdinac Serdia - - - - -Sredice Velike Zrediza - - - - -Subotica Sobodiza - - - Sobitiza -Sv. ana St. anna - - - - -Sv. Helena S. Helena - - S. Helena - -Sv. ivan žabno - - - S. ioannes - -Sv. Marija (između Sigeca i novigrada) - S. Maria S. Maria - - -

Sv. Petar čvrstec St. Peter S. Peter S. Petter S. Petrus S. Petrus S. PetrusSvibovec kraj narta Svibovez Swibowetz Schwibowez Szuibouetz Suibouetz Suiobpiecušemovec Schemovcz - - - - -štefanje Stefani S. Stefan S. Steffen - - -tkalecGornji - - - Sup. Kaletz Sop. Kaletz -tkalec donji - - - inf. Kaletz Kaliz -tomaš - - - S. thomas S. thomas S. thomastopolovec Zrinski dopolovez topolowatz topolowaz topolouetz topolauetz topolouetztorčec - - - - torciz -trema tremen trema trema tremi tremi -tremci (?), kraj ivanića - terscheffsky teaschpoffzi - - -

trojstvo Veliko troiza (?) - - SS. trinitas SS. trinitas SS. trinitastučenik terehanik - - - - -Varaždin Varasdin Waraβdin Warasdin Varasdinum Varasdin

(Varadino) Varasdin








Varaždinske toplice topliz toplitz topliz toplitzae toplitza toplitzVezišće (?) Vedist - - - - -Vinično - - - Vinitsno - -Virje Weistuern Weiβenthurn Weissenthurn Virie seu

WeisenturnVeisenturn als Virie

Virie seu Weisenurn

Visoko - - - Viszoko Viszko ViszokoVrbovec - - - Verbouetz Verbouetz VerbouetzZablatje - - - - Zablatie -Zabrđe - - - Zabernie Zaberdie -Zdelice Zdeliza - - - - -žabnica Sabnika - - - - -ždralovi S(?)aloua (?) - - - - -županec - - - - Spanzi -? (blizu ivanić) Suetasinga - - - - -? (Gornja jelenska?) St. Helena - - - - -

? (između Poganca, Križa i Kovačevca) Sastanik - - - - -

? (između ravna i repinca) - - - Horuati - -

? (kraj Bjelovara) deteniza (?) - - - - -? (kraj čazme – prema dragancu) - S. iohannes S. iohannes - - -

? (kraj čazme) - S. Maria S. Maria - - -? (kraj čazme) - S. andreas S. andreas - - -? (kraj Križa) - Schirmitz - - -? (kraj Vezišća – danas šuma Pepelana)

nadraschiz natraschiz natraschiz - netrashitz -

? (kraj Vezišća) Pred(r)aschiz - - - -? (okolica čepelovca i Budrovca?)

- rothenthurn rottenthurn - - -

? (Pobijenik kraj čazme?) St. Peter - - - - -


TOPONimi HiDrOGrafSkOG SUSTaVa Na PODrUčJU VaraŽDiNSkOG GeNeraLaTa i kriŽeVačke ŽUPaNiJe U 17. STOLJeĆU

Današnji toponim Winckler 1639. Stier 1657. Stier 1660. Glavač 1673.

Canteli 1690.

Valvasor – kraj 17. st.

drava draw flus trah Flus trah Flus dravvus fl. draua (trabo) drauus Fllonja loina F. langna Fl. lungna Flus lonia fl. lonia fl. lonia fuss??? - - - - Benetz fl. -črnec tscherniza F. dscherniza Fl. tscherniza Flus tsernetz fl. - tsernek FlussSava Savus F. Saw Fl. Saw Flus Szavvus fl. Saua Fiume Sauus FlussKupa Culpa F. Culpa Flu. Culpa Flus Colapis fl. Kulpa fl. Culp FlussGlogovnica Gloguniza Flus Glogoniz F. - Glogoni Glogauniza fl. -??? - Wertlina F. - - - -Koruška - Koruska Flu. - - - -??? - Globoniza Flu. - - - -česma (čazma) - Caschma Fl. Czaschma Flus tsasma fl. tsasma fl. -??? - Guiza Flu. - - - -??? - Wagovina Fl. - - - -Konjska - Gonzka F. - - - -??? - relschiza F. - - - -Kamešnica Camniza reka - - - - -Velika Velica Flus - - Velika fl. Velika fl. Velika flussPlavnica Plavniza reka - - - - -Zelina - - - Zelina fl. Zelina fl. Zelina flussBednja - Wagna Flu. - Bednia fl. Bednia fl. Bednia flussKoprivnica - Copreűniza Flu. - - - -Komarnica Comarniza F. - - -Zdelja Stella F. - - -Bistra - Wistriza F. - - - -Katalena - Katalena F. - - -Budančevica - Budanza Fl. - - - -Plitvica - Pletwiza Flu. - Plituitza fl. Plitwiza fl. Plituiza flussMura - - Muhr Flus Mura fl. - Mura flussrasinja (Gliboki) - - - rassinia fl. rassinia fl. rassina fluss

TOPONimi GOra Na PODrUčJU VaraŽDiNSkOG GeNeraLaTa i kriŽeVačke ŽUPaNiJe U 17. STOLJeĆU

Toponim Winckler 1639. Stier – 1657. Stier 1660. Glavač 1673.

Canteli 1690.

Valvasor – kraj 17. st.

Garjevica (danas Moslavačka gora) Mons Garabiz Grabaiza

Gebürg - Garievitza M. Gariewitza M. (i Claudius M.)

Garievitza Mons

Međurečka gora (danas Bilogora) - - - Megiuretska M. Megiuretska M. inegivretska

MonsKalnik (Kalničko gorje) - Kaminger

Gebürg - Kamnitza M. Kamnitza M. Kamniza Mons

ljubeljščica (danas toplička gora) - - - livbestsitza M. liubestitza M. -

ivančica (ili ivanščica) - - - iuanstsiza M. - ivanstitsitza

Mons


HrVaTSki (i UGarSki) kraLJeVi• Rudolf (1576.-1608.)• Matija II. (1608.-1619.)• Ferdinand II. (1619.-1637.)• Ferdinand III. (1637.-1657.)• Leopold I. (1657.-1705.)

HrVaTSkO-SLaVONSki BaNOVi• Tomo Erdődy (prvi put 1584.-1595.)• Biskup Juraj ili Gašpar Stankovački (1595.-1596.)• Ivan Drašković (1595.-1607.)• Tomo Erdődy (drugi put 1608.-1613.)• Benedikt Turoczi Ludbreški (1614.-1616.)• Nikola Frankopan, Tržački (1616.-1622.)• Juraj Zrinski (1622.-1626.)• Sigismund Erdődy (1627.-1639.)• Ivan III. Drašković (1640.-1646.), ugarski palatin od 1646.

do 1648.• Nikola Zrinski (1649.-1664.)• Petar Zrinski (1665.-1670.)• Nikola Erdődy (banski namjesnik 1670. instaliran za bana

1680., umro1693.)• Adam Batthyany (1693.-1703.)

ViCeBaNOVi – ŽUPaNi ZaGreBački i kriŽeVački• Krištof Mrnjavčić od Brezovice (1599.-1625.)• Toma Mikulić od Brokunovca (1626.-1627.)• Gašpar Konjski od Konjske i Domanjkuša (1628.-1630.)• Stjepan Berislavić (1640.-1642.)• Gašpar Orehovečki od Orehovice (1642.-1663.)• Nikola Gotal od Gotalovca (1673.)• Baltazar Vragović od Maruševca (1681.-1689.)• Stjepan Jelačić od Bužina (1690.)

VaraŽDiNSki ŽUPaNi• Tomo Erdődy (1607.-1618.)• Sigismund Erdődy (1618.-1639.)• Juraj I. Erdődy (1639.-1665.)• Aleksandar I. Erdődy (1665.-1682.)• Emerik Erdődy (1682.-1690.)• Juraj II. Erdődy (1690.-1713.)• ZAGREBAČKI BISKUPI:• Nikola III. Stepanić Selnički (1598.-1602.)• Šimun II. Bratulić (1603.-1611.)• Petar II. Domitrović (1611.-1628.)• Franjo I. Ergelski (1628.-1637.)• Benedikt II. Vinković (1637.-1642.)• Martin I. Bogdan (1643.-1647.)• Petar III. Petretić (1648.-1667.)• Martin II. Borković (1667.-1687.)• Aleksandar I. Ignacije Mikulić (1688.-1694.)• Stjepan IV. Želiščević (1694.-1703.)

marčaNSki ePiSkOPi/BiSkUPi• Simeon (Vratanja) (1611.-1630.)• Maksim Predojević (1630.-1642.)• Gabriel Predojević (1642.-1644.)• Vasilije Predojević (1644.-1648.)• Sava Stanislavić (1648.-1661.)• Gabriel Mijakić (1663.-1670.)• Pavao Zorčić (1671.-1685.)• Marko Zorčić (1685.-1688.)• Izaija Popović (1689.-1699.)• Gabriel Turčinović (1700.-1706.)

PeĆki PaTriJarSi• Jovan (1592.-1614.)• Pajsije (1614.-1648.)• Gavrilo (1648.-1655.)• Maksim (1656.-1674.)• Arsenije III. Čarnojević (Crnojević) (1674.-1706.)

rimSki PaPe• Klement VIII. (1592.-1605.)• Leon XI. (1605.)• Pavao V. (1605.-1621.)• Grgur XV. (1621.-1623.)• Urban VIII. (1623.-1644.)• Inocent X. (1644.-1655.)• Aleksandar VII. (1655.-1667.)• Klement IX. (1667.-1669.)• Klement X. (1670.-1676.)• Inocent XI. (1676.-1689.)• Aleksandar VIII. (1689.-1691.)• Inocent XI. (1691.-1700.)

ZaPOVJeDNiCi SLaVONSke kraJiNe• Ivan Lenković (1556.-1567.), vrhovni kapetan Hrvatske i

Slavonske krajine• Luka Sekelj (1567.-1568.), vrhovni kapetan Hrvatske i

Slavonske krajine• Vid Halek (1569.-1589.)• Ivan Globyczer (1589.) • Stjepan Grasswein (1589.-1594.)• Alban Grasswein (1594.)• Žigmund Herberstein (1594.-1603.)• Sigismund Fridrich Trautmansdorf (1603.-1631.)• Juraj Ljudevit Schwarzenberg (1631.-1646.)• Franjo Krsto Khevenhiler (1646.-1650.)• wilhelm Galler (1650.)• walter Leslie (1651.-1667.)• Honorij Trautmansdorf (1667.-1669.)• Leopold (ili Ludovik) Vilim Badenski (1669.-1671.)• Ludovik Radwig de Souches (1671.-1681.)• Oton Heinrich de Grana (1681.-1683., umro 1685.)• Eneja Caprara (1683.-1701.)

POPiS DiJeLa DUŽNOSNika U 17. STOLJeĆU / LiST ParT Of OffiCerS iN THe 17TH CeNTUrY


BrOJ kUĆeDOmaĆiNa U kOmarNičkOm arHiĐakONaTU OD kraJa 16. DO POčeTka 18. STOLJeĆa (DiO kOJi Je BiO U VaraŽDiNSkOm GeNeraLaTU i kriŽeVačkOJ ŽUPaNiJi)

Župa SeloBroj kućedomaćina

1598.kraj 17./Početak

18. st.

Martijanec (Martyancz)

Krysoulyan 18 44Szlanie 33 43Hrastolyan - 22Szudouschina - 16Chichkouina - 12Maderazouecz - 9

Sveti Đurđ (S. Georgii in Spinis)

Polianecz 1 47luka - 14Hersenicza 20 34Sztruga 9 16Sesuete 6 26Karlouecz 27 (nagh

i Kys) 27obrankouczy 5 13Prilesz 9 12janussewcz (Hemuseuecz) 4 22Popoucz 6 20

ludbreg (lyudbreg)

opidum lyudbreg 55 98appatia - 14Szlokouczy - 25Szigetecz - 38Globochecz - 9Szelnik - 26Hrastousko - 25Kuchan - 15

Veliki Bukovec (Maiore Bukovecz)

nagy Bukouecz 38 41also Bukowcz 8 -Kys Bukovcz 2 36Kapella 4 33dubouicza 4 22dwbowycza et Kapolna 9 -lunkoucz - 23Sancti Petri 15 61nouo Szelo - 19Supanczy - 20Szelnicza 8 38Martinich - 6

Kuzminec (Kuzminecz)

Kuzminecz 33 64Koledinczy 16 27Gerbauseuecz - 14Goricza 14 30Kotnyak 15 41antolouczy 5 12Voiuodinecz 4 5Szoboticza - 45raszinya 16 65

imbriovec (jembrihouecz)

jembrihouecz 8 39Zablatie 15 26nagy otok 8 30Kys (Mali) otok 2 9Gellekoucz 41 108


1598.kraj 17./Početak

18. st.

Koprivnički ivanec (iuancz)

iuancz - 119Pusztakouecz - 22Botinoucz - 25Gorichko Gereczyeuo - 18

Kunouczy - 56Sztaro Szelo - 30

Koprivnica

Koprivnica - 620Bregouczy - 76jagnedouczy - 23Heresin - 11reka (inter Vallacos) - 3

drnje (dernye)

oppidum dernye - 196Peteranecz - 161Hlebinie - 32Szigetecz - 71torchecz - 69

Komarnica, danas novigrad Podravski (Camarcha)

Camarcha - 189Mosztih - 33Szrednje Szelo - 13Gornie Szelo - 13delouo 5

Virje Virje - 292Molyne Molyne - 70

Đurđevec (Gyurgievecz)

Gyurgeuecz - 221Berucze Maior - 74Berucze Minor - 15Semouecz - 62Kallinouecz - 43Budroucz - 53Katalena (Sirova) - 34Chepelouecz - 58Michetinecz - 28Sancta anna - 13

Miholjanec (Miholancz)

Miholanecz - 97Hampouicza - 67Zdelicze Zdolnje - 25jabuchaticza - 12Babotok - 18Syroky jarek - 15rakitnicza - 19

Kloster

Kloster - 34oderyan - 5Prugovecz - 28Szezvete - 11Budanchevicza - 19Szuha Katalena - 25

Pitomacha

Pitomacha - 97Szedlaricza - 20Chresnevicza - 9otrouanecz - 28

izvori: j. adamček, i. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVi stoljeću, Zagreb 1976; naZ, KV, Prot. 91/iii; Prot. 178/ii.


BrOJ kUĆeDOmaĆiNa U kaLNičkOm arHiĐakONaTU OD kraJa 16. DO POčeTka 18. STOLJeĆa


1598.Početak

18. stoljeća

lovrečina

Velika 10 10Gosztauczy 6 7Kuchary - 5dolianecz - 4Varass 4 7topolouecz - 6Hruskouicza - 5Sv. lovro 7 -

Vrbovec

Verbouecz 24 107Poliana - 40Praleszie - 15Bercheuecz - 32luka - 27Czelina 2 20Verh - 7Czeria 8 9Pavlovec - 13Gay - 26S. deanez 5 11Kerkacz - 10

Kalnik

Voinoucz 2 17Hisanoucz 5 11Popoucz 2 2Czelina ili Czedina - 8Kamnik (Kalnik) 60 62Patak 1 16dedina - 8Kamesnicza - 14Sibrinoucz seu lipa - 8obres 4 -Schedno 1 -Mrazouci 3 -

Bisag

Merkoucz 7Kominy 7Surdouczy 5Kelemenouczy Keleminouczy et Varas

18 8

nouo Szelo - 5thomasseuczy - 2Kraliecz - 7Fodnoseuczi - 4Czirkueno Szelo - 6Borenczi - 4radoiche - 10Praseuczi - 12Varas 5 -

Preseka

Kruslieuecz - 13Gorniaki - 7ledina 4 35Kralieu Verh 7 14Velika 4 12Sabniak - 7


1598.Početak

18. stoljeća

Preseka

Kööszy - 8Sunczy - 5Poganchecz - 12Szlatina 1 11Koztanieuecz - 5Verhouecz 3 8Ztermecz - 10Preseka 37 -

dubouecz

Beketinczi 6 8Kuchaari - 4oszlauczi 10 20Paulouecz 10 20dolianczi 6 12Velika - 13

Miholec

(opido) 28 47 Megie 8 15 Greguroucz 16 21 topolie - 3Zaistovec (?) - 11inferior Fodroucz 16 11Superior Fodroucz 9 Praszie 3 12Kuszieuecz - 7Poduinie - 6Goricza (Peklić) 5 4draschycze 2 -

Glogounicza

Glogounicza - 39Szent Helena de Koruska 4 36

opatouecz - 35Gradina seu Bosniani - 8

Chuerztecz

Vecheszlaucz - 14russeuecz - 13Hraschany - 14Sumechecz - 4Czerina - 5oresie - 2Bulouczi - 5lacheuo Szelo - 16Grabrouecz - 4Cherleniaky - 6Wkoszlau - 4Chabraiczi - 2Paulouczi - 6Frankoucz - 6Fuergia ili tuergia - 2dolyne Szelo - 5Kouachezctu - 4

topolouecz

jakopouczi - 21 uelika - 17Kris - 18ladiszau - 11



1598.Početak

18. stoljeća

topolouecz

Hudouliani - 3Szerem - 20Peschenik - 12ternouecz - 6Maszlarczi - 18

Czurqueno

oppidum - 50Kustan ili Kussan - 9Glogh - 20ladinecz - 6Kengieloucz - 7Breszina - 24Machki - 8Proscheuecz - 10rouische - 12Herszouo - 7Mayur - 5Farkaszeuecz - 6

Sabnik

Sabnica - 9Hagin - 19Predauczi - 12Perkosz - 8Breszouliani - 10

trem oszlouicza - 32trem - 80

lemes

Gyurgicz - 46altero pago Gyurgicz - 18lemes - 14Chubinecz - 15Grachina - 9Poliana - 42

Crisi

Spiranecz - 10Prikrai - 17Potochecz - 9S. Martini - 5Maiurecz - 7erdocz - 16diankouccz - 6lemes - 14Bonikouicz - 15Civitas inferior - 134Civitas inferior seu Praesidium - 35Suburbium Karan - 7Suburbium Podgorie - 14Berckouchina - 9Civitas Superior - 80

raven

Pagus Superior in raven

730

Pagus inferior rauen 9

Sztara Vesz - 5novak - 9tkalecz 17 26Graberschak 2 6


1598.Početak

18. stoljeća

raven inferior tkaleczi 7 11Kapela (ravenska) 7 -

Stara Plošćica

ueteri Ploschica - 14noua Ploschica - 27S. jacob - 7Hruskouecz - 15ternouiticza noua & uetera & draticza - 50

Međurača (rača)

Megureche cum neuinecz - 40dautan - 15racha cum tocziliuecz - 27derlyanouecz - 13orlouecz - 20Kouachicza - 14Haszouecz - 13Kozareuecz - 14

Beloblacka (Ciglena) - - 160

Gornje Plavnice (kapela)

- - 102

Mađerevo

Magierouo 9 17Zauoy - 6iuanouczi 5 8lepenie - 5Szelnicze - 6Kerch - 20Gay - 10remetinecz 10 17lipucze - 3Sztermecz - 11Pustacze - 13Granny 1 21Makoscheu - 9Praszechno - 11Kremensko - 7ostricza - 29Cliuch - 26orehouecz - 11Kamena Goricza - 43

reka (Gornja rijeka)

(Gornja rijeka) 5 8dekliszanouchi - 8Peszy Potok - 4Kolarczy - 5Fodrouecz - 5nemcheucz - 19lukacheuecz 3 4Bogacheuo (riječko) 2 6Mrazouecz - 4Wkouchi - 7drobkouecz 21 16Koztanieuecz 12 4urauchia - 8dolnia reka 30 21



1598.Početak

18. stoljeća

reka (Gornja rijeka)

Strigouczi - 6Szudoucz 6 11Preszechno - 11Giurinich - 12Verh - 3radouch - 4tiricheuecz - 3Zelcza 9 -Goszowynczy 5 -

Guščerovec - 26 56

Visoko

Sup. radesich - 15inf. radesich - 6Vinichno 7 28Krachevez 3 8roinikouczi - 6topolovecz - 3Siarinouch - 6durkoucz - 12Bregh - 4Chanyeuo 3 11Presechno (Visoko) 3 12Verh - 9Vrechachoucz 4 9

orehovec Sveti Petar 9 16Bogacheuo 6 7


1598.Početak

18. stoljeća

orehovec

Vinarecz 3 12Budalczy - 2Cherncheuczy 7 6Mikouecz 8 6Hrgouecz - 6Bochkouecz 17 3Zelanecz 6 12orehouecz 7 6iuanichy - 5Zamladinecz 2 -

Zelina - 14 46

rakovec

niegowcz 17 20Zamoborcz 6 14Werhowcz 5 11dworische 10 11rakouecz 11 18Brezani 3 12Banicheuecz 9 18drobchewcz 2 10dulepska - 7Pirakouecz - 11Peskouecz 10 20Mlaka 9 10Hruskouecz - 5Goli Vrh - 3

izvori: j. adamček, i. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVi stoljeću, Zagreb 1976., str. 441-464; naZ, KV, Prot. 130/i.


župa SeloBroj kućedomaćina

Sredina 17. st.


ivanić

Predavec 29 22Krišci 9 13Bešlinec 36 22Bošnjani od Kapele 42 -Bunjani 16 -čemernica 16 21lipovec 20 18Prečec 8 13lepšić 20 54Greda 23 28Kloštar ivanić 82 52Zelina 9 -šemovec 11 -jalševec 15 24Zaklepica 6 7Bregi 61 88opatinci 47 45dolanci 8 14lonja 32 32Poljana 14 76»Purgari okoli grada« 14 12donji šarampov 30 19Gornji šarampov 28 17lupoglav 67 45Marča - 13novoselci 8 -Caginec - 11tedrovec - 7Sobočani - 18Gornja obreška - 5donja obreška - 8Kladari - 11Graberje - 7Sebouecz - 19Schapoueccz - 3

dubrava

Zvekovec 8 11Paruževac 12 15Markovac 8 7ladina (Kladina) 13 8Brezje 10 11radulec 8 9Veliki novaki 31 17Mali novaki 10 -Zgališče 37 19Vicus verso S. Martini (Vulicza Martinszka) 15 24Vicus occid. 26 -Vicus Septem. 30 -Vulica Graberska - 19Zetkan 15 20dubrava 37 8


Sredina 17. st.


dubrava

Mostari 12 14otočec 8 -Bađinec 5 18Cerina 6 -Kostanj - 19Podlužan - 10Graberec - 12Habjanovec - 3Vineškovci - 3Prnjarovac - 10Vilić Grob - 2

Gradec

Buzadovec - 14tučenik - 19lubena - 15Salajci - 7Zabrđe - 24Cugovec - 28Grabrić - 10Festinec - 8repinec - 56Podjales - 9Mali Brezovec - 10Veliki Brezovec - 26Gradec - 56Zdenec - 2Fuka - 5

draganec

draganec - 41Komuševec - 49Siščani - 52Zdenčec - 8Vagovina - 50Bojana - 27

čazma

njemački vojnici - čazma - 14

trgovište čazma 30 35Palančani 20 18Prokljuvani - 6Cerina 10 18Milaševec - 38Pobjenik - 31Sovari - 16šumečani - 5Suhaja - 11

štefanje

štefanje - 16laminac - 21ivanska - 35Staro štefanje - 20Hrastovec - 3daskatica - 18Križić - 17šušnjara - 20

BrOJ kUĆeDOmaĆiNa U čaZmaNSkOm arHiĐakONaTU OD SreDiNe 17. DO POčeTka 18. STOLJeĆa



Sredina 17. st.


štefanje

Đurđic - 8Blatnica - 4Babinac - 6Gornja Petrička - 8donja Petrička - 16Samarica - 24Martinec - 8

Sveti Križ

Bunjani - 17šušnjari (jarmičevci) - 14Sveti Križ - 15deanovac - 5Konšćani - 13novoselec - 24obedišće - 13Vezišće - 11johovec - 5Hrastilnica - 11


Sredina 17. st.


Sveti Križ

okešinec - 14širinec - 3Beznanovci - 12rečica - 19Mala ludina - 8Velika ludina - 13Vidrenjak - 12Grabrov Potok - 3

osekovo

osekovo - 37Potok - 42jelenska - 4Stružec - 52Popovača - 8Gračenica - 31Kutina - 34repušnica - 23Husain - 5

izvori: naZ, KV, Prot. 5/V; 105/i.


PaGUS S. eLiZaBeTHa1. Stephanus Sinecz 2. Joannes Ferk 3. Georgius Vklama 4. Thomas Franchich5. Georgius Pepelko 6. Georgius Haramich 7. Petrus Czar8. Andreas Pahlechetek9. Petrus Zagorecz10. Jacobus Szruhar11. Georgius Blasina12. Petrus Kosina 13. Martinus Glogolia14. Nicolaus Budalecz15. Jacobus Szoltan16. Georgius Szouich17. Vdoua Mahomett18. Matok Peter 19. Joannes Perm 20. Blasius Korobel21. Martinus Turian22. Joannes Zagorecz23. Matthias Hegedusich24. Paulus Laszek25. Marcus Kumer26. Petrus Szuechick27. Stephanus Mikelich28. Andreas Kuhta29. Andreas Venzerlin30. Georgius Bukovczy31. Georgius Ban32. Mihaeil Szoloan33. N. Pepelko34. Stephanus Kynieres35. Mihael Chismesia36. Mihael Mikusinquilini 37. Joanes Zagorecz 38. Joannes Sime 39. Georgius Pozlay 40. Jacobus Meszprimecz 41. Jacobus Ferenchiakvinea42. Paulus Paunecz 43. Andreas Venczlon44. Mihael Vodopivecz45. Gregorius Pupek46. Sebasthianus Illias47. Vidua Liszak48. Vidua Krivachia

pAGUs BeDoUo1. Ioannes Horuatt2. Mathias Nouszel3. Georgius Krisanich4. Ioannes Krisanich5. Georgius Leuak6. Gregorius Mikach7. Iacobus Dugan8. Petrus Nouszel9. Marcus Ioannus Orzsim10. Petrus Groszdek11. Petrus Szabol

PaGUS LeSTakOUCZY1. Mihaeil Vinczek2. Andreas Hatlan3. Thomas Jagechich4. Joannes Czar5. Paulus Horuat6. Jacobus Barchich7. Michaeil Cheha8. Mathias Meszarich9. Michael Krisanich10. Georgius Chudek11. Michaeil Sztancheuich12. Thomas Bedekouich13. Louro Pintar14. Andreas Horuatinquilini15. Joannes Bedekouich16. Georgius Stancheuich

PaGUS keLemeN1. Michael Horuat2. Ioonnes Horuatich3. Michaeil Iurinich4. Mathias Szusi5. Ioannes Kouachich6. Martinus Chulecz7. Paulus Vusma8. Michaeil Sztarecz9. Andreas Kouachich10. Marcus Spoliar11. Thomas Mitosich12. Andreas Poliak13. Andreas Skulich14. Mathias Kouachich15. Mathias Diakouich16. Gregoris Deketa17. Michaeël Zagorecz18. Gregorius Stipan

19. Georgius Haszya20. Gregorius Jambarok21. Michaeil Mikulas22. Georgius Szapek23. Joannes Perinou Sin24. Joannes Kouchahek25. Marcus Koosz

VILLA INferIor1. Petrus Spoliarich2. Martinus Kouachich3. Andreas Grangia4. Stephanus Benchiak5. Gregorius Bubonich6. Michaeil Iambrek7. Gregorius Franchek8. vidua Chachek9. Barthol Laubor10. Iacobus Bubonich11. Georgius Lukszar12. Mathias Simunich13. Joannes Czuetko14. Joannes Kouachich15. Laurentius Fayt16. Martinus Fayt17. Joannes Gutporichinquilini18. Paulus Czapek19. Georgius Lourek20. Martinus Gaszdar21. Georgius Kranecz22. Andreas Belecz23. Ioannes Tkalchiou zet24. Thomas Futach25. Laurentius Lahor26. Ioannes Amorel27. Nicolas inquilinus

PaGUS ZamLaka1. Georgius Szusecz2. Mathias Horuat3. Michaeil Kapun4. Joannes Fihchur5. Jacobus Suogor6. Mathias Szubek7. Andreas Kencheu8. Martinus Martini filius9. Mathias Lukkan10. Mathias Smuk11. Georgius Petur12. Paulus Makar

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U kOmarNičkOm arHiĐakONaTU 1700.

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi JaLŽaBeT 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 6-8)


13. Marcus Hegiuda14. Ioannes Kraiachiak15. Stephanus Kernier16. Michaeil Herchiak17. Andreas Ritak18. Andreas Kerpachich19. Ioannes Ritak20. Georgius Petrinsky21. Blasius Blaskoinqulini22. Georgius Hegiuda23. Nicolaus Pralek24. Thomas Zagorecz25. Blasius Lukan

pAGUs NoUAKoUeCZ1. Blasius Girich2. Georgius Piliak3. Michaeil Kernichch4. Joannes Keronichich5. Michael Jambrek6. Andreas Mlinarichin zeth7. Gerogius Trupecz8. Joannes Juanchecz9. Jacobus Purgarou zeth10. Michaeil Tesko11. Paulus Grich12. Michaeil wchina13. Laurentius wchina14. Andreas Perecz15. Martinus koucheu zeth16. Michaeil Iuanchecz17. Michaeil Businecz18. Joannes Nosich19. Petrus Zagorecz20. Gregorius Zagorecz21. Thomas wchina22. Martinus Sittomerecz23. Thomas Blasinchek

24. Gergorus Mikecz25. Martinus Lonchar26. Juras wchina27. Michaeil Tipecz28. Michael Mihek29. Georgius Fuiz30. Martinus Poszauecz31. Michaeil Juraskouich32. Mathias Szokach33. Jacobus Biros34. Michaeil Girich35. Joannes BoslinInquilini36. Gregirus Sime37. Joannes Tkalecz

pAGUs sUperIor poLANA1. Martin Huziak2. Michaeil wk3. Paulus wk4. Michaeil Debich5. Martinus Girich6. Georgius Juraskouich7. Joannes Juancz8. Vidoua Petrichka9. Joannes Huziak10. Bartholomeus Lazek11. Martinus Kuchnia12. Georgius Szacher13. Martinus Topolko14. Mathias Huziak

PaGUS meDiO POLaiNa1. Blasius Berchak2. Michaeil Cattalenich3. Blasius Obad4. Vidua Bedekouich5. Martinus Haszanecz

6. Michaeil Huziak7. Gregorius Buschich8. Michaeil Krainecz9. Vidua Mattrosinka10. Michaeil Mesko11. Petrus Hazan

pAGUs INferIor poLANA1. Michaeil Huziak2. Gregorius Pustek3. Stanislaus Pustek4. Joannes Juraskouich5. Martinus Debich6. Georgius Mattus7. Michaeil Stuklecz8. Martinus Horuath9. Jacobus Grich10. Gregorius Huziak

pAGUs GresCheUINA1. Martinus Osefs2. Gasparus Kukecz3. Georgius Koschiak4. Michaeil Kochina

pAGUs pUsChINA1. Georgius Rottar2. Michaeil Maczek3. Gregorius Puszek4. Martinus Girich

PaGUS PYHOUeCZ1. Joannes Filipasich2. Laurentius Zersich3. Joanes Juanko

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi marTiJaNeC 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 31-35)

ViLLa marTYaNCZ1. Jacobus Kamenarich2. relicta Andras Premecz3. Laurentius Resetar4. Michael Stubichan5. Petrus Teschan6. Ivanes Teschan7. Gjura Kochis8. Stephanj Popouich9. Jacobus Vinczek10. Thomas Mezarichin11. Stephanus Hazan12. Martinus Matulich13. Stanislauv Visnich

14. Thomas Zagorecz15. Stanislaus Leuak16. Petrus Persek17. Michael Zeurelicza18. Joannes Koos19. Laurentius Verbek20. Martinus Popouich21. Joanes Bartholich22. Blasius Kouach23. Verbanus Peter24. Andreas Kapitan25. Joanes Hozek26. Lucas Rendich27. Johanes Nouak

28. Paulus Herenchich29. Bartolus Jersek30. Nicolaus Kuhta31. Stanislaus Visnich32. Michael Oberlin33. Michael Maidak

VILLA ChIChKoUINA1. Thomas Habrun2. Michael Handerlin3. Michael Smerchek4. Georgius Millak5. Stephanus Popouich


6. Micolaus Gergacz7. Mattijas Blasin8. Mathias Zaiecz9. Martinus Popovich10. Johanes Milak11. Mattias Bosecz12. N. Gasparecz

ViLLa HaraSZTOLYaN1. Georgiua wlahek2. Georgius General3. Martinus Dreticza4. Dolasius Kuzericz5. Mattias Zamlachanecz6. Andreas Mirouszlaus7. Michael Hauiza8. Ioannes Stephankouich9. Ioannes Zagorecz10. Georgius Petek11. Mattias wpaytak12. Michael Giurinou13. Stephanus Opaniek14. Blasius Paytak15. Mathias Mlinar16. Jacobus Turkman17. Michael Funt18. N. Jendrecz19. Micnael Varga20. Micolaus Gergacz21. Paulus Kehliach22. Georgius Istuanich

ViLLa mODeraZOUeCZ1. Michael Gregurou2. Michael Kumaiecz3. Gregorius Susz4. Martinus Kumaiecz5. Martinus Storga6. Andras zet Generalichini

alias zet7. Andreas Komaiecz8. Blasaus Stuniek9. Stanislaus Bendella

VILLA VerBANoUeCZ1. Fabianus Laczkouich2. Sruos Jurko 3. Michael Preskochil4. Marttinus Katyn5. Elizabetha Gasparinka6. N. filia 7. Andreas Zagorecz8. Joanes Hrdas9. Nicolaus Resetar10. Joanes Bermanecz11. Georgius Mattokou12. Paulus Jellen13. Goergius Zaiecz14. Michael Chyurkelek15. Georgius Sulikou16. Georgius Berlek17. Nicolaus Augustin

18. Stepanus Sunko19. Georgius General20. Joannes Zagorecz21. Relicta Martinus Jakopecz22. Laurenttius Stugustin23. Joannes Presnecz24. Andreas Pyanecz25. Thomas Stephinou26. Mikolaus Stephinou27. Martinus Chepou28. Jannes Smerecz29. Georgius Tkalecz30. Thomas Kuszer31. Joannes Srezkovich32. Paulus Thomasich33. Gyurina Jellichin34. Georgius Pukliauecz35. Stephanus Kollar36. Juannes Prasnecz37. Michaeis Kouach38. Jacobus Magjer39. Michael Smer40. Joannes Lourenchich41. Thomas Lyptichky42. Stephanus Gregurich43. Michael Duekar44. Georgius Jellin45. Georgius Pappiga46. Goergius wchicheu

namesznik47. Martinus Gladibat48. Georgius Stephekou49. Gorgius Petek50. Joannes Duekar51. Joannes Musek52. Mattius Czupek53. Georgius Jellenin54. Thomas Jellenin55. Michaell Pezak56. Gregorius Huziak57. Paulus Renchich58. Georgius Oberlin.

VILLA sZUDoUsChINA1. Blasius Her2. Mattias Ruhkou3. Lucas Premecz4. Georgius Babsich5. Joannes Kollarich6. Maksinus Szuertan7. Petrus Hugek8. Masetinol Chrismeszieu

szin9. Michael wugrinich10. Mattias Bellosa11. Bausius Puslek12. Mattias Rendicheu pastork13. Michaeel Birus14. Michael Szuerstan15. Thomas Vagyun16. Georgius Andreich

ViLLa krYSOULYaN1. Michaell Kolopetecz2. Thomas Biaulunek3. Magdalena Turtman4. Alphanus Kesman5. Mattias Tyntuhek6. Georgius Lourenchich7. Georgius Lourenchich8. Thomas Matthiasicz9. Andreas Matthiasicz10. Georgius Szirecz11. Nicolaus Kramarich12. Michaeil Bellauich13. Paulus Jurgecz14. Ivanues Lourenchich15. Jacobus Koperlich16. Michaeil Kesmanaliz

Czuezlek17. Stephanus Laurenchich18. Ioannes Jaksich19. Mattijas Balunek20. Nicolaus Tkalecz21. Stephanus Zagorecz22. Mattias Kolman23. Ioannes Nouak24. Petrus Halnicsar25. Stephanis Szuonarou brat26. Andreas Mlakar27. Ioannes Ludani28. Paulus Strugar29. Michaeil Millak30. Ioanes Barillar31. Gregorius Barillar32. Georgius Rakoczy33. Mattias Bahunek34. Michaeel Gegurinou brat35. Staniszlavos Pilbosta36. Blaszius Knappich37. Michaeel Lourenchich38. Michaeel Rakoczy39. Ioannes Dolenecz40. Martinus Novak41. Ioannes Mirouich42. Andreas Kellemen43. Giurko Duorschichin44. Gergacz Giurinouich

VILLA sZLANIe1. Petrus Szersan2. Mattias Novoszel3. Mattias Cholnich4. Joannes Lucin5. Gasparus Iuekou6. Lucas Poszauecz7. Paulus zet Bellauichkin8. Stephanus Mlinar9. Miroslaus Kollopetecz10. Georgius Bahunek11. Georgius Kouach12. Ioannes Poszauecheu13. Michael Stuppa14. Georgius Negeneral15. Martinus Iuekou16. Georgius Millak


17. Paulus Mikella18. Gasparus Juk19. Andreas Klyuchar20. Georgius Smerek21. Martinus Clemen22. Bartolomej Stuppa23. Mattias Droos24. Marcus Rehlachek

25. Ioannes Iuichin alias Kesman

26. Andreas Mikella27. Thomas Jugh28. Georgius Szersan29. Mattias Szomina30. Mattias Bellanich31. Andreas Ballunek32. Thomas Kesman

33. Michael Gregarichkin34. Gregorius Millak35. Georgius Smorekou suak36. Mattias Jugou zeth37. Paulus Roganka38. Paulus Gasparichek39. Georgius Negeneral40. relicta Kosinou

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi SVeTi ĐUrĐ 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 49-52)VILLA poLIANeCZ

1. Georgius Dekan2. Mattias Szeuer3. Mattias Ferkes4. Michael Messtrouich5. Michael Vaganek6. Thomas Kudek7. Laurentius Hir8. Georgius Kolarich9. Marcus Szirecz10. Petrus Sagud11. Blazius Jankouich12. Ioannes Cziganek13. Marcus Mestrouich14. Martinnus Mestrouich15. Blazius Mestrouich16. Michael Steszich17. Simon Tkalecz18. Joannes Sganier19. Thomas Sombor20. Matias Mestrouich21. Lucas Petrich22. Stephanus Rassan23. Michael Preskochila24. Georgius Rihel25. Georgius Plesiry alias

wlahouich26. Michael Pintar27. Michael Gasparecz28. Andreas Varga29. Petrus Kesnichou zeth30. Ioannes Kolar31. Andreas Mattan32. Georgius Lonchar33. Georgius Derzak34. Lucas Lonchar35. Andreas Kolarich36. Michael Mlinarich37. Ioannes Margulinecz38. Georgius Chismesza39. Michael Pulianich40. Petrus wlahek41. Geor. Zagorecz42. Mathias Skelcz43. Martzanec Paytak44. Georgius Szirecz45. Stephanus Bonsakou zeth46. Ioannes Szgornick47. Martinus Poszauecz

ViLLa kOmarNiCZa1. Andreas wkyna2. Michael Cziganek3. Blasius Varouich4. Georgius wkina5. Martini Stanchina6. Mattok Zebecz7. Georgius Dianesich8. Georgius Markoszerney9. Nikolaus Varga10. Martinus Stunia11. Martinus Kapusta12. Mattias Mulecz

VILLA LUKA1. Paulus Chesni alias

Mikouecz2. Michael Cziganek3. Ioannes Plituichky4. Martinus Kaszinecz5. Paulus Tkalecz6. Mattias Jurinich7. Mattias Kouachich8. Andreas Barillar9. Marcus Krasouec10. Laurentius Kollar11. Michael Horuatich12. Michael Orlouich13. Thomas Kapusta14. Michael Szlobodniak

VILLA herseNICZA1. Marcus Gomasz2. Mattias Preskochila3. Stepanus Negerall4. Joannes Mattokovich5. Thomas Mattokovich6. Michael Mattokovich7. Georgius Pygorcz8. Vittus Sormakelia9. Joannes Szmillek10. Michael Uallisa11. Georgius Sazmakelia12. Georgius Jappek13. Blasius Szilagi14. Mattias Berzak15. Michael Imbris16. Nicolaus Paytak

17. Blasius Zamuda18. Joannes Kuchanecz19. Martinus Kynierez20. Georgius Zagorecz21. Joannes Hlehbar22. Michael Iappek23. Mattias Ritak24. Mattias Petriseu25. Georgius Mikulchek26. Georgius Izabroll27. Georgius Harabaysza28. Georgius Jappek29. Georgius Darabus30. Michaeil Jappek31. Jacobus Preserin32. Joannes Pintar33. Laurentius Isak34. Georgius Preselny

VILLA sZtrUGA1. Blasius Jurieu2. Georgius Zagorecz3. Georgius Strusky4. Martinus Kraniecz5. Laurentius Gisdauecz6. Joannes Horuatich7. Georgius Funt8. Stanislaus Gischauecz9. Petrus Gischauecz10. Michael Gisdauecz11. Micolaus Turek12. Martinus Gisdauecz13. Nicolaus Staby14. Lucas Chasnik

VILLA sesUete1. Thomas Marchecz2. Georgius Czerak3. Marcus Spoliar4. Thomas Gomasz5. Georgius Vagiun6. Matthias Hlehbar7. Nicolaus Premecz8. Petrus Vagyun9. Blasius Zlatar10. Matthias Gomasz11. Georgius Gomasz12. Martinus Vagyun


13. Martinus Marchecz14. Matthias Pyntar15. Matthias Gomasz16. Nicolaus wagyun17. Michael Gyurkan18. Joannes Serianek19. Paulus Denchin20. Michaeil Biskup21. Simon Santek22. Thomas Vagyun23. Andreas Berlekouich24. Georgius Diak25. Thomas Szeuer26. Martinus Gomasz

VILLA KArLoUeCZ1. Andeas Zagorecz2. Thomas Mraz3. Blasius Petrisauecz4. Blasius Hladnich5. Gregorius Czar6. Michael Klobuchar7. Andreas Jastrebich8. Petrus Csehlyach9. Zagorecz10. Mathias Szacher11. Joannes Lonchar12. Michael Bacha13. Stanislaus Syiroki14. Georgius Zorich15. Matthias Papiga16. Michael Syroki17. Marcus Szacher18. Petrus Szacher

19. Jacobus Szdelar20. Georgius Michalekov21. Stephanus Gregurekov22. Michael Petrisauecz23. Jacubus Szidar24. Martinus Kulyak25. Georgius Areueny26. Michael Dernestek27. Georgius Syroki

ViLLa OBraNkOUCZY1. Jacobus Toplicharicz2. Joannes Czapussta3. Blasius Michalich4. Jacobus Kranjecz5. Georgius Bobeny6. Joaanes Grabarich7. Georgius Baszija8. Helena Salgaijra9. Andreas Kapuszta10. Thomas Luchan11. Marcus Lohas12. Martinus Bermanecz13. Magdalena Topolkoiyna

VILLA prILesZ1. Blasius Tkalecz2. Nicolaus Katich3. Georgius Katich4. Ioannes Bogdan5. Andreas Harmacz6. Marcus Nouoszel7. Martinus Katich

8. Georgius Kouachich9. Martinus Menchegar10. Nikolaus Bogdan11. Georgius Mikulecz12. Simon Musztach

ViLLa HemUSeUeCZ1. Georgius Szokolich2. Georgius Ledinszki3. Marcus Szmolecz4. Georgius Lopaticza5. Ioannes Harabaysza6. Martinus Ledinszki7. Matthias Ledinszki8. Ioannes Biskup9. Thomas Kuharich10. Matias Czeszar11. Martinus Szokolich12. Martinus Duskouich13. Stanislaus Rumach14. Thomas Brodar15. Michael Rumach16. Helena Kuharina17. Ioannes Kuharich18. Stanislaus Horuath19. Georgius Szmolich20. Michael Storgha21. Michail Benko22. Michael Namesznrik

VILLA popoUCZ

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi LUDBreG 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 61-66)

OPiDUm LYUDBreG1. Petrus Fachuk2. Paulus Gerdinich3. Matthias Mestrouich4. Jacobus Koynysky5. Stephanus Poszauecz6. Michael Sloynsky7. Jakobus Grabarich8. Gregorius Dipsich9. Georgius Diskouich10. Marcus Poszauecz11. Stephanus Kollonich12. Michael Kalander13. Thomas Borich14. Stephanus Hugiplat15. Petrus Zagorecz16. Thomas Nouak17. Gyrko Loncharou zett18. Marcus Jambrehusecz19. Andreas Dlontek20. Georgius Koynsky21. Georgius Stuban22. Michael Szokach

23. Georgius Kresznik24. Joannes Jagin25. Martinus Kouach26. Georgius Dolenchich27. Petrus Szalay28. Domus Malitseu29. Lucas Andrasich30. Blazius wzem31. Matthias Vertarich32. vidua Ioannis Pikniach33. Michael Besgan34. Matthias Salamon35. Michael Jarni36. Martinus Jarni37. Gasparus Spichek38. Petrus Miklechich39. Laurentius Jagin40. Michael Jagin41. Georgius Rak42. Georgius Sostarich maltar43. Andreas Draganich44. Joannes Kolakovich45. Stanislaus Toplichan

46. Johannes Draganich47. Matias Koziach48. Michael Tomasek49. Matias Szedlar50. Joannes Dubecz51. vidua Matthae Tretiniak52. Marcus Kokich53. Joannes Palatas54. Nicolaus Kerszich55. Stephanus Tatar56. Georgius Mikus57. Georgius Szurich58. Georgius Zlatecz59. Michael Fuchkar60. Marcus Szambotell61. vidua Mathia Czuris62. Michael Dispek63. Martinus Anichich64. Georgius Gergellia65. Nicolaus Grabant66. Thomas Rumiek67. Paulus Szossnar68. Georgius Rihlek


69. Barbara Dudasicza70. Martin Strok71. Alika Fuchkar72. Georgius Gorichky73. Georgius Kuster74. Paulus Osegovich75. Domus Lude Magistri76. Jacobus Benchich77. Georgius Szabolek78. Michael Kresznik79. Lucas Tomaskovich80. Georgius Szablich81. Stephanus Grabarich82. Petrus Pispek83. Georgius Kraniecz84. Georgius Nouak85. vidau Michaelis Duskalia86. Curia domini Musinich87. Curia domini Vagichiana88. Curia domini Gmeczky89. Georgius Toplichon90. Georgius Poschon91. vidua Marci Rak92. Thomas Tretyniak93. Georgius Tkalecz94. Nikolaus Burich95. Georgius Rihel96. Gasparis Lazek97. Mathiass Sipek98. Joannes Draschecz

pAGUs AppAtIA1. Michael Golecz2. Georgius Kranyecz3. Martinus Megymorecz4. Martinus Kyuach5. Joannes Drusko6. Marcus Baszya7. Michael Paulich8. Thomas Horuath9. Martinus Horuath10. Martinus Paulich11. Petrus Chernkovich12. Blasius Zrinszki aliter

Horuath13. Joannes Jaunich14. Georgius Hladich15. Martinus Hladnich16. Georgius Kranyecz

PaGUS SZLOkOUCZY1. Paulus Bresnichki2. Jannes Kiuach3. Martinus Sztrugar4. Georgius Matocz5. Andreas Matocz6. Petrus Jankouich7. Georgius Knapich8. Georgius Leuak9. Michael Vargouich10. Mathias Jacopich11. Joannes Horuath12. Stephanus Musztaffa13. Paulus Lugarich

14. Marcus Kiugh15. Georgius Horuath16. Georgius Rusgya17. Petros Budin18. Jacobus Horuath19. Michael Katich20. Georgius Maszgar21. Michael Budin22. Georgius Tkalecz23. Michael Remenar24. Stephanus Lugar25. Thomas Hauayich

pAGUs sZIGeteCZ1. Gasper relicta Smer2. Petrus Megymorecz3. Joannes Slaukouich4. Georgius Drasgyar5. Jacobus Cherhkouich6. Joannes Baden7. Mathias Chernkouich8. Andreas Buszia9. Georgius Buszia10. Martinus Paulouich11. Petrus Kotinsikik12. Comitessa Elizabetha

Kegleuich13. Petrus Cherkouich14. Georgius Peharecz15. Petrus Peharecz16. Georgius Cherkouich17. Andreas Paulouich18. Blasius Zaiecz19. Michael Loczay20. Martinus wranekouich21. Thomas Zaiecz22. Gasparus Jadan23. Martinus Loczay24. Michael Cherkouich25. Joannes Pyntarecz26. Andreas Kerefsa27. Thomas Soczy28. Franiszaus Tkalecz29. Georgius Draczy30. Martinus Klyuchar31. Joannes Mattanich32. Stephanus Vrachich33. Martinus Loncharich34. Joannes Zaiecz35. Joannes Kouach36. Georgius Lugarich37. Michael Daulouich

pAGUs GLoBoCheCZ1. Thomas Horuat2. Joannes Mezar3. Andreas Hodnik4. Georgius Kladich5. Joannes Jelas6. Joannes Zebecz7. Lucas Berczkouich8. Andreas Golob 9. Marcus Kralieuich

pAGUs sZeLNIK1. Jacobus Sztanchich2. Blasius Ledinsky3. Joannes Pertas4. Petrus Haiduchecz5. Dorussa vidua6. Andreas Jakupcheu 7. Andreas Petrouich8. Thomas Pyanecz9. Martinus Meszar10. Martinus Korabia11. Jacobus Seunoulich12. Michael Margich13. Blasius Gothal14. Stephanus Vargouich15. domini Antolchich 16. Andreas Tkalecz17. vidua Nikolay Szokach18. Petrus Szalay19. Joannes Hersich20. Matthias Szolarich21. Michael Szolarich22. Stephani Hotmar

pAGUs hrAstoUsKo1. Stephanus Kyrin2. Paulus Siliak3. Andreas Korpar4. Paulus Mlinar5. Georgius Gyurkou6. Michael Tuniacz7. Joanchi Poszauecz8. Martinus Koosz9. Joannes Knapich10. Joannes Knapich11. Georgius Petrekouich12. Joannes Pechak13. Georgius Korabia14. Blasius Gergecz15. Thomas Medeniak16. Michael Koschiak17. Michael Mattochanecz18. Georgius Koosz19. Blasius Meszarou pasztork20. Matthias Sorkonyi21. Martinus Pechak22. Michael Kouach23. Georgius Kaniszanecz24. Joannes Medeniak25. Georgius Meszarich26. Martinus Medeniak27. Gasparus Vuk28. Stephanus Mrazouich29. Joannes Koschiak30. Joannes Gachan31. Joannes Baydak32. Joannes Nouak33. Georgius Heruatich34. Michael Gaczhosa35. Matthias Baidak36. Matthias Koosz37. Paulus Bochak38. Gasparus Gachan39. Blasius Baidak


40. Martinus Spoliar41. Matthias Meszarich42. Georgius Slaudnich43. Petrus Kranchecz44. Martinus Pulianich45. Michael Paytachicz46. Michael Debich47. Stanislaus Cherniak48. Georgius Kranchecz49. Andreas Dragi50. Stephanus Istok

pAGUs KUChAN1. Andreas Androuich2. Barbara Markulinka3. Domus Defuncti Jonnes

Graczky4. Marcus Kruhek5. Michael Rodouich6. Thomas Poszauecz7. Blasius Faruden8. Thomas Szabolich9. Joannes Kranchecz

10. Stephanus Szabolich11. Michael Suegeicz12. Michael Kortusich13. Michael Kolarich14. Marcus Korschecz15. Marcus Koloniek

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi VeLiki BUkOVeC 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 77-81)

PaGUS NaGY BUkOUeCZ1. Michael Miliak2. Matthias Margar3. Michael Glosan4. Lucas Dolenecz5. Lucas Stuban6. Georgius Molitor7. Andreas Szyilagy8. Stephanus Krisan9. Magaretha Zdelanicza

relicta 10. Michael Zagorecz alias

Matekou zeth11. Dorothea relicta Plantek12. Gasparus Benchak13. Martin Perou14. Georgius Gall15. Marcus Szmiczall16. Stephanus Gall17. Blasius Hrektek18. Andreas Gsarinich19. Matthisa Gallich20. Blasius Marsony21. Georgius Skuda22. Semon Skuda cum fratro23. Georgius Talpas24. Mattheas Hosky25. Georgius Zagorecz26. Blasius Matanou27. N. Benko aliter Kudelyar28. Georgius Habjan29. Habian Matigha30. Thomas Toplyak31. Blas Kudelias32. Joannes Siember33. Blas Muchricak34. Georgius Balianecz35. Georgius Szobotar36. Georgius Merusin37. Martinus Marsaniev zett38. Blasius Hermeschecz39. Georgius Kapuszta40. Georgius Krisan

PaGUS kYSS BUkOUeCZ1. Marcus Pachko2. relicta Petri Kouach3. Marcus Jalsichin4. Mikula Vlasich5. Mihok Zuonar6. Mattok Frischich7. Gasparus Gregorchen8. Paulus Medeski9. Martinus Szaboll10. Joannes Voykouich11. Matok Vlahouich12. Paulus Jarecz13. Matok Jambrisak14. Lucas Vlasich15. Mikula Kateskin zeth16. Jurina Barholov17. Marcus Pouiach18. Michael Baszya 19. Petrus Leuak20. Michael Repich21. Michael Setoday22. Jurina Golecz23. Blasius Stephokou24. Blasius Golecz25. Marcus Matosan26. Mich Petricz27. Matok Petrin28. Magda Geczieuka29. Mihok Mikulin30. Mihok Repich31. Iuan Pezek32. Mihaly Mattheaseu33. Mihaly Turchin 34. Andreas Tkalecz35. Giuraieu szin36. Blas Tkalecz

pAGUs KApeLLA1. Mihok Igerchich2. Andreas Vahver3. Mihaly Deruarich4. Stephan Giurasin5. Matok Giurasin6. Matok aliter Giurasin

7. Jurin Mraz8. Mihaly Mraz9. Juroky Triplat10. Petrus Iunchich11. Marko Habian12. alter Marko Habian13. Juanecz Habian14. Jalsa Triplatina15. Ursa Nemicza16. Georgius Zgerdich17. Joannes Zgerdich18. Georgius Gerdinich19. Peter Gergyan20. Dora Triplatina21. Anna Jakopchina22. Georgius Kelemin23. Andras Antokov24. Matok Mlinar25. Marcus Antolov26. Michael Varga27. Zagorecz Deszta szin28. Mihok Triplat29. Martinus Desgyek30. Blasius Ianchich31. Joannes Nouosel

pAGUs DUBoUICZA1. Petrus Terstanjak2. Thomas Petim3. Mathias Kouach4. Paulus Zdelar5. Michael Stephanich6. Anna Alapina7. Martinus Verbanich8. Andreas Ferenchak9. Blasius Ferenchak10. Michael Jagerchich11. Cilla Vargouina12. Thomas Jagarchich13. Juricza Hegedus14. Gregorius Masek15. Juricza Tkalchich16. Thomas Tkalchich17. Michael Tkalchich18. Curia Herczigonya


19. Curia Grofi Vagich20. N.N. deserta21. N.N. deserta

pAGUs LUNKoUeCZ1. Mihok Kolar2. Laurens. Megymorecz3. Michat Megymorecz4. Domus Lonchar5. Andras Kolar6. Mattok Kolar7. Joannes Sarecz8. Mikula Raszinecz9. Martin na mestu Hegedusa 10. Andras Hudak11. Gaspar wuk12. Thomas Suba13. Stephanus Megymorecz14. Marinus Horuath15. Joannes Horvath16. Nicolaus Kobischak17. Mihael zet Butinoucharov18. Georgius Vlah Sarin zeth 19. N. Kolarov zeth

pAGUs sANCtI petrI1. Mathias Markouich2. Thomas Markouich3. Michael Markouich4. Georgius Markouich5. relicta Joannis Nemecz6. Franciscus Boltek7. Nicolaus Musicz8. Stanislaus Jagich9. Thomas Nemecz10. Joannes Bachanichin11. Marcus Jurissa12. Nicolaus Golubich13. Nicolaus alter Golubich14. Franciscus Golubich15. Miklous Bogdanich16. Georgius Kouach17. Michaael Horuath18. Michael Hraschinecz19. Michael Mernyauecz20. Joannes Mernyauecz21. Joannes Poszauecz22. Michael Horvath23. Petrus Ledinko24. Francis Ledenko25. Frat. Francis Ledenko26. Marcus Markouich27. Thomas Prasz28. Franius Harambassa29. Georgius Szalonya30. Andeas Hraschinecz

31. Georgius Srasz32. Thomas Pechenecz33. Matthias Pechenecz34. Georgius Goluya35. Mika Hadak36. Marcus Markouich37. Matthias Balsich38. Petrus Czirkuenecz39. Marcus Czirkuenecz40. Matthias Czirkuenecz41. Marcus Prusz42. Stanislaus Guleinyau43. Joannes Golenia44. Matthias Bachaniy45. Petrus Martinkouich46. Paulus Martinkouich47. Michaelis Prasz48. Franciscus Houruath49. Bartholomeus Gerbuzinou50. Stanislaus Gerecia51. Joannes Horuatich52. Juricza Pintaricz53. Petrus Cirkuenuecz54. Joannes Hagyus55. N. Negeneral56. Matthias Dolenecz57. Joannes Valian58. Mattias Ban59. Georgius Gereczy60. Joannes Cirkuenecz61. Georgius Bogathi

pAGUs NoUo seLo1. Illias N.2. Francisus Vranich3. StoiniViragy4. N. Salamoni5. Michael Lager6. Martinus Mestrich7. Nicolaus Zadrauecz8. Petris Haersenyak9. Stanislaus Perdek10. Petrus Chernkouich11. Lucas Zadrauecz12. Stanislaus zeth Selemunkin13. Francius Harambasa14. Stanislaus Rauskho15. Michael Ballia16. Stanislaus Kaniaricz17. Michael Harambassa18. Georgius Maltar19. Georgius Chernkouich

PaGUS SUPiNCZY1. Mihok Hrupecz2. Z. Tkalecz

3. Petrus Zagorecz4. Michael Koosz5. N. Jurinka6. N. Hlebarina7. Joanes Gasparou szin8. Petrus Bolzek9. Micaelis Berlekouich10. Barbara vudouicza11. Marucus Koos12. Joaanes Berlekouch13. Gasparus Stari14. Ambrok N.15. Michael Remenar16. Michael Kernjak17. Michael Brezakov18. Thomas Harambassa19. N. Krusliou20. Blasius Piskukini

pAGUs sZeLNICZA1. Thomas Tkalecz2. Nicolaus Kouach3. Stanislaus Sderczy4. Joannes Zagorecz5. Petrus Cuderich6. Jakob Mraz7. Simon Louaszich8. ?9. Paulus brath Marsoanieu10. Martinus zeth Mlinarichkin11. Petrus Magyer12. Stephanus Mihok13. Petrus Varsich 14. Joannes Flachman15. Michael Varsich16. Matthias Chuklek17. Andreas Mlinar18. Stephan Gregurecz19. Martinus Mlinar20. Georgius Zagoretz21. Georgius Barasich22. Klara Jaicheuka23. Joannes Czeszar24. Paulus Gasparecz25. Martinus Marsenyeu26. Petrus Zagorecz27. Georgius Tkalcheu28. Michael Poatradi29. Georgius Istakou30. N. Gregurekoui szini31. Joanes Zagorecz32. Michael Zagorecz33. Magdalena Deresenszka34. Matheas Andreaseua zeth35. Stanislaus Potradi36. Laurentius Zuerak37. Jacobus szin Poatradiau


PaGUS kUZmiNeCZ1. Thonas Bachtran2. Nicolaus Szaszek3. Marcus Pintar4. Georgius Tremecz5. Laurentius Makauich6. Blasius Kokan7. Thomas Kokan8. Stanislasus Tremecz 9. Thomas Szalay10. Steph. Szalay11. Stanislaus Szalay12. Michael Szalay13. Laurentius Poszasuecz14. Stephanus Horuath15. Michael Horuath16. Georgius Koosz17. Martinus Pechulia18. Mathias Szpodbregha19. Thomas Spichok20. Michael Vodigasza21. Mattheas Mraz22. Martinus Mraz23. Paulus Gasperich24. Andro Szagy25. Andreas Bilas26. Nicolaus Funtek27. Matheas Balas28. Thomas Jagich29. Andreas Kordes30. Andreas Zuonar31. Georgius Jagich32. Georgius Tkalecz33. Mathias Keruanich34. Georgius Dudas35. Petrus Paulek36. Mathias Patraui37. Blasius Versan38. Michael Mraz39. Thomas Thomasich40. Stanislaus Darasy41. Petrus Iuanek42. Gregorius Reszi43. Joannes Kuchek44. Martinus Peri45. Georgius Buday46. Michael Zagorecz47. Joannus Szokach48. Andreas Keruar49. Georgius Szernecz50. Thomas Kranjecz51. Martinus Stephanecz52. Thomas Sokach53. Joannes Buday54. Georgius Pintar55. Michaelis Zusa56. Martinus Proszenjak57. Thomas Proszenjak58. Joanes Proszenjak59. Joannes Buday

60. Georgius Deszpot61. Helena Tkalchina62. Stephanus Sziszegh

PaGUS kOLeDiNeCZY1. Georgius Poszauecz2. Stephanus Andrea3. N. Barilar4. N. Andrasich5. Marko Siak6. Michael Iuich7. Thomas Siak8. Thomas Zaiecz9. Mathias Czuljak10. N. Zagorecz11. Joannes Votucz12. Joannes Meszar13. Blas Barilar14. N. Barilar15. Marko Lugina16. relicta Gergialek17. Thomas Biczak18. Thomas Komar19. Johannes Kraniecz20. Markouich Cherni21. Joannes Markouich22. Ambrosius Markouich23. Georgius Lugina24. Jakob Kengyel25. Tkalcheua hisa26. Hajdukouich Dora

pAGUs GerBAseUCZ1. Blas Gyuracz2. Joannes Bolich3. Gjurko Fogorrich4. Stephan Gyuricz5. Blas Barilar6. Michael Mraz7. Andro Zagorecz8. Blas Popouicz9. Thomas Mihalich10. Mathok Permerl11. Georgius Zagorecz12. Lukas Buday13. Blas Bolich14. Iuan Mlinar

pAGUs GorICZA1. Michael Blasekouicz2. Martinus Kaczbaj3. N. Zagorecz4. Georg Gyuretek5. S. Kuzmanicz6. Joannes Stephkouich7. Mihaily Boszman8. Mikula Nouoszelecz9. Stanko Kaczeus

10. Luliacz Kaczeus11. Mihaily Juanus12. Jakob Guonuseui13. Mihaily Kolarich14. Andras Steffkouicz15. Joan Kouach16. Petrus Jankouicz17. Jakob Gyudaij18. Andro Kouach19. Gyurko Blazich20. Blas Tkalecz21. Mihalyek Retzaj22. Gjurko Szabol23. Martin Kraly24. Paulus Gerden25. Stephan Uugan26. Jacobus Blasicz27. Gjurko Solnach28. Juan Andrasich29. Martin Banich

PaGUS kUTNJak1. Blas Sztanin2. Mikula Vaganich3. Gyurko Dolenecz4. Mattok Mihok5. Blag. Miliak6. Joanes Talpus7. Thomas Vaganich8. Blas Siak9. Joanes Guyedecz10. Laurentius Miliak11. Franciscus Blaseuich12. Georgius Miliak13. Janko Szuchecz14. Janko Bundich15. Matthias Dedi16. Petrus Skrinjar17. Mihaly Schury18. Petrus Nouoszelcz19. Mihaly Lakich20. Magda Szuchina21. Matok Kuchan22. Blas Magyerou23. Matte Maytan24. Petrus Maytan25. Stephanus Kouach26. Mathias Muchnyak27. Thomas Megyerecz28. Martin Betrou29. Gregorius Miliak30. Gregorius Janchieu31. Georgius Turkias32. relicta Elisabeth Pakhina 33. Mihok Bukouchan34. Martin Debeli35. Milia Zagorecz36. Blasius Siuko37. Relicta Laurentii Maydak

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi kUZmiNeC 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 93-98)


38. Martinus Frischich39. Relicta Catharina

Magyimorecz

PaGUS CZUeTkOUCZY1. Thomas Poszauecz2. Georgius Vlassich3. Georgius Bakran4. Mattok Ergan5. Laurentius Vukouecz6. Mihaly Filipou szeth7. Georgius Zauerszky8. Martin Lonchar9. Joannes Buz10. Jakop Kouach11. Marko Buz12. Mihaly Kouacheu szin13. Mika Andrassev14. Mate Kosz aliter Chichkar

PaGUS aNTOLOUCZY1. Matok Funtek2. Blas Spichek3. Georgi Varga4. Joanes Funtek5. Gyurko Funtek6. Gergor Mraz7. Blas Thomasko8. Janko Kouach9. Mihaly Gereczy10. Martinus Frischich11. relicta Rukina Mara 12. Iuan Norcech

pAGUs VoIUoDINeCZ1. Marko Andrasich2. Andro Horuatich3. Joan Chichkar4. Mika Megymorecz5. Andras Iudesar szluga

pAGUs sZoBotICZA1. Andraas Lipich2. Mihaly Vronecz3. Gregur Hegedussicz4. Andras Gasziuodich5. Gyurko Mikulanov6. Mika Jelin szin 7. Lukach Gasiuodich8. Stephan Skrinjar9. Andras Skrinjar

10. Stephan Ferenchak11. Mihaly Verbek12. Mihok Kouach13. Gregur Futak14. Dora Szobianicza15. Mattok Vargouich16. Mika Jembriasich17. Stanko Pintar18. Mikula Dechko19. Matok Labazan20. Iuan Dechko21. Matok Gezy22. Matin Buszia23. Martin Labazan24. Matok Jambrek25. Bartol Markecz26. Marko Vargouich27. Marko Vidachek aliter

Szkanyecz28. Miha Bachany29. Mikula Vadachek30. Thomas Vinczek31. Blas Fost32. Iuan Laurechky33. Jakou Hegedusich34. Martin Pechko35. Stephan Martinak36. Peter Hegedusich37. Gyurko Kolarich38. Andras Herkouich39. Matok Herkouich40. Iuan Vodomir41. Bartolomeus Mattok42. Andras Vargouich43. Gyurko Geczi44. Gyurko Golenny45. Matok Peter

PaGUS raSZiNJa1. Iuan Puskadia2. Gyurina Czeszar3. Matok Czszar4. Mattok Ferencheu5. Mattok Miklousecz6. Peter Palatinus7. Peter Nouak8. Matok Sebek9. Gergha Truha10. Mika Pandur11. Martin Nouak12. Mattok Obadin13. Iuan Kelemin

14. Andras Ferencheu15. Marko Pechulia16. Andras Rogina17. Gyurko Kelemin18. Simun Kosutha19. Gyurko Mozarin20. Andras Jelek21. Mattok Nouak22. Mattok Lerenek23. Gyurko Terputecz24. Mattok Kelemin25. Gyurko Dolenchich26. Martin Iuanin27. Martin Zuonarov28. Gyurko Piskor29. Andras Opicza30. Martin Nemak31. Miklous Maszlek32. Mattok Szmaha33. Blas Drosgyar34. Mattok Maltar35. Andras Vlasinin36. Peter Okumacz37. Iuan Mehhinko38. Mattok Krusely39. Gyurina Gyurgyeu40. Peter Szabool41. Gyurko Kelemin42. Kolaroua hisa 43. Mattok Kouachek44. Matteas Groff45. Peter Rogina46. Gerga Maltarich47. Gyurko Bresauecz48. Iuan Belyakh49. Jakop Bresaunecz50. Stephan Mihalicz51. Marko Dolenchich52. Jakop Muszek53. Mikula Mihalyeuecz54. Gyurko Jagenin55. Lukach Pribegh56. Juan Pribegh57. Stanko Simunich58. Mika Kapitan59. Martin Roschich60. Thomas Gyurgy61. Mikula Simarnch62. Mikula Kranyecz63. Lukas Mikulou64. Mattok Zebecz65. Stephan Galerkin zet


PaGUS JemBriHOUeCZPetrus DelkouichIoannes Vargouich alis MagierezMichael PerljukSimon VragouichMatthias MartinichStephanus SzirotkaNicolaus BonczekGeorgius BonczekGregor inf. KadiaGaspar LovrenchichMihael MegimorezSimon Jakopich alias ChurkarAndreas NouoszeleczLaurentius ValenthStephanus Fichko Stephanus PonchikarrGeorgius PoszaueczStephanus NovikmetMarcus TkaleczMartinus PetkouichMihael RasaneczMatthias PoszaueczIoannes FichkoJacobus MarianchichLaurentius DudasThomas FichkoCatharina BlasicaMichael Bogach Michael PoszaueczAndreas PoszaueczFrancisczs PoszaueczMartiny GyurachMartiny KosziIoannes ZuonarMatthias MaitonNicolaus TkaleczGregorius GyurachLucas Druzin

pAGUs ZABLAtIeAndreas GloblctakBlasius MestrouichMatthias LeginTorndinMichael HarambaszaSimon BebikMatthias JaszueczGeorgius JaszueczAndreas JaszueczGeorgius MlinarGregorius SkrobotMarcus GlobletThomas Megimorecz

Matthias SzmeteniakThomas SzmeteniakAndreas NesichLaurentius TkalcheuMatthias BenusBlasius GyurkinouBlasius KonisouIoannes Friskin SzinGeorgius Gyur SzinaStephanus Saffar Relicta Martini SaffarGregoius Saffar

PaGUS NaYG OTOkMichael HerseniakAndreas OboszekStephanus JugkoMichael FerliukBlasius OboszekSimon KrancheczMichael KouachGeorgius BoszekIoannes HegedusizGregorius MraszStanislaus JughMartinus JurinichJoannes BorosJoannes JugovuNicolaus BardekMatthias MraszMartinus HegedusziczMarcus PerpichRelicta Thoma BardekStephanus Knitarou namesnikFranciscus Gobicza alias BardekAnna CzyffraMarcus Prekszanecz (na

Iugouom)JancheczSimon BardekAndreas SchuariJoannes SzabollStanislaus Szabol

PaGUS maLi OTOökMathias HuniadiThomas MihokMattok HabianMarko HuniadiBlas SzlesiMartin ZobunichMihok TkaleczMikula GreghGeorgius Garka

pAGUs GeLLAKoUCZJuicza Gullinecz Juek Petrou SzinMihok VoschaneczJuray PiczerMartin ChanadiStephan CzmerkMihok SzabolichJuek zeth PanduichaStanko GregannMatte GalinuzAndreas ZobunichGyorok GiurginaMihaly TkaleczSztanko TkaleczGaspar PitomMihaly GlauakBalas Ferencheu zethMatok SzaboolAlter Matok SzaboolGregur SzabolMartin VarghaMartin LoncharMika PetrichMihaly PandurichJella Simunichka R(eli)ctaGiurko PoorRmon IusinaLucas wlyakIuan SpolyarThomas BetlehemMara Stefana Becherali R(e)l(i)

cta et Miklous Bicherali Lukach IssakIuek GollopendichMihok MarginMarko IuanchiczaMatok VargaMihok ChemernjakIuan GyurckouGyurek GyurethaLukach CzmerkMartin CzmerkMatok TkaleczJuray LoncharGregur LoncharJuray SzabolichStephan SzomboriSimon MattanichStana IlleninoukaLukach KamenjakDora PotroskouinaDora Gyumlie Joan. Rel(ic)taShasher. Gyumlie Rel(ic)ta

Georg.

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi imBriOVeC 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 109-112)


Sztanko MihalichMatok ChernichIuek EndirIuek wljakGregor HlebMatok KeleminThom(as) GyuncheuIuan KosziterMartin MaltarichMihaly MagyimoreczMatok LoncharJakop IllichMatte VaganichSztanko MaltarichGregur EndirMihath Rassana Namesznika Gregur Rasana Namesnik letho

annoLukach Chanjeuich

Mihok KosziterSztanko GyurinichMartin FegenichMihaly BayeczThoma zeth HaszanichkinIanna TormaniczaJuricza RemenarMihaly ChismakMika HodalinGiupian VargovMihaly Rassan sztio annoJanchi zeth PoszauckinCatha Czmerka Stanka R(eli)ctaJuricza KonchichMartin ChanjeueczJella Perusinicza R(eli)ctaJuricza SzabolichAndras SzaboolPeti Petricheu Namesznik

Janna Torechina R(eli)ctaMara HaszanichkaGregur Hresztek Iuan HodalinGurenik GyurginaStanko PoorThomas wljakPeter GyurginaGyuran Mihalicheu NamesznikJuricza SzamoschaneczGyurko PaulekovStana wljacka R(eli)ctaMartin wljakJuricza TkaleczMartin ZoburnchLukach ZobunichMarko ChesnikGyurko Margitich

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi DrNJe 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 120-126)

OPPiDUm DerNie1. Jacobus Stephanchinin2. Jalsa Gellekouchanyka3. Pauél Sztasini4. Iuan Bugarinin5. Gyurko Kapaszin6. Iuan Samporecz7. Stephan Marchinkou zeth8. Andras Sember9. Mihaly Meszarichin zeth10. Martin Zagorecz11. Gyurko Changauy12. Andras Zagorecz13. Gyurko Herczegh14. Gyurko Remenar15. Stephan Erucsznin szin16. Andras Rogosar17. Iuan Szkrecy18. Andras Irsen namesznik19. Mattok Kouach20. N. Uidakouich21. Iuan Mirhokouichin zeth22. Gyurko Chemerayak23. Pauel Santos24. Janko Brasztouszky25. Filip Dolenecz26. Gyurko Perlyakou zeth27. Andras Baan28. N. Chicheszina29. Dora Bugarina30. Mihaly Gyelekouchan31. Vineczek Bobouchinin zeth32. Martin Siszek33. Pauel Jakupichev zeth34. Martin Sztancherin35. Stephan Gregurecz36. Matok Bednyaich37. Blas Bednyaich

38. Matok Uargou39. Thomas Haramia40. Bertha Pauokoua41. Gregur Pramarich42. Gregura Popa Retta43. Andras Bobouecz44. Gyurko Margin45. Mattok Kapnesia46. Georgius Frambetzsich47. Andras Mirchinichin szin48. Iuan Ottochan49. Mihaly Perlyok50. Iuan Perlyok51. Mihok Barber52. Janus Chipnifia53. Gyurko KluysJarniser szin54. Mattok Zuonarov zeth55. Blas Patantias56. Mara Bugarina57. Miklos Szabolichek58. Katha Malekina59. Jakub Loukouich60. Mihol Osstrokappa61. Mihaly Mlinar62. N. Jarasichka63. Stephen Lazar64. Gregor Dudass65. Sztanko Bidar66. Mikols Pauleikou67. Andras Gualenus68. Petrus Tkalecz69. Martin Stefkouichin70. Mattok Benchak71. Mihaly Daby72. Gyurko Ferkonichin zeth73. Mattok Varga Antal74. Thomas Szabol75. Martin Szodcheu

76. Iuan Ikyuch77. Katha Ferkonouicha78. Iuan Uinchich79. Gyurko Harabaysza80. Janko szin Zuonarou81. Hisa Profuntanszka82. Petar Uargantolin szin83. Janus Keleminusz84. Gyurko Patartioseu zet

VILLA sZIGeteCZ1. Istok aliter Stephan Ban2. N. Badichiu szin3. Simon Tkalecz4. Gyurko Meszar5. Thomas Rastiszatich6. Blas Razpalich7. Thomas Ketusfeicz8. Katha Uaychina9. Gyurok Kolar10. Dora Gyungechicza11. Mihaly Goszpocky Ribis12. N. Chontichka13. Mattok Mlinar

TraNS PONTem1. Iuan Paulouichev2. Mattok Persun3. Thomas Szokacheu szin4. Gyurko Habnecz5. N. Bednaycha6. Martin Mikulinou zeth7. N. Kaczeusina8. Ferncz Trapya9. Mattok Kzeczeus Staramia10. Anna Szabolichka


11. Juricza Kerchikerou12. Mara Jendericza13. Iuan Persun14. Mara Kruachicza15. Martin Kramar16. Mattok Ottenich17. Iuan Rafsicheukin zet18. Blas Sofyn szin19. Gyurko Judikin szin20. N. Mikengya21. Martin Uidekou22. Iuan Kraly23. N. Matosztan24. Juricza Ereufsi25. Mihoka Sikot Kouach26. Mihok Breza27. Iuan Gerchas28. Maria Zasztaurichichka29. Matok Megyerachrachky30. Marko Szrecz31. Mihok Petai32. Mattok Szabol33. Andras Kolar34. Mara Hagraskina35. Martin Zuvsich36. Ferencz Merkay37. Janko Zlatecz38. Andras Szudar39. Mattok Lukinich40. Ferencz Bochos41. Janchi Szentkiraly42. Martin Passicza43. Gregor Lenhy44. Martin Kouach45. N. Uinko46. Iuan Lonchar47. Janchi Methovy48. Anna Santha49. Gyurko Korossecz50. Andras Chehay51. Gyurko Sygrshich52. Andras Tkalecz53. Mihaly Kertecs54. Blas Lonchar55. Janko Vargouichkin zeth56. Andras Zlatecz57. Gyura Gerse58. Dorothea Pashichina59. Dora Szalajec Pashicza60. Blas Kouach61. Peter Uisnay62. Martin Kluja Aszonay63. N. Formegh64. Mattok Chiszmesia65. Janchi Bogay66. Andras Sagy67. Gyurko Torma68. Comendichich Ancras69. Mihok Katana70. Janchi Bodacz71. N. Fabianichka72. Thomas Lonchar73. Gyurko Szoga74. Janko Pongshy

75. Isak Tiszek76. Mihok Santko77. Blas Nemaskey78. Janos Nagy79. Mathias Jarasky80. Gyurko Mras81. D. Markouich82. Gyurko Peti83. Gyurko Nagy84. Geczy Vikere85. Andras Boha86. Matok Uechenay87. Andras Chuyan88. Mattok Paattosich89. Pauel Szabol90. Gyurko Klryss91. Andras Kerznar92. Gregur Besagi

pAGUs peterANeCZ1. Paulus Chohas2. Matthias Benetich3. Grewgor Uales4. Matth. Kolar5. Mar. Jarsenecz6. Juan Katanov7. Andras Mikotich8. Andro Martinousinchich9. Martin Uerban10. Nicolaus Dolenecz11. B. Szabol12. Paulus Czmerk13. Georgius Andrassich14. Andras Franya15. Georgius Hegedusich16. Georg Uarga17. Mattok Uarga18. Simon Marich19. Mihaly Galouich20. Gyurok Markouicha szin21. Mattok Uerbanich22. Matok Mikotich23. Georg. Jankouicheu24. Joanes Segersin25. Jouan Matisich26. Sztanko Uulesich27. Petar Segersich28. Mattok Czmerk29. Stephan Penshich30. Georgius Uallesi31. Paulus Benotich32. Gyurko Benotich33. Georgy Benotich34. J. Peranecz35. Stephanov szin Markocz36. Mihok Kassich37. Margharetha Stankouich38. Mattok Hegedussich39. Jandras Mattok40. Martin Jadanich41. Paulus Pausicza42. Mikula Signokich43. Math. Uerkan44. Juan Androlich

45. Mattok Matijasko46. Georg Gobsak47. Simon Markoszin48. Georg Jakouich49. Stephan Jakauch50. Helena Simonkoua51. Matth Horanich52. Paulus Godek53. Andro Benotich54. Paulus Cmerk55. Paulus Gijarinich56. Mattias Gallouich57. Martin Blasek58. Andro Dekanich 59. Joann Jankorszin60. Martin Chesnick61. Paulus Marich62. Georg Rak63. Paulus Blasetich64. Mihok Blasetich65. Stephanus Kassich66. N. Brunecz67. Andro Uadanin68. Joann Tkalecz69. Georgius Ualles70. Gregor Stayilak71. Matth. Blaseich72. Matth. Hoczisriss73. Mattok Szaracheuich74. Gyurko Pamar75. Stephan Jankouich76. Stephan Simotich77. Georgius Blasek78. Georgius Gyurinouich79. Blasius Magyar80. Uidek Czar81. Paulus Blasek82. Mihok Szabolich83. Mihok Blaszek84. Georgij Lonchar zeth85. Georgius Blaszek86. Martin Godek87. Mathias Garich88. Georg Kouach89. Martin Kozar90. Barbara Simatich91. Ivann Garich92. Georgij Kassich93. Joann Gregoczy94. Joan Blasetich95. Joann Chesnick96. Joaan Zlatar97. Gal. Horuatich98. Paulus Sztanecz99. Georg Sztanecz100. Marko Blasetich101. Steph. Barchanecz102. Georg. Zlatar103. Janko Jerovsatich104. Matias Meszarich105. Martin Garich106. Mihok Posgaich107. Georg. Belchem108. Paulus Barichen


109. Matthi. Poszauecz110. Petrus Szareur111. Martin Goraysan112. Helena Rettatugina113. Andro Betlehem114. Steph. Magyer115. Martin Manich116. Jacobus Jagotich117. Simon Dolenec118. Gregor Barcanecz119. Geor. Pautessiah120. Cukouich121. Mihok Posgay122. Gjurko Szabolich123. Georg Orsitin szin124. Georg. Zagorecz125. Pe. Dolenecz126. Mihaly Loukou127. Mattok Pasich128. Mihok Pasich129. Mihok Kalaltar130. Juricza Peszak131. Matth. Jantolich132. Blasius Antolich133. Helena Rayisich134. Matth. Blayvick135. Jankoui szin136. Mikula Sentpali137. Paulus Matesicheu zeth138. Mar. Patrinich139. Lucas Louko.140. Georg Louko.141. Stephanus Gadanecz142. Lucas Sgancheu143. Mikula Kutess144. Martin Helichin145. Mattok Piczek146. Retta Thomichina147. Paulus Jakupecz148. Mihok Matejecz149. Georg. Lonken szin150. Andro Dolenecz151. Mihok Jellichin szin152. Simon Uargha153. Retta Horgach154. Andr. Sgainar155. Thom. Siranicz156. Kata Chorinna157. Martin Gadanecz158. Gelakouchonov szin159. Mara Pachmagha

pAGUs hLeBINIe1. Matok Kukan2. Peter Uaouecz3. Iuan Lonchar4. Gyurko Megymorecz5. Iuan Kolar6. Martin Chismesia7. Lucas Semper8. Gyurko Mrazi9. Peter Hegeduscich10. Muklous Kristatjan11. Matok Gachy

12. Andras Tkalecz13. Thom Semper14. Simon Gabri15. Andro Klanchech16. Andro Uidakov szin17. Andro Pojtenik18. Matok Juakouich19. Matok Szabolichanecz20. Paulus Bathyany21. Chatari. Gergachina22. Simon Uidakov szin23. Gyuricza Hegeduscich24. Mihaly Stephaneu szin25. Jacob Tkalecz26. Joann Kerszek27. Joann Pakaszin28. Mihaly Jambichrich29. Peter Zaklarov zeth30. Andr. Dolenecz31. Stephan Paulinov zeth

pAGUs sZIGeteCZ1. Gregorius Kenggel Uoiuoda2. Matth Lupchin3. Stephan Lupchin4. Georg Grobbhv5. Georg Martinich6. Mich. Uejacz7. Gregor Stanchin8. Doroth. Zagorka9. Miklous Lukchyn10. Steph. Lupchin11. Mihly Berutha12. Andro Uerigha13. Steph. Body14. Nicol Kolar15. V. Matisinka16. Georg. Zagorecz17. Georg. Chepreghy18. Andro Masgerecz19. Stephan Masgerecz20. Blas Golub21. Blas Czimbolecz22. Jacob Rassan23. Nico Vrszchin szin24. Matth Chichanycz25. Chat. Juanchynka26. Janko Uycheu szin27. Georg. Paresnick28. Petar zeth Raicheu29. Joan Bokan30. Petrus Lonchar31. Blasius Magarich32. Matto Sinkov szin33. Agatha Jakopauchina34. Steph. Santos35. Blas Pikin zeth36. Blas Lechi37. Jacob Saliuarva38. Georg. Matosinkin39. Georg. Rassan40. Andro Keczeus41. Stephan Andrasicheu szin42. Magda sztara Zuonaricza

43. Paulus Loncharuov szin44. Dorothea Tkalcheua45. Iuan Grnauth46. Vrsicha Hlupkounina47. Chat. Antolichka48. V. Prikrajecz49. Miklous Tkalecz50. Math. Dugarlia51. Jakob Marczapan52. Joannes Matosinkin szin53. Martin Kaszinecz54. Iuan Lepti55. Andras Uaganich56. Jacob Uodomin57. Magdal. Kasicheua58. Iuan Boklias59. Georg Patachias60. Nicola Blasotinecz61. Iuan Szabol62. Andr. Kengyel63. Maria Mlinaricz64. Petrus Kouac65. Mattok Krisan66. Geszetnika Petra szin67. Stephan Szklancecz68. Stephan Matoczy69. Mihok Uargekou70. Mihaly Paikov szin71. Marko Fonjak suonar

pAGUs torCheCZ1. Jacob Urabecz2. Mihaly Tkorbich3. Matok Piczerov szin4. Gyurko Piczer5. Andro Koleszar6. Martin Mihach7. Mihok Petrinich8. Jakob Uidachecz9. Blas Petrinich10. Mattok Habotha11. Paulus Tkalecz12. Gyurko Habottha13. Martinus Gallyar14. Stephan Koleszar15. Andro Kosznich16. Gyurko Gal17. Gyurko Tukany18. Iuan Tukany19. Iuan Kuzmich20. Mattok Lakus21. Gyurko Lakus22. Gyurko Zlaman23. Iuan Kouachauich24. Mattok Leukoich25. Martin Magyerich26. Blasius Magyerich27. Paul Batay28. Iuan Brezouecz29. Iuan Matechich30. Matok Korilko31. Gregor Blasekov32. Mihaly Blasekov33. Blasius Piczer


34. Iuan Gipko35. Thoma Kouacich36. Jacob Stiknecz37. Blasius Balaskov38. Paulus Balaskov39. Gyurko zet Sertin40. Simon Mikulecz41. Nico. Markusich42. Iuan Grotich43. Stephan Szabol44. Matok Petrov45. Blasius Zagorecz

46. Jacob Vrbanichkin szin47. Gyurko Jankica48. Matok Simoczy49. Gyurko Magyarich50. Iuan Bertin szin51. Mihok Pesakov szin52. Martin Ilonichkin szin53. Petrus Balasko54. Matok Kolesar55. Matok Magyerich56. Thomas Tukany57. Stephan Tukany

58. Iuan Tkalecz59. Paul Barkin60. Gregor Czeniss61. Iuan Janchiev62. Andro Stephanov szin63. Petar Batanich64. Mihaly Koleszar65. Iuan Plantaui66. Marko Mikulecz67. Gyurko Mikulouich68. Gyurji Barkin69. Mattok Blasichkouin

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi iVaNeC 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 140-143)

pAGUs IUANeCZ1. Georg Gyorgin2. Petrus Marchoticz3. Margarett. Okich4. Blasius Pelonicz5. Juann Poteaicz6. Juann Jakopich7. Georg Karlek8. Stephan Dolenecz9. Stephan Cheh10. Jacob Jakopich11. Major. Komanecz12. Major. Span13. Stephanus Maypobar14. Martinus Samunecz15. Stephan Opreter16. Blas Gyurinecz17. Stephan Jancherich18. Blasius Sztolecz19. Stephan Bozul20. Joann Chalina21. Georg Piuar22. Jacob Varonos23. Mich. Cheh24. Mihaly Jakopich25. Georg. Kramarich26. Thomas Jambrisko27. Matthias Mihotek28. Petrus Dolinecz29. Joannus Holt30. Detelan31. Mattheus Danice32. Joannus Horneti33. Joannus Boszik34. Gat Porat Prio35. Michaelis Koczian36. Andras wlk37. Michael Jambrisko38. Georgius Guszan39. Stanislau Kolonsza40. Andreas Kouach41. Mattheus Alikulas42. Martinus Farkasich43. Mattias Uarga44. Mattias Bezbonec45. Anna Uitez

46. Matthi. Uargouich47. Matthi. I Bruath48. Marcus Uarnes49. Marcus Juha50. Georg. Janchi51. Stephan Markouich52. Petrus Ghary53. Petrus Jakopich54. Georg Gyurinecz55. Mich. Meduarich56. Martin Meduarich57. Joann Sujech58. Micha. Gosurelek59. Francius Tugy60. Miho. Dolenecz61. Iuann Laptus62. Jacob Galich63. Stephen Lebar64. Iuann Kocsian65. Andro Skrinjar66. Petrus Magyar67. Martinus Jarecz68. Matias Dolenecz69. Platea Gonelko70. Juen Ferko71. Joannes Toplichanecz72. Martinus Bosich73. Iuann Golecz74. Iuann Chapov75. Andras Bosich76. Andro Harachi77. Nicolaus Rakouecz78. Georgius Rakouecz79. Mich. Ostarecz80. Georg Simunecz81. Blasius Furkesz82. Thomas Sziglajecz83. Maheus Szalaiecz84. Jacub Harachi85. Blasius Szremecz86. Johannes Kolaricz87. Mattok Urhoian88. Andro Juden89. Marcus Peuricz90. Blasius Mihich91. Marc. Matich

92. Georg. Massich93. Gregur Lonchar94. Georg. Remenar95. Marcus Marchich96. Georg. alter Marchich97. Andro Szomogy98. Gyrko Kolar99. Gyrko Gyurinecz100. Nicolaus Kolar101. Andras Otorchich102. Michael Vgomas103. Stephen Jakupich104. Retta erigus Siuec105. Mich. Habolich106. Morgoech Pebrassa107. Stanis.Jakopich108. Jouann Uagyun109. Marcus Leuh110. Georg. Szauey111. Grga Habolich112. Joann Bager113. Helena Chismesia114. Blasius Chismesia115. Georg. Nouan116. Petrus Obarchich117. Mich. Zagorka

pAGUs pUsZtAKoUeCZ1. Georgius Maydak2. Joann Peten3. Georg Szitar4. Blasius Sick5. Marcus Lorurak6. Stephan Lonchar7. Petrus Toszten8. Joann Sziszak9. Jacob Bellan10. Math. wtocz11. Marcus Potroska12. Georg Lonchar13. Martin Potrosko14. Blasius Szitar15. Andro Bellan16. Blasius Szabool17. Georgius Siak


18. Jacobo Siak19. Marcus Tkalecz20. Matth. Siak21. Thom. Peszter22. Martinus Tihak

pAGUs BotINoUeCZ1. Georgius Bellecz2. N. Chenich3. Mich. Sztrasan4. Georg Sztrasan5. Thomas Zajecz6. Mich. Dolenecz7. Paulus Posauecz8. Georg. Koszeljak9. Juoann Zagorecz10. Stanisl. Gisedich11. Micha. Kouach12. Jacobus Vodomia13. Petar Stanisar14. Sztanko Megyimorecz15. Joannus Szemer16. Mattok Bellecz17. Bellecz18. Marchech19. Haruvio20. Joann Gyurov21. Martin Benczek22. Andro Otochan23. Matth. Czokach24. Matth. Kytan25. Matth. Rengich

PaGUS GOriCHkO GereCZYOUO1. Retta Stanisla. Furkesz2. Retta Michaelis Furkesz3. Mich. Hegedusich4. Matias Sully5. Georg Lourek6. Michael Martinaga7. Georgius et Marcus

Gergenich8. Matth. Horuatth9. Mattok Szalajecz10. Matok Gabay11. Andro Gabay12. Gaspar Gabay

13. Georgius Fundchich14. Jacobus Horuath15. Iuann Gabay 16. Blasius Gabay17. Georg Gabay18. Retta Sttara

PaGUS kUNOUCZY1. Martinus Habjanecz2. Thomas Miholek3. Cathrin Martinaga4. Thomas Kiuach5. Joann Pezak6. Thom Gechich7. Stephan Benus8. Orsika Ouichich9. Bebek et Mattias10. Bebek Margarita11. Jakobias Benus12. Thomas Benus13. Georgius Siak14. Stephanus Siak15. Georgius Greguras16. Stanko Blasich17. Mathias Neyr18. Joann Bardek19. Jacob Tetya20. Joannes Gothall21. Martin Ladesan22. Mattok Szabolicz23. Georgi. Neyr24. Matias Porek25. Jacobus Pautich26. Mika Bebek27. Mika Gallek28. Joannes Szey29. Blasius Paulich30. Martin Meszar31. Stephan Kouach32. Andras Kouach33. Joannes Potych34. Martinus Andraseu35. Blasius Andrica36. Stepanus Gechich37. Joanes Sztayeza38. Joanes Bebich39. Valentinus Kiuach

40. Petrus Zuonar41. Margareta Szaboloua42. Stephan Jarebode43. N. Tihak44. N. Gechich45. N. Perok46. Mathias Jamborisz47. Georg Hegedusich48. Mihaly Ouchich49. Martin Ouchich50. Georgus Kraut51. Joann Stanech52. Georgius Horuath53. Retta Ueya54. Mihael Hegedusz

pLAteA sZtAro sZeLo1. Michael Berius2. Joanes Ctibot3. Thomas Turek4. Stephan Gosa5. Georgus Gosa6. Plebanus Babek7. Mihael Gechich8. Michael Gregurecz9. Blasius Gregurecz10. Stephan Gregurecz11. Joannes Blasich12. Stephen Martinaga13. Stephan Mihatek14. Gregori Koren Retta15. Joannes Kopasz16. Dorott. Jambrous17. Georgius Biskup18. Stephanus Tihak19. Michael Koren20. Blasius Biskup21. Paulus Koren 22. Michael Szabol23. Stephan Jambrous24. Michael Sztouenecz25. Michael Gregurina26. Joanes Komar27. Joanes Petas28. Thnom. Szegeda29. Mathia Szlouenecz


CIUItAs GD Ioan. Thad. Damianovich Andr Novak Ioannes Holl May. Sattringh Francis. Glonczer Fran. Kneszovich Vidua Helena Binczalini Relicta Susana Herman Georgius Baikovth Matthias Burich Joannes Huss Joannes Stiglin Josphi Supanik Georgius Prossoliar Francis. Jacob Bericz Matthias Zebecz Georgius Grudinich Michael Helichevich Balthasar Villovich Jacobus Molly Georgius Blassicz Vencesslaus Plemen Joannes Petthy Georgius Gollubich Jacobus Szutter Andr. Fingh Georgius Hropoldy Relicta Susana Koztollary Matthias Szokollouich Antonius Buday Mihael Kryll Catharina Kraniecz Josephus Zymich Thomas Draschevich Martinus Lieb Joannes Buben Michael Monhorth Nicolaus Kuharich Caspar Aurissek Nicolaus Szokollouich GD Francis Lochinperger Philipus Lorber Blasius Banks Michael Vuchetich Mathias Teseter Georgius Gergacz Andreas Vallisser Relicta Susana Gardnerich Thomas N. Nicolaus Kunich Ioannes Mauron Ioan. Cristian Neuhaupor Matthias Mihekovuich Andr. Knezovich

Cathar. Gillikin Maria Kraniecz Relicta Ioannis Jonich Michael Blassich Fridericus Ganz Gregorius Chron Simon Frogther Lauren. Valputich Ioannes Mikloussich Ioan. Babtista Leber Gregor. Skandlin Francis. Perlikoros Marrh. Ursich Steph. Bedney Michael Nedelkouich Relicta Barbara Huss Relicta Mar. Pikoss Ioan. Gregorich Martinus Zlaminschak Georgius Pettlin Georgius Radon Ioannes Frich Relicta Pauli Szombokrety Ioannes Keszler Margar. Turnerar Andr. Saytlin Theresia Hermanin Martinus Basnek Andr. Ruthe Christo. Gassda Fransis. Rushich Cathar. Simunich Marth. N. Joannes Pettlin Francis Bäcz GD Leonardus Kanducz

Bohmaster GD Ioannes Pechy Ioannes Maghich Petrus Ants. Porgher Matthias Gregurich Stanislaus Doraschich Georgius Lebenik Matthias Ioanoshich GD Barthol Hösl Bartho. Deslany Francis. Bizer Sebastianus Lepecz Jacobus Barbalan Henricus (precrt.) Tiszonouzky

(precrt.) Andr. Gerbouich Georgius Lön Georgius Szrebernarich Andreas Ballaster

Georgius Maszlar Joann. Bapti. Kandus Joan. Georg. Theiner Georgius Plinchler Jacobus Sädel Ferdinand. Hösl Michael Chismesia Jurinou Matthias Burich Michael Villovich Iuan Baer Vitus Styber Gaspar. Sturich Gallus Szagmeszter Christofo. Suorcz Nucgaek Rasia Martinus Beber Joan. Rentner Nicolaus Gorichky Georgius Hropoldy Jacobus Rontender Georgius Nayhold Egidius Pinkner Matthias Rossar Joan. Georg. Theiner Georgius Kolfer Georgius Prainen Joann. Ofendt Michael Krell Petrus Ants. Raner Marrhias Lenar Joann Christonel Urbanus Krauth Paulus Belkovich Joan. Pir Antonius Degarmin Gasparus Andorich Feldman Bolther Joannes Pichulin Joakim Marhel Martinus Hornak Andr. Postar Georgius Sztenger Steph. Matthiassich Josph. Kattlin Joan. Georg. Svorcz Georgius Bezyak Michael Nontninth Antonius Szlavecz Philipus Lombner Stephanus Grobek Martinus Duhouchich Ioan. Poniaher Blasius Banko Georgius Gergach Simon Mycz

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi kOPriVNiCa 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 160-170.)


Joan. Kesler Baltha. Villovich Ioan. Petek Laur. Valputich Andr. Volkovecz Georgius Bokosseck Michael Korboth Michael Jurinchich Joan. Pronthner Joan. Kunpronth August. Kouachich Georgius Supanich

pIACZ GD Ioann. Martinus Szkledarich Matthias Gyurichich Thomas Mikovecz Paulus Frainetich Martinus Hernia Relicta Matthiae Vidanecz Georgius Magerich Relicta Georgy Mlynarich Petrus Puchko Matthias Turkouich Petrus Gasparich Blasius Kysmihalich Andreas Supich Martinus Raydich Stanislaus Raydich Michael Tkaliecz Petrus Rihtarich Michale Jurkouich Petrus Lihtarich Joannes Janchich Relicta Michaelis Zaverzky Matthias Kellek Georgius Bencze Petrus Debich Martinus Meszar Georgius Vukouich Georgius Henricus Tiszonouzky Kouach Zuorasnia Ioannes (precrt.) Dianouich

(precrt.) Inquilinus Matth. Burich Gregorius Mlynar Michael Mlynar Gregorius Jurmovich Steph. Spoliar

DUGA VULLICZA Relicta Ioan. Vidanecz Petrus Jagich Gregor Pintharich Thomas Kavur Gregor Sostarich Vitus Draganich Andreas Vlagotinecz

Matthi. Dolenecz Matthias Agatich Andreas Bischan Michael Herseniak Blasius Kellenich Georgius Benkouich Vidua Kaczeus Nicolaus Terputecz Jacobus Zdelichich Matth. Benich Paulus Pumper Stanislaus Vinkouich Georgius Ferlyan Vidua Illonka Laurenth. Benkouich Michael Myhaliecz Georgius Markouich Georgius Benkouich Andreas Kosniak Martinus Bastar Blasius Raszinecz Georgius Megymorecz Magda Andrichka Matthias Graczky Michael Pokupecz Andreas Syprak Petrus Novak Georgius Gabrielich Stephan. Megymorecz Vitus Magyerich Lucas Lipullich Martinus Lipullich Jon. Petrus Debych

kLYakOVa VULiCZa Andreas Kouach GD Steohanus Antolchich Jbannes Perliok Joannes Markessich Matthias Glauetich Andreas Vinkouich Relicta Cathar. Pettieuka Matthias Lenardich

maLa VULiCZa Addu GD Petrus Gotthal

Altarista Michael Dolenchich Vidua Kollarina Joannes Szwirek Jacobus Zkrapyna Andreas Tkalyecz Matthias Kossish Margaritha Szupan Relicta Helena Zlatecz Blasius (precrt.) Kniezouich

(precrt.) Thomas Kazya

Michael Sztarovez

BaNOUCZY Marcus Gerbasz Martinus Herseniak Matthias Hohoia Marcus Dolenecz Matthias Ivancshan Thomas Pozak Michael Kollarich Michael Kegemedy Matthias Musinich Laur Laczkouich Joan. Poszauecz Blasius Kocsich Georgius Varga Matthias Kouachich Joannes Ruszak Nicolaus Trulecz Jacobus Pintharich Helena Bischan Michael Markouich Joannes Gerbusz Matthias Blasek Vidua Matthia Hraztich Paulus Vinkouich Stephan. Nesyn

VULiCZa SZeUerOUCZY Martinus Hergar Petrus Pintharich Jacobus Magyerich Matthias Tahbar Petrus Kouachich Dorothea Horuath Petrus Blassotich Matthias Klobuchar Joan. Kysmihalich Michael Kollarich MIchael Bikouich Martinus Grubisha Vidua GD Andr. Bencze

VULICZA KrUpChINA Matthias Gerbechich Martinus Vidanecz Andreas Horvath Joan. Filakou Namesztnik Andreas Gyurak Andr. Benkouich Matthias Perliok

fUTakOUCZY Matthias Kouach Thomas Chusz Relicta Dorothea Horvath Jacobus Kosz


Thomas Belessich Georgius Lonchariek Francis. Istuanich Georgius Kraly Jacobus Detrich Michael Fylak Georgius Hoznikar Helena Kralicheuka Andreas Horvath Joannes Gasparich Andreas Hlebinecz Martinus Poszavecz Paulus Martin Szin

VULICZA GIBANIChNA Laurentius Markassich Martinus Tomasvukin Stephan. Kanisan Cathar. Dervetina Paulus Martinas N. Tkaliecz Steph. Mylak Steph. Kernheuich Blasius Sarampovecz Georgius Gluhachich Georgius Horvatouich Matthias Lubek Marcus Kordyna Thomas Kordyna Georgius Erdelecz Nicolaus Erdelecz Relicta Cathar. Ioan. Knez Michael Kossich Stephan. Herseniak Relicta Viti Hoyzich Matthias Ternouecz Georgius Loncharich Jacobus Habianecz Andreas Lourenchich Michael Nouak Matthias Pintar Feketich Joannes Kralj Joannes Markhouich Blasius Erdelecz Georgius Sztankulyn Michael Tkalecz Nicolaus Lekczek Stephanus Markouich Thomas Erdelecz Matthias Petrich Blasius Medenecz Georgius Mihekovuich

mikLiNOUCZY Martinus Szeuer Joannes Zeliarich Georgius Drinekouich Stepan. Tomnicharich

Relicta Cathar. Saban Matthias Gasparich Michael Dimekouich Georgius Vratarich Relicta Cathar. Fagnotina Matthias Vernikyn Simeon Petrouich Matthias Czibulich Relicta Dorothea N. Petrus Gruinar Michael idem Gr. (precrt.) Georgius Buich Georgius Mihaldinecz Georgius Potlachy Georgius Markouich Matthias Söbak Joannes Simunech Joannes Orsolkyn Lucas Bedekouich Joannes Bogdan Georgius Ferenchak Sophia Mihalichkyna Relicta Luca N. Martinus Kostadin Georgius Czibulich Joannes Sztremecz Petrus Keczelly Georgius Mihaldinecz Nicolaus Steukouich Ioannes Serinich Michael Kouachich Joannes Szabol Matthias Hren Andreas Sztremecz Paulus Szeuer Elizabeth Potrosko Laurentius Strikarich Vidua Vargouich Thomas Nouak Michael Frankassich deserta Georgius Vratarich Michael Mussinich Matthias Horvath Matthias Hlebinecz Martinus Kallavarich N. Perissa Stephan. Poszauecz Stephan. Mlynar Jacobus Horvath

SZTari BreSaNCZY Petrus Meszarich Dorothea Barberich Michael Steukouich Joannes Mihalievich deserta Joannes Falushi Matthias Kuhtich Andreas Postenik Matthias Kosarinin

Andreas Brirecz Michael Blagocu Zeth Martins Jembrechich Georgius Vertiprah deserta Paulus Borschich Matthias Turkman Nicolaus Szilkouich Michael Paulekouich Joannes Gyurkiss Martinus Androkouich Georgius Tislar Andreas Kouachich Thomas Pintarich Jacobus Bardelia Martinus Garal Georgius Vargouich Martinus Diakouich Martinus Chismak Nicolaus Kelleuer

VeLikY BreSaNCZY Stanislaus Poszauecz Marcus Petretich Blasius Loncharich Georgius Briniecz Paulus Paulouich Gregorius Juekouich Martinus Chismak Matthias Tkaliecz Blasius Domitrovich Petrus Zagorecz Dorothea Saalinouka Paulus Poczlek Andreas Tkalcheu Margar. Tompouicza Margar. Tkalcha Georgius Poszauecz Michael Zagrebecz Joannes Mihalievich Vidua Osegouich Petrus Meszarich Michael Mlynar Vitus Paulouich Cathar. Markothova Joannes Megymorecz Matthias Czoczlek Andreas Kurtak Joannes Sganecz Matthias Machassich Georgius Luczek Michael Kuchandich Relicta Paulis Juanchan Matthias Dollenecz Szabol Hruskar Matthias Gregurich Stephan. Machassich Georgius Loian Michael Loncharich Vidua Vertiprah


Georgius Bresztousky Georgius Paulouich Michael Rissak Antonius od Praszeka Joannes Cheligh Joan. Tkaliecz Michael Maltarich Matthias Machan Andr. Bedekouich Martinus Szudczek Marcus Tkaliecz Michael Kalnichanecz Stephanus Maltarich Matthias Raszinecz Andreas Muszievich Vitus Kolleszar Joannes Kalnichankyn Matthias Kerznarich Vitus Szuchecz Vidua Marussich Georgius Magerich Matthias Gallouich N. Vanczar Martinus Kouachich Georgius Magich Matthias Kosseuich Joannes Tkaliecz

VILLA CZIGLeNICZA Michael Horvath Nicolaus Deuechery Lucas Czinmek Paulus Horvath Michael Simunech Matthias Maurek Matthias Mlinarich Francis. Köly Relicta Petri Mlinar Blasius Imbrisak Francis. Tkaliecz Georgius Nouak Andreas N. Alod in G D Joannis Pechy N. Capitanicza Alod in D Bartho. Hösl Alod in D Georgy Monhorth

spoLArZKA VULICZA Margar. Bahun Dorothea Dudaslina Andr Buich Jacobus Cherny Relicta Pauli Pendelin Matthias Goruph Joannes Sikady Blasius Vertarich Petrus Grossel Andreas Hunrich

Nicolaus Bahun Georgius Zeupelich Nicolaus Gazdich Martinus Szerkach Ioannes Dolenecz Michael Sztanekouich Relicta Martini Kollarich Matthias Meszarich Joannes Ballentich Georgius Poszauecz Georgius Dollenecz Andreas Kollarich Gregorius Szuchich Georgius Kralich Stephanus Horvath Stanislaus Bobyka Matthias Vertarich Martinus Szerkach Blasius Kouachich Lucas Kouachich Joannes Forkolin Michael Philipich Andreas Kollar Magdalena Zeurelich Michael Antolkouich Andreas Vallicak Stephanus Forkullin Lucas Tompich Joannes Chanady Helena Hutinecz Joannes Dolenecz

DUBoVeCZ Stephanus Tkaliecz Michael Kosarich Matthias Poszauecz Georgius Dollenecz Andreas Cibek Blasius Cziglecz Martinus Ivanchin Lucas Doichich Gregorius Iuanchin Gregorius Kosz Vitus Iuanchin N. Mikullicza Marcus Jambrechich Martinus Bariak Laurentius Dollenchich Thomas Putich Michael Pogar Thomas Dollenecz Martinus Pakaszin Blasius Knezouich N. Tislar Stanislaus Potrosko Georgius Horvatich Blasius Poszauecz Matthias Poszauecz Michael Pakaszin

Joannes Legrady Blasius Poszauecz Georgius Markouich Georgius Jambrechich Joannes Jambrechich Joannes Domitrovich Gregorius Czvetkovich Joannes Kouachich Matthias Paulekou Nicolaus Pechy Georgius Zagorecz Michael Pakaszin Vidua Petri Potrosko Stephanus Horvath Petrus Markouich Vidua Petri Lukich Dorothea Ballatnika Joannes Siglinar Blasius Putich Joannes Herkouecz Andras Nouak Joannes Erdelecz Marcus Poszauecz Matthias Kalnichanecz Matthias Hagun Catharina Globan Joannes Jurashich Michael Petranchan

BreGOUCZY Georgius Szobotichan Stephan Mihokou Nicolaus Lourechin Casparus Kaklin Martinus Podunaiecz N. Jankycza Stanislaus Podunaiech Anna Gyuranova Vitus Krapinecz Geprgois Toth Matthias Krapinecz Joannes Debeliak Stanislaus Poszauecz Petrus Kollar Gregorius Meglycza Joannes Dlaka Laurentius Puhalo Stephan Krapinecz Blasius Puhalo Joannes Szegershich Joannes Szremecz Jacobus Haramia Stanislaus Martinou Laurentius Perokou Paulus Szremecz Michael Martinass Jacobus Kerchmarek Stephan. Dugovratecz Martinus Szremecz


Helena Kouachicha Blasius Zuonar Michael Varga Gregorius Kulliman Joannes Martinich Martinus Kuchmardy Georgius Simpouich Stephan. Szobotichan Georgius Sztankou Georgius Matocheck Thomas Varmos Thomas Jacopich Gyuranecz Krally Andreas Dollenecz Adamus Nouoszelecz Lucas Tkalcheu Michael Kraniecz Relicta Joan. Scherbak Joannes Meglicza Blasius Perok Anna Herseniak Antonius Kouach Martinus Kerznarich Nicolaus Matochich Stephan. Jakopich Martinus Matekou Joannes Podunaiecz Stanislaus Podunaiecz Gregorius Perussich Martinus Perussich Matthias Peruchich

Relicta Martini Peruchich Gregorius Dlaka Laurentius Gliuichich Caspar Dlaka Laurentius Soffin Matthias Blassicheu Antonius Szobotichan Michael Szobotichan Gregorius Szobotichan Michael Segercz Andreas Zuonar Joannes Lourenchich Simeon Sokchich Georgius Chereuihar Joannes Muhaklya Stephan Overdanacz

JaGNeDOUCZY Michael Poszauecz Georgius Poszauecz Matthias Gubiczek Joannes Zubecz Stanislaus Zubecz Mara Simunka Michael Figach Georgius Krally Helena Gerginouka Petrus Padovan Georgius Hully Paulus Vitelly

Georgius Loian Michael Kouach Martinus Bugyan Georgius Musak Caspar Szobochan Joannes Pogar Georgius Selimber Stanislaus Poszauecz Adamus Zuonar Michael Segercz Petrus Kollar

pAGUs heressIN Andreas Holly Georgius Szokolchich Marcus Thelesman Georgius Kösz Joannes Thallaich Joannes Katlichin Markouich Blasius Thallaich Andreas Tkalecz Jacobus Pribegh Martinus Zagorecz

IN pAGo reKA INter VALLACos Michael Terschech Martinus Pechulia Stanislaus Changek

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi kOmarNiCa (NOViGraD PODraVSki) 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 192-195)

PraSiDiUm COmarCHa1. Matthias Turek2. Gregor Belchich3. Matt. Szabolich4. Marko Szabol5. N. Bechichia6. Math. Szabol7. Mikin Matota8. Juan. Vedry9. Blasi Vedry10. Erseb. Lubich11. Steph Perasecz12. Mator. Vedry13. Mikina Peszak14. Matos Dudasich15. Gyurok Mikulas16. Martin Sestak17. Iuan Gorian18. Jacob Kusely19. Miko Rusak20. Mihovkka Rusak21. Andro Pintar22. Mattok Sesztak23. Petar Juanussecz

24. Gyuran Markovich25. Lukach wchak26. Andrina Kraljicz27. Dora Dadinicza28. Kranjecz Tkalecz29. Stephan Chreuobolia30. Mattok Rusak31. G.Sztrenszky32. BlasiusGrahouecz33. Andras Oszret34. Matan Pauissa35. Perek Dugha36. Matok Gachouecz37. Petar Tkalchich38. Stephan Posauecz39. Gregur Ledinszki40. Iuan Matota41. Marko Besen42. Jacob Hruka43. Simon Resetar44. D. Hrukar45. Andro Kosar46. Lukach Pandur47. Andro Jambresicz

48. Steph.Sziuos49. Gyurko Lehor50. Lukach Oczuirek51. Thon. Pintar52. Gyurok Tkalcheh53. Jacob Debay54. Mattos Sztresziytana55. Martin Vrabecz56. Andro Greksich57. Anno Pety58. JalsaOszpet59. Katha Ranyisky60. Gyurko Szuszohich61. Iuan Kralich62. Mattok Gaygan63. Gerg. Szabolich64. N. Milarka65. Mihina Ranyeszky66. Jacob Raszanecz67. Gyuro Mehkek68. Martin Gudok69. Iuan Klaszan70. Janko Kouach71. Pauel Prelec


72. Gyurko Ogurnar73. Martin Mehkek74. Martin Magyar75. Petrinecz Tkalecz76. Mihina Markouich77. Mara Kolibasina78. Mihaly Perenchich79. Catha Kranjcza80. Matok Mazsar81. Stipan Szahovlah82. Lukanecz Kouachek83. Andro Nauoj84. Mattos Ceszar85. Stephan Kouachek86. Gyuro Blasich87. Blas Grizigora88. Mihina Geczy89. Riter Prechky90. Stephan Grizigora91. N. Leuacha92. Vrsa Meszar93. Mara Kolaridh94. Mikula Chutig95. Julsa Garpanirka96. Janko Dominecz97. Stephen Szeorecz98. Andro Terorszky99. Pauel Lourich100. Peter Chismesia101. Dora Chismesija102. Iuan Cherni103. Mika Vesteljak104. Magda Cerniak105. Thom Bakias106. Miko Vlasichek107. Iuan Hachan108. Mattus Saranjrauecz109. N. Spoljar110. Jacob Lepi111. N. Habjan112. Marka Vuhak113. Mikicza Petak114. Gyuro Petom115. Andreas Fitiur116. Gyuran Kerlecz117. Iuan Kuchak118. Matitko Ktiuchenicza119. Thom. Petom120. Gyurecz Gyurekouich121. Matko Szaurin122. Juanecz Nauoij123. Martin Gyurekouich124. Andras Gyurekouich125. Andras Pitom126. Gyurok Gyurekouich127. Matok Pautinovszin128. Thom Skerlecz129. Gyurok Benak130. Imbrich Rasetar131. Martin Barlek132. Stephan Suorcz133. Gyurok Paragok134. Berta Kliuchenicza135. Iuan Hyran

136. Mitiza Bakouchan137. Iuanecz Kranjecz138. Peter Kuchanda139. Janchi Sorelecz140. Maricza Iuany141. Caticza Markouich142. Matok Garungik143. Mikar Peros144. Martin Chutigh145. Matos Chutigh146. Georg. Gerich147. Blas Nouoszel148. Marko Gyurecz149. Martin Barich150. Magdin Steph151. Tom Peros152. Andro Charetich153. Pavo Baletinecz154. Mihaly Kukcecz155. Gyurko Bertich156. Mato Krakely157. Mika Ozimecz158. Mihaly Ozimecz159. Ferenz Kutzan 160. Vidak Barich161. Thom Cismesia162. Katha Barunyek163. Peter Vedry164. Sztanko Kaosz165. Mihalj Keszarecz166. Matth. Klyrichorek167. Ferencz Jantolik168. Miko Sztasich169. Pauo Sztasich170. Marko Sztasich171. Gyuro Hiran172. Mihaly Philipach173. Thom Kerkaui174. Jela wchacha175. Thom Klyucheoricza176. Simon Tkalecz177. Pauel Tkalecz178. Marko Sokacz179. Martin Peros180. Janus Barich181. Vosa Trumbetar182. Matok Musak183. Marko Gyurkyr184. Jacob Ozimecz185. Jalsa Burdelinka186. Martin Kouachek187. Stephan Plantek188. Jalsa Spoliaricza

PaGUS meD mOSTiH1. Iuanecz Zuonarich2. Matto Zuonar3. Gyurecz Paradaizar4. Mattok Prelecz5. Mihok Imbrichich6. Gyurok Satuar7. Gregor Spatich8. Blas Peuecz9. Mattek Haydinjak

10. Matok Szabol11. Iuan Posgay12. Iuan Passa13. Peter Bijsztrak14. Iuan Plausek15. Mihok Paradaizech16. Gurok Posauezc17. Mihaly Pintarich18. Marko Jankouich19. Mihanko Chouich20. Mihaly Mosztek21. Peter Kranjecz22. Martin Pintarich23. Mathej Chernjakouich24. Pauel Glauak25. Mattos Trait26. Lukach Trait27. Blas Hrupo28. Sztrich Maisztor29. Marko Rosonan30. Matissa Istuanich31. Pauel Skuarin32. Ferencz Jambreczich33. Gyurina Irtuanicz

SZreDNJe SZeLO1. Sztanko Mitich2. Jantol Posgay3. Gyurok Lonchar4. Blas Vargouich5. Sztanko Hrupich6. Iuan Vargouich7. Pauv. Herczeg8. Blasius Romek9. Andras Kiraly10. Martin Romek11. Jacob Romek12. Peter Szmichibrada

GorNIe sZeLo1. Thomas Blasekouich2. Peter Mauirecz3. Iuanecz Doluchky4. Gyurenecz Vinkouich5. Mikor Glogouchan6. Matthei Iasz7. Mathei Glogouchan8. Martin Barber9. Mihaly Vylinecz10. Thom. Blaskouich11. Gyurenecz Domitrouich12. Mika Thomassich13. Martin Topolouchan

pAGUs NoUos DeLoUo1. Marko Haszan2. Marko Mihokouich3. Gerga Mihokouich4. Mikula remenar5. Blas Mihokouich


VirJe1. Andras Horuath2. Matthias Horuath3. Iuok Rasinecz4. Mihok Lubich5. Mihaly Tkalecz6. Marko Kapich7. Mathok Kapich8. Androk Kapich9. Matok Topolchich10. Gyuro Magucz11. Andro Horuath12. Gyran Szaraga13. Matok Lege Jela zeth14. Matok Kalausz15. Stephan Koren16. Lourek Zlouolja17. Sztanko Hersenjak18. Marko Dolenecz19. Thom Lidov20. Peter Rugyak21. Stephan Karagia22. Gyuro Mitouecz 23. Thom Herpenjek24. Lauren Knezouich25. Miho Glauanja26. Marko Kerechir27. Martin Sigtinar28. Thom Vrsikin29. Mihok Giak30. Gyurok Chismasia31. Matte Iuankov32. Martin Kruh33. Mattok Szobotichanecz34. Blas Mihalinkin35. Mattok Nemchech36. Gyurok Skobrichecz37. Thom Szabolich38. Gaspar Siglinar39. Gergo Ognanich40. Magda Kosztran41. Martin Ognanich42. Simek Ognanich43. Andreas Poszauech44. Stephan Butin45. Mattok Laklija46. Iuan Iuura47. Mattok Ormanecz48. Mikula Ormanecz49. Matissa Spoliarek50. Peter Barani51. Mikacz Vinkouich52. Mattok Luditha53. Gyurok Lourenchev zeth54. Anna Horuathoua55. Gyuro Kleachicza56. Martin Iuanichkov57. Gregor Chorba58. Pauel Jantola K.

59. Mihaly Jarsir60. Mattok Kouach61. Marchinko Chanjek62. Laurentio Paszanecz63. Lukach Hatady64. Juricza Pauunich65. Jagha Lischicheua66. Mihok Zamuda67. Sztanko Jantula K.68. Kriua Kouachicza69. Katha Herseniakoua70. Stephan Siglinar71. Iuok Kramar72. Gyrok Geroistin73. Gyurko Vlasichek74. Iuan Gyarinak75. Stephan Ontoriech Kon76. Gyrina Juanichev77. Martin Chernjak78. Lourissa Juanich79. Andras Kranjecz80. Katha Hirduchina81. Gyurok Horluk82. Mattok Kuchek83. Simon Kuchek84. Stephan Andrisinin85. Lourek Vinkouich86. Thom Klyunachin87. Stephok Furidachich88. Iuan Klyunachin89. Martin Vlasichek90. Gyuro Vlah91. Luka ot Broda92. Iuan Karistia93. Jacob Sener94. Andro Mathonichkin95. Mattok techecz96. Thom. Jakupich97. Kelomen98. Pauok Pripeljan99. Simon Gergochich100. Gyurok Siglinar101. Mika Siglinar102. Katha Nous Szelchina103. Lukach Boforich104. Lukina Deszetnik105. Antol Korolia106. Antol Stdamek107. N. Mathonichka108. Gergacz Persztecz109. Mika Sinkov brat110. Gyurko ad Joianecz111. N.Jaksicza 112. Matok Pauunich113. Gyurok Majornjak114. Gregor Kouach115. Matok ad Jakoua116. Peter Kolonjia117. Peter Serbechia

118. Mihok Magerek119. Gyurok Cherniakouich120. Gyuro Mosztauecz121. Lukach Paruenich122. Lukach Herseniak123. Andras Szmolinnecz124. Kathena Gyuroka Vlatichko

Liasa125. Mihottha Topolchich126. Stephan Klyunachin127. Lourek pelenkin128. Martin Raszinecz129. Mihaly Ojorelkin130. Gyurina Szook131. Iuan szook132. PAUEL hersenjak133. Mattok Maretonjak134. N. Radichina135. Steph. Topolchich136. Iuan Tkalecz137. Thom. Chorba138. Bartol Tkalecz139. Thom Chorba140. Bartol Tkalecz141. Mihaly Rusz142. Gyurok Simondely143. N. Szornecz144. Gyurok Szabol145. Matok Antolich146. Iuacz Vinkouich147. N. Omersalina148. Jacob Chismesia149. Mihok Gatuec Jamicze150. Gyuro Glauanyija151. Peter Brosz152. Martin Vinkouich153. Martin Sibarich154. Marena Szabolich155. Gyurok Paulinchech156. Mattok Pandu fratus157. Mattok alter Pandur158. Sztoarasina Hisa159. Ione Tadian160. Dorena Gyuriszana161. Mihok Barber162. Iuan Seriauichev163. Mihaly Poszauecz164. Mattok Habjan165. Mikolaus Tkalecz166. Mattok Odobasich167. Stephen Mlinar168. N. Pauesinka169. Jeloka Blasinka170. N. Musztach171. Gyurok Kouach172. Thom. Tkalecz173. Iuan Techecz174. Iuan Techecz175. N. Topolchichina

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi VirJe 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 203-207)


176. Mikula Kouach177. Matok Kouach178. N. Pauesicza179. Martin Cizmesia180. Martin Hliev181. Matthias Punir182. Martis Topolczicz183. Iuan Resetar184. Slas Meszar185. Mihaly Poszauezc186. N. Rumonja187. Mika Vrsikin188. Lourek Kerchmar189. Ferencz Kouacz190. Matthok Verchika191. Thom Strficek192. Sinko Cherneakoach193. Andras Lepar194. Thom Kotorobina195. N. Repichina196. N. Gergicza197. Dorena Stourasina198. Iuan Cherniak199. Lourek Szouachichin200. Vrseka Sarkouich201. N. Andricza202. Iuek Simandli203. Gyurok Piskor204. Martin Kerchmirov205. Gregur Meszar206. Iuan Mesaticz207. N. Chesztar208. Gyurko Lakin209. Jacob Mihokouin210. Gyurok Lukin211. Mihin Leuak212. Gyurok Szinjan213. Gyurok Iuanichev214. Blas Szabool215. Marko Lukin

216. Mihok Sztouragh217. Mattok Babicz218. Blas Lubich219. Lourek Vranko220. Pauuka Hiev221. Andras Lukichin222. Gyurok Brigetjan223. wszina Vranko224. Jakob Suflich225. Mikor Charek226. Dorena Spanichina227. Maticza mati228. N. Pasuly229. Martin Koritarich230. Mattos Lukichin231. Thomas Kouachichin232. Dora Sztrusanoua233. Louro Kechszes234. Marko Kopriarouich235. Mattok Szenjan236. Martin Petrichacz237. N. Irkouicza238. Matto Plesini239. Berta Simitin240. Gyurok Vargha241. Iuan Kuliman242. Jakop Szenjan243. N. Andrinicza244. Dora Szeneilinka245. Stephan Gyurochich246. Jela Gasparcheua247. Iuok Szlegichauich248. Thom Siurochich249. N. Magerchin250. Gyurok Benkek251. Iuan Bosichko252. Stephan Lukin253. Mihaly Belidrikovchinin254. Martin Pentek255. Mihaly Majurnyak

256. Jacobus Litek257. Gergacz Bertin258. Pauko Koszturankin259. Andras Lakoczay260. Lukach N.261. Andro Chorba262. N. Zloudya263. Marko Tadian264. Sinko Keckes265. Bartol Gyurachich266. Gyurina Sztouragh267. Goszrav Pautekov268. Jacob Lubich269. Andras Piskor270. Gyurok Petek271. Blas. Durszky272. Mihaly Susin273. Luka Kolar274. N. Faranya275. Juricza Susen276. Janchi Kolar277. Juricza Stepcheuich278. Iuan Petroeu Anno279. Blas Szaragha280. Stepti.chizdarek281. Gregur Pandur282. Mikula Alteja283. Mattok Prameschan284. Baroska N.285. N. Kutha286. Gyurok Herseniak287. Andras Herseniak288. Martin Kentaes289. Simon Pauunich290. N. Bedinovka291. Blas Lubich292. Mihok Szolyar293. Mattok Szokich294. Martin Grahouecz295. Andras Poszauecz

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi mOLVe 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 211-213)PaGUS mOLYNe

Mattok JakouichMartin PrainjaMattok ManblaszIuan TkaleczIuan GosztMartin CzekouchanMattok KerznarichBlas KelsichGyurok SkripelyMartin HugyekLukach SzremcheuichAndras Ko(ua)chizaBartholomeus SimuniczJakop SzelnichaneczPauel Jelin szin

Mattok KopriunichaneczGyurko ChismesiaLukach VargaKis ZidarRelicta ObredinaPeter HarachiGyurok SzeuerouRelicta PasseniczaThomas PopeczN. GecziThomas HarambassaDora SzrakaMattok ThomaszouMattok HersineczN. StefokouichJunior Torchan

Peter Gerbeseu namesznikBlas KerznaricheuIuan MegyimoreczMattek SzuhiRelicta HerchiBlas HalachekMattok PaulinouGyuricza Gyuricheu szinSztanko MagyerichPauo Harambasseu szinN. KopushichThomas Lukinou szinN. BacziczaMattok ChelikGyurko ChikanGyuro Nilipos namesznik


GYUrGeUeCZ1. Joann Fuk2. Katha Duga brada3. Blas Potochnjak4. Anna Vuksan5. Pauko Seljuka6. Sigismont Norsich7. Martin Spoljar8. Gyurok Chysmesia9. Vdoua Gabrichka10. Mara Patachkina11. Mika Pintar12. Vdoua Tuczakoua13. Piter Jankechen zeth14. Lukina Komas15. Vdoua Kulyniua veserta16. Martin Stepokouich17. Gyurok Vlahiakojich18. Mihely Mattok19. Gyurina Dorcheczen czin20. Sztanko Mihilieu

mameszorik 21. Janko Matkouich22. Andras Dechuun23. Martin Stampa24. Mihalin Pauchinichini25. Marko Kouach26. Ernestus Kafalybalter27. Blas Chismesia28. Kosztadeley N.29. Gyurok Raysz30. Retta Komarchenicza31. Martinek Katalenkin32. Gyuricza Spaan33. Vokeh Vlahiakoczich34. Mihaly Labod35. Janko Norsich36. Mihok Szedvanecz 37. Janna Zagorka38. Joann Leuentha39. Lukina Skadias40. Gergo Remenar41. Mihok Radmanov42. Mihok Banichin43. Gyurok Radmanov44. Domus Parochialis45. Mihaly

Mateczastouachananier46. Gyurok Jaklin

47. Vdoua Sztekletina48. Matura Deszetnik49. Benchek Chismesia50. Mattok Louasir51. Andras Jarechouich52. Pausza Krisan53. Vdoua Stefokouichka54. Martin Kapitanov55. Mihok Szemevay56. Mihok Pefenouecz57. Gyurok Benko58. Iuan Stefokouich59. Gyurok Katonin60. Kathena Venkoua61. Gyurok Jambrisak62. Thomas Ozrally63. Mihaly Burolichkin64. Mihok Kouacha Marka65. Gabrichkin Greth vdoser66. Joann Radmanich67. Thomas Ozratich68. Mihok Resetar69. Janna Kuchekina70. Ferencz Leuak71. Blas Taraden72. Steph. Konjar73. Juo. Fuczak74. Martin Hegedusich75. Gyurok Repastich76. Mihaly Erdelecz77. Martin Ratka78. Mihok Zajecz79. Mattok Andreasich80. Gyurok Kosniak81. Thomas Orlich82. Mika Kerznar83. Stef. Kulan84. Matthias Karua85. Blas Matassany86. Thomas Plantauoga

gyorkoszin87. N. Vidackich88. Vdoua Szernicza89. Stuan Barbenicza vdoua90. Hayvdinyakoua Hisa91. Martin Czaricha hisa92. Ioann Sztrasan93. Vdoua Andrisikoua Kath94. Juanek Katalenkin

95. Martinus Tkalechecz96. Vdoua Petrokoua97. Petra Kosara Grunthinly98. Mihok Michok99. Mara Kulanicza100. Vdoua Lisichena101. Gyuro Szuetecz102. Hisa Chokonachena103. Lukach Chendachana104. Gyurok Nabiachkin105. Gyuro Turchin106. Marachin Grunth107. Martin Remenar108. Katta Glauunirka109. Matanchena Hisa110. Blas Horuatou111. Petrissa Vaszarass112. Gyurina jankov113. N. Marecheua114. Stephanusz szemeray115. Vdoua Szmechena116. Gyureka hugyeka hisa117. Stef Zazstaunik alir Spanich118. Thomas Gyurok119. Martin Tajaden120. Frani. Brandar121. Maro Gyuresina vdoua122. Martin Kriuosia123. Vdouna Szigetinka124. Gyurina Kelechecz125. Peter Vinkocziev126. Istok Barchen127. Martin Istochiczan128. Sitak Jaksinin129. Pauo Boliuhouecz130. Thomissa Jantolov131. Miko Balvgtia132. Kokolichin zeth133. Thorkoua vdoua134. Szin Szklaszecheni135. Pauo Sanyich136. Spana Starogha hisa137. Martin Szemeray138. Janna Jakuchetoua 139. Pauok Szalnechanecz140. Steff Kaszur muskater141. Vdouna Vukolnicza142. Mih. Blasuna hisa143. Gyuricza Kaszano grunth

POPiS OBVeZNika PODaVaNJa U ŽUPi ĐUrĐeVeC 1700. GODiNe (NaZ, kV, PrOT. 91/iii, STr. 218-223)

Gyyho ChismesiaThomas ManichGyuro GaruanN. MagyerichMattok BedaTorchan senior Blasina GerbaniRelicta Jendrasich

Jakop IuanchanPaul IuanchinN. SzekerbakN. GyurkinekGaspar IstuanouGregur CzikotaMattok VerniczaMartin Skripely

Iuan SkripelyPauel KorolPopeczSarkanySzenichaneczSztipan4 nouissimi in Arci


144. Vdoua Blasuna Martona145. Mihok Kodumia146. Vdoua Matisseua147. Istok Magyar148. Mihok Gaty149. Mihaly Koleszar150. Mattok Dobrissa151. Vdoua Petiranchiua152. Martin Andriau153. Vdoua Hasznicheua154. Spana Jakopa Ketri155. Gyuranecz Chernajuanicza156. Gyurko Cubero157. Gyurina Magasich158. Mattok Petromisiharecz159. Mattok Gouan160. Matto Blaskov brath161. Vdoua Slokolekoua162. Matta Lichkina Hisa163. Martin Tomartin164. Mihaly Imbresich165. Simon Barber166. Andras Spanich167. Barussa Mihalekouichina168. Gyurina Mateasichen zeth169. Vdoua Hoalatichka170. Gyurok Soszin szin171. Mattok Kermend172. Iuan Fabos173. Gyurok Skrinyar174. Gaspar Gerganijor175. Mattok Poszauecz176. Katussa Mihalikouichina177. Viduchiczen szin178. Gyuranecz Tomerlin179. Gyurok Kouachich180. Vdoua Marti Juanekoua181. Pauel Fuktief182. Lukim Balasen183. Katta Gyuriljeua szneha184. Martin Furen185. Jucza Furena hisa186. Martin Vaszarass187. Gyurok Nosicza188. Gyurok Mandin zeth189. Vdoua Hlichkoua190. Stefok Puczan191. Simon Bertessich192. Andrasinoua Hisa193. Vdoua Pojtmajtoua194. Mattok Barenin195. Kranjecz Jelokin szin196. Per.Spanich197. Jalsa Szekerus198. Vdoua Sysfaroua199. Joan Caro. Multinnjreger200. Jurko Virovechecz201. Mattok Poszauecz202. Vdoua Seliankoua

IN Arx1. Vrban Tkalecz2. Stephani Spoljar3. Joann fran.Herisko

4. Martin Hasznich5. Daniel Teszaiy6. Mihok Danielov7. Martini Szok8. Janna Chismesinka9. Vdoua Lebochkina10. Simon Temlichar11. Matte Balaskov brath12. Mattan Marench13. Andras Janichin szin14. Mihok Horuath15. Miherlin Spolyar16. Steff Farkashich17. Gyurok Brandar

BerUCZe maiOr1. Katha Remenaricza2. Matok Hugya3. Martin Kouachich4. Gyurina Mathatich5. Stephan Mitossek6. Gyurok Hergouich7. Mihok Marinich8. Mattko Kerznar9. Martin Miladin10. Lukach Kramarich11. Hikouich Retta12. Martin Plazek13. Mihaly Remenarichin14. Mathias Chismesia15. Mihok Benak16. Gyurok Riknich17. Martin Czesnjek18. Thom Kopriunichanech19. Steph Habasztia20. Martin Peterlinov zeth21. Vidak Gyakov brath22. Gyuranecz Topolchich23. Gregur Tkalecz24. Peter Koszar25. Miko Persin26. Vdoua Moszlauka27. S. Darasay28. Juan Czestarov brath29. Martin Skrajecz30. Pauicza Rakinichkin31. Mihok Botoss32. Mihaly Poszuten33. Dora Tuabelinka34. Martin Tkalecz35. Ivanecz Zlatecz36. Jela Meszaroua37. Iuan Pechenchich38. Katonka N. 39. Matthaus Piskor40. Peter Sosstar41. Andras Chismesia42. Mihaly Tomerlinov zeth43. Martin Chismesia44. Juricza Kouach45. Marko Diuanecz46. Mattos Matanov47. Stephan Relich48. D. Kengel Voiuoda

49. N. Pintar50. Gyuro Sztanina51. Dora Gouedankouicz52. Jakob Salata53. Iuan Miholinkin zeth54. Stephan Jankouich55. Thomicza Colungya56. N. Sztuich57. Georg Vranich58. Frayne Zmedmostov59. Lukach Pramas60. Mathissa N.61. Martin Piskor62. N.Matthochecz63. Martin lepoga Marka szin64. Mara Bregovcheua65. Lauren Hegeduss66. Miko Kouachich67. Maroka Mihalenicheua68. Jurko Tkalecz69. Dora Rakouichka70. Vdoua Koprinichanka71. Boltek Chismesia72. Lepi Marko StariJancza

Petrianchev

BerUCZe miNOr1. Plantari Kollar2. Orsanchina Kchi3. Habjan Gyrnich4. Mihaly Sokacz5. Mihaly Manchetko6. N. Pautkouich7. Gyurkao Iuekov szin8. Martin Kezme9. Vdoua Penicza10. Kristo Szodecz11. N. Sztipan12. Martin Tatar13. Stephan Bodesichin zeth14. Simek Petranecz15. N. Iouanagha

PaGUS SemOUeCZ1. Mara Potrekouina2. Mattok Vrabecz3. Andro Dreuoszek4. Mihaly Hrenek5. Pauko Idem6. Peter Podostanich7. Mihok Martinov8. Peter Palteas9. Matte Sztancheu Zeth10. Miho Hersenjk11. Mihaly SztancheVidak

Rogenov zeth12. Mihinecz Czikos 13. Miklous Herszeg14. Pero Skouer15. Mitter Mihaly16. Mattho Debelyak17. Matthias Tkalecz18. N. Marian

hrvoje petrić pogranična društva i okoliš: varaždinski ......hrvoje petrić pogranična...

Documents