hrvatsko pravo petar bosnić _ petrus

8/7/2019 Hrvatsko pravo Petar Bosnić _ Petrus

http://slidepdf.com/reader/full/hrvatsko-pravo-petar-bosnic-petrus 1/95

Hrvatsko pravoIli

Nova hrvatska utopija

O Naslovu 1

O sadržaju 5O naslovu Nova Hrvatska utopija...............................................................................7

Prethodna napomenaOva verzija koju sada možete naći na internetu proširena je i dopunjena nekim

bitnim stvarima, a kako se već vidi, bit će još dopunjavana i to vrlo skoro. Što se više bavim ovom materijom otkrivam sve važnije i važnije momente prava. Moja prvotnaželja da napravim neku malu, kratku knjižicu, pokazala se dugovječnom kao mjehur od sapunice. To je ujedno jedinstven slučaj da se mjehur od sapunice pretvorio u

pravu pravcatu «sapunicu». No što se tu može? Ja mislim da moram biti vjeran i poslušan rob predmeta kojim se bavim i da ga izrazim u barem onoj minimalnoj

potpunosti koju on sam zahtjeva, pa makar nekome bio i dosadan ili preopširan.Tješim se time da su drugi pisci pravnih knjiga bili puno opširniji od mene, ali se iopominjem spoznajom da je danas knjigu puno lakše napisati nego pročitati pa se takonastojim držati u što tješnjim granicama.

§ 1

O NaslovuMoj je običaj da najprije kažem koju riječ o smislu naslova kojeg sam

odabrao. Evo, dakle, tih riječi.

Prije svega, moram reći da ovo što ovdje piše nema ama baš nikakve veze saonim što se u Hrvatskoj podrazumijeva pod sintagmom i političkom orjentacijom«Hrvatsko pravo», niti sa Pravaštvom uopće, jer ono što Pravaši zastupaju sve je

prije nego nekakvo pravo. O tome nema potrebe da se više bilo što kaže.

§ 2

Ovo je štivo za munjare, tj. osobe koje još uvijek zanima teorija ili filozofija prava.

Iako je ovaj tekst nedovršen, a možda će takav i ostati, misaonim ljudimamogao bi biti čak puno zanimljiviji nego neki drugi moji tekstovi koje sam imaovremena i snage srediti i dovršiti.

§ 3

Čak i moje, vrlo oskudno, amatersko poznavanje prava i pravne znanostiukazuje na to da su u pravu oni koje tvrde da, u našim vremenima, pravo gubi

potrebnu moć i svoju svrsishodnost, ili pak «efikasnost», kako se to već kaže, i da jeosuđeno na svojevrsno jalovo lutanje i batrganje sve dok se na neki ulitmativni načinne postave pitanja o tome: što pravo jest, zašto je nužno, i čemu, in finem služi, tj.

koja mu je ključna i krajnja svrha, telos ili finis, te dok se, naravno, ne dade i nekakavsvrsishodan - a to ujedno znači - i istinit odgovor na nj.

1



I u prijašnjim vremenima postojala je ova potreba za samorazumijevanjem ilisamopoznavanjem prava, ali možda ne u ovako akutnom i neodgodivom obliku.

Prvi je Ciceron postavio zahtjev za tim da se pravo transformira u znanost, pouzoru na filozofiju. Njegov zahtjev pokušali su puno kasnije realizirati humanisti, ali

bez ikakvog spomena vrijednog rezultata. Neusporedivo više, tj. veći, i važniji prilog

samopoznavanju prava, tj. uspostavljanju pravne znanosti dali su pripadnici ŠkolePrirodnog, Umnog i Racionalnog prava. No ni to nije uspostavilo pravnu znanost, i

pored toga što mišljenja tih mislilaca spadaju u nešto od onog najvrednijeg što je na području racionalnog duha dao ljudski rod. Tek Hegel u Osnovnim crtama filozofijeprava eksplicitno uspostavlja nešto što bi se moglo smatrati nekakvom, tj.specifičnom pravnom znanošću – samopoimanjem ili samopoznavanjem prava.

No, dok su tvrdnje teoretičara Škole Prirodnog, Umnog i Racionalnog prava bile izvrsni, ali nedovršeni i nepotpuni pokušaji produbljavanja i osvješćivanja prava,tj. stvaranja pravne znanosti, pa prema tome i svojevrsni podbačaji, Hegelove tvrdnje

pokazale su se kao prebačaji ili premašaji, jer su, i pored svoje istinitosti i dubine, biletek nužno i opravdano proširenje filozofije, i na područje prava.

U vremenima od kraja 18 do početka ili čak sredine 20og. stoljeća, kad je pozitivno pravo bilo vrlo efikasno, i kad se, zahvaljujući također i njemu, zbivaoiznimno intezivan i plodan civilizacijski razvitak. Pravna znanost se razgranala i

podijelila se na tri glavne struje: interesne teorije, solidarističke, i pozitivističke. Onesu dale puno materijala pravnoj teoriji, ali sve je to bilo nekakvo epigonsko

ponavljanje ili detaljistička pravnoteorijska interpretacija ili variranje onoga što su o pravu i društvu rekli veliki filozofski mislioci ili osnivači sociologije, pa čak a iutemeljitelji teorije biološke evolucije. Pravni pozitivizam koji je sebi stavio u zadatak zasnivanje «čiste pravne znanosti», u djelu najvećeg svog predstavnika H. Kelsena,zapravo je, kroz djela koja sadrže tisuće stranica, ukinuo pravnu znanost.

I mada su pisci tih knjiga bili izvrsni pisci, koje bi bilo dobro pročitati, jer surekli i mnogo mudrih stvari, trebalo bi ih ipak čitati prvenstveno zbog toga da čovjek vidi kako to o pravu ne treba pisati i kako ga ne treba shvaćati. Oni razvodnjavajuteoriju prava, opterećujući ju brojnim nebitnim stvarima, a i pogrešno shvaćenim

pojmovima koje stavljaju u temelje svojih teorija. Npr.: pojam «egoizma»,«utilitarizma», ili «funkcionalizma».

Istinska teorija prava, teorija koja bi pravnim riječnikom i pravilno shvaćenim pojmovima, u okviru samoga prava, i na njegovim principima, progovorila o njemusamome, tj, o njegovoj prirodi, izgleda da još ne postoji.

No takva teorija možda i nije moguća, jer, lako je moguće, kako je govorioHegel, da svijest prava o sebi samom uistinu i nužno « pada izvan područja samoga

prava.» No kako god bilo, čini se da će pozitivno pravo i dalje lutati i biti osuđeno nastanovitu neefikasnost ili nemoć sve dok se ne dade jasan, lakonski kratak, istinit isvrsishodan odgovor na pitanje što je ono sāmo i čemu služi. Mislim na neki odgovor koji bi bio svrsishodniji, određeniji, detaljniji i precizniji od onog što ga je dao Hegel.

Dok se ne nađe taj odgovor, naime, neće kod ljudi biti onog opravdanog inužnog strahopoštovanja prema njemu. A bez tog strahopoštovanja, ljudi nećeslušati njegov pravorijek i služiti mu, tako da zbog toga ni ono samo neće moćiefikasno služiti ljudima.

§ 4

2



Čini se da je za ispravan pogled na pravo, pogled koji omogućuje njegovoistinsko razumijevanje i prikaz ili uspješnu primjenu, presudno važno jasno uvidjeti,odnosno točnije, podsjetiti na ona mišljenja koja su ustvrdila; da pravne norme,usprkos svoj svojoj velikoj, vanjskoj raličititosti, gotovo poput matematičkih normi,imaju jedan isti opći, univerzalni temelj, odnosno jedinstven unutarnji identitet,

intenciju, metodu djelovanja i cilj.Danas, pogotovo u našim krajevima, treba biti vrlo pronicljiv, ali još višeodvažan da se shvati i prihvati istinitost ove tvrdnje o bitnom identitetu iuniverzalnosti temeljnih pravnih normi i ciljeva. Jasno, i u samom pravu treba

postojati dovoljan razlog za njeno prihvaćanje, tako da ću u najvećem dijelu izlaganja pokušati ukazati baš na taj «dovoljni razlog», tj. temelj, odnosno pokušati pokazati da je ona tvrdnja doista istinita.

To ću morati učiniti tim više i prije što se moje mišljenje o ovoj stvarisuprotstavlja mišljenjima nekih od najvećih mislilaca prava, npr: Aristotelovom,Montesquieovom von Savignyevom, Hegelovom, a i mišljenjima nekih drugih velikihmislilaca.

§ 5

Ali ono «moje» mišljenje o univerzalnosti i permanentnoj valjanosti osnovnih,a i onih relativno «sporednih» pravnih normi, za poznavatelje prava, kao što sam većnatuknuo, i nije neki apsolutni novum. Ono ima svoje svoje prethodnike u najvećih

pravnika i teoretičara prava, sve od Rimskih vremena, a nastajalo je u krilu i natemelju ius gentiuma, kojeg su zastupali i razvijali pretori peregrinusi. Velik isnažan podstrek razvoju ideje o univerzalnosti i «vječnosti» prava i općih pravnihnormi dala je Crkva i posebno skolastičar Toma Akvinski, tvrdnjom da ono potiče izBožjeg uma i da je Božjom Voljom dospjelo među ljude.

Ideja o univerzalnosti i sveopćoj i vječnoj važnosti pravnih normi najvećidoseg i procvat doživljava u 17. i 18 stoljeću, u školama tzv. Prirodnog , Umnog iRacionalnog prava, u djelima, H. Grotiusa, Leibnitza, Spinoze. S. Pufendorfa, Domatai cijelog niza drugih brilijantnih umova i teoretičara prava, od kojih su, neki, pokušalizasnovati i pravni sistem na tzv. euklidskoj ili geometrijskoj, tj. deduktivno-aksiomatskoj metodi, jer su, kako ćemo naknadno pokazati, s pravom smatrali da je

pravo proizvod specifične upotrebe uma. Jedan autor, teretičar prava, kaže kako su predstavnici Škole racionalnog prava u osnovi smatrali :»da čovječji um nije samoinstrument pomoću kojeg spoznajemo norme prirodnog prava, već je um kreativniinstrument, koji – apstrahirajući od svake stvarnosti – može samostalno stvarati

«dobre» pravne norme.To je sasvim točno, a i ne samo to. One takozvane «norme prirodnog prava»koje spominje taj teoretičar, zapravo i nisu ništa drugo do tvorevine onog kreativnogljudskog uma – temeljne norme koje je sazdao ljudski um i kojima se čovjek, odnosnoljudska vrsta odvajkada rukovodi, a kojima će se u velikoj mjeri rukovoditi i u

budućnosti u poslu ostvarivanja svojih krajnjih i najvažnijih, povijesnih,natpovijesnih, a možda i nadbioloških, transempirijskih ciljeva.

I prije nego što je u modu ušla pozitivistička manira u mišljenju prava, malo je bilo stručnjaka koji su bili svjesni toga da je velik dio intencija tih starih pravnika izdoba evropskg racionalizma i prosvjetiteljstva duboko istinit i da je ontogeničkiljudski um ili duh odvajkada bio temeljem pozitivnog prava, a i onog «božanskog»,

kako je to rekao J. J. Rousseau, a i onog prirodnog, i da će to biti i u budućnosti.

3



Također mislim da će tek budućnost pokazati koliko su puno ovi mislioci participiraliu istini.

§ 6

Za sada samo napominjem da je do ovog razilaženja u mišljenju okouniverzalnosti i partikularnosti, odnosno regionalnosti ili nacionalnosti, a i

permanentnosti i privremenosti, tj. trajnosti i prolaznosti, u važenju pravnih normidošlo zbog toga što je za neke mislioce temeljni, kolektivni pravni subjekt i objekt

bio, polis ili pak nacija, odnosno nacionalna država, dok je za druge (iako toga nisu bili svjesni), to bila ljudska vrsta.

Ja sām, osobno, potpuno svjesno, zastupam tvrdnju da je ljudska vrsta - a nenarodi, države niti društva – da je, dakle ona (vrsta) osnovni subjekt i objekt prava,odnosno njegov adresant i adresat, i mislim da u tome ne griješim. Već sam to puno

puta rekao, a vjerojatno ću to opet ponavljati, kao kakav papagaj; da je pravosvojevrstan, voljni ili volitivni instrument za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva

ljudske vrste i da nikad ne bi nastalo kad ne bi bilo tih ciljeva. S druge strane,stvaranje prava, pravnih normi i njihovo trajno uvažavanje je dužnost ljudske vrste,

jer se bez toga ne bi mogli ostvariti, ni humani život, ni oni ciljevi, čije ostvarenje,kako smo to već bezbroj puta rekli, daje smisao njenom opstanku.

§ 7

No ima još jedan razlog zbog kojeg je, kako se čini, došlo do razmimoilaženjau mišljenjima permanentne i privremene valjanosti neke pravne norme i mišljenjima onjihovoj univerzalnosti.

Evo toga.Svaka pravna norma, naime, ima svoj trajni, neprolazni unutarnji supstrat,

ratio essendi, te vanjsko tijelo, oblik i elemente koji su privremeni. Neki su mislioci skoncentrirali svoju pažnju na onaj unutarnji supstrat, ultima

ratio iuris neke pravne norme, a neki pak na ono što je vanjsko, odnosno «prvo - proteron - za nas», (Aristotel), na ono neposredno, pozitivno, privremeno.

Eto, zapitajmo se npr. na temelju čega je nastala pravna norma da jedan čovjek treba biti rob, a drugi mu vlasnik i gospodar?

Što je njen trajni unutarnji supstrat?Čini se da je odgovor u tome da je tom odredbom, na specifičan način, umu

data vlast i pravo da gospodari onim ne-umnim dijelom ljudskog bića i ljudske vrste.

Kad je, naime, stvaranjem prvih ljudskih, tj. humanih, ili društvenih zajednica- radi što ekonomičnije i svrsishodnije upotrebe ljudskih snaga i životnog vremena iradi olakšanja života ljudske vrste - došlo do temeljne funkcionalne podjele rada naumni i fizički, tj. na rad i upravljanje, oni koji su bili inteligentniji, spretniji, umniji, ičije je mišljenje stoga bilo svrsishodnije, postali su gospodarima, a oni koji nisu imalitakvih sposobnosti ostali su robovima i obavljali su one «niže», «fizičke» poslove

potrebne za opstanak društva ili ljudske vrste i napredak, odosno razvoj civilizacije, tj. približavanje ciljevima ka čijem se ostvarenju težilo.

Da li je ta odredba bila dobra i pravedna?To su pitanje vrlo temeljito obradili već Platon i Aristotel i zaključili da bi bilo

vrlo loše kad bi vladao onaj ne-umni element u ljudskoj vrsti, te da bi čak i njihova

jednakost bila nepravedna.

4



Ropstvo je bila antička društveno-pravna forma one neophodne vladavine umanad ne-umnim dijelom ljudskog bića i ljudske vrste.

Ima puno mislilaca koji tvrde da je ropstvo bilo zlo i nepravda, ali, nažalost, uantici koja je obilovala velikim i dubokim umovima i genijalnim pravnicima, nitkonije uspio pronaći nešto bolje.

Normi koja regulira funkcionalni odnos uma i snage, tek je moderno doba, i to prije svega nekoliko stoljeća, dalo neko bolje tijelo, tj. sačinilo ga od boljih faktora.

Ropstvo je ukinuto i više nema gospodara i roba, nego postoji političkislobodan radnik koji se pokorava samo svom poslovođi, manageru ili vlasnikukapitala, odnosno poduzeća, ili pak nekoj politički ili administrativno nadređenojosobi, i to samo za vrijeme trajanja radnog vremena i u pogledu predmeta na kojemrade, odnosno surađuju. Opća građanska prava su im potpuno jednaka. Oboje su

jednako slobodni ljudi, ili jednakopravne «fizičke osobe».Obojica imaju potpuno jednaka prava na bogatstvo, tj. vlasništvo nad

kapitalom i drugim oblicima imovine i na političko upravljanje, tj. »jednake šanse,kako se to običava reći, i takmiče se oko toga, tj. za njih, a sama utakmica dijeli ih na

one koji stiču vlasništvo nad kapitalom ili pravo na upravljanje i one koji treba darade ili izvršavaju naredbe.

I ova, slobodarska odredba, premda izvanjski suprotna onoj prethodnoj koja je uspostavila ropstvo, i ova je, dakle, odredba održala, i. Štoviše, unaprijedila onajodnos vladavine uma nad prostom snagom ili silom, odnos koji omogućuje opstanak inapredak društva i ostvarivanje ciljeva vrste. Ova, druga odredba naprednija je irazvijenija, između ostalog, i zato što je u nju unesen i moment motivacije, dok je

prva sadržavala samo moment prisile. No, Marx, a i mnogi današnji ljudi i ovakav bitno slobodan i slobodarski

odnos smatraju specifičnom nehumanošću i nepravdom - otuđenjem, alienacijom. No, da skratimo priču, idemo odmah korak dalje.Cilj povijesti bio je stvaranje umjetnog bića. Ono je zapravo već stvoreno, a

stvoreno je radi toga da izvršava ono što od njega traži ljudska vrsta – da bude bićevito sredstvo koje će joj poslužiti za ostvarivanje onih njenih ultimativnih ciljeva.

Ovdje jedno ne-živo biće ima isti zadatak kojeg su nekada imali robovi iradnici. Kad se, u nekom budućem, planetarnom, tj. globalnom društvu, kojeg janazivam logoktatskim, ponovo, ali u drugačijem obliku, ozakoni onaj odnos, opet ćeto biti vladavina onog ontogeničnog, kreativnog, umnog nad ne-umnim, požudnimaspektom bićevitosti – vladavina uma nad snagom.

U svojoj osnovi, dakle, norma koja propisuje vladavinu uma nad snagom jeostala ista, ali je promijenila elemente od kojih se sastoji i njihove akcidentalne

odnose.Gornje izlaganje ide na ruku glasovitoj Papinijanovoj tvrdnji da pravo, ukoliko je konzistentno, a ja bih dodao još i ontogenično, da ono, dakle, ne može propisatinešto nepravedno.

Oni prethodni stupnjevi razvoja spomenute norme, koji su bili proglašavaninehumanima i nepravednima možda su bili samo nužni, nezaobilazni, funkcionalnikoraci ka stvaranju umjetnog bića i ka tome da bi se mogla ozakoniti ona zadnja ne-nehumana norma po kojoj bi jedno živo, umno biće vladalo nad ne-živim i, umjestosupripadnika svoje vrste, i drugih živih stvorova koristilo ga kao bićevito sredstvo zaobavljanje onih poslova koji su nužni za opstanak vrste i ostvarivanje njenihultimativnih ciljeva.

Uostalom, ovakav odnos uma i snage i nije neko apsolutno ljudsko iznašašće.Već je priroda odredila da duh vlada nad materijom, um nad tijelom i snagom, glava

5



nad trupom i udovima, razum nad požudom, emocijama itd. Pravo je bila samosvrsishodna reprodukcija i primjena ovog funkcionalnog, ili svrsishodnog odnosa nakolektivne entitete što se sastoje od živih individua i grupa, klasa itd., a u najnovijemvremenu i na odnos čovjeka i umjetnog bića.

§ 8

Ali, vratimo se mi ipak temi ovog odjeljka.I baš zbog toga što je pravo - kako smo gore ustvrdili i kako ćemo još mnogo

puta ponoviti – ospoljena volja ljudske vrste, te je upravo stoga, u svojim temeljimatako jednovito i univerzalno, mi kažemo da je pomalo apsurdno, ili barem nekakonevažno ili neopravdano govoriti o nekom Hrvatskom, Njemačkom, Engleskom, iličak Rimskom pravu, kod kojeg, njegovo veliko i slavno ime ne označava tolikonjegov državni ili nacionalni partikularitet, posebnost, koliko onaj nezaobilazni iuniverzalni stupanj razvoja prava, slično kao npr. i izraz «Talionsko pravo» koje mu

je prethodilo.

Čak i pravni historicista, ili «nacoinalista», Karl Friderich von Savigny kažeda «Rimsko pravo nije bilo vezano uz neku naciju, nego nadnacionalno pravo, nakoje se, jednako kao ni na religiju ili književnost ne može gledati kao na nekinacionalni posjed.» Peter Stein : Rimsko pravo i Europa. 131.

Onim pridjevima, dakle,: hrvatsko, njemačko, englesko itd obično, iskazujemonebitne specifičnosti tih pravnih sistema i njihove površinske, vanjske različitostispram nekih drugih.

Ukoliko je opravdan (što će se možda pokazati u glavnini teksta), naslov ovograda, «Hrvatsko pravo» ne upućuje, dakle, na te vanjske razlike spram drugih

pravnih sistema, nego prvenstveno na Hrvatski doprinos razvoju ili razumijevanjusamog prava, pa bi možda bolji naslov bio Osnove prava, Prilog teoriji prava, ili

pak Prilog filozofiji prava. Ni važeće pozitivno pravo u Hrvatskoj, uostalom, nije neka originalna,

domaća tvorevina, nego kompilat sastavljen od normi najrazličitije provenijencije iutjecaja, pa je i s obzirom na to pridjev “hrvatsko” diskutabilne važnosti. Takompilativnost ili eklekticizam, da se razumijemo, sam po sebi ne mora biti ništa loše,

jer su čak najveći do sada poznati sistemi pravnih normi; npr. Codex Theodosianus,veliki Justinijanov Corpus iuris civilis, Napoleonov Code civile, i Njemačkigrađanski zakonik također bili svojevrsna kompilacija sastavljena od običajnog iRimskog prava. Ali, naravno, ne mora svako sastavljanje, odnosno spajanjeraznorodnih pravnih normi ili sistema biti tako izvrsno. Neke od tih tvorevina pokreću

društva i narode naprijed, a neke pak ometaju njihovo produktivno funkcioniranje iliih unazađuju.

§ 9

Već smo rekli da je pravo, u svojoj osnovi, nije ospoljena volja nekog naroda,nego ospoljena volja ljudske vrste – instrument kojim ona sebe motivira, ali iprisiljava na to da živi i djeluje u takvim odnosima koji vode ka ostvarivanju ciljevakoji su joj zadani, a čije ostvarenje daje smisao njenom mučnom opstanku. Gledano izsame osnove stvari, narodi, koji su kolektivni entiteti, tek su objekti ili podloga nakoju se aplicira nomogenička ili nomotetička volja ljudske vrste.

§ 10

6



Ali, evo još nekoliko riječi u svrhu mogućeg objašnjenja povoda za tvrdnje da je pravo produkt naroda, ili “narodnog duha”.

Neposredni subjekti i objekti prava uvijek su bili nekakvi kolektivni entiteti: plemena ili njihovi savezi ili pak narodi. Oni su definirali i kodificirali različite

običaje ili pravne norme i tako ih pretvarali u kakav takav pravni sistem, bez kojega primjena prava ne bi bila moguća, a možda čak ni njegova egzistencija. Norme i sam pravni sistem dugo su sazrijevali u krilu, odnosno «u duhu« nekog naroda, sve dok vlade ili vladari nisu dali nalog za njegovu pismeno objavljivanje i kodifikaciju.Odatle, možda kod pripadnika Historijske škole ideja da je narod, odnosno “narodniduh” izvorni i ključni tvorac prava i pravnog sistema.

Ovdje se međutim radi samo o tome da su različiti narodi samo posredovali ustvaranju kvalitativno različitih, a i različito vrijednih, ili bezvrijednih priloga pravukojeg je stvarala i stvorila ljudska vrsta, tj. njen ontogenični, ili politogenični, ili pak,ako hoćete, nomogenični ili nomotetički, ali i ontoklastični duh. Neposredni izvor

pravnih normi bila je spontana i učestala praksa i odnosi među pripadnicima nekog

plemena ili naroda, koja je postala običajem (longa et diuturna consuetudo – dugotrajnim i čestim prakticiranjem neke radnje ili odnosa), a kasnije i ontogenični,odnosno politogenični ili nomogenični duh nekog genija poput Haronde, Likurga iliSolona, ili pak nekog pretora ili pak pravnika poput Gaja, ili nekog drugog, koji jeimao pravo ius respondendi ex auctoritate pirncipi, poput Ulpijana, Paulusa iliPapiniana.

I oni dobri vladari, koji su, ili Dei Gratia ili ipse gratia - po vlastitoj“milosti”, kao Napoleon I, bili neposredni i legitimni predstavnici naroda, te njegovizastupnici i brigobrižnici, imali su goleme zasluge za razvoj pravnog sistema kojim sesluži današnja ljudska vrsta, jer oni su i naručivali dobre i pravedne zakone izapovijedali njihovu kodifikaciju i primjenu. To je još jedan povod za onu tvrdnju

predstavnika Historijske škole da je pravo nastalo u krilu naroda – tvrdnju koja, ipak, i pored svega toga, nije u tolikoj mjeri istinita koliko su mislili njeni predstavnici.

Justinijanov zakonik, eto, nije nastao u krilu niti u duhu naroda koje jeobuhvaćalo tadašnje Bizantsko carstvo. Kako je poznato, zakoni koje on sadrži nastalisu već davno na Zapadu, a na Istoku se nisu održali u krilu naroda, nego u kriluBeritske i Konsantinopolske pravne škole.

Ovdje treba podsjetiti i na to da je u ljudskoj povijesti bilo puno i onih loših iizopačenih vladara i ontoklastičkih naroda i kultura, čak puno više nego onihontogeničkih, i da su oni stvarali ili samo prakticirali naopake i nepravedne zakone izakonike koji su sprečavali razvoj civilizacije i suprotstavljali se ostvarivanju ljudskih

ciljeva. Pa, ako su, kao što tvrde predstavnici Historijske pravne škole, narodi stvaralizakone, onda se može tvrditi da su se oni zapravo češće, putem loših zakona,suprotstavljali nomogeničkoj ili nomotetičkoj intenciji ljudske vrste. Narod,odnosno njegov duh vrlo je često, a katkada i suviše inertan ili rigidan entitet, pa jeveliko pitanje koliko je on, putem prava doprinio ostvarivanju ciljeva ljudske vrste, akoliko je, svojim zakonima, običajima i kulturom ometao njihovo ostvarivanje. Ne bitrebalo samtrati suviše smionom tvrdnju da su neki narodi, pa čak i oni veliki izumrlizato što nisu mogli prihvatiti nove, ontogeničke zakone i zakonske sisteme, nego su sedržali onih koje je protok vremena i razvoj civilizacije izopačio i učinioontoklastičnima.

J. J. Rousseau je u Društvenom ugovoru izričito ustvrdio da je vrlo veliki

problem ili teškoća privoliti narod da prihvati čak i one najbolje zakone, te da pri tomni najveći ljudski autoritet nije dovoljan, nego je često nužno - kao npr. u slučaju

7



Hamurabijevog zakonika ili Mojsijevog Dekaloga - pribjeći tobožnjim zahtjevima ilitobožnjoj volji nekakvog božanskog entiteta i tako aktivirati djelovanje njegovog,neusporedivo snažnijeg autoriteta. A stari ili prestari narodi - kaže Rousseau – plašese dobrih zakona i diranja u one loše, te promjena na bolje kao što se glupavi

bolesnici plaše i odmah zadrhte na pojavu liječnika.

No mora se reći slijedeće: narod je subjekt koji ne može opstati ni živjeti bezzakona, pa je njegova potreba za zakonima bila najvažniji, a često i jedini pokretačrazvoja zakonodavstva i prava, pa i onog naopakog.

Pored toga, mora se još istaknuti da prava ne bi bilo da nisu postojali i takvi,kolektivni entiteti kao što su plemena, njihovi savezi, narodi etc. jer oni su neposredna

biološka i ontogenička, odnosno politogenička osnova iz koje su, aplikacijom prava,ili podređivanjem pravnim normama, izrastala društva, države i različite kulture.

§ 11

O sadržaju

Sada, pak, riječ, dvije o onom sadržaju teksta iz kojeg se mogao izvesti gornjinaslov.

Rad koji je pred vama nema u svom prioritetu neku neposrednu pragmatičkusvrhu ili cilj. On prije svega, odgovara na pitanja: što su pravo i pravda, iz čega oni

proizlaze i koja im je stvarna svrha ili cilj. Prava je važnost tih pitanja, u dosadašnoj pravnoj znanosti, uglavnom bila zanemarivana, ili su pak odgovori na njih biliusputni, površni, promašeni ili nedovoljni. No treba reći da je bilo je i takvih koji su

bili preduboki da bi imali nekog značajnijeg utjecaja na dosadašnju pravnu znanost injene stvaratelje.

Paradoksalno je to da je filozofija ovoj temi posvećivala puno više pažnjenego pravna znanost i da je tek nekolicina najvećih mislilaca dala istinit, ali nažalost inekako predubok odgovor na to pitanje. Tako da su se mnoge generacije, odnosile

prema tim spoznajama uglavnom tako kao da to nikada nije bilo otkriveno, napisanoili izrečeno, pa je ostalo bez nekog većeg i značajnijeg utjecaja na pravna kretanja.

Eto, i pored najvećih blaga ljudi često prolaze «kao pored turskog groblja!»Istinit i dubok odgovor na to pitanje (ako ne spada u društvo onih

«predubokih», filozofskih) ne može ostati bez posljedica ili odjeka u društvenoj, pravnoj i političkoj ili pak nacionalnoj praksi one sredine u kojoj je dat, jer to jezapravo, et in finem odgovor te sredine ili te nacije na jedno pitanje, koje nikako nemože biti plod samovolje ili hira, pa čak niti obdarenosti neke individue, nego se,sàmo to pitanje, svojom vlastitom, unutarnjom nužnošću, odnosno nezaobilaznošću,

te silnom potrebom i moći nameće samo od sebe, i nemoguće je da se bilo kojedruštvo ili bilo koja nacija ogluši ô nj. A individue koje ga tematiziraju ili izgovaraju,i odgovaraju na nj, ili pak narodi samo su živa sredstva ili usta na koja progovarastvaralački, ontogenički,odnosno nomogenički duh ljudske vrste .

Ovo se, dakle, s tog razloga može tretirati i kao Hrvatski odgovor na to pitanje. To je nešto što bi možda moglo opravdati naslov Hrvatsko pravo.

§ 12

Ali, o kojem se to pitanju zapravo radi?Već je rečeno da se radi o pitanju: što je pravo, te posebno: što je pravda i što

je ono pravedno.

8



Pitanje o naravi prava, za sada, ostavljamo po strani. Okrećemo se najprije i prvenstveno pravdi.

Obični ljudi, već od prastarih vremena, smatraju da je pravda najvažnija stvar,ili najvažnija ljudska duhovna, potreba na ovom svijetu, pa je upravo iz tog mnijenja i

proizišla ona slavna izreka: «Fiat iustitia, pereat mundus – Neka bude pravde, pa

makar svijet propao». Ali, i sa druge, one stručne strane, većina velikih mislilaca daje pravdi najviše mjesto među ljudskim vrlinama, ili pak njeno ozbiljenje smatra jednimod nekoliko najvažnijih, krajnjih ciljeva ljudskih težnji i djelatnosti.

Mi se uglavnom slažemo s tim mišljenjima, ali u ovom tekstu, a i u drugim, prethodnima, govorimo da je pravda, pored toga što je rečeno i što se smatralo dosada, još i najbolji moralni, psihološki, duhovni ili volitivni instrument i motiv za

pokretanje razvoja društva i civilizacije koji su opća organizacijska i materijalnasredstva za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Stoga se ovdje, pod pitanjem o pravdi krije i praktičko pitanje o tome kako, i pomoću čega, što je moguće ekonomičnije, i bez nekih većih i nepotrebnih žrtava, poteškoća ili potresa izvući se iz nepoželjne povijesne stagnacije, sporosti

napredovanja, krize ili zaostalosti i nastaviti daljnji razvoj društva i civilizacije -onako kako se smatra da bi to bilo potrebno na osnovu razumnih očekivanja velikevećine ljudi.

Kako se iz gornjeg teksta sasvim jasno naslućuje, to nikako nije moguće bezpravednih društvenih odnosa, i to takvih koji bi bili barem nešto funkcionalniji odonih na kojima su bila utemeljena dosadašnja, a i ova današanja društva.

§ 13

Velika većina dosadašnjih istraživanja uvjerljivo ukazuje na to da onatemeljna pravda, a i nepravda, te funkcionalnost ili disfunkcionalnost društava leži ukoncepciji vlasništva i vlasničkim odnosima. Ali, o tome će više riječi biti kasnije.

§ 14

Iako ovdje izneseni odgovor na to pitanje dolazi iz Hrvatske, iz onog što jerečeno u glavnom dijelu teksta, vidi se da to nije neko isključivo Hrvatsko pitanje.Može se, štaviše, mora se reći da je to danas jedno od općih gorućih pitanjasuvremenog svijeta, ali, i to da nije tek od jučer, nego da je postavljeno već odavno.Odgovor na njega uvijek se i najintezivnije tražio u onim najrazvijenijim djelovimasvijeta, i to već gotovo dvije i pol tisuće godina – od vremena od kojeg je društvo,

utemeljeno na privatnom vlasništvu, kroz mišljenja velikih mislilaca, otkrilo nekeznatne slabosti u svojoj strukturi i funkcioniranju. Tokom tog istog, dugog razdoblja pokazalo se da famozno društveno vlasništvo nije onaj pravi odgovor na to pitanje,nego je to nešto treće. A što je to, čitatelj će, kako se nadamo, moći vidjeti u glavniniteksta.

Uz teorijski odgovor koji se ovdje nudi, a koji je samo zaključna riječ mnogihistraživanja prethodnih mislilaca, dat je, naknadno i neplanirano i onaj«praktički», i to u formi pozitivnih pravnih, tj. zakonskih odredbi, i to naročitostoga da se nedvojbeno jasno vidi kako takav odgovor može biti funkcionalna osnovadruštva i kako je na osnovu njega moguć izlaz iz krize u koju je zapalo današnjedruštvo i današnja civilizacija, utemeljena na već uvelike disfunkcionalnom

privatnom vlasništvu.

9



(Kasnije ćemo eksplicitno ukazati na to da se istinska funkcionalnost možeutemeljiti isključivo u pravdi.)

§ 15

Mnogi suvremeni ljudi, počev od mislilaca, državnika ili političara, pa dosasvim običnih ljudi, više ili manje jasno ili svjesno uviđaju da je potreban neki novi,ili barem poboljšani duhovni, moralni ili politički temelj za nastavak razvojacivilizacije. Od prijedloga koji se nude, daleko najviše je onih očigledno trivijalnihkoji imaju samo neki lokalni značaj i takoreći jednodnevnu važnost. No ima i onihkoji se doimaju dubokima i originalnima sve dok analiza ili vrijeme ne pokažu da seradi o iluzijama ili zabludama. Ima glamuroznih zamisli, blistavih, ali samo izvana,alternativnih, duhovitih, zabavnih, luckastih i tko zna kakvih još. Najviše ih, i sanajvećom pompom emitiraju razni političari i stranke. Svijet, pa čak i sama Hrvatskatoliko vrve njima, tako da postoji opasnost da baš s njima budu i zagušeni, jer se,umjesto podstrekom za razvoj, ove bezbrojne, raznolike i zanimljive, ali

nefunkcionalne zamisli pokazuju velikom i opasnom preprekom. One ne bude naduniti snagu, nego ih, štoviše, guše, slabe, uništavaju.

Nedostaje jedino ona prava ideja, ona kojoj nema nikakve alternative, a kojaće na već odavno uobičajeni, ali ujedno i vječno nov, revolucionaran, kreativan načinnastaviti razvijati ovu, jedinu civilizaciju koju je čovjek do sada stvorio na svommatičnom planetu.

Napori koji su se otjelotvorili ili oslovotvorili u ovom radu bili su usmjerenina potragu baš za tim jedinim pravim načinom.

No ako su ti napori i bili uspješni, s tim zapravo još ni izdaleka nije sveriješeno.

Jer...tko će prepoznati istinu, koja je, kako se čini, čak i kad je otkrivena, i vrlo

jasno iskazana, najteže uočljiva i najteže prepoznatljiva stvar na ovome svijetu?A ako ju netko i prepozna hoće li imati snage, volje, strpljenja i hrabrosti

baviti se njome, i to danas kad se ljudi, što iz očaja, ili beznađa, što iz lijenosti radoodaju raznim praznim, laganim idejama ili senzacijama, ili pak nekim drugim vrstamadroga ili opijata.

Napredak, ka kojem svi mi težimo, i bez kojeg nam život nema smisla, jer onvodi ka ostvarivanju ciljeva vrste i svrhe njenog opstanka, taj napredak, dakle, nezbiva se nimalo lako, niti bez velikih poteškoća i savladavanja vrlo velikih prepreka.

Eto, toliko o tim stvarima.

***§ 16Drugi naslov: «Nova hrvatska utopija» izraz je stanovite, prilično velike

skepse, koja je gore već bila nagoviještena. On hoće reći kako bi očekivanje ili nadada bi nešto od onog što je moguće postići dubljim i potpunijim razumijevanjem pravai progresivnim zakonodavstvom o kojem se posebno govori u tekstu - očekivanjenekakvog povijesnog iskoraka ili barem nekog značajnijeg napretka - da bi, dakle,takvo nekakvo očekivanje, ovdje, na Hrvatskom tlu, nažalost, vrlo lako moglo biti

jalova nada i nešto neosnovano, jer gotovo svekoliko dosadašnje iskustvo pokazuje daključne Hrvatske snage i intencije, a i intencije bliskih joj i srodnih zemalja, nažalost,

ne teže ka pravdi, niti su okrenute i usmjerene ka napretku i budućnosti, nego više ka prošlosti i ka nazatku.

10



No, pored toga, treba reći da je Hrvatska, i pored opće retrogradnosti iontoklastičnosti, ipak bila nešto progresivnija od spomenutih zemalja, te da je,usprkos onoj općoj ontokastičnosti, katkada bila i žarište, ili izvorište naprednih idejau ovom malom učmalom kutku svijeta na jugoistoku Evrope.

Ipak, ono opće dosadašnje iskustvo, koliko god i kakvo god bilo, ne može se

smatrati isključivim, a možda ni presudnim faktorom koji određuje budućnost jednognaroda. Opstanak povijesnog svijeta, civilizacije nesumnjivo se zbiva kao nekakvamijena, u čiju narav još nismo sasvim proniknuli. Promjene su, dakle, uvijek moguće,štaviše nužne, a često se događaju i tamo gdje ih, baš zbog nepoznavanjazakonomjernosti povijesne mijene, najmanje očekujemo.

Imajući u vidu znatne prirodne predispozicije Hrvata, neka takva promjena naHrvatskom tlu mogla bi biti vrlo plodonosna i vjerojatno je da bi imala vrlo velik i

progresivan utjecaj i na svijet izvan Hrvatske i izvan regije u kojoj se nalazi. O tomesam iscrpnije i šire pisao u Hrvatskom testamentu.

§ 17

A sada samo nekoliko riječi o nečem što će se možda pokazati najvažnijim.

Ukoliko ovaj rad doista donosi na svijet neku produktivnu ideju, onda mislimda će on imati nekog utjecaja na kretanja u društvenoj zbilji tek kad ga uoče ljudi kojinisu skloni mudrijašenju, tj. oni koji će shvatiti da je to već zgotovljeno oruđe i da gamogu iskoristiti kao sredstvo za ostvarivanje svojih vlastitih, prvenstveno praktičkih

političkih, društvenih ili pak ekonomskih vizija i ciljeva.

§ 18Crtice iz osnova prava

Posvećeno istinskim pravednicima, ljudima koji su se žrtvovali, ili će se žrtvovati za ostvarenje ciljeva ljudske vrste.

§ 19Neophodne prethodne napomene

U ovom tekstu često koristim termine «ontogeničan», «ontoklastičan»,«umjetno biće», «umjetni organizam» i druge koji se, barem za sada, ne koriste nigdjeosim u mojim radovima. Da bi čitatelj mogao razumjeti o čemu govorim, moram rećinekoliko riječi o tim stvarima.

Povijest smatram ontogeničnim procesom – procesom stvaranja i razvojaumjetnog bića – grč.: το ον - to on, ili lat. ens. Ljudska vrsta je ontogenična – sposobna stvoriti nešto bićevito. Neke druge vrste sposobne su stvoriti tek stvari - ταχρηματα – ta hremata - koje nisu bićevite. Te su vrste – pauci, pčele, ptice, dabroviitd. - isključivo hrematogenične.

Ontogeničnost se do sada pripisivala isključivo Bogu, za kojeg se tvrdi da jestvorio svijet – prirodno biće. U mojim radovima ontogeničnost se pripisuje i čovjeku,tj. ljudskoj vrsti. No ona ne stvara prirodno biće, nego umjetno. Ono je već odavnoznano pod nepravedno ozloglašenim imenom kapital. Ontogeničnost je isto što ikreativnost ili genijalnost. Ili, drugačije, kreativnost ili genijalnost je sposobnoststvaranja nečeg bićevitog - onto-geničnost. (Kreativne individue, a i narodi stvaraju

samo neophodne bićevite elemente umjetnog bića. Jedino vrsta može stvoriti cjelovitoumjetno biće i to u toku tisuća ili mnogih desetina tisuća govina). Bićevitost

11



čovjekove tvorevine bila je najprije ozbiljena u umjetnosti, a percipirana, uočena, kaonekakva posebna moćna bićevitost tek u novcu, koji je moment kapitala uopće, i tokroz njegovu moć da se odupre nekim čovjekovim težnjama i namjerama i krozsposobnost da vlada nekim važnim aspektima čovjekova života. Tu moć ne smatramozlom, kako su na nju gledali utopisti, razni moralisti, filantropi, revolucionari i

marksisti, koji su je smatrali otjelotvorenjem čovjekova korjenitog otuđenja. Stvaranje bićevite moći koja bi pouzdano i produktivno vladala povijesnim procesom i vodilaga, bio je «tajni», nesvjesni cilj povijesti i on je uspješno ostvaren dovršavanjemrazvoja kapitala tokom nekoliko zadnjih stoljeća. Suvremena Zapadna civilizacija jeime za najpotpunije otjelotvorenje kapitala, odnosno, jasnije i bolje rečeno umjetnog

bića.Ovdje to ističemo zato jer je presudno važno imati na umu da ta civilizacija

nije nekakva mehanička cjelina, nego nešto bićevito, nešto što ima dušu, ali ne prirodnu, nego umjetnu. Stvarni zadatak ove, umjetno-bićevite, odnosno oduševljeneili produševljene tvorevine jest da brine o čovjeku (ali i o prirodnom biću); da radimnoge poslove umjesto čovjeka, te da bude sredstvo kojim će on ostvariti ciljeve radi

kojih postoji, jer se oni mogu ostvariti jedino s nekim bićevitim sredstvom.Društvo je umjetni organizam u kojem opstoji i «živi» umjetno biće, a

Liberalno-demokratsko građansko društvo smatram sintezom društvenog razvoja,odnosno zgotovljenim organizacijskim ili političkim instrumentom ili sredstvom zaostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Ovdje, naravno, mislim naepitetičke, tj. samodovoljne i samoodržive oblike društva, na države.

Pod ontoklastičnim tendencijama, intencijama ili aktivnostima podrazumijevam one koje su se suprotstavljale stvaranju i razvijanju umjetnog bića.Zemlja je bila bojno polje ontogeničkih i ontoklastičkih snaga, a povijest vrijemenjihovog intezivnog sukobljavanja. Ove su se snage ili tendencije evidentno nastavilesukobljavati i nakon što je umjetno biće već bilo dovršeno, ali se može očekivati da ćeone ontogeničke tendencije ili snage s vremenom postajati sve nadmočnije, pogotovoako se proširi svijest o tome što je zapravo bila povijest i što je rezultat njenogzbivanja, te čemu on treba služiti.

Razvoj civilizacije dijelim na četitri etape, koje proizlaze iz četveročlanedijalektike. To su 1. teza – Neolitska, fiziocentrična ili fiziokratska (ali ne uekonomističkom smislu ovog termina, nego u smislu vladavine prirode - fizis - nadživotom ljudskih zajednica); 2. antiteza - Antička - antropocentrična iliantropokratska – «Čovjek je mjera svih stvari – Protagora; i vladar nad svimstvarima i procesima unutar civilizacije 3. sinteza – Zapadna – logocentrična iliscientocentrična, ili pak tehnocentrična i tehnokratska. To je epoha uspostavljanja

neposredne i posvjemašnje vlasti umjetnog bića. 4. epiteza - budućaAntropotehnološka civilizacija, koja će biti logokratske naravi – slično kao i Zapadna,ali puno šire i temeljitije, određena vladavinom znanosti. Logokracija, vladavinaznanosti, zapravo nije ništa drugo do onaj nužni napredniji stupanj razvoja liberalnegrađanske demokracije koji je nužan upravo stoga što bi građanskom društvu (koje jeostvareni cilj razvoja društva) omogućio daljnji i trajni opstanak.

Logokracija je prosta epiteza u razvoju društva i vladanja njime, ili, kako jegore upravo rečeno: usavršeni vid klasične liberalne građanske demokracije. Nećeimati nacionalni karakter, niti nekakve nacionalne ili rasne granice, nego će, kao

princip opstanka i djelatnosti važiti za cijelu ljudsku vrstu.

Jedan palnet, jedna vrsta, jedan zakon!

12



***

Neolitska i Antička civilizacija, kultura i mentalitet nisu nestali, nego su seodržali kod jako velikog broja naroda u formi neo-neolitske i neo-antičke civilizacije.Održavaju se ontoklastičnošću - ugrožavanjem opstanka onih (manjih), naprednijih

djelova svijeta, koji pripadaju Zapadnoj civilizaciji, a koji razvijaju umjetno biće, te, sdruge strane, sprečavanjem svog unutrašnjeg napretka, koji im uništava i rastačenjihov neo-neolitski i neo-antički mentalitet ili duh, što je baza njihovog opstanka ikojeg svakako žele održati, jer im se čini nekakvom svetinjom, važnijom čak i od

biološkog opstanka.

***§ 20Ovaj rad nastaje u vremenu post-revolutivnog razvoja i postojanja

umjetnog bića - vremenu, nakon izvođenja sinteze, njegova razvoja, kad je većotpočela njegova epiteza, upotreba u svrhu ostvarivanja ciljeva vrste. U tom

vremenu, tj. vremenu epiteze, pri upotrebi - načelno gledajući – u glavnimmomentima, već zgotovljenog umjetnog bića - otpočinje etapa njegovog epitetičkogili evolutivnog razvoja.

No, s obzirom na to da kroz moj rad, umjetno biće postaje potpuno svjesnosamog sebe kao umjetnog bića, odnosno svjesno svoje bićevitosti, nije zapravo jasno,da li je ovo neki zakašnjeli moment sinteze u razvoju umjetnog bića, ili pak neki od

prvih značajnijih momenata njegovog epitetičkog postojanja.Toliko ukratko o ovim novim pojmovima koje koristim. Šire se čitatelji o

tome, i o četveročlanoj dijalektici kojom se služim, mogu informirati u drugim mojimknjigama, naročito u Hrvatskom testamentu i Tajnoj povijesti svijeta.

Toliko, ukratko o ovim pojmovima pa se vraćamo pravu.

§ 21

Što je pravo? Najprije nekoliko uvodnih riječi o stvarima koje nekako prethode pravu, a koje

sam opširno opisao u prethodnim radovima.Već smo na drugom mjestu rekli da je politika «nijema volja umjetnog

organizma (društva)». Političari su ljudi koji tu nijemu volju dovode do jasne riječi iozbiljuju u formi društvenog realiteta. politička praksa, pak, je djelatnostuspostavljanja produktivnih, odnosno funkcionalnih društvenih odnosa i institucija -

organā tog umjetnog organizma – onih koji vode ka ostvarivanju ciljeva vrste, ali istotako i ukidanja onih koji su postali nesvrsishodni, te tako ometaju njihovoostvarivanje.

Kako je već bilo rečeno u prethodnim radovima, društvo je umjetniorganizam, a sociologija bi se mogla definirati kao znanost o društvu, ili, možda

bolje, samosvijest društva, tj. samosvijest umjetnog organizma. Rekli smo također da je društvo bićevit i autopoietičan entitet i da stoga može imati i samosvijest, tj. bitisvjesno samog sebe.

Ekonomija (ekonomska znanost) je opća svijest o svrsishodnosti, tj, ofunkcionalnim i produktivnim momentima u funkcioniranju umjetnog bića - kapitala

– onaj stupanj razvoja umjetnog bića na kojem mu postaju znani principi i način

njegovog kretanja, odnosno njegove djelatnosti neophodne za njegov vlastiti opstanak i razvoj, ali također i za opstanak i razvoj ljudske civilizacije, koja je zapravo potpun

13



tjelesni oblik postojanja tog, umjetnog bića (kapitala). I na kraju, da kažem ono štomi se čini najvažnijim. Postojanje istinske ekonomske znanosti je jedan od nekolikonajvažnijih uvjeta ili sredstava za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, tj. slobodan ismislen opstanak čovjeka.

§ 22

Ali, što je s pravom?Hegel, prvi i jedini misliac koji je, koliko mi je poznato, doveo pravo do

samorazumijevanja, u “Osnovnim crtama filozofije prava”, u § 4 kaže:“Tlo je prava uopće ono duhovno, a njegovo pobliže mjesto i ishodište volja ,

koja je slobodna, tako da sloboda čini njegovu supstanciju i određenje, a pravni je sistem carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda.”

Iako Hegel govori samo o ishodištu prava i njegovoj vanjskoj posljedici ilimanifestaciji, ovo što je gore, rečeno više je nego točno i izvrsno. No upravo ta

jasnoća i izvrsnost zahtjevaju jednu malu digresiju. Najprije, da kažem kako i sam Hegel uviđa da to malo tko razumije, te

napominje da čak i obrazovani ljudi najčešće misle da je sloboda to da se čini što sekome prohtije. To se nerazumijevanje u Hegelovom vremenu možda moglo smatrati idonekle opravdanim???!!!

Ali, kako je moguće, pitam se, s velikim čuđenjem, da se nakon Kanta,Fichtea, Schellinga i Hegela, čije su misli o ovim stvarima tako kristalno jasnoizražene i tako očigledno istinite, kako je, dakle, moguće da se čak i nakon njih imeđu obrazovanim ljudima, opet, i dan danas, tako često čuje ona misao da je slobodato da svatko radi što mu se prohtije.

Dalje.Iz onoga što Hegel kaže najnužnije proizlazi da je država ozbiljena sloboda.To je istina. Onaj ko nešto razumije ove stvari, neće nimalo dvojiti o tome.Ali danas se, i među obrazovnim ljudima, opet, sve češće čuje ona tvrdnja: da

je država negacija slobode????!!!!!!!Teško Hegelu, ako poslije njega dolazi Bakunjin. A ni za ljudsku vrstu to mi

se ne čini nimalo lakim niti dobrim.Eto, samo toliko. Vraćamo se pravu.

§ 23

Čini se da bi se pravo - govoreći našom terminologijom, i gledajući ove stvari sa našeg stanovišta - moglo shvatiti kao instrument svjesne, ali ospoljene voljne

samoprisile ljudske vrste kojim ona sebe motivira, a s druge strane, sama sebinameće određenu dužnost, i prisiljava se da živi i radi na takav način; u takvimorganizacijskim odnosima, i takvim institucijama koje vode ka stvaranju umjetnog bića i ostvarivanju već spominjanih ciljeva vrste.

Ljudska vrsta je opći subjekt i objekt prava, odnosno njegov opći adresant iadresat.

Moje shvaćanje “objekta prava” ponešto je drugačije nego što obično biva u pravno-teorijskim djelima. Pod “objektom prava” ja, npr. podrazumijevam i

kažnjenika koji služi neku zatvorsku kaznu, zato što je na njega primjenjena neka“pravna sankcija”. “Subjekt prava” je onaj ko stvara pravne norme, “izvor prava”, a

14



objekt onaj na koga se pravne norme odnose ili primjenjuju, bilo da se radi ozakonskim dispozicijama ili sankcijama.

Kod B. Perića, a i drugih teoretičara prava, npr. "subjekti prava” su pravne ifizičke osobe, a “objekti”su “radnje i vrijednosti” zbog kojih se sučeljavaju ljudskevolje i ulaze u neki “pravni odnos” ili “pravni posao”.

Ovo je shvaćanje osnovano i izvrsno, aristotelovski jasno i znalački izraženo(kod Perića), ali za potrebe našega “filozofskog” rada neophodno je da, kao što jenetom navedeno, pod “pravnim objektom” podrazumjevano i “pravne subjekte”,adresate na koje se odnose pravne norme i koji im se moraju podvrgavati. Izakonodavac, koji je “subjekt prava” par exellance može se smatrati “objektom

prava”, jer se pravna norma koju on propisuje može odnositi i na njega. On je, kakosmo već rekli, adresant i ujedno adresat prava.

Možda se ovdje može otići i korak dalje. Nije, naime, nelogično niti besmisleno i sāmo pravo smatrati samodovoljnim umjetno-bićevitim subjektom. Jer ono je, kako smo rekli, ospoljena, ontogenična ljudska volja, nešto bićevito, a oni tzv.“subjekti prava”, “objekti”, te “radnje i vrijednosti”, uistinu su tek puki objekti ili pak

prosta materija koju ono (pravo) obrađuje i daje joj humanitet i određeni smisao isvrhu, cilj.

§ 24

Za razliku od Hegela koji govori o slobodnoj volji, mi u daljnjem, a i u prethodnim tekstovima, radije i češće govorimo o ontogeničnosti koja je ustvari istošto i slobodna volja, i, u krajnjoj liniji, kreativnost, a manifestira se - kako smo većrekli i kako ćemo još naknadno pokazati - kao sposobnost stvaranja umjetnog bića,odnosno elemenata koji ga tvore.

Jedan od nekoliko tih ključnih elemenata je i pravo.S druge strane gledano, sposobnost stvaranja umjetnog bića je sposobnost ili

volja ka oslobođenju od prirode i prirodne nužnosti, a volja koja je, putem stvaranjaumjetnog bića, sposobna osloboditi se carstva prirodne nužnosti, jest zbiljskaslobodna, ili, samooslobođena volja.

Sāmo pravo, kako, na svoj način, primjećuje i Hegel, ne proizlazi neposrednoiz opće ontogeničnosti, nego iz politogeničnosti, koja je jedan moment općečovjekove ontogeničnosti, a manifestira se kao sposobnost za stvaranjeorganizacijskih ili političkih momenata umjetnog bića, odnosno umjetnogorganizma. Iz politogeničnosti proizlaze također i politika, društvo i država i ostalisrodni entiteti. To su sve organizacijski instrumenti za ostvarivanje ciljeva ljudske

vrste. Oni sačinjavaju umjetni organizam. Pravo je, dakle, politogenička, nomogenička ili nomotetička manifestacijaljudske ontogeničnosti.

§ 25

Eto, još samo jedan konzekventan korak dalje i Hegel bi morao progovoritikoju riječ o onome o čemu mi govorimo: o stvaranju umjetnog bića, globalnoj državi iostvarivanju ciljeva vrste, jer se sloboda volje ili slobodna volja najpotpunije i istinskiozbiljuje upravo u njima.

Moram, međutim, reći i to da je Hegel istovremeno bio i vrlo daleko od onog

o čemu mi govorimo, jer je njegov misaono-spoznajni aparat bila krnja, tročlanadijalektika, dok se ovdje misao razvija i obistinjava na osnovu četveročlane. Kod

15



njega je nacija odnosno narod ključni i najopsežniji subjekt ili adresant prava, a kodnas je to ljudska vrsta. I svjesna individua, i nacija su - kako nedvojbeno pokazuječetveročlana dijalektika - nepotpuno razvijeni, prolazni oblik postojanja bićačovjeka, a ljudska vrsta je potpuno razvijeni, apsolutno samoodrživ i stoga

beskonačni entitet, a kao takav bitno je savršeniji, i od individue, i od naroda ili rase.

(O četveorčlanoj dijalektici, vidi moju knjigu Nacrt za kritiku dijalektike, Zagreb1985.)

Kada, dakle, promišljamo čovjeka, njegovu djelatnost i njegov način opstanka,ne možemo ga promatrati samo kao “čovjeka uopće”, individuu, niti narod, a niti kaoneko apstraktno i bezlično čovječanstvo, nego, mišljenje o njemu treba utemeljiti

prvenstveno u njegovom postojanju kao specifične vrste.

§ 25

Za Hegela, sloboda je cilj svekolike ljudske djelatnosti i svih ljudskihnastojanja i poduhvata. Za nas, pak, ona je samo opća predispozicija za stvaranje

nužnog bićevitog sredstva za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.U “Osnovnim crtama filozofije prava”,§ 5. i § 11. Hegel kaže da volju na

samoodređenje i samoozbiljenje pokreću “instinkti” i svrha.To se ne može poreći, ali po tom mišljenju čovjek se ipak ne razlikuje bitno od

životinje. Po našem mišljenju, kod čovjeka, volju na samoodređenje i samoozbiljenjeodnosno samooslobađanje pokreće jedan “instinkt” kojeg životinje nemaju -ontogenički instinkt – “instinkt” ka stvaranju nečeg bićevitog. Na nizu drugih mjestaveć sam pokazao da je upravo to ono što ljudsku volju čini slobodnom, te ono počemu se čovjek razlikuje od drugih životinja, a ujedno biva sličnim Bogu. Možda bi

bilo dobro reći da čovjekova volja, u osnovi i nije ništa drugo do “ontogeničkiinstinkt”.

Također sam pokazao da je ta sloboda, koja se ozbiljuje stvaranjem umjetnog bića, isto što i čudotvornost. Pod čudotvornošću podrazumijevamo ono isto što su podrazumijevali teolozi, Rousseau, Kant, Fichte, Schelling, Hegel, a i cijeli niz drugihmislilaca – “ sposobnost suspendiranja prirodnog kauzaliteta, ili carstva prirodnenužnosti i uspostavljanje kauzaliteta utemeljenog u slobodi”. Ona Hegelova, gorespomenuta, tj. citirana “druga priroda”, nije ništa drugo je produkt najistinskiječudotvornosti, jer je, kako najbolje pokazuje I. Kant, nastala upravo suspendiranjem

prirodne nužnosti ili prirodnih zakona i uspostavljanjem kauzaliteta utemeljenog uslobodi ili slobodnoj volji. Tu Hegelovu “drugu prirodu”, koja je zapravosvrsioshosni drugobitak prirode, ili, anti-priroda, ili, možda najbolje i najtočnije: sebe

svjesna, ili sebi znana, samoreflektirana priroda, mi nazivamo umjetnim bićem. Uživim subjektima ona opstoji prvenstveno kao moralitet i obrazovanost, a u tzv.objektivitetu kao civilizacija. Ali nećemo dalje o tome.

Vratimo se matici izlaganja.

§ 26

Da bi stvorila umjetno biće i ostvarila svoje ciljeve, ljudska vrsta mora odnosemeđu svim (kolektivnim i individualnim) subjektima ili adresatima koji ju čineutemeljiti na dobro provjerenoj, čvrsto određenoj i neopozivoj svrsishodnojzakonitosti - pravu. Time se ujedno u potpunosti uspostavlja i društvo, umjetni

organizam, koji je, kako smo već rekli organizacijski ili politički organon,instrument, ili organum ostvarivanja ultimativnih čovjekovih ciljeva.

16



§ 27

Nastavljamo sa još nekim središnjim i neposrednim pitanjima prava.Rimljani su govorili: Ubi societas, ibi ius – tamo gdje je društvo tamo je i

pravo. Možda bi bilo točnije reći obrnuto: Ubi ius, ibi societas - tamo gdje je pravo,tamo postoji i društvo, jer pravo uspostavlja društvo, a ne obrnuto, a to je težak, krvavi zapetljan posao.

“ Kod uspostavljanja prava ili zakona – kaže Rousseau, u Društvenomugovoru – ljudi, paradoksalno, moraju nekako već biti ono što će na osnovu pravakojeg uspostavljaju tek postati”.

Pravo treba da bude instrument ozbiljavanja pravde. A njime uspostavljenodruštvo mora biti ozbiljena pravda, jer jedino kao takvo, tj. kao pravedno, društvomože poslužiti kao dovoljno funkcionalno organizacijsko sredstvo za stvaranje izgotovljavanje umjetnog bića i ostvarivanje ciljeva vrste.

No ovdje bi smo, i mi, i Rimljani, a i svi ostali koji govore o tome, trebali biti

još nešto precizniji. Etabliranjem pravnih normi, naime, bilo u usmenoj, običajnoj, bilo u pisanoj formi ne nastaje baš sāmo društvo, nego prvenstveno država – epitetički, čvrsti i trajni, samodovoljni i samoodrživi oblik društva. Društvo i država,kako je poznato, nisu jedno isto, no njihovu zbiljsku razliku može točno pokazatisamo četveročlana dijalektika. Ali ovdje se ne možemo time baviti. Recimo jošsamo to da društvo, samo po sebi, ne sadržava ospoljenu voljnu prisilu, nitisamoprisilu, a nema niti organe prisile, dok ih država ima.

Kad je riječ o pravu, Hegel - s najpotpunijim pravom. - nigdje ne kaže da jeono moment društva, nego baš države. I ne govori o etici, niti moralu, nego o“običajnosti”, Sittlichkeit, koja je već i prije njega opstojala u formi pisanih državnihzakona.

Doista, pravo je zbiljska i bitna, realna i duhovna anatomija države – epitetički oblik volje jednog ontogeničnog kolektivnog entiteta.

§ 28Može se reći kako je Marxova misao da je država “instrument prisile”

uglavnom je točna, ali ona nije instrument prisile ili prinude isključivo “u rukamavladajuće klase”, kako je on mislio, nego, prije svega, instrument samoprinude sameljudske vrste, instrument kojim ona, kako smo već rekli, putem prava i odgovarajućihinstitucija zadužuje i prisiljava samu sebe, tj. svoje pripadnike da među sobomstvaraju i održavaju takve odnose i prakticiraju isključivo takve djelatnosti i činidbe

koje vode ka ostvarenju njenih ciljeva, a onemogućava ono što ne vodi ka tome ilisprečava njihovo ostvarivanje.Za razliku od politike i morala. ethos ili mos – koji - isto kao ni društvo,

nemaju moć prisile, a niti pravo na prisilu – sâmo pravo - ius - ju ima. Slikovitorečeno, pravo je zapravo politika koja, poput one mitske, ikonografske ili heraldičkePravde ima batinu u ruci (ili mač) i dozvolu, ili pak dužnost, da ju upotrijebi tamogdje su narušeni oni produktivni, ontogenični ili politogenični, tj. pravedni odnosi, ili,

pak, oni odnosi koji su bili dogovoreni «društvenim ugovorom».Politika uspostavlja društvo, ili ga pak mijenja. Pravo ga prvenstveno održava,

reproducira.Svako pravo stvorila je neka politika, i to u svrhu ostvarivanja određenih

ciljeva, koji bi trebali biti ontogenični. Stoga, nasuprot općeraširenoj predrasudi,tvrdimo da pravo, zakoni i sudovi uvijek moraju služiti politici. Dobro je dok oni

17



služe nekoj ontogeničnoj politici, a loše ako služe ontoklastičkoj političkoj doktrini iliisključivo partikularnim, ne-ontogeničnim ili ne-pravednim interesima neke individueili društvene grupe.1

***

§ 29

Gledajući prirodu stvari, a ne vanjski sjaj i prostu, kvantitativnu veličinu, vidise da je pravo jedna veličanstvena institucija, kojoj bi se ljudi trebali više čuditi idiviti nego svim svjetskim čudima zajedno, - institucija koja je tokom mnogihmilenija privlačila mnoge genije da ju dograđuju usavršavanju i razvijaju. Možda bise ono trebalo smatrati najsistematičnijom i najkoherentnijom, a ujedno inajfunkcionalnijom čovjekovom tvorevinom na ovom planetu, ali, sasvim sigurno i

jednom, od, vrlo uskog kruga, najvažnijih.Za razliku od znanosti filozofije, koja je, kako se čini, nastala iz raznorodnih

disparatnih ideja raznih mislilaca, pravo je, izgleda, nastalo tako što su njegovi

graditelji svoje misli podređivali općoj ideji cilja ili svrhe prava (kao nužnogorganizacijskog sredstva za ostvarivanje ciljeva vrste), koju nisu sasvim jasno vidjeliniti razumjeli, nego više naslućivali. Stoga se sveukupna današnja znanost filozofiječini kao nekakav labirint kojem još nitko nije proniknuo strukturu, a pravo kaograđevina odnosno zgrada kojoj se već izdaleka jasno nazire struktura, konstrukcijaraspored i svrha prostorija.

No usprkos tim vrlinama, sustavnosti, dugovječnosti prava i njegovoj velikojrazvijenosti, ipak se mora reći da ono, za razliku od filozofije, sve do Hegela nijeimalo vlastite definicije, tj. onakve samosvijesti o vlastitoj naravi kakvu smo mi goreizrazili, a koja je neophodna da bi ga učinila istinski cjelovitim. Filozofija je,suprotno, imala nekakvo samopoimanje već na počecima svog postojanja.

Evo nekih od najboljih i najuspješnijih pokušaja prije Hegela, koji su išli zatim da se shvati i definira pravo, pokušaja koji su nastali u zlatnom dobu njegovarazvoja i života.

Klasični Rimski pravnik Ulpijan definira, dakle, pravo kao: Honeste vivere,alterum non laedere, suum quique tribuere – pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati isvakom priznati ili dati njegovo. A Celsus kaže da je pravo Ars boni et aequi – umijeće dobrog i pravednog.

Problem i velika slabost ovih i ovakvih definicija je to što tek treba objasnitisve pojmove s kojima se one služe – dobro, pravedno, pošteno itd. Ove definicije,naime, uopće ne definiraju sāmo pravo, niti otkrivaju što je ono, nego ukazuju tek na

neke načine života koji proizlaze iz prava i u skladu su s njim. Kasniji pokušajishvaćanja i definiranja prava (izuzimajući, dakako, Hegelovo), nisu se ni koraka približili ovim shvaćanjima, a kamo li odmakli nekamo naprijed ili dalje od njih.

Suvremeni teoretičari prava, čak i oni najizvrsniji, koji su mahom sveučilišni profesori teorije prava, ne pokušavaju dati odgovor na pitanje što je pravo, a čini se datako postupaju stoga što pretpostavljaju da je on već dat u mišljenjima koja smospominjali, a za koja smo rekli da nisu sasvim adekvatna. Njihov se rad sastoji u tomeda se otkrije ratio essendi važnijih pravnih normi i ukaže na njihovu svrsishodnusistemnost ili sistematičnost. Tako se teorija prava svodi na nekakav vodič kroz pravo,koji bi trebao opravdati i učvrstiti vjeru pravnika u smislenost i svrsishodnost već

postojećeg prava.

Evo primjera kod jednog iznimno nadarenog, možda najboljeg, profesorateorije prava kod nas, primjera koji pokazuje da teoretičari (ali, i ne samo oni)

18



osjećaju potrebu za dubljim, potpunijim razumijevanjem prava, što ne mogu postići, jer se i ne znajući, oslanjaju na mišljenja onih velikih prethodnika. Slijedećim citatom pokušat ću pokazati da su točne i one tvrdnje na samom početku ovog teksta u kojimasam ustvrdio da je krajnji, opći izvor prava, njegov subjekt ili adresant ontogenični inomogenični duh ljudske vrste, i da mu ono služi kao instrument za ostvarivanje

njenih vitalnih, ultimativnih ciljeva. koji su, kako se čini, još vrlo daleko od svogostvarenja.

«Naročito treba i ovom prilikom imati u vidu da je pravo, kao instrument socijalnog života j e d i n s t v e n o po svom i s h o d i š t u i krajnjem cilju. Ishodište su mu određene društvene snage, klase, grupe, koje putem svoje državne organizacijeuspostavljaju određeni p o r e d a k. Taj poredak je p r a v n i, a njegov je krajnji ciljodržavanje onog sistema društvenih odnosa za koje vladajuće društvene snage

smatraju da odgovara njihovim interesima.» (potcrtavao sam autor : B Perić.)Struktura prava, Liber, Zagreb 1988., str. 113.

Eto, g. Perić osjeća istinsku i gotovo isntinktivnu, te apsolutno opravdanu inužnu potrebu da pojmi onaj krajnji i «jedinstveni» izvor prava, ali navodi nekolikonjih, sasvim različitih. Pokušava zatim ukazati i na to da bi nužno trebao postojati ikrajnji cilj prava, ali kad ga treba navesti, on opet navodi samo one prolazne i

privremene. Mišljenje g. Perića tipično je za naše vrijeme.

§ 30Pravo je, kako smo već nagovijestili, u najužoj i najnužnijoj vezi sa pravdom.

Rimljani su govorili: «cilj prava jest pravda», aequitas ili isutitia. In omnibusquidem, – govorahu - maxime tamen in iure, aequitas spectanda sit – U svemu, anajviše u pravu treba gledati na pravdu. Prema tome, a i prema istini, pravo jeključno sredstvo ozbiljavanja pravde.

Ona (ozbiljena pravda) je causa finalis prava i njegov neposredni rationascendi et essendi. No sami pravnici, kojima je pravda barem «drugi glavni

predmet», vrlo su malo pridonijeli njenom razumijevanju, a njeno je razumijevanje,kako ćemo naknadno pokazati, istovremeno i ključ za razumijevanje samog prava,tako da oni, i pored neosporive genijalnosti i neviđene kreativnosti na području

praktičnog, pozitivnog prava, nisu nimalo doprinijeli niti razumijevanju samog prava,kao da im to uopće nije bilo važno.

Paradoksalno je to da se Aristotel, koji je živio puno ranije od velikih rimskih pravnika i koji nije bio pravnik, više približio razumijevanju pravde nego čak i najveći

rimski pravnici.U početku svog istraživanja pravde, u N. Etici, Aristotel ju je shvatio kao pojavu kad netko «dobiva prema zasluzi i dostojanstvu». No ubrzo je uvidio da uljudskoj praksi nije uvijek tako i da sudovi često moraju intervenirati radiuspostavljanja pravde, pa je ubrzo, u nešto kasnijim djelovima teksta počeorazlikovati distributivnu i korektivnu pravdu. Distributivna je ona koju smo većdefinirali Aristotelovim navodom, a korektivna bi bila ona koju uspostavljaju sudovitamo gdje je došlo do neke nepravde. Ovog shvaćanja, on se pridržava i u Politici.Može zazvučati malko čudno mišljenje da je to do sada najbolje, tj. najistinitije ilinajdiskurzivnije razumijevanje pravde.

No Aristotelovo shvaćanje pravde kao «dobivanja prema zasluzi i

dostojanstvu», iako blizu istine ima znatnih nedostataka, jer on ne navodi jasno okakvom se dostojanstvu radi i ne daje nikakav dokaz ili naputak koji bi ukazivao na to

19



da ono doista može biti mjerilo razmjera u distribuciji dobara, a ne navodi niti to okakvim se zaslugama radi. Što se tiče onog «dostojanstva», čini se da je to bilanaprosto jedna «samorazumljiva» predrasuda starog antičkog, aristokratskog društva.Ali, ono «prema zasluzi» vrijedno je najveće pažnje i razmatranja.

Značajan korak bliže istini, premda na jedan grublji način, učinio je tek K.

Marx. On je s pravom zanemario ono «dostojanstvo», a skoncentrirao se na«zasluge», tj. na rad kojeg je smatrao ključnom «zaslugom», odnosno ključnimfaktorom koji stvara tražene i potrebne vrijednosti, civilizaciju i humani život uopće.Pravedno bi, po njemu bilo da više dobija onaj koji više i bolje radi ili privređuje.

Budući da Marx, po svojoj osnovnoj edukaciji nije bio ekonomist, ni filozof nego pravnik, i to pravnik vrlo misaonog, filozofskog duha, i da je k tome bio veoma

pravdoljubiv, nije ni čudo da se toliko interesirao za pravdu i da ju je, općenitogledajući, tako dobro shvatio, te da joj je poklonio najveću pažnju u svojim radovima.Jedna od ključnih, ako ne i najvažnija, tema u njegovim radovima je idejauspostavljanja opće socijalne pravde. I pored stanovite sklonosti egalitarizmu,smatrao je da bi tzv. radnička klasa trebala biti najbolje nagrađivana društvena klasa,

jer ona stvara sva dobra i humani život, te da bi ona trebala imati i vlast u društvu.Ono veliko u Marxovoj teoriji, po čemu on bitno nadilazi Aristotela, ali i sve

ostale mislioce, jest to što je otkrio da je upravo rad, odnosno njegova veličina(količina), što se mjeri «radnim vremenom», mjerilo ili ključ za razmjer u distribucijidobara i ozbiljenje one distributivne pravde. Pod radom, Marx je prije svega mislio natzv. «društveno potrebni rad» i na «produktivni rad» – «rad koji se razmjenjuje zakapital»

Na drugim mjestima mi smo pokazali da je to upravo onaj rad koji stvaraumjetno biće i ustvrdili da se, baš takvim poimanjem rada, Marx najviše približioistini o ovim stvarima, jer doista je produktivan samo onaj rad koji «koji serazmjenjuje za kapital» i tako stvara i razvija umjetno biće - kapital - i jedino je tajrad, načelno gledajući, vrijedan interesa pravde i prava, a i nagrade i priznanja. Pravdase zbiva onda kad se taj rad i njegova djela adekvatno vrednuju i nagrađuju.

No veliki nedostatak njegova mišljenja je u tome što je on pod radom podrazumijevao uglavnom one najniže vrste rada. Doista je istina je to da veličina ivrijednost rada trebaju biti ključ pravedne distribucije dobara i sredstvo ozbiljenja

pravde. Ali, onaj rad o kojem govori Marx nije ključni rad, odnosno neposredni izvor iz kojeg nastaje umjetno biće, koje je od početka povijesti bilo krajnji cilj svekolikeljudske djelatnosti, a nije to niti onaj rad bez kojeg je nemoguće ostvariti ultimativneciljeve ljudske vrste. Za stvaranje umjetnog bića - što je bila čovjekova povijesnamisija - i za ostvarivanje onih ciljeva vrste, važnije je nešto kao što je onaj Hegelov

«rad pojma», tj. točnije ontogenički, kreativni rad – pri tome se može misliti nasamorazvoj umjetnog bića i na čovjekov kreativni rad na njegovom stvaranju irazvijanju, jer su to samo dvije različite strane jedne iste ideje. Marx, međutim, govoriuglavnom o reproduktivnom radu, argatovanju, labour-u. Tek se pokatkad, tu i tamo,osvrne i na kreativni rad, ključni rad kojim je stvoreno umjetno biće, i najozbiljnije,čak oduševljeno, uvjerava da su «čak i pisanje,izumiteljstvo, komponiranje, slikanje»itd. nekakav rad ili posao??!!

???!!!Istina, umjetno biće i ciljevi vrste ne mogu se ostvariti niti bez onog ropskog,

reproduktivnog rada, argatovanja, na kojeg se skoncentrirao Marx, ali to ipak nije ono bitno, niti to može biti najadekvatniji ključ ili mjera za ozbiljenje distributivne pravde.

No usprkos ovim i drugim, ne malim nedostacima, Marxov je koncept bitnikorak naprijed u shvaćanju pravde i u otkrivanju pravca kojim bi trebalo ići

20



zakonodavstvo kojem je stalo do ostvarenja pravde, bez koje se, kako smo rekli, ne bimogli ostvariti ključni ciljevi vrste.

No, kao ni veliki pravnici prije njega, ni Marx nije ni pokušao dati nekakavdublji doprinos razumijevanju samog prava, a koliko mi je poznato, i kako sam većnaveo, to nije učinilo ni novije vrijeme, što je uistinu čudno.

Kao da napor usmjeren na temeljito razumijevanje ili poimanje prava nemanikakve važnosti ni smisla!?

Možda je odgovor na ovu nedoumicu dao Hegel, i to tvrdnjom: da «... pojam prava po svom nastajanju pada izvan znanosti prava...» Osnovne crte filozofija

prava

§ 31

Mi smo već pokazali da bi razumijevanje prava i pravde, kao instrumenata zaostvarivanje ciljeva vrste, moglo biti i od vrlo velike važnosti, i vjerujemo da će se to

potvrditi daljnjim razvojem događaja. Mislim na daljnji razvoj civilizacije i samoga

prava.

§ 32

No da ukratko rekapituliramo one bitne stvari koje su rečene o pravdi.Prema nekom takvom mišljenju kao što je Aristotelovo, pravda se zbiva onda

kad društveni subjekti bivaju nagrađivani srazmjerno svom doprinosu dobrobiti polisai robovlasničke aristokracije koja je njime upravljala.

Po Marxovom mišljenju pravda se ozbiljuje onda kad oni koji stvaraju humanii civilizirani život (a to je prvenstveno radnička klasa) dobivaju srazmjerno svomdoprinosu u ostvarivanju takvog života.

Po našem mišljenju - budući da je, stvaranje umjetnog bića imperativ ljudskevrste - jer to, umjetno biće je bićevito sredstvo bez kojega ljudska vrsta ne možeostvariti svoje ciljeve, te da joj u nemogućnosti njegova stvaranja i ostvarivanja onihciljeva opstanak ne bi imao smisla, i budući da umjetno biće može stvoriti samo cijelaontogenična vrsta, a ne samo jedan ili nekolicina naroda, niti pak jedna klasa, ili tek nekolicina generacija - pravda se zbiva tada kad ljudi, grupe, narodi i generacije

bivaju nagrađivani srazmjerno veličini i vrijednosti vlastite ontogeničke djelatnosti isvoje žrtve, odnosno srazmjerno svom doprinosu u stvaranju umjetnog bića iostvarivanju ciljeva vrste, ali također i adekvatno kažnjavani za sprečavanje, ometanje

ili opstruiranje njihovog ozbiljavanja.Aristotel i Marx gledali su na pravo i pravdu sa stajališta interesa individue,građanina ili pak određene klase ili ključnih, ali specifičnih vrijednosti određenogdruštva. Mi na te stvari gledamo sa stajališta metode ili načina opstanka ljudske vrstei njenih općih, bitnih, ontogeničkih interesa i ontogeničke djelatnosti, te sastajališta njene djelatnosti na ozbiljavanju onih njenih ciljeva bez čijeg joj ostvarenjaopstanak nema smisla.

Čini se da je važno promatrati stvari baš sa tog, našeg stajališta, jer ondaimamo uvid u pravu narav, širinu, funkciju i važnost pravde i vrlo je vjerojatno da ćezbog takve svijesti o njoj, iz legislative lakše proizići zakoni koji će ju točnije,

jednostavnije, bolje i trajnije propisivati, te uspješnije i efikasnije korigirati

nepravedne postupke.

21



U Nikomahovoj Etici, Aristotel, sasvim točno kaže da je pravednost najveća inajvažnija od svih ljudskih vrlina. Ali, kako on ništa ne govori o ciljevima ljudskevrste, za čije je ostvarenje ona ključno sredstvo, ne vidi se onaj pravi i presudni ratioessendi postojanja pravde i prava, niti njene, tako velike važnosti.

Nadalje iz naše definicije jasno se vidi da zakoni pravde ne važe samo za

individue, kako je proizilazilo iz mišljenja naših prethodnika, nego da mogu, i,štaviše, trebaju, sasvim egzaktno, važiti i za narode, generacije, rase, države ikontinente (kao geopolitičke entitete), što možda ima presudno veliku važnost iznačaj.

§ 33

Shvaćanje pravde, sa aspekta ljudske vrste kao ključnog općeg subjekta (a iobjekta) prava i pravde, tj. sa aspekta metode njenog opstanka i njenih ontogeničkihinteresa i djelatnosti na ostvarivanju vitalnih ciljeva, također je značajna teorijska

potpora Grotiusovoj ideji o velikoj važnosti prirodnog i međunarodnog prava (ius

intergentes) i aktualnom međunarodnom pravu uopće, a i danas, s najvećim pravom,vrlo aktualnim Pravima čovjeka. Također je podrška ideji koju su zastupale Školetzv. Prirodnog, Umnog ili Racionalnog prava, jer smatramo da se pravo i zakoni moguracionalno deducirati (i da su deducirani), i to iz predodžbe ili pretpostavke određenihciljeva ljudske vrste i nužnosti postojanja najadekvatinih, najracionalnijih, odnosnonajekonomičnijih, ili najsvrsishodnijih metoda njihovog ostvarivanja.

Pravo kojeg mi ovdje zastupamo zapravo i nije ništa drugo do razvijeni, sebe-svjesni oblik ius gentium-a – prava koje zna ratio essendi sebe samoga i metodusvog ozbiljavanja. Sam ius gentium – tj. njegove odredbe koje predstavljaju«prirodno pravo» ljudskog roda i njegovih pripadnika – su ustvari najsvrsishodnija, istoga, obavezna, metoda ozbiljavanja tih ultimativnih ljudskih ciljeva – dužnost.Ovdje ne mislimo na onakav ius gentium kakvog se zastupali pretori peregrini i punokasnije predstavnici Škole prirodnog prava, nego na onakav ius gentium kakvogzastupa ovaj rad, a koji je, kako smo već rekli u početku, ospoljeni instrument svjesnesamoprisilne moći ljudske vrste, pomoću kojeg ona sebi otkriva metodu ostvarivanjasvojih krajnjih ciljeva, a samim tim također nameće dužnost i primorava se da naoptimalni način ostvaruje one svoje ciljeve koje treba da ostvari radi osmišljavanjasvog postanka i opstanka.

Riječ dvije o terminu ius gentium. Obično se prevodi sa «pravo nāroda». Noto mi se, već u samom, izvornom, latinskom obliku čini, nespretnim, nepreciznim, a i

pogrešnim, jer izraz «gentium» je genitiv plurala. Tu je, dakle, riječ o narodima (svim

narodima). No ovdje se ne radi o pravu ovog ili onog naroda - ius civile - (niti svihnaroda), nego o metodi kojom ljudski rod ili ljudska vrsta ostvaruje svoje ciljeve, pa bi potpun, korektan naziv trebao biti «ius generis» (subjektivno) pravo roda(ljudskog), tj. točnije dužnost cijelog ljudskog roda da živi upravo po tom principu,(principu prava), jer jedino tako može ostvariti ciljeve zbog kojih je nastao i koje je

pred njega, ili u njegove gene možda postavio univerzum, sam bitak, ili moždanekakav Bog. Pravni odnos među individuama, kolektivima, poduzećima,institucijama, klasama, narodima, generacijama, prirodi i svim ostalim subjektima je iinstrument i metoda, tj. način na koji se ozbiljuje istinska volja ka ostvarivanjuciljeva vrste. Toliko o ovom terminu pa se vraćamo matici izlaganja.

Što se tiče nomotetskog ili legislativnog posla i njegovih produkata, možemo

reći da su nevaljali, tj. ne-ontogenični, ili ontoklastični oni zakoni koji škode iliometaju stvaranje i razvijanje umjetnog bića i ostvarivanje ciljeva društva ili vrste, a

22



dobri,oni koji im pogoduju ili ih omogućuju. Njih možemo nazivati ontogeničnima,ali i politogeničnima, jer neposredno kreiraju one društvene odnose pomoću kojih jemoguće stvarati ili razvijati umjetno biće i ostvarivati ciljeve vrste. Od takvih, pak,vredniji, i dugovječniji su oni pomoću kojih neka epoha, civilizacija, društvo ilidržava ostvaruje svoje vlastite interese na način kojim daje značajnije, tj. važnije,

vrednije i dugotrajnije doprinose ostvarivanju ciljeva vrste. A od takvih su, opet,vredniji oni koji mogu važiti za cijelu vrstu, od onih koji mogu važiti samo za nekuklasu, grupu, pleme, ili samo za jedan narod itd.

§34

A sada nekoliko najnužnijih riječi o znanosti o pravu i nomotetičkojdjelatnosti.

Pravna znanost je, hegelijanski, a ujedno i najtočnije rečeno,samorazumijevanje ili samopoimanje prava, probuđena i potpuno razvijena svijest

prava o sebi samom – pravo koje je znāno samo sebi.

Ova se znanost prava sastoji, prije svega od znanja prava o vlastitom štastvu,quiditas, tj. o vlastitoj naravi, zatim, od poznavanja metoda pomoću kojih se onouspostavlja i od znanja o tome na koji način ono služi ostvarivanju ciljeva vrste. Jedanod ključnih momenata znanosti o pravu, ili nekakve filozofije prava, trebalo bi biti iznanje o tome koji i kakvi zakoni uspostavljaju takvu pravdu koja ljude motivira naostvarivanje ciljeva vrste. To bi, eto, ukratko bili osnovni momenti pravne znanosti.

§ 35

A što se tiče pravne prakse, jasno je, da su u neposrednom praktičkom,svakodnevnom životu vrste, društva ili neke države potrebniji dobri specijalističkizakoni, npr, zakon o pravednom plaćanju rada, zakoni o tome kako spriječitidruštveno štetno stvaranje profita ili takvo stvaranje profita koji šteti prirodnomokolišu i prirodnom biću ili pak zakonitim interesima i pravima budućih generacija,nego sama pravna znanost. Ali i do dobrih zakona ove vrste lakše će se doći ako sezna metoda kojom se oni uspostavljaju i koja je njihova krajnja svrha, tj. da oni nesmiju služiti isključivo rješavanju onih problema u vremenu u kojem nastaju i kojemsu urgentno potrebni, nego također i ozbiljenju neke poželjne budućnosti. Vrlo su lošioni zakoni koji dobro služe i koriste jednoj generaciji ljudi, ali tim istim služenjemveć slijedećoj učine štetu.

No vratimo se još nakratko mišljenjima naših prethodnika – njihovom

shvaćanju pravde.§ 36

Na prvi pogled, Aristotelovo i Marxovo shvaćanje pravde mogu se učiniti pogrešnima. Ali za takvo mišljenje nema nikakvog osnova. I jedan i drugi shvatili su pravdu neposredno onako kako se ona zbivala u njihovo vrijeme.

Podjela ljudi na robove i gospodare i život unutar aristokratskog, iliaristokratsko-demokratskog robovlasničkog polisa, i kasnije, podjela ljudske vrste naradničku i vlasničku (kapitalističku) klasu, bili su, u svoje vrijeme, optimalni iliključni organizacijski, društveni ili politički doprinosi metodi ostvarivanja ciljeva

vrste. Stoga se, i u tim vremenima, kad je mjerilo pravedne nagrade bila «zasluga idostojanstvo» ili «doprinos u proizvodnji humanog života» pravda nužno zbivala, i

23



kao nagrađivanje srazmjerno doprinosu u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Vrijednidoprinosi dobrobiti polisa bili su također i doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Npr.:stvaranje Solonovih ili Likurgovih zakona, Atenskih ustavā, ili pak Zakonika dvanaest

ploča i Ius civile, te život u skladu s njima; zidanje piramida, Akropole ili Partenona; pisanje Ilijade, Odiseje ili Antigone itd., a kasnije: otkriće automatske predilice,

parnog stroja, benzinskog motora, električnog generatora; tiskarskog stroja; nukleanetehnologije, objavljivanje Fausta, Levijatana, Bogatstva naroda, Ricardovih Načela, iMarxovog Kapitala i drugih velikih djela.

Mišljenje starih, dakle, u svojoj osnovi, evidentno nije ni u najmanjojsuprotnosti s pravnim nazorom novog doba, a niti s našim mišljenjem, koje možda ne

bi trebalo smatrati drugačijim, nego razvijenijim.Pravo je oduvijek bilo ospoljeni voljni instrument za ostvarivanje ciljeva

ljudske vrste. Nedostajalo je samo svijesti o tome. Naše mišljenje stvara tu svijest, i to prvenstveno tako što otkriva zajednički temelj starog i novog prava i njihovezajedničke intencije, zatim i time što je njegova najdublja narav nešto šire, općenitije,a i preciznije izražena, te tako ujedno smanjuje manevarski prostor onim tendencijama

koje bi htjele relativizirati istinsko pravo, pravdu, dobro i slične stvari.

§ 37

Kad smo već kod dobra, evo nekoliko riječi i o tome. Najopćenitije govoreći:( naravno, samo u okviru teme ove rasprave), dobro je

ono što na neki neposredno pogodan ili vrlo svrsishodan način vodi ka ostvarivanjuciljeva vrste. Zlo je ono što sprečava ili ometa njihovo ostvarenje. Pravda se zbivaonda kad se ta dobra nagrađuju srazmjerno njihovoj vrijednosti i veličini, a po istomključu, tj. proporcionalno štetnosti, nepravednosti i veličini zla, kažnjava i učinjenašteta ili zlo.

No, da bi se uvidjelo što je istinsko dobro, treba imati znanja i pronicljivosti,ali to i nije toliko teško ako se polazi od pretpostavke da je dobro ono što doprinosiostvarenju ciljeva vrste.

Tako je, nasuprot općem uvjerenju, uspostavljanje privatnog vlasništva iropstva nekada bilo nešto dobro, veliko, ključno dobro. Nekadašnje, antičko ropstvo,naime, i današnja građanska sloboda samo su nužni društveni, ili organizacijskiinstrumenti za ostvarivanje ciljeva vrste. Građanska sloboda samo je viši ifunkcionalniji stupanj razvoja društvene organizacije i, naravno, bolja je

produktivnija, funkcionalnija, i čovjeka dostojnija nego ropstvo.Danas se, međutim, neke od stvari koje su nekada bile dobre, više ne mogu

smatrati tako dobrima. Neke pak više nikako nisu dobre. Pri tom mislim prvenstvenona ropstvo, koje, na ne baš malom broju mjesta, nažalost, i dalje postoji, u prikrivenimoblicima. Današnje je ropstvo, naime, zlo i sramota, jer tamo gdje je već stvorenoumjetno biće i gdje ono može raditi, ili već radi umjesto čovjeka, neljudski je i zloteškim radom kinjiti čak i životinje, a kamoli ljude. Bilo koji element umjetnog bića,naime, može bjesomučno i neprekidno, bez odmora raditi puno duže i od cijelogživotnog vijeka bilo kojeg živog stvora i sve dok se ne pokvari ili raspadne, a da pritome ne osjeti nikakve patnje, poniženja, frustracije, umor ili bol.

A što se tiče potpune obespravljenosti, koja je društvena, politička i pravnakatakteristika robova u ropstvu, ona, danas, gotovo svim ljudima puno teže pada negoi najteže muke koje uzrokuje rad ili kakva pravedna kazna.

Neka čitatelj dopusti još riječ, dvije o dobru i zlu na drugim područjimačovjekove djelatnosti.

24



Aleksandrova i Rimska osvajanja bila su nešto dobro i pored toga što su pritom izginuli mnogi ljudi. Teutonski i križarski pohodi nisu bili nešto dobro. UbojstvoCezara, načelno gledajući, nije bilo nešto dobro, niti pravedno, dok, npr. ubojstvoKomodijana ili Heliogabala jest.

Interniranje Napoleona I na Svetu Helenu - bez obzira na njegovu tešku i

opasnu narav, a i vrlo jak i opasan utjecaj na druge ljude - bila je velika nepravda izlo. Tamo, na tom jadnom, polupustom otoku trebalo bi podignuti spomenik dostojančovjeka koji je bio jedan od nekolicine najvećih duhova što ih do sada je dao ljudskirod. Njegov Code civilie - premda ne tako impresivan kao Justinijanov Corpus iuriscivilis, a niti kao njegova osvajanja, koja su ga zasjenila - dao je veći i presudnijidoprinos razvoju, odnosno uspješnom dovršavanju razvoja civilizacije na ovom

planetu, nego ona druga njegova, netom spomenuta vojna ili ratna djela i podvizi.Dalje, o nečem drugom, ali sličnom. Ono strašno jakobinsko giljotinjiranje,

odnosno, eksplicitnije: klanje, istaknutijih feudalaca i njihovih pristalica - pristalicaancient regimea - te, puno kasnije, nemilosrdan obračun sa nacistima i fašistima injihovim saveznicima i pristalicama ne mogu se smatrati zlodjelima, i doista se nikad

nisu tako ni tretirali, jer je to bio obračun s onim maligno ontoklastičnim,anticivilizacijskim momentima ljudske kulture. No Bartolomejska noć ili Noć dugihnoževa, genocid nad Židovima i Slavenima, ili pokolj Armenaca to svakako jesu.

Kapitalistički imperijalizam redovito se smatra nečim vrlo lošim, velikimzlom. No treba imati u vidu da je on ovu vrijednosnu kvalifikaciju dobio odontoklastičkih tendencija i snaga u ljudskoj kulturi i to prvenstveno onih koje su seraširile na područjima neo-neolitske i neo-antičke civilizacije. Imperijalizam je, sam

po sebi, nešto dobro, jer je to, načelno gledajući, snažna i iznimno efikasna iekspanzivna, te u velikoj mjeri autokratska i čak automatska, vladavina (imperium)izrazito vrijednih ontogeničkih ideja - vladavina koja se temelji na evidentno velikojunutarnjoj vrijednosti i snazi tih ideja, za koje je poželjno da prožmu cijeli svijet,odnosno da ovladaju njime. Ove, ontogeničke tendencije ili ideje u ljudskoj kulturi ikretanja koja se na njima zasnivaju doista trebaju težiti ka tome da se prošire na cijelisvijet i da formiraju svoj imperij, i bilo bi veliko zlo kad se to ne bi zbivalo.

Već spomenuta Aleksandrova i Cezarova osvajanja u Starom vijeku, teEngleska, Holandska ili Francuska kolonijalna osvajanja u Novom su primjerimanifestacije pravog, istinskog imperijalizma. Isto važi i za Rimsko-Vatikansko

pokrštavanje i pokoravanje evropskih barbara, tj. pogana, jer je stvaranje Zapadnogkršćanskog duhovnog imperija bio preduvjet za izvođenje sinteze u razvoju ljudskecivilizacije i uspješno i plodno okončanje povijesnog, odnosno ontogeničkog procesa.Čak i širenje Romanike, Gotike i renesansnih ideja na cijeli Stari svijet možemo

smatrati nekom vrstom «kulturnog imperijalizma» No, nažalost, nije svaki «imperijalizam» ontogeničan. Već spomenutiKrižarski ratovi, ili Američko i Francusko ratovanje u Vijetnamu, u Africi i naBliskom Istoku, ekspanzija komunističke Ruske vlasti putem tzv. Proleterskeintrenacionale, ontoklastičke su naravi i mogu se smatrati samo nekakvimizopačenim imperijalizmom i zlom. U odnosu na te pojave, Džingis-kanova i sličnaosvajanja bila su izraz proste mladalačke, dionizijske obijesti jednog naroda – neštošto nije ni dobro ni zlo.

Genocid nad veličanstvenom crvenom rasom – Američkim Indijancima – nemože se upisati u grijeh, niti bijeloj rasi, niti kapitalizmu. Divljenja dostojna crvenarasa gotovo je iščezla zbog toga što se nije uspjela slijediti brzinu ontogeničkog

procesa kojeg su donijeli bijelci i savladati jaz koji ih je dijelio od civilizacije koja se bila razvila u Evropi, a u Americi dobila neviđen, dodatni razvojni zamah.

25



Sve su ljudske grupe ili rase - uključujući i Indijance i Crnce, pa čak i Eskime- bile krenule istim, ontogeničnim putem. Neke ranije, neke kasnije. Neke sa višeontogeničke sposobnosti, snage i sreće, a neke sa manje. Neke su izvršile svojeontogeničke zadatke, a neke u tome nisu uspjele, ili pak jesu, ali tek djelomično, anjihov posao nastavili su drugi.

Značajnija antropološka istraživanja u drugoj polovici prošlog stoljeća i početkom ovog ukazuju na to kako je vrlo vjerojatno da se onaj herojski začetak stvaranja umjetnog bića zbio dosta davno, na područjima koja nastavaju crna, žuta idruge obojene rase, dakle, u Africi i Aziji, a možda i u Južnoj Americi. Bijela je rasa,

puno kasnije, obavila i još uvijek obavlja, tek jedan od nekoliko ključnih poslova udovršavanju razvoja umjetnog bića.

Onaj najopsežniji dio posla, koji tek predstoji neće, a niti može obaviti ni jedna određena rasa, nego cijela ljudska vrsta, a za obavljanje tog posla bit će joj potrebni pripadnici svih rasa i nacija, ukoliko ih uopće ima dovoljno, i svesposobnosti obaju spolova. No vratimo se razlikovanju dobra od zla.

Osim po savjesti, dakle, dobro i zlo, možemo istinski razlučivati i na upravo

opisani, diskurzivni ili analitički način, ali jedino ako doista znamo: što je ustvari povijest; tko je ključni subjekt ljudske djelatnosti; što je umjetno biće i što su ciljevivrste, čijem bi ostvarenju trebali služiti, i ljudi, i umjetno biće. Ako nema istinskogznanja o tome, onda sam razum ne može razlikovati dobro od zla, a sama povijest, alitakođer i svekolika ljudska djelatnost doista moraju izgledati «kao mutan san,maglovit i bez reda, lud i pobrkan» (Eshil – Okovani Prometej).

Svaka pravda je nešto dobro, ali svako dobro nije ujedno i nešto pravedno. Biti bogat, mudar, zdrav ili darežljiv je svakako nešto dobro, ali to nema veze s pravednošću i pravdom. No u nekim stvarima ono dobro mora biti i nešto pravedno.Taj je identitet naročito važan kad ono pravedno i dobro vrednujemo kao takvo saaspekta doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste, jer su ovi ciljevi ono neposredno najvišedobro ka kojemu čovjek teži. Činidbe i društveni, odnosi, npr. koji su zbiljskidoprinosi ostvarivanju tih ciljeva jesu nešto dobro, ali nužno i nešto pravedno To jevažno, jer se ciljevi vrste, ono najviše dobro ka čijem ostvarenju težimo, možeostvariti jedino na osnovu pravednih postupaka, pravednih zakona i pravednihdruštvenih odnosa. Pravda je, naime, kako smo već rekli, jedno od ključnih ineophodnih sredstava za njegovo ostvarivanje. U ključnim momentima ovog posla,dakle, ono dobro mora biti i nešto pravedno.

Možda bi bilo dobro da se distributivnim i korektivnim momentima pravde,koje je opisao i definirao Aristotel, ovdje doda još i refleksivni ili spekulativni. Naosnovu njega mi donosimo sud o tome što je tokom ljudske povijesti bilo pravedno i

dobro, a što nije. Ovo nije sasvim nevažno, jer ljudima očito pričinjava stanovitozadovoljstvo kad razumiju povijesna zbivanja i njihov smisao, a njihovonerazumijevanje rezultira nekom vrstom duhovne izgubljenosti i tjeskobom. Poredtoga, ako imamo koliko, toliko pouzdan racionalni kriterij razlikovanja dobra i zla, i,na drugoj strani, pravde i nepravde, to je kao da u rukama imamo nekakvo kormilokojim određujemo smjer kretanja, pa je vjerojatno da bi proces ostvarivanja ciljevaljudske vrste mogao biti, nešto brži, lakši i sa manje pogubnih zastranjivanja.

Jasno, ne treba imati iluzija o tome da bi s tim sve teklo glatko, jer i danasljudi imaju pouzdan kriterij razlikovanja dobra i zla, pa ipak se često, potpuno svjesnočini nešto što nije ni dobro, ni pravedno. Ali, ipak, jedno su ljudi kao individue, adrugo je ljudska vrsta. Njihovo se ponašanje znatno razlikuje u mnogim momentima.

26



Na kraju krajeva, nije nevažno niti to da što je moguće točnije i pravednijeocijenimo djela minulih ljudi i naroda i da se tako pravedno odužimo i onima koji suse nekad davno žrtvovali za naše današnje dobro.

§ 38

Pravda, δίκη – dike, ili aequitas, kako su govorili i Rimljani, uistinu treba bitineposredni cilj prava, ali općenitije gledajući, kako smo upravo rekli, ona ne može

biti krajnji cilj, nego je tek jedno od ključnih duhovnih ili moralnih ili pak psiholoških, odnosno volitivnih sredstava za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste – onognajvećeg dobra kojeg čovjek može stvoriti - jer ona ljude i narode motivira, a katkada(pomoću prava, zakona i državnih organa), i prisiljava na njihovo ostvarivanje.

Nepravda demotivira, ali također i obesmišljava ljudski život. Ne treba se čuditi tomeda mudri i karakterni ljudi radije biraju smrt, nego nepravedan život, jer ovog zadnjegsmatraju gorim od smrti. A sam takav izbor afirmira pravdu kao nešto bolje od pukog

biološkog preživljavanja «pod svaku cijenu». Takav je izbor, uostalom, i između

ostalog, također i izbor između onog ljudskog i onog životinjskog, ili, možda neštooštrije; izbor između dobra i zla.

Kako su rekli već Rimljani, pravo ide za tim da uspostavi pravedne odnose udruštvu, pravdu, a mi smo dodali da ona služi kao neophodno motivacijskosredstvo za ostvarivanje ciljeva društva ili vrste.

Zasluge koje istinska distributivna pravda mora nagrađivati nisu samo onekoje se mjere radnim vremenom i vrijednošću rada, ili pak hrabrošću u bitkama, kojase nagrađuje počastima, nego također i ontogeničnost i politogeničnost ilinomogeničnost, a i druge vrste kreativnosti što stvaraju neophodne elementeumjetnog bića.

Bilo bi to uistinu lijepo kad bi neko buduće društvo promptnije negodosadašnja nagrađivalo kreativnu djelatnost, koja stvara neophodne elemente od kojihse sastoji umjetno biće. Ali teško da će se to ikada ostvariti, jer prava se vrijednost, a i

bezvrijednost nekih novih elemenata umjetnog bića ili umjetnog organizma katkada pokaže tek stoljećima nakon smrti onih ljudi koji su ih stvorili. Sreća ljudske, a moždai drugih ontogeničnih vrsta, je u tome što ontogenične individue, istinski geniji, poputonog mitskog Erosa, sina Porosa i Penije (Platon – Symposion), stvaraju, svojadjela, ne samo bez adekvatne nagrade, i u velikoj bijedi, nego čak i usprkos okrutnimkaznama i prijetnjama smrću... mitski Prometej, Isus Nazarećanin, Sokrat, Kopernik,Gallileo, Bruno, Ciolkovski, Saharov... Tu pravda često dolazi s velikim zakašnjenjemi može, ovim besmrtnicima odati samo posmrtne, odnosno postbiološke ili postvitalne

počasti.Ali za to nitko nije kriv. Takva je narav povijesnog razvitka, odnosno, kako mikažemo, ontogeničkog procesa. I najnadarenije individue i narodi, uključujući i «oneodabrane ili izabrane» - i to prvenstveno, i baš njih - samo su živa ontogeničnasredstva za ozbiljenje ciljeva vrste. Oni koji su snažno vođeni ontogeničnim«instinktom» žrtvuju se za njihovo ostvarenje, bez obzira na nepovoljne okolnosti,

prijetnje, kazne, ili prepreke.Ovdje treba istaknuti da su na ovom polju narodi u bitno povoljnijoj situaciji

nego individue, jer ih intezivna ontogenička aktivnost uvijek jača, bogati, i činidugovječnima i uglednima.

Korektivna pravda, s druge strane, kako smo već rekli, treba kažnjavati

ontoklastičnost, socioklastičnost, običan kriminal, zločine, razne vrste nepravdi(iniuria) (unjustnesses) a i sve druge, slične pojave koje, ovako ili onako, posredno

27



Nažalost, on ništa ne kaže o tome iz čega izvire tolika njena važnost i veličina.Mi kažemo da je to zbog toga što je ona jedno od vrlo malog broja ključnih sredstavaza ozbiljavanje ciljeva vrste. Oni se ne mogu ozbiljiti bez pravde. Ona motivira, a sdruge strane, pomoću prava i zakona, također i prisiljava one ontoklastične, loše ilidestruktivne ljude i narode na njihovo ozbiljavanje.

Rimski pravnici, bez izuzetka, slažu se s izrekom da je pravda cilj prava i daono postoji samo radi njenog ozbiljenja, te da, bez pravde, opstanak svijeta ne bi imaonikakva smisla – Fiat isustitia, pereat mundus! – neka bude pravde, pa makar svijet

propao!Rim. Nije postao najvećim i najdugotrajnijim svjetskim carstvom zbog velike

moći svojih legija i strateških sposobnosti careva i vojskovođa, nego prvenstvenozbog toga što je, nasuprot barbarima ili polubarbarima nudio bolji život s više pravde,

pravne sigurnosti i zakonitosti. A ako ropstvo i nije bilo pravedno, barem je bilofunkcionalnije od odnosa i života u plemenskim zajednicama i donosilo bolji život irobu i gospodaru. Otpor barbara Rimskim legijama bio je slab, jer je velika većinanjih željela postati sastavnim djelovima Rimskog carstva ili rimskim građanima.

Danas se u školama uči i hvali to što su neka barbarska plemena koja suživjela žiovotom neolitskih zajednica «radije išla u smrt nego u Rimsko ropstvo». To,

prije svega, nije istina, a i smiješno je i budalasto.Istina, dio ljudstva poraženih plemena postajalo je Rimskim robovima, ali

samim tim, kao što je već nagoviješteno, nije živio ništa lošije nego prije. Štaviše,većina ih je, kako smo već rekli, iako su bili potpuno obespravljeni, živjela bolje isigurnije. Činjenica je i to da državni robovi uglavnom nisu živjeli tako dobro kaonjihovi privatni kolege. Ali činjenice; da nije bilo puno pobuna robova, i da su samirobovi pružali velik otpor ukidanju ropstva i vlastitom oslobađanju, ukazuju ne to dastvarni status robova i nije bio tako loš kakvog nam u školama prikazuju.

No u školama se to radi s dobrim pedagoškim namjerana – da nas naučecijeniti slobodu i prezirati ropsko ponašanje. Sloboda je ipak nešto veličanstveno udonosu na ropstvo.

(Odreći se slobode za račun asketske discipline i poslušnosti umjetnom biću itržištu u poslu ostvarivanja ciljeva vrste.

Hoće li se to, jednom, u budućnosti moći smatrani nečim veličanstvenim?)

Ono rimsko «porobljavanje» tadašnjeg svijeta bilo je ustvari širenje irazvijanje civilizacije, a to nije nikakvo porobljavanje, ni pokoravanje, nego bašobrnuto, oslobađanje ili barem iskorak prema oslobađanju svijeta i ljudske vrste.

Istina je da je dio ljudske populacije time padao u ropstvo, ali ropstvo i

robovlasnička ekonomija (o čemu svjedoči i mudri i pravedni Aristotel) (pored boljegživota kojeg su omogućavali), bili su tada jedini način da se učini korak naprijed,korak koji je vodio u smjeru ostvarivanja onih ciljeva ljudske vrste. Stvarajući,održavajući i šireći svoje društvo zasnovano na specifičnom (robovlasničkom) pravu i

pravnim odnosima, Rimljani su izvršavali dužnost koju je pred njih stavila ljudskavrsta i njihov se svijet stoga, usprkos tome što je bio utemeljen na robovlasničkojekonomiji, nikako ne bi smio nazivati svijetom nepravde.

Još jedan dokaz o vrijednosti, pravednosti i humanosti rimskog prava.Bilo je vladara koji su - radi toga da bi svoje dobro uređene, bogate i kulturne

kraljevine (polise) sačuvali u dobrom stanju, a nisu imali direktnih nasljednika – testamentom, nakon svoje smrti, predali svoja kraljevstva Rimljanima, koji, ne samo

da su ih sačuvali u dobrom stanju, nego su ih još i unapredili.Dalje.

29



Rimsko pravo opstalo je i nakon propasti carstva. Prvi ga je sustavno obnovioJustinijan, zatim Zapadni Evropljani – Leges Romana barbarorum - koji su nanjemu, kao na temelju, uz neke izmjene i dodatke ponovo izgradili neviđeno velik imoćan imperij – Zapadnu civilizaciju, koja se zajedno s raznim modifikacijamaRimskog prava proširila po cijelom svijetu. Olvo, Novo Rimsko carstvo nije nimalo

Sveto, ali je zato apsolutno svjetsko, globalno i čak puno šire od toga.Rimsko pravo, kako sam već rekao na mnogo mjesta, prestalo je de iure važiti

tek 1. 1. 1900., a de facto živi i važi i danas u mnogim paragrafima i strukturigrađanskih zakonika.

Ja često govorim da se svijet istinski ne osvaja vojskom, nego ponudom boljegnačina života, a takvo osvajanje nije pokoravanje, nego oslobađanje svijeta. To seodnosi na minula vremena i na današnjicu, a važit će još više i u budućnosti.

Justinijan, čovjek sa neusporedivo najmoćnijom vojskom i administracijomsvog vremena nije se pouzdavao u njihovu snagu, nego je dao obnoviti Rimsko pravoi postaviti ga u temelje svog carstva. Mislim na Corpus iuris civilis. U jednom svomediktu; Constitutio Tanta on eksplicitno ukazuje na važnost pravde, neophodnost

njenog postojanja i njenu nenadmašivu moć. Dobri , pravedni i funkcionalni zakoni, ane moćne armije i lukava administracija bili su ono što je Istočno Rimsko Carstvoodržalo u životu još punih tisuću godina nakon propasti Zapadnog, jer bez dobrihzakona i pravde, ni najmoćnije armije, ni najlukavija administracija nemaju pravemoći i propadaju skupa sa državama koje pokušavaju održati.

Ni Napoleon nije vjerovao da će pomoću vojske i osvajanja učiniti neštovrijedno, veliko i trajno, pa je, poput Justinijana, oformio komisiju koja je imalazadatak da kodificira postojeće pravne norme kojima se koristila Francuska i ostalidio svijeta. Kroz taj rad nastao je Code civile, koji je čak i Napoleonovu vojnu i ratnudjelatnost učinio civilizatorskim pohodom, te trajnim i neizmjerno vrijednimcivilizatorskim aktom ili civilizacijskim ak tefaktom.

Gotovo svi značajniji državnici ili vladari učinili su nešto značajno na polju prava, a može se reći i to da im je baš ta, pravna djelatnost osigurala dobar glas itrajnu slavu. Nema smisla nabrajati te vladare, jer bi popis bio dugačak i dosadan.

Aleksandar veliki nije izuzetak, nego potvrda tog mišljenja. Čini se da senjegovo veličanstveno carstvo brzo raspalo, jer je prerano umro da bi ga mogaoučvrstiti nekim zakonskim sistemom. No ono što nije pošlo za rukom njemu, pošlo jeRimljanima. Oni su helenizaciju, tj civiliziranje svijeta nastavili putem romanizacije, itako ostvarili i ovjekovječili ono što je on bio započeo i o čemu je sanjao.

Tim istim putem i danas idu oni državnici, političari i mislioci koji svojenacije stavljaju u službu ostvarivanja ciljeva vrste. Taj put je, kako se čini, onaj pravi

put. On je utemeljen na pravdi, a istovremeno ju i ostvaruje. Narod koji ne ide tim putem, ili ga barem ne slijedi, ne ide nikamo, i pitanje je ima li njegov opstanak istinskog smisla.

Narod kojem nije stalo do pravde i koji živi po principu «daj što daš» i nijenekakav narod. Takav «narod» ne živi niti po principu prava, iako se, paradoksalno,

baš tu najčešće mogu čuti fraze kako bi trebali «pravnu državu», «demokraciju» itd.Sijećam se jednog hrvatskog kandidata za predsjednika republike, Richarda

Morrisa, koji se bio vratio iz Amerike gdje je, iznimno uspješno, vodio velikeindustrijske, uslužne i trgovačke tvrtke. On je znao za važnost i funkcionalnost pravdei uviđao i to koliko nam ona nedostaje, pa je predsjedinčku kampaju utemeljio upravona ideji uspostavljanja i održavanja pravednih društvenih odnosa.

Velik dio nacionalnog biračkog tijela mu se smijao zbog toga.

30



***

Čini se veoma važnim reći nekoliko riječi i o pravnoj osobi jer, kako ću pokušati pokazati, razvoj prava u najvećoj mjeri koincidira sa razvojem pravne osobe,ali i države i njene unutarnje strukture.

Pod pravnom osobom najčešće se misli neka institucija ili poduzeće. Anasuprot njoj živa individua obično se naziva «fizičkom osobom». Treba, međutim,istaknuti da je živa individua, u razvijenom društvu, prije svega pravna, pa tek ondatzv. fizička osoba. Živa, fizička osoba opstoji na osnovu bioloških zakonā (logos-ā), a

pravna na osnovu pravnih, društvenih, političkih ili, kako ih već želimo nazvati. Grcisu ih nazivali nomos-ima – pravilima – lat. regula – mjerilo, pravilo, upravljalo,ravnalo. Latinski izraz lex koji se često prevodi kao zakon novijeg je porijekla došao

je od glagola legere - čitati – dakle, tek nakon što su regulae, odnosno norme ponašanja u društvu bile zapisane, pa su se mogle ili morale pročitati.

U nekim prethodnim radovima pokazao sam da je naš prijevod «pravilo» vrlodobar, jer zakoni su neka vrsta duhovnog alata - nečega s čim se nešto pravi, stvara,

upravlja u pravi smjer– specifična duhovna oruđa za stvaranje ili pravljenje nečegdobrog.

Pravna znanost smatra da se pravne osobe susreću tek u kasnijem razdobljuRimskog carstva i Rimskog prava. Pri tome se misli prvenstveno na municipije i neka

profesionalna udruženja. (Rimska država, imperij, obično se ne smatra pravnomosobom, što mi se čini diskuktabilnim, jer mnogi autori navode da ostale, manje

pravne osobe nastaju po uzoru na državu i njena prava. Pored toga iz originalnihzapisa koje je pronašla papirologija nedvojbeno je poznato da su aerarium i fiscus – državni (republikanski ili senatski ) i carski novčani fondovi ili blagajne - nastupalekao pravne osobe i imale svoje pravobranitelje.)

No te rimske vrste pravnih osoba nisu ni izdaleka istinski prvi susret s ovom pojavom. Sasvim jasno definiranu pravnu i fizičku osobu nalazimo već kodAristotela. On, doduše, ne govori strogo baš o pravnoj i fizičkoj osobi, negoizvanredno jasno razlikuje «čovjeka» od «građanina» i kaže da su vrline i dužnostigrađanina različite od vrlina i dužnosti čovjeka. Ovi Aristotelovi termini: «čovjek» i«građanin» su termini kojima su se kasnije u pravu označavali fizički i pravni aspektiljudske osobe.

Ovdje će biti najprije biti više riječi baš o toj pravnoj osobnosti žive fizičkeosobe, ljudske individue, a kasnije o pravnoj osobnosti nežive, umjetne pravneosobe. Pokušat ćemo pokazati da je razvoj prava težio ka stvaranju što cjelovitijenežive, odnosno umjetne pravne osobe i da je to ustvari bio cilj prava. Pokazat ćemo i

to da se kroz proces ostvarivanja tog cilja razvilo i sâmo pravo i društvene institucije,odnosno sâmo društvo, tj. država, kako smo već u početku rekli da je točnije govoriti.Treba istaknuti da su npr: pripadnici različitih kastą u Staroj Indiji; bramani,

kšatrije, vajšije i šudre, ili parii, zapravo različite vrste pravnih osoba, jer su imalirazličita prava i dužnosti. Isto važi i za babilonske avilume, muškenume i vardume izvremena Ešnunskog i Hamurabijevog zakonika, ili pak za patricije i slobodne

plebejce, koji su postojali davno prije Aristotela i njegovog jasnog teorijskograzlikovanja «čovjeka» i «građanina», odnosno fizičke i pravne osobe. Toliko u

prilog gornjoj tvrdnji da je pravna osobnost počela postojati i razvijati se zajedno, tj.istovremeno sa pravom i državom.

Ovdje treba još napomenuti da pravna znanost pod pravnom osobom

uglavnom podrazumijeva nekakvu «neživu osobu» kao nosioca određenih prava. Nosmislenost strogo ovakovog shvaćanja pravne osobe više je nego diskutabilna. Što bi

31



npr. bio onaj gore spomenuti municipij bez ijednog živog građanina ili stanovnika, bez ijedne žive duše tj. žive, ljudske osobe, ili, pak, poduzeće bez živog vlasnika iijednog živog zaposlenika. Ni jedno društvo do sada nije groblja tretiralo kao pravneosobe, iako su već davno postojali zakoni i pravo – ius sepulchri - koje se odnosilona tu vrstu sakralnih stvari – rerum religiosae – mislim na grobove i groblja.

***

Pravna osobnost žive osobe u najužoj je vezi s pravdom. To se vidi i već izlatinskog izraza kojeg je koristilo Rimsko pravo – aequitas – znači pravdu, ali i

jednakost. Misli se na jednakost individua ili osoba pred zakonom, tj. u odnosu nazakon – ravnopravnost (ali i srazmjernost, proporcionalnost). (Kod Grka je to δίκη – dike).Ta pravedna jednakost, aequitas, ravnopravnost je jedna od ključnih osobitostiu odnosu jedne pravne osobe prema svima ostalima i prema zakonu. Fizičke osobemeđusobno se razlikuju kao lišće u šumi i na osnovu tih njihovih prirodnih razlikanije moguće odrediti koja je od njih dala veći doprinos ostvarivanju ciljeva grupe,

društva ili vrste. Upravo radi toga da bi bila moguća komparacija tih doprinosa, i pravedno nagrađivanje, stvoren je zakon, grčki - nomos) , ili latinski lex, ili regula, ai pravna osoba – tj. živa, je, fizička osoba dobila neka pravna svojstva – društveno

potrebne standarde, tj. kriterije, prava i dužnosti - i tako postala persona iuridica – cives – kvirit – πολίτης – polités - citoyen – citizen - građanin.

Sve pravne osobe određene vrste podređene su istim društvenim standardima,te imaju, ili bi barem trebale imati jednaka pravna svojstva ili mogućnosti - capacitasiuridicae – tj. trebaju biti ravnopravne u odnosu na zakon. Djelatne sposobnosti -capacitas agendi - po prirodi, su im različite. Stoga jednakopravnost u odnosu nazakon, koji je također i opći kriterij efikasnosti, daje stanovitu prednost onim osobamakoje imaju i manifestiraju veću ili bolju capacitas agendi – djelatnu sposobnost.Bolji, dakle, bivaju bolje nagrađeni, idu naprijed i vode druge, a lošiji ih slijede. To jeod velike važnosti za cjelokupno društvo, jer je, zahvaljujući baš tome, u mogućnostida bude pravedno, da bolje funkcionira; da bude bogatije, naprednije, ostvaruje svojeciljeve itd. Ne treba ni govoriti da je to jako važno za ostvarivanje ciljeva vrste.

Jedna arapska poslovica kaže: «Više vrijedi tisuću magaraca predvođenihlavom nego tisuću lavova predvođenih magarcem.»

Marxisti i komunisti su te odnose nazivali socijalnim darvinizmom i tretiralikao nekakv animalizaciju humaniteta ili neko slično zlo. !!!!???

S druge strane, postojanje živih pravnih osoba je uvjet zbivanja pravde, jer seona ne odnosi na nežive pravne osobe, ili barem za njih nema neku direktnu,

neposrednu važnost. Zbog moguće nepravde, naime, ne pati poduzeće, nego njegovvlasnik ili zaposlenici. No, nepravda može poduzeću učiniti štetu, ili mu pak priskrbitinezakonitu i nepravednu dobit ili korist, zbog ćega će opet patiti vlasnici ilizaposlenici oštećenih poduzeća. Nije, dakle, samo motivacija ka materijalnim

probicima i civilizacijskom napretku cilj pravde, nego možda još više sreća,zadovoljstvo i odavanje počasti onima koji hrane ljudsku vrstu, vode ju, podižu njenucivillizaciju i ostvaruju njene ciljeve. « ...ne živi čovjek o kruhu, nego o RiječiBožjoj...» kaže Biblija.

Pravo je djelatnost kojom se, između ostalog, uspostavljaju i profiliraju pravneosobe, a i država, koja je fizičko-pravna institucija koja čuva njihova pravna svojstva,

prava, ali ih također tjera i na izvršavanje njihovih dužnosti, ukoliko se zanemaruju.

U interesu je društva, a i ljudske vrste da bude što manje vrsta pravnih osoba,odnosno da prava i dužnosti što je moguće većeg broja pravnih osoba budu

32



unificirana. Ali to zahtjeva mudrosti, pronicljivosti i vremena da se ustanovi u čemusve treba vladati ta jednakost, jer ona nipošto ne smije vladati baš u svemu. Dobra je,npr. odredba da su svi ljudi trebaju biti ravnopravni. No sva prava i dužnosti djece,koja su mladi ljudi, ipak ne smiju biti jednaka pravima i dužnostima odraslih ljudi. Ili,

jedan drugačiji primjer: Dva radnika radila su jednako vremena, svaki po osam radnih

sati. No jedan je radio dobro a drugi loše. S obzirom na to zadnje, oni ne bi smjeli biti jednako plaćeni, jer bi se jednakim plaćanjem činila nepravda i šteta onom koji jeradio dobro, a istovremeno nepravedna korist i nagrada onom koji je radio loše -drugim riječima: kažnjavalo bi se ono što je dobro, a nagrađivalo ono loše.

Nesvrsishodna ili nasilna jednakost, egalitarizam može, dakle, biti poguban podruštveni i civilizacijski život i napredak jednako kao i anomija ili anarhija ili kaoočigledno nepravedan zakon. Uostalom, već je Aristotel govorio da je jednakostnejednakih nepravedna, a to je, na svoj lapidarni način, puno kasnije rekao i Peter Drucker – «Jednakost nejednakih = nepravda».

Ali, ovdje nikako ne bi smo smjeli jednakost poistovijetiti s ravnopravnošću, jer istinska ravnopravnost nejednakih je pravedna i dovodi do pravednih nejednakosti.

***

Zbog onog, gore spomenutog marksističkog zgražanja nad tzv. «socijalnimdarvinizmom», čini se neophodnim direktno odgovoriti na pitanje što je ustvari zakon

– nomos - na kojem se temelji svaka društvena organizacija, društvenost uopće, pa ionaj «socijalni darvinizam», a mogla bi se reći još i koja kratka riječ o tome koje su

posljedice djelovanja zakona.Možda bi bilo dobro i pravilno reći da je zakon pozitivna, ontogenična pravna

odredba prilagođena osobama što imaju prosječno veliku ili prosječno razvijenucapacitas agendi – djelatnu sposobnost. Ova odredba kaže da je svaka osoba dužnadjelovati, ili pak trpjeti nečije neprotupravno djelovanje onoliko koliko to ona(odredba) propisuje. Nadalje, ta ista odredba propisuje ili određuje i to kolika jenagrada, odnosno protuvrijednost za ispunjavanje ili ostvarivanje onog što ona

propisuje, a također i kazna za neispunjavanje.Svaka osoba koja uviđa osnovanost zâhtjeva one odredbe, i pravednost

nagrade koju ona nudi, te pristane pokoravati joj se, postaje pravna osoba.Budući da su mjerila i kriteriji one odredbe prilagođeni prosječno velikoj

capacitas agendi, ona može i treba potpuno jednako važiti za sve pripadnike nekogdruštva ili države Odatle ona pravna, društvena ili politička «jednakost», odnosnoravnopravnost svih pravnih osoba.

One osobe, međutim, koje imaju natprosječno razvijenu capacitas agendi, bolje prolaze u odnosu na spomenutu odredbu, jer lakše postižu svoje, a i općeontogenične ciljeve i čak s lakoćom ostvaruju više nego što odredba traži, panapreduju u svom bogatstvu, društvenom statusu, vlasti i ugledu u odnosu na one kojiimaju tek prosječno ili potprosječno razvijenu capacitas agendi, i koji, s obzirom nato, teško, ili u smanjenom opsegu, izvršavaju zahtjev one odredbe, pa bivaju«kažnjeni» stanovitim «siromaštvom» i podređenošću.

Dobar i pravedan zakon, dakle, direktno pogoduje boljim ili sposobnijimljudima, ali, indirektno i onima koji su manje sposobni, i to zato jer su oni sposobnijidužni ostvarivati svoje ciljeve na način kojim istovremeno daju doprinos ostvarivanjuciljeva grupe, društva kojem pripadaju, ili vrste, a samim tim i onim individuama sa

manje razvijenom capacitas agendi.

33



Kad se, dakle, malo bolje pogleda, vidi se da se dobrim i pravednim zakonom- uz onu svrsishodnu selektivnost («socijalni darvinizam»), koja stvara potrebnefunkcionalne odnosno motivacijske društvene, statusne i imovinske razlikeneophodne za civilizacijski napredak - istovremeno stvara i subsidijarni sistem iliodnos, jer su oni najbolji ili najsposobniji pripadnici društva prinuđeni da –

specifičnim načinom borbe za ostvarivanje onih svojih vlastitih (ontogeničnih)ciljeva – istovremeno, upravo tim posebnim, društvenim načinom, pomažu i onimmanje nadarenim i manje sretnim, siromašnijim ljudima i društvenim slojevima.Ovdje valja da se opet prisjetimo one arapske: da «više vrijedi tisuću magaraca

predvođenih lavom...»Onaj «socijalni darvinizam», dakle, nije nešto čega bi se društvo trebalo

sramiti, nego, dapače nešto čime se, i društvo i čovjekov kreativni duh mogu ponositi.Ovaj se sistem, baziran na zakonima, odnosno pravu, služi čak i ljudskim

slabostima kao motivom za ostvarivanje ciljeva vrste. Mnoga su, naime, vrijedna ikorisna iznašašća, koja su ponos ljudskog roda, nastala baš radi toga da sekompeziraju, otklone ili ublaže razne ljudske, bilo individualne, bilo grupne ili vrsne,

slabosti ili nedostaci u području capacitas agendi, tj da se pomogne onima koji sumanje nadareni ili nenadareni, a iznašli su ih upravo oni koji su bili iznimno nadareniili obdareni baš sa capacitas agendi. Mane i nedostaci su, dakle, bili iskorišteni kao

poticaji za djelovanje vrlina. Zar to nije neko vrhunsko, gotovo božansko umijeće?I samo umjetno biće nastalo je kao svojevrsna kompezacija za neke bitne

slabosti bića ljudske vrste, slabosti koje nesumnjivo imaju i bića mogućih drugihontogeničnih vrsta.

U društvu koje živi na osnovu dobrih, i pravednih zakona, oni njegovinajsposobniji, najbogatiji i najugledniji pripadnici, ako su doista ontogenični, onda,radeći na ostvarivanju svojih ciljeva, poput protestantskih Weberovih kapitalista,upravo zbog ontogeničkog načina ostvarivanja tih svojih ciljeva, zapravo rade za oneljude sa manjim, prosječnim i potprosječnim sposobnostima. Ustvari, oni rade zaljudsku vrstu, koju, pak, ne predstavljaju nekakvi geniji, a niti slaboumnici, nego bašljudi prosječne sposobnosti i osrednjeg imovinskog stanja, koji nisu samo najtipičniji,nego ujedno i najbrojniji predstavnici vrste, i zbog kojih, na kraju krajeva, postoje, izakoni, i države, i oni geniji koji rade za njih i brinu o njima, a i samo umjetno biće.Bogatstvo i ugled spomenutih društvenih prvaka i lidera su samo nagrada za doprinosostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

Eto, samo tih nekoliko direktnih riječi o tome što mislim da je ustvari zakon,odnosno pravo, te koji su opći načini i koje su posljedice njegovog djelovanja.

A sada nekoliko riječi o jednoj vrsti prava koje nadilazi ovo naše «zemaljsko»

ili ljudsko pravo.Oni izuzetni ljudi, o kojima je gore bilo riječi, a koji se na spomenuti načinžrtvuju za onu većinsku populaciju, lišenu lijepih i vrijednih darova sudbine, ne

postaju uvijek bogati i ugledni za svog života. Katkada završavaju na križu ili lomači. No, po volji nekih vrlo dubokih i moćnih, a i apsolutno pravednih zakona - zakonaSvjetskog duha, kako bi rekao Hegel - tek nakon što neka teška nepravda okončanjihov život, dobijaju status sličan božanskom. Postaju, naime, učiteljima i vodićimaljudskog roda. Dio njih vjerojatno će zadržati taj svoj status sve dok god čovjek bude

postojao. I bit će sve božanstveniji i božanstveniji.Kao što smo gore nagovijestili, ovo ne spada baš u ono pravo kojim se ovdje

bavimo, nego više nekakvo nebesko, božansko ili kozmičko, ali nije loše da smo i to

spomenuli. Na kraju krajeva, to «nebesko» pravo i nije tako daleko od «zemaljskog»

34



ili ljudskog prava i pravde. Uostalom, mi ga i primjećujemo tek kad se, i jedino ako se pojavi i ovdje na zemlji, u našem ljudskom svijetu i životu.

Govoreći u drugačijim, pretežno sociološkim terminima, ja sam prikazao neke bitne momente umjetnog organizma (društva, odnosno države) i funkcije raznihtipova ljudi i institucija u njemu. Taj je umjetni organizam, kako smo već rekli,

organizacijsko ili političko sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, odnosnouspješnu realizaciju čovjekove misije.

Većina će čitatelja ovdje pomisliti da je gornji tekst samo nekakva platonistička ili hegelijanska idealizacija društva i države. No, to nije ni blizu istine.Ja sam opisao djelovanje zakona i sāmo ljudsko društvo u njegovom realitetu, onakvokakvo postoji već tisućama godina, i govorio sam samo o onim momentima koji suuvijek bili takvi kakve sam ih prikazao, dakle: i u neolitskoj civilizaciji, tj. u

prvobitnoj, plemenskoj zajednici, i u robovlasništvu, i feudalizmu, i kapitalizmu,odnosno demokratskom građanskom društvu, a bit će zasigurno i u budućem,logokratskom, ili, možda točnije: logokratsko-nomokratskom društvu.

Jasno, zbog djelovanja ontoklastičkih tendencija i mnogih drugih stvari, ono

(društvo) nigdje i nikad nije postojalo niti postoji u tako čistom obliku kakvim ga prikazuje gornji opis. Ovdje je slika, ili, bolje, skica zbiljskog društva očišćena o svihonih nebitnih stvari samo radi lakšeg razumijevanja, i nikome ne pada na pamet datvrdi kako je to neki iscrpan i detaljan odraz realnog društva. Onome ko hoće

prikazati ili razumjeti bit zakona, zakonitosti, te društva i same društvenosti nije nistalo do detalja, nego do jasnog uvida u bitne momente tog realiteta i njihovemeđusobne odnose.

Vraćamo se historijskom materijalu ili temama.

***

Napredak u razvitku pravne osobe išao je ka unifikaciji pravnih osoba; ka povećavanju broja i specifikaciji njihovih prava i dužnosti i ka povećanju broja samih pravnih osoba. Jedan rani primjer široke unifikacije pravnih svojstava živih pravnihosoba i njihovog velikog povećavanja je Karakalin edikt: Constitutio Antoniniana iz212. n.e. On je dao jednako pravo građanstva svim slobodnim osobama Rimskogimperija. Tako se umnogostručio broj istovrsnih pravnih osoba, što je za samoCarstvo bilo od iznimno velike važnosti i koristi. Puno kasnije, u građanskom društvu,

broj živih pravnih osoba povećao se davanjem jednakih prava ženama kao imuškarcima, te sniženjem dobne granice u kojoj se postaje punopravnom pravnomosobom.

Aktualni napredak, a i onaj u budućnosti, mogao bi se sastojati u tome da sve postojeće, žive i nežive vrste pravnih osoba u svim, ili barem velikom broju država podrede istim pravima i dužnostima, tj. da se prava i dužnosti pravnih osobaunificiraju, i da jednako važe u što većem broju postojećih država. Time bi već uvelikoj mjeri bio ozbiljen i jedan važan element globalne države, a današnje lokalnedržave izgubile bi svoj sadašnji pravni temelj koji, još od rimskih vremena, nosi nazivius civile, i utemeljile se na ius gentium, ili, točnije iuri generis – pravu koje bitrebalo važiti za cijeli ljudski rod. (Ius gentium nije isto što i tzv. današnja «Pravačovjeka», ali imaju dosta dodirnih točaka.)

Ima još nešto što se čini važnim, a što se tiče odnosa živih i neživih pravnihosoba – npr. odnosa nekog običnog čovjeka koji živi od svog rada i nekog poduzeća. I

ovdje je, radi jednostavnosti i elementarne funkcionalnosti, potrebna stanovitaunifikacija njihovih prava. Taj hipotetski čovjek i neko poduzeće moraju imati neka

35



ista prava u odnosu na iste zakone, inače ne bi mogao biti moguć nikakav ekonomskini pravni promet ili posao (negotio). Npr: ni jedna od tih pravnih osoba ne smije,krasti, varati, lažirati rezultate itd. No capacitates agendi - djelatne sposobnosti -živih i neživih pravnih osoba kvalitativno se razlikuju - jer je to razlika izmeđudjelatne sposobnosti živog čovjeka i umjetnog bića - pa je ovdje bitno teže izvršiti

dobru, svrsishodnu unifikaciju njihovih prava, ili ih učiniti što kompatibilnijima. Naknadno izneseni Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o

kontroli efikasnosti vlasti čine to na taj način što kapitalu, odnosno poduzećima,administrativnom aparatu i državnim ustanovama, koje su nežive pravne osobe, dajuneka svojstva živih – sposobnost samoočuvanja, «želju», tj. intenciju ili tendenciju kadobrohotnosti, pravednosti, bogaćenju tj. samouvećavanju, samousavršavanju. itd.

Ako to nije neka moja samoobmana, tj. ukoliko naprosto ne laskam samomesebi, onda izgleda da bi se stvaranjem takve umjetne pravne osobe, koja ima svojstvašto su analogna svojstvima živih osoba, privela kraju sinteza u razvitku prava irazvitku pravne osobe, a sāmim Zakonom o kontroli efikasnosti vlasti, također isinteza u razvoju državne organizacije. Ova sinteza razvoja prava, pravnih osoba i

države otpočela je već prije nekoliko stoljeća.

§Opet jedna nužna i korisna napomena. U ovom radu, u početku nije bilo

planirano da se iznose zakoni na koje se pozivam, jer se rad trebao ograničiti samo nafilozofiju ili teoriju prava. No moji pogledi na pravo nisu se mogli cjelovito prikazati

bez uvida u ona dva zakona na koje se pozivam, a pored toga, kad sam rad proširiododatkom koji se odnosi prvenstveno na Hrvatsku i po kojem je dobio naslov,

pokazalo se nužnim prikazati ta dva zakona, pa je to učinjeno time što su oni dodanitekstu na kraju brošurice. Tako da ih čitatelj može tamo vidjeti.

Ima još jedna važna stvar koju treba reći o ovim zakonima. Oni već nekolikostoljeća postoje i važe u nepisanom obliku, u obliku dobrih običaja. I zahvaljujućiupravo i najviše njima, ljudska je civilizacija doživjela neviđeno i neslućeno brz idobar razvitak i rast blagostanja. Upravo je na osnovu tih običaja izvedena sinteza urazvitku umjetnog bića. Ja sam te običaje samo zapisao i dodao im egzaktne

standarde i kaznene odredbe, jer ih običaji nisu sadržavali.Danas ti običaji više ne utječu nimalo povoljno na stvaranje bogatstva.

Štaviše, često se lukavo abuzivno upotrebljavaju kao izvrstan instrument za činjenještete, i to upravo zbog nepostojanja onih standarda i nedostatka kaznenih odredbi.Standardizacija i kaznene odredbe trebale bi biti brana protiv abuzivne upotrebe ovihizvrsnih običaja, a i element koji bi ih trebao učiniti funkcionalnijim nego što su ikada

bili. Naglašavam da sam ja, u formi pozitivnih zakonskih odredbi, samo zapisao postojeće običaje. To naglašavam zato jer mi se čini da je to tokom cijele ljudske povijesti bio dobar način nastajanja dobrih i pravednih pisanih zakona, koji su veoma pomogli razvoju civilizacije, te da je ta skromnost mog priloga i uobičajeni način postupanja jedan od razloga za iskazivanje povjerenja u efekte njihovog djelovanja udruštvu.

Eto, samo toliko. Naknadno će o tome biti šire, i još više govora.

***§

Sada, samo još riječ, dvije o razvoju prava tokom povijesti.

36



Prve pisane pravne tvorevine, poput Ešnunskog, Hamurabijevog, Mojsijevog isličnih zakonika i Šerijatskog prava ovdje nas ne zanimaju, naprosto zato što su suvišeopćenite. Zanimaju nas pravne tvorevine u kojima su se počeli izdvajati i pokazivatineke bitni elementi putem kojih je kasnije išao razvoj prava.

Prvu takvu zanimljivu pojavu srećemo kod starih Grka. Čini se da su oni

inzistirali na tome da formiraju opći pravni, ili državno-pravni sistem, a onda je samtaj sistem određivao narav, prava i dužnosti svog najmanjeg, ali i najvažnijegelementa – žive pravne osobe – građanina. Platonova Država je dobra ilustracija togmanira Starih Grka. Ni Aristotel nije postupao bitno drugačije, premda se njegova«idealna država» veoma razlikuje od Platonove.

Kod Rimljana je bilo obrnuto. Oni su gledali da definiraju živu pravnu osobu, prava žive individue - a onda je ona – u zakonitim interakcijama sa drugim živim ineživim pravnim osobama - odredila narav društvenog i državnog sistema.Justinijanov Corpus iuris civilis išao je istim putem, samo što je postojeće, tj.naslijeđene pravne norme iz prethodnih razdoblja prilagođavao svojim društvenim

prilikama, tj. mijenjao profile pravnih osoba.

Bizantske pravne tvorevine Ekloge, Proheiron, Epanagoge i Bazilike nemožemo smatrati prilogom razvoju prava, nego prije prilozima njegove ontoklastičkedegradacije jer je u tim djelima, kako se slažu svi stručnjaci, došlo do erozije onihdobrih svojstava pravne osobe ili osobnosti. Ove su tvorevine bile pod jakimutjecajem islamskih pravnih pogleda i talionskog prava, ali su, s druge strane, što jemanje poznato, imale iznimno jak utjecaj na humanizaciju Šerijatskog prava. Donekleslično stoji stvar i s brojnim Lex Romana barbarorum između 6. i 11. sloljeća, a i saranijim fazama razvoja kanonskog prava.

Glosatori, kako izgleda, nisu stvorili nikakvo novo pravo, tj. nisu gaunapredili, ali su omogućili korištenje i specifičan nastavak života klasičnog Rimskogi Justinijanovog prava. Glosatorska i Komentatorska škola imale su , čini se, sudbinusličnu sudbini svog glavnog predstavnika, Bartolusa de Sassoferrata koji je, jadan,

prerano umro. U toj se školi, naime, puno i dosta dobro radilo, ali na kraju ipak ništanije bilo do kraja napravljeno – glosatori nisu bili konkluzivni.

No ima nešto veliko što su učinile Glosatorska škola, Komentatori i sveučilišteu Bologni. Oni su bili nosioci renesanse prava u Evropi. Stvorili su živu, knjišku iinstitucionalnu infrastrukturu na kojoj su se utemeljila prva pravna društva i državenovoga doba.

Nakon teorijskog upoznavanja s Rimskim pravom, ponovni razvoj civilizacijezahtjevao je sve veću i sve širu njegovu upotrebu u pravnoj praksi. Tu se Rimsko

pravo pokazalo takoreći apsoltno funkcionalnim, pa su Evrpoljani počeli sticati utisak

da je Rimsko pravo i univerzalno i da može važiti kao regulator međuljudskih odnosai odnosa prema vlasništvu, bez obzira na vrijeme i bez obzira na to u kojoj civilizacijise primjenjuje. Ovo se mišljenje i danas pokazuje opravdanim u vrlo velikoj mjeri – možda zato što je «rimska civilizacija», kako se to uvijek pogrešno i površno kaže.

bila vrlo «racionalna». Hoće se, naime, kazati funkcionalna, svrsishodana, a takva je idanašnja, Zapadna, s tom razlikom što mi se Zapadna čini manje konzervativnom ikreativnijom. Ali, to je možda samo privid. Quid quid est, s obzirom na svojufunkcionalnost, tj. svrsishodnost za ostvarivanje ciljeva ontogenične vrste, neke odtemeljnih odredbi rimskoga prava, a i sam sistem mogli bi važiti na bilo kojem

planetu i za bilo koju ontogeničnu vrstu. To je, kako je rekao Toma Akvinski, pojava božanskih odredbi, ili pak odredbi tzv. «prirodnog prava», koje su doista vječne i

posvudne, jer tako naprosto funkcionira ontogeničnost konačnih i smrtnih bićaodnosno ontogeničnost ontogeničnih vrsta bića

37



Ontogeničnost se može i treba smatrati pojavom onog božanskog u ljudskojdjelatnosti i životu tj. u prostom empirijskom svijetu. Pojava odredbi «prirodnog

prava» za koje se također tvrdi da su vječne i posvudne je također pojavaontogeničnosti, koja možda i nije transcendentna koja se pripisuje božanskoj, ali koja

je postojala i prije nego je nastao ljudski rod, koji, najvjerojatnije, nije jedina

ontogenična vrsta u univezumu. Uostalom, mislim da su ono vječno, «božansko» i«prirodno pravo» jedna ista stvar samo mi to ne shvaćamo i ne znamo joj pravo ime.

Ius Comune koje je bilo spoj Rimskog prava s nešto malo odredbi običajnog prava evropskih naroda poslije pada Rimskog carstva nije ništa izgubilo od onefunkcionalnosti koju je imalo izvorno Rimsko pravo.

Iako se smatralo da Ecclesia vivit Lex Romana – tj. da Crkva opstoji natemelju Rimskog prava, ona je razvila svoje vlastito kanonsko pravo. Ono se odnosilo

prvenstveno na crkvene stvari, ali je, sasvim prirodno težilo je onakvoj univerzalnostikakvu je imalo Rimsko pravo. No, i usprkos tome što je njegova uniformnost, uvelikoj mjeri povezivala različite evropske zemlje, ono je, zbog svoje usredsređenostina ono sakralno, ipak ostalo sporedna stvar za taj period razvoja civilizacije, a i

kasnije, pa mu ne moramo posvećivati posebnu pažnju.Građansko je društvo posredstvom recepcije rimskog prava preuzelo i glavnu

intenciju Rimskog prava (pretklasičnog, klasičnog i Justinijanovog) i usvojilo gotovosve Rimske pozitivne pravne norme. Rimsko je pravo - doduše u obliku

justinijaniziranog i naknadno okcidentalno kristinijaniziranog pandektnog prava -neposredno važilo u Njemačkoj sve do 1. 1. 1900 godine. Ali, indirektno i kasnije, atako važi i danas, jer su u građanskom pravu golemog broja država ostale važitimnoge njegove pozitivne norme – velikim dijelom i posredstvom NapoleonovogCode civile-a .

Humanisti su pokušali realizirati Ciceronovu namjeru da pravo pretvore uznanost po uzoru na filozofiju. No to je ostalo samo na pukom pokušavanju ilidrugačijoj razdiobi sveukupnog prava kojeg je već Gaj izvrsno podijelio na

personalno, stvarno i procesno i koja se razdioba i danas pokazuje najboljom.Tek je Hegel učinio pravo znanim sebi samome, tj. pretvorio ga u istinsku

znanost. No to što je Hegel napisao je, kako smo već rekli, stroga filozofija prava.Pored tog, zasluženog komplimenta, kako smo već nagovijestili, Hegel je bio

daleko od pomisli da je ljudska vrsta ključni subjekt i objekt prava, te da je onospecifičan instrument za ostvarivanje njenih ciljeva. Taj se previd može smatrati vrlovelikim nedostatkom u razumijevanju prava ili, ako hoćete, samorazumijevanju prava.

No sam Hegel nije toliko «kriv» zbog toga, jer je uvid u ove stvari omogućila tek četveročlana dijalektika, a taj se misaono-spoznajni aparat, koji se kroz induktivnu

logiku počeo razvijati u Engleskoj, potpuno razvio i sazrio više od dva stoljeća nakonHegelove smrti.§Ovdje sam prinuđen napraviti jednu malu digresiju, kako bih demistificirao

pojam one «četveročlane dijalektike» Točno je to da se ta dijalektika već odavno počela razvijati kroz induktivnu logiku, ali sama četveročlana dijalektika nije neštošto spada u etablirane tekovine znanosti filozofije, jer sam ju sačinio ja sam. Onojtročlanoj djalektici, čije je momente Hegel nazvao: tezom, antitezom i sintezom, jasam dodao još moment epiteze. Filozofski mislioci uglavnom su odbacili tu ideju i,koliko mi je poznato, od 1985 do danas nije dobila ništa osim podsmijeha. No to ništane znači, pogotovo ne u ovim našim ontoklastičkim, zacivilizacijskim krajevima.

Meni je najvažnije od svega to da se ona pokazala izvrstan misaono-spoznajniinstrument za shvaćanje prirodnog i povijesnog razvitka, puno, neusporedivo

38



adekvatnija od tročlane, «Hegelove», koju bi, po mom mišljenju, trebalo smatratinekakvom krnjom dijalektikom, koja mišljenje dovodi u velike i kobne zablude.

Samo toliko.§Vraćamo se matičnoj temi.

Bitna novost koju je građansko društvo uvelo u pravo, a i u ekonomskuznanost i praksu je specifična umjetna pravna osoba – poduzeće. Intencija je bila dase obiteljsko imanje pravno odvoji od obitelji i da se učini što samostalnijim i

bićevitijim. No o tome ćemo govoriti na posebnom mjestu.Kako sam već rekao, piramide i ostala svjetska čuda doista su beznačajne

sitnice čak i u odnosu na sāmo Rimsko pravo, koje je bilo kičma civilizacije sve odvremena vladavine Nume Pompilija, pa do poslije smrti Otta Bismarcka, a i danas jeto u vrlo velikoj mjeri, iako ne de iure, nego, de facto.

{Suvremena Prava čovjeka rukovode se istom intencijom kao i Rimsko pravo – definiranjem žive pravne osobe i zasnivanjem pravno-državnog sistema na njenimodređenjima. U slučaju mogućeg razvijanja ovih «Ljudskih prava», te njihovog

stvarnog jačanja i širenja, poslijedica bi mogla biti formiranje nekog totalnog (alinipošto totalitarnog) pravno-državnog sistema, odnosno nekakve svjetske ili globalnedržave, u koju bi nužno i potpuno ravnopravno bile uključene sve nacije i rase,odnosno svi pripadnici ljudske vrste, pa čak i nerođeni i još nezačeti pripadnicidalekih budućih generacija. Treba posebno naglasiti da se onaj pravni sistem koji neštiti prava tih, još-ne-začetih i još-ne-rođenih pripadnika budućih generacija, odnosno

budućih pripadnika ljudske vrste, ne može smatrati potpuno razvijenim pravom, a nitiodgovarajućim ili potpunim izrazom pravde}- pravom ljudskog roda, Iuris generis.

Ovdje moram skrenuti pažnju na to da je već Rimsko pravo jasno definiralo prava začetih, ali još-ne-rođenih osoba – nasciturus – i da su ona (premda umirovanju) bila jednaka pravima ostalih pravnih osoba one vrste pravnih osobakojima je budući čovjek trebao pripadati nakon rođenja i stjecanja punoljetnosti. Idanas u suvremenim građanskim zakonicima, što je sasvim logično i za očekivati,

postoje slične odredbe.Ali ovdje se ne radi o tome. Prava još-ne-začetih i još-ne-rođenih pripadnika

budućih generacija o kojima mi ovdje govorimo proizlaze iz pretpostavke da jeljudska vrsta temeljni subjekt i objekt prava i da ona neće izumrijeti, nego će moratinastaviti svoj život u pripadnicima budućih generacija koji još nisu ni začeti, ali semora računati na to da će jednog dalekog dana ili dalekog stoljeća sasvim sigurno bitizačeti i zaživjeti. Njihovo (buduće) vlasništvo, ili možda bolje: materijalna tehnološkai duhovna osnova njihovog vlasništva, in nuce postoji već danas u posjedu i

vlasništvu živućih ljudi koji ju mogu i upropastiti, a da za to ne moraju nikomeodgovarati. To se ne smije dopuštati. Stoga zakon već danas mora zaštititi vlasništvotih, još-ne začetih i ne-živućih pripadnika budućih generacija od njegovih aktualnih,živućih posjednika i vlasnika. Ne smije se, naime, dozvoliti da se njihovo vlasništvomože upropastiti bez odgovarajuće kazne. Živući bi ljudi, dakle, trebali, u stanovitomsmislu, biti samo čuvari, tj. posjednici i korisnici (usus-fructus) vlasništva budućihgeneracija i živjeti toliko dobro koliko velik doprinos daju razvitku i uvećanju togvlasništva. Ne bi smjeli imati pravo ius abutendi - pravo nekažnjivog uništenja ilioštećivanja «svoje» imovine. S obzirom na ovo moglo bi se reći da bi takokoncipirano vlasništvo bilo zapravo opće vlasništvo ljudske vrste, a sami živući ljudi

bili bi njegovi privremeni posjednici i korisnici, koji bi, kako sam upravo rekao,

prema slovu onog zakona, mogli imati samo prava ius utendi i ius fruendi i koji

39



bi mogli živjeti toliko dobro ili loše koliko bi ga dobro ili loše, odnosnoproduktivno ili neproduktivno koristili.

To je u velikoj mjeri određeno sa ona dva zakona koje često spominjemo, pa bi bilo dobro da se taj princip zaštite vlasništva budućih generacija, na odgovarajućinačin, aplicira i na neke od onih domena ljudskog života i djelovanja koje ti zakoni ne

spominju, a koje su pogodne za njihovu primjenu.Buduća dobra i potrebni razvitak civilizacije koji će ih ostvariti, tj. učiniti

zbiljskima i raspoloživima mogu se zaštititi jedino sprečavanjem abuzivne upotrebe postojećih, današnjih.

To mi se za sada čini jedinom funkcionalnom i efikasnom zaštitom sadašnjeg i budućeg čovjekovog vlasništva i nekakvom pravnom odredbom koja bi mogla pomoćida se i u civilizacijskoj stvarnosti u što većoj mjeri, i to u obliku nekakvog dobraozbilji istinski smisao čovjekovog zagonetnog, upitnog i teškog življenja. Jasno,ovakvo pravo, odredbe ili zakoni neće stvoriti nekakvu idiličnu, beskonfliktnu iliutopijsku, pravnu i društvenu situaciju, niti će biti garancija ostvarenja ciljeva vrste,ali ona može, u velikoj mjeri, osigurati i olakšati i otkloniti mnoge patnje, teškoće i

bijede sa čovjekovog puta ka ostvarenju njegovih ultimativnih ciljeva.Treba, pored toga, imati na umu i to da one ontoklastičke tendencije i snage u

ljudskoj populaciji i kulturi nikad neće mirovati. Ali, njihove su šanse i efektinjihovog djelovanja uvijek to slabiji što su bolji zakoni po kojima se živi. OnaAristotelova «korektivna pravda» uvijek će, nažalost, imati nekog posla i uvijek ćemorati biti jaka i što je moguće odlučnija i brža. To je, na svoj način i vrlo uvjerljivo

pokazao i E. Durkheim. Dobri zakoni, dakle, jačaju ontogeničke, a oslabljujuontoklastičke tendencije i snage u društvu. Za razumnog i trezvenog čovjeka, to jevrlo jak motiv za unapređivanje zakona i prava uopće.

No, vratimo se korak unatrag. Evo, naime, još jednog razloga koji podupireonaj, gore prikazani stav o pravima i vlasništvu budućih generacija, razloga koji jevrijedan da se spomene.

Sve generacije sudjeluju u radu na ostvarivanju ciljeva vrste. Stoga pripadnicisvih generacija, i pored toga što obavljaju bitno različite poslove (uostalom, kao štozbog podjele rada, čine i pripadnici jedne, iste, živuće generacije), dakle, i pored togašto obavljaju različite poslove, moraju imati ista, odnosno jednaka prava – jednakudruštvenu i pravnu osnovu za jednako dobar život u odnosu na jednako velik doprinosostvarivanju ciljeva vrste. Tako bi pravda i ravnopravnost doprli i do onih još-ne-zaćetih i još-ne-rođenih ljudi. Po današnjem zakonodavstvu, do njih dopire jedinonepravda, kojom čovječanstvo, odnosno ljudska vrsta i samoj sebi čini veliku štetu teusporava i otežava proces ostvarivanja onih svojih ultimativnih ciljeva.

Drugo. Kao što današnji zakoni ne dozvoljavaju nekažnjeno činjenje štetedrugim, živućim osobama ili grupama, ili protuzakonito sticanje koristi na njihovuštetu, i kažnjavaju takve činidbe, tako ni budući zakoni ne bi smjeli dozvoljavatinekažnjeno činjenje štete budućim generacijama od strane živućih. Ta se štetanajčešće čini poticanjem inflacije, deficitarnim financiranjem budgeta, a s drugestrane privatnim obiteljskim rasipništvom, nebrigom za osobno ili obiteljskovlasništvo, nebrigom za školstvo i drugim srodnim činidbama ili propustima, kojimase ustvari nezakonito uzima novac i ostala materijalna, a i duhovna dobra odbudućih generacija.

Još riječ dvije o ovom važnom problemu, problemu općeg međugeneracijskognaslijeđivanja – problemu međugeneracijskog intestatnog prava.

Mada se svi pripadnici jedne generacije ne rađaju u isto vrijeme, ipak svi oniuredno i neizostavno naslijeđuju dobra od generacije koja im je prethodila. Samo

40



nasljedstvo ima više svojih vrsta ili oblika, a ključni su: 1. materijalna dobra, odnosnotehnologija, 2. novac i 3. znanost.

Za individue, najpoželjnije od svih ovih vrsta nasljedstava je gotovina, novac, jer on omogućuje dobar i lagan život i uživanja. Zatim dolaze materijalna dobra, jer iona, mada ne tako elegantno kao gotov novac, omogućuju lagan i ugodan život.

Poželjno je da nasljedstvo u obliku novca i ostalih vidova materijalnih dobara budešto veće ili što razvijenije.

Ipak, najvažniji i najveći od svih oblika nasljedstava nije novac, negoznanost. Bez nje ne bi bio moguć nikakav napredak, niti ostvarivanje ciljeva vrste.

No nasljeđivanje znanosti nije nimalo ugodno, jer se zbiva putem učenja, koje je prava i velika muka. Pored toga pravo, istinsko učenje moguće je samo tamo gdjesu djeca ili mladi ljudi koji trebaju učiti oslobođeni svih briga i obaveza. Stoga jedužnost aktualnog društva da svim mladim ljudima stvori uvjete za učenje – sagradiudobne internate u kojima bi oni stanovali i korjenito reformira školu, kako bi onadavala bolje veće i svrsishodnije znanje svojim polaznicima itd.

Suvremenu školu stvorio je još F:M: Kvintilijan oko 60. te godine Nove ere i

ona se, nažalost, nije bitno mijenjala sve do današnjih dana. Ovdje moram istaknuti data postojeća škola uopće nije adekvatno sredstvo za prijenos znanja ili znanosti namlađe generacije, a kako bi ju trebalo reformirati i u kom smjeru, o tome sam pisao uekonomskim spisima, poglavito u Sumi ekonomije. No u ovom tekstu mogu rećisamo to da nastavnik nikako ne bi smio ispitivati i ocjenjivati one učenike koje

podučava, jer on ne može dati objektivnu ocjenu znanja kojeg su oni usvojili niti svogdidaktičkog rada. Nemo idoneus iudex in re propria – nitko nije dobar sudac uvlastitoj stvari. Ispitavanje i ocjenjivanje učenika trebao bi provoditi specijaliziranicomputor, a prosječna ocjena onih učenika koje neki nastavnik podučava trebala bitakođer biti i ocjena vrijednosti i kvalitete njegova didaktičkog rada. O toj ocjeniovisila bi visina njegove plaće, ugled, napredovanje ili nazadovanje u službi, te ostaladobra, kazne, nagrade ili počasti.

Ovdje samo mogu reći da zakonodavac ne može propisati to da svi polazniciškole moraju dobro učiti, jer neki to naprosto ne mogu, nego je potrebno, zakonimakoji se odnose na to područje stvoriti dobru motivaciju za učenje, i za podučavanje, tesa druge strane, dobre i egzaktne selekcijske kriterije i metode koje bi eliminiraleslabije učenike i učitelje, a onima boljima omogućavali da postignu uspjehe ili plaćeravne svojim prirodnim sposobnostima, odnosno didaktičkim rezultatima, učincima – stvarnim uspjesima učenika.

Aktualno društvo i njegovi zakonodavci morali bi, dakle, u okviru općeg i posebnog intestatnog međugeneracijskog prava, svojim propisima, pored zakona o

zaštiti materijalnog vlasništva budućih generacija, osigurati djeci i svima koji morajuučiti također i optimalne materijalne, odnosno životne uvjete za učenje i optimalneškolske, tj. didaktičke metode za prijenos znanja i znanosti s jedne generacije nadrugu, te optimalnu selekciju, koja bi najvišu razinu školovanja trebala davati samoonima koji imaju najbolje prirodne dispozicije za usvajanje znanja i znanosti i njihovu

produktivnu upotrebu, odnosno primjenu u životnoj praksi ili djelatnosti.Kod političkih i društvenih lidera sklonih nemisaonom i vulgarnom idealizmu,

utopističkim idejama, lošoj demagogiji ili šarlatanstvu uvriježio se običaj tvrditi da bireforma školstva trebala stvoriti školu koja bi bila nekakva institiucija što bi stvaralakreativne ljude. To lijepo zvuči u ušima onog donekle obrazovanog, pa čak i onogobrazovanijeg, ali nekritičkog dijela naroda, ali kad se te fraze podrobno, kritički

razmotre, vidi se da je to nešto nalik na Platonovu Državu, tj. da takvo što nijemoguće, a ako bi se čak i ostvarilo, ne bi vodilo ka dobru, nego prije ka zlu, i

41



pokazalo bi se kao svojevrstan put u barbarstvo. «I put u pakao popločan jenajboljim namjerama», kaže ona stara izreka.

Mi smo već istakli presudan značaj kreativne (ontogeničke) djelatnosti, i to dase upravo po njoj ontogenične vrste razlikuju od ostalih živih prirodnih vrsta, kao i toda prvenstveno o njoj ovisi stvaranje umjetnog bića i ostvarenje ciljeva vrste, čije

ostvarenje daje smisao ljudskom opstanku. Ovdje želimo reći još samo to da se o njoj,tj. o toj, kreativnoj djelatnosti, ne može raspravljati na način onih pučkih demagoga,ili doktrinarnih pedagoga, koji ne znaju čak ni što je ona, a niti što su i kakvi suzapravo njeni produkti.

Ako bi netko danas doista mogao stvarati kreativne ljude ili genijalce onda bito prije mogla biti genetika ili eugenika, nego škola. No možda to i nije potrebno utolikoj mjeri, jer kreativnih ljudi ne treba biti puno. Jedan istinski kreativan čovjek stvara elemente umjetnog bića za milijune ili milijarde drugih ljudi, ili čak za cijelu

populaciju ljudske vrste kroz mnoga stoljeća. Ova, mnogobrojna populacija primjenjuje, odnosno upotrebljava njegovo otkriće, i tim, ne-kreativnim,reproduktivnim radom stvara nova dobra i tako opet, na svoj način sudjeluje u općoj

kreativnoj, ontogeničkoj djelatnosti vrste, odnosno ostvarivanju njenih ciljeva. No, o ovoj sam problematici detaljnije i sa više objašnjenja i argumenata pisao

na drugim mjestima - u ekonomskim spisima.

***

U nekom takvom pravno-državnom sistemu, kakav je gore grubo skiciran,zaštita prirodnog bića - za kojeg ekolozi duhovito kažu: da ga «nismo naslijedili odminulih, nego posudili od budućih generacija» - zaštita, dakle, prirodnog bića ne bi

bilo ljudsko pravo, nego ljudska dužnost, a ujedno, i nužno – pravo prirodnog bića nazaštitu njegova integriteta. Tako bi, eto, nasuprot Hegelovom mišljenju u Osnovnimcrtama filozofije prava i općoj logici stvari, čak i samo prirodno biće postalosvojevrsnom pravnom osobom, što je doista potpuno suprotno njegovoj naravi. No tonije nikakav apsurd, niti sideroksilon, nego nužna antiteza u razvojnom procesu

prirodnog bića, odnosno u procesu njegovog vlastitog samoprevladavanja – manifestacija njegove bićevitosti ili autopietičnosti. Dijalektika, dijalektika.

Da se prirodno biće počelo pretvarati u svojevrsnu pravnu osobu No vraćamo se onim najvažnijim stvarima i malko bliže pravnoj i socijalnoj

realnosti, odnosno onome što je već realizrano.Građansko društvo izvršava potpunu i vrlo detaljnu unifikaciju živih pravnih

osoba. (To se obično izražava riječima: da su svi dobili političku slobodu) Ustvari, svi

pripadnici građanskog društva dobijaju ista temeljna prava i dužnosti i postajuravnopravni u odnosu na zakone. No kvalitativno i kvantitativno različite capacitatesagendi - djelatne sposobnosti - podijelile su društvo na dvije osnovne vrste ili klase:1. ljude koji su privatni vlasnici isključivo svoje radne sposobnosti – capacitasagendi – i, naravno, svoje zarade ušteđevine i osobne imovine, te 2. bogate vlasniketakozvanih, sredstava za proizvodnju - kapitaliste. (Postoje, naravno, i međuklase,koje, u sretnim okolnostima, imaju najveću moć, i čine društvo vrlo produktivnim, alito sad nije važno. Njihovi su pripadnici potpuno ravnopravni ostalima.)

Na prvi pogled ovdje se radi o različitim vrstama pravnih osoba, ali to suustvari samo različiti tipovi jedne, iste pravne osobe, izdiferencirani na osnovurazličitih urođenih djelatnih sposobnosti – capacitates agendi – i njihovog učinka.

Radnici su najbrojniji i najmasovniji tip jedne jedinstvene pravne osobe građanskogdruštva, a postali su naročito masovni onda kad su i žene dobile građanska prava.

42



No glavni prilog građanskog društva, mislim na priloge razvoju prava, bilo jeuspostavljanje samoodržive nežive ili umjetne pravne osobe – poduzeća. Poduzeće

je neživa, ali bićevita pravna osoba ili pravni entitet. Ono, kako je već prije bilorečeno, ima capacitas iuridicae i specifičnu capacitas agendi. Upravo ovaj zadnjimoment čini ga samoodrživim, jer mu namiče sredstva za opstanak i razvoj. Stvaranje

poduzeća je golemi korak naprijed u razvoju pravne osobe i prava uopće, jer se tutakoreći čak i neživa priroda počinje ponašati po načelima svrsishodnih zakona,nomos-a, a i pravde i dužnosti.

No mi smo već na drugim mjestima rekli da je ova vrsta pravne osobe, tj. poduzeće ipak ovisno o svom živom vlasniku i da stoga nije bićevito u potpunomsmislu te riječi. Od svog živog vlasnika, ono dobija volju za opstankom i volju zarazvojem. No pokazali smo i to da ova živa volja, naročito u zadnje vrijeme, sve češćei u sve većoj mjeri biva nepouzdanom, neekonomičnom, a i nedoraslom zadatku koji

pred nju postavlja naše vrijeme i proces ostvarivanja ciljeva vrste. Stoga se u samuumjetnu, tj. neživu pravnu osobu - poduzeće - mora ugraditi umjetna volja zaopstankom i razvojem. To se čini pomoću ona dva zakona. Kroz njih kapital postaje

potpuno bićevit ili autopoietičan; dobija neke karakteristike živog stvora. S drugestrane gledano, ono što je bilo podređeno isključivo logosu – prirodnom zakonu,

počinje se podređivati nomosu – zakonu, odnosno pravilu kojeg je stvorio čovjek ikoje određuje život društva.

Tako, eto, prāvo završava krug svog razvoja činom specifičnog životvorstva,a, istovremeno, i specifičnim samooživljavanjem, buđenjem i samoosvješćivanjem.Ono prirodno postaje svjesno svog društvenog, svjesno-duhovnog ili umjetnogtemelja, temelja koji ima apsolutne razmjere. «Čini se da Minervina sova - kako jegovorio Hegel - doista i uvijek - polijeće tek u suton.».

U tom samoosvješćivanju i samooslobađanju, odnosno buđenju duha nesudjeluje, naravno, samo prāvo, nego i filozofija i ekonomija i druge znanosti. No dok filozofija govori o onome što je vječno, ili ukazuje na ono što je vječno u ovom

prolaznom svijetu, dotle prāvo govori upravo o nekim elementima same te prolaznosti. Ono pokazuje koji su to odnosi među ljudima i koje činidbe koji toj prolaznosti daju nekakav smisao i pomoću kojih se baš sama ta prolaznost koristi zavlastito osmišljavanje i ostvarivanje zadanog cilja, koji je neprolazan. I ne samo to.Prāvo otkriva koji su optimalni ili najsvrsishodniji odnosi za ostvarivanje onih ciljevai obavezuje na njih.

Zašto?Zašto obavezuje?Tko zna?

Možda zato što niti ontogenične vrste, isto kao ni kratkovječne individue,nemaju na raspolaganju beskonačno mnogo vremena i beskonačno mnogo energije zanjihovo ostvarivanje, pa prijeka potreba i sigurnost opstanka nalažu kao dužnost

prakticirati upravo one najsvrsishodnije odnose, kako bi se ti ciljevi doista i navrijemeostvarili. Ni zvijezde nisu vječne, kako se nekad mislilo. I one, čini se, imaju nekusvoju funkciju i neke ciljeve koje trebaju ostvariti prije nego se ugase i nestanu uvječnoj mijeni.

Pored toga što je upravo rečeno, može se također reći da definiranjem pravaumjetni organizam, odnosno, točnije, sama država postaje neposredno svjesna svoje

bićevitosti, svrsishodnosti i metoda pomoću kojih ozbiljuje svrhe ili ciljeve radi kojihnastaje – postaje svjesnom same sebe. Onim, malo rigidnijim čitateljima napominjem

da država nije prosta stvar, mrtvi sistem ili neka mehanička interakcija, mehaničkisistem, nego da je ona uistinu nešto bićevito. A što je bićevito, nužno ima i

43



mogućnost, barem mogućnost, samosvijesti, mogućnost koja se i ne mora ozbiljiti, barem ne uvijek i svugdje.

A sada još nekoliko riječi o samoj državi.Rekli smo da je pravo instrument samoprisile čovjeka na takve međuljudske i

stvarne odnose (stvarne u smislu ius ad rem ) i takovo djelovanje koje može ostvariti

ciljeve ljudske vrste, te da se pravo ozbiljuje kao određena društvena struktura,odnosno, puno točnije, kao određeni tip države, jer «država je epitetički, čvrsti,samoodrživi oblik postojanja društva». Država je, dakle, doslovno, utjelovljenjeprava, realni ili realizirani umjetni organizam – «potpuna i samodovoljna»(Aristotel) pravna osoba. Budući da je puno šira i bitno kompleksnija od poduzeća,država je u bitno većoj mjeri i samodovoljna i samoodrživa nego što je to poduzeće.

Također smo se složili s Marxovim mišljenjem da je država «instrument prisile», ali smo njegovo mišljenje korigirali dodatkom da država nije isključivo«instrument prisile u rukama vladajuće klase», nego također instrumentsamoprisile ljudske vrste, na - kako smo upravo rekli - «na takve odnose i takvodjelovanje koje može ostvariti ciljeve vrste». S obzirom na to, potpuno razvijena

država, mora imati i moć samoprisile ili samoprinude. Čini se da razvoj države konicidira s njenom transformacijom, od statusa

proste prisilne društvene institucije u pravnu osobu - institucije koja je, u početku,mogla izvršiti prinudu samo nad subjektima koji su ju sačinjavali, ali ne i nad sobomsamom, što ima presudnu važnost, jer je ona najviša, najmoćnija, najcjelovitija, i, što

je naročito važno - a što, na svoj način, uviđa već Aristotel - najvažnija umjetna ilineživa pravna osoba. «Onaj ko je prvi osnovao državu začetnik je najvećegdobra .».

Od početaka svog postojanja pa sve donedavno, do uspostavljanja liberalno-demokratske građanske države, prema svim subjektima koji su ju sačinjavali, državase mogla odnositi, i odnosila se, jedino kao despot - osoba koja propisuje zakone, tj.način ponašanja, ali ga sama ne poštuje - propisuje zakone za druge, ali najčešće usvoju neposrednu, dnevnu korist. Takva država, iako je doista, za tadašnje doba, bilaistinsko «najveće dobro», nije ni izdaleka dovoljno dobro mogla služiti kao sredstvoza ostvarivanje ciljeva vrste, pa je morala nekako (r)evoluirati.

Njen unutrašnji razvoj donio je na svijet pravne odredbe i institucije koje sumogle izvršiti prinudu i nad samom državom, tako se ona, kao pravna osoba, u nekimsvojim pravima i dužnostima izjednačila s prostim individuama kao pravnimosobama.

Današnja, razvijena država može biti tužena sudu jednako kao i neka individuakoja je drugome učinila štetu, a neke od državnih institucija mogu izvršiti naplatu,

plijenidbu ili ovrhu nad imanjem opće države i predati ga oštećenoj osobi, ako je ovadobila sudski spor.Još u vijeme Rimskog prava država se nije smatrala pravnom osobom, a nije

to doista ni bila i to baš stoga što nije mogla izvršiti nikakvu prinudu nad samomsobom – nije imala nikakvih dužnosti. Njena volja, predstavljena nekim osobnimsuverenom, senatom, ili demokratskom skupštinom, načelno gledajući, bila je ustvari

prosta samovolja, koja je, iako često, čak vrlo često, ali ipak više slučajno ili«instinktivno» nego planski ili intencionalno pogodovala ostvarivanju ciljeva društvaili ciljeva vrste.

Ono veliko u pravu jest upravo ona moć koja je otkrila i ozbiljila norme imetode pomoću kojih je država mogla izvršiti prinudu nad samom sobom, te što je

pokazala u čemu su: obična živa individua i cijela država jednake - ravnopravne uodnosu na važeće zakone - a koja je također smislila i propisala takve zakone u

44



odnosu na koje bi svi umni i volitivni subjekti mogli biti svrsishodno ilifunkcionalno i produktivno jednaki – tvoriti jednakost (ravnopravnost) kojamotivira na brigu, rad i napredak, tj. koja je produktivna, i ... pravedna.

Da nema ove mogućnosti samoprinude države, ne bi bilo moguće ostvariticiljeve ljudske vrste. Država je, naime – kako smo već puno puta rekli – «čvrsto i

samoodrživo političko ili organizacijsko sredstvo ostvarivanja ciljeva ljudske vrste»,ali ukoliko ona ipak ne bi mogla nikako korigirati samu sebe i učiniti se svrsishodnimza ostvarivanje tih ciljeva, tj., ako bi bila suviše rigidna, onda bi ih, kako smo upravorekli, bilo nemoguće i ostvariti.

Pravo je prinudilo najmoćniju pravnu osobu na svijetu - državu - da vrši prinudu nad samom sobom i da se svako malo korigira, u-pravlja, ili po-pravlja, o- pravdava čini- pravednom i svrsishodnom, jer jedino ako je pravedna može poslužitikao sredstvo ozbiljavanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

To nije samo triumf pravde, nego i onog suptilnog stvaralačkog ljudskog duha, jer ovdje se ne radi o prostoj mehaničkoj, nego svrsishodnoj ili svrhovitojsvrsishodnosti, a ne radi se također niti o egalitarističkoj jednakosti, nego takvoj koja

je produhovljena i vrlo suptilna, organična, svrsishodna, kako smo upravo rekli, i koja jedino kao takva može poslužiti kao instrument za postizanje ili ostvarivanje ciljevaljudske vrste, ali istovremeno, i materijalnih, emotivnih, moralnih, duhovnih idrugih ciljeva živih, odnosno živućih individua, njihovih obitelji, udruženja itd.

Pored toga, time se ostvaruje nešto uistinu božansko – pravda – poredak kojivodi ka onome što je najviše, sveto – svjesnom postojanju univerzuma, koji jesvjestan sebe, ili zna samog sebe, kao dobro, nešto dobro, možda čak najviše dobro.

To je apsolutni triumf pravde, jer čini se je da o njenom pojavljivanju na ovomsvijetu, u velikoj mjeri, ovisi i opstanak onog najvišeg, apsolutnog, koje je moždatranscendentne naravi.

***

Unutrašnji razvoj države u znatnoj se mjeri podudara sa razvojem društva kojise prikazan onim trokutom u nekoliko prethodnih knjiga. Ali ti nas aspekti njenograzvoja ovdje ne zanimaju. Zanimaju nas unutrašnji momenti onog subjekta A koji

predstavlja vlastodršca ili vlast.Sociologiji, politologiji i pravnoj znanosti već je poznato da je, s vremenom,

unutar njega došlo do trihotomije, trodiobe na zakonodavnu, sudsku i izvršnu. Ovimmomentima vlasti u zadnje se vrijeme dodaje i četvrti - monetarna vlast – a možda ćedoći i do daljne podjele. To ovisi o potrebama umetnog organizma – društva.

Svrha ove unutarnje diobe je međusobna kontrola momenata vlasti imogućnost da se država u svojstvu tužitelja suprotstavi sama sebi u slučaju kršenjazakona, a samim tim, i mogućnost državne samoprinude. To je otvaranje prostora zadjelovanje one Aristotelove, korektivne pravde na najvišoj i najvažnijoj razini.

Svaki od ovih momenta vlasti trebao bi se rukovoditi prvenstvenomotivacijom: dobra plaća, ugled i priznanja za dobar rad, ali, s druge strane, imogućnošću promptnog kažnjavanja, te, lakog gubljenja dobro plaćenih društvenihfunkcija, i, naravno, male plaće i otkaza za loš, odnosno nedovoljno dobar rad.

No usprkos trihotomiji ili tetratomiji i unutrašnjem suprotstavljanju momenatavlasti i njihovih interesa, država može biti korumpirana i loše, čak vrlo lošefunkcionirati. To se nažalost često i dešava čak i među najrazvijenijima. U takvim

situacijama ljudi se često uzdaju u nekakvu moralnu obnovu ili reformu, pomoć odstrane razvitka tehnologije, religijskih institucija ili dobronamjernih karizmatičnih

45



individua. No takva se očekivanja gotovo uvijek pokažu jalovima ili pogrešnima, anerijetko se događaju i sušte suprotnosti onome što se očekivalo - zlo.

Odatle potreba za jednim tako egzaktnim zakonom kakav je Zakon o kontroliefikasnosti vlasti - zakonom koji bi onemogućavao, neefikasnost, korupciju i slične

pojave, a vlast i državu trajno i kontinuirano i motivirao i prisiljavao na

permanentno samousavršavanje i na dovoljno efikasno služenje ostvarivanju ciljevavrste. odatle i ona često spominjana potreba sa samopodvrgavanjem administracijetom zakonu, odnosno potreba za samoprinudom administracije na pokoravanjerečenom zakonu.

Gore smo već nekoliko puta rekli da je pravo, prije svega instrumentsamoprinude ljudske vrste. Iz toga, premda ne s apodiktičkom nužnošću, ali kaooptimalno uvjerenje ili rješenje, proizlazi da bi trebalo uspostaviti globalnu državu – državu ljudske vrste – a ne državu jedne ili nekolicine nacija, koja bi se već danastrebala smatrati reliktom prošlosti. Suvremena nacionalna država postala bi tako jednalokalna pravno-politička tvorevina – jedna od nekoliko stotina sličnih istovrsnih

pravnih osoba unutar svjetske ili globalne države. Ova bi pak, mislim na globalnu

državu, bila jedan apsolutno samodovoljan i samodrživi umjetni entitet. Čiji bi seunutarni i vanjski razvoj temeljio na svim, svrsishodno tj. organički ujedinjenimsnagama ljudske vrste.

Zašto se ovo čini potrebnim?Uspostavljanjem globalne države, došlo bi do velike i posvemašnje unifikacije

prava i dužnosti svih vrsta pravnih osoba koje su uopće moguće. To bi moglo bitisveopće carstvo pravde, a i slobode. S druge strane pak ova unifikacija organizirala bii angažirala sve ljudske potencijale i tako bi znatno povećala stvaralačku i radnu moćljudske vrste i umjetnog bića kojeg je ona stvorila, te olakšala i ubrzala procesostvarivanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

Globalna država imala bi ista prava i dužnosti kao i druge pravne osobe, npr.obične individue, ali bi njena snaga apsolutno nadilazila snagu svih lokalnih državaod kojih bi se sastojala, a i svih drugih vrsta pravnih osoba. Ovdje se nužno namećemisao o mogućnosti zloupotrebe te silne moći i o potrebi da se posjeduje oruđe zanjenu kontrolu i zauzdavanje. Jedan od instrumenata kontrole te moći su neki takvizakoni kakav je Zakon o kontroli efikasnosti vlasti. Ali to, vjerojatno, neće bitidovoljno. Živi duh morati će, i pored pouzdanog vodstva umjetnog bića, i izvrsnihzakona, uvijek bdjeti nad svojom sudbinom i putem kojim ide, i pitati se vodi li ondoista kao ostvarenju ciljeva vrste ili ne i, naravno, upirati se u što jasniju irazgovjetniju viziju ili spoznaju naravi tih ciljeva.

***Evo još samo riječ, dvije o postanku i razvoju prava i pravnih osoba, odnosno

pravnih subjekata ili entiteta, pa ćemo ovu raspravu o pravu privesti kraju. Možda jenajbolje prikazati to u obliku pojednostavljenog i idealiziranog procesa njihovograzvoja, onako kako bi ga prikazala (četveročlana) dijalektika – ukazati na sāmuzakonomjernost razvoja prava i pravnih subjekata.

1. Teza. Pravno stanje ili pravna situacija nastaje onda kad kod pripadnikaontogenički obdarenih vrstā «sazru» «ontogenički instikti» pa «odluče» pristupitistvaranju umjetnog bića. Time prihvaćaju obavezu ili dužnost živjeti po načelimaontogeničnosti, odnosno nomotetičnosti ili nomokratičnosti, odnosno pak

najjednostavnije, po društvenim zakonima koji omogućuju stvaranje i razvoj tog

46



umjetnog bića. Za uzvrat dobijaju pravo da žive toliko dobro koliko doprinosenjegovom stvaranju ili razvijanju.

Taj čin - čin prihvaćanja one ontogeničke obaveze – je čin posredstvom kojegnastaje pravo, ali istovremeno i čin posredstvom kojeg se proste prirodne individuetransformiraju u pravne osobe ili subjekte prava, a i u njegove objekte.

Biološki ili biogenični zakoni – logos-i – na kojima se zasniva i održava život, padaju tada u sasvim drugi plan, postaju nešto nebitno, a bitnim i važnim postaju,nomos-i, društveni ili politički zakoni, ili pravila koja proizlaze iz ontogeničnosti, štoomogućuje stvaranje umjetnog bića, koje je neophodno bićevito sredstvo zaozbiljenje ključnih i krajnjih ciljeva vrste.

Živuće individue koje žive po zakonima što proizlaze iz ontogeničnosti (ponormama prava) su najjednostavniji, najmanji ili najuži vid postojanja pravne osobe.Posjeduju capacitas iuridicae – sposobnost da svjesno stupaju u ontogenične odnose,te sposobnost za ontogenično djelovanje (djelovanje u skladu sa svojim pravima idužnostima), te određenu capacitas agendi – sposobnost da vrši određeni ontogenični

posao koji je koristan za njih same, te kojim daju doprinos ostvarivanju ciljeva grupe,

društva ili vrste.2. Antiteza. Na određenom razvojnom stupnju nastaje mogućnost da se neki

kolektivi, a i ne-živi, umjetni entiteti, momenti umjetnog bića, počnu ponašati ponačelu ontogeničnosti. Zakonskim aktom koji ih obaveže da se tako i ponašaju nastajune-žive, ili tzv. ne-fizičke, umjetne pravne osobe. Obično su kolektivne naravi.

Kolektivne pravne osobe su, dakle, antiteza u procesu razvoja pravne osobe.Svaka od ovih pravnih osoba sastoji se od neživih, materijalnih momenata i

živih ljudi. Čini se da postoje tri vrste takvih pravnih osoba, koje se, u razvijenom pravu razlikuju prvenstveno po capacitas agendi.

a) Prva po redu nastajanja je obitelj, odnosno, puno točnije, domaćinstvo.Obitelj, sama po sebi nigdje ne postoji, osim naravno kao apstrakcija, jer, u stvarnostine postoji obitelj bez svog staništa i imanja. Domaćinstvo se, dakle, sastoji od ljudi

povezanih krvnim srodstvom; kuće, Grč:οίκος - oikos), Lat. domus-a (ognjišta), teimanja kojeg obrađuju pripadnici obitelji, odnosno domaćinstva i od kojega žive. Ovase pravna osoba može smatrati samodovoljnom, jer posredstvom biološkesamoreprodukcije, tj. stvaranja potomstva, može nastavljati život kroz mnogogeneracija, ili se pak kvantitativnim širenjem i razgranavanjem transformirati u narod,natio. Pored toga, pripadnici obiteljskog domaćinstva radom stvaraju sredstva za svojživot, tj. opstanak, a i stanoviti «višak vrijednosti», koji domaćinstvu omogućuje iunutarnji razvoj.

Obitelj ili obiteljsko domaćinstvo može se smatrati nekom vrstom «prirodnog

poduzeća», prirodnog zato što je prirodan sāmi temelj obiteljske zajednice krvnosrodstvo. No oni ne-krvni odnosno ne-rodbinski, ekonomsko-funkcionalni odnosiunutar članova obitelji umjetne su naravi, jer su uređeni ljudskim zakonima, nomos-ima.

b) Ono pak što danas nazivamo poduzećem može se smatrati nekom vrstom«umjetne obitelji», jer je to kolektivna pravna osoba koja nije nastala na osnovukrvnog srodstva, nego na osnovu interesnog i funkcionalnog povezivanja ljudi sarazličitim profesijama, i to u zajednicu kojoj je svrha da posredstvom proizvodnjeodređenih proizvoda i stvaranja profita profita postigne samoodrživost. Kao i obitelj,odnosno domaćinstvo, poduzeće se, dakle, sastoji od živih individua (zaposlenika) ineživog imanja, posjeda, ili vlasništva – kapitala.

47



Ono što je zajedničko obitelji ili domaćinstvu i suvremenom poduzeću jest,dakle, to što se sastoje od živih i neživih elemenata i da su samodovoljni, tj. da samisvojim radom stvaraju sredstva neophodna za opstanak i specifičan razvitak.

No dok su, npr. u antičkom domaćinstvu, tj. «prirodnom poduzeću» moraliraditi i mučiti se živi članovi obitelji (zajedno sa robovima), u modernom poduzeću,

ili «umjetnoj obitelji» rade oni ne-živi njegovi momenti (elementi umjetnog bića), aživi članovi, tj. zaposlenici samo nadgledaju njihov rad ili upravljaju njime, i tim

poslom stiču dohodak od kojeg žive.Obje ove pravne osobe, u suvremenim zakonicima imaju ista prava capacitas

iuridicae, ali se bitno razlikuju u capacitas agendi – djelatnoj sposobnosti, jer jedna proizvodi humanizirani život, a druga materijalna dobra.

c) Ovu treću vrstu kolektivne pravne osobe obično nazivamo institucijom,udruženjem, zajednicom, klubom, ili tako nekako. I ona se sastoji od živih i neživih,umjetnih elemenata, ali nije samodovoljna kao prve dvije, tj. ne stvara sama sredstvana osnovu kojih opstoji, i ne proizvodi nikakav «višak vrijednosti», nego, najčešće,manjak, a opstaje na osnovu nekakvog budgeta. Ova vrsta pravnih osoba obično ne

postoji radi sebe, nego radi drugih pravnih osoba i usluga koje im treba pružati.Pravo koje se odnosi na kolektivne pravne osobe nužno uključuje u sebe i

pravo koje se odnosi i na žive, individualne pravne osobe i šire je od onog koje seodnosi isključivo na te individue, ali nije u koliziji s njim.

3. Sinteza. Država. Govoreći krajnje, gotovo neprimejreno pojednostavnjeno,ovaj vid pravne osobe nastaje kad se više obiteljskih domaćinstava, poduzeća iraznovrsnih institucija odluči staviti pod vladavinu jednog jedinstvenog zakona. Timeova tvorevina postaje bitno više samodovoljna nego što bi to mogla biti bilo kojaobitelj, poduzeće ili korporacija. Važno je podsjetiti na ono što je rekao već Aristotel,da država, za razliku od današnjeg poduzeća, ili antičkog obiteljskog domaćinstva,može zadovoljiti sve potrebe svojih pripadnika, ali i ono najvažnije, što mi sami čestonaglašavamo: da je ona adekvatno društveno, političko ili organizacijsko sredstvo za

stvaranje i razvijanje umjetnog bića i ozbiljavanje ciljeva vrste, dok poduzeća idomaćinstva to nikako nisu, između ostalog i zbog toga što te pravne osobe nisu

politički, organizacijski, nego isključivo bioreproduktivni i ekonomski entiteti. Jedino je država kompletan ontoproduktivan entitet.

Država je takva pravna osoba ili tvorevina koja može svrsishodno organiziratinarode, a i cijelu ljudsku vrstu u poslu ostvarivanja njenih ciljeva. Bez ove,svrsishodne organiziranosti, ciljevi vrste bili bi apsolutno nedostupni, i zavladala bionakva situacija kakva je bila zavladala pri gradnji one mitske Babilonske kule, nakonšto je Jahve graditeljima pomutio jezike, pa se više nisu mogli razumjeti i nastaviti

gradnju.(Kako smo već rekli na drugim mjestima, Država zapravo, načelno gledajućiobjedinjuje u sebi obitelji i poduzeća, ili, «prirodna i umjetna poduzeća», ili pak «prirodne i umjetne obitelji».) i one «institucije». Naravno, država u sebi objedinjuje irazne druge pravne osobe koje (danas) imaju pretežito ista prava capacitas iuridicae,kao i sve one do sada spomenute, ali se, kako smo već rekli, bitno razlikuju po svojimcapacitates agendi.)

Jasno, u državi postoje i neravnopravne, povlaštene pravne osobe – one kojeimaju nekakve monopole ili privilegije. Ali, ovakve su pravne osobe izuzeci, iznimke.Ipak, budući da one naširoko kvare posao drugim, nepovlaštenim pravnim iekonomskim subjektima, bilo bi bolje da ih uopće nema ili da ih ima što je moguće

manje.

48



Iako je suvremena država, kao pravna osoba, ravnopravna svima ostalima,uključujući ravnopravnost čak i u odnosu na proste ljudske individue, tj. tzv. fizičkeosobe, pravo koje je nužno za opstanak i funkcioniranje države bitno je šire od pravakoje se odnosi na prethodno opisane pravne osobe. No ovdje, zbog kratkoće, nemožemo čak ni nabrajati aspekte tog prava, a nekmoli opisivati ih. Potrebno je samo

reći da, pored prava koje se odnosi na sve ostale pravne osobe unutar nje - ad res, adpersonae i ad actiones - država ima još i svoje unutarnje upravno pravo po kojemse upravlja u svom djelovanju. U rimskim vremenima ono je nosilo naziv Iuspublicum.

4. Epiteza. Globalna država. Kad smo gore govorili o državi onda smo mislilina neku takvu državu kakve postoje već duže vremena u tzv. razvijenom svijetu. Notakva država ne sadrži sav kreativni i radni potencijal što ga posjeduje nekaontogenična vrsta, pa je nužno da dođe do nastajanja Globalne države. Ona nastajeodlukom ovih, postojećih, lokalnih država da se podvrgnu istim zakonima. Globalnadržava nije nikakav novi tip države, nego, totalna, epitetička reprodukcija suvremeneliberalno-demokratske građanske države. Globalna država je najopsežnija, odnosno

najšira ili najveća pravna osoba, a sastoji se neposredno od lokalnih država, koje,činom uspostavljanja globalne države, ne bivaju ukinute, nego integrirane u Globalnudržavu, kao nekakvi njeni politički suborgani, ili elementi, koji neke od ključnihmomenata svog suvereniteta prenose na Globalnu državu.

I individue, i poduzēća, i država moraju, u što je moguće većem broju bitnihmomenata svoje egzistencije, imati jednaka prava u odnosu na postojeće zakone, npr.

pravo vlasništva. Zakon koji regulira oblik vlasništva, njegovu upotrebu, stjecanje,otuđivanje itd. samo općenito propisuje ono što je dozvoljeno, i zabranjuje nekedruge, nepoželjne stvari, opet na jedan općeniti način, koji mora jednako važiti zaindividue, poduzeća, državu i sve ostale vrste pravnih osoba. Npr.: da je zabranjeno ikažnjivo sticati vlasništvo otimanjem, krađom, prijevarom itd.

Jednakost odnosno ravnopravnost mora vladati samo sferom capacitasiuridicae – sposobnosti za pravni posao ili pravnu aktivnost. Sve vrste pravnih osobatrebaju imati jednaka prava za upotrebu i pri upotrebi svoje capacitas agendi, tj.djelatne sposobnosti koja je osnova egzistencije, a također i osnova za davanjedoprinosa ostvarivanju ciljeva grupe, društva ili vrste.

U sferi capacitas agendi, pak, poželjno je da vlada što veća svrsishodnaraznolikost i potrebna nejednakost. Raznolikost u ovoj sferi omogućuje i činismislenom podjelu rada, koja povećava produktivnost ljudskog rada. Nejednakost usferi capacitas agendi daje mogućnost da stroj, robot, ili automatizirani pogon – umjetni radnik , u brojnim vrstama djelatnosti, imaju neusporedivo veću capacitas

agendi i produktivnost nego živi radnik, a poduzeće veću nego najvrsnija individuaili automat. Capacitas agendi bilo koje postojeće države neusporedivo je veća šira iuniverzalnija od capacitas agendi bilo kojeg poduzeća, i čini državu potpuno i trajnosamodovoljnim i samoodrživim entitetom, što je, kako smo već rekli, primjetio jošAristotel.

No capacitas agendi jedne jedine, pa čak ni one najrazvijenije današnjedržave nije dovoljno velika da bi mogla poslužiti kao neophodno organizacijsko ili

političko sredstvo za ostvarivanje ključnih ciljeva ljudske vrste, pa je to jedan odrazloga da svi narodi na svijetu žive u nekakvom državnom uređenju, a još više razlogza ustanovljavanje globalne države, koja bi u sebe uključila sve lokalne države,odnosno cijelu ljudsku vrstu i optimalno ju organizirala u poslu ostvarivanja njenih

ciljeva. Tako bi pravo, u svom potpuno otjelotvorenom obliku, obliku Globalnedržave, doista postalo ono što smo za njega rekli na samom početku ove rasprave;

49



naime da je ono «instrument svjesne, ali ospoljene voljne samoprisile ljudske vrstekojim ona sebe prisiljava da živi i radi na takav način; u takvim organizacijskimodnosima, i takvim institucijama koje vode ka ostvarivanju... ciljeva vrste.»

No ovdje mi se čini najvažnijim istaknuti da je globalna država ustvari državaljudske cijele ljudske vrste, a to znači također i država onih još-ne-rođenih i još-ne-

začetih, budućih generacija. Pravo te države trebalo bi već danas štititi zakoniteinterese onih dalekih budućih generacija i njihovu ravnopravnost u odnosu na živuće,a samim tim bi i njih, na jedan potpuno posredan način, već dugo prije nego budurođene, učinilo svojevrsno svrsishodnim, sudionicima u ostvarivanju ultimativnihljudskih ciljeva. To je, kako smo već nagovijestili, možda baš ono najvažnije po čemuse epitetička, svjetska, gobalna ili država ljudske vrste razlikuje od današnje,nacionalne, građanske koju shvaćamo kao već ozbiljenu sintezu razvoja društva idržave.

No Iako je sinteza razvoja, klasična, nacionalna liberalno-demokratskagrađanska država je vremenita, prolazna. Globalna će biti vječna, odnosno, točnije,dugovječna koliko i ljudska vrsta.

Današnje pravo, u današnjim, lokalnim ili nacionalnim državama regulira prvenstveno odnose među subjektima koji žive istovremeno, odnosno u istomvremenu. Globalna će država morati će se temeljiti i na ius intergenerationibus – međugeneracijskim zakonima, tj takvim koji će dobro, snažno i pravedno reguliratiodnose među subjektima što će živjeti u sasvim različitim vremenima i koji će možda

biti i tisuću godina udaljeni jedni od drugih. Ova, globalna država moći će se održatitek ako zakoni koji budu regulirali odnose među njima budu pravedni i funkcionalniza ostvarivanje ciljeva vrste.

Ovo što sam govorio o Globalnoj državi i što govorim već više od četrdesetgodina mnogi, ili gotovo svi moji suvremenici smatraju nekakvom utopijom. Sobzirom na to i ja bih trebao biti nekakav utopista ili barem neka naivna i nektritičnaosoba.

Ne znam da li će to pomoći, ali ovdje ću se pozvati na mišljenje najkritičnijeg,a možda i najstrožeg mislioca u ljudskoj povijesti, mislioca koje je svojom kritikomnapravio radikalni i sveopći kopernikanski obrat u ljudskom mišljenju. Ciljam naImanuela Kanta. U kratkom spisu «K vječnom miru» on eksplicitno i vrlo jasno irazložno pokazuje da razvoj prava vodi ka uspostavljanju svjetske države.

Da li je i Kant zbog toga bio utopista ili nekakva naivna, nekritična dobričina,čije se mišljenje rukovodilo pukim lijepim željama?

Dalje. Ako netko kritički promatra svjetske integracijske tokove u politici, pravu i ekonomiji – mislim naročito na one tokove koji su nastali poslije Drugog

svjetkog rata - taj će zaključiti da oni nesumnjivo vode upravo ka stvaranju svjetskedržave. Proces stvaranja te, svjetske ili globalne države, iako je apsolutno nužan, nijenimalo svjestan.

Pitam se; da li bi aktivnost koja stvara tu državu bila bitno efikasnija ako bioni koji ju stvaraju bili svjesni toga da je upravo ona tajni cilj njihove djelatnosti.

Ja vjerujem da bi. No možda lukavstvo Svjetskog duha neće dozvoliti da ljudi progledaju sve

dok svjetska država ne bude stvorena. Tada će historičari prionuti na opisivanje procesa njenog nastanka, a mi ćemo, zahvaljujući njima i njihovim knjigama, snekoliko stoljeća zakašnjenja, shvatiti što smo to stvarali i stvorili.

§

Čitatelj je sigurno već vidio da je ovaj prikaz razvoja prava, koji je shvaćenkao istovremeni razvoj pravnih osoba i institucija krajnje pojednostavljen,

50



shematiziran. Tu se ne razglaba detaljno ni obitelj, ni poduzeće i država, a niti bilokoja druga vrsta institucije. Ne razglabaju se ni razna područja prava, koja su serazvijala zajedno sa spomenutim vrstama pravnih osoba i ostalim društveniminstitucijama, a niti mnoge druge stvari. Spominjanje svega toga zamaglilo bi slikukojom smo htjeli oštro i jasno pokazati da je razvoj prava i pravnih odredbi, normi

bio samo jedan ili prvi moment u razvoju cjelokupnog pravnog svijeta ljudske vrste.Drugi važan moment bila je živa, a treći neživa, umjetna pravna osoba, odnosnoinstitucija koja, poput one žive ima capacitas iuridicae i odgovarajuću capacitasagendi, a koju smo najprije predstavili obiteljskim domaćinstvom, zatim poduzećem,a na kraju, državom kao najvećom pravnom osobom, a koja je, među ostalima samoprima inter pares – prva među jednakima. (Nešto detaljnije i drugačije o ovimstvarima bit će riječi malo kasnije.)

No, gledano s ovakve točke gledišta, i na ovakav način, i pravne norme, i živeindividue, koje su se transformirale u pravne osobe, su nekakve institucije. Razvoj

prava je, dakle, razvoj specifičnog umjetnog entiteta sastavljenog od normi, živih(fizičko-pravnih) osoba i ne-živih elemenata umjetnog bića [te institucija (u užem

smislu te riječi)], koje se razvijaju istovremeno, istim pravnim aktima ili činidbama. Ali to možda i nije toliko važno, jer to zna svatko ko se imalo razumije u

pravo i narav razvojnog procesa. Važnijim mi se čini skrenuti pažnju na to da je

pravo (zajedno sa ostalim znanostima, vještinama i političkom praksom) tendiralo

ka stvaranju i razvoju ne-živog, umjetnog, potpuno samodovoljnog bićevitog

entiteta koji bi funkcionirao na temelju ontogeničkih, tj. pravnih, društvenih ili

političkih zakona – nomos-a – a koji bi imao potpunu capacitas iuridicae i što širu,

po mogućnosti potpuno univerzalnu, i nadljudski ili božanski snažnu capacitas

agendi. Taj entitet je potpuno razvijena pravna osoba. Njen najuži vid je živa

ljudska individua, a najširi bi trebala biti globalna država, koja bi zapravo bila

potpuno ozbiljeni umjetni organizam, a koji, pak ne bi bio ništa drugo do

organizam potpuno razvijenog umjetnog bića, kojemu je zadatak da radi umjesto

čovjeka i brine o slobodnom opstanku ljudske vrste, te da bude sredstvo pomoću

kojeg će ona ostvariti svoje vitalne ciljeve i izvršiti svoju, još-ne-potpuno-poznatu i

ne-baš-jako-jasnu misiju.

***

Sada kad su rečene te bitne stvari, tj. kad su prikazani bitni momenti razvoja pravne osobe prava uopće, države i općenito umjetnog bića, dobro bi bilo osvrnuti senešto podrobnije na obitelj, poduzeće i društvene ili političke institucije, jer su onivrlo važni momenti predmeta o kojem govorimo. Mislim da je vrlo važno posvetiti

malko više prostora razumijevanju obitelji.Već prvi zakonici i filozofska shvaćanja obitelji ukazuju na to da je ona jednavrsta kolektivne pravne osobe. Obzirom na to da je temelj obitelji krvno srodstvo,mora se istaknuti da ona u samom svom temelju nije pravna nego prirodna kolektivna«osoba», entitet kojem su društvo i država kasnije narinuli neke nužne aspekteontogeničnosti, društvenosti ili pravna svojstva – capacitates iuridicae.

Općenito govoreći, obitelj se sastoji iz živih individua povezanih krvnimsrodstvom i neživih elemenata – kuće ili kućišta), Grč:οίκος - oikos), Lat. domus-a(ognjišta), te imanja koje se obrađuje i od kojeg se živi (Grč. ta hremata, ili Lat. res -gen.pl. rerum i instrumentarum). To imanje obično je neživo, a u antičkimvremenima sastojalo se i od živih, ljudskih osoba - robova - instrumenta vocalia.

Članovi obitelji i pripadna im imanja čine domaćinstvo. Kasnije ćemo pokazati da jeto je neka vrsta «prirodnog poduzeća».

51



Iako je temelj obitelji prirodan biološki - krvno srodstvo – odnosi u njojdruštvene su naravi. O tome svjedoče i najraniji antički običaji i zakonici, a ifilozofski prikazi i razumijevanje obitelji, naročito ono Aristotelovo. U N. Etici iPolitici Aristotel pokazuje kako je država, iako je nastala po uzoru na obitelj, ovojzadnjoj nametnula njene unutrašnje odnose i hijerarhijski poredak. Najprije su običaji,

a potom pisani zakoni odredili granice i vidove očeve vlasti u obitelji - patrikē,gamikē, despotikē i hrematistikē – očinska vlast nad djecom, muževljeva nadženom, i gospodarska nad robovima te pravna i ekonomska nad imanjem – a zatim i

prava i dužnosti podređenih članova obitelji, ali također i prava i dužnosti jedneobitelji prema drugima i prema državi, a i svim ostalim pravnim osobama.

U ranijem razdoblju postojanja Rimske države očinska vlast u obitelji bila jetakoreći apsolutna, tako da se i danas to uzima kao primjer obiteljskog despotizma, isamovolje. No već Zakonik dvanaest ploča, a kasnije i Ius civile i Ius honorarium

prilično radikalno interveniraju u prirodnu vlast pater familias-a – oca ili glaveobitelji i ograničavaju njegovu patria potestas - očinsku vlast, naročito na područjuintestatnog – nasljednog prava. Ius vitae necisque- pravo na odlučivanje o životu i

smrti članova obitelji ukinulo je već pretklasično pravo, a isto tako ograničilo i noxaededitio – davanje članova obitelji i djece u privremeno ropstvo, i mogućnosti prodajedjece. Iz toga se vidi u kojoj su mjeri, već u antičkoj obitelji, odnosi bili utemeljeni na

pravnoj osnovi. Već je Rimsko pretklasično pravo do u detalje razradilo capacitatesiuridicae obitelji prema svim drugim pravnim osobama što je presudno važno zatretiranje domaćinstva odnosno obitelji kao (kolektivne) pravne osobe.

Suvremena obitelj i suvremeno domaćinstvo bitno su manji od antičkog ilisrednjevjekovnog. Obitelj obuhvaća samo dvije generacije koje žive pod zajedničkimkrovom. Imanje današnje obitelji, načelno gledajući nije toliko materijalne naravikoliko duhovne, tj. ne sastoji se toliko od stvari, nego od specifičnih znanja isposobnosti za rad – capacitates agendi. Materijalno Imanje na kojem se zapošljavai radi ta capacitas agendi - kapital – obično je u vlasništvu neke druge, vanobiteljskeosobe ili druge obitelji.

Antičku obitelj i domaćinstvo danas zamjenjuje poduzeće koje se kako smoveć rekli, može smatrati nekom vrstom umjetne obitelji što nije izrasla iz krvnogsrodstva, nego neposredno iz životnih potreba i interesa, te organički svrsishodnoodabranih capacitates agendi – djelatnih sposobnosti, odnosno struke zaposlenika.

Ono bitno što je zajedničko antičkoj obitelji odnosno domaćinstvu imodernom poduzeću jest to da se sastoje od živih i ne-živih, umjetnih elemenata i dastvaraju sredstva za život i tzv. «višak vrijednosti», odnosno da su samodovoljne,kako bi to rekao Aristotel. Obje ove tvorevine imaju potpuna vlasnička prava, tj. sve

bitne momente tog prava: Ius utendi, Ius fruendi i Ius abutendi – pravo upotrebe, pravo plodouživanja i pravo zloupotrebe ili uništenja imanja. No tu postoje i neke vrlo značajne, bitne razlike, odnosno suprotnosti koje su

produkt jednog potpunog preokreta nastalog tokom ontogeničkog razvitka – povijesti.U antičkoj obitelji (domaćinstvu) radili su i mučili se živi elementi, ljudi,

članovi obitelji, dok u nekom razvijenom poduzeću radi prvenstveno ne-živi, umjetnisubjekt – što se sastoji od nekih elemenata umjetnog bića, a živi članovi poduzeća,zaposlenici nadgledaju njegov rad ili upravljaju njime i uživaju plodove njegove

proizvodnje. Naravno, ne direktno i naturalno, nego posredstvom plaće ili dohotkakojeg dobivaju.

S obzirom na ovo što je upravo rečeno, antička bi se obitelj i njeno

domaćinstvo moglo smatrati nekakvim pra-korjenom današnjeg poduzeća - prirodnim poduzećem, a današnje poduzeće, pak, nekakvim meta-izdankom antičke obitelji -

52



umjetnom obitelji, nastalom na osnovu produktivnog ili sretnog, ili pak spretnogontogeničkog dijalektičkog preokreta ili metamorfoze u (vrlo svrsishodnu) vlastitusuprotnost u kojoj radi i «muči se» ono što se ne može umoriti, niti osjetiti kakve

patnje, frustracije ili boli.S obzirom na ciljeve povijesnog, tj. ontogeničkog razvoja, «umjetna obitelj»,

odnosno suvremeno poduzeće može se smatrati jednim od njegovih ostvarenihciljeva, jer opći cilj je i bio stvoriti neko takvo biće koje će funkcionirati na osnovuontogeničkih zakona, te raditi i «mučiti se» umjesto čovjeka. Jasno ovaj sretni

preokret nije nastao samo na osnovu kreativnosti i napora poduzimanih na polju prava, nego također i na polju ekonomije, prirodnih znanosti, filozofije, te, političke idruštvene prakse ili djelatnosti. No, mi smo već pokazali da je razvoj umjetnog bićaišao i dalje od razine bićevitosti poduzeća.

Danas simultano postoje i obiteljsko domaćinstvo – «prirodno poduzeće» - iona «umjetna obitelj» – poduzeće. Oba ova entiteta imaju potpuna vlasnička prava:Ius utendi, Ius fruendi i Ius abutendi i samodovljne su, tj. svaka od njih stvaraspecifičan višak vrijednosti - poduzeća profit, a domaćinstva obiteljsku ušteđevinu,

koja je višak novca nad troškovima života ili «troškovima proizvodnje radne snage»,kako bi se izrazio K. Marx.

Domaćinstva su kako sam već rekao na drugim mjestima, pogoni za proizvodnju radne snage, a prostori i postrojenja poduzećā pogoni za proizvodnjumaterijalnih dobara kojima se proizvodi radna snaga. Iako su i obitelji, odnosnotočnije, domaćinstva, i poduzeća samodovoljne pravne osobe ili samodovoljni entiteti,oni su ipak ovisni jedno o drugome, jer poduzeće ne može bez radne snage kojom jusnabdjeva domaćinstvo a samo domaćinstvo ne može bez stvari koje su nužne zaothranjivanje i odgoj novih ljudi, tj. nužne za onu Marxovu «proizvodnju ireprodukciju radne snage». I domaćinstvo (prirodno poduzeće) i poduzeće (umjetnaobitelj) su samo dva tipa jedne iste vrste pravne osobe. Capacitates iuridicae su im

jednake. Razlikuju se samo po capacitates agendi. Jedna, kako smo već rekli, proizvodi život, a druga materijalna dobra. O još nekim presudno važnim aspektima postojanja domaćinstva i njegovom unutarnjem razvoju pisao sam u drugimtekstovima, no ta materija nije pravne naravi, pa sada ne bih htio o tome.

U pravnom prometu, kako je već rečeno, oba su ova entiteta – domaćinstvo i poduzeće - potpuno ravnopravne pravne osobe, a supsumirane su nekoj trećoj, široj -koja je proizišla neposredno iz društveno-političke djelatnosti – supsumirane, dakle,državi, republici, općini ili pak nečem trećem.

Ovdje je još važno istaknuti stanovite sličnosti između države i obitelji. Te susličnosti uočili već mislioci antičke epohe, a i oni kasniji. Po našem mišljenju, sličnost

je u tome što, i obitelj, i država omogućuju: 1. bioreprodukciju, tj. stvaranje novihgeneracija potomaka koji nastavljaju život vrste i 2. ekonomsku aktivnost. Oba su ovafaktora neophodna i ključna za opstanak vrste i ostvarenje njenih ciljeva. Stoga sumnogi mislioci državu tretirali kao neku veliku obitelj tj. veliko domaćinstvo aobiteljsko domaćinstvo kao «državu u malom». Kao što smo upravo pokazali, u tomeima i nešto istine, ali važno je imati na umu i one razlike između obitelji i države koje

je izvrsno opisao Aristotel, a koje mi nećemo ponavljati.Za razliku od prethodnih, upravo opisanih entiteta, ona «umjetna obitelj», tj.

poduzeće ne omogućuje jednu od onih neophodnih aktivnosti – spolnu ili bioreprodukciju i neposredno nastavljanje života. To je sasvim normalno, jer «umjetna obitelj - u kojoj zaposlenik ima funkciju oca, a mašina majke - ne proizvodi

prirodne, nego umjetne stvari.

53



***

Mislim da neće škoditi ako se ovdje učini jedna mala rekapitulacija, radi togada se što jasnije pokaže u čemu su najvažnije kolektivne pravne osobe: obitelj, državai poduzeće slični a u čemu se razlikuju. Velik broj mislilaca, pa čak i oni koje

smatramo najvećima, govore o njihovoj vrlo tijesnoj povezanosti, a neki čak i onjihovom identitetu, naročito o tijesnoj povezanosti i identitetu obitelji i države, što,kako smo već pokazali, nikako nije bez stanovitog osnova.

Evo nekoliko kratkih riječi o tome.I obitelj, i poduzeće i država su samodovoljne ili samoodržive kolektivne

pravne osobe.1 Obitelj - prirodno poduzeće - proizvodi naturalna materijalna dobra za

vlastito preživljavanje i stanoviti naturalni višak vrijednosti koji joj omogućuje proširenje i unutarnji razvoj. Pored toga obitelj generira i nove generacije svojih potomaka, što joj omogućuje takoreći beskonačno nastavljanje života.

2. Poduzeće - umjetna obitelj - također stvara materijalna dobra, ali novčana,a novčani i višak vrijednosti na osnovu kojeg se može razvijati. No ova, umjetnaobitelj ne stvara nikakav novi život.

3. Država – stvara materijalna dobra i nove generacije potomaka radinastavljanja života. Stvara i onaj «višak vrijednosti», ali taj «državni» «višak vrijednosti» nema isključivo neku naturalno-materijalnu ili novčanu formu. On se višesastoji u aktivnosti iznalaženja i uspostavljanja raznih političkih, pravnih, moralnih,duhovnih, tehnoloških, umjetničkih, , i drugih, sve savršenijih elemenata umjetnog

bića. Takav «višak vrijednosti» može se slobodno nazivati ontogeničkom aktivnošću i produktima ontogeničnosti. Državu se, dakle, može shvatiti i kao sredstvo, ili pravnuosobu koja omogućuje djelovanje kreativnosti i daje joj smisao i svrhu.

Upravo je zbog toga društvo ili država jedina kolektivna pravna osoba kojamože direktno poslužiti kao potpuno zgotovljeno i adekvatno sredstvo razvijanjaumjetnog bića i ostvarivanja ciljeva vrste (pogotovo kao globalna država), pa je stoga,iako izvanjski vrlo slična obitelji ili domaćinstvu, sasvim pravo da se smatra najvišimdosegom u razvoju kolektivnih pravnih entiteta.

Čini se da je u pravu Aristotel kad ukazuje na to da se varaju oni koji tvrde da je država samo velika obitelj da bi dobar domaćin mogao biti i dobar vladar. Slično idanas mnogi smatraju ljudi da bi manager koji dobro upravlja poduzećem mogao bititakođer i dobar državnik. I mi smo, ukazivanjem na bitne razlike ovih kolektivnih,

političko-pravno-ekonomskih entiteta, poput Aristotela, pokušali pokazati da to ne

mora biti tako.A sada još nešto kao egzatan, matematički prikaz prava ključnih, odnosno

najvažnijih kolektivnih pravnih osoba: obitelji, poduzeća i države.Iznimno je važno pitanje koliko dobro, udobno, ili raskošno mogu živjeti

pripadnici neke obitelji, poduzeća, ili države. To je pitanje pravde, a i pitanje smislaljudskog života, napora, patnji odricanja itd, ali također i pitanje funkcionalnostimetode kojom se ostvaruju ti ciljevi, jer ako neki subjekti budu demotivirani unjihovom ostvarivanju, oni se možda neće ostvariti ili će se ostvariti uz prevelikenapore i žrtve i sa velikim, možda čak i fatalnim zakašnjenjem.

Opće načelo koje bi ovdje trebalo važiti za sve njih jest: da bi njihovi

pripadnici trebali živjeti toliko dobro ili udobno koliko doprinose ostvarivanju ciljevaone kolektivne pravne osobe kojoj pripadaju ili pak ciljeva društva ili vrste.

54



To se čini dobrim i opravdanim načelom, i nije ga nimalo teško izreći niti proklamirati, ali problem je u tome kako, što je moguće pravednije i preciznije,odrediti koliko ko uistinu doprinosi ostvarivanju tih ciljeva.

U ona dva zakona koje će čitatelj vidjeti naknadno, već smo, u drugimknjigama, pokazali kako bi se određivala vrijednost doprinosa ili rada unutar

poduzeća ili države, pa ćemo ovdje o tome samo ovlaš.U poduzeću, dohodak svakog pojedinog radnika ovisi o QPK – kvocijentu produktivnosti kapitala koji ga zapošljava, broju odrađenih radnih sati i kvalitetuosobnog rada.

realizacijaQPK = ---------------------------

Troškovi proizvodnje

U državnoj administraciji dohodak zaposlenika ovisi o visini QEAD-a – kvocijentu efikasnosti administrativne djelatnosti, broju odrađenih radnih sati i opet okvalitetu osobnog rada.

ušteđevine + profitiQEAD = ------------------------------------------------------

Troškovi uzdržavanja administracije

A sada, o obitelji moramo nešto šire. Životni standard članova neke obiteljitrebao bi ovisiti o QEŽ-u – kvocijentu efikasnosti življenja.

Pod QEŽ-om podrazumijeva se razlika, odnosno omjer između prosječnoggodišnjeg dohotka pripadnika obitelji (dohotka po glavi obitelji) i prosječnihgodišnjih životnih troškova.

Prosječni dohodak člana obiteljiQEŽ = -------------------------------------------------

Prosjećni troškovi života po članu obitelji

Npr: Prosječni dohodak po glavi obitelji neka bude 100 novčanih jedinica, atroškovi života neka budu 80.

100QEŽ = ------- = 1,25

80

Visina QEŽ-a pokazivala bi koliko neka obitelj ekonomično ili štedljivo živi.Veći QEŽ bio bi index ekonomičnijeg i funkcionalnijeg života.

Motivacija na što ekonomičniji život postizala bi se time što bi se za veći QEŽdobijala veća novčana premija, i to po načelu

Ukupnom godišnjem prihodu obitelji dodavala bi se premija koja bi seizračunavala na slijedeći način

Premija = ukupni godišnji prihod obitelji pomnožen sa (QEŽ – 1)

Znači: (prema gornjoj jednadžbi) QEŽ premija iznosila bi 25% vrijednosti

godišnjeg prihoda obitelji.

55



Davanjem ove premije, obitelji bi se stimulirale na štedljiv i ekonomičanživot.

Obiteljima čiji bi QEŽ bio 1, ili manji od toga ne bi se isplaćivala nikakva premija.

Ovdje se valja prisjetiti učenja Engleskog ekonomista J. M Keynes-a i

njegovih pojmova «sklonost ka potrošnji» i «sklonost ka štednji» i to da zbog prevelikih QEŽ premija ne bi smo suviše povećali sklonost obitelji ka štednji, što biškodilo potrošnji i cjelokupnoj ekonomiji, jer kod drastično smanjene potrošnje, ugospodarstvu se zbiva zlo i propadanje. U suprotnom, kod premalenih premija, ne bise podsticala «sklonost ka štednji», nego «sklonost ka potrošnji» pa bi se lako moglodogoditi da živuće generacije nezakonito žive na račun dobrobiti i dobara onih

budućih, pa bi iz toga opet proizišo zlo.Ovdje je, dakle, potrebna ravnoteža, dobra, prava mjera.

No, nju će biti možda najteže postići, a treba računati i na to da će se moždaradikalno promijeniti i način i sadržaj čovjekove potrošnje.

Intencija je ove odredbe da se ukupna suma isplaćenih premija za obiteljske

ušteđevine (koja bi se držala u bankama) investira u stvaranje dobara koje bi koristile buduće generacije ili one koje još nisu ekonomski aktivne, koje se školuju itd. To bi bio još jedan način zaštite interesa, prava i ravnopravnosti još ne rođenih ili još nezačetih generacija ljudske vrste sa onim živućima, a također i zaštita ekonomičnosti

procesa ostvarivanja ciljeva vrste.Da bi ova odredba djelovala, nije potrebna nikakva druga odredba koja bi

zapovijedila ponašanje u skladu s njom.Proizvodnja, naime, ne bi imala interesa koristiti se fondom nastalim na

osnovu QEŽ premija, jer i sama proizvodi profit kojeg joj se više isplati koristiti zarazvojne svrhe nego bilo kakav kredit za kojeg mora otplaćivati kamate. Pored toga

bila bi destimulirana u uzimanju novca iz tih fondova samom željom za što većimQPK i što većim dohotkom koji iz njega proizlazi.

Sa administracijom i državom stvar stoji slično. Oni bi bili destimulirani nakorištenje tih fondova željom da im QEAD bude što veći, odnosno viši. Pored toga,administratori žive u obiteljima i željeli bi također da im i QEŽ bude što viši.

Stvarno zainteresirani za korištenje gotovine sadržane u QEŽ fondovima bili bi samo oni društveno-ekonomski subjekti koji svojim radom ne stvaraju direktnogotovinu, kao npr: Znanost, školstvo, zdravstvo, ekologija i donekle poljoprivreda,čiji je profit neizvjestan i nesiguran.

Što se tiče štednje, mislim da je potrebno istaknuti da je, za ostvarivanjeciljeva ljudske vrste najbolji oblik štednje investiranje gotovine u znanstveno-

istraživački rad, jer taj oblik štednje odbacuje najveće i najbolje, odnosnonajfunkcionalnije kamate. Ovaj vid štednje podrazumijeva također i ulaganje u poboljšavanje i proširivanje obrazovanja novih generacija, tj. mladih pripadnikaljudske vrste, i podizanje njihovog životnog standarda, te udobnosti, vedrine isigurnosti življenja. Već smo na drugim mjestima rekli da bi se dio te ušteđevinemorao investirati i u zaštitu i obnovu, revitalizaciju, prirodnog bića jer ono jevlasništvo ili dobro bez kojeg se ne može, a koje u podjednakoj mjeri i s podjednakim

pravima pripada svim generacijama čovječanstva.Potrošnja?Za nadati se je da ovakav pravno-ekonomski sistem ne bi smanjio potrošnju,

nego bi ju učinio funkcionalnijom. Grčki mislilac Diogen Kinik i njegova poslovična

skromnost ili asketizam ne bi smjeli biti uzorom širokim narodnim masama, jer tamogdje bi se ljudi ponašali poput njega ne bi bilo nikakve civilizacije niti njenog razvoja.

56



Diogen je ideal neonelolitske civilizacije i neoneolitskog duha, a sasvim slučajnomože biti uzorom samo nekolicini kreativnih ljudi koji naprosto nemaju vremena za

potrošnju, čak ni onda kad raspolažu golemim bogatstvima, jer se zbog svojekreativne djelatnosti, a i zbog kratkoće života, htjeli, ne htjeli, moraju posvećivatikreativnom radu, stvaranju, i odricati od trošenja i užitaka koje ono pruža.

Velika potrošnja je poželjna, ali bilo bi dobro da ona, kako smo gore većnatuknuli, bude što funkcionalnija, tj. da užitak kojeg ona pruža što je moguće više

pogoduje oplemenjivanju ljudi, razvoju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste. To je, čini se, ono ka čemu treba barem težiti i onda ako se ne može u potpunosti iostvariti. O važnosti i neophodnosti potrošnje više smo govorili u ekonomskimspisima.

***

Ovdje samo nekoliko riječi o arhitekturi i domaćinstvima, jer oni proizlaze izčovjekove potrošnje.

Arhitektonsko djelo, kuća je, kako je govrio Le corbusier, «mašina za stanovanje» - uređaj koji služi za regeneraciju životne snage čovjeka. Ona ga čuva,naročito dok spava, jer spavanje je ključni oblik regeneracije životne energije, a čuvaga i od zime, kiše, snijega, razbojnika, zvijeri itd. Bez tog uređaja, tj. bez kuće, čovjek ne bi mogao obnavljati svoju životnu energiju niti preživjeti, naročito za vrijemespavanja, kad je potpuno nemoćan u odnosu na bilo koje zlo ili nevolju ovog svijeta.

No kuća ne služi samo za to. Dok je budan i dok se bavi, npr. pisanjem, onamu mora pružati svu udobnost potrebnu za taj posao. Nekad su tu udobnost stvaralirobovi i sluge, ali ih je razvoj umjetnog bića oslobodio tog posla i zaposlio kućneautomate da ga obavljaju, tj. neke elemente umjetnog bića. To je dobro, ali treba imatina umu da će se ti automati morati još dugo usavršavati.

Ovdje je važno još jednom istaknuti da funkcija kuće nije samo to da štitičovjekov život kad ga on sam ne može zaštititi, nego takođe da mu boravak u kućiučini što produktivnijim, a, naravno, i udobnijim. Zbog toga je potrebno stalnorazvijati ovu «mašinu za stanovanje». I to ne samo kuće u kojima se obitava i spava,nego i sve druge vrste kuća, ili arhitekture. To je, neizbježan, ali vrlo skup posao.Predstavlja najveću stavku u ljudskoj potrošnji, jer, pojednostavnjeno govoreći,stambeni objekti, u kojima se proizvodi radna snaga i obnavlja njena istrošenaenergija, zapremaju takoreći pola cjelokupne materijalne civilizacije. Druga polovinasu objekti u kojima se radna snaga troši proizvodeći razne potrebne stvari. Njihovousavršavanje financira se profitima i ušteđevinama – raspoloživom gotovinom, a

usavršava ih znanost i kreativna tehnologija.Ovu malu digresiju učinio sam radi toga da pokažem da je od iznimnevažnosti paziti na to da se ne ugrozi veličina potrošnje a možda je još važnije da seona što je moguće više stavi u funkciju sredstva pomoću kojeg se odgajaju ioplemenjuju ljudi i ostvaruju ciljevi vrste. Upravo i najviše ka ostvarivanju tih ciljevausmjeren je onaj zakon o nagrađivanju obiteljskih ušteđevina. To je njegov ratio iurisili svrha. Svi zakoni koje sam spominjao u svojim knjigama proizlaze iz principa:ostvaruj svoje vlastite ciljeve, ali uvijek to čini na način kojim daješ doprinos iostvarivanju ciljeva vrste. To je princip egzistencije ontogeničnih vrsta.

Evo jedne priče koja će, na paradoksalan način potvrditi moć i vrijednost tog principa.

Danas se novac u velikoj mjeri investira u proizvodnju šunda i sličnih stvari,zato što se to dobro prodaje i donosi vrlo visoke profite. Budući da se novac dobiven

57



tim poslovima drži u bankama i da se njime mogu kreditirati i znanstveno-istraživački poduhvati, i proizvodnja šunda može se, barem na kratak rok, smatrati produktivnom,za ostvarivanje ciljeva vrste. (Potrošnja novca na predmete šunda i druge bezvrijedneili izopačene stvari kod nas se često zove «porezom na glupost».). Upravo iz toga(poreza na glupost) proizlazi ona slaba strana ove proizvodnje. Šund, doduše stvara

novac, ali zaglupljuje ljude, a na zaglupljivanju se ne može graditi istinski idugotrajan napredak, tako da se uz šund mora proizvoditi i nešto vrijedno, nešto što ćeublažavati ono zaglupljivanje i oplemenjivati pripadnike ljudske vrste.

Vrlo je vjerojatno da proizvodnja šunda i drugih bezvrijednih stvari nikad neće biti iskorijenjena, no trebamo se radovati tome što se novac zarađen njime možeiskoristiti i što se uistinu i koristi za stvaranje vrijednih stvari. Eto, dakle, kod dobro,svrsishodno uređenih društava, u kojima se napredak ttemelji na tome da se vlastiticiljevi ostvaruju na način kojim se također ostvaruju i iciljevi vrste, napredak se možezbivati i iskorištavanjem ljudskih mana i nastranosti. Vrlo je vjerojatno da bi bilo

bolje da je svijet bez toga, ali čak ni pripadnici izuzetno obdarenih, ontogeničnih vrstanisu anđeli, nego samo ljudi. Sreća da je bilo genija koji su već odavno otkrili kako se

budale, glupani, te ljudi niskih strasti mogu učiniti korisnim i čak dragocjenimsuradnicima u poslu ostvarivanja ciljeva vrste. No, vratimo se malo bliže matičnomtoku naše teme.

Mi se ne obaziremo na one tobože mudre izreke: kako čovjek ne bi trebaorobovati umjetno stvorenim potrebama, jer je to jedan vid otuđenja itd. Jednaanegdota priča kako je neki grčki filozof: Diogen, Antisten ili možda Sokrat došaona tržicu i kad je vidio silno bogatstvo i raznolikost ponuđenih stvari, uzviknuo:

«Sad tek vidim što mi sve nije potrebno!».Da je bio mudriji i manje sebičan i samoživ zamislio bi se i zabrinuo nad tim

koliko je stvari potrebno ljudskoj vrsti da bi ostvarila svoje ciljeve.Luksuzno udobna kuća i svi kućanski automati u njoj – klima uređaji, video,

TV, telefon, internet i sve ostalo produkt je umjetno stvorene potrebe, odnosno potrebe za što svrsishodnijim umjetno stvorenim stvarima. I da čovjek nije udovoljiotoj potrebi još bi i danas, kao kakav troglodit, živio i spavao po nekakvim spiljama,

brlozima ili jazbinama, i ne bi bilo nikakve civilizacije. Na kraju se vraćamo onim egzakno-matematičkim izrazima za društvene

zakone, iako tu zapravo više i nemamo što reći.Za same generacije, naime, rekao bih samo to, kako je teško da bi se mogao

naći nekakav, određen, pozitivan propis koji bi ih prinudio da žive toliko dobro kolikodoprinose ostvarivanju ciljeva vrste. No oni propisi koji se odnose na obitelji,poduzeća i državnu administraciju, uključujući i one koji se odnose na školstvo, a

koji ovdje nisu spomenuti, ionako obuhvaćaju cijelu i svaku generaciju, pa takav propis za same generacije možda neće biti niti potreban. A i veliko je pitanje može lise uopće generacija smatrati nekakvom pravnom osobom, tako da je doista veliko

pitanje može li se na generacije odnositi neki ovakav zakon koji može važiti samo za pravne i tzv. «fizičke» osobe.

***

A sada još nekoliko riječi o onome što obično nazivamo institucijom, tj. oumjetnoj, ne-živoj ili ne-fizičkoj tvorevini koja je pravna osoba što ne stvara profit ili«višak vrijednosti», nego živi na osnovu nekakvog budgeta, kako se izjasnio Weber .

Prvi poznati oblici ove vrste pravne osobe nisu, kako se čini, municipiji i razna profesionalna ili karitativna udruženja, nego predmeti antičkog javnog vlasništva -

58



prvenstveno kultni objekti - hramovi i njihova imovina. Oni koji su radili, tj.upravljali s njima nisu imali pravo Ius fruendi, niti Ius abutendi, nego samo Iusutendi. To je više neka vrsta dosta strogo uvjetovanog i vremenski ograničenogposjeda, tj. posjedovanja neke funkcije. Kasnije je ovu vrstu pravne osobe nastavilarazvijati Zapadna kršćanska crkva. Kanonsko pravo velikim se dijelom usredotočilo

na razvoj upravo te vrste pravne osobe. Izolacija isključivo na pravo Ius utendi, tj. na privremeno posjedovanje neke funkcije unutar crkve uvelike je bila potpomognutainstitucijom celibata svećenika, jer je time ujedno bilo riješeno pravo(ne)naslijeđivanja crkvenih imanja ili njihovog drugačijeg oblika mogućeg(ne)otuđivanja od strane (ne)postojeće obitelji svećenika.

Čak ni crkva kao cjelina ne može se smatrati nekakvom profitotvornom ilisamodovoljnom pravnom osobom, nego - kako se pravom i obično smatra -neprofitnom i nesamodovoljnom institucijom, koja, usprkos stanovitim poslovimakoje obavlja, ipak živi od donacija, odnosno milodara svoje pastve. Budget crkve susrca vjernika.

Danas postoji bezbroj vrsta svjetovnih pravnih osoba ovoga tipa (institucija,

udruženja, zaklada itd.) i bave se najrazličitijim poslovima, od koji su neki doista potrebni društvu, a neki pak postoje samo zato da bi razni lukavci drpili nešto novcaiz državnog ili kojeg drugog budgeta. Ima i takvih koje bi trebale biti samodovoljne,

profitotvorne pravne osobe ali to nisu, možda zbog konformizma ili prevelikog rizika,odnosno vrlo velike mogućnosti neuspjeha u poslovanju i propadanja, koje nužnoslijedi u poslovnom svijetu. No mi se nećemo baviti ovim problemima.

***

Gore smo izložili jedno shvaćanje razvoja pravnih osoba koje se činizakonomjernim. Doista, ono izgleda kao da nema nekih očiglednih i velikih slabosti.

No historijski redoslijed razvoja političke znanosti ili filozofije politike, koja u sebeuključuje i pravo, zatim, razvoj i istinski nastanak prava, te razvoj ekonomije iekonomske znanosti i specifičnih pravnih normi na osnovu kojih funkcioniragrađansko društvo i njegovo gospodarstvo upućuju na to da bi se razvoj pravne osobemogao shvatiti i nešto drugačije.

Već smo nešto rekli o tome da najranije, predrimsko zakonodavstvo ide za timda projektira državu, pa se stoga ona može shvatiti kao pravna osoba koja je prva

postala predmet pravnog mišljenja. To se naročito jasno vidi kod Grka. Haronda,Klisten, Solon, Likurg i drugi zakonodavci, a kasnije i filozofi, Platon i Aristotel trudese oko projektiranja države kao savršene ili barem što savršenijeg i funkcionalnijeg

pravnog, ali i političkog i ekonomskog entiteta.Iako je ovaj posao dao divljenja dostojne rezultate, sudeći po zaokretu kojeg jenapravilo Rimsko pravo, a i po kasnijem razvoju državne organizacije, on nije biodobro usmjeren. Oni najljepši projekti bili su, paradoksalno, potpuno promašeni iostali su postojati isključivo na papiru. Realni, tj relizirani projekti te vrste bili sudovoljno uspješni tek za neko kraće samoodržavanje, ali daleko od nekog savršenstvai toka kojim se kasnije kretao zbiljski razvoj društva, i civilizacije, te onih ključnih

pravnih i političkih entiteta koje je on iznjedrio.Rimljani su se odrekli projektiranja savršene države i okrenuli transformaciji

žive prirodne individue u pravnu osobu. Nastojali su postepeno projektirati što jemoguće funkcionalniju pravnu osobu na temelju žive ljudske individue koja je bila i

subjekt prava i jedan od njegovih objekata. S obzirom na to moglo bi se, suprotno

59



gore već iznesenom stavu, tvrditi da je historijski prvi stupanj u razvoju pravne osobe,teza bila država, a individua antiteza.

Zašto je došlo do ovog radikalnog, ili, ako se hoće točnije, revolucionarnogzaokreta, kojeg su izveli uglavnom Rimljani, a koji, nekom filozofu ili nekom

površnom promatraču, na prvi pogled može izgledati kao nekakav pad ili posrtanje

kreativnog ljudskog duha?Zašto je došlo do ovog zaokreta?Možda zato što je ljudska individua najadekvatniji predstavnik ljudskog roda

ili vrste, ili pak najpogodniji subjekt posredstvom kojeg je moguće dobre zakone propisati za cijeli ljudski rod. Neka opća pravila koja važe za jednu individuu, važe iza sve ostale pripadnike ljudske vrste, a to je zapravo cijeli ljudski rod.

Mislim da je do tog zaokreta došlo i zbog razlike u odnosima ovih pravnihosoba prema predmetu vlasništva.

Čovjek, bilo kao društvo ili individua, ovisan je o predmetu svog vlasništva. Išto je ta ovisnost oštrija i osjetljivija, to je funkcionalnija i to je bolje i funkcionalnijezakonodavstvo ili pravo koje se temelji na njoj.

Država, npr. nije nekako vitalno, strogo i osjetljivo ovisna o svom, tj. oukupnom vlasništvu, pa može donekle i zanemarivati brigu o njemu i njegovimdjelovima i usprkos oštrim zakonima koji bi trebali spriječiti to zanemarivanje. To,naravno, vodi ka propadanju ili pak onemogućuje ili usporava opći napredak.Individua je, naprotiv, vrlo osjetljivo ovisna o svom vlasništvu, a društvo, pak ilidržava u kojem se individue dobrim i pravednim zakonima motivirane i prisiljene dana zakonit način brinu o vlasništvu mora obilovati mnogim dobrima i imati veliku

budućnost, što je jedan od nekoliko ključnih ciljeva zakonodavaca, a i cijelogljudskog roda.

To su možda neki od razloga koji su rimske pravnike naputili da stvaraju pravni sistem transformajcijom prirodnih živih ljudi u umjetne, tj. u pravne osobe i dana osnovu tog elementa profiliraju društvo i državu u kojoj će one živjeti.

No vratimo se časkom predrimskim društvima i državamaIako su ona bila utemeljena na privatnom vlasništvu, država je imala

dirižistički, nadvlasnički odnos prema individuama kao privatnim vlasnicima, što je, s jedne strane bilo kljaštrenje njihove slobode, a s druge, smanjivalo je motivacijuvlasnika za brigu o vlastitom vlasništvu, jer je državama, pa bile one despotske,aristokratske, oligarhijske ili demokratske dozvoljavalo samovoljnu eksproprijacijuvlasništva i ostrakizam. To se naročito često događalo baš u demokratskim državama.

Teško je ukazati na najvažniji razlog zbog čega su se oni Grčki zakonodavcinisu bavili živom individuom, nego državom kao pravnom osobom i razvijali baš nju.

Jedan od mogućih odgovora jest da je to bilo zbog velikog utjecaja tradicije i običajakoji su vladali u plemenskoj zajednici, u kojoj je pleme imalo veliku moć nadindividuama i njihovim vlasništvom, koje je, stoga imalo prvenstveno zajednički ilidruštveni karakter. Iz utjecaja iste tradicije proistekla je, kako se može pretpostaviti, iPlatonova Politeia – idealna država zasnovana na zajedničkom vlasništvu,Aristotelovo bavljenje dobro uređenom državom i projekti Grčkih zakonodavaca kojisu se ozbiljili u političkoj praksi Starih Grka.

Jedan od razloga mogao bi biti i to što se država smatrala «najvećim dobrom»,kako je navodio Aristotel, a usavršiti to «najveće dobro» rezultiralo bi velikomdruštvenom korišću i dobrobiti, te velikom slavom i ugledom samog «projektanta».

No ovdje valja naglasiti da ljude koji su se okušali u ovom poslu nije vodila tašta želja

za slavom, nego više neka vrsta filantropije ili sociofilije (politofilije), odnosnosnažan ontogenički «instinkt», ali pogrešno usmjeren. Jasno, možda su oba ova

60



faktora utjecala na pojavu spomenutih projekata, a možda još i neki drugi o kojimauopće nismo govorili.

Slična je kob, mnogo kasnije, zadesila i Marxa i njegov sljedbenike. Marx jeimao vrlo snažan ontogeničan duh, ali pod jakim utjecajem ideja neoneolitske kulturei njenih retrogradnih vizija. Odatle i njegova sklonost društvenom vlasništvu.

Vraćamo se glavnoj temi.Individua je, kao što je već rečeno, puno osjetljivije ovisna o svom vlasništvu.

Čim prestane voditi brigu o njemu ili nekom njegovom dijelu, odmah to osjeti kaosmanjivanje svog bogatstva, pad životnog standarda, pad statusa i prijetnjusiromaštvom i nevoljama koje ono donosi. Stoga je bilo sasvim logično očekivanje daće se živa pravna osoba, individua puno više i bolje brinuti o svom vlasništvu, i to nesamo zbog straha od siromaštva ili propasti, nego i zbog dobrobiti i blagostanja uslučaju efikasne brige o njemu.

Ovo su iskoristili rimski pravnici i na tome zasnovali ius civile. Ono,najopćenitije govoreći, polazi od pretpostavke nepovredivosti privatnog vlasništva isadrži prava i dužnosti individua kao privatnih vlasnika i pravnih osoba, te njihovih,

zakonitih međusobnih odnosa. Iz zakona koji su regulirali sve to proizišao je pravnitemelj na kojem je opstojalo Rimsko carstvo, a kasnije Bizant, i, napokon, Evropskedržave, od kraja jedanaestog pa sve do početka dvadesetog stoljeća. Mnoge odredbeRimskog prava de facto važe i danas i nisu ništa manje funkcionalne nego u onomvremenu u kojem su bile nastale.

Govoreći na najopćenitiji način, ove odredbe propisivale su da pošteni rad,zakonita razmjena itd. može biti isključivi zakoniti ili dopušteni način sticanjasredstava za život individua i njihovih obitelji, te da personalni, imovinski pravni iekonomski odnosi među tim pravnim entitetima također moraju biti zasnovani na

poštenju i pravdi. Ius civile nehotično se pridržavao one izreke koju često navodim:brini se samo o svojim stvarima, ali možeš to činiti jedino tako da tom brigom daješ nekakav doprinos i općem društvenom bogatstvu i blagostanju. Zadatak zakonodavaca bio je da otkrivaju kako se mogu definirati načini na koji se to postiže,te da također vrlo precizno utvrđuju odstupanja od tog principa i propisujuodgovarajuće kazne. S obzirom na ovakav pravni temelj koji je stimulirao rad, te

poštenje i pravdu u svim vrstama djelatnosti, nije nimalo čudno da je ekonomijaRimskog carstva bila tako produktivna i da je ono postalo najvećim, najsolidnijim inajmoćnijim svjetskim imperijem do današnjih dana.

Ono što je ovdje važno uočiti i zapamtiti da je temelj ove legendarne moći bila pravda. In omnibus quidem, maxime tamen in iure, aequitas spectanda sit – usvemu, a najviše u pravu treba gledati na pravdu.

I ovdje se pravda sastojala u tome da bolje živi onaj ko, ostvarujući svojevlastite ciljeve, daje veći doprinos ostvarivanju ciljeva društa ili vrste. Uostalom, timmjerilom, premda toga nismo svjesni, služimo se i svi mi danas kad vrednujemozasluge živih, a i onih davno preminulih ljudi, društava ili civilizacija, a njime se služii tržište, i to puno bolje nego mi sami.

U prethodnim radovima više sam govorio o temeljnoj pravdi privatnogvlasništva, a ovdje mogu reći samo to da se ta pravda sastoji u tome da dobro živi onajtko se dobro i pošteno brine o svom vlasništvu. A ako se netko ne brine o njemu(vlasništvu), ili se brine na nezakonit, nepravedan ili nedruštven način, onda propadaon sam, a ne netko drugi. Onaj ko želi, može o tome više i detaljnije pročitati u nekimdrugim mojim spisima. Mi se vraćamo našoj temi.

Nekakvo posebno pravo koje je trebalo ustrojiti strukturu Rimske države nije postojalo. Ius publicum bilo je ono što danas zovemo upravnim pravom, a bilo je u

61



službi provedbe onih odredaba koje je sadržavao ius civile, koje pak, kako jeopćepoznato, nije ništa drugo do privatno pravo utemeljeno na živoj individui kaonositelju tih (prvenstveno vlasničkih) prava, odnosno na živoj pravnoj osobi. Onjegove odredbe nisu se smjeli ogriješiti niti constitutiones, niti edicta, a niti carskamandata, i decreta koja su određivala baš upravno-provedbene postupke unutar

cijelog carstva.Čak i onaj dio ius civile koji se odnosio na obavezno pravno postupanje – ius

ad actiones, a koji se također mogao smatrati i nekakvim javnim pravom – iuspublicum – bio je samo instrument u službi zaštite privatnopravnih interesa građana -živih pravnih osoba, odnosno «fizičkih osoba», po današnjoj terminologiji.

Eto, dakle. Razvoj pravnih osoba ili pravnih entiteta ipak nije tekao putemneposrednog usavršavanja društva ili država - kako su to očekivali i željeli predrimskiantički zakonodavci i mislioci, a i mnogi kasniji umnici i revolucionari, uključujući ivelik broj suvremenih - nego putem afirmacije žive ljudske individue kao pravnogentiteta i to u formi privatnog vlasnika, živog privatnog vlasnika.

Već smo rekli da je novo doba počelo dovršavati razvoj umjetne pravne osobe,

što je bio i cilj ovog razvoja. Reprezentativna umjetna pravna osoba je poduzeće. Ono je i ključna pravna osoba građanskog društva, jer daje najvažnije priloge za razvojcivilizacije i ostvarivanje ciljeva vrste. Iako je poduzeće kolektivni entitet, ono u

pravnom i ekonomskom prometu nastupa kao individua. O njemu smo već dostagovorili u prethodnom tekstu.

Još samo riječ, dvije o općim razlozima koji su doveli do stvaranja poduzeća.Ljudska individua, kao pravna osoba imala je nedovoljno veliku i nedovoljnorazvijenu capacitas agendi. Da bi se to kompeziralo, stvoreno je poduzeće, koje imaneusporedvo veću i raznolikiju i funkcionalniju capacitas agendi, a capacitasiuridicae identičnu individuama i ostalim vrstama pravnih osoba.

Etabliranjem Zakona o kontroli efikasnosti rada managera poduzeće bi se pretvorilo u vlasnika koji bi o svom vlasništvu - sebi samom - puno oštrije,osjetljivije, stimulativnije i preciznije bio ovisan nego živa individua, živi privatnivlasnik, te koji bi stoga bio i puno bolji i uspješniji, tj. produktivniji vlasnik i

poduzetnik.Već smo u drugim knjigama više puta istaknuli da se Zakonom o kontroli

efikasnosti rada managera, u sam kapital, umjetno biće, odnosno njegovu konkretnučesticu, poduzeće, koja ima status pravne osobe, pored želje za samouvećavanjem i

bogaćenjem ugrađuje i sposobnost, odnosno volja za pravednim plaćanjem rada.Ovo ima veliku važnost, a evo zbog čega.Kapital se najbrže i najbolje razvija i uvećava ako motivira radnike na rad, a to

može učiniti samo ako pravedno plaća rad. Potplaćeni rad demotivirati će radnike ioni će slabo raditi, od čega će štetu trpjeti i sam kapital, odnosno poduzeće.Preplaćivanje rada imati će iste posljedice – demotivaciju radnika i direktnokljaštrenje supstancije kapitala, koja mu služi za proširivanje i razvoj. Stoga je

presudno važno da kapital pravedno plaća rad kojeg zapošljava, odnosno proporcionalno doprinosu kojeg on daje uvećanju ili razvoju poduzeća, kapitala ili,ako netko već hoće, umjetnog bića. Pravedno plaćanje rada zbiva se onda kad se

poštuje ona tablica koja deklarira cijenik radnih sati.Ovim zakonom, kapital je prinuđen da se, podvrgava onoj istoj općoj normi

koja važi i za žive pravne osobe - pripadnike ljudske vrste:brini se isključivo o ostvarivanju vlastitih ciljeva, ali dopušteno ti je i poželjno

ostvarivati ih samo tako da drugima činiš nešto dobro i da doprinosiš ostvarivanjuciljeva vrste!

62



Po ovom zakonu, dakle, umjetno biće kapital je programiran da ostvarujevlastite interese, i to isključivo tako da služi ljudima, i što im bude bolje služio, to će

brže, bolje i lakše ostvariti svoje interese i ciljeve ljudske vrste. To je značajno proširenje područja na kojem vlada svrsishodna funkcionalnost i pravda.

Ona druga tablica, iz Zakona o kontroli efikasnosti rada administracije, koja se

odnosi na kontrolu efikasnosti administracije, također prisiljava na motivaciono i pravedno plaćanje rada, ali ne onih radnika koje zapošljavaju poduzećā, nego onihkoje zapošljava cijela država. No o tome nećemo dalje.

***

Zakoni na osnovu kojih se razvilo poduzeće.Bankarska aktivnost, Medici, Colbert - Savary - «Ordonannce du

commerce iz 1673. Englezi – zakoni o industriji.Ova mi je materija uglavnom nepoznata. Jedino što sam vidio jest to da su prvi

pravni akti kojima se uspostavljalo neko poduzeće bile razne psefizme ili pak

kraljevske odredbe: dozvole ili darovnice. Možda je to bilo tako zato što su poduzeća bila kratkovječna. Trajala su dotle dok je trajao neki poslovni poduhvat. Tek kasnijesu ove odredbe bile sistematizirane i standardizirane, pa se osnivanje poduzeća,načelno gledano, sastojalo u tome da se potpiše saglasnost s postojećim odredbama.Posao razvijanja zakonskih odredbi kojima se regulira osnivanje i rad poduzeća traje idanas. No taj se posao, kako se čini, sveo na krpanje rupa u postojećim zakonima,koji, bez tih zakrpa, ne bi bili dovoljno funkcionalni.

***

A sada nekoliko riječi o nečem što mi se čini dosta važnim držati na umu.Prošlo stoljeće pokazalo je da je vlasnikovanje živog privatnog vlasnika

nedvojbeno postalo suviše kompleksno ili komplicirano i neunosno, te da s drugestrane više ne može zadovoljiti društvene potrebe, niti potrebu za razvojemcivilizacije. To je u najvećoj mjeri do sada ponovo aktualiziralo neoneolitsku ideju otobožnjem unapređenju vlasništva putem uspostavljanja društvenog vlasništva.Države koje su to učinile, propale su. Ne, doduše, tako brzo kao Platonova država naSiciliji, ali jednako nužno.

Nasuprot dosadašnjim mišljenjima, mi smatramo da privatno vlasništvo netreba ukuinuti, nego živog privatnog vlasnika treba zamijeniti umjetnim. To se činietabliranjem ona dva zakona koje tako često spominjem – Zakona o kontroli

efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti vlasti iliadministrativne djelatnosti. Etabliranjem onog prvog zakona kapital odnosno poduzeće, pretvara se u svog vlasnika, koji će - kako se nadam da će pokazati buduća praksa – bolje odgovoriti zahtjevima koje pred njega postavlja daljnji razvojcivilizacije i ostvarivanje ciljeva vrste.

Transformacijom poduzeća, tog ključnog oblika današnje ljudske imovine, iz prostog vlasništva u vlasnika sebe samog završava se razvoj pravne osobe ili, akohoćete, pravnog entiteta. Etabliranjem onog drugog zakona, sličnu sudbinu slijedi idržava.

Uspostavljanje cjelovite umjetne pravne osobe, odnosno umjetnog privatnogvlasnika nije bilo moguće prije nego se samo umjetno biće razvilo do razine koja to

omogućuje. Bolji, viši, pravedniji oblik vlasništva nije moguće postići ukidanjem iliuništenjem umjetnog bića, i privatnog vlasništva kako su htjeli mislioci, reformatori, i

63



revolucionari sve od Platona pa do Marxa i Lenjina, nego štaviše njihovim daljnjimrazvijanjem i korištenjem kao sredstva za ostvarivanje onih ultimativnih ljudskihciljeva.

Kad i ako umjetno biće, kapital, u formi poduzeća konačno postane sam svojvlasnik, ostvarit će i puno više od onoga o čemu su sanjali entuzijasti od Platona do

Lenjina. To proizlazi iz pretpostavke postojanja onih dalekih ciljeva vrste, o čemuspomenuti entuzijasti nikad nisu razmišljali, jer im njihova logika ili tročlanodijalektički misaono-spoznajni aparat nije omogućavao da uoče su postojanje vrste,niti to da je ona viši, nužni i ključni stupanj razvoja bića.

Još nešto. U prethodnim radovima rekao sam da je nešto takvo kao društvenovlasništvo moguće samo tamo gdje se sāmo vlasništvo može brinuti o sebi i čovjeku.U neolitskoj civilizaciji to je bila priroda. Ona je imala sposobnost samoodržanja, asvojim nusproduktima održavala je u životu tadašnjeg čovjeka i druge životinje.

Kad se umjetno biće razvije dotle da može brinuti o svom samoodržanju, teda, pored toga, svojim specifično humanim proizvodima može održavati ljudsku vrstuu životu i slobodi, nastati će novi oblik vlasništva kojeg mi zovemo umjetnim, a koji

će u velikoj mjeri biti sličan onom društvenom.Jasno, kako sam već rekao, to se ne može postići ukidanjem ili uništenjem

umjetnog bića (kapitala), niti privatnog vlasništva - kako su mislili oni, gorespomenuti entuzijasti, revolucionari, reformatori ili moralisti - nego njihovimusavršavanjem.

***

Evo sada onih zakona koje sam obećao. To je ovamo ušlo metodom: copy – paste, iz Hrvatskog testamenta, i to bez ikakvih izmjena i prilagođavanja pamjestimično ima nekih ponavljanja. Suviše sam lijen da bih to izmijenio, a i tješim seuvjerenjem da će ta ponavljanja nekim čitateljima pomoći da se podsjete na nekemoje važnije tvrdnje.

Prethodna napomenaVeć sam obećao da ću svoje teorijske poglede ostaviti po strani. No da čitatelj

ne bi pomislio da je "umjetni privatni vlasnik", o kojem se govori u ovom zakonu,nekakva šala ili znanstveno-fantastična ludorija, moram toj stvari posvetiti baremnekoliko jednostavnih riječi.

A radi što bržeg sticanja čitateljevog povjerenja , napominjem da sam upravoza koncept umjetnog privatnog vlasnika dobio izuzetne komplimente od najvećih

svjetskih ekonomista, a i nekih pravnika.Što je, dakle, taj, "umjetni privatni vlasnik"? Ne radi se, naravno, ni o kakvoj novoj vrsti robota. Umjetni vlasnik nastaje

onda, kad se nekim ovakvim zakonom, prirodni interes živog vlasnika kapitalazamijeni umjetnim. Po tom zakonu kapital postaje vlasnik sebe samoga - umjetnivlasnik. Umjetno stvoreni interes ima znatnih prednosti pred prirodnim interesomživih vlasnika. Pod interesom se ovdje, prosto rečeno, misli na želju za bogatstvom.Stvaranje "umjetnog interesa" zapravo je ugrađivanje "želje za bogaćenjem" u samkapital. Ta njegova umjetna "želja za bogaćenjem" omogućuje mu da se sam čuva(čak i od svojih vlasnika i managera, koji ga rado drpaju kad god mogu), te da sestalno uvećava, usavršava, zapošljava nove radnike, olakšava im posao itd.

Zašto nastaje umjetni privatni vlasnik?

64



Naprijed sam već govorio o nekim bitnim funkcionalnim nedostatcima postojećih oblika privatnog vlasništva koje je otkrio već Platon, te pokretima koji suga pokušavali zamijeniti društvenim, za koje su vjerovali da je funkcionalnije i

pravednije. Također smo pokazali da društveno vlasništvo nije rješenje tih problema, pa s tim više ne trebamo gubiti vrijeme

Sada bih ukazao na nekoliko neposrednijih razloga zbog kojih nastaje umjetnivlasnik

Nasuprot misliocima utopističke orijentacije i mišljenju običnih ljudi, koji navlasništvo redovito gledaju očima čežnje ili zavisti, moram najprije istaknuti da sevlasnikovanje ne sastoji isključivo od slasti i uživanja., nego puno više od briga,glavobolja, strahova, nemira, danonoćnog rada na nadziranju vlasništva, pa opet:

briga, strahova, mōra i nemira, od kojih se i najbogatiji i najmoćniji vlasnici kapitalamogu osloboditi tek kad umru. Frustracije koje stvara vlasnikovanje nad velikim

bogatstvom katkada mogu biti i veće od onih koje stvara velika bijeda. Tko ne vjerujemeni, znanstveniku, teoretičaru, neka se onda raspita o tome kod bilo kojeg vlasnikanekog zamašnijeg komada kapitala.

Razvoj vlasništva, o kojem sam govorio u ekonomskim spisima, proizišao je iztežnje za tim da se otklone, ili barem ublaže oni neugodni aspekti vlasnikovanja. To jena kraju dovelo i do stvaranja "umjetnog interesa" i umjetnog privatnog vlasnika. Onmože preuzeti velik dio poslova i briga o vlasništvu (kapitalu) i obavljati ih brže i

bolje od živog vlasnika, a da pri tome ne doživljava one frustracije, koje proživljavaživi vlasnik, niti pak može dobiti infarkt, ili završiti u ludnici.

Drugi važan razlog zbog kojeg je nastao umjetni privatni vlasnik jest sve većeusložnjavanje vlasnikovanja. U ovom stoljeću ono je postalo toliko kompleksno da jeu najrazvijenijim zemljama na svijetu, baš zbog te složenosti i zamršenosti došlo dovrlo velikog pada interesa za posjedovanjem kapitala i padom dohotka od vlasništvanad njim. Dohodak je, iz ruku vlasnika prešao u ruke managera, koji su bili obučeniza rad i upravljanje njime.

No s vremenom su se manageri, koji su čuvali i razvijali poduzeća kojima suupravljali, kao što obično i biva, iskvarili i pretvorili u stručnjake koji ih pljačkaju iuprošpašćuju. Ne, doduše, svi, ali jedan vrlo velik dio jest, jer ne postoji zakonskamogućnost kontrole i kažnjavanja njihovog abuzivnog upravljanja.

Te činjenice, koje su poznate svakom ekonomistu, a i velikom broju pravnika, bile su ujedno i glavnim razlogom što su se u zakonodavstvima tih zemalja, nakondrugog svjetskog rata, počeli razvijati rudimentarni oblici umjetnog privatnogvlasnika. Ja sam, dugi niz godina proučavao te pojave i radio na zakonima pomoćukojih bi se mogao uspostaviti cjeloviti umjetni vlasnik.

Toliko, unaprijed i ukratko o sadržaju ovog zakona čiji tekst upravo slijedi.

NACRT ZAKONA O KONTROLIEFIKASNOSTI RADA MANAGERA

I DIOČlan 1.

Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je živi privatni vlasnik, odnosno ljudska, fizička osoba, a drugi je umjetni. Taj, »umjetni«vlasnik je ustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u specifičnu

pravnu osobu vlasnika sebe samog. Obje vrste vlasnika: živi, prirodni i umjetni -kojeg u pravnom prometu zastupa manager ili korisnik vlasničkog prava (funkcije) -

65



imaju jednaka prava pred zakonom, te slobodu da stupaju u sve moguće poslovneodnose, koji nisu protivni odredbama ovog zakona. Vlasništvo i jedne i druge vrstevlasnika je ekskluzivno i nepovredivo - privatno.

napomena 1

Kapital već odavno funkcionira kao pravna osoba – npr. neko poduzeće - i tonije nikakva novost. Novost je u tome što se ovoj pravnoj osobi, sad, putem ovadva zakona, dodaju neki momenti fizičke, žive osobe – već spomenuta želja za

bogaćenjem, tj unutrašnja tendencija ka samousavršavanju i samouvećavanju, koje gatakođer čuvaju i od rasipanja i štite njegovu supstancu od nesavjesnih živih subjekatas kojima dolazi u dodir. To je radikalni zaokret u usavršavanju pravne osobe, kojikapital čini neovisnim o živom vlasniku, a ujedno i ona bitna prednost pred svimdosadašnjim, nižim, manje razvijenim oblicima kapitala kao pravne osobe. Naprijedsmo već rekli nekoliko riječi o tome da bi ovaj zakon prisilio kapital na pravedno

plaćanje rada.Općepoznata je stvar da se živi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne

volje, odnosi prema svom vlasništvu. Također je poznato i kako se on obično odnosi prema njemu, pa o tome ovdje neće biti govora. Predmet ovog zakona je voljaumjetnog vlasnika, te njegov odnos prema sebi kao vlasništvu i prema živim osobamas kojima dolazi u neki od poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izrazvolje i zakonitih interesa umjetnog vlasnika.

Ukoliko se ne bi odredilo drugačije, ovaj bi se zakon odnosio na poduzeća udržavnom vlasništvu, tzv. javna poduzeća, mješovita, dionička društva itd., a ne morase nužno odnositi i na ona poduzeća koja već imaju ili će imati personalnog, osobnogodnosno živog privatnog vlasnika tj. tzv. fizičku osobu.

Član 2.Kapital je isključivi i neotuđivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe

samoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasništvo. Ta prava (funkcije) - pravo na rad, pravo na upravljanje i pravo na poslovni promet - on iznajmljuje živim subjektima, ito pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Čim živi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravona daljnje korištenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako korištenje tih funkcija, tj.

prava, koje se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivično djelo.

II DIO

Član 3.Funkciju i titulu vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapitaliznajmljuje, npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje suzaposlene kao investitori.

Član 4.Svrha investiranja je profit, dobit.

Član 5.Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III - vidi

tablicu) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok kvocijent produktivnosti

kapitala (QPK-a), s kojim raspolažu, nije manji od, npr.: 2.

66



Član 6.Veličina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika

vlasničke funkcije, određuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu pokojem se određuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radnesnage.

Član 7.Svako poduzeće dužno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu

ili banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim, zakonitim načinom došla u funkcijunjegovog vlasnika.

Član 8.Manager koji upravlja poduzećem ima pravo, kad god to zatraže potrebe

poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzeće deponiralo uinvesticionoj banci.

III dio

Član 9.Svaki oblik kapitala može se slobodno prodavati i kupovati.

Član 10.Manager koji samo upravlja poduzećem može prodati najviše, npr: 60% od

vrijednosti poduzeća, ili, sve osim tzv. idealnog dijela.

Član 11.Cijelo poduzeće može prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika -

aktualni korisnik vlasničke funkcije, odnosno prava - titular

IV dio

Član 12.Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i kvocijentu

produktivnosti kapitala (QPK-a) koji ih zapošljava.

Član 13.QPK se izračunava tako da se dobit na tržištu (realizacija) podijeli sa ukupnim

troškovima proizvodnje te robe koja je prodana.dobit na tržištu 300 $

QPK= -------------------------------------, QPK = 3troškovi proizvodnje 100 $

Član 14.Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki QPK, od najmanjeg

dozvoljenog do najvećeg mogućeg, ispostavlja nadležni državni organ u dogovoru sasindikatima i ostalim zainteresiranim subjektima, i to u obliku slijedeće tablice, koja

prikazuje cijene radnih sati za raspon QPK-a od 1 do 10. QPK je izražen samo u

cijelim brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi među njima nisu realni nego pojednostavljeni.

67



TABLICA 1QPK CIJENE RADNIH SATI RADNE SNAGE

RAZLIČITIH KVALIFIKACIJA U $NKV KV VKV MNG 1 MNG 2 MNG 3

123456789

10

1,31,72,22,93,74,86,28,0

10,413,5

1,72,22,93,74,86,28,0

10,413,517,5

2,22,93,74,86,28,0

10,413,517,522,7

4,16,28.0

10,413,517,522,729,538,349,7

6,28.0

10,413,517,522,729,538,349,764,6

8,010,413,517,522,729,538,349,764,683,9

Kratica MNG znaći manager, a kratice NKV, KV, VKVoznačavaju stupanj kvalificiranosti, tj. stručne osposobljensti

Član 15.Ukupni sedmični, mjesečni ili godišnji dohodak svake pojedine zaposlene

osobe ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini QPK-a koji ju zapošljava, broju odrađenihsati i efikasnosti osobnog rada.

napomena 2.Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat

plaća točno prema njegovoj kvalifikaciji i visini QPK-a koji ga zapošljava, bez obzirana to radi li on dobro ili loše. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego

na kapital koji ga zapošljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik - manager -mora pred zakonom, na kraju obračunskog razdoblja (tromjesečja, šestomjesečja iligodine), iskazati da je ukupni živi rad, kojeg je zapošljavao, platio točno onolikokoliko propisuje tablica. Ovo je nužno zbog toga što svi radnici ne rade jednakodobro, pa je neke potrebno nagrađivati, a druge kažnjavati manjim dohotkom. Ono štose oduzme lošijem, da se dade boljem.

Član 16.Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeću,

kompaniji, investicionoj banci itd., dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QPK-a, tj. na osnovu boljeg ili lošijeg poslovanja, odnosno

rada. Svako drugo smanjivanje ili povećavanje cijene radnog sata je krivično djelokoje zastarjeva npr. tek nakon 25 godina.

V dio

Član 17.Osobe koje upravljaju pojedinim poduzećima (npr. manager I) imaju pravo na

korištenje te funkcije sve dok visina QPK-a poduzeća kojim upravljaju nije manja odnpr. 2.

Član 18.

68



Najniži dozvoljeni QPK može biti onaj koji bi hipotetskom živom vlasnikuomogućio da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 3,5 puta veći od dohotka kojeg

bi imao da je novac deponirao u nekoj banci koja daje prosječno velike kamate.

Obrazloženje

Najniži dozvoljeni QPK određen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesaživog vlasnika. To je onaj QPK koji bi mu mogao donijeti najniži dohodak kojeg bion prihvatio kao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni

poduhvat. Ako bi živi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bimogao donijeti barem toliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci iživio od kamata, koje bi, dakako, bile znatno manje, ali zato lišene poslovnih briga,rizika, straha i glavobolja. Bilo bi također u skladu sa njegovim prirodnim poslovniminteresima da otpusti managera koji bi s njegovim poduzećem upravljao tako da mudonosi dohodak koji je manji od razumno očekivanoga i prihvatljivog sa stajalištanjegovih interesa.

Ni umjetni privatni vlasnik ne može, niti smije postupati drugačije.

Kad nadležni državni organ propiše da je najniži dozvoljeni QPK = 2 onda ontime zapravo određuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatnivlasnik može prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikogQPK manager ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapošljavanje.

Ostaje još da se obrazloži zašto visina dohotka i zaposlenje ovise o visiniQPK, odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uvećavanja (mase)kapitala.

Profitna stopa je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti.Što vrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego čak

posluje s gubitkom? Takav se kapital može održavati samo na štetu društva. Njegovoodržavanje proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji jedržavi veoma važan. Sam u sebi, on ne sadržava nikakav razlog za opstanak, pa jenužno da propadne.

Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj.velikih ali neproduktivnih poduzeća koja su stalno izložena opasnosti propadanja,managerov dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisni su o visini QPK. Time jemanager prinuđen da prvenstveno razvija, usavršava, modernizira poduzeće,odnosno kapital kojim upravlja, tj. podiže njegov QPK, a ne da ga samo kvantitativnouvećava.

Ovdje još treba napomenuti da je društvu korisniji kapital koji ima viši QPK,te da je visina QPK istovremeno i index društvene korisnosti kapitala, a ne samo

njegove neposredne produktivnosti i razvijenosti.I zaposlenicima je u interesu da njihovo poduzeće ima što viši QPK, jer im onomogućuje veći, a i sigurniji dohodak.

Član 19.Prikrivanje istinitih podataka o visini QPK, ili produžavanje korištenja

funkcije managera i nakon što je QPK pao ispod najniže dozvoljene vrijednosti jestkrivično djelo koje zastarjeva tek nakon, npr. 25 godina.

Član 20.Manager koji upravlja poduzećem ima isključivo pravo odlučivanja o

poslovanju i organizaciji poduzeća, te isključivo pravo primanja i otpuštanja radnika,

koje može prenijeti i na šefove pogona ili poslovođe.

69



VI dio

Član 21.Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke - poslodavca i

(budućeg) radnika - a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke - bilo

poslodavca, bilo radnika. Član 22.Kapital je dužan plaćati samo onu kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne

svaku koja mu je ponuđena.

napomena 3.Sa stajališta zakonitih i opravdanih interesa kapitala, koje on zastupa i

objavljuje ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inženjera plaća prema njegovoj kvalifikaciji, ako taj inženjer obavlja posao običnog, nekvalificiranogradnika.

Član 23.Svako poduzeće ukida se ako mu QPK padne ispod onog kojeg je tablica

propisala kao najniži dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzeća je krivično djelo kojezastarjeva npr. tek nakon 25 godina.

Član 24.U slučaju ukidanja poduzeća, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od

strane poduzeća, vjerovnika ili institucije koja je dužna ukinuti poduzeće.

napomena 4. Na tablici nisu posebno naznačeni investitori, odnosno korisnici vlasničke

funkcije, jer oni su ustvari samo druga vrsta managera - manageri koji ne upravljaju poduzećem, nego financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se porangu, tj hiherarhijskoj visini. Što je viši rang kojem pripadaju, to je viša cijenanjihovog radnog sata.

napomena 5.Zakonodavac mora odrediti vrlo oštre kazne za slučajeve kršenja zakona, i to

svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo težak oblik kažnjavanja, kojeg se većina ljudinaročito plaši. Strogost u kažnjavanju je nužna zbog toga što se njome rizik, u slučajukršenja zakona, čini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim

dohotkom, ugledom, mogućnošću napredovanja itd., bude motiviran na što efikasnijei unosnije poslovanje, te ako s druge strane, mogućnošću oštrog kažnjavanja budeodvraćen od kršenja zakona ili njegovog izigravanja, može se očekivati da će se ontruditi da stvarno razvija poduzeće kojim upravlja.

Dugačak rok zastare prekršaja služi istom cilju. Naime, ako netko bude znaoda zbog prekršaja može odgovarati čak 25 godina nakon učinjenog prekršaja, nikakomu se neće isplatiti da krši zakon te da nemirno spava i strepi cijelih 25 godina.Dugačak rok zastare prekršaja ima, dakle, preventivno djelovanje - zadatak da

potencijalne prekršitelje odvrati od činjenja prekršaja.

Moguće posljedice primjene ovog zakona

70



Sam zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije irevolucionarna previranja u društvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho,veličinu dohotka počeo usklađivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bitakođer tiho i postepeno eliminirao, počinjući sa najnesposobnijima. Djelovao bi kaofilter koji propušta samo ono što je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono

što ne valja.Jedna od posljedica, koje bi se u slučaju njegove primjene mogle očekivati,

jest smanjenje broja promašenih investicija, i opći porast njihove unosnosti, pogotovoako bi se investiranjem bavile specijalizirane, granske banke. Logično je, naime,očekivati da će stručnjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj negonestručnjaci. Općenito govoreći, čini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnogkapitala učinio racionalnijom, ekonomičnijom i produktivnijom.

Prije svega, može se očekivati porast radne discipline, porast produktivnostirada, bolje korištenje strojnog parka i radnog vremena. To je očekivanje realno, zato

jer će radnik, s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponašanje sigurnim povećanjem svog dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u slučaju lošeg rada,

nerada ili činjenja štete. »Čovjek - kaže A. Smith - najbolje radi onda kad ne žanjesamo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad.« Produktivniji rad važan je faktor

povećavanja QPK-a ka kojemu se teži.Već smo govorili o tome kako su se manageri uvježbali u tome da, u okviru

postojećih pravnih normi, svoju osobnu dobit i korist stiču upropaštavanjem poduzećakojima upravljaju. Jedan od ključnih zadataka ovog zakona je i to da iskorijeni ili

barem reducira tu pojavu na neku minimalnu, ne odveć škodljivu mjeru.

Odnos živog i umjetnog vlasnika

U zakonu je već rečeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo nad državnim isličnim poduzećima. Ali, zar bi se neki posjednik tvornica protivio tome da kontrolunad efikasnošću rada u svojim tvornicama i kontrolu nad radom managera, te kontrolunad svrsishodnošću i stimulativnošću isplaćivanja dohodaka prepusti umjetnomvlasniku, pa da se, oslobođen gnjavaže, briga i straha koji dolaze sa te strane, možeslobodno posvetiti smišljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zar neki privatni vlasnik koji je ostario i onemoćao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagača koji bi muobavljao velik dio poslova i koji bi vjerno čuvao njegove interese. Pretpostavimo,nadalje, da neki ostarjeli tvorničar koji nema nasljednika otkrije da će uskoro umrijeti.On voli svoje poduzeće i brine se o sudbini radnika koje zapošljava, pa bi želio bitisiguran da će se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom slučaju neće biti

najbolje da ga prepusti umjetnom vlasniku?Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogaofunkcionirati i kao pomoćnik živih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, takoda bi oni mogli bolje iskorištavati svoje poduzetničke sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo i ne može raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se

pak ne mogu standardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od živih vlasnika, može koristiti managerovom kreativnošću. Pored toga,manager ga ne može varati, kao što često vara žive vlasnike.

Uzimajući umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poželjno da živi privatnivlasnik precizira način određivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasništva nadkapitalom). Možda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak određuje po formuli:

netto profit x QPK

71



dohodak = -----------------------100

Ovim načinom određivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da - radi povećavanja svog dohotka - i uvećava svoj kapital i usavršava ga. Dohodak od

vlasništva nad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom zauvećavanje i usavršavanje kapitala. A ako bi vlasnik radio u svom poduzeću kaomanager, onda bi mu, naravno, pripadala još i plaća čija bi se visina određivala onomtablicom.

Iz onog što je rečeno, jasno se vidi da bi umjeni privatni vlasnik spriječiograbež u procesu privatizacije, te da se privatizacija ne bi trebala odvijati navrat-nanos, jer bi manager koji upravlja poduzećem - dok se ne nađe živi vlasnik - računeo svom poslovanju morao polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetni vlasnik

pogodan je pravni subjekt za sve zemlje u tzv. tranziciji. Toliko, ukratko o umjetnomvlasniku i reprivatizaciji.

Ima još jedna vrlo važna stvar. Velika većina naših poduzeća, a i poduzeća u

drugim tranzicijskim zemljama, posluje na rubu rentabilnosti. Osim što stvaraju plaćuza radnike, ona vlasnicima donose vrlo mršav ili nikakav profit. Iz straha za osobnusocijalnu sigurnost i egzistenciju, koju bi mogli ugroziti mogući gubitci, vlasnicizatvaraju takva poduzeća, a radnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku netreba nužno profit, ako nadležni državni organ (u kriznim vremenima) snizi najnižidozvoljeni QPK na 1, pa on može takva poduzeća održati u pogonu i zadržati radnike,a dobrim upravljanjem i uz pomoć sreće popraviti stanje u poduzeću (QPK) i tako

povećati i dohotke zaposlenih, i osigurati im bar dio budućnosti.

NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI VLASTI

prethodno obrazloženje zakona

Nema društva koje bi moglo opstati bez administracije, odnosno upravnogaparata, jer administracija je stožer ili "nervni sistem" razvijenog društva. To su većodavno ustanovili Durkheim, Spencer, Comte, Hegel, Weber i drugi sociolozi imislioci.

No, s druge strane, treba istaknuti da nema niti takvog društva koje bi mogloopstati kad ga počne pljačkati njegova vlastita administracija, a ne može se stvoritiniti toliko visoko razvijena proizvodna tehnologija koja bi mogla zajaziti apetite

prekomjerno nabujale i otuđene administracije.

Baš je administracija pokopala mnoge velike civilizacije prošlosti. Malom je broju lucidnih i dalekovidnih pripadnika tih civilizacija bilo sasvim jasno da ihuništava vlastita administracija, ali nisu znali način, kako da ju zauzdaju i prinude nato da bude produktivan element društva, pa su isto kao i mnogi današnji ljudi, srazdirućim osjećajem nemoći, morali gledati opće propadanje.

Takav, tragičan završetak mogao bi se dogoditi i današnjoj, svjetskojcivilizaciji. Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranogopstanka. Dapače, to može biti i podlogom neviđenog barbarstva i uzrokom velike

bijede.Evo jednog paradoksalnog primjera iz suvremenog svijeta.Tehnološki najrazvijenija i najbogatija zemlja na svijetu, USA, razvila je u

sebi, pored ostalog i detonator vlastite propasti, kojeg ekonomisti zovu unutrašnjimdržavnim dugom. On se sada primiče brojci od trideset tisuća milijardi dolara.

72



Toliko su, naime, današnji, živući Amerikanci dužni svojim potomcima, i to je dugkojeg im ni sam Bog ne može otpisati ili oprostiti. Ovaj dug napravila je američkaadministracija - pomoću inflacije, deficitarnog financiranja državnog budgeta i sličnihmetoda.

Naročito nezgodna osobina ovog duga jest to što se novac koji je tim

postupcima posuđen od budućnosti, tj. od budućih generacija ne može vratiti pravimvlasnicima ili korisnicima. Zbog toga danas u USA ima cca 16 milijuna nezaposlenih,od kojih su cca 12 milijuna beskućnici. Ovi su siromasi, naime, postali takvima zatošto im njihovi preci nisu vratili novac, koji su već odavno, posredstvom spomenutihadministrativnih postupaka, “posudili” od njih. No to je tek stidljivi početak

pokazivanja posljedica unutrašnjeg duga što ga je napravila administracija - zato jer voli lagodno živjeti na račun budućnost, odnosno na štetu budućih generacija.

Sličan proces i slična sudbina uskoro čeka i EU i druga administrativnacarstva, ukoliko u vlastite temelje ne ugrade neki ovakav zakon. U knjizi"Apokalipsa" pokazao sam da nije nimalo presmiono tvrditi da se bez nekog takvogzakona neće moći održati niti nekakva "normalna", tj. zdrava ili produktivna civilna

civilizacija na ovom planetu. No mi smo u govnima dublje nego Ameri, Evropljani ili Japanci i ne možemo

se brinuti o njima. Moramo spašavati sebe. Pored toga imamo i administraciju koja jedaleko bezočnija, sebičnija i pokvarenija, ne samo od Američke, nego možda i od svihdrugih. Toliko o tome.

Ovdje sam, opet u formi zakona, pokušao predstaviti instrument obuzdavanjaadministracije, ili vlasti, ako već hoćete, jer administracija je onaj sloj ili dio narodakoji ima vlast - moć.

I DIO

Član 1.Članovi vlade, županijske ili lokalne (općinske) uprave, tj. sve osobe koje

obavljaju upravne funkcije, odnosno vladaju na temelju zakona, u institucijamadržavne, odnosno, društvene vlasti, biraju se putem slobodnih demokratskih izbora.

Član 2.Osobe koje putem slobodnih demokratskih izbora dobiju vlast u nekoj

administrativnoj jedinici (općini, republici ili saveznoj državi) imaju isključivo pravoodlučivanja o organizaciji upravljanja tom administrativnom jedinicom, poslovanju, te

primanju i otpuštanju službenika itd.

Član 3.Mjerilo kompetentnosti za obavljanje administrativne djelatnosti, odnosnovršenje vlasti, mjerilo kojim se ujedno određuje granica legitimnosti vlasti osoba itimova koji su putem izbora došli na vlast, jest visina kvocijenta efikasnostiadministrativne djelatnosti - QEAD-a.

Član 4.QEAD se dobije tako da se ukupna ušteđevina građana zbroji s ukupnim

profitom kojeg stvaraju poduzeća na teritoriju na kojem važi neka vlast, i podijeli stroškovima funkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata kojivlada tim teritorijem.

73



ukupna ušteđevina građana + ukupni profitQEAD = ------------------------------------------------------

troškovi funkcioniranja administracije

Obrazloženje

Ovaj zakon sačinjen je na osnovu pretpostavke da se opća ljudska proizvodnjadijeli na dvije velike grane: proizvodnju materijalnih dobara i proizvodnju humanogživota, koju sam u ekonomskim radovima nazivao »proizvodnjom radne snage«. Ona

prva odvija se u tvorničkim pogonima, a ova druga u domaćinstvima. Materijalnadobra proizvode se kroz potrošnju radne snage, a radna se snaga proizvodi potrošnjommaterijalnih dobara. Obje ove vrste proizvodnje odbacuju višak vrijednosti. Onajvišak koji se ostvari u tvorničkim pogonima zove se profit, a onaj koji nastaje udomaćinstvima (višak dohotka nad troškovima života, koji su zapravo troškovi

proizvodnje radne snage) obiteljska ušteđevina - »ukupna ušteđevina građana«. Objeove vrste "viška vrijednosti" su osnovne komponete BNP- a - brutto-nacionalnog-dohotka.

QEAD - kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti je brojka koja pokazuje kolikog dohotka stvaranje omogućuje administracija produktivnimdruštvenim subjektima za svaku novčanu jedinicu koja se troši na njeno održavanje ifunkcioniranje. QEAD se može shvatiti i kao index koji pokazuje kolika je stopa

proizvodnje nacionalnog dohotka.

Član 5.Osobe koje su na vlast došle putem legalnih demokratskih izbora imaju

neosporivo pravo na vršenje vlasti, u skladu sa zakonom, sve dok visina QEAD-a nijemanja od npr. 2. Ako visina QEAD-a padne ispod te razine, vlade ili osobe koje suodgovorne za taj pad visine QEAD-a, dužne su automatski dati ostavku na svoje

položaje.

Član 6.Svako produžavanje mandata, nakon što je visina QEAD-a pala ispod najniže

dozvoljene razine (npr. 2) smatra se krivičnim djelom uzurpacije vlasti, koje će sekazniti zatvorom, a zastarjeva tek nakon npr. 25 godina.

Član 7.Prikrivanje istinitih i davanje neistinitih podataka o visini QEAD-a smatra se

krivičnim djelom obmane, koje će se kazniti zatvorom, te koje zastarjeva tek nakon

npr. 25 godina. Član 8.Dohodak osoba zaposlenih u državnoj administraciji određuje se na osnovu

cjenika radnih sati, kojeg u obliku slijedeće tablice ispostavlja nadležni državni organ.Vrijednosti na tablici i njihovi odnosi samo su pojednostavljeni primjer. Viditablicu. 2.

Tablica 2

QEAD

CIJENE RADNIH SATI RAZLIČITIH KVALIFIKACIJA I HIJERARHIJSKE VISINE U $

KOMUNA REGIJA DRŽAVA

NK

V

KVVK

V

MN1 MN2 MN3NK V

KVVK V

MN1 MN2 MN3NK V

KVVK

V

MN1 MN2 MN3

74



12345678910

1,01,31,72,22,93,74,86,28,0

10,4

1,31,72,22,93,74,86,28,0

10,413,5

1,72,22,93,74,86,28,0

10,413,517,0

3,74,86,28,0

10,413,517,022,729,538,3

4,86,28,0

10,413,517,022,729,538,349,7

6,28,0

10,413,517,022,729,538,349,264,6

1,01,31,72,22,93,74,86,28,0

10,4

1,31,72,22,93,74,86,28,0

10,413,5

1,72,22,93,74,86,28,0

10,413,517,0

4,86,28,0

10,413,517,022,729,538,349,7

6,28,0

10,413,517,022,729,538,349,764,6

8,010,413,517,022,729,538,349,264,683,9

1,01,31,72,22,93,74,86,28,010,4

1,31,72,22,93,74,86,28,0

10,413,5

1,72,22,93,74,86,28,0

10,413,517.0

6,28,0

10,413,517,022,729,538,349,764,6

8,010,413,517,022,729,538,349,764,683,9

10,413,517,022,729,538,349,264,683,9109,

Kratice NKV, KV, i VKV označavaju stupanj kvalificiranosti, a MN 1, MN 2, iMN 3 označavaju managerovu hijerarhijsku visinu.

Član 9Cijena radnog sata osobe zaposlene u administraciji ovisi o kvalifikaciji ili

rangu zaposlene osobe, te o visini QEAD-a koji je postignut u administrativnoj jedinici u kojoj je ta osoba zaposlena, a ukupni sedmični, mjesečni, ili godišnjidohodak ovisi o cijeni radnog sata, broju odrađenih radnih sati i efikasnosti njenogosobnog rada.

Član 10.Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinoj administrativnoj

jedinici dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenogQEAD-a, odnosno na osnovu povećane ili smanjene efikasnosti. Svako drukčije

povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata je krivično djelo.

Član 11.Svaka administrativna jedinica dužna je na kraju obračunskog razdoblja javno

iskazati troškove svog funkcioniranja, kao i visinu, QEAD-a. Također je dužna pokazati da li je sav živi rad kojeg je zapošljavala platila točno toliko koliko propisujetablica.

Član 12.Za zapošljavanje u administrativnoj službi, onih osoba koje se ne zapošljavaju

na osnovu izbora, nego na osnovu proste potražnje za radnom snagom, potrebna jesuglasnost obiju stranki - vršioca vlasti (managera) i (budućeg) službenika - a zaraskidanje radnog odnosa dovoljna je odluka samo jedne stranke; ili poslodavca(vršioca vlasti - managera), ili službenika.

Posljedice primjene ovog zakona

Visina QEAD-a ovisi o tome koliko su efikasne one dvije vrste proizvodnje(proizvodnja radne snage i proizvodnja raznih roba, usluga etc.), jer o njihovojefikasnosti ovisi veličina brojnika one formule (ukupna ušteda + ukupni profit), a što

je veći taj brojnik veći je i QEAD.Budući da je glavni interes administracije što veći QEAD, administracija će

nesumnjivo stalno htjeti biti na usluzi onim dvjema vrstama proizvodnje i donositi ćetakve propise koji će im omogućiti što veću profitabilnost.

Općenito govoreći, ako bi dužina mandata administracije, njena moć i ugled

ovisili o visini QEAD-a, onda bi ona uvijek nastojala smanjiti troškove svogfunkcioniranja (koje namiruje porezima, prirezima, carinama itd.), do one granice,

75



nakon koje bi svako daljnje snižavanje troškova smanjivalo njenu efikasnost.Posljedica te težnje za smanjivanjem troškova vlastitog funkcioniranja bilo bi

permanentno pojavljivanje novih rješenja, racionalizacija i inovacija koje bi sve višesnižavale granične troškove funkcioniranja administracije. Time bi se konačno iadministracija, iz društvenog subjekta koji troši nacionalni dohodak, pretvorila u

subjekta koji sudjeluje u njegovom stvaranju. Naime, kad se administracija svede nanajmanju moguću mjeru (pod uvjetom da ostane efikasna), onda izdaci za njenofunkcioniranje društvu donose korist, dobit.

Ovisnost o visini QEAD-a prinudila bi administraciju da se ograniči samo na bavljenje onim djelatnostima koje mu povećavaju visinu. Bavljenje ostalimdjelatnostima ne bi joj se isplatilo, niti bi ona mogla imati interesa za njih.Administracija bi se, dakle, koncentrirala isključivo na ekonomsku politiku i štofunkcionalnije uredjivane društva. To bi, s jedne strane, omogućilo većuspecijaliziranost i stručnost administracije, pa stoga i veću efikasnost, a s druge strane,to bi dalo više slobode ostalim ne-privrednim subjektima u društvu.

Osvrt na osvrtČesta reakcija na ove zakone bila je žalba: Da ćemo - ako se oni usvoje -

morati nešto raditi. To je sasvim točno. A ako se i ti plašiš toga, mogu ti reći da češraditi čak manje nego sada, a živjeti češ puno bolje, mirnije i sigurnije. U državi ukojoj najveći broj njenih građana radi neki koristan posao, ima svega u obilju, sve je

jeftino i ne živi se teško i nesigurno.Ovo, naravno, nisu svi zakoni koji su potrebni nekom društvu, nego samo oni

temeljni, na osnovu kojih se društvo organizira, i o kojima ovisi hoće li ono biti bogato ili siromašno. Eto, toliko.

Da li su ovi zakoni nekakva utopistička tvorevina itko može biti zainteresiran za njihovu primjenu?

Da li je neki ovakav projekt istinski svrsishodno sredstvo za razvoj društva ili puka utopija, može se vidjeti iz toga koliko bi subjekata u društvu moglo imatiinteresa za njegovo etabliranje.

Za etabliranje onog prvog zakona, Zakona o kontroli efikasnosti radamanagera najviše bi mogla biti zainteresirana državna administracija, jer ona binjime dobila puno izdašniji i pouzdaniji izvor prihoda za vlastito izdržavanje, i totakav izvor o kojem bi morala puno manje brinuti nego o ovome što postoji sada.Stoga neće biti nikakvo čudo ako se ona bude intezivno trudila oko etabliranja tog

zakona. Uostalom, već sam pokazao da je ona, u Zapadnim društvima, već poslijeDrugog svjetskog rata, pristupila izradi nečeg vrlo sličnog.Zbog stalne kontrole efikasnosti i ekonomičnosti poslovanja, pravednog

plaćanja rada i sigurnosti zaposlenja, za taj zakon bili bi zainteresirani gotovo svizaposleni, osim stanovitog broja managera, jer on gotovo svu odgovornost za

poslovanje poduzeća stavlja na njihova leđa. No ako bi kriteriji efikasnosti biliumjereni, kao što bi stvarno i trebali biti, onda bi on pružao sigurnost i velikoj većinimanagera, a bio bi neprihvatljiv tek za jedan manji dio njih - za one koji svojukarijeru grade na tome što vrlo spretno, lijepim izgovorima i frazama prikrivaju slaberezultate i one koji bi se osjećali nesposobnima da zadovolje i te, umjerene kriterije.

Pored ovoga, manageri bi više preferirali ovaj zakon, tj. umjetnog vlasnika,

nego živoga, jer on ne može biti uvredljiv, bezobrazan, nervozan, nepouzdan ili prevrtljiv u svojim zahtjevima, što je vrlo čest slučaj sa živim vlasnicima.

76



Što se tiče zainteresiranih za primjenu drugog zakona, Zakona o kontroliefikasnosti vlasti, stvar je malo škakljivija.

Onome ko pažljivo pročita ovu raspravu biti će sasvim jasno da je već idanašnjem društvu potreban neki zakon koji bi omogućio pouzdanu kontrolu vlasti itako osigurao produktivno funkcioniranje društva i, u krajnjoj liniji, normalan razvoj

civilizacije. Ali to uvjerenje, u politici, znači vrlo malo, pa makar ga dijelio i vrlovelik broj ljudi, jer to uvjerenje neće automatski rezultirati i etabliranjem tog zakona.

Njegovo etabliranje ovisi o tome da li u društvu postoje, ili bi se mogle izdiferenciratii formirati dovoljno velike interesne grupe, tj. takve skupine ljudi kojima bi bilo uneposrednom interesu da se on primjeni. Ovdje ćemo ogledati postoje li takve grupe,odnosno: da li se one mogu formirati.

To možemo vidjeti iz ove formule :

ukupne ušteđevine + ukupni profiti--------------------------------------------------- = Q E A Dtroškovi funkcioniranja administracije

Brojnik formule ukazuje na dvije velike grupe. Faktor “ukupne ušteđevine”reprezentira potrošače, grupirane u obitelji, a i one izvan nje, a ukupni profiti“ svevlasnike kapitala i sve zaposlene (izvan administracije). Faktor “troškovifunkcioniranja administracije” reprezentira sve zaposlene u administraciji.

Za primjenu zakona zalagali bi se vlasnici kapitala, poduzetnici i gotovo svizaposleni koje predstavlja faktor “ukupni profiti” i to zbog toga što bi povećaonjihove dohotke, smanjio poreze i ostale takse, a i zato što bi se, na razini cijelogdruštva rad pravednije plaćao, a samo zaposlenje bilo bi sigurnije.

Među zainteresirane spadaju i “ukupne ušteđevine”, tj. potrošači: žene kojevode domaćinstva zaposlenici i umirovljenici, te nezaposleno stanovništo. Oni bi bilizainteresirani zbog toga što bi taj zakon pogodovao povećavanju ušteđevine iživotnog standarda općenito, i to prvenstveno snižavanjem troškova održavanjaživota, tj. putem snižavanja cijena namirnica i svega ostalog bez čega se ne možeživjeti.

Posebna grupa zainteresiranih bili bi znanstvenici svih profila, jer bi primjenaonog zakona znatno povećala njihov dohodak i društveni ugled. Ova grupa ne bi dalavelik broj glasova za primjenu zakona, ali ona je vrlo utjecajna, pa bi znatan brojljudi, zbog njihovog snažnog utjecaja glasao za njegovu primjenu.

Protiv primjene zakona glasali bi gotovo svi oni koje predstavlja nazivnik,“troškovi funkcioniranja administracije”, i to zbog straha da bi zakon utjecao na

smanjenje njihovog dohotka i na povećanje efikasnosti rada. No ovaj strah ne moranužno biti opravdan, jer bi primjena našeg zakona, iako bi, u početku vjerojatnosmanjila dohodak zaposlenih u administraciji, ipak povećala njen ugled i društvenumoć, a kasnije, sasvim sigurno i dohotke administratora. No ovo bi mogli shvatitisamo oni lucidniji i obrazovaniji pripadnici administracije, tako da bi vrlo rijetkiiz tog tabora glasali za primjenu zakona.

Prethodna kratka analiza pokazuje da je ona interesna grupa koja bi glasala za primjenu ovog, drugog zakona ipak dovoljno velika da bi mogla odnijeti pobijedu naizborima ili nekakvom referendumu i čini se da je problem samo u tome što nedostajuljudi koji bi širu javnost upoznali sa samim zakonom i njegovim prednostima pred

postojećima, i, naravno, u otporu administracije koja bi najradije da takvog zakona

uopće nema, i koja će vjerojatno učiniti sve što je potrebno da on ostane nepoznat. To

77



je pokazala i dosadašnja politička praksa, tj. dosadašnji odnos političara i državneadministracije prema ovom zakonu.

Mislim da je upravo to ono što će uspješno sprečavati etabliranje nekogovakvog zakona, sve dok širi slojevi administracije ne počnu shvaćati da on možeojačati njen društveni položaj. Ne postoji, naime, niti će ikada postojati takva sila koja

bi administraciji mogla nametnuti neki takav zakon. Stoga njegovo etabliranje ovisio tome koliko će se ona brzo prosvjećivati.

No, da bi ste još jasnije uvidjeli razliku između onog zakona i utopističkih projekata, pokušajte otkriti da li su postojale i da li postoje interesne grupe koje bihtjele osnovati neko društvo na osnovu Platonove Države, Morusove Utopije iliCampanellinog Grada Sunca. Baš zbog nepostojanja neke takve interesne grupe,Platon je otišao na Siciliju gdje je sam pokušao osnovati državu po svojoj zamisli.

Utopističnost takvih projekata kao što su Platonov, Morusov, Marxov i drugi bila je u očekivanju da će oni funkcionirati, a utopističnost ovog, mog projekta jest,čini se, u očekivanju da bi on mogao biti uspostavljen.

Govoreći ozbiljno, prava slabost ova dva zakona možda je u tome što su oni

suviše egzaktni. Današnje društvo, naime, nije toliko egzaktan entitet, pa ih onoodbija. No, s druge strane, društvo teži ka sve većoj svojoj, unutarnjoj egzaktnosti, patom svojom težnjom izlazi ususret etabliranju ovakvih zakona.

Toliko o utopističnosti i realističnosti, odnosno stvarnoj svrsishodnosti ovog projekta. To smo bili dužni trezvenosti, poštenju i istini.

***

A sada još nešto podrobnije o administraciji. To mi se čini vrlo važnim.Opet copy- paste iz Tajne povijesti svijeta.«Gornja se moja strahovanja i očekivanja u pogledu nužnosti i mogućnosti

kontrole efikasnosti administrativne djelatnosti ne temelje samo na nekim mojim patološkim strahovima ili lijepim i plemenitim željama, nego na stvarnim potrebamasuvremenog čovjeka i na opravdanim i promišljenim očekivanjima i zahtjevimasociologa i državnika, koji su i sami pokušali otkriti kako bi se kapitalistički sistemrada i građansko društvo (ali i komunističko) mogli učiniti što funkcionalnijim ihumanijim, a djelatnost birokracije boljom i...podnošljivijom.

Auguste Comte govorio je o nekoj novoj, »pozitivnoj religiji« koja bi utjecalana humanizaciju odnosa u društvu i povećanje njegove funkcionalnosti i

progresivnosti.U «Društvenoj podjeli rada», Durkheim je govorio da će kapitalizam morati

iznaći neki «novi moralni konsenzus» ili kodeks po kojem će se uistinu pravedno plaćati individualni i profesionalni doprinosi općem društvenom bogatstvu i napretku,a koji će ujedno, individuama i zajednicama, vrlo jasno pokazivati što one, na osnovurazuma i opravdano, mogu očekivati od svog rada, kako bi se izbjegle nerealno velikeželje, te razočaranja, depresije, i društvene anomije koje ih redovito prate. Taj bi«novi moralni konsenzus» urodio bržim i harmoničnijim, ali i lakšim društvenim,odnosno civilizacijskim napretkom. On bi trebao biti tako projektiran da sprečavatiraniju države i društvenih organizacija nad individuama, ali i ekstremniindividualizam, koji redovito vodi ka društvenim anomijama, duhovnom regresu iraznim vrstama suicidnih ponašanja koji mogu zahvatiti i cijele nacije ili društva.

Za razliku od Marxa, Durkheim je vjerovao da se taj «novi moralni

konsenzus» (kojeg smatra neophodnim) može ugraditi u kapitalistički sistem igrađansko društvo, te da je to jedan od nezaobilaznih uvjeta njegovog opstanka.

78



S druge strane, Marxov učenik i sljedbenik V. I. Lenjin, koji je bio državnik i«praktičar» često je govorio da revolucionarna promjena od kapitalizma kasocijalizmu nije dovoljna i naglašavao da socijalizam ima potrebu za nečim takvimkao što je Durkheimov «novi moralni konsenzus». Na uspostavi tog novogkonsenzusa nije doduše napravio ništa, ali je izoštrio viđenje problema i ustanovio da

ih uglavnom stvara administracija, koja bi ih trebala rješavati. Prvi je poveo sustavnu borbu protiv nje. Nažalost, s potpuno promašenim sredstvima i strategijom. Pokušao je posao administracije učiniti tako jednostavnim «da ga može obavljati svaki seljak»Jedini rezultat bio je još slabije funkcioniranje administracije i cijelog društva.

Drugi značajan čovjek koji je pokušao zauzdati administraciju bio je velikiAmerički predsjednik F. D. Roosevelt. Team od kojeg je trebalo početi zauzdavanjeadministracije bila je direkcija TWA – uprava za izvođenje javnih radova u doliniTenneseya. Administracija je prilično glatko izigrala ovaj Rooseveltov pokušaj i svenapore njegovih brojnih suradnika koji su se entuzijastički i nesebično borili zanjegove (i svoje) ciljeve (a i ciljeve cijelog društva).

Mao Ze Dong pokušao je u Kini, tokom Kulturne revolucije, provesti akciju

vrlo sličnu Lenjinovoj. Ustvari, cijela se Kulturna revolucija, što otvoreno, što prikriveno ustremila na obračun s administracijom i pokušaj podvrgavanja njenihinteresa interesima društva. Nije postignut nikakav napredak u tom pravcu, nego,štaviše, samo nazadak, što je i logično, jer se djelatnost administracije ne može

popraviti njenim unutarnjim kvarenjem, unazađivanjem, sakaćenjem ili devastacijom.Od brojnih praktičnih pokušaja ovdje je vrijedno spomenuti još i dugotrajne

pokušaje cijelog niza Kanadskih vlada, koje su htjele administraciju učiniti poslušnimi korisnim društvenim instrumentom koji bi surađivao na društvenoj dobrobiti. Jedinirezultat bio je javno sprdanje kanadske administracije sa političarima na vlasti ihvalisanje da oni od političara prave budale i sve drugo što god zažele, a da njihoveodluke koje bi škodile interesima administracije lako i jednostavno izigraju i ne

provedu ih u stvarnost.Max Weber je, poput Durkheima, naglašavao neophodnost jednog novog

instrumenta ili institucije koja bi omogućila racionalnije funkcioniranje građanskogdruštva, što je takodjer smatrao uvjetom njegovog opstanka. No, za razliku odDurkheima, koji je govorio o novom moralu, Weber je bio puno bliže istini i izvorištu

problema, pa je govorio o nužnosti parlamentarne kontrole administracije. Parlament bi, po njegovom mišljenju, morao sadržavati još i nekakav odbor posredstvom kojeg bi zastupnici mogli kontrolirati rad administracije. Ova njegova ideja nije nigdje provedena u praksu, a i da jest, prošla bi puno gore nego one, netom spomenute akcijeKanadskih vlada, jer bi lukavi, stručni, i cijelog života uvježbavani administratori

puno lakše izlazili na kraj sa sirotim parlamentarnim zastupnicima, političarimaamaterima, koji nemaju nikakve moći, i o upravno-pravnim postupcima redovitonemaju gotovo nikakvog pojma, a u politici su tek privremeno, dok im trajezastupnički mandat.

Čitatelj koji je čitao moje ekonomske spise vidi da dosadašnja borba protivadministracije u mnogim svojim crtama sliči na borbu protiv kapitala – borbu koju sutokom mnogih stoljeća vodili moralisti, religiozni i društveni reformatori, utopisti,«revolucionari», «humanisti» i drugi subjekti koji nisu znali što je zapravo kapital istoga su, nehotično nastupali s antipovijesnih i anticivilizacijskih, ontoklastičkih

pozicija. Kako je poznato, kapital je pokopao i nadživio sve njih, a administracija ili birokracija već je pokazala da će na sličan način obračunati sa onima koji pokušavaju

obračunati s njom.Što dakle s administracijom?

79



Inspiracija za dopunu i preciziranje našeg odgovora na ovo pitanje dolazi sa jednog, pomalo neočekivanog mjesta i neočekivanog mislioca, F. Bacon-a

On je svojevremeno rekao da «prirodu pobjeđujemo pokoravajući senjenim zakonima.»

Slično se može reći i o tiraniji administracije. Njenog se terora možemo

osloboditi pokoravajući se zakonima njenog unutrašnjeg razvoja, a i zakonimarazvoja samog društva – umjetnog organizma.

Naprijed izloženi Zakon o kontroli efikasnosti vlasti (ili administracije)stimulirao bi administraciju upravo na njen unutrašnji razvoj, koji bi ju trebao učinitii funkcionalnijom, uglednijom i udobnijom za rad njenih pripadnika, a također iunosnijim izvorom osobnih prihoda. Taj bi zakon, dakle, direktno, velikimnagradama, stimulirao administraciju na to da povećava svoju funkcionalnost, vlast,ugled i dohodak, ali da ih povećava samo na takav način koji bi doprinosioostvarenju ciljeva društva Pored toga taj zakon ima i vrlo egzaktno i vrlo preciznomjerilo njene funkcionalnosti odnosno efikasnosti ili društvene korisnosti,mjerilo koje se ne može lako izigravati.

U državi koja bi ozakonila neki takav zakon kao što je izloženi Zakon okontroli efikasnosti vlasti (ili administracije) bilo bi svejedno da li bi na položajedanašnjih političara dolazili ljudi iz redova administracije ili odnekud drugdje, jer onaj bi zakon tražio samo dovoljnu efikasnost. Njegove zahtjeve mogli bi ispunjavatisamo najbolji među najboljima, nezavisno od svog profesionalnog ili društvenog

porijekla, i to samo jedno kratko vrijeme, dok su u optimalnom naponu svojihsposobnosti.

Eto, za razliku od svojih prethodnika, koji su se okušali u kroćenjuadministracije, ja ne vjerujem da bi za te svrhe bila dobra neka nova religija ili moral,a ne vjerujem niti to da bi se to moglo postići nasilnim postupcima nadadministracijom niti njenom devastacijom. Kao što sam već, više nego jasno izložio,to bi se moglo postići etabliranjem nekog takvog zakona kao što je već izloženi Zakono kontroli efikasnosti vlasti (ili administracije). Taj zakon uvukao bi administraciju uonaj krug motiviranih društvenih subjekata i tako joj omogućio da, ostvarujući svojevlastite, najviše i najveće interese, ostvari i one ultimativne interese društva i živihljudi uopće, odnosno, da joj isključivo ostvarivanje ciljeva društva bude sredstvomostvarivanja vlastitih interesa.

Najparadoksalnije od svega što bi se moglo reći o suvremenoj administraciji jest to da je ona, u odnosu na društvo kojim upravlja, u istom položaju kao i Rimskirobovi u vrijeme kasnog Rimskog carstva – niti je dobro plaćena ako dobro radi, niti

slabo u slučaju lošeg rada. Stoga ona, poput onih kasnoantičkih robova, može biti

samo prisiljena na upravljanje društvom. A budući da se bez nje ne može, više joj se,kao što sam već rekao, isplati opstruiranje vlastitog posla nego produktivno bavljenjenjime. I to tim više što taj posao, posao upravljanja, za golemu većinuadministrativnog osoblja, nije nimalo ugodan ni smislen, a niti dovoljno plaćen.

Kamo vodi takav odnos, može se vidjeti i iz sudbine Rimskog carstva.Ovo što sam upravo rekao čini se kao nekakav lukavi sofizam, ali podsjetite

se, molim vas, na činjenicu sve češćih i masovnijih štrajkova državne administracije.Pa ne bi administratori štrajkali da im je dobro!

Aktualni odnos administracije i društva mogao bi se, sažeti na slijedeće: Nit jeadministracija zadovoljna društvom, a niti društvo administracijom. To mi se činidovoljnim razlogom za razmišljanje o njegovoj promjeni.

Etabliranjem Zakona o kontroli efikasnosti vlasti i Zakona o kontroliefikasnosti rada managera ne bi se izvela nikakva krvava revolucija, ali bi društvo,

80



koje bi u svoj ustav ugradilo takva dva zakona, postalo približno toliko produktivnijeod ostalih, koliko je npr. robovlasničko društvo bilo produktivnije od plemenskezajednice, ili toliko koliko je kapitalizam bio produktivniji i progresivniji odfeudalizma, kojeg je srušio i na čije se mjesto postavio.»

Pokušat ćemo to razjasniti na još jedan, slijedeći način.

Suverenitet?

Ono što je vlasništvo u okviru privatnog, stvarnog prava, to je suverenitet usferi politike ili pak, bolje, javnog ili državnog prava, jer svaka politika i političkafunkcija traže legitimitet i potvrdu svoje valjanosti baš u pravu. To su tražili čak i

pape i najmoćniji carevi. A i danas se netko može smatrati legitimnim vladarem ilidržavnikom tek ako su njegova funkcija i način na koji je došao do nje u skladu saustavom i ostalim zakonima. No da se vratimo našem problemu.

Vlasnik, dominus ili proprietarius je onaj ko nad nekom «tjelesnom» ili«bestjelesnom» stvari, res ima sva tri prava: ius utendi, ius fruendi i ius abutendi.

Ako netko nema i ovo zadnje pravo, ius abutendi, nego samo onda dva prva;ius utendi i ius fruendi, onda nije vlasnik nego samo posjednik.

Slično stoji stvar i u politici.Suveren može biti samo onaj ko nad državom ili narodom također ima

neograničenu vlast, odnosno sva tri ona prava; ius utendi, ius fruendi, i iusabutendi.

Suverenitet je nekakvo političko vlasništvo.Ako netko ko obnaša nekakvu vlast nema i ono treće pravo, ius abutendi,

onda nije suveren nego samo nekakav funkcioner, dužnosnik - politički ili društveni posjednik - posjednik nečeg, neke «bestjelesne stvari», res, koja je političke ilidruštvene naravi.

Već od najranijih vremena vode se diskusije o tome može li jedna osoba,vladar biti istinski suveren.

Mišljenja su, naravno, oprečna, dijametralno suprotna. Neki smatraju da je vladar istinski suveren, a neki pak da je on samo zastupnik

naroda koji mu je povjerio svoju vlast, te da jedino narod može biti istinski suveren ida jedino on može imati i pravo ius abutendi koje omogućuje neograničenu vlast.

Te su prepirke počele već davno prije nastanka Grčke civilizacije, a traju još idanas.

Mi ćemo spomenuti samo dva vrlo poznata zakona koja se odnose na tu stvar.Prvi je rimski Lex de imperio ili Lex regia Navodno je nastao negdje oko

60.te godine naše ere, u vrijeme Vespazijanove vladavine. Tekst tog zakona - na kojegsu se pozivali rimski carevi i neki od velikih pravnika - ili nekakav drugi dokument onjegovom nastanku ili postojanju još nije pronađen. Ovaj zakon navodno je carasmatrao suverenom. Na njega se oslanjao i Justinijan kad je u Digesta proklamirao da«ono što odredi car ima snagu zakona.»

Nasuprot ovome zakonu stoji, također rimski, Lex digna vox , što ga je 429.naše ere proklamirao i etablirao Theodosius II, a koji stoji na stanovištu da jedinonarod može biti suveren, ali da svoj suverenitet može privremeno povjeriti i jednomčovjeku, koji tim pravno-političkim činom postaje vladar, ali da je taj vladar samozastupnik naroda i njegovih interesa.

Među značajnijim misliocima, ovo je mišljenje mnogo kasnije zastupao, i T.

Hobbes, koji je još izričito naglasio da narod ima pravo, i čak dužnost svrgnutivladara u slučaju abuzivne upotrebe vlasti.

81



Ovdje nećemo dalje nastavljati polemiku oko suvereniteta koja traje većtisućama godina, nego ćemo samo kroz prizmu tog problema, tj. s pravnog aspektaogledati današnji državni, pravni, politički i društveni položaj položaj administracije,o kojem smo se gore već dosta jasno izrazili.

Administacija koja upravlja današnjim državama, od sva ona tri prava koja

čine vlasništvo i suverenitet ima samo ius utendi. Nema čak ni pravo ius fruendi.Tako, dakle, gledano strogo pravno, administracija doista ima ista prava i isti položaj kojeg su imali i antički robovi.

Ako dobro radi i trudi se oko dobrobiti društva, ona nema pravo na dio boljitkakojeg je ostvarila. Stoga joj je najekonomičnije i najracionalnije ili najmudrije da,

poput antičkih robova, radi što je moguće manje i lošije, i to tim više što je svjesnatoga da će ju država morati plaćati, jer inače neće moći nastaviti niti s tim, lošimradom pa će sve propasti u kaosu.

Eto, toliko na najstroži i najpraviji, odnosno najobjektivniji način o stvarnom položaju današnje administracije. Misli li netko drugačije, ili suprotno, neka to pokažei dokaže.

Ako bi, međutim, administracija prihvatila onaj Zakon o kontroli efikasnostiadministrativne djelatnosti, bitno bi proširila svoja prava, jer bi dobila bi još i pravoius fruendi, tj. pravo na korištenje dijela društvenog boljitka kojeg je pomoglaostvariti svojim zalaganjem. To je veoma važan razlog da se administracija, upravoradi ostvarivanja svojih interesa, podvrgne onom zakonu.

S druge strane, također radi ostvarivanja svojih interesa i radi što boljegdruštvenog statusa i ugleda, ona bi sama, iz svojih redova izbacivala loše upravljače,službenike ili štetočinje, a također bi nastojala što je moguće više pojednostaviti svoje

poslove te olakšati i smanjiti potreban rad. Time ne bi smanjila svoje dohotke, negoih, štoviše, povećala.

Eto, samo toliko, da gledajući kroz prizmu prava i pravde, ukažemo na tokakav je stvarno položaj današnje administracije i kako bi ga ona mogla poboljšati.

Ne treba posebno govoriti o tome da bi se time znatno poboljšalo i stanje u cijelomdruštvu.

Sada kad smo to pokazali, bilo bi dobro da se opet, nakratko vratimo problemusuvereniteta.

Jasno je da administracija ne može imati suverenitet, ma koliko bila velika,moćna i dobra vlast koju obnaša. Prije će biti da bi suverenitet mogao imati narod koji

joj je povjerio funkciju vlasti. No zapitajmo se: Ima li bilo koji narod pravo abuzivno se odnositi prema

vlastitom ljudstvu i dobrima kojima raspolaže, i očekivati da ga u tome nitko ne

sprečava ni ometa, a niti kažnjava??????!!!!!Odgovorimo na to jednim drugim pitanjem.Ima li pravo svjetska zajednica postaviti embargo i izolirati neki narod i

ugroziti mu opstanak ako se ontoklastički i nehumano odnosi prema svom ljudstvu idobrima kojima raspolaže.

Evo nekoliko pitanja o naravi, odnosno o ontogeničnosti stvarnih političkihakata iz novije povijesti.

Da li je intervencionistička akcija protiv Sovjetskog saveza i Sovjetske vlasti bilo nešto dobro, pravo i pravedno?

Da li je svjetski savez i rat protiv naroda koji su bili prihvatili nacizam i

fašizam bilo nešto opravdano, a isto tako i plaćanje ratne odštete i kažnjavanje ratnihzločinaca na kraju rata. To je, posebno napominjemo, bio svjetski savez i rat ljudske

82



vrste protiv nekolicine nacija koje su bile krenule ekstremno, i malignoontoklastičkim putem.

Embargo i izolacija Kube, Grenade, Hrvatske, Srbije...???Ova pitanja ukazuju na to da narod možda i ne može biti suveren, nego bi to

prije mogla biti ljudska vrsta.

Također ukazuju i na to da pravo nije proizvod naroda, kako su mislili pravnihistoricisti, nego proizvod jedne ontogenične, ili, ako hoćete, nomogenične,nomotetičke ili politogenične vrste.

To je u skladu i s našom definicijom prava kao: ospoljenog voljnog instrumenta kojim ljudska vrsta sebe motivira i prisiljava na ostvarivanje svojihciljeva.

Uspostavljanje prava i pravde je, kako smo već rekli također i temeljnadužnost svake takve, ontogenične vrste.

Dužnost, obaveza????U odnosu na koga, ili što???Ove zadnje riječi, odnosno pitanja upućuju na to da možda ni ljudska vrsta nije

nekakav apsolutni suveren.Ali, nećemo dalje.

NapomenaIako ovi zakoni koje sam gore izložio, kako se i izrijekom kaže, ozbiljuju

bićevitost kapitala ili pak dovršavaju razvitak njegove bićevitosti do potpunosti, i, kaotakvi, naizgled, uspostavljaju neki novi pravno-ekonomski odnos ili poredak, ipak tuse radi samo o nekakvoj mikro ili minikodifikaciji ili prostom zapisivanju onih normi

pravno-ekonomskih odnosa koji su bili pravno-ekonomski i politički temeljikapitalizma, odnosno građanskog društva. To su bile norme kojer su zapovijedalestimulativno ili motivacijsko plaćanje rada - nešto vrlo pravedno - čime nažalost, kakosam gore upravo rekao, nije bila obuhvaćena i državna administracija. No klasa tzv.neposrednih proizvođaća, Nad čijom je sudbinom plakao Marx, usprkos povremenimepizodama stvarne neimaštine, nikad nije tako sigurno i dobro živjela kao tada,naročito nakon 1890 pa sve do današnjih dana, kad to dobro stanje počinje pokazivatiznakove degeneracije i propadanja.

Paradoksalno je to da ovi, najpropulzivniji zakoni u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, nisu postojali kao državni zakoni, nego samo kao prosto običajnopravo, običaj, kojeg je svaki vlasnik kapitala, poduzetnik ili managerprimjenjivao kako je najbolje znao i mogao. Rezultat primjene i pridržavanjanormi tog običaja bio je napredak kakvog do tada još nitko nije mogao ni sanjati.

U Komunističkom manifestu, već spomenuti radikalni protivnik kapitalizma,zagovornik pravde i branitelj radničke klase, Karl Marx govori čistu, neosporivuistinu kad kaže da je kapitalizam, u deset godina, ostvarivao takav napredak kakvog

prijašnja vremena nisu ostvarivala niti kroz desetine tisuća godina. No s vremenom se praksa «iskvarila». Običaj je ostao isti, ali su se «pokvarili»

ljudi, ili, točnije, vremena, odnosno svjetskopovijesna, ekonomska i kulturna situacija.«Svijet se veoma obogatio» i više nije bilo toliko potrebno stvarati bogatstvo i

blagostanje. Onima koji su bili zaposleni na dobrim, unosnim mjestima lakše je iekonomičnije bilo drpati od već postojećeg bogatstva, nego stvarati novo, koje i nije

bilo toliko potrebno kao nekada. Tako su manageri počeli upropaštavati poduzećakojima su upravljali. Plaće su im bile to bolje što su poduzeća lošije stajala, A i

vlasnici su nalazili načina da opljačkaju vlastita poduzeća i tako kapital pretvore u

83



prostu privatnu imovinu namjenjenu potrošnji, oslobođenu oporezivanja i deponiranuu nekoj od sigurnih banaka.

Zakon o kontroli efikasnosti rada managera samo je pisani oblik ovog, većdosta starog običaja koji je stvorio opće blagostanje i tako visoko podigao i razvioljudsku civilizaciju. A ako bude propisan i od nekog zakonodavnog državnog organa,

postat će, nakon toliko stoljeća, i pravi državni zakon kojeg se, zbog njegovihegzaktnih, brojčanih kriterija, neće više moći izigravati. Manageri više neće moćinekažnjeno varati i pljačkati poduzeća, vlasnike, dioničare, državna poduzeća ilizaklade. To neće biti moguće niti zbog toga što zakon - a što je možda od presudnevažnosti - za razliku od običaja - predviđa i kazne za abuzivnu upotrebu kapitala.Običaji, naime, nisu predviđali nikakve takve, egzaktne kazne. Njih su zamjenjivalientuzijazam, osjećaj da je potrebno stvarati bogatstvo i strastvena volja da se ljudižrtvuju tom cilju. Sada te volje više nema i potreban je pravedan zakon kaoinstrument motivacije, i još više prisile. Taj zakon mora sadržavati i kaznene odredbe,

jer bez njih bio bi prosto strašilo i ruglo sebi samome i onome ko ga je stvorio.Eto transformacijom onog dobrog običaja u pisani zakon, ponovo će se moći

stvarati bogatstvo, i to puno vrednije, veće bolje, izdašnije i lakše nego ikada prije.Čini li se to neupitnim i nedvojbenim??????E, ovdje valja biti krajnje oprezan.Treba se upitati.Što će bogatstvo svijetu koji je već vrlo bogat?I može li, u takvom, već bogatom svijetu, stvaranje bogatstva biti cijenjen, tj.

ugledan i vrijedan posao?«Debelu gusku - kaže jedna narodna poslovica – ne treba šopati».Što dakle?Treba li doista ponovo početi stvarati i uvećavati bogatstvo, ili je bolje da se

vratimo nekakvom neolitskom siromaštvu?A?Evo, da odmah kažem što mislim o tome u čemu leži rješenje.

Nije problem u stvaranju i uvećavanju bogatstva, nego u načinu i oblicimanjegove upotrebe i potrošnje. Već sam na drugim mjestima govorio o tome da treba

promijeniti i usavršiti ljudsku potrošnju.Kako? U kom smjeru?Ono što se proizvede, mora biti svrsishodno potrošeno ili upotrebljeno. Uz

zadovoljavnje potreba, još jedan od razloga potrošnje je uživanje. Ne treba ga se ninajmanje odricati, ali treba paziti da popratna pojava tog uživanja ne bude nekakva

šteta. Užitak je prolazan, a šteta koja se njime može učiniti je trajna i vrlo ju je teško iskupo otklanjati. Suvremene generacije obično uživaju tako da čine veliku štetu, nonju ostavljaju u nasljedstvo slijedećim generacijama.

Treba se ponovo sjetiti toga da ljudska vrsta ima neke natpovijesne ciljeve, ida joj opstanak nema nikakvog smisla ako ih ne ostvari. Nove generacije pripadnikaljudske vrste su ključni subjekt za njihovo ostvarivanje. No, ako se one budu bavileuglavnom otklanjanjem šteta koje su učinile prethodne generacije, boga mi ćemo senačekati dok ti ciljevi budu ostvareni. To je jedan od glavnih razloga za mjenjanjenačina potrošnje, uživanja i zadovoljavanja potreba, i za ponovno i puno intezivnijestvaranje bogatstva.

Dalje.

Ako imamo u vidu veličinu i razmjere onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste,shvatit ćemo da ona nije nimalo bogata, nego još uvijek vrlo siromašna, a i to da joj

84



bogatstvo kojeg posjeduje baš i ne odgovara jako ostvarenju njenih najvažnijihciljeva, potreba ili prohtjeva.

I ne samo to. Dok god opstojimo isključivo na jednom planetu, u opasnostismo da u jednom jedinom trenu zauvijek nestanemo, i to prije nego smo se uistinu

pojavili u univerzumu. Osiguranje opstanka vrste zahtjevan je, hitan i vrlo skup posao

za kojeg treba angažirati enormno puno novca i općenito puno veće i puno drugačijematerijalno bogatstvo, nego što ga vrsta sada posjeduje. Zamislite koliko će samokoštati neophodna obnova života prirodnog bića kojeg smo, po nekoj nezdravojumjetničkoj sklonosti gotovo pretvorili u mtrvu prirodu.

Dalje, za stvarni uspjeh u tom poslu potrebno je svrsishodno ujediniti ilizaposliti najbolje i najmoćnije snage cijele ljudske vrste. To je pak, kako sam većčesto govorio na drugim mjestima, moguće samo pomoću jednog naprednijeg ilirazvijenijeg, globalnog prava koje bi važilo za cijelu ljudsku vrstu.

«Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!»Kad ljudska vrsta postane svjesna svoje ontogeničnosti i svoje misije, te

nesigurnosti sadašnjeg načina opstanka shvatit će da opet mora prionuti na posao

stvaranja bogatstva, i to takvog koje će joj pored još većeg užitka i blagostanjaosigurati prvenstveno trajni opstanak i omogućiti ostvarivanje onih njenihultimativnih ciljeva.

***

Ali ovdje bi smo trebali biti puno precizniji u izjašnjavanju, pa je nužno da bitno točnije i preciznije izrazimo ono što je gore bilo rečeno o stvaranju bogatstva iopstrukciji njegova stvaranja.

Najprije bi smo se morali zapitati: o kakvoj je to «svjetsko-povijesnoj,ekonomskoj i kulturnoj promjeni riječ», promjeni koja je dovela do «kvarenja»

poslovne prakse i oseke u stvaranju bogatstvaDa bi smo mogli odgovoriti na to pitanje, moramo pokazati što je zapravo

ljudsko bogatsvo.Po našem shvaćanju, svaki element i oblik ljudskog materijalnog i duhovnog

bogatstava nije ništa drugo do neki od elemenata umjetnog bića kojeg je ljudska vrstazapočela stvarati prije mnogo tisuća godina a završila u toku nekoliko zadnjihstoljeća. Iz tog, posljednjeg razdoblja datiraju oni zakoni, tj. točnije običajistimulativnog ili motivacijskog plaćanja rada, koji su ljudskoj stvaralačkoj djelatnostidali onaj veliki polet i euforički karakter.

Povijest je, po našem sudu ontogenički proces, proces stvaranja umjetnog

bića.Načelno gledajući, umjetno biće je stvoreno, njegovo stvaranje uspješno jedovršeno, a s njim i svjetska povijest. Sada je potrebno prvenstveno upotrebljavati gakao sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste.

Prije nego je ono bilo dovršeno radio je sam čovjek, a nakon njegovogdovršenja radi sāmo umjetno biće, je je bilo i stvarano radi toga da čovjeke zamjeni uradu. Sada čovjek, načelno gledajući, samo kontrolira njegov rad te raspodjeljuje itroši proizvode koje ono proizvede.

Ta je situacija bitno različita od onog stvaralačkog odnosa i one stvaralačke iradne euforije koja je vladala prije dovršenja stvaranja umjetnog bića. Novi odnoszahtjeva čak i stanovitu stvarlačku pasivnost, barem na području onih fundamentalnihistraživanja i djelatnosti.

U prvi plan dolazi raspodjela i potrošnja.

85



Trošeći ono što stvara umjetno biće, pored uživanja, i zadovoljavanja potreba,čovjek otkriva svojstva, nedostatke i vrline njegovih proizvoda i daje mu sugestije, ukom ih pravcu mora razvijati kako bi oni što bolje, rafiniranije i svestranijezadovoljavali čovjekove potrebe.

Što se tiče budućeg ljudskog rada, tj. čovjekove kontrole rada umjetnog bića,

tu opet mogu u nepromijenjenom obliku važiti oni izvrsni običaji, ali sada ne više uformi prostog običaja, nego u formi zakona, Zakona o kontroli efikasnosti radamanagera i Zakona o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i još nekihdrugih.

Kakve bi bile posljedice njihovog važenja?Prije svega, treba teći da bi ovi zakoni spriječili pretvaranje raspodjele u

grabež i pljačku, jer, jednostavno rečeno, oni bi dozvoljavali samo to da onaj ko biefikasnije i produktivnije kontrolirao rad kapitala, da bi, dakle, taj, u skladu da

pravdom, imao i veći dohodak, koji bi mu omogućio i veću, bolju i ugodniju potrošnju ili pak šire i rafiniranije uživanje i zadovoljavanje potreba i prohtjeva, a ko bi ga svjesno i namjerno abuzivno upotrebljavao i činio štetu, bio bi kažnjen.

Zakoni bi omogućili svakoj individui, grupi, poduzeću, klasi, profesiji ilidržavi da se bori za ostvarivanje isključivo svojih interesa, ali bi zauzvrat tražili to danačinom ostvarivanja tih svojih interesa ili ciljeva doprinose i ostvarivanju ciljevagrupe, društva ili pak ciljeva vrste. Veličina nagrade bila bi proporcionalna veličinidoprinosa ostvarivanju ciljeva grupe, poduzeća društva, države ili vrste.

Zaposlenici bi imali pravo ius utendi i ius fruendi, ali ne i pravo iusabutendi. Kako smo već rekli, svjesna zloupotreba položaja ili funkcije ili činjenještete bi se kažnjavalo.

Neki pak zakoni, koji ovdje nisu navedeni, sprečavali bi trošenje dobara koja bi trebala pripadati i budućim generacijama i zadiranje u njihova prava.

Čini se da bi upravo ovi zadnji zakoni najviše pridonijeli tome da se promijenisadržaj i oblik ljudske potrošnje i da se ona učini svrsishodnijom za ostvarivanjeciljeva vrste. Takva bi potrošnja učinila svrsishodnom i smislenom i ponovnostvaranje specifičnog, svrsishodnog bogatstva i blagostanja - specifičnog isvrsishodnog po tome što bi puno više nego dosadašnje omogućavalo ostvarivanjeinteresa i ciljeva ljudske vrste, te razvedravalo i razveseljavalo srca živućih individua.

Ne mogu ljudi biti sretni dok god osjećaju da puno toga što rade, radesuprotno onome kako bi trebalo i čine više štete nego koristi. Ta pogledajte samo dokakvog je stanja dovedeno prirodno biće. Od pogleda na njegovo jadno stanje, na

prljave rijeke i oceane, u srcu svakog čovjeka širi se mrak i čemer.To bi, eto u najopćenitijim crtama bio ultima ratio iuris ona dva, a i drugih

srodnih zakona.

Razvoj prava

Znanstvenici koji prikazuju povijest pravne znanosti i prava uopće, tj.Razvitak prava najčešće konstatiraju i ističu da je to uglavnom kontinuirani razvitak ukojem je rimsko pravo malo funkciju kičme ili čak možda nekog nacrta po kojem se ikasnije pravo detaljnije razvijalo. Ističe se i to da je Rimsko pravo bilo pravorobovlasničkog društva i da ima i radikalnih razlika između novog i starog, antičkog

rimskog prava.

86



1Obitelj2Poduzeće i imanje3Država4Vrsta

MementoOvi su zakoni vrlo moćno oruđe. Mnogi su sanjali o posjedovanju nečegtakvog, ali im se snovi nisu ostvarili.

Možeš ih pročitati, pomisliti da doista i nisu tako loši i ostati i dalje sjediti imudrovati uz čašicu lošeg pića i kukati kako su na vlasti sami lupeži inesposobnjakovići, kako svi kradu itd. Neću se ni najmanje začuditi ako postupiš baš

po tom, našem starom običaju.Ali, možeš ih uzeti u ruke i osnovati neku novu stranku koja će ih zastupati;

tražiti od stranke u koju si već učlanjen da ih uvrsti u svoj program, da se bori za njih(što joj neće nimalo škoditi): tražiti od Sabora da ih usvoji, objaviti ih, ili pak učiniti snjima nešto treće, što smatraš da bi moglo biti najbolje. To možda znaš bolje nego ja,

koji nisam političar, nego znanstvenik. Ja stvaram oruđe koje ćeš ti upotrebljavati. Tooruđe je zgotovljeno i držiš ga u rukama.

Veliko će ime steći onaj ko ga bude upotrebljavao ili se borio za njegovuupotrebu.

Ono o čemu bi sada trebalo reći nekoliko riječi

Pozor!

Slijedeće opaske ne spadaju u ovaj rad ali mogu pomoći da se lakše shvate neke od prethodnih tvrdnji.

Četiri definicije čovjeka:1. Kao prvu, najpoznatiju, a možda i najtočniju navodimo Aristotelovu koja

kaže da je čovjek Zoon logon ehon, ili, animal rationale – životinja koja ima razum,a možda bi bolje bilo reći: biće koje ima razum, a ne «životinja».

2. Druga je ona B. Francklina što kaže da je čovjek : «a tool making animal»-životinja koja pravi alat, oruđe.

3. Mi predlažemo da se čovjek shvati kao ontogenično biće – biće koje jesposobno stvoriti nešto bićevito – umjetno biće. Druge vrste bića sposobne su

stvoriti isključivo razne stvari.(O četvrtoj će definiciji biti riječi nešto kasnije.)Pod bićem podrazumjevamo Nešto određeno što ima moć samorazvoja i

samoodržanja, a stvar, iako je Nešto određeno, nema tih moći.Pod moći samorazvoja podrazumijevamo sposobnost postizanja ili

ozbiljavanja moći samoodržanja. A pod moći samoodržavanja mislimo prvenstvenona sposobnost stvaranja vlastite vrste, jer vrsta je besmrtan, ili beskonačan oblik egzistencije bića, nešto što u samom svom pojmu ili definiciji, et in subiecto sadrži

beskonačnu samoodrživost. Moć samoodržanja, ili »samodovoljnost», kako ju nazivaAristotel, je - i po njegovom mišljenju - najviši doseg i konačni cilj u razvoju bića.

Toliko o osnovnim pojmovima. Vraćamo se materiji koja pomaže u shvaćanju

čovjeka.

87



Eksperimentalna je psihologija na bezbroj primjera dokazala da i brojnerazvijenije životinje imaju nekakav razum, te da čak i insekti znadu praviti alate. Na

prvi pogled, ta bi činjenica trebala oboriti i Aristotelovu i Francklinovu definiciju,odnosno njihovo shvaćanje čovjeka. No to bi bio potpuno nemisaon odnos premaovim - velikog poštovanja dostojnim – shvaćanjima čovjeka. Stoga bi ovom problemu

trebalo pristupiti nekako drugačije.Onakvo shvaćanje čovjeka, kakvo smo mi gore predložili pod rednim brojem

3., a koje kaže da je čovjek ontogenično biće, uključuje u sebe, i Aristotelovo iFrancklinovo shvaćanje, a ne proturječi spoznajama egzaktne psihologije, jer je onajAristotelov «razum», kojeg on pripisuje čovjeku, zapravo i upravo ona ontogeničkasposobnost intelekta, koju druge, nekakav-razum-imajuće-životinje nemaju.Ontogeničnost je sposobnost stvaranja umjetnog bića.

Što se tiče Francklinova shvaćanja, treba istaknuti da onaj alat ili oruđe kojegstvara čovjek nije prosta stvar, nego umjetno biće - bićevito oruđe koje je sposobnoraditi umjesto čovjeka. (Ovo, umjetno biće najpoznatije je - kako smo već bezbroj

puta rekli - pod nazivom kapital.) Ovakvo tumačenje ne proturječi onome što je

Francklin rekao, nego, štoviše daje širi, precizniji i potpuniji, ili čak onaj pravi smisaonjegovim riječima i namjerama. Kad bi Francklin poznavao definiciju čovjeka - kao

bića koje može stvoriti umjetno biće - mislim da bi se bez oklijevanja i dvojbi složio isa samom tom definicijom i sa netom izrečenim tumačenjem njegove vlastite izreke.A i Aristotel bi se složio s našim mišljenjem ili shvaćanjem čovjeka, jer bi i on, natemelju današnjih egzaktnih spoznaja, koje bi sigurno uvažavao, uvidio da i životinjeimaju nekakav razum, i da se čovjekov razum, kako smo već rekli, razlikuje odnjihovog upravo po ontogeničnoj sposobnosti, sposobnosti stvaranja nečeg bićevitog.

G. W. F. Hegel je po svojim shvaćanjima vrlo blizak Francklinu. U«Enciklopediji filozofskih znanosti» on kaže da pravi cilj ljudske djelatnosti nijestvaranje potrošnih proizvoda, nego stvaranje oruđā. Mi se slažemo s tim, i vjerujemoda bi se i Hegel složio s našom tvrdnjom da čovjek ne stvara razna stvarna oruđanego ono bićevito, o kojem smo već na puno mjesta rekli puno riječi.

Ovdje moramo reći još samo to da: one svoje ciljeve, koji daju smisao njenom postojanju, ljudska vrsta može ozbiljiti isključivo pomoću nekog bićevitog oruđa – umjetnog bića. To je onaj, neophodni dovoljni razlog njegovog nastanka.

Ostaje nam da se osvrnemo na još jedno od onih nekoliko najvažnijih inajdubljih shváćànja čovjeka, shváćànja koja dominiraju ljudskom kulturom i ukojima se čovjek najjasnije i najpouzdanije, odnosno najočiglednije prepoznaje. Ovo,zadnje koje ćemo navesti, međutim, ne potiče iz filozofije, niti mišljenja, nego izvjere, ali i iz iskustva, odnosno općeljudskog osvjedočenja o tome da je čovjek bitno

superioran ostalim živim bićima koja nastavaju zemlju, vodu i zrak.4.definicijaBiblija kaže da je Bog stvorio čovjeka «na svoju sliku»«Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,na sliku Božju on ga stvori,...»Gen. 1. 27Ovakvo iskazivanje naravi čovjeka nije pojmovno, racionalno ili diskurzivno

pa zahtjeva korjenito tumačenje, takoreći nekakvo prevođenje na jezik logike, pojmova i racionalnosti. Najprije treba protumačiti Božje biće, da bi se iz toga ondamogao razumjeti sam čovjek, a to je vrlo škakljiv posao.

Prema Bibliji, te mnogim drugim svetim knjigama i religijskim sustavima,

Bog je stvoritelj bića svijeta, odnosno stvoritelj svijeta – prirodnog bića - koje nije

88



prosta mehanička stvar, niti nekakav ne-bićeviti mehanički sustav, nego nešto bitnobićevito. Bog je, dakle, ontogeničan.

To što je On, za razliku od mnoštva drugih bića, čovjeka stvorio «na svojusliku» može se shvatiti i tako kao da mu je dao stvaralačku moć - ontogeničnost – moć da stvori nešto bićevito. No čovjek ne stvara prirodno, biće, kakvog je, po

vjerovanjima, stvorio Bog, nego... nešto umjetno - umjetno biće. To je Nešto što,uvjetno govoreći, ima «dušu», ali ne onu prirodnu, nego umjetnu.

O tome kakvo je to, umjetno biće, te što je i kakav je proces njegovogstvaranja, već smo puno govorili na drugim mjestima.

Eto toliko.Vjerujem da gornji tekst, onaj koji ukazuje na čovjekovu ontogeničnost, u

velikoj mjeri ukazuje i na istinitost i veliku dubinu prethodnih definicija ili shvaćanjačovjeka. S druge strane, on pokazuje i što je to što je božansko u čovjeku, o čemu sedo sada mnogo pisalo, ali i ono po čemu je čovjek sličan životinjama i u čemu se

bitno razlikuje od njih.

Dodatak Stvaralačka moć, ontogeničnost je sposobnost da se stvori nekakvo biće.

Božja ontogeničnost stvara biće iz ničega. To se shvaća kao sposobnost činjenja čuda.Tim je načinom, po religijskim vjerovanjima nastao svijet. Za razliku od Božje,čovjekova ontogeničnost je sposobnost da se suspendiraju zakoni već postojećeg bića- prirode - i na njihovo mjesto stavi «lanac kauzaliteta s pomoću slobode» kako seizrazio I. Kant. Teolozi smatraju da je i to jedan oblik činjenja čuda, i tako ga idefiniraju.

Mi kažemo da suspendiranjem zakona prirode i uspostavljanjem tog «lancakauzaliteta s pomoću slobode», odnosno utemeljenog u slobodi, nastaje umjetno biće

– nešto potpuno drugačije, štaviše, suprotno prirodi – nešto što opstoji na sasvimdrugačijem temelju, kakvog u prirodnom svijetu nigdje nema. I čovjekovaontogeničnost može se, ili, točnije, treba smatrati svojevrsnom čudotvornošću.Produkt ove vrste čudotvornosti nije nikakva cirkuska niti mađioničarskasupermajstorija, kako ju, nažalost, predočava velika većina mislilaca, te učenih ineukih ljudi, nego je to ljudski svijet, civilizacija. Ona je potpuni tjelesni oblik

postojanja umjetnog bića.Stvaranje raznih stvari, hrematogenezu, ne bi trebalo smatrati čudom, jer

takvo stvaranje ne suspendira, nego, štaviše, neposredno afirmira i aplicira, zakone prirode.

Samorazvoj i samoodržanje - vijednostCilj samorazvojnog procesa je moć samoodržanja. Održati se pak može samo

ono što se pravilno i dovoljno, tj. potpuno razvilo, te što, upravo stoga ima stanovituvrijednost. Pod vrijednošću, za razliku od aksiologa, mi podrazumjevamosvrsishodnost, sposobnost da se nečemu služi, a ovdje pod svrsishodnošću

podrazumijevamo onu koja služi samoodržavanju.Održava se, dakle, i može se održati, samo ono što je vrijedno toga da se održi

– što ima neki cilj kojem može služiti.Vrijednost je, dakle, dovoljan razlog samoodržavanja.U prethodnim radovima pokazali smo da se ono što se nastoji održati,

uspješno održava tako što iznalazi sve efikasnije ili bolje načine samoodržavanja i tosmo nazvali epitetičkim razvojem ili evolucijom. Evoluciji je prethodio revolutivni

89



razvoj, onaj što se ozbiljuje kroz tezu, antitezu i sintezu. Taj tip razvoja mi smoobično nazivali samorazvojem.

Čudotvornost – slobodaU temelju čuda zapravo i nije ništa drugo do sloboda, Čudo je čin

samooslobađanja za bivanje u formi specifične, svrsishodne bićevitosti, činsamoodređivanja. Čovjek se može shvatiti i kao instrument tog samoodređivanja.

I upravo po sposobnosti stvaranja nečeg bićevitog------------------------------------------

Prije A. Augustina i filozofije povijesti nije se znalo za nešto takvo kao što suciljevi ljudske vrste. Istinit i potpun sud o ljudskim stvarima, moralu, sreći, smislu

postojanja, itd. nije uključivao i slaganje ili kompatibilnost, a niti nekakvusvrsishodnost u pogledu zamišljenih ili pretpostavljenih ciljeva vrste, ciljeva povijestiili pak ciljeva opstanka uopće. Mislim na one ciljeve koji se mogu ostvariti nekom

sustavnom aktivnošću cijele vrste tokom dugog vremena. Aristotelova teleologija bila je prorodni temelj carstva prirode.Od Augustina, međutim, pa do Hegela, ili dodanašnjih dana, postojanje nekakvih povijesnih ciljeva ili ciljeva vrste čini se kaonešto nužno i samorazumljivo.

Iz ovoga proizlazi jedno vrlo teško pitanje:Da li je moralno ponašanje čovjeka cilj i ispunjenje njegova opstanka, ili pak

čovjekovo ponašanje mora biti svrsishodno i ontogenično da bi bilo smisleno, i, ukrajnjoj liniji, istinonosno. Pri tome je moralno ponašanje samo jedan momentontogeničnosti – dakle – prosto sredstvo ostarivanja onih ciljeva.

Iz navedenog mogu se derivirati slijedeća pitanja:1. Da li je čovjek samo medij, sredstvo pomoću kojeg neko «više biće»

posredstvom moralnog života čovjeka održava svoje postojanje smislenim, i nečimdobrim, a čovjek, pri tom trpi isključivo teškoće i sve one druge ružne strane togsamoozbiljavanja, odnosno samoafirmacije postojanja onog Nečeg kao dobrog, ili pak

postojanja uopće, nasuprot nepostojanju?2. Ako je čovjekova ontogenična, povijesna djelatnost sredstvo

samoozbiljavanja smisla postojanja vrste u nekom budućem vremenu, onda semoramo zapitati kakav bi bio život vrste kad bi ona ozbiljila svoje ciljeve, ili, u što bise ona transformirala, jer ovakva kakva jest, teško da bi mogla ozbiljiti one ciljevekoji bi joj trebali podariti smisao postojanja?

3. Da li bi se ljudska vrsta, u tom slučaju trebala odreći života – biološke

egzistencije?Ovo, treće pitanje zahtjeva jedno objašnjenje.Život je, po svemu sudeći, samo jedan od više vidova bićevite egzistencije.

Možda čak onaj najniži, ukoliko taj, najniži oblik nije neživo biće. Kad smo goreupitali: da li bi se ljudska vrsta morala odreći života, htjeli smo samo upitati da li biona mogla osvojiti ili postići neki viši oblik bićevite egzistencije, tj. nastaviti svoje

postojanje, samo u nekom drugom višem i savršenijem, ne-živom, ili možda čak ne-materijalnom obliku.

Ovdje, naravno, potpuno automatski, iskrsava i slijedeće pitanje:Da li je to uopće moguće?Umjetna bićevitost i umjetno biće o kojem mi govorimo, usprkos nekim

prednostima koje ima pred živim bićima, za sada ne izgleda kao neki oblik bićeviteegzistencije koji je općenito i u svemu viši od života. Ali ono je tek rođeno i tko zna

90



kako će izgledati na vrhuncu svoje evolucije, i da li će u sebe moći inkorporirati iživot ljudi, bilo kao mnoštva individua, bilo kao cijele vrste.

Stari spisi na kojima se zasnivaju velike religije tvrde da će nekakav takavoblik egzistencije ili nekakvo takvo biće, u sebi, na neki, nama još nepoznat način,

ponovo aktualizirati čak i živote već davno preminulih individua?

Ne treba potcjenjivati te stare spise, a niti stara pretpovijesna tj. preaugustinovska mišljenja, pa makar su stara i suprotna današnjima, a katkada sedoimaju i bajkovitima. Ta ona spadaju i zauvijek će spadati među ono malo odnajmudrijeg i najdubljeg što je čovjek stvorio sve od svog postanka i što će stvoritidok god bude boravio na ovom planetu, a možda i poslije toga.

Možda nije pretjerano reći čak ni to da bi i sam svijet mogao propasti, alitakva učenja... ne... jer... su ona istina, ne samo čovjeka, nego i samoga svijeta.

Istina je, naime, to da uvijek nekako mora biti istine, a nikako ne može bitiistinom to da je nema. Tako bi i na kraju, isto kao i u početku, bila samo Riječ, No to

bi onda vjerojatno bila ona Hegelova Apsolutna Riječ.

Hegel – Filozofija prava:...ishodište prava je volja, koja je slobodna, tako da sloboda čini njegovu

supstanciju i određenje, a pravni je sistem carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda.

Fil. Prava.Porodica - građansko društvo - državaApsolutno pravo – pravo Svjetskog duha

Drugo, pored želje za samouvećavanjem i bogaćenjem u kapital se ovimzakonom ugrađuje i sposobnost, odnosno volja za pravednim plaćanjem rada. Kapitalse najbrže i najbolje razvija i uvećava ako motivira radnike na rad, a to može učinitisamo ako pravedno plaća rad. Potplaćeni rad demotivirati će radnike i oni će slaboraditi, od čega će štetu trpjeti i sam kapital. Preplaćivanje rada imati će iste posljedice

– demotivaciju radnika i direktno kljaštrenje vlastite supstancije kapitala, koja musluži za proširivanje i razvoj.

Ovim zakonom, kapital se podvrgava onoj istoj općoj normi koja važi i za pripadnike ljudske vrste- brini se o ostvarivanju isključivo vlastitih ciljeva, ali ihmožeš ostvarivati samo tako da drugima činiš nešto dobro.

Po ovom zakonu, dakle, kapital ostvaruje vlastite interese tako da služiljudima, i što im bude bolje služio, to će brže, bolje i lakše ostvarti svoje interese.

Efikasnost zakona i pravnih pravila uopće.

Pretpostavlja se da da će se većina ljudske populacije pokoravati pravnim pravilima ili zakonima a da će tek manjina biti sklona njihovoj povredi to je pretpostavka ekonomičnosti zakona i njihova postojanja uopće,

Nadalje, pretpostavlja se da će pravedni i funkcionalni zakoni biti efikasnijinego nepravedni ili nefunkcionalni i da če u slučaju pravednih zakona biti manja

potreba za zakonskim, odnosno kaznenim sankcijama, pa je stoga pravedan zakon poželjniji nego nepravedan. Kod njega je «primarna efikasnost» – poštovanje

odredaba zakonskih dispozicija znatno veća nego «sekundarna efikasnost» primjenakaznenih sankcija. Stoga pravedan zakon više motivira nego kažnjava adresate na

91



koje se odnosi, tj. na objekte prava. I to se može, ali samo vrlo općenito, smatrati«dovoljnom efikasnošću» zakona.

Interesi i prava ne-živih pripadnika ljudske vrstePripadnike još nerođenih i više ne živih genercija lakše je opljačkati nego one

žive, ekonomski aktivne i pravno sposobne individue, koje katkada mogu već

uanprijed vidjeti ili naslutiti ili pak prozreti lukavstva pomoću kojih bi netko htio protuzakonito posegnuti za njihovim dobrima ili pravima.

Naročito je lako opljačkati pripadnike budućih generacija, jer, oni, budući da još nisu ni začeti, ne mogu nikako braniti svoja prava, a u sadašnjosti nema jošnikakvog zakona koji bi štitio ona dobra koja bi im trebala pripasti.

Dopuna

Prilog diskusiji o autonomiji i heteronomiji pravnih normi.

Pravni pisci vode dosta česte diskusije i polemike o autonomiji i heteronomiji

volje. Neki kategorički imperativ je proizvod autonomije, ili, ako se hoće, slobode

volje. To je isto što i reći da je proizvod specifične djelatnosti i iznašašća koje kreirameđuljudske odnose, činidbe i djela. Obično se stoji na stajalištu da je moral proizvodautonomije volje, a pravo i pravna norma proizvod heteronomije. To se može smatratitočnim, ali učesnici diskusije doživljavaju takve stavove kao nekakvu antinomiju, jer obično misle da pravo potiče neposredno iz morala što je opet sasvim točno.

Kako je to moguće?Da bi se uvidjelo da tu nema ničeg diskutabilnog, nužno je prizvati u pomoć

četveročlanu dijalektiku. Neki kategorički imperativ - bezuvjetna zapovijed za nekakav čin ili propust-

zapovijed da se nešto čini na takav način da bi se moglo poželjeti da upravo taj načindjelovanja, postane općim zakonom, koji bi vrijedio za sve ljude je produkt kreativnedjelatnosti ljudskog praktičkog uma jest produkt kreativnosti, ontogeničnosti – sinteza i rezultat jednog misaonog rada ili procesa, autonomne djelatnosti ljudskogduha. Sam kategorički imperativ, jasno i kratko formuliran, odnosno maksima koja gaizražava, jest sinteza specifičnog misaonog procesa, kojim neka osoba određuje sebi,tj. svojoj volji što joj je i kako činiti. Njeno je djelovanje autonomno.

No ako se, na zahtjev te osobe autonomnog ponašanja, i druge osobe počnutako ponašati, njihovo ponašanje bit će heteronomno – nametnuto «izvana», ali

jednako dobro, i moralno kao i ponašanje one «autonomne» osobe. «Heteronomno

ponašanje», u ovom, a i bezbrojnim drugim slučajevima, samo je epitetički.reproducirani oblik onog kategoričkog imperativa koji je nastao autonomijom praktičkog uma i volje. (Epiteza je, u četveročlanoj dijalektici, etapa reprodukcijesinteze, etapa njenog samoodržavanja.) Slobodna volja je volja čije je djelovanjeodređeno autonomnim radom i oformilo se u nekom iznašašću praktičkog uma.Slobodna volja i autonomna volja su sinonimi.

Evo jednog primjera koji bi mogao baciti više svjetla na ovaj problem.

Neki spretan znalac fizike i fizikalnih zakona otkrije kako se vodena paramože iskoristiti da pokreće neke radne strojeve i da, umjesto čovjeka i životinjaobavlja neke radnje. On, dakle, izumi parni stroj, koji nije ništa drugo do produkt ili

sinteza autonomne ili kreativne djelatnosti njegovog duha. Nakon što je on izumio taj parni stroj, više nema potrebe da i duhovi drugih ljudi troše vrijeme i muče se s tim

92



problemom i kreativni, izumilačkim radom, nego oni naprosto reproduciraju,kopiraju iznašašće odnosno sintezu rada onog izumitelja i koriste se njome. Rezultatinjihove «heteronomne» reproduktivne djelatnosti isti su kao i rezultati »autonomne»djelatnosti samog izumitelja.

Isto biva i na području prava i morala. Moralne maksime su «prototipovi», tj.

izvorni primjerci ili oblici, matrice ili paradigme ljudskih društvenih odnosa, činidbi idjelovanja. Njih uspostavljaju običaji - consuetoudo longa temporis - ili genijalni,kreativni i karizmatični narodni vođe, a i sami pravnici. Oni sami, ali puno češće nekidrugi ljudi vide da bi bilo veoma dobro kad bi se svi pripadnici društva, plemena iligrupe pridržavali tih mormi i zahtjevaju to, a one pak ljude koji ne uviđaju vrijednosttih normi prisiljavaju na život u skladu s njima. Tako nastaje pravo. Ono je epitetičkioblik morala, reproducirani moral. Heteronomno je, jer je nastalo prostom,dobrovoljnom ili prisilnom reprodukcijom onog što je autonomnog porijekla.

Eto, zahvaljujući tome što razvitak nužno ima i moment, ili etapu epiteze (štoHegel i ostali dijalektičari nisu imali u vidu), ne moramo se mučiti ponovnimotkrivanjem onoga što je jednom već otkriveno, nego to bez muke kopiramo i

primjenjujemo. Zamislite što i kako bi bilo da nema, ili nije moguća epiteza.Moralna maksima propisuje da način djelovanja mora biti takav da se može

poželjeti da važi kao opći zakon za sve ljude, a zakon, koji važi za sve svoje adresate,mora određivati da je svatko od njih dužan ostvarivati svoje interese isključivo nanačin kojim istovremeno daje doprinos ostvarivanju društva grupe ili vrste.

Krajnji cilj morala i prava je isti, premda je moral autonoman, u odnosu na pravo, a samo pravo i zakoni heteronomni. Dalje, moral ne uključuje prisilu, a pravo izakon ju uključuju.

Ima još nešto vrlo važno.Ako se ljudska vrsta uzima kao krajnji subjekt ili adresant prava, onda je i

pravo produkt autonomije, odnosno, tvorevina potpuno i apsolutno autonomnedjelatnosti. Pravo, naime, ne postoji nigdje u prirodi, a ne postoji niti nekakvo

prirodno pravo. Pravo postoji samo u tzv. ljudskom svijetu, u krugu civilizacije i tokao jedan od njegovih temelja. Život na osnovu pravnih principa je posljedicadjelovanja prava, a to je apsolutno autonoman, i, što je, in finem, isto, slobodan oblik

postojanja svojstven isključivo ontogeničnim vrstama i njihovim pripadnicima.Sposobnošću imitacije, ili svojevrsnog mimezisa, oni ne-kreativni ljudi,

«reproduktivci», svojom reproduktivnom djelatnošću, tj. oponašanjem njihovedjelatnosti umnožavaju djela kreativnih, koriste ih za ostvarivanje planiranih svrha itime i sami postaju kreatori ili ostvarivači ciljeva vrste. Budući da je ovaj epitetičkimimezis, tj oponašanje nešto potpuno nužno i da cijela vrsta, putem njega sudjeluje u

ostvarivanju svojih vitalnih ciljeva, može se reći da je i djelatnost onih ne-kreativnihindividua ili naroda ipak, na stanovit način kreativna, i da cijela vrsta živi kao bićeslobode.

To je možda jedan od ključnih faktora koji je činio to da i privremeno postojanje ropstva i kmetstva, a i ona famozna «eksploatacija radnika» (slobodnih)imaju smisla i nekakav raison ď etre.

Ovdje nedostaje izlaganje o naravi epiteze i četveročlanoj dijalektici. Da ja ne bih ta izlaganja ubacivao i u ovu knjigu, neka čitatelj pogleda druge moje spise:Apokalipsu, Uvod u sociologiju, Tajnu povijest svijeta, Nacrt za kritiku dijalektike ineke druge. Mislim da se najsažetiji i najinformativniji prikaz nalazi u Tajnoj

povijesti svijeta.

93



Evo nekih odnosa morala, politike, prava i države prikazanih u dijalektičkomodnosu. Taj odnos nije svjugdje isti, jer ni u stvarnosti polazište društvenog djelovanjanije svudje i uvijek isto, a niti cilj.

1. teza - moral

2. antiteza – politika3. sinteza – pravo4. epiteza – država

ili:1. moral2. pravo3. nac. Država4. glob. država

Ili pak.

1. politika2. pravo3. nac. država4. glob.

Kao što se vidi, negdje se pretpostavlja da moral sadrži u sebi i politiku, ili pak da politika u sebi sadrži i moral, odnosno moralne pretpostvke.

Moral, mos ili ethos, takvo činjenje koje je u skladu sa dobrim običajima.Dobar običaj ili dobra djelatnost ili pak dobar način činjenjenja nečega jest ono štovodi ka ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

Ako se pretpostavi da je pravo ozbiljena volja ljudske vrste, redoslijed može biti i slijedeći:L

1. pravo2. nac. država3. politika4. glob. država

Politika bi se ovdje sastojala u tome da se carstvo prava unificira, proširuje i primjenjuje na sve narode i države, odnosno na sve pripadnike ljudske vrste.

Sposobnošću imitacije, ili svojevrsnog mimezisa, oni ne-kreativni ljudi,

«reproduktivci», svojom reproduktivnom djelatnošću, tj. oponašanjem njihovedjelatnosti umnožavaju djela kreativnih, koriste ih za ostvarivanje planiranih svrha itime i sami postaju kreatori ili ostvarivači ciljeva vrste. Budući da je ovaj epitetičkimimezis, tj oponašanje nešto potpuno nužno i da cijela vrsta, putem njega sudjeluje uostvarivanju svojih vitalnih ciljeva, može se reći da je i djelatnost onih ne-kreativnihindividua ili naroda ipak, na stanovit način kreativna, i da cijela vrsta živi kao bićeslobode.

To je možda jedan od ključnih faktora koji je činio to da i privremeno postojanje ropstva i kmetstva, a i ona famozna «eksploatacija radnika» (slobodnih)imaju smisla i nekakav raison ď etre.

Ovdje nedostaje izlaganje o naravi epiteze i četveročlanoj dijalektici. Da ja ne

bih ta izlaganja ubacivao i u ovu knjigu, neka čitatelj pogleda druge moje spise:Apokalipsu, Uvod u sociologiju, Tajnu povijest svijeta, Nacrt za kritiku dijalektike i

94



neke druge. Mislim da se najsažetiji i najinformativniji prikaz nalazi u Tajnoj povijesti svijeta.

Kantovo mišljenje da razvitak prava nužno vodi ka uspostavljanju svjetskedržave...

Kako je moguće da sve do današnjih dana ovo njegovo mišljenje nije ostavilo jači trag i utjeca na pravna i politička kretanja u svijetu, pogotovo u vremenima nakonDrugog svjetskog rata i osnivanja UN !!!!????

J. J. Rousseau Njegova glasovita rečenica:«Čovjek se rađa slobodan a posvuda je u okovima».

Hm.Krasno zvuči. Danas bi za to dobio možda i Nobelovu nagradu za mir ili

književnost. Ali nakon klasičnog njemačkog idealizma i posebno Kanta i Hegela kojisu jasno definirali problem i pojam slobode, ova Rousseauova misao postaje manje

privlačna.Iako je biće slobode, niti jedan čovjek se ne rađa slobodan nego to tek postaje

kroz cjeloživotnu borbu za slobodu, za samooslobađanje. Točno govoreći, čovjek serađa kao rob, a život mu je prilika za samooslobođenje. I kraljevi i carevi i svi ostalivladari, pa i oni najsamovoljiniji rađaju se kao robovi, robovi svojih instikata,

prirodnosti, želja itd.

No kako god bilo, ona Rousseauova rečenica je vrlo efektna kao literarnodjelo. Ali nije samo to Rousseauova zasluga. Pojam slobode, kojeg su potuuno izrazili

prestavnici klasičnog njemačkog idealizma, i koji predstavlja jedan od najvećihdosega ljudskog duha počeo se rađati upravo u Rousseauovom mišljenju, uDruštvenom ugovoru.

hrvatsko pravo petar bosnić _ petrus

Documents