Hannah Arendt - VITA ACTIVA

Treće poglavlje - RAD -

'U slijedećem poglavlju bit će kritiziran Karl Marx. I to na žalost u vrijeme kada su mnogi pisci koji su jednom živjeli od otvorenog ili prešutnog posuđivanja iz velikog bogatstva Marxovih ideja i uvida, odlučili da postanu 'profesionalni' antimarksisti, pri čemu je jedan od njih čak otkrio da sam Karl Marx nije bio sposoban zarađivati za život zaboravljajući na trenutak generacije pisaca koje Marx 'uzdržavao'.' (str. 67.)Hannah Arendt se ovdje poziva na teoretičara koji je napao Rousseaua i koji je povukao granicu između sebe i onih koju su Rousseaua tek klevetali.

-11.- ''Rad našeg tijela i proizvod naših ruku''

Arendt upozorava kako se njena razlika između rada i proizvođenja može činiti neobičnom jer, iako je vanjski dokaz za nju toliko očit, u predmodernoj tradiciji nema ničeg što bi tu razliku podržalo. Međutim, svi europski jezici sadrže dvije etimološki nesrodne riječi koje se shvaćaju kao sinonimi, ali i dalje se obje zadržavaju u upotrebi. Arendt, nadalje, pruža analizu gdje Lockeova razlika između djelotvornih ruku i radećeg tijela podsjeća na antičkogrčku razliku između heirotehnes (rukotvorac), njemački Hand-werker i Aristotelove robove i domaće životinje koji tijelima služe nužnostima života . Arendt ističe kako se lingvistički najvažnije zatajenje upotrebe sinonima vidi kod tvorbe odgovarajuće imenice. Ovdje je za primjer uzet engleski jezik gdje riječ labour nikad ne označava dovršen proizvod, rezultat labouring-a, već se naziv za sam proizvod izvodi iz druge riječi. Razlika se u antičko doba previđala jer je postojao prezir prema radu, proizašao iz težnje za slobodom od nužnosti i nestrpljenja prema svemu što nije iza sebe ostavljalo značajne tragove poput spomenika. Sve je to posljedica složenog odnosa koji su građani polisa imali prema robovima u svom društvu, a koji su radili sve one teške, fizičke i kućanske poslove. Robovi su se dijelili u one koji su obavljali kućanske poslove i oni koji su se kretali poput slobodnih ljudi jer su obavljali javne, opće korisne poslove. Ova se podjela zadržala do petog stoljeća, kad su se zanimanja počela razvrstavati prema količini uloženog napora. Tako, npr., Aristotel banausoije, dakle te robove-zanatlije, vidi kao pastire i slikare, ali ne daje im nikakva građanska prava. U određenim su vremenima Grci imali vlastite razloge zbog kojih su gajili nepovjerenje prema homo faberu tj. obrtniku, no njihov je sveopći prezir prema radu proizlazio iz duboko ukorijenjenog uvjerenja kako je svaki rad tijela, uvjetovan njegovim potrebama, ropski. Iako moderni povjesničari smatraju kako su rad i proizvođenje bili prezreni u antici, to nije bilo tako. Smatralo se kako je posjedovanje robova nužnost zbog ropske prirode svih zanimanja koja su služila potrebama održavanja života, te sa na taj način i branila institucija ropstva. Smatralo se kako se sloboda postiže pobjedom nad nužnostima

života, a do toga se jedino moglo doći potčinjavanjem nekoga tko će se brinuti o nužnostima. Dakle, ropstvo je u antici, za razliku od kasnijih vremena, funkcioniralo kao pokušaj da se iz ljudskog života rad u potpunosti isključi, ali ne zbog profita, već da se nadiđe ono što je čovjek dijelio sa svim ostalim oblicima života i što se, zbog toga, smatralo neljudskim. Zanemarivanje razlike između rada i proizvođenja u antici ne čudi jer su se, zbog podjele na privatno kućanstvo i javni politički prostor, sve ostale razlike podredile jednom kriteriju: je li veća količina vremena i napora utrošena privatno ili javno? Kasnije su politički filozofi sve podredili kontemplaciji, pa su čak i političku djelatnost izjednačili s nužnošću. Kršćansko je političko mišljenje, nešto kasnije, pročistilo to razlikovanje i postavilo ga kao opće valjano i za sve obvezujuće. Novi vijek, unatoč preokretanju ostavštine tradicije i veličanjem rada kao izvora svih vrijednosti, nije povukao razlikovnu crtu među animal laboransom i homo faberom, tj. razliku između rada našeg tijela i proizvoda naših ruku. Umjesto toga, rad se dijeli na produktivan i neproduktivan rad, kvalificirani i nekvalificirani rad i fizički i umni rad. Upravo razlika između produktivnog i neproduktivnog rada zadire u samu srž stvari i na njoj su Adam Smith i Karl Marx utemeljili strukture svog dokazivanja. Produktivnost rada je bilo ono što je rad uzvisilo u novom vijeku i zbog toga Marx tvrdi kako je rad, a ne bog, stvorio čovjeka i kako radom, a ne umom, čovjek razlikuje od životinja. I Smith i Marx su se složili s javnim prezirom spram neproduktivnog, parazitskog rada. Obojica su prezirali i, npr., kućne sluge koji ničime ne obogaćuju svijet, ali upravo su te sluge služile vremenima prije novog vijeka da se stanja rada poistovjeti s ropstvom. Njihova je potrošnja omogućivala i slobodu i proizvodnost njihovim gospodarima. Premda kao predrasuda, razlika između proizvodnog i neproizvodnog rada temeljnija je razlika od rada i proizvodnje. Rezultati rada se potroše jednakom brzinom kao i napor uložen u sam rad, no taj je napor rođen iz nužnosti i iz važnijih poriva od ičega drugog jer sam život ovisi o njemu. I novi vijek i Marx naginjali su k tome da se na rad gleda kao na proizvođenje i da govore o animal laborans kao o homo faberu, nadajući se kako je potpuno ukinuće i rada i nužnosti na pomolu. Povijesni razvitak je takvim teorijama išao na ruku jer je rad, vremenom, izašao iz skrivenog u javno i tamo organizirao i podijelio, no, kako je Marx prepoznao, bez obzira na povijesne ili javno/privatno okolnosti, djelatnost rada, unatoč nepostojanosti svojih proizvoda, posjeduje svoju produktivnost koja se ne nalazi u proizvodima, nego 'u ljudskoj 'snazi' koja se ne iscrpljuje u proizvodnji sredstava za vlastito održanje ili opstanak, već može proizvesti 'višak', naime više no što je potrebno za vlastitu 'reprodukciju.'' (str. 74.) Produktivnost radne snage proizvodi predmete samo slučajno; ona ne dodaje nove predmete ljudskoj tvorevini, već se bavi sredstvima svoje reprodukcije u kojoj se ne iscrpljuje, zbog koje se reproducira više od samo jednog životnog procesa i uvijek se proizvodi samo život. Na taj je način robovlasništvo ili kapitalizam Marxovog doba osigurao da rad nekih zadovoljava potrebe života svih. Prema novovjekovnom gledištu, sav je rad proizvodan, te se gubi razlika između ropskog rada bez trajnih proizvoda i proizvodnje trajnih stvari koje se mogu gomilati. Društveno gledište u obzir uzima samo životni proces čovječanstva u čijim okvirima sve stvari postaju predmetom potrošnje.

Podruštvovljeno čovječanstvo, prema Marxovom stajalištu, ukinulo bi razliku između rada i proizvođenja; cilj takvog čovječanstva bio bi održanje životnog procesa, te bi svo proizvođenje postalo rad 'jer bi se sve stvari shvaćale ne u svom svjetskom predmetnom svojstvu, nego kao rezultati žive radne snage u funkciji životnog procesa.'(str. 75.) Ni klasična politička ekonomija ni Marx nisu uvažavali razlike između nekvalificiranog i kvalificiranog rada, ni između umnog i fizičkog rada. Arendt ističe kako su one doista sporedne u usporedbi s proizvodnošću rada, no za svaku je djelatnost potrebna izvjesna vještina te se razlikovanje odnosi na njihove stupnjeve i osobine, a ne na same djelatnosti. Moderno vrijeme je rad podijelilo i njegove zadatke pretvorilo u doživotna zanimanja, što je za posljedicu imalo, kako je Marx predvidio, potpuno ukidanje kvalificiranog rada. Dakle, tržište rada ne trguje individualnim vještinama, već 'radnom snagom' koju bi svaki čovjek trebao posjedovati u približno istoj količini. 'Osim toga, budući da je nekvalificirano proizvođenje proturječje, sama razlika vrijedi jedino za djelatnost rada, a pokušaj da ju se upotrebljava kao širi referencijalni okvir već ukazuje da je razlika između rada i proizvođenja napuštena u korist rada.'(str. 75.)Stvar je drukčija kod razlikovanja fizičkog i umnog rada. Arendt to argumentira na sljedeći način - naime, ukoliko 'rad ruku' ne ostavlja nikakav trag iza sebe, izostanak materijalnog traga je kod intelektualnog rada još veći, tj. nakon umnog rada ne ostaje ništa opipljivo. Međutim, kada umni radnik svoje ideje mora izraziti, vještina njegovih ruku dolazi do jednakog izražaja kao što je to slučaj kod fizičkog radnika, odnosno, proizvođenje i mišljenje se nikada u potpunosti ne podudaraju jer, da bi proizveo dokaz svog mišljenja, intelektualni radnik prvo mora prestati misliti i zapamtiti ono o čemu je mislio. Sjećanje ovdje, kao i u slučaju obrtnika, neopipljivo priprema za materijalizaciju i time počinje rad. Ovo je ujedno i najnematerijalniji stupanj radnog procesa. Dakle, intelektualni proizvod jednako duguje 'našim rukama' kao i bilo koje drugo proizvođenje jer traži materijal u kojem će postati svjetovni predmet. Moderna razlika umnog i fizičkog leži u antičkom načinu mišljenja gdje su se te dvije vrste rada dijelile, ne po svom (ne)inteligentnom karakteru, već po političkom pitanju slobode. Slobodna su zanimanja uključivala sposobnost razboritog rasuđivanja ili važnost za javnost (državništvo, medicina…); neslobodni poslovi nisu bili dostojni samostalnog građanina, a najgorima se smatralo ona najkorisnija (kuhar, mesar…). Plaćanje nadnice se smatralo znakom ropstva. Razlika između fizičkog i umnog rada je nova, iako se njeni uzroci mogu naći u povijesti. Moderni svijet veliča važnost rada po kriteriju njegove važnosti za društvo; važnost intelektualnog rada tu postaje dvojbena i oni koji se njime bave žele se ubrojiti u radno stanovništvo. Međutim, u isto je vrijeme rasla potreba za intelektualnim dostignućima i njihovo veličanje. Dakle, sagledano unutar povijesnog konteksta gdje su 'intelektualne' usluge (npr. pisarstvo) pružali robovi, proizlazi kako je intelektualac najsličniji ropskom sluzi, jer je isključen iz kategorije radnika, ali uključen u 'dodavanje još jedne, ako je moguće trajne stvari ljudskoj tvorevini' (str. 77.) koja ne održava životni proces, već razne birokratske mašine koje svoje proizvode troše i uništavaju jednako brzo kao sam životni proces.

-12.- Stvarstvenost svijeta

Antička teorija rad prezire i nema povjerenja u njegov mučni napor; moderna teorija rad veliča i hvali njegovu proizvodnost. Obje shvaćanja izvlače iz držanja ili djelatnosti subjekta koji radi. Subjektivnost tog pristupa možda je očitija kod lakog i teškog rada, no Marx je ukazao na to kako se tu radi o mjerenju proizvodnosti rada prema zahtjevima životnog procesa za vlastitom reprodukcijom gdje je proizvodnost višak radne snage, a ne njen proizvod. No, razlika između rada i proizvođenja, sačuvana u već navedenim jezičnim sintagmama, postoji ko razlika u stupnju dok se ne sagledaju svjetovne karakteristike proizvoda kao što su funkcija i dugotrajnost. Prema tome, razlika između npr. kratkotrajnog kruha i dugotrajnog stola, očitija je od razlike između pekara i stolara. Na početku spomenuto neslaganje jezika i teorije jest neslaganje prema svijetu orijentiranog 'objektivnog' jezika i čovjeku okrenute subjektivne teorije kojom se pokušava razumjeti. Npr. jezik, više od teorije, uči o različitim porijeklima i prirodama stvari među kojima se provodi vita activa. Kao proizvodi proizvođenja, a ne proizvodi rada, oni daju trajnost i postojanost bez kojih svijet ne bi bio moguć. Među trajnim se stvarima pronalaze potrošna dobra koja postaju sredstva za opstanak života. Dakle, te stvari tijelo proizvodi i za sebe troši; one se pojavljuju i nestaju u okolini stvari koje se ne troše, ali koje se koriste i na koje se navikava. Stvari koje se upotrebljavaju svijet čine prisnim stvarajući navike i običaje. Dakle, 'ono što su potrošna dobra za čovjekov život, to su upotrebni predmeti za svijet.'(str. 79.) Nadalje, svoju stvarstvenost potrošna dobra izvlače iz upotrebnih predmeta. 'Jezik koji djelatnosti rada ne dopušta da oblikuje bilo što trajno i neglagolsko kao što je imenica, ukazuje da mi najvjerojatnije čak ne bismo ni znali što stvar jest bez 'proizvoda naših ruku'. (str. 79.) Od upotrebnih predmeta i potrošnih dobara po svojoj su netrajnosti, ne-opipljivosti i nestalnosti, potpuno različiti 'proizvodi' djelovanja i govora. Ipak, oni su građa ljudskih poslova i djelovanja i uvijek ovise o ljudskom pluralitetu unutar kojeg se svjedoči njihovo postojanje. No, dok se govor i djelovanje aktualiziraju prema van, djelatnost mišljenja, s druge strane, nije nužno ispoljena u vanjski svijet. Mišljenje svoju stvarnost ne dokazuje ni time da se čuje ili vidi, niti da se upotrebljava ili troši. Pa ipak, mišljenje, govor i djelovanje međusobno su puno sličniji, no što su slični s radom i proizvođenjem jer su prolazni i nestalni, a sami ništa ne proizvode. Da bi postali svjetovne stvari, njih se prvo mora vidjeti, čuti i upamtiti. Nakon toga mogu se pretvoriti u knjige, slike, dokumente… O tom procesu ovisi stvarnost; bez tog procesa djelovanje, govor i mišljenje bi u potpunosti nestalo. Njihova je materijalizacija, doduše, pretvaranje živog duha u mrtvo slovo, no ta se cijena mora platiti. Ujedno, njihova materijalizacija je ovisna o istoj djelatnosti proizvođenja koja gradi i druge stvari u ljudskoj tvorevini. 'Stvarnost i pouzdanost ljudskog svijeta temelji se prvenstveno na činjenici da smo okruženi stvarima koje su trajnije od djelatnosti što su ih proizvele i koje su potencijalno trajnije čak i od života svojih tvoraca.'(str. 80.) Ljudski je život stalno uključen u proces postvarenja, a svjetovnost stvari mjeri se njihovom trajnošću.

-13.- Rad i život

Stvari koje su potrebne za sam životni proces, nestaju brže od bilo kojeg drugog dijela svijeta. Život troši trajnost dok se ne pretvori u mrtvu materiju i ne vrati u proces kruženja prirode gdje se sve prirodne stvari besmrtno ponavljaju. Taj proces ne poznaje rođenje ili smrt kako ih mi shvaćamo. Uistinu, život čovjeka je vezan za svijet koji je u stalnom kretanju i gdje rođenje i smrt gube svaki značaj jer pretpostavljaju svijet koji nije u kretanju, svijet koji je postojao prije pojedinca i koji će ga nadživjeti. Bez tog svijeta postojalo bi samo nepromjenjivo vječno vraćanje, besmrtno vječno trajanje svih vrsta. 'Filozofija života koja ne priznaje 'vječno vraćanje' (ewige Wierdekehr) kao najviši princip svega bivstvujućeg, kao što je to priznavao Nietzsche, jednostavno ne zna o čemu govori.'(str. 81.) S druge strane, 'život' ima drukčije značenje kad se odnosi na svijet, a ne na vrijeme između rođenja i smrti. Pojavljivanje i nestanak u svijetu određuju pravocrtno kretanje života, no to kretanje se povezuje sa svim kretanjima u prirodi i zadržava kružno kretanje prirode. No, ljudski je život poseban po tome što je prepun događaja koji na kraju mogu utemeljiti životopis. Prema Aristotelu, taj je život bios različit od zoe jer je neka vrst praxisa. Djelovanje i govor su one djelatnosti koje taj životopis mogu složiti. Priroda ne poznaje rođenje i smrt, ne poznaje propadanje; oni se očituju samo u ljudskom svijetu jer ljudi stvari izvlače iz njihovog prirodnog okruženja stavljaju ih u svoj svijet, čine ih pojedinačnima i tek tada one počinju rasti i propadati. 'Dok se u ljudskom postojanju naša priroda očituje u kružnom kretanju naših tjelesnih funkcija, u svijetu koji je čovjek napravio njezina se prisutnost osjeća kroz stalno prijeteću opasnost od njezina prerastanja i rušenja svijeta.'(str. 81.) Biološki proces u čovjeku i rast i propast svijeta, dijelovi su kružnog kretanja prirode i po tome beskonačno ponovljivi. '…da bi izašle na kraj s tim procesima, sve su ljudske djelatnosti koje izviru iz nužnosti vezane za obnavljajući ciklus prirode i nemaju u sebi, strogo uzevši, ni početak ni kraj.'(str. 81.) Proizvođenje završava kad je predmet gotov; radinost se kreće uvjetovana biološkim procesima živog organizma i završava njegovom smrću. Marx je rad definirao kao čovjekovu razmjenu materije s prirodom gdje se materiji mijenja oblik kako bi ispunila čovjekove potrebe i gdje se rad spaja s predmetom. Po njemu su rad i potrošnja dva stupnja vječnog kruženja biološkog života; taj se ciklus održava potrošnjom, sredstva za potrošnju proizvodi rad i ta sredstva odmah služe prehrani ljudskog životnog procesa. Ta potrošnja reproducira novu radnu snagu koja se brine za daljnje održavanje tijela. Služeći se Lockeovom argumentacijom, Arendt tvrdi kako su, s gledišta nužnosti, radinost i potrošnja gotovo isto kretanje; oni su uništavajući procesi koji materiju posjeduju, ali i uništavaju. Djelo rada na materijalu samo je pripremanje na uništenje materijala. Takav uništavajući vid djelatnosti rada vidljiv je samo iz perspektive svijeta; priroda kao uništavajuće vidi proizvodnju, a ne rad, jer se proizvodnjom materija uzima iz prirode.

Radinost se, s druge strane, bori protiv propadanja kojima priroda napada i ugrožava ljudski svijet. U kućanskim poslovima vidi se zaštita i očuvanje svijeta od prirodnih procesa. To djelovanje je često opjevano u mitovima kao junačko (primjer Herkula i čišćenja Augijevih staja), no ta dnevna borba jedva da podsjeća na junačko jer tu je riječ o izdržljivosti, a ne o hrabrosti i o ponavljanju, a ne o opasnosti.

-14.- Rad i plodnost

Od Lockea i Smitha do Marxa moguće je slijediti uspon rada od najprezrenijeg do najuzvišenijeg položaja. Sva trojica smatraju rad vrhuncem čovjekove sposobnosti da gradi svijet, no proturječje nastaje kad se shvati kako je rad najmanje svjetovna i najviše prirodna ljudska djelatnost. Navedena su trojica bili nesvjesni te proturječnosti jer su izjednačili rad i proizvođenje tj. radu su pridodali neke sposobnosti što ih posjeduje jedino proizvođenje; to izjednačavanje često vodi u besmislenosti najočitija od kojih je Velblenova rečenica 'Trajan dokaz proizvodnog rada je njegov materijalni proizvod - obično neka roba za potrošnju.'(str. 84.) Dakle, proizlazi kako je 'trajni dokaz' odmah uništen 'potrošnjom'. Locke svoj rad od besmislenosti spašava uvođenjem novca kao kategorije koja ne propada i koja nadrasta potrošivost svega ostalog. Prema Marxu, proizvodnost rada počinje s proizvođenjem predmetnog svijeta. Ali, ističe Arendt, animal laborans se radnim naporom ne oslobađa od ponavljanja i rad ostaje vječna nužnost nametnuta prirodom. Dakle, Marxova tvrdnja kako rad završava u proizvodu, izravno se kosi s njegovom tvrdnjom kako je rad izmjena materije između čovjeka i prirode i čijim se procesom proizvod, spojen s tjelesnim životnim procesom, troši i uništava. 'Kako se ni Locke ni Smith ne bave radom kao takvim, mogu si dopustiti priznavanje nekih razlika koje bi se u principu doista mogle izjednačiti s razlikom između rada i proizvođenja kada se ne bi radilo o interpretaciji koja s bitnim obilježjima rada postupa kao s posve nevažnima.'(str. 85.) Prema Smithu, neproizvodni rad su djelatnosti povezane s potrošnjom i on se s posebnim prezirom referira na usluge kućnog sluge koje ne ostavljaju iza sebe nikakvu vrijednost i propadaju čim se naprave; taj je prezir povezaniji s predmodernim stajalištem o toj stvari, nego s modernim koji takve stvari veliča. Smith i Locke ističu kako neke vrste rada ne pridavaju vrijednosti u svaku stvar i da neke djelatnosti ne utiskuju vrijednost u sirovinu koja se koristi. Omjer onog što čovjek daje i onog što daje priroda, u proizvodima rada i proizvodima proizvođenja, posve je suprotan. Žito u kruhu ne gubi svoju prirodnost, ali drvo je u stolu potpuno nestalo. Dakle, i Locke je uvidio razliku u stvarima koje se mogu, i onih koje se ne mogu sačuvati od propadanja. I Locke i Smith su imali isti problem jer je po njima proizvod morao ostati dovoljno dugo u svijetu opipljivosti da bi postao vrijedan. No, ta su pitanja sporedna u usporedbi s onim koje se provlači kroz Marxove rane i zrele radove. Naime, njegov je pristup radu dvosmislen jer iako je rad, prema Marxu, najčovječnija ljudska djelatnost, cilj revolucije je emancipirati čovjeka od rada i time omogućiti prelazak iz carstva nužnosti u carstvo slobode gdje prestaje rad i vladavina fizičkih potreba. 'Takva se

temeljna i očita proturječja rijetko pojavljuju kod drugorazrednih pisaca; u djelu velikih stvaralaca, ona vode u samo središte njihovog djela.'(str. 87.) Dakle, Marxovu animal laboransu mjesto je u neproizvodnoj slobodi, odnosno u društvu gdje najčovječnija ljudska moć više nije nužna. Koja su iskustva svojstvena djelatnosti radu pridodala izvor čovječnosti čovjeka u modernom dobu?Povijesno gledano, teoretičari od 17.st. nadalje svjedočili su silnom bogaćenju i rastu vlasništva. Taj se rast objašnjavao kao prirodni proces zbog svoje očite beskonačnosti. No, prema Arendt, riječ je o radu, ne o djelovanju i ne o proizvođenju, već o radu koji je jedini beskonačan i neovisno napredan. Suština Marxova vjernog opisa pojavnosti stvarnosti sadržana je u njegovom razumijevanju rada i rađanja kao dva oblika istog plodnog životnog procesa. 'Rad je za njega bio proizvodnja vlastitog života koja osigurava opstanak pojedinca, a rađanje proizvodnja tuđeg života koji osigurava opstanak vrste.'(str. 88.) Dublje od svih svojih prethodnika, Marx je prodro u dubinu iskustva razrađivanjem prethodno navedene teorije gdje on 'apstraktni' rad zamjenjuje snagom živog organizma, a višak vrijednosti tumači kao pretek radne snage koji preostaje nakon proizvodnje sredstava vlasnikove reprodukcije. Tome je svoju teoriju rada Marx uskladio s onima iz starijih doba kada se rad blisko vezao za život i rađanje. U Marxovom je djelu otkriveno značenje proizvodnosti rada i počiva na izjednačavanju proizvodnosti i plodnosti.

Ljudsko blagoslivljanje rada, veselje koje on pruža, zapravo je ljudski način da se iskusi blaženstvo života i jedini način n koji ljudi mogu ostati unutar prirodnog ciklusa, krećući se u njegovoj pravilnosti. Trud se nagrađuje plodnošću prirode i ima se povjerenja kako se ta nagrada sastoji od bivanja dijelom prirode u budućnosti. Pa tako i Stari Zavjet, koji je život, za razliku od antike, držao svetim i koji nije ni rad ni smrt držao zlom, nudi mnoštvo priča u kojima praoci ne strahuju od smrti i kojima smrt dolazi spokojno, u snu. 'Blagoslov života kao cjeline, svojstven radu, ne može se nikada naći u proizvođenju i ne bi se smio zamijeniti s neizbježno kratkim čarom olakšanja i veselja što slijede ispunjenje i prate izvršenje.'(str. 89.) Blagoslov rada je u tome što napor i zadovoljenje slijede jedno drugo, kao što je to slučaj kod proizvođenja i potrošnje; sreća je nuspojava procesa, kao što je užitak nuspojava funkcioniranja zdravog tijela. Blagoslov zemaljskog života srozan je na sreću najvećeg broja; na ideal je uzvišena temeljna stvarnost radinog čovječanstva. Pravo na težnju ka toj sreći je neosporno, ali ona nema ništa sa slijepom srećom koja je rijetka i kratkotrajna, iako mnogi trče upravo za slijepom srećom, a koja im pruža nesreću čak i onda kad je uhvate jer se ne može zadržati, a vjeruje se da je u njoj obilje svega dobrog. Trajna sreća ne postoji van propisanog ciklusa gdje se izmjenjuju bolno iscrpljivanje i ugodna obnova, a kad nešto tu sreću izbaci iz ravnoteže (npr. siromaštvo gdje iscrpljenje prati nesreća umjesto obnove) uništava se temeljna sreća koja iz proizlazi iz toga što smo živi. Snaga života je plodnost; živi se organizam ne crpi osiguravanjem svoje reprodukcije, a višak njegove snage je u mogućem razmnožavanju. Marxov naturalizam razotkriva radnu snagu kao oblik ljudske snage

sposoban za stvaranje viška, kao priroda sama. Kako je on bio ponajviše zainteresiran za sam proces, kod njega se ne pojavljuje pitanje odvojenog postojanja svjetskih stvari koje se odupiru procesima života i preživljavaju ih. 'S gledišta života vrste, sve djelatnosti doista nalaze svoj zajednički nazivnik u radinosti (…) mjerilo je plodnost ili oskudnost dobara kojima se hrani životni proces.'(str. 90.) Pretvaranje svake stvari u objekt potrošnje, kratko trajanje proizvoda gubi svaku važnost i to se očituje kod Marxa i njegovog prezirnog odnosa spram razlika proizvodnog i neproizvodnog ili jednostavnog i složenog rada. Marxovi su prethodnici te razlike uvažavali jer su pisali pod pretpostavkom privatnog vlasništva. Za ustanovljavanje vlasništva nije dovoljno obilje proizvoda. Naprotiv, oni već nestaju u procesu prisvajanja.

-15.- Privatnost vlasništva i bogatstvo-

Isprva je neobično što se teorija koja ukida svako vlasništvo, odrekla teorijskog utemeljenja privatnog vlasništva. Ipak, ta neobičnost je ublažena činjenicom da se novovjekovno bavljenje vlasništvom usredotočilo na njegovu obranu od zajedničkog područja i od države. S obzirom na nedostatak interesa od strane bilo koje države za socijalizam i komunizam do 20.st., nije postojala ni potreba za teorijom koja bi privatno vlasništvo zaštitila. Za razliku od sadašnjih teorija o vlasništvu, prijašnji ekonomisti nisu pokazivali nikakvu defenzivnu crtu, već su bili neprijateljski raspoloženi prema vlasti koju su smatrali nužnim zlom koje je odraz ljudske zlobe, za razliku od društva kao takvog koje je odraz onog što je dobro. Novi vijek nije branio vlasništvo, već je branio nesmetano nastojanje oko prisvajanja u ime života društva protiv mrtvih stalnosti zajedničkog svijeta tj. ustanova. Pošto je životni proces smješten u tijelu, radinost je najneposrednije vezana za život. Locke nije smatrao kako je rad posljedica siromaštva ili način njegova ukidanja. Nije se slagao ni s tradicionalnim shvaćanjem vlasništva po kojem je ono posljedica prvotne podjele svijeta. Locke se bavio prisvajanjem, tražio je djelatnost prisvajanja svijeta, čija privatnost mora biti van sumnje i osporavanja. Najprivatnije su svakako tjelesne funkcije životnog procesa, pa i Marxovo podruštvovljeno čovječanstvo poštuje i nameće strogu privatnost u njihovom slučaju. Rad je najmanje privatan, jer je djelatnost, a ne funkcija. Ali, rad je još uvijek dovoljno blizu životnom procesu da posluži kao argument za privatnost prisvajanja za razliku od posve drugačijeg argumenta za privatnost vlasništva. Locke privatno vlasništvo temelji n najprivatnijoj stvari, ljudskoj ličnosti, dakle, tijelu. Rad našeg tijela i proizvod naših ruku postaju isto jer su oboje sredstva prisvajanja. Dakle, tijelo, ruke, usta su prirodni prisvajatelji. Oni pripadaju svakom posebno za njegovu privatnu upotrebu. Jednako kao što Marx uvodi pojam radne snage da bi objasnio proizvodnost rada, Locke ispituje porijeklo vlasništva do prirodnog izvora prisvajanja da bi razbio granice što dijele privatno posjedovani dio svijeta svake osobe od onog zajedničkog. I Marx i Locke proces rastućeg bogatstva vide kao prirodni proces koji slijedi samo svoje zakone. Ako bi se ljudska djelatnost uključila u taj proces, onda bi to bila samo jedna

'djelatnost' čije se funkcioniranje više ne bi moglo zaustaviti jer bi to značilo uništiti prirodu, a za novi bi vijek to značilo uništavanje samog života društva. S novim se vijekom razvilo i društvo u kojem je radinost postala javna i u kojem je uspostavila javno područje rada; nameće se sumnja može li samo postojanje vlasništva, tj. privatno posjedovanog dijela svijeta, odoljeti procesu bogaćenja. Privatnost posjedovanja najbolje osigurava tumačenje koje ograđivanje od zajedničkog shvaća kao 'proizvod' tjelesne djelatnosti. 'S ovog gledišta tijelo doista postaje sama srž sveg vlasništva, budući da je ono jedina stvar koju čovjek ne može dijeliti čak i ako to želi.'(str. 92.) Tijelo je najmanje zajedničko i najmanje komunikativno sa svijetom; tijelo se, s druge strane, najlakše iz svijeta izgna u slučaju nametanja ropstva ili boli. To iskustvo mora biti temelj svakome tko bi ljudsko postojanje htio prikazati kao potpuno privatno jer je jedino iskustvo koje utemeljuje nezavisnost od svijeta - bol. Sreća koja se uživa u granicama privatnog postojanja samo je odsustvo boli. Odsustvo boli je tjelesni uvjet za doživljaj svijeta jer samo tada nesmetano funkcioniraju osjetila; ono se javlja u stadiju između bola i ne-bola i intenzitetom je jedino usporedivo s boli.Bol i oslobađanje od boli jedina su osjetilna iskustva do te mjere nezavisna od svijeta da ne sadrže iskustvo nekog predmeta svijeta. Bol izazvana bodežom ništa ne govori o svjetovnoj datosti bodeža. Nepovjerenje u sposobnost ljudskih osjetila za adekvatno doživljavanje svijeta je izvor moderne filozofije, objašnjava čudan izbor pojava kao što su bol, a koje priječe osjetilima normalno funkcioniranje i iz kojih onda izvodi subjektivnost primarnih i sekundarnih svojstava. 'Kad pored ovih, kojima tijelo osjeća samo sebe, ne bismo imali i druga osjetila opažanja, stvarnost vanjskog svijeta ne bi bila samo otvorena sumnji nego uopće ne bismo posjedovali nikakvu predodžbu svijeta.'(str. 94.) Jedina djelatnost koja odgovara iskustvu gubljenju svijeta kod boli jest radinost jer je tada tijelo, bez obzira na djelatnost, upućeno na sebe i izmjenu materije s prirodom. Privatnost vlasništva bi bila bezsvjetovna kada bi istinski izvor tog vlasništva bio onaj biblijski shvaćen dvostruki bol koji je napor čovjeka pri održavanju svog života i života vrste. Locke nije mislio na takvu privatnost koja je, zapravo, privatnost prisvajanja, kada je govorio o privatnom vlasništvu; kod njega je riječ o ograđivanju zajedničkog tj. o mjestu u svijetu koje je privatno i zaštićeno od javnog područja i koje je, kao takvo, povezano sa zajedničkim svijetom, 'čak i u vrijeme kad su rastuće bogatstvo i prisvajanje počeli prijetiti svijetu uništenjem.'(str. 95.) Prema Arendt, vlasništvo samo ublažuje nepovezanost sa svijetom radnog procesa kako bi se osiguralo; zbog toga je i radinost zaustavljena stjecanjem vlasništva. 'U društvu vlasnika vlasništva, za razliku od društva radnika ili zaposlenih, još je uvijek u središtu svijet, a ne prirodno obilje ni puka nužnost života.'(str. 95.) Sve se mijenja ako se interes s vlasništva, prebaci na rast bogatstva i sam proces akumulacije koji može biti beskrajan kao i život vrste, tu i tamo prekidan činjenicom kako pojedinci ne žive zauvijek; proces akumulacije može se odvijati slobodno ukoliko se kao subjekt procesa shvati kao životni vijek društva, a ne pojedinca. Životni proces Marxovog

podruštvovljenog čovječanstva može slijediti svoju nužnost razmnožavanja života i rastućeg obilja potrebnih dobara samo onda kada čovjek ne djeluje kao pojedinac, već kao član ljudskog roda. Sličnosti su očite između Marxove teorije društva i Darwinove koncepcije evolucije jer im je zajednički pojam procesa, nepoznat do novog vijeka. Proces u prirodnim znanostima otkriven je kada i introspekcija u filozofiji; introspekcija nalaže životni proces u našem tijelu kao jedini spoznatljiv. Taj se proces može prevesti jedino u rad; dakle, iza izjednačavanja proizvodnosti i plodnosti u filozofiji rada, moraju slijediti filozofije života zasnovane na istom izjednačavanju. Razlike između te dvije filozofije je ta što je filozofija života ignorirala jedinu djelatnost nužnu za održavanje životnog procesa. To ignoriranje, taj gubitak iz vida, zapravo je posljedica povijesnog razvitka koji je umanjio napornost rada čime je on postao sličniji automatskom funkcioniranju životnog procesa. Dakle, veličanje života i rada (tj. pokretljivosti životnog procesa) kao izvora svih vrijednosti, s prijelaza iz 19. u 20., isključilo je inicijativu u djelatnostima koje je čovjeku nametnula nužnost (radinost i razmnožavanje). No, ni povećanje plodnosti ni stavljanje društva kao subjekta procesa, nije uništilo obilježje okrutne privatnosti iskustva tjelesnog procesa i radinosti u kojima se ispoljava život. Ni bogatstvo ni skraćenje radnog vremena neće uspostaviti zajednički svijet, a animal laborans neće postati manje privatan ukidanjem njegovog zaštićenog, privatnog mjesta. Marx je ispravno predvidio, ali s neopravdanim veseljem, ukidanje javnog područja u vremenima razvoja proizvodnih snaga društva, ali bio je u pravu i kad je predvidio kako će podruštvovljeno čovječanstvo provesti svoju slobodu od rada u privatnim, bezsvjetovnim djelatnostima, današnjem pojmu 'hobija'.

-16.- Oruđa proizvođenja i podjela rada

'Nažalost, čini se da je u prirodi uvjeta pod kojim je čovjeku dan život to da jedina mogućnost plodnosti ljudske radne snage leži u njezinoj sposobnosti da namiri životne nužnosti više ljudi i obitelji.'(str. 97.) Proizvodi rada, zbog svoje kratkotrajnosti, nikad ne postaju dio svijeta, a sam je rad usredotočen jedino na održanje života što dovodi do zaborava svijeta i bezsvjetovnosti. Animal laborans, zbog potreba svog tijela, ne koristi tijelo slobodno kao što čini homo faber sa svojim rukama. Marxovo podruštvovljeno čovječanstvo je društvo radnika, dakle od bezsvjetovnih ljudi koji su ili robovi kućanstva natjerani u svojoj položaj tuđim nasiljem, ili su slobodni pa svoje dužnosti dobrovoljno obavljaju. Animal laborans iz svijeta ne bježi, već je iz njega protjeran ukoliko je zatvoren u privatnosti svog tijela. Ropstvo i protjerivanje u kućanstvo odredili su da danas položaj svih radnika, a za to je kriva condition humaine, tj. čovjekov položaj sam. Život je u životinjskom svijetu bit postojanja, no on je ljudima teret jer čovjek ima odbojnost prema uzaludnosti. No, uzvišene želje čovjeku nisu prijeko potrebne, pa su nametnute nužnosti životnih potreba koje su nekoć obavljali robovi, uvjetovali status radničke klase jer je ona prirodni uvjet samog života. Upotreba slugu uklanja činjenicu da biološki život troši ljudska bića. Uloga antičkih robova bila je potrošnja u kućanstvu, a ne proizvođenje za cijelo

društvo; antički polis je, za razliku od srednjovjekovnog grada, bio središte potrošnje. Cijena koju je antičko građanstvo plaćalo za izbjegavanje nužnosti koju su obavljali robovi bio je sam realni život koji se mijenjao nadomjestkom za život (jer je uvjetovanost u koju su tjerani robovi, zapravo uvjetovanost ljudskog života, a građansko izbjegavanje nužnosti jest nasilni čin.) Lišavanje od bola i napora, lišava život njegove snage i životnosti; bol i napor su prirodni, život se kroz njih ispoljava. Zbiljnost svijeta jača je od zbiljnosti života jer čovjek je svijestan trajnosti svijeta i, naspram nje, kratkotrajnosti života; s druge strane, zbiljnost života ovisi o jačini i žestini ispoljavanja života kojom se briše stvarnost svijeta. Život u svijetu podrazumijeva sposobnost otuđenja od životnih procesa; životna snaga i živost opstaju onda kada čovjek prihvaća teret muke, patnje i napora. Poboljšanje oruđa rada, olakšalo je dvostruki rad života, napor održavanja i bol rađanja. No, time se nije uklonila prisila u djelatnosti rada i uvjetovanost životnim nužnostima. Upravo je ta uvjetovanost danas neosviještena (za razliku od antičkih robova čiji je život vidno iskazivao prokletstvo života u nužnosti); opasnost te neosviještenosti je ta što čovjek ne može biti slobodan ukoliko ne zna da je podređen nužnosti (jer sloboda se postiže oslobađanjem od nužnosti); poriv za oslobađanjem proizlazi iz odbojnosti prema uzaludnosti, no kada uzaludnost iziskuje manje napora, taj poriv slabi. Promjene industrijske i narednih revolucija možda će promijeniti svijet, ali neće promijeniti osnovne uvjete ljudskog života. 'Sama oruđa i instrumenti što mogu znatno olakšati napor rada nisu proizvodi rada nego proizvođenja; oni ne pripadaju procesu potrošnje, nego su sastavni dio svijeta upotrebnih predmeta.'(str. 99.) bez obzira na njihovu važnost za rad, oni ne posjeduju važnost oruđa jer se oruđem proizvode; rođenjem homo fabera nastao je svijet otkrivenih oruđa i instrumenata. Oruđa ojačavaju i gotovo zamjenjuju ljudsku snagu; oruđa povećavaju plodnost animal laboransa i broj potrošnih dobara. Navedeno su stvari kvantitete; pitanje kvalitete (od uporabnih predmeta do umjetničkih djela) ovisi o odgovarajućim instrumentima. Granice instrumenata u olakšavanju rada života, leže u činjenici kako naprave ne mogu zamijeniti ljudsku snagu jer ljudskoj snazi nije cilj proizvođenje, već da biva potrošena od strane života. Oruđa i instrumenti su oblikovani da proizvedu nešto više od svoje upotrebnosti; stvar kod podjele ljudskog rada je drukčija. Podjela rada je dio radnog procesa, no nije ista naizgled sličnom principu usavršavanje procesa proizvodnje. Zajednički im je samo princip organizacije koji je posljedica složnog ljudskog djelovanja, dakle politike. Usavršavanje proizvodnje je vođeno idejom usavršavanja proizvoda; podjela rada vođena je kvalitativnim ujednačavanjem djelatnosti za koje nije potrebna posebna vještina i kojima se kvantitativno pridodaje ljudska snaga. Pretpostavlja se kako su svi ljudi isti i zamjenjivi; fragmenti u djelatnostima rade kao jedan. Sudbina beskonačnih podijeljenih djelatnosti je ili stalna potrošnja ljudskih snaga ili njihovo potpuno iscrpljenje no do njega ne može doći jer se troši kolektivna radna sila unutar koje je pojedinac beznačajan.Dakle, svijet troši proizvode rada, umjesto da upotrebljava proizvode proizvođenja, jer je industrijska revolucija proizvodnju zamijenila radom,

pa time i svim predmetima namijenila da se troše. Podjela rada je zamijenila usavršavanje koje se ranije zahtijevalo za svako proizvođenje. '…masovna bi proizvodnja bila sasvim nemoguća bez zamjenjivanja proizvođača i usavršavanja radnicima i podjelom rada.'(str. 102.)Alati i oruđa nužnost ne mijenjaju, već je prikrivaju. Mašine su ubrzale ritam ponavljanja, no ponavljanje i beskrajnost samog procesa odaju ga kao radinost. Plodnost upotrebnih predmeta pretvara ih u potrošna dobra. Beskrajnost rada leži u obnavljanju potreba za potrošnjom; beskrajnost proizvodnje osigurala bi se gubitkom upotrebne naravi proizvoda, njihovim pretvaranjem u predmete potrošnje gdje bi se izgubila razlika između upotrebe i potrošnje. Naša potreba za brzom izmjenom stvari kojima smo okruženi dovela je do otvaranja granica koje štite ljudski svijet od prirode kojoj predajemo ugroženu trajnost ljudskog svijeta. Ideali homo fabera (stalnost, postojanost, trajnost) zamijenjeni su idealima obilja animal laboransa. Proizvođenje je pretvoreno u rad jer je razbijeno na sitne dijelove i podijeljeno.

-17.- Društvo potrošača

'Često se govori da živimo u društvu potrošača, no budući da su, kao što smo vidjeli, rad i potrošnja samo dva stupnja istog procesa koje je čovjeku nametnula nužda života, to je samo drugi način da se kaže da živimo u društvu radnika.'(str. 102.) Ovo je društvo posljedica izjednačavanja svih djelatnosti kao onih koje osiguravaju nužnost života i obilje. Društvo sve osuđuje na zarađivanje za život; umjetnici su jedini 'proizvođači' koji tu osudu izbjegavaju. Moderna teorija sve ozbiljne djelatnosti shvaća kao rad, a sve one koje nisu nužne za život i pojedinca shvaća kao igranje. Prema tome, i umjetnost se shvaća kao igra, i skupa sa svim ostalim djelatnostima nepovezanima s radom postaje hobi. Ovom modernom shvaćanju rada može se suprotstaviti činjenica kako su sve povijesne civilizacije shvaćale zarađivanje novca kao nepovezano s pravim sadržajem vještina koje su se nagrađivale novcem (medicina, arhitektura…). Platonova prava vještina tih zanimanja jest vještina kojom se umjetnik tj. profesionalni radnik oslobađa od nužnosti rada. Emancipacija rada i radničke klase značila je manje nasilja, ali ne i više slobode jer nasilje koje vrši čovjek (osim mučenja) ne može se mjeriti s prirodnom silom prisiljavanja na nužnost. Antika je porobljene robove prisiljavala na nužnost i time 'oslobađala' sebe. Novi je vijek je, veličanjem rada, umanjio štovanje vještina i smanjio količinu nasilja u ljudskim poslovima. Uzdizanje rada i nužnosti, smanjilo je djelatnosti koje izviru iz nasilja ili ukonačuju element nasilja kao što je to slučaj kod sveg proizvođenja. Povijest se možda ponavlja; i u doba propadanja Rimskog Carstva, zaposlile su se slobodne klase kako bi preuzele obaveze ropske klase.Opasnost kako će emancipacija rada podjarmiti čovjeka nužnosti, predvidio je i Marx (otuda i njegova revolucija kao emancipacija čovjeka od rada što je jedini utopijski element njegova učenja). Prema Marxu, emancipacija od rada bila bi emancipacija od nužnosti, potrošnje i razmjene tvari s prirodom što je uvjet ljudskog života. Automatizacija bi

mogla tu utopiju ostvariti, dokinuti 'muku i patnju' što su prirođene životu i ostaviti samo napor potrošnje. No, ova utopija ne može izmijeniti cikluse rada i potrošnje ljudskog života; ciklusi mogu promijeniti omjere, ali tad će se radna snaga, umjesto u radu, potrošiti u potrošnji i dokolici. Automatizacija vodi tom cilja, ali ritam strojeva će samo pojačati prirodni ritam života i učiniti još opasnijom osobinu života s obzirom na svijet - skršiti otpor trajnosti.Današnje je smanjivanje radnog vremena posljedica približavanja prirodnome, a ne posljedica modernosti koja je to radno vrijeme prvotno i produljila. Dakle, potrošačko je društvo zabrinjavajuće više kao ideal današnjeg društva, nego kao postojeće stanje; taj je ideal nekoć stvoren u umovima siromaha i kao san funkcionira sve dok se ne bi ostvario i otkrio kao lažni raj. Nada koja je nadahnula Marxa jest da će slobodno vrijeme emancipirati ljude od nužde i animal laboransa učiniti proizvodnima jest iluzija mehanističke filozofije po kojoj se radna snaga nikad ne gubi, već bi se u uvjetima ne-napora, posvetila 'višim' djelatnostima. To je zabluda; animal laborans se troši samo u potrošnji i tu leži opasnost kako se nijedan dio svijeta neće moći sačuvati od potrošnje u uništavanja. Svijet je pobijedio nuždu emancipacijom rada tj. ulaskom animal laboransa u javno područje. Ali, javno područje ne postoji u posjedu animal laboransa, već postoje samo privatne djelatnosti izložene javno. Posljedica je masovna kultura, ' a njezina (…) teškoća je sveopća nesreća koja s jedne strane proizlazi iz narušene ravnoteže između rada i potrošnje, a s druge iz ustrajnih zahtijeva animal laboransa da zadobije sreću koja se može postići samo tamo gdje je životni proces iscrpljenja i obnove, bola i oslobađanja od bola, savršeno uravnotežen.'(str. 109.) društvo potrošača još nije dostignuto, ali na putu smo k tome; zahtjev za srećom animal laboransa je znak kako se teži društvu gdje bi se sve potrošilo zapanjujućom brzinom. Svijet čovjeka je sastavljen od upotrebnih stvari, a ne od potrošivih; animal laborans prirodu vidi kao izvor potrošivih, dobrih stvari; homo faber prirodu vidi kao izvor bezvrijednih stvari koje se oplemenjuju izvedbom proizvodnje. Animal laborans ne bi mogao opstati bez potrošivih stvari, ali ni bez upotrebnih, trajnih stvari bez kojih ne bi bilo svijeta. Dakle opasnost društva potrošača jest zaslijepljenost rastućim obiljem i nesvjesnost nestalnosti života koji se ne ostvaruje u predmetima nakon rada.

Treće poglavlje - PROIZVOĐENJE -

-18.- Trajnost svijeta

Proizvod naših ruku, za razliku od rada tijela, stvara beskraj stvari, većinom upotrebnih, koje su svijet ljudskih rukotvorina. Te su stvari dokazi produktivnosti i, prema Marxu, ispit ljudske prirode. Ispravno korištenje te stvari ne uništava, a svijetu one daju stabilnost i sigurnost za smrtnog čovjeka. Ali, trajnost ljudske tvorevine nije apsolutna; i bez korištenja, ljudski je životni proces troši. Sve se vraća u procese prirode. Ipak, kraj pojedinačnih stvari ne znači i propast ljudske tvorevine gdje se one mogu nadomještati i izmjenjivati. Upotrebom se stvari trebaju koristiti, ali njihov kraj nije istovjetan kraju svih stvari namijenjenih potrošnji. Upotreba troši trajnost.Trajnost j ono zbog čega su stvari svijeta nezavisne od svojih proizvođača i nakratko se opiru njihovim željama. Stvari, gledajući tako, stabiliziraju svijet jer ljudi svoj identitete grade odnošenjem prema 'istoj stolici' i 'istome stolu'. Naspram subjektivnosti čovjeka stoji objektivnost njegovog svijeta. Ljudi su tu objektivnost izgradili od prirodnih sredstava kako bi se od prirode zaštitili. 'Bez svijeta, između ljudi i prirode postoji vječno kretanje, ali nikakva objektivnost.'(str. 112.)Upotreba i potrošnja nisu isto; proizvođenje i rad nisu isto; ali ih se zbog njihovog preklapanja poistovjećuje. Zajednički element upotrebe i potrošnje jest kontakt s živim organizmom. Doslovno tumačenje naravi upotrebnih predmeta, dovelo bi do zaključka kako je upotreba sporija potrošnja. No, uništenje je tu ključno; uništenje je dio upotrebe, ali inherentno je potrošnji. Upotrebna se dobra razlikuju od potrošnih jer njihovom su neupotrebom ona nezavisna i zbog nje mogu dugo odolijevati uništenju. Proizvođenje i rad se poistovjećuju jer je najnužniji rad, npr. obrađivanje tla, savršen primjer transformacije rada u proizvođenje. Ali, razlika ostaje jasna - kultivirana zemlja nije upotrebni predmet jer za svoju trajnost zahtijeva stalnu brigu i rad. Reifikacija - u kojoj se proizvod osigurava u vlastitoj egzistenciji - tu se ne zbiva.

-19.- Reifikacija

Posao homo fabera sastoji se u refikaciji. Čvrstoća dolazi od danog materijala koji je sam već proizvod ljudskih ruku. Da bi se stvorio materijal, potrebno je ugasiti životni proces prirodnog izvora (npr. stablo-drvo); dakle, nasilje je uvije prisutno u fabriciranju, a homo faber je uvije razoritelj prirode. Animal laborans je sluga prirode; homo faber se ponaša kao gospodar. No, iako se čovjekova produktivnost shvaća kao ona božanska, bog stvara iz ničega, a čovjek svoj svijet gradi od dane supstance, uništavajući tako dio bogom stvorene prirode. Ta nasilnost je temelj ljudske snage i suprotnost napora pukog rada. Iskustvo nasilnosti nosi samopouzdanje i zadovoljstvo, ali ne nosi

blaženstvo i užitak života provedenog u radu koji nose ritmični, koordinirani ljudski pokreti. Opis radosti rada odnosi se na ushit kojom se čovjek svojim snagama mjeri s nadmoćnom prirodom; izumom oruđa, čovjek je svoju snagu multiplicirao iznad prirodne mjere. Čvrstoća je rezultat te snage koja je, sama po sebi, produkt čovjekovih ruku. Pravu proizvodnju vodi model predmeta koji je ili ideja ili nacrt. Kakav god bio, model prethodi proizvodnji, kao što nužnost životnog procesa prethodi radnom procesu. Pitanje jest što dijeli najprivatnije tjelesne senzacije (bol, užitak…) koje se primjereno ne mogu dočarati ni reificirati, od mentalnih predodžbi koje se tako lako reificiraju (npr. riječ krevet izaziva predodžbu vizualnosti kreveta). Položaj proizvodnje unutar vitae activae, posljedica je što model, koji prethodi proizvodnji, proizvod nadživljuje i pogoduje beskonačnom slijedu proizvođenja. Ta je multiplikacija različita od ponavljanja koje obilježava rad jer ponavljanje goni biološki proces i potrebe tijela koje se stalno izmjenjuju. Multiplikacija, s druge strane, multiplicira nešto što u svijetu relativno permanentno i čvrsto postoji. Permanentnost modela i predodžbi, utjecala je na Platonovo učenje o vječnim idejama. Platonovska vječna ideja koja caruje nad fizičkim stvarima, slično funkcionira kao i jedinstvenost modela i mnoštvenost predmeta.Proces spravljanja određen je sredstvom i ciljem. Proizvod je dakle cilj (gdje, prema Marxu, proces završava u proizvodu), ali i sredstvo za proizvodnju tog cilja. Rad producira za cilj potrošnje, no, pošto tom cilju nedostaje permanencija proizvoda, cilj se određuje iscrpljenjem radne snage i proizvodima koji su sredstvo obnove radne snage. Spravljanje ima nedvojben kraj; ljudskoj se tvorevini dodaje nova stvar, dovoljna trajna da zadobije svoj entitet. Sama stvar ne treba ponavljanje procesa. Ponavljanje je uvjetovano zahtjevom za multiplikacijom na tržištu. Ovdje je ponavljanje uvjetovano zarađivanjem novca; kod rada je ponavljanje uvjetovano činjenicom da radnik mora jesti da bi radio i raditi da bi jeo. Spravljanje ima određen početak i kraj, rad ne. Homo faber je sposoban i uništiti svoja djela; zbog toga je on vladar jer vlada samim sobom i svojim djelima. Animal laborans to ne može.

-20.- Instrumentalnost i animal laborans

Instrumente koji olakšavaju i mehaniziraju rad animal laboransa, proizveo je homo faber. Oruđa i instrumenti su svjetovni, a najsvjetovniji su u radnom procesu jer nadživljuju i rad i potrošnju. Trajnost i stabilnost svijeta animal laboransu su predstavljeni primarno u oruđima i instrumentima, pa će, prema tome, u društvu radnika oni dobiti više značenja od svoje funkcije. Danas se prigovara kako su ljudi postali sluge strojeva koje su sami proizveli; to proizlazi iz radne situacije gdje proizvodnja služi potrošnji , instrumenti homo fabera u rukama animal laboransa gube svoj

instrumentalni karakter i gdje se gubi razlikovanje sredstava i cilja jer se ne zna troše ljudi da bi imali snage za rad ili rade za sredstva potrošnje. Gubitak tog razlikovanja u ljudskom ponašanje stoje u ovakvom odnosu: slobodna upotreba oruđa za neki proizvod, zamijenjena je ritmičnim ujedinjenjem tijela i alata kao ujedinjujuća sila. Rad zahtijeva ritmičnu koordinaciju; proizvodnja ne. U tom pokretanju, oruđa gube instrumentalni karakter i zamagljuje se razlika među čovjekom, alatom i ciljem. Radnim procesom vlada kretanje procesa i ritam koji se nameće radnicima. Oruđa za rad su u tom ritmu sve dok kretanje stroja ne počne uvjetovati kretanje tijela koje je najlakše mehanizirati do ritma radnog procesa. Od industrijske revolucije, animal laborans živi u svijetu strojeva jer iste upotrebljava za olakšavanje životnog procesa, a ne za izgradnju svijeta. Ljudska je snaga nadomještena prirodnim silama.Razlika između alata i strojeva vidi se u raspravi oko toga treba li se stroj prilagoditi čovjeku, ili čovjek stroju. Ali ta je rasprava jalova jer condicio humana uvjetuje čovjekovo egzistenciju i onime što mu je dano i onime što on napravi. Dakle, kad je proizveo strojeve, čovjek se prilagodio njihovom okruženju. Strojevi su zamijenili alat i oruđa. Stoga, važnost ove rasprave leži u tome zašto je pitanje prilagodbe uopće postavljeno. Nije se nikad sumnjalo u to kako je čovjek prilagođen svojim alatima ili svojim rukama. No, za razliku od alata koji su sluga čovjekovih ruku u svakom trenutku, strojevi primoravaju čovjeka da svoje prirodno kretanje prilagodi njihovom. To ne znači da je čovjek sluga stroja, ali znači da je ritam ljudskog tijela zamijenjen mehaničkim procesom. Prava značenja tehnologije vide se danas, u procesu automatizacije. Povijest tehnologije seže od parnog stroja (koji imitira prirodne procese) preko struje do automatizacije koja je kulminacija modernog razvitka , čak i ukoliko ju okončaju izumi nuklearnih otkrića. Današnja tehnologija usmjerava sile prirode u ljudsku tvorevinu; tehnologija budućnosti možda će usmjeravati sile svemira u prirodu na planetu. Usmjeravanje prirodnih sila u svijet ljudi je razorilo činjenicu da su predmeti cilj oruđa i sprava. Prirodne sile nastaju same od sebe i identične su svom procesu nastajanja, dok ljudski proizvodi nastaju korak po korak i za koje je proces nastajanja razdvojen od egzistencije. Prirodni procesi, unutar ljudskog nastojanja ka početku i kraju, dobivaju karakteristike automatizma, tj. kretanja koja se odvijaju sama od sebe i nadmašuju voljno ili svrhovito uplitanje. Način automatske proizvodnje ukida razlike među operacije i proizvoda kao i važnosti proizvoda nad operacijom. Kao što ne pristaju prirodi, ni ovome ne pristaju homo faber i njegov svijet. Raspravljanje o tehnologiji je otišlo u krivom smjeru koncentriranjem na štete i koristi strojeva za ljude. Ovdje je antropocentrički shvaćena instrumentalnost strojeva. Instrumentalnost oruđa i alata je povezanija s predmetom zbog čije su proizvodnje napravljeni; njihova je 'ljudska vrijednost' u upotrebi od strane animal laboransa. Dakle, homo faberova oruđa namijenjena su gradnji ljudskog svijeta; pitanje nije tko kome služi, već služe li strojevi još uvijek gradnji svijeta ili su oni ovladali svijetom svojim automatskim kretanjem i počeli ga uništavati. Automatizacija je poništila tvrdnju kako bi svijet trebao ovisiti o ljudskoj zamisli i poimanjima korisnosti i ljepote. Umjesto njih, smišljaju se

proizvodi čija funkcija ispunjava svoje osnove, ali čiji je oblik određen operacijom stroja. Svijet strojeva mijenja kategorije sredstva i cilja, dovodeći do besmislenosti raspravu o njima. Isto tako, usmjeravanje procesa prirode u ljudski svijet imati može uništiti tu ljudsku tvorevinu ili, poput prirode nekoć, snabdijevati ljude neograničenim sredstvima za život.Svijet strojeva je, za društvo radnika, zamijenio zbiljski svijet. Procesom stalne operacije, svijet strojeva čak gubi i svoj svjetovni karakter, karakterističan za ranija oruđa i alate. Svijet strojeva se hrani prirodnim procesima i povezuje se s biološkim procesima, pa se činim kako strojevi ljudima odgovaraju kao oklop kornjači. Tehnologija nije proizvod ljudskog napora da poveća materijalnu snagu, već biloški razvitak ljudi u kojem se strukture ljudskog organizma transplantiraju u čovjekovu okolinu.

-21.- Instrumentalnost i homo faber

Sprave i oruđa homo fabera određuju svu proizvodnju. Cilj opravdava sredstva, ali ih proizvodi i organizira. Oruđa i sprave stvaraju se radi finalnog proizvoda, no taj proizvod zapravo uvjetuje sve u proizvodnom procesu i prema njemu se sve prosuđuje. Mjerila sredstva i cilja se primjenjuju i na sam proizvod; on predstavlja svršetak proizvodnog procesa, ali ne postaje cilj za sebe dok ne postane upotrebni predmet. Nevolja s takvim mjerilom korisnosti jest da u utilitarnom svijetu svi ciljevi su kratkoročni i moraju postajati sredstva za neke daljnje ciljeve. Poteškoća utilitarizma, dakle, jest, nesposobnost razlikovanja korisnosti i smislenosti ('zato da bi' i 'radi'). Ideal korisnosti u društvu obrtnika više nema veze sa upotrebljivošću, već sa smislom. 'Homo faber prosuđuje 'radi', a sve čini 'zato da bi'.'(str. 125.) Međutim, utilitarizam se gubi u svom baratanju kategorijama sredstava i ciljeva; ne iznalazi princip koji bi te kategorije mogao opravdati; stoga, korisnost shvaćena kao smisao postaje besmislenost. Dokinuti lanac sredstava-ciljeva moguće je samo proglašavanjem neke stvari 'ciljem za sebe'. Homo faberovi ciljevi, jednom postignuti postaju sredstva; ali, smisao mora biti trajan i ne smije gubiti svoj karakter s obzirom na to je li ili nije ostvaren. Homo faber je proizvođač izgubljen u nizu sredstava-ciljeva i zbog toga ne uspijeva razumjeti smisao (kao što animal laborans ne može razumjeti instrumentalnost). Smislenost svijeta za homo fabera je neuhvatljivi 'cilj za sebe'. Besmislenost utilitarizma može se okončati okretanjem od objektivnog svijeta stvari na subjektivnost upotrebe. Prema tome, antropocentrički svijet postavlja čovjeka kao 'mjeru svih stvari' i u njemu završava lanac ciljeva i sredstava. Homo faber, tragično, ispunjenjem svojih djelatnosti počinje degradirati svijet stvari, tj. proizvod svog tijela i duha. U usporedbi s čovjekom, vrijedne stvari gube vrijednost i postaju sredstva. Kant je vrhunac antropocentričkog utilitarizma homo fabera; njegova formula po kojoj čovjek nikad ne smije biti sredstvo za neki cilj, već svrha

sama u sebi, jest bila politička formula, ali njeno porijeklo leži u utilitarnom mišljenju.Homo faber instrumentalizira i obezvrijeđuje prirodu jer njena vrijednost ne dolazi od reifikacije proizvođenja. Homo faberov stav prema svijetu kod Grka je izazvao proglašavanje umijeća i obrta prezirnim djelatnostima (iz osude nisu izdvajali ni kipare i arhitekte). Grci su se bojali obezvređivanja svijeta i prirode antropocentrizmom i prezirali su dosljedni utilitarizam. Platon je među prvima uvidio kako 'čovjek je mjera svih stvari' znači kako se sve podređuje čovjeku koji upotrebljava i instrumentalizira, a ne čovjeku govorniku i misliocu. Platon je shvatio kako čovjek time nije samo mjera onoga što o njemu ovisi, već o svemu što jest.

-22.- Tržište razmjene

Moderno doba je iz javnog prostora isključivalo političkog čovjeka, a antika je isključivala homo fabera, no u ovim slučajevima isključenje nije bilo tako samorazumljivo kao što je to bilo isključenje radničke klase prije emancipacije u 19. st. moderno je doba znalo kako politika nije samo funkcija društva, ali je svejedno smatralo nevažnim sve što nije bilo osnaženo zakonom i poretkom. 'Ljudska sposobnost na kojoj je zasnovalo svoj zahtjev o prirodnoj navlastitoj produktivnosti društva bila je neupitna produktivnost homo fabera.'(str. 130.) Antika, s druge strane, je posjedovala zajednice u kojima političko nisu određivali građani; oni su svoj javni domet imali u proizvođenju za ljude (za razliku od robova). U takvim političkim zajednicama javni prostor nije bio sastajalište građana, već tržnica gdje su obrtnici razmjenjivali proizvode i dokazivali svoje vještine. U Grčkoj se taj prostor koristio za odvraćanje pozornosti ljudi od politike. Ta trgovišta su izlagala dobra za prodaju, ali i njihovu proizvodnju. Upadljiva proizvodnja značajna je za društvo proizvođača, kao što je i upadljiva potrošnja značajna za društvo radnika.Homo faber, za razliku od animal laboransa, može izgraditi svoje javno područje koje je tržište razmjene. Homo faber gradi odnos s drugim ljudima razmjenom proizvoda jer su oni proizvedeni u privatnosti tj. u izolaciji. Jedina društvenost koja izrasta izravno iz obrtništva jest potreba majstora za pomoćnicima. Međutim, proces u kojem obrtnik uči šegrta brzo završava, a timski rad je poguban za obrtništvo jer je tu riječ obliku podjele rada i kidanju operacija na dijelove. S druge strane, majstorova produktivnost ne podrazumijeva zajedničko djelovanje i razgovor jer on svoju izolaciju napušta tek onda kad završi proizvod.Tržište razmjene kao područje javnog djelovanja homo fabera, prema Marxu, nije bilo mjesto susreta proizvođača, već vlasnika roba i razmjenskih vrijednosti. Marxova degradacija ljudi u robu nastaje u manufakturnom društvu kad razmjena proizvoda postane glavnom javnom djelatnošću, a ljudi se prosuđuju po kakvoći njihovih proizvoda. S druge strane, radno društvo ljude sudi prema funkciji koju obavljaju u radnom procesu. Ovo je društvo samo naizgled humanije jer u njemu raste cijena rada, ali taj rad samo pogoduje radu stroja koji sve stvari pretvara u potrošna dobra.

Tržište razmjene mora postojati prije uspona proizvođačke klase koja potom proizvodi isključivo za tržište tj. razmjenske, a ne upotrebne predmete. Pritom, mijenja se kvaliteta proizvoda jer trajnost ostaje najviši kriterij, ali više nije tu da stvar pripremi za upotrebu, već da je priredi za razmjenu. Upotrebna vrijednost se odnosi prema razmjenskoj vrijednosti, kao što se trgovac odnosi prema proizvođaču. Na tržištu razmjene sve stvari postaju 'vrijednosti', a ta se sastoji isključivo od uvažavanja javnog prostora gdje se stvari pojavljuju kao robe. Vrijednosti nisu produkt ljudske djelatnosti, već uvučenosti proizvoda u vječno promjenjivu međuodnosnost razmjene među članovima društva. Na tržištu razmjene ne postoji 'apsolutna vrijednost'.

-23.- Permanentnost svijeta i umjetničko djelo

Umjetnička djela daju ljudskoj tvorevini stabilnost, ali nemaju nikakvu korisnost sami po sebi; jedinstveni su i ne razmjenjivi; cijena im se na tržištu određuje proizvoljno. Umjetnička djela van su nužnosti i potreba svakodnevice, beskorisna su, ali iznimno trajna i najsvjetovnija od svih stvari; prirodni ih procesi ne razdiru jer ne podliježu upotrebi. U toj je trajnosti predstavljena stabilnost ljudske tvorevine. Izvor umjetničkog djela je mišljenje koje ispoljava emocionalnu snagu u svijet. Reifikacija kod umjetničkih djela je metamorfoza koja teži obrnuti prirodne tokove. Duh umire u proizvodu i oživljava se u onome tko u umjetničkom djelu uživa. No, ta smrtnost nije ista u svim umjetnostima. U glazbi i pjesništvu koje su najmanje materijalistične, reifikacija je svedena na najmanju mjeru. 'Mladi pjesnik i muzičko čudo od djeteta mogu postići perfekciju bez puno vježbanja i iskustva - fenomen kakvoga je teško naći u slikarstvu, kiparstvu ili arhitekturi.'(str. 138.) Pjesništvo je najbliže mišljenju jer se sjećanje ovdje ritmom izravno transformira u pamćenje.Mišljenje i spoznavanje nisu isto jer mišljenje bez transformacije značajka umjetnosti i filozofije, dok je spoznavanje koje slijedi neki cilj ključ znanosti.

Peto poglavlje - DJELOVANJE -

-24.- Raskrinkavanje djelatnika u govoru i djelovanju -

'Ljudska pluralnost, osnovni uvjet i djelovanja i govora, ima dvojak karakter jednakosti i različitosti.'(str. 142.) Različnost ljudi nije isto što i drugotnost jer drugotnost je, prema srednjovjekovnoj filozofiji, svojstvo alteritasa tj. jedna od četiri značajke bitka. Drugotnost je važan aspekt pluralnosti; ona je razlikovanje jednog od drugog. Čovjek dijeli drugotnost sa svime što jest, različnost dijeli sa svime što je živo; one su u čovjeku ujedinjene, a ljudska je pluralnost paradoksalna pluralnost jedinstvenih bića.Tu jedinstvenu različnost otkrivaju govor i djelovanje jer se ljudi jedni drugima kroz njih pojavljuju. Za razliku od svih drugih djelatnosti vita activae, govor i djelovanje su temelj ljudskog života bez kojih bi život, za svijet, bio mrtav jer se njima u svijet uvrštavamo. Djelovanje podrazumijeva inicijativu, pokretanje koje je, kao princip, u svijet ušlo stvaranjem čovjeka. Počinjanje ima snažan aspekt neizvjesnosti, neočekivanosti; novo se uvijek zbiva protivno pravilnosti statističkih zakona vjerojatnosti. Kako je čovjek jedinstven i može djelovati, od njega se uvijek može očekivati neočekivano. Povezanost djelovanja i govora uvjetovana je primordjalnim, specifično ljudskim činom koji mora sadržavati odgovor - to je pitanje 'Tko si ti?'. U djelovanju i govoru ljudi raskrinkavaju svoje identitete, pokazuju se u ljudskom svijetu i to u jedinstvenom obliku tijela i zvuku glasa.

-25.- Splet odnosa i odigrane priče

Govor osujećuje naše planove kada nekoga želimo identificirati; pitanje 'tko' postaje pitanje 'što' pri čemu se sve svodi na prikaze nečijeg karaktera, dok izmiče njegova jedinstvenost.Taj je osjećaj promašenosti prisutan u filozofiji u obliku nemogućnosti da se determinira bit čovjeka kao čovjeka.