GODINA XLII. Uskrs 2015 BrOJ 1

S r e t a n U s k r s

I s u s o v o u s k r s n u ć e

Dragi štovatelji Čudotvorne Gospe Sinjske, poštovani vjernici!

U ovoj jubilarnoj 300. godini našega Svetišta ovoga Uskrsa u srcima svih vjernika i hodočasnika posebno će odjeknuti anđelov navještaj ženama: “Ne bojte se! Ta znam: Isusa Raspe-toga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu... Hajde, vidite mjesto gdje je ležao”, (Mt 28, 5-6).

To je vrhunac evanđelja, to je ra-dosna vijest u pravome smislu riječi: Isus, raspeti, uskrsnu! Taj je događaj temelj naše vjere i nade. Da Krist nije uskrsnuo, kršćanstvo bi izgubilo svoj pravi smisao i vrijednost; sve-ukupno bi poslanje Crkve izgubilo svoju vrijednost, cjelokupno bi po-slanje Crkve bilo uzaludno, jer se u tome krije njegovo trajno ishodište. Poruka koju kršćani nose u svijet je ova: Isus, utjelovljena ljubav, umro je na križu za naše grijehe, ali Bog Otac uskrisio ga je i učinio Gospo-darom života i smrti. U Isusu ljubav je izborila pobjedu nad mržnjom, dobro nad zlom, istina nad laži, život nad smrću.

Zato je Uskrs najveći kršćanski blagdan, jer je Kristova pobjeda, koju je On izvojevao nad zlom, grijehom i smrću, važna za sve nas ljude. “Svojom smrću on je smrt uništio da bi nama smrtnicima da-rovao besmrtnost.” Sin je Božji do-šao među nas ljude i radi nas. On je podnio smrt na križu i radi nas je uskrsnuo. “Radi nas ljudi i radi našega spasenja!” (Vjerovanje)

Uskrsli Krist koji je živio među nama nije nas ostavio u dvoumici. Nije samo govorio o pobjedi nad smrću, nego ju je i pobijedio kako je rekao. Svojim uskrsnućem postavlja temelj ljudskoga optimizma, temelj kršćanstva. Time je promijenio ža-lost i suze u radost i klicanje. To je pobjeda za kojom je cijelo čovječan-stvo vapilo, a samo je bilo nemoćno da je bez Njega ostvari.

Tako je naš ljudski život dobio novi smisao te je čovjek postao dio-nik uskrsnuća, dionik Kristove po-bjede nad zlom, grijehom i smrću. Stoga svima koji u Krista vjeruju i koji u svojemu životu slijede nje-gov nauk, vršeći djela ljubavi prema Bogu i prema svakome čovjeku kao prema svome bližnjemu, Bog daje svoj božanski život, život koji je jači od smrti.

Zbog toga tijekom cijele ove godine našega 300. jubileja poruču-jem svima: “Dođite i vidite!” Uskr-sli Krist s Marijom nas poziva. U svakoj ljudskoj situaciji, označenoj krhkošću, grijehom i smrću, rado-sna vijest nije tek puka riječ, već je svjedočanstvo bezuvjetne i vjerne ljubavi. To znači izaći iz sebe i poći u susret drugomu, biti blizu onomu koji je ranjen životom i dijeliti svoja dobra s onim kojemu nedostaje i ono najpotrebnije, ostati uz onoga koji je bolestan, star ili isključen.

Uskrsli nas Krist zajedno sa svo-jom Majkom poziva dođite i vidi-te! Ljubav je jača od smrti, ljubav daje život, na tlu ljubavi i u pustinji

Glasnik “Gospa Sinjska”: Glasilo Svetišta i Župe Gospe Sinjske Izlazi povremeno s dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara

Izdavač: Franjevački samostan Sinj Fratarski prolaz 4, 21 230 Sinj Tel. 021/707 010 ili 825 019 - Fax: 021/ 707 020 e-mail: gospa.sinjska.svetiste@gmail.com

Glavni i odgovorni urednik: fra Petar Klapež

Uredništvo: fra Ante Bilokapić, fra Gabrijel Jurišić, fra Petar Klapež, fra Antonio Mravak i fra Blaž Toplak

Lektor: Anita Grčić

Foto: AB Sinj

Naslovnica: Prezbiterij crkve Gospe Sinjske.

Posljednja stranica omota: Maketa idejnog projekta nove Crkve u Brnazama

Tisak: Jafra-print d.o.o., Solin

Žiro račun: Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja - Franjevački samostan Sinj 2330003-1100061215 - Splitska Banka - Sinj

Devizni račun: 34400-620-21-7031-1035142 Splitska Banka - Sinj

Cijena: 10 kn

Sadržaj

Isusovo uskrsnuće posebna radost u tristotome jubileju našega Svetišta ...........3

Veliko trodnevlje ..............................................4Odricanje u svjetlu poniženja Sina Božjega ....7Rizici opstanka države i naroda .......................9Sadašnjost koja ima budućnost ......................11Hrvatske zemlje u osmanlijskome razdoblju

16. i 17. stoljeća .........................................15Čudotvorna Gospa Sinjska i “Alka” (II.) .......19Sakrament pomirenja u Svetištu ....................22Predstavljanje Kalendara 300. obljetnice

slavne pobjede uz Gospin zagovor 1715. ..26Mariborska metropolija hodočasti

Gospi Sinjskoj ............................................27Spomendan blaženoga Alojzija Stepinca .......28Zlatna krunica Gospi Sinjskoj ........................29Izrada zlatne krunice ......................................29Ususret proslavi 300. obljetnice .....................30Dekanatski susret ...........................................30Djeca izvela božićni igrokaz ..........................31Sjemeništarci u Potravlju ...............................31Susret ministranata u Sjemeništu ...................32Sv. Apolonija ..................................................32Duhovna obnova za studente teologije ..........33Prvi nacionalni susret Bogu posvećenih osoba

u Mariji Bistrici..........................................34Obećanja i primanja u FRAMU .....................35Međunarodni znanstveni skup o 300. obljetnici

slavne obrane Sinja 1715. godine ..............36Bogoslužje Velikoga tjedna

u Svetištu Gospe Sinjske ...........................38

fra Petar Klapež, gvardijan i upravitelj Svetišta

p o s e b n a r a d o s t

2

I s u s o v o u s k r s n u ć e

procvjeta nada, te tako kao Kristovi učenici imamo s njime udjela i u njegovu uskrsnuću.

Od uskrsnoga jutra ne prestaje spomen toga događaja, slavljenje Kristova uskrsnuća. Svi kršćani kliču od radosti. Da, to je najveći i najradosniji događaj što se zbio u ljudskoj povijesti! To je temelj na-šega uskrsnuća! Mi smo po krštenju već sad dionici toga svog uskrsnuća. Naša vjera i nada imaju temelj u Isusovu Uskrsnuću.

Zajedno s Marijom, Majkom njegovom i Majkom našom, idimo radosno u susret vječnomu Uskrsu!

Draga braćo i sestre, završavam s vama ovo razmišljanje o Uskrsu, ali vas molim da u ovoj 300. obljetnici našega Svetišta nastavimo hod vjere koju su nam predali naši pradjedovi, djedovi i očevi. Smjerokaz na tome putu dat će nam Krist Uskrsli i nje-govim svjetlom obasjana vjera koju nam je predala njegova i naša nebe-ska majka Marija, Čudotvorna Gos-pa Sinjska. I ne sumnjajmo da ćemo uz pomoć njezinu doći do istine, jer svojim je uskrsnućem Krist otvorio panoramu povijesti i pobjedonosne budućnosti. Po Kristovu Uskrsnuću Bog je napravio rez iz kojega suklja svjetlo nove nade.

Zahvalni za Kristovo uskrsnu-će, obdareni nadom života koji ne umire, a koji se tijekom tristoljetne povijesti živi i svjedoči u našemu Svetištu, posebno u ovome jubile-ju, budimo i mi graditelji novoga svijeta, da po nama i zbog nas i na-ših dobrih djela, djela ljubavi, ovaj svijet bude bolji, novi, ljepši i rado-sniji, te ga takvoga predamo novim naraštajima.

Svim štovateljima Čudotvorne Gospe Sinjske neka je blagoslovljen Uskrs!

Sretan Uskrs želim i svim lju-dima dobre volje koji iskreno traže svjetlo na putu svoga života.

Svim hodočasnicima koji na svo-me hodočasničkom putu tijekom ove

godine 300. jubileja pohode naše Svetište želim iskrenu dobrodoš-licu u susretu s Uskrslim Kristom Gospodinom i našom nebeskom Majkom − Čudotvornom Gospom Sinjskom.

Sretan Uskrs, aleluja!

Logo proslave 300. obljetnice, akademski slikar Ivan Grgat

u t r i s t o t o m e j u b i l e j u n a š e g a s v e t i š t a

3

velIko trodnevlje

sveto trodnevljeU svakodnevnome govoru navikli smo ubrajati u

sveto trodnevlje Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu. Sveto trodnevlje započinje misom Večere Gos-podnje, nastavlja se liturgijom Velikoga petka, Uskr-snim bdjenjem, dnevnom misom na Uskrs, a završava službeno večernjom misom uskrsnoga dana. Ovdje je potrebno napomenuti da je večernja misa Velikoga če-tvrtka − u liturgiji − predvečerje sutrašnjega dana, jer su kod Židova veliki blagdani počinjali večer uoči istoga.

Stari su hrvatski pisci Uskrs nazvali Vazmom, što je izvedenica od grčke riječi “azima” koja doslovno znači “beskvasni kruh”, a skraćeno se upotrebljavala za židov-sku Pashu, kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i svojim uskrsnućem. Uskrs je najstarija i konstitutivna svetkovina kršćanske zajednice. Često se može čuti u ovome vremenu liturgijske godine izraz ‚vigilija‘. Sv. Augustin tako je nazvao Uskrsno bdjenje, a doslovno znači “majkom svih bdjenja”.

Naime, Kristova Pasha − njegov prijelaz s ovoga svijeta k Ocu po muci, smrti i uskrsnuću − predmet je slavljenja nedjelje, kao ‚maloga Uskrsa‘, ali i svih ostalih euharistijskih slavlja tijekom liturgijske godine koja su se postepeno razvila upravo od Uskrsa. U ovome kratkom prikazu pokušat ćemo prikazati bogatstvo liturgijskih slavlja ovih najznačajnijih dana za svakoga kršćanina.

veliki četvrtak − večera GospodnjaNa ovaj dan nema dnevnih sv. misa, jedino se slavi

misa Večere Gospodnje koja je godišnji spomen-čin ustanovljenja svih naših euharistijskih slavlja. U kate-dralama, kao matičnim crkvama svake biskupije, biskup ujutro ovoga dana slavi liturgiju sa svim svećenicima svoje biskupije. Tada se blagoslivlja bolesničko i kate-kumensko ulje, a posvećuje se također i krizmano ulje

te ulje za ređenje svećenika. Nakon biskupove propovi-jedi svećenici obnavljaju obećanja dana na ređenju, da će vjerno obavljati prihvaćenu službu. Uvečer se slavi euharistija u svim crkvama. Nakon Ivanova izvještaja o Isusu koji za vrijeme Večere pere učenicima noge, sam predvoditelj slavlja (u nekim zajednicama) pere dvana-estorici odabranih noge i tako podsjeća sve okupljene da je euharistija upućena na život − bratsku ljubav svih kršćana koju trebaju širiti u svijet.

veliki petak Muke GospodnjeDanašnji obred Velikoga petka razvio se od onoga

koji su već u IV. st. uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena 320. godine pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Od tada su se kršćani počeli skupljati popodne na Golgoti i tamo imali službu Riječi. Današnji obred Velikoga petka započinje prostracijom svećenika i poslužitelja ili pak klečanjem u šutnji. Nakon toga slijede čitanja, čiji je vrhunac svake godine Muka po Ivanu. Crkva nakon homilije izriče sveopću molitvu kao zaključak službe riječi.

Ove su molitve vrlo stare te uključuju sve ljude, od pape, vjernika, katekumena, kršćana koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, Židova, članova nekr-šćanskih religija, onih koji ne vjeruju u Boga, upravitelja država, bolesnih, gladnih, zatvorenih, putnika, iseljeni-ka, umirućih. Slijedi klanjanje Križu. Ono počinje cele-brantovim predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: “Evo drvo Križa, na kome je visio Spas svijeta!” Vjernici se mogu slobodno pokloniti Križu ili ga poljubiti.

Poželjno je da to učini svaki član zajednice. Dok traje poklon članova zajednice Križu, pjeva se stara tužaljka “Usta moja, opjevajte”, koja stavlja u usta trpećemu Isusu dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok

A. Jakelić, Posljednja večera, Sinj

4

kopljem. Posljednji dio obreda ovoga dana jest pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na sporednome oltaru. Obred počinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se samo pristupa pričesti. Liturgija zavr-šava otpusnom molitvom te se vjernici razilaze u šutnji. Tišina je u crkvi i u srcima vjernika, tišina kojom Bog progovara onima koji su ga spremni slušati − Spasitelj je mrtav da bi nas smrtne izveo u vječni život.

velika subota − uskrsno bdjenjeOd obreda Velikoga petka tijekom cijele Velike subo-

te Crkva “šuti”. Navečer se vjernici okupljaju na bdjenje. Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi pridružujući katekumene Kristu raspetomu i uskrslomu. Današnji obred Vazmenoga bdjenja sastoji se od službe svjetla s blagoslovom ognja i Vazmenim hvalospjevom, službe riječi sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja koja iznose ključne događaje povijesti spasenja, krsne službe s litanijama svih svetih, blagoslovom vode, krštenjem odraslih ili obnovom krsnih obećanja, euha-ristijske službe pod kojom novokršteni donose misne darove te prvi put blaguju Tijelo Kristovo.

Za vrijeme službe svjetla u samoj crkvi ugašena su svjetla, a predsjedatelj pred crkvom blagoslivlja oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. Možda bi ovdje

bilo zgodno spomenuti simbolizam svijeće: svijeća je djevičanski plod pčela i zato je prikladna da bude sim-bol Krista, Sina djevičanske Majke. U uskrsnu svijeću predvoditelj slavlja ucrtava križ te prvo i posljednje slovo grčkoga alfabeta. Nakon toga pali se svijeća od blagoslovljenoga ognja, nosi kroz Crkvu s tri ‚postaje‘: pri dnu crkve, u sredini i pred oltarom. Đakon ili onaj koji nosi svijeću podiže je i pjeva: “Svjetlo Kristovo”. To je epegzegetski genitiv i znači: “Svjetlo koje je sam Krist”. Na taj poklik vjernici odgovaraju: “Bogu hvala!” Nakon toga slijedi Vazmeni hvalospjev, čiju je ljepotu potrebno doživjeti slušanjem.

vazmeni hvalospjev...

“Ovo je noć koja svjetlošću stupa, rasprši tmine grijeha. Ovo je noć koja danas po svem svijetu one, što u Krista vjeruju, od tmina grijeha i od opačina otima, vraća milosti i pridružuje svjetosti. Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao.”

služba riječiSlužba riječi je dugačka zato što su vjernici u starini

željeli dočekati zoru uskrsnoga jutra razmatrajući “divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju” (Rimski misal), a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija je završavala euharistijskom službom. Iz Staroga zavjeta imamo se-dam čitanja koja govore o značajnijim Božjim zahvati-ma u povijesti izraelskoga naroda. Iza svakoga čitanja celebrant moli molitvu koja je povezana s pročitanim. Nakon posljednjega starozavjetnog čitanja slijedi Slava koja se nije pjevala u vremenu korizme. Slijedi čitanje Pavlove poslanice te evanđelje o otkriću praznoga groba koje nam donosi Luka.

Krsna služba započinje blagoslovom vode kojemu prethode Litanije svih svetih. Nakon blagoslova vode sli-jedi odricanje od grijeha, to jest od Sotone, te ispovijest vjere. Vodom će zatim biti kršteni odrasli katekumeni ili djeca koja će se krstiti u ovoj noći. Ako nema kandidata za krštenje, tada predvoditelj škropi sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja koja su dali Bogu osobno ili su ih dali njihovi roditelji i kumovi.

Euharistijska služba u Vazmenome bdjenju vrhunac je Kristove prisutnosti u ovoj noći nakon što smo ga doživjeli prisutnoga u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u riječi te u krštenju. Euharistija ostvaruje prisutnost Krista pod prilikama kruha i vina, koji je među nama prisutan u svakodnevnome životu kao Uskrsli, a posebno u svakome euharistijskom slavlju kada nam daje samoga sebe za naše suobličenje njemu Proslavljenomu.

Barokno Raspelo, Sinj

5

PosljednicaSvetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici! Janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi. Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta: Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada. Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je? “Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsloga, Anđele i platno bijelo u kom bješe sveto tijelo. Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje; Pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje.” Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine; Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! Amen, aleluja!

Zašto se toliko mijenja datum uskrsa?Uskrsni su se događaji Kristova života odvili u okvi-

rima stare židovske Pashe. On je proslavio svoju vaz-menu večeru, proživio svoju muku i smrt i doživio svoj Uskrs za vrijeme toga židovskoga blagdana. On je tomu blagdanu dao i konačan, svoj smisao, naznačio mu novu perspektivu koja doseže sam prag vječnoga života.

Židovi su slavili Pashu 14. dana mjeseca nisana. Bio je to sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgovara našemu ožujku i travnju, s početkom proljeća. U Crkvi se u prvo vrijeme Uskrs nije slavio u svim krajevima podjednako, ali uvijek u vezi sa židovskom Pashom. Koncil u Niceji godine 325. donosi opće pravilo za datum Uskrsa kako bi svi u jedan glas i u isti dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa.

Uskrs se otada slavi u nedjelju koja pada nakon punoga mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, ekvinocij. Tako se Uskrs pomiče između 21. ožujka i 25. travnja; otkad je Grgur XIV. godine 1528. reformirao kalendar (Hrvatski sabor ozakonjuje ga 1587.), a istočne crkve ostaju po julijanskome kalendaru.

Tako blagdan nad blagdanima, kako se u kršćanskoj predaji zove Uskrs, nažalost ne slave svi kršćani u isti dan. Postoji sveopća težnja da se dođe do što usklađeni-jega svjetskoga kalendara. Tomu bi mnogo pridonijelo kada bi se Uskrs slavio uvijek na isti dan. Katolička se Crkva na II. vatikanskom koncilu izjasnila u prilog takva kalendara, uz uvjet da ga prihvate i druge Crkve. Po da-našnjemu računanju, Isusov se Veliki petak one godine dogodio 7. travnja, a Uskrs 9. travnja. Taj bi datum bio prikladan za buduće stalno uskrsovanje.

uskrs“Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego

uskrsnu!” (Lk 24, 5−6)Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Na

Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva − Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa, onoga istog kojega su ljudi raspeli, uskri-sio i učinio Gospodarem svega stvorenoga. Kristovo je uskrsnuće bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu povijesti: Krist je uskrsnuo, s njime i mi neprestano uskrsavamo. Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica zasni-va, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskrslomu Kristu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima sve do danas. Kristovo uskrsnuće početak je novoga svijeta i zalog je našega uskrsnuća koje se već sada ostvaruje, dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini oči-tovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. Stoga nas Uskrs poziva na uskrsnu radost i poručuje nam da zbilju uskrsloga Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu.

“Uzdignimo se k njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u nje-govu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću”, ističe sv. Leon Veliki.

FPKJ. Botteri Dini, Uskrsli Krist, Sinj

6

odricanje u svjetlu poniženja sina Božjega

Uz pobožnost križnoga puta jedan od najčešćih načina kako se korizmeno vrijeme provodi jest odricanje od nečega. Čak i oni kojima sama

vjera puno ne znači ili koji nemaju veze s Crkvom još uvijek se u to vrijeme odlučuju za neki oblik odricanja. Ankete pokazuju da se danas ljudi odriču poglavito onoga što nazivamo luksuzna dobra, onoga izobilja bez kojega u životu ionako možemo: alkohola, cigareta, mesa, slatkiša, računala, televizije, interneta, društvenih mreža, automobila… No, koliko god to na prvi pogled djelovalo još pobožno, zapravo njihova argumentacija počesto nije povezana s vjerskim motivima. Razlog nije duhovna priprema za slavlje najveće kršćanske svetko-vine Uskrsa ili nastojanje oko autentičnije kršćanske egzistencije, nego su češće motivi osobna dobrobit: odričem se toga i toga jer je to dobro za zdravlje, jer ću smršavjeti, jer ću manje trošiti itd. Odricanje od nečega da bismo bili bliže Bogu ili bližnjemu u potrebi, ili pak od nečega nama stvarno nužnoga, kao da više nije u svijesti današnjega čovjeka.

Odricanje je stav ili ponašanje u kojemu svjesno ne dostižemo ili ne ostvarujemo ono što nam se nudi, ono što nam je dohvatljivo i moguće, ono što nam čini život udobnijim, boljim, bogatijim, poznatijim. Odreći se

znači dati nešto od sebe što mi je vrijedno, dragocjeno, radi jedne više svrhe, radi dobra Drugoga i drugih.

Za nas vjernike odricanje se ne zaustavlja tek u nekoj izvanjskoj stvari ili činu, nego treba postati stav i način postojanja koje nalazi svoj izvor i primjer u samome odricanju Isusa Krista. Na poseban način to odricanje Sina Božjega opisuje kristološki himan u Po-slanici Filipljanima. No, važan je i kontekst toga staroga hvalospjeva. Pavao najprije opominje prve kršćane na europskome tlu da budu jedinstveni u ljubavi. Život u takvoj ljubavi konkretizira se u životu u poniznosti koja uvijek ima u vidu dobro drugoga. U tome smislu Apostol im predstavlja za primjer Isusa Krista koji je pokazao da se put ljubavi sastoji u putu poniženja i odricanja, koji je sam išao u poslušnosti sve do križa. Pavao poziva da svaki član Crkve u Filipima preuzme na sebe upravo taj stav kenoze Sina Božjega.

Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njeguj-te, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mi-šljenje kao i u Kristu Isusu:

S. Skoko, Šimun pomaže Isusu nositi križ, na Starom gradu

7

On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.

(Fil 2,2−8)

Ključni je pojam ovdje “kenoza”, koji se u tek-stu pojavljuje u glagolskome obliku. “Kenoza” znači ispražnjenost, lišenost, poniženje. Njome se opisuje samoponiženje, samolišavanje Sina Božjega. Egze-getski i teološki bilo je različitih tumačenja u čemu je stvarnost kenoze. No, temeljno je sljedeće: 1. Sin Božji, koji je iste božanske biti s Ocem, odrekao se, lišio se svoje božanske slave i moći kao nečega dragocjenoga kako bi postao ljudsko biće, kako bi se utjelovio; 2. Ne samo da se utjelovio, nego je ponizno preuzeo na sebe lik roba ili sluge; 3. Njegovo poniženje ide dotle da se, premda nevin, iz poslušnosti Ocu predao za nas ljude u smrt na križu.

I drugi tekstovi Novoga zavjeta govore o samoodri-canju i samoponiženju Sina Božjega, koje je ostvario ušavši u ljudsku povijest utjelovljenjem; Iv 1,14: “I Riječ tijelom postade.” “Sarx” podrazumijeva tijelo u slabosti, prolaznosti, grešnosti, smrtnosti. Sin Božji odriče se svoga božanskoga stanja, iz ljubavi prema čovjeku, da bi nas uveo u svoje uzvišeno stanje koje Njemu pripada odvijeka po naravi; 2 Kor 8,9 govori slično: “Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siro-maštvom obogatite.”

Vječni Sin Božji ušao je u svijet i uzeo ljudsku narav lišivši se slave i sjaja koji mu pripadaju kao Bogu. Utje-lovljenjem započinje svoje odricanje, koje ostvaruje i za vrijeme čitavoga svoga zemaljskoga života u različitim poniženjima, u jednostavnosti življenja, u solidarnosti s beznačajnima i odbačenima u društvu, u trpljenju i smrti na križu, u svemu onome što po našim mjerilima “ne doliči” samome Bogu. Sin Božji postaje čovjekom na potpuno neočekivan način, na način protivan svim ljudskim očekivanjima koja su bila vezana uz predodž-be Boga. Bog čini ono što nitko od ljudi nije očekivao. Svoju božansku prisutnost u povijesti i vremenu poka-zuje skriveno u čovjeku Isusu Kristu, te ju je moguće prepoznati samo vjerom. Sin Božji svjesno se odriče svake teofanije, prednosti i samopredstavljanja u svo-me božanskom veličanstvu te odabire samoponiženje, koje je u konačnoj konsekvenciji njegove poslušnosti i predanja dovelo do smrti na križu.

Sin Božji ne samo da se utjelovljuje, nego potpuno i stvarno ulazi u najdublje predjele čovjeka: u njegove

ograničenosti i fragmentarnosti, u slabost i patnju, u prolaznost i smrtnost; preuzima na sebe čovjekovo stanje grešnosti i ulazi u najdublje ponore čovjekove egzisten-cije. Sin Božji ne ulazi u neko idealizirano stanje ljud-skoga postojanja, nego u punoj zauzetosti i suživljenosti proživljava i prihvaća konkretnu ljudskost onako kao je žive stvarni ljudi. On u svojoj dubini preuzima sve ono što otežava ljudski život s ciljem da ga prožme iznutra solidarnošću, poslušnošću i predanjem, da ga posveti i da ljude otkupi. U dubini njegova samoponiženja poka-zuje se dubina i širina Božje ljubavi i solidarnosti prema ljudima. Zapravo, Isus Krist najradikalniji je izraz Božje “suosjećajne ljubavi”. Hans Urs von Balthasar lijepo kaže da se ovdje radi o “sveobuhvatnom odlučujućem zaokretu u slici o Bogu, koji više nije u prvome redu ‘bezuvjetna moć’, nego ‘bezuvjetna ljubav’, koje se suverenost ne očituje u držanju vlastitoga, već u njegovu napuštanju…” Kako dalje tumači švicarski teolog, Sin Božji u radikalnoj poslušnosti Ocu ide put kenoze do križa, preuzima zastupnički grijehe čovječanstva i unosi ih u trojstveni odnos ljubavi, da bi ih prevladao i omo-gućio novi, kristoliki način bivanja čovjekom. Možemo reći da se Bog učinio malim – manjim nego što jest, da bi nas ljude učinio velikima – većima nego što jesmo i nego što smo zaslužili.

U današnjemu svijetu često prevladava suprotna te-žnja od one Kristove, koja se može sažeti u moto: “Brže, više, dalje”; često je na cijeni egoizam i egocentričnost, uspjeh po svaku cijenu, nagomilavanje bogatstava i po-hlepa, samoveličanje i oholost, nezasitnost i u vlastitim željama i posjedovanjima. Često su ovi sebični stavovi popraćeni bezobzirnošću prema drugima, koja ide do najrazličitijih i najprikrivenijih oblika iskorištavanja i manipuliranja drugih, redovito slabijih od sebe, zbog vlastitih ciljeva i koristi.

Odricanje kao najčešća praksa u korizmi ima puno dublje temelje i značenje nego li samo odricanje od vanjskih dobara. Ono se ostvaruje u stavu skromnosti, poniznosti i solidarnosti po kojemu se uključujemo u dinamiku života i primjera Isusa Krista. Skromnost (modestia) je krepost umjerenosti, držanja mjere u pona-šanju i djelovanju, u planiranju i željenju, u umjerenosti u zahtjevima i u ljubavi prema sebi. Istovremeno, ona uključuje veću okrenutost prema drugome, obzir prema potrebama drugoga, uvažavanje vrijednosti drugoga, veće uvažavanje samoga Boga. S njom je povezana i poniznost (humilitas) koja je prema Augustinu temelj kršćanskoga života i majka svih kreposti. Ona je put pro-tiv samoapsolutiziranja, samodostatnosti i egocentrizma, put uvažavanja drugoga, solidarnosti i brige za drugoga i za njegovu dobrobit. Ona je način da sebe ne stavimo povrh svih, nego da u sebi i pored sebe ustupimo prostor Drugome i drugima. Jedino nas put odricanja i poniže-nja po primjeru Sina Božjega vodi prema proslavljenoj egzistenciji zajedno s Njime.

s. Valerija Kovač

8

rizici opstanka države i naroda

Jedna od bitnih karakteristika cjelokupne hrvatske povijesti jest stradalništvo ili mučeništvo. Za hr-vatsku su nacionalnu ideju i slobodu stradali mno-

gi istaknuti, poznati pojedinci (Petar Svačić, Stjepan Tomašević, Zrinski, Frankopan, Stjepan Radić, Bruno Bušić…), ali i brojni nepoznati sve do današnjih dana, do Domovinskoga rata i konačnoga ostvarenja slobodne i suverene države. Žrtve su to koje opominju, poučavaju, ali i obvezuju. Opominju da ne smijemo ispuštati vlastitu sudbinu iz svojih ruku kako opet neke nove generacije ne bi morale ginuti, poučavaju kako ni jedan pripadnik neslobodnoga naroda nije slobodan ili se barem ne osjeća slobodnim te obvezuju na čuvanje onoga što su naši prethodnici izborili uz golemo samožrtvovanje. Na jednom sam mjestu napisao: Bez Kristove žrtve ne bi bilo kršćanstva, bez hrvatskih žrtava ne bi bilo hrvatstva.

Odgovor na pitanje zašto nam je povijest obilježena stradanjima izgleda jednostavno. Zbog okupacija i nasr-taja osvajača, ali i zbog unutarnje nesloge te spremnosti na integracije, traženje stranih gospodara i na podvrg-avanje tuđim interesima. Iznad svega stoji činjenica da Hrvati nisu imali svoju državu, nisu bili politički subjekt, nego tek objekt. Država nije dovoljan, ali jest nužan, uvjet slobode i naroda i pojedinca.

Danas imamo državu, samostalnu i suverenu kako piše u njezinu Ustavu, do koje nismo došli mirno niti nam ju je netko poklonio, već je izborena u jednome krvavom i razarajućem ratu uz brojne žrtve i nova stra-danja. Ostaje, međutim, pitanje je li ovo što je ostva-reno definitivno, neupitno, trajno. Vjerujemo da jest, ali ipak nam valja biti svjestan stanovitih čimbenika rizika koji bi u nekim povijesnim okolnostima mogli ugroziti postignuto. Izdvojit ću osam takvih faktora, koji su pretežno povijesno uvjetovani i zbog čega povijest moramo poznavati.

Prvo. Postanak, razvoj i učvršćenje moderne držav-nosti praćeno je silnim, još neprevladanim, ideološkim podjelama. Podjela na lijeve i desne ili na liberale i kon-zervativce prilično je nejasna, neodređena i neprecizna, a i ne predstavlja neku posebnu opasnost jer takve podjele postoje u svim europskim zemljama. Ključna je, a ujed-no i najopasnija, supstancijalna podjela na one kojima je država ostvarenje najdubljega i najvišega političkog i moralnog ideala i na one koji nisu željeli hrvatsku dr-žavu, koji je ne žele ni danas i koji je smatraju propalim projektom, koji možda i rade na tome da propane.

Drugo. Država se kao mehanizam upravljanja i vla-danja u pretežnom dijelu građanstva doživljava kao nešto što nismo mi, nešto što je iznad nas, na što ne mo-žemo utjecati, nešto što nam mora davati i dodjeljivati, dok se politika općenito shvaća kao posebna sfera za izabrane, nešto što nije za nas i čime se ne treba baviti, umjesto da se država i politika shvate i prihvate kao pravo i obveza svih. Ovakvim se stavom otvara prostor manipulacijama, pogodujući raznim sebičnim, neod-govornim i protunarodnim postupcima i ponašanjima.

Treće. Prečesto i tzv. obični ljudi i tzv. političke elite više cijene i imaju veće povjerenje u strane investitore, u strane proizvode, u strane banke, u strane konzultante i strane analize i analitičare, a ne u vlastite. Draže su nam i strane marke i strana imena no vlastita. Riječ je, dakako, o kompleksu manje vrijednosti, o nedostatku samopoštovanja i samopouzdanja, što je prilično proši-rena crta nacionalnoga mentaliteta.

Četvrto. Ulazak u Europsku uniju donosi visoka, prvenstveno financijska, očekivanja za zemlju u cjelini. Vrijeme će pokazati koliko su ta očekivanja realna. Ali, sigurno je da članstvo u toj europskoj asocijaciji znači bitno ograničenje političkoga suvereniteta i teško sa-gledive demografske promjene, i to ubrzano iseljavanje Hrvata i dolazak pripadnika nekih drugih naroda.

J. Marinović, Gospin kip, na Starom gradu

9

Peto. Zabrinjavajući je nastavak kontinuiranoga, višestoljetnoga procesa nestajanja Hrvata u Bosni i Her-cegovini, čime se gubi važan dio nacionalnoga korpusa, nacionalnoga teritorija, povijesni izvor demografske popune u samoj Hrvatskoj i geopolitički štit nje same. Ako su Hrvati bili predziđe krščanstva, Hrvati u Her-ceg-Bosni bili su i još jesu predziđe hrvatstva.

Šesto. Na svjetskoj, pa i na europskoj, pozornici odvija se čudna, nasilna, pseudoliberalna moralna re-volucija kojom se žele prevrednovati i preokrenuti sve tradicionalne vrijednosti i sve tradicionalne institucije izgrađene oko tih vrijednosti, a koje se odnose na naciju, crkvu, vjeru, obitelj, brak, spolnost, jezik, kulturu, tradi-ciju itd. A upravo su te tradicijske vrijednosti i institucije bile uporištem nacionalnoga identiteta.

Sedmo. Vodeće političke strukture kao da su se tru-dile zadnjih desetljeća što više zadužiti zemlju i dovesti je u dužničko ropstvo. Trudile su se također rasprodati nacionalno bogatstvo koje pripada cijelomu narodu, a krupna infrastrukturna poduzeća, energetske resurse i financije prepustiti multinacionalnim kompanijama. Na taj način država zaista postaje samo prazna forma.

Osmo. Politički predstavnici srpske nacionalne manjine više su vjerni Beogradu nego Zagrebu, što u uvjetima neprevladanih velikosrpskih ideja i posezanja predstavlja poseban razlog za zabrinutost.

Jedna od najfascinantnijih i najugodnijih povijesnih spoznaja jest činjenica da su Hrvati kao narod unatoč ži-votu pod pritiskom različitih država i civilizacija očuvali svoje duhovno jedinstvo i svijest o međusobnoj pripad-nosti. To se može zahvaliti Katoličkoj crkvi i njezinim poslanicima i najisturenijim ljudima, plemstvu koje je bilo plemstvo ne samo po imovini nego i po duhu, građanskoj inteligenciji i seljaštvu, koje je živjelo u rezervatima izvan domašaja stranih utjecaja. Plemstvo je odavno nestalo, danas su vodeća društvena elita trgovci koji nisu vezani za zemlju i za naciju. Ostaju kler, inteligencija i seljaštvo, ali u tim skupinama stanje nije neproblematično. Crkva je napadnuta izvana i iznutra, inteligencija je i sama dijelom podijeljena, dijelom ovisnička, dijelom pomodarski koz-mopolitska, dok je selo u dobroj mjeri već urbanizirano ili globalizirano, što, naravno, samo po sebi ne mora biti loše. No, najgore je što imamo političku vlast zadnjih pet-naest godina koja nije na razini povijesne odgovornosti. Srećom, ona je promjenjiva i smjenjiva.

Uza sve to, imamo razloga za optimizam. Nikada ovaj narod nije bio u boljoj poziciji. Sve je, na koncu konca, u njegovim rukama. Demokracija je njegov sa-veznik. Pomodarske tendencije dođu i prođu, vjetrovi brzo raznesu ideološke magle, na koncu pobijede trajne, univerzalne vrijednosti života i čovjeka, koje uključuju i život u zajednici − obiteljskoj, plemenskoj, narodnoj. Povijest se nikada, doduše, ne kreće ravnom linijom, već više cik-cak crtom, ili jedan korak nazad, a dva koraka naprijed, a ne obrnuto.

Josip Jović

s a d a š n j o s t k o j a i m a b u d u ć n o s tPosvećeni život danas: stanje, težnje, uporišta i izgledi

Svijet koji je rodio posvećeni život, također i onaj na početku prošloga stoljeća, nije svijet u kojemu živimo. Ako posvećeni život ima nešto sa stvarnim životom, sa znakovitošću, puka je tlapnja nadati se da ga živimo i obnovimo u starim izdanjima. Nekorisno je utrošiti vrijeme i snage vežući se na slavnu prošlost dok nas sadašnjost izaziva svojim novostima. Štoviše, grčevito držanje za sadašnjost, trošenje snage na uniformiranost, prilagodbu vremenu, znači brkati pogled i izblijediti aktualno vrijeme. To vrlo često dijeli ljude i skupine te se tako gubi snaga za dobro življenje danas. Suprotna je napast još gora, tj. tražiti da “proizvedemo” novi pogled posvećenoga života za svijet koji ne poznajemo, za svijet koji možda nikada nećemo vidjeti. “Redovnički život danas proživljava jedan poseban moment svoje povijesti. Promjene na društveno-kulturnome području zahtijevaju njegovu promjenu. Utemeljitelji su znali utjeloviti u svojemu vremenu, s hrabrošću i svetošću, evanđeosku poruku. Potrebno je stoga da, vjerni poticajima Duha, njihovi duhovni sinovi nastave u svome vremenu to svje-dočanstvo, vjerni originalnoj karizmi i u neprestanome osluškivanju potreba sadašnjega trenutka.”1

Naša je zadaća živjeti dobro danas ovo vrijeme, u plodonosnome sučeljavanju karizmatskoga i evanđeo-skoga usmjerenja sa svijetom u kojemu živimo, tako da iz ovoga pepela iziđe s povjerenjem i hrabrošću model budućnosti. Samo posvećeni, a ne Direktoriji, Statuti, Konstitucije i Pravila, mogu obnoviti posvećeni život. Doista je važno da spašavajući instituciju ne uništimo život. Od velike je važnosti da postanemo ono što tre-bamo biti, sada i ovdje, u svijetu koji nas nosi sa sobom. Stoga ne možemo nastaviti govoriti “kakav bi trebao biti” posvećeni život bez ostvarenja u životu, jer nas to ispražnjava, vodi nas u krizu identiteta, u uvjerenje da nema smisla ovo što danas živimo. Posvećeni život takav kakav jest nije više ponuda, ne privlači nikoga. Naš stil života i služenja, navezan na kulturne i povijesne povezanosti koje danas više ne postoje, ne uspijeva biti istinska prisutnost u životu naroda, i to nas udaljava od njegovih istinskih problema, kao narod nekih drugih vremena i kultura. I na kraju riskiramo da budemo isklju-čeni, pa i iz same Crkve, zbog vlastite neznakovitosti.

Ako posvećeni život ikada ponovno postane ono što jest, zapovjedno je za našu generaciju shvatiti da je 1 Ivan Pavao II., L’Osservatore Romano, 27 novembre 1993., 4.

10

s a d a š n j o s t k o j a i m a b u d u ć n o s t

prošli pretkoncilski model propao, a da se naš model ljulja u svojim temeljima. Nužno je potrebno shvatiti da smo pozvani na novu zadaću, potrebno je vratiti se pod noge križa. Ovoga puta nećemo procvjetati ako ne odemo tamo mi sami.

Opće je poznato da se danas najviše govori o “krizi brojčanoga smanjivanja” posvećenoga života. Sma-njenje se odnosi i na kvantitativni vid. Kriza zahvaća i alarmantno opadanje zvanja i smanjenje broja članova unutar ustanova i družba, opće starenje posvećenih, smanjenje članova koji su sposobni raditi na njivi Gos-podnjoj. Lako je shvatljivo kako se kriza opadanja član-stva neposredno prevodi u poteškoću ispunjenja zadaća i apostolskih djelatnosti koje su povjerene određenoj redovničkoj ustanovi i družbi.

No, postoji i drugo, mnogo znakovitije, iščitavanje “krize smanjenja”. Smanjenje se odnosi i, a možda i nadasve, na kvalitativni vid. Radi se o kvalitativnoj krizi. Riječ je, dakle i nadasve, o opadanju kvalitete i ugleda samoga posvećenog života. Nije to jednostavno moralno propadanje. Općenito govoreći, moralna je razina prihvatljiva, štoviše i visoka, među posvećenima.

Možda istu datost ne možemo ustvrditi u odnosu na onu koju možemo definirati “teološka razina” posvećenoga života; ona razina koja se odnosi na njegov karizmatski identitet i na njegovo proročko poslanje, dva vida koja su nužno u međusobnome odnosu. Vjerojatno je tu za-bijen najzabrinutiji korijen “krize smanjenja” i njemu se može pripisati uzrok i počelo “krize kvantitativnoga opadanja”.

Posjeduje li posvećeni život, bilo na osobnoj bilo na zajedničkoj razini, dovoljno karizmatski identitet, dovoljno teološku dimenziju, dovoljno iskustvo Boga? Evo nekoliko promišljanja koja mogu našoj posvećenoj današnjici dati budućnost.

nekorisnost posvećenoga životaPosvećeni život, premda je okružen uvažavanjem

i poštovanjem, ostaje “optional”, puki ukras u veliko-me eklezijalnom planu. Nalazimo se pred ocjedinom: imamo gomilu studija i rasprava o posvećenome živo-tu, ali oni nemaju nikakav utjecaj na druga područja

Sjemeništarci, novaci i bogoslovi na grobu fra Ante Antića, 2015.

11

teologije. Slično se može reći i o pastoralnome planu. Toliko tražena posebna pomoć u razrađivanju i u izvr-šavanju pastoralnih planova veoma je iščekivana. Ako u Latinskoj Americi, u Africi i u nekim zemljama Azije prisutnost redovnika i redovnica ostaje odlučujuća, u Europi imamo osjećaj da sve ono što vrijedi u Crkvi, iako se to ne govori na glas, jest dijecezanski kler. Sve je ostalo korisni dodatak, ali drugotan. I ovdje bi posvećeni život trebao tražiti da bude opravdano bolje priznat zbog onoga što je i zbog onoga na što je pozvan da dade. Prvi korak, još jednom, trebaju činiti redovnici i redovnice, s konkretnim i pozitivnim prijedlozima suradnje i ka-rizmatske prisutnosti.

Kada s crkvenoga terena prijeđemo na onaj civilni i društveni, situacija je još više kritična. Ako se u mnogim afričkim, azijskim i latinoameričkim zemljama ulazak u posvećeni život smatra društvenim promicanjem, u Europi se promatra kao društveno umanjenje, ako ne upravo neki ne−smisao. Sekularizam, u svojim brojnim oblicima, promatra posvećeni život kao ostatak prošlosti, nesuvremen, neprikladan modernomu životu.

Jednom riječju, radikalizirajući analizu, bilo s eklezi-jalnoga bilo s društvenoga stajališta, posvećeni je život zamijećen kao “nekoristan”. Može se i bez njega, veli se u crkvenim krugovima. Bilo bi bolje bez njega, kaže se u društvenoj sredini. I upravo ovdje, u ovoj svojoj slabosti, posvećeni život može pronaći svoju uporišnu točku. U društvu koje se razmeće efikasnošću, potroš-njom, korisnošću, posvećeni život kreće se u sasvim drugome pravcu. U ovoj našoj Europi nema više ništa od nesebičnosti i besplatnosti. Danas, ako već to ne čine drugi, trebamo se mi sami svi proglasiti “nekorisnima”.

Ne trebamo se više uznemiravati pitanjem služimo li nečemu. Posvećeni će život imati svoje sutra ako pro-nađe besplatnost svojega postojanja. To je prispodoba pomazanja u Betaniji (usp. Mt 26,6−13), povijest koja se danas ponavlja. Posvećeni život za odvažno pristu-panje budućnosti treba pronaći svoj dublji “smisao” u svome “ne−smislu”. Nijedna ljudska motivacije ne drži na dugo u odricanju na obitelj, na domovinu, na posao, na vlastito ostvarenje. To je ne−smisao. Da, jer smisao je drugdje, u istinskoj, konkretnoj stvarnosti i istodobno nevidljivoj: objavljivanje Božje ljubavi, svjesnost da smo beskonačno ljubljeni, da smo pozvani živjeti s njim i za njega, odluka da ga ljubimo sa samom njegovom besplatnošću i predanošću. Posvećeni život rođen je iz goruće želje da se bude potpuno Božji, tako da može egzistencijalno reći, s cijelim vlastitim bićem: “Nemam drugoga Boga izvan tebe”, “Moj Bog i sve”. Propositum ili temeljni i potpuni izbor posvećenoga života, kako se govorilo u starini, jest učiniti od Boga ideal života u svjesnome i uvijek novom otkrivanju njegove ljubavi. I to je nesmisao, nekorisnost koju posvećeni život treba ponovno otkriti. Nije utilitaristički jer je potpuno be-splatan i isključivo motiviran ljubavlju koja, da bi bila takva, ne traži dobit.

rastresenost posvećenoga životaDruga točka pažnje okrenuta je prema jednome od

najvećih zala posvećenoga života u Europi: pretjerana “sabranost”. Mnoge su redovničke ustanove usredoto-čene na same sebe, pozorni na ispitivanje i analiziranje. Previše su samopromatrački, odani liječenju mnogih rana koje ih muče, u uzaludnome pokušaju da si dadnu novi, privlačniji izgled. U konačnici, kušani smo da se povučemo u sebe, da obolimo od pupkovine. Mi, posvećeni danas, imamo potrebu da se “rastresemo”, da budemo “izvučeni” iz samih sebe i “privučeni” od drugoga, na što nas poziva i papa Franjo kada tvrdi da trebamo izići iz sebe kako bismo mogli udahnuti “čisti zrak Duha Svetoga, koji nas oslobađa usredotočenosti na same sebe skrivene pod plaštem izvanjske pobožnosti lišene Boga.”2 Tako bismo mogli izići iz samih sebe i ozdraviti od depresije. Što više pronađemo svoju bit u besplatnome darivanju Bogu (naša “nekorisnost”), to ćemo se više otvoriti prema vanjskome, oduševljavajući se sve više za Crkvu i čovječanstvo.

Vrhunac ljubavi doista je darivanje, kako nas uči velika mističarka sveta Terezija Avilska. Svako “uspi-njanje” Bogu popraćeno je “silaskom” među muškarce i žene da ih se učini dionicima življenoga iskustva. Vrlo je lijepo rečeno, plastičnom slikom, da je ljubav kao metal: što je više užaren, više se topi; dakle, “silazi” u svijet i postaje “suosjećanje” za čovječanstvo. To je put koji je prevalio Krist koji, premda božanske naravi, zanijeka samoga sebe dolazeći ususret čovjeku i darujući život za njega (usp. Fil 2,6−8).

Lijenost, razočaranje, težnja za mirnim življenjem, individualizam, smještanje u blagostanje, proračunatost i strah od rizika, nedostatak novih snaga mogu vrlo lako posvećeni život u Europi dovesti do zadovoljenja mini-malnim, da se zaokupi samim sobom. Trenutak je da se “rastresemo” da bismo progledali izvan sebe, oko sebe, i da se podsjetimo da smo stvoreni za čovječanstvo. Čas je da ponovno pronađemo smisao darovanosti prema svi-ma, da postanemo, usred naroda, živo izražavanje Božje ljubavi prema čovječanstvu, kao što je to bio Isus koji je “prošao zemljom čineći dobro svima” (Dj 10,38). Ljubav koju posvećene osobe imaju unutar sebe neprestano ih projicira prema potpunome darivanju sebe. Siromašni, nesposobni, osamljeni i napušteni starci, siročad, hendi-kepirani, ovisnici, oni koji su izgubili smisao života − svi mogu pronaći u njima spremne osobe da ih prihvate, da ih slušaju, da im pomognu da postanu slobodne.

Europa se pita o duši koju je izgubila. “Ponovno dati dušu Europi”, “ponovno pronaći kršćanske korijene Eu-rope”, tvrdnje su koje snažno ispituju posvećeni život. Nije li prvotno monaštvo, a zatim cijela vojska redovnika i redovnica proteklih stoljeća, dala odlučujući doprinos 2 PAPA FRANJO, Evangelii Gaudium. Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o navještanju evanđelja, Dokumenti 163, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2014., 97.

12

rastu i razvoju Europe? Je li posvećeni život izgubio perspektivnu snagu prošlih vremena? Crkva i društvo glasno vape. Vlastite rane zaliječit će se u onoj mjeri u kojoj se posvećeni život pobrine za rane koje su oko njega, otvarajući oči nad svijetom koji se mijenja, da s njim podijelimo “radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe (GS 1a).” Upravo takvom svijetu trebamo biti blizu, bližnji, da ga ljubimo, da mu služimo i da mu dademo nadu.

ranjivost posvećenoga životaPotonji vid naše pažnje jest nagon samoočuvanja,

samoobrane što vrlo često izbija u posvećenome živo-tu u Europi pred izglednim vlastitim izumiranjem ili zbog nesigurnosti u budućnost. U nekim slučajevima to se izražava u ponašanjima zatvorenosti pojedinih redovničkih ustanova. Pozivaju se članovi da ograde karizmu, prizivaju ih na tradiciju, na posebnost i na vlastite djelatnosti.

Trebali bismo vikati: “Dolje zapreke!” Mi nemamo ništa što trebamo braniti, ali imamo sve za dati i za primiti, u iskrenome zajedništvu među karizmama, ma gdje bile. Svi bismo na taj način zaradili. Mogli bismo konačno disati punim plućima, otvoriti obzorja, učiniti da u samostan uđe svježi zrak. Posvećeni će život imati budućnost ako bude znao biti propustan, ranjiv dahu Duha i njegovim posredništvima, koja treba prihvatiti s jednostavnošću i poniznošću.

To je zapravo ono što je blagopokojni papa Ivan Pa-vao II. tražio od cijele Crkve kada je označio duhovnost zajedništva kao duhovnost novoga stoljeća (NMI 43).3 Odatle poziv na “uzajamne odnose” koji trebaju postojati između raznih oblika života “u službi jedno drugoga, za rast Kristova Tijela u povijesti i za njegovo poslanje u svijetu (VC 31).”4 Ovo napose vrijedi u odnosu među redovničkim obiteljima. Svaka je karizma dar za čitavu Crkvu. Dar molitve svete Terezije Avilske ili duhovne vježbe svetoga Ignacija su za sve. Sveti Franjo Asiški model je za sve u odnosu na siromaštvo i na ljubav prema svemu stvorenome, kao što je sveti Vinko Paulski za dje-la milosrđa. Svatko i svaka redovnička ustanova trebaju biti raspoloživi za davanje i primanje. Samo zajedništvo dopušta nam da pronađemo puni vlastiti identitet.

Nema sumnje da nove zajednice i novi crkveni po-kreti, kao današnje karizme, mogu iznijeti na vidjelo zahtjeve Duha za današnju Crkvu i mogu pomoći starim karizmama da se obnove, da obogate svoju evanđeosku duhovnost, da upotpune duhovi život novim vidovima, da preispitaju stil ponašanja zbog autentičnije eklezijalne duhovnosti i da smjeste same redovnike i redovnice u

3 IVAN PAVAO II., Novo millennio ineunte. Ulaskom u novo tisućljeće, Dokumenti 127, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.4 IVAN PAVAO II., Vita consecrata. Apostolska pobudnica o posvećenome životu i njegovo poslanje u Crkvi i svijetu, Dokumenti 105, Kršćanska sadaš-njost, Zagreb 1996.

raspoloživ odnos s laicima. Iz toga se može roditi potiču-će sučeljavanje polazeći od naboja novosti i evanđeoske i karizmatske svježine pokreta koji ciljaju na povratak Evanđelju i na različite izričaje konkretne duhovnosti Riječi. Oni često nude velikodušniji podstrek u evan-gelizaciji. Oni su kreativniji u apostolskim oblicima i pomažu da se nadiđe neka vrst pastorala previše kon-zervativnoga, bez zanosa i fantazije.

dostojno duhovno držanje u našemu povijesnom trenutku

Koja su, dakle, držanja i načini da živimo duhovno na čemu danas trebamo inzistirati? Bez sumnje, trebamo imati pouzdanje i evanđeosko siromaštvo, prepuštanje Bogu, providonosnomu Ocu. Lako je to reći (i to smo po-novili toliko puta), ali je teško živjeti kada utvrđujemo da usprkos tolikim naporima i obnovama tolikoj iskrenosti i vjernosti nismo uspjeli privući zvanja koja smo željeli; što pokazuje da ako neka redovnička ustanova, neka provincija ili zajednica nema zvanja, ili ih ima malo, nije uvijek tomu razlog manjak molitve ili vjernosti.

Mi zapadnjaci težimo gledanju stvari (uključena Cr-kva i naše redovničke zajednice) s poduzetničkim menta-litetom. I znamo da se u svakome poduzeću ekonomska godina treba završiti u pozitivi, sa što većim mogućim rastom. Crkva, i u njoj redovnička ustanova, nije neka

Sv. Franjo pod križem

13

“tvrtka”, nego zajednica vjere čiji je vlasnik Bog i čiji su “kapital” njegovi planovi i njegovi darovi, a ne naši. I mi ih ne poznajemo. Bog ne dopušta da kontroliramo ili programiramo njegovu slobodu. Dopustimo da nas on iznenadi. Uistinu, mi tražimo uvijek da špijuniramo Boga, njegove nakane, i nudimo da ih programiramo na svoj način. Međutim, nepresušni izvor našega du-hovnoga i ljudskoga mira, dogodilo se što se dogodilo, jest sigurnost da je on, makar spavao, s nama na lađi i da nećemo potonuti (Mt 8,23−27), iako ne znamo dokle će dopuštati da voda prodire u lađu i kada će se ustati i smiriti vjetrove i oluju, ako će to učiniti. Znamo da je on s nama na putu u Emaus, ali nam je teško prepoznati ga (Lk 24,13−35). Znamo da ondje gdje su dvojica ili trojica u njegovo ime sjedinjeni, on je među njima (Mt 18,20), iako imamo osjećaj da je njegova stolica prazna. Ustvari, dovoljno nam je znati da, na sve načine, on je s nama “u sve dane, do svršetka svijeta” (Mt 28,20). I da zadnji odgovorni za sve nismo mi, nego on. A on ljubomorno drži za sebe svoje naume i čini se da se za-bavlja brkajući naše računanje. Mi ga čekamo u silnome vihoru koji drobi brda i lomi hridi, u potresu, u vatri, a on je pak u šapatu blagoga i laganoga lahora (usp. 1 Kr 19,9−14), a mi smo možda, poput Ilije, već rastreseni, ne možemo ga prepoznati. Željeli bismo biti mnogi, kao što je mislio Gideon, a njemu su međutim dovoljni malobrojni (Suci 7,1−8).

Dakle, dostojno duhovno ponašanje stoji: u izbjega-vanju nekorisnoga, osim toga što je nemoguće, pokušaja povratka unatrag; u prihvaćanju s objektivnošću i živ-ljenu s mirnoćom kompleksnost i kulturnu i društvenu dvosmislenost naše sadašnjosti (to je također kairòs); u gledanju s radošću, a ne sa zavišću ili sa strepnjom činjenicu da posvećeni život postaje važan glas u mno-goglasju kršćanske zajednice, u kojoj su mnogi drugi glasovi znameniti; u uvjerenju i u prakticiranju da smo od Crkve u mjesnoj Crkvi; u svjesnosti simboličke uloge posvećenoga života, da smo evanđeoska prispodoba, “pretjerani” znakovi, izazovni, besplatni, preobilni (VC 104−105).

Još i danas, u kušanju trenutaka sumnje i zbunjenosti neki se među nama skrivaju i čekaju da prođe oluja, neki skrivaju primljene talente, uništavaju vlastiti život, u iščekivanju da se vrati gospodar, a neki razočarani odlaze u Emaus. Među nama žive Jude koji izdaju i razočarava-ju se, Petri koji niječu, ali se zatim vraćaju i prihvaćeni su i spašeni od braće. Ali, među nama su i tolike Marije, Nikodemi, Josipi i mnogi drugi bez imena koji se ne boje biti označeni prstom i s hrabrošću i vjernošću odvažno pristupaju aktualnomu trenutku. Kada tolike situacije budu jasnije i kada nas bude manje, ali s identitetom i pročišćeni, vedriji i povjerljiviji nego što smo danas, nećemo li s iznenađenjem prepoznati, poslije nego što smo toliko puta ponovili, “ostani s nama, jer zamalo će večer”, da “nam je gorjelo srcem dok nam je putem otkrivao Pisma” (usp. Lk 24, 13−35)?

Bog nije dužan slijediti naše planoveKatkad se uznemirujemo jer zadržavamo naše male-

no i zatvoreno obzorje. Kritiziramo u drugima zatvoreni mentalitet, a i mi u njemu duboko gazimo. Nevjerojatno je kako mi posvećeni vrlo često zaboravimo običnost i ljudskost vlastitoga poziva te postajemo uobražene i preuzetne veličine. S jedne strane, postajemo previše sigurni u poznavanje Boga, njegove volje i moći nad njim ili, s druge strane, mudrujemo, previše samouvje-reni i jogunasti, zamišljamo se i ponašamo kao jedini stvaraoci vlastitoga života i poziva, kao da Boga nema. Neprestano se u nama, posvećenim osobama, ponavlja Ilijin sindrom koji vjeruje da on sam ima pravo, dok ga drugi ne shvaćaju. Stoga i ne čudi da zaboravljamo da Bog djeluje gdje želi, kada želi, kako želi. On nije dužan nama polagati račun o svojim naumima. To znači da u našeme ljudskom i duhovnom životu ne možemo zaboraviti da je Kraljevstvo važnije od Crkve, Crkva od moje ustanove ili družbe, moja ustanova ili družba od moje provincije ili zajednice. Pobudnica Vita consecrata, ponavljajući mnogo puta, veli da posvećeni život postoji i da će postojati uvijek u Crkvi, ali ne nužno u oblicima koje mi poznajemo (VC 3b, 29b, 63c). Uostalom, povi-jest nam je to naširoko pokazala. Mnogi oblici doista su nestali; neki zbog izrođenja ili gubitka izvornoga duha, a drugi usprkos svetosti i herojstvu svojih članova.

karizmatska ars moriendi: znati umrijeti po duhu

Nije važno preživjeti, nego dovesti do ispunjenja naš razlog postojanja, poziv i poslanje koje nam je povjere-no. Ovo nas dovodi do načina u kojemu trebamo shvatiti i živjeti “tragični” završetak koji nas može dočekati. Po-vijest nas uči (i ne vidim zašto bi danas bilo drukčije) da se skupine, kao i osobe, rađaju, rastu i umiru. Neke traju duže, druge manje. Samo nežive stvari ne umiru. I Krist je umro, i to na križu, a ne u nekome krevetu moderne bolnice. Stoga trebamo naučiti karizmatsku ars moriendi ili umijeće i dar da znamo umrijeti, nestati. I ovo je znak ljudske i duhovne zrelosti, dar Duha Svetoga: karizma, a ne neka tragedija. Ne smijemo upasti u pogrešku da mislimo da su naša zvanja, za nas neženje, kao “sinovi i kćeri”. Nije ista stvar. Sinovi su, u obitelji, stvarnost koja temeljno ovisi, ljudski i fizički, o roditeljima. Zvanja, međutim, ovise o drugim faktorima: o Bogu koji daje darove i o odgovoru svakoga pozvanoga. Postoje vjerne zajednice bez zvanja i nazadne grupe sa zvanjima. Bog je slobodan i ljubomoran je na svoju slobodu. Mi nismo došli u posvećeni život da dademo neprestano trajanje zajednici, provinciji ili ustanovi, nego da dademo svje-dočanstvo kraljevstva Božjega.

Doista nije problem umrijeti, nego znati je li došao čas; ne “naravna” smrt, nego “samoubojstvo”. To jest,

14

shvatiti je li ustanova, provincija ili zajednica izvršila ili ne povijesno poslanje koje joj je Duh Božji povjerio. Naposljetku, ustanove (uključena ona svakoga od nas) nisu ustanovljene da se samoočuvaju, nego zbog posla-nja. Naša vjernost (ako gajimo duhovni život) dat će nam sigurnost da je naša smrt bila “naravna”. Znati umrijeti znak je pouzdanja u Boga, prepuštanja njegovoj volji, znak poniznosti i evanđeoskoga siromaštva. Uvijek se događalo u prošlosti. Događa se danas. Događat će se u budućnosti. Nije ništa nova. Zbunjenost nas preplavljuje jer nismo navikli umirati. Iskustvo nam govori da drugi umiru, a ne mi. Zato nam je teško prihvatiti da je možda došao naš čas. To je nešto što se nikada prije nije dogodi-lo. Trebali bi nam biti dovoljni smisao povijesti, evanđe-oska poniznost i vjera, prepuštanje Gospodinu povijesti i darovatelju karizmi (usp. VC 3, 29, 63, 70) da bismo samima sebi dali vedrinu i, štoviše, nužnu radost. To će biti znak našega dobroga duhovnoga zdravlja; poput Pavla: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac.” (2

Tim 4,7-8) Nije obratio Rimsko Carstvo, niti sami Rim, niti svu braću Židove, ali je vjerno vojevao svoju bitku, ono što mu je pripadalo. Zadaća posvećenoga života, u hodočašću Crkve i čovječanstva u vremenu, nije u tome da želi učiniti sve, nego da u poniznosti i ljubavi pokaže, podsjeća, inzistira na Bogu, izvoru, boravištu i konačnoj domovini svih i svega (VC 17-19); da bude proročko svjedočanstvo pred velikim izazovima našega povijesnoga trenutka (VC 84-95).

Zaključimo ovo promišljanje riječima pape Franje: Bogu posvećene osobe znak su “mističnoga, kontem-plativnoga bratstva, koje zna gledati na svetu veličinu bližnjega, koje zna otkriti Boga u svakome čovjeku, koje zna podnositi neugodnosti zajedničkoga života držeći se Božje ljubavi, koje zna otvoriti srce Božjoj ljubavi da traži sreću drugih kao što je traži otac dobri.”5

fra Ante Čovo5 PAPA FRANJO, Evangelii Gaudium. Radost evanđelja, 92.

Hrvatske zemlje u osmanlijskome razdoblju 16. i 17. stoljeća

Godine sukoba između hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda te hrvatskoga i bosanskoga plemstva ubrzale su dolazak Osmanskoga Carstva na

vrata hrvatskoga kraljevstva. Zbog nemoći da se odu-pre kralju Žigmundu Hrvoje Vukčić Hrvatinić u pomoć poziva Osmanlije, a oni u tim sukobima 1415. godine prvi put prodiru u hrvatsko kraljevstvo. Od tada pa sve do ratova za oslobođenje pri kraju 17. i na početku 18. stoljeća Trojednica (Hrvatska, Slavonija i Dalmacija), uz šira okolna područja, pod neprestanim je pljačkaš-kim udarima i osvajanjima Osmanlija. Nova situacija u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ostavila je duboku ranu iseljeništva na biću hrvatskoga naroda.

Pad Bosne 1463. i Hercegovine 1482. te većine hrvatskih zemalja u prva tri desetljeća 16. stoljeća u osmanlijske ruke popraćen je iseljavanjem hrvatskoga stanovništva iz tih krajeva, a jednako i iz drugih dijelova hrvatskoga kraljevstva. S jedne strane pljačke, ubojstva, odvođenje u ropstvo, a s druge strane pritisci kojima Osmanlije, novi gospodari, u svakodnevnici nastoje da stanovništvo u našim krajevima prelazi na islam. Mnogo ih je, osobito u početku njihove vladavine, doista prešlo na islam, ali ih je većina ostala vjerna vjeri svojih otaca.

Kako se stanovništvo po vjeri dijelilo na one koji su vla-dali (muslimani) i one koji su bili podložnici (kršćani), stvorena je netrpeljivost, a i poistovjećivanje vjere i nacije. Zasluge za očuvanje katoličke vjere pod osmanlijskom vlašću, a time i nacije, pripada uglavnom franjevcima, a pravoslavne njihovim svećenicima i kaluđerima. Više pravoslavno svećenstvo nastojalo je sačuvati privilegije u novoj državi. Godine 1557. obnovljena je Pećka patrijarši-ja. Turci su čak pod Pećku patrijaršiju nastojali podložiti i katolike iz novoosvojenih krajeva jer su za državu oni bili prihvatljiviji od katolika kojima je vrhovni poglavar bio u Rimu. Stoga su neki pravoslavni crkveni predstavnici od katolika tražili desetinu. Iako su franjevci dobili od sultana ferman koji je to zabranjivao, više pravoslavno svećenstvo neprestano je nastojalo to nametnuti i u Bosni i u Dalmaciji. O tome je opširno pisao fra Karlo Jurišić u svojoj disertaciji Katolička Crkva na biokovsko-neretvan-skome području u doba turske vladavine (1972.).

U krajevima pod turskom vlašću glavna snaga ka-tolika bili su franjevci (narod ih je nazivao “ujaci”), a biskupijskoga svećenstva bilo je vrlo malo, uglavnom na području oko Nina, Cetine i Livna do Trebinja. Fra-njevci su bili djelomično zaštićeni vrhovnim pismom

OD BIJELE HRVATSKE DO BIJELE GOSPOĐE

15

“Ahdnamom” osvajača Bosne Mehmeda II. U tome dokumentu, uz ostalo, piše: “Neka nitko spomenutim (redovnicima) i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih nitko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome Carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli), neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i bez straha stanuju u zemljama moga Carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka nitko, ni moje Visoko Veličanstvo, ni itko od mojih vezira, ni od mojih slugu, ni od mojih podanika, niti itko od stanovnika moga Carstva ne vri-jeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih, ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, ni njihove četiri crkve. Isto tako, neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlju moga Carstva…”

Prema tradiciji, fra Anđeo Zvizdović poklonio se osvajaču i on ga je primio pod svoje okrilje i dozvolio da franjevci mogu slobodno vršiti svoje dužnosti. Iako nije sačuvana “Ahdnama”, originalno pismo Mehmeda II, ona je ipak pomogla u brojnim prilikama napadaja na samostane ili pojedince. Franjevci su postali predstavnici katolika pred vlastima jer biskupi ili apostolski admi-nistratori, koji su bili imenovali poslije Tridentskoga sabora, nisu mnogo značili turskim vlastima.

otpor turskomu zulumuUsprkos pritisku osmanskih vlasti u narodu je stal-

no rastao duh otpora turskoj vlasti. To su franjevci podržavali u svojim propovijedima i još više širenjem narodnih pjesama. U njima se slavi junaštvo, narodni junaci i pobjede nad neprijateljem. Narod je sačuvao stare običaje bilo za svečanosti ili na dernecima, bilo za poljoprivrednih radova, u nošnji, na krštenjima, vjen-čanjima ili sprovodima. U takvome životu, u kojemu je tradicija čuvala vjeru i nacionalni ponos, razvijala se kultura, od priča i kazivanja poslovica do lirskih pjesama i epskih narodnih pjesama. Starac, često slijepac, guslar uz ognjište i komin, hrabrio je i uzdizao klonule duše, jačao otpor i otvoreno poticao na borbu protiv vlasti.

To su konkretno ostvarivali hajduci. Oni su bili zado-jeni idejom da se oružjem treba boriti protiv neprijatelja. Hajduci su se povlačili za Jurjev dan (23. IV.) u šumu da bi napadali pojedince, trgovačke karavane, ili se osve-ćivali za nepravde. Po selima su imali svoje pomagače (jatake) koji su im dojavljivali kretanje turskih četa i karavana ili u potrebi skupljali za njih hranu. O Miol-jdanu (29. IX.) vraćali bi se svojim kućama. Hajduci su često nastajali zbog ekonomske nužde, da napadajima na karavane dobiju potrebnu hranu, ali su se još više borili protiv neprijateljske vlasti i bezakonja. Hajduci

Provincija Svetoga Križa Bosne Srebrene, 1729. godine

16

su nastojali svoje prepade izvršiti daleko od naselja jer su Turci odredili da mjesto, najčešće selo, na čijemu se području dogodila hajdučka pljačka mora karavanama nadoknaditi štetu.

U tim prilikama na osvojenim područjima sve se više i više mijenjala demografska slika stanovništva. Katoličko se stanovništvo smanjivalo, a muslimansko povećavalo. To se događalo u krajevima koje su Turci osvojili u Hrvatskoj i u Bosni. Da bi se moglo vidjeli svu tu dramatiku, evo nekoliko primjera. U Bosni i Hercego-vini bilo je 1498. god. oko 365 000 kršćana, a oko 55 000 muslimana, većinom bivših bogumila. Već godine 1529. kršćana je bilo oko 416 551, ali se broj muslimana popeo na 221 228. Islamizacija stanovništva, i to uglavnom ka-tolika, vršila se neprestano. Tako se zna da je od godine 1600. do 1630. prešlo u srednjoj Bosni na islam oko 40 00 ljudi, a u cijeloj Bosni i Hercegovini oko 80 000 ljudi. Kakav je proces islamizacije bio, najbolje se vidi i danas po prezimenima mnogih muslimana u Bosni. Prezimena su najčešće tipično slavenskoga i kršćanskoga podrijetla.

U novoj situaciji, kada su u 16. stoljeću “od slavnoga hrvatskog kraljevstva ostali ostatci ostataka”, banska je Hrvatska svedena na desetak tisuća kilometara, a mletač-ka Dalmacija bila je ograđena gotovo samim zidinama dalmatinskih gradova, pogotovo poslije pada Klisa 1537. i pogibije Petra Kružića. Stoljećima su štitili i brinuli se za katolički put na područjima pod osmanskom vlašću brojni franjevci Provincije sv. Križa Bosne Srebrene.

liječnici duše i tijelaU krajevima gdje je uspostavljena turska vlast ne-

stalo je redovite crkvene hijerarhije, a s njom i velikoga dijela biskupijskih svećenika. Naprotiv, franjevci su bili zaštićeni carskom “Ahdnamom”. Sultan je fratra koji ga je priznao svojim gospodarom zaštitio i dopustio mu da slobodno vrši bogoslužje i živi po kršćanskome zakonu. Tako su franjevci postali predstavnici katolika. Neki pisci tvrde da je sultan Mehmed II. za vrijeme zauzi-manja Carigrada boravio neko vrijeme u franjevačkome samostanu jer se u njemu osjećao najsigurnije.

Kada su Turci zauzeli Bosnu, nije ostalo mnogo franjevaca u Bosni. Jedan je dio otišao s narodom u Dalmaciju, a drugi u Ugarsku i susjedne zemlje. Pod kraj 16. stoljeća, prema izvještaju biskupa Franje Baličevića, u Provinciji Bosni Srebrenoj djeluju 163 franjevca.

Crkve koje nisu stradale u ratnim pustošenjima služi-le su za obrede. Nove se nisu smjele podizati, a oštećene su se teško popravljale. Vlasti nisu lako davale za to dozvole. Mnoge su zato propale.

Usprkos progonu i nanošenju raznih nepravda franjev-ci su širili svoje djelovanje na područja koja su osvojile turske snage u zagorskome dijelu Dalmacije i Makarskoga primorja, u Ravnim Kotarima do podvelebitskih krajeva, zatim po Hercegovini, Slavoniji, Ugarskoj, Transilvaniji,

Moldaviji, Vlaškoj i Bugarskoj; odatle izreka: “Kud Tur-čin ćordom, tu i fratar s torbom!”

Pod turskom vladavinom franjevci su bili duhovni pastiri, ali i branitelji domova i ognjišta, ne prezajući od napadaja i udaraca, braneći zemlju često uz cijenu mučeništva. Bili su politički predstavnici katolika, ali i zaštitnici njihovih prava protiv zloporaba, kojih je osobito u pograničnim krajevima bilo mnogo. Branili su ugroženoga seljaka, bili mu savjetnici i liječnici, po-sebno u godinama zaraznih bolesti. Bili su čuvari vjere i nacionalne svijesti. O tome mučnom dušobrižničkom radu piše fra Gašpar Vinjalić: ”…zalazio bi fratar kroz gore i pustare noseći rog, u koji bi tako jako zatrubio da bi se čulo na veliku daljinu. Tako bi puk znao da misnik dolazi i tko bi od njega koju pomoć želio, izašao bi pred njega i svratio ga u svoju kolibu…”

Nešto slično piše i don Mijo Pavlinović: “Gušći kraj u krševitoj planini, ili na brežuljku pusta poljica, zaklanja rudinu, koja je obrasla uz grobove. Na to zabito groblje, treće, četvrte nedjelje prokrade se preobučen redovnik. Vadi iz bisage paramentu i kalež, prisloni se uz deblji dub, pa služi misu, tumači evanđelje i krsti, ispovijeda, vjenčava, sprovodi. Ako Turčin naja (navaljuje), mitom ga odvrati od župe, da ne opogani posvećena mjesta, pa se pod samu noć vraća u daleki stan ili u manastir na Visovac.”

Samovolje turskih paša nije bilo moguće uvijek ubla-žiti mitom te su nažalost završavale ubojstvima ili rop-stvom. Fra Franjo Šudić iz Varadina zapisa 1670. god. kako je bosanski paša Sidi Ahmed naredio 1658. godine na Prološkome jezeru (kod Imotskoga), gdje se nalazio samostan, da neki fratar dobije 400 udaraca po golim tabanima, tako da je od bolova umro. Drugi, fra Filip Ru-nović dobio je 700 udaraca, ali je ostao živ. Fratri su krvi žednomu paši morali platiti “6 tisuća carskoga novca”.

Nepravde i zulumi s turske strane bile su svakodnevni-ca na svim prostorima pod turskom vlašću. Tako je fra Pa-vao Šilobadović zabilježio neka zbivanja u Makarskome primorju i zapisa: “24. travnja 1663. godine Alija Bojčić uhiti u Baškopolju 5 fratara živi, a šestom kleriku fra Boni Brkljačiću isiče glavu, i 2 dice i momka i sviji proda na Livno janjičarom za 500 groša.” Osveta i pljačke postale su dio života i “bila bi velika ištorija sve kazati”, opisao je fratar P. Šilobadović krvave prizore žalosnih vremena.

U tim teškim i neizvjesnim vremenima osmanske pri-sutnosti na hrvatskome etničkom prostoru franjevci su uz

Franjevac razgovara s Turcima

17

duhovnu skrb itekako vodili brigu o zdravstvenoj zaštiti. Djelatnost bosanskih franjevaca u zdravstvu bila je poslje-dica praktičnih razloga. Pastoralna djelatnost u to vrijeme vođena je iz samostana. Fratar bi se uputio i ne bi ga bilo danima, tjednima ili mjesecima u matičnome samostanu jer je obilazio katolički puk poučavajući i dijeleći sakramente. Za to vrijeme boravio je u katoličkim kućama predstavljen kao ujak, kao netko od domaćinove rodbine, a sve da bi zaštitili fratra od turskih nepravda. Za vrijeme pohoda po mjestima i sami su bili izloženi opasnostima od kojekakvih zaraza. Sigurno je zbog takvih okolnosti od samoga počet-ka bila praksa da samostani pomažu i brinu se za zdravlje svojih vjernika. U jednome je nekrologu Vikarije Bosne zabilježeno da su se bavili medicinskim radom odmah čim su došli u naše krajeve. Štoviše, uz samostane su osnivali leprozorije u kojima su njegovali oboljele od gube. Na temelju brojnih dopuštenja turskih vlasti razvidno je da su franjevci uživali veliki ugled u tome pogledu, a to je proizlazilo iz činjenice da su svoje umijeće liječenja dijelili svima bez obzira na vjeroispovijest.

Prvo svjedočanstvo o zdravstvenoj djelatnosti fra-njevaca u turskome razdoblju potječe iz 1640. godine. Tadašnji vizitator Bosne Srebrene, fra Pavao iz Rovinja, u svome izvještaju upućenom u Rim piše o liječničkoj djelatnosti franjevaca i spominje kako je jedan franjevac nekomu od kamenca teško bolesnomu čovjeku dao pra-šak od trave, koju naziva pimpinella selvatica, što ga je on s vinom pio, a nakon toga da su se uskoro pokazali znaci ozdravljenja.

Nerijetko je bilo da su propovjednici koristili nastupe pred narodom da bi slušatelje savjetovali kako se mogu zaštititi od nekih bolesti i kako ih otkloniti. Osobito se pažnja posvećivala zaštititi od prehlada u zimsko doba, koje su često uzročnici brojnih drugih bolesti.

Ono što upada u oči u ta daleka vremena jest činjeni-ca da, uza sve vrste bolesti, postoji i problem alkoholiz-ma. Franjevci na svojim pohodima upozoravaju o teškim posljedicama koje alkoholizam predstavlja za društvo, a pogotovo što vodi razaranju obiteljskih zajednica.

Nepobitna je činjenica da su se od svoga dolaska u Hrvatsku i Bosnu uz pastoralni rad franjevci bavili i zdravstvenom djelatnošću koju su držali i te kako važ-nom u svakodnevnome životu s vjerničkim pukom. Tu svoju zadaću ispunjavali su s puno pregaranja sve do trenutka kada je društveni razvoj dosegao takvu razinu da društvene institucije o tome preuzimaju brigu.

Franjevci su kroz dugogodišnju praksu pomaganja puku zapisali cijeli niz spisa i recepata koji su im služili u njihovim zdravstvenim nastojanjima. Takve zbirke recepata i pomagala poznate su od najranijih datiranja kao likaruše. Znanja su zapisali u ljekaruše franjevci koji su studirali u Italiji ili u Mađarskoj. Neki su od njih uz teologiju studirali i medicinu. Osim toga, prepisivali su zanimljive recepte i njima dodavali recepte pučke medicine, za koje su bili uvjereni da će biti korisni puku koji su pastorizirali. U tim knjigama recepti se u znatnoj mjeri zasnivaju na ljekovitosti biljaka, iako ponekad nisu isključeni i neki oblici praznovjerja. Od brojnih “likaruša” velik se dio zagubio u povijesnome vihoru i metežu. Kao jedna od najstarijih spominje se likaruša fra Stjepana Margetića iz 17. ili početka 18. st., koju spominje fra Ivan Franjo Jukić da ju je imao u rukama, ali je, kao i mnoge druge, nestala u povijesnim previranjima.

Tako je fra Luka Vladmirović objavio prvu medi-cinsku knjigu na hrvatskome jeziku u Dalmaciji. To je knjiga “Likarije priprostite” (Mleci 1775.). Jedna od takvih je i “Sinjska likaruša”, iz sela Budimiri, pisana poljičkom bosančicom. Original se nalazio u samostanu u Sinju. Likaruša je izdana prošle godine (2014.) na temelju transliteracije fra Stanka Petrova.

ZaglavakOpravdano se može postaviti pitanje što je to fratra,

unatoč nepravdama, zulumima i nerijetkim ubojstvima, tako čvrsto držalo uz svoj narod na prostorima pod tur-skom vlašću. Najbolji odgovor na to pitanje nalazi se u izjavi jednoga franjevca drugomu franjevcu. Naime, fra Pavao Pelicer iz Rovinja pohodio je 1640. godine imot-ski samostan na Prološkome jezeru. U svome izvještaju zapisao je i ovakav razgovor s jednim franjevcem: “Dragi oče, vi ste bili navikli na lijepe predjele u Italiji. Zašto ste se vratili u ovu bijedu, u ove pogibije, da vas nevjernici neprestano muče?” Imotski fratar odgovorio je kratko i jasno: “Mnogopoštovani oče, jedini razlog je Domovina!”

Bijeli Hrvat

18

Čudotvorna Gospa sinjska i “Alka” (II.)

Poznato je da su i vjernici i fratri štovali Sliku Majke od Milosti još dok je bila u Rami. Tako je zapisano čudo koje je doživio fra Ivan Mialjić još

kao mladić, a on je kasnije bio župnik u Sinju i osobito štovao Gospinu Sliku.

Kada su fratri s narodom morali napustiti Ramu, tra-žili su mjesto gdje bi se smjestili, pa su se neki zadržali u Dugopolju, Klisu i Splitu. Važno je upozoriti da su fratri uvijek nosili sa sobom i čuvali Sliku Majke od Milosti. U Splitu su ju povjerili Juri Bubičiću u Velomu Varošu, da ju pomno čuva i nikomu o njoj ne govori.

Prva, najstarija i najdulja procesijaKada su se fratri na današnjemu groblju sv. Frane

u Sinju smjestili u bivšoj begovoj kući, odlučili su da se Slika Majke od Milosti iz Splita donese u Sinj. Tre-balo je taj sveti posao obaviti tajno da se vjernici ne bi uznemirili.

Stoga je fra Ante Pletikosić jedne večeri uzeo Gos-pinu Sliku i sam se kao pobožni hodočasnik zaputio u Sinj. Bilo je to njegovo veliko životno hodočašće. Ali ne samo to − bila je to u povijesti štovanja Čudotvorne

Gospe Sinjske prva i najstarija procesija sa svetom Slikom. To je ujedno bila najdulja Gospina procesija, najskromnija (za koju gotovo nitko nije znao), a po broju hodočasnika i najmanja. U njoj je, naime, bio samo je-dan vjernik, hodočasnik, fratar, svećenik − fra Ante koji je nosio sv. Sliku. Bila je to za njega naporna noć jer je trebalo hodati pješke i to gotovo po bespućima (nije bilo ni obične ceste, a kamoli današnje asfaltne).

Svakako je za fra Antu to bila sveta noć, koju je on hodočasteći probdio moleći i razmišljajući, a sigurno je potiho i zanosno pjevušio koju Gospinu pjesmicu… Kojim li je žarom koračao! Koliko ljubavi, požrtvovnosti i pobožnosti bijaše te noći u fra Antinu srcu!

U ranu zoru fra Ante je umoran, ali radostan, došao u selo Radošić. Odmah su obaviješteni fratri u samosta-niću sv. Frane u Sinju. “Fratri brzo skupiše puk bližnji i s proćešionom (ophodom) prama njom (Slici) izađoše, primiše ju s velikim veseljem, a s većim poštenjem (ča-šću) i s pismam duhovnim do crkve združiše (dopratiše) i na otar očitomu poklonu i poštenju postaviše.” Tako piše fra Petar Filipović, prvi povjesničar Gospe Sinjske (njegov se rukopis čuva u Arhivu Samostana u Sinju).

Tako je došla Gospina Slika u Sinj. Bila je to prva i najstarija procesija s Gospinom Slikom (1692.), to je bila najdulja (od Splita do Radošića i Sinja, 30-ak

Procesija na Veliku Gospu 2014. godine

19

kilometara), ali je bila i najskromnija i najmanja (do Radošića sam fra Ante, a do Sinja fratri i nešto naroda).

Nitko od onih koji su bili u toj procesiji od Radošića do Sinja nije onda mogao ni sanjati da će tri stotine go-dina kasnije, evo u naše dane, svake godine, na blagdan Velike Gospe u Sinju, u procesiji i sv. misi sudjelovati preko 50 000 pobožnih i razdraganih hodočasnika, Gospinih štovatelja.

Zabrinuti nadbiskup piše papiKad je Stjepan Cupilli, splitski nadbiskup, doznao

da je turska vojska došla u Cetinsku krajinu, odmah se zaputio iz Splita u Sinj

da bi bio uz hrabre branitelje i narod, na koje je nasrnula velika turska sila. No, morao se ustaviti u Dicmu jer se dalje nije moglo. Kada su ga vojnički časnici izvijestili o teškoj situaciji, nadbiskup je odmah u Dicmu napisao pismo i poslao ga u Rim papi Klementu XI.

Budući da je samo mali broj ljudi imalo prigodu čitati to pismo, da bi ga naš današnji naraštaj - poslije 300 godina - mogao čitati, donosimo hrvatski prijevod toga pisma.

u danima moje žalosti, neka sačuva snažna da budeš utjeha ožalošćenih.

To želi, vezan ljubavlju, svladan dobročinstvom, prostrt pred Tvojim svetim nogama, tužan i žalostan, ponizni sluga Tvoje svetosti

Stjepan, splitski nadbiskup

U selu Dicmu 9. kolovoza 1715.

Sveti Oče!Po milosrđu Božjemu nismo uništeni od turskih na-

padaja. Nevolje i teškoće odasvud nas opkoljuju. Bijes Turaka opsjeda Sinjsku Tvrđavu i opijen prekomjer-nom obiješću ne prestaje mahnitati. To je gorčina moja najgorča.

Uznemiren sam, Sveti Oče, ali ne zbunjen. Mačevima bezbožnih Turaka odasvud sam napadnut i izmučen go-tovo do smrti. Uzdižem ufanje svoje Njemu. Mislim da je, ispitujući pravedno dubinu moje duše, sve to pripustio zbog mene grješnika. O da sve mogu u Njemu koji me krijepi! O da prihvatim primjere strpljivosti i primjere velikosvećeničke postojanosti!

Tvoja je dužnost, Sveti Oče, po božanskoj službi, da budeš s izmučenima. Pruži, dakle, vjernim kršćanima pomoć svoje moći koliko molitvama i oprostima, toliko novcem i ljudstvom. Ožalošćenima, naime, Ti si tješitelj pomažući svima u nevolji. Dužnost Ti je utješiti blago-šću očinskoga srca mene i moje uznemirene vjernike u Biskupiji.

U ovoj hladnoj zimi naših nevolja daj da se Tvoje cvijeće i pomoć Tvoje moći odmah pokažu na zemlji našoj i neka procvjetaju vinogradi naši, neka se razliju u ugodni miris. Bog neka učini da cvijeće Tvoje pomoći u Dalmaciji donese ploda. Neka se milost Klementa pape meni, kršćanskomu narodu i Sinjskoj Tvrđavi te očinska pomoć sinjskomu puku pretvori u veselje, a Turcima neka donese poraz i propast!

Neka bude Gospodin Bog uz Tvoje želje koji u svo-joj ruci drži Tvoje srce. A tebe, Sveti Oče, moju nadu

Zbilja je to pismo potresno, to je “glas vapijućega u pustinji”. Nadbiskup moli papu za duhovnu pomoć (molitva i oprosti), a i konkretnu materijalnu pomoć (novac i vojska). Ponizno priznaje i svoje grijehe i moli Gospodina Boga i papu da pomognu jadnomu narodu da se obrani od turskih zavojevača. Moli i želi da sinj-skomu puku dođe pomoć, pobjeda i veselje, a turskim zavojevačima poraz i propast. Nadbiskup je to pisao samo nekoliko dana prije blagdana Velike Gospe 1715. godine, a do nekoliko dana, baš na taj blagdan, stigla je pomoć Neba − pobjeda kršćanskim braniteljima i poraz turskim napadačima. Točno kako je nadbiskup molio i želio.

Pobjeda je milosni dar nebaPoslije više žestokih juriša proteklih dana branitelji

i narod očekivali su novi juriš na sam blagdan Velike Gospe 1715. No, kada je svanuo dan, ostali su iznenađe-ni i zapanjeni. Nigdje nije bilo ni jednoga živog turskog vojnika, a mnogi su poginuli ležali nepokopani…

Zori Balbi, vojnički i civilni zapovjednik, i sam ra-njen, sudjelovao je u sv. misi zahvalnici i u procesiji s časnicima nosio Sliku Majke od Milosti. Sutradan (16. VIII.) nadbiskup Stjepan Cupilli predvodio je u Splitu procesiju s Gospinom Slikom od Pojišana do Katedrale, slavio sv. misu zahvalnicu, održao svečanu propovijed i pjevao sa svećenstvom i narodom zahvalni himan “Tebe Boga hvalimo”. Od tih davnih vremena do danas, svake godine, ide istim ulicama grada Splita ista zahvalna procesija.

Nadbiskup je sutradan došao u Sinj i 18. kolovoza s hrabrim braniteljima, svećenstvom i pobožnim narodom svečanom sv. misom zahvalio Bogu i Gospi za darovanu pobjedu. Poslao je papi Klementu XI. i drugo pismo i izvijestio ga o pobjedi, ali ga je zamolio za pomoć jer je narod gladan i siromašan. Pismo sličnoga sadržaja uputio je papi i Ivan Conventati, nadbiskup dubrovački. General Anđelo Emo, guverner Dalmacije i Albanije, javlja Vladi u Mlecima da treba “zahvaliti Božjoj snazi koja je ojačala naše branitelje da spase Sinj i cijelu Dalmaciju.”

Dakle, svi i vojnički i civilni zapovjednici, biskupi sa svećenstvom i narodom bili su uvjereni da je dobri Bog po zagovoru Djevice Marije darovao napaćenomu narodu pobjedu i slobodu.

20

Zlatna Gospina krunaZapovjednik Zorzi Balbi predložio je časnicima i voj-

nicima da, kada prime prvu plaću, daruju mali prilog da bi se moglo kovati zlatnu krunu kojom će biti okrunjena Gospina Slika. To će biti trajni znak njihove zahvalnosti za darovanu pobjedu i slobodu.

Prijedlog su rado prihvatili časnici i vojnici i sku-pili 80 zlatnih cekina. U Mlecima su dali kovati zlatnu krunu, na kojoj je urezan latinski natpis: “In aeternum coronata triumphat − Zauvijek okrunjena slavi slavlje.” Tom je krunom Gospinu Sliku okrunio 22. rujna 1716. god. nadbiskup Stjepan Cupilli na svečanoj sv. misi u kojoj je sudjelovalo veliko mnoštvo vjernika, svećenika i branitelja sa svojim zapovjednikom.

Cijelo to slavlje, i posebno zlatna kruna, očiti je znak vjere i svjedočanstvo uvjerenja svih sudionika da je ustrajna molitva pred Slikom Majke od Milosti isprosila od Boga pobjedu nad neprijateljem i slobodu cijeloj Cetinskoj krajini.

I danas, kada hodočasnik dođe do Gospina oltara u Sinju, kada klekne i pogleda Sliku sa zlatnom krunom, doživi konkretni dokaz silne zahvalnosti branitelja koji su dali kovati tu krunu. Kruna je divno svjedočanstvo njihove vjere, koju je hranilo čvrsto pouzdanje u dobro srce Majke Marije, da ih ne će ostaviti, da će im pomo-ći u onim presudnim trenucima borbe za goli život, za

svoju sv. vjeru, za svoje obitelji, za slobodu i za sretnu budućnost, ne samo svoju nego i svih budućih naraštaja.

To je svjedočanstvo zlatne krune, to je zlatna poruka koju nam u toj kruni naši hrabri branitelji ostaviše prije 300 godina. Vjerujmo njima, budimo im zahvalni za njihovo svjedočanstvo. I svaki put kada pogledamo tu zlatnu i svetu krunu, neka se u našim srcima iskra sv. vjere razbukta u veliki plamen pouzdanja i ljubavi prema našoj Nebeskoj Zaštitnici.

Tu su vjeru i pouzdanje štovatelji i hodočasnici svje-dočili kroz protekla tri stoljeća. To su posvjedočili i proš-le 2014. Godine, kada je u devetnici i na sam blagdan Velike Gospe preko 130 000 (sto trideset tisuća) hodo-časnika primilo svete sakramente ispovijedi i pričesti.

* * *

Da se je bilo dignuti iz groba fra Anti Pletikosiću, koji je prije više od 300 godina bio sam u onoj prvoj procesiji, i vidjeti lanjskih 130 000 hodočasnika-pri-česnika, sigurno bi njegovo plemenito srce zaigralo od radosti, jer je Svetu Sliku on sam donio u Sinj, a prošle se godine okupilo toliko mnoštvo štovatelja naše Majke i Zaštitnice, Čudotvorne Gospe Sinjske.

(Nastavak slijedi)

fra Gabrijel Jurišić

Bruno Bulić, Nadbiskup kruni Gospinu Sliku, 22. rujna 1716. godine

21

sakrament pomirenja u svetištu

Sinjsko marijansko svetište jedno je od većih i značajnijih svetišta, posebice u južnoj Hrvatskoj. Nastalo je iza pobjede nad Turcima 1715. godine,

kada su Turci poraženi pod Sinjem, a vojnici i narod bili su uvjereni da se pobjeda dogodila po pomoći i zagovoru Gospe Sinjske.

Odmah poslije toga događaja započela su hodočašća u Sinj, a štovanje lika i slike “Majke od Milosti” smatra-no je čudotvornim, što je potvrdio i splitski nadbiskup jer ju je godinu dana poslije osobno okrunio. To je zapravo bila dozvola posebnoga štovanja i kulta toga lika, stoga su za narod od samih početaka zahvala i pobožnost Gospi u Sinju uvijek bile spontane i duboko osjetljive.

U narodu kao da postoji živo uvjerenje da ne treba, kada je riječ o Gospi, ništa činiti, već jednostavno do-pustiti da nas Majka ljubi i štiti. Ona je draga Majka svih ljudi koja među svojom djecom ne pravi nikakve razlike. Jednostavno, svi smo njezini ljubimci, posebice ako joj dođemo u pohode u Sinj.

Ovo svetište kao rijetko koje u svijetu pokazuje osjećaj bliskosti pobožnoga naroda s Gospom. Ta bli-skost uvjetuje lakoću, smionost i ustrajnost molitve i zazivanja da Gospa pomogne i usliši, kao i smjelost ponašanja i određenih čina koji se katkad čine da su na granici praznovjerja.

Druga je oznaka te pobožnosti, osobito kada je riječ o cetinskome narodu, osjećaj da je Gospa Sinjska ko-hezijska snaga, nešto što životu daje sigurnost zaštite i sigurne pomoći. Ona je sa svojim narodom krenula na put bez sna, put koji ih je doveo u sinjsku ravnicu gdje su sagradili svoje domove i ustanovili ognjišta nad kojima Ona bdije, a svoje štovatelja čeka u svojoj “kući” − Sinju.

Treća je oznaka te pobožnosti uvjerenje vjernika da je Gospa Sinjska za njih premila majka te se od nje spontano očekuje zaštita i milosti. Ona je čudotvorna, a to znači: ona je djeliteljica i posrednica milosti. Te-meljni je, dakle, odnos između naroda i Gospe Sinjske odnos povjerenja, jer ona kao majka ne može a da ne pomogne onome tko je u nevolji i potrebi. To se najbolje primjećuje na licima vjernika i hodočasnika dok lizu oko Gospe, šapću joj i mole joj se. Ta je molitva toliko jaka, toliko čvrsta da naprosto traži uslišenje.

Pobožni je narod dobro shvatio: ona je djeliteljica i posrednica milosti. Ona predstavlja blizinu Majke u njegovu stvarnom životu, toliko puta bolnu, mučenu i ogorčenu: ona je tješiteljica žalosnih. Posebno je ona

majka koja daje i vraća duševni mir. Taj mir duše očekuje se kao plod svega onoga što vjernik čini i radi za svoju Gospu: hodočasti joj, pjeva, moli se. On kao da očekuje da će mu Gospa uzvratiti na žrtve koje on za nju čini.

Čini se da je to najbolje izraženo u hodočašćima. Vjernici kao da su tada uvjereni da idu u susret svojoj Gospi, da se pred njom pokažu, da ih ona utješi i udijeli taj toliko žuđeni mir. To je i spontana priprava za prima-nje sakramenata pomirenja, jer Gospa se ne smije moliti u grijehu, u stanju grijeha od nje se ne može očekivati mir i utjeha; kao da svaki vjernik osjeća: valja se pomi-riti s Bogom! Stoga je prvo pravilo svih hodočasnika u Sinj: pristupiti sakramentu ispovijedi ili pomirenja. O tome govore svi kroničari i pisci već od osamnaestoga stoljeća, na čelu s fra Jeronimom Filipovićem, jednim od najvećih hrvatskih propovjednika i teologa osamna-estoga stoljeća.

Pojam i značenje pomirenjaSamo shvaćanje pomirenja s Bogom, s Crkvom i sa

sobom izražava odbacivanje fatalizma, a priziva na čin gospodarenja vlastitom sudbinom. On svjedoči o ponov-no nađenoj ljubavi i izraz je duboke želje za susretom s drugim. Drugim riječima, to je termin interpersonalne relacije, dijaloga, zajedništva, kako s Bogom tako i s ljudima.

Zanimljivo je da ovaj termin baš danas dolazi do svoga punog izražaja, kao nekakva protuteža današnjega života svijeta. Naš je današnji svijet pun nasilja, sukoba, kao i najvećih i ponižavajućih otuđenja. Ljudski odnosi nisu više spontani ni prirodni jer su i oni funkcionalizi-rani, pretvoreni u odnose mase. Zbog toga i postoji no-stalgija za pravim, spontanim odnosima koji bi se gradili na dijalogu, međusobnome prihvaćanju i razumijevanju. Tako u današnjoj teologiji, koja nastoji biti pastoralno usmjerena, pomirenje dobiva onu vjerodostojnost što ju je već davno bilo izgubilo, a to je iskonski biblijski termin koji postaje ključni izraz nove teologije. On u svome iskonskom značenju uspostavlja vezu između različitih sektora: kristologije, sakramentalne teologije i eshatologije. Krist je službenik pomirenja, pokora i euharistija su sakramenti pomirenja, a vječno je Božje kraljevstvo već ostvareno pomirenje.

U teološkome smislu pomirenje je uvijek usko po-vezano s grijehom, tim misterioznim zlom što čovjeka

22

stalno pritišće, ne dozvoljava mu puni razvoj i rast u milosti “djeteta Božjega”, jer grijeh predstavlja kida-nje odnosa i nevjernost obećanomu savezu. Grijeh je uvijek svojevoljno i nerazumno udaljavanje od Boga. Pomirenje upravo stavlja naglasak na osobnu dimenziju i odnos koji se, preko sakramenta pomirenja, ponovno uspostavlja između Boga i čovjeka, tj. označava onaj trenutak kada čovjek polazi na put obraćenja, odvaja se od sebe samoga i polazi u susret drugomu, Bogu ili čovjeku, da bi s njime uspostavio ili sinovski odnos prijateljstva ili prijateljski odnos bratstva.

Gledano tako, pomirenje uključuje i dvije osnovne kategorije života: negativnu i pozitivnu. To znači da je svaki čovjek, uvijek i svugdje, potreban pomirenja jer mu se život odvija u svijetu sukoba, borbi i nepri-jateljstava, čiji je on aktivni sudionik, a to mu otežava i zagorčava život. No, dok osjeća i živi te sukobe, od-nosno dok doživljava grijeh u sebi i oko sebe, čovjek je duboko svjestan da takav svijet i život nisu prava stvarnost ni pravi način života, te svaki pojedinac želi uspostaviti drukčiji, bolji i pravedniji svijet. Zbog toga je pomirenje svojevrsni dinamički proces koji u sebi integrira destruktivnu prošlost, želju i nastojanje da se ona zaboravi kako bi se ostvarila pravednija sadašnjost.

Pomirenje uključuje i još jednu komponentu, bez koje se uopće ne može ostvariti, a to je oproštenje, koje je pravi temelj pomirenja. U teološkome smislu, pomirenje se zapravo i ne može zamisliti bez praštanja. Kada ne bi bilo praštanja, pomirenje bi onda označavalo

ili trijumf neke ideologije ili uništenje protivnika. A ono što treba pomiriti nisu nikakve znanosti, ni ideologije, ni objektivne klasne opozicije, nego ljudi koji ne smiju biti uništeni. To znači da se pomirenje mora ostvariti unutar granica ovoga svijeta, i to među ljudima, te u sebi isto-vremeno mora integrirati sve objektivne uvjete. U tome slučaju pomirenje će uključivati i promjenu, odnosno evoluciju objektivnih socijalnih odnosa. Eto, upravo se to događa u Gospinome svetištu u Sinju.

Preko praštanja pomirenje uz religioznu dobiva i so-cijalnu dimenziju: prekida se logika zla, kida se začarani krug prava, u koji se lako mogu uvući i pravednost i pomirenje bez praštanja, a otvara se mjesto za djelovanje ljubavi i milosrđa. Time se rađa i novi odnos u kojemu i sama zla i grešna prošlost koja čovjeka pritišće i optužuje postaje nešto pozitivno, tj. razlogom ljubavi i milosrđa prema njemu. Svako pravo pomirenje kida krug praved-nosti, ako je točno da niti jedan čovjek nije nevin. Pokor-ničko slavlje i praksa pozivaju ljude na prekidanje toga kruga zla, kao što to Bog čini. Dapače, u još dubljemu smislu, znači da novo stvorenje, apsolutno pomirenje, nije u našoj moći jer mi neprestano obnavljamo taj krug. Naša nevinost nikada nije dovoljno čista da bi mogla biti i stvaralačka. Zbog toga vršenjem sakramenta pomire-nja priznajemo svoj grijeh i svoju bijedu pred Bogom, tražeći u Kristu njegovo oproštenje, što vjernici u Sinju vrše pred svojom Gospom kao glavnim svjedokom i zagovornikom pred Bogom.

Ispovijedanje u Svetištu

23

Tako se prekida krug krivnje i sukrivnje. Traženjem oproštenja priznajemo drugome njegovu slobodu da nam oprosti ili ne oprosti, a davanjem oproštenja ta se sloboda izražava na najveći mogući način, jer je svatko potreban oproštenja. U tome smislu oproštenje postaje i neka vrst povezanosti između molitelja, koji se optu-žuje, i darivatelja, koji prašta. A kada je tako, bilo bi pogrešno oproštenje shvatiti kao čin snishodljivosti ili tolerancije, što se često puta u životu zna dogoditi. To je onda pseudooproštenje.

Pomirenje, koje se temelji na oproštenju, postaje objava Boga za svakoga čovjeka, otkriće Boga ljubavi i pravednosti, a njegova pravednost nije pravednost prava nego ljubavi. Logika ljubavi nije ni slabija ni manje zahtjevna od logike pravednosti: ljubav podrazumijeva pravednost, ali je i nadilazi dajući joj onu nužnu snagu da drugoga, koji je krivac, u potpunosti prihvati, da mu oprosti sve: grijehe, mane i nepravde.

Oproštenje, koje pripada takvoj logici, mora za sva-koga kršćanina postati ideal i nastojanje da se to ostvari u svagdašnjemu životu. U tome se slučaju ono pretvara u poniznost i čvrstu vjernost, postaje trajni stav gledanja na vlastitu nutrinu, na vlastite žudnje, mane i propuste, pretvara se u priznanje vlastite grešnosti, a jedino tako se i odbija svaka želja samodostatnosti i egzistencijalnoga očaja. Ljubav i praštanje toliko su skupa povezani da jedno bez drugoga ni ne postoje. To nam Bog svjedoči, Bog ljubavi, Otac milosrđa i Bog praštanja (usp. Lk 15.11−32). Stoga svaki vjernik iz sinjskoga svetišta od-lazi lakši, radosniji jer je svjestan da je izmiren s Bogom i ljudima i da je postigao sigurnost Majčina zagovora.

sakrament pomirenjaValja nam još jednom naglasiti da onaj tko se ispovje-

di prima od Boga dar oproštenja i ujedno se pomiruje s Crkvom. Pomirenje zovemo i “sakramentom obraćenja” jer u znaku ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu od kojega se čovjek grijehom udaljio. Zove se i “sakrament pokore” jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika. Zove se i “sakrament ispovijedi” jer je prizna-nje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni element ovoga sakramenta. Po ovome sakramentu Bog daje pokorniku oproštenje i mir te ga obdaruje pomirenjem.

Valja ponovno naglasiti da Bog jedini oprašta grijehe. Vlast opraštanja grijeha Isus snagom svoje božanske vlasti daje i ljudima da je vrše u njegovo ime. Crkvi je tako povjerena služba pomirenja. Isus je za vrijeme svoga javnog djelovanja pored opraštanja grijeha obzna-njivao i učinak opraštanja: poslije opraštanja vraćao je prijašnje grešnike u zajednicu Božjega naroda iz koje su grijehom bili udaljeni. Isus sam sjeda za stol prijašnjih grešnika. Krist Gospodin daje apostolima dioništvo u moći opraštanja grijeha. Kada Isus kaže Petru: “Što

svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što odri-ješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima”, znači: “Koga vi isključite iz svoga zajedništva, bit će isključen iz zajedništva s Bogom, koga vi ponovno primite u vaše zajedništvo, Bog će ga također primiti u svoje. Pomi-renje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.”

Isus je ustanovio sakrament Pokore za sve vjernike, a osobito za one koji padnu u teški grijeh i tako izgube kr-snu milost. Oblik sakramenta Pokore mijenjao se tijekom povijest se. S jedne strane, u slavljenju Pokore prisutni su čini grešnika: kajanje, ispovijed i zadovoljština za grijehe. No, s druge strane, tu je Božja milost po zahvatu Crkve koja po svojim službenicima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine.

Kajanje je bol duše i osuda počinjenoga grijeha s odlukom da se više ne griješi. Kada kajanje proizlazi iz ljubavi prema Bogu, to kajanje oprašta lake grijehe. Svako je kajanje istovremeno Božji dar i plod grešnikove dobre odluke.

Ispovijed grijeha oslobađa nas krivice i preuzimamo na sebe odgovornost za njih. Tim se činom ponovno otvaramo zajedništvu s Bogom i njegovom Crkvom. Svi teški grijesi moraju biti nabrojeni u ispovijedi. Preporuča se da se u ispovijedi nabroje i lakši svakodnevni grijesi.

Zadovoljština je nadoknada štete koju smo svojim grijesima nanijeli drugima.

Pokoru zadaje ispovjednik i ona može biti različita: molitva, djela milosrđa, post, žrtva, strpljivo prihvaćanje vlastitoga križa itd.

Za dobru ispovijed potreban je i dobar ispit savjesti.

evo jedne sheme:

1. odnos s Bogom• Molim li se uopće i čitam li Sveto pismo? Koliko

vremena posvećujem Bogu? Imam li zaista vremena za molitvu? • Postoje li neki drugi “bogovi” u mome životu? • Jesam li se trudio upoznati svoju vjeru preko

katoličkoga tiska, propovijedi, predavanja, vjero-nauka? Ili sam gubio vrijeme u lošemu društvu?

• Jesam li se bavio ili posjećivao: vračare, vidov-njake, gatare iz dlana, karata, horoskopa, kave, graha ili dijagnostike viskom, bioenergetičare, reiki-terapije, bavio se jogom, T.M. (transcen-dentalnom meditacijom), sudjelovao na okultnim sotonističkim seansama (zazivao duhove), slušao sotonističku glazbu, plaćao nekome da urocima drugome nanesem zlo ili osvetu? Držim li kakve predmete ili amajlije od vračare ili Sai Babe ili drugih okultista?

• Jesam li sudjelovao u razgovorima protiv vjere, Crkve, ljubavi, dobra drugih?

24

• Jesam li se drugima izrugivao zbog njihove vjere, ne želeći se popraviti?

• Jesam li mrmljao protiv Boga, tužio se i kukao na njegovu Providnost?

• Jesam li psovao Boga, Majku Božju, anđele, svece, ili bez potrebe izgovarao njihova imena?

• Jesam li psovao neprestano manje psovke, pa mi je to već prešlo u naviku?

• Jesam li kleo, proklinjao, krivo se zaklinjao, nosio u sebi mržnju?

• Svjedočim li svoju vjeru u Gospodina javno?

2. sudjelovanje u sakramentima • Jesam li dolično slavio nedjelje i blagdane? • Jesam li kasnio na nedjeljnu sv. misu? U crkvi se

slabo vladao i smetao drugima? • Jesam li zbog nemara izostao s nedjeljne mise? • Jesam li primio sve sakramente ili sam neke od-

gađao? Pristupam li Euharistiji s poštovanjem? Je li mi ispovijed teret ili radost? Moram li ili hoću?

• Odgajam li svoje prijatelje, obitelj i djecu kr-šćanski? Primaju li oni sakramente? I za njih sam odgovoran!!!

3. Poštivanje drugih, posebice starijih te roditelja i djece

• Jesam li zanemario svoje roditelje u njihovoj sta-rosti i bolesti? Redovito ih pohađao i tješio? Ako živim daleko od njih, javljam li im se pismom ili telefonom? Mislim li na one koji su mi darovali život?

• Jesam li kršćanski odgajao svoju djecu, vlastitim primjerom života?

• Jesam li zagorčavao život svojoj obitelji svađom i psovkama? Jesam li svoga bračnog druga tretirao kao svoga podložnika ili sebi jednaka?

• Jesam li drugoga mrzio, klevetao, ogovarao, pre-zirao, proklinjao?

4. odnos prema samome sebi • Jesam li škodio svomu životu: alkoholom, puše-

njem, drogom? Jesam li se svađao, u gorčini želio smrt sebi ili drugomu? Veselio se tuđemu zlu?

• Jesam li koga zlim riječima sablaznio ili na grijeh navodio?

• Jesam li proveo dovoljno kvalitetnoga vremena sa svojom obitelji? Djecom? Suprugom?

• Jesam li uništio nerođeni život (abortusom ili abortivnim sredstvima: spiralom ili tabletama) ili nagovarao druge da to čine?

• Jesam li se u prometu neodgovorno ponašao i ugrozio tuđi život?

• Jesam li hotimice nečedno mislio, želio, činio sam ili s drugima? Nečedno se odijevao radi izazivanja požude? Pohađao nečedne zabave, predstave, plesove?

• Jesam li prekršio bračnu vjernost preljubom? • Jesam li se čuvao djece iz sebičnih razloga? Ula-

zio u nedopuštene predbračne odnose? • Jesam li tuđu stvar poželio, ukrao, ukradeno pri-

mio ili dalje prodao, posuđeno zadržao? Izra-bljivao tuđu nevolju? Jesam li kartao, kockao i uskraćivao svojoj obitelji najnužnije za život?

• Jesam li bio licemjeran, održao obećanje i dogo-vore? Naškodio tuđoj časti?

• Jesam li svojim riječima uništio drugoga? • Jesam li obdržavao legalne zakone? Poštivao

autoritet civilni i crkveni? • Jesam li iskreno i pošteno radio za svoga poslo-

davca? Jesam li svoje radnike uredno i pošteno isplaćivao?

5. vršenje zapovijedi: • Jesam li održavao post i nemrs? Jesam se često

ispovijedao i pričešćivao? Jesam li doprinosio za crkvene potrebe? Jesam li pomagao siroma-he i prognane? Jesam li bio strpljiv u bolesti i teškoćama?

• Jesam li bio ohol, škrt, srdit, lakom, lijen, zavidan, samovoljan, ljubomoran?

6. odnos prema stvorenju • Promatram li svijet oko sebe kao dar Božji koji tre-

ba poštivati i koristiti s poštovanjem i pravedno? • Razmišljam li ikada dok pijem i jedem o onima

koji nemaju hrane ili vode, koji su gladni ili im je potrebna odjeća? Koristim li više nego što mi treba? Jedem li više nego što trebam? Pijem li više nego trebam?

• Promatram li ljude više kao stvari i posjede, a manje kao hram Duha, sliku Božju?

• Poštujem li prirodu, njene izvore, njenu čistoću? Jesam li postao previše materijalist i sebičan?

fra Luka Tomašević

25

Predstavljanje kalendara 300. obljetnice slavne pobjede

uz Gospin zagovor 1715.U ispunjenoj dvorani Franjevačkoga samostana

u Sinju predstavljen je Kalendar događanja tijekom jubilarne 2015. godine. Predstavljanje

Kalendara započelo je molitvom − himnom “O, Gospe Sinjska, Djevo sveta”.

“Godine 1687. puk predvođen franjevcima naselio je ovu našu Zagoru. Uz zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske obranio se od navale Osmanlija. Prije nešto više od dva desetljeća prošli smo isto uz zagovor naše Gospe”, tim se riječima profesor Marko Duvnjak obratio nazočnima, pozivajući na proslavu ove jubilarne godine. Gvardijan fra Petar Klapež ukratko je izrazio zahvalnost svima koji su sudjelovali na izradi ovoga Kalendara te je istaknuo sve bitne događaje u ovoj godini: “Već 300 godina ponosimo se darom Gospe od Milosti...neka nas ova proslava približi još više Bogu po zagovoru naše Nebeske Majke, Čudotvorne Gospe Sinjske.”

Fra Gabrijel Jurišić govorio je o povijesti Svetišta i Gospine slike. Posebnu pažnju obratio je na donošenje slike iz Splita, koju je pješice donio fra Ante Pletikosić.

Fra Josip Grbavac imao je kratko izlaganje o Među-narodnom simpoziju pod pokroviteljstvom HAZU-a. Organizatori su znanstvenoga skupa Franjevački samo-stan Gospe Sinjske, Viteško alkarsko društvo, Grad Sinj i gradovi i općine Cetinske krajine. Prvi dio održat će se 12. svibnja u Palači HAZU-a u Zagrebu, a drugi dio u Sinju od 14. do 17. svibnja 2015. Nastupit će 60 predavača.

“Župa Čudotvorne Gospe Sinjske jedna je od brojni-jih i življih župnih zajednica u našoj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Brojimo više od tristo godina snažnih i posebnih veza s biskupima Splitsko-makarske nadbisku-pije, prokušanih, učvršćenih u nerijetko teškim i bolnim okolnostima. Ta je povijest rječiti dokaz ljubavi ovoga puka prema Evanđelju i prema Crkvi koji su tijekom sto-ljeća oblikovali svakodnevni život, osobni i nacionalni identitet ovoga kraja”, naglasio je župnik fra Ante Bilo-kapić, te iznio povijesni presjek karitativno-pastoralnih djelovanja u Župi Čudotvorne Gospe Sinjske. U pomoć potrebnima uključile su se sve molitvene skupine. Poma-žu svojim savjetima te pružaju pomoć u domaćinstvu.

Fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke pro-vincije Presvetoga Otkupitelja, govorio je o konkretnim aktivnostima: izrada misnice s ornamentom iz samoga Gospina okvira, zlatna krunica, rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića, crkva u Brnazama, projekt povjeren

arhitektu Ivanu Vuliću. Zatim je napomenuo da će se osamnaestorici braće fratara ubijenih krajem Drugoga svjetskog rata i poraća u bronci izliti plitki reljefi i posta-viti u natkriveno samostansko dvorište. Uz reljefe, izaći će i monografski prikaz života tih mučenika. Imamo u cilju i završetak Križnoga puta na Gradu (Tvrđavi). Zatim je istaknuo međunarodni projekt izgradnje staze Čudotvorne Gospe Sinjske (Rama – Sinj − Split). U izradi je mozaik “Uskrsnuće” koji će biti postavljen na fratarskoj grobnici na groblju svetoga Frane, rad akademskoga slikara Ivana Grgata. “Želim naglasiti: ‘Ova je knjižica pokušaj predstavljanja onoga što mi želimo učiniti za ovaj Jubilej. Neka ovo postane živo slavlje, dajmo svoj maksimum! Bog nam je dao Gospu i Alku, budimo Mu zahvalni. Nadam se da ovo slavlje neće biti komemoracija slavne prošlosti, nego poziv na konstruktivnu i pozitivnu budućnost’, zaključio je provincijal fra Joško.

Sudionik

26

Mariborska metropolija hodočasti Gospi sinjskoj

Povodom 300. obljetnice slav-ne pobjede pod Sinjem uz Gospin zagovor u Svetište

Čudotvorne Gospe Sinjske, u petak, 20. ožujka, hodočastili su vjernici Mariborske metropolije. Hodočasni-ci Mariborske metropolije tradicio-nalno već dvadeset godina odlaze u svetišta izvan granica Slovenije da se duhovno priprave za najveći kr-šćanski blagdan Uskrs. Za dvadeseti jubilej svojih hodočašća izabrali su Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske zbog proslave 300. obljetnice.

Preko trista hodočasnika u prat-nji jedanaest svećenika i biskupa msgr. dr. Stanislava Lipovšeka, celj-skog biskupa kao domaćin Svetišta primio je gvardijan fra Petar Klapež koji ih je upoznao sa poviješću i

U propovjedi je vjernicima na-glasio da se zahvale Majci Božjoj, mole za Crkvu u Sloveniji, a poseb-no za obitelj i svetost života. Pose-ban značaj na njihovom putu bila je pratnja njihovog pastira koji time pokazuje da je i on u prvom redu vjernik među vjernicima.

Jedan od svećenika o značenju ovog hodočašća rekao je: „ Majka mi je rekla kad sam išao od kuće – mene nećeš imati uvijek uz sebe, pokazala mi je kip Majke Božje i rekla - evo Majke koja će te uvijek paziti“.

Osnaženi Božjim blagoslovom i zagovormo Čudotvorne Gospe Sinj-ske hodočasnici su se u 15.30 sati oprostili od Gospe Sinjske u nadi da će ponovno doći...

Stipe Ivišić

proslavom obljetnice. U svečanoj procesiji ušli su u crkvu na euha-ristijsko slavlje koje je predvodio msgr. Stanislav Lipovšek.

Prije svete mise posjetili su Zbir-ku muzeja franjevačkog samostana.

Msgr. Stanislav Lipovšek u raz-govoru je istaknuo kako je hodoča-šće Gospi Sinjskoj događaj za kojeg se pripremao godinama, prateći ho-dočašća južne Hrvatske u Sinj, po-sebno kroz izvješća Glasa koncila.

Kao poseban razlog dolaska na-veo je teške probleme u kojima se našla Mariborska nadbiskupija , a Gospi su se željeli zahvaliti za po-moć jer su se problemi počeli rješa-vati. Izrazio je nadu da će nadbisku-pija ubuduće ići pravim pastoralno duhovnim putem.

Mons. dr. Stanislav Lipovšek, celjski biskup, predvodi koncelebriranu svetu misu

27

spomendan blaženoga Alojzija stepinca

Spomendan blaženoga Alojzija Stepinca, utorak 10. veljače 2015., svečano je proslavljen u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. Svetu misu predvodio

je župnik fra Ante Bilokapić. Preko mise pjevao je Mje-šoviti župni zbor pod ravnanjem fra Jure Župića i uz or-guljsku pratnju s. Jelene Mijić. U propovijedi fra Ante je naglasio kako je Alojzije Stepinac u najtežim trenutcima bio učitelj nade za čovjeka svoga vremena. “Čovjek nade često i ne osjeća neku naročitu unutarnju snagu, niti se osjeća herojski. Naprotiv, osjeća da nije dorastao svemu onomu što ljudi i Bog stavljaju preda nj. Ni uz cijenu najvećih žrtava ne odustaje od životnoga puta što ga je pred Bogom preuzeo. Takav čovjek ne očekuje čuda, pa ipak ono što radi, uz Božju pomoć, biva uistinu čudo. Takav čovjek nade bio je Alojzije Stepinac”, zaključio je župnik fra Ante. Poslije svete mise članovi Franje-vačke mladeži izveli su scenski prikaz: “Saslušavanje i suđenje Alojzija Stepinca”. Svojom izvedbom framaši su prikazali dijalog između tužitelja Jakova Blaževića, njegova pomoćnika i hrabro svjedočenje optuženoga

Alojzija Stepinca. Na kraju predstave framaš Tomislav Radić pročitao je dio iz Oporuke koju je blaženi Alojzije Stepinac napisao vjernicima svoje dijeceze u Krašiću 28. svibnja 1957. godine. U predstavi su sudjelovali framaši Moreno Vuković (Alojzije Stepinac), Stipe Buljan (Ja-kov Blažević), Tomislav Kovačević (pomoćnik tužitelja) i Stipe Dinarina (milicajac).

FAM

Suđenje Alojziju Stepincu, dramski prikaz, Sinj, 10. II. 2015.

28

Zlatna krunica Gospi sinjskoj

Molitvom Gospine krunice hrvatski vjernici su sudjelovali u svim važnim pobjedama do slobode, koja je čitav hrvatski narod moli-

tvom povezivala u jedan neraskidivi lanac Božje lju-bavi svjesni da samo oni koji grade s Bogom, grade na neuništivim temeljima svoju Domovinu. Tako je cijela Hrvatska, poput golubice raskriljenih krila, postala ze-mlja žive krunice. Molitvom Gospine krunice vjernici su tome doprinijeli svima nama ogroman dar slobode! Taj dar najprije su njegovali dostojanstvom kršćanskog života, a zatim svakodnevnom molitvom krunice. Svi oni koje su ustrajni u molitvi Gospine krunice primaju poseban Božji blagoslov uz Gospinu zaštitu, jer i na taj način postaju Njezini apostoli.

Hrvatski branitelji i u Domovinskom ratu su prkosno vjerovali da imaju pravo na ono što im je Bog dao kao njihovu zemlju, znali su da će im taj isti Bog Gospinim zagovorom u najtežim životnim trenutcima priteći u po-moć, kao što je pritekao i davne 1715. godine čudesnom pobjedom pod Sinjem.

U ovom velikom jubileju Samostan, uz pomoć što-vatelja Čudotvorne Gospe Sinjske, izrađuje dar Majci Božjoj “Zlatnu krunicu”.

Za izradu zlatne Gospine krunice Samostan je upotri-jebio zavjetne darove - zlato koje su Gospini Štovatelji godinama poklanjali za svoj zavjet Gospi. Taj naš za-jednički dar bit će kruna velikog jubileja koju ćemo kao zahvalu nebeskoj Majci Blaženoj Djevici Mariji posta-viti u njezinu Svetištu i koja će uvijek iznova podsjećati na potrebu molitve. “Zlatna krunica” bit će na taj način trajni znak budućim generacijama Gospinih štovatelja.

fra Petar Klapež

Izrada zlatne krunice

O jubileju 300. obljetnice slavne pobjede pod Sinjem uz Gospin zagovor izrađuje se velika zlatna krunica, koja izražava zahvalnost i

vjernost naroda za milost zaštite i za sve pobjede u obrani domovine pod Gospinim zagovorom, od tadašnje Sinjske bitke do čudesne pobjede u Do-movinskom ratu.

Zrna krunice čine manje i veće nepravilne šuplje kuglice od zlata, povezane lančićem u obliku tro-pleta, a obogaćene dodatnim efektom bljeska (ravne sitne plohe, sitne kuglice...).

Na četiri veća zrna utkat će se likovi sv. Nikole Tavelića, bl. Alojzija Stepinca, fra Pavla Vučkovića i fra Rafe Kalinića.

Medalja s Gospinim likom (lice jubilarne meda-lje) povezuje cijelu krunicu.

Pet donjih zrna (između medalje i križa) imaju simbole: Bogorodice (“Ave Maria”), vjere (križ), ufanja (sidro) i ljubavi (srce) te lik uskrsloga Krista. Križ (s korpusom) nadahnut je oblikom starohrvat-skog križa. Na poleđini medalje i križa upisat će se prikladni kratki tekst zahvale, a na zrncima s četiri spomenuta portreta njihova imena.

Kuzma Kovačić

Skica za krunicu akad. kipara Kuzme Kovačića

Slika Gospe Sinjske bez nakita

29

Ususret proslavi 300. obljet-nice pobjedničke bitke nad Turcima pod zagovorom

Gospe Sinjske klapa Hrvatske ratne mornarice “Sveti Juraj” ovih je dana započela snimanje spota za pjesmu O, Gospe Sinjska na povijesnoj tvrđavi, u Svetištu Gospe Sinjske i na širemu po-dručju grada Sinja i Cetinske krajine.

U spotu mornaričke klape iz Spli-ta sudjeluje alkar Neno Marić, a režija i snimanje povjereni su Pa-triku Grguriću, javnosti poznat kao

ususret proslavi 300. obljetnice

vojnicima-alkarima, kako u obrani pred Turcima, tako i u nedavnome Domovinskom ratu i danas u miru.

Klapa “Sveti Juraj” − HRM po-bjednik je festivala “Klape Gospi Sinjskoj” 2011., kada je osvojila nagradu publike za pjesmu “Hvala ti, Gospe”, autora Mile Čačije−Čaje.

Zahvaljujemo sinjskim franjev-cima, na čelu s gvardijanom fra Pe-trom Klapežom, kao i Viteškomu al-karskom društvu u Sinju na iznimnoj susretljivosti kod snimanja spota.

Marko Bralić

jedan od autora spota za našu pozna-tu uspješnicu Ružo crvena.

Osnivanje klape “Sveti Juraj” − HRM usko je vezano uz najpoznatije Gospino svetište u svijetu, ono u Lo-urdesu, gdje smo prije 14 godina na svečanosti otvaranja u Bazilici Pija X., pjevajući Ave Mariju, predstav-ljali Hrvatsku vojsku pred više od 30 000 vojnika iz više od 40 zemalja cijeloga svijeta.

Želja nam je i ovim videospo-tom još jedanput pokazati koliko je lik Djevice Marije značio našim

dekanatski susretSusret svećenika Cetinskoga dekanata održan je

u srijedu, 11. ožujka 2015. godine, u Samostanu Gospe Sinjske na poziv dekana Cetinskoga de-

kanata don Stipe Ljubasa, župnika Župe sv. Mihovila − −Trilj. Susret je započeo svetom misom u crkvi Gospe Sinjske koju je predvodio dekan don Stipe Ljubas u za-jedništvu sa svećenicima iz Dekanata. Na završetku mise gvardijan fra Petar Klapež predmolio je Posvetnu mo-litvu Gospi Sinjskoj. Drugi dio susreta bio je posvećen izboru člana Prezbiterskoga vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije i izboru njegova zamjenika iz Cetinskoga dekanata. Dekan don Stipe Ljubas pročitao je pismo

nadbiskupa Marina Barišića i odredbe novoga Statuta koji tumači ulogu Prezbiterskoga vijeća i Zbora savjet-nika Splitsko-makarske nadbiskupije. Nakon dekanova izlaganja pristupilo se pismenomu glasovanju za člana Vijeća. Većinom glasova za člana Prezbiterskoga vijeća iz Cetinskoga dekanata predložen je fra Ante Bilokapić, župnik Župe Gospe Sinjske. U glasovanju za njegova zamjenika predložen je fra Mladen Marić, župnik Župe sv. Ante − Turjaci. Treća točka dnevnoga reda bila je posvećena proslavi i organizaciji “300. obljetnice slavne pobjede pod Sinjem uz Gospin zagovor (1715. − 2015.)”.

FAM

Klapa HRM “Sveti Juraj” na Starom gradu

30

djeca izvela božićni igrokazNa blagdan sv. Stjepana, u Sinju 26. prosinca 2014.,

članovi Dječjega pjevačkog zbora Župe i Svetišta Gospe Sinjske izveli su božićni glazbeno-scenski

igrokaz: “Spasitelj će doći u betlehemskoj noći”. Autori su teksta Luka Depolo i Mario Nardelli st., a glazbe Ivo Percl i Mario Nardelli st. Cijela izvedba bila je ispunjena pjesmom Dječjega zbora uz solo dionice. Tekst i glazbu obradio je fra Jure Župić. Koreografiju, kostimografiju i scenografiju pripremila je s. Jelena Mijić. Izvedbom su ravnali s. Jelena i fra Jure. Božićno-glazbeni scenski igro-kaz djeca su izvela u dva čina. U prvome činu, Stari zavjet, u središtu je bio starozavjetni prorok u osobi Branimira Župića koji je kroz solo dionice, uz pratnju Dječjega zbora i izvedbe ritmičke skupine, navijestio rođenje Isusa Krista. U drugome činu, Novi zavjet, ostvarilo se starozavjetno

iščekivanje. U likovima Isusa, Marije i Josipa proročka poruka postala je stvarnost. Spasitelj je pohodio zemlju. Dječja pjesma i razigrani likovi u kostimima anđela, zvi-jezda, vola, magarca, ovčice, pastira i kraljeva dočarali su ljepotu i jednostavnost betlehemske noći, koja je u izvedbi djece pohodila srca prisutnih u Crkvi Gospe Sinjske. Gvardijan fra Petar Klapež na kraju je uputio riječi zahva-le djeci na uloženome trudu i prekrasnoj izvedbi kojom su Božić u Župi i Svetištu Gospe Sinjske učinili bogatijim i ljepšim. Posebnu zahvalu uputio je voditeljima Dječjega zbora, fra Juri i s. Jeleni, koji su pripremali djecu i ravnali cijelom izvedbom. Sve koji su se odazvali i tako nagradili njihov trud, djeca su na kraju pozdravila pjesmom autora Nikše Krpetića − “Sretan Božić, Hrvatska”.

sjemeništarci u Potravljuangažiranošću doprinijeli da taj dan bude još svečaniji. Fra Nedjeljko je u propovijedi na slikovit i razumljiv način predočio što znači “Obratite se i vjerujte Evanđelju!”. Na kraju mise u ime sjemeništaraca i odgojitelja fra Stanku i župljanima zahvalio je fra Ivan te pozvao mlade da budu odvažni u odgovoru na Božji poziv.

Poslije misnoga blagoslova družili smo se za obitelj-skim stolom našega kolege Ante gdje su nam župnik i Antini roditelji priredili pravu malu gozbu.

Vlaho Jakić

Sjemeništarci su na prvu korizmenu nedjelju, oda-zivajući se pozivu župnika fra Stanka Dotura, posjetili župu Potravlje i sudjelovali na sv. misi.

Kišno vrijeme nije omelo planirani posjet niti je uma-njilo svečano raspoloženje nedjeljne korizmene mise. Sv. misu predvodio je i propovijedao fra Nedjeljko Jukić u koncelebraciji s fra Stankom Doturom i fra Ivanom Udovičićem. Sjemeništaraci, okupljeni oko oltara, su-djelovali su kao čitači i psalmisti. Župljani su se osobito potrudili kako bi svojim sviranjem, pjevanjem i, općenito,

Dio Dječjeg zbora Župe Gospe Sinjske

31

susret ministranata u sjemeništu

U Franjevačkome sjemeništu u Sinju održan je, od 27. veljače do 1. ožujka 2015.,

vikend susret za ministrante. Pro-gram za 28 ministranata iz Sinja, Knina, Imotskoga, Vinjana, Ugljana, Staševice, Drniša i Metkovića prire-dili su fra Antonio Mravak i fra Ivan Udovičić.

Susret je započeo upoznavanjem i izmjenom prvih dojmova. Nije nam trebalo puno da uspostavimo komu-nikaciju. Ministranti su nas obasipali pitanjima na koja smo mi sjemeni-štarci rado odgovarali. Neki su iska-zali želju da nam se sljedeće škol-ske godine pridruže te da postanu

sjemeništarci. Večer smo proveli gledajući film o svetome Franji.

Sljedeće jutro, nakon sv. mise koju smo slavili u sjemenišnoj kapeli i doručka, fra Antonio je ministrante proveo po samostanu, pokazao im crkvu te samostanski muzej. Mini-strante i sjemeništarce posjetio je i mnp. o. provincijal fra Joško Kodžo-man. U svome govoru upoznao je ministrante s poviješću i sadašnjo-šću Franjevačke klasične gimnazije, Sjemeništem i životom u njemu te je pozvao ministrante da dobro raz-misle o svome životnom odabiru te da, ako ih Bog zove, budu odvažni usprkos mnogim protivljenjima su-vremenoga društva.

s v. Ap o l o n i j a

U nedjelju, 8. veljače 2015., članovi Hrvatske stomatološke komore iz Splitsko-−dalmatinske županije i s područja grada Zagreba u Svetištu

Čudotvorne Gospe Sinjske proslavili su svoju nebesku zaštitnicu sv. Apoloniju. Ovo je već treći put da se stomatolozi okupljaju u Sinju. Povod je ovomu susretu Veliki jubilej − 300. obljetnica čudesne obrane Sinja

pod zagovorom Čudotvorne Gospe Sinjske. Susret je započeo svetom misom koju je predvodio don Ante Mateljan, duhovnik Hrvatskoga katoličkoga liječničkog društva podružnice Split i dekan Katoličkoga bogoslov-nog fakulteta u Splitu, uz koncelebraciju gvardijana i upravitelja Svetišta fra Petra Klapeža, koji je na početku mise svim gostima i štovateljima Gospe Sinjske zaželio dobrodošlicu. Preko mise pjevao je Zbor mladih pod vodstvom fra Jure Župića i s. Jelene Mijić. Po završetku misnoga slavlja dr. Tanja Kodžoman svim stomatolozi-ma u ime stomatologa iz Cetinskoga kraja obratila se riječima zahvale što su i po treći put izabrali Svetište

Bog nam je u subotu podario li-jep i sunčan dan pa bi bila prava šteta ne iskoristiti ga i za boravak na otvorenome. Nakon ručka, išli smo s fra Antonijem na sinjski hipodrom. Susreli smo se s alajčaušom Ivicom Filipovićem Grčićem, razgleda-li alkarsku ergelu, a neki su imali priliku i za kratko jahanje. Poslije je uslijedila “najvažnija sporedna stvar” – nogomet. Zaigrali smo mali nogometni turnir na igralištu kod Gimnazije. Podijelivši se u skupine, igrali smo ostatak popodneva.

Zajedničkom molitvom krunice uključili smo se u dugu povorku ho-dočasnika o 300. obljetnici čudesne obrane Sinja uz Gospin zagovor.

Večer nam je jednako brzo proš-la. Gledali smo film, i to tako da smo sve uradili da bude kao u kinu. Ni-smo sebi mogli priuštiti da budemo budni do kasno jer je za ujutro bilo predviđeno rano ustajanje.

Poslije doručka te kratkoga pje-vanja svi smo zajedno krenuli na svetu misu. Predvodio ju je fra Ne-djeljko Jukić. Uslijedio je ručak koji je označavao kraj ovoga susreta. Ne-dugo zatim ministranti su već počeli odlaziti. I tako su dvadesetosmorica ministranata nepuna tri dana živjela životima nas sjemeništaraca, a nas smo sedmorica nakratko doživjela kako je bilo u sjemeništu, i to ne tako davno, kada su sobe i mjesta u učionici i kapeli bila puna.

Vlaho Jakić

Provincijal fra Joško Kodžoman s ministrantima

32

duhovna obnova u sinju za studente teologije

Korizmena duhovna obnova studenata laika Kato-ličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu održana je 18. ožujka 2015. u Svetištu Čudotvorne Gos-

pe Sinjske. Odabir Sinja kao mjesta za provedbu duhov-ne obnove nije bio slučajan. Naime, ove godine Svetište slavi svoju tristotu obljetnicu vjernosti i odanosti svojoj nebeskoj Majci.

Okupljeni u lijepome broju od pedesetak studenata laika zajedno s don Jenkom Bulićem, duhovnim asisten-tom studenata laika na KBF-u, studenti su stigli u Sinj. Tamo su ih srdačno dočekali fra Petar Klapež, gvardijan i upravitelj Svetišta te fra Antonio Mravak, župni vikar u Sinju, koji je ujedno bio i voditelj duhovne obnove. Nakon kratke pauze gvardijan je studente upoznao s poviješću Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske. Zatim su studenti krenuli u obilazak maloga, ali sadržajem boga-toga, muzeja u sklopu samostana, gdje su se upoznali s raznim predmetima: od predmeta prapovijesnoga doba, starih oružja i oruđa, ali i s nakitom i nošnjama naših predaka. Nakon upoznavanja s bogatom prošlošću slije-dilo je razmatranje predvođeno domaćinom i voditeljem duhovne obnove fra Antonijem Mravkom. “Nauči nas slušati” bila mi je misao vodilja razmišljanja. Istina je da ljudi imaju uho, sluh kao dar i obdareni smo spo-sobnošću slušanja. Ali, nakon samo nekoliko trenutaka razmišljanja, fra Antonio nam pokazuje da nije uvijek tako: “Koliko bismo samo nesporazuma izbjegli kada bi-smo više i bolje slušali, a manje govorili? Koliko bismo svoju riječ oplemenili i uljepšali kada bismo znali čuti Božju riječ? Zaokupljeni sobom i svojim ambicijama zaboravljamo da je naše poslanje duhovne naravi: činiti ono što je Isus činio. On je itekako znao slušati jer je na-vikao slušati Oca nebeskoga. Imao je uho i srce za ljude i njihove teške živote. Slušao je njihove molbe, brige, boli. Tako i mi sami nećemo moći slušati jedni druge

dok ne naučimo slušati Boga. Ne zaboravimo nikad isto tako da je sva naša nesavršenost i nedostatnost nepri-mjetna pred Božjim milosrđem, i zato u ovo korizmeno vrijeme odbacimo užurbanosti i buke svakodnevnice i pripravimo se biti dostojni iščekivati blagdan Uskrsnuća onoga koji je umro da tebe, mene, baš svakoga spasi.”

Nakon razmatranja studenti su se svetom ispovijedi pripremili za euharistijsko slavlje. U euharistijskome slavlju studenti su sudjelovali ministrantskim služenjem, čitanjima i glazbenim animiranjem. Studenti su napisali i molitve vjernika koje su predali Bogu u nadi da ih usliši. U svojoj propovijedi fra Antonio Mravak bio je vrlo jasan. Isus objašnjava duboki smisao ozdravljenja uzetoga (Iv 5, 17−30). Zbog toga ga kritiziraju Židovi jer ga je ozdravio u subotu. Ali, Isus potvrđuje suprotno. On kaže da je Otac uvijek radio sve do sada. I zbog toga Isus radi, pa čak i u subotu. On oponaša Oca. Nadalje, evanđelist naglašava da Otac ne sudi nikomu. Takav stav uključuje slušanje. Onaj koji sluša Riječ i živi od nje, osjeća snagu svjetla koja preobražava nesavršenost i daje milost da osjeti snagu uskrsnuća u svome srcu. Ne slušati znači biti duhovno mrtav. No, doći će čas, a taj je čas već ovdje i sada. Ono je novo stvaranje u našemu životu po Riječi Isusa Krista koja nam je naviještena.

Dan bogat duhovnim sadržajem zaključen je zajednič-kim fotografiranjem i večerom koju su poslužili domaćini. Dana su obećana jedni drugima za ponovni susret, a do tada će se sva lijepa razmišljanja i sjećanja nositi sa so-bom. I za kraj, valja istaknuti glavnu misao cijele duhovne obnove: ne zaboravimo slušati jedni druge, ali prije svega Boga, koji je živi Bog i koji nam se svojom riječju obraća. Otvorimo svoje uho istini i srce milosti Božjoj i neka po nama čini dobro svakomu našemu bližnjemu.

Matea Strižić

Gospe Sinjske i grad Sinj kao najljepše mjesto prosla-ve sv. Apolonije. Nakon zahvalnih govora uslijedila je dodjela prigodnih darova. U ime Hrvatske stomatološ-ke komore prigodni dar primio je dr. Neven Vidović, predsjednik splitske podružnice HSK-a. Poslije svete mise stomatolozi su krenuli u razgledavanje Svetišta i samostanskoga muzeja uz stručno vodstvo fra Mirka Marića. Članovi Hrvatske stomatološke komore pred-ložili su da se i sljedeća proslava sv. Apolonije u 2016. godini ponovno održi u Sinju.

FAM Stomatolozi hodočastili Gospi Sinjskoj

33

Prvi nacionalni susret Bogu posvećenih osoba u Mariji Bistrici

Povodom proslave Godine posvećenoga života održan je u subotu 14. ožujka 2015. u svetištu Majke Božje Bistričke nacionalni susret redovni-

ka, redovnica, Bogu posvećenih laika i laika povezanih s redovničkim zajednicama preko svjetovnih redova i bratstava. Organizatori susreta s geslom “Ja izabrah vas” (Iv 15,16) bili su Hrvatska biskupska konferencija i Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica. Susret je okupio oko 1000 posvećenih osoba i još toliko drugih vjernika.

Na susretu su sudjelovali bogoslovi (27), novaci (4) i sjemeništarci (7) Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja zajedno sa svojim odgojiteljima. Bogoslovi i sjemeništarci dan prije svečanoga misnog slavlje u Mariji Bistrici, u petak 13. ožujka, posjetili su grob sluge Božjega o. fra Ante Antića, gdje su se nakon zajedničke molitve za proglašenje blaženim o. Antića uputili prema zagrebačkoj katedrali na bdjenje s početkom u 20.00 sati, a koje je organizirala HKVRPP. Zahvaljujemo ovim putem braći fratrima i gvardijanu fra Mati Matiću iz sa-mostana MBL u Zagrebu te bogoslovima koji studiraju u Zagrebu, na čelu s magistrom fra Tinom Labrovićem, što su nas bratski primili i ugostili. Na svečanome misnom slavlju u Mariji Bistrici, 14. ožujka, koncelebrirao je i provincijal Franjevačke provincije Presvetoga Otkupi-telja fra Joško Kodžoman, a 12 naših bogoslova pjevalo je u Redovničkome band aidu koji je animirao pjevanje.

Neposredno prije mise održan je jednosatni program, prigoda za upoznavanje raznih družbi, i to prvenstveno kroz riječi njihovih članova i članica koji su rado posvje-dočili što ih je privuklo u redovništvo, odnosno zašto su se odlučili za određenu karizmu.

U pretprogramu domeštar novaka fra Stojan svjedo-čio je o svome pozivu i misijskome radu.

Euharistijsko slavlje na prostoru Crkve na otvore-nome bl. Alojzija Stepinca predvodio je zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. U koncelebraciji bili su apostolski nuncij u RH nadbiskup Alessandro D’Errico, predsjednik HBK-a zadarski nadbiskup Želi-mir Puljić, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, predsjednik Vijeća HBK-a za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života dubrovački biskup Mate Uzinić, šibenski biskup Ante Ivas, varaždinski biskup Josip Mrzljak, križevački vladika Nikola Kekić, sisački biskup Vlado Košić, bjelovarsko-križevački bi-skup Vjekoslav Huzjak, porečko-pulski biskup Dražen Kutleša, zagrebački pomoćni biskupi Valentin Pozaić i Mijo Gorski, imenovani krčki biskup fra Ivica Petanjak, generalni tajnik HBK-a mons. Enco Rodinis, predsjed-nik HKVRPP-a fra Jure Šarčević, kao i provincijali iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine te dvjestotinjak sveće-nika i redovnika.

U ulaznoj procesiji uz nadbiskupe, biskupe i pro-vincijale na prostor euharistijskoga slavlja došle su i provincijalke.

Prije početka sv. mise, riječ dobrodošlice okupljeni-ma, predvoditelju slavlja i nunciju uputio je predsjednik HKVRPP-a fra Jure Šarčević, OFMCap. Posebno je ista-knuo da je za ovu prigodu papa Franjo uputio poseban blagoslov. Pismo koje je u Papino ime potpisao državni tajnik kardinal Pietro Parolin pročitao je nuncij D’Erri-co. U pismu se, između ostaloga, ističe kako Sveti Otac od svega srca želi da to slavlje bude prilika za obnovu zanosa i ljubavi za Krista, kako bi sve Bogu posvećene osobe s nadahnućem Duha Svetoga mogle živjeti vlastitu karizmu na Božju slavu i dobro bližnjih.

U homiliji je kardinal Josip Bozanić istaknuo kako je to hodočašće u Nacionalnome marijanskom svetištu

Put križa na Kalvariji u Mariji Bistrici

34

u Mariji Bistrici zahvala Bogu za ljepotu dara posveće-noga života u Crkvi.

Na kraju homilije kardinal je potaknuo na molitvu Gospodinu Isusu “da nas sve učini još više ljudima molitve, kako je i On bio dok je hodao ovom zemljom”. “Ugledajmo se u Presvetu Bogorodicu Mariju, ženu molitve, te svetoga Ivana Pavla II. i blaženoga Alojzija Stepinca, koji su u svome apostolatu bili neprestano uronjeni u molitvu. Neka nas na tome putu zagovaraju pred prijestoljem Svevišnjega. Mjera našega apostolskog djelovanja neka bude: što se više umnaža posao, neka se još više pojačava molitva. Crkva i narod naš hrvatski treba i očekuje vašu, našu molitvu.”

Nakon popričesne molitve svi prisutni redovnici, redovnice i posvećeni vjernici laici izrekli su molitvu obnove zavjeta, a potom je dopredsjednica HKVRPP-a s. Miroslava Bradica zahvalila predvoditelju euharistijsko-ga slavlja kardinalu Bozaniću, kao i nunciju D’Erricu, nadbiskupima i biskupima, provincijalima i provinci-jalkama te redovnicima i redovnicama na zajedništvu povodom središnje proslave Godine posvećenoga života. Najveću zahvalu uputila je Nebeskom Ocu za ovaj dan i milosni trenutak u kojemu se još jednom mogla prepo-znati neizmjerna Božja ljubav i uzvišenost redovničkoga poziva. “Živimo ga radosno i oduševljeno Bogu na slavu pod okriljem naše drage Nebeske Majke”, rekla je Bradica.

Prije blagoslova, pismo zahvale papi Franji pročitao je biskup Mate Uzinić.

Pobožnošću križnoga puta na bistričkoj Kalvariji u subotu 14. ožujka poslijepodne završena je središnja proslava Godine posvećenoga života u organizaciji Hr-vatske biskupske konferencije i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica s geslom “Ja izabrah vas” (Iv 15,16).

Molitvu križnoga puta predvodio je imenovani krčki biskup fra Ivan Petanjak, OFMCap., a razmatranja uz po-jedine postaje koje je napisao fra Ante Vučković, OFM, čitali su s. Albina Zec, MFO, i fra Jerko Kolovrat, OFM.

Križ su za vrijeme molitve nosili poglavari muških redovničkih zajednica, a svijeće poglavarice ženskih redovničkih zajednica.

Dok se bistričkom Kalvarijom uspinjala neprekinuta procesija redovnica, redovnika, Bogu posvećenih laika i laika povezanih s redovničkim zajednicama preko svjetovnih redova i bratstava, pjevanje je animirao Re-dovnički band aid. Pobožnost je zaključena zahvalom koju je svim sudionicima dvodnevnoga središnjeg doga-đanja o Godini posvećenoga života izrekao predsjednik Vijeća HBK-a za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života, dubrovački biskup Mate Uzinić, potaknuvši ih na čuvanje bogatstva karizmi, jer je to zalog budućnosti.

Sudionik

obećanja i primanja u FrAMuFrama Župe Gospe Sinjske sve-

čano je proslavila obećanja i primanja novih članova u

mjesno bratstvo. U petak, 27. veljače 2015., nakon molitve Križnoga puta za mlade, koji svakoga petka organi-ziraju članovi Franjevačke mladeži prema Gospinu gradu, u Gospinoj zavjetnoj crkvi slavljen je Obred pri-manja. U Framu je primljen 31 novi član. Obred primanja, uz duhovnoga asistenta fra Antonija Mravka, vo-dila je Antonela Vrlić, predsjednica Frame Gospe Sinjske.

U nedjelju, 1. ožujka, u Crkvi Gospe Sinjske 25 framaša je po prvi put izreklo i obnovilo svoja obeća-nja. Tim činom framaši su izrekli da će živjeti svoj krsni savez s Bogom posvećujući svoju mladost Kristu da žive Evanđelje u bratstvu Franjevač-ke mladeži.

Framašima su potporu došli izra-ziti predstavnici Frame Gospe od

Zdravlja iz Splita, Hrvaca i Metko-vića, članovi OFS-a Gospe Sinjske te njihovi roditelji. Preko svete mise pjevao je Zbor Frame Gospe Sinjske pod vodstvom fra Jure Župića i č. s. Jelene Mijić. Svetu misu i obred obećanja predvodio je župnik fra Ante Bilokapić uz koncelebraciju gvardijana fra Petra Klapeža, župnih

vikara fra Stipe Šušnjare i fra Anto-nija Mravka, a u misi je služio đa-kon fra Kristijan Šilić. Frama Gos-pe Sinjske, uz simpatizere koji nisu pristupili primanju, broji 55 članova i predstavlja jednu od najaktivnijih zajednica u Župi.

FAM

Framaši poslije slavlja

35

Međunarodni znanstveni skup o 300. obljetnici slavne obrane sinja

1715. godine od 12. do 17. svibnja 2015.

I. Program u Zagrebu12. svibnja 2015.

Utorak, 12. svibnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, velika dvorana18,00 Klapa Sinj18,10-18,15 pozdravna riječ akademika Zvonka Kusića, predsjednika HAZU18,15-18,20 pozdravna riječ Stipe Jukića, predsjednika Viteškog alkarskog društva18,20-18,25 pozdravna riječ fra Petra Klapeža, gvardijana Franjevačkog samostana u Sinju18,25-18,30 pozdravna riječ gradonačelnika Grada Sinja Klapa Sinj18,40-1855 izlaganje akademika18,55-19,10 izlaganje akademika19,10-19,25 dokumentarni film Mirna ruka i srida pada redatelja Đure Gavrana19,25-19,35 Josip Vrandečić (Split), Obrana Sinja 1715. prema izvještajima Mletačke nuncijature19,35-19,45 Marko Rimac (Split) - Josip Dukić (Split), Najstariji izvještaji opsade Sinja 1715.19,45-19,55 Miroslav Akmadža (Zagreb), Gospa Sinjska i Alka u komunističkom razdoblju Klapa Sinj Domjenak

II.ProgramuSInju14.-17. svibnja 2015.

Četvrtak, 14. svibnja Franjevačka samostanska dvorana 9,00 Otvorenje znanstvenoga skupa Pozdravi10,00-11,30 Predavanja o Sinju i Cetinskoj krajini11,30 Stanka12,00-13,30 Predavanja13,30 Pauza za ručak16,00 Predavanja17,30 Stanka18,00 Predavanja19,00 Sv. misa, predvodi nadbiskup Marin Barišić20,00 Koncert u Svetištu Gospe Sinjske – zbor Brodosplit

POD POKROVITELJSTVOM HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI

36

Petak, 15. svibnjaU petak predavanja se održavaju istovremeno:

A. Franjevačka samostanska dvorana

9,00-11,30 Predavanja o Gospi i slavnoj obrani Sinja11,30 Stanka12,00-13,30 Predavanja13,30 Pauza za ručak16,00 Predavanja17,30 Stanka18,00 Predavanja19,00 Misno slavlje u Svetištu Gospe Sinjske 20,00 Koncert u Svetištu Gospe Sinjske – zbor časnih sestara milosrdnica (Split)

B. Dvorana u Alkarskim dvorima

9,00-11,30 Predavanja o Alci11,30 Stanka12,00-13,30 Predavanja 13,30 Pauza za ručak16,00 Predavanja17,30 Stanka18,00-19,30 Predavanja

Subota, uzašašće, 16. svibnja10,30 Misno slavlje kod crkve Sv. Spasa u Cetini, predvodi mons. Marin Barišić, split-

sko-makarski nadbiskup. Preko mise pjeva Mješoviti zbor Gospe od zdravlja iz Splita pod ravnanjem fra Stipice Grgata.

Trg Franje Tuđmana, Sinj20,00 KUD-ovi Cetinske krajine22,00 Koncert Marka Perkovića Thompsona

Nedjelja, 17. svibnja 2015.10,00 Sveta misa na završetku simpozija, predvodi prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor

Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Preko mise pjeva Mješoviti zbor Svetišta Gospe Sinjske pod ravnanjem fra Jure Župića i s. Jelene Mijić.

12,30 Ručak u hotelu Alkar

37

Bogoslužje velikoga tjedna u svetištu Gospe sinjske

raspored ispovijedanja

● Veliki ponedjeljak, utorak i srijeda - 6,45 - 12 i 16 - 18,30 s.

● Veliki četvrtak - 7,30 - 12 i 15 - 18,30 s.

● Veliki petak - 7,30 - 12 i 15 - 18,30 s.

● Velika subota - 7,30 - 12 i 15 - 18,30 s.

● Na Uskrs nema ispovijedanja

Ispovijed za mlade Cetinskog dekanata

● Velika srijeda - 18 - 20 s.

CVjETnICa-nedjeljagospodinovemuke,29.ožujka

● 9,45 - blagoslov grančica i ophod u crkvu

● 10 - sv. misa i pjevana Muka Gospodinova

KVARANTORE

● 14 na Cvjetnicu, a od Velikog ponedjeljka do srijede Presveti Oltarski Sakrament izlaže se u 9,30 s., a pohranjuje se u 19 s.

VELIKIČETVrTaK-SpomenIsusovePosljednjevečere,2.travnja

● 7 - Jutarnja iz Časoslova

● 19 - misa Večere Gospodnje - pjevanje "Gospina plača"

● 22 - "Getsemanska ura"

VELIKIPETaK-SpomenIsusovemukeismrti,3.travnja post i nemrs

● 7 - Jutarnja iz Časoslova

● 19 - obredi Velikog petka - procesija kroz grad s Presvetim Sakramentom

VELIKaSuBoTa,4.travnja

● 7 - Jutarnja iz Časoslova

● 20 - Uskrsno bdjenje

● - Blagoslov uskrsnih jela poslije obreda

38

uSKrS,5.travnja ● sv. mise: 6,30; 7; 8; 9; 10; 11,30 i 19 s. ● blagoslov uskrsnih jela poslije svake sv. mise

uSKrSnIPonEdjELjaK,6.travnja ● Svetište: sv. mise u 7, 8, 9, 10 i 19 s.

velIkI tjedAn u FIlIjAlnIM CrkvAMA

CVjETnICa ● sv. mise kao nedjeljom

VELIKIČETVrTaKIVELIKIPETaK ● Brnaze, Glavice i Čitluk/Jasensko 18 s. ● Lučane 17 s. ● Karakašica/Suhač 18 s.

VELIKaSuBoTa ● u svim crkvama 20 s.

uSKrS ● sv. mise kao nedjeljom

uSKrSnIPonEdjELjaK ● sv. mise kao nedjeljom

S r e t a n U s k r s !

39