genocid i drugi oblici zločina u bih

Univerzitet u Sarajevu

Fakultet političkih nauka

Odsjek: Sociologija

Kolegij : Međunarodni odnosi i diplomatija

Historija Jugoistočne Evrope

GENOCID I DRUGI OBLICI ZLOČINA U BiH OD 1991. do 1995.

Mentor: prof. dr. Smail Čekić Studenti: Beris Čičkušić

Asistent: Osman Sušić Haris Krdžić

Sarajevo, decembar 2011. godine


Sažetak

Godine 1992. i 1993. pamtit će se kao godine u kojima je razorena jedna evropska zemlja.

Bila je to zemlja s političkom i kulturnom historijom različitom od bilo koje druge zemlje u

Evropi.

Rat je bio obilježen žestokim napadima, prekomjernim i neselektivnim granatiranjem,

etničkim čišćenjima, koncentracijskim logorima, masovnim pokoljima i silovanjima.

Događaji poput opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici, postali su simboli ovoga rata.

Ključne riječi: rat, Bosna i Hercegovina, logori, etničko čišćenje, genocid...

2


Sadržaj

Uvod............................................................................................................................................4

Rat u BiH - 1991. - 1995.............................................................................................................5

Zločini počinjeni za vrijeme rata u BiH......................................................................................7

Zaštićene zone.............................................................................................................................9

Genocid.....................................................................................................................................10

Zaključak...................................................................................................................................11

Reference..................................................................................................................................12

3


Uvod

Godine 1992. i 1993. pamtit će se kao godine u kojima je razorena jedna evropska zemlja.

Bila je to zemlja s političkom i kulturnom historijom različitom od bilo koje druge zemlje u

Evropi. Tu su se preklopile i udružile velike religije i velike sile u evropskoj povijesti: carstva

Rima, Karla Velikoga, Osmanlija i Austro-Ugarske, te religije zapadnog kršćanstva, istočnog

kršćanstva, judaizma i islama. Već bi same ove činjenice bile dostatan razlog da se historija

Bosne proučava kao predmet koji je sam po sebi od jedinstvenog interesa.

Ali rat što je zahvatio ovu zemlju 1992. godine dodao je još dva tužna razloga da se njena

historija potanje prouči: prvi je od njih potreba da se dokuče uzroci sukoba, a drugi potreba da

se odagnaju oblaci nerazumijevanja, namjernog stvaranja mitova i pukog neznanja kojima su

obavijene sve rasprave o Bosni i njenoj historiji.

U XIX i XX stoljeću oko Bosne se sukobljavaju Srbija (sa istoka) i Hrvatska (sa zapada), dok

su Bošnjaci stiješnjeni u sredini. Historijski gledano, od kraja osmanske vlasti, 1878. godine,

pa sve do danas, Bosna je glavno poprište suprotstavljenih srpskih i hrvatskih velikodržavnih

interesa. Naime, riječ je o zahtjevima koji su dio širih srpskih i hrvatskih hegemonističkih

aspiracija na Bosnu i Bošnjake, sa ciljem da se Bosna zauzme i podijeli, a muslimani biološki

i duhovno zatru.1

1 Čekić, S. (2004): Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu - planiranje, priprema, izvođenje, KULT, Sarajevo, str. 9

4


Rat u BiH - 1991. - 1995

Rat u Bosni i Hercegovini je opće prihvaćeni naziv za međunarodni oružani sukob na

području Bosne i Hercegovine, koji se vodio između 1. oktobra 1991. i 14. decembra 1995.

godine. Smatra se dijelom jednog od sukoba raspada Socijalističke Federativne Republike

Jugoslavije. Suprostavljene snage su bile Republika Bosna i Hercegovina i samoproglašeni

srpski i hrvatski eniteti unutar Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Hrvatska Republika

Herceg-Bosna, koje su podržane od SR Jugoslavije i Republike Hrvatske.




Kad se osvrnemo na povijest ovoga rata, vidimo da pravi uzroci uništenja Bosne leže izvan

nje same i da su dvojaki: prvo, politička strategija srpskog vodstva, a zatim neshvaćanje i

kobno upletanje državnika sa Zapada. Pa ipak, svaki promatrač koji je pratio gotovo

nezamisliva zvjerstva počinjena u ovom ratu (zvjerstva počinjena ponajprije i u najvećoj mjeri

na Muslimanima i Hrvatima, a poslije i na Srbima), gdjekad se ipak pita ne krije li se nekakva

duboka psihoza u pučanstvu Bosne i Hercegovine kao cjeline koja je napokon izbila na

površinu. Ne može se zanijekati da ima nekih jezovitih običaja, kao stoje masakriranje leševa,

čije se poznavanje prenosilo s koljena na koljeno u nekoj vrsti tradicije iz ranijih ratova i

narodna sjećanja - sežući u najmanju ruku do priča o krvoločnim martolozima iz 16. stoljeća.

Bilo je svakako i staraca koji su još pamtili takve grozote iz Drugog svjetskog rata. Ali misliti

da je ovaj rat u Bosni i Hercegovini neka vrsta spontanog nastavka međunacionalnih krvavih

sukoba iz Drugog svjetskog rata značilo bi čitati scenarij koji su priredili Karadžić i

Milošević.2

Na osnovu brojnih relevantnih izvora različite provenijencije, uključujući i dokumenta

Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i Republike Hrvatske, pouzdano se,

između ostalog, može utvrditi da je na kraju XX stoljeća prvo, na Republiku Bosnu i

Hercegovinu izvršena klasična agresija, odnosno zločin protiv mira i sigurnosti čovječanstva,

što znači da se radi o međunarodnom oružanom sukobu, i drugo, na okupiranim teritorijama

Bosne i Hercegovine, nad Bošnjacima je izvršen najteži zločin — zločin genocida. Riječ je o

2 Noel, M. (2011): Bosna - kratka povijest, BuyBook, Sarajevo, str. 452

5


zločinima dvije ideologije, dva velikodržavna projekta, dva nacionalistička pokreta, dvije

genocidne strategije, dvije zločinačke nacističke politike, dvije države, zatim dvije, odnosno

tri kolaboracionističke tvorevine, dvije strane vojske, četiri kolaboracionističke vojne

formacije i više drugih oružanih jedinica i grupa, uključujući i strane plaćenike. Takva

zločinačka ideologija, politika i praksa je, po uzoru na fašizam i nacizam, imala za cilj —

formiranje velikosrpske i velikohrvatske države. Cilj te ideologije, politke i prakse bio je

osvajački rat za teritorije, za “životni prostor”, za otimanje tuđe zemlje (Bosne i

Hercegovine).3

Namjera tog zločinačkog čina, utemeljena na srpskim i hrvatskim velikodržavnim projektima,

imala je za cilj osvajanje, podjelu i likvidaciju Republike Bosne i Hercegovine, te istrjebljenje

Bošnjaka ili njihovo svođenje na beznačajnu etničku skupinu. Na taj način je prije izvođenja

agresije na Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima postojala dobro

osmišljena namjera za izvršenje tih i drugih oblika zločina.4

Agresija na Bosnu i Hercegovinu isplanirana je (intelektualno, ideološki, politički, vojno,

ekonomski, medijski, obavještajno, psihološki, itd.), sa jasno postavljenim ciljem. Naređena je

sa nadležnih političkih i vojnih mjesta i izvršena planski, sistematski i organizovano. Takođe

su poznate države agresori, zatim ideolozi, planeri, naredbodavci, izvršioci i saradnici, te kako

su zločini izvršeni i zbog čega su izvršeni.5

Zločini počinjeni za vrijeme rata u BiH

3 Čekić, S. (2004): Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu - planiranje, priprema, izvođenje, KULT, Sarajevo, str. 1119 - 11214 Ibid.5 Ibid.

6


Napadi na civile

Cilj JNA bio je ovladati glavnim gradom i zauzeti sve državne institucije. Srpske paravojne

formacije su se pridružile JNA u sprovođenju plana. Počele su dizati barikade u gradu, s

namjerom da ga presijeku napola. Istovremeno, u gradu su počeli djelovati brojni snajperisti, s

namjerom sijanja panike i paralize života. Patriotska liga je odgovorila podizanjem

kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela očistiti jezgro grada i

uspostaviti unutrašnje komunikacije. Kako je JNA djelomično izašla na ranije pripremljene

položaje u okolini grada, počela su neselektivna djelovanja topničkim oruđima po samome

gradu. Sefer Halilović, zapovjednik Glavnog štaba Armije RBiH, je u augustu 1992.

procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih oruđa

svih mogućih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih

topova.

Masakr na Korićanskim stijenama

Masakr na Korićanskim stijenama je zločin nad više od 200 bošnjačkih civila iz Prijedora koji

se dogodio 21. augusta 1992. godine kao dio kampanje etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata

od strane srpskih vlasti u Bosanskoj Krajini. Spomenutog dana je više od 200 Prijedorčana

izdvojeno iz prognaničkog konvoja od strane srpskih policajaca na planini Vlašić na lokaciji

Korićanskih stijena. Civilima je naređeno da stanu na rub provalije, a potom im je pucano u

leđa. Nakon što su civili popadali u 100 metara duboku provaliju, policajci su nastavili bacati

bombe i dodatno pucati kako nitko ne bi preživio. Ipak, nekoliko se spasilo ranijim bacanjem

u provaliju, a oni su poslije svjedočili na Haaškom tribunalu na suđenjima ratnim zločincima.

Na svaku obljetnicu masakra baca se 250 ruža u provaliju.6

Logori

Najviše stradanja stanovništva dogodilo se u logorima u okolici Prijedora. 1992., BBC je

otkrio postojanje logora Omarska i zabilježio iskaze logoraša, koje je opisao kao "šokantne i

nečovječne". EU je logore opisala kao odurne i odvratne.U Omarskoj, nekadašnjem rudniku

6 Comittee to Protect Journalists, link: www.cpj.org/regions_01/europe_01/Kopanja_Articles.pdf, datum pristupa: 4. 12. 2011. godine

7


udaljenom 20 km od Prijedora, je držano između 4000 i 6000 zatvorenika, Bošnjaka i Hrvata.

Tijekom ostanka u Omarskoj, ali i u Keratermu i Trnopolju, logoraši su premlaćivani i držani

u neljudskim uvjetima. Zbog velikog pritiska međunarodne zajednice, logori su zatvoreni, no

procjenjuje se da je stotine a možda čak i tisuće ljudi preminulo u njima.7

Silovanja, paljenja imovine, uništavanje vjerskih objekata

Ratni zločinac iz Vlasenice Predrag Bastah, pravosnažno osuđen na 22 godine zatvora za

zločine u Vlasenici, uputio je predsjednici Udruženja “Žena-žrtva rata Bakiri Hasečić

pokajničko pismo u kojem tvrdi da nije kriv, već da su stravične zločine, silovanja i ubistva,

paljenje kuća, dizanje džamije uzrak i izmještanje grobnica, činile druge osobe, čija imena

nabraja u pismu! „Oni su odlučivali koje će se selo i kuće zapaliti. Prva zapaljena kuća bila je

Fadila Turkovića, komandira policijske stanice. Uništili su nadgrobne spomenike i nišane.

Kada su to završili, minirali su džamiju sa 260 kilograma eksploziva. Lično sam ih vozio i

vidio kada je padala džamija. Sklonili smo se na sprat robne kuće i čuo sam neprijatan

smrad. Rekli su mi da gori sporogoreći štoping i tada je nastala snažna detonacija, munara je

otišla u vis 50 metara. Kamenje se rasulo po cijelom gradu, bili su oblaci prašine“ – kaže se

u jednom dijelu pisma.8

Zaštićene zone

7 BBC News, link: http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1634250.stm, datum pristupa: 4. 12. 2011. godine8 Bosnian Genocide, link: http://bosniangenocide.wordpress.com/2012/01/19/srpski-zlocinac-otkriva-istinu-o-sistematskim-silovanjima-bosnjackih-zena-i-djevojcica/, datum pristupa: 04. 12. 2011. godine

8


Vijeće sigurnosti je 16. travnja 1993. reagiralo tako što je donijelo rezoluciju kojom je

proglasio da sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati zaštićenom zonom

koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu.

Istovremeno je Vijeće sigurnosti pod zaštitu UN-a stavilo još dvije enklave, Žepu i Goražde.

Prva skupina vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993. godine.

Općenito se smatralo da su srpske snage koje su okruživale enklavu disciplinirane i dobro

naoružane. VRS (Vojska Republike Srpske) bila je organizirana po teritorijalnom principu i

Srebrenica je pripadala području pod kontrolom Drinskog korpusa. Oko enklave je bilo

razmješteno između 1.000 i 2.000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa. Te su snage bile

opremljene tenkovima, oklopnim vozilima, topničkim oružjem i minobacačima. Jedinica

ARBiH koja je ostala u enklavi, naime 28. divizija, nije bila ni dobro organizirana ni dobro

opremljena. Nedostajala je čvrsta komandna struktura i sistem komunikacije; neki od vojnika

ARBiH imali su stare lovačke puške ili uopće nisu imali oružja, a samo nekolicina njih imala

je prave uniforme.9

Genocid

9 BBC News, link: http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/675741.stm, datum pristupa: 04. 12. 2011. godine

9


Ledeni vrh svih tih strašnih događaja je bio masakar nad Bošnjacima muslimanima u

zaštićenoj enklavi UN-a Srebrenica, koji su u julu 1995. godine počinile snage velikosrpskih

nacionalista. U samo nekoliko dana ubijene su 8.372 osobe, prije svega muškaraci i dječaci

između 12 i 77 godina. Međunarodni sud u Den Hagu je taj najgori masakar u Evropi nakon

Drugog svjetskog rata priznao i osudio kao genocid. Evropski parlament je 15. januara 2009.

izglasao Rezoluciju o Srebrenici, u kojoj se 11. juli proglašava Danom sjećanja na žrtve

genocida u Srebrenici. Evropski parlament je zatražio da isto učine svih (tada) 27 zemalja

članica Evropske Unije, kao i zemlje Zapadnog Balkana. Pošto su se politički predstavnici

bosanskih Srba tome protivili, ta Rezolucija još uvijek nije usvojena u Bosni i Hercegovini.10

Žene i majke Srebrenice, koje su izgubile skoro sve muške članove porodice, su još uvijek u

potrazi za svojim nestalim i ostvarenjem pravde. Ili barem za osjećajem da se nastoji ostvariti

pravda. Ako one ne osjete pravdu, njihova bol će se iz dana u dan samo povećavati. Te majke

su emanet svih nas, date na savjest čovječanstvu. Ako se bosanskohercegovačka i svjetska

javnost, a naročito čelnici UN-a, temeljito ne suoče sa uzrocima, odgovornošću i posljedicama

počinjenog genocida, te se ne izvuku nužne pouke iz događaja u julu 1995. godine, to će biti

znak da je čovječanstvo ponovo zakazalo u svome nastojanju za boljim svijetom. Jer se tada

povećava opasnost da bi se takvi događaji mogli ponoviti.11

Zaključak

10 Zentrum der zeitgemäßen Initiativen, link: http://zzi.at/files/Dopis%20-%20Genocid%20u%20Srebrenici.pdf, datum pristupa: 04. 12. 2011. godine11 Ibid.

10


Rat u Bosni i Hercegovini je opće prihvaćeni naziv za međunarodni oružani sukob na

području Bosne i Hercegovine, koji se vodio između 1. oktobra 1991. i 14. decembra 1995.

godine. Smatra se dijelom jednog od sukoba raspada Socijalističke Federativne Republike

Jugoslavije. Suprostavljene snage su bile Republika Bosna i Hercegovina i samoproglašeni

srpski i hrvatski eniteti unutar Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Hrvatska Republika

Herceg-Bosna, koje su podržane od SR Jugoslavije i Republike Hrvatske.




Ovo su samo najosnovnije činjenice, duboko urezane u svijest svih žrtava genocida i drugih

oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i utkane u aktuelnu surovu društvenu

stvarnost, na kojoj se po svaku cijenu, u raznim oblicima, nastoje održati (živim i legalnim)

nacistički projekti koji, pored ostalog, impliciraju trajnu nestabilnost na našem prostoru,

promovišući mržnju, politiku krvi i tla, i dovodeći najozbiljnije u pitanje univerzalne ljudske

vrijednosti i civilizacijske i kulturne tekovine.

Reference

11


1. Čekić, S. (2004): Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu - planiranje, priprema,

izvođenje, KULT, Sarajevo

2. Noel, M. (2011): Bosna - kratka povijest, BuyBook, Sarajevo

3. BBC News, link: http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1634250.stm

4. BBC News, link: http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/675741.stm

5. Bosnian Genocide, link: http://bosniangenocide.wordpress.com/2012/01/19/srpski-

zlocinac-otkriva-istinu-o-sistematskim-silovanjima-bosnjackih-zena-i-djevojcica

6. Comittee to Protect Journalists, link:

www.cpj.org/regions_01/europe_01/Kopanja_Articles.pdf, datum pristupa: 4. 12.

2011. godine

7. Zentrum der zeitgemäßen Initiativen, link: http://zzi.at/files/Dopis%20-%20Genocid

%20u%20Srebrenici.pdf, datum pristupa: 04. 12. 2011. godine

12

genocid i drugi oblici zločina u bih

Documents