frojdovska interpretacija društva

7/24/2019 Frojdovska interpretacija društva

http://slidepdf.com/reader/full/frojdovska-interpretacija-drustva 1/18

[1]

POLITIKOLOŠKI ZNAČAJ PSIHOANALITIČKE TEORIJE DRUŠTVA

“Požude za koje mislimo da su daleko od čovjekove prirode, mržnja,želja za smrću najbližih, u životu najmilijih osoba, roditelja, braće,sestara, rođene djece - ove cenzurisane želje kao da izlaze iz samog

pakla. One ne leže u suštini bolesti već u suštini čovjeka.“ [S.Freud]

Psihoanaliza nije, naravno, teorija iz područja politikologije ili sociologije već

psihijatrije, što znači da je rezultat primarno medicinske prakse. Ipak, rezultati

psihoanalitičkih istraživanja daju temeljne uvide u prirodu ljudske društvenosti te stoga

bitno prevazilaze matično područje. U načelnom smislu, može se čak tvrditi da jekontekst koji je naznačila psihoanaliza [bez obzira koliko samu psihoanaliu prihvatali kao

naučno relevantnu] temeljna podloga na kojoj se formiraju kardinalna pitanja savremenog

durštva i iz koje stoga izrasta smisao političkih institucija.1 Naročito je nakon zvjerstava

dva svjetska rata ova tematika došla u prvi plan, premda je nekoliko genija već u XIX

vijeku intuitivno predvidjelo o čemu se radi. Ali tek su Auschwitz , masovni pokolji na

beskonačnim frontovima I sv. rata, zaprepašćujuće očigledni samoubilački impulsi

čitavih nacija, akcentirali ono područje koje je tradicija prosvetiteljstva ignor isala kao ne-

bitno, anahrono, romantičarsko skretanje, koje će povjesno biti prevladano

emancipacijom ljudskog roda. „Banalnost zla“ koju je ispoljio XX vijek definitivno je

pobila ovaj prosvetiteljski optimizam i kao kardinalno pitanje antropologije postavilo

pitanje radikalnog zla.

1 Psihoanaliza je takođe, par excellence primjer fenomenološke interpretacije čovjeka i društva.

Metodološki postupak koji npr. C.G. Jung primjenjuje sam definiše kao striktno fenomenološki: "istina je jedno činjenično stanje a ne sud. Kada psihologija govori o, na primjer, motivu djevičanskog rođanja, ondase ona bavi samo činjenicom da takva ideja postoji, ali se ne bavi pitanjem da li je takva ideja u bilo komsmislu istinita ili pogrešna. Ideja je psihološki istinita ukoliko egzistira." Ona može biti subjektivna, ako se

pojavljuje ograničena na jednu individuu, ali je objektivna "ukoliko je putem consensus gentiumakolektivno prihvaćena." [C.G.Jung, Psihološke rasprave, Matica Srpska, Beograd 1978, str.83] Pojedini

motivi se pojavljuju u gotovo identičnom obliku u svim narodima i prostorima. To su tzv. arhetipovi ,

"forme ili slike kolektivne prirode, koji se pojavljuju otprilike na cijeloj zemlji kao konstituante mitova i

istovremeno kao autohtoni, individualni produkti nesvjesnog porijekla." [str.138] U tom smislu oni nisu

definisani samo tradicijama i migracijama "već i nasljeđem".



[3]

Eros kao volja za životom ipak zadržava svoj predominantan položaj jer to

proizilazi iz same strukture ljudskog bića: ako načelo užitka upravlja prvo bitnim

duhovnim procesima tada onaj nagon koji, djelujući pod tim načelom, održava sam život

mora biti osnovni nagon.

Nagon smrti, volja za smrti, načelo destruktivnost [termin Thanatos sam Freud

nije koristio] Freud je formulisano prvi put u raspravi S onu stranu principa zadovoljstva,

1920 god.6 Thanatos je posljedica želje da se uspostavi ranije stanje koje je živi entitet

morao da napusti pod pritiskom vanjskih sila. Čim postane živo biće čvjek je bezuslovno

ograničen svijetom, i tu ograničenost osjeti svjesno ili nesvjesno. On, kao entitet, tijelo,

ne može da se izdigne izvan tog ograničenja. Sloboda od svakog nezadovoljstva konačno

se narušava pri rođenju života. Zato u svakom životu postoji nagonska težnja za

regresijom iz samog života, nagon ka povr atku u prvobitno stanje bez bola – neživumateriju. Načelo Nirvane. Žudnja za smrt je zapravo nesvjesna žudnja da se po bjegne od

bola.7 Nagon smrti nije usmjeren samo na individuu, već može biti i forma žudnje za

destrukcijom svijeta: Ja može pobjeći od bola koji uzrokuje svijet tako što će uništiti sebe

ili svijet.8

U nekim drugim verzijama ove doktrine izvršena je sinteza ova dva nagona u

jedno načelo. Između ostalih C.G. Jung je, neposredno nakon pojavljivanja frojdovske

4 Ἔρως je u grčkoj mitologiji bio bog ljubavi, strasti, seksualne požude. Prema najranijim mitovima Ἔρως je primordijalna životna snaga koja je nastala iz prvobitnog Χάος-a.

5 Θάνατος je u grčkoj mitologiji bog smrti i personifikacija smrti. U najranijim mitovima prikazivan je kao bradat, bijesan i naoružan mačem. Njegov dolazak donosio je bol i tugu, što znači da thanatos nije samosmrt, već bolna patnja do smrti.6 Fromulacijom Thanatos-a Freud zapravo ulazi u jednu liniju tumačenja nesvjenog koja se može pratitiunazad sve do Empedokla kod koga se dihotomija prauzroka po prvi put susreće. “Oba bazična načelaEmpedoklovog Φíλια i νεĩκος (ljubav i destruktivnost) sličnog su imena i funkcije kao i oba pranagona poFrojdu” [Gijon Kondrau, Sigmund Frojd i Martin Hajdeger, Daseinsanalitička teorija i psihoterapija

neuroza, ZUNS, Beograd 1999, str.34] “mada je kod Empedokla nagon predstavljao kosmičku emanaciju”dok se kod Frojda radi o biološkoj datosti. Ipak, treba reći da kasniji razvoj psihoanalize nakon nije

jedinstven u prihvatanju nagona smrti kao realiteta i čak veći dio savremenih psihoanalitičara odbacuje tuideju. 7 Edipov [Οἰ δίπους ] kompleks u nekim interpretacijama takođe predstavlja sublimaciju thanathosnogzahtjeva izlaska iz “svijeta”.8 Freud ukazuje na sam intenzitet zabrane “Ne ubij!”kao na elementarnu potvrdu pripadnosti žudnje zaubijanjem ljudskoj prirodi, činjenicu koja “sigurno pokazuje da potičemo iz beskonačnog niza generacijaubica, koji su u svojoj krvi imali žudnju da ubiju, kao što to žudimo i mi danas.” S.Frojd Aktuelna

razmatranja o ratu i smrti [ Antropološki ogledi, Prosveta, Beograd 2005] str.141.



[4]

doktrine postavio pitanje sinteze.9 Međutim, vjerovatno je najviši domet razvitka ova

doktrina imala već prije Freud-a, naime u ničeanskom konceptu volje-za-moći. Kada

Nietzsche kaže „Život je volja za gomilanjem snage“ on daje klasičnu izvedbu načela

Erosa, a kada govori kako „poslednje što volja još može htjeti jeste uništenje same sebe“

on da je klasičnu izvedbu Thanathosa, međutim sintetisane u jedno načelo i stoga teorijski

elegantnije.10

Freud-ov nasljednik Alfred Adler, zamijenio je konept Eros/Thanatos sa

voljom-za-moći u okviru same psihoanalize.

I sam Freud je tek u kasnijoj fazi uveo dualitet primarnih nagona. Pitanje agresivnosti

iznenađujuće je odsutno u njegovim tekstovima sve do 1920. god. Fromm to objašnjava

činjenicom relativne društvene stabilnosti i sigurnosti u Evropi toga doba. Nije bilo

velikih ratova a i klasni sukob se ublažavao usljed tendencijskog poboljšanja životnih

uslova radnika. Sa druge strane, dominacija koncepta seksualnosti izraz je primarnog

sukoba između prestrogog građanskog morala i objektivno mogućih sloboda. Agresivnost

je kod ranog Frojda posmatrana kao aspekt Erosa.11

Svjedočanstvo zvjerstva prvog

svjetskog rata jeste događaj koji je promijenio takav pristup.

Ne ulazeći u rezličite izvedbe ove doktrine, poenta je da čovjek kao ljudsko biće jeste

fundamentalno nezadovoljen u svojim primordijalnim nagonskim strukturama. Prema

riječima C.G.Junga, hrišćanska dogma o neiskorjenjivom grijehu je „tako nečuveno

tačna“. Pri tome, nisu u pitanju benigne anomalije već je “to zapravo nešto strašno da

čovjek ima i jednu tamnu stranu koja u svojoj sjenci ne krije samo sitne slabosti i estetske

nedostatke, već se sastoji upravo od demonske dinamike.” 12

9 U Heidegger-ovoj koncepciji čovjeka kao pojedinca čija je egzistencija ek-sistence – vlastito prekoračenjeu svakom trenutku i neprekidno. Suština čovjeka opet je susret sa sobom u napuštenosti, bačenosti u svijet,briga. Bez obzira što čovjek uvijek postoji kao ek -sistence, kao prevladavanje sebe u “brigovanju”, onuvijek ostaje svijestan konačnog cilja svog postojanja, naime Smrti. Prvazilaženje sebe odvija se ka Smrti – čovjek je "biće-ka-smrti".10 U Sloterdijkovom čitanju Rođenja tragedije upućuje se na ničeanski pojam “tragičko” kao aktualiziciju

izvornog pitanja postavljenog arhajskim bićem: pitanje čovjeka bačenog u svijet koji je prabol. Prabol je

izraz za onu sliku svijeta kojom završava Volja za moć – svijet koji je stalno samostvaranje kroz bolnostrazaranja i samorazaranja. Kosmos se događa kao vječito prevladavanje, "premoćenje" u hajdegerovskojterminologiji, jednog stanja svijeta drugim koje slijedi. To prevladavanje podrazumijeva neku vrstu

bolnosti jer znači angažman od premoćavajućeg i destrukciju od premoćenog. U tom smislu bol je

ontološki atribut svega što jest. Tragičko znači upravo tu svijesnost čovjeka o svijetu kao prabolu. Jerčovjek, tijelo [u biološkom, ali i materijalnom(!) smislu], bezuslovno i nužno vječito pati u svojoj svjetsko-

istorijskoj egzistenciji.11 Mada se zapravo i Frojdovim tekstovima prije 1920. god. susreće napomena o samostalnostidestruktivnog nagona. (str.269.-273.)12 C.G. Jung, O psihologiji nesvjesnog, [Matica srpska, Novi Sad, 1978], str.30.



[5]

Mehanizmi ograničenja

Savladavanje svijeta koji ograničava Ja, i koji je izvor njegovog prabola, događa se u

formi postepenog uzdizanja civilizacije. Da bi „savladao“ prirodu čovjek se organizuje u

društvo i civilizaciju. Civilizacija de facto jeste postepeno porobljavanju spoljašnje

prirode, i/ili smanjenje zavisnosti čovjeka od prirode.

Paradoks se ogleda u tome što porobljavanje spoljašnje prirode, poduzeto radi

oslobađanja, podrazumjeva porobljavanje unutrašnje prirode. U pitanju je hobsovska

verzija društvenog ugovora u visokosofisticiranoj antropolškoj varijanti. Civilizacija

povlači za sobom nužnost ograničenja integralnog nagonskog zadovoljenja.13

Čovjek,

kao “živi sistem bezuslovno podređen nagonu”14, primoran je da se ograniči. Naročito jeto očigledno kod fundamentalnih nagona: zadovoljenje Erosa onemogućilo bi bilo kakvu

organizaciju i rad, a zadovoljenje Thanatosa bi odvelo civilizaciju u samodestrukciju.

Postoji nekoliko metoda kojima se ograničenje posredno izvršava. Prvo,

psihoanaliza govori o sublimaciji, tj. zadovoljenja nagona u nekoj drugoj formi. Klasični

primjeri ovog mehanizma su bahanalijske svetkovine i sport. Bahanalijske ili dionizijske

svetkovine su tek uslovno sublimacija s obzirom da predstavljaju de facto otvoreno

ispoljavanje nagona. Ipak, „orgije ne mogu postati kronične“ (Nietzsche), pa se prekid

mora nečim „opravdati“ – najčešće je u pitanju neki mitskoreligijski vremenski termin

kada se dopušta padanje ograda društvenih stega. Karakteristično je to period ranog

proljeća – buđenja života.

13 Frojd je takav proces posmatrao kao neminovan, ali je takođe postavio čuveno pitanje " Da li je patnja

koja je time nanesena pojedincima vrijedna blagodeti kulture?” 14 C.G.Jung, op.cit. str.31.



[6]

U ovoj slici Rubens prikazuje klasičnu viziju bahanalija u kojoj Dionis i bahanatkinje goli i prepušteni pogledima izadovoljstvima konzumiraju vino. Vino ima mitski značaj u dionizijskim svetkovinama jer predstavlja sredstvo kojim seopija i tijelo oslobađa stega stvarnosti, prelazeći u viši ekstatički stadij. Svetkovine pijenja Apsinta sa prelaza iz XIX u XX

vijek karakteristična su moderna izvedba.

Bezbrojne svetkovine ovog tipa susreću se u svim kulturama. Klasičan primjer je Venecijanski

karneval, koji je razvio specifičan koncept maski kao persona koja se uzimaju umjesto vlastitog

identiteta i tada se upražnjava grijeh – od nesputanih seksualnosti do kocke, prosjačenja itd.

Očigledni i direktni savremeni pandani su Karneval u Riju, Pride festivali, rave party i sl.



[7]

K arkateristično je da ove svetkovine i u svojoj modernoj izvedbi imaju formu

„Parade“, tj. upadljivog insistiranja na javnom pokazivanju. Ono nije slučajno: žudnja se do

kraja oslobađa ne samo zadovoljenjem, već istovremeno i protestom protiv stega

kulture/superega.

Primjeri thanatosne sublimacije jednako su zanimljivi. Često se, na primjer, govori o

radu ljekara-hirurga kao sublimaciji thanatosne žudnje za destrukcijom objekta van Ja. Jedan

moderan primjer o kome se dosta raspravlja je fenomen gojaznosti koji prati savremena

visokorazvijena društva: u pitanju je samoubistvo hranom. Kult brze hrane, Mac Donalds, je

čista sublimacija autoagresivnog, prema Ja, aspekta Thanatosa.

Naravno, jedna vrhunska prerada thanthosnog izvora – bolnosti svijeta, je religijsko

obećanje „Drugog svijeta“, koji je „bolji“ svijet, Raj u koji ide duša čovjeka. Tijelo međutim

ostaje nespašeno u Civitate Terrena.15

Prema Jungu, primarni uzrok religioznosti, tzv

numinozno ili natprirodno, je strah od nesvjesnog i njegovih sila nepodložnih kontroli.

15 Nietzche je proročki predvidio da će kritična kriza Zapada da se dogodi u momentu kada postaneopšteprihvaćeno da „hrišćansko obećanje“ nije istinito. Racionalizam iz ere prosvećenosti i sholastičkefilozofije postavio je pred religiju zahtjev da se opravda u okviru rigora uma, a ne više samo vjere i etike.Međutim, ova to nije u mogućnosti i stoga „hrišćansko obećanje“ mora biti raskrinkano. Drama se ogleda utome što rušenje dogme znači i rušenje jednog ogromnog polja sublimacije, grandioznog sublimacijskog

poduhvata, koji je držao mase „Zvijeri“ u miru podjarmljenosti nagona. „Smrt Boga“ pušta nagonskonesvjesno u slobodu. Otuda je Nietzche predvidio da će na Zapadu usljediti doba divljaštva i krvoprolića.



[8]

Neposredno religijsko iskustvo jeste nesvjesni dio psihe. Revolucionarno u shvatanju

neposrednog religijskog iskustva kao područja nesvjesnog jeste da se religijsko iskustvo – ono

što tradirano imenujemo Bog, nalazi u čovjeku! Arhetip Bog, jeste najuniverzalniji arhetip

upravo stoga što numinozno atribuira neposredno religijsko iskustvo – nesvjesno. Saznanje

nadmoćnih destruktivnih sila nesvjesnog područja ljudske psihe i instinktivnih reakcija na

dubinske uzroke otvara mogućnost takve hipoteze. “Mi stvarno živimo na jednom vulkanu, i

koliko znamo, ne postoje ljudska zaštitna sredstva protiv erupcije, koja će sve oko sebe

uništiti.”16 Funkcija religije upravo jeste da zaštiti ljude od neposrednog religijskog iskustva!

Religijski tipični tabui jesu način da se dejstvo mračnih sila nesvjesnog zadrži u okovima

prihvatljivog. U tom smislu "mi vidimo kako za poslednjih dve hiljade godina hrišćanska

crkva preuzima posredničku i zaštitničku funkciju između tih uticaja i čovjeka."17 Religija je

"u tako začuđujućem stepenu nadoknada"18 za zadovoljenje nesvjesnog da se mora iz sasvim

novog aspekta sagledati njena uloga za ljudsko društvo.

Drugi mehanizam borbe protiv izvornih nagona je potiskivanje u područje

nesvjesnog. Ovdje je očigledno o čemu se radi iz same činjenice postojanja nesvjesnog –

zašto bi, naime, čovjek cijepao vlastito biće na dva dijela – svjesni i nesvjesni. Odgovor

koji je Frojd imao u vidu glasi: pojedine žudnje, impulsi koje imamo kao ljudska bića, a

koja proizilaze iz naše biološko strukture, neprihvatljivi su za nas i da bi uopšte opstali

kao ljudska bića, mi evolucijiski mutiramo u podvojenu ličnost, koja pravi „rezervoar“ za

sve ono što ne može trpiti kao racionalizovanu svjesnost.19 Definicija ludila kao

nesvjesnog bijega od nepodnošljivih žudnji. Šizofrenija je po definiciji rascjep ličnosti.

Ludilo nastaje kada se dogodi prodor nesvjesnih sadržaja u svijest. Bolest je puki prelaz

mračne želje preko praga svjesnog. Ludilo se tu pojavljuje kao očajnički bijeg od užasa

susreta sa nesvjesnim.

16 C.G.Jung, Psihologija religije, str.95.17 str.99. Sa druge strane protestantizam je, upravo time što je devalvirao dogmu i kult, i osim toga izvršio

prevod sa kolektivnog na individualni doživljaj religioznog, ostavio čovjeka u bitnom smislu bez zaštitekoju je nudilo kako hrišćanstvo tako i paganske religije. [Taj je rizik donekle kompenziran enormnim

pojačavanjem autoriteta Biblije.] Stoga ne čudi čitav niz formi višak -potiskivanja u protestantizmu, kakvi

su na pr. metodisti ili puritanizam.18 str.129. "Ona očevidno ima svrhu da nadoknadi neposredno iskustvo putem izbora odgovarajućihsimbola."19 Uporedi C.G.Jung, Psihološke rasprave, Matica Srpska, Beograd 1978, str.93-96. Međutim evolucijazasada ostaje nedovoljna i bez obzira koliko to strašno bilo, ipak jeste činjenica da “mi stvarno živimo na

jednom vulkanu, i koliko znamo, ne postoje ljudska zaštitna sredstva protiv erupcije, koja će sve oko sebeuništiti.” (str.95)



[9]

Treći mehanizam o kome se u kontesktu svladavanja fundamentalnih nagona

može govoriti je specifična organizacija radnog procesa, kakvu susrećemo u društvu već

nakon prvobitne horde. Naime, borba za opstanak tjera sve članovime društva da rade.

Frojdizam imenuje ovo načelo/mehanizam terminom “Ananke” [oskudice].20 Društvo

mora na neki način da energije pojedinca usmjeri sa nagonskih djelatnosti na rad. Drugim

riječima, da bi se jedno zadovoljenje omogućilo potreban je rad, tj. manje ili više bolne

pripreme i poduhvati za pribavljanje sredstava za zadovoljenje potreba. Za vrijeme

trajanja rada užitak se odgađa. Tijelo i duh se pretvaraju u oruđa otuđenog rada, rada

kojim ljudi ne zadovoljavaju svoje potrebe neposrednim radnim procesom već posredno,

na primjer pomoću novca koji dobijaju kao nadoknadu za rad, a koji poslije omogućava

zadovoljenje.

To zadovoljenje bi trebalo da se događa u slobodnom vremenu. Međutim, (pored

toga što se načelo užitka suprotstavlja vremenskom komadanju užitka) otuđenje se sa

područja rada prenosi i na slobodno vrijeme, koje postaje pasivna relaksacija u funkciji

obnavljanja energije za rad . Ovo znači sljedeće: energetsko “pražnjenje” koje bi se

dogodilo ukoliko bi slobodno vrijeme istinski bilo ispunjeno stvarnim zadovoljenjem

nagona, praktički bi eliminisalo energetski potencijal individue neophodan za naredni

radni dan. Stoga se i to “zadovoljenje” u okviru slobodnog vremena daje u formi

sublimacije, kroz sredstva masovne kulture, poput PINK tv. Druuna strip, itd., ekstremna

seksualnost (ali: upadljivo ne i erotičnost) i kultura nasilja.21

Civilizacija kao represija

Prema ovoj formuli civilizacija je napredovala kao organizovana dominacija.

Dominacija nad fundamentalnom nagonskom prirodom čovjeka. Prema Frojdu,

ograničavanje nagonske strukture čovjeka, njegove biološke osnove, preduslov je

20 Ανάγκη je boginja personalizacija potrebe, nužde. Zato je često imenovana kao „Neophodnost“,Opisivana je kao „boginja okova“, jer se nalazi iz svih vrsta ograničenosti i vezanosti, naročitoograničenosti koje su posljedica fizikalnog svijeta i koje su nesavladive. Neiskorjenjivost okova ogleda se u

tome što u kultu Ananke nije bilo prinošenja žrtava – s obzirom da je ona nepromjenjiva apsurdno je

prinositi žrtve. Pod „anankinim kraljevstvom“ često se podrazumjeva sam fizikalni svijet, priroda, jer tu

nema konačnog oslobođenja od okova prirode. 21 Jedan čest mehanizam iz ove klase je “bijeg” od slobodnog vremena. Primjer takvog nesvjesnog “bijega”od slobodnog vremena su obredi i programirani rituali:. Odlazak u Crkvu se događa nedeljom. Istimehanizam je i u samonametnutim ritualima često podvođenim pod kategoriju ekscentričnog stila.



[10]

napretka. Osnovni ljudski nagoni nespojivi su sa društvenošću jer „teže zadovoljenju koje

kultura ne može dopustiti“, zadovoljenju kao takvom, kao cilju za sebe i u bilo kom

trenutku. Stoga se nagoni moraju odvratiti od svog primarnog cilja i spriječiti u svom

otvorenom ispoljavanju. Mehanizmi sublimacije i potiskivanje omogućuju društvenost:

civilizacija počinje kada se direktno i integralno zadovoljenje nagona efikasno

nadomjesti. „Čovjek postaje ljudsko biće kada pod uticajem vanjske stvarnosti životinjski

porivi postanu potisnuti ljudski nagoni, to zapravo znači putem temeljne preobrazbe

njegove izvorne prirode.“22 Frojd je tu promjenu opisao kao pretvaranje načela užitka u

načelo stvarnosti. Dijalektika Gospodarenja i Robovanja, i oslobađanje/emancipacija

ropskim radom, ovdje ima sasvim novi teorijski background i data je u drugačijoj

terminologiji.23

22 H.Marcuze, op.cit, str.21.23 Konkretno se taj proces odvija u prvobitnoj hordi kao sukob sinova sa ocem-osnivačem. Porijeklo

represivne civilizacije Frojd objašnjava konstrukcijom prvobitne grupe. Tu grupu ustanovila je i održavalanametnuta vladavina jednog individuuma nad svim ostalima. Život je bio organizovan putem dominacije aličnost koja je uspjela da dominira ostalima bio je otac, odnosno čovjek koji je posjedovao žene i koji je sanjima izrodio i održao na životu sinove i kćeri. Prvobitni je otac dakle za sebe monopolizirao ženu kaovrhunski užitak i podjarmio ostale članove grupe. Monopoliziranje užitka značilo je nejednaku raspodjelu bola. Teret bilo k ojeg rada koji je trebalo obaviti u prvobitnoj hordi padao je na sinove koji su zbog toga štosu bili isključeni iz užitka rezervisanog za oca, bili „slobodni” za kanaliziranje nagonske energije uneugodne ali nužne djelatnosti. Tako se pojavio mehanizam k oji je stvorio prve preduslove discipliniranoj

radnoj snazi budućnosti. Despotizam oca izazivao je ambivalentne osjećaje jer je sa jedne strane morao da

izaziva mržnju svojih podanika zbog monopolisanja užitka dok je sa druge strane zadobijao njihovu biologijsku naklonost time što je, uspostavljajući sistem dominacije u vlastitom interesu, stvorio poredak bez kojeg bi se skupina raspala. U tom smislu on utjelovljuje unutrašnju logiku načela zbiljnosti. Mržnjakulminira u pobuni sinova, kolektivnom ubijanju i jedenju oca i uspostavi bratskog klana. U strogom

smislu civilizacija počinje tek u bratskom klanu, kada posredstvom tabua koje nameću vladajuća braća,dođe do potiskivanja u zajedničkom interesu: da se sačuva grupa. Odlučujući psihološki događaj kojiodvaja bratski klan od prvobitne horde je osjećaj krivnje koji je posljedica činjenice da su pobunjeniciubivši oca počinili zločin protiv cjeline, a time i protiv sebe samih. Ljubav koju su osjećali prema ocu

prouzrokovala je grižnju savjesti, stvorila superego i tako postavila ograničenja koja treba da spriječe ponavljanje tog čina. Osjećaj krivnje se introjicira u pojedince i tako održava ograničenja, zabrane iodgađanja zadovoljstva o kojima ovisi civilizacija. Prvobitni zločin i osjećaj krivnje povezan sa njim

reproduciraju se u različitim oblicima (npr. u sukobu stare i nove generacije ili stare i nove vlasti) tokomcijele povijesti

Hipotezu o povratku potisnutog Freud je ilustrovao ingenioznim tumačenjem hrišćanskeraligije. Život i smrt Hrista su metaforični prikaz borbe i trijumfa nad Ocem. Starozavjetni bog je represivno božanstvo koje kažnjava sinove za grijeh koji nasljeđuju. Poruka Isusa,sina, je bila poruka oslobođenja: obaranje Zakona [koji je dominacija] od strane ἀγάπη

[Agape, koja je Eros]. To je u skladu sa predstavom o Isusu kao iskupitelju, mesiji koji je

došao da spasi čovjeka. Agnus Dei jeste načelo ljubavi Oca prema Sinu. Kasnijeobogotvorenje Sina pored Oca je izdaja njegove poruke. Prvobitni zločin bi se mogaoiskupiti, prema poruci Sina, u poretku ljubavi i mira na zemlji. Crkva kao „tijelo“ Hristovotu i sada. Ali to se nije desilo već se desio novi zločin, ovaj put zločin protiv Sina. Patnja i

potiskivanje su se ovjekovječili.



[11]

Dijalektika civilizacije temelji se na činjenici da je napredak uslovljen stepenom

potiskivanja. Civilizacija je prije svega napredak u pribavljanju i povećanju zadovol jenja

potreba. Osnovno sredstvo za ostvarivanje tog cilja je rad. Međutim u civilizaciji rad je

nelibidinaran, tj. "neugodnost”, rad koji sam po sebi ne pričinjava zadovoljstvo. Takav

rad se mora nametnuti jer kakav bi motiv mogao navesti čovjeka da upotri jebi svoju

spolnu energiju u druge svrhe kada svakom njenom neposrednom upotrebom može

postići užitak. On se nikada ne bi lišio tog užitka i nikada ne bi radio. Ako ne postoji

nikakav izvorni nagon rada onda se energija koja je potrebna za rad mora preuzeti od

prvobitnih nagona Erosa. Tako se kao osnovna sfera civilizacije očituje sublimacija koja

uključuje deseksualizaciju.

Izvorni nagoni u sukobu su sa prirodnom i ljudskom [društvenom] okolinom.

Individuum dolazi do „traumatskog shvatanja da je potpuno i bezbolno zadovoljenje

njegovih potreba nemoguće“ nakon čega vlast nad njegovim duhovnim djelovanjem

preuzima novo načelo - načelo stvarnosti. Načelo stvarnosti istiskuje načelo užitka u

smislu da se čovjek privikava da napusti trenutno, nesputano ali i ne sigurno i razorno

zadovoljstvo u ime odgođenog, ograničenog ali i osiguranog zadovoljstva.

„Uspostavljanjem načela zbiljnosti ljudsko biće, koje je pod vladavinom načela užitka

bilo tek nešto više od životinje, postaje organizirani ego.24 Ono razvija funkci je uma. Uči

ispitivati stvarnost, razlikovati dobro i zlo, istinito i lažno, korisno i štetno, stiče

sposobnost, pažnje, pamćenja i suda. Jednom riječju postaje svjestan, misleći subjekt

vođen racionalnošću koja mu je nametnuta iz vana.“ Time se čovjekova sposobnost da

svjesno mijenja stvarnost u skladu sa onim što je korisno nudi perspektivu otklanjanja

vanjskih prepreka njegovom zadovoljenju.

24 Struktura ljudske ličnosti tu se konačno uobličava po šemi Id-Ego-superEgo. Frojd tumači nagonskomstrukturom čovjeka. Ona se prvenstveno sastoji od svjesnog i nesvjesnog područja, a izgrađuje u tri sloja.

Prvi sloj je Id, iskon u kojem se korijene svi nagoni. To je temeljni, najstariji i najširi sloj, područje nesvjesnog i prvobitnih nagona. Id ne poznaje nikakve vrijednosti, nikakav moral. Id ne teži

samoodržanju, sve za čim Id teži je zadovoljenje nagonskih potreba u skladu sa načelom užitka.Ego utjelovljuje svjesnu, racionalnu orijentaciju u svijetu stvarnosti, ono što se obično naziva

razum. Ego je posrednik između ida i vanjskog svijeta, jer id, težeći slijepom zadovoljenju nagona u potpunom zanemarivanju vanjskih sila, ne bi mogao izbjeći uništenje. Glavna funkcija ega je da koordinira,organizuje i kontrolira nagonske poticaje Ida tako da smanji sukobe sa zbiljnošću: da potisne poticaje kojisu neuskaldivi sa zbiljnošću, da izmiri ostale sa stvarnošću promjenivši njihov predmet, odgađajući iliodvraćajući njihovo zadovoljenje, preobražavajući njihov način zadovoljenja.

Superego obuhvata sve društveno, nadindividualno i očituje se kao teror društvene cenzure.Superego upija u sebe čitav niz društvenih i kulturnih uticaja postajući moćan predstavnik postoječemoralnosti.



[12]

Ipak, zamjena načela užitka načelom zbiljnosti je veliki traumatski događaj u razvoju

čovjeka. Pri tome on nije jedinstven, već se neprestano ponavlja kroz čitavu povijest i

čovječanstva i pojedinca. „Civilizacija ne ukida jednom i zauvijek načelo užitka već se

podvrgavanje mora uvijek iznova ponavljati kako na nivou grupe tako i pojedinca.“25

Vanjska ograničenja koja su prvobitno roditelji a zatim drugi društveni faktori u procesu

socijalizacije nametnuli individuumu, „introjiciraju se u ego“ i postaju njegova "savjest”.

Potiskivanja postaju nesvjesna, tako reći automatska. Od izvorno svjesne borbe ega sa

zahtjevima zbilje dolazi do nesvjesnih, automatskih reakcija superega. Ipak, Načelo

užitka, nagoni i izvorne fundamentalne želje su neiskorjenjivi i preživljava ju u

nesvjesnom.

Nerepresivna civilizacija?

Markuze postavlja ključno pitanje koje proizilazi iz ove antro pološke doktrine: da li je

moguća nerepresivna civilizacija? Određeni preduslovi za ukidanje represivne

organizacije društva sadržani su u Progresu shvaćenom kao proces razvitka tehnologije i

tehnike koji potencijalno nose u sebi mogućnost jedne civilizaci je bez materijalne

oskudice u kojoj bi potiskivanje nagonske strukture postalo nepotrebno. Jer

ograničavanje nagonske structure u društvu proizilazi iz činjenice da je potrebno odvojiti

energije Erosa za rad. Ako ukinemo tu potrebu prestaje potreba za ograničavanjem Erosa.

Ključni aspekt za razumijevanje ove dilemu Markuze vidi u razlikovanju potiskivanja

od tzv. „višak - potiskivanja“. Radi se o sljedećem: “ Individuum primjenjuje protiv sebe,

nesvjesno, strogost koja je nekada bila potrebna na infantilnom razdiblju njegova razvoja

ali koja je zastarjela na području njegove zrelosti.“ Činjenici da odrastao individuum

primjenjuje na sebe ograničenja iz perioda svoje infantilnosti, odgovara na društvenom

planu mogućnost da društvo primjenjuje na sebe ograničenja iz prošlosti. Superego

nameće ne samo zahtjeve koji proizilaze iz objektivne društvene stvarnosti kakava ona

jeste tu-i-sada, već i zahtjeve prošle stvarnosti. Mi po inerciji nastavljamo da

primjenjujemo ograničenja prethodnih generacija. Ta vrsta potiskivanja predstavlja

“višak - potiskivanje” i po pravilu s vremena na vrijeme izaziva društvene krize i bunt.

Karakterističan primjer je pobuna hipi-kulture protiv puritanskog morala nakon II

25 H.Marcuze, op.cit., str.21.



[13]

svjetskog rata. Zato je potrebno razlikovati osnovno potiskivanje koje predstavlja

modifikaciju nagona radi održanja vrste u civilizaciji od “višak - potiskivanja”. Pretjerana

strogost superega u nesrazmjeri je sa stvarnim " grešnim” pobudama pojedinca i

očigledno se ne može objasniti u smislu još uvijek akutne opasnosti od individualnih

pobuda.

Na pr. u kontekstu Erosa kao načela užitka koje vladala izvornim polnim nagonima,

reprodukcija vrste je tek nusproizvod. Izvorna funkcija seksualnosti je postizanje užitka od

tjelesnih zona. Represivna organizacija spolnosti i deseksualizacija organizma odgovarala je

društvenoj potrebi korišćenja organizma kao oruđa rada. Da bi se zadovoljila neophodnost

produženja vrste a istovremeno organizam sačuvao za rad, seksualnost je podređena funkciji

razmnožavanja i kanalisana u monogamne ustanove. Sa druge strane ne-reproduktivna

seksualnost sankcionisana je kao perverzija. Perverzije izražavaju pobunu protiv

podjarmljivanja spolnosti funkciji rađanja. Perverzije traže spolnost koja je sama sebi svrha jer je užitak. Dopuštenje za perverzije dovelo bi u opasnost ne samo urednu reprodukciju

radne snage, što se vjerovatno može prevazići tehnološkim napretkom [višak potiskivanje],

već i samu reprodukciju čovječanstva [potiskivanje]. U tom smislu perverzije sugeriraju

konačnu istovjetnost Erosa i Thanatosa.

Ukidanje tabua na perverzije doveo bi do blokade reproduktivne funkcije i u krajnjim

instancama do samoukinuća društva. Proces „bijele kuge“ – opadanje nataliteta koje po

pravilu prati veći stepen civilizacije [ne samo u konktekstu civilizovani/menje

civilizovani narodi već i u klasnom smislu: više ekonomske klase po pravilu su

reproduktivno slabije], tj. veći stepen oslobađanja Erosa, zakonomjerno proizilaze iz

frojdovskih pretpostavki.

Tehnološki napredak civilizacije omogućava neke vizije razrješenja nužnosti da

se Eros ograniči ili sublimira. Tako se potreba za radom, kako smo već rekli, može

teorijski prevladati potpunom mašinizacijom radnog procesa. S druge strane i nužnost

reproduktivne funkcije, koja ograničava Eros u pravcu reproduktivne seksualnosti, može

biti prevladana u uslovima vještačke oplodnje i sl. Međutim, postoji fundamentalni

paradoks u ideji nerepresivne civilizacije u kontekstu oslobađanja Erosa: odsustvo

nestašice i potiskivanja ukinulo bi svu energiju koja se korisiti u unapređivanju

materijalne i intelektualne kulture. Čovjek bi u stanju blagostanja i potpunog oslobođenja

ekonomskog rada regresirao u pretpovjesno divljaštvo a civilizacija bi se raspala.

Neupotrebljavano više kao oruđe rada tijelo bi se reseksualiziralo i postalo oruđe užitka.



[14]

To bi dovelo do raspada institucija dajući za pravo pretpostavki da nagonsko oslobođenje

može dovesti samo do društva seksualnih manijaka tj. ni do kakvog društva.

Dodatni paradoks nastaje kada se razmatra Thanathos, premda se i agresivni impulsi

takođe mogu posredno zadovoljiti u društveno prihvatljivim oblicima U tom smislu često

se naglašava sadistički karakter rada kao i skretanje razornosti od ega na vanjsku prirodu,

pretvarajući ga u društveno korisnu agresiju. U tom smislu Thanathos je čak motor

progresa.

„Međutim razorna moć Thanatosa mora ga tjerati sa onu stranu svake sublimacije jer njegov cilj

nije priroda niti bilo koji objekt već sam život. On ne može prihvatiti nikakve zamjene kao

konačne. Tako civilizacija u krajnjim instancama zlokobno teži samouništenju. Putem

konstruktivnog tehničkog nasilja nad prirodom nagoni ipak djeluju u smislu uništenja života.

Sve veća proizvodnost rada i u skladu sa tim sve veće zadovoljenje ljudskih potreba javljaju se

samo kao nusproizvod osnovne funkcije nagona: da osiguraju organizmu vlastiti put u smrt.”

[H.Marcuze, op cit. str.179]

Tako je iz izvorne žudnje za regresijom izvedeno je zastrašujuće Frojdovo predviđanje

samodestruktivnosti civilizacije. Ono je postavljeno na temelju saznanja da rast

civilizacije, iako nudi sve veće zadovoljenje a u određenoj mjeri može sublimirati nagon

smrti, ipak ne može sasvim ukinuti Thahatos. Istovremeno, progres [izvorno pokrenut u

svrhu sve veće ali postepene relaksacije nagona] obezbjeđuje sve moćnija sredstva

Thanatosu da se realizuje, poput nuklearne bombe. Često se govori o agresiji koju

savremena civilizacija vrši na ekosistem kao sublimaciji Thanatosa: destrukcija biosfere

omogućena moćnim savremenim tehnologijama je način da se čovječanstvo u krajnjim

instancama samouništi.

Prema Markuzeovoj interpretaciji, r ješenje problema koji proizilaze iz Frojdovog

tumačenja civilizacije sumiraju se u tri tačke kao pretpostavke nerepresivne civilizacije:

1. Sa napretkom proizvodne sfere povećava se fond slobodnog vremena. U idealnom

tipu industrijske civilizacije otuđenje rada bi se dovršilo totalnom

automatizacijom proizvodnog rada. U takvoj situaciji potrebno je eliminisati

višak -potiskivanje, prvenstveno ono u formi masovne kulture, dokolice i sl., koje

sprječava da se slobodno vrijeme upotrjebi u smislu istinskog zadovoljenja

nagoskih struktura [Eros].



[15]

2. Kako će određeni fond rada uvijek biti potreban neophodno je pretvoriti otuđeni u

neotuđeni rad, tj. takav rad koji predstavlja zadovoljstvo po sebi, pa je prema

tome sam sebi cilj dok su koristi koje on stvara nusproizvodi.

3. Ono što se fundamentalno opire svakoj hipotezi o nerepresivnoj civilizaciji je

nagon smrti jer samo postojanje jednog takvog nagona mora rezultirati vječnim

potiskivanjem. Međutim, Thanatos nije žudnja za razornošću po sebi već bijeg od

bola usljed blokiranja nagonskih želja. Težnja za regresijom u smrti je želja da se

pobjegne od bola. Ako se bol eliminiše prevladaće se potreba za regresijom.

Ovaj argument ima izvjesnih teškoća jer se čini da uprkos svom napretku ukidanje bola

ostaje iluzija sve dok čovjek ostaje biološko biće. Takvo biće uvijek je ograničeno

spoljašnjim svijetom ma koliko taj svijet bio rajski.

Na raspolaganju stoji nekoliko efikasnih antičkih metoda odnošenja spram zvijerii one se zaista i primjenjuju. Ideal olimpijade, ratovi polisa, takmičarski duh u filozofiji i

umjetnosti, orgije i nasilje religioznih svetkovina, imaju svoju paralelu u raznim

sublimacijama postmoderne kakve su seksualna revolucija, sport, ekonomska utakmica,

orgije i nasilnost u sadržajima masovne kulture i slično. Svi ti fenomeni jesu sublimacije

koje kultura nudi zvijeri da ova odustane od svoje krajnje ambicije. Ipak, i Nietzsche i

Freud upozoravaju da prabol ostaje, a čovjek podnosi samo određeni stepen kuture. U

krajnjim instancama sublimacija nije moguća.

Kritika totalitarnih implikacije Moderne

"Sve dok nije izbio rat 1914. godine, bili smo duboko ubijeđeni da se svijet pomoću racionalnih sredstava može pravilno urediti. Sada doživljavamočudesnu dramu da države postavljaju prastari zahtjev za teokratijom, tj. za

totalitetom, koji neizbježno ide zajedno sa ugušivanjem slobodne misli ... Nije teško vidjeti da snage podzemlja – da ne kažemo pakla – koje su

ranije manje-više uspješno bile zauzdane i učinjene korisnim u okiru jednog gigantskog duhovnog zdanja, sada stvaraju državno ropstvo".[C.G.Jung, Psihologija religije, str.134]

Najznačajnije polje, koje je i promovisalo psihoanalizu kao par excellence političku

doktrinu, je pitanje holokausta i masovnih pokolja II svjetskog rata. Rušilaštvo ovih

istorijskih događaja očigledno ne može biti redukovano na ekonomske i/ili političke



[16]

uzroke, već iza njih nesumljivo stoje dublje sile. Komentarišući okrutnost I sv. rata Frojd

će zlokobno zapitati: “Da li zaista vjerujete da bi šaka nemoralnih lovaca na položaj i

kvaritelja ljudi uspjela da razulari sve to skriveno zlo, da milioni njihovih sljedbenika

nisu takođe krivi?” Psihoanalitička analitika tih događaja epohalna je baština

politikološki relevantne literature XX vijeka. Ona naročito dobija na značaju u kontekstu

savremenih, skrivenih modela totalitarnih matrica.

Diferencija Thanathosne destruktivnostî omogućava da se sudbina fašizma -

njegova izrazita agresija prema spolja, ali, kao kod rijetko kojeg sistema prije i prema

unutra, obuhvati sintezom. Fašizam je na opštem planu predstavljao sublimaciju

frustracije njemačkih masa porazom u svjetskom ratu, kao i ekonomskim osiromašenjem

proisteklim iz poraza i uskraćenog imerijalizma. Ekonomski osiromašene mase

predstavljale su de facto broj pojedinaca uskraćenih u zadovoljenju. Ne čudi da su najvećikrvnici upravo oni čija je ograničenost spolja ekstremno izražena, a volja ipak još uvijek

dovoljno jaka da ne ode odmah u samodestrukciju.26

Primjer Drezdenske tragedije i

rušenje Reich-a u plamenu zastrašujuća su potvrda Nietzche-ovog uvida da će zadnje što

volja još može htjeti, biti autodestrukcija.

Analiza masovne psihologije fašizma pokazala je novi ali ingeniozan način

sublimacije thanathosnog bola od svijeta: saobražavanje i stapanje u kolektivitet. Ono je

višestruko funkcionalno:

(i) R azaranja načela individualizacije i spajanja u kolektivitet jeste simbolički data

želja za spajanjem sa svijetom koje bi bilo ukinuće stanja ograničavajućeg

prabola.27

(ii) Ukidanje načela individualizacije omogućava oslobađanje od odgovornosti koje

su procesom socijalizacije postavljene pred “zvijer”.28 Utapanje individue u

26 A.Savanović, op.cit., str.162. 27

U za nas bitnom kontekstu From tumači mit o praroditeljskom grijehu kao početni akt procesaindividualizacije raskidom primarnih veza sa božanskim koje je apsolutno jedinstvo, obuhvatanje svakogtubitka bitkom. Upojedin jenje čovjeka praćeno je patnjom koju istorija ljudskog nakon pada nosi. [op.cit.str.29.]28 Opsežna literatura posvećena je tom fenomenu. Npr. Max Horkheimer, Pomračenje uma [Svjetlost,

Sarajevo 1989]: “Svako ko je ikad prisustvovao nacionalsocijalističkom mitingu u Njemačkoj zna da jegovornicima i slušateljstvu užitak bio u predstavljanju društveno potisnutih mimetičkih poriva … jer sezabranjenom prirodnom porivu dozvolilo da se afirmira bez straha od ukora.” (str.119.) Dalje slijedi:“Hitler se obratio onom nesvjesnom u svojem slušateljstvu, natuknuvši da može iskovati silu u ime koje ćedići prokletstvo s potisnute prirode. Racionalno ubjeđivanje ne može nikada biti tako efikasno, jer ono nije



[17]

kolektivno biće oslobađa pojedinca od ličnosne odgovornosti koja se prebacuje na

viši entitet [grupu, naciju, ili ideologiju]. Mehanizam koji se ovdje skicira

ubjedljivo ilustruju situacije tipa inkvizicijskog lova na vještice ili dionizijske

orgijastičke svetkovine starog vijeka. One predstavljaju društveno dopušteno

probijanje zvijeri u orgijama i [ili] nasilju tipa žrtvovanja ili spaljivanja, a nosioce

zvjerstva oslobađaju sankcije superega time što ih se utapajući identifikuje sa

nadličnom institucijom Crkve ili svetkovine. Isto se dogodilo sa nacističkim

dželatima – oni su bili “dobrovoljni”. Kristalna noć moguća je samo ako se ukine

indvidualitet. Izrazita anonimnost jedinke u masovnom društvu pojavljuje se kao

postavljanje temelja potpunom gubitku odgovornosti.

(iii) Značajan argument je moć tehnički organizovane civilizacije Racionalna

organizacija koncentracionnih logora, tehnička perfekcija genocida, njegovatehnološka izvedba, paradigma je ponude koju moć industrijske civilizacije

ispostavlja Thanatos-u.

(iv) Ti procesi konvergiraju sa slabljenjem tradicionalnih mehanizama zaštite,

posebno kom penzatorne moći religije, koja više nije u stanju rastumačiti patnju na

način koji bi od strane čovjeka, stojećeg na kraju procesa racionalizacije zapadne

istorije, bio uzet kao legitiman i stoga introjiciran.

Rekapitulirajući, vidimo situaciju koja se po javila kao pozornica genocida definisanu kao

četverodimenzionalnu datost: neuklonjivost prabola i represivnost civilizacije, blijeđenje

tradicionalnih sublimacija, tehnicizirana moć organizovanog dejstva i oslobađanje

odgovornosti stapanjem u nadlične mase. Nalazeći se pod vlašću tih nadmoćnih nadličnih

procesa dželati su morali biti dobrovoljni.29 Pritisnuti izvornim nezadovoljenjem oni

okreću nakupljenu frustraciju “protiv onih koji ne pripadaju cjelini, čija je egzistencija

srodno s potisnutim primitivnim porivima”.(str.122) Sam Frojd, komentarišući sveopšte zgražavanje nadzvjerstvima I sv. rata, raskriva da se ono zasniva na pukoj iluziji nerazumjevanja ljudskog. “Činjenica da sučovječanstvo kao kolektivi pojedinaca, narodi i države, međusobno poništili svoje moralne stege prirodno

je podstakla građane pojedince da se za izvjesno vrijeme povuku od stalnog pritiska civilizacije i da povremeno prihvate zadovoljenje nagona koji su bili držani pod kontrolom.” S.Frojd, op.cit.str.131.29 Anticipirajući ovo Jung sa upečatljivom elokvencijom piše: “Ako pustimo da ovo bezazleno biće formiramasu, onda iz toga u danom slučaju nastaje razbesnelo čudovište, pri čemu je svaki pojedinac samo jošnajsitnija ćelija u tijelu monstruma, gdje on hteo ili ne hteo mora da učestvuje u krvavom bestij alnom

zanosu”. C.G.Jung, op.cit. str.30. Frojd cinički mirno konstatuje da je moguće sa sigurnošću predvidjetikako će se “oplemenjivanje njihovih nagona obnoviti u mirnijim vremenima”. (op.cit.str.132.)



[18]

njezino poricanje. Taj neprijatelj se pojavljuje kao zakleti neprijatelj i sam antikrist”.30

Intenzitet i iracionalnost mržnje, čiji se stepen iracionalnosti ogleda u nepostojanju bilo

kakve podloge u realno-istorijskoj situaciji, očigledno govori da ona potiče iz dubljih

područja nesvjesnog.

30 H.Marcuze, op.cit. str.85.

frojdovska interpretacija društva

Documents