für rechtswissenschaften der universität josip juraj ... · uloga oporezivanja za vrijeme...

Časopis za pravne i društveno-humanističke znanostiPravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Zeitschrift für Rechts - und Sozialwissenschaften der Fakultätfür Rechtswissenschaften der Universität Josip Juraj Strossmayer in Osijek

Journal des sciences juridiques et sociales de la Faculté de droitJosip Juraj Strossmayer Université à Osijek

Journal of Law and Social Sciences of the Faculty of LawJosip Juraj Strossmayer University of Osijek

Pravni vjesnik Pravnog fakultetaSveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Izdavač/PublisherPravni fakultet u Osijeku, Stjepana Radića 13, Osijek

Uredništvo/Editorial BoardProf. dr. sc. Igor Bojanić (glavni i odgovorni urednik / Editor in Chief), prof. dr. sc. Ivana Barković Bojanić (izvršna ured-nica /Executive Editor), doc. dr. sc. Predrag Zima (tehnički urednik / Technical Editor), prof. dr. sc. Zvonimir Lauc, prof. dr. sc. Vladimir Ljubanović, prof. dr. sc. Srećko Jelinić, prof. dr. sc. Nedeljko Bosanac, prof. dr. sc. Vlado Belaj, prof. dr. sc. Vilim Herman, prof. dr. sc. Renata Perić, prof. dr. sc. Nihada Mujić, prof. dr. sc. Mira Lulić, prof. dr. sc. Mario Vinković

Međunarodno uredništvo/International Editorial BoardProfessor Fiona C. Beveridge, School of Law, University of Liverpool, Velika BritanijaProf. dr. iur. Rainer Gildeggen, Hochschule für Wirtschaft und Recht, Hochschule Pforzheim, NjemačkaProf. dr. iur. Urban Bacher, Hochschule für Wirtschaft und Recht, Hochschule Pforzheim, NjemačkaProf. dr. sc. Ljubomir Zovko, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Bosna i HercegovinaProf. dr. sc. Kadriye Bakirci, Faculty of Law Hacettepe University Ankara, TurskaProf. dr. sc. Izabela Pruchnicka-Grabias, Warsaw School of Economics, PoljskaDoc. dr. sc. Justyna Maliszewska - Nienartowicz, Jean Monnet Center for European Studies, University of Torųn, PoljskaProf. dr. sc. Vid Jakulin, Univerza v Ljubljani, Pravna fakulteta, SlovenijaProf. dr. sc. Gerald G. Sander, Hochschule für öffentliche Verwaltung und Finanzen, Ludwigsburg, Njemačka

Lektor za hrvatski jezik/Croatian Language EditorMarija Šerić, prof.Prevoditelj i lektor za njemački jezik/German Language EditorDr. sc. Ljubica KordićPrevoditelj i lektor za engleski jezik/English Language EditorDubravka Papa, prof.

Adresa uredništva/Address of the Editorial BoardPravni fakultet u OsijekuStjepana Radića 13, Osijek, Republika Hrvatskatel: 031/224-500, fax: 031/224-540web: http://vjesnik.pravos.hr

Časopis izlazi u 4 broja godišnje (cijena četverobroja 120,00 kn)Narudžbe slati na adresu uredništva, a novac uplatiti na žiro račun broj 2340009-110063962

Naklada 150 primjeraka

Izdano uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

Tekstovi objavljeni u časopisu referiraju se u: Current Legal Theory, Tilburg, The Netherlands, ProQuest Research Li-brary, Ann Arbor, Michigan, USA, Sociological Abstracts, San Diego, California, USA, EBSCO Publishing, Ipswich, Ma-ssachusetts, USA.

TisakMIT, Osijek.

3

PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014

SADRŽAJ

Zlatko KramarićJUGOSLAVENSKA IDEJA U KONTEKSTU POSTKOLONIJALNE KRITIKE .......................................................... 7

Josip Vrbošić, Daniel HamanNAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK ................................................................ 55

Ljubica Kordić, Dubravka PapaSURADNJA MEđU KATEDRAMA U SVRHU PODIZANJA KVALITETE NASTAVE STRANIH JEZIKA STRUKE - KOMPARATIVNI PRISTUP ...................................................................................... 73

Davorin PichlerOBAVIJEŠTENI PRISTANAK U OBRASCIMA SUGLASNOSTI KOJIMA SE PRIHVAĆA PREPORUČENI DIJAGNOSTIČKI ODNOSNO TERAPEUTSKI POSTUPAK KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA OSIJEK I NJIHOVA USKLAđENOST S PROPISIMA I MEđUNARODNOM PRAKSOM ..................................................... 89

Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran MesarićULOGA OPOREZIVANJA ZA VRIJEME FINANCIJSKE KRIZE 2008-2013: IZABRANA PROBLEMATIKA .... 115

Prikazi

Ivan Padjen PRAVO KAO METODA: UZ DUŠKO VRBAN METODLOGIJA PRAVA I PRAVNA TEHNIKA (OSIJEK: PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU, 2013) ................ 137

Mario VinkovićPRIKAZ ZBORNIKA RADOVA „PERSPEKTIVE ANTIDISKRIMINACIJSKOG PRAVA“, UREDNIKA ŽELJKA POTOČNJAKA, IVANE GRGUREV I ANDREE GRGIĆ, PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, ZAGREB, 2014. ........................................................................................................................................................... 143


4

CONTENT

Zlatko Kramarić YUGOSLAV IDEA IN THE CONTExT OF POSTCOLONIAL CRITICISM ................................................................. 7

Josip Vrbošić, Daniel HamanLABOUR REMUNERATION IN THE SECOND HALF OF THE 18TH CENTURY IN THE VIROVITICA DISTRICT WITH A SPECIAL REFERENCE TO OSIJEK AND THE OSIJEK DISTRICT .......................................................... 55

Ljubica Kordić, Dubravka PapaCOOPERATION BETWEEN FACULTY DEPARTMENTS TO THE PURPOSE OF QUALITY IMPROVEMENT IN TEACHING FOREIGN LANGUAGES FOR SPECIFIC PURPOSES – A COMPARATIVE APPROACH ................. 73

Davorin PichlerINFORMED CONSENT IN FORMS BY WHICH A RECOMMENDED DIAGNOSTIC I.E. THERAPEUTICAL PROCEDURE IN THE CLINICAL HOSPITAL OF OSIJEK IS AGREED TO AND THEIR HARMONISATION WITH REGULATIONS AND INTERNATIONAL PRACTICE ................................................................................... 89

Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran MesarićTHE ROLE OF TAxATION DURING THE FINANCIAL CRISIS 2008-2013: SELECTED ISSUES ....................... 117

Reviews

Ivan PadjenTHE LAW AS METHOD: DUŠKO VRBAN "METHODOLOGY OF LAW AND LEGAL TECHNIQUE"(OSIJEK: FACULTY OF LAW OF THE JOSIP JURAJ STROSSMAYER UNIVERSITY OF OSIJEK, 2013) .......... 137

Mario VinkovićREVIEW OF PROCEEDINGS "PERSPECTIVES OF ANTI-DISCRIMINATION LAW", ŽELJKO POTOČNJAK, IVANA GRGUREV AND ANDREA GRGIĆ, FACULTY OF LAW, UNIVERSITY OF ZAGREB, ZAGREB, 2014 ... 143

5


INHALT

Zlatko KramarićJUGOSLAWISCHE IDEE IM KONTExT DER POSTKOLONIALISMUSKRITIK .................................................... 7

Josip Vrbošić, Daniel HamanARBEITSENTGELT IN DER ZWEITEN HäLFTE DES 18. JAHRHUNDERTS IN DER VERöCZER-GESPANSCHAFT MIT BESONDERER RüCKBLICK AUF DEN BEZIRK OSIJEK UND DIE STADT OSIJEK .... 55

Ljubica Kordić, Dubravka PapaKOOPERATION ZWISCHEN DEN FAKULTäTSABTEILUNGEN ZUM ZWECK DER QUALITäTBEWERTUNG VON FACHFREMDSPRACHENUNTERRICHT – KOMPARATIVER ANSATZ ...................................................... 73

Davorin PichlerINFORMIERTE ZUSTIMMUNG IN ZUSTIMMUNGSFORMULAREN, DURCH WELCHE DIE VORGESCHLAGENE DIAGNOSTISCHE BZW. THERAPEUTISCHE BEHANDLUNG IM KRANKENHAUSZENTRUM OSIJEK VON PATIENTEN ANGENOMMEN WIRD UND DEREN üBEREINSTIMMUNG MIT INTERNATIONALEN VORSCHRIFTEN UND PRAxIS ........................................... 89

Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran MesarićDIE ROLLE DER STEUERN IN DER FINANZKRISE 2008-2013: AUSGEWäHLTE FRAGEN .............................. 115

Darstellungen

Ivan PadjenRECHT ALS METHODE:ZUM BUCHDARSTELLUNG VON DUŠKO VRBAN METHODOLOGIE DES RECHTS UND RECHTSTECHNIK(OSIJEK, FAKULTäT FüR RECHTSWISSENSCHAFTEN, JOSIP-JURAJ-STROSSMAYER – UNIVERSITäT IN OSIJEK, 2013) ..................................................................... 137

Mario VinkovićDARSTELLUNG DER BEITRäGESAMMLUNG „PERSPEKTIVEN DES ANTIDISKRIMINIERUNGSRECHTS“ DER HERAUSGEBER ŽELJKO POTOČNJAK, IVANA GRGUREV UND ANDREA GRGIĆ, FAKULTäT FüR RECHTSWISSENSCHAFTEN DER UNIVERSITäT ZAGREB, ZAGREB, 2014. .................................................... 143

7

Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike

Izvorni znanstveni radUDK 94(497.5)

JUGOSLAVENSKA IDEJA U KONTEKSTU POSTKOLONIJALNE KRITIKESažetak: U ovome tekstu, „Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike“,

pokušali smo ukazati na temeljne razloge (ranije formirani kulturni i politički kodovi, različite književne tradicije, partikularni interesi…), zašto ideja stva-ranja zajedničke jugoslavenske države 1918. godine nije mogla uspjeti.

Ključne riječi: jugoslavenstvo, (post)kolonijalizam, identitet, kultura, povijest, partikularno vs. univerzalno

Destruktivna narav zna samo jedno:praviti mjesta; raditi samo jednu stvar:

uvoditi red.(Walter Benjamin)

UvoD

Krajem xIx. stoljeća, odnosno početkom xx. stoljeća ideju jedinstvene, zajedničke države ju-goslavenskih naroda zagovarali su mnogi hrvatski intelektualci, književnici, političari.(1) Tako je i M. Krleža mislio da je zajednička država jugoslavenskih naroda bila „jedini način da se Hrvati spase u svjetskoj konflagraciji“ (J.Šentija, 2011, 237), jer Hrvatima je jedino zajednička država ju-goslavenskih naroda (a u tom trenutku, početkom xx. stoljeća, status naroda pripadao je samo Slovencima, Hrvatima i Srbima) mogla donekle jamčiti očuvanje teritorijalnog integriteta.(2)

Doduše, Krleža kaže da nije „to izbavljenje Hrvata zamišljao u formi podvrgavanja srpskoj Kraljevini i dinastiji Karađorđevića, što su kao konačne narodne ideale zagovarali jugoslaven-stvjušći hrvatski inteligenti, od Čerine i Meštrovića, do braće Angjelinovića, do Bartulovića, Ju-rice Demetrovića, braće Vojnovića i toliko drugih (...). Ja sam naše narodno oslobođenje zami-šljao u okviru jedne u svakom slučaju modernije, savremenije etatističke formule, koja bi konač-no razbila svu našu duhovnu bijedu i mistifikacije o tome tko smo, što nas određuje i kamo uop-će plovimo“ (J.Šentija, 2011,237).(3)

Ali, kao što je poznato, 1918. godine do narodnog oslobođenja/ujedinjenja južnih Slavena nije došlo u okvirima nikakve modernije „etatističke formule“ – ujedinjenje je samo potvrdilo posto-jeće odnose moći: vojno moćnija Srbija, koja se u ratu borila na „pravoj“ strani, „usisala“ je svoju „slabiju“ slavensku braću, koji su tijekom rata, stjecajem povijesnih okolnosti, bili na „pogreš-noj“ strani; pa je posvema razumljivo što glavnim protagonistima ujedinjenja uopće nije bilo

Prof. dr. sc. Zlatko Kramarić, redoviti profesor u trajnom zvanju Kulturologija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku


8

bitno da taj „sveti čin“ ujedinjenja bude praćen nekom prevelikom demokratskom praksom. Koncept narodnog jedinstva ne samo što je predstavljao temeljni konstitutivni koncept prve jugoslavenske države, već je i dominirao jugoslavenskom politikom od 1918. do 1939. godine, a unutar tog koncepta nije bilo mjesta nekom pretjeranom prakticiranju demokratskih praksi – između demokracije i države/nacije (ovdje između države i nacije stavljamo znak jednakosti, jer “u jugoslavenskoj državi, da bi bila ne samo stabilna, nego i legitimna, mora postojati jedna na-cija, jugoslavenska“ (D.Jović, 2003., 108), manje-više, svi relevantni protagonisti, koji su aktiv-no sudjelovali u formiranju države smatrali su da je od svega najvažnije da se država/nacija uop-će formira, a ona „prava pitanja“ - pitanja o konstitucionalnom okviru te buduće države, iden-titetska pitanja, ili ona koja su se trebala odnositi na funkcioniranje političko-financijskih in-stitucija, kao što su pitanja buduće monetarne politike, određivanja zajedničke valute, koja će, između ostaloga, zahtijevati i utvrđivanje realnog pariteta prilikom konverzije starih austro-ugarskih i srbijanskih novčanica u novu jedinstvenu valutu, ili, pak, jedno od najvažnijih za ve-liku većinu stanovnika te buduće države - pitanje agrarne reforme - svjesno su potiskivali, naiv-no misleći da će se i ona, odmah poslije „ujedinjenja“, početi postupno rješavati.

Nema dvojbe da su neki od sudionika ujedinjenja bili politički idealisti, koji očito nisu bili svjesni činjenice da otvaranje i rješavanje tih (pre)važnih političko-ekonomskih pitanja nije mo-guće ako temeljne relacije u društvu nisu regulirane sukladno najvišim demokratskim norma-ma. Neshvatljiva suzdržanost i pasivnost u postavljanju tih „pravih“ pitanja, prije svega, ne-srp-skih političara,(4) dovela je do toga da je stvorena država koja „je bila centralistički uređena, uzde političke moći držali su Srbi, njihova je bila vojska, dinastija i državne institucije, i doista je bilo svejedno zove li se ona Velika Srbija ili Jugoslavija (ispuštanje vlastitoga imena države, odnosno njegovu supstituciju nekim drugim imenom moguće je realizirati isključivo u onoj zemlji koja se osjeća izuzetno moćnom i istinski je puna samopouzdanja – op. Z.K.)“(I.Banac, 2001., 117). No, ovaj pokušaj kreiranja ideje neetničke nacije koja pokušava ignorirati lokalne etnicitete ima, pre-ma mišljenju M. Banksa, i svoje naličje, jer “svi nacionalizmi, čim preuzmu kontrolu nad drža-vom, aktivno pokušavaju afirmirati i reificirati specifične etničke identitete onih grupa (Hrvata, Slovenaca... –op. Z.K.) unutar nacionalne države koje čine Drugo u odnosu na dominatnu naci-ju (srpsku – op. Z.K.), a da u isto vrijeme potisnu ideju etničkog partikularizma unutar (jugosla-venskog – op.Z.K.) nacionalnog identiteta“(1996., 168). Drugim riječima, M. Banks pravilno za-ključuje da nacijama u pravilu dominiraju one etničke grupe koje ne inzistiraju na svome etnič-kom identitetu, ili im to, iz nekih drugih, malo prije spomenutih razloga, nije toliko bitno!(5)

I nema nikakve sumnje da je te 1918. godine propuštena prva od mnogih konstitucionalnih šansi da se, u samome početku, osigura da budući razvoj (jugoslavenskog) društva bude uteme-ljen na demokratsko-liberalnim načelima. Ustav je, prema mišljenju Hegela, jedan široki konsen-zus o identitetu političke zajednice i, kao takav, on nužno mora sadržavati osjećanje ljudi za nji-hova prava i interese. Nadalje, jedino se ustavom može trajno onemogućiti povratak u stanje ne-poretka, jer se jedino ustavom mogu institucionalno jamčiti sva građanska (i nacionalna) prava. A budući da su u ustavu u formi društvenoga ugovora iznova definiraju temeljni principi i vrijed-nosti zajedničkoga života, onda se s velikom sigurnošću može pretpostaviti da sa suvislim kon-stitucionalnim rješenjima ni redefiniranje zajedničkog (jugoslavenskog) političkog identiteta ne bi predstavljao neki veći i nerješiv problem.

I umjesto da se jugoslavensko društvo 1918. godine integrira pomoću konstitucionalnog pa-triotizma, do ujedinjenja je došlo tako što je, nakon svih dugih i mučnih pregovora i dogovora, prevladao homogenizirajući/ksenofobični srpski nacionalizam i militarizam! Prema tome, nika-

9

ko se ne možemo složiti s onim analitičarima, koji (o)lako tvrde da politički sukobi u monarhi-stičkoj i „socijalističkoj Jugoslaviji nisu bili primarno etnički, nego primarno ideološki (misli se na sve one prijepore i nesporazume oko konstitutivnog koncepta – op.Z.K.)“ (D.Jović, 2003,127). A zar „konstitutivni koncept“, ako ga čitamo kao svojevrsni društveni ugovor o identite-tu političke zajednice, ne bi trebao razriješiti, između inih pitanja, i neke otvorene „etničke komplekse“: narodno jedinstvo vs. hrvatsko pitanje, odnos nove državne zajednice prema svim „nevidljivim“(makedonskoj, crnogorskoj, bošnjačkoj...) nacijama, koje ne samo što su integralni dio te zajednice, već i te nacije posjeduju i vlastitu tradiciju, i vlastiti jezik, i vla-stitu kulturu/“formativnu predpovijest“. I tek u jednom takvom relaksirajućem kontekstu, bilo bi moguće, bez suvišnih strasti i predrasuda, i „otvoriti“ i „zatvoriti“ temu/pitanje „za-jedničkoga identiteta“!

I upravo ovo posljednje pitanje, pitanje koji sve to elementi sudjeluju u stvaranju „zajednič-kog identiteta“ držimo najbitnijom prilikom formiranje bilo koje, pa tako i jugoslavenske naci-je. Naime, ako se složimo da je za nacije svojstveno da njihovi članovi imaju zajedničku ekono-miju i zajednička javna prava i dužnosti, onda je jasno da pored jedinstvenoga teritorija na ko-jem se ostvaruju relativno brzim putovanjima ta zajednička javna prava i dužnosti, onda se lju-dima koji bi dijelili taj zajednički identitet mora jamčiti određena minimalna razina komunikaci-je među njima, jer samo kroz komunikaciju moguće je ostvariti elementarni konsenzus oko za-jedničkoga identiteta.

Politička je povijest pokazala da je ta jedinstvena i neponovljiva prilika nepovratno propu-štena, jer ondašnji vodeći politički akteri (Pašić, Pribičević, Trumbić...) svjesno su, za razliku od na primjer američkih federalista, odustali od implementacije i konzekventnog prakticiranja libe-ralnih načela. I umjesto da se poput američkih federalista inzistira na jednoj snažnoj teoriji po-retka, jugoslavenski se ustavotvorci, ni na koji način, nisu potrudili osigurati društvo „od onog stanja u kojem dominiraju strah i nasilje“(M.Podunavac, 2001.,25). Ta nebriga rezultirala je kraj-nje predvidljivim posljedicama: izgubljena je povijesna mogućnost da se uspostavi toliko nužno i čvrsto vezivno tkivo društva u nastajanju. Naime, dinastija Karađorđevića i srpska vojska, za sve ne-srpske narode, to jednostavno nisu mogli biti. Za takvo što nedostajao im je i politički, ali i moralni kredibilitet!

A, jednako tako, propuštena je jedinstvena prilika da se uspostave institucionalna jamstva za jedno slobodno i neometano funkcioniranje društva. Umjesto tih demokratskih i poželjnih rje-šenja, u jugoslavenskom su društvu poslije ujedinjenja, prevladali: strah, teror, opća nesigurnost, stalno urušavanje većine građanskih i nacionalnih prava.

JUgosLAvIJA: konsTRUkcIJA/InvencIJA InTeLekTUALAcA

I ako smo se složili da je ta prva Jugoslavija bila invencija intelektualaca, umjetnika i književ-nika, s jedne strane i, u nešto manjoj mjeri, političara, s druge strane, onda nam se čini da je oda-bir monarhije kao sustava vladavine predstavljao prijelomnu točku definitivnog razdvajanja iz-među inventora – intelektualaca i inventora-političara. No, mora se znati da ta kombinacija (in-telektualnih) vrlina i (političkoga) terora nikada u povijesti nije rezultirala nekim sretni(ji)m rje-šenjima i pomalo je nejasno zašto su još uvijek mnogi, posebice hrvatski intelektualci skloni da, i u jednoj, i u drugoj, „jugoslavenskoj zajednici“ isključivo vide one njene ljepše, pozitivnije stra-ne, a svjesno ignoriraju sve one očigledne činjenice, koje nedvojbeno pokazuju da u toj složenoj i



10

duboko podijeljenoj zajednici i nije bilo baš sve tako sjajno kako nas oni to, sve ovo vrijeme, ne-kritički pokušavaju uvjeriti.

Zanimljivo je da mnogi naši „jugoslaveni“ uopće nisu krili svoje, i teorijske i političke sim-patije, prema svjetski poznatim srednjoeuropskim nostalgičarima: M. Kunderi, G. Konradu, D. Kišu, V. Havelu.... No, takvo pomalo neobično ponašanje naših „demokratskih jugoslavena“ (P.Matvejevića, N. Petkovića, D.Jovića, M. Jergovića, D. Kuljiša, J.Lovrić, S.Drakulić, D. Ugre-šić...), zapravo je, posvema razumljivo, jer su oni itekako bili svjesni da je, u međuvremenu, došlo do dramatičnih promjena u političkim stavovima „europskih ljevičara“. A te radikalne promjene u ponašanju „europske ljevice“ samo su logična posljedica bitnih promjena u poli-tičkim odnosima u Europi sredinom 80-tih (dolaska reformatora Gorbačova na čelo Sovjet-skog Saveza, vremena glasnosti i radikalnih političko-ekonomskih reformi, pada Berlinskog zida...). I u kontekstu tih političko-ekonomskih promjena, i „europski ljevičari“, i naši „jugo-slaveni“ koji su, na sveopće iznenađenje, odjednom, počeli zagovarati demokratske vrijednosti, više nisu mogli nekritički braniti komunizam, jer više nije bilo ni politički ni moralno prihvat-ljivo davati javnu potporu sovjetskim pokušajima homogenizacije Srednje i Istočne Europe.

Ali, kada se trebalo odrediti spram „jugoslavenske krize“, onda se, ti naši „demokrati“, nisu previše isticali u javnom osporavanju jugoslavenske/srpske homogenizacije. A i sva ona dis-kretna osporavanja politike S. Miloševića nisu činjena u ime nikakvih „liberalno- demokrat-skih“ načela: naši „demokrati“ (u 80-tim godinama prošloga stoljeća bili su okupljeni uglav-nom u redakcijama zagrebačkih tjednika „Danas“ i „Polet“, te na Katedri za filozofiju na Filo-zofskom fakultetu u Zagrebu, riječ je o grupi filozofa okupljenih oko časopisa „Praxis“) ospo-ravali su tu politiku jer im je bilo jasno da će krajnja posljedica dosljedne provedbe te politike biti definitivni kraj socijalističke Jugoslavije, koja je njima predstavljala mjeru „idealne i jedi-no moguće države“!

I biti dosljedan u svojoj nedosljednosti (riječ je o fenomenu koji je poljski filozof L. Kola-kowski nazvao „pohvala nedosljednosti“) i imati krajnje selektivan pristup fenomenu homogeni-zacije pokazat će se kao jedna od konstanti hrvatskih „jugoslavena“. Tako će N. Petković u knjizi „Srednja Europa: zbilja - mit - utopija“ napisati da sovjetska homogenizacija Srednje Europe ne samo što je destruirala lokalne kvalitete nacija i njihovih kultura, već je uništila i samopouzdanje srednjoeuropljanina. I ne samo to: ovaj se autor iskreno užasava sovjetskih tenkova na ulicama Praga, ali zanimljivo da nazočnost tenkova JNA u Hrvatskoj (i Sloveniji) početkom 90-tih godi-na ne samo što ne zapaža, već ga ta činjenica uopće i ne uzbuđuje, a još manje užasava! Tim „de-mokratskim“ jugoslavenima ne pada na pamet da barem pokušaju objasniti zašto bi ta nazočnost jugoslavenskih tenkova, na ulicama jugoslavenskih gradova, bilo manje zlo od nazočnosti sovjet-skih tenkova u Poljskoj, Mađarkoj, Češkoj…

No, odgovor je i više nego jednostavan: europska ljevica/socijalisti krajem xx. stoljeća više nisu u stanju opravdati, za razliku od nekih drugih vremena, kada im “čin opravdanja/razumije-vanja”(6) nije predstavljao neki veći političko-moralni problem, bilo kakve vojne intervencije “cr-venih armija” u ime nekih “viših ciljeva”/socijalizma; pa ako se, ali samo za “vanjsku” uporabu, želi biti “in”, a to naši “jugoslaveni“, koji su se u međuvremenu transformirali u europske socijal-demokrate, iskreno žele biti, onda se svaka takva intervencija mora a priori osuditi: prvo je Du-bček (ali i mnogi drugi „partijski disidenti“ prije njega) morao „slavno“ pasti da bi dvadesetak go-dina poslije, jedan drugi disident, L. Walensa mogao postati ne samo predsjednikom Poljske, već i planetarnim herojem!

11

Samo podsjećamo da će kultna rock-grupa „Azra“, početkom 80-tih, pjesmom „Poljska u mom srcu“ hrabro i principijelno protestirati protiv vojnog puča u Poljskoj, ali 90-tih godina ne možemo se sjetiti niti jedne njihove ili nečije druge pjesme, koja bi predstavljala makar simbo-ličan čin pobune protiv svega onoga što se tih godina događalo u Jugoslaviji: ni teška ekonom-ska situacija, praćena povremenim redukcijama struje, ni život na bonove, ni nestašica osnovnih životnih artikala, ni regulacija vožnje prema „par-nepar“ principu, ni masovni radnički štrajko-vi, ni permanentna politička kriza koja će, između ostaloga, dovesti do „antibirokratske revolu-cije“ kojom se na ulicama i trgovima Vojvodine, Crne Gore, Kosova i Srbije, na očigled sviju, pre-šutno rušio ustavni poredak zemlje, ni histerična stigmatizacija albanske nacije, ali i nekih dru-gih suspektnih nacija; ni bijeg od svake ideje modernizacije, koji je, u konačnici, rezultirao posve-mašnjom neotradicionalizacijom (deinstitucionalizacijom, depersonalizacijom, ruralizacijom...) jugoslavenskih društava, ni činjenica da se radi o vremenu u kojem se u krivičnom zakonu i dalje kriminalizira, pa samim time i sankcionira verbalni delikt, a u svim segmentima društva, pose-bice u kulturnom, postoje i djeluju dežurni cenzori; ni svijest da se živi u društvu u kojem je na-rodna armija, pored „lika i djela“ Josipa Broza, jedna od „svetih krava“/tabu-tema; ni spoznaja da se jugoslavensko društvo sve više militarizira, gdje se kulminacija te militarizacije očitovala u otvorenoj potpori svjetskom terorizmu, jer u to vrijeme više nije bilo moguće, čak ni od domaće javnosti, sakriti aktivnu participaciju armijskog vrha u ilegalnoj trgovini oružja, davanju utočišta svjetskim teroristima i organiziranju kampova za njihovu obuku, ništa od svega toga nije pred-stavljalo dovoljan izazov našim navodno subverzivnim rokerima za bilo kakvu ozbiljniju i suvi-sliju simboličnu reakciju!(7)

A da bi stvar bila još zanimljivija, upravo će u to postbrozovsko vrijeme, u jugoslavenskim medijima, polako ali sigurno, početi prevladavati diskurs posvemašnje karikaturalizacije/dekon-strukcije svih temeljnih načela društva: od samoupravljanja, preko politike nesvrstanosti, pa sve do „bratstva i jedinstva“ jugoslavenskih naroda! (Prema mišljenju Sabrine P. Ramet za vrijeme Brozova života postojalo je pet tema o kojima nije bilo moguće kritički raspravljati: a) o nesvrsta-nosti; b) o Brozovoj osobnoj ulozi u ratu i službenoj verziji rata; c) o promociji religijskih pogle-da i političkih aktivnosti crkve; d) o politici u odnosu na nacionalno pitanje; i e) o vojnim pitanji-ma, posebice o ulozi JNA).

Jedan od najočitijih pokazatelja te nove prakse, da se u javnom diskursu dopusti posvemaš-nja karikaturalizacija/dekonstrukcija svih donedavna svetih i nedodirljivih vrijednosti jugosla-venskog društva, bila je naslovna stranica „Studenta“, od 2. svibnja 1987. godine, glasila student-ske organizacije beogradske univerze, „Bal vampira“, gdje se i više nego jasno aludiralo ne samo na skoru godišnjicu Brozove smrti, 4. svibnja, i na godišnjicu rođenja, navodno je 7. svibnja pra-vi datum rođenja J. Broza, već se tom naslovnicom najvjerojatnije željelo aludirati i na onaj tradi-cionalni slet, u povodu Dana mladosti, koji se i poslije Brozove smrti, nastavio održavati svakog 25. svibnja. I upravo zbog toga što je partijski vrh i dalje, u relativno promijenjenim društvenim okolnostima, i dalje inzistirao na očuvanju ove nevjerojatne kolektivne nekrofilije: ikoni jednog prošlog vremena mladost ove zemlje „dragovoljno“ pleše i poslije njegove smrti, vjerojatno je au-tore ove naslovnice asocirao na „bal vampira“!

Ove „nevine“ studentske aluzije predstavljale su samo logičan nastavak jednog još žešćeg na-pada na „lik i djelo“ J. Broza, koji je početkom 80-tih godina prošloga stoljeća otpočeo srpsko-bo-sanski pjesnik G. đogo zbirkom pjesama „Vunena vremena“. Zbirka je objavljena u travnju 1981. godine u beogradskoj izdavačkoj kući „Prosveta“, ali zbog otvorenih političkih poruka cjelokupni je tiraž uskoro povučen iz prodaje. No, kako su neke od pjesama iz te zbirke bile objelodanjivanje



12

i ranije, u ondašnjoj periodici, tako smo i mi neke od tih pjesama uspjeli pročitati u beogradskom časopisu za književnost „Delo“ prije formalne sudske zabrane. U nekim od tih pjesama eksplici-te se spominje i „stari štakor s Dedinja“; „i samozvani zveri car,/imao je gvozdene zube,/i vojsku veštih ukoljica,(...) „davio je u mraku najbolje drugove/i gutao svoju decu“; „Jedan rudnik olova i cinka/i jedna velika livnica u glavnome gradu/rade samo za tu glavu./ Tolike su glave pale/sa svog postolja/da ovu bronzanu zašarafe/na naša ramena,/da mi pod njima povinjamo leđa“; „Naše je svetlište poznato u svetu./Kad naš prorok govori,/slušaju crni i beli.“

I dok se nazočnost sovjetskih tenkova u Poljskoj ili Češkoj u 80-tim godinama prošloga sto-ljeća više ne može svesti na „male klimatske smetnje“, kako su to voljeli vidjeti neki sovjetski pis-ci, nazočnost jugoslavenskih tenkova u Hrvatskoj/Sloveniji, naši „jugoslaveni“ doživjet će upra-vo kao „male klimatske smetnje“. Naime, oni su ozbiljno mislili da ti „naši“ tenkovi ne bi samo tako, iz čista mira, napustili vojarne i izašli na ulice. Taj izlazak mora da je bio izazvan određe-nim neprijateljskim, secesionističkim radnjama iza kojih zasigurno stoje neki od „naših“ ne-dr-žavotvornih nacionalizama!

U odabiru monarhije kao oblika vladavine treba, prije svega, vidjeti neku vrstu kompenzaci-je srpskoj participaciji „na pravoj strani u ratu“. Naravno, da će odabir monarhije kao oblika vla-davine, koju je zagovarala srpska strana, generirati i čitav niz drugih pogodnosti (srpsku supre-maciju u vojsci, diplomaciji, javnoj administraciji ...), koje će trajno obilježiti svekoliki život u ju-goslavenskoj zajednici poslije ujedinjenja. No, kao i sve neprincipijelne i nepovijesne kompenza-cije i ova će predstavljati izvor svih daljnjih frustracija kako za monarhiste, tako i za republikan-ce! Monarhisti će stalno imati osjećaj da su dobili premalo za ono što su, navodno, uložili, a re-publikance će progoniti osjećaj da su dali previše koncesija, koje im monarhisti nisu na adekva-tan način uzvratili!(8)

No, nema nikakve sumnje da su, na taj način, ideja jugoslavenstva i njezin emancipatorski ka-rakter nepovratno (i jeftino) potrošeni: jugoslavenska nacija ne samo što se nije uspjela namet-nuti ostalim nacijama, već se nije uspjela ni konstituirati, jer je do čina ujedinjenja došlo tako što su njegovi glavni akteri pošli od pogrešnih političkih i kulturnih premisa da će integrativni po-tencijali (zavodljive) naracije o nužnosti zajedništva nadmašiti dezintegrirajuće učinke već po-stojećih i formiranih partikularnih narativa. Tako će čak i oni koji su se deklarirali kao „jugo-slaveni“ napisati da bi čin uvođenja ekavice u Hrvatskoj moglo izazvati veliko nezadovoljstvo (T.Maretić), jer bi to značilo da se Hrvate prisiljava da u ime nekog „imaginativnog jedinstva“ odustanu od svoje bitne „formativne predpovijesti“ - „ijekavice“.

Treba se samo podsjetiti da je još E. Renan u svojem čuvenom predavanju „Što je nacija“, odr-žanom 11. ožujka, 1882. godine, na pariškoj Sorbonni, naglasio da nacija nije samo zajednica vo-lje, već da ona ima i „dušu“ i da počiva na duhovnom principu. I ovo „upozorenje“ E. Renana uvi-jek se mora imati na umu, kada se govori o naciji. Naime, od samoga je početka bilo jasno da pro-jekt jugoslavenskog ujedinjenja i stvaranja jugoslavenske nacije boluje od „dramatičnog defici-ta emocionalnih veza“ (U. Frevert). A kolektivni identiteti mogu opstati zajedno isključivo ako postoji zajednička volja za budućnost i zajedničko iskustvo u prošlosti. Ne možemo reći da vo-lje za budućnost nije bilo, ali ni ta volja nije vječna i ona se mora neprestano određenim radnja-ma ohrabrivati, jer nije bilo moguće da se ta nova zajednica referira na neko značajnije zajednič-ko iskustvo, na neki veliki zajednički povijesni događaj, u prošlosti. I kako nije došlo do „ispreple-tanja povijesti“, jugoslavenski narodi nemaju zajedničkog doživljaja povijesti, ti narodi ne dije-le istu komunikativnu prošlost, a i religije su im različite, pa tako i ne postoji nešto što bi se mo-glo podvesti pod pojam „zajedničke kulture“, onda je bilo nužno pokušati jugoslavensko društvo

13

urediti sukladno načelima konsocijacijske demokracije(9), gdje nitko ne bi dovodio u pitanje ba-rem odanost prema univerzalnim normama/načelima!

Isto tako, moguće je konstatirati da većina negativnih posljedica ujedinjenja proizlazi iz činje-nice što građansko-demokratska revolucija nije uspjela, što je iz ideoloških razloga stala na pola puta, što se (o)lako odustalo od demokratizacije/modernizacije društva, koja predstavlja nužnu pretpostavku, a koju je ta nova država morala ispuniti, ako se uistinu željelo napraviti civilizacij-ski iskorak prema vrijednosnom sustavu zemalja Zapadne Europe(10). I umjesto da činom uje-dinjenja započnu odlučni procesi imitiranja Europe, daljnjeg približavanja postojećih nacional-nih kultura europskoj kulturi, europskim vrijednostima, tim poželjnim procesima imitacije su-protstavljali su se oni procesi (zenitizam i njegovi derivati, kosovska mitologija…) koji su tu novu državnu zajednicu željeli što više udaljiti od europske kulture, odnosno njenih temeljnih vrijed-nosti. I ti retrogradni procesi ne predstavljaju nikakvu bitnu novost! Oni se na ovim prostorima stalno ponavljaju još od vremena prosvjetiteljstva i romantizma.

„kULTURnA gRAMATIkA“ vs nAcIJA

U nekim našim ranijim tekstovima(11) napisali smo da 1918. godina u hrvatskoj povijesti nije ništa ino nego demonstracija još jedne od njezinih mnogih „pasivnih revolucija“. Naime, i te 1918. godine politika je bila ograničena isključivo na jednu klasnu perspektivu; nije uspjela, a nije joj ni bila namjera, zahvatiti šire narodne mase/seljaštvo, koje u političkim zbivanjima te godine uglavnom ne sudjeluju, svjesno ostaju po strani kao njezini pasivni promatrači. No, ta pasivnost bila je, zapravo, svjesna projekcija „nacionalnih buržoazija“, koje su ipak uspjeli ući u selo kako bi od njega stvorili „tržišta kupaca manufakturnih dobara i izvora „slobodne“ radne snage. (...)kon-kretne konfiguracije klasne borbe, a ne „čista“ ekonomska logika, objašnjavaju uspostavljanje na-cionalnih država, svaka sa svojom poviješću, i odgovarajućom preobrazbom društvenih formaci-ja u nacionalne“(E. Balibar, 2003., 392).

I ako prihvatimo tezu E. Gellnera da su nacionalizmi ti koji stvaraju nacije, a kao „sirovi ma-terijal“ koriste kulturno, povijesno i drugo naslijeđe iz prednacionalističkoga doba, onda je i više nego jasno da do stvaranja jugoslavenske nacije nije moglo doći, jer je početni kapacitet jugosla-venskog nacionalizma bio u svakome pogledu insuficijentan u odnosu na već formirane naciona-lizme – hrvatski, slovenski, srpski…, jer su već postojale diskurzivne prakse odražavanja sebstva putem povijesnog pamćenja i kulturnog sjećanja.(12)

Doduše, možda bi se sve to i moglo nadvladati da sama politička praksa (očita srpska ma-jorizacija i u administraciji, vojsci, javnim službama, državnoj upravi..., tako od ukupno 656 ministara jugoslavenskih vlada 452 bili su Srbi) u novoj državi uvelike diskreditirala jugosla-venski koncept nacije, koji je, prije svega, bio zamišljen kao nadetnički identitet! Naime, i više je nego očito da je ta nova država aktivno sudjelovala u održavanju i reproduciranju ne-jednakosti u raspodjeli moći i sredstava, u donošenju odluka/zakona u prilog partikularnih/srpskih interesa. Ali upravo zbog upornosti da se ustraje u jednom takvom pogrešnom po-našanju neminovno će se u toj državi u jednom trenutku morati otvoriti i pitanje njenog vla-stitog legaliteta.(13)

Naime, koncept nomosa, onako kako ga definira C. Schmitt, uvijek predmnijeva percepciju određednoga, u našem slučaju, jugoslavenskoga prostora kao jedinstvene cjeline. „Povijesno pro-matrano, nomos je, od doba prije velikih otkrića u 15. stoljeću bio prostorno određen. Zakonske



14

formulacije, kao jedinstvo poretka i prostora (...) bile su rezultat prisvajanja zemljišta, bilo da se radilo o osnivanju gradova, vojnim okupacijama, stvaranju kolonija...itd. Prisvajanje zemljišta (prema mišljenju Garya Ulmena – op. Z.K.) bilo je kategoričkog karaktera – radilo se o predsta-vama internog i eksternog, mog i tvog, privatnog i javnog zakona, imperije i dominiuma. Prisva-janje zemljišta (i uistinu poslije ujedinjenja nova vlast nasilno je prisvojila zemlju od bosanskih begova, a jednako tako poticala je masovnu kolonizaciju ne-srpskih teritorija, a ta nasilna prak-sa prisvajanja i kolonizacije ponovit će se, u još gorem obliku, i poslije Drugog svjetskog rata ...- op.Z.K.) stoga predstavlja prototip pravnoga poretka (a jedan od temeljnih ideologema u prvoj jugoslavenskoj državi bio je pravni i politički poredak Kraljevine Srbije – op.Z.K.) , upravo zato jer stvara najradikalniji zakonski izraz“(E.Sarajlić, 2005, 102). I upravo zbog toga što u samome činu ujedinjenja nisu bili dovoljno precizno definirani političko-pravni odnosi ta prva jugoslavenska država figurirala je kao klasični „prazni“ prostor/topos nihili, koji je onda srpska/hegemona na-cija mogla toponimizirati sukladno vlastitim partikularnim interesima! U tom smislu u pravu su autori Subaltern Studies kada kažu da subalternost nije ontološka kategorija, već da ona upuću-je na odnos moći, točnije na neki oblik subalterne partikularnosti. Budući da odnosi moći ima-ju prostorni karakter, neku vrstu teritorijalnosti, problem podčinjenosti moguće je formulirati i prostorno, što će reći geopolitički.(14)

I povijest je pokazala da tu svoju početnu “insuficijentnost“, u odnosu na već formirane i dje-latne partikularne nacionalizme, pored pogrešne političke prakse, jugoslavenski nacionalizam nikada nije uspio nadoknaditi, jer se suočavao s činjenicom da svaka partikularna nacionalna sa-mopredodžba već „posjeduje dijakronijsku dimenziju – ne u smislu dinamike suprotstavljanja domaće kulture drugima, nego u smislu identitetskog procesa održavanja osjećaja sebstva kroz vrijeme (…). U tom pogledu postojanost (Baldenspergerov duree) književnog kanona kao rezer-voara povijesnog sjećanja, kao i književna tematizacija srodnosti prošlosti i sadašnjosti(...)“(J. Leerssen, 2009., 181), predstavljat će, s jedne strane, trajno ovjerene činjenice o vlastitom po-stojanju/identitetu, neovisne od bilo kakve naknadne ideje „zajedništva“, a s druge, pak, stra-ne, njihovo postojanje, isto tako, ne dopušta nekontrolirane integrativne procese, koji bi polazi-li od premise da se optimalno rješenje sastoji u totalnom „brisanju“ svega onoga što je pretho-dilo integrativnim procesima. Drugim riječima, takav pristup temeljio se na pretpostavci da ovi već formirani književni kanoni, tradicije, pisma, kulture…, ne bi trebali predstavljati neku veću prepreku u formiranju „jugoslavenske zajednice“, jer bit će dovoljno stvoriti fikciju kao da ne po-stoje narodi/jezici/kanoni/kulture/tradicije koji zapravo postoje. No, vrijeme je pokazalo da su ti postojeći književni jezici, kanoni, kulture, tradicije, pisma, odnosno te „formativne pretpovi-jesti“ (termin posuđujemo od J. Baudrillarda) u pojedinim nacionalizmima bili kudikamo važniji od neke nedefinirane ideje o imaginativnoj jugoslavenskoj „nad-zajednici“. Nitko nije želio samo tako odustati od svoje „formativne pretpovijesti“, koju su konstituirale vlastite kulturne (i poli-tičke!) prakse. I upravo zbog nepostojanja nacionalne države značenje i mjesto kulturnih praksi na ovim će našim prostorima biti predimenzionirano, jer upravo su se te kulturne prakse poka-zale kao najbolji čuvar nacionalnih identiteta! Naime, upravo su te prakse podjednako sudjelova-le kako u stabilizaciji društvene zajednice, tako i u procesu kanonizacije nacionalne književnosti, jer te su kulturne prakse ujedno i „čuvari tradicije, sveštenici, pisari i pesnici koji taj fond etnič-kih mitova, sećanja, simbola i vrednosti, pohranjuju u svetim i duboke narodne pošte dostojnim tradicijama, zapisuju, čuvaju i prenose kroz hram i crkvu, manastir i školu, u svaki grad i selo na prostoru dotične kulturne zajednice“(A. Smith, 1998., 50).

15

Nadasve je zanimljivo da ni postojanje snažnih „regionalnih patriotizama“ (Landespatrioti-smus), koji su bili „najprisutniji u Austrougarskoj Monarhiji, pre svega i veoma često , zbog od-sustva pravog nacionalnog patriotizma. Zapravo, retki su narodi koji mogu da traže pravu naci-onalnost jer, zbog nedostatka državnog postojanja, oni nemaju mogućnosti za svoj patriotizam. Regionalni patriotizam je često patriotizam koji se podrazumeva, tim pre što su ga potpuno tole-risale, čak podsticale vlasti raznih Kronlander, pa i sam Beč (na isti način poslije 1918. godine po-našat će se i Beograd(15): u borbi protiv hrvatskog patriotizma/nacionalizma sve su artikulacije regionalnog patriotizma bile svesrdno poticane, pa nas stoga uopće ne mora čuditi što je hrvatski znanstvenik Julije Benešić još 1911. godine primijetio da se srijemski momci stide da glasno za sebe reknu da su Hrvati. No, treba reći da ta „mučnina“ identiteta nije bila svojstvena samo Hr-vatima, sličnu „mučninu“ proživljavali su i drugi; i vjerojatno zbog tih razloga, prema mišljenju J. Šidaka,(16) i Lj. Gaj i čitavo preporodno pokoljenje, odabire ilirsko ime kao naslijeđe drevne proš-losti, uvjereno da će se upravo njime moći najlakše prebroditi regionalne i pokrajinske partikula-rizme – op. Z.K.). Činjenica da to osećanje mogu deliti svi narodi jedne iste krunske zemlje, jača koheziju države na nivou provincija i na centralnom nivou, i čini da je to jedinstvo jače što su ra-zlike među nacijama veće. To važi za Bukovinu i Banat, dve provincije koje su verovatno najtešnje povezane sa Carstvom i u kojima nije izražen samo regionalni patriotizam već i dinastički patrio-tizam (upravo će hrvatska provincija Dalmacija, poslije ujedinjenja 1918. godine, predstavljati pa-radigmatičan primjer jednog takvog ponašanja, gdje će jako izraženi regionalni patriotizam biti praćen i iznimnom lojalnošću prema dinastiji Karađorđević, jer se Kraljevina Srba, Hrvata i Slo-venaca, u toj provinciji, doživljavala kao logičan nastavak onoga što je prije bila Habsburška Mo-narhija i jedna druga dinastija: poželjan model uspješne regionalne integracije kojom sada umje-sto Habsburgovaca upravljaju Karađorđevići– op. Z. K.) koji je odlika monarhije“(Ch. Horel, 2012, 130), nisu u nekoj značajnijoj mjeri pomogli značajnijem širenju jugoslavenskog nacionalizma.

Štoviše, mogli bismo, slijedeći Lacanove postavke o konstruiranju identiteta, odnosa među subjektima i načina samospoznavanja, ustvrditi da je jugoslavenska epizoda u hrvatskoj povije-sti predstavljala svojevrsnu nužnost! Početkom xx. stoljeća ideja Jugoslavija nije ništa ino nego zrcalna, obrnuta slika Hrvatske: negativna, sablažnjiva i naizgled nepoželjna. Ta je nepoželjnost, zapravo, čisti privid, jer bez te obrnute, mračne slike Jugoslavije, Hrvatska se ne bi imala u od-nosu na što konstruirati. Jugoslavija joj je upravo u to vrijeme bila potrebna kao suprotnost, ne-gativna krajnost spram koje će Hrvatska izgraditi vlastiti identitet! Naravno, taj proces izgrad-nje hrvatskoga identiteta nije činom ujedinjenja bio završen, ali uvelike je pomogao daljnjoj kri-stalizaciji onih diskurzivnih/kulturnih strategija, koje su bile u funkciji stvaranja vidljivih razlika (točnije, definitivnog hrvatskog pozicioniranja na zamišljenoj osi civilizacija vs. barbarstvo, za-pad vs. istok) u odnosu na, u tom trenutku, dominantan jugoslavenski narativ!

To što se „narodne mase“(17) nisu mogle, ni na koji način, identificirati s „novom“ državom logična je posljedica neuspjeha svih „pasivnih revolucija“. Naime, i više je nego očito da elite koje su u to vrijeme donosile ključne političko-ekonomske odluke nisu bile u mogućnosti otvoriti pi-tanje agrarne reforme. Nema dvojbe, naime, da bi otvaranje te „životne teme“ itekako stimula-tivno djelovalo na seljačke mase u Hrvatskoj - i ne samo u Hrvatskoj(18) - da se i one aktivni-je uključe i u procese konstituiranja ali, jednako tako, i u stvaranja pozitivnog ozračja, koje bi u konačnici dovelo do svekolikog prihvaćanja te nove države. Naime, poznato je da pored lokacije, reljefa, klime, posebice vlasništvo nad zemljom bitno pridonosi ljudskom osjećaju pripadnosti (Gina Wisker). A „određene prostorne metafore (za hrvatsku geografiju metafo-ra „mora“ iznimno je bitna, pa ćemo se pojmovima „teritorijalnosti“/“geopolitike“ kao vrlo



16

bitnim elementima diskursa o etnicitetu više baviti u ostalim tekstovima u ovoj knjizi – op. Z.K.) podjednako su geografske i strateške, što je posvema prirodno jer se geografija razvila u vojnoj sjenci. Može se promatrati protok pojmova između geografskih i strateških diskur-sa. Geografska regija je vojna regija (termin je nastao od regere, što znači komandirati)“(M.Foucault, 1980.).

I umjesto svenarodnog oduševljenja konstituiranje nove države dočekano je velikim neza-dovoljstvom. Tako su građani Zagreba i pobunjeni vojnici već 5. prosinca 1918. godine, samo ne-koliko dana poslije ujedinjenja, masovno demonstrirali na Trgu bana Jelačića uzvikujući paro-le: „Dolje srpska dinastija“, „Dolje kralj Petar“, „Dolje srpski militarizam“! Na taj su način poslali nedvosmislenu poruku o tome što oni, zapravo, misle o samom činu ujedinjenja i svim njegovim modalitetima: monarhiji, centralizmu, militarizmu... Nova vlast nije pokazala nikakvu milost spram ove javne demonstracije građanskog nezadovoljstva, odgovorila je nasiljem, došlo je i do nepotrebnoga krvoprolića, pale su i prve ljudske žrtve. Ti pucnji u nenaoružanu masu označili su početak državnog terora, koji će, u međuvremenu, postati dio jugoslavenske svakodnevnice! Ali, poslije tog tragičnog događaja, uistinu se nije moglo očekivati da će Hrvati u tom danu uje-dinjenja, vidjeti povijesni datum, koji bi, između ostaloga, trebao predstavljati i budući pozitivni element njihovog vlastitog identiteta! I ako želimo biti iskreni, onda treba reći da ovaj događaj kudikamo više pripada jednoj od mnogih, ali nažalost potisnutih i zaboravljenih tema tugovanja za hrvatskim žrtvama, koja svakako zaslužuje da bude vraćena u svijest Hrvata, jer tu temu nije moguće apsolvirati tako što će se postaviti jedna spomen-ploča na pročelju jedne zgrade u jednoj zagrebačkoj ulici. Za razliku od onih koji su počinili nepravdu, koji imaju kratko pamćenje i naj-češće i ne znaju što su počinili jer to ne žele znati, žrtve imaju dugo pamćenje! I počinitelji uvi-jek ovise o sjećanju žrtava, ali samo u slučaju ako doista žele vidjeti tko doista jesu. Poznati teo-log J. Moltmann kaže da počinitelji nepravde moraju naučiti gledati sebe očima žrtava. No, kako su te „oči žrtava“ sve ovo vrijeme, od prosinca 1918. godine pa sve do današnjih dana, još uvijek „zatvorene“, jer im nitko nije pomogao da se „otvore“, onda je razumljivo što je čin pomirenja izostao, jer počinitelje nije imao tko podsjetiti na njihov grijeh! Budući da do katarze nije doš-lo događaj od 5. prosinca 1918. godine i dalje je duboko potisnut u našem kolektivnom sjećanju.

Političke i ine elite izabrale su drugi put: većinu delikatnih pitanja mudro su prešutjele, bje-žale su od realnih problema, ponašale su se krajnje oportunistički. Sve te okolnosti bitno su pri-donijele da proces stvaranja hrvatske nacije ne bude dovršen ni te famozne 1918. godine! Upra-vo ta nedovršenost uvelike je stvorila sve realne političke i ine pretpostavke da 1941. godine ra-dikalni nacionalisti, bez neke veće javne potpore, preuzmu vlast u Hrvatskoj! Stoga je posvema u pravu Ch. Mouffe kada kaže da „nejasne linije razgraničenja blokiraju stvaranje demokratskih političkih identiteta i podstiču nezadovoljstvo tradicionalnim političkim partijama. Tako se pri-prema teren za razne oblike populističkih i antiliberalnih pokreta (komunističkih, fašističkih... – op. Z.K.) čiji cilj su nacionalne, vjerske i etničke podjele. Kada polemički dinamizam pluralistič-kog sustava nije u mogućnosti razviti se zbog deficita demokratskih identiteta s kojima se čovjek može identificirati, postoji rizik da će doći do multipliciranja konfrontacija oko esencijalističkih identiteta i datih moralnih vrijednosti“(1994., 109).

U tom kontekstu uputno je govoriti o povijesnom neuspjehu hrvatskoga građanstva, koje je tim neuspjehom stvorilo realne pretpostavke da politički raskoli postanu jedina konstanta svih budućih hrvatskih društava. Taj neuspjeh hrvatskoga građanstva doveo je do toga da se hrvat-ski narod u svim velikim kušnjama modernoga doba ponaša kao društveni organizam s nedjelo-tvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima, pa je, prema tome, taj povijesni neu-

17

Josip Berdica, Nikol Žiha: Utjecaj kršćanske tradicije na matrimonium u Justinijanovoj kodifikaciji

spjeh hrvatske građanske politike prvo 1941. godine širom „otvorio vrata“ radikalnim nacionali-stima, čiji je politički program bio ne samo povijesno retrogradan, već je u mnogim detaljima bio i moralno upitan. I onda je posvema razumljivo što je ta „sramna epizoda“ iz nedavne hrvatske prošlosti dovela do toga da su 1945. komunisti/staljinisti, opet bez neke značajnije javne potpo-re, uspjeli preuzeti svekoliku kontrolu u društvu.

Naravno da ni ovi potonji nisu bili u stanju realizirati neki suvisliji koncept demokracije! Iz svega ovoga proizlazi da hrvatska nacija (i ne samo hrvatska!) u društvene promjene koje su obi-lježile 80-te i 90-te godine prošlog stoljeća ulazi kao nacija koja još uvijek nije u potpunosti kon-stituirana. Naime, hrvatska građanska klasa u jednom je povijesnom trenutku odlučila „mudro“ odšutjeti većinu delikatnih društveno-političkih tema, ali ta „mudrost“ predstavljala je najobič-niji čin ponižavajuće šutnje (zanimljivo je da se neće bitnije razlikovati ponašanje hrvatskih ko-munista poslije Drugog svjetskog rata, i oni će, baš kao i hrvatska građanska klasa, između dva svjetska rata, primjenjivati istovjetan recept: većinu političkih izazova u jugoslavenskom/hrvat-skom društvu oni su mudro odšutjeli),(19) koja nije ništa drugo nego eminentno kolonijalan čin. A kolonijalan je zato jer je omogućen pretpostavkom moćnog „ja“/monarha koji ne vjeruje u po-stojanje onih drugih i samim time što „ja“/monarh ne vjeruje u postojanje drugog, to drugo po-staje „ne-ja“, negacija svega što „ja“/monarh percipira kao stvarnost.(20) I kada je monarh na vr-huncu političke moći, onda je posvema razumljivo što je njegova percepcija prilično neosjetljiva spram svih onih posebnosti, koje bi mogle dovesti u pitanje njegovu prilično površnu percepciju stvarnosti. Ali „politička moć“ nije nepromjenjiva varijabla, jednom za svagda dana, ona je sklo-na svakojakim oscilacijama. I svaki put kada je u fazi slabljenja, kada nije moćna kao prije, onda dolazi do dramatičnih promjena u političkoj percepciji monarha. Pa će on tako odjednom postati svjestan i onih detalja (a nekada su ti „detalji“ i cijeli narodi), koje je donedavno sustavno ignori-rao, odnosno koje jednostavno nije želio vidjeti:

„- Treba provesti jednakost između Hrvata i Srba, tako reći, počam od ovih što Vas pred vra-tima čuvaju. Jedan, jedan – odgovorio sam.

Na to je Kralj (Aleksandar Karađorđević – op. Z.K.) rekao tišim, ali odlučnim glasom:-Ali kako to provesti, prijatelju moj (riječ je o hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću – op. Z.K.)?

Šta bi na to čaršija, a šta vojni i drugi krugovi? Ja znadem da je Beograd, sa svim onim što pred-stavlja, veća smetnja konsolidaciji države nego što su Hrvati i njihov takozvani separatizam i nego su sva druga pitanja. Jednoga dana ja ću morati raspraviti svoje račune s Beogradom. (...) Budući da sam preuzeo odgovornost za vođenje državnih poslova, ja svakodnevno pratim drža-nje Hrvata i došao sam do zaključka da oni nisu protiv države, već da su protiv ovakvog tipa dr-žave.

(...) Molim Vas da se pobrinete za prvi sastanak između mene i dr. Mačeka i da taj sastanak bude u Vašoj kući. Ja ću s njime riješiti hrvatsko-srpski problem. Na povratku iz Francuske doći ću u Zagreb preko Splita”. (…) Ja ću podijeliti zemlju na dvije polovine: srpsku i hrvatsku. Ova druga obuhvatit će Savsku, Primorsku I Vrbasku Banovinu, pokrajinu Baranju i hrvatski dio po-krajine Bačke sa Suboticom. Neke korekture će biti učinjene u Srijemu, ali se u Hrvatsku neće uključiti Zemun, koji je preko puta Beograda, a koji dr. Maček također traži – rekao je Kralj smije-šeći se. – Hrvatska će imati svoj vlastiti parlament i slati će svoje predstavnike na sastanke zajed-ničke delegacije, koje će se baviti zajedničkim poslovima“(I. Meštrović, 1993, 235-236).(21)

A da „ideološka sljepoća“ nije svojstvena samo monarsima/političarima pokazuje nam pri-mjer hrvatskog slikara V. Becića, koji je poslije Balkanskih ratova, u proljeće 1913. godine, došao u Makedoniju, Bitolu, kao profesor likovne kulture u tamošnjoj gimnaziji. Tu ga je zatekao i Prvi


18

svjetski rat u kojem će sudjelovati kao dopisnik francuskog časopisa l*llustration. I upravo u tom časopisu, neposredno poslije oslobođenja Bitole 1917. godine, informirat će francusku javnost o tom važnom događaju na sljedeći način:

„Bugari su protjerali srpske (sic – op.Z.K.) stanovnike s teritorija koji su zauzeli u Makedoni-ji. U srpskoj vojsci to se tada nije znalo, a otkako je Monastir (Bitola) bila oslobođena, srpski voj-nici rodom iz toga grada dobili su dopuštenja, na nekoliko dana, da potraže svoje obitelji. Oni su našli svoje napuštene i prazne kuće. Prije nego što su napustili grad, okupatori su kuće temeljito opljačkali i u njima su ostale samo bezvrijedne stvari. Nesretni zatočenici mnogo su propatili po-kušavajući prijeći tjesnace Babune, a mnoge žene i djeca umrla su od hladnoće i gladi“.

Gotovo izgleda nevjerojatno da V. Becić ni nakon nekoliko godina života u Makedoniji nije že-lio znati koji narod tu, zapravo, živi! Ono što je fascinantno u ovome slučaju jest to što slikar/fo-tograf V. Becić jednostavno ne vidi cijeli jedan narod, pa će sukladno tom „ideološkom previdu“ taj „nevidljivi narod“ i pogrešno imenovati. Sve one očite razlike, jezične i mnoge druge, u odno-su na „imenovani narod“, njemu su potpuno nebitne, jer nema nikakve dvojbe da njegovu per-cepciju, u najvećoj mjeri, određuje ideologija „jugoslavenstva, koja u to vrijeme „makedonstvo“ kao etničku posebnost, ne samo što ne vidi, već i ne priznaje. Makedonci su, što se njegove ide-ologizirane perspektive tiče, posvema „nevidljivi“, a ono što se „ne vidi“, to najvjerojatnije i ne postoji! U tom kontekstu, onda može funkcionirati i teza Daniel-Henri Pageauxa o programira-nosti imagoloških tekstova, jer „u danom povijesnom trenutku (Becić živi i radi u Makedoniji za vrijeme Prvog svjetskog rata – op. Z.K.) i u danoj kulturi (doduše, moramo priznati da nas ova či-njenica, u Becićevom slučaju, donekle i zbunjuje. Naime, nikako nam nije bilo jasno kako je mo-guće da ovaj slikar koji se školovao na jednoj od najprestižnijih europskih akademija, minhen-skoj, mogao prihvatiti onakva retrogradna političko-ideološka-estetska uvjerenja, koja su se di-jametralno razlikovala i od njegove estetike i od njegovih umjetničkih radova, koji su bili produkt onoga najboljega što je europska moderna na početku xx. stoljeća dala (22) - op. Z.K.), nije mo-guće reći i napisati o Drugome bilo što“(2009, 130): A upravo je to V. Becić učinio: ne samo što je Drugog krivo imenovao, već je to pogrešno imenovanje činio svjesno te, na taj način, sudjelovao u kreiranju jedne nove „bijele mrlje“!

Srećom u hrvatskom političko-kulturnom pamćenju ima i drugačijih, pozitivnijih primjera! Tako će hrvatski kipar i publicist M. Meštrović u razgovoru sa srpskim generalom M. Nedićem u Rimu reći da na svome putovanju po Makedoniji nije primijetio da projekt posrbljavanja Make-donaca daje neke vidnije rezultate, jer „su Makedonci i tvrdi i jači element od Srbijanaca, ili od nas na zapadu. A Makedonci su svjesni te svoje snage. To se vidi, kako iz njihova držanja, tako i iz onoga što kažu. Oni su po prirodi vrlo inteligentni, radišni i ustrajni“ (1993, 177).(23) Ivanu je Meštroviću jasno da nametnuti stereotip o odnosu kolonizatora/Srba i koloniziranih/Makedo-naca, u stvarnosti, jednostavno, ne funkcionira sukladno očekivanim projekcijama kolonizato-ra/ratnih pobjednika. U ovom Meštrovićevom javnom očitovanju simpatija prema “slabom su-bjektu”/Makedoniji može se vidjeti i svojevrsna, naravno, nesvjesna anticipacija kritike povijesti viđene isključivo iz perspektive pobjednika,(24) iako će i on sam, u isto vrijeme, svojom umjet-ničkom praksom, gradnjom nacionalnih spomenika, aktivno sudjelovati u stvaranju kulta (ju-goslavenske) nacije/monarha, jer „nacionalni spomenici su svetlišta, mesta na kojima pojedinac može da učestvuje u kultu nacije i da oseti jezu od onog najsvetijeg. Propovedi koje se drže na ta-kvim mestima u službi su političkog vaspitanja. One pridobijaju karakter svečane narodne pe-dagogije. Njihov je cilj da jednu amorfnu masu (a jugoslavenski narodi u to vrijeme i nisu nešto

19

više od jedne amorfne mase – op. Z.K.) pretvore u čvrstu formaciju jasnih konturu – „naciju“(A. Assmann, 2002, 51)

Poslije ovog povijesnog neuspjeha (jugoslavenske) građanske klase, ona je izgubila svaki le-gitimitet da govori u ime jugoslavenske nacije, da je na bilo koji način predstavlja, jer je ta kla-sa smatrala da je za njihov prosperitet najbolje „ostaviti stvari nedefiniranima i držati se politič-ke hegemonije“ (I.Banac, 2001, 117), odnosno ona je posvema ignorirala realnu mogućnost da će jednom partikularnom (u jugoslavenskom slučaju to je bio srpski) identitetu, iza kojeg je stajala najjača politička grupacija (srpski dvor, vojska, administracija...) poći za rukom da prazno mjesto univerzalnog ispuni vlastitim sadržajem (književnim kanonima, tradicijom, jezikom, pismom...) i da se, na taj način, elegantno nametne svim drugim (hrvatskom, slovenskom...) partikularnim identitetima. Samo tako određeni partikularni identiteti mogu ostvariti hegemoniju! I toga su, manje-više, svi srpski političari bili itekako svjesni. I upravo u toj mogućnosti da će oni biti ti koji će „puniti prazninu“ svojim sadržajima treba vidjeti temeljne motive srpske politike tijekom rata: bit ćemo velikodušni i pod svoje okrilje primit ćemo našu „slabiju“ slavensku braću, koja će ionako uskoro izgubiti svoj identitet u novom/našem okruženju!

Samo u tom kontekstu, onda nam može biti razumljivo što se srpska politika nije previše za-marala spoznajom o (teorijskoj) krhkosti „jugoslavenstva“/“esencijalističkog identiteta“, o mo-gućnosti jednostavne i djelotvorne teorijske dekonstrukcije te ideje/identiteta, jer jedino im je bilo važno da ta apstrakcija/ideja/identitet uspješno funkcionira na razini svakodnevne politič-ke prakse, prakse koja se uopće ne obazire na činjenicu da je ta ideja/identitet rezultat nedavne konstrukcije, već će se njome krajnje vješto koristiti, kako bi ostvarila svoje (partikularne) intere-se.(25) A apstraktni karakter nacije kao zajednice utemeljene na moralu, prema mišljenju B. An-dersona, najfascinantnije se očituje u spomenicima palim borcima i grobovima neznanih juna-ka, gdje se ta istinski „prazna mjesta“ popunjavaju isključivo sadržajem koji odgovara dominan-tnoj/srpskoj naciji. „Ceremonijalno poštovanje koje se javno iskazuje tim spomenicima upravo zato što su ili hotimično prazni ili, pak, zato što nitko ne zna tko u njemu leži nema presedana u povijesti. (...) Iako u tim grobovima nema posmrtnih ostataka ni besmrtnih duša koji bi se mogli identificirati, oni su prožeti sablastima nacionalnih zamišljanja“(1990, 19). I jugoslavenski kra-ljevski režim dao je nalog, naravno nimalo slučajno upravo hrvatsko-jugoslavenskom kiparu Iva-nu Meštroviću, da se i u Beogradu, na Avali, podigne spomenik/grob neznanom junaku, kojem se svjesno neće imenovati njegova nacionalnost, jer taj „neznani junak“ i ništa drugo i ne može biti nego Jugoslaven! Upravo je taj „neznani junak“/„jugoslaven“ trebao predstavljati modus pre-vladavanja moguće krize identiteta kod onih partikularnih (hrvatskog, slovenskog...) identiteta, koji ne žele samo tako lako odustati od vlastitih identiteta, tako što će im pružiti novi integritet i dignitet u regeneriranoj (jugoslavenskoj) zajednici. Stoga je Ivana Žužul u pravu kada kaže da u okrilju regenerirane zajednice „narodu se (...) jamči „besmrtnost“; osmišljava mu se egzistencija (...). Tim se strateškim potezima (...) doziva „duh“ nacije“(2007, 288). I jedino se tako može obja-sniti „zašto toliki pesnici, kompozitori, slikari, vajari i drugi umetnici (već smo više puta napo-menuli da je stvaranje prve Jugoslavije više invencija intelektualaca, umjetnika, nego samih po-litičara – op. Z.K.) nalaze da je ideja o nacionalnom identitetu tako moćna i evokativna za njih lično i za njihovu umetnost (a istovjetni procesi ponovit će se i prilikom stvaranje druge, Brozo-ve Jugoslavije, i u tom projektu aktivno će sudjelovati čitava plejada poznatih i priznatih umjet-nika i intelektualaca, koji su onu prvotnu invenciju, s početka xx. stoljeća, željeli ispuniti ne-kim novim, humanijim i pravednijim sadržajem – op. Z.K.). No glavni razlog što simbolički i obredni vidovi nacionalizma tako neposredno djeluju na osećanje individualnog identiteta leži



20

u njegovom oživljavanju etničkih veza i etničkog poistovećivanja, a naročito u njegovom čuva-nju sećanja na „praoce“ i pale borce u svakom pokolenju zajednice. Po tome je nacionalizam sli-čan onim verama koje, kao šinoizam, mnogo drže do opštenja s mrtvima i obožavanja predaka. Poput tih religija, nacije i njihove ceremonije davanja pomena okupljaju sve one porodice koje su izgubile srodnike u ratu i drugim nacionalnim katastrofama, kao i sve one koji pogled upiru u zajedničke praoce, kako bi iz njihovog primera crpili onu čvrstinu opredeljenja i onaj duh sa-mopregora koji će ih nadahnjivati na sličan heroizam“(A.Smith, 1998, 251). No, iz već navedenih razloga, niti ovo povezivanje zajednice s umrlim velikanima, koje je trebalo uspostaviti „kolek-tivno dostojanstvo“(A.Smith), u „jugoslavenskom slučaju“ nije moglo dati neke osobitije rezul-tate, jer su Hrvati već imali jasno ocrtanu naciju s omeđenim granicama, samosvojnim stanov-ništvom i bogatim pamćenjem.(26)

Na sličnom tragu razmišlja i M. Hroch, koji prema kriteriju kontinuiteta političkih veza us-postavlja dvije skupine malih nacija, nacija koje nemaju odrednice modernog političkog entite-ta: a) tzv. „nacije bez povijesti“, nacije koje u svojoj predkapitalističkoj prošlosti nisu bile sjeci-šte neovisnih političkih oblikovanja (u Smithovoj tipologiji Slovenci, Slovaci i Ukrajinci odgova-rali bi takvom tipu nacija– op. Z.K.); b) nacije koje su još u srednjem vijeku činile političke en-titete, imale vlastitu vladajuću feudalnu klasu, ali su izgubile političku neovisnost ili bitne atri-bute prije no što su se razvile u moderne nacije (Hrvati, Česi, Poljaci, Mađari – op. Z.K.). U oba slučaja odnos malih, potlačenih nacija prema vladajućoj postao je sastavni dio njihova odnosa, to jest, u tim situacijama vladajuća je klasa vladala nad dvjema ili više nacija te u velikoj većini ili u potpunosti pripadala samoj vladajućoj naciji. Ta okolnost ukazuje na to da je početke ne-zavisnog postojanja malih naroda karakterizirala nepotpuna društvena struktura, netipična za dani stupanj razvoja. Njima je djelomice ili u potpunosti nedostajala „njihova vlastita“ vladaju-ća klasa, a katkad nisu u potpunosti bile zastupljene ni druge klase i društvene grupe. Iz toga su proizašle nejednakosti u načinu na koji su različiti tipovi odnosa svojstveni nacionalnom po-stojanju bili kombinirani. Razina „potlačenosti“ bitno se razlikovala u povijesti pojedinih malih nacija i kretala se od slučajeva na marginama nacionalne egzistencije (Bretonci, Baski i Lužički Srbi) do stanja političke i ekonomske ovisnosti i kulturne stagnacije koju su trpjeli nekada neo-visni narodi (Česi, Hrvati)“(M.Hroch, 2006, 37-38).

Doduše, treba reći da je „društvena i kulturna praksa jugoslavenstva bila (...) svakako „poliva-lentna“, tj. mogla je istovremeno da priziva jugoslovenski identitet, kao i ekskluzivno nacional-ne, odnosno regionalne tradicije. Istorijski događaji, narodna kultura i mitovi mogli su se uklo-piti u obe ove konstrukcije identiteta. Monumentalna skulptura Grgura Ninskog, rad vajara Me-štrovića, postavljena 1929. u Splitu, mogla je odražavati istovremeno, zavisno od gledišta, hrvat-sku nacionalnu ili jugoslovensku istoriju. Sveštenik koji se u 10. veku borio za slovensku liturgiju i glagoljicu i suprotstavljao se Rimu, mogao je biti doživljen kao preteča borbe za hrvatsku samo-stalnost ili kao simbol južnoslovenske svesti. Predstava, tumačenje i negovanje sopstvene isto-rije, tj. sopstvene nacije, moglo je, dakle, služiti sasvim različitim potrebama“(Marie-Janine Ca-lic, 2013, 141-142).

JUgosLAvensTvo vs. „geoPoLITIkA eMocIJA“

Isto tako, mislimo da danas više nije moguće relevantno govoriti o „jugoslavenstvu“, ako taj pojam, između ostaloga, ne problematiziramo i unutar geopolitike emocija. Propitivanje unutar

21

„geopolitike emocija“ moglo bi nam pomoći u otkrivanju kako kulture straha, poniženja i nade utječu na oblikovanje svijeta! Ali, isto tako, treba reći da taj osjećaj nesigurnosti uopće nije ni-kakvo objektivno, vidljivo stanje. Naime, i ovo raspoloženje rezultat je, prije svega, naših inter-pretacija! Ono ovisi o perceptivnoim stanju sudionika i, kako stvari stoje, perceptivno stanje hr-vatske političke elite tijekom i neposredno poslije rata nije bilo baš stabilno. „Riječ je o percep-cijama vanjskih prijetnji i načinu na koji baš te percepcije, strahovi i prijetnje postaju izvorima djelovanja“(S.Sampson, 2006, 73).

Naravno, ne mislimo da je do ujedinjenja 1918. došlo samo iz osjećaja straha prema nekim drugim mogućim rješenjima, od kojih su neka bila i prijeteća, a koja su se također ozbiljno raz-matrala u visokim diplomatskim krugovima. Naime, raspad Austro-Ugarske Monarhije mogao je biti odigran i na neki drugi način! Ujedinjenje južnoslavenskih naroda i stvaranje Kraljevi-ne Srba, Hrvata i Slovenaca nije bila jedina opcija. Međutim, uloga „straha“ u svim tim procesi-ma uopće nije irelevantna, pa bi bilo dobro da se i nju uzme u obzir, jer i te 1914. godine „potvr-đen je fenomen koji se inače vidi u jugoslovenskoj istoriji: politika deobe u interesne sfere ima realnog smisla i efekta jedino onda kad dobije podršku sa jugoslovenskog područja i od jugoslo-venskih nacionalnih političara. Granice među interesnim sferama velikih sila ne određuju veli-ke sile same, nego zavađeni jugoslovenski nacionalizmi (pa tako Republiku Srpsku nisu stvori-le velike sile, već su te sile u Daytonu, u studenome 1995. godine, zapravo samo potvrdile, uz tek neznatne teritorijalne korekcije, zatečene vojno-političke odnose na terenu, koje su netom prije toga uspostavile zaraćene strane – op. Z.K.)“(M.Ekmečić, 1990, 442). I nema nikakve sumnje da su tih ratnih godina hrvatski nacionalisti olako ispustili povijesnu šansu da svekoliku budućnost vlastite zemlje hrabrim i odlučnim političkim odlukama usmjere u jednom posve novom smje-ru. Još uvijek ostaje nejasno zašto ondašnji hrvatski političari nisu vjerovali u sposobnost hrvat-skih vojnika/domobrana, koji su mogli, bez nekih većih problema vojno ovladati teritorijem Dr-žave SHS. Ta mogućnost uopće nije nešto što bi predstavljalo neko nemoguće (sjetimo se samo da je Slavko Kvaternik svojim trupama ušao u Međimurje i na taj način trajno odredio daljnju po-litičku sudbinu toga prostora) političko-vojno rješenje, jer ne treba zaboraviti da je na kraju rata cjelokupna mornarica Austro-Ugarske bila stacionirana u hrvatskim lukama, s pretežno hrvat-skim posadma; nadalje, tom vojskom zapovijedao je respektabilni vojni kadar. Ovdje, u prvome redu mislimo na generala Svetozara Borojevića, ali i na mnoge druge iskusne i kompetentne hr-vatske časnike, koji su pored vojnih vještina posjedovali i posvema jasnu nacionalnu svijest. No, hrvatski političari/nacionalisti nisu imali dovoljno političke hrabrosti da se upuste u jednu ta-kvu avanturu, već su (o)lako prepustili drugima da odlučuju o hrvatskoj političkoj i inoj buduć-nosti. I ovaj očiti strah hrvatskih političara od bilo kakve konkretne akcije samo je još jedna po-tvrda teze C. Schmitta, koji kaže:“Pojam države pretpostavlja koncept političkog“(2001, 14). Do-duše, to ne znači da državu treba identificirati s pojmom političkog, jer razlikovanje na prijate-lja i neprijatelja mogu biti svojstveni i za djelovanja religijskih zajednica, ekonomskih udruženja, klasnih grupacija. Ali, država jedina može legitimizirati moć političkog i organizirati narod (u na-šem slučaju, hrvatski) u političko jedinstvo, može ga ujediniti. I to je bitna specifičnost države u odnosu na druge tipove udruženja. A da bi se postigla homogenizacija, država mora imati jedin-stven suverenitet, koji će odlučivati o tome tko je u danom povijesnom trenutku prijatelj, a tko pak neprijatelj:“Suveren je onaj ko odlučuje o vanrednom stanju“(2001, 91). U tom smislu, poli-tičko uvijek prethodi pravu, jer tek kroz uspostavljanje stabilnosti, mira i reda, političko stvara elementarne pretpostavke za njegovu primjenu. Nažalost, krajem Prvoga svjetskoga rata, na hr-



22

vatskim prostorima egzistira heterogeni politički prostor, unutar kojeg vlada kompetencija „ra-znih političkih, ekonomskih i religijskih udruženja“(2001,30).

Razmišljajući u ovim relacijama, između ostaloga, otvaramo i jednu od najtraumatičnijih tema novije hrvatske povijesti - temu „hrvatske kulture straha“. Naime, samo iz te perspektive moguće je objasniti određene političke odluke koje su bitno utjecale na buduću „hrvatsku povi-jest“. A jedan od najčešćih derivata te „kulture straha“ očituje se u neobjašnjivoj sklonosti Hrva-ta da se za ljubav slavenskog ujedinjenja (o)lako odreknu „svog konkretnog subjekta (ovdje pri-je svega mislimo na ulogu jezika u konstituiranju hrvatske nacije, gdje je „ilircima“ bila primarna pisana, a ne govorna baština, što će se nesretnim „Bečkim dogovorom“, nažalost, promijeniti – op. Z.K.) za volju jedne apstraktne cjeline“(M. Krleža, 1963, 67). Konačno, zar nije Lj. Gaj, uosta-lom kao i svaki romantični genij, konstruirao moderni hrvatski identitet pod fiktivnim, a ne pod vlastitim nacionalnim imenom. I na taj se način samo još jednom u hrvatskoj povijesti demon-strirao posvemašnji strah od vlastite suverenosti, jer upravo „biti suveren“ znači da se s punom sviješću preuzima odgovornost za svekoliku sudbinu države.(27)

Stoga se uistinu može reći da su i Hrvati (ali, jednako tako, i Slovenci), podjednako uplaše-ni od svoje bezuvjetne suverenosti i državnosti. Stvar je dovedena gotovo do „nacionalnih para-doksa“: i jedni i drugi opsjednuti su idejom vlastite države, a kada se ta želja/fantazma konačno i ostvari, onda nastaju nerješivi problemi. Naime, niti jedni, niti drugi, nisu u stanju „ostvarenje želje/“vjekovnog sna“ pratiti adekvatnim političkim aktivnostima/konkretnim akcijama. Naime, gotovo je nevjerojatno koliko su, i jedni, i drugi, „uplašeni od samog lika države“.

„Budući da smo do sada imali samo iskustvo življenja u stranim državama, nikad u svoj, iz-gradili smo percepciju da je država samo instrument prisile. Ne razmišljamo o državi kao o prav-noj državi (Rechtstaat), koja bi bila čuvar prostora slobode i zaštitnik ljudskih prava, nego kao o nečemu što nas prisiljava na dužnost i obveze, kao instrument nasilja ili čak prijetnja naših prava“(T.Hribar, 1987, 25).(28)

U tom (o)lakom odricanju odlučujuću ulogu odigrali su hrvatski unitaristi/orjunaši, koji „su željeli potpaliti kotao jednonacionalne jugoslavenske smjese, poričući važnost povijesnih utjeca-ja u životu Južnih Slavena. Po njima su trenutne političke potrebe, geopolitički razlozi i izvanjski pritisci bili dovoljni za prevladavanje srpsko-hrvatskih razlika. U tom su smislu unitaristi pred-stavljali istinsku protupovijesnu frakciju. Njihov je voluntarizam bio loše probavljen“ (I. Banac, 1988, 104). No, oni su, nažalost, otišli i korak dalje, počeli su vjerovati da je „hrvatski dio srp-skohrvatskog naroda“ na neki način manje vrijedan od „srpskog dijela“, a tu su ideju objeručke prihvaćali velikosrpski krugovi. U tim se krugovima hrvatskih unitarista sve više smatralo da su Hrvati, zahvaljujući svojoj izloženosti „dekadentnom Zapadu“ – u čemu je bio sadržan prototip mišljenja nekadašnjih slavofila o nadmoći pravoslavlja – nacionalno i dinamički slabiji od Srba:

„Hrvat hoće da živi, Srbin je spreman da gine ... Hrvat kao intelektualac želi da sve više spo-zna, da, shvati, kritikuje pa je za to više kontemplativan, više oprašta, slabije reagira, više je skep-tik, čak do cinizma, nego fanatik. On se osjeća višim i onda kad je nisko pao, jer intelektualizam vodi relativizmu i neaktivnosti. I možda je baš zato toliki moralist, što ima tako malo moralne snage. Srbin nije moralist, ali ima jak moral, moral aktiviteta i reagiranja ... moral kosovski, mo-ral okajavanja i osvete. Njegova težnja nije da sve shvati, nego da što više može. Hrvatstvo repre-zentira statiku, a Srpstvo dinamiku, Hrvatstvo potencijalnu, a Srpstvo kinetičku energiju naše-ga naroda, Hrvatstvo je refleksija, Srpstvo akcija“ (isto, 104-105).(29)

Ove opore konstatacije M. Marjanovića o nama samo su još jedna od potvrda da ni na kra-ju xIx., odnosno na početku xx. st., većina dilema oko našega nacionalnog identiteta još uvijek

23

nisu razriješene. Kriza identiteta svojstvena je tom razdoblju hrvatske povijesti. I tu krizu iden-titeta moguće je svesti, između ostaloga, i na pojam straha: Hrvati su itekako bili svjesni da jedan stari, relativno poznati svijet/Austro-Ugarska nužno mora propasti, da mu jednostavno nema spasa, a ono „novo“ (zajednička jugoslavenska država) što se nudi nije u bitnim detaljima defini-rano, postoje određene (prijeteće) praznine,(30) koje generiraju posvemašnji strah u odnosu na neizvjesnu političku i inu budućnost.

I ta neizvjesnost, točnije strah od onoga što tek treba doći, što je krajnje difuzno, nedefini-rano, logično generira krizu identiteta, gdje se onda čak i „ujedinjenje“ sa Srbijom kod mnogih ondašnjih protagonista nekritički doživljava kao stvaranje toliko potrebnog osjećaja nade, gdje se onda ta potreba za brzim i bezuvjetnim „ujedinjenjem“ doživljavala kao spasonosno rješenje, koje će Hrvatima omogućiti da relativno elegantno prevladaju inače nepodnošljivu i prijeteću po-litičku situaciju: postoji realna mogućnost da se izgube dijelovi teritorija, u zemlji je stanje kraj-nje kaotično, društvo se naočigled svih raspada, državne institucije više ne funkcioniraju, izgu-bile su svaki legitimitet, Narodno vijeće preuzima ingerencije Sabora, dalekosežne političke od-luke donose se argumentom sile, a ne silom argumenata, više ne funkcioniraju nikakvi kontrolni mehanizmi prilikom donošenja bitnih i dalekosežnih političkih odluka, kao što je to bila odluka o (bezuvjetnom) ujedinjenju sa Srbijom...

Ovdje smo otvorili jedno vrlo bitno pitanje: što se u Hrvatskoj, zapravo, znalo o Srbiji tog vremena? Kako su Srbiju vidjeli S. Radić, odnosno Supilo ili, pak, neki drugi pojedinac iz Hrvat-ske? Kao što možemo shvatiti pozitivan, doduše, nekritički odnos pojedinaca u Hrvatskoj pre-ma uspjesima srpske vojske u Balkanskim vojnama, tako nam je, jednako tako, neshvatljivo kako uopće ne znamo što se u Hrvatskoj mislilo o „majskom prevratu“ 1903. godine u Srbiji? Kako se taj krajnje barbarski čin, brutalno ubojstvo kraljevskog para, koji je zgrozio ondašnju demokrat-sku Europu, percipirao u hrvatskoj političkoj javnosti? (31) A upravo će takav, neciviliziran, nede-mokratski način rješavanja problema postati pravilo političkog ponašanja u novoj državnoj zajed-nici: ubojstva, državni teror, šikaniranje ne samo političkih protivnika, već i „nevidljivih nacija...

MAkeDonskI sLUčAJ: vIDLJIvosT vs nevIDLJIvosT

A situacija u Makedoniji je još tragičnija: poslije Prve i Druge balkanske vojne, i Prvi svjet-ski rat se vodi na makedonskom teritoriju, uspostavljen je Solunski front, gdje se, između osta-lih, bore i ginu makedonski mladići, u različitim vojskama, za tuđe političke i teritorijalne intere-se, gdje su protjerivanja, progonstva i dijelom „uništenje nepoželjnih manjina bili (...) uobičaje-na praksa (misli se na praksu u Balkanskim vojnama – op. Z.K.) kako bi se opravdale teritorijalne pretenzije koje inače više nisu bile legitimne“(Marie-Janine Calic, 2013, 82).

U Makedoniji, u to vrijeme, od institucionalnih oblika, ne postoji gotovo ništa: ni parlament, ni organizirane političke stranke, ni nacionalna crkva, ni tisak, ni vlastite škole, pa sukladno sve-mu tome ni rudimentarni elementi bilo kakve političko-akademske javnosti, a javnost, prema H. Plessneru, „počinje tamo gde prestaju ljubav i krvna povezanost. Ona je, kao večno nepkrekora-čiv i otvoren horizont koji okružuje zajednicu, sinonim za moguće odnose neodređenog broja i vrsta osoba“(2004, 53-54). A kada svega toga nema, i kada su „krvna povezanost i ljubav“ domi-nantne društvene relacije, onda nije realno očekivati da će se formirati društvena skupina, koja bi imala snage reprezentativno zastupati interese cijele zajednice. U jednoj takvoj kaotičnoj situ-aciji nije moguće očekivati da bi netko mogao artikulirati neku suvisliju i obvezujuću makedon-



24

sku političku platformu, jasniju nacionalnu strategiju, koja bi ponudila neke razumnije i prihvat-ljivije izlaze iz ove krajnje frustrirajuće i traumatične situacije i koja bi onda mogla ravnoprav-no konkurirati sličnim vodećim skupinama u susjednim zemljama: Srbiji, Bugarskoj, Grčkoj...

U takvim okolnostima posvema je logično da mnogi od mislećih ljudi, učitelja, folklorista, lin-gvista, intelektualaca..., politički lutaju, jer „kao što ljudi mijenjaju religiju (...) tako mogu pro-mijeniti i mijenjaju etničku pripadnost“(H.Bienen, 1995, 168-169). Ovom oporom konstatacijom ne bismo, ni na koji način, željeli marginalizirati dugogodišnju oružanu i oslobodilačku borbu za makedonsku državu svih onih koji su sebe, u jednom povijesnom trenutku, doživljavali kao et-ničke Makedonce. I ne mislimo da je određeno kašnjenje u stvaranju države/nacije znak bilo ka-kvog pomanjkanja političkih ili nekih drugih sposobnosti.

I mi smo, jednako kao i Misirkov, svjesni da je Makedonija bila središnji dio Otomanske im-perije, gdje su temeljni političko-geostrateški interesi novonastalih susjednih država, grčke, srp-ske, bugarske, a poslije Prve balkanske vojne i albanske, i više nego eksplicite dovodili u pita-nje svaku ideju slobodne i samostalne makedonske države. Konačno, i u geopolitičkim planovi-ma velikih sila (Velike Britanije i Rusije, u prvome redu) nije bilo, početkom xx. stoljeća, predvi-đeno stvaranje nikakve makedonske države/nacije. Nema sumnje da u to vrijeme nitko od rele-vantnih političkih aktera nije smatrao da makedonski narod posjeduje onu potrebnu „kritičnu“ masu, koja bi mu omogućila položiti „pravo na status nacije. Samo je grupama koje su odgovara-le zahtevu da se mora doseći „određeni prag“ priznavao pravo na politički suverenitet (državu – op.Z.K.)“(Ch. Giordano, 2001, 46).

I ako ćemo prihvatiti ove neprijeporne činjenice, onda nam, jednako tako, mogu biti jasnija i razumljivija sva ona silna politička, a samim time, i etnička, lutanja mnogih makedonskih re-volucionara (Aleksandrova, Protogerova...).(32) Ali, mišljenja smo da se njihovo političko djelo-vanje mora, prije svega, kontekstualizirati, jer samo tako moći ćemo shvatiti zašto su oni, ali i mnogi drugi, relativno često mijenjali ne samo svoja politička uvjerenja, već i svoju etničku pri-padnost. No, ta njihova politička i ina lutanja, koja nije moguće povezati samo s jednom (bugar-skom) opcijom, skupo su plaćena na mirovnim konferencijama u Bukureštu i Versaillesu. Ali, to nikako ne znači da te njihove aktivnosti, koje su u određenim povijesnim trenucima,možda, i bile pogrešne, nisu zametnuli sjeme buduće nacije. I upravo će iz te „klice“ do rađanja nacije etnički/makedonski narod proći kroz niz dugotrajnih i traumatičnih epizoda: Ilindenski ustanak, Mla-doturska revolucija, Balkanske vojne, Prvi svjetski rat, život u emigraciji... A u svemu tome ne-procjenjivu ulogu odigrao je tiskarski kapitalizam, „koji je sve većem broju ljudi (Makedonaca – op. Z.K.) omogućio da sebe dovede u vezu s drugima i da o sebi misle na sasvim nove načine“(B. Anderson, 1990, 41). Nema nikakve dvojbe da je jedan od značajnijih poticaja za nastanak i ra-zvoj nacionalne svijesti bio razvoj tiska kao robe široke potrošnje, koji je, između ostaloga, do-nio i bitno novo poimanje vremena. I tek tada možemo govoriti da su stvorene sve pretpostavke koje će i makedonskoj naciji „omogućiti historiju“. „Ako o realnosti države-nacije u prostoru sve-doči njena teritorija, njena realnost u vremenu potvrđuje se ukoliko ona sebi pribavi istoriju. To što je neka država-nacija iskonstruisana na osnovu istorijskog materijala koji nikada nije posto-jao ili iz materijala sumnjive relevantnosti, ne mora neizostavno umanjivati realnost te države-nacije, ako je ona vezana za određenu teritoriju. Upotreba takvog marginalnog istorijskog ma-terijala ipak ozbiljno dovodi u pitanje realnost te države-nacije u vremenu, a time i njen identi-tet (a da su te tendencije još uvijek aktualne i djelatne i da uopće nisu stvar prošlosti potvrđuje nam i današnji stavovi pojedinih susjednih država, koje i dalje osporavaju i ime, i identitet, i ma-terijalnu, ali i duhovnu povijest makedonske države/nacije – op.Z.K.)(I.Neumann, 2011,136).(33)

25

No, ako je tome doista tako, onda se uopće ne moramo čuditi što u samom početku ideja ju-goslavenstva nije mogla uhvatiti neke dublje korijene u Makedoniji, jer makedonske političke eli-te početkom xx. stoljeća kada pokušavaju formulirati politički program kojim bi se trebalo po-tvrditi postojanje makedonske nacije fenomen „jugoslavenstva“ uopće ne smatraju politički re-levantnom činjenicom.. Naime, u konstruiranju predhistorije makedonske nacije, kako bi se ona realizirala u vremenu i u prostoru, „jugoslavenstvo“ kao ideja uopće ne igra neku značajniju ulo-gu, i ona kao takva nije relevantna u stvaranju protomakedonskog identiteta. U to vrijeme neke druge političke veze, kulturne sličnosti, neki drugi modeli ekonomskih transakcija, bit će puno relevantniji za konstruiranje makedonskog identiteta. „Naravno, takav politički proces uvek će biti nametnut onom geografskom području (u našem slučaju balkanskom – op.Z.K.) koji je već po mnogo čemu heterogen. Ovde je poenta jednostavna to da graditelji nacija politički obrađu-ju ove sličnosti i različitosti i da ti politički akteri odlučuju koje sličnosti ubuduće treba smatrati političkim relevantnim, a koje (u ovome makedonskom slučaju, „jugoslavenstvo“ – op. Z.K.) pak ne“(I.Neumann, 2011,136).

A u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, čak i neke od najrevolucionarnijih političkih or-ganizacija poput „Srpsko, hrvatsko i slovenska omladina“, koja se u svom programu, između ostaloga, zanosila idejom Balkanske federacije (tom istom idejom zanosit će se i mnogi make-donski političari, pa i oni koji su se deklarirali kao pripadnici komunističke ideologije, poslije Drugog svjetskog rata i zbog toga će biti politički sankcionirani, izbačeni iz partije, trajno odstra-njeni iz političkog života, optuženi za „desna skretanja“), nije u toj imaginarnoj, a u odnosu na „zamišljene“ nacije, relativno relaksirajućoj i benevolentnoj, Balkanskoj federaciji, željela vidjeti evidentno postojanje još jedne, makedonske nacije, još jednog, makedonskog identiteta. Ime te nacije, kao i njena ostala pripadajuća prava, članovima te organizacije, u to vrijeme, nije značilo apsolutno ništa! Doduše, treba biti iskren i reći da u to vrijeme, gotovo nitko od relevantnijih ak-tera ondašnje jugoslavenske političke scene nije u tom ignoriranju makedonske nacije/identiteta vidio neki veći problem, jer njihove političke paradigme jednostavno nisu bile u stanju percipira-ti postojanje snažne volje, točnije ekstremnog „shizmatičkog diferencijalizma“ i kod Makedona-ca(34) da i oni jednako tako žele biti posebnom nacijom, koja se u nekoj mjeri razlikuje od svojih susjeda: Bugara, Srba, Grka..., odnosno postojanje jedne snažne grupacije koja sebe zamišlja kao posebnu naciju:“To znači da svaka nacija jeste ustanovljena, instituisana datim društvom koje sebe zamišlja kao nacija“(S.Gourgouris, 2004, 49). Drugim riječima, S. Gourgouris smatra da je nacija zajednica onih koji vjeruju da pripadaju određenoj grupaciji. Ovom konstatacijom nacija se određuje kao vjerovanje u pripadnost: ja vjerujem da pripadam toj/makedonskoj, a ne nekoj drugoj/bugarskoj, srpskoj... grupaciji! I u toj fantaziji pripadnosti treba vidjeti temelj konstitui-ranja nacije. Pripadanje nacionalnoj/makedonskoj zajednici je fantazija koju umišljaju njeni (ma-kedonski) članovi:“Instituisanje nacije nije naprosto rad date vladajuće klase ili ideologije – de-lovanje na nivou državnog aparata, nego imaginarno instituisanje datog društva u čijoj fantazi-ji je svako saučesnik“(2004,75). Za razliku od drugih teoretičara nacije (B.Andersona, A.Smitha, E. Gellnera...), S. Gourgouris smatra da nastajanje nacije nikako ne treba vezati za neko određe-no povijesno razdoblje ili neke određene društveno-ekonomske uvjete, već je nastajanje nacije is-ključivo proizvod su-participacije u zajedničkoj imaginaciji.

Nažalost, niti u jednom zborniku, pa čak ni u onom čuvenome „Etničke grupe i granice“, koji je uredio F. Barth, kao ni u većini drugih relevantnih antropoloških studija o etnicitetu ne nala-zimo suvislo objašnjenje kako i zašto su se u nekoj regiji (u našem slučaju – Balkanu/Makedo-niji) uopće i pojavile etničke razlike, kako se nekad homogene grupe tijekom povijesti razdvaja-



26

ju u dvije etničke grupe ili više njih,(35) odnosno što je to što dovodi do toga da u jednom povije-snom trenutku iskreno počnemo vjerovati da pripadamo upravo ovoj/makedonskoj, a ne nekoj drugoj/bugarskoj, srpskoj..., grupaciji. A upravo će to „vjerovanje“, uz postojanje postojećih et-ničkih veza, prema mišljenju Dominique Schnapper, dovesti do izgradnje makedonske političke jedinice na danom teritoriju.

A da će neki i krajem 80-tih godina biti u dvojbi o postojanju makedonske (ali, jednako tako, i crnogorske i muslimanske/bošnjačke) nacije pokazat će nam neki tekstovi iz slovenske „Nove re-vije“, revije u kojoj je, početkom 1987. godine, objelodanjen prvi pravi „etatistički“ slovenski na-cionalni program:“Ti su narodi (misli se na makedonski, crnogorski i bosanske muslimane – op. Z.K.) stvoreni od strane Komunističke partije (mi, za razliku od I. Urbančiča, u ovome performa-tivnom/konstruktivističkom činu komunističke partije ne vidimo nikakav ni politički ni teorijski problem, jer sve europske nacije su, na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, konstruirane – op. Z.K.), koja je stvarala nacije i države i to na račun onih nacija (slovenske, hrvatske i srpske – op.Z.K.) koje su se stvorile kao rezultat svojih vlastitih povijesnih nacionalnih pokreta (bit će da I. Urbančič, u to vrijeme, nije čitao recentnu teorijsku literaturu: Andersona, Gellnera, Smitha, Hobsbawma, Eriksena..., jer je i više nego očito da njegovi teorijski pogledi ne nadilaze okvire nacionalističke esencijalističke paradigme, koja je samo logična posljedica hegemonističke politike identiteta - op. Z.K.) pa su bile i sposobne da se razviju do razine samodovoljnosti“(I.Urbančič, 1987.).

HRvATskI sLUčAJ: cenTAR vs PeRIfeRIJA

Vratimo se još jednom „hrvatskom slučaju“! Politička situacija u kojoj su se Hrvati našli tije-kom Prvog svjetskog rata uistinu je i teška i neizvjesna: većini je bilo jasno da će Austro-Ugarska izgubiti rat, isto tako, bilo su svjesni da su sile Antante morale obećati Italiji neku protuuslugu, jer ne bi samo tako, bez ikakve teritorijalne kompenzacije, početkom 1915. godine Italija promi-jenila stranu u ratu, napustila svoje dotadašnje ratne saveznike, Austro-Ugarsku i Njemačku. Ta nagla promjena strana u ratu morala je biti nekako honorirana, a nagrada su bili hrvatski terito-riji, Istra, Dalmacija, otoci ... I da poslije rata ne bi bilo nikakve zabune glede dogovora, svi ti de-talji pedantno su katalogizirani u Londonskom ugovoru, u njegovim tajnim aneksima! I nema nikakve dvojbe da ondašnjim hrvatskim političarima uopće nije bilo jednostavno donositi mu-dre političke odluke. Oni su obuzeti strahom ne samo za svoju budućnost, već i za budućnost ze-mlje čiji su politički predstavnici. U tom smislu u pravu je D. Moisi kada kaže da „strah podstiče obraćanje pažnje na okruženje i u tom smislu predstavlja neku vrstu konstruktivnog upozore-nja, prirodni nagon za zaštitom. Strah može biti i izvor nade“ (2012, 112-113). I neki drugi anali-tičari(36) također smatraju da je do ujedinjenja Jugoslavije došlo, između ostaloga, i zbog straha spram mogućih, još tragičnijih geo-političkih alternativa!

Srbi, za razliku od Hrvata i Slovenaca, prije ujedinjenja imaju svoju vlastitu državu, koja je omogućila da se srpska nacija stvara „u većoj mjeri na državnopolitičkoj osnovi“(P.Matvejević, 1984, 37). Nitko i ne spori da je njihov put različit u odnosu na Slovence i Hrvate, kod kojih je kul-tura „preuzimala političke funkcije, ponekad više nego što to pogoduje kulturnom stvaralaštvu, zagovarala nacionalne ideje, zasnivala programe. (...) Projekti proistekli iz same kulture imaju u pravilu više utopijskih obilježja, oni državno-politički obično u uži ali određeniji. Te su se osobi-tosti očitovale i sučeljavale u nas od samog početka“(isto).

27

Isto tako, ne bi bilo politički, a ni moralno korektno dovesti u pitanje njihova stradanja, pat-nje i žrtve. No, to ne znači da i drugi nisu imali jednako velike žrtve, da i druge nacije nisu jedna-ko tako stradale i patile, kao i srpska nacija. Ali, ono što je bitno, različite nacionalne države na-laze se u nejednakom odnosu prema snagama univerzalizacije. Jugoslavensku ideju nužno tre-ba vidjeti i kao odnos između univerzalnoga (nema nikakve dvojbe da se pod patronatom Rusije Srbija početkom xx. stoljeća, posebice nakon Balkanskih vojni, nametnula kao gravitacijsko sre-dište južnoslavenskog nacionalnog pokreta, točnije kao aktivno političko središte koje pretendi-ra da bude „univerzalno“/homogenizirajuće u odnosu na ostale južnoslavenske nacije, koje su u to vrijeme ponašaju krajnje pasivno, one su, u to vrijeme, tek puki promatrači velikih i dramatič-nih povijesnih zbivanja)(37) i partikularnoga, gdje taj odnos nije samo teorijsko pitanje, već jed-nako tako i par exellence političko pitanje, jer „“politika najveće, srpske nacije okupirala je centar kao sopstveni etnonacionalni interes, težeći ka unitarizmu i centralizmu, jer su Srbi smatrali Ju-goslaviju kao „svoju“, u kojoj svi Srbi žive u jednoj državi. S druge strane, tradicionalni nacionali-stički cilj Hrvatske bio je u borbi protiv centralne vlasti i težnja ka autonomiji i samostalnosti“(V.Pešić, citirano prema V. Pavlović, 2009., 163). Vesna Pešić ovdje samo reciklira poznate stavove G. Schopflina, koji smatra da su „Hrvati zbog svoje stoljetne podređenosti „udaljenom centru“ ra-zvili izuzetnu osjetljivost u odnosu na Beč i Budimpeštu. Odmah nakon ujedinjenja 1918. godine stvaranjem unitarne i centralističke države preko koje su Srbi uspostavili svoju dominaciju, Hr-vati su počeli gledati Beograd na isti način kao i na Budimpeštu, tj. kao na izvor svih svojih ne-volja“(1972, 125). I nema nikakve dvojbe da je ova jugoslavenska antinomija „centar“ vs „periferi-ja“(38) sve vrijeme destruirala svaku ideju države, jer jednostavno nije stvarala elementarne pret-postavke za njenu stabilizaciju u bilo kojoj političkoj formi. Ova temeljna podjela između dvije ne-pomirljive i kompromisima nesklone nacionalističke koncepcije nije bila prevladana ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji. Prividno razrješenja ove antinomije ostvarit će se u ratu 90-tih godina proš-loga stoljeća, jer “poučeni primjerom jugoslavenskih komunista, građanski je rat (ovu kvalifikaci-ju moguće je relativno jednostavno I s puno argumenata osporiti, ali ovdje smo je svjesno preu-zeli, jer držimo da je autor, između ostaloga, želio reći da se na ovim prostorima isključivo u “gra-ničnim/ratnim situacijama” mogu stvarati nove države – op.Z.K.) bio prilika za stvaranje novih država, na isti onaj način kojeg ga je Tito iskoristio za stvaranje svoje države – prvo (od 1945.) na-rodne, a potom (od 1963.) socijalističke Jugoslavije”(D. Jović, 2003., 121).

Nadalje, multikulturalizam, prema mišljenju E. Laclaua, na jedan neposredan način i potvr-đuje ovu našu konstataciju da odnos između univerzalnog partikularnog nije samo teorijsko, već i političko pitanje. Segregacija i kulturna autonomija predstavljaju normativnu vrijednost, a kao takve predstavljaju i povod za nove političke borbe koje se vode u ime autentičnosti. Međusob-no odvojeni i različiti kulturni identiteti, a upravo je o takvim identitetima riječ u novoformira-noj jugoslavenskoj državi/Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sve odlučnije će zahtijevati radi-kalnu (političku i inu) autonomiju! I očito da bi tu trebalo tražiti razloge neuspjeha svake jugosla-venske ideje, koja sve one tenzije između različitih kulturnih identiteta nije bila u stanju na pra-vi način riješiti. Naime, „za zagovornike Velike Srbije, afirmacija bilo koje nesrpske individual-nosti predstavljala je ustupak a također i gubitak. (...) Za jugoslavenske unitariste – te zlosretne graditelje nove, integralne jugoslavenske nadnacije – sve su individualnosti (premda srpska sva-kako manje) bile prepreka za punu integraciju. Bolje se držati centralizma, makar u njemu domi-nirali Srbi, nego se pokoriti „plemenskim separatistima“(I.Banac, 2001., 117). Jugoslavenski uni-taristi itekako su svjesni činjenice da su „plemenski separatizmi“/partikularni „nacionalni iden-titeti“, njihova povijesna sjećanja, kudikamo stariji od bilo koje ideje „jugoslavenstva“. I ta ih je



28

spoznaja činila silno nesretnim, jer su bili svjesni da se niti jedan partikularni „nacionalni iden-titet“ ne želi, u ime neke nedefinirane apstrakcije, odreći svojih posebnosti, svojih tradicija, svo-jih diskurzivnih praksi...

UnIveRzALIzAM vs PARTIkULARIzAM

Do istih je zaključaka došao i A.B. Wachtel(39) analizirajući recentne jugoslavenske književne časopise, koji su izlazili neposredno poslije Prvog svjetskog rata, jer prilozi u tim časopisima svje-doče tek o duhu usputne kulturne suradnje, a nikako o nekom pretjeranom oduševljenju mul-tikulturalnošću ili nadnacionalnom kulturom. I ako je to točno, onda je veliko pitanje koliko je uopće točna njegova konstatacija da je već nekoliko godina prije nego što je u Prvom svjetskom ratu sazrio u političkom smislu presudni trenutak za stvaranje države Jugoslavije, u umjetničkoj i književnoj avangardi Slovenije, Hrvatske i Srbije stvoren konsenzus oko njenih kulturnih teme-lja. Budući da nije došlo do neke intenzivnije interkulturalne komunikacije, jugoslavenska/mul-tikulturalna zajednica, ni poslije čina ujedinjenja, tada, ali ni u drugoj, socijalističkoj Jugoslavi-ji, nikada neće prevladati stanje jednostavne koegzistencije.(40) A unutar jednog takvog stanja moguć je nastanak stalnih tenzija između kultura različitih naroda. U tom slučaju nužno ćemo se morati suočiti sa stanjem u kojem prevladavaju procesi apsolutizacije partikularnih kulturnih identiteta. A poslije svake apsolutizacije nužno slijedi ideološka/politička reintepretacija parti-kularnih kulturnih identiteta , koja u konačnici destruira svaku ideju multikulturalizma i nadna-cionalnog/jugoslavenskog identiteta.(41) No, ovaj „jugoslavenski slučaj“ uopće nije usamljen pri-mjer. Tako će ruski grof Ivan Golovine još davne 1854. godine primijetiti da je glavna posljedica kozmopolitizma u gradu Odesi to što su se umnožili razni serklovi i društva (njemačka, francu-ska, talijanska, židovska, ruska, grčka...), ali usprkos svim tim procesima, u tome gradu, nije doš-lo do stvaranja ni zajedničkog društva ni zajedničke kulture.

Treba biti svjestan da niti u jednoj Jugoslaviji nije moglo funkcionirati načelo jedan narod – jedna država – jedna kultura! A državni sustavi, i u kraljevskoj, i u socijalističkoj Jugoslaviji, nuž-no su bili naklonjeni jednoj/srpskoj od supostojećih kultura. I kako u (jugoslavenskom) slučaju nema preklapanja između nacije i države, onda u tom slučaju ne funkcionira ni Gellnerova defi-nicija nacije, u kojoj stoji da naciji dva čovjeka mogu pripadati isključivo ako dijele istu kulturu. Problemi se javljaju onda kada „nekoliko nacija ili delova nacija povezano u okviru jedne države (Jugoslavije – op.Z.K.), država mora odlučiti kojoj kulturi treba dati prednost i na koji način se ostvaruje uspešna politika kulturne homogenizacije. Ovo pojačava sumnje u sposobnost drža-ve koja se kompromituje zbog zaštite i podsticanja različitih kultura unutar svoje teritorije. (...) Koliko daleko država može da ide u priznavanju i podsticanju (finansiranju) različitih kultura u okviru svoje teritorije, a da pri tome ne ugrozi kulturnu homogenost koju Gelner smatra neop-hodnom za prosperitet industrijskih društava? Zanemarivanjem ove poente, Gelneru ne polazi za rukom da se lati jednog od glavnih problema sa kojim se suočava savremena evropska druš-tva u kojima političke jedinice uglavnom karakteriše nekoekstenzivnost nacije i države“(M. Gui-bernau, 1997, 58).

Naposljetku, treba imati na umu da se uvijek “između univerzalizacije i partikularnosti otva-ra napeto polje politike identiteta, u kojem se (...) odigrava globalna borba za priznanje”(A. Assmann, 2011., 335). A kada je riječ o “jugoslavenskoj naciji” onda je evidentno da ni oni koji za-govaraju to rješenje, kao ni oni koji se ne prepoznaju u tom kolektivnom identitetu, niti jednom

29

javnom gestom, ne pokazuju neku preveliku želju da se to polje napetosti nekako pokuša prevla-dati. Tako D. Ćosić neće kriti svoju šokiranost poslije sastanka srpskih i slovenskih intelektuala-ca u ljubljanskoj kavani Mrak, u studenome 1985. godine, kada su mu slovenski kolege otvoreno rekli da „ne očekuju ništa od Jugoslavije“(1992., 71), jer ona je ionako nacionalistički koncept koji pripada idejama xIx. stoljeća, te da bi, za opću stvar, bilo i više nego korisno kada bi i srpski inte-lektualci „jednom i zauvijek trebali odbaciti svaki internacionalizam i univerzalizam“(1992., 72). Treba reći da su slovenski intelektualci bili u pravu, jer svako inzistiranje na „internacionalizmu/jugoslavenstvu“ od strane srpskih intelektualaca nije bilo ništa drugo nego tek puka promocija „srpskog nacionalizma/šovinizma“.(42)

I ove slovenske sugestije srpskim intelektualcima posvema su na tragu onoga što u svojoj knjizi „Raskol“ piše francuski filozof Jean-Francois Lyotard:“Narodi ne obrazuju jedan narod, ni Božji narod, ni suvereni narod građana sveta. Još uvek ne postoji svet, nego svetovi (imena i razne priče). Internacionalizam ne može da prevaziđe nacionalne svetove jer ne može male na-rodne priče da obuhvati u epopeje (…). Čak i komunistička epopeja o oslobađanju radničke klase deli se na nacionalne komunističke epopeje“(1991., 169); pa onda, nije moguće govoriti o posto-janju univerzalne/jugoslavenske zajednice ili nekog kozmopolitskog čovječanstva. I ako ove teze sada apliciramo na naš „jugoslavenski“ slučaj, onda ćemo vidjeti da ne postoji nikakvo „jugosla-vensko“ jedinstvo. Postoji samo heterogenost, odnosno već formirane zajednice (hrvatska, slo-venska, makedonska, albanska…) sa svojim jasno definiranim diskurzivnim (i političkim i kul-turnim) praksama, koje ne samo što nije moguće svesti na neko „jugoslavensko“ jedinstvo, već te prakse tako što jednostavno i ne žele. I u tom raskolu ne treba a priori vidjeti ništa loše. Dapače! Raskol samo potvrđuje da je svijet mnoštvo i da bismo se trebali naučiti živjeti u tom mnoštvu.

No, te njihove reakcije posvema su razumljive, jer i kod hrvatske i slovenske nacije ne posto-ji baš neka pretjerana zajednička volja za budućnošću, a jednako tako, one i ne dijele sa srpskom nacijom neko značajnije zajedničko iskustvo (veliko je pitanje koliko je to bio i Drugi svjetski rat, jer u Sloveniji i Hrvatskoj partizanski pokret, za razliku od srpskog iskustva, bili su ideološ-ki mnogo „šareniji“, u njemu su podjednako sudjelovali i komunisti i ne-komunisti, kršćanski so-cijalisti, socijaldemokrati, liberali, haesesovci i nije ih moguće svesti isključivo na komunistički/boljševički narativ, kao što je to bio slučaj u Srbiji)(43) iz prošlosti. A za formiranje bilo kojeg ko-lektivnog identiteta morale bi se podudarati obje komponente: i vrijednosna i iskustvena! A do jednog takvog podudaranja, u “jugoslavenskom slučaju”, nije došlo! A nije došlo jer, između osta-loga, nisu postojali niti veliki događaji „u povijesti koji bi mogli povezati pripadnike različitih et-ničkih i kulturnih zajednica i biti izvorište zajedničkog političkog identiteta kao u nekim višena-cionalnim državama“(M. Kasapović, 2005., 199-200).

Konačno, i sami moramo znati da su u Hrvatskoj već bile djelatne diskurzivne prakse koje su aktivno sudjelovale u konstituiranju nacionalnog identiteta, jer kada se „sredilo“ nacionalno i kulturno, onda su se „drugi slojevi identiteta odmah sami od sebe ‘razotkrili’ gotovo u već do-vršenosti, što dakako nije bilo baš tako jednostavno i neupitno, a to potvrđuje kasnije i Šenoa, koji je trebao dovršavati neke od elemenata identiteta, ban Mažuranić svojim školskim progra-mom (obrazovani sustav), Strossmayer kulturnom toskanizacijom, a da ne govorimo o politič-kim strankama koje su ‘konačno’ trebale dovršiti politički plan (državu), odnosno njegovo ilirsko transetničko, a nedvojbeno etičko, kao i Starčevićevo etničko kao nacionalno“ (C. Milanja, 2012., 227-228). I kao što je očito i kod Hrvata uspon nacionalnog identiteta vezuje se uz xIx. stoljeće, ali taj uspon ne iscrpljuje se isključivo u realizaciji legitimnih kulturnih težnji, već će se konstrui-ranje nacije pokušati ostvariti i „preko teritorijalnog određenja, što stvara probleme u višenacio-



30

nalnim regijama u kojima žive narodi (Srbi, Bošnjaci, Slovenci...- op. Z.K.) sa sopstvenim težnja-ma za obnovom identiteta. Situacija je nešto lakša ako nacija ima oslonac u istorijskoj državi, ali tamo gde se aktualna situacija ne podudara sa onom iz prošlosti nastaju poteškoće. Dva najbo-lja primera su Hrvatska i Poljska. U hrvatskom slučaju, gotovo čitava teritorija srednjovekovnog kraljevstva, koju čine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija,nalazi se u rukama Habzburške Monarhi-je, ali podeljena na tri dela: Dalmacija, kao i Istra, pripada Cislajtaniji, Slavonija je u personalnoj uniji sa Mađarskom; konačno, Hrvati zahtevaju jedan deo Bosne i Hercegovine (a na taj terito-rij/prostor pretendirat će i Kraljevina Srbija poslije Berlinskog kongresa jer, prema mišljenju S. Gourgourisa,(44) nacija je, neizbježno, mjesto, odnosno položaj: „materijal za njen rad sna rađa se upravo iz želje da se ovo mesto okupira – topografske želje. Očigledna manifestacija ove že-lje (manifestni sadržaj ovog sna) može se naći u u žestini sa kojom nacija koja nastaje prijanja na konkretno ocrtanu teritorijalnu sliku. Ova slika možda ne pokriva nužno istu teritoriju, da tako kažem, kao što je ona koja postoji u okviru granica nacionalne države. Zamišljena teritorija če-sto izlazi izvan okvira tih granica, i možemo pouzdano reći da slika nikada ne predstavlja manju ili drugačiju teritoriju od one koje je politički sankcionisana. Niko nije spreman da dobrovoljno prizna označenu terra patria, čak i ako sama njena demarkacija parodira teritoriju željenu u na-cionalnoj fantaziji“(2004, 85) – op. Z.K.) kojom, od 1878. godine, upravlja zajedničko ministar-stvo finansija, kao i ustupanje vojne granice nakon njenog rasparčavanja početkom osamdesetih godina 19. veka, što ne dobijaju ni od Beča ni od Budimpešte. Suština hrvatskog nacionalnog go-vora počiva u želji da se obnovi srednjovekovna teritorija koja bi, štaviše, mogla da posluži kao osnov južnoslovenskom entitetu u čiji će sastav ulaziti i Slovenci i Srbi“(K. Horel, 2012, 131-132).

Naravno da su nacionalistički zahtjevi motivirani različitim ideologijama i da se, sukladno toj činjenici, i artikuliraju kroz različite političke prakse/programe, a u Hrvatskoj su političku scenu, nakon Prvog svjetskog rata, „brzo osvojili nacionalisti koji su u najboljem slučaju verovali u tole-ranciju, a u najgorem u separatizam“(A.B. Wachtel, 2001., 102). Doduše, neki se ne slažu s ovom konstatacijom i smatraju da su hrvatski nacionalni zahtjevi najčešće bili usmjereni prema “stva-ranju integralne cjeline od svih posebnih južnoslavenskih nacionalnosti“(I.Banac, 1988., 107). No, treba, isto tako, reći da su se svi ti hrvatski integracijski programi svršavali u „velikom razo-čaranju“, gdje je onda antiintegracijska praksa predstavljala logičnu reakciju „na tu suludu ideali-stičku arhitekturu: poslije Četrdesetosme Starčević, poslije Osamnaeste Radić“(M. Krleža, 1963, 67). No, nije u pitanju samo antiintegracijska reakcija, već je ona praćena i supstitucijom blizine udaljenošću. Naime, neposredna prošlost, stoljeća unutar Habsburške Monarhije koja su dubo-ko formirali čitav život i kulturu bit će potisnuta, a problematična i nejasna slika dalekih vreme-na slave činit će nas nacionalno ponosnim (ethnikos eghoismos). I ovaj psiho-socijalni model po-našanja: potiskivanje vs. glorifikacija, predstavlja jednu od najčešćih konstanti u hrvatskoj poli-tici. Tako ćemo se svih onih „sramnih epizoda“ iz povijesti, kojih se nije uputno sjećati, rješava-ti tako što ćemo ih potisnuti i vratiti se u neko „slavno“ vrijeme za koje smo uvjereni da su u baš tada svi naši postupci, sve naše odluke bile na najvišoj povijesnoj razini. I na taj način, klasičnom derealizacijom, poricanjem samo nekih dijelova vlastite prošlosti, omogućuje se „pojedincima i kolektivima da najkomotnije izađu na kraj s traumama te prošlosti, da prištede sebi prije svega neugodan susret s vlastitom sviješću...“(B.Buden, 1998., 89). Ali za razliku od B. Budena, koji bi-jeg u derealizaciju vezuje uz 90-te godine prošloga stoljeća kada je velika većina građana Hrvat-ske, preko noći, odustala od hrvatskog jugoslavenstva, jedne prilično duge i traumatične faze naše kolektivne povijesti, mi smo, pak, mišljenja da se radi o jednoj psihotehnici koja se jedna-kom, prije svega, negativno usmjerenoj energiji, javlja u svim prijelomnim godinama naše povi-

31

jesti: i 1918., i 1941., i 1945., i 1991., i 2013., tako što (o)lako zaboravlja većinu onoga što prethodi ovome „sada“! Naime, upravo će ta 1991. godina označiti definitivni kraj jedne dugogodišnje i za-vodljive iluzije o tome da je moguće formirati (jugoslavensku) naciju preko države i odgovarajuće kulture (doduše, takvi pokušaji dali su u 80-tim godinama prošloga stoljeća određene rezultate u rock-glazbi/“novome valu“, prije svega, zbog pojave neo-Jugoslavena, poput B. Štulića, G. Brego-vića, E. Kusturice, V. Stefanovskog, bosanskih projekata „Top-lista nadrealista“ i „novog primiti-vizma“, ali već početkom 90-ih godina najveći dio ovih glazbenika ne samo da je napustio „jugo-slavenski koncept“, već su neki od njih (Kusturica, đorđević, Bregović, Karajlić...)(45) otvoreno podržali politiku S. Miloševića, čak i onda kada je svima postalo jasno da je ta politika isključivo u funkciji srpskog nacionalizma. Budući da se nitko od tih „jugoslavena“ nije pokušao od te po-litike, na bilo koji način, distancirati, i ova derivacija „neojugoslavenstva“ neslavno će propasti. Doduše, neki od tih derivata još uvijek, s manje ili više uspjeha, vegetiraju u literaturi, publicisti-ci, glazbi, filmu...) kao „simbolički univerzumi“, koji pojedincima i društvenim grupama pruža-ju neki okvir orijentacije u političkim zajednicama, koje su nastale poslije disolucije Jugoslavije.

Što praktično znači kada jedan partikularni kulturni identitet želi politički artikulirati iden-titet – npr. etničke manjine – i to upravo kao takav, u smislu vlastite partikularnosti? On neće biti u stanju, smatra Laclau, unaprijediti svoje partikularne interese, a da se pri tome ni na koji način ne pozove na univerzalne principe, da, dakle, ne zahtijeva univerzalna, prije svega, jedna-ka prava. To ponovno posezanje za univerzalnim vrijednostima predstavlja preduvjet svake poli-tičke artikulacije i intrizični je dio političke strategije svakog partikularnog identiteta – što isto-vremeno znači da moramo odustati od predstave o čistoj i potpuno izdvojenoj partikularnosti. Ulazak u zajednički prostor univerzalnih vrijednosti i prava za političku grupaciju nužno znači hibridizaciju njezinih partikularnih identiteta. A prema mišljenju nekih teoretičara hibridizaci-ja uopće nije marginalan fenomen, već se radi o terenu „na kojem se konstruiraju suvremeni po-litički identiteti“.(46)

Tako J. Butler smatra da se značenje univerzalnog pokazuje kao kulturalno različito. Ono što u jednoj kulturi slovi kao univerzalno, u nekoj drugoj kulturi može se pojaviti upravo kao subver-zija tog univerzalnog. Prema tome, pojam univerzalnog nije moguće odvojiti od vlastite kultu-ralne artikulacije. Čak kada i zahtijeva transkulturalno značenje, na njega utječu iste kulturalne norme koje pokušava transcendirati. Zbog toga za pojam univerzalnog u koncepciji jedinstvene, homogene kulture više nema mjesta te se od nas traži da kulturu shvatimo kao mjesto razmje-ne. Univerzalno je, u međuvremenu, postalo problem cross-cultural translation. (47) Naime, ako se ta ideja željela, na bilo koji način, održati u uvjetima hibridne (i problematične) „jugoslaven-ske kulture“ i promjenjivih nacionalnih granica unutar jugoslavenske zajednice, ta ideja morat će „postati univerzalnost koju postupno stvara rad kulturalnoga prijevoda “(J. Butler,2007, 26). Vrijeme je pokazalo da „jugoslavenski“ identitet, zamišljen kao homogeni identitet koji bi trebao supstituirati sve ostale (i hrvatsku, i slovensku, i...) identifikacije i podaničke odanosti, nije us-pio „razriješiti neke probleme. Upravo je suprotno, ako o njemu razmišljam u smislu „aporije“, dvostruke negacije, kao o „iskustvu nemogućeg“ (termin C.Mouffe posuđuje iz djela J. Derridae L*Autre cap/Drugi naslov – op. Z.K.), onda bi pojam europskog (u našem slučaju „jugoslaven-skog“ – op.Z.K.) identiteta mogao biti katalizator za jedan proces koji obećava, proces sličan ono-me kojeg je Merleau-Ponty nazvao „lateralnim univerzalizmom“, koji predmnijeva njegov res-pekt spram raznolikosti. Ukoliko poimamo taj europski („jugoslavenski“ – op. Z.K.) identitet kao „različitost od samog sebe“, kao „vlastitu kulturu kao kulturu nekog drugog“, onda zapravo zami-šljamo identitet koji se prilagođava drugosti, koji ukazuje na relativnost granica, i otvara se pre-



32

ma „izvanjskosti“ koja ga omogućuje. Prihvaćanjem da od nas samo hibridnost stvara odvojene identitete, potvrđuje se i podržava nomadska priroda svakog identiteta“(Ch. Mouffe, 1994., 111).

Naime, ovdje je riječ o onoj teorijskoj poziciji koja kulturu ne promatra kao esencijalistički totalitet, jedinstven i homogen, već kulturu vidi, prije svega, kao jedan beskona-čan i nikada dovršen politički proces. U tom smislu treba promatrati i otvaranje rasprave(48) o „srednjoeuropskom identitetu“ u Hrvatskoj sredinom 80-tih godina prošloga stoljeća. To otvara-nje imalo je, prije svega, političke implikacije, jer upravo će ovaj identitet ponuditi izlaz iz homo-genizacije jugoslavenskog tipa, „tako što će isticati europske osobine lokalnih kultura, prije sve-ga, pluralizma i demokracije, već i time što pojedincu nudi drugu, višu razinu identiteta, poma-že mu izbjeći opasnosti redukcionizma koji je supstancijalni dio političkog nacionalizma. Prema istoj logici, usprkos svim manjim ili većim varijacijama prema kojima se Srednja Europa razliku-je od Zapadne Europe, projekt Srednje Europe potencijalno je izvodljiv način da se ovaj prostor iznova europeizira i da se povrate neke od vrijednosti, ideala, rješenja i praksi koje su državni su-stavi sovjetskog (jugoslavenskog – op. Z.K.) tipa ukinuli“(G. Schopflin, 1989., 27).

I sve ove rasprave nedvojbeno su pokazale da postojeće kulturne razlike, u bivšoj državi, ništa ne znače. One, same po sebi, nisu ni pozitivne ni negativne! One će svoje značenje/ulogu dobi-ti tek onda kada budu politički obrađene, kada im se udahne određeno političko značenje: esen-cijalizacija nacije, vjere...

Drugim riječima, niti jedan fenomen, pa tako i fenomen „kulturnih razlika“, nije sam po sebi političan, on to postaje tek ulaskom u sferu politike. To će reći da i programski tekstovi Lj. Mici-ća(49) postaju problematični tek onda kada ih određena politika (zlo)uporabi. Jer, kada Lj.Micić kaže da je prednost što nemamo „kulturne tradicije“, odnosno da su Kraljević Marko i Kosovo je-dina tradicija i da je tu stala naša/srpska umjetnost, onda to može djelovati šokantno, neprihvat-ljivo, može predstavljati i neki novi estetski manifest, ali kada ti „estetski stavovi“ postanu dio ozbiljnih političkih programa/diskursa, onda to više nije samo šokantno, odnosno manje ili više, estetski neprihvatljivo. To onda postaje i vrlo ozbiljna politička platforma, koja zahtijeva (re)de-finiranje čitavog niza ne samo političkih, već i civilizacijskih tema i dilema, kao što su na primjer, odnos Istoka i Zapada, Rusije i Europe, tradicije i moderne…

(uvodni dio knjige: Jugoslavija: trauma vs identitet)

BILJeške:

1) I dan-danas postoje oni kojima „jugoslavenska ideja“ usprkos svim negativnim iskustvima i dalje nije strana. Jedan od njih je i Predrag Matvejević, koji smatra da je ta ideja u sebi nosila nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Ostaje nejasno jesmo li to doista i postali, ili je ta nada da ćemo u zajedničkoj državnoj zajednici biti slobodniji, samostalniji i važnije nego što smo to bili u nekim prijašnjim kombinacijama, ostala tek puki san mnogih naših idealista, koji se u realnosti nikada nije ostvario! Doduše, P. Matve-jević misli da se i pored raznih ograničenja (nažalost, autor ne osjeća potrebu da nam kaže koja su to ta „razna ograničenja“) živjelo dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Europe (isto tako, ostaje nejasno što autor misli o životu u zemljama Zapadne Europe, je li tamo svakod-nevni život, možda, bio nešto dostojanstveniji u odnosu na život u relativno demokratskoj Ju-goslaviji, ili ga tema „svakodnevnog života“ u tim zemljama, iz nekih samo njemu poznatih ra-zloga, ne zanima), koje su teško živjele pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom.

33

Doduše, P. Matvejević priznaje da je jugoslavenska ideja često bila „zapisivana lošim rukopi-som na stranicama naše povijesti“, ali i pored te konstatacije i on ima potrebu da nas, kao i neki drugi autori, podsjeti na činjenicu da se u recentnoj hrvatskoj povijesti nepotrebno po-tiskuje sve ono što se odnosi na kompleks „hrvatskog jugoslavenstva“, koji predstavlja čita-vu jednu fazu „kolektivne povijesti i to (one – op.Z.K.) za kolektivni identitet najodlučnije, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suočavanjem s re-alnim povijesnim okolnostima, sve to pretvoreno je u običnu fantazmu, onezbiljeno na ra-zinu pogrešne sanjarije. Bijeg u derealizaciju omogućio je masama najbezbolniju promjenu identiteta“ (B. Buden, 1998., 89). Na teorijskoj razini, ova je konstatacija, manje-više, prihvat-ljiva, ali trebalo bi biti politički korektan i reći da, pored ove, postoje i neke druge naše „de-realizacije“. Naime, trebalo bi se zapitati kako su se osjećali oni koji su se, ne svojom voljom, 1918. godine, preko noći, probudili u „novoj državi“ i kojima je nimalo nježno bilo sugerirano da je sve ono („konkretno iskustvo stjecano mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostima“/“hrvatski austroungarizam“) što je prethodilo toj „novoj državi“ tek puka fan-tazma, jedan pogrešan san! I ujedinjenje 1918. godine, pokoravanje novim gospodarima, ako želimo biti korektni, onda ćemo si priznati da nije bilo doživljeno kao nesretna prisila, nego kao ostvarenje davnašnje želje! Kao što se da vidjeti, sve je relativno, pa tako i sve naše dereali-zacije, koje su također proizvod određenih kolektivnih trauma, koje se, s vremena na vrijeme, mogu realizirati i kao čežnje za „reverzibilitetom historije“.

2) Doduše, među hrvatskim političarima bilo je i onih koji su se sve te probleme nešto druga-čije vidjeli i, koji su, vremenu usprkos, nudili i nešto drugačija rješenja od onih koja su bila „velikodušno“ nuđena! Tako će Stjepan Radić, u svom obraćanju, Središnjem odboru Narod-nog vijeća U Zagrebu, 1918. godine reći: “Gospodo! Vama su svima puna usta riječi: narod-no jedinstvo – jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I svi mislite da je dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govo-rimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljev-stvo, i da nas samo to, jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića može spa-siti i usrećiti... Vi, gospodo, upravo ni malo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose se-ljak hrvatski, neće ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se si-lom nameće... Vi, dakle, naš narod plašite (talijanskom opasnošću) kao malu djecu i mislite da ćete tako narod pridobiti za svoju politiku. Možda hoćete Slovence, ne znam; možda ćete pridobiti začas i Srbe; ali stalno znam da Hrvate za to pridobiti nećete, a nećete ih pridobi-ti zato, jer je sav hrvatski seljački svijet isto tako protiv vašeg centralizma kako je protiv mi-litarizma, isto tako za republiku kao i za narodni sporazum sa Srbima. I ako vi budete silom htjeli nametnuti svoj centralizam, evo što će se dogoditi. Mi ćemo Hrvati reći otvoreno, čisto i bistro:“E, ako Srbi uistinu hoće da imaju takvu centralističku državu i vladu, Bog im je bla-goslovio; ali mi Hrvati nećemo druge državne uredbe nego saveznu federativnu republiku.“ Kada bismo željeli biti maliciozni, onda bismo mogli pronaći, posebice kod „ranog Radića“, izjave u kojima on također dijeli mišljenje da su Hrvati i Srbi jedan narod. Konačno, i sam M. Krleža će 1956. godine u „Davnim danima“ zapisati da je naučio od đure Daničića:“ Hrvati i Srbi su jedan narod“(str.180).

3) Nema dvojbe da su za Krležu podjednako laž i prevara idolatrija jugoslavenske države u zna-ku kosovskog mita i romantični narativi hrvatskih pravaša o kontinuitetu hrvatskog državnog prava. Doduše, on će 1933. godine napisati da su Hrvati „kao nacija, u okviru državnog ujedi-njenja 1918., izgubili sve atribute svoje državnosti. Ti atributi bili su doduše lažno dekorativ-



34

ni, no ipak, stoljećima usprkos, oni su se očuvali kao preživjeli relikti i simboli jedne slobode, koja je bila negacija svake demokratske slobode, ali kao državnopravna draperija ipak nije bila lišena svake političke stvarnosti: kruna kao znamen suvereniteta, barjaci, grbovi, autonomija ... Iz bilo kakvog hrvatskog današnjeg konzervativnog aspekta, Hrvatima se ne može dokaza-ti da u Austriji nisu živjeli u kraljevini Hrvatskoj, a danas da nisu satrapija, kojom vladaju naj-anonimniji šefovi kabineta“. O važnosti i ulozi pamćenja za formiranje kolektivnog identiteta više kod Alaide Assmann, Duga senka prošlosti, Kultura sećanja i politika povesti, xx. vek, Be-ograd, 2011., posebice, prvi dio knjige, Teorijski osnovi, str.19-149.

4) Doduše, treba biti iskren i priznati da unutar te kakofonije svakojakih političkih glasova bilo je i onih razumnih. Tako je zastupnik Srpske demokratske stranke u Hrvatskom saboru Du-šan Popović, prema mišljenju Josipa Horvata on je. a ne Svetozar Pribičević, bio stvarni vođa Hrvatsko-srpske koalicije, na povijesnoj sjednici u Saboru, održanoj 4. srpnja 1918. godine, i više je nego jasno upozorio svoje kolege i ondašnju političku javnost da ćemo se poslije rješa-vanja političkih pitanja (čina ujedinjenja) nužno morati suočiti s rješavanjem jednako teških ekonomskih problema. A pitanje “seljačke politike” jedno je od takvih mučnih problema:”Pod seljačkom politikom ne mislim samo na govore o seljacima i naglašavanje seljačkih prava i pravica (otvorena aluzija na politiku S. Radića - op.Z.K.), nego pod seljačkom politikom mi-slim promjenu svih nužnih zakona, prema stanju i prilikama našega naroda... U nacionalnom pogledu dolazi na našu vladu velika i nova briga, a ta je briga seljačka politika. Ne će biti do-sta, da naša politika bude samo demokratska nego ona mora biti i seljačka... Tu treba mno-go inicijative, treba zadrugarstvo širiti ne samo jednostrano nego na svim poljima narodno-ga gospodarstva, kad već idemo, kako se čini, državnom gospodarstvu u susret. Treba probu-đivati interes kod našega naroda, kod našega seljaka, za pravilnu ekonomizaciju, za moder-no udruživanje...(...) Ne ide onako više, kao što smo se do sad držali, da nas iscrpljuje držav-nopravna politika... Ništa nije pogrešnije, nego kad netko kaže da se interesira samo s gospo-darstvom, a da ga se politika ne tiče. To nije istina. Gospodarstvo je sastavni dio politike. Ci-jeli život politike ne trpi specijalizacije”(citirano prema J. Horvat, Politička povijest Hrvat-ske, drugi dio, August Cesarec, Zagreb, 1990., str.54). No, daljnji tijek saborske rasprave po-kazao je da zastupnici nisu uopće shvatili ovaj pokušaj D. Popovića da se vladajuća politika u Hrvatskoj postavi na nove temelje, da joj se dadne novi sadržaj, tako što će joj se ukazati i vi-dici novih ciljeva. Stoga uopće nije čudno što se u nastavku svoje rasprave i D. Popović pole-mizira s onim zastupnicima Čiste stranke prava, koji su u saborsku raspravu unijeli i određe-ne “subverzivne/razlikovne elemente”, kao što je to narativ o hrvatskom povijesnom držav-nopravnom kontinuitetu:”Ja sam skeptičan prema onoj gospodi, koja misle da mogu govori-ti o potpunom ujedinjenju, koji govore o rješenju jugoslavenskoga pitanja onog časa, kad u isto vrijeme govore o zadržanju historijskih - (...) - nomenklatura, historijskih teritorija i kon-tinuiteta. Neka mi dozvole gospoda: ja sam čisti centralista. To ja priznajem, ali kažem: ako se Jugoslaveni mogu ujediniti, to će biti onda kad se pređe preko onoga, čime nas je histori-ja odijelila; kad se pređe preko onoga, što je tradicija odijelila, te kad se dođe do jednog shva-ćanja, do jednog osjećaja, a za ime se neće pitati. Svako drugo shvaćanje vodi u nazadak. Ra-dimo li protivno, doći ćemo do slovenske grupe, do hrvatske grupe i do srpske grupe. Time je jedinstvo dobilo novu biju i farbu. Prema tome će svaka grupa imati po svojim interpreta-cijama pravo na svoje državno uređenje. Nemojmo se varati, jer ćemo opet doći do toga, kao što je prije bilo, da smo se 40 godina pravdali, je li Bosna hrvatska ili srpska. To će biti politič-ki i nacionalni princip, ali neće biti narodno ujedinjenje. (...) Ta će ideja pobijediti, pa zato ka-

35

žem otvoreno, pred licem svega naroda, da sam ja i Hrvat, Srbin i Slovenac, ili ako hoćete ni-jedno, nego sam pravi pravcati Jugoslaven...(...) naravno da sam Jugoslaven, pa šta bi drugo i bio i tražio sam neka se pristupi rješavanju pitanja jugoslavenskoga i to ne policijskim mjera-ma... (...) Neka se ispitaju životni uslovi i neka se dovedu u sklad s istinom, pa će se taj problem jako brzo riješiti”(J. Horvat, 1990., 55). Doduše, ne misli D. Popović da i zastupnici Čiste stran-ke prava “nisu Jugoslaveni (...), ali s jednom separatističkom i malo imperijalističkom koncep-cijom, koja pokazuje da se nalaze u političkoj zabludi... Hoću još jednu stvar da prečistim: (...) zastupnici imperijalističko-separatističke politike, koji drže da se narodna pitanja ne rješavaju životnom borbom na temelju omjera sila, nego koji s pristaše stare kabinetske politike i drže, da se u posebnim spekulativnim konferencijama može učiniti, držim da će se razočarati”(isto). Nema nikakve dvojbe da u ovome drugom dijelu svoje saborske rasprave D. Popović trenutnu situaciju, povijesni trenutak sagledava isključivo iz perspektive pobjednika/Srbije, a sve one detalje koji se ne uklapaju u njegovu idealnu viziju budućih odnosa u novoj državi jednostav-no smatra “nepotrebnim viškom” koje treba što prije eliminirati. A upravo je taj “nepotrebni višak” trebao biti upozorenje da stvari oko ujedinjenja i života “poslije” toga čina neće biti baš tako jednostavne kao što se to pristašama centralizma činilo!

5) O tome vidjeti I.B.Neumann, Upotrebe drugog, „Istok“ u formiranju evropskog identiteta, Služ-beni glasnik,Beograd,2011.,posebice poglavlje, Stvaranje regiona: Severna Evropa, str.135-163.

6) Usp. Stella Ghervas&Francois Rosset, Mesta Evrope, Mitovi i granice, xx vek, Beograd, 2010., posebice tekst Rene Sigrist&Stella Ghervas, Evropsko sećanje u vreme „paradigme žrtve“, str.281-319.

7) Yutel koncert za mir, održan 28. srpnja 1991., u sarajevskoj Zetri, prema našem mišljenju, ne predstavlja nikakav simboličan čin otpora tadašnjoj bezumnoj politici, već upravo obr-nuto: taj koncert bio je u funkciji promicanja jugoslavenskog nacionalizma! U sjećanju mi je ostala znakovita pjesma beogradskog benda EKV „Ovo je zemlja za nas“, gdje je nedvoj-beno da se sintagma „zemlja za nas“ odnosi isključivo na Jugoslaviju. No, i ta, kao i uosta-lom neke druge, jednako naivne reakcije, nisu više mogle bitnije promijeniti tijek povijesti. Puno ranije od ovoga koncerta svatko je znao svoju ulogu, treba se samo prisjetiti koje su se samo zastave vijorile na političkim skupovima krajem 80-tih godina (doduše, taj sarajevski koncert predstavlja izuzetak, jer na tom koncertu dominirale su jugoslavenske zastave sa so-cijalističkim obilježjima, zvijezdom), koje su se pjesme puštale, uopće ikonografija s tih po-litičkih skupova nedvosmisleno je ukazivala da je jugoslavenskom projektu došao kraj i da su, neki drugi, prije svega, političke elite odlučile da će na ovaj „sastanak s poviješću“ svje-sno zakasniti. Naime, te elite mnogo su ranije donijele političku odluku da na društvene iza-zove vremena neće odgovarati, jer one su bile svjesne da više nisu u stanju ponuditi neku racionalniju političku rekonstrukciju savezne države. Taj scenarij više nitko nije mogao na-rušiti, pa čak ni „buntovni! glazbenici, koji su koncertom za mir željeli, prije svega, konzer-virati postojeće neprihvatljive odnose u jugo-društvu, gdje će se i dalje svi oni Drugi (ma-njine, „nevidljive“ nacije, slabi subjekti...) sustavno isključivati, eliminirati, porobljivati... Postavljamo logično pitanje: kako to da se nitko od tih glazbenika, koju godinu ranije, nije so-lidarizirao sa stradanjem kosovskih rudara, ali je zato đ. Balašević, u maniri pravog falš-hu-maniste, hrabro otpjevao „Ne lomite mi bagreme“. Isto tako, ne treba zaboraviti da ovaj glaz-benik, u svim svojim javnim nastupima, koncertima, televizijskim emisijama, krajem 80-tih godina, izlagao poruzi sve nacionalizme osim jugoslavenskog/srpskog! A neposredno posli-je Brozove smrti otpjevao je „Računajte na nas“, koja je trebala postati himna jugoslavenske



36

omladine. Bez obzira na potporu državnih aparata ova pjesma/projekt nije uspio. A bilo je i onih (npr. srpski pjesnik Jovan Zivlak), koji su javno progovorili o ideološkoj pozadini ove pje-sme/projekta i stvar nazvali pravim imenom: populistička demagogija kojom se pokušava oži-vjeti nešto što je odavno mrtvo: bratstvo i jedinstvo, vjera u samoupravni socijalizam, politika nesvrstanosti, radne akcije...!

8) Tako će i jedan od likova u romanu „Vreme smrti“, srpskog pisca D. Ćosića, otac Bo-židar, jugoslavenstvo pripisivati obrazovnom sloju – političarima i intelektualci-ma, implicirajući da se radi o jednoj bezvrijednoj utopiji, čisto intelektualnoj fantazi-ji, koju intelektualci silom nameću „nevinom“ narodu: “Ja se, sinko, plašim da mi do-bijemo ovaj rat onako kako su ga naumili da ga dobiju Pašić i naši političari. Profeso-ri i đaci... Čitaš li što ovih dana pišu novine o našem ujedinjenju s Hrvatima i Sloven-cima? Te ona deklaracija u Skupštini o ratnim ciljevima Srbije i stvaranje velike drža-ve svih Srba, Hrvata i Slovenaca. Tri vere, jataganima i ognjem zavađene i krvlju razde-ljene, da se sada, eto tako, slože u jednu državu! Koja vaška, koja guja ušprica taj otrov, tu smrtonosnu bolest u srpske glave, pitam se glasno, doktore, kad god ostanem sam. Kakvo ujedinjenje s katolicima, i s čim ujedinjenje? Posle tolikih zločinstva te naše bra-će u švapskim uniformama, ko razuman može da veruje u jedinjenje i mir s njima? Za-peli da nam poslednje semence zatru, a mi uprli svi da izginemo za njihovu Dalmaci-ju i ujedinjenje s njima. Danas se koljemo do zatiranja, a sa ciljem da se sutra, ko prete-kne, ujedini u jednu državu! Od Stefan Nemanje, eto tako, u srpskom narodu nije bilo bezumnijeg cilja. Što ćutiš? Vidim da ste se vi školovani zaputili pravo u ambis, al* što ovaj nesrećni narod gurate tamo?“(Vreme smrti, Prosveta, Beograd, svezak 3, str.438). „Slučaj Ćosić“ paradigmatičan je primjer za ponašanje pisaca-političara na ovim pro-storima: u ranoj mladosti Dobrica Ćosić javno zagovara jugoslavensku ideju, odušev-ljen je povijesnom ulogom Josipa Broza, nekritički pretjeruje u veličanju Tita, partizan-skog pokreta, komunizma, partije (posebice u romanu „Daleko je sunce“), a od kraja 60-tih godina prošloga stoljeća, njegovo, i književno (romani „Deobe“, „Koreni“, „Vre-me smrti“), i političko djelovanje (publicistički tekstovi, javni istupi na raznim tribina-ma, kao i djelovanje u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Društvu književnika Srbi-je, polemike...), doživjelo je bitnu ideološku metamorfozu, tako što poslije nekih neu-godnih iskustava odustaje od svojih mladenačkih ideala i postaje glavni korifej redu-ciranog srpskog nacionalističkog programa. A u odnosu prema „albanskom pitanju“ u bivšoj Jugoslaviji njegov program je ekstrat najgoreg mogućeg šovinizma i rasizma! No, ne treba biti isuviše strog prema Ćosiću, jer te metamorfoze događale su se i mnogim drugim intelektualcima i piscima i između dva svjetska rata; mnogi od njih (npr. T. Uje-vić koji je govorio da se priznaje Srbinom baš zato što je Hrvat) vrlo su rano shvatila da je cjelokupna društvena praksa u zajedničkoj jugoslavenskoj kući zapravo samo velikosrpski dekor. Stoga nas uopće ne treba čuditi što je razočarenje u političko-ekonomsku stvarnost dovelo do toga da su se i mnogi govorljivi „jugoslaveni“ (P.Skok, I. Vojnović, T. Maretić...) okrenuli od daljnje nekritičke promocije ideje jugoslavenstva. O tome više kod Ivana J. Boškovića, Orjuna, Ideologija i književnost, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.

9) O važnosti konsocijacijske demokracije vidjeti našu knjigu Politka.Kultura.Identitet, (in-terkulturalni dijalog), ŠK, Zagreb, 2013., posebice u tekstu: Svi naši logori (ili o odgovor-nosti), str.103-132.

37

10) Demokratska tranzicija nužan je preduvjet „emancipacije“ bilo koje države istočne i sred-nje Europe. I bez prihvaćanja demokratskih pravila igre niti jednoj državi neće biti dopu-šteno bilo kakvo približavanje državama Zapadne Europe. Name, na ovim južnoslavenskim prostorima, ni demokracija ni pravna država nikada nisu mogli dobiti prednost pred zahtje-vom: prvo etnička država, a tek onda, možda, i demokracija! Doduše, bilo je i onih koji su vrlo ozbiljno između demokracije/pravne države i etničke države stavljali znak jednakosti. U svojoj se novijoj povijesti Hrvatska barem tri puta pokušala približiti vrijednostima koje su se prakticirali u državama Zapadne Europe. Prvi takav pokušaj dogodio se s nacional-nim buđenjem/ilirskim preporodom u xIx. stoljeću, drugi 1918. godine kada su poslije pada Austro-Ugarske Monarhije stvorene temeljne pretpostavke za jednu neovisnu egzistenci-ju, i, napokon, treći pokušaj započeo je 1989. godine (iako je imao svoju neuspjelu „uvertiru“ 1971. godine), a kulminirao je 2013., kada je Hrvatska konačno postala punopravnom člani-com Europske unije! No, treba reći da onaj prvi pokušaj „emancipacije“ do kojeg je došlo ti-jekom revolucije 1848. godine, nije vodio zakonomjerno prema neovisnosti, što je i bilo lo-gično, jer nisu postojali jedinstveni modeli, „koji bi bili prihvatljivi svim nacionalnim čini-ocima i nemogućnost da se odredi zbir polazišta, imaju za posljedicu razmišljanje da samo Monarhija može da stvori takav model i, kako je to rečito formulisao Palacki „da je nema, trebalo bi je izmisliti“. Duboko transnacionalna i višejezična priroda dinastije, vojske, biro-kratije, predstavlja suštinu Carstva. Problem je nastao tek posle 1848. godine kada je ono bilo ugroženo i 1918. godine kada je nestalo. Civilizacija koju je stvorilo Habsburško car-stvo sastoji se od vrlo specifičnih lokalnih identiteta, koje je formulisao regionalni patrioti-zam (Landespatriotismus), skupa „malih otadžbina“ koje čine jedinke različite po jeziku iz-ražavanja i veroispovesti. Višestrukost identiteta jedne iste osobe ne omogućava joj oprede-ljenje za jednu naciju, i problem je utoliko veći zbog raznolikosti okruženja i pokretljivosti karijera“(Ch. Horel, 2012, 211). Inače o svemu tome više vidjeti kod Ch. Horel, Srednja Evro-pa. Od ideje do istorije, CLIO, Beograd, 2012.

11) Z. Kramarić, Identitet, Tekst, Nacija: Interpretacija crnila makedonske povijesti, Ljevak, Za-greb, 2009.

12) O tome više kod E. Gellner, Nations and nationalisms, Oxford, 1983. U ovoj knjizi autor je promovirao provokativnu postavku da je nacije stvorio nacionalizam, a ne obrnuto – da su osjećaji primordijalnog nacionalnog identiteta retroaktivno konstruirali ideolozi xIx. sto-ljeća kao svojevrsni sindrom lažnog sjećanja. Usp. J. Assmann, „Kollektives Geschichte und kulturelle Identitat“, u: Kultur und Gedachtnis, ur. J. Assmann&T. Holscher, Frankfurt am Mein, 1988., str.9-19.

13) Da bi građani imali podjednak interes za demokraciju oni, prije svega, moraju imati jedna-ku sposobnost za djelovanje u svim ključnim političkim institucijama i središtima moći. O tome više u tekstovima D. Helda!

14) Više o tome kod B. Budena, Vavilonska jama, O (ne)prevodivosti kulture, Reč, Beograd, 2007., str.165. Treba reći da je ideja subaltern studies rođena sedamdesetih godina u Velikoj Britani-ji, kada su engleski marksisti (R. Williams, S, Hall…) upoznali sa spisima talijanskog marksi-ste A. Gramscija, koji su radikalno transformirali engleski marksizam.

15) No, ta svjesna praksa dezintegracije hrvatske države traje sve do naših dana! Jer kako dru-gačije objasniti da je u svojoj Božićnoj poslanici od 6. siječnja 2014. godine srpski patrijarh Irinej čestitao Božić braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, Kordunu i Ba-niji! A krajem 2013. godine predsjednik Srbije T. Nikolić ustvrdio je da Bunjevci nisu ni Hr-



38

vati ni Srbi, već da predstavljaju autentičnu etničku skupinu. Isto tako, i u socijalistič-koj Jugoslaviji, prilikom popisa stanovništva država je svjesno poticala regionalno izjaš-njavanje svojih građana, pa su se nudile odrednice: „Istrijanin“, „Slavonac“, „Dalmatinac“... Nadasve je zanimljivo da je, u jednom većem razdoblju hrvatske povijesti, latinski jezik bio taj koji je pridonosio održavanju svijesti o jedinstvenoj hrvatskoj književnosti u trenucima naj-teže kulturne i političke rascjepkanosti. Latinski ne samo što je djelotvorno prevladavao cen-trifugalne regionalizme, već je ujedno sudjelovao u pospješavanju konstituiranju svijesti o važnosti jedinstvenoga standardnog hrvatskog jezika.

16) Vidjeti J. Šidak, Ilirski pokret, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća), uredila Mirjana Gross, izvanredno izdanje SNL, Zagreb, 1981.

17) Ovdje preuzimamo teze R. Guha, jednog od utemeljitelja Subaltern Studies Project, i povjesni-čara koji se kritički odnosi spram indijske historiografije, koja je, prema njegovom mišljenju, elitistička i u svom kolonijalističkom, i u svom građansko- nacionalističkom obliku. A intere-si elitističke politike isključuju „politiku naroda”/indijskih seljaka koja je i u doba britanske kolonijalne vladavine bila autonomna! I ako povučemo paralelu s Hrvatskom, onda je mo-guće uočiti čitav niz sličnosti: i hrvatski su seljaci između dva svjetska rata organizirali čitav niz spontanih ustanaka, koji su isključivo zbog ideoloških (pacifističkih, politika Mahmatme Ghandija uopće nije bila strana politici S. Radića) stavova prvaka HSS, ostajali ograničeni na lokalnu razinu i nisu, nažalost, prerasli u “nešto više”! Ali, treba biti iskren i reći da je upra-vo S. Radić bio taj koji je na hrvatsku političku scenu uveo “narodne mase”, pa onda one op-tužbe režima da je on, zapravo, boljševik i nisu tako besmislene kao što se to na prvi pogled čini. Nema dvojbe da je S. Radiću bilo jasno da je još u xIx. stoljeću hrvatski seljak, u pravo-me smislu te riječi, postao nacionalno biće. „Seljaštvo se shvata kao jedna vrsta živog mu-zeja nacionalnih korena, pošto je zahvaljujući svojim tradicijama očuvalo jednu vrstu direk-tne veze sa velikim precima. Pretpostavlja se takođe da je ono tesno povezano sa nacionl-nim tlom. Nije, dakle, iznenađujuće da se onda umnožavaju etnografska istraživanja i zbir-ke, čiji je eksplicitni cilj da se istaknu autentične osnove nacionalnih kultura“(A.M. Thisse, 2009, 341). O tome više kod R. Guha, “On Some Aspects f the Historiography of Colonial In-dia”, u: Vinayak Chaturvedi (ur.), Mapping Subaltern Studies and the Postcolonial, London/New York, Verso, 2000.

18) Dovoljno je vidjeti tekstove Koste Novakovića o kolonizaciji i srbizaciji Kosova, u kojima ovaj srpski socijalist tužno konstatira da od 1912. godine seljačka Srbija više ne postoji, odnosno da je tu Srbiju supstituirala imperijalistička Srbija, pan-Srbija, sa svojom pan-srpskom dina-stijom, pan-srpskim militarizmom, pan-srpskim fantazmama..., koji se ni na koji način ne odnose na svakodnevni život srpskog seljaštva. Potisnut na društvenu marginu, prisiljen na šutnju, srpskom seljaku jednako tako nije dopušteno aktivno sudjelovati u bilo kakvim bit-nim društvenim procesima/promjenama. Usp. K. Novaković, Makedonija Makedoncima, ze-mlja zemljoradnicima, 1924. Naime, ova knjiga pisana je protiv svih tadašnjih, ali i budućih državnih projekata, koji su za cilj imali pojačanje „nacionalnog elementa“ u „oslobođenim krajevima“, i to prije svega u „historijskom srcu“ Stare Srbije. Povijest će pokazati da ta poli-tika homogenizacije (resrbizacije, reslavizacije) doživjela totalni politički i moralni krah. Vi-djeti Ch. Giordano, Ogledi o interkulturalnoj komunikaciji, xx vek, Bograd, 2001., posebice poglavlje Reteritorijalizacija identiteta i konflikata, Povratak nacionalne države u Centralnoj i Istočnoj Evropi, str.205-239.

39

19) O fenomenu hrvatske šutnje više u našem tekstu „Identitet i trauma, političko-kultur-ni značaj 1971. na formiranje hrvatskog identiteta“, Republika, br.5/2013., str. 29-46. I u ovome smo tekstu pokušali pokazati da teza talijanskog filozofa A. Gramscija o tome da svaki nedovršen proces stvaranja nacije uvijek predstavlja sigurnu najavu za totalitar-no (fašističko/boljševičko) preuzimanje vlasti! Na sličnom tragu razmišlja i makedonski povjesničar sa stalnim boravkom u Americi Trajan Stojanović, koji u svojoj knjizi „Balkan-ski svetovi“ relativizira postojanje građanske kulture u Hrvatskoj pa, prema tome, i kla-se koja tu kulturu stvara, jer do razvoja građanskog društva nije došlo, isprva zbog popu-lizma i fašizma, a kasnije zbog komunizma i ekskluzivnog kolektivizma, a iznova je „jed-no od glavnih žarišta ovog duha u Hrvatskoj (zanimljivo da te tendencije ovaj povjesni-čar, inače učenik slavnog F. Braudela, uopće ne primjećuje u Srbiji – op. Z.K.), privuče-na, kako se čini, herderovskom idejom rđavo definisanog „unutarnjeg jezika“ i fihteov-skom idejom o državi kao umetničkoj tvorevini čija je svrha kultura – kultura koja ospo-sobljava individuu da postigne potpunu slobodu kroz sjedinjavanje sa autentičnom naci-jom“(1997., 347). No, nama se pak čini da su u Hrvatskoj ovoga momenta djelatni posvema suprotno ponašanje od opisanog, jer hrvatska, i politička, i akademska elita, još uvijek se ne želi odrediti spram dominantnih svjetskih procesa, procesa globalizacije i svih onih de-rivata koji su logične posljedice jednog takvog homogenizirajućeg i obvezujućeg procesa... Katarina Luketić u knjizi „Balkan: od geografije do fantazije“, Algoritam, Zagreb, 2013. go-dine pokazala je da ovom autoru nije strano krajnje pristrano političko zaključivanje i selek-tivan pristup u interpretaciji prošlosti i sadašnjosti naroda Balkana. Tako će, T. Stojanović u spomenutoj knjizi, između ostaloga, tvrditi da su Srbi povijesno najugroženiji narod, koji je najviše stradao u ratovima 90-tih godina prošlog stoljeća i da je sve u Jugoslaviji započe-lo onoga trenutka „kada su Slovenija i Hrvatska omalovažile kosovski mit Srba“(1997.,359). I nije im bilo dovoljno to što su svjesno ignorirali „svete“ srpske mitove, već da bi se što više distancirali od Srbije te republike uvele su, vjerovali ili ne, i „višepartijski sistem“(isto, 358)! Doduše, bilo bi nadasve zanimljivo čuti objašnjenje autora o „logičnoj i prirodnoj“ svezi izme-đu mitova/mitske svijesti i građanske kulture.

20) U svojoj knjizi “Uspomena na političke ljude i događaje“, I. Meštrović krajnje pedantno bilje-ži neke od promjena u percepciji političke i ine stvarnosti kod monarha/kralja Alesandra Ka-rađorđevića. Doduše, nismo sigurni koliko je kralj Aleksandar bio iskren u svim tim njihovim relativno čestim razgovorima, ali neprijeporno je da se tijekom vremena, u ovisnosti od poli-tičkih kretanja u državi, bitno mijenjala njegova percepcija stvarnosti!

21) Ovo sjećanje I. Meštrovića potvrđuje i V. Maček u svojoj autobiografiji, gdje možemo proči-tati da mu je nekoliko dana prije puta kralja Aleksandra u Francusku došao I. Šubašić sa slje-dećom porukom kralja: „Kažite dru Mačeku da ću ga osloboditi, čim se vratim iz Francuske. Onda ću s njime osobno pregovarati“(1957., 160).

22) I ne samo V. Becić, već i I. Meštrović, svjesno odustaju od njima prirodnije i prihvatljivije sred-njoeuropske kulture, kojoj u svakom pogledu, i politički i kulturološki, pripadaju, ali kako su u međuvremenu prihvatili jugoslavensku ideologiju, ona ih, i politički i estetski, jednostav-no „gura“ prema „srpskom „varvarizmu“(A.B. Wachtel, 2001., 68), koji je svoju snagu nalazio isključivo u junacima iz južnoslavenske usmene poezije, Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću, majci Jugovića, guslarima... Uloga folklora, za razliku od „srpskog varvarizma“, u hrvatskoj umjetnosti, odnosno književnosti, čak i poslije prihvaćanja novoštokavštine, bit će svedena isključivo na funkciju umjetničkog/književnog subkoda, „što nalazi svoje konkretne odraze



40

prije svega u stilizacijskim postupcima (u tragediji I. Vojnovića „Smrt majke Jugovića“, gdje naslov djela nedvosmisleno upućuje na narodnu pjesmu, a autor koristi i desetosložni stih, ipak i leksička i sintaktička struktura te drame, kao i njena opća kompozicija pripadaju mo-dernizmu i tu dramu/tragediju nikako nije moguće čitati isključivo unutar folklorne tradici-je – op. Z.K.). Vukova reforma (ostavljajući po strani njene ideološke motivacije) predstavlja za Hrvate isključivo jezični, ili, točnije, ortolingvistički problem, naravno, sa svim svojim po-znatim posljedicama“(M. Dambrowska-Partyka, 1987., 36). U tom smislu Marie-Janine Calic samo je djelomice u pravu kada konstatira da predaje i legende o Kosovskoj bitci „nisu ušle samo u srpsku nacionalnu mitologiju već su pružale jednu isto tako bogatu osnovu za kon-struisanje zajedničke jugoslavenske kulture. Tome je doprinelo to što su neki istorijski epovi bili podjednako zastupljeni kod Srba, Hrvata i Slovenaca, poput onog iz 14. veka o srpskom junaku Kraljeviću Marku, ikoni pravičnosti u borbi protiv Turaka (...)(2013, 63). No, i autorica je itekako svjesna da su „stari narodni epovi i njihove moderne adaptacije stvorili univerzum znakova, metafora i mitova iz kojeg se svaka slobodarska ideologija mogla crpsti sopstveni smisao. Oni su stvarali grupnu koheziju, davali legitimnost autoritetu i vlasti, stvarali norme i vrednosti i usmeravali na konkretno delanje“(isto), ali da to nije jedina funkcija nacionalnih ideologema, jer u obrnutom smjeru prihvaćanje tih ideologema ići će puno teže, „jer je jugo-slavenstvo istovremeno služilo dvema različitim identitetskim predstavama, koje se pak nisu uvek mogle jasno međusobno razgraničiti: s jedne strane hrvatskoj, s druge srpskoj. Ovo je kod srpskih intelektualaca potpirilo strahove od kulturne inflitracije i tuđeg uticaja hrvatske nacionalne ideologije pod velom jugoslavenstva“(isto). I ako zanemarimo političku dimenziju Vidovdanskog hrama, koju je hrvatski kipar I. Meštrović izložio 1911. godine u Rimu, onda se ovo njegovo svjesno transportiranje herojstva srpske narodne epike u žanrove kulturne viso-ke moderne i moglo dogoditi isključivo kao kombinaciju katoličkih i pravoslavnih elemenata, kojima je još dodao „i stilske elemente secesije, i na taj način stvorio idealnotipsku reprezen-taciju jugoslavenstva“(Marie-Janine Calic, 2013, 77), koju je, u konačnici, svatko mogao inter-pretirati prema vlastitoj (nacionalnoj) paradigmi! No, isto tako, treba reći da je kosovski mit koji je sublimirao ne samo povijest srpskog naroda, već, kao izvor inspiracije, odredio i njego-vu kulturu, prestao važiti onoga trenutka kada je „carstvo“ ostvareno, odnosno kada se srp-stvo po prvi put našlo ujedinjeno pod jednim državnim krovom. I upravo iz tih razloga I. Me-štroviću nikada nije bilo omogućeno da dovrši svoj Vidovdanski hram: ono što je 1911. bio političko-estetski poželjan projekt, poslije čina ujedinjenja postaje suvišan, nebitan, jer se, u međuvremenu, jedan politički narativ, ostvario!

23) Tako će jedan od junaka Krležinih „Zastava“ reći:“… u redu, ako ono dolje nisu Srbi, molim, priznajem, nisu, ali nisu boga mi, ni Bugari“., M. Krleža, Zastave, knjiga druga, NIŠRO Oslo-bođenje, Sarajevo, 1982., str.28. A glede različitih pogleda na Makedoniju još je zanimljivi-ji dijalog, koji u, u prvoj knjizi Zastava, vode Kamilo i njegov beogradski prijatelj, Tunguz: - Ne razumem, i te vaše reči samo su reči, prosto ne mogu da vas sledim, brate, ne znam štohoćeš da kažeš, čoveče, kakve formule, i koje nove, savremene formule, i zašto? -Ne znam, ali osjećam da je ovo sve zajedno jedna velika ciganska mahala sa svojim ha-novima i hamamima, sa svojim bezistanima i džamijama i turskim tamnicama, da je sve kako jeste zapravo bijedna panorama sa kulisama od nečega što se preživjelo, što tre-ba da se zaboravi, sve samo jedna prividnost, mislim ono što Francuzi zovu trompe-l*oeil, ovaj trompe-l*oeil treba da se izrazi nekim novim, savremenim formulama evrop-skim, svakako ne deseteračkim, arhajskim, patrijahalnim. Na tako romantičarski na-

41

čin mislili su naši stari da bi ih trebao „probuditi viteški duh“ naivnim parolama:“Pesma nas je održala, njojzi hvala“, a meni danas takvi loši stihovi ne govore više ama baš ništa. - Znači, sve ovo što vidimo, sve ovo pod Markovom kulom tebi ne govo-ri ništa, prijatelju, dobro, u redu, a zatim ako je tako, što da se po tebi radi? - Ne znam, trebalo bi vladati materijom, trebalo bi biti u sedlu, trebalo bi detalj-no poznavati prilike ove nesretne zemlje, a propos, jeste li imali u ruci Misirkova? - Vrlo važno, bugarski agent, i onaj Horn, ono je austrijski agent, i stari vaš Jagić, taj govori za račun austrijske vlade, nemate vi pojma, gospodo, o čemu se radi. „Tko drži Makedoniju, drži Balkan“, to je aksiom, a ostalo sve šućmućpaprolij, bato moj! Za ove tvoje teorije švapske, da li je sve ovo ovde u Makedoniji trompe-l*oeil ili ne, nemamo mi sada vremena, sad se ne radi o filozofskim rasprama, nego ko će koga, razumeš li me, mi Bugare ili Bugari nas, a što o tome misle gospoda Giljferding ili Miljukov, baš nam puca prsluk…“(1982., 253-254). Ne možemo se oteti dojmu da su ove (kao, uostalom, i mnoge druge) Krležine opservacije o Makedoniji obič-ne, naknadne ideološke konstrukcije. Naime, teško možemo povjerovati da je Kamilo/Krle-ža u to vrijeme uopće čuo za Misirkova, a još manje je vjerovati da je imao prilike čitati njegov tekst „Za makedonskite raboti“, koji je objelodanjen 1903. godine!? Koliko je nama poznato taj tekst „otkrio“ je, tek sredinom četrdesetih godina prošloga stoljeća, posvema slučajno B. Koneski, u nekoj od sofijskih biblioteka. Stoga bi neki makedonski interpretatori (npr. N. Ra-dičevski), koji se bave makedonskim temama u Krležinom opusu, morali u ime znanstvene objektivnosti i kritičnosti, suspendirati svoje nekritičko oduševljenje nekim Krležinim opser-vacijama/konstrukcijama o Makedoniji. To nikako ne znači da Krleža nije imao pozitivan od-nos prema „makedonskoj kauzi“, ali svaku analizu njegovih stavova o Makedoniji trebalo bi pratiti i njihova objektivizacija i kontekstualizacija! Nemamo ništa protiv određene ideološke bliskosti, koja postoji između pojedinih interpretatora i velikog pisca u odnosu prema „make-donskoj kauzi“, ali nekritička i pretjerana artikulacija patriotizma obično nema puno veze sa znanstvenom ili bilo kojom drugom vrstom objektivnosti.

24) Usp. W. Benjamin, Uber den Begriff des Geschichte, VII, u: Gesammelte Schriften, Frankfurt a.M., 1991. Stavovi koje je W. Benjamin iznosio u ovim tekstovima bitno su utjecali na mi-šljenje europske intelektualce koji su pripadali generaciji 1968. godine. Naime, W. Benjamin ih je naučio da se umjesto s pobjednicima identificiraju s pobijeđenim:”Oni koji sada vlada-ju nasljednici su, međutim, svih nekadašnjih pobjednika. Poistovjećivanje s pobjednikom ide (upravo je to bila praksa hrvatskih unitarista, koji su se krajnje nekritički poistovjećivali s po-bjednicima - op. Z.K.), prema tome, uvijek na ruku onima koji sada vladaju. (...) Svaki onaj koji je sve do ovoga dana ikada odnio pobjedu maršira u trijumfalnoj povorci s kojom današ-nji vladari koračaju preko onih koji danas leže na zemlji”(1991., 254). A, s druge,pak, strane Meštrovićevi spomenici iz Vidovdanskog ciklusa, na najbolji mogući način, ilustriraju „što zapravo znači kolektivni identitet vezivanjem za zajedničku prošlost i obvezivanjem na za-jedničko sjećanje. Spomenici oličavaju prošlost u reljefima, frizovima, alegorijama, figurama i imenima. Oni su „čas istorije pretvoren u kamen“(...). U žanru spomenika istorija postaje instrument politike. Istorijsko obrazovanje sprovodi se stvaranjem nacionalnih mitova“(A.Assmann, 2002.,52).

25) O dualizmu kulture i politike više Gayatri Chakravorty Spivak, Kritika postkolonijal-nog uma, Ka istoriji sadašnjosti koja nestaje, Beogradski krug, Beograd, 2003. Nada-lje, ovaj dualistički odnos između kulture i politike jednostavno, u složenim državnim za-jednicama, mora, prije ili kasnije, dovesti i do prvih otvorenih antagonizama izme-



42

đu pojedinih etničkih identiteta unutar te zajednice. Mogli bismo postaviti i jednu po-malo heretičnu tezu: svaki pokušaj da se „kompleksnost“ tih zajednica pokušava rela-tivizirati, odnosno da se, po svaku cijenu, inzistira na prakticiranju „jugoslavenske ide-je“, u konačnici, nužno dovodi do trajnih napetosti između različitih etničkih posebnosti. Tako u makedonskoj povijesti sve do 1918. godine teško možemo pronaći primjere nekog oz-biljnijeg sukobljavanja, odnosno iskazivanja nacionalne netrpeljivosti između makedonske i albanske zajednice, ali od tada ti će sukobi postati „normalna“ i svakodnevna pojava, koji tra-ju sve do današnjih dana.

26) O tome više kod A.D. Smith, Nacionalizam i modernizam, Kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizama, Politička misao, sv.43, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagre-bu, 2003. Hrvatski nacionalizam, prema mišljenju A. Smitha, pripada kulturnom modelu naci-onalizma, uostalom kao i većina nacionalizama u istočnoj Europi. Ali, ipak postoje neke bitne razlike između tih istočnoeuropskih nacionalizmima, jer Slovenci, Slovaci i Ukrajinci ne posje-duju puno etničkih osjećaja, nemaju ni domaću elitu ni zasebne institucije, a sve te elemente – i etničke osjećaje, i domaću elitu, i bogato pamćenje, koje se kroz nacionalne institucije (akade-miju, sveučilište, čitaonice, biblioteke, galerije...) vremenom konzerviralo, arhiviralo – Hrvati (a to se odnosi i na Čehe, Poljake i Mađare) su sve to ne samo posjedovali, već i ljubomorno čuvali. I to je taj „prtljag“/državnopravna tradicija, koji su Hrvati unijeli u tu novu, jugoslavensku za-jednicu i, posvema je logično da oni od svega toga, u toj novoj zajednici, ne mogu samo tako odustati u ime nekih „viših“ i ne uvijek do kraja jasnih ciljeva! Tim više, što se radi o tradiciji spram koje se gaje isključivo pozitivne, a vrlo često i nekritičke emocije! O tome više u našem tekstu: Identitet i trauma, (političko-kulturni značaj 1971. na formiranje hrvatskog identite-ta), Republika, br.5/2013., str.29-46.

27) O tome više kod Dubravke Oraić-Tolić, Muška moderna i ženska postmoderna, Rođenje vir-tualne kulture, Ljevak, Zagreb, str.290. Za razliku od dinamičnih hrvatskih nacionalnih shva-ćanja, srpska su bila statična. „(...) tamo gdje je hrvatska zaokupljenost uzajamnošću slaven-skoga svijeta povremeno vodila prema hrvatocentričnim ideologijama (Vitezović), čvrsto sr-bocentrično stanje srpskih nacionalnih shvaćanja bila je nepropusno za slavenofilske misli. Srbi su osjećali zajedništvo s pravoslavnim Slavenima, osobito s Rusima, ali oduševljenje za ono što je slavensko nije nikada prevladalo, što se inače događalo i Hrvatima i nekim drugim slavenskim narodima (Slovencima, Česima)“(I.Banac, 1988., 107). Upravo zbog toga Hrvati su bili spremni u ime apstraktnog jezičnog jedinstva žrtvovati svoju „pisanu“ tradiciju, a prihva-titi „nepovijesnu“ usmenu, koju su odavno prevladali. Usp. Z. Kravar, Komparatističke kate-gorije i hrvatsko-srpski književni odnosi, Komparativno proučavanje jugoslavenskih književ-nosti (2), posebno izdanje Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagre-bu i časopisa „Gesta“, Varaždin, 1987., str. 10-15. U ovome je tekstu Z. Kravar, između ostalo-ga, pokazao kako se hrvatski književni život (tekstovi Marulića, Gundulića, Lucića, Držića...) puno ranije od srpskog osamostalio u odnosu na važne društvene institucije, kao što su dvor i crkva, i postao relativno samostalnom institucijom. Usp. Lj. Jonke, Razvoj hrvatskoga knji-ževnog jezika u xx. stoljeću, u knjizi: Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata, Posebno iz-danje časopisa Kritika, sv.1, Zagreb, 1969.

28) Isto tako, vidi: Prilozi za slovenski nacionalni program, posebice tekst T.Hribara, Slo-venska državnost, Nova revija, 1987. Riječ je o relativnom nekoherentnom zborni-ku autorskih tekstova, koji na posvema novi način otvaraju „nacionalno/slovensko pi-tanje“ u socijalističkoj Jugoslaviji. Za razliku od Memoranduma SANU Prilozi nema-

43


ju ambiciju analizirati sve aspekte višedimenzionalne krize jugoslavenskog društva, već su se uglavnom fokusirali na probleme slovenskog društva, položaja slovenske na-cije, jezika, problemi egzila, značaj kršćanstva u formiranju slovenskog identiteta... Tako će I. Urbančič u svojim kasnijim tekstovima pokazati da Jugoslavija više ne može saču-vati slovenski identitet, jer je „Jugoslavija kao država (...) povijesna slučajnost; ona nema ni-kakav unutrašnji ratio, nema ideju o samoj sebi. Jugoslavija ne može postojati, jer ne sadrži u sebi nikakvu historijsku nužnost... Jugoslavija kao unitarna i centralizirana nacionalna dr-žava jest, kao što se pokazalo u praksi, nemoguća“(1989.,814).

29) Ovu „suptilnu distinkciju“ između Srba i Hrvata izložio je Milan Marjanović. Vidjeti: „Na-rod koji nastaje: Zašto nastaje i kako se formira jedinstveni srpskohrvatski narod, Rije-ka, 1913., str.55-56. No, bilo je i drugačijih, posvema oprečnih mišljenja o narodnom jedin-stvu Srba i Hrvata. A. G. Matoš to vidi ovako:“Neporeciv je faktor da je ideja (južnoslaven-ske) narodne sloge Srbima poruka za srbovanje, dok kod većine Hrvata i ta misao oslablju-je ideju hrvatsku“. U istom tekstu on smatra da će „srpstvo kod nas naročito među pravo-slavnima uvijek naći svojih političkih prozelita i separatista. Dokle god bude naša kultu-ra anacionalna, nehrvatska, jugoslavenska kao (Strossmayerova) Akademija, dokle god bude naša pučka prosvjeta, naročito školska, u školama antihrvatskih, mađaronskih vla-dinovaca, dušmana hrvatskog imena i prošlosti ili jezuita, zakletih neprijatelja svake zdra-ve racionalne prosvjete, srpska kultura premda inferiornija još uvijek, djelovat će i pravit će među nama zbrku sve dotle dok naša kultura ne bude nacionalna i slobodna kao kul-tura srpska“. Usp. A. G. Matoš, „Mi i oni“, Sabrana djela, sv. 14, Zagreb, 1973. str. 87-89. Konačno, kako drugačije, nego kao demonstraciju kolonijalnog mentaliteta, treba shvatiti ponašanje Ante Tresić-Pavičića, jugoslavenskog/srpskog veleposlanika u Sjedinjenim Ame-ričkim Državama:- „Halo! Halo! Ovdje je Srpsko poslanstvo, poslanik Tresić-Pavičić.(…) Da, oni su konzekvetno uporni i neprestano srbuju – odvratio je Tresić-Pavičić.- Pa, dobro – rekoh – oni, ali i Vi ste rekli „Ovdje Srpsko poslanstvo“. - Zar i Vi srbujete?- Eto, tako, prešlo i meni u običaj, kad se oni svi do jednoga tako odazivaju i govore.- Dobro, brate, ali Vi ste šef, pa treba da ih upozorite da se drže službenog naslova.- Vraga bi oni mene slušali. I kakav sam Vam ja šef? Svaki od njih misli da je, kao Srbin, viši

od mene. Pa tako i jeste. Ja sam samo trpljen. Onaj što je s Vama govorio na telefon, on je neki savjetnik Poslanstva i, tobože, demokrata, Davidovićevac, a svaki dan me vrijeđa i iza-ziva kao Hrvata, kao da ja odobravam Radićeve budalaštine. Vi ne možete razumjeti moju situaciju. Oni čak i moju privatnu poštu otvaraju. Prije su to radili krišom, a sada ovaj bezo-braznik to radi otvoreno.

- Pa Vi treba da tu praksu prekinete, ili da povučete konzekvencije.- Ta to bi oni jedva dočekali. Zar je mene ministar na ovo mjesto postavio? Postavljen sam jer

je to Kralj tražio, da ispuni prijašnje obećanje. Ali, kad bih im ja šta uznos učinio…, a ja sam jedini Hrvat koji je na jednom važnijem mjestu poslanika, a, osim toga, imam ženu i djecu koju treba hraniti i odgojiti.

- Taj me je odgovor zaprepastio i stid me je bilo za njega. Nisam mogao, a da mu to ne dam osjetiti, pa sam mu, između ostaloga, rekao:

- A što imadu Hrvati od toga što ste Vi jedini na važnijem mjestu? Zar to, što se stidite da ste Hrvat?


44

- To ne. Tko Vam je to rekao?- Pa, čuo sam da ste bili u Kaliforniji, gdje Vam je došlo pet tisuća Hrvata, te da ste im drža-

li govor, u kome ste rekli da Vas je stid što ste Hrvat, i da Vam se odmah više od polovice ra-zišlo.

- To je istina, ali to je zbog one lude Radićeve politike i u vezi s time što je rekao, jer me je ui-stinu stid“ (M. Meštrović, 1993., 165-166). I Hrvat, poslanik Tresić-Pavičić, nema nikakvih, niti političkih niti moralnih, problema da se javno stidi politike S. Radića. I taj svoj „stid“ usuditi se javno demonstrirati među Hrva-tima! No, uopće mu ne pada na pamet da bi se jednako tako, ako ne i puno više, trebao sti-djeti i nekih drugih politika (velikosrpskih, centralističkih, unitarnih, hegemonijskih...), koje se u to vrijeme sigurno bile kudikamo djelotvornije od političkih govora jednog opo-zicijskog političara, koji su samo logične reakcije na postojeće političke i ine (ne)prilike. Te performativne politike, a ne gandijevska politika S. Radića, sudjelovale su u kreiranju on-dašnje jugoslavenske realnosti! No, nije Ante Tresić-Pavičić bio jedini hrvatski književnik-političar, koji o politici S. Radića ima izrazito negativno mišljenje. Tako i junak romana N. Bartulovića „Na prelomu“ Ivo Tadić, u kojem nije teško prepoznati samoga autora, tim više jer on nije ni „pravio napora da zametne (autobiografski) trag“, za kojeg je „Jugoslavija sve, sve drugo je dim“, Radić je bio jedna od najomraženijih ličnosti, jer je u njegovim poli-tičkim istupima Tadić vidio opasnost konceptu unitarističke države. Tadić priznaje da „od stida“ nakon Radićeva govora na Borongaju nije izlazio iz kuće“. No, ne skriva takođetr da ga je ražalostilo i pisanje „Balkana“ koji je na Radićeve riječi uzvratio riječima da je „potreb-no da Zagreb vidi svoje ulice krvlju poprskane“ i da svi koji se „žale na hegemoniju i centra-lizam, treba da „omaste konopac“. Više o tome kod Ivana J. Boškovića, Orjuna, Ideologija i književnost, Hrvatska SN, Zagreb, 2006. A tako će se i M. Marjanović, jedan od značajnijih članova Jugoslavenskog odbora, u ožuj-ku 1919. godine, po povratku u Zagreb, „zajedno s ostalim članovima Odbora i poborni-cima jugoslavenske misli sudario sa socijalnom, nacionalnom i političkom stvarnošću koja je bila daleko od njihovih idealističkih pogleda i optimističkih predviđanja“(D.Šepić, 1961.,561). No, svi ti „detalji nove jugo-stvarnosti“, nisu ni M. Marjanovića ni N. Bartulovića/Tadića uspjeli uvjeriti da je pravo političko stanje u državi bitno različito od njihove percepcije tog istog stanja, odnosno da su njihovoj (nekritičkoj) viziji jugoslavenstva „šamar opalili cen-tralisti“ nametajući „grubo i mehanički, umjesto nečeg što bi ttrebalo da bude duhovno“, centralizam umjesto unitarizma, odnosno „Veliku Srbiju umjesto Jugoslavije“ i hegemoni-ju pod vidom unitarizma“(Ivan J. Bošković, 2006., 212). Ovu ambivalentnost „pripadanja“ pronaći ćemo i kod mnogih drugih. Tako i crnogorski pi-sac i vladika, Petar Petrović Njegoš, nije uvijek siguran što je, zapravo, on, pa su tako po-znate njegove izjave u kojima ističe svoje srpstvo (i to ne čini samo u pjesničkim radovima, već takve izjave nalazimo i u njegovoj privatnoj korespondenciji, vidjeti pismo Simi Milu-tinoviću Sarajliji od 25. rujna 1844., ili pismo dubrovačkom srbokatoliku Medi Puciću na đurđev dan 1849.), ali jednako tako poznate su i mnoge njegove izjave u kojima on ned-vojbeno demonstrira i svoju snažnu privrženost jugoslavenstvu:“Spojeni kao duša i tije-lo, jedan narod i duh, jedni bez drugih ne možemo živjeti ni umrijeti, i zato ih“(tj. bosan-ske, hercegovačke i srpske sinove, braću sokolove Dalmatince i hrabre Hrvate“ – op. Z.K.) „u srcu ne razlikujemo od Crnogoraca“, vidjeti: Gojko Šantić, „Ja, Rade Tomov“, str.31-32.,

45


izd. Jugoslovensko dramsko pozorište, sezona 1979.-1980. Upravo zbog ove ambivalenosti oko „pripadanja“ ovoj ili onoj grupaciji mogli bismo se složiti sa stavovima S. Gourgourisa da je nacija zajednica onih koji vjeruju da pripadaju određenoj grupaciji. A sve dok postoje dvojbe oko pitanja kojoj grupaciji definitivno pripadamo dotle možemo govoriti o postoja-nju krize (nacionalnog) identiteta!

30) A ono što je prazno samo po sebi, univerzalno se u svakome trenutku može ispuniti sadr-žajem. I to je N. Pašiću posvema jasno. Doduše, svjesni su te činjenice i Trumbić i Supilo, ali jednako tako im je jasno da u tom trenutku N. Pašić u rukama ima jače karte. Naime, srpski „partikularni identitet, prisutan u vidu ne političke grupacije (srpska vojska u Prvome svjet-skom ratu sudjeluje na strani pobjednika, sila Antante – op. Z.K.), kome pođe za rukom da prazno (nedovoljno definirano – op. Z.K.) mesto univerzalnog ispuni sopstvenim sadrža-jem (monarhijom, centraliziranom državom, političkom strukturom koja isključivo odgovara srpskoj strani, snažnom militarizacijom jugoslavenskog društva, lojalnom birokracijom, ko-rumpiranim sudstvom ... – op. Z.K.), izvojevaće hegemoniju“ (B. Buden, 2007., 220). I upra-vo će ova spoznaja omogućiti N. Pašiću da se ponaša na način korektnog multikulturaliste, koji slobodno može reći: „Te druge kulture (hrvatska, slovenska...- op.Z.K.) su slatke, samo se moraju uklopiti u naš (srpski – op. Z.K.) raster“ (H. Bhabha). „Jedinstvo jugoslavenske na-cije“ samo je ime odnosno simbol nedostatka. Prema tome, ono je konstitutivni nedostatak, ono ni uz najbolju volju nije u mogućnosti podariti sadržaj koji bi a priori bio određen ispuni-ti to ime/simbol. I tek u tom obliku – kao konstitutivna praznina – univerzalno dobiva druš-tveno značenje. Prema mišljenju E. Laclau prazno mjesto univerzalnog određuje se na isti na-čin kao označitelj koji se oslobodio svake veze s označenim i sam je kao takav prazan. Prazni označitelji – narod, poredak, jedinstvo, oslobođenje, zajednica, revolucija – simboliziraju od-sustvo punoće zajednice, odnosno nepostojanje mogućnosti da se ona konstituira kao u sebe zatvoreni identitet ispunjen pozitivnim sadržajem. Koji će od njih kolonizirati prazno mjesto univerzalnog i time označiti odsustvo punoće zajednice, određuju jedino povijesne borbe u konkretnoj povijesnoj situaciji. Naravno da tijekom tih borbi određeni partikularni zahtjevi, u ovome slučaju srpski, postaju univerzalni, a drugi se, hrvatski, marginaliziraju do stigma-tizacije, dok se treći, kao što su to dvadesetih godina xx. stoljeća bili makedonski, i svi dru-gi ne-srpski: albanski, bošnjački, mađarski, posvema ignoriraju! I da paradoks bude potpun – tek su komunisti dokraja „progledali“ i uspjeli su vidjeti i priznati postojanje svih partiku-larnosti, pa tako i makedonske! Doduše, to još uvijek ne znači da su i uspjeli riješiti sve na-petosti na relaciji „univerzalnost“ vs. „partikularnost“, ali mora im se priznati da su neke od-luke, kao npr. priznanje makedonske nacije od strane Kominterne, bile povijesne s daleko-sežnim posljedicama za buduće etničke i političke odnose na ovim prostorima. To priznanje makedonske (i nekih drugih) nacije od strane autoriteta, tj. onoga koji ima moć „performa-tivne kontradikcije“ znači samo to da postojeći koncepti univerzalnoga nisu dati jednom za-uvijek i da ih je u određenim povijesnim trenucima moguće mijenjati. A ta „performativna kontradikcija“ nastupa u onome trenutku u kojem isključeni (u našem slučaju to su make-donska, crnogorska i bošnjačka nacija) iz važeće konvencije/“jugoslavenstva“ traže pravo da budu integrirani na jednak način, kao i oni „privilegirani“/Srbi, Hrvati, Slovenci...

31) U tom smislu, slažemo se s konstatacijom V. Pešić da je komunistička partija mogla doći na vlast isključivo kao jugoslavenski pokret, ali ona nije mogla privući „potlačene nacije“ za re-voluciju pozivanjem na „jugoslavenstvo“ zato što je Jugoslavija bila identificirana sa srpskom dominacijom. I sukladno tradiciji sovjetskog iskustva, teritorijalni integritet zemlje mogao je


46

biti osiguran tako što je, na jednoj strani, obećano revolucionarno pravo svih naroda na samo-opredjeljenje (u funkciji privlačenja „potlačenih nacija“, makedonske, crnogorske...), a na dru-goj je građena revolucionarna vlast („diktatura proleterijata“) kao temelj državne vlasti, koji baš i ne mari previše za „potlačene nacije“! Ili, prema mišljenju P. Shoupa „na taj je način, par-tija pokazala senzitivnost iz perspektive pojedinačnih jugoslavenskih nacionalista, dok je sto-vremeno bila potpuno odlučna da nađe jugoslavensko rješenje nacionalnog pitanja“(1968.,55). Usp. M. Subotić, Na drugi pogled, Prilog studijama nacionalizma, Institut za filozofiju i druš-tvenu teoriju, I.P. „Filip Višnjić“, Beograd, 2007., posebice tekst, Lice Janusa: komunizam i na-cionalizam, str.137-183.

31) Upućujemo na instruktivan tekst A. Michnika, „Bele mrlje“, Treći program Radio-Beograda, br.84/1990., str.209-220. Riječ je o tekstu u kojem A. Michnik o „bijelim mrljama“ govori kao o povijesnoj i kulturnoj svijesti Poljske, a mi bismo, s punim pravom, mogli reći da su „bijele mrlje“, jednako tako, dio i naše/hrvatske povijesne i kulturne svijesti, gdje opća amnezija/za-borav predstavlja normalno stanje u društvu. Drugim riječima, mi smo navikli živjeti u druš-tvu u kojem je posvema normalno da se „tamne strane naše povijesti“ svjesno potiskuju. I to se podjednako odnosi i na kraljevsku diktaturu, i na komunistički/Brozov režim! „Svaku poli-tičku krizu pratili su zahtevi za istinitom istorijom. Jer, svaka je bila kriza totalitarnog siste-ma, odnosno sistema u kome je podržavljen diskurs, monopolisana istina, a kontrola kolek-tivnog pamćenja pretvorena u privilegiju specijalizovanih ureda. Prema recepturi Josifa Sta-ljina i njegovih činovnika stvorena je obvezujuća slika prošlosti. U sebi je povezivala karikatu-ralno primitizovanu metodologiju Karla Marksa s apologijom, koju potvrđuje zvanični dekret – veoma specifično shvatana – ruske (jugoslavenske/srpske – op. Z.K.) države. Zbog toga je katinski zločin („majski prevrat“1903. godine u Srbiji – Z.K.) bio podjednako cenzurisan kao i pokolj u Pragu (ili „prosinačke žrtve“ 1918. godine u Zagrebu – op. Z.K.)“(1990., 210).

32) „Seušte ne sme uspeale prifatlivo da go protolkuvame bugarskoto obeležje i vo aktite i aktivi-stite na Makedonskoto revolucionerno dviženje, osobeno po Ilindenskoto vostanie i po Ril-skiot kongres, posebno pak po Mladoturskiot prevrat i konečniot rascep vo Revolucionerno-to dviženje i sudbinskoto prevladuvanje na probugarskoto krilo. Toa ja onevozmoži navreme-nata afirmacija na makedonskata nacionalna misla, makedonskiot literaturen jazik i make-donskata nacionalna crkva i so svojata obedinistička probugarska programa sudbinski prido-nese za podelbata na Makedonija. Toa jasno go ilustriraat raznite pisma, memoari, memo-randumi, deklaracii i oruženi akcii na Todor Aleksandrov do bugarkata vlada i do javnosta vo periodot do i po Balkanskite vojni i posebno pred i vo tekot na Prvata svetska vojna. Aleksan-drov ne samo što ne isprati svoe pretstavništvo da ja brani makedonskata nacionalna kauza vo Bukurešt, tuku go prati Simeon Radev kako Makedonec da go potpiše Bukureškiot dogo-vor kako člen na oficijelnata bugarska delegacija na Mirovnata konferencija. Zatoa napolno otsustvua ova tragična ogromna dokumentacija vo obemniot selektiven I tendenciozen zbor-nik “Se za Makedonija”, što svedoči samo za poslednite povoeni nekolku godini do smrtta na Aleksandrov”(B.Ristovski, 2013, 359).

33) Usp. D. Mirčev, Balkanskiot megaetnikum, Nacionalnite doktrini na makedonskite sosedi, ViG ZENICA, Skopje, 2012.

34) Nacija je ono što hoće da bude nacija“,E.Renan, Što je nacija, 1934., citirano prema P. Matveje-viću, Jugoslavenstvo danas, Pitanja kulture, BIGZ, Beograd, str.219. No, to ne mora značiti da u određenim vremenima, (ne)prilikama, ovisno o publici, situaciji, temi i sadržaju, i taj make-donski nacionalni identitet nije bio difuzan, ambivalentan, sklon promjenama. Uslijed kon-

47


strukcijske prirode nacionalnog identiteta uopće nas ne mora iznenaditi što se „nacionalna identifikacija zajedno sa svim njenim neugodnim posljedicama može promijeniti tijekom vre-mena, čak i u vrlo kratkom razdoblju“(E.Hobsbawm, 1991., 22). Nadalje, treba imati na umu napomenu A. Smitha, koji smatra da „u etničkom modelu narod, čak kad i nije stvarno mobi-lisan u svrhu političkog delovanja (a tijekom xIx. stoljeća nije moguće govoriti o nekoj značaj-nijoj političkoj mobilizaciji makedonskog naroda –op. Z.K.), ipak predstavlja metu nacionali-stičkih stremljenja i posljednji retorički apelacioni sud. Vođi mogu opravdati svoje postupke i ujediniti sasvim različite klase i grupe jedino pozivanjem na „narodnu volju“, čime etnički po-jam nacije očiglednije postaje „međuklasni“ i „populistički“ po tomu, čak i kada inteligencija i nema neku nameru da pozove mase u političku arenu. Narodna mobilizacja (najsnažnije će se očitovati tijekom narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, a bila je uspješna jer se u to vrijeme nije vodila sektaška politika – op.Z.K.), dakle, igra važnu ulogu u etničkom shvatanju nacije. Slično tome, mesto prava u zapadnom građanskom modelu zauzima u etnič-kom modelu vernakularna kultura, najčešće jezici i običaji. Zbog toga su, eto, leksikografi, fi-lolozi i folkloristi igrali središnju ulogu u ranim nacionalizmima u Istočnoj Evropi (...). Njiho-va lingvistička i etnografska istraživanja nekadašnje i savremene kulture „naroda“ dala su gra-đu za nacrt „buduće nacije“ (a što je drugo Zbornik braće Miladinovci nego građa za „buduću naciju“ – op. Z.K.), čak i tamo gde određena oživljavanja jezika nisu imala uspeha“(1998.,27). O ekstremnoj „shizmatičkoj diferencijaciji“ ili o „etničkim finim razlikama“ više vidjeti kod C. Giordana, Ogledi o interkulturnoj komunikaciji, xx vek, Beograd, 2001., posebice u poglavlju Etnicitet, Procesi i diskursi u interkulturalnom poređenju, str.45-69.

35) Više o tome kod T.H. Eriksena, Etnicitet i nacionalizam, xx vek, Beograd, 2002., posebice V poglavlje Etnicitet i istorija, str.139-169., i D. Schnapper, Zajednica građana: o modernoj ideji nacije, IK Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1996. Analizirajući moderne kon-cepcije nacije D. Schnapper dolazi do zaključka da su i B. Anderson i A. Smith zastupali onaj koncept nacije, koji naciju vidi kao svojevrsni produžetak etničke skupine.

36) Usporedi D. Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Prometej, Za-greb, 2003., koji smatra da je osjećaj straha „imao iznimno značajno mje-sto pri odlučivanju, prije svega, u zapadnim dijelovima Jugoslavije“(2003., 109). No, i u strahu treba sačuvati osjećaj za mjeru, jer pretjerani strah je opasan. Opsjed-nutost strahom, bio on realan ili umišljen, predstavlja ozbiljan nedostatak za sposob-nost unutrašnje ili izvanjske interakcije s drugima. „Strah vodi na stranputicu i to pone-kad vrlo ozbiljnu. On podiže opći nivo anksioznosti koja, u najboljem slučaju, može zbu-niti, a u najgorem – da bude osobito kontraproduktivna“ (P.N. Stearns, 2006., 201). I u ovome posljednjem ratu mnoge su se odluke donosile pod utjecajem straha - tako su mnogi masovno napuštali svoje domove, jer se, u promijenjenim političkim okolnosti-ma (tako su poslije potpisivanja Daytonskog mira mnogi sarajevski Srbi odlučili napusti-ti sarajevsko predgrađe Ilidžu, jer je to predgrađe sukladno potpisanom mirovnom spora-zumu pripalo Federaciji, a ne Republici Srpskoj) više nisu osjećali sigurnim. Ova, kao uo-stalom i mnoge druge slične reakcije, posvema su razumljive, jer strah i mržnja vrlo često idu zajedno i tvore jednu krajnje opasnu kombinaciju koja izlaz nalazi u ispadima nasilja. U ovome se tekstu nismo, za razliku od nekih naših drugih tekstova (vidjeti knjigu, Identi-tet.Tekst. Nacija, interpretacija crnila makedonske povijesti, Ljevak, Zagreb, 2009., posebi-ce tekst:“Balkan-povijest –trauma, na primjerima iz novela Ive Andrića i Slavka Janevskog“,


48

str.85-111), podrobnije bavili temom „ontološke nesigurnosti“, pa ćemo ovdje samo napome-nuti bitne elemente prepoznavanja „ontološke nesigurnosti“:a) nedostatak konzistentnog osjećaja biološkog kontinuiteta;b) opsesivna preokupacija mogućim opasnostima glede egzistencije i nemogućnost aktivnog

djelovanja;c) izostanak povjerenja u samoidentitet.

37) Nema nikakve sumnje da su vojni uspjesi tijekom Balkanskih vojni itekako doprinijeli pora-stu nacionalne samouvjerenosti kod Srba, što ni u kojem slučaju, nije moguće konstatirati za Hrvate i Slovence! „Njena (srpska – op. Z.K.) teritorija se, s Vardarskom Makedonijom i Koso-vom i Sandžakom, uvećala za 81%, a njeno stanovništvo naraslo je gotovo za polovinu – na 4,3 miliona. Beograd je postigao grandiozan trijumf i povratio istorijski i emocionalno značajnu „Staru Srbiju“, u kojoj je nekada bilo srce velikog srednjovekovnog carstva. (...) Srbija je bila is-crpljena, financijski isceđena i suočena s pola miliona novih građana albanske i turske nacio-nalnosti koji su imali dodatnih unutrašnjih problema. Vlasti su čitavih 12.000 srpskih porodi-ca (riječ je o klasičnim kolonistima – op. Z.K.) naselile u novim oblastima, dok su hiljade musli-mana napuštale zemlju. Sa albanskim pobunjenicima, kačacima (srpska vojna vlast u novoos-lobođenim zemljama, gdje lokalno stanovništvo novu civilnu vlast – zbog militarizma, okrut-nosti i korupcije - ne doživljava kao oslobodilačku, već kao okupatorsku, poduzimat će protiv toga stanovništva, posebice u sjevernoj Albaniji, okrutne kaznene ekspedicije – op.Z.K.), koji su bili aktivni od leta 1913. godine, bezobzirno su se obračunavali, a od 1914. vladao je i rat ovih bandi s gerilcima VMRO. Rat i ustanci gurnuli su narod u bedu“(Marie-Janine Calic, 2013., 83). I upravo će krajnje nedefinirani politički odnos socijalističkih vlasti spram koloni-sta predstavljati jedan od najvećih problema i u novoj, socijalističkoj Jugoslaviji. Nai-me, umjesto da se ispravi nepravda i zemlja vrati onima kojima je političkim dekretom bila oduzeta, kao što je to učinjeno u Bijeloj Rusiji, u novoj Jugoslaviji upravo će ko-lonisti postati glavnim političko-sigurnosnim osloncem nove socijalističke vlasti, jer upravo u njima novi ideolozi vide onaj klasni/univerzalni moment, koji će se, na najbo-lji mogući način, znati suprotstaviti svim nacionalističkim/partikularnim tendencijama. Već smo u nekim našim ranijim tekstovima, „Povijest i narativi“, u: Politika.Kultu-ra. Identitet, interkulturalni dijalog, ŠK, Zagreb, 2013., str. 63-79., pokušali otvoriti ovu traumatičnu temu naše novije povijesti, jer i poslije Drugog svjetskog rata pojavi-li su se neki „novi“ kolonisti, koji su opet svoje pravo lice pokazali u ratu 90-tih godi-na prošloga stoljeća. Naime, upravo prostori te nove/druge kolonizacije trebali su se, sukladno etnofikacijskoj politici (termin dugujemo K. Offeu) S. Miloševića, naći u gra-nicama nove Jugoslavije/Velike Srbije:“vođstva pojedinih etničkih grupa dobro su ra-zumela da je slom komunizma (1918. godine imamo sličnu situaciju, jer te godine svje-doci smo sloma nekoliko starih imperija, ruskog, otomanskog, habsburškog – op. Z.K) presudan moment od kojeg započinje nova igra i raspodela teritorijalnih pred-nosti, koje će odrediti njihove položaje u budućnosti. Tako viđena oživljena nacional-na pitanja i etnički sukobi nisu proizvod inherentnih, odnosno psiholoških netrpeljivo-sti između etničkih identiteta, koliko pitanje nove raspodele šansi (tek u tom kontek-stu moguće je donekle shvatiti srpsku i hrvatsku politiku tijekom posljednjeg rata pre-ma Bosni i Hercegovini, riječ je o politikama koje su kao temeljnu premisu sadržava-le nužnost nove teritorijalne podjele ove socijalističke republike – op. Z.K.) koje oslo-bađa raspad komunističkog sistema“(V.Pešić, citirano prema V. Pavlović, 2009., 146).

49


U našem spomenutom tekstu istaknuli smo zanimljive stavove makedonskog političara Ša-torova, koji je neposredno poslije Drugog svjetskog rata imao i političke i građanske hrabro-sti otvoriti temu odnosa nove, socijalističke vlasti prema kolonostima. Naime, ovaj političar tražio je da se kolonistima oduzme zemlja koju su nepravedno dobili i da se vrati makedon-skom seljaku, jer kolonisti (žandari, generali, špijuni….) ne mogu biti braća makedonskom se-ljaku i s njima nije moguće imati korektne odnose. No, Šatorov očito nije, na vrijeme, shva-tio da nova, socijalistička vlast ima neke posvema druge planove s kolonistima i da ovaj nje-gov dosljedni „antikolonistički stav“, koji se tijekom narodnooslobodilačke borbe javno pro-klamirao i, koji je, kao takav, imao snažan mobilizatorski učinak među makedonskim selja-cima, poslije 1945. ne samo da više da nije aktualan, već je i politički štetan! Naime, kolonisti su od neprijatelja makedonskom seljaku preko noći postali jedni od ključnih elemenata nove, socijalističke vlasti, klasno svjesni element, koji ima „sveti zadatak“ da se, svim političkim i ne-političkim sredstvima, bori protiv svake ideje makedonskog nacionalizma! Tako su se ko-lonisti odjednom počeli prikazivati kao nevine „žrtve“ bivše politike, jer oni su ne svojom vo-ljom bili u funkciji te ne-narodne politike i tek sada, u novonastalim društvenim okolnosti-ma, oni imaju „povijesnu šansu“ vratiti se na „pravi put“ tako što će biti „čuvari revolucije“ te će, na taj način, ne samo štititi klasni karakter novoga društva, već će ujedno i zadržati svoje privilegirane društvene pozicije!

38) Pojmovi centar i periferija spadaju u „najmoćnije figure imaginarnog“(L. Boia, 1998., 118), a „ono što će biti alterit ovisi, prije svega, od pojma centra i mehanizama koji povezuju cen-tar s periferijom“(isto). I, možda, većina problema glede normalnog funkcioniranja države u Hrvatskoj i nastaju zbog toga što se centar države nalazi na periferiji! I ne samo to, već i sva ostala potencijalna središta države nalaze se na periferiji:Split, Osijek, Rijeka, Dubrovnik, Zadar...A periferija nije ništa drugo nego „dio teritorija koji se nalazi blizu njenih oboda ili granica“(vidjeti na primjer rječnike francuskog jezika Tresor de la langue francaise ili Le Petit Robert). Sukladno toj definiciji značilo bi da se geografski centar Hrvatske nalazi izvan nje-nog teritorija!

39) Usp. E.B. Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje države, Stubovi kulture, Beograd, 2001.40) O tome više vidjeti u našem knjizi Diskurs razlike, Ogledi o alternativnom mišljenju, , Izda-

vački centar Rijeka-Izdavački centar Otvorenog sveučilišta Osijek, Rijeka-Osijek, 1994., po-sebice tekst Mogućnosti/nemogućnosti komunikacije između jugoslavenskih kultura i knji-ževnosti, str.13-20.

41) No, za razliku od Zagorke Golubović, mi ne smatramo da ovi procesi apsolutizacije partiku-larnih kulturnih identiteta, odnosno njihove ideološke/političke reinterpretacije nužno vode u provincijalizam, gdje se onda ljudska prava i slobode limitiraju tako što se svode na parti-kularne manifestacije, bilo kao „državni razlog“, ili kao „nacionalni interes“, ili kao konfesio-nalna isključivost, gubeći osnovu za širi socijalni identitet i za međuljudsku povezanost. Na-ime, iz metodoloških, ali i čitavog niza drugih razloga, nije mudro procese apsolutizacije par-tikularnih interesa svoditi na provincijalizam/bolest/antimodernost, a da prije toga ne za-pitamo o stvarnim razlozima zbog kojih je do tih „retrogradnih“ procesa uopće i došlo! Lije-po zvuči teza da se pravi identitet oblikuje u okviru multikulturalnih uvjeta reciproteta, gdje se partikularna i opća solidarnost dopunjuju, ali vjerojatno postoje i neki, puno dublji razlo-zi zbog kojih do tih poželjnih procesa u bivšoj državi nikda nije došlo! I budimo iskreni i pri-znajmo da su svi naši integrativni, i socijalni i kulturni, procesi, kako oni 1918. godine, tako i oni 1945. godine, bili ipak krajnje represivni.


50

42) A da je tome tako, možda, ponajviše svjedoči knjiga D. Popovića, Knjiga o Milutinu(1985.), u kojoj autor/narator domaćin Milutin nedvosmisleno tvrdi da Srbi nisu ništa dobili od Ju-goslavije, za koju su se nepotrebno borili i u Prvome i u Drugome svjetskom ratu. Te njiho-ve zasluge „borbe za druge“ upravo ti drugi (Hrvati, Slovenci...) nikada im nisu priznali. Da-pače! Ako Srbi žele opstati, onda se nužno moraju okrenuti sami sebi, a ne drugima. „Knjiga o Milutinu“ zapravo samo na literaran način reciklira poznate teze D. Ćosića iz njegove pri-stupne „besede“ u SANU, izgovorene 1978. godine. „Kakav smo mi to narod, kakva smo mi to nacija, kad u ratu tako lako ginemo za slobodu, koju onda u miru izgubimo“(1982., 126-131). Za neke naše analitičare (D. Jovića, I. Mandića, P.Vranickog...) ovo nisu nikakvi naci-onalistički stavovi, već prema njihovom mišljenju predstavljaju, ni više ni manje, nego su-blimaciju demokratsko-liberalne filozofije ondašnje jugoslavenske „kritičke inteligencije“! Za razliku od ovih analitičara mi smo skloniji ocjeni T. Kermaunera, koji je u „Pismu srp-skom prijatelju“ točno dijagnosticirao odnose na ondašnjoj jugoslavenskoj političkoj sce-ni:“(...) Srbi ne žele više demokracije i zakonitosti, nego više politike „bratstva i jedinstva“... Isto tako, treba reći da slovenski intelektualci nemaju ništa protiv srpskog nacionalizma, ali pokazuju izuzetnu osjetljivost kada se taj nacionalizam nepotrebno skriva iza narativa o ju-goslavenstvu.

43) I u Makedoniji narodnooslobodilačku borbu u Drugom svjetskom ratu nikako nije moguće svesti isključivo na komunistički/boljševički narativ. Tako Metodije Antonov-Čento u pismu Trajku Čundevu piše:“Edno e važno da znaeš. Makar da ima i komunista vo partizanite, bor-bata e opštenarodna i za demokrtizam, pre vse što e povedena od komunistite. I drugo. Može bi da imate svedenija da vo partizanite so Makedoncite ima i po koj Srbin. Točno e toa, ima po nekoj Srbin, kako što ima i po nekoj Bugarin. No treb da znaeš, tie Srbi ne se borat Make-donija pak da padne pod Srbija, no obratno, Makedonija da bide slobodna federalna država bo nova demokratska i federalna Jugoslavija.(...) Važno e da se znae da slobodna Makedonija vo nova federalna Jugoslavija e svršen fakt. No nie smetame da e sega vreme da se borime da se obedini cela Makedonija, zato e potrebno da se obedinat site pollitičeski lica što mislat do-bro za Makedonija. Zatoa te vikam i ti da ja pomogneš taja sveštena narodna borba, da se re-alizirat vekovnite ideali za slobodata na makedonskiot narod vo bratstvo, sloga i ravnoprav-nost so site slavjenski narodi“(115-116), citirano prema B. Ristovski, 2013.

44) Usp. S. Gurguris, Sanjanja nacija, Prosvećenost, kolonizacija i ustanovljavanje moderne Grč-ke, Beogradski krug, Beograd, 2004., posebice poglavlje Rad sna nacije, str.39-97.

45) A još u 80-tim godinama B. đorđević će izjaviti da su „jugoslavenski“ rokeri za širenje „brat-stva i jedinstva“ učinili više nego svi političari toga vremena. Usp. tekst D.Petrovića, Prizori bolje prošlosti, u povodu 25 godišnjice od afere Crk*o maršal.

46) Usp. H. Bhabha, The Location of Culture, New York, Routledge, 1996.47) O tome više kod Butler/Laclau/Žižek, Contingency, Hegemony, Universality, hrv. Prijevod: J.

Butler, E. Laclau, S. Žižek, Kontigencija, hegemonija, univerzalnost, Naklada Jesenski&Turk, Zagreb, 2007.

48) Za otvaranje ove rasprave najzaslužniji su urednici zagrebačkog časopisa „Gordogan“, B. Ma-tan, B. Kovačević, B. Donat... Određeni procesi liberalizacije u ondašnjoj socijalističkoj Hr-vatskoj stvorili su elementarne političke pretpostavke da se počne smisleno popunjavati i onaj veliki politički vakuum koji je nastao poslije rasapa Habsburške Monarhije. „Pruža nam se prilika da Srednja Europa, koja je do sada bila historijski i duhovni fenomen, pretvorimo u politički“(V. Havel, 1990, 56-57). I V. Havel ovdje samo reciklira poznate teze M. Kundera

51


iz njegovog čuvenog eseja „The Tragedy of Central Europe“, New York Review of Books, 26. travnja, 1984., str.33-38. Riječ je o eseju koji će već nakon godinu dana od objavljivanja biti preveden na hrvatski jezik, Tragedija Srednje Europe, Gordogan, br.17-18/1985., str.289-305. Nešto slično, u razgovoru s Adamom Michnikom, tvrdi i slovenski pisac Drago Jančar, koji kaže: Možda bi srednjoeuropske ideje bile mrtve, kao što je mrtva Austrougarska, da nisu za-ustavljene silom“.“Osjećali smo da stojimo iznad besmislenih i ideoloških shizmi, nacional-nih granica i državnih jurisdikcija, da u tom komičnom klubu (termin „komični klub“ prvi je uporabio slovenski esejist Marjan Rožanc – op.Z.K.) razgovaramo bez sudjelovanja ljudi bo-lesnih od historije i nacionalne mržnje. Raznovrsnost, pluralizam pogleda na svijet, rascjepka-nost, multijezičnost, čitav onaj kulturni babilon, koji je tijekom šezdeset godina preživio ras-pad država, promjene granica, uzlete ideoloških eshatologija, ogromne nade i velika razoča-renja, osjetili smo kao vrijednost i „gnoj“ iz kojeg iznenada izrasta nova nada. Srenja Europa postala je legitimacija ovog komičnog kluba, a, istovremeno ulaznica u Europu...“(1993., 59).

49) Lj.Micić, „Duh zenitizma“, Zenit, 7 (septembar, 1921), str.4

LITeRATURA

Anderson, B. (1990.), Nacija: zamišljena zajednica, Razmatranje o porijeklu i širenju nacionaliz-ma, ŠK, Zagreb.Assmann, A. (2002.), Rad na samostalnom pamćenju, Kratka istorija nemačke ideje obrazova-nja, xx vek, Beograd. (2011.), Duga senka prošlosti, Kultura sećanja i politika povesti, xx vek, Beograd.Balibar, E. (2003.), Oblik nacija: povijest i ideologija, Tvrđa, br-1-2, Zagreb, str.389-407. Banac, I. (1988.), Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, Politika, Globus, Zagreb. (2001.), Raspad Jugoslavije, Eseji o nacionalizmu i nacionalnim sukobima, Durieux, Zagreb.Banks, M. (1996.), Ethnicity: Anthropological Constructions, Routledge, London.Bienen, H. (1995.),“Ethnic Nationalism and Implications for U.S. Foreign Policy“, C.Kupchan (ur.), Nationalism and nationalism In the New Europe, Ithaca, str.158-179.Boia, L. (1998.),Pour une histoire de l*imaginaire, Les Belles Lettres, Paris.Bošković, Ivan.J. (2006.), Orjuna, Ideologija i književnost, Hrvatska SN, Zagreb.Buden, B. (1998.), Barikade 2, Arkzin, Zagreb. (2002.), Vavilonska jama, O (ne)prevodivosti kul-ture, Edicija Reč, Beograd.Butler, J. (2007.),Ponovno uprizorenje univerzalnoga: hegemonija i granice formalizma, u: J.Butler/E. Laclau/S.Žižek, Kontigencija, hegemonija, univerzalnost, Suvremene rasprave na lje-vici, Naklada Jesenski&Turk, Zagreb.Calic, Marie- Janine (2013.), Istorija Jugoslavije u 20. veku, CLIO, Beograd.Ćosić, D. (1982.), Stvarno i moguće: članci i ogledi, Cankarjeva založba, Ljubljana&Zagreb. (1992.), Srpsko pitanje – demokratsko pitanje, Politika, Beograd.Dambrowska (1987.), „Folklor u funkciji književnog subkoda“, u Zborniku: -Patryka, M. Kompa-rativno proučavanje jugoslavenskih književnosti(2), Gesta, Zagreb-Varaždin., str.34-40.Ekmečić, M. (1990.), Ratni ciljevi Srbije 1914., Beograd.Foucault, M. (1980.), Power/Knowledge. Selected Interviews and Other Writings 1972.-1977., Brighton.


52

Guibernau, M. (1996./1997.), Nacionalni identitet i modernost/National Identity and Moder-nity, u: Utvare nacije/Spectre of Nation, Beogradski krug/Belgrade circle, br.3-4/1996.,1-2/1997., str.50-66.Gurguris, S. (2004.), Sanjana nacija, Beogradski krug, Beograd.Havel. V. (1990.), President Vaclav Havel*s Speech to the Polish Sejm and Senate, 21. Siječnja 1990.“, East European Reporter 4. str. 55-57.Hobsbawm, E. (1991.), Nationen und Nationalismus, Frankfurt am Main/New York.Horel. K. (2012.), Srednja Evropa. Od ideje do istorije, CLIO, Beograd.Horvat, J. (1990.), Politička povijest Hrvatske, I-II, August Cesarec, Zagreb.Hroch, M. (2006.), Društveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Komparativna analiza društvenog sastava patriotskih grupa malih europskih nacija, Srednja Europa, Zagreb.Hribar, T. (1987.), „Slovenska državnost“, Nova revija, 57., str.3-29.Jančar, D. (1993.), Srednja Europa između meterologije i utopije, Varšava.Jović, D. (2003.), Jugoslavija, država koja je odumrla, Prometej, Zagreb.Kasapović, M. (2005.),Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Poliička kul-tura, zagreb.Krleža, M. (1956.), Davni dani, Zora, Zagreb. (1963.), „O patru dominikancu Jurju Križaniću“, u Eseji, III, sv. 20, Sabranih djela, Zagreb. Leerssen, J. (2009.), „Imagologija: povijest i metoda“, u: Kako vidimo druge zemlje, Uvod u ima-gologiju, Srednja Europa, Zagreb, str.169-187. Lyotard J.F. (1991.) Raskol, IK Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad.Maček, V. (1957.), In the Struggle for Freedom, New York. Matvejević, P. (1984.), Jugoslavenstvo danas, pitanja kulture, BIGZ, Beograd.Meštrović, I. (1993.), Uspomene na političke ljude i događaje, NZMH, Zagreb.Milanja, C. (2012.), Knstrukcije kulture, Modeli kulturne modernizacije u Hrvatskoj 19. stoljeća, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb. Moisi, D. (2012.), Geopolitika emocija. Kako kulture straha, poniženja i nade utiču na oblikova-nje sveta, CLIO, Beograd.Mouffe, Ch. (1994.), „For a Politics of Nomadic Identity“, In Travellers* Tales: Narratives of Home and Displecement, uredili G. Robertson et al., str.105-113. Routledge, London.Neumann, I.B. (2011.), Upotrebe drugog, „Istok“ u formiranju evropskog identiteta, Službeni gla-snik, Beograd.Pageaux, D,H, (2009.),“Od kulturnog imaginarija do imaginarnog“, u: Kako vidimo druge zemlje, Uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb, str.125-151.Pavlović, V. (2009.), Civilno društvo i demokratija, Službeni glasnik, Beograd.Plessner, H. (2004.), Granice zajednice: kritika društvenog radikalizma, IK Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad.Podunavac, M. (2001.), Samodržavlje, bezdržavlje i ustavni poredak, Republika, br. 255, str.21-29.Ristovski, B. (2013.), Makedonski raboti, Jazik, Literatura, Istorija, Nacija, Država, MANU, Skopje.Sampson, S. (2006.), Od kanuna do izgradnje kapaciteta, Status, br.10, str. 71-84.Sarajlić, E. (2005.),Demokratski nacionalizam: reprodukcija elita i bosansko- hercegovački domi-numi, Status, br.7, str.99-110.Schmitt, C. (2001.), u: S. Samardžić (ur.), Norma i odluka: Karl Šmit i njegovi kritičari, Filip Viš-njić, Beograd.

53

Schopflin, G. (1973.), „Croatian Nationalism“, Survey, Journal of Est and West Studies, Vol.19. br.1 (Wnter). (1989.), „Central Europe:Definition Old and New“.u: In Search of Central Europe, urednici G.Schopflin&N.Woods, Polity, Cambridge, str.7-29. Shoup, P. (1968.), Communism and the National Question, Columbia UP, New York.Smith, A.D. (1998.), Nacionalni identiteti, xx vek, Beograd. (2003.), Nacionalizam i modernizam, Kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma, Politička misao, sv.43, Fakultet politič-kih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.Stearns, P.N. (2006.), American Fear: The Causes and Consequences of High Anxiety, Routled-ge, New York.Stojanović, T. (1997.), Balkanski svetovi: Prva i poslednja Evropa, Equilibrum, Beograd. Šentija, J. (2011.), S Krležom, poslije *71, Zapisi iz leksikografskog rokovnika, Školska knjiga, Zagreb.Šepić, D. (1961.), Jugoslavenski pokret i Milan Marjanović 1901.-1919. In memoriam Milanu Marjanoviću, Zbornik Hist.ins. Jug. akad.,vol.3., Zagreb.Thiesse, A. M. (2009.), Nacija kao identitetski okvir, u: Identitet(i), Pojedinac, grupe, društvo, uredili:Ch. Halperen&J.C. Ruano-Borbalan, CLIO, Beograd.Urbančič, I. (1987.), „The Yugoslav nationalist crisis and the Slovenens in the perspective of the end of nations“, Nova revija, br.57., str.30-56. (1989.), „Sedamdeset let Jugoslavije“, Nova revija, br. 85/86., str.789-817.Wachtel. A. B. (2001.), Stvaranje nacije, razaranje države, Stubovi kulture, Beograd.Žužul, I. (2007.), Uloga tekstova hrvatskog narodnog preporoda u tvorbi nacionalnog identiteta, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski ‹ fakultet, Zagreb.



54

Zlatko Kramarić, Ph.D., Full Professor, Culturology, Josip Juraj Strossmayer University in Osijek

YUgosLAv IDeA In THe conTexT of PosTcoLonIAL cRITIcIsM

summary

The paper „Yugoslav idea in the context of postcolonial criticism“ aims at pointing out some fundamental reasons (early formed cultural and political patterns, different literary traditions, particular interests etc.) why the idea of establishing common Yugoslav state in 1918 could not succeed.

Key words: Yugoslavism, (post) colonialism, identity, culture, history, parikular vs.universal

Prof. Dr. Zlatko Kramarić, KulturologieJosip Juraj Strossmayer Universität in Osijek

JUgosLAwIscHe IDee IM konTexT DeR PosTkoLonIALIsMUskRITIk

zusammenfassung

In diesem Text haben wir versucht, auf grundlegende Gründe hinzuweisen, warum die Idee der Schaffung eines vereinten jugoslawischen Staates aus dem Jahr 1918 nicht gelingen konnte, wie: die früher festgelegten kulturellen und politischen Koden, verschiedene Litereturtradition, Partikulärinteressen, usw.

Schlagwörter: das Jugoslawentum, das (Post)Kolonialismus, Identität, Kultur, Geschichte, Partikuläres vs. Universales

55

Josip Vrbošić, Daniel Haman: NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK

Izvorni znanstveni radUDK 349.232(497.5)

(091)”17” 331.221(497.5)

(091)”17” 94(497.5 Osijek)

Prof. dr. sc. Josip Vrbošić, redoviti profesor Pravnog fakulteta u Osijeku Daniel Haman, mag. iur.

NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK

Sažetak: Razdoblje 18. stoljeća za grad Osijek bilo je teško, ali ujedno i sretno vrijeme. Oslo-bođenjem Osijeka 1687. godine, nakon 161 godine turske vladavine, uvodi Osi-jek u novo vrijeme, vrijeme relativnog mira i ubrzanog napretka. Do usposta-ve slavonskih županija 1745. godine, stanje na ovim područjima bilo je vrlo teš-ko i neugodno jer je Slavonijom upravljala Komora, koja nije štedjela radnu sna-gu za vojne poslove, kao ni materijalna davanja koja su im stanovnici bili prisilje-ni davati koliko god visoka bila. No, uspostavom Virovitičke županije te Osijekom na čelu te županije, grad je drastično počeo napredovati u svakom pogledu. Razvi-ja se obrt, trgovina, kultura, promet, infrastruktura, a broj stanovnika se naglo povećava te Osijek ubrzo postaje (i dugo vremena ostaje) najveći grad Hrvatske. Razvitkom grada i županije, dolazi do mnogobrojnih poslova za seljaštvo i građan-stvo. Doseljenici iz svih dijelova Monarhije dolaze u Osijek u potrazi za srećom i novim životom te se počinju baviti mnogim zanimanjima i poslovima kako bi pod-mirili potrebe brzorastućega gradskog gospodarstva. Nažalost, vođenje evidenci-je zaposlenika i njihovih plaća nije bilo tako mnogo kao danas, a ono što je zapisa-no, izgubljeno je u ovih nekoliko stoljeća koja su uslijedila, tako da smo bili u mo-gućnosti prikazati samo značajnije plaće i naknade za rad osoba koje su sudjelova-le i radile za organizacije koje su postojane i pragmatične, poput Crkve ili organa uprave, tako da nije čudno da upravo većina podataka koje smo našli i koje ćemo u ovome radu i prikazati, potječu iz zapisa povezanih s njima.

Ključne riječi: Virovitička županija, Kotar Osijek, Grad Osijek, naknade za rad, nadnica, statuti, ljetopisi, redovnici.

UvoD

Od svoga nastanka Osijek je prošao kroz mnoga povijesna razdoblja, mnoge državne zajed-nice i vladare te je imao svoje uspone i padove. Nakon turske okupacije, Osijek počinje svoj us-pon koji nije nimalo lagan, ali njegovi stanovnici daju sve od sebe kako bi im voljeni grad i dalje napredovao.


56

Uspostavom Virovitičke županije od strane ugarsko-hrvatske kraljice Marije Terezije formi-ra se civilna uprava Slavonije koja donosi velike promjene ne samo u upravnom području, nego i u načinu života općenito. Trgovina postaje slobodnija, obrt se promiče, život postaje lakši, jefti-niji i slobodniji. Upravo to vrijeme, vrijeme velikih promjena, značajno je za promatranje, no ne samo promatranje društva kao cjeline, nego i pojedinca, koji je pridonosio tom društvu.

Vrijeme feudalizma, velikaša i plemstva, urbara i urbarijalnih obveza, kmetstva i feudalnih davanja Crkvi te feudalcu, kao i tlake, nije bilo nimalo lagano za pošteni i radni puk koji je tada nastanjivao ove krajeve, no svaki rad koji se obavljao ipak (i naravno) nije bio besplatan, štoviše, bio je (pošteno) plaćen, odnosno nagrađen, prikladno standardima toga vremena. Upravo zbog tih razloga imat ćemo priliku vidjeti kako je Županija svojim statutima donijela rješenje naknada za rad koje bi svakome iznosile isto, bio u pitanju građanin, seljak, vezani seljak ili bilo tko drugi.

Zbog nedostataka zapisa trivijalnih stvari poput upravo samih tih naknada za rad toga vre-mena, mnogi su zapisi koji su i postojali nestali - bili oni izgubljeni, prodani ili negdje odneseni. No, postoje i zapisi nevezani izravno uz temu, a koje su vodili i drugi ljudi, kroničari i povjesniča-ri toga vremena. Ponajprije tu trebamo zahvaliti župama i redovničkim zajednicama grada Osi-jeka: isusovcima, kapucinima i franjevcima, što su u svoje ljetopise uvrštavali sve one događaje koji su bili značajni za naš grad i okolinu, ali i sve one vrijedne ljude koji su na razne načine do-lazili do tih podataka.

Uz malo dostupnih podataka nastojat ćemo što bolje prikazati prikupljene spise i izložiti ih u cilju prikazivanja radnika toga vremena, njegovog posla te njihovih primanja, koja su varirala i zavisila prvenstveno od različitih poslova, funkcija i dužnosti, baš kao što je to i današnjih dana.

PovIJesnI PRegLeD vIRovITIčke žUPAnIJe

„Hominem experiri multa paupertas iubet.“ 1

Završetkom Velikog turskog rata koji je počeo neuspjelom opsadom Beča 1683. godine te za-vršio mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, Slavonija biva oslobođena od turske vlasti nakon gotovo 150 godina tuđinske vlasti. Likvidacijom Rackozyjevog ustanka satmarskim mi-rom (1711.) te požarevačkim mirom (1718.) Habsburška Monarhija zadobila je svoj najveći teri-torijalni opseg, koji je sužen Beogradskim mirom (1739.), kada Sava i Dunav postaju dugo vre-mena stalnom granicom na jugu. Tako su se otkinuti dijelovi Ugarske i Hrvatske na kraju xVII. i na početku xVIII. stoljeća opet okupili pod krunom jednog vladara. Ugarska i Hrvatska dijeli-le su se u dva područja: a) slobodna i od Turaka nezaposjednuta Ugarska i Hrvatska i b) oslobođe-na Ugarska i Hrvatska (Slavonija), gdje je turska okupacija uvelike izmijenila prijašnji socijalni i ekonomski red.2

U jednom i drugom području vladale su očajne prilike. Pučanstvo Ugarsko-hrvatske Monar-hije, koje je prije turske okupacije moglo brojiti oko 5 milijuna duša, drastično je smanjeno. Jed-na od najgore pogođenih područja bila je upravo Slavonija. Velika većina sela jednostavno su iz-brisana, istrijebljeno je pučanstvo u virovitičkom, slatinskom i našičkom kotaru, a Srijem je go-tovo prazan. Na ispražnjena hrvatska naselja došli su pravoslavni Srbi iz Srbije i Bosne i katolič-

1 Lat. „Siromaštvo sili čovjeka da mnogo podnese.“

2 Bösendorfer, Josip: Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb, 1950., str 67.

57

ki Hrvati iz Bosne. Milan Šenoa izračunao je da je sva Slavonija brojala oko 150.000 duša, dok je čitava Hrvatska mogla jedva imati oko 400.000 stanovnika.3

Nejasan status toga područja te brojne samovolje veleposjednika, seljački prosvjedi i ostali problemi koji su potresali Slavoniju kasnijih godina, potakli su kraljicu Mariju Tereziju da u Sla-voniji uvede pozamašne reforme. Marija Terezija, te 1745. godine, sjedinjuje Slavoniju s Hrvat-skom, tj. uspostavlja nekadašnje županije – Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju, no slavon-ska Posavina biva preuređena u Vojnu krajinu.4 Iste godine Ljudevit Patačić postaje veliki župan virovitički.5 Uz župana, izabrani su i ostali dužnosnici županije: podžupan Franjo Peči, bilježnik Antun Spišić, blagajnik Franjo Bogati, iudices nobilium: Petar Jelačić, Josip Delimanić i Baltazar (Balto) Mikšić te su također birana i četiri vice iudices nobilium.6

grad osijek

Iako je osnivanjem Virovitičke županije, Virovitica u nazivu nosila sjedište županije, svi važni upravni i pravosudni poslovi obavljali su se u Osijeku, koji i službeno postaje sjedište Županije. Osijek je još od turske okupacije uživao položaj jednog od najvažnijih gradova ovog dijela Europe, upravo zbog njegovog položaja na tromeđi kraljevstva, turskog mosta po kojem je bio poznat di-ljem Europe te utvrde koja bijaše sagrađena po najmodernijim standardima toga vremena. Kako bi potkrijepili te činjenice, prenosimo pismo jednog mletačkog vojnika kojeg je pisao svojoj su-pruzi nakon što je Osijek osvojen bez borbe 1687. godine: „Tako pade mjesto toli znamenito, koje je bilo cilj posljednje vojne, koga nisu mogle osvojiti tolike vojske. Sada to učini mala četa vrlo lako.“7 Važ-nost Osijeka možemo također vidjeti i u planu obrane Monarhije nakon turskog protunapada 1690. godine vođenim velikim vezirom Mustafom Köprilijem. Nakon što je Mustafa osvojio Be-ograd i Niš, vojska odlučuje braniti samo Osijek, Siget i Budim, dok ostale utvrde između Drave i Save bivaju sravnjene sa zemljom kako ih Turci ne bi mogli koristiti.8 9

Za grad Osijek, 18. stoljeće bilo je najteže i najturbulentnije razdoblje u njegovu razvoju. Oslobođenjem grada, Osijek je došao pod vlast Austrijske Monarhije. U gradu je bila smještena vojska sa svojim generalatom i ratnim komesarima za Slavoniju sve dok kralj Leopold I. nije pre-dao organizaciju i upravu Carskoj dvorskoj komori koja je vršila neposrednu upravu u Osijeku sve do 1809. godine.10 Već 1690. godine grad dobiva municipalno uređenje, tj. gradska uprava na

3 Ibidem, str. 69.

4 Marija Terezija time izvršava obećanje koje je dala hrvatskim izaslanicima na krunidbenom Saboru u Požunu 1741. godine, da će obnoviti istočnoslavonske županije i vratiti ih Hrvatskoj. Vidi Engelsfeld, Neda: Povijest hrvatske države i prava, Zagreb, 2002., str. 27.

5 8. prosinca 1745. godine u jednom stanu u osječkoj Tvrđi, skupili su se carsko-kraljevski povjerenici, izaslanici, plemstvo i budući županijski dostojanstvenici, gdje je predsjednik tog izaslanstva, feldmaršal Franjo barun Engelshoffen pročitao kraljevsko imenovanje (litterae collationales) baruna Ljudevita Patačića velikim županom. Vidi Bösendorfer, Josip: Crtice iz slavonske povijesti, Osijek, 1910. (Reprint, Vinkovci, 1994.), str. 343.

6 Iudices nobilium bili su redovni suci županije iz redova plemstva.

7 Bösendorfer, Josip: Crtice iz slavonske povijesti, op. cit., str. 337.

8 Ibidem, str. 119.

9 Ovime se jasno vidi kako je Osijek bio i vojno središte Slavonije jer su Budim i Siget, kao dvije najvažnije ugarske utvrde, bili duboko u Ugarskoj. Samom srećom i lukavstvom de Croy je uspio obraniti Osijek bez gubitaka od Mustafinog naleta te su odoljeli još nekoliko narednih opsada.

10 Sršan, Stjepan: Osječki ljetopisi 1686. – 1945., Osijek, 1993., str. 8.



58

čelu sa sudcem i vijećem, a 1698. tvrđava, tj. Nutarnji grad dobiva gradski statut.11 Donjega grada pod Turcima nije bilo, već je nastao doseljavanjem stanovništva krajem 17. stoljeća, tako da još 1704. godine Donji grad postaje samostalna komorska općina, dok Gornji grad nastaje preselja-vanjem stanovništva zbog gradnje tvrđave 1692. godine. Na području Novog grada nalazile su se kuće osječkih časnika, a počinje se naseljavati od 1720. godine, no postaje popunjen 1792. godine naseljavanjem Nijemaca iz Banata i Bačke.12

Pokušaj ujedinjavanja Osijeka 1746. godine pripao je Mariji Tereziji, no tri komorske opći-ne odbijaju unifikaciju uprave. Dekretom Josipa II. od 2. prosinca 1786. grad se ujedinjuje u jed-nu cjelinu.13

sTATUTI vIRovITIčke žUPAnIJe

„Facta, non verba!“ 14

Virovitička je županija na svojim malim (partikularnim) i velikim (generalnim) sjednicama kao i sama Županijska skupština (plemićki sastav) donosila odredbe za političko, porezno, urba-rijalno (po pitanju odnosa, prvenstveno zemljišnih, plemića i podanika i obratno), trgovačko i gospodarstveno te sudbeno područje. Od osnutka Virovitičke županije 1745. godine, pa do 1776. godine, već su bili normirani svi važniji javni poslovi Županije.15

Upravo u tim statutima možemo naći kako je Virovitička županija na svojoj sjednici 21. svib-nja 1776. godine odlučila odrediti cijenu dnevnih plaća radnika16, kako bi se izbjegle samovolje po-jedinih poslodavaca koji su znali zanemarivati prosječne cijene nadnica ili poslova toga vremena te nerijetko radniku platiti manje nego što je zaslužio17:

Određivanje cijena dnevne plaće radnika forinti krajcara18

Oranje jednog jutra od 3 mjere sa 6 ili 8 živinčeta 1 30Drljanje jednog jutra 241 žetelac 171 skupljač snopova 211 kopač kukuruza 171 kosac trave ili žitarica 211 skupljač sijena 121 skupljač kukuruza 101 slagač sijena na hrpe i donositelj 181 kopač vinograda 181 obrezivač vinograda 171 vezač vinograda 91 skupljač grožđa 71 nosač kaca kod berbe grožđa 17

11 Živaković-Kerže, Zlata: Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća, Osijek, 1996., str. 13.

12 Sršan, loc. cit.

13 Ibidem.

14 Lat. „Djela, ne riječi!“

15 Sršan, Stjepan: Statuti Virovitičke županije 1745. – 1792., Osijek, 2008., str. 9.

16 Dnevnice su se računale od izlaska do zalaska sunca.

17 Sršan, Stjepan: Statuti Virovitičke županije 1745. – 1792., op. cit., str. 61-63.

18 Novac: 1 imperijal = 1,5 forinte, 1 forinta = 20 groša = 100 novčića do 1780. godine, a poslije do 1876. godine 60 krajcara, te potom opet 100 novčića, 1 krajcar = 1,67 novčića.

59


Određivanje cijena dnevne plaće radnika forinti krajcara1 tresač šljiva 121 skupljač šljiva ili drugog voća 71 kopač u kućnim vrtovima 151 krčitelj u zimsko vrijeme 151 zidar ili tesar prema milostivoj kraljevskoj odredbi bez razlike 27

Odredba je također određivala svako odstupanje od donesene odluke kao prekršaj. Ukoliko bi radnici tražili više nego što je propisano ili ukoliko bi primili preko propisane tarife u ime dnev-ne plaće, bili bi prijavljeni poglavarstvenoj osobi. Zbog prijestupa otkriveni krivci bili bi kažnjeni prema okolnostima. Ako bi došlo do situacije da oni koji unajmljuju radnike prekorače doznače-nu tarifu kod plaćanja dnevnice, bili bi novčano kažnjeni za prvi prekršaj s jednostrukom preko-mjerno isplaćenom dnevnicom, za drugi put s dvostrukom, a za treći slučaj s trostrukom, s čime se podrazumijeva da svaki radnik plati kaznu u gotovini. Takve novčane kazne stavljane su u bla-gajnu Županije.19

Potreba unificiranja dnevnih plaća javila se puno ranije. Jedan od glavnih razloga bilo je pita-nje vezanog seljaka, tj. kmeta i njegove plaće nakon što bi odradio godišnju količinu rabota ili tla-ke.20 To je riješeno Odredbama kod urbarnih stvari na sjednici Županijske skupštine 11. svibnja 1771. godine, gdje je određeno da seljak nije dužan raditi nakon izvršenja urbarijalnog zaduže-nja, pošto je već dao godišnju ko ličinu rabota. Vlastelinstvo može jedino tražiti dodatnu rabotu samo na svojem području, sukladno Kraljevskoj uredbi, ako bude imalo potrebu tražiti više iznad od ređene količine. A kako se ne bi tjeralo iznad svoje određene količine izvan vlastelinstva, mje-sni suci bi uredili takve zaostatke izvan vlastelinstva. A ako bi veleposjednik ili vlastelinstvo na-tjerali stanovni ke nekog sela, pošto su već dali propisanu količinu, na rad izvan vlastelinstva, u tom bi slučaju onaj koji to naredi, bilo vlastelinstvo ili veleposjednik, bilo dužno isplatiti uobiča-jenu plaću nadničaru kao drugdje.21

Međutim, kao što smo imali mogućnosti vidjeti, Županija je propisala dnevnice radnicima koji se bave poljskim poslovima, dok su ostale sfere poslova ostale netaknutim. Razlog tomu može se naći upravo u potonjim objašnjenjima vezanim uz feudalno društvo i neslobodnog selja-ka te samovolju feudalaca, koja je donošenjem ovog Statuta i dotične odredbe bar donekle regu-lirala odnose kmeta i veleposjednika.

Ova odredba također je i veliki korak po pitanju nekog začetka prava radnika i „radnoga pra-va“ toga vremena jer su nakon odluke Županijske skupštine svi radnici bili jednako plaćeni za jed-nako obavljeni posao, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

nAknADe zA RAD PReMA (osTALIM) PosLovIMA

„Ora et labora.“ 22

Kao i danas, tako je i u 18. stoljeću svaki dobrovoljni rad bio prikladno plaćen. No, problem se javlja u tome što postoji relativno malo (ili gotovo ništa) zapisa vezanih isključivo uz plaće i

19 Sršan, loc. cit.

20 Kad je seljak podmirio svoju urbarijalnu obvezu besplatnog rada vlastelinstvu, ono ga nije smjelo, po odredbi županije, tjerati da radi izvan njegovog područja. Ako bi se to ipak dogodilo tad su vlastelinstvo ili veleposjednik bili dužni platiti seljaku ne po urbarijalnoj raboti već kao svakom nadničaru.

21 Sršan, op. cit., str. 102. - 103.

22 Lat. „Moli i radi.“ Moto sv. Benedikta.


60

nadnice radnika ili kakve druge nagrade, stoga jedini izvori iz kojih možemo crpiti te podatke su zapisi koji se našom tematikom bave samo usputno. Osim nekih slučajnih otkrića, glavni izvori naše teme bili su zapisi katoličkog klera, odnosno kanonske vizitacije Osijeka i okolice te Osječki ljetopisi osječkih redovničkih zajednica i tvrđavskog župnika Turkovića.

Adamovićev gospodarski pravilnik

Adamovićev Regulamentum domaniale (Gospodarski pravilnik) iz 1774. godine ili Kako se gospo-darilo na feudalnom dobru spis je pravila koje je napisao Ivan Kapistran pl. Adamović23 za upravi-telja dobara na njegovom posjedu u Sv. Jeleni. Pravilnik govori o odnosima sa seljacima, dužno-stima i obvezama te ostalim pravima i privilegijama, no nama je zanimljiv 27. članak tog pravil-nika koji kaže:

„gdi je hiža, koja ima više družine, iz one moveš za penezi kupeljca po 12 krajcara, kosca po 17 krajca-ra slobodno tak natirati da mu kroz špana penezi napervo vu hižu pošalješ. Ali špan naj dobro gleda, da samca nikad ne tira ili drugoga človeka, koji vu pogibelju svoju žetvu ili drugo imanjiće svoje imade.“ 24

Zanimljivo je kako je Pravilnik pisan na kajkavštini, iako je Adamović bio rođeni štokavac - ikavac, upravo iz razloga što mu je upravitelj posjeda bio kajkavac, tako da je došlo do smiješne mješavine ikavske kajkavštine ili kajkavske ikavštine samo kako bi mu upravitelj što bolje shva-tio njegove ideje te ih onda i provodio.

Bez obzira na dijalekt kojim je Adamovićev pravilnik pisan, donosi nam neke zanimljivosti vezane uz plaće radnika istovjetne onim u kasnije donesenom statutu Virovitičke županije. Spo-minju se plaće za kupeljca, tj. skupljača sijena od 12 krajcara i kosca, tj. žeteoca od 17 krajcara, što je cijena identična prethodno prikazanom cjeniku. Ovdje imamo priliku vidjeti da su tarife de facto u praksi već bile određene, no budući da se radi o samo dvije godine razmaka između Gos-podarskog pravilnika i odredbi Virovitičke županije, a isto tako postoji činjenica da su tu po sri-jedi najčešći poslovi, velika je mogućnost da je cijena dnevnice za tu vrstu posla već bila relativ-no ujednačena.

23 Ivan Kapistran rodio se u Pečuhu 21. listopada 1726. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Ne zna se gdje je studirao, no završio je pravo te kao takav dobiva posao u Virovitičkoj županiji, a 1754. godine postaje njezin veliki bilježnik. Ivan je bio odličan administrativni činovnik, što se moglo vidjeti kod donošenja i provođenja slavonskog urbara (1754.), čime je diobom kmetskih sesija zapravo proveo terezijanski slavonski urbar u praksi. Taj rad priznaje se na dvoru te 28. lipnja 1762. postaje kraljevski savjetnik. Od 1758. do 1765. godine vrši dužnost redovnog podžupana. Kao notar i podžupan, Adamović je županijski poslanik na hrvatskom i zajedničkom saboru. Kao podžupan, sklonost dvora stekao je time što je redovito znao opremati vojne regrute i živežne namirnice za vojsku, a kraljici je to bilo potrebno u ratu s pruskim kraljem Fridrikom II. U znak zahvalnosti, kraljevskom diplomom od 23. ožujka 1765. godine Marija Terezija mu je podijelila donaciju na komorsko dobro Čepin, za koje je komori isplatio 26.000 forinti. Nakon što je postao veleposjednik, odrekao se županijske službe te se posvetio upravljanju svojih dobara. Kao veleposjednik preuzeo je i kupio nekoliko posjeda te postao jedan od najbogatijih slavonskih zemljoposjednika. Bavio se raznovrsnim poslovima, prvi je prokušao metodu suhog močenja konoplje, podigao je u Čepinu 1785. godine prvu užarenicu. Gotovu robu je preko Tirola izvozio u Amsterdam, gdje su je kupovali brodograditelji i brodovlasnici. Svojim dobrima Ivan je upravljao do 1800. godine, kada se povlači, oporučno ostavlja imanja svojim sinovima te vrijeme provodi naizmjeničnim boravkom u Osijeku, Čepinu i Varaždinu, gdje je imao kuće. Ivan umire u 82. godini života, 4. prosinca 1808. godine u Čepinu. Vidi Bösendorfer, Josip: Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb, 1950., str. 207. – 208.

24 Ibidem, str. 231.

61


gradski krvnik

Grad Osijek imao je i svoga službenog krvnika. Vrlo ugledno i poštovano zanimanje toga vre-mena, krvnik je profesionalno odrađivao poslove izvršenja smrtne kazne. Županija je imala pra-vo osuditi na smrt.25 Osuđenicima na smrt nudio se katolički svećenik (priznata vjera) da se po-mire s Bogom i steknu snage za izvršenje smrtne osude.26 Prvi krvnik (lictor, executor, vindex iu-diciae, carnifex, minister iustitiae) bio je Karlo Tišler, koji je već 1747. ostavio službu. Plaća mu je bila 130 forinti, a od 1740. godine 150 forinti. Ovaj je službenik osobito prvih godina imao mno-go posla, s obzirom na to da je smrtna kazna vrlo često bila dosuđivana. Sam kraljevski povjere-nik Aleksandar Patačić prošavši 1747. Slavoniju, govori u svome izvješću dvorskoj kancela riji da je baš instituciji krvnika zahvaliti da je ponestalo hajduka.27

Krvnikov posao bio je u toliko mjeri da mu je oružje po više puta otupilo i trebalo je nabaviti novo. Osječki majstori i zanatlije nisu željeli sudjelovati u popravcima oruđa kojima se izvršava-la kazna i tortura, tako da su popravke vršili Cigani, čije dokaze nalazimo u županijskom arhivu, na računima koje je Županija isplatila Ciganima za popravke alata.

Pregled jednog takvog računa:

Ciganima (Pharaonites), koji su popravili razna mučila isplaćeno je 7 for. 88 ½ novčićaza novo uže za vješanje 3 for. 25 novčićaza koleso 7 for. za okovanje istoga 7 for. 25 novčićaza sjekiru 1 for. za kliješta - for. 10 novčića28

Račun Virovitičke županije pokazuje naknade Ciganima koje je isplatila za popravak opre-me za mučenje. Usporedno s ostalim prikazanim poslovima i njihovim naknadama, ove se ispla-te mogu pokazati vrlo visokim, no ovdje treba uzeti u obzir nekoliko stvari - da se ovdje ne radi o dnevnom poslu, kao i činjenica da se radi o nečasnim poslovima koje ostali majstori nisu že-ljeli raditi te da su Cigani prilikom popravljanja određenih mučila koristili i neke svoje materija-le i alate.

kAnonske vIzITAcIJe

Kanonska vizitacija je biskupov pregled, tj. inspekcija župa unutar biskupije, gdje biskupov vizitator skuplja sve dostupne podatke o župi i ocjenjuje njezinu ulogu i rad unutar biskupije.

25 Smrtna kaznu bila je, među ostalim, propisima za: dolozno ubojstvo, izlaganje djeteta (ako je dijete umrlo), ubojstvo djeteta, pobačaj, zlostavljanje i ranjavanje roditelja, silovanje, običnu krađu, razbojstvo, palež, preljub supruge, bigamiju, in cest, spolno općenje sa životinjom itd. Vidi Bayer, Vladimir: Kazna batina u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 34.

26 Ako bi pravoslavac bio osuđen na smrt, najprije ga je pohodio katolički svećenik; no ako se osuđenik pokazao tvrdokornim i nije želio prijeći na katolicizam, tek onda ga je mogao pohoditi pravo slavni svećenik. Na samo stratište pratio ga je katolički svećenik. Ako ne bi ni tada prešao na katolicizam, tek bi ga na stratištu do čekivao pravoslavni svećenik, koji bi nakon obavljene smrtne kazne narodu održao propovijed. Vidi Bösendorfer, Josip: Crtice iz slavonske povijesti, op. cit., str. 350.


28 Ibidem.


62

Prva sačuvana vizitacija Osijeka potječe iz 1732. godine, a jedina vizitacija Osijeka iz 18. stoljeća u kojoj se spominju nama relevantni podaci potječe iz 1761. godine. Budući da Osijek tada još nije bio ujedinjen, vizitacije su se obavljale za svaku odvojenu cjelinu (župu) posebno – Tvrđu, Donji te Gornji grad.

Prva vizitacija je Tvrđe, gdje pod rubrikom „O služiteljima crkve“ nalazimo zapis:„1. U ovom mjestu postoji učitelj Franjo Klucho star 31 godinu, poštenog života i do brog vladanja,

dobro poučen u temeljima vjere koju iznosi djeci. Njima ne predaje samo osnove čitanja već i kr-šćanski nauk te bdije nad njihovim vladanjem i tako udovoljava svojoj dužnosti. Orguljaš, pjevač (kantor) i župni crkvenjak ne postoji, jer te dužnosti vrše sluge Družbe i od nje primaju nagra-du i uzdržavanje. Od njih, vršeći službu orguljaša i pjevača, primaju od pisanja cedulja za objav-ljivanje 17 kraj cara, od sprovoda 30 kr., od pjevanog rekvijema 1 for. A vršeći poslove crkvenja-ka primaju od vjenčanja 17 kr., od uvoda 7 kr., od koleda (blagoslov kuća) preporučuju se dare-žljivosti ljudi.

2. Svi ovi imaju dobar odnos prema župniku.3. Učitelj ima u gradskoj kući jednu prostoriju dosta prostranu gdje se drži i škola, koju gradska op-

ćina uzdržava i popravlja.4. Učitelj ima od grada godišnju plaću 24 for. a od pouke djece dobije oko 13 for.“ 29

Ovdje imamo priliku vidjeti nagrade koje je dobivalo crkveno osoblje te služitelji koji su radili poslove vezane uz crkvu i poslove pomoći župi ili župniku. No, ovdje imamo priliku vidjeti i pla-ću učitelja, koji između ostaloga predaje i vjeronauk. Prema četvrtom stavku ovog zapisa, učitelj ima godišnju plaću od grada u iznosu od 24 forinte te još 13 forinti od poduke djece, što bi sveu-kupno iznosilo svega 37 forinti, a što bi bila relativno mala godišnja plaća usporedivši je sa svim ostalim plaćama koje smo do sada obradili.

Vizitacija Donjega grada detaljnije nam donosi neku raspodjelu novaca crkvenim služiteljima:„3. Njemački učitelj, koji je ujedno i orguljaš i pjevač, ima svoj poseban stančić od 2 sobe u bi-

jednom stanju, jer ga nemarno uzdržava i popravlja gradska općina. Hrvatski pak učitelj, koji je i crkvenjak, ima u gradskoj kući doznačenu 1 sobu za školu i sta novanje.

4. Njihovi prihodi i sredstva za život sastoje se u tome, što njemački učitelj kao orgu ljaš i pje-vač ima od crkve godišnje 25 for. a kao upravitelj škole od općine 8 for., za tim od dječaka koji uče čitati tjedno od svakog po 3 kr., a od onih koji uče pisati 4 kr., te od onih koje vjež-ba u računanju 6 kr. Nadalje od sprovoda svojih sunarodnja ka ima 7 kr., od krštenja 4, od uvoda 3, od orgulja pod rekvijemom 30 kr., od objav ljivanja cedulja 7 kr., od vjenčanja 17 kr. te konačno od zvonjenja svih zvona kroz četvrt sata 12 kr., od 4 zvona 9,5 kr., od 3 zvona 4,5 kr., od 2 zvona 3 kr., a od jednog zvona 1,5 križar, te od kolede kod Nijemaca oko 6 for. A hrvatski učitelj, koji je i crkvenjak, ima od općine 8 for., a kao crkvenjak od crkve 18 for., od pouke djece, od stole za Hrvate i od zvonjenja podjednako kao i njemački. A od kolede kod Hrvata dobije oko 17 for.

5. Ovdje postoji i učitelj grčkog nesjedinjenog obreda (pravoslavni), koji ima svoj zase ban stan u do-brom stanju, koji uzdržava i popravlja njegova općina. Njegovi prihodi i sredstva za život su slije-deći: od svoje općine ima stalnih 60 for. tako da domaću djecu badava poučava u čitanju. Od pou-čavanja pak strane djece slobodno mu je uzeti pristojbu. Od pojedinog zvonjenja za sprovod ima 7 kr., a ako prati spro vod još dobije 17 krajcara.“ 30

29 Sršan, Stjepan: Kanonske vizitacij, knjiga V., Osijek i okolica 1732. – 1833., Osijek, 2007., str. 41.

30 Ibidem, str. 51.

63


Kao što vidimo u Donjem gradu imamo tri učitelja, dva katolička i jednog pravoslavnog, od-nosno Nijemca, Hrvata i Srbina. Njemački učitelj u crkvi radi i kao orguljaš te pjevač i za to dobi-va godišnju plaću od 25 forinti, a kao upravitelj škole općina ga financira s dodatnih 8 forinti. Uz ukupnu godišnju plaću od 33 forinte, dodatnu zaradu također ostvaruje i u crkvi te izvan nje, što možemo pretpostaviti da mu se ukupna godišnja primanja tim poslovima udvostručuju. Hrvat-ski učitelj ima plaću od općine kao i njemački, 8 forinti, od poslova crkve dobiva dodatnih 18 fo-rinti, a od kolede dobije još 17 forinti. Zbrojivši ta primanja, hrvatski učitelj ima godišnja prima-nja u iznosu od 43 forinte, još uvijek nedovoljan iznos za samostalan život isključivo od tih pri-manja. Naposljetku, pravoslavni učitelj od općine dobiva stalnih 60 forinti plaće, uzmemo li u ob-zir još neke dodatne poslove na koje ima pravo te poslove crkve, moguće je da mu se primanja po-dignu za četvrtinu ili možda čak i trećinu.

Posljednja preostala vizitacija iz 1761. godine je vizitacija Gornjega grada:„3. Učitelj i crkvenjak imaju svoje vlastite stanove, jer je općina koja im je dužna dati, odviše

spora da im doznači stanove.4. Njihovi prihodi i sredstva za život sastoje se u tome da učitelj kao orguljaš i pjevač ima od općine

30 for., od djece koja uče čitati tjedno po 3 kr., a koji ujedno uče i pisa ti 4 kr., od sprovoda djece 9 kr., a odraslog 18 kr., od orgulja pod rekvijemom 30 kr., iz kolede (blagoslova kuća) dobije ukupno 5 for. A crkvenjak ima od gradske općine 24 for., od krštenja 7 kr., od uvoda porodilje 3 kr., od zvonjenja svim zvonima 15 kr., od 3 zvona 10 kr., a s 2 zvona 7 kr., od pjevanog rekvijema 7 kr., od vjenčanja 17 kr., a iz kolede skupi 5 for. te iz škrabice što skuplja milostinju ima 5 for.“ 31

Učitelj ovdje od općine dobiva nešto veću svotu novca za svoje usluge učitelja kao orguljaša i pjevača u iznosu od 30 forinti.32 Osim „instrukcija“ koje drži djeci, važna stavka je i prihod od ko-leda u iznosu od 5 forinta, koji je u Gornjem gradu gotovo tri puta manji nego u Donjem gradu. Plaća crkvenjaka od gradske općine penje se na 24 forinte, dok od koleda također ima 5 forinti kao i učitelj te dodatnih 5 forinti iz škrabice zbog skupljanja milostinje. Zbrojivši primanja učite-lja i crkvenjaka, možemo vidjeti da su imali gotovo jednaka primanja.

osJečkI LJeToPIsI

Ljetopisi redovnika ovoga grada vječni su i neiscrpni izvor podataka i informacija od kraja 17. sto-ljeća pa do polovice 20. stoljeća vezanih uz povijest, ali i događanja te život građana toga vremena.

franjevački ljetopis

Prvi relevantni zapis franjevačkog samostana potječe iz 1750. godine:

„13. IV. Gvardijan je načinio sporazum s tvrđavskim kirurgom Ivanom Cammererom za šišanje bra-će kroz cijelu godinu za 13 forinti i 16 novčića, i to tako da svakih 14 dana šiša krunu i bradu, a svakih 8 dana da jedanput šiša bradu svećenika, a dvaput ne djeljno bradu superiora.“ 33

31 Ibidem, str. 61.

32 Plaća učitelja koje mu daje općina različita je nego u Donjem gradu ili Tvrđi, što je primjer kako su ti dijelovi grada imali različite uprave te donosili različite odluke.

33 Sršan, Stjepan: Osječki ljetopisi, op. cit., str. 33.


64

Iz priloženog vidimo kako franjevci postižu dogovor, odnosno sporazum s tvrđavskim kirur-gom34 koji se obvezao šišati i brijati braću redovnike određenim terminima tijekom cijele godine po cijeni od 13 forinti i 16 novčića. Franjevački samostan je u to vrijeme imao između 25 i 35 re-dovnika, pa nije sigurno je li mu se taj posao isplatio.

„24. IV. Gvardijan je dobrotom superiora primio u službu dvojicu sluga; jednoga koji će se brinuti za konje, imenom Stjepan Lintner, rođenog u Kaniži, za 23 for. i 1 par cipela ukoliko se bude dobro vladao, a drugoga koji će brinuti za 2 konja, imenom Đuro Kostell, iz Stenjevca kod Zagreba, za 17 for. na godi-nu dana i to od gore spomenutog dana do blagdana Sv. Jurja 24. IV.“ 35

Nekoliko dana kasnije, franjevci, tj. njihov gvardijan, primaju u službu dvojicu slugu koji će se brinuti za konje. Stjepan je očito bio zadužen za veći broj konja budući da mu je plaća (godišnja) iznosila 23 forinte te 1 par cipela, ukoliko bi se dobro vladao, dok je đuro bio zadužen za samo dva konja te vjerojatno zbog toga razloga i ima manju plaću koja iznosi 17 forinti na godinu.

Sljedeći zapis potječe iz 1786. godine i daje nam prikaz plaće župnika:„16. IX. O. Antun Perecky, prof. teologije, postavljen je dekretom Visokog ratnog vijeća za župnika

Sv. Roka u Petrovaradinu s plaćom od 300 for.“ 36

Imenovanje oca Antuna Pereckog župnikom petrovaradinske župe od strane Visokog ratnog vijeća vjerojatno je pridonijelo nešto većom plaćom, prije svega zbog vojske i zapovjedništva staci-oniranog u Petrovaradinu, odnosno upravo zbog toga prilično velike župe kojom treba upravljati.

Naredni zapisi datiraju iz 1788. godine:„23. VI. P. Bartol Čordašić, vikar ovoga samostana, otišao je u Novi Sad u vojnu bolnicu na posao s

mjesečnom plaćom od 28 for.“ 37

Pater Čordašić pozvan je službovati u vojnoj bolnici u Novom Sadu za mjesečnu naknadu u iznosu od 28 forinti. Budući da je upitno koliko dugo će u bolnici raditi, ovaj put plaća je izreče-na u mjesečnom iznosu, a vrlo je visoka usporedno s ostalim primanjima prikazanim do sada.

„09. VII. Stjepan Janičić je napunivši 10 godina profesure u ovoj kralj. gimnaziji oti šao u Raču upravljati župom, s plaćom od 230 for.“ 38

Još jedan primjer župničke plaće koja je iznosila uglavnom nekoliko stotina forinti. Posao upravljanja župom bilo je pitanje časti, a ne novca, tako da su postojali natječaji kako bi se dobi-lo mjesto župnika neke župe.

Zadnji zapis otaca franjevaca vezan uz naše područje istraživanja datira iz 1789. godine, dana 4. siječnja, početka godine, kada su zapisivali osnovne podatke o samostanu:

„Svećenici koji službuju vani: Andrija Blažević, upravitelj u Dalju, Eugen Esterhamer, upravitelj u

Bilju, Stjepan Lipljanić, kapelan kod Đure Vrečaja, župnika u Brođancima za 50 for. godišnje plaće, Ka-zimir Žirković, kapelan kod g. Domaćinovića, vicearhiđakona i župnika u Petrijevcima za 50 for. godiš-nje, Alojz Kraus, kapelan kod logora u Gornjem gradu kod g. Nikole Milašina, Ignacije Fries, kapelan u vojnoj bolnici u Rumi, sada Hernjaje, Bernard Makaj, kapelan u vojnoj bolnici u Bilju, inače u Cerniku, sad u Požegi.“ 39

34 Kirurg u to vrijeme nije značio isto što i kirurg u današnjem smislu riječi. Tadašnji kirurg bavio se poslovima koji su se bazirali na higijeni i nekoj jednostavnijoj vrsti medicine – šišanje, brijanje, vađenje zubi, lakši medicinski zahvati i sl.

35 Sršan, Stjepan: Osječki ljetopisi, loc. cit.



38 Ibidem.


65


Plaće od 50 forinti za upravljanje župom naizgled su nerazumno manje od ostalih župnika, također franjevaca, koji su dobili župe npr. u Petrovaradinu. Međutim sela poput Brođanaca i Pe-trijevaca u to su vrijeme bila jako mala i zahtijevala su puno manju djelatnost i aktivnost župni-ka nego ove župe u važnijim i većim gradovima.

Isusovački ljetopis

Kronike Družbe Isusove, inače relativno kratke, samo u nekoliko navrata spominju plaće i plaćanje za određene djelatnosti. Prvi zapis potječe iz 1764. godine:

„20. X. P. Marek i Manner su otišli u Požegu, prvi za profesora, a drugi za superiora. Odvezli su se kolima za 6 forinti.“ 40

Ovdje imamo rijetku priliku vidjeti troškove prijevoza toga vremena. Relacija Osijek – Pože-ga patera Mareka i Mannera koštala je 6 forinti. Relativno visok trošak s obzirom na jednostav-nost prijevoza i plaće toga vremena.

Posljednji zapis otaca isusovaca potječe iz naredne, 1765. godine:„01. XII. Nedjelja. U 10 sati služba za zlatare po prvi puta uvedena na ovaj dan. Platili su 1 for. i 30

krajcara, a orguljaš je dobio 30 krajcara.“ 41

Te nedjelje održana je sv. misa za zlatare u iznosu od 1 forinte i 30 krajcara, dok je orguljaš do-bio 30 krajcara za svoje sviranje. Cijena od 30 krajcara za orguljaša standardna je te jednaka onim podacima iz Kanonskih vizitacija od 1761. godine.

Turkovićev ljetopis

Ljetopis Antuna Josipa Turkovića najdetaljniji je i najpotpuniji ljetopis zbirke. Župnik tvr-đavske župe sv. Mihaela detaljno je vodio sve zapise, no nažalost, djelovao je na prijelazu stolje-ća, tako da možemo koristiti samo nekoliko zapisa napisanih prije devetnaestoga stoljeća. Prvi zapis potječe iz 1798., a drugi iz 1799. godine:

„01. IX. Subota. Našao sam župni alod (posjed) u Donjem gradu u Osijeku pokraj Kapele sv. Marije Snježne u veoma lošem stanju.12 kuća je skoro, da tako kažem, bilo bez krova, spremište za burad bijaše sasvim bez krova, a ograde sa strane kapele nije bilo. Ništa nije ostalo od spremišta za žito. Tako sam 1. IX. za novi krov kuće isplatio tesaru Rudolfu 77,48 forinti.“ 42

Župnik Turković opisuje stanje na župnom posjedu u vrijeme kad je tek imenovan tvrđav-skim župnikom te počinje s popravcima i obnovom posjeda. Za obnovu krova kuće isplatio je lo-kalnom tesaru iznos od 77,48 forinti. Teško je pretpostaviti o kakvoj se kući radi te koliko su bili zahtjevni radovi na krovu, no svota od 77 forinti vrlo je visoka ako pretpostavimo da mu je godiš-nja plaća iznosila približno onoj u Petrovaradinu, znači oko 300 forinti.

„07. VI. U petak se pod krov smjestio kapetan Helczl. On je bio na ručku zajedno sa zidarskim i te-sarskim majstorima koji popravljaju i obnavljaju cijeli župni dvor po rješenju Visoke komore. Danas sam





66

se s njima pogodio da pokriju pobočnu stranu u gornjem hod niku daskama za 45 forinti — o mom vla-stitom trošku.“ 43

Obnova župnog dvora je vjerojatno iznosila jako puno novca, budući da je župnik Turković dao 45 forinti vlastitog novca samo za pokrivanje bočne strane hodnika daskama. Nažalost, osta-li zapisi Josipa Antuna Turkovića potpadaju pod 19. stoljeće i ne možemo ih upotrijebiti za po-trebe ovoga rada.

kapucinski ljetopis

Zadnji ljetopis iz ove zbirke, iako kronološki najdulji, neopsežan je i okviran. Zapisi se bazira-ju na godinama, vrlo rijetko na datumima i vrlo rijetko se po godinama nalazi više od jednog za-pisa. Nama najvažniji zapis potječe iz 1762. godine:

„U svibnju je u samostanu završen zdenac. Voda je dovedena jarcima od pečene gline koje je napravio donjogradski lončar, a hvat (1,9) m je stajao 2 for. Dovedena je u kuhinju i do praonice u dužini 24 hvata. Lončar je za pečenje cijevi za jarak u dužini od 20 hvati primio 40 for. a za svoj rad nije ništa tražio, osim što je tih dana s nama jeo. Također su izgrađena nova vrata i dio štale do ograde.“ 44

Oci kapucini plaćaju donjogradskog lončara za izradu cijevi od pečene gline kako bi samostan bio opskrbljen sustavom vodovoda. Lončar je izradio cijevi u dužini od 38 metara te za svoj rad bio nagrađen s 40 forinti.

MJesTA osJečkog koTARA

Tadašnje županije bile su podijeljene na okruge, a okruzi na kotareve. Prema popisu kotara Osijek iz 1786. godine, osječki kotar sastojao se od sljedećih mjesta: Gornji grad Osijek, Nutar-nji grad Osijek, Donji grad Osijek, selo Sarvaš, selo Bijelo Brdo, selo Aljmaš, selo Erdut, gradić Dalj, selo Borovo, selo Tenja, selo Laslovo, selo Koprivna, selo Hrastin, selo Dopsin, selo Čepin, selo Mađarska Retfala, selo Njemačka Retfala i selo Kravice. Popis toga kotara obuhvaćao je i pla-će određenih mjesnih službenika (prvenstveno su to suci, bilježnici, učitelji, a možemo reći i pri-malja) pa imamo mogućnost prikazati kakve su i kolike naknade za rad bile spomenute godine.

Kako Osijek tada još nije bio ujedinjen, navode se njegova tri odvojena dijela. Tako za Gornji grad možemo uvidjeti kako je plaća učitelja bila 194 forinte u gotovini te osim toga i 10 hvati dr-va.45 S druge strane u Donjem gradu bila su dva (tri) učitelja – katolički i pravoslavni, budući da je omjer katolički i pravoslavnih stanovnika bio otprilike 2:1. Katoličkog učitelja plaćali su u goto-vini 75 forinti, no kako je vršio i službu sakristana i orguljaša, za to je dobivao još 30 forinti te 50 forinti. Katoličkom učitelju se tako plaća podigla na 155 forinti godišnje. Učitelju pak grčkog ne-sjedinjenog obreda (kako su nazivali pravoslavlje), koji je poučavao samo u 1. razredu, plaćali su 100 forinti, dok su drugom učitelju, koji je poučavao u 2. razredu, plaćali 200 forinti.46 Stanje u Nutarnjem gradu (Tvrđi) bilo je nešto unikatnije od ostalih mjesta ovoga kotara. Naime, kako je



45 Sršan, Stjepan: Kotar Osijek 1786. godine, Osijek, 2002., str. 86.


67


u Tvrđi bio franjevački samostan, zapis kaže: „Mladež poučavaju franjevci i to 4 učitelja u 4 razreda, no postoji i svjetovni učitelj s plaćom od 150 forinti.“47

Što se ostalih mjesta tiče, učiteljske plaće u razmjerne njihovu poslu i broju stanovnika toga mjesta, što je vjerojatno utjecalo i na sam život učitelja, budući da je upitno kako je mogao živje-ti od niskih primanja u manjim mjestima. Sličnim principima isplaćivane su plaće i ostalim služ-benicima. Tako možemo vidjeti kako u Sarvašu učitelja plaćaju u gotovini 40 forinti, a u naravi dobije 20 mjera pšenice i potrebna ogrjevna drva. Također i obavlja dužnost bilježnika.48 U Bije-lom Brdu učitelj prima plaću od 40 forinti u gotovini te 10 hvati drva.49 Učitelj u Aljmašu prima plaću od 20 forinti, a u naravi dobije još i 21 mjeru pšenice.50 Aljmaški učitelj također obavlja i po-slove bilježnika, što nije neobično u manjim mjestima da jedna učena osoba obavlja više dužno-sti. Za selo Erdut nema podataka o učiteljskoj plaći, no već u Dalju spominje se učiteljska plaća u iznosu od 150 forinti.51 U Borovu, učiteljska plaća je 100 forinti,52 dok je ista plaća za učitelja i u Tenji, s tim da tenjski dobiva još u naturi i 11 mjera pšenice.53 Uz plaću od 20 forinti, učitelj iz La-slova još dobiva i 10 hvati drva. U spomenutom mjestu učitelj također obavlja i poslove bilježni-ka.54 U selu Koprivna nema podatka o učitelju i njegovoj plaći, dok u selu Hrastin učitelja, koji je ujedno i bilježnik, plaćaju s 90 forinti.55 U Dopsinu bilježnik, koji je ujedno i učitelj, prima u go-tovini 35 forinti te dobiva još 8 hvati drva i od svakog oženjenog para 9 funti brašna.56 Čepinski učitelj ima plaću 100 forinti u gotovini te također dobiva u naturi 15 mjera pšenice i 5 hvati dr-va.57 U Mađarskoj Retfali bilježnik, koji je i učitelj, dobiva u gotovini 30 forinti i još 40 mjera pše-nice, 24 mjere kukuruza i 12 hvati drva.58 U mjestu Njemačka Retfala te Kravice vrijedi stanje kao i u Mađarskoj Retfali.

Iz navedenog stanja možemo vidjeti kako je vjerojatno veličina mjesta u kojoj se učitelj na-lazio, kao i broj djece i mladih koje je podučavao imalo izravnog utjecaja i na njihova primanja. Slična, ili bolje rečeno gotovo identična slika s obzirom na proporcionalnost veličine mjesta i pla-ća možemo zamijetiti i kod ostalih službenika, u ovom slučaju sudaca i bilježnika. Ako uzme-mo grad Osijek i njegova tri dijela stanje je relativno slično. U Gornjem gradu postoji šest za-prisegnutih osoba od kojih svaka prima 50 forinti kao plaću, a sudac 150 forinti te bilježnik (no-tar) 200 forinti. Svi oni stoje na raspolaganju sucu te izvršavaju njegove odredbe.59 U Nutarnjem gradu radi jedan sudac s plaćom od 100 forinti, četiri zaprisegnuta člana s plaćom od 40 forin-ti te dva zaprisegnuta člana s plaćom od 9 forinti. Bilježnik ima plaću od 150 forinti te bespla-tan stan.60 U Donjem pak gradu sudac ima 114 forinti plaće te uz njega postoje i šest zaprisegnu-













59 Ibidem, str. 87.



68

tih osoba, svaka s plaćom od 40 forinti. Bilježnik prema pogodbi ima 200 forinti godišnje plaće i 6 hvati drva.61

S obzirom na to da je stanje u tri osječka grada podjednako, situacija u selu je malo drukčija, što ćemo imati vidjeti u nastavku. U selu Sarvaš postoji sudac, s plaćom od 20 forinti te dva za-prisegnuta člana bez plaće.62 U Bijelom Brdu sudac ima plaću od 36 forinti, dok bilježnik ima 40 forinti.63 Aljmaški sudac ima 20 forinti godišnje plaće.64 U Erdutu se nalazi jedan sudac s plaćom od 20 forinti, bilježnika plaćaju također 20 forinti. Prisežnici nisu plaćeni.65 U Dalju je stanje ne-što drukčije. Suca plaćaju 50 forinti, a svaki zaprisegnuti član (njih dvoje) po 20 forinti. Bilježnik ima plaću 40 forinti.66 U Borovu imaju suca s plaćom od 30 forinti te jednog zaprisegnutog člana s plaćom od 15 forinti. Bilježnika plaćaju 30 forinti.67 Stanovnici Tenja suca plaćaju 20 forinti kao i dva zaprisegnuta člana, svakog s plaćom od 10 forinti. Imaju i podsuca kojeg plaćaju 20 forinti, dok mjesnog bilježnika plaćaju 40 forinti i još 50 mjera pšenice u naravi.68 U Laslovu imaju suca kojeg plaćaju 10 forinti i jednog zaprisegnutog člana bez plaće.69 U Koprivni imaju suca s plaćom od 10 forinti, a bilježnika plaćaju 7 forinti.70 U selima Hrastinu i Dopsinu situacija je identična. Oba sela imaju jednog suca s plaćom od 10 forinti, kao i jednog zaprisegnutog člana bez plaće.71 Mještani Čepina imaju suca s plaćom od 30 forinti i dva zaprisegnuta člana, svaki s plaćom od 3 forinte.72 U Mađarskoj Retfali suca plaćaju 25 forinti, dva zaprisegnuta člana su bez plaće,73 dok u Njemačkoj Retfali suca plaćaju 25 forinti te imaju tri zaprisegnuta člana bez plaće.74 Selo Krvavi-ce imaju suca s plaćom od 2 forinte te dva zaprisegnuta člana bez plaće.75

Zadnji oblik radnog odnosa kojeg su popisivali bila je služba primalje. Ponegdje ćemo naći i vi-djeti kako joj plaćaju redovnu plaću u određenoj visini, dok ćemo negdje zateći kako joj plaća nije bila definirana, pa je dobivala doslovno koliko bi joj netko dao, ponekad samo i ručak. Primalju nisu imala sva mjesta, a po pitanju plaća u ovom poslu postoje najveće razlike. U Gornjem gra-du primalja služi građanima te ju obično plaćaju jedni 17 krajcara, a drugi 1 forintu pa i više.76 U Nutarnjem gradu plaća primalje je najviša od svih i iznosi 50 forinti.77 U Donjem gradu situacija je kao i u Gornjem, primalji općenito plaćaju 17 krajcara, a neki domaćini čak i 1 forintu.78 U selu











71 Ibidem, str. 190. i 194.





76 Ibidem, str. 87.



69


Sarvašu primalju obično plaćaju 17 krajcara,79 dok je u Dalju, koji je ipak nešto veće mjesto, prima-lju plaćaju 7 krajcara.80 Stanovnici Laslova primalju plaćaju 12 krajcara.81 Mještani Koprivne pri-malji ne plaćaju u novcu, već joj daju samo ručak i večeru.82 U Hrastinu, kao i ranije spomenutom Laslovu, primalji plaćaju 12 krajcara.83 Zadnje mjesto na našemu popisu koje spominje primalju, Čepin, ne plaća joj ništa, već kad se pojavi dobije ručak.84

Kao što smo napomenuli, najveći srazmjer plaća upravo se najbolje očitava kod primalja. Dok su neke uživale godišnju plaću od 50 forinti, u drugim mjestima kotara, pa čak i onim većim, pri-malje su dobivale samo ručak i(li) večeru.

zAkLJUčAk

Razdoblje 18. stoljeća za grad Osijek bilo je teško, ali ujedno i sretno vrijeme. Oslobođenjem Osijeka 1687. godine, nakon 161 godine turske vladavine, uvodi Osijek u novo vrijeme, vrijeme relativnog mira i ubrzanog napretka. Do uspostave slavonskih županija 1745. godine, stanje na ovim područjima bilo je vrlo teško i neugodno jer je Slavonijom upravljala Komora, koja nije šte-djela radnu snagu za vojne poslove, kao ni materijalna davanja koja su im stanovnici bili prisilje-ni davati koliko god visoka bila. No, uspostavom Virovitičke županije te Osijekom na njezinom čelu , grad je drastično počeo napredovati u svakom pogledu. Razvija se obrt, trgovina, kultura, promet, infrastruktura, broj stanovnika se naglo povećava te Osijek ubrzo postaje (i dugo vreme-na ostaje) najveći grad Hrvatske.

Razvitkom gospodarstva grada i županije, dolazi do mnogobrojnih poslova za seljaštvo i gra-đanstvo. Doseljenici iz svih dijelova Monarhije dolaze u Osijek u potrazi za srećom i novim živo-tom te se počinju baviti mnogim zanimanjima i poslovima kako bi podmirili potrebe brzorastu-ćega grada. Na žalost, vođenje evidencije zaposlenika i njihovih plaća nije bilo tako mnogo kao danas, a ono što je zapisano, izgubljeno je u ovih nekoliko stoljeća koja su uslijedila, tako da smo bili u mogućnosti prikazati samo značajnije plaće i naknade za rad osoba koje su sudjelovale i ra-dile za organizacije koje su postojane i pragmatične, poput Crkve ili Grada, tako da nije čudno da upravo većina podataka koje smo našli potječu iz zapisa povezanih s njima.

Život u ono vrijeme nije bio skup kao danas, nije bilo tehnike ni tehnologije, većinu stvari za kuću i dom su stanovnici mogli sami izraditi ili nabaviti povoljno, dok je hrana također bila primje-rene cijene, što opravdava relativno male plaće nekih zanimanja ili poslova koji su se obavljali. Ra-zlika između fizičkog i intelektualnog rada manje-više je omjera kao i danas, isto tako kao i plaće u upravi koje su relativno niske u usporedbi sa samostalnim zanimanjima ili privatnim poslovima.

Vrijeme o kojem pričamo bilo je sporije i mirnije, ljudi su se više bavili sami sobom, duhovno-šću i razmišljali o bližim stvarima. Možda plaće nisu bile jako visoke te su nekima jedva bile do-voljne za preživljavanje, no bez obzira na novac i jednostavnost života, to su bila neka puno sret-nija vremena.








70

LITeRATURA

Bayer, Vladimir: Kazna batina u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 23/1, Zagreb, 1973.Bösendorfer, Josip: Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb, 1950.Bösendorfer, Josip: Crtice iz slavonske povijesti, Osijek, 1910. (Reprint, Vinkovci, 1994.)Engelsfeld, Neda: Povijest hrvatske države i prava, Zagreb, 2002. Mažuran, Ive i autori: Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996.Sršan, Stjepan: Kanonske vizitacije, knjiga V., Osijek i okolica 1732. – 1833., Osijek, 2007.Sršan, Stjepan: Kotar Osijek 1786. godine, Osijek, 2002.Sršan, Stjepan: Osječki ljetopisi 1686. – 1945., Osijek, 1993.Sršan, Stjepan: Povijest Osijeka, Osijek, 1996.Sršan, Stjepan: Statuti Virovitičke županije 1745. – 1792., Osijek, 2008.Živaković - Kerže, Zlata: Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868. – 1918.), Osijek, 1996.

71

Josip Vrbošić, Ph.D., Full Professor, Faculty of Law in OsijekDaniel Haman, mag.iur.

LABoUR ReMUneRATIon In THe seconD HALf of THe 18TH cen-TURY In THe vIRovITIcA DIsTRIcT wITH A sPecIAL RefeRence To osIJek AnD THe osIJek DIsTRIcT

summary

The 18th century period was both difficult and happy for Osijek. After liberation from the Turks in 1687, a new era started, time of peace and booming progress. Until the establishment of Slavonian districts in 1745, the situation in these areas was very difficult and unfavourable since Slavonia was ruled by the Chamber that had not spared a labour force for military purposes or material supplies regardless of the taxes that the citizens were obliged to pay. However, by establishing the Virovitica district the center of which was Osijek, the town itself boomed in all aspects. Handicrafts, trade, culture, transport, infrastructure started to develop and population was growing rapidly; Osijek soon became (and was for a long time) the largest town in Croatia.

Along with the development of Osijek and the district, there were many jobs for the peasantry and citizenry. Immigrants from all parts of the monarchy arrived at Osijek searching for better luck, new existence and practicing many professions in order to meet the needs of the then booming town economy. Unfortunately, keeping records of employees and their wages was not a common thing and the little that had been written, was lost in the centuries to follow. We have been able to show only significant wages and labour remuneration of persons who had participated in the then existing organisations and were involved in activities run by churches or administration. It is no wonder that most data we have found and presented in this paper, derive from the records of the sources thereof.

Key words: the Virovitica district, the Osijek district, town of Osijek, labour fees, fee, statutes, annals



72

Prof. Dr. Josip Vrbošić, Ordentlicher Professor, Fakultät für Rechtswissenschaften der Josip-Juraj-Strossmayer Universität in OsijekDaniel Haman, Mag. iur.

ARBeITsenTgeLT In DeR zweITen HäLfTe Des 18. JAHRHUn-DeRTs In DeR veRöczeR-gesPAnscHAfT MIT BesonDeReR RückBLIck AUf Den BezIRk osIJek UnD DIe sTADT osIJek

zusammenfassung

Das 18. Jahrhundert war für die Stadt Osijek eine schwere, aber glückliche Zeitspanne. Die Befreiung von den Türken, nach 161 Jahren ihrer Herrschaft, führte Osijek in eine neue Zeit, die Zeit des relativen Friedens und der Prosperität. Bis zur Herstellung der slawonischen Gespanschaften in 1745 war die Situation in jener Gegend ziemlich schwer, weil das ganze Slawonien von der Kammer verwaltet wurde, die sich ausgiebig der Arbitskräfte slawonischer Bevölkerung, sowie deren materiellen Mitteln bediente. Die Bevölkerung war gezwungen auf jene Abgaben, ohne Rücksicht darauf, dass sie für damalige Umstände zu hoch waren. Nach der Gründung der Veröczer-Gespanschaft mit dem Sitz in der Stadt Osijek, bagann der Fortschritt der Stadt in jeder Hinsicht. Das Gewerbe, der Handel, die Kultur, der Verkehr und die Infrastruktur im allgemeinen wurden intensiv entwickelt; parallel damit wächst die Einwohnerzahl, und bald wird (und für lange Zeit auch bleibt) Osijek die größte Stadt Kroatiens.

Mit der Entwicklung der Stadt und der Gespanschaft wurden für das Bauerntum und Bürgertum verschiedene Arbeitsmöglichkeiten eröffnet. Ansiedler aus allen Gebieten der Monarchie kamen nach Osijek auf der Suche nach Glück und neuem Leben, und begannen, sich mit neuen Berufen und Tätigkeiten zu befassen, um Bedürfnisse der schnell wachsenden Wirtschaft in der Stadt zu befriedigen. Leider wurde das Register der Arbeitnehmer und ihrer Entgelte nicht so oft und ordentlich geführt wie heute; auch das, was niedergeschrieben wurde, ist im Laufe der folgenden Jahrhunderte verloren gegangen, so dass wir hier nur einige ausgewählte Gehalte und Entgelte darstellen konnten, und zwar für die Personen, die bei den ständigen und pragmatischen Organisationen wie die Kirche oder Staatsorgane beschäftigt waren, so dass eine Mehrheit der aufgefundenen und in dieser Arbeit dargestellten Daten aus den schriftlichen Quellen jener Arbeitgeber stammen.

Schlagwörter: Veröczer-Gespanschaft, der Bezirk Osijek, die Stadt Osijek, das Entgelt, die

Statute, die Jahresschrifte, die Mönche

73

Izvorni znanstveni radUDK 378:371.1

378.14:34

Doc. dr. sc. Ljubica Kordić, docentica Pravnog fakulteta u OsijekuDubravka Papa, viši predavač Pravnog fakulteta u Osijeku

Ljubica Kordić, Dubravka Papa: SURADNJA MEĐU KATEDRAMA U SVRHU PODIZANJA KVALITETE NASTAVE STRANIH JEZIKA STRUKE - KOMPARATIVNI PRISTUP

SURADNJA MEđU KATEDRAMA U SVRHU PODIZANJA KVALITETE NASTAVE STRANIH JEZIKA STRUKE - KOMPARATIVNI PRISTUP

Sažetak: Osnovni cilj podučavanja stranoga jezika struke na visokim učilištima je ra-zviti komunikacijsku kompetenciju polaznika na stranom jeziku u područ-ju dotične struke i osposobiti ih za adekvatnu primjenu stečenih znanja u njihovoj budućoj profesiji. Da bi se taj cilj ostvario, uz kvalitetnog nastavni-ka i primjenu suvremenih nastavnih metoda, potrebna je povezanost jezič-nih sadržaja s onima iz područja struke, pa u tom smislu i suradnja nastav-nika stranih jezika s nastavnicima stručnih predmeta na dotičnom učilištu. Suradnja je nužna ne samo za osmišljavanje i razvijanje nastavnih materija-la koji su u korelaciji sa sadržajima struke, nego i za podizanje kvalitete na-stave stranoga jezika s obzirom na njezin stručni karakter. Cilj je ovoga rada, primjenom metode upitnika, istražiti razinu suradnje katedre stranih jezika s ostalim katedrama iz područja pravne struke na Pravnom fakultetu u Osi-jeku te poboljšati korelaciju nastavnoga programa stranih jezika sa stručnim predmetima na tom fakultetu. U tu se svrhu istražuju stavovi i sugestije na-stavnika stručnih predmeta, a konačni rezultat trebao bi biti podizanje kva-litete nastave stranih jezika i izrada suvremenijih i zahtjevima struke primje-renijih nastavnih materijala. Kako je slična anketa provedena prošle godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Matijašević, Javornik Čubrić 2013.), ovo istraživanje ima i komparativni karakter, a usporedba rezultata ukazat će na to koja bi pravna područja trebala biti tematizirana na nastavi stranoga jezika na hrvatskim pravnim fakultetima s obzirom na pravno-po-litičke promjene nastale ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Rezultati bi ta-kođer trebali pokazati sličnosti i razlike u stupnju međukatedarske suradnje na dvama fakultetima, kao i u stavovima profesora stručnih predmeta prema podučavanju, važnosti i ulozi stranoga jezika struke u pravnoj profesiji.

Ključne riječi: strani jezik struk, stručni predmeti, pravni fakultet, Hrvatska


74

1. UvoD

Moderan pristup podučavanju stranih jezika struke na visokim učilištima podrazumijeva kontinuiran rad na poboljšanju kvalitete nastave i dobro poznavanje stručne terminologije. Pri tome je od osobite važnosti izbor sadržaja i metoda podučavanja prilagoditi potrebama studena-ta: “ESP is an approach to language teaching in which all decisions as to content and method are based on the learner’s reason for learning” (Hutchinson, T., Waters, A., 1987: 19). Cilj je nastave stranih jezika struke na visokoškolskoj razini usvajanje jezičnih kompetencija i znanja vezanih za konkretnu struku, ali i razvijanje vještina primjene tih znanja i kompetencija u kasnijem pro-fesionalnom radu. Ostvarivanje tih ciljeva danas, u vrijeme intenzivnog razvoja informacijskih tehnologija, postavlja nove zahtjeve i nove metodološke izazove pred nastavnike stranih jezika u potrazi za novim modelima učenja prilagođenih novim uvjetima i potrebama društva1. Ipak, u području stranoga jezika struke, stalnu vrijednost u smislu temeljnih kriterija i načela poduča-vanja predstavlja koordinirano podučavanje jezičnih i stručnih sadržaja – načelo koje smo u tra-dicionalnoj glotodidaktici određivali kao načelo korelacije s predmetima struke. U području struč-noga obrazovanja – u našem slučaju studija prava – to se načelo može učinkovito realizirati samo usklađivanjem nastavnoga programa stranoga jezika sa sadržajima struke i dobrom suradnjom s nastavnicima stručnih predmeta. Provođenje ovoga upitnika jedan je od oblika takve suradnje, čiji je krajnji cilj utvrditi koji bi stručni sadržaji trebali biti zastupljeni u nastavi stranih jezika s obzirom na aktualne potrebe hrvatskih studenata prava, na nove okolnosti pravno-političke in-tegracije Hrvatske u EU i zahtjeve europskoga tržišta rada.

2. TeoRIJsko-DIDAkTIčkA osnovA

Osnovno obilježje suvremene nastave stranoga jezika struke čini integracija stručnih i jezič-nih sadržaja - tzv. Content and language integrated learning (CLIL). Prema ovom se pristupu jezič-na znanja i kompetencije stječu na temelju stručnih sadržaja, a istodobno strani jezik kao medij služi podučavanju odabranih stručnih sadržaja:

„Content and Language Integrated Learning is an umbrella term describing both learning another (content) subject (...) through the medium of a foreign language and learning a for-eign language by studying content-based subject.“2

Uz ovu suštinsku isprepletenost jezičnih i stručnih sadržaja, u ciljne aktivnosti CLIL-a uklju-čeno je i stjecanje interkulturalnih i kognitivnih vještina - content, communication, cognition, cul-ture (Coyle, 1999.). Prema Mohan i van Naerssen (1997.) nužna je pretpostavka za CLIL da jezik uključuje i značenje i formu, da jezični diskurs izražava, ali i oblikuje sadržaj. Učinkovito poduča-vanje utemeljeno na CLIL pristupu podrazumijeva usvajanje znanja i vještina, interakciju u ko-munikacijskom kontekstu te interkulturalnu svjesnost i toleranciju. U središtu su toga pristupa stručni sadržaji ukomponirani u akademske, stručne i autentične nastavne materijale u kojima su od primarne važnosti stručna terminologija i frazeologija. Sukladno navedenim načelima, An-derson i Krathwohl (2001.) ukazuju na četiri vrste znanja kojima studenti pri usvajanju strano-ga jezika struke moraju ovladati :

1 D. Marsh, M. J. Frigols Martin, Introduction: Content and Language Integrated Learning- www.uni-due.de/imperia/md/con-tent/appliedlinguistics/lingon/marsh_frigols_clil_into_ts_me.pdf- , 1.3.2014.

2 www.teachingenglish.org.uk.clil

75


- činjenično znanje (factual knowledge) koje se odnosi na osnovne činjenice i elemente odre-đenoga stručnog područja i pripadajuća terminologija,

- konceptualno znanje (conceptual knowledge) - poznavanje pravila, teorija, modela i postu-paka,

- proceduralno znanje (procedural knowledge) - sposobnost obavljanja određenih zadataka u struci i rješavanje problema

- meta-kognitivno znanje (meta-cognitive knowledge) – svjesnost o strategijama učenja te važnosti cjeloživotnog učenja.

Nastava stranoga jezika struke, za razliku od one općega stranog jezika, pragmatički je ori-jentirana, jer mora zadovoljiti potrebe polaznika koje proizlaze iz zahtjeva tržišta rada. Na suvre-menom tržištu rada osobito važnu ulogu ima engleski jezik kao lingua franca međunarodne ko-munikacije: „...employers, too, insist that their employees have good English language skills, and fluency in English is a prerequisite for success and advancement in many fields of employment in today’s world“(Richards, 2006: 17). To je jedan od razloga zašto će u fokusu našega istraživa-nja biti upravo taj jezik.

U Republici Hrvatskoj potrebe studenata prava s obzirom na zahtjeve suvremenog tržišta ne-što su drugačije danas u odnosu na to kako su ih prije desetak godina vidjeli sami studenti i prav-nici-praktičari, a promjene su uvjetovane izmijenjenim pravno-političkim okolnostima. S obzi-rom na to, u ostvarivanju korelacije sa strukom na studiju prava javljaju se problemi proizašli iz aktualnih promjena u pravno-političkom statusu Hrvatske kao nove članice Europske unije. Do sada su sadržaji u predmetima struke tradicionalno bili orijentirani na europsko kontinental-no pravo i hrvatsko nacionalno pravo, dok se pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji pred studentima prava pojavljuju zahtjevi za novim stručnim znanjima i vještinama. Nove druš-tveno-političke okolnosti od studenata prava zahtijevaju drugačije vrste znanja koje pred njih stavlja europsko tržište rada, kao što su poznavanje izvora prava i zakonodavstva Europske uni-je, dobro poznavanje međunarodnog javnog i međunarodnog privatnog prava, praćenje presu-da sudova Europske unije, kao i brojne praktične vještine poput sastavljanja ugovora na engle-skom jeziku, ali i na njemačkom i francuskom jeziku kao radnim jezicima Europske unije. Nove su okolnosti iznjedrile potrebu prevođenja pravne stečevine Europske unije na jezike država čla-nica i obratno i profilirale novo pravničko zvanje pravnika-lingvista, koje od pravnika, uz struč-na znanja, zahtijeva i izvrsno poznavanje jednoga, dvaju ili više jezika pravne struke, među ko-jima dominantnu ulogu igra engleski jezik. Ti novi uvjeti traže intenzivnije uključivanje strano-ga jezika struke na studij prava i premještanje fokusa jezičnih vještina na vještine koje su do sada bile zapostavljane. Ove su se okolnosti, kako smo i očekivali, odrazile i na stavove nastavnika o tome koje sadržaje i vještine treba podučavati u nastavi stranoga jezika struke na pravnim fakul-tetima u Hrvatskoj.

3. PoTReBe sTUDenATA U PoDRUčJU sTRAnogA JezIkA PRAv-ne sTRUke – IsTRAžIvAnJe sTAvovA nAsTAvnIkA sTRUčnIH koLegIJA

Kako bi se realizirala nastava koja zadovoljava potrebe studenata i osposobljava ih za suvre-meno tržište rada, nužno je provesti detaljnu analizu potreba koja uključuje potrebe studenata,


76

potrebe kako ih vide nastavnici stručnih predmeta te zaposleni pravnici koji svoja znanja primje-njuju u praksi.

Da bi analiza potreba polučila najbolje učinke u nastavi, potrebno je uz potrebe (bolje reći: očekivanja) studenata i potrebe kako ih procjenjuju pravnici u praksi odrediti i potrebe kako ih procjenjuju nastavnici stručnih predmeta. Za oblikovanje nastavnog programa usklađenog s po-trebama struke od osobite je važnosti poznavanje potreba ciljne komunikacije: „Objective needs analysis results in content specifications derived from an analysis of the target communicative situations in which learners are likely to find themselves” (Nunan 1988: 44). No, kako je nastavna praksa pokazala da u oblikovanju nastavnoga programa stranoga jezika struke uz studente i na-stavnika stranoga jezika posredno utječu i nastavni programi dotične obrazovne institucije te za-htjevi budućih poslodavaca, to se odrazilo i na promjenu stava prema analizi potreba:“Needs may be investigated from the perspective of teachers, that of the learners or that of the employers who are funding the language course.” (Huhta et al. 2013: 10) Suvremena glotodidaktika ovakvu složenu analizu potreba naziva kombiniranom analizom potreba (Basturkmen, 2010.). Ona uklju-čuje analizu ciljne komunikacijske situacije (target situation analysis), aktualne situacije u nasta-vi jezika struke (present situation analysis), analize potreba iz perspektive studenta (learner fac-tor analysis), te analize stručnih sadržaja koji se podučavaju na dotičnom visokom učilišta (te-aching content analysis) (cf. Basturkmen, 2013.). Do sada su provedene analize potreba na Prav-nom fakultetu u Osijeku (Kordić, Mujić 2004.) i Pravnom fakultetu u Zagrebu (Javornik Čubrić, Matijašević 2012.), u kojima su ispitanici bili studenti (learner factor analysis) i pravnici–prakti-čari (target situation analysis). Kako do danas u području stranoga jezika pravne struke u Hrvat-skoj nije rađena sustavna analiza sa stajališta stručnih kolegija i zastupljenosti njihovih sadržaja u nastavi stranoga jezika, u ovom se istraživanju bavimo potrebama koje nastava stranoga jezika struke treba ispuniti sa stajališta nastavnika stručnih predmeta na studiju prava.

3.1 Međukatedarska suradnja i stavovi nastavnika Pravnoga fakulteta u osijeku i Pravnoga fakulteta u zagrebu o poželjnim sadržajima stranoga jezika pravne struke

U istraživanju polazimo od pretpostavke da je za oblikovanje nastavnoga programa i nastav-nih materijala usklađenih s potrebama studenata nužna korelacija sa sadržajima stručnih pred-meta, a time i suradnja s nastavnicima stručnih predmeta. Rezultati istraživanja trebali bi pred-stavljati temelj za kvalitetnije osmišljavanje nastave stranoga jezika struke i, ukoliko rezultati ukažu na takvu potrebu, također i služiti kao orijentir za izradu kvalitetnoga udžbenika čiji je sa-držaj u korelaciji s onim što studenti uče u struci. Ovo se prije svega odnosi na engleski jezik, jer sadržaji udžbenika za njemački jezik, čije je izmijenjeno i dopunjeno izdanje u primjeni od 2009. godine, prati aktualne promjene u pravno-političkom sustavu Hrvatske i sadržajima svojih tek-stova zahvaća različite aspekte prava Europske unije. Zbog tih razloga, kao i radi bolje kompa-rabilnosti s rezultatima istraživanja provedenog na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, naše se istraživanje poglavito odnosi na engleski jezik.

Poticaj za naše istraživanje bio je podatak iz analize potreba provedene među studentima Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Matijašević, Javornik Čubrić 2013.) prema kojemu samo 5,3% ispitanih studenata smatra da im znanje engleskoga jezika struke pomaže u svladava-nju sadržaja stručnih predmeta. Pretpostavili smo da uzroci ovako nisko procijenjene korisnosti

77


engleskoga jezika pri svladavanju sadržaja struke velikim dijelom leže u slaboj korelaciji sadrža-ja nastave stranoga jezika sa sadržajima struke. Naime, sadržaji stručnih tekstova koji se obra-đuju na nastavi engleskoga jezika često tematski ne pripadaju sadržajima stručnih predmeta na prvoj i drugoj godini studija, a nije rijedak slučaj da se na nastavi engleskoga jezika (koji se po-dučava samo na 1. i 2. godini studija) obrađuju stručni sadržaji i pravna terminologija na engle-skom jeziku koje će studenti susresti u nastavi stručnih kolegija tek na 3. ili 4. godini. Stoga ova studija ima za cilj na temelju upitnika provedenog među nastavnicima pravne struke na pravnim fakultetima u Sveučilištu u Zagrebu i Osijeku utvrditi koje sadržaje oni preporučuju kao nužne u nastavi stranoga jezika te ih usporediti sa stvarnim stanjem i na temelju toga stvoriti sadržaj-ne pretpostavke za izradu primjerenijeg nastavnog programa koji će biti u korelaciji sa strukom i ispunjavati aktualne potrebe studenata prava u Hrvatskoj. Rezultate dobivene na Pravnom fa-kultetu u Osijeku usporedit ćemo s onima dobivenim na temelju identične ankete provedene go-dinu dana prije na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Time će rezultati dvaju istraživanja biti sta-tistički pouzdaniji i relevantniji i mogu poslužiti kao znanstveno utemeljena osnova za osmi-šljavanje kvalitetnije nastave stranoga jezika za buduće generacije hrvatskih pravnika, jer ova dva fakulteta brojem svojih studenata čine pouzdan i reprezentativan uzorak za cijelu Hrvatsku, budući da na državnoj razini imamo ukupno četiri pravna fakulteta. Uz utvrđivanje poželjnih i potrebnih stručnih sadržaja za suvremenu nastavu engleskoga jezika pravne struke, ovim smo istraživanjem željeli utvrditi i kolika je spremnost na suradnju nastavnika stručnih predmeta s nastavnicima stranoga jezika na dvama fakultetima.

Engleski i njemački jezik za pravnike na Pravnom su fakultetu u Osijeku na prvoj i drugoj go-dini studija obvezni predmeti, dok je na petoj godini strani jezik izborni predmet. Predavanja iz Engleskog jezika za pravnike temelje se na nastavnom programu razvijenom uglavnom prema postojećem udžbeniku, koji uključuje sadržaje kao što su common-law sustav, međunarodne or-ganizacije, hrvatski pravni sustav, europsko sudstvo. Sadržaji udžbenika za njemački jezik, kako smo spomenuli u prethodnom poglavlju, paralelno obrađuju nacionalno pravo u odnosu na pra-vo Europske unije, što je, kako će potvrditi rezultati istraživanja, u velikoj mjeri usklađeno s po-trebama studenata prava kako ih vide nastavnici stručnih predmeta, pa će u fokusu istraživanja biti engleski jezik pravne struke.

U istraživanje je bilo uključeno 17 od ukupno 19 katedara Pravnoga fakulteta u Osijeku (bez Katedre za strane jezike i Katedre za tjelesnu kulturu). Od ukupno 50 nastavnika zaposlenih na Pravnom fakultetu u Osijeku, u istraživanju je sudjelovalo 29 nastavnika (58%). U istraživanju provedenom na Pravnom fakultetu u Zagrebu od ukupno 140 nastavnika koji djeluju u sastavu 22 katedre sudjelovalo je 38 nastavnika ili 28%. U istraživanje također nisu bile uključene Katedra za strane jezike i Katedra za tjelesnu kulturu.

3.2 Metodologija

Istraživanje je provedeno metodom upitnika, koji je ispitanicima dostavljen elektroničkom poštom. Upitnik sadrži ukupno 10 pitanja u kojima se uglavnom nudi mogućnost izbora jednoga od ponuđenih odgovora, a samo u tri pitanja bilo je moguće izabrati više odgovora. Na kraju su is-pitanici mogli dati vlastiti komentar ili sugestiju vezano za bolju korelaciju nastave stranih jezika sa stručnim kolegijima. U radu su se rabile metode analize i sinteze dobivenih podataka te njiho-


78

va statističkoga prikaza, a u zaključnom dijelu i metoda komparacije rezultata s onima ostvare-nim u identičnom istraživanju provedenom na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Pitanja se odnose na sljedeća područja: a) procjenu važnosti engleskoga odnosno njemačkoga jezika za studij prava, b) korištenje literature na stranom jeziku u obveznoj i dopunskoj literatu-ri stručnih predmeta, c) uporabu nastavnih materijala na stranom jeziku na predavanjima, vjež-bama i seminarima u sklopu stručnih kolegija, d) procjenu jezičnih znanja studenata prava te e) navođenje pravnih područja za koja nastavnici stručnih predmeta smatraju da trebaju biti zastu-pljena u nastavi stranih jezika struke.

3.3 Hipoteze

Prije provedbe istraživanja na Pravnom fakultetu u Osijeku postavljene su sljedeće hipoteze:- očekivani odaziv nastavnika bit će manji od 50% ukupnog broja nastavnika;- ispitanici će engleski jezik smatrati važnijim od njemačkoga za studij prava;- nastavni materijali koji se koriste u većini stručnih predmeta uglavnom su na hrvatskom

jeziku; - naslovi na engleskom jeziku pojavit će se na nekim katedrama samo u dopunskoj literatu-

ri za studentske seminare;- naslovi na drugim stranim jezicima neće biti zastupljeni ni u dopunskoj literaturi stručnih

kolegija; - stručni sadržaji koje će ispitanici smatrati nužnima kako bi se ostvarila korelacija sa sadrža-

jima struke bit će vezani za pravo Europske unije i međunarodno pravo, dok će najmanje in-teresa biti za common-law.

Marijana Javornik Čubrić i Miljan Matijašević, koji su prošle godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu proveli identično istraživanje, pretpostavili su da će manjina nastavnika toga fakulteta biti voljna sudjelovati u istraživanju te da se znanje engleskoga jezika neće sma-trati važnim za studij prava (Matijašević, Javornik Čubrić 2013.).

4. AnALIzA RezULTATA

Kako je već spomenuto, na Pravnom fakultetu u Osijeku od ukupno 50 nastavnika na upit-nik je odgovorilo 29 nastavnika (58%), dok je na Pravnom fakultetu u Zagrebu od ukupno 138 na-stavnika u istraživanju sudjelovalo 38 nastavnika (28%).

S obzirom na dob ispitanika, na Pravnom fakultetu u Osijeku većina je ispitanika mlađa od 35 godina (23 ispitanika), 4 je ispitanika u dobi između 40 i 60 godina, dok su 2 nastavnika starija od 60 godina. U istraživanju na Pravnom fakultetu u Osijeku sudjelovalo je 4 od ukupno 8 redovitih profesora (13,8%), 1 od ukupno 9 izvanrednih profesora (3,4%), 11 docenata (38%), isto toliko asi-stenata (38%) i 2 viša asistenta (6,9%). U istraživanju su sudjelovale sve katedre, i to: 4 ispitanika s Katedre kaznenopravnih znanosti, 4 ispitanika s Katedre građanskopravnih znanosti, 3 ispita-nika s Katedre gospodarskih znanosti te po 2 ispitanika sa sljedećih katedara: Katedre pravnopo-vijesnih znanosti, Katedre radnopravnih i socijalnih znanosti, Katedre ustavnih i političkih zna-nosti, Katedre pravno-teorijskih znanosti i Katedre metodološko-informacijskih znanosti. Osta-le su katedre zastupljene s po jednim ispitanikom.

79


Da je engleski jezik vrlo važan za studij prava i pravnu struku smatra 93% ispitanika na Prav-nom fakultetu u Osijeku, dok je istoga mišljenja samo 34% ispitanika na Pravnom fakultetu u Za-grebu. Preostalih 7% ispitanika na Pravnom fakultetu u Osijeku smatra da je engleski poželjan za studij prava i pravnu struku, dok ga na Pravnom fakultetu u Zagrebu poželjnim za pravnu struku smatra 58% ispitanika. Preostalih 8% ispitanika na tom fakultetu smatra da engleski jezik uopće nije važan za pravnike (Grafikon br. 1).

Grafikon br.1: Procjena važnosti engleskoga jezika za studij prava i pravnu struku

Veoma važno Poželjno Važno

Iako nije moguće komparirati podatke vezane za njemački jezik s rezultatima istraživanja provedenog na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ipak smo u upitniku na Pravnom fakultetu u Osije-ku zamolili ispitanike da ocijene i važnost poznavanja njemačkoga jezika za studij prava i pravnu profesiju općenito, pa ćemo prikazati dobivene rezultate radi usporedbe s procjenom vezanom za engleski jezik. Rezultati pokazuju da većina ispitanika (76%) i taj jezik smatra vrlo važnim za studij prava i pravnu profesiju u Hrvatskoj, dok preostalih 24% ispitanika smatra znanje toga je-zika poželjnim u pravnoj struci.

Kako se od ispitanika na zagrebačkom Pravnom fakultetu tražila i procjena studentskih zna-nja engleskoga jezika, zbog statističke i istraživačke dosljednosti i bolje komparabilnosti rezulta-ta uvrstili smo to pitanje i u naš upitnik, iako je sa stajališta lingvističke vjerodostojnosti upitno koliko je ispitanih nastavnika-pravnika doista kompetentno ocjenjivati znanje stranoga jezika studenata. Ta dvojba proizlazi ne samo iz činjenice što upitnikom nije utvrđivano koji ispitanici i koliko dobro znaju dotični strani jezik, odnosno koliko se dobro služe tim jezikom, nego i u ko-likoj mjeri su u svojoj redovitoj nastavi ili na seminarima u prilici procijeniti pismena ili usmena jezična znanja studenata iz stranoga jezika. Dvojba je još naglašenija kada je riječ o njemačkom jeziku, jer pouzdano znamo, budući da su većina ispitanika naši bivši studenti, da je među njima vrlo malen broj onih koji su tijekom studija prava učili njemački jezik. S druge strane, zbog ne-preciznosti postavljenog pitanja moguće je i njegovo različito tumačenje, pa su ga neki ispitani-ci možda razumjeli u smislu procjene dostatnosti znanja toga jezika u naših studenata s obzirom na potrebe za znanjem toga jezika. Stoga se odgovori na ovo pitanje mogu promatrati samo kao slobodna procjena ispitanika. Kako smo na početku napomenuli da je ovdje riječ o komparativ-nom istraživanju utemeljenom na identičnom upitniku, radi komparabilnosti podataka kratko ćemo prikazati odgovore na ovo pitanje, iako ono zapravo nije relevantno za svrhu ovoga istraži-vanja, a to je utvrđivanje potreba studenata s obzirom na korelaciju sadržaja stručnih predmeta i stranoga jezika pravne struke. Na Pravnom fakultetu u Osijeku 41% ispitanika procjenjuje zna-


80

nje engleskoga jezika studenata vrlo dobrim, dok ga 52% ispitanika smatra dobrim. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu 15% ispitanika smatra da je znanje engleskoga jezika njihovih studenata vrlo dobro, dok ga većina ispitanika ocjenjuje dobrim (53%), 29% ispitanika dovoljnim i 3% nedovolj-nim. Što se tiče njemačkoga jezika (podaci samo za Pravni fakultet u Osijeku), nastavnici struke to znanje procjenjuju slabijim od engleskoga – u prosjeku dovoljnim.

S obzirom na cilj ovoga istraživanja od osobite je važnosti pitanje o uporabi obvezne i dopun-ske literature na stranom jeziku u svladavanju sadržaja stručnih predmeta. Na Pravnom fakul-tetu u Osijeku (Grafikoni br. 2 i 3) 35% nastavnika koristi izvore na engleskom jeziku u obveznoj literaturi za svoje kolegije. Kao što smo i očekivali, velika većina ispitanika (59%) uopće ne kori-sti kao obveznu literaturu izvore na stranom jeziku. Samo 2 ispitanika (6%) navode i literaturu na njemačkom jeziku u popisu obvezne literature za svoj predmet. Zanimljivo je i pohvalno da čak 82% ispitanih nastavnika stručnih predmeta na Pravnom fakultetu u Osijeku nudi studenti-ma u dopunskoj literaturi naslove na engleskom jeziku, a 35% na njemačkom jeziku. Ovdje je po-trebno napomenuti da tri ispitanika predaju i na poslijediplomskom doktorskom studiju, pa to objašnjava relativno visok postotak obvezne literature na engleskom jeziku, kao i činjenicu da je dva ispitanika navelo kako u popisu obvezne literature za svoj predmet imaju i literaturu na nje-mačkom jeziku.

Grafikoni br. 2. i 3. Uporaba obvezne i dopunske literature na stranom jeziku PFO

Za razliku od osječkog Pravnog fakulteta, na kojemu 35% nastavnika koristi izvore na engle-skom jeziku u obveznoj literaturi za svoj predmet, na Pravnom fakultetu u Zagrebu (Grafikoni br. 4 i 5) 18,42% ispitanika koristi obveznu literaturu na engleskom jeziku. I na Pravnom fakul-tetu u Zagrebu većina nastavnika – njih 63,16% - za nastavu i ispite u svom predmetu rabi do-punsku literaturu na engleskom jeziku, što je nešto manje nego na osječkom Pravnom fakulte-tu gdje, kako smo vidjeli, 82% nastavnika kao dopunsku literaturu za svoj predmet navodi onu na engleskom jeziku.

81


Grafikoni br. 4 i 5. Uporaba obvezne i dopunske literature na engleskom jeziku na Pravnom fakultetu Osijek i Pravnom fakultetu Zagreb

Analiziramo li uporabu obvezne literature na engleskome jeziku na osječkom Pravnom fa-kultetu po katedrama, dolazimo do zanimljivog podatka da se takva literatura koristi na 6 kate-dara: Katedra međunarodnog privatnog prava, Katedra europskog prava, Katedra radnopravnih i socijalnih znanosti, Katedra trgovačkog prava, Katedra financijskih znanosti, Katedra građan-skopravnih znanosti. Uporaba literature na engleskom jeziku u navedenim pravnim područjima ukazuje na to da je znanje engleskoga jezika nužno u bavljenju tim granama prava, ali i na činje-nicu da i predavači tih predmeta dobro vladaju engleskim jezikom. Da je tomu tako potvrđuje po-datak da od tri nastavnika koji predaju Međunarodno privatno pravo dvoje rabe obveznu litera-turu na engleskom jeziku, dok treći navodi samo literaturu na hrvatskom jeziku, kao i podatak da ispitanici s katedre Međunarodnog javnog prava i Pomorskog prava niti u obveznoj niti u do-punskoj literaturi ne navode naslove na engleskom jeziku, iako bismo to očekivali s obzirom na prirodu pravnoga područja.

Analiza podataka o vrstama nastavnih materijala na engleskom jeziku koje su zastupljene u popisu obvezne i dopunske literature na Pravnom fakultetu u Osijeku pokazuje da je uglavnom riječ o odabranim poglavljima u knjizi (na 10 od ukupno 17 katedri), presudama europskih su-dova (6 od 17 katedri), znanstvenim člancima (5/17) i materijalima na internetu (5). Uz to, pred-stavnici 4 katedre također u svojoj dopunskoj literaturi navode i cjelovite knjige na engleskom je-ziku kao dopunsku literaturu.

Zanimljivo je i pohvalno da nastavne materijale na stranom jeziku za pripremu svojih pre-davanja te na vježbama i seminarima koriste svi nastavnici na Pravnom fakultetu u Osijeku, a među ispitanicima Pravnoga fakulteta u Zagrebu njih 56%. Među tim materijalima većina ispi-tanika na osječkom Pravnom fakultetu koristi internet (82%), zatim znanstvene članke (70%), stručnu terminologiju (64,70%) te izabrana poglavlja iz knjiga (30%), a 23% ispitanika rabi video isječke (Grafikon br. 6).


82

Grafikon br. 6: Uporaba nastavnih materijala na stranom jeziku na predavanjima/ vježbama/ seminarima – Pravni fakultet Osijek

Ispitanici su također zamoljeni da navedu aktivnosti studenata vezane za uporabu materi-jala na stranom jeziku. Na oba fakulteta najčešće su studentske aktivnosti čitanje literature na engleskom jeziku radi izrade seminarskih radova (na Pravnom fakultetu Zagreb 94% ispitanika, na Pravnom fakultetu u Osijeku 90%). Značajan dio osječkih nastavnika izdvaja čitanje odabra-nih tekstova kod pripremanja studenata za diskusiju (35%) i usvajanje stručnih termina na en-gleskom jeziku iz pojedinih predmeta (24%). Ostali oblici aktivnosti kao diskusija, uporaba cita-ta te izlaganja o knjizi ili članku zastupljeni su na oba fakulteta s oko 20% - na Pravnom fakulte-tu Zagreb 22%, na Pravnom fakultetu Osijek 24% (Grafikon br. 7).

Grafikon br. 7: Aktivnosti studenata vezane za materijale na stranom jeziku

Dalje se od ispitanika tražilo da sugeriraju koja bi stručna tematska područja trebala biti za-stupljena u nastavi stranoga jezika struke. Na Pravnom fakultetu u Osijeku od ukupno 29 ispita-nika koji su sudjelovali u istraživanju, po 12 ispitanika daju prioritet pravu Europske unije i ka-znenom pravu Europske unije, isto toliko navodi da je potrebno poznavati izvore prava Europske unije te povijest europskih integracija; 6 od 29 nastavnika kao osobito važne teme navodi među-narodno pravo, međunarodno privatno pravo, pravo međunarodnih organizacija, međunarodne ugovore; 3 nastavnika navode sudsku praksu europskih sudova, presude, presedane i prevođenje presuda sudova Europske unije, 4 nastavnika osobitu važnost pridaju ljudskim pravima, zašti-ti ljudskih prava, temeljnim pravima i slobodama, slobodi kretanja te poznavanju Europske kon-vencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i pripadajuće stručne terminologije. Nadalje,

83


ispitanici pojedinačno, ovisno o svome području interesa, navode i stvarno pravo, zaštitu potro-šača, obvezno pravo, privatno-pravne ugovore, pravo okoliša i zaštitu intelektualnog vlasništva, dok 4 nastavnika navode kako je potrebno usvojiti što više stručne pravne terminologije iz što više pravnih područja, osobito prava Europske unije.

Među stručnim područjima koja preporučuju ispitanici na Pravnome fakultetu u Zagrebu ta-kođer dominira europsko pravo (79%), zatim međunarodno pravo (55,26%), hrvatski pravni su-stav (42,11%), ali i common law sustav (26,32%) koji nije zastupljen u prijedlozima osječkih na-stavnika. Većina ispitanika također preporučuje različita pravna područja (55,26%).

Grafikon br. 8 Preporučena stručna područja na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

Zbog velike disperzije podataka na različite odgovore ovdje nije rađen grafički prikaz rezulta-ta dobivenih na oba fakulteta, no iz nalaza istraživanja na oba fakulteta jasno proizlazi kako naj-snažniji akcent u nastavi stranoga jezika struke treba biti na područjima europskoga prava i pra-va Europske unije, međunarodnog javnog i međunarodnog privatnog prava, ali i različitim prav-nim područjima, kako bi studenti usvojili što širi spektar stručne terminologije.

Nekoliko je nastavnika dalo svoje sugestije za bolju korelaciju stručnih predmeta s nasta-vom stranih jezika. Te su nam sugestije dragocjene jer su navedeni ispitanici mlađe dobi i veći-nom naši bivši studenti i dobro su upućeni u sadržaje koji se podučavaju na nastavi stranih jezi-ka. Sugestije se kreću od toga da se treba „više koncentrirati na govorni engleski, konverzaciju i pravničku retoriku“, da „u izradu nastavnih materijala na stranom jeziku treba uključiti i nastav-nike pravnih fakulteta“ te da treba „više vježbati kvalitetno prevođenje pravnih tekstova i pisme-no izražavanje (kako napisati životopis na stranom jeziku, preporuku, motivacijsko pismo itd.)“.

Iako u upitniku na zagrebačkom Pravnom fakultetu nije bilo pitanje vezano za ocjenu surad-nje s Katedrom za strane jezike, u Osijeku smo, upravo zato što se posljednjih godina odvijaju ra-zličiti oblici suradnje ove katedre s drugim katedrama na fakultetu, željeli doznati dojmove ispi-tanika i njihovu spremnost na daljnju suradnju. Tako 22 ispitanika od ukupno 29 suradnju s na-stavnicima stranih jezika ocjenjuju izvrsnom. Kako su ocjene mogle biti u rasponu od izvrstan do nedovoljan, prosječna ocjena iznosi 4,6. Ipak, značajan je i broj onih koji smatraju da još uvijek ima prostora za poboljšanja i mogućnosti za suradnju. Tako nastavnik europskoga prava predla-že da se na nastavu stranoga jezika pozovu nastavnici europskog prava održati nekoliko sati na-stave na hrvatskom jeziku, kako bi studenti na temelju usvojene terminologije lakše usvajali ter-minologiju na stranom jeziku. Kao dobar primjer suradnje navode edukaciju za pravnike-lingvi-ste koja se već dvije godine uspješno provodi na Pravnom fakultetu Osijek. Ova primjedba jasno ukazuje na činjenicu da ne postoji dobra korelacija između sadržaja stranoga jezika i stručnih


84

predmeta, jer naši studenti češće prije susretnu pravnu terminologiju i sadržaje vezane za pravo Europske unije na nastavi stranoga jezika nego na stručnim kolegijima, jer taj predmet uče tek na 3. godini studija. Ovo, kao i sugerirani novi stručni sadržaji, jasno ukazuju na potrebu unoše-nja izmjena u nastavne programe engleskoga jezika te na bolju korelaciju sadržaja njemačkoga jezika s predmetima struke.

Sugestije ispitanika na Pravnom fakultetu u Zagrebu podudaraju se s onima njihovih kolega na Pravnome fakultetu Osijek. Zanimljivo je da se na oba fakulteta naglasak stavlja na uvježba-vanje prevođenja (osobito prevođenje ugovora, statuta, pravilnika, privatno-pravnih dokumena-ta), iako je desetljećima moderna metodologija nastave stranih jezika tu vještinu zapostavljala smatrajući ju reliktom zastarjele gramatičko-prijevodne metode. Očito je da nove okolnosti prav-nih i političkih integracija u multikulturalnu i multijezičnu zajednicu ponovno vraćaju vrijednost ovoj jezičnoj vještini. S druge strane, također u skladu s aktualnim kretanjima, ispitanici sugeri-raju uvođenje informacijskih znanosti u pravo i sukladno tome usvajanje suvremene informacij-sko-pravne terminologije na engleskom jeziku. I zagrebački nastavnici smatraju da u razvijanju vještine prevođenja naglasak mora biti na Pravu Europske unije ali za razliku od osječkih sugeri-raju da bi se engleski jezik pravne struke trebalo učiti 4 godine, a ne samo na prvoj i drugoj godi-ni studija, što bi zapravo olakšalo korelaciju s predmetima struke i omogućilo izradu programa i udžbenika koji bi pratio red predavanja tijekom četiri godine redovitog studija prava.

5. zAkLJUčAk

S obzirom na postavljene hipoteze, istraživanje je pokazalo da se engleski jezik smatra važni-jim od njemačkoga na oba fakulteta, iako na Pravnom fakultetu u Osijeku većina ispitanika i nje-mački smatra važnim, odnosno poželjnim za pravnu profesiju. Podaci dobiveni o uporabi litera-ture na engleskom jeziku znatno su bolji nego što smo pretpostavili, a osobito smo ponosni što je, u današnjim uvjetima političkih integracija i ujednačavanja pravnih propisa, postotak upora-be relevantne literature na engleskom jeziku znatno veći na Pravnome fakultetu u Osijeku, gdje 35% nastavnika koristi u obveznoj literaturi i izvore na engleskom jeziku za svoj predmet, dok je u Zagrebu taj postotak nešto manji (18,42%). U Osijeku svi ispitanici koriste dopunsku literaturu na engleskom jeziku, a na zagrebačkom fakultetu 63% ispitanika. Možemo reći da su sa stajališta uporabe stranih jezika na stručnim kolegijima ovi podaci zadovoljavajući, a razlika u postotku iz-među dva pravna fakulteta vjerojatno je uvjetovana činjenicom da je većina ispitanika u Osijeku mlađe dobi (do 35 godina) i izvrsno vlada engleskim jezikom (u rezultatima istraživanja za zagre-bački fakultet ne navode se podaci o dobi ispitanika).

Što se tiče preporučenih stručnih područja koje bi trebalo obrađivati na nastavi stranih jezika, na oba se fakulteta naglasak stavlja na pravo Europske unije, međunarodno privatno pravo i me-đunarodno javno pravo, ali također učenje stručne terminologije iz što većeg broja pravnih pod-ručja. Na oba je fakulteta naglasak na praktičnom aspektu nastave koji podrazumijeva govorno izražavanje, stručnu terminologiju, prevođenje, pisanje životopisa i prijava na natječaje. Ova mi-šljenja ukazuju na potrebu bolje usklađenosti (korelacije) sadržaja nastave stranih jezika sa sadr-žajima predmeta struke, a preporučeni sadržaji najbolje bi se mogli uskladiti sa sadržajima stru-ke kada bi se u praksi primijenila sugestija nastavnika s Pravnoga fakulteta u Zagrebu da bi se strani jezik struke trebao učiti kontinuirano tijekom četiri godine integriranoga preddiplomsko-ga i diplomskoga studija prava, a na petoj kao izborni predmet. Za daljnje podizanje kvalitete na-

85


stave jezika struke važna je i sugestija o korisnim jezičnim vještinama za buduće pravnike, među kojima se osobito ističe prevođenje kao vještina kojoj se u suvremenoj metodici i glotodidaktici do sada nije pridavala velika važnost.

Podaci koji se odnose na suradnju Katedre za strane jezike s nastavnicima stručnih kolegi-ja na Pravnome fakultetu u Osijeku zadovoljavajući su, a to potvrđuje i dobar odaziv ispitanika (58% u Osijeku u odnosu na 38% u Zagrebu). Mjesta za poboljšanje, kako to sugeriraju i ispitani-ci, uvijek ima, što bi se trebalo pokazati u skoroj budućnosti, u primjeni rezultata ovoga istraži-vanja na osuvremenjivanju nastavnih sadržaja stranoga jezika i njihova usklađivanja s aktualnim promjenama u području prava. Komparativni pristup i objedinjavanje stavova nastavnika struke na dvama pravnim fakultetima čini rezultate istraživanja pouzdanijom osnovom za izradu novo-ga programa i udžbenika koji će omogućiti kvalitetniju nastavu stranoga jezika struke usklađe-nu s potrebama hrvatskih studenata prava. S obzirom na pozitivne stavove nastavnika osječko-ga Pravnog fakulteta prema suradnji s Katedrom stranih jezika, provedeno istraživanje budi op-timizam s obzirom na mogućnost daljnje suradnje s predmetnim nastavnicima u struci u svrhu kvalitetnije osmišljene nastave stranoga jezika koja će zadovoljiti potrebe naših studenata proi-zašle iz novih okolnosti pravno-političkih promjena u Republici Hrvatskoj kao novoj članici Eu-ropske unije.


86

LITeRATURA

Anderson, L. W. & Krathwohl D. R. (2001.). A Taxonomy for Language Learning, Teaching and Assessment, New York: Longman.Basturkmen, H. (2010.). Developing courses in English for Specific Purposes. Basingstoke: Pal-grave Macmillan.Coyle, D. (1999.). „Theory and planning for effective classrooms: supporting students in content and language integrated learning contexts“, u: Mash, J. (Ed): Learning Through a Foreign Lan-guage, London, CILT.Coyle Do, P. Hood and D. Marsh (2010.). CLIL: Content and Language Integrated Learning. Cam-bridge: Cambridge University Press.Huhta, M., K. Vogt, E. Johnson and H. Tulkki (2013.). Needs Analysis for Language Course Desi-gn: A Holistic Approach to ESP. Cambridge: Cambridge University Press.Hutchinson, T., Waters, A. (1987.): English for Specific Purposes: A learning-centered approach. Cambridge: Cambridge University Press.Javornik Čubrić, M. & M. Matijašević (2012.). „Needs Assessment in English for Legal Purposes“, u: Zbornik radova s međunarodne konferencije, The Importance of Learning Professional Forei-gn Languages for Communication between Cultures 2012, Celje, Slovenia.Kordić, Lj., Mujić, N. (2004.). „Strani jezik u funkciji pravne struke: istraživanje stavova djelatnih pravnika i studenata prava“, u: Pravni vjesnik 3-4/2003., str. 57-77.D. Marsh, M. J. Frigols Martin, Introduction: Content and Language Integrated Learning.www.unidue.de/imperia/md/content/appliedlinguistics/lingon/marsh_frigols_clil_into_ts_me.pdf, 1.3.2014.Mohan B., M. van Naerssen (1997.). “Understanding cause-effect: learning through language“, u: Forum 35 (4). Matijašević M., M. Javornik Čubrić (2013.). „Interdepartmental Co-operation in ELP Curriculum Development“, u: Zbornik radova s međunarodne konferencije, The Importance of Learning Pro-fessional Foerign Languages for Communication between Cultures 2013., Celje, Slovenia. Nunan, D. (1988.). The Learner-Centred Curriculum: A Study in Second Language Teaching. Cambridge: Cambridge University Press.Richards, J. (2006.). Communicative Language Teaching Today. Cambridge: CUP.www.teachingenglish.org.uk.clil

87

Ljubica Kordić, Assistant Professor at the Faculty of Law, Josip Juraj Strossmayer University of OsijekDubravka Papa, Senior Lecturer, Faculty of Law, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek

cooPeRATIon BeTween fAcULTY DePARTMenTs To THe PURPose of qUALITY IMPRoveMenT In TeAcHIng foReIgn LAngUAges foR sPecIfIc PURPoses – A coMPARATIve APPRoAcH

summary

Main goal of teaching foreign languages for specific purposes on tertiary level is to develop communicative competence of students in foreign language within the specific field and to qualify them for implementation of those competences in their future profession. To achieve that end, apart from a competent teacher and modern teaching materials, integration of language content and content subjects is a necessary precondition. That implies a good cooperation between foreign language teachers and content subject teachers to achieve a better quality in foreign language courses concerning specific scientific field taught at the faculty. The main goal of this paper is, by using a method of questionnaire, to explore the level of cooperation between foreign language teachers and content subject teachers in the field of law at the Law Faculty of Osijek and the Law Faculty of Zagreb and to improve a co-relation between content subjects and foreign language courses at these faculties. To that end, the answers by content subject teachers and their suggestions as to topics in foreign language needed by Croatian law students in new conditions of Croatia’s accession to the EU will serve as a foundation for development of foreign language courses that are more responsive to requirements of legal profession in new circumstances of the EU law implementation and the new configuration of the labour market. Results of the questionnaires conducted at the Faculty of Law of Osijek and the Faculty of Law of Zagreb will be compared to indicate similarities and differences in opinions of the professors teaching legal subjects at the two faculties and to serve as a reliable basis in establishing better co-relation between content subjects and foreign language curricula at Croatian law faculties.

Key words: Foreign languages for specific purposes, content subject, faculty of law, Croatia



88

Ljubica Kordić, Dozentin, Fakultät für Rechtswissenschaften der Universität in Osijek; Dubravka Papa, höhere Vortragende, Fakultät für Rechtswissenschaften der Universität in Osijek

kooPeRATIon zwIscHen Den fAkULTäTsABTeILUngen zUM zweck DeR qUALITäTBeweRTUng von fAcHfReMDsPRAcHenUnTeRRIcHT – koMPARATIveR AnsATz

zusammenfassung

Das Hauptziel des Lehrens von Fachfremdsprachen auf der Hochschulebene ist es, die kommunikative Kompetenz der Studenten im bestimmten Fachbereich zu entwickeln und sie zur Anwendung ihrer fremdsprachlichen Kompetenzen in ihrem zukünftigen professionellen Leben zu befähigen. Um jenes Ziel zu erreichen, ist neben einem guten Fremdsprachenlehrer und modernen Lehrmaterialien eine Integration von Fremdsprachen- und Fachbereichkenntnissen nötig. Dies setzt eine gute Kooperation zwischen den Fremdsprachenlehrern und den Professoren juristischer Gegenstände voraus, was wesentliche Voraussetzung für die Entwicklung eines qualitätvollen Fremdsprachenunterrichts im Sinne der Einbeziehung entsprechender Fachinhalte darstellt. Auf Grund einer Umfrage wird in diesem Beitrag die Ebene der Kooperation zwischen der Fremdsprachenabteilung und den Abteilungen juristischer Fächer an den juristischen Fakultäten in Osijek und Zagreb untersucht. Das Ziel der Arbeit ist, die Auffassungen und Vorschläge der Professoren in Bezug auf die mit dem Fachbereich Jura bezogenen Inhalte in der Gestaltung der fremdsprachlichen Cirrucula in Betracht zu nehmen und dadurch eine bessere Korrelation der fremdsprachlichen Inhalte mit denen im Bereich Jura zu schaffen. Im letzten Teil werden die Ergebnisse der Umfrage verglichen, um ähnlichkeiten und Unterschiede zwischen den Auffassungen der Professoren in Bezug auf die Rechtsbereiche und –Themen festzustellen, die im modernen Fachfremdsprachenunerricht bearbeitet werden sollten. Diese Ergebnisse sollen als zuverläßige Grundlage für eine bessere Korelation zwischen dem Fremdsprachenunterricht und dem Unterricht der juristischen Gegenstände dienen.

Schlüsselwörter: Fachfremdsprachen, fachbezogene Gegenstände, juristische Fakultät, Kroatien

89

Pregledni znanstveni radUDK 342.734:614.253.83(497.5)

007:616-052(497.5)

Dr. sc. Davorin Pichler, viši asistent Pravnog fakulteta u Osijeku

OBAVIJEŠTENI PRISTANAK U OBRASCIMA SUGLASNOSTI KOJIMA SE PRIHVAĆA PREPORUČENI DIJAGNOSTIČKI ODNOSNO TERAPEUTSKI POSTUPAK KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA OSIJEK I NJIHOVA USKLAđENOST S PROPISIMA I MEđUNARODNOM PRAKSOMSažetak: Ovaj rad analizira usklađenost obrazaca suglasnosti kojima se prihvaća prepo-

ručeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog cen-tra Osijek s odredbama Zakona o pravima pacijenata i Pravilnika o obrascu su-glasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno te-rapijskog postupka. Uočen je čitav niz nedostataka u obrascima (pitanje op-sega obavijesti, alternativama za preporučeni postupak, rizicima povezanim sa zahvatom, terminološka neujednačenost) ali su i predložene izmjene u ci-lju njihovog poboljšanja. U radu su prikazani obrasci suglasnosti na medicin-ski tretman u izabranim pravnim i zdravstvenim sustavima kako bi se ukazalo na ostvarivanje prihvaćenog standarda adekvatnog informiranja u praksi. Ta-kođer, daje se i pregled otvorenih pitanja koja se danas javljaju na teorijskoj i praktičnoj razini, a o kojima bi zakonodavac morao voditi računa prilikom ure-đenja instituta obaviještenog pristanka.

Ključne riječi: obaviješteni pristanak, autonomija pacijenta, paternalizam, obrazac suglasno-sti, alternativni postupci, opseg obavijesti

Davorin Pichler: OBAVIJEšTENI PRISTANAK U OBRASCIMA SUGLASNOSTI KOJIMA SE PRIHVAĆA PREPORUČENI DIJAGNOSTIČKI ODNOSNO TERAPEUTSKI POSTUPAK KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA OSIJEK I NJIHOVA USKLAĐENOST S PROPISIMA I MEĐUNARODNOM PRAKSOM


90

1. UvoDnA RAzMATRAnJA

Pristanak pacijenta1 2 na medicinski zahvat predstavlja etički koncept koji se odražava i u pravnoj doktrini3. Najvažnija aktualna pitanja pravne doktrine obaviještenog pristanka, prije no što su postala predmetom prava, bila su pitanja etičkog imperativa4. Također, pravni poredak re-lativno kasno počinje priznavati pravnim subjektima zaštitu određenih neimovinskih odnosa. Građanskopravna zaštita života, tijela, i ostalih neimovinskih dobara sustavno se počinje uređi-vati u europskim kodifikacijama građanskog prava krajem 19. i početkom 20. stoljeća5. U nas se zaštita prava osobnosti pruža Zakonom o obveznim odnosima6, koji u članku 19., kao posebno pravo osobnosti, određuje i pravo na tjelesno i duševno zdravlje.

Pravna teorija određuje da su život, tijelo i zdravlje pravna neimovinska dobra koja čine pra-vo osobnosti pod nazivom pravo na život i tjelesni integritet7. Pri tome se pravo na tjelesni inte-gritet definira kao pravo na nesmetano tjelesno-biološko postojanje, sadržaj kojega je za svakoga mjerodavna, potpuna privatna pravna vlast osobe glede vlastitog života, tijela i zdravlja, koja uk-ljučuje i ovlast da se svakoga drugoga isključi od protupravnog zadiranja u to8 9.

U literaturi se navodi da svaki medicinski tretman predstavlja povredu prava osobnosti paci-jenta ukoliko je poduzet bez valjanog pristanka pacijenta ili bez druge pravne osnove koja oprav-dava takav zahvat10. Ovaj stav izraz je načela autonomije11 u biomedicinskoj etici. Načelo auto-nomije zahtijeva poštivanje prava na samoodređenje12, tj. sposobnosti određene osobe da odredi što predstavlja njegovu dobrobit13. Ovim se objašnjava zašto moramo dati svoj pristanak, čak i za

1 Pojam informed consent u hrvatskoj pravnoj terminologiji preveden je kao obaviještenost pacijenta. Klarić, Petar, Povreda prava na tjelesni integritet u medicini, u: Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti (ur. Petar Klarić), Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 196.

2 Pojam Informed Consent (Aufklärung, consentement éclairé) prevodi se u nas različito, kao: informirani pristanak, obaviješteni pristanak, obaviještenost pacijenta, valjani pristanak. Nikšić, Saša, Ugovor o zdravstvenoj usluzi, Doktorska disertacija, Zagreb, 2007., str. 436. Za potrebe ovoga rada koristit će se pojam obaviješteni pristanak.

3 Committee Opinion, The American College of Obstetricians and Gynecologists, Committee on Etics, Number 439, August, 2009. str. 1.

4 Ibid, str. 2.

5 Klarić, Petar; Vedriš, Martin, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 102.

6 Zakon o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, u daljnjem tekstu ZOO.

7 U pravnoj teoriji postoji i shvaćanje da su pravo na život i pravo na tjelesni integritet dva zasebna prava osobnosti. Pravo na tjelesni integritet odražava načelo nedodirljivosti ljudskog tijela. Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str. 185.

8 Gavella, Nikola, Osobna prava (I. dio), Zagreb, 2000., str. 65.

9 U Sjedinjenim Američkim Državama pravo na odbijanje liječničkog tretmana smatra se ustavnim pravom koje se izvodi iz prava na samoodređenje (prava odrediti kakav život se želi voditi) te prava na tjelesni integritet. U Europi se pravo na samoodređenje i tjelesni integritet izvodi iz prava na privatni život, sadržanog u čl. 8. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temelj-nih sloboda. Turković, Ksenija, Pravo na odbijanje medicinskog tretmana u Republici Hrvatskoj, Medicina Fluminensis, Vol. 44 No. 2, 2008., str. 160.

10 Nikšić. Op. cit. (bilješka 2), str. 427.

11 Autonomija je mogućnost donošenja odluke u skladu s vlastitim vrijednostima, neograničena vrijednostima drugih koje ne pogađaju posljedice te odluke. Sukladno načelu autonomije pacijenti trebaju donositi odluke o svom zdravlju nesputani vrijed-nostima svojih liječnika, farmaceutske industrije i ostatka društva. Schwartz, Robert, L., Autonomy, Futility and the Limits of Medicine, u: BIOETHIC – AN ANTHOLOGY (ur. Helga Kuhse&Peter Singer), 2002., str. 518, 519.

12 Gazdek, Davorka, Informirani pristanak u liječenju ovisnosti o opijatima, Doktorska disertacija, Zagreb, 2011., str. 1.

13 Načelo samoodređenja temelji se na shvaćanju da je svaki čovjek isključivi nositelj prava nad svojom osobom i svojim tijelom, u skladu s idejom Johna Lockea da „svaki čovjek ima vlasništvo nad svojom osobom“. Stanford Encyclopedia of Philosophy, Informed Consent, First published Sep 20., 2011., str. 8. http://plato.stanford.edu/entries/informed-consent/, zadnji pregled 18. 01. 2014.

91


medicinski zahvat koji je siguran, jednostavan i nedvojbeno koristan. Zadiranje u privatnu sferu može se isključiti i kada predstavlja samo dodirivanje14.

Suprotnost načelu autonomije predstavlja načelo paternalizma15. Medicinski paternalizam možemo odrediti kao uzurpaciju pacijentovog odlučivanja ili miješanje u proces pacijentovog do-nošenja odluke o medicinskom zahvatu od strane profesionalnog medicinara16. Razlikujemo bla-gi (soft) i strogi (hard) paternalizam. Blagi paternalizam odnosi se na pacijente koji nisu sposob-ni za donošenje odluke o medicinskom zahvatu te stoga ne predstavlja uzurpaciju pacijentovog prava na odlučivanje. Strogi paternalizam intervenira u odluku o medicinskom zahvatu pacijen-ta koji je sposoban za odlučivanje ili tu odluku ignorira17. Opravdanje za teoriju paternalizma je u dužnosti liječnika da čini sve što može u cilju dobrobiti pacijenta18. Prepoznaje ga se kao mo-nopolski položaj profesionalne skupine koji se temelji na uvjerenju da je stručno znanje i profe-sionalno-tehnička vještina liječnika dovoljan jamac određivanja osobnog i društvenog dobra19.

Danas je, polazeći od prava na samoodređenje i tjelesni integritet, prevladalo mišljenje da je pacijent taj koji odlučuje o svom tijelu i zdravlju20. U suvremenim pravnim sustavima paternali-zam se napušta21 22.

2. PovIJesnI RAzvoJ InsTITUTA oBAvIJešTenog PRIsTAnkA

Paternalistički model u odnosu liječnik – pacijent ima tradiciju dužu od dvije tisuće godina23. Koncept obaviještenog pristanka je novijeg datuma i svoje temelje ima u liberalnoj političkoj filo-zofiji24. U medicinskoj praksi i istraživanju doktrina obaviještenog pristanka dobiva značenje na-

14 Ibid.

15 Pojam paternalizam temelji se na shvaćanju da „doktor zna najbolje“, pa se doktor, poput oca, smatra najboljim sucem u prosudbi što je za pacijentovo dobro. Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str. 187.

16 Bullock, Emma Cecelia, Informed consent and justified hard paternalism, A thesis submitted to the University of Birmingham for the degree of Doctor of philosophy, University of Birmingham, April 2012., str. 218.

17 Ibid, str. 227.

18 Izražava se i latinskom maksimom: „Salus aegroti suprema lex medicorum“; spas bolesnika najviši je zakon za liječnike. Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod, Matice Hrvatske, Zagreb, 1990., str. 1190.

19 Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str. 10.

20 Turković, Ksenija, Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana u RH, str. 1. http://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/NN_Pristanak-Turkovic.doc, zadnji pregled 18. 01. 2014.

21 Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str. 187.

22 Međutim, i u suvremenoj medicinskoj praksi javljaju se moralna opravdanja za primjenu paternalizma u nekom obliku. Od sredine 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća javljaju se zagovornici blažeg oblika paternalizma u odnosu pacijenta i liječnika, ali i u politici javnog zdravlja. Tako bi liječnik trebao odlučivati što je najbolje za pacijenta, ali na način da ustanovi vrijednosti i interese pacijenta. Blagi paternalizam predviđa se u situacijama hitnih stanja u kojima je vitalno ugrožen život ili stanja kome, te kod duševnih stanja u kojima je čovjek nesposoban za rasuđivanje na način da ugrožava svoj ili tuđi život. Osim navedenih oblika individualnog paternalističkog odnosa pacijenta i liječnika, postoji i javno-zdravstveni paternalizam kojim se ograničava indivi-dualna autonomija u cilju zaštite javnog zdravlja. Primjenu nalazi kod zaštite javnog zdravlja od npr. zaraznih bolesti, prohibicije alkohola ili aktualnog bioterorizma. Javno-zdravstveni paternalizam utjecao je i na kreiranje propisa o vezanju pojasa i nošenju kaciga za vrijeme vožnje, zabrani pušenja na javnim mjestima i dr. Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str. 11-12.

23 Hipokratova zakletva (5.-3. st. prije Kr.) kao najstariji sačuvani kodeks medicinske etike ne uključuje sudjelovanje pacijenta u donošenju odluke o medicinskom tretmanu, već se u zakletvi čak zabranjuje otkrivanje informacija pacijentima. Faden, Ruth, R.; Beauchamp, Tom, L.; King, Nancy, M., P., A History and Theory of Informed Consent, New York, Oxford, Oxford University Press, 1986., str. 61.

24 Kao što je spomenuto, temelj instituta obaviještenog pristanka, teorija autonomije ima osnovu u vremenu prosvjetiteljstva i ističe slobodu i autonomiju pojedinca. Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str. 187.


92

kon saznanja za nacistička medicinska istraživanja na ljudima tijekom 2. svjetskog rata25. Korijen obaviještenog pristanka u provođenju istraživanja nalazi se u Nürnberškom kodeksu iz 1947. go-dine i Helsinškoj deklaraciji iz 1964. godine26 27.

Dvije godine nakon prvotnoga objavljivanja Helsinške deklaracije, istraživač s harvardskog medicinskog fakulteta, Henry Breecher objavio je članak u New England Journal of Medicine u ko-jem iznosi da su dvadeset dvije studije, provedene na ljudima kao ispitanicima, izvedene bez pri-stanaka ispitanika i bez procjene rizika u odnosu na korist28. Zbog velikog utjecaja ovoga članka, provedena je široka rasprava koja je rezultirala donošenjem smjernica od strane US Public Health Service, a koje su US Department of Health poslužile za donošenje propisa kojim se obvezuje sve istraživačke institucije na osnivanje medicinskih i laičkih odbora radi dobivanja valjanih obavi-ještenih pristanaka29.

U cilju određivanja etičkih principa koji moraju biti zadovoljeni kod provođenja istraživanja na ljudima kao ispitanicima, formirana je 1974. godine komisija, US National Commision for Pro-tection of Human Subject of Biomedical and Behavioral Research. Rad ove komisije objavljen je 1979. godine pod nazivom The Belmont Report. U radu se utvrđuju etička načela: poštivanje osobe, do-bročinstva i pravde kao osnovu kojom se istraživači moraju voditi prilikom provođenja istraži-vanja i pribavljanja obaviještenog pristanka. Belmont report i nadalje ima vodeće značenje za pri-mjenu prava obaviještenog pristanka30.

U vezi s obaviještenim pristankom u Sjedinjenim Američkim Državama postojale su dvije grupe smjernica, jedne objavljene od strane Department of Health and Human Services (HHS) i druge objavljene od strane Food and Drug Administration (FDA). Ovakvo uređenje vodilo je kon-fuziji i frustraciji u istraživačkoj zajednici31. Zbog toga, HHS i FDA smjernice sintetizirane su i objavljene u Code of Federal Regulations 1996. godine. Ova nova regulacija detaljno uređuje insti-tut obaviještenog pristanka32.

25 Svijest o imperativu slobodnog odlučivanja pacijenta o medicinskom zahvatu posljedica je saznanja o onome što su nacisti činili ljudima u istraživanjima za vrijeme 2. svjetskog rata (1939.-1945. godine), ali i brojnih drugih okrutnosti u provođenju medicin-skih istraživanja na ljudima, kao što su: istraživanja bojnih otrova na vojnim osobama bez njihovog pristanka (Porton Down, United Kingdom, 1950-ih i 1960-ih godina), klinička istraživanja sifilisa na Afroamerikancima od strane U.S. Public Health Service (Tuskegee syphilis study, 1932.-1972. godine), istraživanja globulina na mentalno zaostalom i napuštenom djecom s posljedicom epidemije hepatitisa u Sjedinjenim Američkim Državama (Willowbrook State School study, 1956.-1970. godine). Bullock. Op. cit. (bilješka 16), str. 8.


27 Nürnberški kodeks zahtijevao je da pristanak subjekta ima četiri obilježja: dobrovoljnost, sposobnost, informiranost i razu-mljivost. Helsinšku deklaraciju donijela je World Medical Association i ona sadrži preporuku da se obaviješteni pristanak pribavi u pisanoj formi prije provođenja istraživanja na osobama. Grimm, Douglas Andrew, Informed Consent for All! No Exceptions, George Washington University, Law School, George Washington University, 2005., str. 51.

28 Ibid., str. 54.


30 Grimm. Op. cit. (bilješka 27), str. 56.

31 Tako su istraživači zbog poteškoća u udovoljavanju različitim zahtjevima iz smjernica, a u nastojanju da ispune svoje etičku obvezu u vezi s obaviještenim pristankom, primjenjivali doktrinu „odgođenog pristanka“ koja istraživaču dopušta postupanje iako osoba nije sposobna dati valjano očitovanje o pristanku. U takvom slučaju, mogućnost da izjavi pristanak mora biti dana pacijentu (ili njegovom zakonskom zastupniku) u kasnijem terminu. Ova praksa zaustavljena je od strane Office for Protection from Research Risks koje je dio već spomenutog Department of Health and Human Services. Ibid.

32 Između ostalog, Code of Federal Regulations, određuje da obaviješteni pristanak mora biti pribavljen od pacijenta (ili njegovog zakonskog zastupnika) nakon što je pacijentu ostavljeno dovoljno vremena da razmisli o svojoj odluci. Pacijent mora razumjeti jezik korišten pri pribavljanju pristanka, te jezik ne smije uključivati odredbe kojima se umanjuju prava pacijenta ili otklanja odgovornost istraživača. Ibid., str. 57.

93


3. PoJAM I PRIRoDA oBAvIJešTenog PRIsTAnkA

Pojam obaviješteni pristanak prvi put se upotrebljava u odluci žalbenog suda Kalifornije u postupku Martin Salgo v. Stanford University 1957. godine. Sud je u obrazloženju presude odredio da se „za sadašnje shvaćanje slobode odlučivanja mora upotrebljavati pristanak s potpunim izno-šenjem u javnost činjenica potrebnih za jedan obaviješteni pristanak“33 34 35.

Definicija koja se često citira u literaturi je ona američke znanstvenice s Instituta Kennedy, Ruth Faden, a koja je i doktorirala na temi obaviještenog pristanka: „Izjava pacijenta ili ispitanika nekog znanstvenog istraživanja, koja liječnika, ili medicinskog istraživača opunomoćuje da pro-vede određene mjere, terapiju, ili da uključi ispitanika u istraživački protokol“36.

Također, obaviješteni pristanak određuje se i kao: „dobrovoljno dopuštenje, od strane paci-jenta ili subjekta istraživanja, s potpunom sposobnošću razumijevanja uključenih rizika, za dija-gnostički ili istraživački postupak, i za medicinski i kirurški zahvat“37 38.

O pitanju pravne prirode pristanka pacijenta na medicinski tretman postoje različita mišlje-nja kako u stranoj tako i u domaćoj pravnoj teoriji39. Međutim, općenito možemo ustvrditi da se pristanak pacijenta na medicinski zahvat temelji na načelu „volenti non fit iniuria“40. Zbog toga, pristanak pacijenta možemo odrediti kao razlog isključenja protupravnosti. To je pravilo određe-

33 Salgo v. Leland Stanford etc. Bd. Trustees, 154 Cal.App.2d 560, [Civ. No. 17045. First Dist., Div. One. Oct. 22, 1957.], http://www.stanford.edu/group/psylawseminar/Salgo.htm, zadnji pregled 28. 12. 2014.

34 Međutim, u common law pravnom sustavu, kao prvi slučaj koji se odnosi na pristanak pacijenta navodi se predmet Slater v. Baker & Stapelton iz 1767. godine. Sud je u ovom predmetu potvrdio načelo pristanka pacijenta na temelju kaznenog prava, ali i teme-ljem medicinske struke. Nikšić. Op. cit. (bilješka 2), str. 365.

35 Tako se povijesno tretman pacijenta bez njegovog pristanka tretirao kao tjelesna ozljeda i prije spomenutog slučaja Martin Salgo v. Stanford University. Često se citira suca B. Cardoza u poznatoj odluci Schloendorff v. Society of New York Hosp. iz 1914. godine:“ Svaka odrasla, razumna, osoba ima pravo odlučiti što će učiniti sa svojim tijelom; a kirurg koji operira bez pristanka pacijenta nanosi ozljede i zbog čega je odgovoran za štetu“. Schloendorff v. Society of New York Hosp., 105 N.E. 92, 93 (N.Y. 1914). https://mywebspace.wisc.edu/rstreiffer/web/CourseFolders/BioandLawF99Folder/Readings/SchloendorffvSociety_of_NY.pdf, zadnji pregled 28. 12. 2013.

36 Sorta-Bilajac, Iva, Informirani pristanak u UNESCO-vim bioetičkim dokumentima, JAHR, Vol.1 No.1. svibnja 2010., http://hrcak.srce.hr/58773, zadnji pregled 28. 12. 2013.

37 Wouter, K. G. Leclercq; Bram, J. Keulers; Marc, R. M. Scheltinga; Paul, H. M. Spauwen; Gert-Jan van der Wilt, A Review of Sur-gical Informed Consent: Past, Present, and Future. A Quest to Help Patients Make Better Decisions, World Journal of Surgery, 2010, July, 34(7), Published online 2010 April 7. http://link.springer.com/article/10.1007%2Fs00268-010-0542-0/fulltext.html, zadnji pregled 5. 12. 2013.

38 Turković određuje informirani pristanak i kao informirani izbor (informed choice) jednostavnim konceptom: liječnik ne može liječiti bolesnika prije nego što mu ne da osnovne podatke o tretmanu koji predlaže i alternativnom postupku i dok bolesnik ne odluči koji tretman želi da se na njega primijeni, odnosno želi li uopće primjenu bilo kakvog tretmana. Turković. Op. cit. (bilješka 9), str. 159.

39 Tako N. Gavella smatra da je pristanak po svojoj prirodi pravni posao, iz čega proizlazi da je za valjanost pristanka potrebno da ispunjava opće pretpostavke valjanosti pravnog posla. S druge strane, P. Klarić, u skladu s određenjima iz njemačke pravne teorije, smatra da pristanak na medicinski zahvat po svojoj prirodi nije pravni posao jer nije usmjeren na imovinskopravno raspolaganje, pa prema tome može biti valjan i kada ne ispunjava opće pretpostavke valjanosti pravnog posla. Autori s područja teorije kaznenog prava, npr. F. Bačić, određuju pristanak pacijenta oštećenika kao privatnopravni institut. Slična suprotstavljena stajališta postoje i u njemačkoj i austrijskoj pravnoj književnosti prema kojoj pristanak pacijenta nema karakter pravnog posla, već pristanak na medicinski zahvat predstavlja radnju sličnu pravnom poslu. Švicarsko pravo, s druge strane, pristanak oštećenog na nanošenje štete, pa tako i pristanak pacijenta, smatra jednostranim pravnim poslom. Ovo iz razloga što se u švicarskom pravu osobna dobra (život, tjelesni integritet, itd.) određuju objektima građanskopravnih odnosa bez obzira na to što nemaju imovin-ski karakter. Zbog toga pravni subjekti i mogu raspolagati svojim osobnim dobrima temeljem pravnih poslova. Nikšić. Op. cit. (bilješka 2), str. 368 – 373.

40 Lat. „onomu koji pristaje, ne čini se nepravda“. Klarić et al. Op. cit. (bilješka 5), str. 603.


94

no i u čl. 1054. st. 1. Zakona o obveznim odnosima: „Tko na svoju štetu dopusti drugome podu-zimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom“.

4. PRAvnI IzvoRI oBAvIJešTenog PRIsTAnkA

Osnovu za određenje instituta obaviještenog pristanka nalazimo u čl. 23. Ustava Republike Hrvatske41: „Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima“42. Život i tjelesni integritet štiti i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u čl. 2. st. 1. u kojem se određuje da je „pravo svakoga na život zaštićeno zakonom, te da nitko ne smije biti namjerno lišen života“43. Pravni izvor pra-va na obaviješteni pristanak predstavlja i Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljud-skog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini iz 1999. godine44. U čl. 5. Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini određuje da: „Zahvat koji se odnosi na zdravlje može se izvršiti samo nakon što je osoba na koju se zahvat odnosi o njemu informirana i dala je slobodan pristanak na njega. Osobi se prethodno daju odgovarajuće infor-macije o svrsi i prirodi zahvata kao i njegovim posljedicama i rizicima. Osoba može slobodno i u bilo koje vrijeme povući svoj pristanak“45.

Definiciju obaviještenog pristanka daju i zakoni koji predstavljaju pravne izvore za uređenje ovog instituta u Republici Hrvatskoj. Prvu takvu definiciju dao je Zakon o zaštiti osoba s dušev-nim smetnjama46 u čl. 3. st. 12.: „Pristanak je slobodno dana suglasnost osobe s duševnim smet-njama za provođenje određenoga liječničkog postupka, koja se zasniva na odgovarajućem pozna-vanju svrhe, prirode, posljedica, koristi i opasnosti toga liječničkog postupka i drugih mogućno-sti liječenja“.

Također, Zakon o zdravstvenoj zaštiti47 u čl. 22., toč. 5. i 6. određuje da: „svaka osoba u ostva-rivanju zdravstvene zaštite ima pravo na odbijanje liječenja od strane studenata i odbijanje svih drugih intervencija koje bi samostalno obavljali zdravstveni radnici prije položenoga stručnog is-

41 Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak. U daljnjem tekstu, Ustav RH.

42 Ustavna osnova zaštite prava na tjelesni integritet temelji se na odredbama čl. 21. Ustava RH koji određuje da „svako ljudsko biće ima pravo na život“. Gavella. Op. cit. (bilješka 8), str. 65-66.

43 Ibid., str. 66.

44 Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini. Stupila je na snagu 1. prosinca 1999. godine. Republika Hrvatska Konvenciju je ratificirala uz dva Dodatna protokola: Dodatni protokol uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine o zabrani kloniranja ljudskih bića i Dodatnog protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, u svezi s presađivanjem organa i tkiva ljudskoga podrijetla. Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, Dodatnog protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine o zabrani kloniranja ljudskih bića i Dodatnog protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, u svezi s presađivanjem organa i tkiva ljudskoga podrijetla, Narodne novi-ne - Međunarodni ugovori, br. 13/203., u daljnjem tekstu Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini.

45 Temeljem čl. 140. Ustava RH odredbe ove Konvencije dio su unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, budući da pred-stavljaju međunarodni ugovor koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom RH, te su po pravnoj snazi iznad zakona, i u Repu-blici Hrvatskoj se primjenjuju neposredno. Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str. 188.

46 Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Narodne novine br. 111/97., 27/98., 128/99., 79/02., u daljnjem tekstu ZZODS.

47 Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine br. 150/08., 155/09., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 70/12., 144/12., 82/13., u daljnjem tekstu ZZZ.

95


pita i ishođenog odobrenja za samostalan rad i odbijanje pregleda i liječenja, osim u slučaju kada bi odbijanjem ugrozila zdravlje drugih“.

Pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog ili terapijskog zahvata, znanstve-nog istraživanja ili uključivanja u medicinsku nastavu48 uređuje u čl. 6. i Zakon o zaštiti prava pa-cijenata49. Pri tome, ZZPP upotrebljava pojam „Pravo na suodlučivanje“50: „Pravo na suodlučiva-nje pacijenta obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje po-jedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka“.

Također, posebni propisi koji se odnose na određene medicinske zahvate određuju da se me-dicinska intervencija može obaviti samo uz pristanak pacijenta51. Tako Zakon o presađivanju di-jelova ljudskog tijela u svrhu liječenja52 u čl. 10. st. 1. i 2. određuje da se presađivanje smije obaviti jedino ako je primatelj dao pisanu suglasnost. Suglasnost mora biti izraz slobodne volje primate-lja, utemeljene na odgovarajućoj obavijesti o prirodi, svrsi i tijeku zahvata, vjerojatnosti njegove uspješnosti i uobičajenih rizika. Čl. 16. ZPDLJTSL određuje da je za zahvat presađivanja organa obvezna suglasnost darivatelja organa, u pisanom obliku, te mora biti izraz slobodne volje dari-vatelja, utemeljene na odgovarajućoj obavijesti o prirodi, svrsi i tijeku zahvata, vjerojatnosti nje-gove uspješnosti i uobičajenim rizicima.

Osim toga, pravila o pristanku pacijenta na medicinske tretmane sadrže i odredbe Zakona o krvi i krvnim pripravcima53. Kazneni zakon54 u čl. 182. određuje kazneno djelo “Nedozvoljeno uzi-manje i presađivanje dijelova ljudskog tijela” prema kojemu je kažnjivo ukoliko doktor medici-ne, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik bez propisanog pristanka uzme organ, tkivo, stanicu, zametak ili fetus živog darivatelja, ili ih presadi primatelju ili upotrijebi za postu-pak medicinske oplodnje.

Ovdje treba istaknuti da je “stari” Kazneni zakon55 u čl. 241. poznavao kazneno djelo samo-voljnog liječenja koji je u st. 2. određivao kažnjivim poduzimanje kirurških ili drugih medicinskih zahvata na tijelu drugog bez njegovog izričitog i valjanog pristanka, čak kada je riječ o medicinski opravdanim zahvatima56. Očito je da je KZ-13 propustio na ovaj način sankcionirati poduzimanje medicinskih zahvata bez valjanog pristanka pacijenta, što je de lege ferenda neophodno ispraviti.

Kao izvor prava, u svezi s institutom obaviještenog pristanka, moraju se istaknuti i odredbe ZOO57-a koje se odnose na odgovornost za štetu koja nastane u obavljanju zdravstvene djelatno-


49 Zakon o zaštiti prava pacijenata, Narodne novine br. 169/04. 37/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu ZZPP.

50 Između pojma obaviještenog pristanka, informiranog pristanka i pojma prava na suodlučivanje nema suštinske razlike. U pojmu „pravo na suodlučivanje“ naglasak je na suradnji liječnika i pacijenta uz uvažavanje pacijentove autonomije. Liječnik i pacijent zajedno prolaze kroz dijagnostičke testove i odabiru najprikladniji medicinski tretman. Konačna odluka u vezi sa zahvatom ipak je na pacijentu, osim u slučajevima u kojima je pravo pacijenta na suodlučivanje ograničeno (neodgodiva medicinska intervencija, ugrožavanje zdravlja drugih). Turković. Op. cit. (bilješka 20), str. 2.


52 Zakon o presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, Narodne novine br. 177/04., 45/09., u daljnjem tekstu ZPDLJTSL.

53 Zakon o krvi i krvnim pripravcima, Narodne novine br. 79/06., 124/11.

54 Kazneni zakon, Narodne novine br. 125/11., 144/12., u daljnjem tekstu KZ-13.

55 Kazneni zakon, Narodne novine br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08,, 57/11., 143/12.

56 Nikšić, Saša, Građanskopravna odgovornost za liječenje bez pristanka, u: Građanskopravna odgovornost u medicini (ur. Barbić, Jakša), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2008., str. 85.

57 Čl. 19., 1088., 1095., 1100. ZOO. Op. cit. (bilješka 6)


96

sti, odnosno povrede osobnih neimovinskih dobara pacijenta, prije svega povrede tjelesnog in-tegriteta.

5. foRMA oBAvIJešTenog PRIsTAnkA

ZZPP u čl. 16. st. 2. određuje da pacijent prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka izražava potpisivanjem suglasnosti. U st. 3. istog članka određuje se da obrazac sugla-snosti, te izjave o odbijanju pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka, pravilni-kom propisuje ministar nadležan za zdravstvo, dok st. 4. određuje da: slijepa osoba, gluha oso-ba koja ne zna čitati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluhoslijepa osoba, prihvaća pojedini dija-gnostički, odnosno terapijski postupak izjavom u obliku javnobilježničkog akta ili pred dva svje-doka iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime prihvaćati ili odbijati pojedini takav postupak.

Obrazac suglasnosti propisan je Pravilnikom o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbi-janju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka58. Pravilnik uređuje sadržaj obras-ca suglasnosti kojom se prihvaća pojedini preporučeni dijagnostički, odnosno terapeutski postu-pak te sadržaj obrasca izjave o odbijanju pojedinog preporučenog dijagnostičkog, odnosno tera-pijskog postupka u zdravstvenim ustanovama, trgovačkim društvima koja obavljaju zdravstve-nu djelatnost te kod privatnih zdravstvenih radnika59. Pravilnik detaljno propisuje podatke koje mora sadržavati obrazac suglasnosti pacijenta kojom prihvaća preporučeni dijagnostički/terape-utski postupak60. Sadržaj obavijesti o preporučenom dijagnostičkom, odnosno terapijskom po-stupku prilaže se suglasnosti pacijenta. Sadržaj obavijesti utvrđuje nositelj zdravstvene djelatno-sti uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnih komora i uz suglasnost Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu61 62 63.

58 Pravilnik o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka, Narodne novine br. 10/08., u daljem tekstu Pravilnik.

59 Čl. 1. Pravilnika. Pravilnik. Op. cit. (bilješka 58).

60 Tako obrazac Suglasnosti treba sadržavati: naziv medicinskog zahvata, naziv nositelja zdravstvene djelatnosti, ime i prezime pa-cijenta, datum i mjesto rođenja, adresu stanovanja i spol pacijenta, matični broj osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osi-guranju, ime i prezime zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika (za pacijente koji nisu pri svijesti, pacijente s težom duševnom smetnjom ili poslovno nesposobnog ili maloljetnog pacijenta), potpis doktora medicine, mjesto i datum ispunjavanja suglasnosti, vlastoručni potpis pacijenta/zakonskog zastupnika/skrbnika. Čl. 2. Pravilnika. Pravilnik. Op. cit. (bilješka 58).

61 Čl. 3. Pravilnika. Op. cit. (bilješka 58).

62 Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi osnovana je Zakonom o kvaliteti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, Narodne novine br. 124/11., u daljnjem tekstu Agencija. Osnivač Agencije je Republika Hrvatska. Agencija između ostalog: predlaže ministru nadležnom za zdravstvo, u suradnji sa stručnim udrugama, plan i program mjera za osiguranje, unapređenje, promicanje i praćenje kvalitete zdravstvene zaštite, predlaže ministru nadležnom za zdravstvo standarde kvalitete zdravstve-ne zaštite, uspostavlja sustav za procjenu novih ili već postojećih zdravstvenih tehnologija, predlaže ministru nadležnom za zdravstvo standarde kvalitete zdravstvene zaštite na svim razinama zdravstvene djelatnosti, obavlja i druge poslove na području osiguranja, unapređenja, promicanja i praćenja kvalitete zdravstvene zaštite. Agencija je obvezna o svome radu podnositi go-dišnje izvješće Vladi Republike Hrvatske, ministru nadležnom za zdravstvo, ministru nadležnom za socijalnu skrb te ministru nadležnom za obitelj i međugeneracijsku solidarnost u djelokrugu obiteljskih centara i usluga međugeneracijske solidarnosti. Tijela Agencije su Upravno vijeće, ravnatelj i ostala tijela u skladu sa Statutom. Agencijom upravlja Upravno vijeće. Predsjednika i članove Upravnog vijeća imenuje Vlada Republike Hrvatske.

63 Akreditacija je priznanje za pružanje kvalitetne i sigurne zdravstvene zaštite, ali i najučinkovitija metoda vanjskog vrednovanja rada. Počeci akreditacije datiraju iz 1913. godine osnivanjem American College of Surgeons sa svrhom promoviranja bolničkog standarda, 50-tih godina prošlog stoljeća osnovana je International Commision on Accreditation of Health Care Organization, da bi 80-tih i 90-tih godina započeo intenzivan razvoj akreditacijskih sustava u Europi i svijetu. Procjena zdravstvenih tehnologija je multidisciplinaran, stručan, nepristran, objektivan, temeljen na principima medicine utemeljene na dokazima, i transparentan

97

Pri tome, čl. 8. st. 1. ZZPP određuje opseg obavijesti koje pružatelj zdravstvene usluge mora dati pacijentu. Tako pacijent ima pravo biti potpuno obaviješten o:

– svome zdravstvenom stanju, uključujući medicinsku procjenu rezultata i ishoda određeno-ga dijagnostičkog ili terapijskog postupka,

– preporučenim pregledima i zahvatima te planiranim datumima za njihovo obavljanje,– mogućim prednostima i rizicima obavljanja ili neobavljanja preporučenih pregleda i zahvata,– svome pravu na odlučivanje o preporučenim pregledima ili zahvatima,– mogućim zamjenama za preporučene postupke,– tijeku postupaka prilikom pružanja zdravstvene zaštite,– daljnjem tijeku pružanja zdravstvene zaštite,– preporučenom načinu života,– pravima iz zdravstvenoga osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava.Pacijent ima pravo dobiti obavijesti na način koji mu je razumljiv s obzirom na dob, obrazo-

vanje i mentalne sposobnosti. Pacijenti s invaliditetom imaju pravo dobiti obavijesti u njima pri-stupačnom obliku64.

Razrađujući sadržaj ovih obrazaca, Pravilnik propisuje i podatke koje mora sadržavati Izjava o odbijanju preporučenog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka, a koji su identični poda-cima iz Suglasnosti pacijenta kojom prihvaća preporučeni dijagnostički/terapeutski postupak65.

Prilog Pravilnika donosi i formu obrasca Suglasnosti kojom se prihvaća preporučeni dijagno-stički, odnosno terapijski postupak i oblik Izjave o odbijanju kojom se odbija preporučeni dija-gnostički, odnosno terapijski postupak.

Pacijent svojim potpisom na obrascu potvrđuje da je upoznat s medicinskim zahvatom i izjavljuje da na isti pristaje66.

Nadalje, i čl. 7. Pravilnika o standardima kvalitete zdravstvene zaštite i načinu njihove pri-mjene67 određuje da zdravstvena ustanova, trgovačko društvo i privatni zdravstveni radnik mo-raju osigurati da svaki pacijent može ostvariti svoja prava prilikom korištenja zdravstvene zašti-te, i provoditi sve potrebne mjere za zaštitu tih prava u skladu s važećim propisima. U tom smi-slu, moraju unaprijed obavijestiti, kad god je moguće, svakog pacijenta i/ili njegovog zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika o pravima pacijenta tijekom pružanja zdravstvene zaštite. Pisani popis ovih prava mora biti dostavljen ili dostupan pacijentu i/ili obitelji. On mora uključivati po-litiku i postupke koji se, između ostalog odnose na: pravo na suodlučivanje i iznimke od prava na suodlučivanje, pravo na obaviještenost, odbijanje primitka obavijesti, pravo na prihvaćanje ili od-bijanje pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.

proces procjene kliničke učinkovitosti i sigurnosti, uz ekonomsku analizu novih ili već postojećih zdravstvenih tehnologija (li-jekova, medicinskih proizvoda, kirurških postupaka, dijagnostičkih postupaka, kao i ostalih tehnologija s područja prevencije, dijagnostike, liječenja i rehabilitacije), uzimajući u obzir etička, socijalna, pravna i organizacijska načela. Standardi kvalitete zdravstvene zaštite jesu precizni kvantificirani opisi mjerila u vezi s obavljanjem zdravstvenih postupaka, zdravstvenim radni-cima, opremom, materijalima i okolišem u kojima se obavljaju zdravstveni postupci, a kojima se osigurava kvaliteta zdravstvene zaštite. Mittermayer, Renato; Huić, Mirjana; Meštrović, Josipa, Kvaliteta zdravstvene zaštite, akreditacija nositelja zdravstvene djelatnosti i procjena zdravstvenih tehnologija u Hrvatskoj: uloga Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu, Acta Medica Croatia, Vol. 64, 2010., broj 5, Zagreb., str. 425. – 427.

64 Čl. 8. st. 2. i 3. ZZPP. ZZPP. Op. cit. (bilješka 49).

65 Čl. 5. Pravilnika. Op. cit. (bilješka 58).

66 Nikšić. Op. cit. (bilješka 56), str. 101.

67 Pravilnik o standardima kvalitete zdravstvene zaštite i načinu njihove primjene, Narodne novine br. 79/11.



98

Isto određuje i Pravilnik o akreditacijskim standardima za bolničke zdravstvene ustanove68, u dijelu kojim propisuje prava pacijenta, te u Prilogu V., Posebna prava, precizira da bolnička zdrav-stvena ustanova ima odgovornost uspostavljati i primjenjivati politiku i postupke koji učinko-vito osiguravaju da pacijenti i/ili njihovi zakonski zastupnici, odnosno skrbnici dobiju obavijes-ti potrebne za ostvarivanje njihovih prava prema zakonu. Obveza ustanove da komunicira s pa-cijentima zahtijeva da obavijesti predstavi na način i u obliku koji će biti razumljiv (npr. korište-nje materijala velikog tiska, specijalizirani programi za obavješćivanje pacijenta ili zakonskog za-stupnika, odnosno skrbnika pacijenta koji su slijepi ili gluhi, korištenje tumača, itd.). Bolnička zdravstvena ustanova mora uključiti pacijenta ili njegovog zakonskog zastupnika, odnosno skrb-nika u izradu, primjenu i ponovni pregled plana skrbi. Pravo pacijenta (ili njegovog zastupnika, odnosno skrbnika) da sudjeluje u izradi i primjeni njegovog plana skrbi uključuje, najmanje, pra-vo na obavijesti koje se odnose na zdravstveno stanje pacijenta, dijagnoze i prognoze, sudjelova-nje u izradi i primjeni plana tretmana/skrbi za bolničke i izvanbolničke pacijente, uključujući do-bivanje pristanka ili odbijanja za preporučene dijagnostičke i terapijske postupke, sudjelovanje u izradi i primjeni plana otpusta i sudjelovanje u izradi i primjeni plana kontrole boli.

Pacijent ili njegov zastupnik, odnosno skrbnik moraju dobiti obavijest na način koji je razu-mljiv i koji osigurava da pacijent može učinkovito ostvariti pravo na donošenje odluka. Pacijent i/ili njegov zakonski zastupnik, odnosno skrbnik ima pravo zatražiti ili odbiti određeni postupak.

6. UskLAĐenosT oBLIkA I sADRžAJA oBRAscA sUgLAsnosTI nA DIJAgnosTIčkI ILI TeRAPIJskI PosTUPAk kLInIčkog BoLnIčkog cenTRA osIJek s oDReDBAMA zzPP-a I PRAvILnIkA

U radu će se nadalje analizirati usklađenost oblika i sadržaja obrasca suglasnosti kojom se u Kliničkom bolničkom centru Osijek69 prihvaća preporučeni dijagnostički ili terapijski postupak s odredbama ZZPP-a i Pravilnika. Bit će dan i komparativni pregled obrazaca suglasnosti na medi-cinski tretman u odabranim pravnim sustavima.

KBCO, na različitim klinikama i odjelima, koristi nekoliko oblika obrasca suglasnosti. Tako uz opći obrazac „suglasnosti na bolničko liječenje“, koji se koristi na odjelima KBCO, Klinika za urologiju ima svoj obrazac suglasnosti za pojedine medicinske zahvate, kao i Odjel za ginekolo-giju i porodništvo.

Na općem obrascu suglasnosti, ali i na obrascima suglasnosti pojedinih klinika i odjela KBCO koji su trenutno u uporabi, citira se odredba čl. 26. Zakona o zdravstvenoj zaštiti koja se odno-si na upoznavanje pacijenta s prirodom bolesti, medicinskim intervencijama, te mogućim rizi-cima i komplikacijama u svezi s obradom i liječenjem, kao i posljedicama neprimjenjivanja istih. Ta temelju citirane odredbe, pacijent izjavljuje da slobodnom voljom, utemeljenoj na potpunoj obaviještenosti i preporukama pristaje na bolničko liječenje. Očito je da obrazac suglasnosti na-vodi odredbu iz Zakona o zdravstvenoj zaštiti70 iz 1993. godine. Kako je zakon koji regulira ma-teriju zdravstvene zaštite od tada mijenjan dva puta, i to 2003. i 2008. godine, možemo zaklju-čiti da su obrasci suglasnosti koji su u uporabi zastarjeli, te da pozivanje na odredbe zakona koji

68 Pravilnik o akreditacijskim standardima za bolničke zdravstvene ustanove, Narodne novine br. 31/11., u daljnjem tekstu PASBZU.

69 U daljnjem tekstu KBCO.

70 Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine br. 75/93, 11/94, 55/96, 1/97 – pročišćeni tekst, 129/00.

99


više nije na snazi vodi pravnoj nesigurnosti pacijenta prilikom realizacije njegovih prava u ostva-rivanju zdravstvene zaštite.

Korespondirajuće odredbe navedenima, u današnjoj zakonskoj regulaciji, nalaze se u čl. 6 - 18. ZZPP, štoviše ZZZ u čl. 22. st. 2. upućuje da prilikom korištenja zdravstvene zaštite osoba ostvaruje i prava sukladno Zakonu o zaštiti prava pacijenata. Dakle, u pogledu prava pacijena-ta ZZPP predstavlja lex specialis u odnosu na ZZZ71. Radi ostvarivanja pravne sigurnosi i omogu-ćavanja ostvarenja prava pacijenata nužno je usklađivanje sadržaja obrasca suglasnosti s uređe-njem de lege lata72.

Temeljem čl. 8. ZZPP pacijent ima pravo na potpunu obaviještenost o svome73 zdravstvenom stanju, uključujući medicinsku procjenu rezultata i ishoda određenoga dijagnostičkog ili terapij-skog postupka. Međutim, formulacija iz sadržaja obavijesti o preporučenom dijagnostičkom, od-nosno terapijskom postupku koji se prilaže suglasnosti pacijenta, određuje opće rizike i ograni-čenja (suglasnost za transplantaciju bubrega), odnosno uobičajene rizike, opasnosti i ograničenja (suglasnost za retropubičnu adenektomiju). Dakle, ne daju se individualizirane obavijesti o zdrav-stvenom stanju određenog, konkretnog pacijenta, odnosno procjena rezultata I ishoda konkret-nog dijagnostičkog ili terapijskog zahvata, kako bi to proizlazilo iz formulacije čl. 8. ZZPP.

Također, u sadržaju navedenih obavijesti, ne navode se moguće prednosti i rizici obavljanja ili neobavljanja preporučenih pregleda i zahvata, kao ni moguće zamjene za preporučene postup-ke74. Nedovoljno se opisuje i daljnji tijek pružanja zdravstvene zaštite kao i preporučeni način ži-vota75. Obavijest o planiranim datumima za obavljanje preporučenih pregleda i zahvata, nalazi-mo samo uz suglasnost pacijentice za prekid trudnoće76. Iako čl. 8. ZZPP određuje obvezu obavje-štavanja pacijenta o pravima iz zdravstvenoga osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava u obrascima suglasnosti na bolničko liječenje KBCO Osijek ne nalazimo ove obavijesti.


72 Neažuriranost obrasca suglasnosti vidljiva je i iz naziva ustrojstvene jedinice, kao obveznog sadržaja obrasca suglasnosti, a koji je na obrascu suglasnosti Klinike za ginekologiju i porodništvo neusklađen s akutualnim nazivom Klinike, koja se prema podacima s web-stranice KBCO naziva Klinika za ginekologiju i opstreticij.

73 Naglasio D. P.

74 Tako se samo u obavijesti uz suglasnost za transplantaciju bubrega, u vezu s alternativom za preporučeni zahvat, može dovesti navod iz obavijesti u kojem se konstatira da davatelj organa može biti mrtva osoba (kadaver) ili srodna ili nesrodna živa osoba, da svaki od navedenih načina dobivanja organa od davatelja ima svojih prednosti i mana, a da za sada nema općeprihvaćenog stajališta koji je medicinski najpovoljniji.

75 U vezi s daljnjim tijekom pružanja zdravstvene zaštite u obavijesti uz suglasnost za transplantaciju bubrega navodi se samo da će eventualna pojava infekcije mokraćnog trakta i/ili kirurške rane zahtijevati liječenje antibioticima, ponekad rijetko i drenažu takve rane. Daljnje liječenje antibioticima navodi se i u obavijesti uz suglasnost za radikalnu prostatektomiju i uz suglasnost za retropubičnu adenektomiju. Također, kao daljnji oblici liječenja spominju se fizikalna terapija, kirurško dreniranje, te liječenje poremećaja erekcije kod muškaraca određenim lijekovima (radikalnu prostatektomiju). Kao dodatni zahvati, u slučaju infiltra-tivnih tumora, kod obavijesti uz transuretralne resekcije mjehura, navode se kemoterapija, radioterapija i/ili odstranjenje cijelog mjehura (cistektomija), te da dodatne operacije mogu biti ponovljene ukoliko se, ovisno o veličini i broju tumora, ne uspije odstraniti tumor u cijelosti. O preporučenom načinu života nema navoda u obavijestima o preporučenom dijagnostičkom, od-nosno terapijskom postupku koji se prilaže suglasnosti za ove postupke, osim ukoliko takvima ne smatramo upozorenja da su uobičajeni rizici koji se vežu uz zahvat češći u pušača, dijabetičara, osoba s povišenim krvnim tlakom i osoba s bolesnim srcem, pretilih osoba, osoba s oslabljenim imunitetom. U obavijesti o preporučenom načinu života eventualno možemo ubrojiti i upute u vezi s anestezijskim postupkom kod obavijesti uz suglasnost za prekid trudnoće u kojima se navodi da je poželjno prije anestezije suzdržavati se od pušenja.

76 Navodi se da se trudnoća smije prekinuti do 22. tjedna od zadnje menstruacije (kada postoje pretpostavke za prekid trudnoće; embrio zbog loše nasljedne osnove ili zbog štetnih utjecaja, ima takva oštećenja zdravstvenog stanja da nastavljanje trudnoće nema smisla), odnosno da liječnik može prekinuti trudnoću na zahtjev pacijentice iako ne postoje prethodno navedene indikaci-je, uz uvjet da nije prošlo više od 10 tjedana od zadnje menstruacije.


100

Čl. 12. ZZPP određuje da pacijent ima pravo biti upoznat s imenima te specijalizacijom osoba koje mu izravno pružaju zdravstvenu zaštitu. U obavijesti o pojedinom preporučenom dijagno-stičkom, odnosno terapijskom postupku KBCO ne nalazimo podatke o imenima i specijalizaci-ji osoba koje u konkretnom slučaju pružaju zdravstvenu zaštitu. Obavijesti samo upućuju paci-jenta da se s eventualnim pitanjima obrati liječniku određene specijalizacije (anesteziologu, uro-logu, kirurgu itd.).

6.1. neki od nedostataka u obrascima

U „informiranom pristanku“ pacijentice za prekid trudnoće KBCO nalazimo formulaciju: „Molimo Vas da svojim potpisom date pristanak na eventualno proširenje zahvata, koje može proizaći iz okolnosti koje se uvide tek u tijeku operacije“. Mišljenja su u svezi s potrebom pristan-ka na proširenje zahvata različita. Može se reći da prevladava gledište da je pristanak na prošire-nje zahvata potreban jedino ako se druga operacija može odgoditi bez štete po zdravlje pacijen-ta, inače se pretpostavlja77. Moguće proširenje medicinskog zahvata trebalo bi unaprijed dogovo-riti s pacijentom.78

U obavijesti uz suglasnosti za retropubičnu adenektomiju nalazimo formulaciju da „posto-ji nekoliko različitih pristupa do tkiva prostate a operater će odlučiti koji je najadekvatniji za vas“. Ovakvo određenje u suprotnosti je s opsegom obavijesti koje pružatelj zdravstvene usluge mora dati pacijentu, kako to propisuje čl. 8. ZZPP u svezi s pravom na odlučivanje o preporuče-nim pregledima ili zahvatima i mogućim zamjenama za preporučene postupke. Naime, pacijent se ne obavještava o alternativama u pristupu tkivu prostate, već odluku o izboru najadekvatni-jeg pristupa vrši operater umjesto pacijenta79. Dakle, pacijent je nepotpuno informiran o mogu-ćim zamjenama (alternativama) za preporučeni postupak, odnosno onemogućuje se sudjelova-nje pacijenta u izboru između prihvatljivih alternativa. Ovakvo određenje predstavlja odstupa-nje od načela autonomije pacijenta promoviranog u odredbama ZZPP i praktičnu emanaciju na-čela paternalizma.

Obavijesti uz Suglasnost za: retropubičnu adenektomiju, transplantaciju bubrega, radikalnu prostatektomiju, transuretralnu resekciju mjehura, u pogledu rizika navode uobičajene rizike. Za ostale obavijesti u vezi s rizicima koriste formulaciju: „detaljnije informacije dobit ćete od ane-steziologa“, te „ako imate bilo kakvih pitanja obratite se svom urologu“. Ovakvo određenje u su-protnosti je sa svrhom zakonskog uređenja instituta obaviještenog pristanka, odnosno svrhom odredbi o pravu na obaviještenost. Naime, čl. 8. ZZPP govori o pravu na „potpunu obaviješte-nost“ pacijenta, dok odredba čl. 3. Pravilnika određuje da sadržaj obavijesti o pojedinom prepo-ručenom dijagnostičkom, odnosno terapijskom postupku mora biti priložena Suglasnosti. Ispu-njenje ovih zakonskih zahtjeva predstavlja i uvjet za valjanost pristanka pacijenta na zahvat. For-mulacija iz navedenih obrazaca KBCO-a upućuje pacijenta da se za ostvarenje promovirane pot-pune obaviještenosti obrati liječniku određene specijalizacije, čime se upravo izigrava ostvarenje potpune obaviještenosti pacijenta kao uvjeta za valjanost pristanka. Također, odredba kojom se na pacijenta prenosi inicijativa za njegovu potpunu obaviještenost može predstavljati „vodu na

77 Erwin, Deutsch; Hans-Ludwig, Schreiber, Medical Responsibility in Western Europe, Research Study of the European Science Foundation, Springer-Verlag, Berlin, Heidelberg ,New York, Tokyo, 1985., str. 83.


79 Više o opsegu obavijesti, pristupu i metodama obavještavanja vidi infra.

101


mlin onim liječnicima koji će u slučaju liječenja bez odgovarajućeg pristanka pacijenta, ustvrditi da pacijent nije ni tražio bilo kakve obavijesti o zahvatu koji je nad njim izvršen“80.

Kao što se već moglo uočiti, u obrascima KBCO postoji i terminološka neujednačenost. Dok obrazac Klinike za urologiju upotrebljava sintagmu „suglasnost za retropubičnu adenektomiju“ ili „suglasnost za transplantaciju bubrega“, opći obrazac KBCO upotrebljava formulaciju iz Pra-vilnika kao „suglasnosti kojom se prihvaća pojedini preporučeni dijagnostički, odnosno terapij-ski postupak. S druge strane, Klinika za ginekologiju i opstreticij upotrebljava obrazac „informi-ranog pristanka pacijentice“. Iako ne postoji suštinska razlika u značenju, ovakva terminološka neujednačenost može se pripisati uvodno istaknutoj neujednačenosti u prevođenju pojma „infor-med consent“ u hrvatskoj pravnoj terminologiji.

7. PRoBLeM oPsegA oBAvIJesTI

Problem opsega obavijesti pacijentu predstavlja i najspornije praktično pitanje obaviještenog pristanka. Činjenice koje pacijentu treba staviti na znanje, u vezi s njegovim liječenjem, trebalo bi odrediti prema medicinskim, etičkim i zakonskim pravilima. Pravni standardi pri tome su ra-zličiti i sudovi, kao i zakonodavci, pojedinih zemalja imaju o tome različita stajališta81. Praksa je razvila nekoliko temeljnih pristupa pitanju opsega informacija koje liječnik mora otkriti pacijen-tu da bi pristanak bio obaviješten82.

Općenito, postoje tri standarda adekvatnog informiranja. Standard razumnog liječnika, određen praksom medicinske zajednice - liječnik određuje koje su i kakve informacije u najbo-ljem interesu za bolesnika. Standard je usmjeren na dobrobit bolesnika, pa i po cijenu narušava-nja njegove autonomije. Rasprostranjen je u legislativi većine europskih zemalja. Standard razu-mnog bolesnika, uzima u obzir potrebe za informacijama samog bolesnika. Naglašava se bole-snikova autonomija i pravo na samoodređenje i podrazumijeva opseg informacija koje bi “razu-mnom bolesniku” (prosječni, kompetentni bolesnik) bile dovoljne za donošenje autonomne od-luke. Ovaj standard primjenjuje pravni i zdravstveni sustavu SAD-a, Njemačke, Švicarske i Engle-ske. Međutim, najpoželjniji standard jest onaj koji ističe da količina i kvaliteta informacija mo-raju biti prilagođeni individualnim potrebama svakog bolesnika, njegovim intelektualnim kapa-citetima, njegovom socijalnom i kulturnom okruženju. Pristup zahtijeva velik angažman i trud liječnika. Informiranje treba biti kontinuirani proces u kojem liječnik upoznaje bolesnika, stječe njegovo povjerenje i na najbolji način mu prenosi informacije o njegovu zdravlju i bolesti, prirodi dijagnostičko-terapijskog tretmana, mogućim rizicima i alternativama, na način da ih bolesnik razumije, te kako bi se uvjerio da je bolesnik informacije u potpunosti razumio83.

Iz formulacije čl. 6 - 18. ZZPP možemo zaključiti da u našem zakonodavstvu prevladava stan-dard razumnog liječnika, kao što je to uostalom i u većini europskih pravnih sustava. Naime, ci-tirane obavijesti iz čl. 8. st. 1. ZZPP dužan je pacijentu pružiti zdravstveni radnik visoke struč-


81 Klajn-Tatić, Vesna, Obaveštenje i pristanak na medicinsku intervenciju, http://www.lks.org.rs/Storage/Global/Documents/dogadjaji/Obavestenje_i_%20pristanak_pacijenta_na_medicinsku_intervenciju.pdf , str. 3., zadnji pregled 28. 12. 2013. godine.

82 Grimm. Op. cit. (bilješka 27), str. 41.

83 Jeremić, Vida, Informirani pristanak: komunikacija između liječnika i bolesnika, Godišnjak Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci JAHR, Vol. 4, No. 7, 2013, str. 529-530.


102

ne spreme koji pacijentu izravno pruža određeni oblik zdravstvene usluge na njegov usmeni za-htjev84, dok bi obavijesti iz čl. 11. i 12. ZZPP85 liječnik bio dužan priopćiti i bez zahtjeva pacijenta.

Međutim, opseg obavijesti mora biti dovoljan za odluku o pristanku na medicinski zahvat bu-dući da to predstavlja kako interes pacijenta, tako i interes liječnika koji se bez valjane obavije-sti izlaže riziku odgovornosti zbog samovoljnog liječenja86. Tako bi razuman liječnik trebao pa-cijentu, i bez njegova upita, priopćiti informacije o prirodi i eventualnim posljedicama planira-nog zahvata87.

8. oBILJežJA oBRAscA sUgLAsnosTI nA MeDIcInskI zAHvAT U oDABARAnIM PRAvnIM sUsTAvIMA konTInenTALnoeURoPskog I COMMON LAW PRAvnog kRUgA

Nezavisno od standarda koji primjenjuje pravni i zdravstveni sustav određene zemlje, i liječ-nici i pravnici slažu se da opseg obavijesti uvijek zavisi od konkretnog slučaja, polazeći od načela da nema bolesti, već da postoji samo bolesna osoba, te da zbog toga opseg obavijesti treba prila-goditi konkretnom pacijentu88. Tako se npr. često ističe i da je interpretacija i primjena obavije-štenog pristanka u kliničkoj praksi pod dubokim djelovanjem kulturoloških utjecaja89.

Zbog toga, u radu će biti prikazani obrasci suglasnosti na medicinski tretman u izabranim pravnim i zdravstvenim sustavima kako bi se ukazalo na ostvarivanje prihvaćenog standarda adekvatnog informiranja u praksi. Prikaz će i ilustrirati razlike u primjeni obrazaca obaviještenog pristanka uvjetovane socijalnim, psihološkim i kulturološkim utjecajima. Prikaz različitih prak-tičnih rješenja u formuliranju obrazaca suglasnosti na medicinski tretman može poslužiti i even-tualnim de lege ferenda rješenjima u našem pravnom sustavu.

8.1. sjedinjene Američke Države

Kao primjer obrasca suglasnosti na medicinski tretman korišten je obrazac medicinskog cen-tra „Rush University Medical Center“, Chicago, Illinois90. Osim Općeg obrasca obaviještenog pri-

84 Čl. 9. ZZPP. Op. cit. (bilješka 49).

85 Tijekom pružanja zdravstvene zaštite, nakon svakog pregleda i zahvata, pacijent ima pravo na obaviještenost o uspjehu, odno-

sno, neuspjehu i rezultatu pregleda ili zahvata kao i o razlozima za eventualnu različitost tih rezultata od očekivanih. Pacijent ima

pravo biti upoznat s imenima te specijalizacijom osoba koje mu izravno pružaju zdravstvenu zaštitu. ZZPP. Op. cit. (bilješka 49).


87 Posebno se ističe da je pacijentu potrebno priopćiti informacije o mogućim alternativnim postupcima. Ovo iz razloga jer pacijent svoju odluku donosi i na temelju nemedicinskih interesa. Isticanje alternativnih postupaka posebno je važno u situacijama kada je predloženi tretman samo posljedica liječnikova ukusa. Nije potrebno predlagati sve moguće alternative, već samo one alterna-tivne postupke koji su razumni. Turković. Op. cit. (bilješka 20), str. 4-5.

88 Klajn-Tatić. Op. cit. (bilješka 81), str. 3.

89 Navodi se da u Japanu čak i zagovaratelji većeg suodlučivanja pacijenta uočavaju da nametanje radikalnih shvaćanja o autonomiji pacijenta, po kojima su oni prisiljeni primiti informaciju neovisno žele li to ili ne, opoziva načelo poštovanja osobe a time i au-tonomije pacijenta. Grimm. Op. cit. (bilješka 27), str. 45. Dok se u Sjedinjenim Američkim Državama većina pacijenata i liječnika slaže da oboljelima od karcinoma treba reći sve informacije, u Japanu samo manjina pacijenata i liječnika smatra da oboljelome treba reći za njegovu dijagnozu. Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str. 97.

90 http://www.rush.edu/Rush_Document/General%20Informed%20Consent%20with%20Anesthesia%20Services6.pdf, zadnji pregled 28. 12. 2013. godine.

103


stanka, za svaki zahvat koristi se i poseban obrazac (transfuziju krvi, anesteziju, donaciju i tran-splantaciju organa, cijepljenje, ali i snimanje zvuka, slike i videozapisa zahvata nad pacijentom koji može biti korišten u svrhu dijagnostike, istraživanja, nastave i odnosa s javnošću).

Svaki od obrazaca daje pojašnjenja i opis postupka. Tako se u vezi s anestezijom daje pregled tipova anestezije (opća, spinalna/epiduralna) koje je moguće primijeniti i za svaki od njih podat-ke o očekivanim rezultatima, tehnici primjene i rizicima. Pacijentu se daje i broj telefona na ko-jem može dobiti podatke i diskutirati s osobljem koje provodi zahvat o onome što ga zabrinjava u vezi sa zahvatom.

Opći obrazac sadrži podatke koje u našem pravnom sustavu predviđaju citirani čl. 8. ZZPP i čl. 2. Pravilnika, kao što su: ime i prezime i potpis pacijenta, datum ispunjavanja suglasnosti, ime i prezime zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika, medicinska procjena rezultata i ishoda di-jagnostičkog ili terapijskog postupka, prednosti i rizici obavljanja ili neobavljanja preporučenih pregleda i zahvata, moguće alternative za preporučene postupke, tijek postupaka prilikom pru-žanja zdravstvene zaštite, uspjeh/neuspjeh i rezultat pregleda ili zahvata i razlozi za eventual-nu različitost rezultata od očekivanih, imena i specijalizacija osoba koje mu pružaju zdravstve-nu zaštitu.

Osim toga, obrazac sadrži i izjavu pacijenta da je pročitao i u potpunosti razumio obrazac s informacijama koji je priložen obrascu suglasnosti na medicinski tretman. Pacijent potpisom po-tvrđuje i da je imao mogućnost dobiti odgovore na pitanja koja je imao u svezi sa zahvatom. Ta-kođer i ovlašteni pružatelj zravstvene skrbi, svojim potpisom na obrascu suglasnosti na medi-cinski tretman, potvrđuje da je prije medicinskog zahvata pacijentu (ili njegovom zakonskom za-stupniku ili skrbniku) pružio informacije navedene u obrascu, i to: usmeno, obrascem s infor-macijama i/ili drugim audio-vizualnim sredstvima komunikacije. Ovu izjavu potpisuje i svjedok.

Pacijent daje pristanak i na pristup promatračima u prostoriju u kojoj se provodi medicinski zahvat, a u svrhu unaprjeđivanja medicinskog obrazovanja. Ovi promatrači mogu biti profesio-nalci zdravstvene skrbi, studenti, specijalisti za kliničke uređaje ili ostale osobe koje odredi paci-jentov pružatelj zdravstvene skrbi. Također, pacijent tijelima medicinskog centra daje pristanak i za uklanjanje/zbrinjavanje tkiva ili dijelova tijela koji budu odstranjeni.

8.2. Italija

Kao primjer obrasca suglasnosti na medicinski tretman korišten je obrazac bolnice “Santa Maria della Misericordia di Udine” koji u nastavi koristi i Medicinski fakultet iz Udina91. Obrazac suglasnosti sadrži podatke koje u našem pravnom sustavu propisuje čl. 2. Pravilnika, kao što su: operativna jedinica, ravnatelj, ime i prezime i potpis pacijenta, datum ispunjavanja suglasnosti, ime i prezime zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika.

Osim navedenih podataka, obrazac sadrži i izjavu pacijenta da je od strane doktora ili rukovo-dećeg liječnika bio obaviješten o budućim mogućim aspektima zdravstvenog postupka: cilju po-stupka, rizicima razumno predvidivim za tu osobu, očekivanoj dobrobiti, promjenjivosti zahva-ta i/ili mogućim alternativama, trajanju postupka i načinu liječničke pomoći, te da se pristanak može povući u bilo kojem trenutku.

91 http://www.uniud.it/ricerca/strutture/dipartimenti_medica/disc/anestesia-e-rianimazione/index_html/attivita-didattica/documenti-jci-approvati/aziendali/procedura-e-politica-aziendale-per-lacquisizione-del-consenso-informato/MOD_01_PFR_PRO_01_Modulo_consenso_informato_2.pdf, zadnji pregled 28. 12. 2013. godine.


104

Također, pacijent izjavljuje da je prije nego što je dao pristanak za dijagnostički i/ili terapeut-ski zahvat, imao dovoljno potrebnog vremena za odlučiti se i da je imao mogućnost informira-ti se kod liječnika od povjerenja, da je na sva postavljena pitanja dobio zadovoljavajuće odgovo-re. Pacijent izjavljuje i da će u slučaju njegove nesposobnosti ili nemogućnosti komunikacije sva daljnja komunikacija biti obavljana od strane osobe koju on navede u obrascu.

Obrazac potpisuje i liječnik koji izjavljuje da je pacijent dobio potrebne informacije u infor-mativnom obrascu i da je slobodno izrazio svoj pristanak. Liječnik koji potpisuje obrazac i pri-bavlja pristanak pacijenta ne mora biti isti onaj koji je prethodno informirao pacijenta i/ili koji će obaviti zahvat. Na kraju, obrazac sadrži i specifikaciju eventualno priloženih dokumenata pri-stanku, kao i izjavu i potpis o povlačenju danog pristanka.

Kao što je predviđeno i hrvatskim Pravilnikom, poseban obrazac odbijanja zdravstvenog po-stupka sadrži iste podatke kao i obrazac pristanka na dijagnostički i/ili terapeutski zahvat, te izjavu pacijenta da potpuno razumije posljedice odbijanja izvršenja preporučenog zdravstvenog postupka i da u potpunosti oslobađa liječnika i medicinsko osoblje, odnosno cijelu zdravstvenu strukturu, bilo kakve odgovornosti za štetu proizašlu iz donesene odluke. Također, obrazac sa-drži i izjavu pacijenta da odobrava/ne odobrava izvršavanje svih dodatnih intervencija koje će se smatrati potrebnim za vrijeme zahvata (uz navođenje primjera intervencije, za izvođenje za koje se može ukazati potreba, uz zahvat koji se provodi), a koje su u interesu pacijentovog zdravlja, te što boljeg ishoda samog zahvata, s naglaskom da se u registru operacija što detaljnije opiše sta-nje za vrijeme zahvata koje je dovelo do ovih dodatnih intervencija.

8.3. njemačka

Kao primjer obrasca suglasnosti na medicinski tretman korišten je obrazac bolnice „Univer-sitätsklinikum des Saarlandes“ koji u nastavi koristi i Medicinski fakultet iz Hamburga92 93. Obras-ci suglasnosti unificirani su i sadrže podatke koje u našem pravnom sustavu propisuje čl. 2. Pra-vilnika, kao što su: naziv nositelja zdravstvene djelatnosti, ime i prezime i potpis pacijenta, da-tum rođenja, spol, broj zdravstvenog osiguranja, datum ispunjavanja suglasnosti, ime i prezime zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika.

Osim navedenih podataka, u obrascu se navodi da se objašnjenje medicinskog zahvata daje kao pomoć u raspravi u svezi s pitanjima iz postupka obaviještenog pristanaka, te radi dokumen-tiranja najvažnijih pitanja. Obrazac daje objašnjenja zašto i kada se provodi medicinski zahvat, moguće alternative zahvatu, opis načina provođenja zahvata i kolike su šanse za uspjeh zahvata.

Daju se pojašnjenja koje su komplikacije moguće nakon operacije, opći i razumno predvidi-vi, ali i udaljeni rizici, izolirani incidenti i kasnije posljedice i dugoročni poremećaji. Detalji i rizici anestezije (lokalne ili opće) koja će biti primijenjena daju se u odvojenom obaviještenom pristan-ku. Ukoliko to zahvat obuhvaća, daju se i informacije o stranim tijelima i materijalima koji će za-

92 http://www.uniklinikum-saarland.de/de/einrichtungen/kliniken_institute/anaesthesiologie/patienteninfo/intensivstati-on_ioi/externe_patientenaufnahme/ , zadnji pregled 28. 12. 2013. godine.

93 Uz bolnice i medicinske fakultete u Njemačkoj postoje i tvrtke specijalizirane za pružanje usluga pravne edukacija pacijenata koje nude obrasce obaviještenog pristanka za više od 2000 različitih dijagnostičkih i terapeutskih zahvata na 17 jezika. Nude se i me-dicinski filmovi koji pružaju uvid u liječenje, intervencije na temelju 3D animacije s područja anestezije, kardijalne kirurgije, očne kirurgije, ortopedije i urologije, a koji su razvijeni u suradnji s medicinskim i pravnim autorima. Softverska rješenja omogućuju pohranu podatka u vezi s obaviještenim pristankom, individualizirane obrasce suglasnosti na medicinski zahvat, elektronički potpis pacijenta.

105


hvatom biti implantirani pacijentu. Na kraju, daju se i podaci o daljnjem tijeku pružanja zdrav-stvene zaštite i preporučenom načinu života.

Obrazac sadrži i prostor za: pitanja koja razgovor nije razjasnio, medicinske bilješke u svezi s raspravom o zahvatu (individualni rizici, moguće komplikacije, razloge za odbijanje zahvata) i prostor za podatke koje pacijent treba povjeriti liječniku (podaci o redovnom uzimanju medika-menata, alergijama, oboljenjima).

Izjava o suglasnosti pacijenta na zahvat određuje da je s pacijentom obavljen razgovor u sve-zi s obaviještenim pristankom, na kojem je pacijent primio sve detaljne informacije, da je paci-jent bio u mogućnosti postavljati pitanja o svemu što je važno za njega, da nije imao daljnjih pi-tanja, da se pacijent smatra dovoljno informiranim, te da je suglasan s planiranom operacijom.

9. oTvoRenA PITAnJA I DALJnJI RAzvoJ InsTITUTA oBAvIJešTenog PRIsTAnkA

Prilikom uređenja instituta obaviještenog pristanka zakonodavac bi morao voditi računa i o pitanjima koja se danas javljaju na teorijskoj i praktičnoj razini u vezi s ovim institutom.

Zadnjih godina fokus instituta obaviještenog pristanka je na razotkrivanju informacija paci-jentu kao dužnosti liječnika. Obaviješteni pristanak se sve više doživljava kao dinamički proces donošenja odluke i interakcije između pacijenta i liječnika. Pacijent osim što mora biti dobro oba-viješten, mora biti u stanju tu obavijest i razumjeti, što znači odvijanje dijaloga između pacijenta i liječnika. Značenje informiranog pristanka je mnogo više od zadovoljavanja puke forme, a u li-teraturi se spominju i razmatraju različiti modeli tog odnosa94 95.

Pisani oblik formuliranja informacija koje se daju pacijentima uz suglasnost na medicinski tretman ima koristan učinak. Pacijenti mogu pisane informacije čitati više puta, te ih tako bolje razumjeti i zapamtiti. Navedene informacije mogu prodiskutirati s članovima obitelji. Također, u vrijeme emocionalnog stresa, mnogi pacijenti ne mogu apsorbirati informacije bilo da su dane usmeno ili pismeno, te je stoga najbolje kombinirati pisanu formu informacija i dijalog liječnika i pacijenta96. U cilju procjene razumijevanja informacija od strane pacijenta, treba zatražiti da pa-cijent svojim riječima objasni razumljivost primljenih informacija: svoju trenutnu zdravstvenu situaciju, što će se dogoditi ako ne poduzme liječenje, terapijski plan i dogovor koji je postignut. Sam obrazac kojeg je pacijent potpisao, ukoliko ima vrlo široke i neodređene pojmove pred su-dom neće predstavljati dokaz o postojanju pristanka na zahvat97. Zato se predlaže provođenje in-tervjua obaviještenog pristanka i tek nakon tako izvršenog procesa informiranja može se tražiti pristanak pacijenta98. Međutim, u opterećenim zdravstvenim sustavima kao što je hrvatski, gdje liječnik raspolaže s vrlo malo vremena po pacijentu, a koje najčešće potroši na birokratske poslo-ve vezane uz dokumentaciju, ova količina vremena nije dovoljna za kvalitetan razgovor i infor-

94 Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str. 7- 9.

95 Potrebno je istaknuti i činjenicu da izuzetan tehnološki napredak u dijagnostici i liječenju bolesti pruža pacijentima i liječnicima sve više terapeutskih mogućnosti, svaku sa svojim posebnim prednostima i rizicima. Nove tehnologije primjenjuju se u medicini bez otkrivanja potencijalnih rizika koji se mogu javiti u primjeni što pacijente izlaže znatnom i teško kontroliranom riziku. Katz, Jay, Informed Consent – Must It Remain a Fairy Tale?, 10 Journal of Contemporary Health Law and Policy 69 (1994), str. 77-78.http://digitalcommons.law.yale.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=3916&context=fss_papers, zadnji pregled 28. 12. 2013.

96 Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str. 109-110.

97 Turković. Op. cit. (bilješka 20), str. 11.

98 Ibid., str. 10.


106

miranje99. Samo prenošenje informacija pri tome je najlakši dio posla. Puno veći izazov je ocjenji-vanje pacijentovog razumijevanja dane informacije100 (npr. zavisno od njegovog trenutnog emo-cionalnog stanja) kao i ocjenjivanje mogućih utjecaja na autonomiju, tj. dobrovoljnost odlučiva-nja pacijenta (npr. članova obitelji pacijenta koji utječu na donošenje odluke)101 102. U skladu sa zahtjevom da očitovanje volje, da bi bilo valjano, mora biti učinjeno slobodno, ozbiljno, određe-no i razumljivo103, obaviješteni pristanak ne može se pribaviti ukoliko pacijent nije potpuno bu-dan, ili je pod utjecajem sedativa, kao ni neposredno prije samog zahvata, odnosno nakon što primi medikamente koji mogu utjecati na njegovo stanje budnosti i shvaćanja. U literaturi se ta-kođer pledira da bi postupak u vezi s obaviještenim pristankom trebao provoditi liječnik obitelj-ske medicine. Ovo se opravdava okolnošću da specijalizirani liječnici, koji će provesti sam medi-cinski zahvat, nisu adekvatno osposobljeni za preuzimanje obveze suodlučivanja s pacijentom104. Liječnik u provođenju ovog postupka mora obratiti pažnju na čimbenike koji mogu utjecati na ra-zumijevanje informacija: stupanj obrazovanja pacijenta, jezik kojim se pacijent služi, autonomi-ju u odlučivanju. Značenje obaviještenog pristanka je u sprječavanju obmane i prinude bolesni-ka. U tom smislu, značajna je i količina informacija koja se pruža bolesniku. Previše informacija, usko tehničke i stručne prirode, može preopteretiti i najobrazovanijeg bolesnika i omesti ga u ra-suđivanju, dok šture, generalizirane informacije mogu dovesti do toga da bolesnik donosi odluku bez razumijevanja. Liječnik bi trebao postupno informirati bolesnika, od općenitijih do detaljni-jih objašnjenja, ovisno o bolesnikovoj želji da se dalje informira105.

Način na koji je informacija prezentirana od velikog je utjecaja na to što će pacijent od nje za-pamtiti. Treba imati na umu da se većina sudskih postupaka ne temelji na greški u medicinskom tretmanu, već u osnovi ima grešku u komunikaciji106. Učinkovito informiranje pacijenta o medi-cinskom zahvatu koji će se provesti može biti izvršeno korištenjem kompjutorskog programa. Što je više informacija interaktivno podijeljeno, više će ih pacijent upamtiti. Ovo omogućuje i da se prijenos informacija prilagodi brzini i želji pacijenta u interaktivnom kontekstu. Razvijaju se informatički testovi kojima se provjerava jesu li pacijenti razumjeli informacije. Kompjutorski interaktivni programi obaviještenog pristanka imaju prednost u snimanju svakog koraka u paci-jentovom primanju informacija. U osnovi, ovaj program predstavlja digitalni obrazac obaviješte-nog pristanka. U ovim programima, prvo se analizira pacijentova sposobnost na davanje sugla-snosti na zahvat. Zatim se daju osnovne informacije o konkretnom medicinskom zahvatu kroz

99 Ako se od pacijenta traži da suglasnost daje u kratkom roku, utječe se na njegovu mogućnost da razumije danu informaciju. Kada se pacijentu ne ostavlja dovoljno vremena za davanje suglasnosti, možemo govoriti o obliku prisile prema pacijentu. Turčinov, Renata, Informirani pristanak ili pravo pacijenta na suodlučivanje, MEDIx, Vol. 17, No. 94/95, 2011., str. 235.

100 Npr. novije britansko istraživanje analiziralo je postupak provođenja obaviještenog pristanka kod pacijenata s moždanim udarom. Otkriveno je da 39% pacijenata uključenih u istraživanje nije znalo da „jedna četvrtina“ znači 25%. Zaključeno je da značajan posto-tak iz ove skupine pacijenata ne može razumjeti jednostavnu statističku informaciju. Ukoliko postupak provođenja obaviještenog pristanka predstavlja informiranje pacijenta kako bi on mogao donijeti izbalansiranu i razumnu odluku, a temelj koje je statistički podatak, mnogi pacijenti ne bi bili u stanju dati svoj valjani obaviješteni pristanak. Grimm. Op. cit. (bilješka 27), str. 44.

101 Jermić. Op. cit. (bilješka 83), str. 530.

102 Nedvojbeno je da je pacijent ovlašten primiti i tražiti savjete i pomoć pri donošenju odluke, posebno od članova svoje obitelji. Uvje-ravanja, međutim, ne smiju ugroziti samostalnost pacijenta u donošenju odluke o pristanku. Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str. 194.

103 Ibid., str. 193.

104 Katz. Op. cit. (bilješka 95), str. 89.

105 Jeremić. Op. cit. (bilješka 83), str. 529-531.

106 Wouter, KG Leclercq; Bram, J. Keulers; Saskia, Houterman; Margot, Veerman; Johan, Legemaate; Marc, R. Scheltinga, A survey of the current practice of the informed consent process in general surgery in the Netherlands, Patient Safety in Surgery, Volume 7, 2013, Published online 2013, January 21., str. 7. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3804026/, zadnji pregled 28. 12. 2013. godine.

107


tekst, zvučni zapis i video isječke. Pacijent može izabrati opcije za dodatne informacije u vezi s tehničkim, medicinskim i pravnim pojmovima. Provjerava se pacijentovo znanje o zahvatu, te se informacije ponavljaju prije nego pacijent pristupi dijelu programa u kojem daje pristanak na za-hvat. Dio programa koji uključuje pristanak pacijenta sadrži pregled medicinskog zahvata, rizi-ke i alternative zahvatu. Pacijent ili liječnik mogu ispisati obrazac obaviještenog pristanka, koji oboje potpisuju, nakon što je odgovoreno na sva preostala pitanja u vezi sa zahvatom. Iznenađu-juće, od ovog pristupa osobitu korist imaju pacijenti s ograničenim informatičkim iskustvom, ni-žeg obrazovnog stupnja, te stariji pacijenti107.

U literaturi se, u posljednje vrijeme, naglašava pitanje obaviještenog pristanka u vezi sa za-hvatima histerektomije108. U SAD histerektomija je, po učestalosti postupka obavljanja, drugi za-hvat odmah iza carskog reza, a koji je često kritiziran da se obavlja nepotrebno. Histerektomi-ja u SAD-u uzrokuje i veliki broj parnica u vezi s obaviještenim pristankom, kao i zakonodavnu djelatnost u cilju reguliranja ovog problema. Zahvat histerektomije uključuje ozbiljne zdravstve-ne rizike, ali i psihološke učinke za ženu-pacijenta. Sudski postupci u vezi s ovim zahvatom pro-izlaze iz nepotpunog informiranja pacijentica o rizicima koje zahvat uključuje, te nepotpunom informiranju o mogućim zamjenama (alternativama) za preporučeni postupak histerektomije. Tako se npr. ističe da je uobičajena alternativa zahvatu histerektomije – ne vršenje zahvata109 110. Tako je u predmetu Steel v. St. Paul Fire & Marine Insurance Co.111, Prizivni sud Louisiane, povo-dom tužbe podnesene zbog liječničke pogrješke u svezi sa zahvatom histerektomije, utvrdio da iako je odstranjivanje maternice, u navedenom slučaju, razborit postupak, ipak je postojala pri-hvatljiva alternativa. Tužiteljica nije bila u „dokazanoj opasnosti“ i još je uživala pravo na vlastitu odluku. Uslijed činjenice da obaviješteni pristanak smanjuje broj nepotrebnih histerektomija, sa-vezna država New York donijela je propis temeljem kojega je Ministarstvo zdravstva savezne dr-žave New York razvilo standardizirani obrazac u kojem se detaljno opisuje postupak histerekto-mije, uvjete za poduzimanje zahvata, rizike i koristi od zahvata, psihološke promjene i popratne učinke zahvata, kao i alternative zahvatu. Obrazac je učinjen dostupnim u klinikama, bolnicama i uredima liječnika, za distribuciju svakom pojedincu u svezi sa zahvatom histerektomije. Obra-zac je dostupan i u višejezičnom izdanju112.

107 Ibid., str. 8-9.

108 Histerektomija (lat. hysterectomia, eng. hysterectomy, franc. hysterectomie), odstranjivanje maternice. Vrši se u različitim situa-cijama koje nalažu parcijalno ili totalno uklanjanje maternice; najčešće zbog karcinoma. Medicinska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1967., str. 257.

109 Napoli, Lisa, The Doctrine of Informed Consent and Woman: The Achievement of Equal Value and Equal Exercise of Autonomy, The American University Journal of Gender & the Law, 4, Spring 1996., str. 335-339. http://digitalcommons.wcl.american.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1178&context=jgspl, zadnji pregled 20. 12. 2013. godine.

110 Navodi se da u velikom broju slučajeva odstranjivanje maternice predstavlja izborni zahvat koji se provodi ne iz medicinske nužnosti, već radi poboljšanja kvalitete života žene uklanjanjem abdominalne boli i prekomjernog menstrualnog krvarenja. Carl-son, J. Karen; Miller, A. Buell; Fowler, J. Floyd, The Maine Women’s Health Study: I. Outcomes of Hysterectomy, Obstetrics & Gynecology, Volume 83 - Issue 4, April 1994, str. 556.

111 371 So.2d 843 (1979) (La. Ct. App. 1979). http://www.leagle.com/decision/19791214371So2d843_11004, zadnji pregled 20. 12. 2013. godine.

112 Napoli. Op. cit. (bilješka 109), str. 350-353.


108

10. PRePoRUčenI foRMAT I sADRžAJ oBRAscA sUgLAsnosTI nA MeDIcInskI TReTMAn U cILJU zADovoLJenJA zAHTJevA zA sUoDLUčIvAnJeM PAcIJenTA

Obrasci obaviještenog pristanka trebaju odražavati ciljeve instituta obaviještenog pristanka i suodlučivanja. U tom smislu, cilj ovog rada je ustanoviti ispunjava li sadržaj obrazaca obavije-štenog pristanka propisane standarde za ostvarivanje prava pacijenta na suodlučivanje, kao i po-nuditi rješenja za ostvarenje ovog zadatka. Minimalni zahtjevi za ostvarenje obaviještenog pri-stanka u obrascima zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu dje-latnost te kod privatnih zdravstvenih radnika određuju ZZPP i Pravilnik. Kvalitetno dizajniran obrazac obaviještenog pristanka može stimulirati komunikaciju između liječnika i pacijenta, pri-jenos značajnih informacija i poboljšati kvalitetu odnosa liječnik-pacijent. Očekivano, obrasci, trenutno u uporabi, imaju brojne nedostatke. Tako, uz one već navedene, vezane uz neudovolja-vanje zahtjevima iz zakonskih i podzakonskih propisa, obrascima KBCO-a načelno se može upu-titi kritika vezana uz ostvarenje cilja obaviještenog pristanka.

Preporučene izmjene odnosile bi se na unošenje grafičkih prikaza organa koji će biti podvrg-nut zahvatu kao i shematskog prikaza zahvata koji se provodi. Obrasci suglasnosti na medicin-ski tretman, u analiziranim primjerima iz izabranih zdravstvenih i pravnih sustava, bez izuzetka, opremljeni su ovakvim prikazima, dok se kod nas primjenjuju samo iznimno. Obrasci suglasno-sti KBCO također ne nude specifične informacije kao što su: vjerojatnost nastupa određenog ri-zika (npr. u postotcima), ili razdoblje nakon kojeg se od zahvata mogu očekivati nuspojave. Oba-vijest o tome da pacijent može u svakom trenutku povući pristanak na zahvat, a koja je sastavni dio obrazaca iz analiziranih sustava, nije i sastavni dio obrasca suglasnosti na medicinski zahvat KBCO-a. Također, kako je već istaknuto, obrasci KBCO-a ne upućuju na alternative medicinskom zahvatu koji se ima provesti, kao ni prednosti tretmana koji će se provesti.

U tom smislu, potreban je redizajn obrazaca obaviještenog pristanka i poboljšanja u sadrža-ju informacija radi ostvarenja zahtjeva za obaviještenim suodlučivanjem. Autori često ističu da je za ostvarenje ovog cilja potrebno omogućiti „aktivno sudjelovanje pacijenta u izboru između prihvatljivih alternativa“113. To bi značilo uvođenje modela obaviještenog pristanka koji zahtijeva raspravu liječnika i pacijenta o svakom koraku u medicinskom tretmanu. Obrazac obaviještenog pristanka trebao bi sadržavati informacije prilagođene svakom pacijentu posebno, tj. biti indivi-dualiziran za svakog pacijenta, tzv. tailor-made formular. Nijedan oblik obrasca ne jamči adekva-tan oblik suodlučivanja između liječnika i pacijenta, ali idealno formuliran obrazac može osigu-rati jasnu i potpunu suradnju obiju strana114.

Također, možemo postaviti pitanje i potrebe za standardiziranjem oblika i sadržaja obras-ca suglasnosti na medicinski zahvat. Naime, ZZPP i Pravilnik taksativno navode koje elemen-te obrazac mora sadržavati i o kojim podacima pacijent ima pravo i mora biti potpuno obavije-šten. Ovo je zbog potrebe za zajedničkim i nedjeljivim navođenjem ovih podataka u praksi, u sva-kom konkretnom slučaju115. Međutim, možemo uočiti da svaka klinika i odjel KBCO-a ima vlasti-ti oblik i strukturu obrasca. Unificirana forma i sadržaj obrasca bila bi značajna za pravnu sigur-

113 Melissa, M. Bottrell; Hillel, Alpert; Ruth, L. Fischbach; Linda, L. Emanuel; Hospital Informed Consent for Procedure Forms: Facilitating Quality Patient-Physician Interaction, JAMA Surgery Formerly Archives of Surgery, January 2000, Vol 135, No. 1, str. 31., http://archsurg.jamanetwork.com/article.aspx?articleid=390482, zadnji pregled 28.12. 2013. godine.

114 Ibid.

115 Čizmić, Jozo, Pravo pacijenta na obaviještenost, s posebnim osvrtom na zaštitu tajnosti podataka o zdravstvenom stanju paci-jenta, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 29, No. 1, (2008), str. 234.

109


nost liječnika i pacijenata, ali i značajna za formiranje sudske prakse u svezi s pitanjem prava na suodlučivanje pacijenta.

Kao poseban problem može se navesti i dostupnost obrasca suglasnosti na medicinski za-hvat. Naime, na web-stranici KBC-a Osijek, kao i na web-stranicama pojedinih klinika i odjela KBC Osijek, nema objavljenog obrasca suglasnosti na medicinski zahvat116. Institucije zdravstve-ne skrbi, u kojima se obavljaju dijagnostički i terapeutski zahvati, ali i obrazovne institucije kao što su medicinski fakulteti, imaju važnu ulogu u podršci i pomoći zdravstvenim radnicima kod ostvarivanja njihove obveze omogućavanja pacijentu ostvarivanja njegovog prava na suodlučiva-nje117. U analiziranim pravnim i zdravstvenim sustavima, bolnice i medicinski fakulteti na svo-jim web-stranicama obvezno imaju i primjere obrazaca suglasnosti na medicinski zahvat. Ovo je važno kako iz spomenutog razloga pomoći zdravstvenim radnicima da pacijente upoznaju s nji-hovim pravima iz instituta obaviještenog pristanka, ali i promicanja načela dostupnosti zaštite prava pacijenata deklariranog čl. 5. ZZPP.

11. zAkLJUčAk

Republika Hrvatska je propise koji uređuju institut obaviještenog pristanka donijela kao re-zultat prihvaćanja Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, a temeljem svijesti o potrebi re-guliranja prava pacijenata, prije svega prava na samoodređenje. Međutim, postoji velika razlika između pravne teorije i svakodnevne prakse u primjeni instituta obaviještenog pristanka. Upra-vo na ovaj problem ukazano je u članku kroz analizu obrazaca suglasnosti kojom se prihvaća po-jedini preporučeni dijagnostički, odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osi-jek. Upozoreno je na neusklađenost sadržaja obrasca s odredbama ZZPP-a i Pravilnika. Ukazu-je se i na problem opsega obavijesti pacijentu kao najspornijeg praktičnog pitanja obaviještenog pristanka.

Zbog toga se u radu daje uvid u obilježja obrasca suglasnosti na medicinski zahvat u odabra-nim pravnim sustavima kontinentalnoeuropskog i common law pravnog kruga kako bi se ukazalo na ostvarivanje prihvaćenog standarda adekvatnog informiranja u praksi. Prikaz različitih prak-tičnih rješenja u formuliranju obrazaca suglasnosti na medicinski tretman može poslužiti i even-tualnim de lege ferenda rješenjima u našem pravnom sustavu. Također, ukazano je na neka od otvorenih pitanja koja se danas javljaju na teorijskoj i praktičnoj razini, a o kojima bi zakonoda-vac morao voditi računa prilikom uređenja instituta obaviještenog pristanka.

U radu se preporučuje format standardiziranog obrasca suglasnosti na medicinski tretman koji bi bilo potrebno potpuno implementirati u svakodnevnu praksu kao i izmjene u sadržaju re-levantnih elemenata obrasca radi zadovoljenja zahtjeva za suodlučivanjem pacijenta.

116 Isti je slučaj i sa ostala tri Klinička bolnička centra u Republici Hrvatskoj; Rijekom, Splitom i Zagrebom.

117 Appendix II, Summaries of the Reports from the President’s Commission for the Study of Ethical Problems in Medicine and Biomedical and Behavioral Research, Fed Regist. 1983 Jul 28;48(146):34408-12., str. 281., http://web.utk.edu/~ggraber/GBEa2.pdf, zadnji pregled 28. 12. 2013. godine.


110

PoPIs LITeRATURe

1. knjige i članciAppendix II, Summaries of the Reports from the President’s Commission for the Study of Et-hical Problems in Medicine and Biomedical and Behavioral Research, Fed Regist. 1983 Jul 28;48(146):34408-12.Bullock, Emma Cecelia, Informed consent and justified hard paternalism, A thesis submitted to the University of Birmingham for the degree of Doctor of philosophy, University of Birmingham, April 2012.Carlson, J. Karen; Miller, A. Buell; Fowler, J. Floyd, The Maine Women’s Health Study: I. Outco-mes of Hysterectomy, Obstetrics & Gynecology, Volume 83 - Issue 4, April 1994.Committee Opinion, The American College of Obstetricians and Gynecologists, Committee on Etics, Number 439, August, 2009.Čizmić, Jozo, Pravo pacijenta na obaviještenost, s posebnim osvrtom na zaštitu tajnosti podataka o zdravstvenom stanju pacijenta, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 29, No. 1.Erwin, Deutsch; Hans-Ludwig, Schreiber, Medical Responsibility in Western Europe, Research Study of theEuropean Science Foundation, Springer-Verlag, Berlin, Heidelberg ,New York, Tokyo, 1985.Faden, Ruth, R.; Beauchamp, Tom, L.; King, Nancy, M., P., A History and Theory of Informed Consent, New York, Oxford, Oxford University Press, 1986.Gavella, Nikola, Osobna prava (I. dio), Zagreb, 2000., str. 65.Gazdek, Davorka, Informirani pristanak u liječenju ovisnosti o opijatima, Doktorska disertaci-ja, Zagreb, 2011.Grimm, Douglas Andrew, Informed Consent for All! No Exceptions, George Washington Univer-sity, Law School, George Washington University, 2005.Jeremić, Vida, Informirani pristanak: komunikacija između liječnika i bolesnika, Godišnjak Ka-tedre za društvene i humanističke znanosti u medicini, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci JAHR, Vol. 4, No. 7.Katz, Jay, Informed Consent – Must It Remain a Fairy Tale?, 10 Journal of Contemporary He-alth Law and Policy 69 (1994).Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod, Matice Hrvatske, Zagreb, 1990.Klajn-Tatić, Vesna, Obaveštenje i pristanak na medicinsku intervenciju.Klarić, Petar, Povreda prava na tjelesni integritet u medicini, u: Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti (ur. Petar Klarić), Narodne novine, Zagreb, 2006.Klarić, Petar; Vedriš, Martin, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2006Medicinska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1967.Melissa, M. Bottrell; Hillel, Alpert; Ruth, L. Fischbach; Linda, L. Emanuel; Hospital Informed Consent for Procedure Forms: Facilitating Quality Patient-Physician Interaction, JAMA Surgery Formerly Archives of Surgery, January 2000, Vol 135, No.1.Mittermayer, Renato; Huić, Mirjana; Meštrović, Josipa; Kvaliteta zdravstvene zaštite, akredi-tacija nositelja zdravstvene djelatnosti i procjena zdravstvenih tehnologija u Hrvatskoj: uloga Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu, Acta Medica Croatia, Vol. 64, 2010., broj 5.Napoli, Lisa, The Doctrine of Informed Consent and Woman: The Achievement of Equal Va-lue and Equal Exercise of Autonomy, The American University Journal of Gender & the Law, 4, Spring 1996.

111


Nikšić, Saša, Građanskopravna odgovornost za liječenje bez pristanka, u: Građanskopravna od-govornost u medicini (ur. Barbić, Jakša), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2008.Nikšić, Saša, Ugovor o zdravstvenoj usluzi, Doktorska disertacija, Zagreb, 2007.Pravilnik o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka, Narodne novine br. 10/08.Schwartz, Robert, L., Autonomy, Futility and the Limits of Medicine, u: BIOETHIC – AN ANT-HOLOGY (ur. Helga Kuhse&Peter Singer), 2002.Sorta-Bilajac, Iva, Informirani pristanak u UNESCO-vim bioetičkim dokumentima, JAHR, Vol.1 No.1 Svibanj 2010.Stanford Encyclopedia of Philosophy, Informed Consent, First published Sep 20., 2011.Turčinov, Renata, Informirani pristanak ili pravo pacijenta na suodlučivanje, MEDIx, Vol. 17, No. 94/95, 2011.Turković, Ksenija, Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana u RH.Turković, Ksenija, Pravo na odbijanje medicinskog tretmana u Republici Hrvatskoj, Medicina Fluminensis, Vol. 44 No. 2, 2008.Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravakWouter, K. G. Leclercq; Bram, J. Keulers; Marc, R. M. Scheltinga; Paul, H. M. Spauwen; Gert-Jan van der Wilt, A Review of Surgical Informed Consent: Past, Present, and Future. A Quest to Help Patients Make Better Decisions, World Journal of Surgery, 2010., July, 34(7).Wouter, KG Leclercq; Bram, J. Keulers; Saskia, Houterman; Margot, Veerman; Johan, Legemaa-te; Marc, R. Scheltinga, A survey of the current practice of the informed consent process in gene-ral surgery in the Netherlands, Patient Safety in Surgery, Volume 7, 2013.

2. Pravni izvoriKazneni zakon, Narodne novine br. 125/11., 144/12.Kazneni zakon, Narodne novine br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 143/12.Zakon o krvi i krvnim pripravcima, Narodne novine br. 79/06., 124/11.Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, Narodne novine br. 124/11.Zakon o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05., 41/08.Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, Dodatnog protoko-la uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologi-je i medicine o zabrani kloniranja ljudskih bića i Dodatnog protokola uz Konvenciju o zaštiti ljud-skih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, u vezi s presađi-vanjem organa i tkiva ljudskog podrijetla, Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 13/203.Zakon o presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, Narodne novine br. 177/04., 45/09.Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Narodne novine br. 111/97., 27/98., 128/99., 79/02.Zakon o zaštiti prava pacijenata, Narodne novine br. 169/04. 37/08. – Odluka Ustavnog suda Re-publike Hrvatske.Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine br. 150/08., 155/09., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 70/12., 144/12., 82/13.


112

Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine br. 75/93., 11/94., 55/96., 1/97. – pročišćeni tekst, 129/00.

3. sudska praksa Salgo v. Leland Stanford etc. Bd. Trustees, 154 Cal.App.2d 560, [Civ. No. 17045. First Dist., Div. One. Oct. 22, 1957.], http://www.stanford.edu/group/psylawseminar/Salgo.htmSchloendorff v. Society of New York Hosp., 105 N.E. 92, 93 (N.Y. 1914).https://mywebspace.wisc.edu/rstreiffer/web/CourseFolders/BioandLawF99Folder/Readings/SchloendorffvSociety_of_NY.pdfSteel v. St. Paul Fire & Marine Insurance Co. 371 So.2d 843 (1979) (La. Ct. App. 1979.). http://www.leagle.com/decision/19791214371So2d843_11004

4. važnije web stranice korištene kao izvorihttp://archsurg.jamanetwork.com/article.aspx?articleid=390482http://digitalcommons.law.yale.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=3916&context=fss_papershttp://digitalcommons.wcl.american.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1178&context=jgsplhttp://hrcak.srce.hr/58773http://link.springer.com/article/10.1007%2Fs00268-010-0542-0/fulltext.htmlhttp://plato.stanford.edu/entries/informed-consent/http://web.utk.edu/~ggraber/GBEa2.pdfhttp://www.lks.org.rs/Storage/Global/Documents/dogadjaji/Obavestenje_i_%20pristanak_pa-cijenta_na_medicinsku_intervenciju.pdfhttp://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3804026/http://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/NN_Pristanak-Turkovic.dochttp://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/NN_Pristanak-Turkovic.dochttp://www.rush.edu/Rush_Document/General%20Informed%20Consent%20with%20Ane-sthesia%20Services6.pdfhttp://www.uniklinikum-saarland.de/de/einrichtungen/kliniken_institute/anaesthesiologie/patienteninfo/intensivstation_ioi/externe_patientenaufnahme/http://www.uniud.it/ricerca/strutture/dipartimenti_medica/disc/anestesia-e-rianimazione/in-dex_html/attivita-didattica/documenti-jci-approvati/aziendali/procedura-e-politica-aziendale-per-lacquisizione-del-consenso-informato/MOD_01_PFR_PRO_01_Modulo_consenso_infor-mato_2.pdf

113


Davorin Pichler, Ph.D., Senior Assistant, Faculty of Law in Osijek

InfoRMeD consenT In foRMs BY wHIcH A RecoMMenDeD DIAgnosTIc I.e. THeRAPeUTIcAL PRoceDURe In THe cLInIcAL HosPITAL of osIJek Is AgReeD To AnD THeIR HARMonIsATIon wITH RegULATIons AnD InTeRnATIonAL PRAcTIce

summary

The paper analyses the adjustment of consent forms by which a recommended i.e. therapeutical procedure of the Clinical hospital in Osijek is agreed to and harmonized with the provisions of the Law of patients’ rights and the Informed consent form and refusal of a particular diagnostic ie. therapeutical procedure regulations. Many defects in forms have been observed ( a notice scope issue, alternatives for recommended procedure, risks to be taken into account concerning the operation, inconsistency in terminology) and thus some alternations have been suggested to improve it. The paper deals with consent forms to a medical treatment in diverse legal and health systems with an aim to establish an acceptable standard of adequate informing in practice. Furthermore, a review has been made of issues of theoretical and practical nature that legislator should take into account when establishing the institute of informed consent.

Key words: Informed consent, patient’s autonomy, paternalism, consent form, alternative procedures, notice scope


114

Dr. Davorin Pichler, der Höhere Assistent Fakultät für Rechtswissenschaften, Josip Juraj Strossmayer Universität in Osijek

InfoRMIeRTe zUsTIMMUng In zUsTIMMUngsfoRMULARen, DURcH weLcHe DIe voRgescHLAgene DIAgnosTIscHe Bzw. THeRAPeUTIscHe BeHAnDLUng IM kRAnkenHAUszenTRUM osIJek von PATIenTen AngenoMMen wIRD UnD DeRen üBeReInsTIMMUng MIT InTeRnATIonALen voRscHRIfTen UnD PRAxIs

zusammenfassung

In dieser Arbeit wird die übereinstimmung der in Zustimmungsformularen, durch welche die vorgeschlagene diagnostische bzw. therapeutische Behandlung im Krankenhauszentrum Osijek von Patienten angenommen wird mit Bestimmungen des Patientenrechtegesetzes, der Vorschriften über Zustimmungsformular und der Erklärung über die Ablehnung bestimmter diagnostischer bzw. therapeutischer Behandlung. In Formularen wurden zahlreiche Mängel entdeckt, insbesondere in Bezug auf die Fragen des Umfangs der Information, der Alternativen bezüglich der vorgeschlagenen Behandlung, der mit der Behandlung verbundenen Risikos, der terminologischen Unausgeglichenheit, usw. Es werden aber auch die Abänderungen zum Zweck deren Verbesserung vorgeschlagen. Weiter in der Arbeit werden die Zustimmungsformulare der anderen ausgewählten Rechts- und Krankenschutzsysteme dargestellt, um auf die Wahrnehmung der in der Praxis geltenden Normen der informierten Zustimmung der Patienten hinzuweisen. Darüber hinaus wird ein überblick über die offenen Fragen auf der theoretischen und praktischen Ebene dargeboten, welche der Gesetzgeber in der Regelung der informierten Zustimmung in Betracht ziehen sollte.

Schlagwörter: Informierte Zustimmung, die Patientenautonomie, Paternalismus, der Zustimmungsformular, die Alternativbehandlung, der Informationsumfang

115

Review paperUDK 336.26:338.124.4”2008/2013”

Renata Perić, Ph.D., Full Professor, Faculty of Law in Osijek University of Osijek Ljubica Kordić, Ph.D., Assistant Professor, Faculty of Law in Osijek, University of OsijekVedran Mesarić, mag. iur.

Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran Mesarić: THE ROLE OF TAXATION DURING THE FINANCIAL CRISIS 2008-2013: SELECTED ISSUES

THE ROLE OF TAxATION DURING THE FINANCIAL CRISIS 2008-2013: SELECTED ISSUESAbstract: Reduction of government economic activity in the past 30 years was accompa-

nied by a proportionate decrease in the scope and form of government taxati-on. The financial crisis that erupted in 2008 changed this paradigm, as it was expected from the state to once again intervene in order to restore calmness to markets. In this context, taxation became the most important tool of go-vernment policy. Therefore, in this paper an examination of the nature of the government policy during the crisis was undertaken. After the nature of go-vernment taxation policy was determined, and its importance for the state itself established, a case study in the form of a comparative analysis was un-dertaken. By using the example of Croatia as a reference, taxes of goods and services, inheritance taxes and personal income taxes were analyzed. In the last part of the paper conclusions were driven concerning Croatian taxation policy with reference to the financial crisis 2008-2013.

Keywords: taxes, financial crises, taxation policy, Croatia

1. InTRoDUcTIon

The great recession that swept the globe in 2008 unleashed a tremendous shockwave whose aftermath unveiled serious problems in some of the world’s economies, most notably in Europe. The crisis that started with the collapse of major U.S. investment banks in the autumn of 2008 was mostly alleviated by the end of 2009 through intervention of world’s major economies by a unified response agreed within the framework of the G20 group. This response concentrated mostly on the reform of the existing financial system, coupled with massive bailouts (as was the case with the United States) and stimulus packages (in case of the People’s Republic of China) whose purpose was to stabilize the market. Just as the world economy was picking up its pace, another predicament struck in the form of a simple statement by the then Greek finance minister, George Papaconstantinou, at a meeting of the Eurozone’s finance ministers. In this statement, the Greek government made public their conclusion that the country’s budget deficit would not be 3.7%, as they previously predicted, but could reach as much as 12%. In addition to such a discrepancy, the country was also having difficulties collecting taxes. Such a statement, coming from a country which previously enjoyed above EU-average yearly GDP-growth rates, and was also a member of the Eurozone, not only resulted in Greece’s sovereign credit rating soon being degraded to “junk” status, the spread between its referential 10 year government


116

bond yield compared to that of Germany reaching new heights and the unemployment rate reaching the highest levels in modern Europe, but also caused a financial collapse in other European “perimeter” countries (Portugal, Italy, Ireland, Spain) that have joined Greece in a club that had derisively been lumped together under the acronym “PIIGS”. Naturally, such a downfall, especially in major European countries like Italy and Spain, could not pass without trace in other European countries, above all those (like France) which had important investments in some of the “PIIGS” countries. Today, the year is 2013 and the crisis in Europe has no end in sight. To make matters worse, additional European countries (like Cyprus) had to be placed under EU-IMF supervision, while the latest information being released by the relevant authorities in the newest EU member state Croatia predict the same destiny for this former Yugoslav republic. Rise in unemployment, emigration, suicides and public debt coupled with a fall in industrial production, birth rates and average wages had its counterpoint in the ever-growing gap between the rich and poor. A similar trend could also be observed in the United States, as well as in Japan, which experienced its own, albeit domestic, version of the great recession at the end of the 1980-es. Keeping in mind the above mentioned circumstances, it is surprising that the governments of countries most hit by the recession have been hesitant at best to try to spread the tax burden by laying it more on the top earners. In the process of balancing a budget most countries were tending to save on expenditures which would benefit the general population, while at the same time they increased such taxes and general tax forms which target wide masses of population, especially those not necessarily being in the top earners bracket.

After a short introduction, an overview of the “tax response” to the crisis will be offered, according to the forms that it has taken. At first, philosophical, legal and economic notions on which the analysis is based will be presented.. The main part of the paper is focused on a comparative analysis, based on the example of Croatia, which will then be compared with examples and developments (including most recent ones) from other countries whenever possible. The example of Japan is of special importance for this paper, both because the ongoing discussions there concerning the imminent increase in the consumption tax rate will allow a presentation of the latest considerations of relevant economists also tackling with this subject, and because Japan (or rather its present condition) can offer an interesting “look into the future” from the point of view of both Europe and to a degree also the United States: Japan’s rapidly ageing population, ballooning public debt (with highest debt/GDP ratio in the world), increasing expenditures on social and medical care as well as increasing competition with other global powers mean that this country has to face today the problems that await the western world tomorrow. It is also important to say that these analyses are by no means exhaustive, but merely serve to give an appropriate overview of the investigation into the topic. Hopefully, a continuation of this investigation in the future will be possible.

2. on THe nATURe AnD oRIgIn of TAxes

Famous British-Pakistani writer and filmmaker Tariq Ali mentioned a wave of triumphalism being emitted from liberal and capitalist circles after the end of the Cold War.1 Indeed, even before the Berlin Wall fell, an article entitled “The End of History?” by noted American political scientist Francis Fukuyama was published in the National Interest magazine. Presenting a variation of

1 The Blair Kitsch Project, http://monthlyreview.org/2000/01/01/the-blair-kitsch-proiect, 12.10.2013

117


Hegelian theory, Fukuyama stated that the breaking apart of the Soviet bloc represented a final triumph of both political and economic liberalism.2 Teachings which pointed to a different nature of historical developments were unheeded, even in the case of Hegel’s own idea of Zeitgeist (Ger. Spirit of the age). History, of course, neither ended in 1989, nor in 2001, nor in 2008. The events of only the last five years encourage us to turn to a famous fragment by the ancient Greek philosopher Heraclitus, who stated “We both step and do not step in the same rivers. We are and are not.”3 In line with this way of thinking is the work of British economists Joan Robinson and John Eatwell, who state that “The fundamental lapse ... was the belief that market economy always tends to strike a balance, like a pendulum which, moving back and forth, always approaches a position of inaction. This analogy is false. Movement in space is possible forwards and backwards, while movement in history exists only in one direction, from past towards the future. The life of man lacks the possibility to predict accurately.”4 Also important is their critique of the “metaphysical” way of thinking in social sciences. By metaphysical is meant “a usage of language which does not convey real information, does not describe logical connections and does not provide detailed instructions, yet its goal is to influence behavior.”5 Also relevant for the upcoming analysis is a quote by Hiroyuki Kojima, professor at Teikyo University in Japan who said in an interview for the Asahi Shimbun newspaper that “If you compare economics with physics, the former still has a long way to go before it even gets to the Newtonian stage.”6 To this the reporter added “This must mean that the future of the economy cannot be predicted in the way the movement of heavenly bodies can be predicted.”7 Law and economics are both social sciences, yet for all the things that they have in common, one thing separates them: law is a static science, while economics is comparatively more dynamic. Analysis conducted in either sphere however, must not deviate from the knowledge that both the observer and the matter observed are subject to change. The analysis which lies at the center of this paper will be undertaken by parting from this fundamental notion, which should secure greater accuracy for its final result.

3. coMPARATIve AnALYsIs

3.1. on economic importance of taxes

It has so far been established that taxes are income of the public authority, now an analysis of their importance both for the authority in question and for its society is to be undertaken. The best way to analyze economic importance of taxes is to use statistical information containing relevant data. Before passing onto this numerical analysis however, it would do well to present some opinions and statements which can be use to better explain numbers that will be provided.

2 Le Monde Diplomatique, Atlas Globalizacije, MASMEDIA, Zagreb, 2006, page 48

3 Heraklit, Fragmenti, Beograd, Grafos, 1979, page 29, quotation translated by Serbian by the author

4 Robinson Joan, Eatwell John, Uvod u suvremenu ekonomiku, Zagreb, Ekonomska biblioteka, 1981, page 68

5 Cf. ibid., page 22-23, quotation translated from Croatian by the author

6 VOx POPULI: BOJ takes big gamble on nation’s future, http://ajw.asahi.com/article/views/vox/AJ201304060026, 06.04.2013, 12.10.2013

7 Ibid.


118

Previously in the paper,8 a notion of the purpose of the state has been introduced, which should influence both the way taxes are collected and the way they are spent. American political scientist Francis Fukuyama (also mentioned in the first excursus) developed a matrix on which countries can be placed according to the scope of their state functions and the strength of their state institutions, respectively.

figure 1: state scope and strength

Source: Fukuyama Francis, The Imperative of State-building, Journal of Democracy, April 2004, page 23

Fukuyama explained that the positioning of the United States on the left side of the matrix was due to the fact that a smaller percentage of its GDP came from the state sector9 (this fact will also be evident from the tables concerning tax income, presented below). He also stated that the role of the state generally increased from the beginning of the 20th century, up until the 1980-es, at which point state sectors in Europe and the United States consumed close to 50% of their respective annual GDP (in 1900 the figure was close to 10%). Such a development brought about an uprising among the (economically) liberal circles, whose champions aggressively pursued policies aimed at decreasing the role that the state played in the economy of a country.10 These policies, indeed the theories of Fukuyama himself, seemed to present a radical change from the prevailing economic thought in the West in the 1970-es, when even American president Richard Nixon stated “Now we are all Keynesians.”11 In that time, the opinion expressed by British economist Joan Robinson that markets probably are efficient mechanisms for allocation of resources and the setting of prices, but they generally could not provide full employment or prevent major instabilities was taken almost for granted. Hence a role for the state (even in

8 Amplius, footnote 35

9 Fukuyama Francis, The Imperative of State-building, Journal of Democracy, April 2004, page 24

10 Cf. ibid., page 19

11 Boyer Robert, States Against Markets: The Limits of Globalization, Routledge, New York, 1996, page 84

119


the form of interventions) was thought to be necessary.12 Today the liberal school of thought prevails in the Western world, despite its evident failure in the crisis that erupted in 2008. This however does not mean that the role of the state is unimportant. If the relevant figures, available from OECD are examined, it will be seen that income from taxes have been very robust, even increasing after the beginning of recession.13

Knowledge that taxes, which are one of the means that state has at its disposal for accomplishing its policies, play an important role in modern economies is a starting point for the analysis that will be undertaken as the main part of the paper.

3.2. Taxes on goods and services

“The following rule concerning the effect of taxes is to be observed in a market economy: the tax burden... always manifests in withholding from spending on the part of private individuals14, so that necessary means would be available for state needs.”15 This quote by Jure Šimović will be of great use, not only concerning the role of taxes on goods and services, but for all the parts of the following analysis. The reduction in spending can be accomplished, generally speaking, in two ways: the public authority can tax the income of private persons which influences the pool of money available to them for consumption, or they can tax goods and services offered on the market so that they become more expensive for the buyer, which ipso facto reduces their purchasing power.16

The analysis begins with taxes on goods and services which, as it will be seen, play a very interesting role in tax systems of contemporary countries. The reasons for their importance can be attributed to the non-negligible quantity of money coming from them, the relative ease and cheapness of their collection as well as the relative stability of income deriving from them.17 Data available from OECD make it clear that some countries derive more than a third of their total tax revenue18 and up to 15% of their GDP19 from taxes on goods and services. For the purposes of this comparative analysis, the examples will be limited to those of two countries: Croatia and Japan.

3.2.1 The example of croatia

The Value-Added Tax (Cro. Porez na dodanu vrijednost, PDV) is by far the most important type of taxes on goods and services collected in Croatia. It was introduced in 1998 with a standard

12 Ibid.

13 Total tax revenue Taxation: Key Tables from OECD, http://www.oecd-ilibrary.org/taxation/total-tax-revenue_20758510-table2, 30.10.2013

14 Cf. section 2.2

15 Jelčić B., op. cit. (footnote 8), page 367, translated from Croatian by the author

16 Ibid.

17 Ibid.

18 http://www.oecd-ilibrary.org/taxation/tax-revenue-by-sector-2008_20758510-table8, 10.12.2013

19 http://www.oecd-ilibrary.org/taxation/total-tax-revenue_20758510-table2, 10.12.2013


120

rate of 22%20, which remained unchanged until 2009 when it was increased to 23%21 as part of the measures introduced to combat the crisis. It was once again increased in 2012 - this time to 25% (reduced rates being 10% and 5%)22, which ranked Croatia second in the world (alongside Sweden, Denmark and Norway) in terms of highest VAT rate, behind only Hungary whose rate was 27%.23 Such a high VAT tax rate in Croatia reflected on the amount of money collected from this source: in 1998 (the first year after the introduction of VAT in Croatia) 20.228.226.337 HRK were collected, which accounted for 30.12% of all the state income in that year (or more than 45% of all the tax income). In 2002, this amount increased to 25.952.486.272 HRK, or 35.01% of state income (53% of all tax income).24 This upward trend continued, reaching its zenith in 2008 when 41.308.035.600 HRK was collected (35.68% of all state income, 59% of all tax income). 2009 saw a decrease to 37.050.353.600 HRK (33.60% of all state income, 58% of all tax income), notwithstanding an increase in VAT. The data for 2010 and 2011 remained almost the same, even if the share of VAT in total state income increased, mostly due to a significant fall in income flows from other sources. 2012 however saw a rebound almost to levels from 2008, as 40.652.023.100 HRK were collected (37% of all state income, 62% of all tax income).25

From the above given information it can be concluded that two increases in the VAT rate have compensated (from the point of view of Ministry of finance) a decrease in spending during the crisis. This however leads to another problem. Šimović correctly observed that a great advantage of taxes on goods and services is “their potential to be used as a very elastic and efficient instrument of economic policy.”26 This potential is based, among other things, on the fact that VAT is an indirect, objective tax, and a general tax27 in most countries, meaning that it has to be paid by taxpayers no matter what. At the same time income from VAT can be spent as authorities see fit. Some of the effects of such policy were published in October 2013, when the IMF published its fiscal monitor, a half-yearly analysis of budget-balancing in member countries. The authors noted that increases in VAT rate have been a popular method for dealing with the crisis.28 This trend has been coupled with a steady increase in indirect taxes and a decrease in direct taxes (especially for the top earners).29 Such a tendency obviously overburdens the less wealthy individuals forced to pay high VAT. At the same time, no increase in the VAT base has been observed, even though certain high-end transactions (financial transactions for example) could be subject either directly to VAT or to a similar type of tax on goods and sales as well.30 The fiscal monitor also examines the idea of increased income tax for top earners, but this will be analyzed in the section concerning income taxes.

20 Article 10, Zakon o porezu na dodanu vrijednost (Narodne Novine, br. 47/1995, 106/1996)

21 Article 10, Zakon o porezu na dodanu vrijednost (Narodne Novine, br. 94/2009)

22 Article 38, section 1, 2 and 3, Zakon o porezu na dodanu vrijednost (Narodne Novine, br. 73/13, 99/13)

23 VAT Rates Applied in the Member States of the European Union, situation at 1st July 2013, page 3, http://ec.europa.eu/taxation_customs/resources/documents/taxation/vat/how_vat_works/rates/vat_rates_en.pdf, 05.11.2013

24 Jelčić B. et al., Hrvatski fiskalni sustav, Zagreb, Narodne Novine, 2004, page 6

25 Ministarstvo financija, Državni proračun - siječanj - rujan 2013., http://www.mfin.hr/adminmax/docs/Drzavni%20proracun%20-%20sijecanj%20-%20rujan%202013.xlsx, 05.11.2013.

26 Jelčić B., op. cit. (footnote 8), page 367-368, translated from Croatian by the author

27 Cf. Indirect taxes, real (objective) taxes –page 13, and general taxes - page 14

28 World Economic and Financial Surveys, Fiscal Monitor, International Monetary Fund, October 2013, page 24



121


3.2.2 The example of Japan

All the information given above clearly shows that using income from VAT to strengthen the budget is approaching its limits in Croatia. On the other side of the world in Japan however, this source is just beginning to be tapped. Japan and Croatia have a couple of striking similarities that are essential to this comparison. Both of these countries are experiencing a decrease in their respective populations (thus also in their birth rate and workforce), accompanied by an increase in the number of elderly, retired people. Also, both of these countries experience a constant increase in their debt levels (although this is much more accentuated in Japan).31 Lastly, both of Japan and Croatia have been struggling to get out of a recession, sometimes using same policies – a reduction in economic activity in Japan that started in 1989 and has been know as the lost decade, was characterized by government attempts to jump-start growth by a series of huge infrastructure projects.32

Ever since the beginning of the Japanese post-war economic miracle in the 1950-es, the governments in Japan implemented policies that were much more economically liberal compared with countries in Europe. This also meant that there was a general tendency not to impose a sales tax as the prevailing opinion was that this would curb domestic economic activity.33 This opinion changed however, once a series of misfortunes hit the Japanese economy after the asset price bubble collapsed in 1989. The above mentioned spending on numerous infrastructure projects, coupled with a rapidly ageing population, caused a massive increase in Japanese government debt.34 The debt was then further increased as a result of reconstruction efforts after the Kobe earthquake in 1995. All these detrimental developments meant that new sources of revenue should be looked for in order to cover the spiralling increase in public costs. This leads us to Japanese consumption tax35 (in the form of VAT). Even though its introduction was discussed as early as 1979, the consumption tax was only introduced in 1989, with a standard rate of 3%, which increased to 5% in 1997 (of which 4% was national consumption tax while 1% was prefectural consumption tax.)36 These increases alone however, could not cover the massive public expenditure, especially after another earthquake hit the Tohoku region of Japan in 2011, after which all the nuclear reactors in Japan were shut down. This resulted in increased import of fossil fuels which in turn pushed Japanese trade balance deep into red.37 Thus the time came for another increase in consumption tax rate. The law regulating the increase was passed during the premiership of Yoshihiko Noda, but it was also accepted by his successor, the current (at the time of writing of this paper) Prime Minister Shinzo Abe. Their plan calls for a gradual increase of the consumption tax rate, first to 8% in April 2014 and then to 10% in October 2015.

31 Cf. footnote 98

32 Kingston Jeff, Contemporary Japan, Wiley-Blackwell, Chichester, 2011, page 26

33 McCormack Gavan, Sugimoto Yoshio, Democracy in Contemporary Japan, M.E. Sharpe, New York, 1986, page 39

34 It is interesting to note that the Japanese public debt, which amounts to 238% of its GDP, is the highest among all the developed countries, yet 90% of it is owned domestically, which enables Japan to enjoy a significant amount of independence, at least financially.

35 Jap. (shohizei)

36 Confident Abe hikes consumption tax rate from 5 to 8 percent, Asahi Shinbun, http://ajw.asahi.com/article/behind_news/politics/AJ201310010077, 07.11.2013.

37 Source: Japanese customs agency, report for calendar year 2012 and first half of calendar 2013, http://www.customs.go.jp/toukei/shinbun/trade-st_e/2013/2013_316e.pdf, 07.11.2013.


122

What makes this development so different from the previous ones is also the same reason why the example of Japan has been chosen for comparison with Croatia. The extra income that is expected to be collected from these increases is destined for covering the increased social security payments as well as building new facilities for healthcare, which should help alleviate pressing burdens associated with the ageing of the Japanese population. This makes Japanese VAT an example par excellence of a specific tax.38 Furthermore, since the previous increase in 1997 coincided with the Asian financial crisis, certain circles among the economists in Japan were (and remain) wary of the effect that such an increase could have on the sluggish economic recovery after the crisis and the earthquake.39 This is why the Abe administration:

a) Waited for the results of the quarterly “Tankan” business optimism survey to confirm that the Japanese economy was firmly on the path to recovery40

b) Announced a simultaneous package of economic measures worth 5 trillion yen (around 50 billion dollars) centered on corporate tax breaks41 and financial assistance to low income individuals and home buyers.42

Once the decision to go through with the consumption tax rate increase was announced, it became a question of analysis to determine the manner in which the money from the tax (projected to amount up to 8.1 trillion yen, or $82.7 billion, a year) would be spent. The question that remains to be answered is will even this significant new amount of income be enough to cover spiralling social security costs, let alone decrease Japan’s public debt?43 If the following figure is examined, it will be seen that Japanese public debt is projected to continue to grow, even if the consumption tax rate is increased and the GDP grows at the average rate of 2% - which is highly questionable. Another increase in the consumption tax rate, this time to 15%, for the purpose of decreasing government debt has been contemplated, but even this measure is considered to be too optimistic by many analysts.44

38 Cf. section 2.5.5

39 Compare with “Analysts divided over chilling effects of April consumption tax hike”, http://ajw.asahi.com/article/economy/business/AJ201310020065, 07.11.2013

40 Tankan summary, September 2013, http://www.boj.or.jp/en/statistics/tk/gaiyo/2011/tka1309.pdf, 07.11.2013

41 Interestingly enough, the corporate tax breaks concern taxes introduced after the earthquake in 2011, income from which was to be spent exclusively on reconstruction efforts. Another example of specific taxes in Japan.

42 Confident Abe hikes consumption tax rate from 5 to 8 percent, Asahi Shinbun, loc. cit.

43 Another potential cause for increased government spending would be recent territorial disputes with the People’s Republic of China.

44 ANALYSIS: Consumption tax numbers don’t add up to reduced public debt, Asahi Shinbun, http://ajw.asahi.com/article/behind_news/politics/AJ201310020081, 07.11.2013

123


Figure 2: Debt and consumption tax rate increase in Japan 2010-2020

Various other means to decrease debt and cover the rising cost of social security payments have been proposed: from increasing income taxes to levying higher inheritance taxes on wealthy citizens. Another potential source of revenue was identified in higher corporate taxes,45 but the present administration in Japan seems to be moving in the opposite direction.46 These contemplations however go beyond the present topic of taxes on goods and services. Concerning the example analyzed, one can conclude by saying that, much the Croatian government, the Japanese government has also recognized the great potential that consumption tax has as a source of government income, not least because it is levied on the entire population. The major difference between the two lies in the fact that, unlike the government of Croatia,

a) The Japanese government identified a specific reason for the consumption tax rate increase (in this case, expenses related to the social security), and the money collected from this increase is destined to go exclusively to programs related to covering of these expenses;

b) The Japanese government followed the recent tax increase (as well as the one in 1997) with a specific policy program aimed at easing the burden on taxpayers.

3.3. Inheritance tax

The previous analysis of the role of taxes on goods and services was completed by introducing new ideas that developed from the ongoing debate in Japan, foremost of which is the more

45 EDITORIAL: Abe must not lose sight of true purpose of tax hike, Asahi Shinbun, https://ajw.asahi.com/article/views/editorial/AJ201310020053, 07.11.2013

46 Cf. footnote 104


124

intensive usage of the inheritance tax. Inheritance tax has been a very popular notion, even historically, in circles that have been pushing for reduction of the wealth gap and consequently for greater equality among people.47

In modern Croatia, inheritance tax exists as a tax of local administration,48 collected (along with other different taxes) for financing of one of 21 counties (Cro. županija) that the country is made up of.49 Therefore, the relevant legal act is the Law on Financing Units of Local and Regional Administration (Cro. Zakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave) – this fact differentiates it from other more important taxes, which are usually regulated by a separate law,50 and serves as another testament to the fact that inheritance tax is to be considered an ancillary tax.51 Further confirmation can be found if relevant articles in the above mentioned law are examined, since they have the legal institute of inheritance grouped with gift (Cro. dar, Lat. donatio), and they are both in turn subject to a tax on inheritance and gifts (Cro. porez na nasljedstva i darove). The relevant tax rate in this case is 5%, but marital partner, blood cognates, as well as other relatives living in the same household with the deceased, are freed from their tax obligation,52 as are certain other organizations and individuals foreseen by the relevant lex specialis. Such regulation makes inheritance tax more of an exemption than a rule – consequently the amount of money collected through inheritance taxes is low, especially when compared to other taxes. As far as inheritance taxes in Europe are concerned, it can be established from the figure below (Figure 3) that, apart from notable exceptions of Belgium and Spain, European countries have relatively low inheritance tax rates. This happens despite the benefits of inheritance taxation in reducing both the distortion in the beneficiary’s work effort and wealth disparities in the society as a whole.53

47 Marx K., Engels F., op. cit.,page 383

48 Amplius section 2.5.9

49 Jelčić B., op. cit. (footnote 88), page 41

50 Cf. footnote 84

51 Amplius supra section 2.5.3

52 Article 13 and 14, Zakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, (Narodne Novine, br. 117/93, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08, 25/12)

53 World Economic and Financial Surveys (footnote 93), page 39

125


Figure 3: Inheritance tax rate and revenue

Source: IMF, World Economic and Financial Surveys, Fiscal Monitor, October 2013, page 41Certainly, the potential of this form of taxation remains great, and will certainly be used

more intensively, with a broader base and with not so many exceptions from it if (and when) taxation of top earners becomes more widespread. This idea will be examined further in the section concerning the taxation of income.

3.4 Income tax

In the part of the analysis that concerns taxes on goods and services, it has been stated that taxation always means “withholding from spending on the part of private individuals, so that necessary means would be available for state needs.”54 If one examines the desired effects of tax policies in modern states, one can generally divide them in three groups: those of fiscal, economic and social nature.55 The above mentioned taxes on goods and services are, as it has been concluded previously, very efficient fiscally, but their economic and social effects are subject to criticism as they often have negative effect, especially when it comes to maintaining or increasing social justice.56 On the other hand, income taxes tend to have a more balanced approach, and are able to fulfil more of the above stated demands of social and economic nature.57

If relevant OECD data is examined58, it will be seen that income tax remains a significant source of tax income in most countries, even though the top tax rates were lowered significantly

54 Footnote 78.

55 Jelčić B., op. cit. (footnote 8), page 298-299

56 Supra, footnote 94


58 http://www.oecd-ilibrary.org/taxation/taxes-on-personal-income_20758510-table4, 10.12.2013


126

in the Western world during and after the 1980-es.59 It is interesting to observe however, that the advent of the recession brought about the following trend: most developed countries experienced an increase in the amount of money collected from personal income taxes while simultaneously experiencing a decrease in the amount of money collected from corporate income taxes. For developing countries (with the notable exception of Chile) such a decrease was to be observed both from corporate income taxes as well as personal income taxes.60 It remains to be seen whether such a trend will remain for the future.

The comparative analysis will be concentrated only on personal income taxes in Croatia, compared with the situation in France, where current fiscal reform also includes an important increase in the income tax rate for top earners. The developments in these two countries may then well serve as a precursor for other states that find themselves in a similar position.

3.4.1 The example of croatia

Personal income tax in Croatia was an analytic tax in the first years after Croatian independence in 1991, but with entry into force of the Law on Income Tax in 1994 (Cro. Zakon o porezu na dohodak), a new system for personal income taxation, based on the synthetic system, was introduced.61 The reasons for this switch were based on the fact that the synthetic system was used in most countries in the world, and that it was more in line with market economics, recently introduced in Croatia.62

The above mentioned Law on Income Tax provided two progressive tax rates, the first of which was 25%, while the second was 35%. It is interesting to know that the minimum tax rate of 25% was among the highest minimum tax rates in modern countries, while the maximum tax rate of 35% was among the lowest maximum tax rates. Also, the difference of only 10% was among the smallest in income tax laws of European countries.63 The law change in 1997 has reduced the minimum tax rate to 20%, which was then further reduced to 15% in 2001. The law change in 2001 also saw the introduction of an additional tax rate of 25% (for income bracket between those taxed at 15% and 35%). The year 2003 saw the reform of the law on income tax: four different tax rates were introduced: the minimum at 15%, the second at 25%, the third at 35% and the maximum at 45%.64 Table 2 shows the amount of money that has flown into Croatian government budget in the last 10 years from taxation of personal income. 65

59 Mankiw Gregory N. Principles of Microeconomics, Thompson South-Western; 4th edition, 2006, page 254

60 World Economic and Financial Surveys (footnote 92), page 26

61 On the difference between analytic and synthetic taxes, amplius section 2.5.4




65 Ministarstvo financija, Državni proračun - siječanj - rujan 2013., http://www.mfin.hr/adminmax/docs/Drzavni%20proracun%20-%20sijecanj%20-%20rujan%202013.xlsx, 09.11.2013.

127


Table 2: Revenue from personal income taxation in Croatia 2002-2012

Year Revenue (HRK)2002 3,363,295,0002003 3,114,581,0002004 3,128,273,0002005 3,106,476,0002006 3,459,649,0002007 1,772,708,0002008 1,687,502,0002009 1,399,411,0002010 1,201,546,0002011 1,307,486,0002012 1,269,525,000

It should be added that another tax reform was introduced in 2010, which again reduced

the number of tax rates to three: the minimum being 12%, the second (intermediate) being 25% and the maximum rate being 40%.66 From the figures written above, a clear fall in the amount of income gathered from taxation of personal income starting from 2007 can be noticed. This fall coincided with the onset of the crisis in late 2007 and early 2008, and can be correlated to the fall in GDP in that time period.67 This despite the fact that a special tax was introduced in the summer of 2009, by which all personal income between the amount of 3,000.00 and 6,000.00 HRK (netto, therefore after the taxation) was taxed at an additional rate of 2%, and all personal income above 6,000.00 HRK was taxed at a rate of 4%.68 It was explained that this tax was necessary, because of the aforementioned fall in GDP, which had a negative impact on government income and expenses policy.69 This taxation expired in the summer (for income taxed at 2%) and fall (for income taxed at 4%) of 2010, after which no similar increase in personal income taxation was observed, unlike the aforementioned increase in VAT, which, as it has been stated previously, became the main source of government income in the last couple of years.70

It can therefore be seen that tax policy in Croatia seems to be moving away from an increase in personal income taxation. What of the situation in other countries? Ever since the 1980-es, an important decrease in personal income taxation was to be observed in English speaking countries (above all in United States and United Kingdom).71 The situation was not as drastic in France, where the role of central government was always important to begin with72, and numerous

66 Article 8, section 1, Zakon o porezu na dohodak, (Narodne Novine, br. NN 177/04, 73/08, 80/10 , 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13)

67 Compare with GDP growth/fall graph on the web page of Croatian Statistics Bureau http://www.dzs.hr/, 10.12.2013

68 Article 11, section 2, Konačni prijedlog zakona o posebnom porezu na primitke od samostalne djelatnosti i ostale primitke, www.sabor.hr/fgs.axd?id=14656, 12.11.2013

69 Prijedlog zakona o posebnom porezu na primitke od samostalne djelatnosti i ostale primitke, www.sabor.hr/fgs.axd?id=14656, 12.11.2013

70 Footnote 89

71 Piketty Thomas and Saez Emmanuel, Income Inequality in the United States, 1913-1998, University of California, Berkley, the Quarterly Journal of Economics, Vol. CxVIII, February 2003, Issue 1, page 37

72 It is important to note that this dependence of French economy on the public sector also influences economic (and managerial) behaviour of French people and institutions. Amplius: Wim A. Van der Stede, “The Effect of National Culture on Management Control and Incentive System Design in Multi-business Firms: Evidence of Intracorporate Isomorphism”, European Accounting Review, 2003, page 274


128

government policies required steady income, which in itself ruled out a “tax revolution” like the one experienced in the USA and in the UK. The onset of the crisis has even initiated an attempt in France to introduce a tax rate of 75% for top-earners. This policy makes France truly unique among its peers in the ranks of developed countries and certainly merits further examination.

3.4.2 The example of france

If the relevant statistical table73 compiled by the OECD is consulted, it will be seen that at the end of 2011, the tax income of the French state was similar to other developed countries. Only in taxation of property74 was France the leading state, with an amount equal to 3.7% of its GDP being collected from this form of taxation. The reason for this lies in the (unique for France) Solidarity Tax on Fortune (Fra. L’impôt de solidarité sur la fortune)75, by which property of French individuals with tax residence in France (or foreign individuals with property in France) valued at above 1,300,000.0076 Euros is being taxed progressively by up to 1.5%, for property valued at over 10,000,000.00 Euros.77 According to data from the year 2010, exactly 593,877 households were subject to this tax, from which 3,6 billion Euros were collected, which represents an increase of 350,3 million Euros from 2009. Interestingly enough, one half of the total amount of tax income from this source was collected from Île-de-France alone78, this being a region that comprises the capital city Paris and its wealthy suburbs like Neuilly-sur-Seine, Levallois-Perret and Courbevoie.79

Since this tax was directed at individuals with valuable property, there was ostensibly no need for high tax rates for top earners in taxation of income. Indeed, if one looks at the table on page 47, one can see that taxation of personal income in 2011 in France collected an amount equal to 7.5% of the French GDP, comparable to the levels in Germany (9.3% of GDP) and Spain (7.1% of GDP). In 2012, the French personal income tax rates and thresholds were as follows80:

Table 3: Personal income brackets and tax rates in France, 2013Amount concerned Relevant tax rateFrom 0 to 5,963 € 0 %

From 5,963 € to 11,896 € 5.5 %From 11,896 € to 26,420 € 14 %From 26,420 € to 70,830 € 30 %

From 70,830 €s to 150,000 € 41 %Above 150,000 € 45 %

73 http://www.oecd-ilibrary.org/taxation/tax-revenue-by-sector-2008_20758510-table8, 10.12.2013

74 http://www.oecd-ilibrary.org/taxation/taxes-on-property_20758510-table7, 10.12.2013

75 Taxation in France is regulated by one basic law, called the General Code of Taxes (Fra. Code général des impôts), that regulates all the taxes in force in the French Republic.

76 Article 885 A, Code général des impôts, Modifié par LOI n°2012-1509 du 29 décembre 2012 - art. 13 (VD)

77 Article 885 U, Code général des impôts, Modifié par LOI n° 2011-900 du 29 juillet 2011 - art. 1 (V), Modifié par LOI n°2012-1509 du 29 décembre 2012 - art. 13 (VD)

78 Atlas fiscal de la France : Édition 2010, Finances publiques, Les Cahiers de la DGFiP, page 18

79 For instance, 5374 individuals were subject to the tax in Neuilly-sur-Seine, 1025 in Levallois-Perret and 856 in Courbevoie, while 54691 individuals were subject to the ISF in Paris. Source: http://www.impots.gouv.fr/portal/deploiement/p1/fichedescriptive_6616/fichedescriptive_6616.xls, 13.11.2013

80 Source: Article 197, Code général des impôts, Modifié par Ordonnance n°2013-837 du 19 septembre 2013 - art. 3

129


It is important to note that the top bracket, for income above 150,000 Euros was introduced only in 2013. Before that, in 2012, the top rate was 41% for income above 70,830 Euros.81 Interestingly enough, the election of François Hollande - the socialist party candidate for the French president in 2012 brought about the prospect of an introduction of another tax for top income earners, this time at 75% for individuals earning more than 1,000,000 Euros. This very idea frightened some of the richest people in France, such as the famous actor Gérard Depardieu82 or Bernard Arnault83, the chairman of luxury brands company LVMH, and made them consider moving abroad to evade taxation. This law has eventually been declared unconstitutional by the French Constitutional Council (Fra. Conseil constitutionnel) on the grounds of inequality among marital partners,84 to which Hollande’s prime minister, Jean-Marc Ayrault responded by presenting a slightly changed proposal for the tax rate for top earners to increase to 75%, the difference this time being that the tax is to be paid by the employer rather than the employee. This proposition in turn provoked a veritable outcry by the French football clubs, as 102 of their players were to be affected. At the writing of this paper, the tax has not yet entered into force, but the firmness of the Hollande administration in this regard is significant and deserves attention.85

Therefore it can be concluded that even though the amount of revenue collected by the French government from taxes on personal income and property is smaller when compared with more important public income sources like VAT and social security contributions,86 the effort of the present French government to increase taxation of wealthier individuals can be noted. It remains to be seen if it will be successful in its quest, and if this change will influence government policy in other European (and World) countries.

4. concLUsIon

Concepts related to the role of taxation in government policy, with a focus on the time period during the financial crisis of 2008-2013, have been the subject of this paper. The underlying philosophic notion of constant change (both generally and specifically in case of human society and economics), introduced at the beginning, serves as an anchor for further analysis presented in this work.

The main part of the paper is written in the form of a case study dealing with some aspects of the role of taxation in the financial crisis of 2008-2013. The first issue analyzed is the usage of taxes on goods and services: at first generally (regardless whether in times of crisis or in times of economic growth), then in Croatia both before the onset of the crisis and after it. The conclusion reached here is that financing of the Croatian government apparatus is increasingly becoming dependent on taxation of goods and services. At the same time, the specific usage of income from this tax form remains undeclared to the Croatian taxpayers. The example of Croatia thus

81 Compare with: L’impossible calcul de l’impôt de Gérard Depardieu, Le Monde, http://www.lemonde.fr/politique/article/2012/12/17/l-impossible-calcul-de-l-impot-de-gerard-depardieu_1807490_823448.html, 13.11.2013

82 Ibid. Mr. Depardieu eventually acquired Russian citizenship.

83 Bernard Arnault : „Je retire ma demande de nationalité belge“, http://www.lemonde.fr/economie/article/2013/04/10/bernard-arnault-je-retire-ma-demande-de-nationalite-belge_3157073_3234.html, 13.11.2013

84 Conseil constitutionnel, Communiqué de presse - 2012-662 DC

85 Taxe à 75 %: Hollande reste ferme, la grève du foot maintenue, http://www.lemonde.fr/sport/article/2013/10/31/taxe-a-75-hollande-reste-ferme-les-dirigeants-du-foot-maintiennent-la-greve_3506644_3242.html, 13.11.2013.

86 Compare with OECD table http://www.oecd-ilibrary.org/taxation/tax-revenue-by-sector-2008_20758510-table8, 10.12.2013


130

described is then compared to that of Japan, where recent developments concerning the usage of taxes on goods and services are of unique value for comparison with European countries (including Croatia). Japanese consumption tax rate, albeit significantly smaller than that of European countries, is projected to grow in the coming years. This trend however is partly offset by greater clarity concerning the usage and the destination of income derived from this tax source. Second tax form analyzed is that of inheritance tax, albeit in the broadest terms, since this particular examination only serves to accentuate conclusions derived from the analysis of the two other tax forms. Lastly, the income tax is analyzed, initially on the example of Croatia. The diminishing importance of this tax form in Croatia is then compared with the French example, which well illustrates new potential usage of this tax form in the context of a “response” to the financial crisis.

The limitations of the paper are related to the vastness of tax forms analyzed, whose full

presentation would require a work of much greater magnitude. However, it does find its place in the context of academic contemplations of the latest crisis.

BIBLIogRAPHY

Ali Tariq: “The Blair Kitsch Project”, Monthly Review, Volume 51, Number 8, January 2000 Atlas fiscal de la France: Édition 2010, Finances publiques, Les Cahiers de la DGFiPBoyer Robert: States Against Markets: The Limits of Globalization, Routledge, New York, 1996Collier, William Francis: History of the British Empire, T. Nelson and Sons, London, 1885Fukuyama Francis: The Imperative of State-building, Journal of Democracy, April 2004Enciklopedija leksikografskog zavoda, II svezak 1956, V svezak 1961, VI svezak 1962, ZagrebEnciklopedija opća i nacionalna, xVI svezak, Zagreb 2007Heraklit: Fragmenti, Beograd, Grafos, 1979Jelčić, B. - Lončarić Horvat, O. -Šimović J. -Arbutina, H.: Financijsko pravo i financijskaznanost, Narodne novine d.d., Zagreb, 2008Jelčić, B.- Lončarić Horvat, O. - Šimović, J. - Arbutina, H. - Mijatović, N.: Hrvatskifiskalni sustav, Narodne novine d.d., Zagreb, 2004.Kingston Jeff: Contemporary Japan, Wiley-Blackwell, Chichester, 2011Kurtović Šefko: Opća povijest prava i države, I. knjiga, IV. izdanje, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2002Kurtović Šefko: Opća povijest prava i države, II knjiga, III prepravljeno izdanje, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 1994Le Monde Diplomatique, Atlas Globalizacije, MASMEDIA, Zagreb, 2006Mankiw Gregory N.: Principles of Microeconomics, Thompson South-Western; 4th edition, 2006Marx, Karl, Engels, Friedrich: Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb, drugo izdanje, 1979McCormack Gavan, Sugimoto Yoshio: Democracy in Contemporary Japan, M.E. Sharpe, New York, 1986Piketty Thomas and Saez Emmanuel: “Income Inequality in the United States, 1913-1998”, University of California, Berkley, the Quarterly Journal of Economics, Vol- CXVIII, February 2003Robinson Joan, Eatwell John: Uvod u suvremenu ekonomiku, Zagreb, Ekonomska biblioteka, 1981Savigny: Vom Beruf unserer Zeit für Gesetzgebung und Rechtswissenschaft, Heidelberg, 1814

131


Van der Stede, Wim A. “The Effect of National Culture on Management Control and Incentive System Design in Multi-business Firms: Evidence of Intracorporate Isomorphism”, European Accounting Review, 2003World Economic and Financial Surveys, Fiscal Monitor, International Monetary Fund, October 2013.

Laws and court decisions

croatiaZakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samoupraveNarodne novine 117/1993, 92/1994, 69/1997, 33/2000, 73/2000, 127/2000, 59/2001, 107/2001, 117/2001, 150/2002, 147/2003, 132/2006, 26/2007, 73/2008, 25/2012Zakon o porezu na dodanu vrijednostNarodne novine 73/2013, 99/2013, 148/2013, 153/2013Zakon o porezu na dohodakNarodne novine 177/2004, 73/2008, 80/2010, 114/2011, 22/2012, 144/2012, 43/2013, 120/2013, 125/2013, 148/2013Opći porezni zakon (OPZ)Narodne novine 147/2008, 18/2011, 78/2012, 136/2012, 73/2013

germanyAbgabenordnung (AO)

franceCode général des impôts, Modifié par LOI n°2012-1509 du 29 décembre 2012Conseil constitutionnel, Communiqué de presse - 2012-662 DC

Internet sourceshttp://mainichi.jp – Mainichi shimbun, Japanhttp://www.asahi.com – Asahi shimbun, Japanhttp://www.oecd.org/ - Organization for Economic Co-operation and Developmenthttp://www.lemonde.fr/ - Le Monde, Francewww.ec.europa.eu – European Commissionwww.mfin.hr – Ministry of Finance, Croatia (Ministarstvo Financija)www.boj.or.jp – Bank of Japanhttp://www.dzs.hr/ – State Statistical Office (Državni zavod za statistiku)


132

Prof. dr. sc. Renata Perić, redovita profesorica Pravnog fakulteta u OsijekuDoc. dr. sc. Ljubica Kordić, docentica Pravnog fakulteta u OsijekuVedran Mesarić, mag. iur.

ULogA oPoRezIvAnJA zA vRIJeMe fInAncIJske kRIze 2008-2013: IzABRAnA PRoBLeMATIkA

sažetak

Vlade u zapadnom svijetu sve više smanjuju svoju ulogu u ekonomskoj politici. Ovo smanje-nje ekonomske aktivnosti vlada u proteklih je 30 godina popraćeno proporcionalnim smanje-njem obujma i oblika državnog oporezivanja. Financijska kriza koja je izbila 2008. godine pro-mijenila je ovu paradigmu s obzirom na to da se odjednom od države očekivala intervencija radi smirenja tržišta. U tom smislu je oporezivanje postalo najvažnije oruđe politika vlada. U ovom se radu ispituje priroda državne politike u vrijeme ekonomske krize u periodu 2008-2013. Na-kon utvrđivanja prirode porezne politike vlada, kao i važnosti same porezne politike za državu, u glavnom je dijelu rada provedena je komparativna analiza. Polazeći od primjera Hrvatske, ana-lizirani su porezi na robe i usluge, porezi na nasljedstvo i porezi na osobni dohodak. U završnom dijelu rada izvode se zaključci s posebnim osvrtom na poreznu politiku Republike Hrvtaske u kontekstu aktualne ekonomske krize.

Ključne riječi: porezi, financijska kriza, porezna politika, Hrvatska

133


Prof. Dr. Renata Perić, Ordentliche Professorin, Fakultät für Rechtswissenschaften, Josip Juraj Strossmayer Universität in OsijekDr. Ljubica Kordić, Dozenitin, Fakultät für Rechtswissenschaften der Josip Juraj Strossmayer Universität in OsijekVedran Mesarić, Mag. iur.

DIe RoLLe DeR sTeUeRn In DeR fInAnzkRIse 2008-2013: AUsgewäHLTe fRAgen

zusammenfassung

Die ökonomische Rolle der Regierungen in westlichen Ländern wurde in den letzten 30 Jahren stark beschränkt. Diese Beschränkung ging mit einer Verkürzung der Steuern zusammen. Dieses Paradigma wurde mit dem Beginn der Wirtschaftskrise im Jahr 2008 geändert, da eine Intervention in den Märkten vom Staat erwartet war. In diesem Zusammenhang sind auch Steuern zum Wichtigsten Mittel der Staatspolitik geworden. Deswegen wurde in dieser Arbeit die Analyse der Rolle des Staates während der Krise unternommen. Am Anfang wurde die staatliche Steuerpolitik analysiert und deren Wichtigkeit für den Staat bestätigt. Danach wurde eine Fallstudie in Form einer komparativen Analyse unternommen. Auf dem Beispiel Kroatiens als Basis, wurden Umsatzsteuern, Erbschaftssteuern und Einkommensteuern analysiert. Im letzten Teil der Arbeit wurden Schlüsse mit besonderer Rücksicht auf die Steuerpolitk der Republik Kroatien im Kontext der aktuellen ökonomischen Krise gezogen.

Schlagwörter: die Finanzkrise 2008-2013, die Rolle des Staates, die staatliche Steuerpolitik, Kroatien, Frankreich, Japan

PRIKAZI

137

Prof. dr. sc. Ivan Padjen Profesor prava i znanstveni savjetnik politologije Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci

PRAvo kAo MeToDA: Uz DUško vRBAn MeToDLogIJA PRAvA I PRAvnA TeHnIkA (osIJek: PRAvnI fAkULTeT sveUčILIšTA JosIPA JURJA sTRossMAYeRA U osIJekU, 2013)1

Ovo je treća knjiga Profesora Duška Vrbana koju imam čast i zadovoljstvo predstaviti hrvat-skoj znanstvenoj i široj javnosti. Prva je Država i pravo, u izdanju Golden Marketinga u Zagrebu 2003. godine. Druga je Sociologija prava: uvod i izvorišne osnove, u izdanju istog izdavača 2006. go-dine. Ovu - treću - knjigu, pod nazivom Metodologija prava i pravna tehnika, objavio je, Pravni fa-kultet Sveučlilišta „Josipa Jurja Strossmayera“ u Osijeku.

Na pitanje„čemu može poslužiti takva knjiga?“ odgovorit ću iskustvom iz svoje prve struke. Kao student pohađao sam iznimno zanimljivu nastavu „Metodike violine i viole“ u kojoj, protiv-no očekivanju koje je mogao pobuditi naziv predmeta, nije bilo niti riječi o tom kako se ti instru-menti podučavaju - i to mi nije niti malo nedostajalo za to da bih sam znao podučavati violinu. Svakom tko je stekao makar djelić sličnog iskustva, pa i onom tko je čitao Johna Deweyja, očito je zašto za podučavanje violine nije bilo potrebno da znam pričati o tom kako se svira. Nije zbog toga što sam naučio svirati na taj način da su mi moji učitelji četrnaest godina pokazivali kako se po veoma zahtjevnoj metodi – onoj Ševčikovoj - svira a ja sam uz njih i kod kuće bez njih nasto-jao po toj istoj metodi svirati, tako da sam s lakoćom mogao igrati njihovu ulogu sa svojim uče-nicima. Da se poslužim Deweyjevim izrazom, poduka violine je je learning by doing. Za slučaj da u ovoj prostoriji ima nekog tko nije shvatio odgovor na pitanje koje sam postavio, dat ću izrije-kom prvi njegov dio: pravo je skup metoda te nikakva metodologija ne može pomoći onom tko te metode nije naučio upotrebljavajući ih. Tome treba dodati nešto važno, u pohvalu generacija-ma stasalima u posljednja dva ili tri desetljeća. Ne samo u vrijeme Vrbanovih dodiplomskih stu-dija, nego još i mojih, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bilo je profesora jezika koji jezik o ko-jemu su podučavali nisu znali tečno govoriti. Danas je nezamislivo da netko na tome ili drugo-me hrvatskome filozofskom fakultetu diplomira bilo koji živi jezik, osim možda arapskog, a da ga ne zna tečno govoriti. Što je, po prilici, ekvivalent prenošenja ormara od magistara poslovnog upravljanja za to da se time kvalificiraju za zaposlenje kod milionera Donalda Trumpa, koji po-put violinista ne cijeni priče nego vještinu.

Pretpostavljajući, protučinjenično, da se sličan pomak dogodio u hrvatskoj nastavi prava, po-kušat ću dati odgovor na drugi dio pitanja, a to je, čemu može poslužiti metodologija onome tko je naučio metode upotrebljavajući ih. Da se ponovno poslužim već danim primjerima: nije li pri-mašu koji svira na svadbama dovoljno da je sluhist?; treba li Trumpovom kandidatu metodolo-gija prenošenja ormara?. Odgovor je samo dijelom sadržan u pitanjima. Trumpovom kandidatu korisnije je od bilo kakve metodologije, pogotovo ekonomske – čija je slabost ponovno očita na-kon 2007., da podmetne nogu konkurentima dok oni nose ormare. No primašu koji svira na Mu-zičkom bijenalu Zagreb, u kojemu se izvodi glazba xx. i xxI. stoljeća, nužno je ne samo to da je

1 Priopćenje na predstavljanju istoimene knjige na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Osijeku, 25. travnja 2014.

Ivan Padjen: PRAVO KAO METODA: UZ DUšKO VRBAN METODLOGIJA PRAVA I PRAVNA TEHNIKA (OSIJEK: PRAVNI FAKULTET SVEUČILIšTA JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU, 2013)


138

notalist, i to takav koji čita i nekonvencionalne note, nego i to da je teorijski, odnosno metodo-logijski obrazovan o glazbi. Po istom obrascu, Vrbanova knjiga bit će od male koristi odvjetniku, no nužna pravnom znanstveniku. Da bih pokazao valjanost te ocjene moram prvo ukratko pri-kazati glavni sadržaj i nosive teze nove knjige Profesora Duška Vrbana.

U prvom dijelu knjige autor je zaokupljen općim pitanjima, kao što su to definiranje meto-da i metodologije prava, zatim odnosom teorije i prakse, epistemologijom pravnih i drugih hu-manističkih disciplina, a osvrće se i na probleme istine i pravnog iskustva. Naglašava povezanost znanstvenog pristupa pravu i pravne tehnike, s obzirom na praktično usmjerenje pravnog pozi-va i nerazdruživu povezanost teorije i prakse u pravnoj djelatnosti. Tako sugerira da se stručno-praktični rad pravnika koji su usmjereni na rješavanje konkretnih slučajeva, odnosno na dono-šenje pravnih odluka (sudaca, upravnih službenika, komentatora zakona, zakonodavaca i drugih pravnika) isprepliće s apstraktno-teorijskim uopćavanjima. Ističe, s druge strane, potrebu prav-ne znanosti da bude u stalnom dodiru s problemima pravne prakse, odnosno s radom praktičnih pravnika. Na kraju prvog dijela knjige autor daje sažeti osvrt na povijesni razvoj metodologijskih i filozofijskih pristupa pravu od antike do danas. Navodi pisce i radove o tim problemima u nas, uključujući one u prostoru šire bivše države.

U drugom se dijelu knjige autor ukratko osvrće na pitanje uloge jezika u pravu, koristeći uglavnom radove Nikole Viskovića, dok se u ostalim poglavljima ovog dijela knjige oslanja ponaj-više na sistematizaciju Marijana Pavčnika. Pritom Vrban razlikuje sljedeće metode pravne zna-nosti: dogmatsku, aksiologijsku, sociologijsku, historijsku i poredbenu. Autor nakon prikaza do-gmatske metode upućuje na neka pitanja odnosa logike i logičkog mišljenja u pravnom rasuđi-vanju - što je možda trebao učiniti već u prvom dijelu knjige, uz analizu jezika prava. U poglavlju o sociologijskoj metodi autor ukratko prikazuje teorije koje pravo shvaćaju kao društvenu poja-vu te sažeto prikazuje Weberovu, Iheringovu, Duguitovu, Hauriouvu i Luhmanovu teoriju prava.

U trećem dijelu knjige autor nastoji zaokružiti ključna pitanja koja – po njegovom sudu – pripadaju pravnoj tehnici. Pod naslovom„konkretizacija prava“, navodi prvo uobičajene metode (tehnike) tumačenja po klasičnoj Savignyjevoj sistematizaciji, tj. gramatičku ili jezičnu, logičku, sistematsku i historijsku. Profesor Vrban ističe da, po njegovom sudu, postoje tri modela kon-kretizacije prava, a to su formalno-logički (deduktivni ili supsumcijski), tipologijski i argumenta-tivni. Prikazuje neke od argumenata i toposa, koji su inače podrobnije razrađeni u radovima Ni-kole Viskovića i Žakline Harašić. Daje i kraći prikaz razvoja retorike od antike do kasnijih razdo-blja, kao i osvrt na pokušaj njezine obnove od Chaima Perelmana i Theodora Viehwega. Na kra-ju četvrtog dijela autor se osvrće na pojam hermeneutike te na neke filozofijske probleme tuma-čenja tekstova.

Autor u uvodu u četvrti dio knjige razmatra pravne praznine a potom izlaže neke metodolo-gijske probleme pravnih područja i grana. Analizira sljedeće probleme: tumačenje ustava i spo-rove o zaštiti čovjekovih prava i sloboda; dogmatike i metodike kaznenog prava i kaznenog po-stupka; sistematizaciju, argumentaciju i konkretizaciju građanskog prava; suvremene tendenci-je u razvoju međunarodnog prava; dinamiku trgovačkih odnosa; postojanje i narav mekog pra-va (soft law). Bilo bi korisno da u idućem izdanju knjige obradi dogmatiku i metodologiju uprav-nog i financijskog prava.

Sažeti prikaz nove knjige Profesora Vrbana omogućuje mi da pokažem zašto je ta knjiga i za-što su takve knjige nužne pravnim znanstvenicima. Navest ću tri očita razloga, a to su razumije-vanje, usavršavanje i obrana vlastitog posla.

139

Koliko je razumijevanje cjeline važno pokazuju dometi najboljih stvaralaca. Možda su najbo-lji primjer prve dvije rečenice Johna Stuarta Milla u Sistemu logike (A System of Logic), koje gla-se ovako:

Ova knjiga ne pretendira na to da pruži svijetu novu teoriju intelektualnih djelovanja. Važ-nost knjige, ako je uopće ima, proizlazi iz činjenice da je pokušaj ne da nadomjesti nego da otje-lovi i sistematizira najbolje zamisli koje su bile ili promicane o njezinom predmetu od spekulativ-nih mislioca ili slijeđene od točnih mislilaca u njihovim znanstvenim istraživanjima.

Vrbanova Metodologija prava i pravna tehnika pisana je s nakanom primjetno sličnom netom opisanoj. To je nakana da se prikaže i poveže niz zamisli i postignuća u metodologiji prava, i to u prvom redu onih nastalih u području bivše države od pisaca kao što su to, prije ostalih, Rado-mir Lukić, Nikola Visković i Marijan Pavčnik, u drugome u kontinentalnoevropskome pravnom krugu i u trećemu u angloameričkome. Uspjeh knjige u toj nakani omogućuje da si čitalac posta-vi prije svega pitanja o cjelini pravne znanosti i odnosima njezinih glavnih dijelova. Primjerice, da si postavi sljedeća četiri pitanja.

Prvo, u kojemu su točno odnosu dogmatska, metoda, koja, po Vrbanu (baš kao i po drugi-ma piscima bivše države na koje se oslanja) opravdava svoje predmete, uključujući samo pozitiv-no pravo, na temelju pozitivnog prava, i aksiologijska metoda, koja svoje predmete opravdava, po Vrbanu (i piscima na koje se oslanja) na temelju izvanpozitivnopravnih mjerila? Usuđujem se nagađati da bi se sam Profesor Vrban, koji u prikazu aksiologijske metode navodi i nalaze Ronal-da Dworkina, možda mogao složiti da je analitički teško, a možda i nemoguće razlikovati oprav-danja na temelju pozitivnog prava i ona na temelju izvanpozitivnih mjerila; kao što je, uostalom, po jusnaturalistima analitički nemoguće odvojiti pravo od morala.

Drugo, u kojemu su odnosu pravnohistorijska i dogmatska metoda? Koliko sam uspio raza-brati, Profesor Vrban, drži historiju prava disciplinom koja pripada općoj historiji, baš kao što to nalazi današnja vladajuća njemačka metodologija ili teorija znanosti, naročito Dieter Simon, du-gogodišnji ravnatelj Max Planck instituta za europsku pravnu povijest. Međutim, ako prihvati-mo da suci, upravnici i drugi pravnici koji primjenjuju pravo traže i nalaze izvore, tj. temelje za svoje odluke u sudskoj praksi, historijskopravna metoda pripada i pravnoj znanosti, jer se histo-rijskopravnom metodom nalaze potencijalni izvori prava. Štoviše, da bi se tom metodom moglo iz mnoštvo presuda izabrati potencijalne izvore ta metoda mora biti u najmanju ruku dogmat-ski informirana.

Treće, u kojemu su odnosu sociologijska metoda i historijska metoda? Pretpostavljam da hi-storija daje pojedinačna, a sociologija opća uzročna objašnjenja, tj. na temelju iskustvenih druš-tvenih pravilnosti ili zakonitosti. U svjetlu toga, ako se prihvati stajalište da su pojmovi i sudo-vi društvenih znanosti idealtipovi, koji nemaju istinosnu nego heurističku vrijednost, sva je so-ciologija, baš kao i Weberova, historijska, tj. generalizacija historijskog iskustva čiji su najviši do-meti teorije srednjeg dometa.

Četvrto, u kojemu su točno odnosu tri načina pravnog odlučivanja po Vrbanu (str. 57), tj. de-duktivno, tipologijsko i argumentativno. Nije li tipologijsko odlučivanje izbor izvora prava, tj. osobena metoda na istoj pojmovnoj razini s tumačenjem prava, sistematizacijom prava i dokazi-vanjem činjenica? Ako dogmatsku i aksiologijsku metodu nije moguće razlikovati, da li je mogu-će razlikovati argumentaciju od deduktivnog i tipologijskog odlučivanja? Ako ipak jest, nije li ar-gumentacija primjeren naziv za ukupno pravno rasuđivanje? A ako niti to, nije li primjereni na-ziv za pravno rasuđivanje koje nije deduktivno nego je induktivno i, da upotrijebim izraz Bogda-



140

na Šešića, traduktivno, tj. zaključivanje a simili, a fortiori i a contrario. Ili ja argumentacija napro-sto drugi naziv za tumačenje prava?

Knjige kao što je ova Vrbanova mogu poslužiti i usavršavanju pravnih znanstvenika. Čini mi se da je najveća slabost današnje pravne znanosti, ne samo u Hrvatskoj, u tom da svoje zadaće svodi na primjenu prava, ograničavajući svoju ulogu u stvaranju prava na nomotehniku. Pravni-ci stvaranje prava ostavljaju političarima ili, kao što to i Profesor Vrban navodi na barem jednom mjestu, pravnoj politici – no o njoj se ne izjašnjavaju. Ustezanje Profesora Vrbana da barem pri-kaže u čemu se sastoji pravna politika ili, drugačije i uobičajenije, istraživanje de lege ferenda, znak je da su pravo i pravna znanost profesije. Profesionalce odlikuje to da se proglašavaju nenadlež-nima za svako pitanje koje im se postavi osim za onih nekoliko koja su posebno izučili. Osobita je nezgoda ovog slučaja ne samo to da nema i ne može biti profesionalaca za stvaranje prava nego i to da postoje znanstvenici koji misle da to jesu, iako za pravnu politiku ne mogu biti niti struč-njaci, jer nisu obrazovani u pravu. U takvom okruženju metodologija prava treba pravnim znan-stvenicima omogućiti da u nedostatku boljih postanu stručnjacima, ma koliko slabima, za prav-nu politiku.

Iako knjiga Profesora Vrbana nije pisana kao apologija pravne znanosti, može poslužiti i toj zadaći. Kao što to prvi dio knjige izrijekom naglašava, pa sam u svojemu prikazu sadržaja knjige i ja istakao, knjiga pokazuje da metodologiju prava i metodologiju pravne znanosti nije moguće razlikovati. Taj je nalaz u potpunom suglasju s nalazom najvećeg dijela pravnih znanstvenika u kontinentalnoevropskim i, pogotovo, angloameričkim pravnim porecima, odnosno kulturama. No taj je nalaz u potpunom nesuglasju s nasiljem kojemu su hrvatski pravni znanstvenici podvr-gnuti već pedesetak godina prvo od najglasnijih hrvatskih prirodoslovaca a potom i od naturali-ziranih društvenih znanstvenika, uključujući neke u redovima pravnika. Da pojasnim onima koji ovdje nisu pravni znanstvenici to što svaki hrvatski pravni znanstvenik zna: znanstvene vlasti u ovoj zemlji već pol stoljeća nastoje donijeti propise po kojima se znanstvenost pravnih znanstve-nika ocjenjuje onim istim mjerilima kojima se ocjenjuje znanstvenost prirodnih znanstvenika i znanstvenika u naturaliziranima znanostima o čovjeku.

Dakako, čitalac Vrbanove Metodologije može naći da ta knjiga ne dokazuje konkluzivno da između metodologije prava i metodologije pravne znanosti nema bitne razlike i zašto je nema. Neka mi na kraju bude dopuštena obrana Vrbanova, i to u dva koraka.

Hans Kelsen je razlikovao pravne norme, kao propise koje donose pravni subjekti, i pravna pravila, kao opise pravnih normi koje stvaraju pravni znanstvenici. Pritom je držao da odnosi iz-među pravnih normi ne mogu biti, a odnosi među pravnim pravilima mogu biti logični. H. L. A. Hart je u jednom od svojih posjeta Kelsenu upitao da li razliku pravnih normi i pravnih pravila pokazuje situacija u kojoj zapovjednik logora za ratne zarobljenike na svojemu jeziku izriče na-redbe (pravne norme?), a prevodilac ih prevodi na jezik zarobljenika (pravna pravila?). Kelsen je, navodno, odgovorio: ne, da bi razumjeli o čemu je riječ čitajte Lotzea. Potonji je bio slavni filo-zof, znanstvenik i nastavnik kasnoga xIx. stoljeća. Zapisavši taj Kelsenov savjet Hart je nadopi-sao: „Nisam čitao Lotzea“.

Hartov propust da si razjasni problem čije rješenje rasvjetljuje i odnos metodologije prava i metodologije pravne znanosti može izgledati kao naprosto još jedan primjer pravničke lijeno-sti da se istraže filozofijski temelje pravničkog posla. Da nije riječ o lijenosti, i samo pravničkoj, može pokazati anegdota o prvom susretu, na prijelazu iz prve u drugu polovinu xx. stoljeća, istočnoevropskih filozofa, koji su svi bili ex officio (danas bi se kazalo: by default) marksisti, i za-padnoevropskih filozofa, koji se nisu tako svrstavali. Profesor Ernst Topitsch, zapadnonjemački

141

filozof koji je bio domaćin susreta, bio je predložio okupljenima da prvo pokušaju naći to što im je zajedničko te predložio da to bude sljedeći sud, odnosno iskaz: „Svi se sudovi, odnosno iska-zi dijele u opise i propise“. Tamo prisutni zagrebački filozof Gajo Petrović odgovorio je na taj To-pitschev prijedlog pitanjem koje je nesumnjivo filozofijsko, jer se tiče cjeline, pa ga stoga postav-ljam već tridesetak godina svojim brucošima. Nema potrebe da Vam to pitanje prepričavam jer ste ga nesumnjivo već pogodili. Ako kojim slučajem niste, bit će Vam još i lakše od onih koji su ga pogodili shvatiti zašto Profesor Vrban nije jasnije objasnio zašto nije moguće razlikovati meto-dologiju prava i metodologiju pravne znanosti.


143

Izv. prof. dr. sc. Mario Vinković Pravni fakultet u Osijeku

Mario Vinković: PRIKAZ ZBORNIKA RADOVA „PERSPEKTIVE ANTIDISKRIMINACIJSKOG PRAVA“, UREDNIKA ŽELJKA POTOČNJAKA, IVANE GRGUREV I ANDREE GRGIĆ, PRAVNI FAKULTET SVEUČILIšTA U ZAGREBU, ZAGREB, 2014.

PRIkAz zBoRnIkA RADovA „PeRsPekTIve AnTIDIskRIMInAcIJskog PRAvA“, UReDnIkA žeLJkA PoTočnJAkA, IvAne gRgURev I AnDRee gRgIć, PRAvnI fAkULTeT sveUčILIšTA U zAgReBU, zAgReB, 2014.

U nakladi Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, početkom 2014. godine, objavljen je zbornik radova „Perspektive antidiskriminacijskoga prava“, urednika i koautora Željka Potočnja-ka, Ivane Grgurev i Andree Grgić. Na više od 300 stranica teksta, popraćenog s 1057 bilježaka/fu-snota, autori zastupljeni u Zborniku sublimiraju rezultate istraživanja prezentiranih na među-narodnom znanstvenom skupu „Perspektive antidiskriminacijskoga prava“, održanom na Prav-nom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu krajem listopada 2012. godine.

Zbornik strukturno obuhvaća deset radova fokusiranih na različita područja jednakog tre-tmana i zabrane diskriminacije u nacionalnom i europskom kontekstu.

U radu „Osnovni pojmovi i koncepcije o zabrani diskriminacije u radnom pravu“, autora Željka Po-točnjaka i Andree Grgić, analizira se koncepcija antidiskrimninacijskog zakonodavstva kroz fo-kus nacionalnih, međunarodnih i europskih pravnih izvora. Rad ima uvodnu i stožernu funkci-ju u strukturi Zbornika, jer determinira složenu normativnu arhitekturu i osnovne pojmove an-tidiskriminacijskog zakonodavstva. Autori polaze od osvrta na povijesni razvoj hrvatskog anti-diskriminacijskog zakonodavstva, od 1995. godine, preko članstva Republike Hrvatske u Vijeću Europe i obveza preuzetih nizom ratificiranih i prihvaćenih međunarodnih izvora, sve do znače-nja koje primarno i sekundarno zakonodavstvo, ali i bogata sudska praksa Suda Europske uni-je imaju na navedeno područja od trenutka našeg punopravnog članstva u složenoj supranacio-nalnoj tvorevini. Ništa manje važna jest i praksa Suda za ljudska prava Vijeća Europe u uvjetima iznimno siromašne i insuficijentne nacionalne judikature. Raščlanjujući pojmove izravne i ne-izravne, pozitivne i negativne diskriminacije, diskriminacije stricto sensu i lato sensu, kvalificira-nih oblika diskriminacije, pozitivnih mjera, uznemiravnja i spolnog uznemiravanja, propuštanja razumne prilagodbe, segregacije, viktimizacije, jednake plaće za jednak rad i rad jednake vrijed-nosti, ali i pitanja procesne prirode, autori promatraju interpretacijske dosege značajne sudske prakse spomenutih europskih sudova, ali i dostupne nacionalne judikature. Sadržajnom struk-turom, ali i jasnim napomenama uz tekst, rad sažima iskustva i zaključke dugogodišnjih istraži-vanja autora u području antidiskriminacijskog zakonodavstva.

Senad Jašarević u radu „Antidiskriminaciono pravo Srbije u oblasti rada i standardi Evropske uni-je“, donosi pregled antidiskriminacijskog prava Srbije u razdoblju od kreiranja normativnog okvi-ra 2006. godine do recentnih zakonskih rješenja. Osnovna je poteškoća postojećeg pravnog okvi-ra njegovo nezaživljavanje u praksi, kako zbog bitno drukčijeg lokalnog mentaliteta, koji se zna-čajno razlikuje od onoga koji je utjecao na europski pravni okvir, koji nedvojbeno predstavlja ob-veznu matricu i conditio sine qua non u eurointegracijskim nastojanjima Srbije, tako i činjenice da je nacionalno zakonodavstvo nastalo kao rezultat „legalnog fetišizma“. Ništa manje važni razlozi koji značajno opstruiraju funkcioniranje postojećeg pravnog okvira su, ističe autor inter alia, ne-


144

dovoljna sudska zaštita, pravni formalizam i prisutni stereotipi. Nedvojbeno, Srbija je najvećim dijelom harmonizirala nacionalno antidiskriminacijsko zakonodavstvo s europskim i međuna-rodnim standardima, ali se nalazi pred izazovima implementacije postojećih zakonskih rješenja u funkciji ostvarivanja stvarne i učinkovite zaštite od diskriminacije u području radnih odnosa.

Rad „Zabrana diskriminacije u radnom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini“, autora Mehmeda Hadžića, sažima iskustva problematike zabrane diskriminacije u pravnim izvorima koji se prim-jenjuju na razini cijele Bosne i Hercegovine – Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o zabra-ni diskriminacije. Autor ne zapostavlja ni entitetske propise Federacije Bosne i Hercegovine, Re-publike Srpske i Distrikta Brčko važne u kompleksnoj horizontalnoj i vertikalnoj isprepletenosti pravih propisa i standarda kao posljedice složene ustavne arhitekture Bosne i Hercegovine. Pose-ban naglasak uočava se i u pogledu raščlambe propisa koji se primjenjuju na zaposlene u insti-tucijama Bosne i Hercegovine.

Dubravka Šimonović radom „Razvoj i sinergije globalne CEDAW konvencije i regionalne europ-ske Istanbulske konvencije kao instrumenata za uklanjanje diskriminacije i nasilja nad ženama“ gov-ori o kompatibilnosti i preklapanju spomenutih konvencija globalnog i regionalnog značenja u borbi protiv rodne diskriminacije i sprječavanja nasilja nad ženama kao oblika kršenja ljudskih prava i diskriminacije. Sinergija koja je uspostavljena između CEDAW konvencije i Istanbulske konvencije nedvojbeno će, ocjenjuje autorica, ojačati nakon stupanja na snagu Istanbulske kon-vencije i uspostave ekspertnog tijela za praćenje njezine primjene (GREVIO odbora) kao region-alnog pandana CEDAW Odboru u funkciji zaštite ljudskih prava žena na globalnoj i regionalnoj europskoj razini.

Rad „Ravnopravnost spolova u kontekstu fleksibilnih oblika rada“, autorice Andrijane Bilić, pred-stavlja zanimljivu i inovativnu znanstvenu analizu problema interpretacije i implementacije fleksibilnih oblika rada prilagođenih osobama s obiteljskim odgovornostima, koji posljedično re-zultiraju spolnom segregacijom u državama članicama Europske unije. Ne manje važno, autor-ica posebnu pozornost posvećuje preispitivanju fleksibilnih oblika rada u nacionalnom kontek-stu. Rodna segmentiranost tržišta rada iskorištava specifične uvjete ženskog dijela radne pop-ulacije, a fleksibilizacija tržišta rada istodobno postavlja nove izazove za žene koje su, general-no promatrano, podložnije lošijim radnim uvjetima. Autorica stoga inter alia zaključuje da rodno osviještene politike fleksigurnosti trebaju uključiti family friendly pristup, ali i predvidivost or-ganizacije radnog vremena kao bitnih preduvjeta za uključivanje radnika s obiteljskim odgovo-rnostima na tržište rada. Pored toga, uloga medija, socijalnih partnera, savjetovališta za razvoj karijera, učinkovita institucionalna zaštita, feministički diskurs i think-thank aktivnosti također su važni elementi ostvarivanje učinkovitog, balansiranog i složenog mehanizma temporalne fleksibilnosti koja neće poticati i/ili kreirati spolnu diskriminaciju.

Ivana Grgurev radom „Diskriminacija trudnih radnica: kako uspješno pomiriti trudnoću sa zahtjevi-ma tržišta?“ analizira diskriminirajuće učinke pozitivne diskriminacije žena u vrijeme posebnog biološkog stanja trudnoće, kao i onih koje su nedavno rodile i/ili doje, s motrišta nužne pomirbe stanja trudnoće, ali i razdoblja roditeljstva, s interesima tržišta rada. Uspješno rješavanje nao-ko suprotstavljenih interesa trudnih žena i poslodavca, važno je ne samo s personalne, odnos-no osobne i obiteljske razine, te iz perspektive poslodavaca, već i zbog značajnih reperkusija na društvo u cjelini. Autorica jasno diferencira potrebu iznalaženja optimalnih rješenja koja neće imati diskriminirajući učinak, odnosno koja neće biti utemeljena na principu normativne reg-ulacije bazirane na sintagmi „manje je više“. Važno je anticipirati da normativna regulacije ne smije biti bazirana na tranziciji iz jedne u drugu krajnost, iz statusa majke odgajateljice u majku

145

isključivog subjekta tržišta rada, već na jamstvu slobode i autonomije pojedinca od normativnih rješenja zakonodavca i provoditelja normi, zaključuje Grgurev. Pomnom analizom rodiljnog i roditeljskog dopusta u nacionalnom, europskom i međunarodnom kontekstu, autorica pro-matra diskriminirajuće učinke dugih razdoblja rodiljnog dopusta u državama koje su, koristeći načelo supsidijarnosti, minimume iz relevantnih direktiva pretvorile u relativno duga razdoblja izbivanja s tržišta rada. Iznimno je važna i znanstveno neophodna argumentacija utemeljena na uočenim manjkavostima i nedostatnoj jasličkoj mreži u Republici Hrvatskoj, kao i interpretacija recentne prakse Suda Europske unije u nacionalnom kontekstu i praksi. Rad znanstvenim pris-tupom i kvalitetom staje uz bok najrelevantnijim inozemnim znanstvenim izvorima.

„Izuzeci i opravdanja kod zabrane diskriminacije“ rad je u kojem Potočnjak i Grgić analiziraju ra-zloge za isključenje protupravnosti u antidiskriminacijskim sporovima u području rada i socijal-nog osiguranja. Raščlanjujući opći antidiskriminacijski okvir u Republici Hrvatskoj i novelu Za-kona o suzbijanju diskriminacije iz 2012. godine, autori argumentirano kritiziraju odstupanja od ustavnog jamstva „razmjernosti u ograničavanju temeljnih prava i sloboda“, prisutna u spome-nutoj noveli i utemeljena isključivo na relevantnim direktivama Europske unije, uz istodobno za-postavljanje nacionalnih ustavnih okvira i relevantne prakse Suda za ljudska prava i Suda Europ-ske unije. Insuficijentnost postojećih rješenja trebalo bi stoga nadomještati istodobnom prim-jenom standarda iz čl. 16. Ustava Republike Hrvatske kao temelja općeg načela razmjernosti, ali uz nužno i pažljivo razlikovanje podjele suverenih prava između RH i EU te akceptiranja važnosti i uloge Protokola 12 uz EKLJPTS. Znanstvenom raščlambom, razinom umovanja i apstraktnog mišljenja rad predstavlja izravan znanstveni doprinos hrvatskoj antidiskriminacijskoj literaturi.

Antonija Petričušić radom „Kako osigurati opstanak „Ostalih“: dokidanje institucionalne diskrim-inacije u Bosni i Hercegovini” kritizira postojeća rješenja konsocijacijske demokracije u Bosni i Her-cegovini, utvrđena Daytonskim mirovnim sporazumom, kao i odjeke presude Sejdić i Finci Eu-ropskog suda za ljudska prava. Potonja, unatoč postojećim ustavnim rješenjima, nalaže zabra-nu diskriminacije građana Bosne i Hercegovine, koji nisu ili se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda – „Ostalih“ (temeljem slova Ustava Bosne i Hercegovine), u pristupu najvišim državnim dužnostima. Treba li stoga presudu ESLJP, kroz fokus promišljanja Josepha Marka, promatrati kao nužnost proširivanje koncepta kolektivne jednakosti konstitu-tivnih naroda i na manjinske kolektivitete, odnosno posljedično kao nužan korak k suštinskim izmjenama Ustava u uvjetima krhke stabilnosti postkonfliktne Bosne i Hercegovine? Rad kroz sociopravni diskurs predstavlja izravan prinos hrvatskoj znanstvenoj literaturi koja oskudije-va znanstveno utemeljenom kritikom neučinkovitosti institucionalnog i normativnog okvira Bosne i Hercegovine.

Radom „Pravo Europske unije u borbi protiv diskriminacije Roma: kojim putem naprijed?”, Tena Šimonović Einwalter, analizira do koje mjere Direktiva 2000/43/EZ postavlja učinkoviti okvir za suzbijanje diskriminacije temeljem rasne i etničke pripadnosti kad su u pitanju Romi kao najdis-kriminiranija etnička skupina u Europskoj uniji. Zbog nedostatnog okvira zaštite, promoviranog Direktivom 2000/43/EZ, Autorica, kad su u pitanju problemi s kojima se specifično suočavaju Romi, promišlja kako o nužnosti veće zakonodavne inicijative država članica na nacionalnim ra-zinama, tako i o mogućoj supranacionalnoj zakonodavnoj aktivnosti u smjeru donošenja direk-tive koja bi se specifično odnosila na romsku populaciju.

U posljednjem radu znakovita naslova „Izazovi suvremenog antidiskriminacijskog prava – sv-jetlo na kraju tunela?”, Snježana Vasiljević, u uvjetima metodološke i konceptualne krize prim-jene antidiskriminacijskog zakonodavstva pred nacionalnim sudovima, usporednom analizom

Mario Vinković: PRIKAZ ZBORNIKA RADOVA „PERSPEKTIVE ANTIDISKRIMINACIJSKOG PRAVA“, UREDNIKA ŽELJKA POTOČNJAKA, IVANE GRGUREV I ANDREE GRGIĆ, PRAVNI FAKULTET SVEUČILIšTA U ZAGREBU, ZAGREB, 2014.


146

suvremenog antidiskriminacijskog zakonodavstva pokušava promišljati način moguće transfor-macije pojedinih antidiskriminacijskih koncepata američkog pravnog sustava i europskog an-tidiskriminacijskog okvira u pravni sustav Republike Hrvatske. To poglavito stoga što je proces europeizacije i reforme hrvatskog pravosuđa u diskriminacijskim stvarima iznimno spor. U ana-lizi se dominantno bazira na analizi problema spolne diskriminacije u širem smislu, ali ne zapos-tavlja ni druge aktualne probleme diskriminacije u hrvatskom društvu i Europskoj uniji. Posebna je vrijednost rada u znanstveno utemeljenoj analizi malobrojne nacionalne sudske prakse u dis-kriminacijskim predmetima, kao i kritička raščlamba „neočekivanih“ i/ili kontroverznih sudskih odluka. Samo objavljivanjem i dostupnošću sudskih odluka akademskoj zajednici i praktičarima, kao i njihovom kritičkom percepcijom i reevaluacijom, moći će se govoriti o razvoju i prevlada-vanju konceptualne krize domicilnog antidiskirminacijskog zakonodavstva pro futuro. Rad pred-stavlja vrijedan znanstveni doprinos promišljanju antidiskriminacijskih koncepata kroz socio-pravni i pravno-filozofski diskurs.

Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa „Perspektive antidiskriminacijskog pra-va“ sažima teorijske i praktične probleme antidiskriminacijskog zakonodavstva i načela jednakog tretmana Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Kroz fokus sudskih judikata nacio-nalnih sudova, (ne)usklađenosti rješenja lege lata i suodnos s recnetnom praksom Suda Europ-ske unije i Europskog suda za ljudska prava Vijeća Europe, autori zastupljeni u Zborniku produ-bljuju postojeće teorijske postavke i preispituju granice percepcije, ali i interpretacijskog poten-cijala jednog od temeljnih načela suvremenih demokratskih društava. Nedvojbene znanstvene kvalitete, pisan jednostavnim jezikom i policentričnom strukturom sadržaja, Zbornik je nami-jenjen kako pravnim stručnjacima, tako i praktičarima koji tragaju za odgovorima o važnosti, kompleksnosti i funkcionalnoj primjeni postojećih antidiskriminacijskih standarda.

147


UPUTsTvA AUToRIMA

Pravni vjesnik preferira radove do 30 stranica, zajedno s popisom literature (bibliografijom).Radovi trebaju biti pisani na formatu A4, s jednostrukim proredom (uključivo fusnote i re-

ference), širim marginama i konsekutivno numeriranim stranicama. Na prvoj stranici treba pi-sati ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj autor radi, e-mail adresa, telefon, i na-slov rada. O detaljnijem izgledu rada molimo pogledati uputstva za pisanje radova na web stra-nici http://vjesnik.pravos.hr. Sažetak kojeg se prilaže na hrvatskom i engleskom jeziku, na 10-15 redaka iznosi svrhu rada, metodologiju, rezultate i zaključak. Potrebno je navesti i ključne riječi na hrvatskom i engleskom jeziku.

Objavljuju se oni radovi koji su pozitivno ocijenjeni. Ti se radovi kategoriziraju kako slijedi:• izvorni znanstveni rad (sadrži dosad još neobjavljene rezultate izvornih• znanstvenih istraživanja);• prethodno priopćenje (sadrži rezultate novih istraživanja na projektima u tijeku, i ne

mora imati dovoljno pojedinosti koje bi omogućavale provjeru kao kod izvornih znan-stvenih radova. Takovi radovi zahtijevaju brzo objavljivanje.);

• pregledni članak (daje sažet i kritički prikaz stanja i trendova određenog područja, a popraćen je iscrpnim popisom literature iz kojeg je vidljiv doprinos autora tome po-dručju.);

• stručni članak (ne mora biti vezan uz izvorno istraživanje, već daje prijedloge za pri-mjenu rezultata prethodnih znanstvenih istraživanja.);

• izlaganje sa znanstvenog skupa (treba biti koncipirano kao cjelovit članak, i objavljuje se samo ako već nije objavljeno kao referat u zborniku dotičnog skupa.)

Odluku o kategorizaciji donosi Uredništvo na temelju prijedloga dvaju anonimnih recenzenata.Šalju se tri primjerka na papiru, a istovjetna se kopija šalje i u elektroničkoj formi - na CD-u

ili disketi, u Microsoft Word DOC ili PDF formatu.

Prilozi se šalju na adresu:

PRAVNI VJESNIK – UREDNIŠTVOPRAVNI FAKULTET OSIJEKS. Radića 1331000 Osijek

e-mail: [email protected]


148

AUTHoR gUIDeLInes

Pravni vjesnik has a strong preference for articles of fewer than 30 pages, including literature (bibliography). They should be accompanied by an abstract of 100-150 words in length. Articles are published in Croatian language, but we are also glad to receive manuscripts in English, German and French language. Articles written in language other than Croatian will not be language edited and it is the responsibility of the authors to maintain the language level suitable for international readers.

All contributions should be submitted in the Pravni vjesnik's house style. Please refer to style sheet. In particular, footnotes should be numbered sequentially throughout the text and should appear at the bottom of the page. Authors are asked to keep footnotes as short as possible and to make cross-references within the text as sparingly as possible.

Received articles will be double-blind reviewed. Comments by the reviewers will be forwarded to the authors via e-mail, in case some modifications are needed before publishing. The authors will be required to make these changes and re-submit the article for publishing in due time (notification of the deadline will be provided).

Submissions:Manuscripts may be submitted in any of two ways. We prefer electronic submissions. We also

accept submissions by mail at the addresses below. Manuscripts submitted by post (3 copies) should be accompanied by a manuscript on CD preferably in Word, together with the author's affiliation, address and e-mail address. We regret that manuscripts cannot be returned.

PRAVNI VJESNIK – EDITORIAL BOARDPRAVNI FAKULTET OSIJEKS. Radića 1331000 OsijekCroatiae-mail: [email protected]

149


PozIv nA PReTPLATU

Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, S. Radića 13, Osijek, tel: (031)224-500, ž.r. br.2340009-110063962.

Obraćajući se znanstvenoj i stručnoj javnosti Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Stro-ssmayera u Osijeku slobodan je izvijestiti o redovitom izlaženju znanstveno-stručnog časopi-sa pod nazivom PRAVNI VJESNIK - časopis za pravne i društveno-humanističke znanosti. Na-mjera je Fakultetskog vijeća bila i ostala da časopis objavljuje znanstvene, stručne i druge rado-ve koji udovoljavaju visokim standardima, neovisno potječu od nastavnika Fakulteta ili drugih suradnika.

Slijedom toga pozivamo znanstveno-stručnu javnost na suradnju, a zainteresirane pravne osobe i pojedince na pretplatu. Pozivajući se na pretplatu slobodni smo vas obavijestiti da časo-pis izlazi u četiri broja godišnje po cijeni od 120,00 kn za pravne i fizičke osobe te 80,00 kn za studente.

Naziv i adresa naručitelja (za fizičke osobe ime i prezime)

.........................................................................................................................................................

.........................................................................................................................................................(Mjesto)

.........................................................................................................................................................(Ulica i kućni broj i broj pošte)

............................................................ ........................................................(Mjesto) (Datum)

NARUDŽBENICAkojom se neopozivo pretplaćujem na časopis PRAVNI VJESNIK za _________ godinu.

Ukupno kompleta .................... po cijeni od 120,00 kn

.......................................................... Potpis ovlaštene osobe