UVOD

Razvoj svjetske ekonomije karakterišu ubrzani procesi internacionalizacije i globalizacije poslovanja. Nacionalne granice su postale preuzak okvir za obavljanje ekonomskih aktivnosti, a uslovi međunarodne razmjene postaju sve liberalniji. Orjentacija samo na domaće tržište sasvim sigurni ne može biti garancija dugoročnog uspjeha, poslovna saradnja sa inostranstvom postaje sve više imperativ uspješnog poslovanja i razvoja preduzeća.

Najznačajniji subjekt međunarodnog poslovanja su multinacionalna preduzeća. Ne postoji jedinstvena definicija ovih preduzeća, tako da uopšteno možemo reći da se pod pojmom „multinacinalnih preduzeća“ podrazumjeva pravni subjekt koji se sastoji od matičnog preduzeća i njegovih podružnica (filijala, afilijacija) u inostranstvu.

Motivi razvoja multinacionalnih preduzeća su različiti, to može biti isključivo želja za maksimiziranjem profita, širenjem tržišta, ili obezbjeđenjem savremene tehnologije i optimalne veličine ekonomije poslovanja. Rizik je jedan od ključnih ograničavajućih faktora međunarodne razmjene. Od zemlje do zemlje razlikuju se kultura, običaji, računovodstveni sistemi, poreski sistemi, stopa inflacije, izvori snadbijevanja novcem, državna regulativa, a samim tim i uslovi poslovanja.

Oporezivanje multinaciponalnih kompanija je vrlo složeno zbog različitih poreskih propisa od zemlje do zemlje, kao i zbog različitog tretiranja stranih ulaganja. Svaka zemlja oporezuje dobit strane kompanije koja posluje u toj zemlji, a vrste nametnutih poreza se razlikuju. Neke zemlje čine razliku između dobiti koja se dijeli dioničarima i neraspodijeljene dobiti, tako da niže oporezuju raspodijeljeni dohodak. Vlade mane razvijenih zemalja i zemalja u tranziciji često propisuju poreske stope koje su niže nego što je to slučaj u razvijenim zemljama, i daju određene poreske olakšice kako bi pomogle razvoj privrede i privukle strani kapital. Ove zemlje karakteriše i velika stopa nezaposlenosti i niska cjena radne snage, te nepostojanje određenih zakona koji se odnose na zaštitu prirodne sredine.

1

1. OPOREZIVANJE RAZLIČITIH STRANIH IZVORA DOHOTKA

Ograničenost nacinalnog tržišta je jedna od glavnih prepreka daljem razvoju velikih preduzeća, te je stalna njihova tendencija da svoja djelovanja prenesu ili prošire van nacinalnih granica. Privrede različitih zemalja se sve više integrišu kroz proces međudržavnog transfera roba, kapitala, tehnologije, ljudi i usluga. Proizvodnja se sve više obavlja na globalnom nivou, pri čemu se koriste dijelovi koji potiču iz svih krajeva svijeta. Oznaka na kompjuteru ili automobilu „Made in USA“ ili „Made in Koreja“ može da znači samo da je na tom mjestu proizvod sklopljen. Dio koji predstavlja „dodatu vrijednost“ ili dio ukupnih troškova radne snage nastalih u navedenoj zemlji može da bude relativno mali.1

Ulazak i poslovanje na inostranom tržištu podrazumjeva temeljnu i serioznu analizu ekonomskog, pravnog, političkog i kulturnog okruženja. Na odluku da strano lice izvrši direktne investicije u neku zemlju utiče mnoštvo faktora kao što su: očekivani profit, visina rizika funkcionisanje pravosudnog sistema itd.. Svaka strategija ulaska na inostrano tržište nosi sa sobom različit nivo kontrole, rizika, samostalnosti. Visina rizika se najbolje može sagledati kroz političku stabilnost zemlje uvoznice kapitala, i njenu stopu inflacije.

Porezi direktno ili indirektno utiču na mnoge poslovne odluke. Svojom poreskom politikom državna i lokalne vlasti snažno utiču na ponašanje preduzeća i njihovih vlasnika. Preduzeća nastoje da minimiziraju svoje poresko opterećenje te će s toga iskoristiti sve pogodnosti olakšica i kredita koje zakon dopušta. Porez takođe u velikoj mjeri utiče na profit i tok gotovine, pa je samim tim i značajna determinanta u procesu investicionog odlučivanja. Različite forme poslovanja preduzeća se različito oporezuju, ne samo od zemlje do zemlje, već i u okvirima iste zemlje.

Na osnovu prethodno rečenog možemo zaključiti da oporezivanje utiče na izbor:

- lokacije početih investicija,- forme poslovanja, kao što su izvoz ili uvoz, licencni aranžmani, prekomorske

investicije,- pravne forme novog preduzeća, kao što su filijala ili supsidijar,- metode finansiranja, kao što su interni ili eksterni izvori finansiranja ili

emisija akcija i- metode utvrđivanja transfernih cijena.2

1 „Ekonomija javnog sektora“, Džozef E. Stiglic, Beograd, 2004, str. 6842 “Računovodstvo trgovinskih preduzeća“, Dr Radojko Lukić, Beograd, 2008, str. 491

2

1.1. ALTERNATIVE POSLOVANJA NA INOSTRANOM TRŽIŠTU

Postoje različite strategije ulaska i poslovanja na inostranom tržištu, tj. domaće preduzeće može ostvariti profit u inostranstvu na različite načine. Sandhausen zagovara pristup koji razlikuje tri osnovne strategije ulaska na inostrano tržište: izvoz, zajednički poduhvati i formiranje vlastitog preduzeća u inostranstvu.3

Izvoz roba i usluga – Foreign sales corporation

Motivi koji utiču da preduzeće posluje na inostranom tržištu putem izvoza proizvoda i usluga su različiti. Jedan od motiva koji je godinama bio prisutan u praksi bosanskohercegovačkih izvoznika, jeste ostvarivanje deviza radi uvoza.4 U uslovima nestašice deviznih sredstava, kao imperativ se nameće plasman proizvoda na inostranom tržištu, te po tom osnovu obezbjeđivanje deviznih sredstava, za plaćanje neophodnih komponenata u procesu reprodukcije. Takođe jedan od osnovnih motiva izvoza jesu rast i razvoj preduzeća, te povećanje prometa. Zasićenost domaćeg tržišta uslovljava plasman na inostrano tržište kako bi se obezbjedilo adekvatno korišćenje proizvodnih kapaciteta. Jaka konkurencija na svjetskom tržištu traži stalnu cjenovnu konkurenciju. Pored navedenog kao motivi izvoza mogu se javiti i skraćivanje vremena amortizacije troškova istraživanja i razvoja, produžavanje životnog ciklusa proizvoda, podjela rizika itd.

Ostvareni dohodak po osnovu roba i usluga se oporezuje kada je zarađen. Ovaj koncept se primjenjuje u svim zemljama svijeta. SAD stimulišu izvoz na taj način što oslobađaju značajan dio oporezivog dohotka svojih kompanija koje posluju u formi strane prodajne korporacije. Ako je korporacija kvalifikovana kao strana prodajna korporacija, ona doznačava matičnoj kompaniji dividendu, a 15% izvozne zarade je izuzeto iz oporezivog dohotka američke kompanije.

Strana filijala - Foreign branch,

je uži organizacioni dio matične kompanije koji posluje u inostranstvu bez svojstva pravnog lica. Dohodak (ili gubitak) strane filijale se uključuje u oporezivi dohodak matične kompanije.

Strani supsidiar – Foreign supsidiar,

3 „Zbornik radova , Broj 2“, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Ekonomski fakultet Brčko, Brčko, 2004, str. 146 4 “Osnovi međunarodnog marketinga”, Dr Mustafa Sinanagić, Tuzla, 1998, op. cit. str. 93-94

3

je organizacioni dio matične kompanije koji posluje u inostranstvu sa svojstvom pravnog lica. On nastaje kada multinacionalno preduzeće kupuje ili formira novu korporaciju u stranim zemljama, kao supsidiaran dio (podružnica). Ostvareni dohodak kontrolisane strane filijale se reinvestira u okviru nje ili se doznačava matičnoj kompaniji kao dividenda. On je oporeziv na nivou matične kompanije ili odložen porez, sve dok se ne doznači kao dividenda matičnoj kompaniji.

Odlučujuće činjenice kod utvrđivanja poreske jurisdikcije u međunarodnom poreskom pravu su: rezidentstvo i izvor dohotka. Rezident se može utvrditi na osnovu mjesta registracije, tj. na osnovu mjesta iz koga se obavlja efektivna kontrola i uprava korporacije, poreskog obveznika. Ovu činjenicu za određivanje svojstva rezidentstva koristi najveći broj zemalja. Preduzeće nerezident je takođe obveznik poreza na dobit preduzeća ali samo za onaj dio dobiti koji ostvari u zemlji u kojoj ima svojstvo nerezidenta.

Izvor dohotka označava teritoriju na kojoj je dobit ostvarena i rijetko se koristi kao odlučujuća činjenica za određivanje obveznika ovog poreza (u primjeni je uglavnom u zemljama Latinske Amerike). Brstr181

Po tehničkom terminu američkog poreskog zakona, kontrolisana strana korporacija je kompanija sa više od 50% prava glasa američkih akcionara. Strane kompanije imaju mnogo akcionara Amerikanaca, isto kao što i mnoge američke kompanije imaju mnogo stranih akcionara. Najveći pojedinačni akcionar u najvećoj američkoj banci državljanin je Saudijske Arabije.5 Više od 50% nekih američkih kompanija posjeduju stranci. To da je kompanija američka znači samo da joj je zvanično sjediše u Sjedinjenim Američkim Državama, tj. da je u njima registrovana, a ne da je posjeduju Amerikanci, i da veći dio svoje proizvodnje obavlja u Americi. Američki akcionar je američka osoba ili kompanija sa 10% ili više prava glasa kontrolisane strane korporacije.

Prema američkom poreskom zakonu kod kontrolisane strane korporacije strani izvor dohotka američkog investitora se dijeli na: akivan dohodak i pasivan dohodak.6

Aktivan dohodak je onaj koji se ostvaruje aktivnim vršenjem biznisa, dok je pasivan dohodak (subpart F income) onaj koji se stvara vršenjem drugih aktivnosti (dohodak holding kompanije (kamata,renta, dividenda), dohodak od prodaje i usluga).

Pasivan dohodak se obično ostvaruje vršenjem poslovanja u zemljama poreskog raja. Zemlja poreskog raja (tax-haven country) je zemlja sa nižom poreskom stopom ili bez oporezivanja stranog izvora dohotka. Multinacionalne kompanije nastoje da koncentrišu gotovinu u zemlji poreskog raja i da je koriste za globalnu ekspanziju. Matična kompanija formiranjem supsidijara u zemlji poreskog raja sklanja dohodak od oporezivog dohotka, tj. nastoji da minimizira ukupni oporezivi dohodak.

5 „Ekonomija javnog sektora“, Džozef E. Stiglic, Beograd, 2004, str. 6856 “Računovodstvo trgovinskih preduzeća“, Dr Radojko Lukić, Beograd, 2008, str. 494

4

2. TRANSFERNE CIJENE

Pod transfernom cijenom se podrazumjeva cijena isporuke roba ili usluga od strane matične kompanije stranim filijalama ili između njih samih. U pitanju su cijene faktora proizvodnje odnosno sredstava i usluga koje se ostvaruju u transakcijama između povezanih lica.7 U najvećem broju slučajeva radi se o cijenama koje su različite od onih koje bi se ostvarile na otvorenom tržištu između nepovezanih lica (princip „van dohvata ruke“). Sa poreske tačke gledišta postojanje transfernih cijena ima za cilj smanjenje poreskog tereta kod svih povezanih lica. Međutim pored navedenog transferne cijene takođe imaju i za cilj da utiču i na to da se izbjegne uticaj na transfer tehnologije, korišćenje prava intelektualne svojine, pružanje tehničke pomoći i dr.

Povezanim licem se smatra svako lice (preduzeće)koje na posredan ili neposredan način učestvuje u upravljanju, kontroli ili kapitalu drugog preduzeća, odnosno ima značajan uticaj na njegove odluke. Transferna cijena bi po pravilu trebalo da bude optimalna međutim ona je uvijek arbitrarna (proizvoljna, svojevoljna), zbog različitog oporezivanja od zemlje do zemlje. Ona je takođe arbitrarna i iz konkurentskih razloga kao i zbog restrikcije toka dividendi.

Značaj transfernih cijena u poslovanju multnacionalnih preduzeća je veliki. One utiču na procjenu performansi i optimalni porez na dohodak.8

Procjena performansi divizija multinacionalnih kompanija se vrši na bazi dohotka i prinosa od kapitala. Visoka transferna cijena povećava dohodak prodajne divizije, dok s druge strane niža transferna cijena povećava dohodak kupovne divizije. U multinacionalnom preduzeću problem transfernih cijena se pojavljuje kada ih utvrđuje matično preduzeće. Matično preduzeće može da utiče na vrijednost dohotka i prinosa od kapitala, i da ih usmjerava u željenom pravcu.

Multinacionalno preduzeće može putem transfernih cijena da utiče i na željeni optimalni porez na dohodak, na taj način što prenosi troškove u visoko poreske zemlje, a prihode u nisko poreske zemlje. Ako je ista poreska struktura svih zemalja transferne cijene će biti utvrđene nezavisno od poreza na dohodak.

Pri foirmiranju transfernih cijena može se koristiti nekoliko metoda: metoda nekontrolisanih cijena, metoda reprodajne cijene i metoda troškovi-plus.9 Metoda nekontrolisanih cijena je u osnovi tržišna cijena. Metoda reprodajne cijene predstavlja prodajnu cijenu reprodavca umanjenu za iznos marže. Metoda troškovi-plus predstavlja formiranje transferne cijene na bazi troškova. Pored navedenih metoda transferna cijena

7 „Fiskalna ekonomija“, Dr Božidar Raičević, Beograd, 2004, str. 1868 “Računovodstvo trgovinskih preduzeća“, Dr Radojko Lukić, Beograd, 2008, str. 4859 Isto, str 486

5

se može utvrditi ugovaranjem, tj. metodom pogodbe, ako se iz nekih razloga ne može nekom od prethodno navedenih metoda. U praksi multinacionalna preduzeća sve više prihvataju formiranje transfernih cijena metodom tržišnih cijena.

Ogromni troškovi i mpgućnost sporova povezanih sa sistemom transfernih cijena u Americi doveli su do zalaganja za jedinstven poreski sistem na osnovu kojeg bi se porez plaćao na dio dobiti, koji firma ostvaruje širom svijeta.10 Taj dio dobiti bi se određivao pomoću formule koja uzima u obzir dio angažovane radne snage i imovine, kao i prodaje u zemlji. Slične sisteme koriste savezne države kada naplaćuju svoje poreze na dobit preduzeća. Kako se sve veći dio proizvodnje obavlja u multinacionalnim firmama, problem naplate poreza na dobit preduzeća pomoću sistema transfernih cijena će postati po svoj prilici sve izraženiji.

3. SUKOB PORESKIH ZAKONA – POJAM DVOSTRUKOG OPOREZIVANJA

Spoljnotrgovinska razmjena roba učestvuje u društvenom proizvodu većine država sa veoma značajnim procentom. Tokovi međunarodne razmjene su često veoma složeni, po nekom nepisanom pravilu zemlje u razvoju izvoze sirovine u razvijene zemlje, dok iz njih uvoze industrijsku opremu. Problemi nastaju kada dvije ili više država uključenih u pomenute tokove razmjene (roba kapitala tehnologije i ljudi ) nastoje da isti poreski objekat istovremeno oporezuju. U pitanju je pojava koja se naziva međunarodno dvostruko oporezivanje.

Posledice međunarodnog dvostrukog oporezivanja višestruko su nepovoljne i manifestuju se na ekonomskom planu i terenu pravičnosti. Sva multinacionalna preduzeća se susreću sa problemom dvostrukog oporezivanja jednog te istog dohotka, jednom u stranoj zemlji gdje dohodak zarađen, a drugi put u zemlji matične kompanije. Ako bi se zaista desilo da isti prihod bude dva puta oporezovan, multinacionalna kompanija bi bila ozbiljno diskriminisana u poređenju sa drugim kompanijama koje posluju samo u okviru matične zemlje.11 Na osnovu ovog možemo zaključiti da dvostruko oporezivanje predstavlja smetnju slobodnom kretanju kapitala, tehnologije, usluga i roba, te neposredno povećava troškove seljenja kapitala.

Postoje dva koncepta oporezivanja dobiti preduzeća:- klasični (apsolutni) sistem,

10 „Ekonomija javnog sektora“, Džozef E. Stiglic, Beograd, 2004, str. 68511 „Nauka o porezima i poresko pravo“, Dr Dejan Popović, Beograd, 1997, str. 212

6

- sistem poreske integracije.12

U klasičnom sistemu oporezivanja dobiti preduzeća nije ostvarena veza sa oporezivanja dohotka građana, te se dividende kao dio raspodijeljene dobiti dvostruko oporezuju, jednom kao dio dobiti korporacije, i drugi put kada se nađu u rukama akcionara, porezom na dohodak građana. Neraspodijeljeni dio dobiti korporacije se oporezuje samo porezom na dobit preduzeća. Ovaj sistem oporezivanja se primjenjuje u malom broju savremenih država, ima dosta nepovoljnih efekata, ali je jednostavan i fiskalno izdašniji.

Mehanizam poreske integracije podrazumjeva skup mjera koje se preduzimaju na nivou preduzeća ili na nivou akcionara.13

Na nivou preduzeća mogu se preduzeti dvojake mjere radi eleminisanja dvostrukog oporezivanja i to:

1) sistem odbijanja dividendi (prilikom utvrđivanja oporezive dobiti preduzeće ima pravo da odbije isplaćene dividende, u primjeni je samo na Islandu, svodi se na oporezivanje akumulacije, tj. profita),

2) sistem dvojnih stopa (raspodijeljena dobit se oporezuje nižom poreskom stopom, a dobit koja se akumuliše se oporezuje višom poreskom stopom, u primjeni je samo u Njemačkoj).

Na nivou akcionara postoje takođe dvije varijante poreske integracije: 1) sistem imputacije (realizuje se u tri faze, akcionar je obavezan da porez na

dobit preduzeća imputira na primljene dividende i da tako dobijene bruto dividende uključi u svoj oporezivi dohodak, nedostatk se oleda u nejednakom poreskom tretmanu domaćih i inostranih akcionara, budući da akcionari nerezidenti imaju pravo na poreski kredit samo ako je to predviđeno sporazumom o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja),

2) sistem djelimične olakšice za akcionare ( u upotrebi je u Austriji, Kanadi, Portugalu, Španiji, Danskoj, Japanu; ukupna dobit se oporezuje kako je to predviđeno zakonom, a zatim se akcionarima pruža poraska olakšica)

Dvostruko oporezivanje postoji kada se jedno te isto lice u vezi sa istim objektom oporezuje istim ili sličnim porezima za isti period od strane više poreskih vlasti, koje su istog poreskog ranga. S druge strane dvostruko ekonomsko oporezivanje postoji i kada se istovremeno uvodi isti ili istovrsni porez na isti poreski objekt, pri čemu poreski obveznici nisu u pravnom smislu ista lica, ali u ekonomskom jesu, ili su bar povezana.

U finansijskim odnosima svakodnevno se događa da se isti poreski obveznik ili isti poreski objekat višestruko oporezuju. Država može postaviti poreski zahtjev samo prema licima koja su na neki način podvrgnuta njenom teritorijalnom suverenitetu. Odlučujuće činjenice oporezivanja su državljanstvo, rezidentstvo i izvor. DP 212

12 „Fiskalna ekonomija“, Dr Božidar Raičević, Beograd, 2004, str. 18113 „Fiskalna ekonomija“, Dr Božidar Raičević, Beograd, 2004, op.cit. str. 182-183

7

Državljanstvo kao odlučujuća činjenica oporezivanja se rijetko koristi. Izvor predstavlja geografsko područje na kome se ostvaruje dohodak. Rezidenstvo kao personalna odlučujuća činjenica dovodi do uspostavljanja pune, tj. neograničene poreske obaveze, dok je izvor ekonomskog karaktera i dovodi do uspostavljanja ograničene poreske obaveze. U većini savremenih poreskih sistema prije svega u zemljama članicama OECD do podvrgavanja poreskoj obavezi dolazi na osnovu kombinovane primjene i personalne i ekonomske odlučujuće činjenice, otuda su lica koja su rezident neograničeno poreski odgovorna, dok nerezidenti podliježu teritorijalnom principu.

Promet na malo inostrane robe može naglo da opadne na domaćem tržištu iz političkih razloga, recimo zbog pojave rata. Deficitarne kvalitetne robe ne poznaju nikakve trgovinske barijere, za njih je širom otvoreno tržište i u zemlji i u inostranstvu.

3.1. METODE ZA SPREČAVANJE – ELIMINACIJU DVOSTRUKOG OPOREZIVANJA

Države mogu na različite načine uvoditi mjere čiji je cilj sprečavanje dvostrukog oporezivanja. Imajući u vidu okolnost da li su te mjere nastale kao posledica jednostrane zakonodavne akcije jedne zemlje ili u saradnji dvije, odnosno većeg broja država te se mjere mogu podijeliti na:

unilateralne međunarodne (bilateralne i multilateralne).14

Unilateralne mjere, se donose u vidu zakona, njima je moguće eliminisati kako interno tako i međunarodno dvostruko oporezivanje. One predstavljaju jedino sredstvo protiv internog dvostrukog oporezivanja. Na svojoj teritoriji država može unaprijed predvidjeti politiku i tehniku oporezivanja čija primjena neće dovoditi do dvostrukog oiporezivanja. Dok su kod sprečavanja internog dvostrukog oporezivanja unilateralne mjere jedino moguće, njihova primjena u sprečavanju međunarodnog dvostrukog oporezivanja je u konkurenciji sa bilateralnim i ređe multilateralni mjerama.

Prednosti unilateralnih mjera su sledeće: da bi se donijele uopšte nije potrebna akcija druge države, postupak njihovog donošenja je jednostavan,

14 „Nauka o porezima i poresko pravo“, Dr Dejan Popović, Beograd, 1997, str. 245

8

Nedostaci unilateralnih mjera se ogledaju u: nepostojanje recipročnog ustupka druge države, čak i ako različite države prihvataju identična pravila to ne znači da će dvostruko

oporezivanje biti eliminisano, jer odlučujuće činjenice mogu biti definisane na različite načine,

nepostojanje jedinstvene koncepcije, tako da svaka zemlja ograničava svoje subjektivno poresko pravo prema vlastitom nahođenju,

nihova nestabilna priroda pošto mogu biti povučeni u svakom trenutku prostom izmjenom zakona,

njihov uticaj na slabljenje pregovaračkih pozicija države koja ih donosi, zemlje u razvoju, u svojstvu zemlje rezidentstva nemaju interesa da donose

unilateralne mjere, jer je broj njihovih rezidenata koji su investitori u inostranstvu srazmjerno mali.

Međunarodne mjere, javljaju se u vidu bilateralnih i multilateralnih konvencija. Po prirodi stvari su okrenute samo ka međunarodnom dvostrukom oporezivanju. Konvencija predstavlja saglasnost volja sa ciljem da se proizvedu određeni pravni efekti. Konvencijama o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja postižu se i drugi posredni ciljevi, zaštita poreskog obveznika, podsticaj stranih investicija, borba protiv poreske evazije, sprečavanje diskriminacije. Termin „konvencija“ (sporazum) i „ugovor“ često se upotrebljavaju kao sinonimi.15 Multinacionalna konvencija o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja predstavlja sporazum između najmanje tri zemlje ugovornice.

Najznačajnije prednosti međunarodnih konvencija: međunarodne mjere preovlađuju nad unilateralnim, ako su zasnovane na istom modelu međunarodne mjere obezbjeđuju

jednoobraznost u svojim rješenjima u odnosima između različitih zemalja, one poboljšavaju klimu za investicije, jer pored eventualnih olakšica garantuju

stabilnost režima oporezivanja u zemlji uvoznici kapitala, međunarodne mjere omogućuju efikasniju borbu protiv zakonite i nezakonite

poreske evazije.

Nedostaci međunarodnih mjera za sprečavanje dvostrukog oporezivanja su: postupak zaključivanja ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja po

pravilu je dugotrajan, sporazum se najčešće može postići jedino ako razlike u nacionalnim poreskim

zakonodavstvima nisu prevelike, međunarodne mjere su statične sa stanovišta nacionalne poreske politike, jer

sputavaju državu da potpuno autonomno donosi željene poreske rezultate.

Sprečavanje tj. eliminacija dvostrukog oporezivanja mogu se postići primjenom različitih metoda. Ako kao kriterijum eliminacije uzmemo to da li se metoda primjenjuje u odnosu na poresku osnovicu ili na poreski dug, razlikujemo dvije najznačajnije metode i to :

metoda izuzimanja,

15 „Nauka o porezima i poresko pravo“, Dr Dejan Popović, Beograd, 1997, str. 249

9

metoda poreskog kredita.

Država koja primjenjuje metodu izuzimanja ne oporezuje određeni dohodak koji može biti oporezovan samo u drugoj državi, tj. ovom metodom su oni dijelovi imovine (dohotka) koji su putem kolizionih normi, koje nemaju efekat isključivosti, prepušteni subjektivnom pravu zemlje izvora i isključuju se iz poreske osnovice u zemlji rezidentstva.16 Suština metode izuzimanja dakle sastoji se u tome da se iz osnovice za oporezivanje profita u matičnoj zemlji izuzme već oporezovani profit, tj. plaćeni porez u stranoj zemlji u kojoj posluje filijala. Ova metoda je do prije oko trideset godina predstavljala dominantan metod sprečavanja dvostrukog oporezivanja u evropskim kontinentalnim pravnim sistemima. U novije vrijeme ove zemlje su sve manje spremne da izuzmu iz oporezivanja inostrane poreske objekte svojih rezidentnih obveznika, one teže da je što je moguće više prošire svoju fiskalnu jurisdikciju.

Kolizionim normama u međunarodnom poreskom pravu se utvrđuje koja od konkurentskih poreskih jurisdikcija ima prioritet u konkretnom slučaju da oporezuje određeni poreski objekat. One predstavljaju pravila, unilateralna (u vidu zakona) ili bilateralna (u vidu ugovora između dvije države), koja određuju koja je država ovlašćena da oporezuje određeni poreski objekt ili njegov dio u slučaju preklapanja poreskih sistema.17 Poreski subjekt povezan je sa poreskom jurisdikcijom preko rezidentstva, i sasvim rijetko preko državljanstva, dok je poreski objekat povezan preko izvora. U novije vrijeme princip apsolutne važnosti kolizionih normi donekle gubi na značaju.

Prednosti i nedostaci metode izuzimanja:

- prednosti: metoda izuzimanja uvijek dovodi do potpune eliminacije faktičkog dvostrukog

oporezivanja, a omogućeje i sprečavanje potencijalnog dvostrukog oporezivanja, metoda izuzimana je sa stanovišta poreske administracije jednostavnija od metode

kredita (ova metoda se uvijek primjenjuje ex officio, od poreskih obveznika se ne traži da podnesu odgovarajući zahtjev nadležnom poreskom organu u zemlji rezidentstva),

ona uvažava olakšice koje je zemlja izvora pružila u cilju privlačenja stranog kapitala.

- nedostaci: u varijanti punog izuzimanja ona je u suprotnosti sa principom da porez treba da

se plaća prema ekonomskoj snazi obveznika (ability to pay principle), metoda izuzimanja sa progresijom otklanja ovaj nedostatak,

pošto se u zemlji izvora nerezidentima ne daju standardni i nestandardni odbici, ili im se pružaju u manjoj mjeri, obveznici koji ostvaruju dohodak u inostranstvu bili bi diskriminisani jer u odnosu na dohodak koji je izuzet ne bi mogli da ostvare pun iznos olakšica u zemlji rezidentstva,

16 „Nauka o porezima i poresko pravo“, Dr Dejan Popović, Beograd, 1997, op.cit. str. 22917 Isto, str. 225

10

takođe gubitci ostvareni poslovanjem u inostranstvu se ne bi mogli odbiti od dohotka ostvarenog u zemlji rezidentstva,

metoda izuzimanja dovodi do distorzija u međunarodnim kretnjama kapitala, ljudi i usluga, zato što će ti tokovi biti uslovljeni poreskim, a ne ekonomskim razlozima. Okolnost da je dohodak ostvaren u zemlji izvora sa relativno nižim porezom izuzet od oporezivanja u zemlji rezidentstva, u kojoj su poreske stope više, motivisaće obveznike da ulažu svoj kapital u takve zemlje izvora, iako takvu odluku ne bi donijeli kada bi se rukovodili isključivo ekonomskim razlozima,

zemlje sa visokim poreskim teretom metodu izuzimanja moraju primjenjivati sa posebnim oprezom, jer ova metoda olakšava seljenje kapitala u zemlje sa niskim poreskim opterećenjem, posebno u države sa statusom poreskog raja (eng. tax haven). Motivi za ovakvo seljenje kapitala su isključivo fiskalne prirode, da bi se ostvarila poreska ušteda.

Pod poreskim kreditom se podrazumjeva oduzimanje od ukupnih poreskih obaveza po osnovu zarađenog dohotka, već plaćenog poreza na dohodak u stranoj zemlji18. Suština poreskog kredita je u tome da se iz poreske obaveze po osnovu poreza na profit matične kompanije izuzme već plaćeni porez na profit u stranoj zemlji u kojoj posluje naša filijala, u skladu sa zaključenim ugovorom o poreskom kreditu. Ova metoda nastala je u anglo-američkom poreskom sistemu, i postaje sve rasprostranjenija. Primjenom ove metode države izlaze u susret stalno rastućim potrebama za poreskim prihodima, takođe na ovaj način se suprostavljaju nastojanjima obveznika da ostvare poreske uštede seljenjem kapitala u zemlje u kojima su poreske stope niže. Najveći profit posle oporezivanja se ostvaruje pri korišćenju poreskog kredita. Na visinu poreza na profit multinacionalnih firmi može se uticati i putem transfernih cijena. Pored toga visina poreza na profit uslovljena je i korištenje poreskih olakšica.

Prednosti i nedostaci metode kredita:

- prednosti: metoda kredita u načelu obezbjeđuje horizontalnu jednakost u oporezivanju lica

koja su podvrgnuta neograničenoj poreskoj obavezi, tj. ona je u skladu sa ability to pay principom,

metoda kredita omogućuje da se poreskom obvezniku u zemlji rezidentstva priznaju standardni i nestandardni odbici u odnosu na njihov cjelokupni svjetski dohodak,

naprijed navedeno važi i za gubitke ostvarene poslovanjem u inostranstvu; ako zemlja rezidentstva dopušta da se gubici inostranog porijekla mogu istaći na račun dobiti ostvarene u njoj, obveznikov poreski teret će se s jedne strane smanjiti, ali će s druge strane to smanjenje biti kompezovano time što će se ako zemlja izvora

18 “Računovodstvo trgovinskih preduzeća“, Dr Radojko Lukić, Beograd, 2008, str. 495

11

dopušta odbijanje gubitka tamošnja olakšica izgubiti, jer će se primjenjivati domaći viši porez,

primjenom ove metode postiće se neutralnost u oporezivanju u pogledu međunarodne konkurencije, na taj način što su primaoci dohotka iz inostranstva podvrgnuti istim porezima kao i obveznici koji ostvaruju dohodak isključivo u zemlji rezidentstva,

podobnost metode kredita da izazove efekat neutralnosti u međunarodnoj konkurenciji važana je i što se na taj način bitno otežava iskorišćavanje poreskih privilegija koje nude zemlje sa statusom poreskog raja; kao poreski kredit može se odbiti jedino porez koji je zaista plaćen u inostranstvu,

u situacijama kada je subjektivno poresko pravo na određenom poreskom objektu, dividendi ili kamati, podijeljeno između zemlje rezidentstva i zemlje izvora metoda kredita predstavlja nezamjenjiv postupak otklanjanja dvostrukog oporezivanja.

- nedostaci: ako se primjenjuje metoda običnog kredita, a poreska stopa u zemlji izvora je viša

od poreske stope u zemlji rezidentstva, dvostruko oporezivanje neće biti u potpunosti eliminisano,

postupak primjene metode kredita je komplikovan i postavlja brojne zahtjeve i pred poreske organe i pred poreske obveznike, on se odobrava na zahtjev obveznika,

primjena metode kredita dovodi do poništavanja efekata poreskih olakšica koje zemlje uvoznice kapitala pružaju stranim investitorima u cilju privlačenja njihovog kapitala,

primjena ove metode ograničava međunarodnu mobilnost kapitala u situacijama kada je sa stanovišta globalne ekonomske efikasnosti ona sasvim poželjna

u uslovima primjene metode kredita zemlja rezidentstva postaje u određenoj mjeri zavisna od zemlje izvora, jer je veličina poreskog prihoda koji ostaje u zemlji rezidentstva determinisana visinom poreza u zemlji izvora.

Problem dvostrukog oporezivanja se javlja i kod oporezivanja dividende. On se rješava na isti način kao i problem dvostrukog oporezivanja profita. Kao osnovica za obračun poreza na dividendu u zemlji matične kompanije je ista kao i u zemlji strane filijale, bruto dividenda.

U praksi najčešće se paralelno primjenjuju rezidentstvo i izvor kao odlučujuće činjenice oporezivanja, veoma rijetki slučajevi su gdje se priznaje ekskluzivno poresko pravo samo jednoj državi. Sa stanovišta poreskog obveznika specijalan značaj imaju sledeći zahtjevi: da metoda obezbjeđuje horizontalnu jednakost među obveznicima, da ne narušava neutralnost na svjetskom tržištu, da bude što jednostavnija, da vodi minimizaciji poreza. Dp240Za opredjeljivanje države za određenu metodu eliminacije dvostrukog oporezivanja relevantna su sledeća dva elementa, da metoda vodi minimizaciji smanjenja poreskog prihoda, da sprečava izbjegavanje plaćanja poreza.

12

Rezidentni obveznik ima pravo da umanji svoj porez na svjetski dohodak ili imovinu za porez koji je saglasno kolizionim normama, naplaćen u zemlji izvora. Metoda kredita otuda eliminiše samo faktičko dvostruko oporezivanje ne i potencijalno.

4. PORESKA PRAKSA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

Svaka zemlja oporezuje dobit strane kompanije koja posluje u toj zemlji, a vrste nametnutih poreza se razlikuju. Neke zemlje prave razliku između dobiti koja se dijeli dioničarima i neraspodijeljene dobiti, tako da niže oporezuju raspodijeljeni dohodak. Manje razvijene zemlje veoma često imaju niže poreze i daju određene poreske olakšice kako bi privukle strana ulaganja

Oporezivanje multinacionalnih kompanija je vrlo složeno zbog različitih poreskih propisa i različitog tretiranja stranih ulaganja. Definicija oporezivog dohotka različita je za različite zemlje, a poreska stopa takođe varira od zemlje do zemlje.

U većini zemalja promjenjuju se dva pristupa oporezivanja korporativnog dohotka, pojedinačni entitetni pristup i integralni sistemski pristup. Pojedinačni entitetni pristup se koristi u Sjedinjenim Američkim Državama, i znači da je svaki pojedinačni entitet, kompanija ili pojedinac oporeziv kada je dohodak zarađen kompanija je oporeziva na njenu zaradu a akcionari na distribuiranu zaradu (dividendu).

Ako američka kompanija dio svog poslovanja obavlja u inostranstvu kroz podružnicu ili ogranak, prihod od tog poslovanja se prijavljuje na američkom poreskom obrascu za kompanije i oporezuje se na isti način kao prihod ostvaren u zemlji. Ako se posao obavlja kroz stranu filijalu, prihod se obično ne oporezuje u Americi sve dok se ne razdijeli i doznači matičnoj kompaniji kao dividenda.19 Ovdje je prednost u tome što se porez odgađa sve dok kompanija ne primi novac. U međuvremenu se zarada reinvestira u filijalu kako bi se finansirala ekspanzija. Za razliku od dividendi koje dobije od domaće korporacije (70% se izuzima od oporezivanja), dividende koje američka matična kompanija dobije od strane filijale se u potpunosti oporezuju.

Kako bi se izbjeglo dvostruko oporezivanje Sjedinjene Američke Države ne oporezuju saveznim porezom one američke korporacije koje plate porez u inostranstvu. Ako strana zemlja ima manju poresku stopu od one koja se primjenjuje na domaćem tržištu, preduzeće će platiti oba poreza do pune američke poreske stope. Jedan se dio poreza plaća stranoj zemlji dok se drugi dio poreza plaća u Americi.

19 „Osnove finansijskog menadžmenta“, Dr James C. Van Horne, Dr John M. Wachowicz, Jr., Zagreb, New Jersey, 1995, str. 680

13

Veličina inostranog poreskog kredita može biti ograničena. Sjedinjene Američke Države oporezuju inostranu dobit kompanija i odobravaju inostrani poreski kredit samo do one veličine do koje bi dobit ostvarena u inostranstvu bila oporezovana u Americi. Ako kompanija plaća veći porez u inostranstvu, ona će za taj dio biti dvostruko oporezovana.

Dok se u Americi primjenjuje pojedinačni entitetni pristup, u većini drugih industrijski zemalja se primjenjuje integralni sistematski pristup oporezivanja korporativnog dohotka. On se sastoji u podjeli poreskih stopa ili poreskih kredita.

Jedna od važnijih metoda oporezivanja u Evropi je porez na dodatnu vrijednost (VAT), koji u stvari predstavlja porez na promet obračunat na vrijednost koja se dodaje proizvodu u svakoj fazi proizvodnje.20 Suština ovog poreza sastoji se u tome da svaka kompanija plaća porez samo na dodatu vrijednost proizvoda. Međutim i u zemljama Evropske Unije, uprkos harmonizaciji razlikuju se stope poreza na dodatnu vrijednost po pojedinim zemljama. One su neznatno različite za slične kategorije proizvoda, u okviru Evropske Unije. Porez na dodatnu vrijednost se ne primjenjuje na izvoz, već se vraća izvozniku, i nije uključen u finalnu cijenu za kupca, što stimulativno djeluje na izvoz. Zbog toga Američka i druga multinacionalna preduzeća moraju imati u vidu činjenicu da u zemljama Evropske Unije izvozne cijene mogu biti niže od domaćih cijena za iznos poreza na dodatnu vrijedost.

Treba imati u vidu da ne postoji, sa matematičke tačke gledišta gotovo nikakva razlika između poreza na dodatnu vrijednost i poreza u maloprodaji koji se primjenjuje u Sjedinjenim Američkim Državama.21 Oba ova poreza su istog ukupnog iznosa i u krajnjoj liniji snose ih potrošači, jedino je porez na dodatnu vrijednost administrativno skuplji.

5. ZNAČAJ PLANIRANJA POREZA

Planiranje poreza za međunarodne operacije je vrlo komplikovano i složeno. Porez utiče na profit i tok gotovine, te s toga predstavlja važnu determinantu u procesu investicionog oporezivanja kod mjultinacionalnih kompanija. Kompanija može da posluje u stranoj zemljimlji kao filijala ili kao supsidijar. Ako matična kompanija očekuje da će u početnim godinama poslovanja u stranoj zemlji poslovati sa gubitkom, poslovaće kao filijala, jer se njen gubitak može odbiti od tekućeg oporezivog dohotka. Ako

20 „Osnove finansijskog menadžmenta“, Dr James C. Van Horne, Dr John M. Wachowicz, Jr., Zagreb, New Jersey, 1995, str. 68121 “Računovodstvo trgovinskih preduzeća“, Dr Radojko Lukić, Beograd, 2008, str. 496

14

poslovanje kasnije postane profitabilnije, poslovaće kao supsidijar, jer njegov dohodak primjenom odloživog poreza neće se oporezovati sve dok se ne doznači matičnoj kompaniji kao dividenda.22 Na osnovu prethodno rečenog možemo zaključiti da će kompanije poslovati u stranoj zemlji u prvim godinama poslovanja kao filijala, u cilju priznavanja gubitka, a kasnije kao supsidijar radi ograničenja profita.

Po pojedinim zemljama postoje razlike u pogledu poreske stope, poreskog sistema i poreskog zakona, a s vremena na vrijeme odobravaju se i različite posebne poreske olakšice kako bi se pomoglo izvoznicima. Za vrijeme planiranja inostranih operacija potrebno je potražiti savjete stranih i domaćih pravnih i poreskih stručnjaka, jer je donošenje ovih odluka i rješavanje ovog problema veoma kompleksno i složeno i zahtjeva dobro poznavanje problematike međunarodnog oporezivanja po pojedinim zemljama.

Porez takođe utiče i na izbor oblika finansiranja , tuđim ili vlastitim kapitalom. Ako matična kompanija kreditira stranog supsidijara, glavnica nije, a kamata kao njen dohodak je oporeziva. Kamata kao trošak se odbija od oporezivog dohotka stranog supsidijara. Dividenda matične kompanije je oporeziva i nije odbitni poslovni trošak za stranog supsidiara. U cilju sprečavanja izbjegavanja plaćanja poreza u Sjedinjenim Američkim Državama stimulišu se eksterni izvori međunarodnog finansiranja stranog supsidiara.23

ZAKLJUČAK

Na osnovu prethodnog izlaganja možemo zaključiti da je osnovni problem oporezivanja profita u multinacionalnim kompanijama to što se jedan te isti profit oporezuje dva puta: jednom u zemlji u kojoj posluje strana filijala, i drugi put u zemlji matične kompanije, u skladu sa njenim poreskim propisima. Ovaj fenomen se zove „dvostruko oporezivanje profita“.

Problem dvostrukog oporezivanja se rješava izuzimanjem profita i korišćenjem poreskog kredita. Izuzimanje profita se sastoji u tome da se iz osnovice za oporezivanje profita u matičnoj zemlji izuzme već oporezovani profit u stranoj zemlji u kojoj posluje filijala.

Suština poreskog kredita je utome da se iz poreske obaveze po osnovu poreza na profit matične kompanije izuzme već plaćeni porez na profit u stranoj zemlji u kojoj posluje filijala u skladu sa zaključenim ugovorom o poreskom kreditu.

22 “Računovodstvo trgovinskih preduzeća“, Dr Radojko Lukić, Beograd, 2008, str. 49723 Isto, str. 498

15

Efekti ovih metoda oporezivanja profita su različiti na visinu profita posle oporezivanja, tako da se najveći profit posle oporezivanja ostvaruje pri korišćenju poreskog kredita.

Pored navedenog na visinu profita posle oporezivanja multinacionalnih kompanija može se uticati i korišćenjem transfernih cijena i poreskih olakšica.

Kretanje kapitala od razvijenih ka nerazvijenim zemljama dominantan je slučaj izvoza kapitala. Mnoge nerazvijene zemlje karakteriše nedostatak kapitala te one nastoje da ga privuku svojim liberalnim propisima. Multinacionalna preduzeća svojim poslovanjem utiču u velikoj mjeri na visinu bruto nacionalnog i bruto domaćeg proizvoda matične zemlje.

16