Flober-Madam Bovary

Dragi i odlični prijatelju, Dopustite mi, da napišem vaše ime na čelu ove knjige, i to iznad same posvete, jer njeno izdavanje dugujem u prvom redu vama. Prošavši kroz vašu veličanstvenu obranu, moje djelo kao da je i u mojim očima steklo neočekivani ugled. Primite dakle ovdje izraz moga dubokog poštovanja i zahvalnosti, koja ma kako velika bila, neće nikada dostići visinu vašeg govorničkog dara i vaše požrtvovnosti. Pariz, 12. siječnja 1857. GUSTAVE FLAUBERTPRVI DIO Nalazili smo se u učionici, kad je ušao ravnatelj, a za njim jedan novi đak u građanskom odijelu i školski sluga s velikom klupom ina leđima. Oni, koji su spavali, pro-budiše se, i svaki se diže kao iznenađen u svojem radu. Ravnatelj nam dade znak da sjednemo, a zatim se obrati nadstojniku učenja: — Gospodine Rogeru — reče mu poluglasno — evo jednog učenika, i ja vam ga preporučujem; on će zasad u treći razred. Zasluži li svojim učenjem i ponašanjem prijeći će k velikima, kamo i spada, po svojim godinama. Novajlija, koji je bio ostao u kutu za vratima, tako da-smo ga jedva vidjeli, bio je dječak sa sela od petnaestak » godina i viši od svih nas. Kosu je imao na čelu ravno I podrezanu kao kakav seoski crkveni pjevač, a izgled \ mirnog, ali veoma zbunjenog dječaka. Premda nije bioj širokih ramena, njegov kaput od zelena vunena sukna! s crnim pucetima mora da ga je stezao pod pazuhom, V a kroz raspore na zarukavlju vidjeli su se crveni zglavci ( navikli da budu goli. Noge u plavim čarapama virile su 1 mu iz žućkastih hlača koje su bile jako nategnute nara- i menicama. Na nogama je imao teške, loše namazane] cipele, okovane čavlima. • Započelo je ispitivanje lekcija. On je napeto slušao, pažljiv kao na propovijedi, ne usuđujući se čak ni da stavi nogu preko noge, niti da se nalakti, a kad je u dva sata zvono zazvonilo, morao ga je nadstojnik opomenuti da

zajedno s nama stane u red. liti-:. Običavali smo, ulazeći u razred, bacati svoje kape na tle, da bi nam ruke bile slobodnije; trebalo ih je, još s praga, zavitlati pod klupu, tako da udare o zid i podignu što više prašine; takva je tu bila moda. Ali, bilo da nije opazio te majstorije, ili se nije usudio / da se tome i sam pridruži, novajlija je po završenoj / molitvi i dalje držao svoju kapu na koljenima. Bila je to \ jedna od onih složenih vrsta kapa u kojima nalazite \

nešto od šubare, čapke1, okruglog šešira, kape od vidrine / kože i spavaće kape, jednom riječi jedna od onih bijednih stvari kojih nijema ružnoća ostavlja dubok dojam kao lice nekoga glupana. Bila je jajolika i ispupčena pomoću kitovih kosti, a počinjala je s tri debela gajtana, koji su prelazili jedan preko drugoga; zatim su se izmjenjivale, odijeljene crvenom vrpcom, kose četvorine od baršuna i od zečje kože; onda je tu bila nekakva kesica, koja se završavala mnogokutom od kartona, što je bio pokriven vezivom spletenim od gajtana s kojega je, na kraju duge \ i veoma tanke uzice, visila mala priječnica od zlatnih niti poput kićanke. Kapa je bila nova, štitnik joj se sjao. — Ustanite — reče profesor. On ustade; kapa mu pade. Cijeli razred udari u smijeh. On se sagne, da je podigne. Njegov je susjed gurne laktom i baci dolje, a on je još jedanput digne. — Ta oslobodite se već jednom te svoje kacige — reče profesor koji je bio duhovit čovjek. Učenici prasnuše u gromki smijeh, koji zbuni jadnog dječaka, tako da nije znao, bi li zadržao kapu u ruci, stavio je na zemlju, ili je metnuo na glavu. On ponovo sjedne i položi je na koljena. — Ustanite — ponovi profesor — i kažite mi svoje ime. Novajlija promumlja neko nerazumljivo ime. ■— Ponovite! Začu se mumljanje slogova, koje priguši vika cijeloga razreda. — Glasnije! — poviknu profesor. — Glasnije! Skupivši zatim svu svoju odvažnost, novajlija zine široko i vikne iz svega glasa, kao da nekoga doziva: Charbovari! U isti mah podiže se buka koja je sve više i više rasla s povicima. Oštri su glasovi vikali i urlali; učenici su lupali nogama o pod i ponavljali: Charbovari! Charbovari! Zatim se ta buka nastavljala u osamljenim povipoljačka vojnička kapa 10 cima, stišavajući se velikom mukom, da se pokatkad najednom opet javi u nizu klupa, gdje bi još tu i tamo zapraskao kakav prigušeni smijeh kao loše ugašena praskalica. Međutim, pod pljuskom zadaća za kaznu red se u razredu malo-pomalo uspostavi, i profesoru pođe za rukom da uhvati ime Charles Bovarv, pošto je zatražio, da mu ga novajlija diktira, sriče slovo po slovo i još jednom pročita. Odmah zapovjedi jadniku, da sjedne \ u magareću klupu, tik pred samom katedrom. On se pomakne, kao da će poći, ali stane neodlučan. — Što tražite? — zapita profesor. — Svoju kapV.. — odgovori novajlija bojažljivo, ogledavajući se nemirno. — Pet stotina stihova za kaznu cijelom razredu! — Te riječi, izrečene bijesnim glasom, zaustave, kao ono Quos ego1, nov vihor. — Ta umirite se već jednom! — nastavi profesor Ijutito, brišući znoj sa čela rupčićem što ga je upravo izvadio iz svoje kape. — A vi, novi, vi ćete mi napisati dvadeset puta riječi ridiculus sum.2 A zatim će blažim glasom: — Ta naći ćete već svoju kapu, nitko vam je nije ukrao! Sve se opet smirilo. Glave se sagnuše nad zadaćnice, i novajlija se puna dva sata uzorno držao, premda bi ga od vremena do vremena po koja papirnata kuglica, bačena vrškom pera, poprskala po licu. No on bi se brisao rukom i ostao nepomičan spuštenih očiju. Naveče je u učionici izvadio iz svoje klupe zaštitne rukave, uredio svoje sitne stvari i pažljivo iscrtao papir. Vidjeli smo ga, kako savjesno radi, tražeći u rječniku svaku riječ, i kako se mnogo trudi. Zahvaljujući bez sumnje toj dobroj volji što ju je pokazao, on nije bio premješten u niži razred; jer, ako je i prilično dobro zns? svoje zadaće, nije se baš otmjeno izražavao. Župnik iz njegova sela bio ga je počeo poučavati u latinskom, jer su ga roditelji, zbog štednje, poslali u gimnaziju što su kasnije mogli. -^ Njegov otac, gospodin Charles-Denis-Bartholoj»e--B43=^) yary, bivši pomoćni vojni kirurg, kompromitirao se oko L 1812. u poslovima novačenja, zbog čega je bio prisiljen I 1 Riječi kojima se razdraženi bog mora Neptun služi protiv pobješnjelih vjetrova na moru, i koje u jeziku bogova znače srdžbu i prijetnju, a spominje ih Vergilije u svojoj Eneidi (Nap. prev.) 2 Smiješan sam (lat.)

da u to vrijeme ostavi službu; bijaše se tada koristio svojim ličnim odlikama da se usput dočepa miraza od šezdeset tisuća franaka, koji mu se nudio uz kćerku nekoga trgovca kapama, zaljubljenu u njegovu vanjštinu. Lijep čovjek, hvalisavac, koji je izazovno zveckao ostru-gama, imao zaliske, koji su se spajali s brkovima, a prste uvijek ukrašene prstenjem, i nosio odijela živih boja, ostavljao je dojam neustrašiva čovjeka, okretna poput kakva trgovačkog putnika. Kad se oženio, živio je dvije--tri godine od ženina miraza; dobro je jeo, kasno ustajao, pušio iz velikih porculanskih lula, vraćao se naveče kući tek poslije kazališta i pohađao redovito kavane:?Tast mu umre i ne ostavi bogzna šta; to ga razljuti, i on se baci u proizvodnju tkanina, izgubi u njoj nešto novaca, zatim (. se povuče na selo, nadajući se, da će se tamo obogatiti. I Međutim, kako se u poljodjelstvo ništa bolje nije razumijevao nego u izrađivanje pamučnih tkanina, kako je svoje konje jahao mjesto da ih upotrebljava za oranje, pio jabukovaču na boce mjesto da je prodaje na bačve, jeo najbolju perad iz svoga dvorišta i mazao svoje lovačke cipele slaninom od svojih svinja, on ubrzo spozna, da je najpametnije da se okani svake spekulacije. U nekom selu, na međi Cauxa i Picardije, iznajmi on za dvije stotine franaka godišnje kuću koja je bila napola gospodarska, napola stambena zgrada; i ogorčen, izmučen tugom, okrivljujući nebesa, zavideći svakome, on se već u svojoj četrdeset i petoj godini zatvori u nju, sit ljudi, kako je govorio, i odlučivši da živi u miru. , Njegova je žena u početku ludovala za njim; voljela ga slijepom poslušnošću, i to ga je još više, odijelilo od nje.rNekad._se.sel§i živahna, veoma zaljubljena, ona je, / stareći, postajala -^ kao što se~i vino na zraku polako j _pretyara.....u...........ocat......—.. žučij iva,...,,mušičava i razdražljiva. Isprva je silno trpjela, ne tužeći se, kad bi ga vidjela kako trči za svim seoskim djevojčurama i kad; bi joj se uveče vraćao kući s kojekakvih sumnjivih mjfesta, zasićen svega, zaudarajući po vinu kao pijanac. Tada joj se pobuni ponos. Poslije toga ona je šutjela zatomljujući svoj bijes u nijemom stoicizmu u kojem je ustrajala do svoje smrti. Neprestano je trčala za poslovima. Išla je k svojima odvjetnicima, k predsjedniku suda, vodila je računa o dospjeću mjenica i brinula se za produljenje rokova. Kod kuće je pak glačala, šivala, prala, nadzirala radnike, isplaćivala račune, dok je gospodin, ne uznev miravajući se ni za što, vječito obuzet nekom zlovoljnom sanjivošću, iz koje se budio samo da joj rekne štogod 12 -i uvredljivo, po čitav dan pušio kraj vatre i pijuckao'] u pepeo. Kada je dobila dijete, trebalo ga je predati dojilji; a kad se dječačić vratio k njima, mazili su ga kao kakva princa. Majka ga je hranila slatkišima, a otac ga je puštao^ da trči bosonog i, da se pokaže filozofom, govorio je dapače, da bi mogao ići i posve gol kao mladunčac ' životinja. Suprotno majčinim nastojanjima, otac je sebi s, zamišljao neki muževni ideal djetinjstva po kojem je nastojao da odgoji svoga sinčića; htio je da ga odgajaju ,. strogo na spartansku, da bude čvrst i zdrav. Slao ga je / da spava u neugrijainoj sobi, učio ga da pije mnogo ruma t i da se ruga procesijama. Ali kako je dječak bio po prirodi / miran, nije se razvijao prema njegovim nastojanjima ^J Majka ga je uvijek vukla za sobom, izrezivala mu sličiceA od kartona, pripovijedala pripovijesti, zabavljala se s njim u beskonačnim monolozima, punim melankoličnog ' veselja i brbljavog umiljavanja. Osamljena u svom životu, ona prenese na to dijete svu svoju raspršenu i uništenu taštinu:* Sanjarila je o visokim položajima, vidjela ga već odrasla, lijepa, duhovita i namještena kao građevinskog inženjera ili suca. Naučila ga je čitati, pa čak i pjevati nekoliko malih romansa na svom starom klaviru. Ali kako je gospodin Bovarv slabo mario za znanosti i književnost, govorio je, da sve to nije vrijedno truda. Zar će oni ikada imati čime da ga uzdržavaju u državnim školama, da mu kupe neku službu ili kakvu trgovinu? Uostalom, dodao je: ako je čovjek imalo drzak, uvijek uspijeva u životu. Gospođa Bovarv je grizla usne, a dijete se skitalo po selu. Išlo je za oračima i grudama zemlje gađalo gavrane koji su odlijetali. Jelo je murve duž jaraka, s dugom šibom čuvalo purane, na kosidbi prevrćalo sijeno, trčalo po šumi, za kišovitih se dana igralo »škole« pod crkvenim trijemom, a o velikim blagdanima zaklinjalo crkvenjaka, da mu dopusti zvoniti zvono, da se cijelim svojim tijelom I vješa o veliki konop, pa da uživa, kako se s njim diže'

i spušta. Stoga izraste kao mladi hrast. Dobi snažne ruke i zdravu boju. __. Kad mu je bilo dvanaest godina, njegova majka izradi; da počne njegovo školovanje. Povjeriše to župniku. Ali satovi obuke bijahu tako kratki i dječak ih je tako slabo pratio, da od njih nije moglo biti bogzna kakve koristi. Održavali su se za slobodnih časova, u sakristiji, stoječke, u žurbi, između kakva krštenja i pogreba, ili bi župnik 13

slao po svog učenika poslije zdravomarije, kad nije imao kamo da iziđe. Pošli bi u njegovu sobu i sjeli; mušice i noćni leptirići oblijetali su oko svijeće. Bilo je vruće, dijete bi zaspalo, a naš dobričina, zadrijemavši s rukama na trbuhu, uskoro bi zahrkao otvorenih usta. Drugom zgodom, kad bi se gospodin župnik vraćao od kojega bolesnika iz okolice, kojemu je nosio svetu popudbinu, i opazio. Charlesa kako se klatari po polju, pozvao bi ga, korio ga četvrt sata i iskoristio priliku, da mu dade spre-zati kakav glagol pod kojim drvetom. Prekinula bi ih kiša ili kakav znanac koji je onuda prolazio. Uostalom, i on je uvijek bio zadovoljan njime, dapače je govorio da i mladić ima vrlo dobro pamćenje. "*"' Charles nije mogao ostati na tome. Gospođa je nastupila odlučno. Posramljen, ili bolje reći izmoren, gospodin pristane, ne protiveći se, te su počekali još godinu dana, dok dječak ne primi prvu pričest. Prođe još šest mjeseci, a godinu dana kasnije poslaše konačno Charlesa u rouensku gimnaziju, kamo ga je odveo sam otac potkraj listopada, na dan sajma svetoga Romaina. Bilo bi sada nemoguće ma kome od nas, da se sjeti ikakvih pojedinosti o njemu. Bio je to dječak, mirne ćudi," koji se za odmora igrao, u učionici učio, u razredu pazio, j u spavaonici mirno spavao i u blagovaonici s tekom jeo. :. Njegove je roditelje zastupao neki veletrgovac željeznom ' robom iz ulice Ganterie, koji bi ga izveo jedanput mjesečno, nedjeljom, kad bi zatvorio svoj dućan; slao bi ga, da se prošeta po luci, da gleda brodove, a zatim bi ga u sedam, sati, prije večere, doveo natrag u gimnaziju. Charles bi svakoga četvrtka navečer crvenom tintom napisao majci dugo pismo i zapečatio ga s tri okrugle naljepnice od tijesta; zatim bi ponovio svoju lekciju iz povijesti, ili bi čitao neko staro izdanje Anacharsisa,1 koje se vuklo po učionici. Na šetnji je razgovarao sa slugom, koji je bio sa sela kao i on. Kako se mnogo trudio, on se održa uvijek među srednjim učenicima u razredu; jedanput je čak dobio i prvu pohvalu iz prirodopisa. Ali ga njegovi roditelji po završetku petog razreda izvadiše iz gimnazije i dadoše da studira medicinu, uvjereni, da će se moći sarn, bez ičije pomoći, dogurati do ispita zrelosti. Majka mu nađe sobu u četvrtom katu s izgledom na L'eau-de-Robec, kod nekog bojadisara, svojeg znanca. 1 Putovanje mladog Anacharsisa u Grčku; (djelo je napisao Abbe Barhelemy 1799) (Nap. prev.) 14 Nagodi se za potpunu opskrbu, pribavi mu pokućstvo: jedan stol i dvije stolice, dopremi od kuće stari krevet od trešnjevine i kupi još k tome malu željeznu peć i zalihu drva, da se grije njeno ubogo dijete. Zatim je na kraju tjedna otputovala, preporučivši mu po tisuću puta, da se dobro vlada, sada, kad bude prepušten sam sebi. Pred rasporedom predavanja, koji pročita na oglasnoj ploči, spopade ga vrtoglavica: predavanja iz, anatomije, predavanja iz patologije, predavanja iz fiziologije, predavanja iz farmacije, predavanja iz kemije, te iz botanike; pa iz klinike i terapeutike, ne računajući higijenu i farmakologiju — sve sama imena, kojima etimologiju nije znao, i koja su mu se činila kao vrata mnogih svetišta puna uzvišene tame. Ništa od svega toga! nije razumio; uzalud je slušao, nije shvaćao. Pa ipak je radio, imao je sva skripta uvezana, pohađao je sva predavanja i nije propuštao u bolnici ni jedan liječnički pregled. Obavljao je svoj svakidašnji skromni posao kao konj, kojega dresiraju, i koji se okreće na mjestu vezanih očiju, ne znajući što radi. Da mu prištedi troškove, majka mu je svake sedmice' slala po seoskom poštaru komad pečene teletine, koju bi pojeo ujutro za doručak, kad bi se vratio iz bolnice, udarajući pri tome sad jednom sad drugom nogom o zid, da ih ugrije. Onda je trebalo trčati na predavanja, u dvoranu za anatomske vježbe, u bolnicu, pa se kroz sve moguće ulice vratiti kući. Naveče, poslije mršave večere kod gazde, vraćao bi se u svoju sobu i opet bi se dao na posao, često u promočenom odijelu, koje se kraj zažarene peći pušilo na njemu.

Za lijepih ljetnih večeri, u doba kad su sparne- ulice puste, kad se služavke pred kućnim pragovima loptaju pernatom loptom, on bi otvorio prozor i naslonio se. Rijeka, koja tu četvrt Rouena pretvara kao u neku prljavu malu Veneciju, proticala je dolje ispod njega žuta, ljubičasta ili plava, između svojih mostova i ograda. Radnici su, čučeći na obali, prali ruke u vodi. Na motkama, što su stršile odozgo s tavana, sušila su se na zraku povjesma pamuka. Nasuprot njemu, s one strane krovova, pružalo se prostrano bistro nebo obasjano crvenim suncem na zalazu. Kako divno mora da je tamo! Kakva li svježina u bukviku! I on je širio nosnice, da se nadiše divnog poljskog zraka koji nije dopirao do njega. .*■— On smršavi, tijelo mu se protegne, a lice mu poprimi neki tužan izraz koji ga učini gotovo zanimljivim. __i Sasvim razumljivo, on se iz nemarnosti malo-pomalo okani svih odluka, što ih je prije bio stvorio. Jedanput 15

izostade s pregleda u bolnici, drugi put s predavanja, i tako ih, uživajući u lijenosti, malo-pomalo nije više ni pohađao! Navikne se na kavanu i postane strastven igrač domina. Zatvoriti se svaku večer u kakav prljav javni lokal, da ondje premeće po mramornim stolovima male koštane pločice obilježene crnim tačkicama, to mu se činilo da je neki dragocjeni dokaz njegove slobode, koji mu podiže ugled u vlastitim očima. To je bilo kao neko ulaženje život, pristupanje zabranjenim užicima, pa bi on, ulazeći, stavljao ruku na kvaku na vratima s nekom gotovo putenom radošću. Tada se u njemu razbudi mnogo toga što je dotle bilo zatomljeno: on nauči napamet kuplete, koje bi pjevao u veselim zgodama, oduševi se za Berangera, nauči praviti punč i napokon upozna i ljubav. Zahvaljujući takvim pripremama on potpuno propadne na liječničkom1 ispitu. A one iste večeri čekali su ga kod kuće, da proslave njegov uspjeh! /-•■ On krene kući pješice i zastajie pred ulazom u selo, gdje pozva majku i sve joj ispripovjedi. Ona ga opravda, i bacajući krivnju za neuspjeh na nepravednost ispitivača j i nekako ga ohrabri, preuzimajući na sebe brigu da sve /, to sama uredi. Gospodin Bovarv saznade istinu tek pet \ godina kasnije, a kako je to bilo davno, pomiri se s tim, i jer nije mogao, uostalom, ni pomisliti, da bi čovjek, koji ( je od njega potekao, mogao biti glupan. Charles se dakle ponovo prihvati učenja, i, ne prekidajući, pripremi sve predmete za ispit, naučivši unaprijed sva pitanja napamet. Položio ga je s dosta dobrim uspjehom. Sretna li dana za njegovu majku! Priredili su svečani objed. Gdje li će sada vršiti svoju praksu? U Tostesu. Tamo je bio samo neki stari liječnik. Gospođa Bovarv je odavno iščekivalal njegovu smrt; starčić još nije bio ni umro, a Charles se već nastanio preko puta kao njegov nasljednik. /" No to, što je odgojila sina, dala mu da uči medicinu (i pronašla Tostes, da ondje vrši praksu, to još nije bilo 6;sve. Trebala mu je i žena, i mati mu je nađe. Bila je Ito udovica nekog sudskog ovrhovoditelja iz Dieppea, kojoj /je bilo četrdeset i pet godina, a imala je tisuću i dvije /stotine livra godišnjega prihoda, ( Premda je gospođa Dubuc bila ružna, suha kao prut, puna prištića kao proljeće pupova, imala je prosaca na 1 U orig.: examen d'officier de sante, ispit kojim se posti-" zavalo zvanje liječnika na višoj medicinskoj školi koja nije fakultet (Nap. prev.) 16

na rub postelje i stala mu kazivati svoje jade: da je zanemaruje i da ljubi drugu! Dobro suj joj govorili, da će biti nesretna! I završila bi tražeći od njega kakav sirup za svoje zdravlje i malo više ljubavi.

Jedne noći, nešto prije jedanaest sati, probudi ih topot konja, koji se zaustavi tik pred vratima. Služavka otvori tavanski prozorčić i neko se vrijeme dogovarala s nekim čovjekom koji je stajao dolje na ulici. On je bio došao po liječnika; imao je sa sobom pismo. Nastasie, dršćući od studeni, siđe niza stepenice i pođe da otključa vrata i da podigne redom sve zasune. Čovjek ostavi konja na ulici, pođe za služavkom i uđe odmah za njom u sobu. Iz svoje vunene kape sa sivim rojtama izvadi pismo zamotano u rubac i uljudno ga pruži Charlesu, koji se ma-lakti na jastuk, da ga pročita. Nastasie je kraj postelje držala svjetiljku. Gospođa je, od stida, ostala okrenuta prema zidu, tako da su joj se vidjela leđa. To pismo, zapečaćeno malim pečatom od plavog voska, zaklinjalo je gospodina Bovarvja da odmah dođe na

2 Gospođa Bovary 17 svom životu. Jagodice joj bijahu rumene. Nosit: je lor - ■ v-_^— !,„« \a „r, tkvušIju zataknula među posjed Bertaux da namjesti jednu slomljenu nogu. Iz Tostesa u Bertaux ima međutim dobrih šest milja, ako idete preko Longuevillea i Saint-Victora. Noć je bila tamna. Mlada se gospođa Bovarv bojala, da joj se mužu ne dogodi kakva nesreća. Zato odlučiše, da sluga pođe naprijed. Charles će otići tri sata kasnije, kad iziđe mjesec. Iz Bertauxa neka mu pošalju u susret jednog dječaka, da mu pokaže puH do majura i da otvara ograde pred njim. Oko četiri sata ujutro Charles čvrsto zamotan u kabanicu krenu u Bertaux. Još sanjiv i topao od spavanja, on je pri mirnom kasu svoga konja ponovo zadrijemao. Kad bi se životinja sama od sebe zaustavljala pred onim jamama, što su okružene trnjem, a kakve se kopaju na rubu njiva, Charles bi se trgnuo iza sna, brzo bi se sjetio slomljene noge i nastojao dozvati sebi u pamet sve prijelome kosti što ih je znao. Kiša nije više padala; dan je počeo svitati, i po golim granama jabuka čučale su nepomično ptičice i kostriješile svoje sitno perje na hladnom jutarnjem vjetru. Ravno polje pružalo se u nedogled, a skupine drveća oko majura tvorile su u velikim razmacima tamnoljubičaste mrlje na onoj prostranoj sivoj površini što se na obzorju gubila u sumornoj boji neba. Charles je od časa do časa otvarao oči; zatim, budući da mu se duh umorio, a san mu se sam od sebe povratio, uskoro opet zapadne u neko! drijemanje, u kome su se njegovi najnoviji dojmovi miješali s uspomenama, tako da je vidio samog sebe u dvostrukoj ulozi: kao studenta i kao oženjena u isti mah, kako leži u svojoj postelji kao malo prije i kako prolazi operacionom dvoranom kao negda. Topli miris obloga miješao mu se u glavi sa svježim

mirisom rose; čuo je, kako se željezni kolutići bolesničkih postelja kotrljaju po metalnoj sipki, i kako njegova žena spava... Kad je prolazio kroz Vassonville, spazi na rubu jarka nekog dječaka koji je sjedio ma travi. — Jeste li vi liječnik? — zapita dijete. A kad Charles potvrdi, ono uze u ruke svoje drvenjake i stade-trčati pred njim. Putem razabra liječnik iz razgovora sa svojim vodičem, da je gospodin Rouault svakako jedan od najimućnijih gospodara. Slomio je nogu jučer navečer na povrat-■ ku od-jednogisusjeda, gdje su slavili Sv. tri kralja. Žena mu;je umrla prije dvije godine. S njim živi samo njegova gospođice^;koja mu pomaže u vođenju kućanstva. Tragovi, što su ih točkovi ostavljali na putu, postajahu sve*dublji; približavali su se Bertauxu. Momčić se pro%uče.;kroz neku rupu u živici i nestade; zatim se opet pojavi na kraju nekog dvorišta da otvori ogradu. Konj je posrtao na mokroj travi; Charles se sagibao da prođe ispod granja. Psi čuvari lajali su pred svojim kućicama trzajući se na lancu. Kad je ušao u Bertaux, konj mu se poplaši i naglo odskoči u stranu. Bijaše to lijepo gospodarstvo. Kroz otvorena vrata'A vidjeli su se u stajama krupni konji za oranje koji su I mirno jeli iz svojih jasala. Duž zgrada pružalo se pro- / strano gnojište koje se pušilo. Po njemu je čeprkalo među f kokošima i purama pet ili šest paunova koji su raskošV svakog cauškog dvorišta. Tor bijaše dugačak, ambar visok ) sa zidovima glatkim kao dlan. Pod šupom su stajala dvoja ( velika kola i četiri pluga, a na njima bičevi, hamovi i \ potpuna zaprežna oprema, na kojoj je pokrivače od modre vune pokrivala sitna prašina što je padala s tavana. Dvorište, zasađeno drvećem u podjednakim razmacima, postepeno se uzdizalo. Kraj bare se orilo veselo gakanje-jata gusaka. Jedna mlada žena, u haljini od plave vunene tkanine-ukrašenoj s tri volana, iziđe na prag, da dočeka gospodina Bovarvja, koga uvede u kuhinju, gdje je plamtjela velika vatra. Oko nje se u lončićima raznih veličina kuhao doručak za ukućane. S unutrašnje strane kamina sušila se mokra odjeća. Lopatica, mašice i šiljak od mijeha, sve neobične veličine, sjali su kao da su od izglađena čelika, a po zidovima je visilo mnoštvo kuhinjskog posuđa, na. kome se nejednako prelijevao svijetao plamen s ognjišta, pomiješan s prvim sunčanim zrakama koje su prodirale kroz okna. Charles se popne na prvi kat, da pogleda bolesnika.. Nađe ga u postelji, gdje se znoji pod pokrivačima; svoju noćnu kapicu bio je bacio daleko od sebe. Bijaše to debeo omalen čovjek od svojih pedeset godina, bijele puti, pla vih očiju, sprijeda na glavi ćelav i s naušnicama u ušima.' Pokraj sebe imao je na stolici veliku bocu rakije, iz koje je od vremena do vremena natakao da se malo ohrabri; ali čim ugleda liječnika, on se smiri, i mjesto da kune, što je već dvanaest sati činio, počne nemoćno stenjati. Prijelom kosti bio je običan i bez ikakvih komplikacija. Charles nije mogao ni zaželjeti lakši. Zatim, sjetivši se, kako $u se njegovi profesori vladali pred posteljom, ranjenih, on ohrabri bolesnika svakojakim lijepim riječima i s onom liječničkom ljubaznošću, što je kao ulje kojim se mažu kirurški noževi. Da bi došli do daščica,.v poslaše u šupu po svežanj letvica. Charles izabra jednu, ; iscijepa je na komade i izgladi je komadićem razbijena/

"mmstakla, dok je služavka razdirala platno, da načine zavoje, a gospođica Emma nastojala da sašije jastučiće. Budući da je dugo morala tražiti svoju kutiju s priborom za šivanje, otac joj se uzruja. Ona ništa ne odgovori, ali se, dok je šivala, bola u prste koje je zatim prinosila k ustima da isiše krv. Charlesa iznenadi bjelina njenih nokata; bili su sjajni,-^ pri vrhu tanki, čistiji od dieppske bjelokosti i podrezani ! u obliku badema. No ruka joj nije bila lijepa, možda je c bila pomalo blijeda i u člancima malo suha, a i odviše dugačka i bez mekih pregiba u obrisima. Lijepe su doista £.'j bile tnjene oči; premda su bile smeđe, činile su se crne! zbog trepavica, a gledale su vas otvoreno i nekom beza-/ zlenom smionošću. v/-. Kad je previjanje noge bilo gotovo, pozove gospodin Rouault liječnika, da prije odlaska nešto prigrize. Charles siđe u blagovaonicu u prizemlju. Tu bijaše prostrt malen stol s dva pribora i sa srebrnim čašama. Stolić je stajao podno velike postelje s baldahinom presvučenim katunom, koji je bio ukrašen figurama, što predstavljaju Turke. Osjećao je miris perunike i vlažnoga rublja, što se širio iz visokog hrastova ormara koji se nalazio nasuprot prozoru. Po uglovima stajale su na podu poredane vreće žita. Bijaše to suvišak žita iz susjednog tavana, kamo su vodile tri kamene stepenice. Na sredini zida, kojemu se pod utjecajem salitre ljuštila zelena boja, visila je o klinu, kao ukras prostorije, u pozlaćenom okviru Minervina glava nacrtana ugljenom olovkom, a pod njom je gotskim slovima bilo napisano: »Svom dragom tati«. Govorili su najprije o bolesniku, zatim o tome kakvo je vrijeme, o velikoj studeni i o vukovima koji noću lutaju

po poljima. Gospođica Rouault nimalo se nije zabavljala na selu, pogotovu sada, kad se gotovo sama morala brinuti za gospodarstvo. Budući da je u blagovaonici bilo hladno, ona je za vrijeme jela drhtala, što je malo otkrivalo njene punane usne, koje je običavala gristi, kad je šutjela. Njezin je vrat izlazio iz bijela posuvraćena ovratnikaf\ Njezinu crnu kosu, razdijeljenu na dvije pole, koje sii j izgledale kao da je svaka od jednoga^komada, toliko I bijahu glatko začešljane, dijelila je po sredini tanka sta- ! žica, koja se blago ugibala prema oblini glave; i osta- \ vljajući jedva vidljivu resu od uha, one su se, uz valovito

/ savijanje prema sljepoočicama, sastavljale straga u bo- J gatu punđu, što je naš seoski liječnik opazio prvi put u [ 20 *—

'! ' I uU' opranim KurilnjsKirn pločicama; visoke su je" pete činile malo višom, a kad je hodala pred njim, drveni su se potplati naglo dizali i tupo udarali o njene kožne cipele. Ona ga je uvijek ispraćivala do prve stepenice pred kućom. Ako mu još ne bi doveli konja, ona bi ostajala tu. Oprostili bi se i više ne bi razgovarali. Svježi bi je zrak obavijao i poigravao se sitnim maljama na njezinu zatiljku, ili joj na kukovima njihao vrpce njezine pregače, što su lepršale kao barjačići. Jednom, za jugovine, voda se cijedila niz koru drveća u dvorištu, a po krovovima zgrada topio se snijeg. Ona je stajala na pragu; zatim ode po suncobran i otvori ga. Kroz suncobran od zelenkasto-modre svile prodiralo je sunce obasjavajući nemirnim odsjevima bijelu put njezina lica. Emma se pod njim smiješila u mlakoj toplini; a kapi su se vode čule, kako jedna po jedna padaju na razapetu svilu. U prvo vrijeme, kad je Charles često odlazio u Ber- taux, mlada je gospođa Bovarv gotovo uvijek pitala za bolesnika, pa je čak u svojoj knjizi, koju je posebno vo- dila, bila izabrala jednu lijepu čistu stranu za gospodina Rouaulta. Kad je međutim saznala, da on ima kćer, stade se raspitivati, te sazna, da je gospođica Rouault odgojena u samostanu kod uršulinka i da je tamo dobila, kako kažu, dobar odgoj, te prema tome zna plesati, poznaje zemljopis, zna crtati, vesti i svirati klavir. To je zaista bilo previše! —■ Zato mu se — govorila je u sebi — lice onako sjaji, kad odlazi k njoj! Zato oblači novi prsluk, izlažući se opasnosti da ga na kiši uništi! Oh! Ta žena! Ta žena! I ona je zamrzi, instinktivno. Isprva je davala sebi oduška natucajući mu štošta o njoj, ali Charles to nije razumio; zatim prijeđe na zajedljive primjedbe, preko kojih je Charles šutke prelazio iz straha pred olujom; napokon udari u otvorene prijekore, na koje on nije znao što da odgovori. Kako to da on još uvijek ide u Bertaux, kad je gospodin Rouault već ozdravio, i kad ti ljudi još nisu platili? Ah, zna se! Ima tamo jedna osoba, netko tko umije čavrljati, neka vezilja, krasna duša. Da, to on voli! Gradskih mu gospođica treba! I ona je nastavila: — Gle, čiča Rouaultova kći, pa gradska gospođica! Koješta! Djed im je bio čobanin, a imaju jednog rođaka, koji umalo nije došao pred sud, što je u svađi ubo nekoga nožem. Što se treba toliko šepiriti i nedjeljom se u crkvi pokazivati u samoj svili kao kakva grofica. Da nije, uostalom, lani repa tako dobro urodila, teško bi jadni stari bio poplatio zaostale kamate. 22 Charlesu to dojadi, i on prestade odlaziti u Bertaux. Poslije mnogih jecaja i poljubaca, u jednom silnom iz-* Ijevu ljubavi Bekus£_ga prisili, da položi ruku na njen molitvenik i da se zakune da neće više tamo ići. I on posluša, ali smjelost njegove čežnje usprotivi se njegovu ropskom vladanju, te on iz nekog bezazlenog licemjerstva zaključi, da mu to što je ne smije posjećivati daje kao neko pravo da je smije voljeti. A osim toga, udovica je "7 bila mršava, imala je duge zube, u svako je doba godine 1 nosila malen crni rubac kojega joj je kraj padao rn.e6.nl/ lopatice. Njen je koštunjavi stas u uskim haljinama iz-n-', gledao kačTšablja" u'koricamaj.a haljine bijahu pfekratkeji -tako-da" su joj se vidjeli gležnjevi i uzice od širokih cipela, koje su se ukrštale na sivim čarapama. Charlesova mati dolazila im] je od vremena do vremena u pohode; ali jednom je snahi, poslije nekoliko dana, čini se, pošlo za rukom da je nabrusi, i one su ga kao dva noža počele bosti svojim primjedbama i svojim prigovorima. Ta ne valja, što toliko jede! Zašto uvijek nuditi čašicom svakoga, tko dođe! Kakve li tvrdoglavosti, što neće da nosi vuneno rublje!

Jednoga lijepoga dana, na početku proljeća, kad je na moru zapuhao povoljan vjetar, ingouvillski bilježnik, kod kojega je bila na čuvanju imovina udovice Dubuc, ukrca se na brod, ponijevši sa sobom sav novac svojih klijenata. Heloise je, istina, posjedovala pored jednoga udjela na brodu, procijenjena na šest tisuća franaka, još i svoju kuću u ulici Saint-Frangois. No ipak se, od svega tog imutka, o kome se toliko govorilo, ništa nije vidjelo u Charlesovu domu osim nešto malo pokućstva i nekoliko starih haljina. Tu je stvar trebalo razjasniti. Pokazalo se, da je kuća u Dieppeu do temelja bila zadužena hipotekama; koliko je ona bila ostavila kod bilježnika, to je sam Bog znao, a udio od broda nije prelazio ni tisuću talira. Čestita je gospođa dakle lagala! Gospodin Bovarv otac razlupa u svom bijesu jednu stolicu, tresnuvši njome o pod, i stade kriviti svoju/ ženu da je unesrećila sina, jer ga je upregla s takvim kljusetom, kojega oprema ne vrijedi ni koliko koža. Oni dođoše u Tostes. Stadoše se prepirati. Bilo je tu neugodnih prizora. Heloi'se, sva u suzama, baci se svom mužu u naručaj zaklinjući ga, neka je brani pred svojim roditeljima. Charles je htjede braniti; roditelje to naljuti, i oni otputovaše. Međutim, udarac je bio zadan. Osam dana poslije kad je u dvorištu vješala rublje, udari joj krv na usta, a sutradan, dok je Charles bio okrenut leđima i spuštao zastor 23 20

na prozoru, ona reče: »Oh, Bože moj!« — uzdahnu i onesvijesti se. Bila je mrtva! Kako li se začudiše! Kad je na groblju sve bilđ svršeno, vrati se Charles kući. Dolje ne nađe nikoga, popne se na prvi kat u sobu, spazi njenu haljinu, koja je još visila u ložnici, i naslo-nivši se na pisaći stol, ostade do večeri zaduben u tužne misli. Ona ga je, napokon, ipak ljubila. III Jednog jutra dođe čiča Rouault da podmiri Charlesu račun za svoju izliječenu nogu: sedamdeset i pet franaka u komadima od četrdeset sua i donese mu jednu puricu. Čuo je bio za njegovu nesreću i stade ga tješiti, što je bolje mogao. —■ Znam, što to znači! — govorio je tapšući ga po ramenu; — i ja sam bio kao vi! Kad sam izgubio svoju jadnu pokojnicu, išao sam u polja, da budem posve sam; bacio sam se pod kakvo drvo, plakao, zazivao dragog Boga i govorio mu kojekakve gluposti. Bio bih volio da sam kao one krtice, koje sam vidio u! granju, i kojima su crvi gmizali po trbuhu, ukratko, želio sam da umrem. A kad sam pomislio, da su drugi u tom času sa svojim dragim ženicama i da ih drže u svom zagrljaju, udarao sam bijesno štapom o zemlju; bio sara gotovo lud i nisam više jeo. Vi ne biste vjerovali, i sama pomisao da idem u kavanu bila mi je odvratna. A onda, sasvim polagano, dan za danom, proljeće za zimom, jesen za ljetom, bol je prolazila, postepeno, malo-pomalo; nestalo je, otišla je, slegla se, hoću da kažem, jer vam na dnu uvijek ostane nešto, kao neki reklo bi se... teret, tu, na grudima! Međutim, ako i jest sudbina svih nas, mi ipak ne smijemo dopustiti da propadnemo, ni željeti sebi smrt, zato što su drugi umrli... Treba da se trgnete, gospodine Bovary, proći će to. Posjetite nas koji put; moja kći misli katkad na vas, znate, i ona veli, da ste je zacijelo zaboravili. Naskoro će, evo, proljeće. Povest ćemo vas, da u našem lovištu ustrijelite kojeg kunića, da se malo rastresete. Charles posluša njegov savjet. On ponovno ode u Bertaux i nađe sve onako, kao što je bilo i posljednji put, to jest, pet mjeseci prije. Kruške su već cvjetale, a čiča Rouault, sad već na nogama, trčkarao je amo-tamo, što je majur činilo življim. 24 Držeći za svoju dužnost da se pokaže što uljudniji, prema liječniku poradi njegove žalosti, on ga zamoli,, neka nipošto ne skida šešir; govorio mu je potiho, kao-da je bolestan, pa se čak tobože i rasrdio, što nisu za gosta pripravili i neko malo lakše jelo nego što je bilo sve ostalo, na primjeri lončić vrhnja ili kompot od krušaka. Pričao je zabavne događaje. Charles se i nehotice smijao, ali se najednom sjeti svoje žene i uozbilji se. Kad su donijeli kavu, nije više mislio na ženu. Što se više privikavao da živi sam, sve je manje mislio na nju. Novo zadovoljstvo da je svoj gospodar učinilo mu je doskora samoću snošljivijom. Sad je mogao jesti,, kad je htio, dolaziti ili odlaziti i nikome o tome ne polagati računa, kad je bio jako umoran, pružiti se u postelji koliko je dug i širok. On se dakle brižno njegovao, do-x tjerivao i primao utjehe koje su mu davali. S druge strane, ženina mu je smrt prilično pomogla u njegovu zvanju, jer su čitav mjesec dana ljudi govorili: »Jadni mladić!.., Kakva li nesreća!« Njegovo se ime pročulo, a broj njegovih pacijenata je porastao; osim toga išao je u Bertaux, kad je god htio. Gajio je neku besciljnu nadu i osjećao neku neodređenu sreću, a kad je pred zrcalom četkao zaliske, nalazio je, da je ljepši nego prije. Jednoga dana dođe u Bertaux oko tri sata; svi su bili u. polju. On uđe u kuhinju, ali u prvi mah ne opazi Emme, jer su kapci na prozoru bili zatvoreni. Kroz njihove pukotine sunce je prodiralo pružajući po podu dugačke uske pruge koje su se prelamale o uglove

pokućstva i treperile na stropu. Muhe su se penjale uz prazne čaše na stolu i zujale utapajući se na dnu u preostaloj jabukovači. Danje svjetlo, što je prodiralo kroz kamin, podavalo je baršu-

nast sjaj čađavoj metalnoj ploči, i modrikastu boju hladnom pepelu. Između prozora i ognjišta Emma je šivala; kako nije bila ogrnuta, vidjele su se male kapljice znoja na njezinim golim ramenima. Po seoskom običaju ona mu predloži da nešto popije. On odbije, ona navali, i napokon, smijući se, ponudi mu, da s njom popije čašicu likera. Tada pođe do ormara po bocu curacaoa, dosegne dvije čašice, napuni jednu do vrha, u drugu ulije tek nekoliko kapi i, kucnuvši se s njim, prinese je k ustima. Kako je čašica bila gotovo prazna, ona zabaci glavu da je iskapi, i tako se s glavom nauznak, isturenih usana, napeta vrata smijala, što ništa u ustima ne osjeća, dok je vrhom jezika, koji je prolazio između njenih krasnih zubi lizala dno čašice. Zatim ponovno sjede i prihvati se svog posla: krpala je bijele pamučne čarape. Radila je oborene glave, te 25.

1 2 a, i-..lani ona ni Charles nisu govorili. Zrak, što je pirio kroz pukotinu ispod vrata, gonio je pred sobom malo prašine po kamenim pločicama. Charles je gledao tu igru, ali je čuo samo, kako mu nešto u glavi kuca, i kako u daljini kokodače neka kokoš, koja je negdje u dvorištu snijela jaje. Emma bi od časa do časa osvježila sebi obraze stavljajući na njih dlanove koje je poslije toga rashlađivala na željeznoj kugli velikog prijeklada na kaminu. Ona se tužila, da je od početka proljeća hvata vrtoglavica; zapitala je, da li bi joj pomogle morske kupelji; stade govoriti o životu u samostanu, a Charles o svojem školovanju u gimnaziji; tako im se jezik razvezao. Pođoše gore u njezinu sobu. Ona mu pokaže svoje stare note, knjižice, što su joj poklonili za nagradu, i vijence od hrastova lišća, što su ležali zapušteni u donjem dijelu ormara. Govorila mu je i o svojoj majci, o groblju, pa mu čak pokazala u vrtu uzanu lijehu, gdje je svakoga prvoga petka u mjesecu brala cvijeće i nosila ga na majčin grob. Ali se njihov vrtlar ništa nije razumijevao u cvijeće; ta je posluga tako loša! Ona bi vrlo rado živjela u gradu, pa bilo to samo i preko zime, premda je selo zbog dugih i lijepih dana ljeti možda još i dosadnije. I, ve prema tome što je govorila, glas joj je bio jasan i oštr ili bi iznenada zamirao, mijenjao tonove, koji su svrv vali gotovo šaptom, kad je govorila sama za sebe. Čar bila vesela i gledala bezazlenim očima, a odmah zi napola bi zatvorila vjeđe, i s pogledom punim tuge n su joj bogzna kuda bludjele. Kad se navečer vraćao kući, Charles je u sebi po.ua-;*vljao jednu po jednu rečenice, što ih je ona bila izrekla, | nastojeći da ih se sjeti, da im dopuni smisao, da donekle i sebi predoči život, kojim je ona živjela u ono vrijeme, i dok je on još nijei poznavao. No nikako je nije mogao ; zamisliti drugačiju, no što ju je vidio prvi put, ili onakvu, i kakvu je malo prije ostavio. Zatim se pitao, kakva će biti, kad se uda — i za koga će se udati? Na žalost, čiča Kouault bijaše tako bogat, a ona ... tako lijepa! Međutim, Emmin mu je lik neprestano dolazio pred oči, i nešto jednolično poput zvuka čekrka brujalo mu je u ušima: »Kako bi bilo, da se ti ipak oženiš! Kako bi bilo, da se oženiš!« Te noći nije mogao zaspati; u grlu ga je gušilo, bio je žedan; ustade da se iz vrča napije vode i otvori prozor. Nebo je bilo osuto zvijezdama, topao je vjetar duvao, a psi su u daljini lajali. On okrene glavu prema Bertauxu. Računajući, da time, napokon, ne stavlja ništa na kocku, Charles odluči da je zaprosi, čim mu se za to pruži 26 ,'ttt prilika. Ali svaki put, kad bi se prilika pružila, iz straha \ da nikako neće naći prikladnih riječi nije mogao otvoriti

mu je dati.

O svetom Mihovilu Charles je bio došao da provede tri dana u Bertauxu. Posljednji dan bijaše protekao kao i prijašnja dva u odgađanju od časa do časa. Čiča Rouault ga isprati; išli su kroz jedan klanac i upravo su se htjeli rastati. Sad je bio čas. Charles je oklijevao sve do kraja živice, a kad su je prošli, on napokon promrmlja: — Gazda Rouault, htio bih vam nešto reći. Oni se zaustaviše, Charles je šutio. — No, kažite mi, što vas tišti! Zar ja ne znam sve? — reče čiča Rouault smijući se dobrodušno. — Čiča Rouault... čiča Rouault — promuca Charles. — Ja ne tražim ništa bolje — nastavi čiča Rouault. — Premda se i mala bez sumnje slaže sa mnom, ipak je treba pitati, što ona o tom misli. Idite dakle; ja ću se vratiti kući. Ako ona pristane, čujte me dobro, ne treba da se vraćate, zbog svijeta, a osim toga, to bi je odviše uzbudilo. Ali da ne izgorite od čežnje, ja ću, kao znak da ona 27 nd ju, ca iu29I s ! n i se i dc ■ za. ■ ka bit Ro tin. jed: ože. bio Proz duv; Bert R kocki 26 pristaje, širom otvoriti prozor i jako udariti kapkom o zid; moći ćete vidjeti to, odavde straga, ako se nagnete preko živice. I on se udalji. Charles priveza konja za drvo te potrča na stazu i počeka. Prođe pola sata, a zatim izbroji na svom satu još devetnaest minuta. Najednom se začu neki udarac o zid; kapak se bijaše naglo otvorio, a kvaka se na njemu još njihala. Sutradan je već u devet sati bio na majuru. Emma je pocrvenjela, kad je on ušao u kuću, i nastojala je da se malo nasmiješi, da bi pokazala svoju prisebnost. Ciča Rouault zagrli svog budućeg zeta. Razgovor o novčanim pitanjima ostaviše za kasnije. Zato su, uostalom, imali dovoljno vremena, jer se svadba, iz pristojnosti, nije mogla obaviti, dok ne prođe Charlesova korota, što znači tek u proljeće iduće godine. Zima prođe u tom iščekivanju. Gospođica Rouault bavila se svojom opremom. Jedan dio opreme bio je naručen u Rouenu. Košulje i noćne kapice šivala je sebi sama po najnovijim crtežima što ih je bila posudila. Za vrijeme Charlesovih posjeta razgovarali su se o pripremama za svadbu, pitali se u kojoj će se prostoriji prirediti gozba, smišljali koliko će jela trebati i kakva će biti predjela. Emma bi se, naprotiv, bila rado vjenčala o ponoći pri bakljama; ali čiči Rouaultu ta misao nije išla u glavu. Obaviše dakle svadbu, na koju dođoše četrdeset i tri osobe; gosti ostadoše za stolom šesnaest sati; gozba se nastavi i sutradan, a pomalo i idućih nekoliko dana. IVSvatovi su došli zarana u kočijama, u jednoprežnim dvokolicama, u kolima s klupama na dva točka, u starim lakim dvokolicama bez krova, u velikim teretnim kolima s kožnim zastorima, a mlađi svijet iz najbližih sela u seljačkim kolima, u kojima su stajali jedan do drugoga podupirući se o ljestve, da ne padnu, jer su jurili kasom i žestoko se natresli. Neki su došli iz daljine od deset milja, iz Godervillea, iz Normanvillea i iz Canvja. Obje su obitelji bile pozvale svu svoju rodbinu, pomirili se s posvađenim prijateljima i pisali znancima koje već odavno nisu vidjeli. 28 Od vremena do vremena čulo se iza živice pucketanje biča; uskoro zatim otvorila bi se ograda, i ušla bi neka kola. Ona su jurila do prve stepenice vanjskih stuba pa su se tu naglo zaustavila i iskrcala svoje putnike, koji su silazili sa svih strana trljajući sebi koljena i protežući ruke. Gospođe u šeširima imale su haljine skrojene po gradsku, zlatne lance za satove, pelerine, kojima se krajevi ukrštavali u pojasu, ili su nosile male šarene rupce, koji su na leđima bili pričvršćeni pribadačama, tako da se straga vidio vrat. Dječaci, odjeveni kao i njihovi očevi, nekako su se neugodno osjećali u svojim novim odijelima (mnogi su od njih toga dana dapače prvi put u svom životu obuli čizme.) Pored njih je tu i tamo stajala šuteći poneka odrasla djevojčica od četrnaest ili šesnaest godina u bijeloj haljini od prve pričesti, koja joj je za tu priliku bila

produljena, po svoj prilici kakva njihova rođaka ili starija sestra, crvena u licu, zbunjena, s kosama masnim od ružine pomade i sva u strahu da ne bi uprljala svoje rukavice. Budući da nisu imali dovoljno konjušara da ispregnu sva kola, gospoda su zasukala rukave i sama se prihvatila posla. Prema svom različitom društvenom položaju nosili su frakove, polufrakove, salonske kapute i kratke kapute; sjajne frakove, što su uživali najdublje poštovanje obitelji, i koje su vadili iz ormara sama za svečane zgode; salonske kapute s dugim skutima, što su lepršali na vjetru, s valjkastim ovratnikom i s džepovima širokim poput vreća; kratke kapute od debela sukna, što su obično pristajali uz kakvu kapu s bakrenim obrubom na obodu; polufrakove, koji su na leđima imali dva puceta, jedno blizu drugoga kao dva oka, i kojima skutovi kao da su tesarovom sjekirom bili iz samog jednog komada isječeni. Neki su još (no ti su naravno morali ručati sasvim na kraju stola), imali na sebi svečane bluze, tj. bluze, kojima je ovratnik padao na ramena, leđa nabrana malim naborima, a struk vrlo nisko pričvršćen našivenim pojasom. A košulje su se na grudima izbočile kao oklopi! Svi su se muškarci bili nanovo ošišali, uši su im stršile od glave, i svi su bili pomno obrijani; neki, koji su već prije zore bili ustali te nisu dobro vidjeli da se obriju, imali su pod nosom poprečne brazgotine, ili duž vilica izranjena mjesta na koži, velika poput talira od tri franka, koja su se za vrijeme vožnje bila upalila od oštrog jutarnjeg zraka, te su sva ta puna, bijela i vesela lica bila malo išarana ružičastim pjegama. 29;. St I dc ; za : ka bil Rc tin jed »K, ože bio pro2 duv Bert R kock 26 Budući da je općina bila pola milje udaljena od majura, pođoše tamo pješice, a kad se svršio obred u crkvi, vratiše se isto tako kući. Pratnja, u početku gusto zbijena kao kakva šarena traka, što se talasala u polju uskom stazom, koja se vijugala među zelenim žitom, doskora se razvuče i odvoji u razne skupine koje su zaostajale i razgovarale se. Sprijeda je išao guslač sa svojim guslama koje su na pužu bile okićene vrpcama; zatim su išli mladenci, pa rođaci i prijatelji, kako se koji našao, a djeca su ostajala straga i zabavljala se čupajući zvončiće sa zobenih vlati, ili se igrala između sebe, da ih stariji ne bi vidjeli. Emmina se predugačka haljina vukla malo po zemlji. Od vremena do vremena ona se zaustavljala, da je povuče k sebi i tada je prstima u rukavicama nježno uklanjala s nje oštru travu i sitne bodljike čičaka, dok je Charles slobodnih ruku čekao da ona bude gotova. Čiča Rouault u novom cilindru i u crnu fraku s rukavima, koji su mu pokrivali ruke do noktiju, vodio je pod ruku gospođu Bovarv majku. Gospodin Bovary otac, koji je u dnu duše prezirao sav taj svijet, bio je došao u običnu lugačku kaputu vojničkog kroja s jednim redom puceta kavanskim je udvaranjem zabavljao neku mladu plavokosu seljanku. Ona se klanjala, crvenjela se, ne znajući što da odgovori. Ostali su svatovi govorili o svojim poslovima ili su nestašno zadirkivali jedan drugoga i unaprijed se poticali na veselje; a ako ste slušali, mogli ste čuti cijukanje guslačeve violine, koji je neprestano svirao u polju. Kad bi guslač opazio, da su svatovi daleko za njim, zastao bi, da malo odahne, i dugo bi kalofonijem mazao gudalo, da strune još bolje zvuče; a zatim bi krenuo dalje, čas spuštajući čas dižući držak svoje violine, da sam sebi bolje daje takt. Stol je bio prostrt pod kolnicom. Na njemu su bile četiri goveđe pečenke, šest pilećih paprikaša, pirjana teletina, tri ovčja buta, a u sredini lijep pečeni odojak i oko njega četiri svinjske kobasice s kiselicom. Na uglovima stola stajale su staklenke s rakijom. Slatka jabukovača u bocama gusto se pjenila ispod čepova, a sve su čaše već unaprijed bile do ruba napunjene vinom. Veliki pladnjevi sa žutom kremom, koja se pri najmanjem gur-kanju stola sama od sebe zatalasala, imali su na svojoj glatkoj površini u sitnim arabeskama ispisane monogra-me mladenaca. Za torte i kolače s bademima bili su naručili slastičara iz Yvetota. Budući da je prvi put radio u tom kraju, upotrijebio je svu svoju vještinu, te je na svršetku ručka sam donio umjetnički napravljenu poslasticu nalik na građevinu, koja je tako zadivila sve pri30 sutne, da su klicali. Podnožje joj, prije svega, bijaše četvorina od plava kartona, koja je predstavljala hram, s trijemovima, sa stupovima i s malim sadrenim kipovima svuda naokolo u udubinama, koje su bile ukrašene zlatnim papirnim zvjezdicama. Zatim se na drugom katu dizala kula od biskvita okružena malim utvrdama od bombona, badema, grožđica i komadića naranče, a najzad se, gore na terasi, koja je predstavljala zelenu livadu sa strmim stijenama, s jezerom od voćnog soka i s brodićima od lješnjakovih ljusaka, vidio mali Amor kako se ljulja u čokoladnoj ljuljački, koja je na kraju svojih dvaju stupica imala dva naravna ružina pupoljka mjesta kuglica.

Neki su pri kraju zaspali i zahrkali. No kod kave su svi ponovo oživjeli; tada stadoše pjevati, okušavati snagu, prenositi terete, plesati u parovima vrteći se pod vijencem svojih ruku, pokušavati da na plećima podignu kola, pripovijedati masne šale i ljubiti gospođe. Navečer je pri odlasku teško bilo upregnuti konje, koji su se do grla najeli zobi; oni su se ritali, pro-pinjali, kidali su hamove, a njihovi su gospodari psovali ili se smijali. I čitave su moći po mjesečini bile ceste u okolici pune kola, koja su u najvećem trku jurila, odsfci-kujući u jarcima, preskačući preko gomila šljunka i zapi-njući o nasipe na cesti, a žene su se naginjale kroz vratašca kočije, da uhvate uzde. Oni, koji su ostali u Bertauxu, proveli su noć pijući u kuhinji. Djeca bijahu pozaspala pod klupama.

Nevjesta bijaše zamolila oca, neka je poštede od uobičajenih šala. Ipak je neki njihov rođak, prodavalac morske ribe (koji je dapače za vjenčani dar bio donio jedan par morskih listova), upravo počeo da ustima prska vodu kroz ključanicu, kadli u pravi čas dođe čiča Rouault da ga u tome spriječi i objasni mu, da ozbiljno zvanje njegova zeta ne dopušta takve nepristojnosti. Rođak pored svega toga teško popusti tim razlozima. U sebi je optuživao čiču Rouaulta, da je ohol, i pridruži se petorici ili šestorici drugih gostiju koji su sjedili u jednom kutu. Ti su slučajno kod stola dobili više puta redom slabije komade mesa i zato su držali, da su bili loše primljeni, 1 Igra, u kojoj se položi metalni novac na vrh čepa, te onaj, koji iz određene daljine pogodi novčić, dobije igru (Nap.. prev.) 31i I. ''■ -s i đ i Z k I R ti je »^ o b P d; Bt 26 pa su sada ogovarali domaćina želeći mu uvijenim riječima svakojako zlo. Gospođa Bovary majka nije čitavog dana rekla ni riječi. Nisu je bili pitali za savjet ni za snahinu haljinu, ni kako da prirede gozbu, Ona se rano povuče. Njen suprug, mjesto da ode za njom, poslao je po cigarete u Saint-Victor i pušio je sve do zore, pijući grogove od trešnjevice, piće nepoznato ostaloj družini, i koje je, kako je sebi zamišljao, još više među gostima podiglo njegov ugled. Charles nije po naravi bio nimalo duhovit čovjek i nije se naročito istakao za vrijeme svadbe. On je prilično nespretno odgovarao na sve dosjetke, igre riječima, dvosmislene riječi, laskanja i sablažnjive izraze, kojima su ga, kao po nekoj dužnosti, obasipali već otkako je juha bila donesena na stol. Zato je sutradan izgledao potpuno drugi čovjek. Prije bi se moglo misliti, da je on ona djevica od sinoć, dok nevjesta nije pokazivala ništa po čemu bi se moglo nešto naslutiti. Ni najprepredeniji nisu znali što bi joj odgovorili, pa su je, kad je prolazila kraj njih, promatrali s neizmjerno napetom pažnjom. Charles se međutim nije ništa pretvarao. Om ju je nazivao »moja žena«, govorio joj »ti«, pitao svakog za nju, tražio je svuda i često je odvukao u dvorište. Tu ste ga izdaleka mogli vidjeti među drvećem, kako je drži oko pasa, i kako se u hodu napola nagnuo k njoj gužvajući joj svojom glavom čipkasti rubac na grudima. Dva dana poslije svadbe supruzi su otišli, jer Charles zbog svojih bolesnika nije mogao dulje ostati. Čiča Rouault dao ih je odvesti u svojoj dvokolici i sam ih ispratio do Vassonvillea. Tu posljednji put poljubi svoju kćer, iziđe iz kola i zaputi se natrag. Kad je prevalio otprilike sto koraka, zaustavi se i, kad je vidio, kako se udaljuju kola kojima su se kotači vrtjeli u prašini, duboko uzdahne. Tad se sjeti svoje svadbe, svojih minulih dana i ženine prve trudnoće; i on je bio veoma veseo onog dana, kad ju je odveo od njezina oca k svojoj kući i kad ju je uzeo na konja iza sebe, kasajući po snijegu, jer je to bilo oko Božića, i polja bijahu sva bijela. Ona ga je držala jednom rukom, a u drugoj joj je visila košarica. Vjetar se poigravao dugim čipkama njezine cauške kapice, tako da su mu od časa do časa zalepršale pred ustima, a kad bi okrenuo glavu, vidio je tik do sebe, na svom ramenu, njeno maleno rumeno lice, koje se tiho smiješilo pod zlatnim nakitom svoje kapice. Da ugrije prste, uvlačila ih je od vremena do vremena u njegova njedra. Kako 32 je sve to davno bilo! Sin bi im imao sada trideset godina. Zatim se još jednom ogleda, ali ništa ne primijeti na putu. Osjećao se tužan kao kuća bez pokućstva; a budući da su se nježne uspomene miješale sa crnim mislima u njegovoj glavi, zamagljenoj od velikog pića, spo-pade ga začas! silna želja da obiđe oko crkve. Kako se ipak bojao, da ga taj pogled još više ne rastuži, vrati se najkraćim putem kući. Gospodin i gospođa Bovarv stigoše u Tostes oko šest sati. Susjedi izađoše na prozore, da vide novu ženu svoga liječnika. Stara se služavka predstavi, pozdravi je, ispriča se, što večera još nije gotova, i pozove gospođu, da se dotle upozna sa svojom kućom. V Pročelje od opeka dizalo se tačno u pravcu ulice ili, bolje reći, ceste. Iza kućnih vrata visila je kabanica s niskim ovratnikom, konjska uzda i crna kožna kapa, a u jednom kutu stajao je na podu par kožnih gamaša još pokrivenih suhim blatom. Na desno je bila dvorana, tj. oveća odaja, u kojoj su jeli ili se zadržavali preko dana. Zelenkastožuti papir, pri vrhu ukrašen vijencem blijeda cvijeća, treperio je na loše prilijepljenoj zidnoj tapeti. Bijeli pamučni zastori, obrubljeni crvenim gajtanom, ukrštavali su se na prozorima, a na uskom rubu kamina, između dva velika posrebrena svijećnjaka pod jajolikim staklenim zvonima, sjala se ura njihalica s Hipokratovom glavom. Na drugoj strani hodnika bila je Charlesova ordinacija, mala prostorija, otprilike šest koraka široka, s jednim stolom, s tri stolice i s jednim uredskim naslonjačem. Svesci Rječnika medicinskih znanosti, koji još nisu bili razrezani, ali kojima je mekani uvez bio prilično oštećen u nizu prodaja, kroz koje su prošli, ispunjavali su gotovo sami šest polica jelova ormara za knjige. Za vrijeme pregleda bolesnika prodirao je iz kuhinje miris zapržaka na maslacu, a isto se

tako u kuhinji čulo, kako u ordinaciji bolesnici kašlju i kako opširno pripovijedaju

o svojoj bolesti. Zatim je dolazila, s vratima izravno na dvorište, gdje se nalazila konjušnica, jedna velika zapuštena prostorija koja je imala krušnu peć. Ta je prostorija sada služila kao drvarnica, kao podrum i 3 Gospođa Bovary 33I k spremište, a bila je puna starog željeza, praznih bačava, neupotrebljiva ratarskog oruđa s mnoštvom drugih prašnih stvari, za koje je bilo nemoguće pogoditi, za što se upotrebljavaju. Vrt, duži nego širi, između dva1 zida od ilovače, koji su s obiju strana bili prekriveni granama kaj šija, pružao se sve do trnovite živice, koja ga je dijelila od polja. U sredini vrta stajao je na kamenom podnožju sunčani sat s pločom od škriljevca. Četiri gredice, zasađene kržljavim divljim ružama, simetrično su okruživale jednu lij ehu što je bila zasijana korisnijim i važnijim biljem. Sasvim u dnu vrta, pod malim jelama, jedan je svećenik od sađre čitao svoj molitvenik. Emma pođe gore u sobe. Prva soba nije imala nikakva namještaja, ali druga, koja je bila bračna soba, imala je u ložnici s crvenim zastorima postelju od mahagonija. Kutija od školjaka ukrašivala je komodu; a na pisaćem stolu kraj prozora bio je u jednoj vazi buket narančina cvijeća, svezan bijelim svilenim vrpcama. Bio je to vjenčani buket — buket »prve žene«! Ona ga je pogledala. Charles to primijeti, uzme ga i odnese na tavan, dok je Emma sjedila u jednom naslonjaču (oko nje su razmještali njene stvari), i mislila na svoj vjenčam buket, koji bijaše spremljen u jednoj kutiji od kartona, i zamišljeno •# se pitala, što bi s njim učinili, da ona slučajno sada umre. Prvih se dana pozabavi time da smišlja različite promjene u svojoj kući. Sa svijećnjaka skine staklena zvona, dade nalijepiti nove tapete, nanovo obojiti stubište, a u vrtu okolo sunčanog sata postaviti klupe. Zapita dapače, kako bi se mogao napraviti bazen s vodoskokom i s ribicama. Znajući, da se ona rado vozi u kočiji na šetnju, muž joj napokon nađe jedan već rabljeni boe1, koji je, kad je dobio nove svjetiljke i blatobrane od prošivene kože, bio gotovo nalik na tilburt/.1 On je dakle bio sretan i nije se brinuo ni za što na svijetu. Objed nasamo sa ženom, navečer šetnja po veli''?' koj cesti, kretnja njene ruke, kad je gladila kosu, pogled na njen slamnati šešir, što je visio na kvaki jednog prozora, i još mnogo štošta drugo, u čemu Charles nikada nije naslućivao naslade, sačinjavalo je sad njegovu neprekidnu sreću. Ujutro, u postelji, dok su jedno pored drugoga ležali na jastuku, gledao je, kako sunčane zrake 1 boe (engl.) — laka otvorena jednoprežna dvokolica (Nap. prev.) 2 tilbury — jednoprežna američka dvokolica s otklopnim krovom (Nap. prev.) 34 prolaze kroz plave malje njezinih obraza, koje su napola pokrivali traci njezine noćne kapice. Promatrajući ih tako izbliza, izgledale su mu njene oči mnogo veće, pogotovu kad se budila i više puta redom otvarala trepavice; crne u sjeni, a zagasito plave na svjetlu, kao da su bile složene od više slojeva boja koji su pri dnu bili sve tamniji, a postajali to svjetliji, što su bili bliži površini cakline. Njegovo se oko gubilo u tim dubinama, i on je u njima vidio svoju umanjenu sliku do ramena sa svilenim rupcem na glavi i s gornjim dijelom raskopčane košulje. On je onda ustao, a ona je izišla na prozor, da ga vidi kako odlazi i ostajala je ondje naslonjena na rubu, između dva lonca geranija, u jutarnjoj širokoj haljini koja ju je mekano obavijala. Charles je na ulici zakopčavao svoje ostruge na kamenu međašu, a ona bi odozgo razgovarala s njime trgajući pri tome ustima po koji okrajak cvijeta ili lišća i puhnula bi ga prema njemu, " a on je lepršao, lebdio u zraku i pravio polukrugove kao ptica i, prije no što je pao na zemlju, zapeo bi na raščupanoj grivi stare bijele kobile koja je nepomično stajala pred vratima. Charles joj je s konja dobacio poljubac rukom, a ona je kimnula, zatvorila prozor, i on je otišao. I tada po velikoj cesti, kojom se vukao beskonačni oblak prašine, po klancima, gdje se drveće savijalo praveći sjenice, po stazama, gdje mu je žito sezalo do koljena, po suncu, što mu je grijalo leđa, i po svježem jutarnjem zraku, koji je udisao, sa srcem još punim noćnog blaženstva, smirene duše i zadovoljena tijela, išao je uživajući u svojoj sreći, kao ljudi koji se još poslije ručka slade okusom, gljiva koje probavljaju. "*■ Što je on dosad imao dobra u svom životu! Zar je to bilo vrijeme, što ga je proveo u gimnaziji, kad je ostajao zatvoren između onih visokih zidova, sam među bogatijim i vrsnijim drugovima, koji su se smijali njegovu izgovoru i rugali se njegovu odijelu, i kojima su majke dolazile u sobu za primanje posjeta s kolačima u svom mufu? Ili možda kasnije, kad je studirao medicinu te nikada nije imao dovoljno novaca, da može povesti na ples kakvu malu radnicu koja bi mu postala draganom? Nakon toga je živio četrnaest mjeseci s udovicom kojoj su noge u postelji bile hladne kao led. Sada međutim ima za čitav život tu lijepu ženu koju obožava! Sav svijet nije za njega prelazio svilen rub njene podsuknje; i on je sebi predbacivao, da je ne ljubi dovoljno, i želio da je ponovo vidi; on se brzo vraćao k njoj i penjao se

uza stube, a srce mu je udaralo. Emma se upravo oblačila 3526 u svojoj sobi; on bi joj prišao nečujnim koracima, poljubio je u leđa, a ona bi zavrisnula. On se nije mogao uzdržati da neprestano ne dira njezin češalj, njeno prstenje i rubac koji je nosila oko vrata. .' Katkad bi je strastveno poljubio u lice, ili bi joj nizao sitne poljupce na golu ruku od vrha prstiju do ramena; ona bi ga tada odgurnula napola nasmiješena, napola ne- strpljiva, kao što radimo s djetetom koje nam se objesi 0 vrat.

Prije ino što se udala, ona je mislila, da osjeća u sebi ljubav; ali kako sreća, koja bi se morala roditi iz te ljubavi, nije došla, ona je mislila, da se možda prevarila. 1 Emma je nastojala da dozna, što se zapravo u životu razumije pod riječima sreća, ljubav i zanos, koje su joj se u knjigama činile tako lijepe! VI p" Ona bijaše čitala Paul et Virginie i sanjarila o bambusovoj kućici, o crncu Domingu i o psu Fideleu, ali osobito o nježnu prijateljstvu kakva dobrog brace, koji ti bere crveno voće s velikih stabala što su viša od zvonika, ili koji bosonog trči po pijesku i donosi ti kakvo ptičje gnijezdo. Kad joj je bilo trinaest godina, otac je sam odvede u grad, daje smjesti u samostan. Odsjeli su u nekoj gostionici saintgervaiške četvrti, gdje su večerali s ukrasnih tanjura koji su prikazivali slike iz života gospođice de La Valliere. Sve te legendarne slike, tu i tamo ogrebene noževima, slavile su vjernost, nježnost srca i dvorsku raskoš. U prvo se vrijeme u samostanu nije dosađivala, naprotiv, bilo joj je ugodno u društvu časnih sestara, koje su je, da je razonode, vodile u kapelicu, kamo se ulazilo iz blagovaonice nekim dugim hodnikom. Za vrijeme odmora vrlo se malo igrala; ona je dobro znala katekizam i na teška pitanja uvijek je ona odgovarala gospodinu kapelanu. Živući tako među tim bljedolikim ženama, koje su nosile brojanice s bakrenim križićima, i nikada ne izlazeći iz sparne atmosfere učionica, ona se polagano prepusti onoj tajanstvenoj sjeti, koja izbija iz mirisa žrtvenika, vlage škropionica i svjetla voštanica. Mjesto 36 da sluša misu, ona je u svome molitveniku promatrala pobožne sličice obrubljene ažurnom bojom, što služe kao znak, i voljela one, što su predstavljale bolesnu ovčicu, presveto srce Isusovo probodeno oštrim strelicama ili jadnoga Isusa koji putem pada pod teretom svetoga križa. Da bi se trapila, ona pokuša da posti čitav dan. Razbijala je sebi glavu, na što bi se mogla zavjetovati. Kad je išla na ispovijed, izmišljala je beznačajne grijehe, samo da može tamo što dulje ostati i klečati u sumraku, sklopljenih ruku, s licem naslonjenim na rešetku slušajući ispovjednikov šapat. Poređenja sa zaručnikom, mužem, nebeskim ljubavnikom i vječnim brakom, koja su se često ponavljala u propovijedima, budila su u dnu njene duše neočekivane slasti. Uvečer prije molitve čitala su se u učionici pobožna djela. Preko tjedna je to bio kakav kratki izvadak iz Biblijske povijesti, ili Conjerences opata Fravssinousa1, a nedjeljom su to, poradi odmora, bili odlomci iz Genie du Christianisme1. Kako li je u prvo vrijeme pozorno slušala zvučni vapaj romantične melankolije, kojim je odjekivala sva zemlja i vječnost! Da je svoje djetinjstvo provela u dućanskoj sobici kakve trgovačke četvrti, možda bi se tada bila prepustila lirskim čarima prirode, za koje obično saznajemo samo preko pisaca. Ali ona je predobro poznavala selo; ona je znala, što je blejanje stada, što je mljekarstvo, što su plugovi. Navikla na mirne slike, ona se radije obraćala živim prizorima. Jfoljela je more samo zbog oluja, a zelenilo samo onda, kad je tu i tamo raslo među ruševinama. Iz svih je stvari nastojala da izvuče kakvu ličnu korist i odbacivala je kao nepotrebno sve što nije služilo neposrednom uživanju njezina srca, a kako je bila više sentimentalne nego umjetničke prirode, tražila je uzbuđenja, a ne lijepe krajolike. U samostanu je bila jedna starija djevojka, koja je dolazila svaki mjesec na osam dana, da redi i krpa rublje. Budući da ju je zaštićivala nadbiskupija, jer je bila potomak jedne stare plemićke obitelji koja je propala za vrijeme Revolucije, ona je jela u blagovaonici za stolom časnih sestara i poslije jela čavrljala je malo s njima prije no što bi se vratila na svoj posao. Cesto bi pitomice 1 Conjerences — javna predavanja opata Denisa comte de Frayssinousa (1765—1841), upućena omladini, u kojima je napadao i Napoleona I (Nap. prev.) 2 Duh kršćanstva, glasovito djelo romantika Chateaubri-anda (Nap. prev.) 37 1c t p dB ko 26 pobjegle iz učionice, da je pohode. Ona je znala napamet mnoge ljubavne pjesme iz prošloga vijeka koje je poluglasno pjevala ne ostavljajući svoju iglu. Pripovijedala im je pripovijesti, javljala im novosti, izvršivala im u gradu narudžbe i kradom posuđivala starijim učenicama kakav roman, što ga je uvijek imala u džepu svoje pregače, a iz kojega je dobra gospođica za vrijeme svog odmora i sama gutala čitava poglavlja. Tu je sve vrvjelo od samih ljubavnih zgoda, ljubavnika, ljubavnica, progonjenih gospođa, što se onesvješćuju u samotnim paviljonima, poštanskih kočijaša, koje ubijaju na svim postajama, konja, koji na svakoj strani knjige crkavaju od gonjenja, tamnih šuma, srčanih napadaja, zakletava, jecaja, suza i poljubaca, čamaca na mjesečini, slavuja u gajevima, gospode, koja su hrabra poput lavova, a blaga poput janjaca, kreposna kao što nitko nije, uvijek lijepo odjevena, a liju suze kao vrčevi vodu! I tako je punih šest mjeseci šesnaestogodišnja Emma prljala sebi ruke u

onoj prašini starih čitaonica. Uz Waltera Scotta zavoli ona kasnije povijesne događaje i stade sanjariti o starinskim škrinjama, dvoranama tjelesne straže i o srednjovjekovnim pjevačima i pjesnicima ljubavnih pjesama. Najradije bi bila živjela u kakvu starom dvorcu poput onih vlastelinka sa tankim strukom, koje su na gotskim prozorima, ukrašenim trolistom, provodile svoje dane i gledale nalakćene na kamen, a s bradom o dlan, kako iz daljine dolazi vitez s bijelim perom, koji galopira na svom vrancu. U ono je vrijeme obožavala Mariju Stuart i zanosno poštovala slavne ili nesretne žene. Jeanne d'Arc, Helo'ise, Agnes-Sorel, lijepa Ferroniere i Clemence Isaure sjale su u njenim očima poput zvijezda repatica u neizmjernom mraku povijesti, u kojoj se još tu i tamo, ali izgubljeni u tami i bez ikakve veze među sobom, isticahu Luj sveti sa svojim hrastom, Bayard na umoru, nekoliko okrutnih djela Luj a XI, nešto malo Bartolo-mejske noći, Bearnaisova perjanica i nezaboravna uspomena na ukrasne tanjure na kojima se slavio Luj XIV. U romancama, što ih je pjevala na satu muzike, spominjali su se samo anđelčići sa zlatnim krilima, ma-dane, lagune, gondolijeri; bile su to bezazlene skladbe, koje su joj omogućile, da usprkos nevjestu stilu i hirovitim tonovima nazire privlačnu i varljivu sliku sentimentalnih stvarnosti. Nekoje njene drugarice bijahu donijele u samostan ilustrirane spomenare, što su ih, dobile kao dar o Novoj godini. Trebalo ih je skrivati; koliko li brige i teškoća zbog njih! Čitale su ih u spavaonici. Emma je nježno prevrtala njihove lijepe svilene 38 korice i sva očarana promatrala imena nepoznatih pisaca koji su se potpisivali ispod svojih sastava najčešće kao grofovi i vikonti. Ona je drhtala podižući svojim dahom svilen papir s bakroreza, koji se napola savijen dizao i polako opet padao na stranicu. Bila je tu raznih slika: za ogradom jednog balkona neki mladić u kratkoj kabanici zagrlio je neku djevojku u bijeloj haljini, koja je o pasu nosila torbicu; ili je bilo nepoznatih portreta plemenitih engleskih gospođa s plavim uvojcima, koje vas ispod okruglih slamnatih šešira promatraju svojim velikim, sjajnim očima. Vidjeli ste tu gospođa, što su se ispružile u kočijama, pa se vozikaju posred perivoja, a jedan hrt skače pred konjima koje tjeraju u kasu dva mala postiljona u bijelim kratkim hlačama. Druge su opet gospođe, sanja-reći na divanima pored otvorena pisma, promatrale mjesec kroz pritvoren prozor što je napola bio zastrt crnim zastorom. Bezazlene su djevojke sa suzom na licu kroz rešetke gotske krletke cjelivale grlicu, ili su, smiješeći se, nagnule glavu na rame i kidale latice ivančica svojim dugim i tankim prstima, zavinutim poput šiljastih cipela. A tu ste bili i vi, sultani, s dugim lulama, što pod sjenicama gubite svijest u zagrljaju bajadera, i vi, đauri, pa turske sablje i grčke kape, a osobito vi, blijedi krajolici slavom opjevanih predjela koji nam često pokazujete u isti mah i palme i jele, tigrove s desne, a lava s lijeve strane, tatarske minarete na obzorju, sprijeda rimske ruševine, a pored njih deve što čuče; sve to okruženo brižno očišćenom prašumom i velikom okomitom sunčanom zrakom., koja podrhtava u vodi, gdje se, kao bijele mrlje na sivoj ocalnoj površini, ocrtavaju tu i tamo labudovi koji plivaju. A uljena svjetiljka sa sjenilom, obješena na zidu iznad Emmine glave, rasvjetljivaše sve te slike iz otmjena svijeta, što su se nizale ispred nje u tišini spavaonice i uz udaljeno drndanje kakve zakašnjele kočije, štoi se kotrljala po bulvarima. Kad joj je umrla majka, Emma je prvih dana mnogo plakala. Onda dade staviti u crni okvir pokojničinu kosu i u jednom pismu, što ga je pisala u Bertaux, prepunom tužnih misli o životu, molila je, meka je kasnije sahrane u isti grob. Dobri otac pomisli, da je bolesna i posjeti je. Emma je u sebi osjećala neko duševno zadovoljstvo, što je tako brzo postigla onaj rijetki ideal bljedolikih bića, do kojega prosječni ljudi nikada ne dolaze. Ona se dakle sasvim prepusti lamartinskim meandrima, slušala je harfe na jezerima, pjesme umirućih labudova, padanje 39 ■\........„1 c E k( 26 lišća, čiste djevičanske duše što se uzdižu u nebo, i glas Vječnoga, koji se ori po dolinama. To joj dosadi, ali ona to nipošto ne htjede priznati, nego ustraja, najprije iz navike, a kasnije iz taštine, i napokon se iznenadi, kad osjeti da je opet našla svoj unutarnji mir, i da joj je srce gotovo bez tuge, kao što joj je čelo bez bora. Dobre duvne, koje su tako dobro mislile o njezinim vjerskim sklonostima, opaziše na svoje veliko iznenađenje, da gospođica Rouault nekako izmiče njihovoj brizi. One bijahu doista navalile na nju tolikim misama, povlačenjem u samoću, devetnicama i propovijedima, i tako zanosno i strogo joj preporučivale štovanje, što ga dugujemo svecima i mučenicima, i davale joj toliko dobrih savjeta o čednosti tijela i o spasu njene duše, da je ona učinila ono, što urade i konji kojima pritežemo uzde: ona se trgne i naglo se zaustavi. Taj duh, praktičan pored sve svoje zanesenosti, koji je ljubio crkvu zbog njezina cvijeća, muziku zbog riječi u romancama, a

književnost zbog strastvenih zanosa, jednako se bunio protiv vjerskih tajna, kao što se Emma sve više protivila disciplini koja je bila (nešto odvratno njenoj naravi. Kad ju je otac izvadio iz zavoda, nitko se nimalo nije žalostio, što ona odlazi. Štoviše, nadstojnica je smatrala, da je u posljednje vrijeme pokazivala premalo poštovanja prema svojoj okolini.

Kad se Emma vratila kući, isprva joj se svidi da zapovijeda služinčadi; ali joj se seoski život nakon toga ogadi i ona stade čeznuti za samostanom. A kad je Charles prvi put došao u Bertaux, smatrala je sebe veoma razočaranim bićem, koje nema više ništa da nauči, i koje ne treba ništa više da osjeća. Međutim, tjeskoba zbog novog života, ili možda razdraženost, koju je uzrokovala prisutnost toga čovjeka, bile su dovoljne da je uvjere, kako u njoj ipak živi ona čudesna strast, koja je dosad kao neka velika ptica s ružičastim perjem lebdjela u sjaju pjesničkog neba; i Emma sada nije mogla zamisliti, da je taj mir, u kojem je živjela — ona sreća, o kojoj je negda sanjala. VII Ona bi katkad pomišljala, da su to ipak najljepši dani njezina života, medeni mjesec, kako to kažu. Da se okusi ta slast, trebalo bi bez sumnje otići u one zemlje 40 sa zvučnim imenima, gdje prvi bračni dani prolaze u. najslađem ljenčarenju! U poštanskim kočijama, iza plavih svilenih zastora, penjete se polagano uza strme putove i slušate postiljonovu pjesmu, koja odjekuje u planini sa zvončićima koza i potmulom bukom vodopada. Kad sunce zađe, udišete na obali zaljeva miris limuna, a uveče, na terasi ljetnikovca, sami, isprepletenih prstiju, gledate u zvijezde i smišljate planove. Emmi se činilo,, da u nekim krajevima na zemlji mora da cvate sreća kao neka biljka koja raste samo na onom tlu, a svuda drugdje slabo uspijeva. Oh, zašto se ona nije mogla nasloniti na balkon švicarskih kuća ili se zatvoriti u svojoj tuzi u kakvoj škotskoj vili s mužem u crnom baršunastom kaputu s dugim skutovima, i u visokim mekim čizmama, sa šiljastim šeširom i manšetama! Možda bi ona rado bila povjerila nekome sve te stvari. Ali kako da izrazi onu neshvatljivu nevolju, koja mijenja svoje lice kao oblaci i koja se kovitla poput vjetra? Ta ona nije imala za to ni riječi, ni prilike, ni smjelosti. Da je Charles to, međutim, htio, da je to naslućivao, i da je njegov pogled samo jednom izašao u susret njenim mislima, njoj se činilo da bi joj se tada iz srca bilo izlilo nenadano obilje, kao što zrela voćka pada s grane čim je dodirnete rukom. Ali što je više rasla intimnost njihova bračnog života, sve se više stvarala neka unutarnja podvojenost, koja je nju otuđivala od j_njega. U razgovoru je Charles bio bez ikakve živosti i duhovitosti, u njemu su se nizale najobičnije misli u svom svakidašnjem ruhu ne izazivajući nikakva uzbuđenja, smijeha ili maštanja. Dok je živio u Rouenu, nikad nije bio toliko radoznao — kako joj je govorio — da ode u kazalište i da vidi pariške glumce. On nije znao ni plivati, ni mačevati se, ni pucati iz pištolja, a jednoga dana nije joj mogao protumačiti neki jahački izraz, na koji bješe naišla u jednom romanu. Nije li se, naprotiv, muškarac morao ti sve razumjeti, isticati se na mnogim područjima i upoznati svoju ženu sa silama strasti, prepredenostima života i svima tajnama? Međutim, Charles nikoga ni u čem nije podučavao, ništa nije znao i ništa nije želio. On je mislio, da je ona, sretna, a ona mu je zamjeravala taj nepokolebljivi mir, tu spokojnu vedrinu duha, pa čak i sreću, koju mu je-i poklanjala. Ona je katkada crtala; za Charlesa je bilo veliko zadovoljstvo da stoji pored nje i da je promatra, kako se411 k :2C nagnula nad svoj crtež i kako žmirka očima, da bi bolje vidjela svoj rad, ili kako svojim palcem valja kuglice od mrvica kruha. A kad je svirala klavir, što su joj prsti brže letjeli, to se Charles više divio. Ona je jako udarala po tipkama i prelijetala prstima) čitavu klavijaturu bez prekida. Ona je tresla tim starim instrumentom, kojemu su se žice svijale, da se čulo do na kraj sela, kad je prozor bio otvoren; a sudski pisar, koji bi prolazio glavnom cestom gologlav, u platnenim cipelama i sa spisima u ruci, često bi se zaustavio, da sluša. S druge strane, Emma je znala voditi svoje kućanstvo. Ona je slala bolesnicima račune za liječenje u vrlo pažljivo sastavljenim pismima, koja nisu nimalo nalikovala na račune. Kad su nedjeljom imali kojeg susjeda na objedu, ona je uvijek umjela da ponudi lijepo priređeno jelo, znala je vješto složiti na vinovu lišću piramide od šljiva, a slatko bi istresla na tanjur tako da bi ono zadržalo oblik lončića u kojem je bilo skuhano. Ona je dapače govorila, da će kupiti zdjelice za ispiranje usta poslije jela.1 Sve je to mnogo pridonosilo Bova-rvjevu ugledu. Charles napokon stade sebe više cijeniti što ima takvu ženu. S ponosom je pokazivao u blagovaonici njezina dva mala crteža nacrtana olovkom, koja je dao uokviriti u vrlo široke okvire i objesio ih o zid na dugim zelenim vrpcama. Kad su poslije mise ljudi izlazili iz crkve, viđali su ga na njegovim vratima u krasnim izve--zenim papučama. On se vraćao kući kasno, u deset sati, katkad o ponoći. Tada je tražio, ima li što za jelo, a kako je služavka već spavala, posluživala ga je Emma. Skidao je kaput, da bi udobnije večerao. Pripovijedao je redom o svim ljudima, što ih je sreo, o selima, u kojima je bio, o receptima, što ih je propisao, i, zadovoljan samim sobom, pojeo bi ostatak govedine s lukom, do posljednjeg koma-dićka počistio sir, pohrskao

jedinu jabuku, ispraznio staklenku vode; zatim bi pošao u postelju, legao nauznak i zahrkao. Budući da je dugo vremena bio navikao na noćnu kapicu, svilen rubac mu se nije čvrsto držao na ušima; zato mu je kosa ujutro razbarušeno padala na lice i bila sva bijela od sitnog perja iz jastuka kojemu su se uzice preko noći razvezale. Nosio je uvijek čvrste čizme, koje su imale na pregibu dva duboka nabora što su koso išla

\ 1 U Flaubertovo vrijeme bio je to običaj u Francuskoj (Nap. prev.) 42 prema gležnjevima, dok je ostali dio gornje kože bio ravan i nategnut, kao da je na drvenoj nozi. Charles je tvrdio, da su dosta dobre z& selo. Njegova je majka odobravala tu štedljivost; ona mu je i sad dolazila u pohode kao i prije, kad je god kod nje bilo malo žešće oluje, ali stara gospođa Bovarv kao da baš nije bila sklona svojoj snahi. Držala je, da se ona nekako previsoko uzdiže za njihove imovinske prilike; ta drva, šećer i svijeće trošili su se brzo kao u kakvoj bogatoj kući, a tolika žerava koja se žarila u kuhinji \ dostajala bi za dvadeset i pet jela! Slagala joj je rublje po , ormarima i učila je, da pripazi na mesara, kada donosi meso. Emma je primala te savjete, a gospođa Bovary obilno ih je dijelila; i riječi draga kćeri i draga majko izmjenjivale su se preko cijelog dana popraćene lakim podrhtavanjem usana, jer su obadvije izgovarale nježne^ riječi glasom koji je drhtao od gnjeva. Za života gospođe Dubuc, starica je osjećala da je sin još tivijek više voli', pa joj se sadašnja Charlesova ljubav prema Emmi činila kao otpadništvo od njezine ljubavi i napadaj na nešto što joj pripada; i ona je promatrala sreću svoga sina s mučnom šutnjom kao kakav propao čovjek, koji gleda kroz okna ljude, kako sjede za stolom u njegovoj negdašnjoj kući. Ona ga je podsjećala, u obliku uspomena, na svoje muke i požrtvov- ( nosti i, upoređujući ih s Emminom ravnodušnošću, za- \ ključivala, da nipošto nije razborito, što tako pretjerano i obožava svoju ženu. ,.'■' Charles nije znao što da odgov.oxi.-On je svoju majku poštovao, a ženu je beskrajno volio. Smatrao je mišljenje jedne kao nepogrešivo, a ipak je drugu držao za bes- ,1 prijekornu. Kad je gospođa Bovary otišla, on bi bojažljivo pokušao da stavi, služeći se istim riječima, kakvu od najbezazlenijih primjedaba, što ih je bio čuo od svoje majke. Emma bi mu jednom riječju dokazala, da se vara, i poslala bi ga njegovim bolesnicima. Međutim, po načelima, za koja je držala da su dobra, ona je htjela ostvariti ljubav. U vrtu, po mjesečini, recitirala mu je strastvene stihove, što ih je znala napamet, i uzdišući mu pjevala sjetne ljubavne pjesme; ali se i poslije toga' osjećala jednako hladna kao i prije, a Charles zbog toga nije izgledao ni zaljubljeniji ni uzbuđeniji. Kada je na taj način neko vrijeme pokušavala da izbije vatru iz njegova srca, a da nije izazivala ni jedne iskrice, nesposobna, uostalom, da razumije ono, što nije osjećala, i da vjeruje u sve ono,, što se nije pokazivalo 431 k 26 ni u kakvim uobičajenim oblicima, ona se lako uvjeri, v „„da u Charlesovoj ljubavi nema više ništa izvanredno. : f Izljevi njegove ljubavi javljali su se uvijek u isto vrijeme; grlio ju je u određene sate. Bila mu je to navika J kao svaka druga i kao unaprijed predviđena poslastica J ; poslije jednoličnosti objeda. v_'-S» Jedan čuvar lovišta, koga je gospodin izliječio od upale pluća, poklonio je gospođi malu talijansku hrticu; ona ju je vodila sa sobom u šetnju, jer je katkad izlazila, da bude koji trenutak sama i da nema više pred očima onaj vječit vrt s prašnom cestom. Ona je šetala do bannevillskog bukvika, kraj1 napuštena paviljona, koji je bio na uglu obzidanog parka i gledao prema poljima. Tamo su rasle u jarku među travama visoke trske s oštrim lišćem. Najprije je pogledala svuda naokolo, da vidi, nije li se što promijenilo od posljednjeg puta, otkako je tu bila. Našla je sve na istome mjestu: pustikare i žute šeboje, grmove kopriva oko krupna šljunka i mahovinu duž triju prozora s vječno zatvorenim kapcima, koji su se raspadali od truleži na svojim zarđalim željeznim pritkama. Njezine misli, isprva bez cilja, lutale su nasumce kao njena hrtica, | koja je jurila okolo po polju i lajala za žutim leptirima, i gonila rovke ili griskala divlje makove na ivici kakva \ žitnog polja. Zatim su joj se misli malo-pomalo smirile; I i tako, sjedeći na tratini, koju je kopkala vrškom svoga \ suncobrana, ona je u sebi ponavljala: V. — Bože moj, zašto sam se udala? Pitala se, ne bi li se moglo drugim slučajnim kombinacijama naći drugog čovjeka; i ona je nastojala da zamisli, kakvi bi bilil ti događaji, koji se nisu zbili, taj drugi život i taj drugi suprug, koga nije poznavala. Ni jedan, zaista, nije bio nalik na ovoga. Morao bi biti lijep, duhovit, otmjen, privlačan, kakvi su bez sumnje bili oni koji su se oženili njenim bivšim drugaricama iz samostana. Što li one sada rade? U gradu, u vrevi ulica, u žamoru kazališta, sjaju plesova one sada provode život, u kojem se srca vesele, a osjetila uživaju. Međutim je > njezin život bio hladan kao kakav tavan, kome je pro- I zorčić okrenut prema sjeveru, a dosada, kao nijemi pauk, j plela je u mraku svoju mrežu po svim kutovima njezina, srca. Ona se sjećala onih dana, kad su se u samostanu '. dijelile nagrade, i kad se uspinjala na podij da primi i svoje male vijence. Sa svojom kosom spletenom u ple- j tenicu, u svojoj bijeloj haljini i u crnim polucipelama \ izgledala je vrlo dražesno, a kad se vraćala na svoje \ mjesto, gospoda su se klanjala i čestitala joj; dvorište je ^ bilo puno kočija, ljudi su joj s vratašca dovikivali zbogom a

učitelj glazbe, sa svojom kutijom za violinu pod pazu hom, pozdravljao ju je prolazeći mimo. Kako je sve to bilo davno! Kako je to davno bilo! Dozvala bi Dali, svoju hrticu, uzela je na krilo, pogladila ie po lijepoj duguljastoj glavi i govorila joj: - Daj, poljubi svoju gospodaricu, ti, koja ne znaš za tugu.

Zatim bi se raznježila, promatrajući sjetno lice_ te vitke životinje, koja je polagano zijevala, i, ^°re«£u£ ie sa sobom, stala joj govoriti posve glasno, kao sto .e Povori nekome, koji je tužan, pa ga tješimo. ° Katkad su zapuhali vjetrovi u zamasima svježi povtetard s mora, koji su najednom zahvatili čitavu ?££££ pokrajine i ispunjali daleka polja svježim mirisom morske soli. Trske su, povijene na zemlji, zviždale a lišće je na bukvama zašumilo i naglo zatreperilo, dok su im se vrhovi i dalje njihali i nastavljali svoje svečano hu janje. Emma bi tada stezala rubac oko ramena i ustajala. . Zeleno se svjetlo odbijalo od lišća u drvoredu i obasjavalo glatku mahovinu koja je meko šuštala pod Emm nim nogama. Sunce je zapadalo; nebo se crvenjelo 5Tn^ a jednaka debla drveća, zasađena u ravnoj crti izgledala su poput smeđeg reda stupova, koji se Uticao na zlatnoj pozadini. Emmu je obuzimao strah, pozivala je k sebi Dali, vraćala se brzo glavnoin cestom u Tostes, svaljivala se u naslonjač i čitavu večer nije razgovarala. Međutim, potkraj rujna dogodi se nešto neobično u njezinu životu; bila je pozvana u Vaubyessard k markizu d'Andervilliers. Markiz, koji je za vrijeme Restauracije bio državni tajnik, nastojao je sada da se opet vrati u P0^*™1' pa je već davno unaprijed pripremao svoju kandidaturu za narodnog zastupnika u saboru. Zimi je dijelio^veće količine drva, a u pokrajinskom je vijeću s velikim zanosom neprestano zahtijevao nove ceste za svoj kotar. Za vrijeme velikih vrućina dobio je neki cir u ustima, od kojega ga je Charles, kao nekim čudom, oslobodio pro-valivši mu ga u pravi čas jednim ubodom ^a-^pra-vitelj imanja, koga je markiz bio poslao u Tostes da plati operaciju, ispripovjedi navečer da je u ^ecmkovu vrtiću vidio prekrasne trešnje. A budući da su u Vauby-essardu trešnje slabo rodile, gospodin marka zamoli Bovaryja za nekoliko sadnica i, smatrajući svojom du44k 26 žnošću, da mu se za to osobno zahvali, dođe, opazi Emmu, i ustanovi, da je lijepa stasa i da nipošto ne pozdravlja kao seljanka; i tako su u dvorcu mislili, da neće prekoračiti granice etikete, niti će uostalom učiniti kakvu nesmotrenost, ako pozovu taj mladi bračni par. Jedne srijede, oko tri sata popodne, sjednu gospodin i gospođa Bovarv u svoj boe i odvezu se u Vaubvessard s jednim velikim putnim kovčegom, privezanim straga na kola, i s kutijom za šešir, koja je bila smještena pred kožni zaslon. Osim toga je Charles držao među koljenima još i jednu kutiju od tvrda papira. Oni stigoše pred mrak, kad su u perivoju počeli paliti lampione, da osvijetle put kočijama. VIII Dvorac, moderna građevina u talijanskom stilu, s dva isturena krila i s tri vanjska stubišta, pružao se podno prostrane tratine, po kojoj je među razmaknutim skupinama velikih stabala paslo nekoliko krava, a grmići u košaricama, slečevi, jorgovani i bekovine nadvijali su se sa svojim nejednakim zelenim grančicama nad vijugav put posut šljunkom. Pod mostom je protjecala rječica; kroz maglu se razabirale zgrade sa slamnatim krovom, razasute po livadi, koju su okruživale blage padine dviju šumovitih brežuljaka, a straga, među gustim drvećem, stajala su, u dvaj usporedna reda, kolnice i konjušnice, sačuvani ostaci starog srušenog dvorca. Charlesov se boe zaustavi pred srednjim vanjskim stubama; sluge se pojaviše; markiz im pristupi i, ponudivši ruku liječnikovoj ženi, uvede je u predvorje. Ono je bilo popločeno mramornim pločicama i veoma visoko, pa su koraci i glasovi odjekivali u njemu kao u kakvoj crkvi. Nasuprot ulazu dizale su se ravne stepenice, a na lijevo je jedna galerija, koja je gledala u vrt, vodila u dvoranu za biljar, iz koje se već s vrata čulo udaranje kugla od slonove kosti. Kad je prolazila njome prema salonu, Emma spazi oko biljara ljude ozbiljna lica, kojima se brada naslanjala na visoke ovratnike, svi u ordenima; oni su se šuteći smiješili gurajući svoje biljarske štapove. Na zidu, što je bio obložen tamnim drvetom, visili su veliki pozlaćeni okviri, ikoji su nosili na svom donjem rubu imena ispisana crnim slovima. Emma 46 pročita: »Jean-Antoine d'Andervilliers d'Yverbonville„ grof vaubvessardskii i barun fresnavski, poginuo u bici kod Coutrasa, 20. listopada 1587.« a na drugom: »Jean--Antoine-Henry-Guy d'Andervilliers de la Vaubvessard, admiral francuski i vitez reda sv. Mihajla, ranjen u bici kod Hougue-Saint-Vaasta, 29. svibnja 1692, umro u Vaubvessardu, 23. siječnja 1693.« Dalja su se imena jedva raspoznavala, jer je svjetlo svjetiljaka padalo samo na zeleno sukno biljara, ostavljajući ostali dio prostorije u polutami. Ona je obojila vodoravne slike tamnosmeđom bojom i prelamala se na njima u tankim prugama, kako je gdje pokost bila napukla. Na svim tim velikim crnim četvorinama, obrubljenima: zlatom, isticao se tu i tamo po koji svjetliji dio slike, kakvo blijedo čelo, dva oka, koja su vas gledala, kovrčave vlasulje, što su padale na napudrana ramena dama u crvenim haljinama, ili kopča podvezice iznad kakva snažnog nožnog lista. Markiz otvori vrata salona; jedna od dama ustade (bila

je to markiza), iziđe Emmi u susret i ponudi joj mjesto pored se