Fadil Ekmečić

KRIŽARI U BOSNI 1096/1097

(Rukopis)

Editions «Manuscrit», 9 bis, rue Victor Hugo, 91390 Morsang sur Orge, France.

Francusko bosanske veze

Fadil Ekmečić

KRIŽARI U BOSNI 1096/1097

Morsang sur Orge, 2004.

Rukopis Fadila Ekmečića naslovljen «Križari u Bosni 1096/1097» višestruko je zanimljiv. Prvo, on se odnosi na period o kojem prosječan Bosanac ništa ili vrlo malo zna. Drugo, on govori o krstaškim ratovima, ustvari, o prvom krstaškom ratu, o kojem se u istoriografiji Bosne, vrlo malo zna, šta i kako se zbivalo u to vrijeme. Treće, on govori o periodu kada je u Bosni vladalo bogumilstvo, a na njenoj sceni se pojavljuju Francuzi iz južnih krajeva, gdje će se upravo proširiti a zatim u krvi ugušiti patarenstvo, vjera iz iste porodice iz koje su i bogumili.

Značaj rukopisa je upravo u tome što on treba i može da bude podsticaj istoričarima na počnu temeljitije izučavati taj period i prilike u Bosni. Zasluga je Fadila Ekmečića što je ponovo otvorio pitanje istorije Dobre Bosne.

Faik Dizdarevič, G. sekretar asosijacije. Sarajevou Parizu.

Umjesto predgovora.

TREĆI IGRAČ ŠAHA

(U povodu knjige Fadila Ekmečića «KRIŽARI U BOSNI 1096/1097)

0 križarskim ratovima postoji obimna literatura iz raznih istorijskih izvora. Mnogi istoričari i sociolozi, korisnici tih istorijskih izvora, u većini slučajeva podređivali su svoje zaključke posmatrajud život sa svog prozora. Iz tog razloga, na osnovu istih istorijskih podataka, postoji mnoštvo različitih interpretacija. To, naravno, nije ništa novo - to se može reći za interpretacije mnogih velikih istorijskih događaja, ali je zadatak ozbiljnijih istoričara i sociologa da, rekonstrukcijom događaja, pomognu da se formulira istorijska istina. U tom pogledu knjiga Fadila Ekmečića približila se objektivnoj istorijskoj formulaciji: uzroka, povoda i posljedica Križarskog rata naznačene godine. U ovoj knjizi marljivog istraživača osvijetljena je reflektorskom preciznošću maršruta prelaska Križara kroz Bosnu, što je najvrijedniji dio ove knjige. Logika povezivanja starih i novih istorijskih izvora o prelasku

Križara kroz Bosnu, u gami Ekmečićeve intimne povezanosti sa Bosnom, pretvorila je ovu knjigu u jednu vrstu hronike - što ju je oslobodilo od nizanja suvih činjenica, i približilo je i čitaocima koji nisu zainteresirani samo za istorijske podatke. Ipak se može kazati da, iako nas od Prve križarske vojne za oslobođenje Kristova groba dijeli hiljadu godina, još svi istorijski izvori nisu dostupni, računjući i Vatikanske arhive u kojima, još uvijek, mnogi događaji iz istorije stoje pod embargom.

Ipak, i pored toga, knjiga Fadila Ekmečića može da slovi kao rezultat analize trećeg igrača šaha koji, zna se, često više vidi od aktera samih. Posebno je vrijedan napor autora da precizira skup ciljeva Križarskog rata, posebno onih koji se odnose na Bosnu. Jedan od tih ciljeva bio je i evangelizacija tih divljaka, o čemu bi najpreciznije podatke trebalo potražiti u Rimskim izvornicima, a mi ovdje navodimo samo jedan. Međutim, treba napomenuti da je malo istoričara koji su se, u ovoj mjeri, bavili posljedicama križarskih ratova na buduće vijekove.

Tako je odjek logike Prve križarske vojne bio osnova i za prisilno pokrštavanje pripadnika Bosanske crkve iza pedesetih godina 15 vijeka, što je Rimska kurija zabilježila ovako: Otprilike dvadeset tisuća primilo je krst, a ostali tvrdokorni u krivovjerju napustili su zemlju i našli

utočište u Humu kod saveznika nevjernih, vojvode Šćepana Vukčića Kosače,1

Prvi dio Ekmečićeve knjige obrađuje istorijat Križarskih ratova, kako bi se dobila osnovna informacija i argumentacija svega onoga što su Križari kasnije radili u Bosni. Ipak, Rimska crkva je dovoljno mudra da bi se upustila u taj veliki poduhvat u kome je učestvovalo oko 600.000 duša, bez velikog povoda. Našla ga je u posljedicama najspektakularnijeg hodočašća u Svetu zemlju iz godine 1064. Povorka se sastojala od 7.000 bogatih učesnika iz svih krajeva Njemačke, na čelu sa nadbiskupom Siegfrieda iz Majnca i biskupom Guntherom iz Bemberga. Taj skup religiozne zaslijepljenosti završio se neslavno: ogroman broj njih je bio poubijan, svo njihovo blago opljačkano od, kako se navodi, muslimanskih pljačkaša u Palestini i oko nje. Tako ti hodočasnici nisu doživijeli da zajedno sa Kristom, zbog koga su krenuli na ovaj riskantni put, dočekaju sudnji dana ili propast svijeta, preciziranog za 27. Mart 1065. Tako je dakle došlo do poziva na vojnu borbu protiv neprijatelja Boga, 1094.

Nikada nije utvrđeno koliko je u toj Križarskoj vojni bilo onih koji su bili motivirani vjerskim razlozima, a koliko onih koji su se njima priključili, da bi pobjegli od tmurne i nesigurne stvarnosti u kojoj su živjeli.

1 Pii Secundi Kontif. Max. Cometarii Rerum memorabilium, Roma, 1584, Lib, V ,227,

Na kraju, pitanje smisla života bilo je tada, kao i danas, vrlo aktuelno pitanje. Da bi se ono razriješilo, i u ona vremena kao i danas - ljudi su pribjegavali najekstremnijim riješenjima - ratom. U vrijeme Križarske vojne ( koju svojom knjigom osvjetljava FadiJ Ekmečić), besmislenost života, pored ostalih razloga, premošćivana je - organizacijom hodočašća.

Zato autoru ostaje u zadatku, pošto je pronašao «zlatnu žicu*,1 da je dopuni i što je moguće više približi konačnoj istorijskoj istini. Jer, ne treba zaboraviti da nije samo Kršćanstvo koristilo oproste grijehova da bi se približilo Bogu, bilo je toga i kod drugih, pa i muslimanskih pagana. I kod njih je, uništavanjem nevjernika osiguravalo mjesto u «farak al aflaku».2

Knjiga Fadila Ekmečića rezultira kod bosanskog čitaoca i jednim dopunskim faktom: da u tom bosanskom čitaocu ostane što više Bosne, i da u Bosni ostane što više njih! Taj pedagoški aspekt knjige, naprosto se nije mogao izbjeći.

Ante GRANIĆ.

1 Krstaši u Bosni.2 Alahovom raju.

Križari u Sklaviji

Križari francuskog juga, u svom dugom kopnenom maršu prema Svetoj zemlji, u drugoj etapi, krajem novembra 1096, zaustavili su se na jugositočnoj granici njemačkog carstva, akvilijske patrijaršije, radi sačekivanja zaostalih, sabiranja, grupisanja, i prebrojavanja, i važnije od svega, radi novog snabdijevanja i informisanje o stanju na ovom dijelu i zemlji preko koje je trebalo preći.

Za leđima križarskih hodočasnika sa španske granice, Tuluza i Provanse, ostao je do sada pređeni put preko 1.500 kilometara. Prvu etapu sakupljanja u Lionu, prema papinskom pozivu iz 1095, u Klermonu1, shvatili su kao odlazak na vjersku svečanost prvog reda. Još uvijek su bili u svojoj zemlji, sa oduševljenjem ispraćani od onih koji nisu imali tu sreću, i nisu ispunjavali za tu priliku uslove utvrđenim crkvenim i civilnim pravilima. U tom vjerskom oduševljenju sav kršćanski jug Francuske želio je poći u Svetu zemlju. Osjećali su se kao izabrani, naoružani uvjerenjem da su u službi odbrane samog

1 Koncil u Klermonu (Francuska) je održan 27. 11. 1095.

6Boga. Bog je tako htjeo! Za oproštajem svih počinjenih grijehova, lebdjeli su na tom putu, gdje ih smrt vodi ravno u božanski raj.

Ko krene, neće umrijeti sramno Živjeće svoj život slavno Ko preživi, biće mu sve oprošteno I u časti će živjeti vječno

Tu prvu etapu, koja je za najudaljenije od Liona, bila nešto više od 600 kilometara, nisu još uvijek smatrali pravim putem za oslobođenje Isusova groba. Bila je to neka vrsta hodočašća od crkve do crkve u kojima se vršilo punjenje moždanog akumulatora fanatičnom propagandom protiv muslimanskih nevjernika, turaka, pagana i sarazana.

Pravo oduševljenje je nastalo susretom u Lionu, i kulminacijom polaskom prema Italiji, u drugoj etapi, dugoj 800-900 kilometara, do Akvilijske patrijaršije.1

Zaogrnuti bijelim ogrtačima sa crvenim križevima, predvođeni sa 3.000 pješaka i 1.200 sjajno odjevenih i naoružanih konjenika, iz viteškog reda plemstva juga Francuske, Burgundije, Overnja, Gaskonije, Gotije i Provanse, a za kojima je krenulo više od 50.000 križara hodočasnika. Ti hodočasnici, čak i najslabije naoružani, nisu zaboravili, uostalom, što je bila srednjovjekovna svakodnevnica, radi svoje sigurnosti, gurnuti pod mantiju

1 Akvilijska patrijaršija - teritorija koja se tada prostirala od grada Akvilije u Italiji sve do granica njemačkog Carstva u Sclavonia od Tarsatiee (Rijeke) pored Crnomefja, Metlike, Samobora i Varaždina.

za pas sekiricu ili dugački nož, a u rukama toljage za odbranu. Jer na kraju Kristova armija treba ratnike!

I taj dugi put preko Alpa i poznatih talijanskih gradova: Milana i Akvilije, iako naporan i u izvjesnoj nedisciplini nekih fanatiziranih hodočasnika, koji su grabili put ispred svih, bio je praćen sa simpatijom, ali još više korisnim trgovačkim smislom lokalnog stanovništva, koje je iznijelo na prolazna mjesta sve što bi moglo biti od interesa hodočasnicima na ovom dugom putu do Svete zemlje. A ni Kristova vojska nije štedila raspoloživi novac za dobro oružje u kojem vide svoj spas, jer ih tamo u Svetoj zemlji čeka sve besplatno.

U Akvilijiskoj patrijaršiji, zemlji taborovanja križara i programiranja treće etape puta, svita od 1.200 vitezova praćena pješadijom šefa francuskih križara Rejmuna Tuluškog dočekana je sa dostojnim prijemom lokalne vlastele. Lokalna vlastela i sveštenstvo se stavilo na raspolaganje oko organizacije dočekivanja i smješatnja hodočasnika, ali malo podalje od gradova, sa onim istim trgovačkim smislom bez koga se ne bi mogao ni zamisliti daljni put pred kojim je stojala neizvjesna zima. Oni su takođe bili izdašni u pružanju dragocijenih informacija o terenu i situaciji u zemljama njihove buduće etape, kao i stradanjima nestrpljive križarske armije s početka 1096. na ugarskoj i vizantijskoj teritoriji, koje su im donosili preživjeli križarski ratnici. Bio je to vješto smišljen gest domaćina kako bi se što brže u prijateljstvu i strahu oslobodili ove teško kontrolisane ljudske mase čija je narav bila nepredvidljiva.

Dok je prijem bio na visini, vijesti o kretanju i sudbini prvih križarskih armija i hodočasnika bio je

8strahovito porazan, osobito onih koje su se kretale iz sjeverne Francuske, Belgije i Njemačke. Prije svega, žalosna sudbina hodočasnika Petra Pustinjaka,1 koga je običan narod držao zagovornikom masovnih križarskih pokreta zapadnoevropske sirotinje prema Svetoj zemlji.

Petar se poslije povratka iz Svete zemlje pojavio u sjevernoj Francuskoj krajem 1095, propovijedima o zločinstvu nevjernih Seldžuka na putevima hodočasnika prema Kristu, po zemljama Beria, Orleana, Šampanje i Lorene. U njegovoj zemlji Pikardiji zvali su ga Malim Petrom. U svom držanju i propovijedi imao je nešto božanskog, hipnotisao je svijet oko sebe, koji ga je tražio i slijedio, trgajući dlake sa njegova magarca, čuvajući ih kao relikvija. Jeo je samo hljeb i vrlo rijetko, uz prisilu, malo ribe i vina. U svemu se poistovijetio sa Isusom prema kazivanju evanđelista. Pričalo se, dok je bio u Jeruzalem i klečao u Svetoj Grobnici, da mu se pojavio osobno Krist sa riječima: Diži se Petre, ispravi se. Čini hrabro što tražim od tebe. Biću s tobom, jer je vrijeme čišćenja Svetog mjesta i zaštite meni odanih. Rajska vrata će biti otvorena pozvanim i izabranim, za vrijeme opasnosti i izazova svih vrsta. Zatim, da je bio nosilac pisma patrijarha Simeona,2 papi u Rimu i zapadnim pričevima kojim ih poziva u pomoć Jeruzalemu. Teško je utvrditi šta je od ovoga istina a šta laž. Ali sirotinjska masa je vjerovala u to, jer više nikakvih iluzija nije imala

1 Hagenmeyer Peter, Le vrai et ie faux sur Pierre I' Ermite, Pariš,1883.2 Simeon, Patriarche de Jerusalem. Lettre aux fide/es du Nord.Inventaire des lettres historiques des Croisades (AOL, tom. I),Pariš,1881.

u svom bijednom životu na ovom svijetu. Tako je ostalo zapisano prema navodnim svjedocima onoga vremena.

Tačno je da je njegov uticaj bio veliki, ne samo kod siromašnog svijeta, već je imao svoje poznate sljedbenike u plemićkom sloju, kao Gotija Bez Imanja1 i njegova strica Gotija od Poasi, Renoda od Brea, Gofroja Bireja, Gotija od Brereja, zatim, Njamace Orela i Gotšalka, koji su u njegovo ime obavljali poslove tamo gdje on nije stizao. Ne čekajući predviđeni polazak za 15 august 1096, Petar Pustinjak je već 22 marta napustio Lorenu, umnožavajući na putu svoju fanatiziranu sirotinjsku križarsku armiju i već se 12 aprila našao u Kelnu sa Gotijem Bez Imanja. Njima se priključuje grupa Njemca vođenih kanonikom cathedrale Frumold, zatim grupa Skandinavaca i jedan odred nosača sikira, vrlo divljih ljudi pod komandom nekog Ronalda. Petar Pustinjak je u Kelna okupio oko sebe 15.000 hodočasnika, ali i dalje drži propivijedi. Gotije Bez Imanja je nestrpljiv i na kraju se upućuje bez mase Petrovih hodočasnika u pravcu ugarske granice sa osmoricom vitezova, koje ugarski kralj Koloman propušta, s tim da na putu kroz Ugarsku svoje potrebe boravka plaćaju vlastitim sredstvima.

Petar Pustinjak iz Kelna šalje svog glasnika kralju Kolomanu radi osiguranja snabdjevanja za koje se obavezuje platiti, a zatim polovinom aprila napušta Keln.

Istim putem, iza Gautija Bez Imanja, uputili su se neki Volkmar, sa dvije hiljade hodočasnika, a zatim Gotšalk, njemački svećenik sa petnaest hiljada osoba

Gautier Sans Avoir - Gotije Bez Imanja.

10I na kraju Emiš od Lesingena, mali gospodar-

bandit, koji je u ovom božanskom pohodu vidio svoje osobne interese, te sabravši grupicu naoružanih plemića iz Njemačke i Francuske, sa iskustvom u svom poslu, ali i ratu sa Sarazanima u Španiji, nisu našli bolje riješenje u finansiranju svog puta u Svetu zemlju od pljačke Židova u usputnim evropskim gradićima i selima.

Međutim, svim ovim nestrpljivim hodočasnicima -ratnicima, oslobodiocima Svetog mjesta, bila je zajednička misao da njihovo putovanje moraju platiti Kristove udice Židovi, pa nevjernici, pagani, heretici. U tom smislu Petar je nosio pismo francuskih Židova iz Liona, a ostali su jednostavno i bez toga tražili ne samo novac, nego i prisilno prekrštavali pod prijetnjom po život. Neki uopće nisu ništa tražili nego jednostavno sve židovsko na svom putu uništavali. A o tome nam je ostavio svoju zabilješku njemački redovnik-fratar Ekeard: Za vrijeme putovanja hodočasnika uz gradove Rajne, Majne i Dunava, bila je uništavana prljava židovska rasa na svim mjestima gdje je zaticana, i tako prisiljena sklanjati se u okrilje Crkve.x

Naravno, da se to nije završilo samo na Židovima, nego se proširilo i na sve kršćanske zaštitnike svoje i tuđe imovine i života. Ovim fanatičnim zločincima u mantijama hodočasnika sa križevima na rukavu bilo je neshvatljivo da im se na ovom svetom putu, u ime Boga, mogao neko suprostaviti i uskratiti snabdjevanje, zbog čega su oni prije ovog polaska rasprodali svu vlastitu imovinu. Tako

1 Ekkehard de Aure, Hierosolymita, vol.V., Recueil des Historiens des Croisades, Acadćmie de I et B.L.,Pariš, 1906.

11

dematerijaliztranim od svega, pripadalo im je sada sve tuđe. Oni su u suprostavljanju i odbrani svoje imovine vidjeli ljudski egoizam i prezir pred tako velikom djelu spasenja Svetog mjesta. I čudeći se braniocima svog imetka, i njihovom slijepilu što ne vide da je došao sudnji dan, i da su pred njima nosioci božijeg mača, sjekli su bez trunke sažaljenja i milosti.1

Ali isto tako bili su iznenađeni ne samo ovi egzekutori, nego i pokretači križarskih pohoda, da se pred njihovim mačem suprostavio zaštitnik sa štitem, ugarski kralj Koloman i vizantijski guverneri na granicama carstva. Kralj Koloman2 nije mogao dopustiti u svojoj zemlji nastavak nereda, pljački, progona stanovništva i ubistava, nego je istom mjerom odgovarao i strogo progonio zločince bez obzira na njihovu misiju. Stotine fanatika na svetom putu ostavilo je svoje živote i ušlo kroz otvorena vrata direktno u raj u Ugarskoj. A oni koji su uspjeli preći Savu kod Beograda u svojoj misiji pročišćenja sumnjiivih kršćana, heretika i pagana, bili su kažnjavani istom mjerom od Nićete, vojnog guvernera vizantijskog carstva, prepuštajući ih na milost i nemilost svojim plaćenicima: Pečenezima, Bugarima, Turcima, Kumanima. Na putu do Carigrada, zbog učestalih napada na stanovništvo, nestalo je ili stradalo trinaest hiljada ove čudne Petrove i Gotijeve križarske armije, koja na njemu i nije tražila ništa drugo osim smrti, od 35.000, koliko je

1 O stradanju Židova i drugih: Anonyme de Darmstadt, Eliezer barNathan, Eprtraim bar Jacob et Salamon bar Simeon: Chroniqueshebraiques, Pariš, 1982.2 Lobet M,, Godefroy de Bouillon, Pariš, 1943.

12napustilo Ugarsku, pred zidine Carigrada stiglo je 22.000. Carstvo ih je lijepo primilo i smjestilo pod zidinama grada 1, augusta 1096., kontrolisano carskom gardom, a zatim ubrzo su prebačeni na azijsko kopno do dolaska profesionalnih zapadnih armija.

Tek polovinom augusta iste godine, sličnim putemsa sjevera Francuske, Belgije i Luksemburga, uz Dunav,preko Beča na Ugarsku jezdila je profesionalna križarskaarmija Godfrida Bulonjskog, naslijednika Šarlmanja, sa1.000 konjenika i 7.000 pješaka.1 Njegov prelazak preko

Ugarske, kralj Koloman, poučen predhodnim iskustvom osukobima sa križarima, uslovio je ostavljanjem taoca.Godfid Bulonjski je morao ostaviti rođenog brataBoduana sa ženom Godver2 i tako u relativnom miru preći

preko Ugarske.Ove kratke informacije i vrlo nepovoljne za križare,

zbog velikog uticaja Ugarske i Vizantije na lokalnu slavensku vlastelu, koja se na ovaj ili onaj način nalazala u njihovom vazalnom položaju, dakle, u zemljama preko kojih se moralo preći prema Konstantinopolju. Vijesti su bile ozbiljno primljene u savjetu komandanta armije Rejmuna Tuluškog iako su izvor križarski pojedinci, koji su uspjeli bjekstvom izbjeći odmazdu za počinjene zločine. Oni su se, naravno, prestavljali kao sveti ljudi i nevine žrtve koje optužuju i cjelokupnu odgovornost prebacuju na Ugarsku i Vizantiju. Tako se u glavama

1 Chalandon F., Histoire de la I. Croisade jusqu'a {'election deGodefroy de Bouillon, Pariš, 1900; Lobet M. Godefroy de Bouilbn.Essai de biographie antilegendaire, Pariš, 1943; Platelle M., Godefroyde Bouillon.2 Baudouin de Bouillon i žena mu Godvere (de Toeni). _.,

13

Provansalskih križara usadila misao o mogućoj tajnoj vizantijsko-ugarskoj zavjeri, na što je trebalo biti spreman i obazriv.

Obzirom da će ta najbrojnija križarska armija iz Prvog križarskog pohoda na Jeruzalem uskoro preći preko Bosne, što je predmet ovog pisanja, i da je zbog nepostojanja naših pisanih dokumenata, ostala gotovo nepoznata u našoj povijesti, trebalo bi na ovom mjestu spomenuti bar najglavnije aktere, koje je oko sebe okupio Rejmund Tuluški. On je na ovaj daleki put poveo sve samu elitu francuskog juga, mnoge vrlo iskusne ratnike iz španske križade poznate pod imenom rekonkista} Među kojima, Pierre, vicomte de Castillon; Pierre Raimond de Hautpoul; Gaston, vicomte de Bćarn, Oloron et Montpellier, seigner de Saragosse; Guiffier de Lastours; Guilhem de Sabran; Raimond de Turenne; Rambaud, comte d'Orange; Raimond du Forez; Isoard de Gap...gdje svakako treba spomenuti najvažniju osobu, papinog legata, vjerskog političkog komesara, za cjelokupni Prvi križarski pohoda na Jeruzalem, Adhemara de Monteil.

Šefovi provansalske Prve križarske vojne stigavši u akvilijsku patrijaršiju imali se pune ruke posla. Trebalo je, prije svega, prikupiti sve moguće informacije o stanju na prostranoj teriritoriji, kopnene treće etape marša, duge od 800-900 kilometara do Skadra i Drača, sjedišta slavenskog kralja i vizantijskog guvernera. Pred njima se

1 Reconquista Španj. - ponovno osvajanje, naziv iz povijesti Pirinejskog poluotoka od 8. do 15. stoljeća kada su Španjolci i Portugalci ponovo osvojili svoju teritoriju od Arapa (Berbera).

14sada pružala ne poznata zemlja, nastanjena isto tako ne poznatim narodima, slavenskog porijekla, sa ne poznatom naravi i jezikom. Vijesti su o slabo kšćenom narodu, paganima, arianima, bez izgrađenih crkava i svetišta, slabim ili nikakvim naseljima, neizgrađenim putevima i mostovima preko rijeka. Ipak, ništa nije nepoznato na ovom svijetu. Ovuda su u mnogo starije vrijeme krstarili nomadi Orijenta i trgovali stari Grci, protiv koji su, sa Dunava i Save, na njih pripremali okupaciju Kelti, a zatim protiv i jednih drugih zaratili i osvojali Rimljani, koje su potisnuli Goti, Slaveni, Bugari... Sada se postavlja pitanje, kojim putem preći tu nesigurnu teritoriju? Da li, krenuti rimskim putem uz obalu Jadranskog mora, sa već poznatim gradovima, Tarsatice (Rijeke), Signia (Senja), Jadere (Zadra), Salona, Dubrovnika i Skadra na krajnji cilj, treće etape -Drač. Ovaj put im je obezbjeđivao djelimično izgrađen crkveni sistem i narod sa kojim se moglo lahko sporazumjevati latinskim i talijanskim jezikom. Jedan od razloga izbora ovoga pravca bio je što su mislili da će tako brzo doći u vezu do vizantijskih prestavnika kako bi lakše obezbjedili sigurno snabdjevanje mase hodočasnika koja ih je slijedila. Međutim dočekala ih je lokalna informacija da je gradove nedavno Vizantija predala na upravu venesijanskoj republici, neprijateljski raspoloženoj prema papinskoj križadi. Zatim, da se oko tih gradova sada vode žestoki ratovi između lokalnog slavenskog stanovništva i latina.

Ili, kroz unutrašnjost zemlje, kako su savjetovali izvjesni poznavaoci prilika iz Akvilijiske patrijaršije, što je

15

u cjelini podržavao papinski legat Ademar Montejski,1 koji je prije svega vodio brigu o hodočasnicima, (neka vrsta paravojne milicije) a koji su prestavljali veliku većinu, jer se govorilo o 50.000 osoba, svakako sa pretjerivanjem u ciljem da se podigne biskupov autoritet. Zapravo, radilo se o pješacima slabo naoružanim i podijeljenih u šest kolona od po 5-7 hiljada, predvođenih sa stotinjak iskusnih i bolje naoružanih ratnika. Međutim, treba imati u vidu da je među ovim zanesenim avanturistima bio veliki broj staraca, žena, pa čak i djece, koji ne samo da nisu bili sposobni ni za bilo kakvu borbu nego su prestavljali ostalima smetnju na ovom putu. Bez obzira na sve žalosne događaje, ne možemo generalisati, bilo je među njima dobronamjernih pojedinaca koji su otvorenih očiju, ušiju i usta išli sa poštenom vjerom i namjerom. U ove prijatelje Isusa ili Božiji narod,2 kako su se u početku zvali, a tek mnogo kasnije križari, uvlačila se sve više sumnja u ispravnost ovog poduhvata. A upravo ovdje pred vratima Slavena počeo je život svako za sebe, umorio se entuzijazam i solidarnost, a mnogi su se već na putu našli u službi drugih radi vlastite ishrane, kao tjelesni čuvari i molitelji za gazdinu dušu. Zaludo se papin legat trudio održavanju morala davajući ovoj sirotinji najveći značaj kao dokaz o kršćanskoj svijesti.

Papin legat okružen svim vrstama klerika od propovjednika do crkvenih dostojanstvenika - svećenika: biskupa, proroka, vjeroučitelja, đakona i arhiđakona,

1 Adhemar Labaume, Adhemar de Monteil, evegue du Puy (1079-1098), Le Puy, 1910.2 «compaignons Jhesu» ili «gent Notre-Segneur».

16opata i opatica, kapelana, donosio je odluke i davao prijedloge vojnom šefu Rejmunu Tuluškom, koje su odgovarale rimokatoličkoj Crkvi. Ova križarska vojna mora imati i vjersku misiju evanđelizacije na svom putu do oslobođenje Svetog mjesta. Jer onaj koji stavi križ na svoja prsa, postaje svećenik! Svi su bili oduševljeni poći onim dijelom zemlje, čije je u zabludi stanovništvo, trebalo prevesti na pravi put Kristove vjere. Ademar Montejski traži da hodočasnici budu na čelu kolone; prvo, on papski legat na magarcu, zatim svećenički kor, prestavnici kršćanskog naroda pod križarskim bajracima i križarskim odorama, a onda profesionalna vojska od 1.200 sjajnih konjanika i 3.000 oružnika sa križevima na štitu. Vojni šef Rejmund Tuluški, prihvata sve jer se obavezao samom papi da će biti u njegovoj, to jeste božijoj službi i da ovo nije njegov osobni rat, niti rat za bilo kojeg drugog živog čovjeka, osim Boga!

17

Tragična posljedica

Na ovom mjestu se postavlja pitanje otkuda, zašto i kako je došlo do križarske vojne?

Još od vremena imperatora Konstantina, prvo ediktom 313. o slobodama vjerovanja u Imperiji, a zatim pod plastom mira, ujedinjenjem crkvene i svjetovne vlasti 330. godine, priznavanjem kršćanstva kao zvanične Rimske vjere, došlo je do krupnih promjena u njenom dotadašnjem ponašanju. Konstantin preseljava sjedište ujedinjene Rimske imperije u Konstantinopolj g. 325., ostavljajući Rim pontifex maximus ili šefu sveštenstva, kasnije nazvanom papa, koji od starih rimskih svetišta gradi kršćanske crkve. Samo 80 godina poslije velikih progona, tj. 385., ta ista Crkva oponaša svoje mučitelje, počinje progoniti i osuđivati na smrt heretike, a sveštenstvo učestvovati u vlasti sa istom snagom ranije osuđivane Imperije.

Crkva i Država se približavaju, bazilike i bivše javne zgrade Rima se prepravljaju u crkve, svećenički dvor se množi i miješa u civilno sudstvo, biskupi učestvuju u općinskim upravama i si. I kada na kraju

16opata i opatica, kapelana, donosio je odluke i davao prijedloge vojnom šefu Rejmunu Tuluškom, koje su odgovarale rimokatoličkoj Crkvi. Ova križarska vojna mora imati i vjersku m/siju evanđelizacije na svom putu do oslobođenje Svetog mjesta. Jer onaj koji stavi križ na svoja prsa, postaje svećenik! Svi su bili oduševljeni poći onim dijelom zemlje, Čije je u zabludi stanovništvo, trebalo prevesti na pravi put Kristove vjere, Ademar Montejski traži da hodočasnici budu na čelu kolone; prvo, on papski legat na magarcu, zatim svećenički kor, prestavnici kršćanskog naroda pod križarskim bajracima i križarskim odorama, a onda profesionalna vojska od 1.200 sjajnih konjanika i 3.000 oružnika sa križevima na štitu. Vojni šef Rejmund Tuluški, prihvata sve jer se obavezao samom papi da će biti u njegovoj, to jeste božijoj službi i da ovo nije njegov osobni rat, niti rat za bilo kojeg drugog živog čovjeka, osim Boga!

17

Tragična posljedica. . . ■ , r '

Na ovom mjestu se postavlja pitanje otkuda, zašto i kako je došlo do križarske vojne?

Još od vremena imperatora Konstantina, prvo ediktom 313. o slobodama vjerovanja u Imperiji, a zatim pod plastom mira, ujedinjenjem crkvene i svjetovne vlasti 330. godine, priznavanjem kršćanstva kao zvanične Rimske vjere, došlo je do krupnih promjena u njenom dotadašnjem ponašanju. Konstantin preseljava sjedište ujedinjene Rimske imperije u Konstantinopolj g. 325., ostavljajući Rim pontifex maximus ili šefu sveštenstva, kasnije nazvanom papa, koji od starih rimskih svetišta gradi kršćanske crkve. Samo 80 godina poslije velikih progona, tj. 385., ta ista Crkva oponaša svoje mučitelje, počinje progoniti i osuđivati na smrt heretike, a sveštenstvo učestvovati u vlasti sa istom snagom ranije osuđivane Imperije.

Crkva i Država se približavaju, bazilike i bivše javne zgrade Rima se prepravljaju u crkve, svećenički dvor se množi i miješa u civilno sudstvo, biskupi učestvuju u općinskim upravama i si. I kada na kraju

18politička vlast Imperije biva skršena, i kada su od nje svi odustali, Crkva u toj teškoj i mračnoj epohi preživljava i učestvuje svim snagama da sačuva Imperiju u svom nasleđu. Tako se ona jednom uspevši na glavu prevaziđene Imperije nije više dala stresti, niti mogla osloboditi, sada vjerske, imperijalne nostalgije.

U tom pogledu Rimska crkva našla je svog pravog prestavnika u papi Grgura VII (1073-1085). Već godine 1075, objavljuje Dictatus papea, mističnost papinstva u dvadeset pet tačaka, gdje ne ističe samo svetost osobe pape, nasljednika svetog Petra, nego i njegovo vrhovništvo nad svim prinčevima, zemaljskim i duhovnim i njegovo pravo smenjivanja neposlušnih; svi kršćani su podređeni papi, koji drži izbornu vlast i vrhovno sudstvo. Zabranjuje ženidbu sveštenstva, i njihovo postavljanje od strane laika, što nailazi na otpor kod Francuza, a osobito Njemaca Henrija IV, koji sinodom njemačkih biskupa smjenjuje papu i postavlja Klementa III. Papa Grgur VII odgovara ekskomunacijom Henrija IV. i oduzimanjem kraljevske krune. Henri IV 1084. zauzima Rim, a papa bježi u Salerme na jug Italije Normandima Roberta Guiskarda (1015-1085), gdje umire.

Za vrijeme svojih prvih godina vladanja rimskom Crkvom mnogo se zauzimao svojim planovima pokretanja križarske vojne kojom bi osobno upravljao, s ciljem, navodnog, oslobođenja vizantijske imperije od Turaka i tako ujedinio kršćanski svijet. Isto tako bio je opsjednut reokupacijom Svete Grobnice u Jeruzalemu. Ali sve ovo, zbog niza kontraverzija nije urodilo plodom, mada je održavao prijateljske veze sa imperatorom Mihajlom VII Dukom (1071-1078).

19Moramo znati da se u to vrijeme upravo izlazilo iz

mračnog srenjeg stoljeća, iz epidemija, gladi i invazija koje su desetkovale stanovništvo. Pod udarima barbarski osvajača bila je uništena rimska organizacija, a zatim je samouništena i nova imperija Šarlmanja unutrašnjom anarhijom. Kako se približavala hiljadita godina tako se kršćanstvo sve više prepuštalo smrti, umiranju i sudnjem danu, za koje vrijeme bez velikih otpora prodiru Turci Seldžuci i počinju kucati na Demir kapiji vizantijskog Carstva. Prošla je i hiljadita godina, ali još uvijek se vjeruje da se približava kraj svijeta, a glad, bol, bijeda, rat, ništa više nije moglo iznenaditi čovjeka. Ljudska svakodnevnica je bila strah i nasilje. Ali isto tako, ubjeđenje da se približava kraj svijeta postiče na borbu protiv zla koje je korumpiralo sve do Crkve. Papa vidi izlaz iz haosa okrećanjem ljudske rušilačke naravi na ujedinjenje kršćanskog svijeta pod papinsku krunu, to jeste, božiju volju i službu. U tom cilju trebalo je hitno ujediniti rimsku i vizantijsku Crkvu. Pošto su turske čete porazile vizantijsku armiju kod Manzikera i zauzele Svetu Zemlju (1077), vizantijski imperator traži od pape da posreduje kod zapadnih prinčeva za pomoć. Tu uslugu spreman je platiti priznavanjem autoriteta rimske Crkve? Takve su vijesti kružile, ali o tome nemamo pisanih dokumenata.

Trebalo je sačekati deset godina da ponovo crkvenu politiku Grgura VII u cjelini afirmira njegov vjerni sljedbenik i ministar, Odon, kardinal biskup, koji je izborom za papu uzeo ime Urban II (1088-1099).11 on je

1 Paulot L, Unpape frangais, Urbain II, Pariš, 1903.

20morao privremeno napustiti Rim i skloniti se na jug Italije kod Normanda. Ali svojom vještom diplomatijom za vrijeme dok je Henri IV duže boravio u Veroni uspjeva se vratiti u Rim 1093, i potplaćivanjem i korupcijom preuzeti Latran i Saint-Ange do 1098.

Svom snagom Urban se sa uspjehom angažuje u reokupaciji Španije od Maura, uspostavljajući vazalni odnos Svete-Stolice nad zemljama Aragona i Katalonije. Ali njegovi glavni saveznici ostaju IMormandi južne Italije i Sicilije, i njihov šef Rože I, baron Sicilije (1072-1101),l

priznavajući ga nosiocem vlasti i civilnim legatom Crkve pod nazivom sicilijanskog kraljevstva, koje je ukinuto tek 1867 pod papom Piom IX.

I pored pojava šizmi ili baš zbog toga 1095. papa Urban II, navodno, odgovarajući na traženje imperatora Vizantije Aleksa I Komnena (1081-1118), zapadnih kršćanskih ratnika u odbranu Istočne Crkve, na putu po Francuskoj u Klermontu te godine 27 studenog poziva krišćane na Prvu križarsku vojnu2 s ciljem oslobođenje Jeruzalema od muslimanske dominacije. U Klermonu papa Urban II nije trebao govoriti mnogo o problemima na Orijentu kako bi mase pokrenuo na Jeruzalem. Bilo je to dugo i sa nestrpljenjem očekivano. A to oslobođenje Svetog mjesta izgledalo im je kao vlastito oslobođenje.

Pokretanjem križarske vojne, bila je ostvarena najvažnija Urbanova odluka, markantan vrhunac politike

21

približavanja Vizantiji, ujedinjenju Crkava, ne ostvareni san i cilj pape Grgura VII. Pa i pored uspjelog poteza i prihvatanja križarkog pokreta u zapadnom svijetu, njegova vizija o ujedinjenju sa Istočnom Crkvom doživjela je propast. A njegova papinska vladavina dovela je do centralizacije u upravi svećenstva, gdje je Rimska kurija po svemu postala slična bivšoj imperijalnoj kuriji.1

Početkom kolovoza 1095. godine, pojavio se u francuskom gradu Valensi papa Urbana II, na čelu duge kolone crkvenih dostojanstvenika, svećenika i funkcionera u službi Svete-Stolice, i zaštiti tri gardijske konjičke kompanije, besplatno posuđene od grada Bolonje. Papa Urban II je dostojan nasljednik Grgura VII, Boga na zemlji, iz čijih su ruke kraljevi krunisanjem primali vast na određenoj teritoriji i podređenim stanovništvu.

Papa koji ima određene ciljeve ne gubi vrijeme, paradira južnom Francuskom sa svojom svečanom svitom crkvenih dostojanstvenika u sjajnoj vojnoj pratnji, od grada do grada, posvećuje katedrale, samostane, crkve i bazilike, uz prijateljske susrete sa vjernicima i pričevima, savjetuje se i razgovara sa nadbiskupima i biskupima Grenobla, Liona, Le Puja, Burza, Bordoa, Kaora, Nima, Avinjona, Vijena, Makona, Klinija (gdje je, kao kod sebe), prolazi zemlju, dočekivan i ispraćan sa oduševljenjem naroda. I tako se stiglo do mjesta Klermona u kome će se održati najznačajniji skup čije će posljedice i Istok i Zapad trpjeti slijedećih tristo godina.

- , __ . „ , „^ d 'Urbain n RevueCoronnier P, Le paoe Urhain n ^ ™VUi: --------,~~ .V.VUAAIA.,la Croisade (10910%^ ™S "** Hau^a>ne puor precher 1 Izraz cuiia Romana (rimski dvor) javlja se prvi puta u jednoj buli iz

1098. godine.

22Godine inkarnacije Gospod/nje 1095, dvadeset

sedmog studenog, počela je u Klermonu u Arverniji velika sinoda predsjedavana gospodinom pape Urbana II, u prisustvu trinaest nadbiskupa, dvjesto dvadeset pet biskupa i jedno mnoštvo svećenstva. Vladar sveštenstva je zauzeo mjesto u sredini svetišta na prestolju. Istovremeno očevi su zauzeli mjesta oko njega kako to zahtjevaju pravila o hijerarhiji1...

Devet dana koncil je raspravljao mnoga pitanja i donosio značajne odluke za katolički svijet, a onda desetog dana, 27. studenog papa je sa svojom sjajnom svitom izašao iz katedrale i sišao na otvoreni prostor Monferana gdje ga je već očekivala svjetina od deset do dvadeset hiljada. Papa, u obezbjeđenu boljonjske garde, zauzeo je svoje mjesto na estradi i održao govor koji će potresati povijest čitavog Zapada i Male Azije.

Kazao je da kršćani sa Orijenta pozivaju upomoć, i da je krajnje vrijeme da se potisnu Turci sa vrata Konstantinopolja... Oni pljačkaju i ruše crkve... Obrežu ju krštene i probijaju im trbuhe i vade crijeva...Siluju ž<?/7e...Urban govori na romanskom da bi ga bolje razumjela prisutna masa. Ali, nesiguran da je sudbina kršćana na Orijentu, dovoljna da podigne i pokrene svjetinu patetično se okreće nebu i plačljivo izgovara, ali

1 Baudri de Bourgueil (de Dol), Histoha Jerosolimitana, Recueil de Historiens Occidentaux, vol.IV. On tvrdi da je na koncilu u Klermonu bilo 200 biskupa i nadbiskupa; Guibert de Nogent - 400 svećenika različitog nivoa; biskup Turski tvrdi da je bilo 500 crkvenih dostojanstvenika, a biskup Ara - 13 nadbiskupa, 225 biskuoa i 90 opata, i si.

23

Sveta Zemlja, njihova Sveta Zemlja, gdje je Isus rođen i u mukama umro, nije ista stvar, pa još glasnije doda:

Ima još gore od tog a... Sveta Zemlja je isto tako u rukama nevjernika1 ...Obeščašćena je Sveta Grobnica nedostojnom praksom tih bezbožnika... Da Jeruzalem, da, okupirani Jeruzalem poziva i moli za oslobođenje!...Neka vas ništa ne spriječava na tom putu, ni vaša imovina, ni ljubav koju imate prema svojoj djeci, vašim roditaljima, vašim suprugama...Sjetite se šta je Gospodar govorio u evanđlju: Onaj koji voli svog oca i majku više od mene nije dostojan mene...Kazao je, takođe, da onaj koji ostavi sve slijedeći ga imaće besmrti život

Zato vas molim, ne u moje ime, nego u ime Gospodina, uvjeravam sve Franke, svih slojeva, pješake kao i vitezove, siromašne i bogate da pođu u pomoć odatim Kristu i potisnu daleko nevjernu rasu... To znači da sve koji su ovdje ovlaštujem da prenesu odsutnim Kristovu naredbu!

U Klermonu papa Urban II nije imao potrebe govoriti dugo o Orijentu da bi pokrenuo u masi želju za Jeruzalemom. Bilo je to Što su svi već dugo, dugo očekivali. Prihvatili su da je njegovo oslobođenje ustvari, sada, njihovo vlastito oslobođenje. Oduševljenje je bilo do te mjere da su htjeli svi odmah poći za Jeruzalem. Ali papa je najavio da se na takav sveti rat ne može ići bez izvezenog Kristova znaka na prsima, a u trenutku polaska

1 Jeruzalem je zauzeo Omar I, 688. godine i ostao u rukama Omajida i Abasida do 969. godine, kada je pao u ruke egipatskih Fatemida. Seldžuci su ga preuzeli od Fatemida 1077. godine. Turgut Ozal, La Tuguie en Europe, Plon, Pariš, 1988.

24sa krizom na leđima između plećaka prema Kristovim riječima: Onaj koji ne uzme svoj križ slijedeći me, taj me nije dostojan!

Podignuti izvezeni križ, i prvi koji ga je primio iz ruku pape bio je Pijski nadbiskup Ademar Montejski. Iza njega požurili su drugi, napravi se gužva, kao da neće biti križeva za sve. I tako vješajući križeve na prsa, dobili su oslobođenje od svih ranije počinjenih grijehova, a poslije oprosta blagoslov, a poslije blagoslova dozvola da se mogu vratiti kućama, sopćiti svečanu odluku obitelji.

0 ovom prvorazrednom događaju Ana Komnin, kći vizantijskog baziliusa Alekse piše: Zapravo, dogodilo se mnogo teže i opasnije od vijesti koje su kružile. Jer se podigao čitav Zapad, sa cijelim obiteljima, koji je pošao u masi sa jednog kraja na drugi putevima Evrope prema Aziji.

Ti ljudi su krenuli sa takvom od/učnošću i elanom, ispunivši sve puteve, poput pješčane i zvijezdane prašine, ta keltska vojska sastavljena od hiljada ljudi, žena i djece, ostavljajući svoju zemlju, bez ikakva oružja u rukama, osim krsteva na svojim prsima i rukavima. Gledajući ih tako, izgledaju kao riječne provale na sve strane.x

Papa Urban II je znao da se ne može ostati samo na narodnom oduševljenju i njegovom pokretu, već da oslobođenja Jeruzalema nema bez profesionalnih ratnika. Ali, da bi unaprijed spriječio ljubomoru i sukobe među prinčevima određuje svećenika, bivšeg pravog viteza, Pijskog biskupa Ademara Montejskog za duhovnog šefa prve križarske vojne. I već sutredan stavlja u zadatak

1 Anne Commnene, Alexiade, ed. B. Leib, vol. 3., Parts, 1937-1945.

25

monasima, samostana Klinija da naprave pravila, pravni statut Kristove vojske.

I dok je papa Urban II, razašiljao pisma na sve strane zapadnog kršćanskog svijeta, spremajući svoju brojnu svitu crkvenih dostojanstvenika u obezbjeđenju sjajne boljonjske garde na^ obilazak zemalja Gala, stigao je glasnik Rejmuna Sen-Žilskog, barona Tuluškog1 sa željom da povede križarsku vojnu. Izgleda da je papa samo čekao tu vijest da krene na svoj pobjedonosni put bez obzira na vremenske prilike usred zime. Jer takva odluka ondašnje snage i bogastva koje se stavljala na raspolaganje ovom pokretu probudila je mnoge hladne riterske glave koje su se još uvijek kolebale i dvoumile.

Urban obilazi zemlju Gala, od Klermona i Klinija do Loare na sjever i njenih gradova na zapadu Tura i Anžera, pa preko Poatiea na jug do Tuluza i nazad, posvećuje crkve, manastire, savjetuje se sa svećenstvom i prinčevima - vitezovima, ali na svakom mjestu ne prestaje da bodri i poziva mase na križarsku vojnu, šalje povelje i pisma tamo gdje ne može stići. U tom pogledu imenuje zvanične propovijednike za podizanje Kristove armije; Roberta Arbijskog iz Anžera određuje da se brine zapadom, biskupe Grenobla i Oranža - Ženevljanima, opata iz Dižona - Normanima i Englezima...Po njima šalje poslanice, po ugledu na svetog Pavla, od kojih jednu kratku, radi ilustracije donosimo na ovom mjestu, upućenu Flamancima na sjever:

Kod nas je poznat kao baron Rejmun Tuluški.

26

Papa Urban, sluga sluga Božijih, svim vjernicima, prinčevima i podanicima, stanovnicima Flandrije, srdačno pozdravlja, uz apostolski (papinski) blagoslov.

Mi mislimo da su vaša braća već saznala, odmnogih osoba, da bijes barbarski uništava u žalosnojagresiji božija svetišta u zemljama Orjenta. Ali osobito,što je užasno za izgovoriti, sveto sjedište Kristovo,obilježeno njegovim mučeništvom i reinkarnaciom,dovedeno je sa svojim crkvama u neizdržljivo ropstvo.Obuzet pobožnim sućuti o ovom katastrofalnom položaju,posjetili smo zemlju Goloa i podigli smo najveći dio

prinčeva i podanika u ovoj zemlju na oslobođenje istočnihcrkava; mi smo postavili na koncilu u Overnju, taj pokretkao otkupljenje svih njihovih grijehova i postavili smonašeg dragog sina Ademara, Pijskog biskupa za šefa unaše ime na tom putu, čije odluke svi angažovani morajupoštovati, a njegove odluke kao naše, i biti potčinjeninjegovom sudu o dobrom i lošem u ovom poduhvati. AkoBog da vašim koji se odluče, neka znaju da polaze saBožijom pomoći, na dan Uznesenja Marije, i da se mogupriključiti njegovim trupama.x

U međuvremenu izrađen je i zakonik Kristove vojske,2 prepoznatljive papinim krizom kojeg nose, znak njihova zavjeta ali i nosiocima izvjesnog broja privilegija:

27

Oni, koji se svojom pobožnošću, a ne zbog časti i rv#, priključe križarskoj vojni oslobođenja Božije crkve u hvuialemu, mogu se smatrati oslobođeni svih kazni.

-vječno spasenje je obećano svim onim koji umru nj svetom putu ili poginu u ratu.

-za vrijeme vojne, njehovo dobro i obitelj su pod crkvenom brigom,

-obustavlja se svako pravno gonjenje, zabranjuje plijenidba imovine i dobra, izuzima od plaćanja taksa, osobna nepovredljivost, i slično.

Papa Urban II, na kraju obavljenog posla svoje povijesne misije, zadovoljan srdačnim prijemom na svim mjestima, usvojenim reformama Svete Stolice, pokretu Kristove vojne i oduševljenju na koji je naišao na svom putu po zemlji Gala, vratio se 1. kolovoza 1096. godine istim putem, praćen onom dugom kolonom crkvenih dostojanstvenika i odredima bolonjske garde, preko Alpa u Rim.

Poslije toliko stoljeća u Francuskoj se nije dogodio tako važan godađaj, koji je poput epidemije neke bolesti, ovog puta, psihopatije, tresao u groznici cijeli Zapad.

Samo što se završio koncil, prostrujala je vijest u svim provincijama Francuske. Odjednom, duh se promjenio, na jedan čudan način, neobjašnjiv i neviđen, bio je neočekivan, i svi su potrčali moliti biskupe i svećenike da ih zaogrnu mafijom sa znakom križa}

1 Guibert de Nogent, Historia Hierosolymitana, Recueil des Historiens des Croisades, H. Occidentaux, vol.IV, Pariš 1844-1895., zatim, J. Chaurand, La coception de ifiistoire de Duibert de Nogent, 1965.

1 Urbain II, Lettre aux princes de Flandre eta leurs sujets, Inventairedes lettres Histoire des Croisades in AOL tom I, Pariš, 1881.2 Acta Sanctorum, sanct. Bened. Siecle IV, 2.; Bridrey E, La conditionjuridigue des croises et le privilege de Croix, Pariš, 1901.

28

Kako je bilo divno i milo vidjeti spektakl tih križeva što sjaju izvezeni svilom i zlatom na ramenima hodočasničkih mantija, haljina i tunika, po odlici pape i zakletvom da će poći u križarsku vojnu. Izvjesni su takođe tetovirali križeve po svom čelu i ramenima. To prihvatanje, gotovo od svih, jednog nečuvenog projekta gdje se samo govori o odlasku ali ne i povratku. Odjednom svi su osjetili svoju obavezu prema nebu, spremni poći bilo gdje, gdje im se naredi, samo da se dograbe oprosta svojih grijehova.1

1 Foucher de Chartres, Gesta Francorum Iherusalem Peregrinantium, in Recueit des Historiens des Croisades - Occidentaux, Pariš, 1844-1895.

29

Šefovi križarske vojne

Komanda južno francuskih križara sa 3.000 pješaka i 1200 konjanika smjestila se krajem novembra na ulazu zemalja Sklavona, na području Postojine. Prema informacijama njihovih domaćina, južno, prostirala se Alpes Ferreae (Gvozd), kameniti Velebit i Jadransko more sa dalmatinskim utvrdama, zapuštenim tvrdim rimskim cestama, i malobrojno nastanjenim krštenim narodom, gusarskog mentaliteta, koji živi u oskudici živežnih namirnica, ali sa kojim bi se moglo sporazumijevati na romanskom jeziku. Međutim, ovaj pravac mogao bi biti nepovoljan u političkom pogledu u cijelini po Crkvu, osobito u zimskom nesigurnom periodu, i iscrpljujuće po lokalno kršćansko stanovništvo u pogledu životnih namirnica.

Šef križarske vojne Rejmun Tuluški i pored obavještenja svojih domaćina, odmah je razaslao svoje povjerljive izvidnike na sve strane radi osobnog uviđaja. Istovremeno, zatražio je da u privremeni logor dođe papin legat Ademar, koji je osobno preuzeo odgovornost na 50.000 hodočasnika, ili bolje reći, drugi dio ove brojne

30križarske armije, kako bi se na savjetu definitivno odredio put, treće etape, preko slavenskih zemalja do vizantijskog guvernera u Draču.

Radi boljeg razumjevanja daljnjih događaja moramo kazati najosnovnije o našim glavnim junacima, ko su zapravo ta dva, uopće, najvažnija šefa Prve križarske vojne na Jeruzalem, a koji su prešli najvećim dijelom preko današnje Bosne. U ovom slučaju mi im dajemo određenu važnosti, jer su do sada ostali nedovoljno poznati u našoj domaćoj povijesti.

Šef armije, Rejmun San-Žilski, koji je poveljom iz 1088. postao, comte (baron) Rejmun IV Tuluški, vojvoda Narbonski i markiz (grof) pokrajine Provanse. Rođen je 1041, u jednoj staroj obitelji franačkog porijekla. Langdok je njegova zemlja, na jugu Francuske, preko koje se moralo prelaziti bez obzira sa koje strane se krene. Preko Langdoka su Feničani, Grci, Rimljani i Arapi išli na sjever, istok i zapad Evrope, a Vandali, Vizigoti i Franci na jug.

U XI stoljeću, pape sve više nego ranije prestavljaju Boga na zemlji. Jednom ustrojeno, pokršteno i očišćeno stanovništvo francuskog juga, pod uticajem Klinskog samostana Sjedinjeno sveštenstvo, počinje polahko postavljati pitanje kome pripada zemlja: svećenstvu ili vlasteli?

1 Cluny - poznati samostan u Burgundiji, osnovan 910. Kroz njega su prošle mnoge istaknute crkvene osobe, nekoliko papa, među kojima i papa Urban II. Imao je oko 10.000 monaha koji su pokrivali cijelu Evropu. Red je uspostavio sv. Benoa (Benoit). Samostan je imao veliki uticaj na luksuz u Crkvi. Nestao u vrijeme francuske revolucije 1790-1801. Marguerit M. Thiollier, Dictionnaire de religions, Pariš, 1971.

31

Nema sumnje da je još njegov otac shvatio značaj Crkve i učinio sve da se približi visokom lokalnom svećenstvu, stavljajući se u njihovu službu, i uz njihov blagoslov širio svoju zemlju prema svojim zamislima. . U službi božijih sluga, vodio je česte ratove braneći svoju zemlju sa Sarazanima na jugu, Normanima i Francima na sjeveru. Svojom politikom održavanja ravnoteže, malo njima - malo sebi, privilegisao je i bogatio opatske županije. Tako je on učinio sve da njegovi nasljednici moraju stalno voditi računa u svom pravu nad zemljom -gdje će zadnju riječ imati Crkva. Što znači ostati u službi Crkve.

Na samrti svog oca Rejmun je imao dvadeset godina. Malo se zna o njegovom djetinjstvu. Može se pretpostaviti da je nastavio očevim stopama, održavanje ravnoteže sa Crkvom, naslijeđa, bogatih ženidbi, i snagom oružja kao posljednjeg sredstva. Jer još uvijek nije stiglo doba trubadura, arhitekture i literature, vladalo je doba velikog straha hiljadite godine.1 U tome će nas uvjeriti njegovo viteštvo kroz Bosnu na putu za Jeruzalem. O njegovoj visini nema svjedočenja, ali se zna da je bio vrlo snažan i hrabar ratnik bez milosti. U

1 Sudnji dan - Drugi dolazak Krista u svoj svojoj slavi na kraju vremena, da bi uspostavio božiju vlast na zemlji. Doslovno tumačenje sekte milenarista (vrijeme od tisuću godina), evanđeliste Ivana - Apokalipse. Ova hereza je bila osuđena, ali vjerovanje u bolji svijet vladalo je u srednjem stoljeću kod većine kršćana. Gabriel Lechevallier, Terreurs de lan 1000, l'Histoire, N°14, Pariš, 1995. Esrey P., La fin temps, terreurs et prophet/es au Moyen Age, Pariš, 1982.

32

vrijeme pokretanja Prve križarske vojne imao je najviše 55 godina.

Za vrijeme križarske vojne u Maloj Aziji, Arapi i Turci su u njemu vidjeli inkarnaciju đavola, podivljalog mrskog neprijatelja pod imenom Sanjil. Ana Komnen, kći imperatora Aleksisa, u svojim pisanjima davala mu je ime Isanžel. Od sada, mi ćemo o njemu govoriti kao što je uobičajeno u našoj povijesti Rejmun Tuluški.

Prema brojnim svjedocima Rejmun Tuluški je stvorio prvu svoju armiju u ratu sa Arapima Španije. Osobito poslije prodora Almoravida, fanatiziranih ratnika (neka vrsta, danas, nama poznatih avganistanskih talibana) koji su prodrli iz Magreba, i strahovito opljačkali svoju braću muslimane Španije. Pored ovoga, njihov glavni šef, gazalija Ibn Tašfin, strahovito je porazio kršćansku vojsku kralja Alfonsa Kastiljskog (Alphonse de Castille) kod Badažoze (Badajoz). Poraženi španski kralj je izgubio sve teritorije koje je bio zauzeo u prošlom stoljeću. Zabrinuto kršćanstvo pozvalo je u pomoć burgundce, akitane i langdošane, sa susjedstva južne Francuske. Tada je, navodno, tri puta Rejmond učestvovao u odbrani kršćanskih interesa. Postoji vjerovatnoća samo u godini 1087, jer je tada udao svoju rodicu Filipu (Philippa) za Sančeza Aragonskog. Prema nekim svjedočenjima Rejmun Tuluški je u Španiji u ratu sa Almoravidima izgubio jedno oko, a ne kako se tvrdilo, za vrijeme jedne viteške borbe sa nekim šefom nevjernih Turaka.

Bez obzira da li ili ne učestvovao ranijoj križarskoj vojni u Španiji, Rejmun je ovoga puta krenuo u rat, a ne rat koji mu se naturio. Pred sami polazak na Jeruzalem

33

po treći puta se ženi, sada lijepom Elvirom, istina neligitimnom, ali voljenom i bogatom kćerkom kralja Afonsa VI iz Kastilije i Leone. U Langdoku se sa novom suprugom pojavilo zlato, do tada rijetko viđeno. Špansko *lato, poslije osvajanja, opljačkano sa maurskih teritorija, gotovo koliko u Đenovi i Pizi dobijeno bankarskim transakcijama i trgovinom. Dvije godine prije polaska u Malu Aziju Rejmun Tuluški bio je jedan od najbogatijih barona Francuske. On će u Svetu zelju zajedno sa sobom povesti i svoju novu supruga Elvira i njen dvor, koja će mu na tom putu roditi sina.1

I ovoga puta kao i prilikom stvaranja svog malog carstva na jugu Francuske Rejmun se služio svojim nepogrešivim naslijeđenim instiktom, sastaviti prvo savjet od svećenstva i vlastele. Tako se on ponovo stavlja u ulogu oružnika u odbrani svetih vjerskih prava. Prihvatio se tog posla kao da se radi o jednostavnoj policijskoj ekspediciji, iako je rat njegova prava ljubav, čini kao da obavlja svetu misiju u kojoj izgleda kao da nema nikakvog osobnog interesa. Pokorava se sudu savjeta i priznaje njegove odluke. Pokazao je to i prilikom izbora Godefroa Bulonjskog za kralja Jeruzalema, mada sigurno znamo da ga je papa držao za šefa Prve križarske vojne, kome je trebalo pripasti kraljevstvo, ali baroni su glasali drugačije, čemu se Rejmun bez prigovora pokorio. I tako on nije postao kralj, niti je doživio da dobije baronstvo u Tripoliju, za čime je toliko intimno žudio.

1 Tvrdi se da je Elvira otputovala sa prvom bebom u rukama. Ali je vjerovatno dijete na putu umrlo, jer se više nigdje ne spominje. J.L.D, Quand chevanchaient les Comtes de Toulouse, Favard, 1979.

34U vrijeme dok su se križarski ratnici nalazili na

ulazu u slavensku zemlju, u Akvilijskoj patrijaršiji, koja se dobrim dijelom već prostrnala slavijom, prema papinim odlukama šef ekspedicije je bio njegov legat, Pijski biskup, Ademar Montejski. Ali, iako je Crkva odustala od «Božijeg mira», ipak nije biskup mogao biti general0. Baš zbog toga što je Ademar Montejski poticao iz plemićko-viteške sredine i ima vojničke manire, on je već duže vrijeme poznavao Rejmunove ratničke sposobnosti za Crkvu. Da li je to uticalo na odluku u dogovoru između pape i Ademara na izbor Rejmuna za šefa Prve križarske vojne? Teško je na ovo odgovoriti. Ni sam papa, u trenutku zagovaranja križarstva, nije vjerovao u takav entuzijazam i odziv, ne samo običnog naroda, nego i prinčeva, do koga je došlo. On je želio samo jednu armiju, ali je dobio četiri!

Dogodilo se da je Rejmun Tuluški, prvi baron koji se stavio papi na raspolaganje, stigao zadnji na cilj, to jeste u Konstantinopolj. Tako je njegovo šefovstvo Prve križarske vojne bilo dovedeno u pitanje, iako je on jedini ostao uporan, pred uslovima vizantijskog baziliusa da se stave u vazalski odnos: Nisam došao da budem u službi nekog gospodara, nego onog koji je ostavio ovu zemlju i svoje dobro. Da li je on već tada aludirao na svoju odluku dolaska u Svetu zemlju bez povratka i tamo stvaranja novog svog i rimske Crkve kraljevstva?

Možda u ovome treba tražiti odgovor zašto se Rejmun Tuluški uputio na ovaj riskantni put ostavljajući sve gdje je mogao živjeti u blagostanju, prihvatajući se križa?

35

Ili je možda i sam povjerovao u ono zašto se do sada borio iz svojih interesa. «Crkva je blagoslovila mač. Masakriranje nevjernih je dozvoljeno, bodreno od pape Alexandra II i svojih nasljednika. Učešćem u borbi za krst stići će do općeg oproštenja»J A zatim, jer je bio kršćanin kao i drugi. Nije uspio odoljeti općoj epidemiji. Hiljade ljudi, skromnih i oholih, reagovalo je na isti način vjerujući kletvama Urbana II, i sa olakšanjem, poslije toliko zla što su počinili. Upravo to je ono što im je falilo i čime su željeli oprati jednom zauvijek svoje grijehove. Ratna groznica, voda za oproštaj. Ubijanje nevjernika ne da nije samo grijeh, nego najbolji čin, onaj koji uzme križ dostići će Nebo na Zemlji.

Na vrhuncu svoje snage i bogastva, vlasnika teritorije jednake najvećim prinčevima, Rejmun Tuluški odlazi u daleku zemlju, sa zbogom, bez povratka. Postavlja se pitanje šta je u tome prevagalo: vjera ili ambicija? Nema dokaza. Želja za avanturom, umor od uspjeha? Rejmond je krenuo u križarski rat, ali ne olahko kao mnogi drugi, već onako kako to njemu dolikuje, sa velikim i solidnim pripremama oko sabiranja bogate riznice koja će u Svetoj zemlji biti od velike koristi u stvaranju njegova nova kraljevstva.

Prema direktivama pape križari su trebali krenuti na put prije 15. kolovoza 1096. godine. Za osam mjeseci koliko im je papa u Klermonu ostavio za pripreme,

1 Vidjeti literaturu o Rejmunu Tuluškom: Jean-Luc Dejean, Quand chevauchaient les Comtes de Toulouse, Fayard, Pariš, 1979. Dupront A, Raymond IV de Saint-Giltes et son role en Orient pendant la premiere croisade, Nimes, 1970. Hill Let J, Raymond IV de Sa/nt-Gilles, comte de Toulouse, Toulouse, 1959.

I36JU

Rejmun je sa svog ogromnog i bogatog prostora mogao prikupiti isto tako ogromna novčana sredstva u zlatu. Jer Rejmun nije bio samo ratnik nego spretan političar i poslovan čovjek koji je znao staviti svoju teritoriju u središte transakcija na putu od Mediterana prema sjevernim zemljama. (Francuske i Normandije). Tako je Rejmun ponio sa sobom riznicu kakva se ne pamti, ili prema onovremenim svjedocima, poznatim i anonimnim njegovim hroničarima, nepotrošiva (neiscrpna), koja se na putu ne samo nije praznila, nego povremeno ratnim pljačkama punila. To ne znači da u tu riznicu nije ubačeno i nekoliko crkvenih poklona svom odatom prijatelju.

Rejmun je sa sobom poveo istaknute vitezove isvećenike visokog ranga. Pa i ako se dovodila u pitanjenjegova šefovska uloga Prve križarske vojne, nije semoglo osporiti da je u povijesti ostao poznat kao šef«Provansalaca» za razliku od «Francuza» tj. Franaka.Njemu se priključila slabo naoružana brojna sirotinja,nazvana Kristovom vojskom pod kontrolom sveštenstva.Ne treba zaboraviti da se upravo te 1096 godineLangdok1 dijelio na bogate, na jednoj strani i pukusirotinju, na drugoj. Kakva izvrsna solucija se ponudilagladnim: poći na Jeruzalem, utješiti svoju glad hljebom

nevjernika i još popeti se na Nebo!

37

Rejmond jaše u centru Langdosijena sa odabranim Gaskoncima, Limuzanima, Overnjacima pod zajedničkim imenom armije iz Provanse. Sve sami gorštaci, vični na kamen, besputicu i riječne provale. Toliko su brojni da više ne dolazi u pitanje prebacivanjem morem, južnjaci su okrenuli kopnenim putem, pa šta Bog da. Ali, do ratovanja za Svetu zemlju, trebalo je tek do nje doći. Ne će to biti jednostavna stvar. «Bog je tako htjeo!»

Izvjesni povjesničari se pitaju zašto Rejmun Tuluški nije ukrcao bar jedan dio svog štaba, dvorjane svoje mlade žene sa tek rođenim djetetom i tako izbjegao dugo, zamorno i opasno kopneno putovanje. Odgovor je jednostavan. More je tada bilo nesigurnije, osobito uz francusku obalu, na razliku oko Italije, zbog čega se putovalo samo u flotilama. A takvo putovanje viteza sa konjem, opremom i poslugom je skupo. Osim toga, Rejmun kao šef nije se htjeo odvajati, niti od svoje profesionalne armije, niti Kristovih prijatelja, u čijoj je bio službi. Trebalo je da budući kralj Svete zemlje već na putu bude dostojan tog imena.

Osim toga, u to vrijeme Venecija, centralno mjesto interkontinentalne razmjene, nije bila na strani križara. Još više od toga, bila je zabrinuta trgovačkim sporazumima oko snabdjevanja križara sa italijanskim konkurentskim lukama1.

1 Sve dok su italijanski konkurenstki gradovi trgovali sa Marseljom, Narbonom, Barcelonom, Venecija je to gledala zatvorenih očiju, ali kada su se okrenuli prema Levantu, ona je progledala. Tako je, radi primjera, u proljeće 1100 jedna flotila Pize koja je snabdjevala križare bila potopljena ispred Rodosa od venecijanske armade.

1 Kasniji naziv za južnu Francusku, to jeste Provansu; Languedoc -Roussillon, poznat po katarskoj herezi, koja je dovođena u vezu sa bosanskom herezom iz srednjeg stoljeća, pa i tvrdnjom da se njihov papa nalazio u Bosni.

38

Kada se ova ratna armija stavila u pokret MH lako dug put od Rone do Vizantije, bio je to svojevrstan spektakle. Trebalo je zamisliti tu heterogenu dimiju sastavljenu od profesionalnih ratnika, seljaka, sitnog gradskog svijeta i dvorske posluge, sveštenstva i na kraju žena. Sablja je oružje više klase. Masa kristovih prijatelja ponijela je za napad i odbranu svoje svakodnevno oruđe: kose, srpove, vile, toljage, sikire, mlatila i noževe. I to sa čvrsto vjerom u Boga, da će u toku slijedećih mjeseci, oni koji prežive, od mrtvih i zarobljenih doći do boljih ratnih instrumenta.1

U početku ni krst nije bio na svom pravom mjestu. Svako ga je zašivao prema svom običaju, sve do prvih napada na divlje neznabožee Sclavos-e, jer im nisu htjeli dati svoju stoku niti vodstvo, već im pružili otpor, gdje je u strahu i magli dolazilo i do međusobnih ubistava među križarima. Trebalo je da krst postane znak raspoznavanja.

Profesionalna križarska armija držala se po strani, čuvala se za buduće bitke u Svetoj zemlji, a bila je sastavljena prema tadašnjem vazalskom feudalnom redu. Svaki vazal morao je dati svom gospodaru, u našem slučaju Rejmunu, određen broj kopljanika, sastavljenih od (po) devet teških konjanika, lukonoša, pješaka i posluge. Tako je Rejmunova armija od sto dvadeset vazalskih kopljanika prestavljala vojnu formaciju od hiljadu dvjesto vitezova i tri hiljade pješaka. Samo je u ovim profesionalnim jedinicama vladala određena disciplina. Lukonoše su prestavljale pješadiju koja je po

39

tadašnjim pravilima bila tri puta brojnija od teških konjanika, od kojih je bio mali broj jahača. Putuju obučeni u kožnim tunikama, sa gvozdenim kacigama ravnog oboda na glavi. Naoružani kratkim mačevima, kopljima i strelicama sa gvozdenim vrhom i običnim drvenim lukovima.

Na ulazu u svaku sumnjivu zemlju u pozadini ove duge kolone nalazio se Rejmun Tuluški. On je u toku kretanja strogo vodio računa u pozadini, spreman žestoko odgovoriti na sve iznenadne napade. Neki povjesničari iz XIX st, su u Rejmunovom kretanju u pozadini, doveli u sumnju njegove hrabrosti, ali bez toga ne bi bilo sigurnog kretanja ni avangarde. Jer intendantura je sastavljena od teške kolije i još brojnije tovarne stoke koja je prevozila životne namirnice i oružje. Uz nju je krupna i sitna stoka, mule, magarci i teški rezervni konji. Oko nje je djevojačka vojska i žene, zatim osobna posluga njegove supruge i istaknutih vitezova. Neka vrsta saniteta sa bolesnim i sakatim. Dakle, najprivlačniji i najosjetljiviji dio, koji su neprijatelji budno pratili i iznenada napadali ili postavljali zasjede, a prema pisanju križarskih očevidaca u zemljama Sclavosa bili optuženi nenaoružan/ razbojnici koji su znali sva mjesta slijediti po planinskim strminama i gustim šumama, koji su nas ustrajno slijedili: niti su težili da se bore niti su mogli biti bez borbe.1

Sve je ovo značajno radi boljeg razumjevanja, te križarske mase, vojske i šefova pred kojom je stojao

1 Pravilo, oružje je u rukama nevjernika i heretika, uzmi <jri', \ x > onoj Mažuranićevoj, «ture ti ga nosi, eto svega što ti srce prosi1 ■•

1 Documents relatifs a I' histoire de Croisades, N° IX, Le «Uber» de Raymond d'Aguilers, Lib. Orientaliste Paul Geuthner, Pariš, 1969.

40

dugačak put, a možda i najteži preko Bosne, na koji oni nisu računali. Zato je Rejmun Tuluški namjerno pošao sa malim zakašnjenjem, najvjerovatnije polovinom listopada 1096. sa svojom vojnom svitom od 1200 konjanika i 3000 pješaka, na zakazano sabirno mjesto polaska svih hodočasnika iz Provanse u Lionu. Moralo je to ostati zapamćeno. I zaista, u Lionu je sa nestrpljenjem Rejmun dočekan od sto hiljada križara hodočasnika, prema pretjeranom kazivanju hroničara. Bilo bi previše i pedeset hiljada, od kojih su neki od njih tu još od prije nekoliko mjeseci.1 Oduševljenje za polazak bilo je takvo da nije bilo nikakvog zadržavanja, nego se odmah nastavilo preko Švajcarske na Milano u Italiji i do granica sklavonskih zemalja u Akvilijskoj patrijaršiji.

1 Prema odluci pape Urbana II na koncila u Klermonu (J>7.i 1.1095) bio je predviđen polazak svih južnofrancuskih križara 15.8.1096. Još uvijek ostaje ne rasvijetljeno zašto je tri mjeseca kasnio Rejmun Tuluški sa svojom armijom koja se trebala prva pojaviti u Konstantinopolju, obzirom da se u njoj nalazio papin legat, Pijski biskup, Ademar Montejski?

41

Kraljevina ni na nebu ni na zemlji.

Oni su dakle ušli u Slavi/u pošto su pretrpjeli mnoge gubitke na putu, najviše zbog zime koja je tada bila. Tako naš, za sada jedini, dragocijeni očevidac tog mukotrpnog puta Rejmun Ažilski počinje svoj «Liber».

U savjetu šefa Prve križarske vojne na granicama Slavije, pitaju se kakva je to zemlja pred njima, kojem pripadaju carstvu ili kraljevstvu? Neki su mislili da ih tu poslije pređenih 1500 kilometara čeka sa dobrodošlicom vizantijski carski guverner. Možda će se uskoro iz nedalekog svog sjedišta u Zari,1 osobno pojaviti u njihovom privremenom logoru na granici da pozdravi križarsku armiju spasa Carstva od mrskih muslimanskih nevjernika. Životne i materijalne potrebe koje su potrošene i izgubljene na teškom prelazu preko Alpa biće brzo naknađene carskom brigom. Na carskoj granici čekaju sigurni vodiči koji će ih sprovesti najkraćim putem

1 Od Kvarnera do Kotora, gradovi i ostrva bili su vizantijska tema pod strategom čije je sjedište bilo u Zadru. J.Ferluga, Vrijeme postanka teme Dalmacija, Zbornik FF, 1955.

42

do Carigrada. Tako se mislilo u križarskim masama, plemena Gospodnjeg i ta vjera ih hrabrila i održavala njihov početni entuzijazam da izdrže i brzo pređu dugi i težak put. Neki su opet mislili da ulaze u Svetu zemlju i da je pred njim oslobođenje Svetog groba. Ali ništa od svega toga. Pred njima se prostirala zemlja u vladarskom i političkom pogledu, ni na nebu- ni na zemlji. Predstojao je još nesigumiji put od pređenog, put u najgore godišnje doba, pokriven kišnim vodotečinama, nesigurnim klizavim i blatnjavim stazama i putevima, maglama, kroz slabo nastanjena mjesta, bez skloništa i crkvenih zvona kojim je izvidnica hrabrila i davala nadu iscrpljenoj i premrzloj Kristovoj vojsci.

Rejmun Tuluški poslije proučenih svih informacija nije pokazivao zabrinutost jer se nalazio pred zemljom koja je po terenskoj konfiguraciji u mnogome sličila njegovoj Provansi. Obzirom da su gradovi uz Jadransko more bili predati Veneciji, koja je u tom trenutku na križarski pokret gledala sa sumnjom, zbog svog odnosa sa konkurentskim gradovima Đenovom i Pizom, za svoje povlaštene pozicije na vizantijskoj teritoriji,2 ali i zbog insistiranja papinskog legata Ademara Montejskog, izabrao nastaviti najkraćim putem, prema tadašnjim raspoloživim geografsko-povijesnim kartama, unutrašnjim dijelom nekadašnje rimske provincije Dalmacije. Upravo

1 «Compaignons Jhesu» i «gent Notre-Seigneur» bio je prvi naziv zapolaznike na Jeruzalem, tek mnogo kasnije oni su nazvani križarima.2 Venecija je do prvih povlastica u Vizantiji došla 992, kapitulacijama,prevoženjem njene vojske u južnu Italiju, a od 1082, savezom protivNormana na Jadranu, do novih kapitulacija (capitulation) o poreskimpovlasticama koje joj omogućuju da se instalira na egejskom bazenu.

43

na tom dijelu Slavije u tom trenutku nije se znalo pravo stanje raspoloženja naroda i njihovih vladara kojem carstvu da se priklone. Stojali su između tri velika carsta: germanskog na zapadu, ugarskog na sjeveru i vizantijskog na istoku. Na jugu obala jadranskog mora bila je prepuštena svakovrsnom gusarstvu koju je zauzeta svojim brigama Vizantija prepustila Veneciji. Veneciju zbog njene trgovačke ekspanzije nisu voljeli ni latini obalskih gradova, još manje unutarnje slavensko stanovništvo. Rejmun je zauzet brigom oko svoje neprocjenjive riznice sa kojom se uputio u novi svijet, sa ciljevima dostojna njegovom položaju, bez povratka, da će tako proći najmanje primjećen, dovoljno udaljen od svih moćnih susjeda. Nije njegovo upuštati se nesigurnim jadranskim obalama, i gradovima sa kršćenim svijetom kome bi križarske mase mogle nanijeti više štete nego dobra i pokvariti odnose sa Crkvom i papom, i postaći Veneciju na još veći otpor prema križarima.

Uostalom on se već nalazio na bivšoj slavensko-ugarskoj teritoriji koju je svojevremeno držao ugarski ban iz Panonije Zvonimir, koji će (1076 - 1089) uz pomoć pape i latinaša zauzeti mjesto Trpimirovića kao kralj Hrvatske. Zbog toga je novi hrvatski kralj u svemu slijedio savjete rimskog pape (Grgura VII, 1073-1085) s kojim je bio u najtješnjim odnosima. Već tada bila su poznata nastojanja pape Grgura, da se prestavi bogom na zemlji, blamirajući svom snagom najmoćnije vladare Evope, o čemu je već ranije bilo riječi, ujedinjavanjem kršćanskog svijeta pod svoju kapu i pod svaku cijenu.

Veliki papa Grgur VII pregao je bio da veže za sebe sve hrišćanske vladaoce, osobito time što će im on

44

iz svoje ruke i od svoje volje dati priznanje njihove vlasti. Zbog toga je on mnogim osobito manjim vladaocima, dao kraljevsku krunu, da tim obeleži kako su oni vlast i priznanje državne nezavisnosti obili od prestavnika katoličke crkve. Tako je papa Grgur, u pravcu tih svojih ideja, poslao kraljevsku krunu u Hrvatsku Zvonimiru i Mihajlu u Zeti, i dao ih krunisati za kralja}

Osobno mislim da je to više politički nego vjerski čin, jer kršćanstvo u to vrijeme nije imalo važno mjesto u slovenskom narodu. U svom nastojanju prestavljanja boga na zemlji papi su išli na ruku mnogi događaji u geopolitičkom pogledu, osobito slabljenje vizantijske moći. Jer od IX do XII stoljeća Vizantija je živjela u svom zlatnom dobu pod vlašću makedonske dinastije. Njene granice su dopirale gotovo do onih u kojima se nalazila istočna rimska Imperija, koja se graničila sa zapadnom rimsko-germanskom kršćanskom Imperijom. Ali poslije sunčanih, došla su kišna stoljeća. Dok Seldžuci prodiru u Anatoliju sa istoka, za to vrijeme Pečenezi napadaju sa sjevero-zapada. Seldžuci se šire po Anatoliji, poslije pobjede kod Malizgirta (1071), sve do Galatie. Tih godina Normani zauzimaju vizantijski teritorij u južnoj Italiji, a Seldžuci 1077. godine preuzimaju Jeruzalem i Svetu zemlju od egipatskih Fatemida. Normani prodiru preko Drača na vizantijsku teritoriju, tako da je Vizantija prisiljena da traži pomoć od Venecije (1082), protiv ovih novih sjevernih barbara. To Veneciji odgovara da dobije odriješene ruke na Jadranu, ali pod uslovima dobijanja specijalnih koncesija i stvaranju trgovačkih uporišta na

1 Dr.Stanoje Stojanović, Naši vladah, Narodna knjiga, Beograd, 19JJ9.

I 45

vizantijskoj teritoriji. Sporazumom je obala Jadranskog mora prešla u venecijanske ruke i zauzela dominantnu ulogu na istočnom Mediteranu. Normani su bili izbačeni sa Balkanskog poluostrva u južnu Italiju, ali koji su tamo ipak spasili i prihvatili papu Grgura VII iz sužanstva Henria IV i koji je tako završio svoj život u Salermu 1085. Čim se zapapio Urban II (1088-1099)1 nastavio je politiku svog učitelja Grgura, šalje svoje glasonoše na sve strane, a prije svega u svom susjedstvu na Balkanu, kojima je Grgur učinio toliko dobročinstva i dao kraljevske krune, tako i hrvatskom kralju Zvonimiru, pozivajući ih da pruži pomoć ugroženoj kršćanskoj braći u Vizantiji. Možda je tražio da Zvonimir prestane sa neprijateljstvima prema dalmatinskim gradovima, koji su prešli u venecijanske ruke, i tako dobije jednog važnog saveznika, Vizantiju, u vrijeme inače netrpeljivih odnosa između slavenskog naroda u unutrašnjosti zemlje i latinaša na obalama Jadrana. Bila bi to neka vrsta približavanja istočnoj Crkvi radi kršćanskog ujedinjenja. Kralj Zvonimir je na to sazvao narodni Sabor na Kninskom polju. Ali kada je na Saboru zatražio pristanak na mir sa tatinima i indirektnu pomoć Vizantu većina se Sabora tome usprotivila. Zašto? Da li se ovdje radi samo zbog toga što je crkvena vlast dolazila iz latinskih gradova koja im je ometala crkvenu samostalnost i zabranjivala upotrebu slavenskog jezika? Općenito se smatra da je kralj Zvonimir bio ubijen na tom

1 J.N.D. Kelly, Dictionnaire des papes, Brepols, 1994; Richard J, LB papaute et la direction de la premiere Croisade, Journal des Savants, 1960; Riant P, Un dernier triomphe d' Urbain II, Rev. Quest. Hist.,1883.

46Saboru. Jer otuda je nastala legenda o Zvonimirovoj kletvi protiv svog naroda koja prati Hrvate od časa kad ju je izustio prije nego je izdahnuo od njihovih ubojičkih ruku.1

Kralj Zvonimir je bio oženjen Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava I (1077-1095). Imala je sa Zvonimirom jedinca sina, koji je preminio u ranoj mladosti. Tako je hrvatsko prijestolje ostalo bez nasljednika, pa je kraljica Jelena i latinaška stranka bila za to da njezin brat dođe na hrvatsko prijestolje. Narodna stranka bira za kralja slabog Stjepana, posljednjeg potomka Trpimirovića. Ali on umire već 1091. Ponovo su nastale borbe koće doći na prijestolje. Izbili su i oružani sukobi između pristalica latinaške stranke koji su ponovo tražili da mađarski kralj zasjedne na to prijestolje i pristalica narodne stranke koji su tražili da se na prijestolje popne domaći sin. U te su se svađe i sukobe umiješali: Papa, Mađarska, Vizant i Venecija. Tada su nastupili veliki neredi u Hrvatskoj. Prijetila je opasnost da dođe do općeg rasula. Ipak, narodnjaci su izabrali u Kninu visokog plemića Petra Svačića za kralja Hrvatske, koga latinaši nisu priznavali, već su pozvali mađarskog kralja da dođe s vojskom u Hrvatsku radi uspostavljanja reda u njoj. Da li je do toga došlo? Misli se, da mađarski kralja Ladislava I ovoga puta nije uspio udovoljiti svojoj sestri, zbog prodora pečeneza na njegovu teritoriju, vratio se iz Zagreba, gdje se zadržao radi ustoličenja biskupije (1093). Povratak Ladislava, još više je zaoštrio

1 Ilija Jukić, Pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda, Logos, London, 1965,

47

odnose i pretvorio se u pravi rat između latinaša i narodnjaka. Zavladalo je bezvlašće, jer susjedne zemlje nisu u takvoj unutrašnjoj situaciji mogli priznati narodnog prestavnika Petra Svačića za hrvatskog kralja, pa čak ni postojanje Hrvatske kao samostalne zemlje. Dalmacija se nalazila u rukama Venecije i latinaša, između kojih takođe nisu cvale ruže, a Slavonija preko Save je bila formalno u rukama Mađara. S druge strane u Mađarskoj umire kralj Ladislav 11095, koga nasleđuje Koloman, koji već u prvoj godini vladavine mora svu vojnu snagu staviti na obezbjeđenje zemlje zbog prolaska slabo organizovanih, razularenih i fanatiziranih brojnih križarskih hodočasnika, a zatim profesionalnih sjevemoevropskih armija iz Prve križarske vojne.

U takvoj vojno - političkoj situaciji u zemlji koja se nalazila pred križarskom vojnom Rejmuna Tuluškog i papinog legata Ademara Montejskog donesena je odluka koja je odgovarala i vojnom i duhovnom šefu, prelaskom slavenske zemlje na jednakoj udaljenosti od jadranske obale i ugarskih granica. Znači starim rimskim putevima preko Modruša, Slunja, Ogulina do Plitvičkih jezera, odakle su se uputili prema gornjem Vrbasu, zatim na Neretvu i Skadar. Moguće je da su neke malobrojne grupe prelazile i drugim pravcima, što se događalo i prije ove križade, ali ovdje je riječ o onim koje je predvodio vitez, papin legat, Pijski biskup Ademar Montejski i provansalski baron Rejmun Tuluški. Bez ikakve su osnove mnogo kasnija povijesna pisanja o navodnom prolasku križarske vojne Rejmuna Tuluškog rimskim putevima uz dalmatinsku obalu i navođenju dalmatinskih gradova

46Saboru. Jer otuda je nastala legenda o Zvonimirovoj kletvi protiv svog naroda koja prati Hrvate od časa kad ju je izustio prije nego je izdahnuo od njihovih ubojičkih ruku.1

Kralj Zvonimir je bio oženjen Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava I (1077-1095). Imala je sa Zvonimirom jedinca sina, koji je preminio u ranoj mladosti. Tako je hrvatsko prijestolje ostalo bez nasljednika, pa je kraljica Jelena i latinaška stranka bila za to da njezin brat dođe na hrvatsko prijestolje. Narodna stranka bira za kralja slabog Stjepana, posljednjeg potomka Trpimirovića. Ali on umire već 1091. Ponovo su nastale borbe koće doći na prijestolje. Izbili su i oružani sukobi između pristalica latinaške stranke koji su ponovo tražili da mađarski kralj zasjedne na to prijestolje i pristalica narodne stranke koji su tražili da se na prijestolje popne domaći sin. U te su se svađe i sukobe umiješali: Papa, Mađarska, Vizant i Venecija. Tada su nastupili veliki neredi u Hrvatskoj. Prijetila je opasnost da dođe do općeg rasula. Ipak, narodnjaci su izabrali u Kninu visokog plemića Petra Svačića za kralja Hrvatske, koga latinaši nisu priznavali, već su pozvali mađarskog kralja da dođe s vojskom u Hrvatsku radi uspostavljanja reda u njoj. Da li je do toga došlo? Misli se, da mađarski kralja Ladislava I ovoga puta nije uspio udovoljiti svojoj sestri, zbog prodora pečeneza na njegovu teritoriju, vratio se iz Zagreba, gdje se zadržao radi ustoličenja biskupije (1093). Povratak Ladislava, još više je zaoštrio

1 Ilija Jukić, Pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskoanaroda, Logos, London, 1965. ^

47

odnose i pretvorio se u pravi rat između latinaša i narodnjaka. Zavladalo je bezvlašće, jer susjedne zemlje nisu u takvoj unutrašnjoj situaciji mogli priznati narodnog prestavnika Petra Svačića za hrvatskog kralja, pa čak ni postojanje Hrvatske kao samostalne zemlje. Dalmacija se nalazila u rukama Venecije i latinaša, između kojih takođe nisu cvale ruže, a Slavonija preko Save je bila formalno u rukama Mađara. S druge strane u Mađarskoj umire kralj Ladislav 11095, koga nasleđuje Koloman, koji već u prvoj godini vladavine mora svu vojnu snagu staviti na obezbjeđenje zemlje zbog prolaska slabo organizovanih, razularenih i fanatiziranih brojnih križarskih hodočasnika, a zatim profesionalnih sjevemoevropskih armija iz Prve križarske vojne.

U takvoj vojno - političkoj situaciji u zemlji koja se nalazila pred križarskom vojnom Rejmuna Tuluškog i papinog legata Ademara Montejskog donesena je odluka koja je odgovarala i vojnom i duhovnom šefu, prelaskom slavenske zemlje na jednakoj udaljenosti od jadranske obale i ugarskih granica. Znači starim rimskim putevima preko Modruša, Slunja, Ogulina do Plitvičkih jezera, odakle su se uputili prema gornjem Vrbasu, zatim na Neretvu i Skadar. Moguće je da su neke malobrojne grupe prelazile i drugim pravcima, što se događalo i prije ove križade, ali ovdje je riječ o onim koje je predvodio vitez, papin legat, Pijski biskup Ademar Montejski i provansalski baron Rejmun Tuluški. Bez ikakve su osnove mnogo kasnija povijesna pisanja o navodnom prolasku križarske vojne Rejmuna Tuluškog rimskim putevima uz dalmatinsku obalu i navođenju dalmatinskih gradova

48

Zadra, Splita i Dubrovnika.1 U pronađenim kopijama originalnog teksta kakonika Rejmuna Azila biografa Rejmuna Tuluškog očevidca o tom putu nema ni riječi o tim gradovima. I ne samo da nema ni riječi o tim gradovima, nego ni Jadranskom moru, niti hrvatskom kralju, pa ni imenu Hrvatske, čak ni Dalmacije, makar u smislu rimske provincije. Govori se samo o zemlji Slavena i slavenskom narodu. S druge strane nama je dobro poznato da se u to vrijeme uz dalmatinsku obalu govorilo, ako ne čistim latinskim, a ono bar romanskim, što znači da bi se mogli sporazumijevati i imati vodiče, a možda ponegdje i naići na crkvu.2 Međutim, u tekstu Rejmuna Ažilskog, o tome nema ništa, tamo se govori o planinskom kraju, rijekama i baruštinama, maglama, nikakvim putevima, bez vjerskih bogomolja i barbarskom narodu sa kojima se ne može sporazumijevati. Izgleda da je put od Modruše do rijeke Une, bio relativno brz i miran, zahvaljujući vodičima iz Akvilijske patrijaršije koji su poznavali sve prolaze. Ali od Une u pravcu gornjih tokova Vrbasa i dalje, ostavili su im da se snalaze.

Ovdje bi se nakratko zadržao na teškom unutrašnjem položaju u to vrijeme Hrvatske u koju prati još od smrti kralja Zvonimira i nastalih borbi između

1 Guillaume de Tvr, Historia Rerum in Partibus TransmarinisGestarum, RHC Historiens Occidentaux, vol.L, 1844. - kod nas VilimTirski (1127-1196), koji je, navodno, pedeset godina kasnije odRejmuna Ažilskog išao tragom križara iz 1096/97. kroz naše zemlje,ne daje Hrvatima drugo ime osim slavenskog.2 Dominik Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Čikago,1962, s pravom kaže da je Rejmun Ažilski zemlju, kojom je prošao,šest puta nazvao Sđavonia, a njezine stanovnike pet puta Sela vi.

49

latinaša i narodnjaka, zbog čega je izgubila podršku Rima i pape Urbana II. Jer vijesti koje su stizale o neredima u Hrvatskoj do pape bile su jednostrane iz katoličkih crkvenih izvora sa obala Jadrana. Osim toga, radilo se o suparništvu i željama kninske biskupije na obnovi slavenskog jezika1 u crkvi čemu su se susprostavljali nadbiskupi sa dalmatinske obale i rimski papa.

U situaciji neprekidnih sukoba i pregovora sa križarima što su sve češće sa sjevera Evrope tražili prelaz preko Ugarske za Carigrad, i pored želje kralj Koloman da proširi svoju teritoriju prema Jadranskom moru, nije mogao učiniti ništa ozbiljnije. Međutim prelazak križara preko Ugarske, i bez obzira na poslijedice koje su iz toga nastale, doveo ga je do približavanja i uspostavljanja srdačnih odnosa sa papom Urbanom II, i zahvaljujući tome on će kasnije imati odriješene ruke u ostvarivanju svojih težnji. Tako će poslije prolaska preko sklavonske teritorije križara iz južne Francuske Rejmuna Tuluškog; pruženog otpora i sukoba do kojih je došlo, čija je odgovornost u cjelini bila prebačena na slavensko divlje stanovništvo, nezahvalno na učinjene usluge pape Grgura VII, blagoslovio i ostavio odriješene ruke i prepustio na milost i nemilost Ugarskoj, koja će poslije toga proširiti, na ovaj ili onaj način, svoju vlast na tom balkanskom dijelu. Uslijediće prvo kaznena ekspedicija kralja

1 Franjo Šanjek, Bosansku-humski krstjan/, Krš. sadašnjost, Zagreb, 1975.: Splitskom sinodom 1060 godine zabranjeno je dijeljenje svetih redova onim koji ne poznaju dovoljno latinski jezik. Građanska vlast u Hrvatskoj je bila u srednjem vijeku u rukama Slavena, dok je crkvena vlast u čitavoj Hrvatskoj pripadala tzv. Latinima.(dalmatinskim građanima rimskog porijekla).

50

Kolomana 1097 u cilju kažnjavanja narodnjaka na Petrovoj Gori i ubistva njihova kralja Petra Svačića, a zatim prema savjetima pape zadobit će cijelu Hrvatsku pozivom hrvatskih velikaša na pregovore 1102, na rijeci Dravi u Križevcima. Tom prilikom je zaključen sporazum (Pacta Conventa) između kralja i 12 starješina hrvatskih plemena. Kralj je zajamčio plemenske posjede kao ranije, s tim da mu svako pleme, prema srednjovjekovnim običajima, u slučaju rata, moraju staviti na raspolaganje po deset, u kompletnoj opremi, konjanika.1

51

Heretička Bosna

Treba zamisliti, na prelasku Une u Bosnu, dugačku umornu križarsku masu od 50.000 Kristovih prijatelja, sa već dobro rasklimanom kolijom u konjskoj i volovskoj vuči, pod teretom životnih namjernica, ratnom opremom i bolesnim, koja se u nekoliko kolona provlačila bosanskim klancima, a na čelu, u obezbjeđenju stotinjak naoružanih konjanika, papina legata Ademara Montejskog na magarcu, nakićenog diamantskim prstenjem, zlatnim ogrlicama, križevima, ogrnuta u ruhu legata i palirom u ruci, u ovom slučaju znakom šefa Kristove vojske i njegova prestavnika na zemlji. U pozadini tih uskih tjesnaca i prolaza išlo je 3.000 dobro naoružanih pješaka sa 1.200 provjerenih ratnika iz španske rekonkviste,1

južnofrancuskih vitezova na konjima, a u začelju svih Rejmun Tuluški sa svitom svoje mlade žene i specijalnim

1 Deset teških konjanika - vojna jedinica sastavljena od deset oklopnika na konjima i trideset pješaka, od kojih deset streljaca sa lukovima, deset kopljanika i deset posluge, ukupno 40 osoba.

1 rekonkvista - reconquista (Šp) - sa iskustvom ponovnog osvajanja ili reokupacije sa mačem stavljenim u njihove ruke od samog Boga i zapovijedi, koji se diže u ime legitimnih i opravdanih razloga u ovom ratu!

52

obezbjeđenjem riznice. Može se pretpostaviti da je ta dugačka kolona od desetak kilometara, već odavno bila budno praćena od strane izvidnika bosanskih kneževa i vojvoda. Ban je već odavna bio upoznat o grubom ponašanju križara od izbjeglica iz susjedne Ugarske i Vizantije, pa je tako na vrijeme pripremio narod na budnost i moguće poslijedice. U Bosnu je prebjegao veliki dio naroda sa sjeverne strane rijeke Save i istočno od Drine. Te izbjeglice - preživjeli očividci govorili su mnogo više od svih pisanih povijesnih hronika o strahovitom ponašanju fanatičnih križarskih masa, koje je ugarski kralj Koloman i sam iznenađen njihovom pojavom na svim stranama, poput najezde skakavaca koji su brstili sve pred sobom, i pored dobre namjere i strogog kažnjavanja uhvaćenih prestupnika, nije mogao stići i spriječiti nedjela koja su činili. Pljačkali su sve što im je trebalo, a u slučaju otpora, ubijali i palili sve pred sobom. Ali banovi časnici, na osnovu brzog prelaska križara preko pobunjene i zauzete unutrašnjim sukobima Hrvatske pod Petrom Svačićem, i sporu sa rimskim biskupima na jadranskoj obali,1 ne mješajući se u sve to, prošli su bez većih posljedica, pa su to isto pretpostavljali da će se desiti i sa Bosnom. Ako je bilo pljačkanja, paljenja i sukoba, početkom 1096. godine, u nespremnoj ugarskoj

1 F.Šišić, Pregled povijesti,- Ninska biskupija (Episcopus Chroatorum) bila je ukinuta odlukom pape Ivana X na saboru u Splitu još 928. i spriječavao da se Bogu prinose žrtve (misa) na barbarskom ili slavenskom jeziku. Tako je latinski kler u Dalmaciji smatrao krivovjernim upotrebu glagoljskog pisma i narodnog crkvenog jezika uli*

53

kraljevini i Vizantiji, ponadali su se da na kraju 1096. sigurno do toga neće doći u Bosni.

Općenito, pojava križara u balkanskim zemljama izgledala je kao neka nova seoba naroda sa zapada, i kod običnog naroda tumačena kao poslijedica velike prenaseljenosti Evrope, koju je pokrenulo katoličko kršćanstvo i sam papa, zbog njihog velikog oduševljenje za tu njegovu vjeru. A ta razuzdala križarska, uglavnom, sirotinjska narodna masa na čelu Petra Pustinjaka i grupa ratnički raspoloženih fanatika i germanskih vitezova, nosioca Apokalipse, pročišćavala je od svega nečastivog u ime samog Boga do njegova Svetog Groba u Jeruzalemu.

Bosanski heretici već od prve pojave nisu vjerovali u iskrene namjere, niti u prave ciljeve križara, jer prema njihom vjerovanju Bog nije na zemlji pa prema tome ni u Jeruzalemu, a još manje da Bog traži spas od svojih kreacija. Oni su u ovom pokretu pred sobom vidjeli umješane ruke rimskog pape - Antikrista. Za to vrijeme bosanska vlastela i ban, vična svemu, nisu mogli ništa poduzeti protiv njihova puta i njihovih ciljeva, samo da im ostave Bosnu na miru i ne diraju narod i njihovu teško stečenu imovinu. Jer kako se suprostaviti takvoj sili i broju, koju Bosna nije imala. Osim toga, nikakva predhodna kontakta s tom silom nije bilo, niti su ih pitali za prolaz; jednostavno ušli su im u kuću bez kucanja na vrata. Zar božija vojska pita nekog za prolaz? Kriv si što ju ne prepoznaješ! I zar uludo gubiti glave? Prihvatali su to kretanje kao svoju sudbinu, kojoj se trebalo na najmudriji način ukloniti s puta. Naravno, da su u tome imali podršku Dobrih ljudi - nosilaca bosanske vjere.

54

Do tada je najveći dio križarske mase prešao preko Ugarske, dok se manji dio kretao preko Italije i s njena juga i Jonskog mora direktno iskrcavao na Vizantijsku teritoriju kod Drača. Bosna je često u ranijim povijesnim prilikama bila zbog svoje zemljišne neudobnosti za brze konjičke prodore, zaobilažena od sličnih provala, doživjela je sada tu sudbinu da baš preko nje prođe najbrojnija i vojnički najjača Prva križarska evropska vojna. Ali, što je najvažnije, u njoj se nalazio duhovni vođa cjelokupnog zapadnog ili katoličkog križarskog pohoda, legat pape Urbana II, Ademar Montejski, Pijski biskup, imenovanjem 1095. na koncilu u Klermonu. Govoreći savremenim riječnikom bio je to neka vrsta političkog komesara, ideologa i koordinatora svih križarskih armija pod vrhovnom papinskom vlasti sa određenim ciljevima katoličke Crkve. Jer ovo nije bio običan rat između vlastele i kraljeva - samrtnika na ovom svijetu, nego po volji i */ ime samog Boga!

Što se tiče Bosanske zemljišne neudobnosti, ona nije zabrinjavala križarsku elitnu vojsku, pa ni masu hodočasnika, jer ih je po svemu podsjećala na planinsku zelju od Tuluza do San Žila - njihovu Provansu. Bio je to jedan od razloga da je bez velikih dvoumljenja Rejmund Tuluški pokazao pravac kretanja. On je preko karte nekadašnjeg zapadnog vizantijskog carstva, pred očima svojih savjetnika povukao polukružnu liniju od Modruše i Ogulina do Skadra. I zaista, imao je pravo, jer sve prepreke koje su stojale: zimsko godišnje doba, besputica, klanci i šume, brze i hladne brojne rijeke bez mostova, močvare i negostoljubljive planine, čovjeku tog vremena su bile premostive. Osobito gorštacima od

55

,Pirineja do Alpa. Jer Bosna nije bila nepoznata zemlja kako to izgleda po savremenim pisanjima. Zar nisu preko nje hodili karavani za Orijent. Šta je sa grčkim kolonijama i rimskim putevima. Zar nije vizigotski kralj Alarik iz Bosne 408. prešao u Italiju i razorio zapadnu rimsku Imperiju i uspostavio svoje kraljevstvo u Tuluzu i Španiji? Zbog toga težak i krvav prolaz kroz Bosnu neće biti uzrok zemljišne prirode i njenih tjesnaca, nego odnosa između dva različita karaktera ljudskih vrijednosti, dobrim i lošim staranama čovjeka, a iznad svega fanatizirana svijest Kristove vojske i zloupotreba vjerske misije.

Jer šta je drugo moglo kočiti tu silu zapadnog svijeta, ne samo dobro naoružanu i masovnu, živeći od rođenja na sličnom a možda i surovijem zemljištu, i više od toga, ovog puta, naoružanu vjerom da su u božijoj misiji i smrti koja vodi direktno u raj, što je gatljala preko Bosne? Ta dugačka kolona koja se poput zmije uvijala uz bosanske rijeke prelazila je, pored sve svoje sile i vjere, samo 17 kilometara na dan. (od 6 sati ujutru do 18 naveče, prelazili su 17 km, umjesto 48 km, gotovo tri puta manje nego je najslabiji čovjek tog doba).1 A provlačenje je trajalo tridesetak dana, što je jedan od razloga strahovitog kašnjenja križarskih šefova Provanse, da na vrijeme sjednu za sofru u Carigradu, zbog čega je dovedeno pitanje njihov privilegisani položaj, i na kraju jeruzalemsko kraljevstvo.

Ova činjenica je u povijesti odgonetana na osnovu skromnih pisanih dokumenata, za sada, pretpostavkama o slijedećim razlozima:

1 prema Rejmunu Ažilskom, i njegovoj knjizi uspomena sa tog puta.

56

Prvi, da je prebogata riznica Rejmuna Tuluskog čuvana i prevožena u strogoj tajnosti, smještena na kraju kolone u dijelu intendanture, na najosjetljivijem mjestu i meti srednjovjekovnog ratovanja, bila budno praćena i na koju je neko od njegovih osobnih protivnika pripremao, na povoljnom mjestu, napad radi pljačkanje ili uništenja.

Drugi, na čelu kolone, u neredu se kretala križararska masa hodočasnika u više pararelnih pravaca, koje su se povremeno udaljavali jedni od drugih, predvođene crkvenim prelatima bez vojnog iskustva i tako gubili vezu sa cjelinom i sve zadržavali. Pored toga, jednu od kolona vodio je papin legat, umišljeni svetac, koji je sebi utuvio u glavu misionarsku ulogu, uz pljačku i prisilnu evanđelizaciju bosanskih patarena, sa kojima zbog toga, osim nesporazuma i sukoba, nisu mogli doći u drugi kontakt, jer su sva, ranije naseljena mjesta, na prolazima križara, bila napuštena, stoka i narod izbjegao na vrhove planina i nepristupačna mjesta. I pored toga, izgladnjela križarska masa, koja je zbog svoje misije, sebi dozvoljavala sve, udaljavajući se sa predviđenih pravaca kretanja, prodirala je do udaljenih izbjegličkih skloništa i prisilno oduzimala stoku i namirnice. Lokalno bosansko stanovništvo, braneći svoju imovinu organizovalo je odbranu i pripremalo klopke u cilju oduzimanja svoje opljačkane stoke i životnih namirnica, ne napadajući na osobni život križara. Križari su na ovo odgovarili ubistvima domorodaca i paljenjima njihovih mjesta, što je očevidac u svojoj hronici branio tako počinjene zločine samoodbranom. ne upuštajući se u uzroke. Istina, da su zbog učestalih pljački, koji su se ohrabreni i raspojasani križari u anarhičnim grupama i bez oružane zaštite činili,

57

bile pripremane zasjede i likvidacije. Naravno, da su ti neprestalni sukobi sve više usporavali kretanje desetak kilometara dugačke križarske kolone, ne računajući na one koji su se udaljavali od kretanja cjeline.

Treći, u pozadini svega, navodno su stojali politički razlozi Aleksija I Komnena,1 koji je već stupio u kontakt (23. 12. 1096) sa franačkim prestavnicima sa sjevera Godfrida Bulonjskog zasipajući ih bogatim darovima uz traženje da se šefovi križarskih armija stave u vazalni položaj, tj., da sva osvojena mjesta od Turaka na putu za Jeruzalem predaju Vizantiji. Kao protu uslugu Vizantija će se brinuti o nagradi i snadbjevanju ratnika u svakom pogledu i staviti im vojnu opremu za osvajanje utvrđenja. Za to vrijeme križarska armija Rejmuna Tuluskog bila je zauzeta, u najteže zimsko godišnje doba, provlačenjem u neprestalnim sukobima sa stanovništvom Bosne. Pa i kasnije, na putevima vizantijske teritorije pravljene su zasjede sa ciljem usporavanja i iscrpljivanja križarske Provansalske armija, kako bi se dobilo u vremenu na ucjenjivanju tvrdoglavo odbijanje Rejmuna da se stavi u vizantijski vazalni položaj, a koji je u to vrijeme bio smatran papinim vojnim šefom cjelokupne križarske vojne. v

Četvrti, izgleda prema nalozima papinskog legata ratoborni Rajmun Tuluški, nije priznavao lokalnu vlast na putu preko Hrvatske i Bosne, niti tražio predhodni

1 Vidjeti pismo od l. svibnja 1985, Maje Matić, upućeno Muhamedu Hadžijahiću, kojim se optužuje zbog zadržavanja i sukoba križara na putu kroz Slaviju, Drkljanski kralj Konstantin Bodin, kao instrument vizantijske politike ucjenjivanja Rejmuna Tuluskog.

58

kontakt sa vlastelom. Hrvatsku lokalnu vlast, preko koje su prošli, smatrali su pobunjeničkom i heretičkom, zbog ubistva kralja Zvonimira papinog štićenika i opstrukcija oko naslijeđa, i sukoba sa nadbiskupom zbog njihova traženja upotrebe u vjerske obrede barbarskog slavenskog jezika,1 a Bosansku, odavna, bezvjemom, paganskom i patarenskom, divlji ljudi koji nisu poznavali Boga, koje je trebalo urazumiti vojničkom snagom i staviti pred čin /// neka ozdrave od divljaštva ili da budu bez isprike privedeni Božijem sudu.

Red je da se kaže nekoliko riječi u zatečenom vremenu uopće o Bosni, a osobito o političkim i crkvenim prilikama. Jer zaista, do ovog XI stoljeća, mi nemamo mnogo pisanih povijesnih tragova, jer su neprekidno od pravovjernog krišćanstva uništavani, a zatim, kako smo naprijed naveli zbog njenog međugraničnog položaja između zapadne i istočne Imperije. Iako ima izvjesnih domaćih povjesničara koji tvrde da je bosanska biskupija pridala splitksoj metropoliji i da je u Bosni s prekidima stolovao biskup, o čijoj pravovjernosti se ne zna kazati ništa. Ali je sigurno da u Bosni u to vrijeme nije bilo nikakve katedrale, niti su bosanski biskupi učestvovali na splitskim saborima.

U pogledu državnog razvoja, postoji mišljenje kako se bosanska jezgra razvijala na malenom prostoru Visočkog polja. Ako je vjerovati Barskom rodoslovu, pop

1 Toma Arhiđakon, Kronika, Split, 1977. - u vrijeme pape Aleksandra (1061-1073) na sinodu svih prelata Dalmacije i Hrvatske bilo je odlučeno da se ubuduće niko ne usudi na slavenskom obavljati službu božiju, osim na latinskom i grčkom. Navodno da se ovoga držao splitski nadbiskup Lovro (1071-1096).

59

Dukljanin spominje Bosnu od 860-te godine na skupu na Duvanjskom polju kao banovinu južnih Slavena, zatim da je Bodin zauzeo Rašku i Bosnu, i da je u Bosni postavio kneza Stevana (Stefana, Stjepana). Bez obzira kakav je značaj u tome imao Bodin, to govori da je postojala bosanska država i prije i poslije ovog događaja koji se odigrao 1085 godine.1 Druga je stvar da li je postojala stvarna vlast nad njom. A ta vlast u ono vrijeme polazila je od molbi vladara kod rimskog pape da se u njegovoj zemlji uspostavi nadbiskupija i podređene joj episkopije. Tako je na molbu «preslavnog kralja Slovena», antipapa Klement III početkom 1089, izdao dukljanskom arhiepiskopu bulu, kojom mu podređuje osam episkopija u Duklji, zatim, Srbije, Bosne i Travunije. Bulu se smilovao potvrditi iste godine i papa Urban II. A na osnovu toga, Pop Dukljanin u «Barskom rodoslovu» govori o Bodinu kao vladaru Duklje, Travunije, Bosne i Srbije.

Međutim, pošto se u ovom našem slučaju radi o križarskoj vojni sa usputnim zadatkom pročišćenja i uvođenja reda na teritoriji koja joj pripada rascjepom crkava (istočne i zapadne) 1054. godine, gdje je Bosna potpala pod (zapadnu) katoličku sferu, trebali bi se vratiti na još malo ranije događaje koji su mogli uticati na vjerske prilike u Bosni sa kojima rimski papa nije bio zadovoljan.

Prije svega treba znati da se Bosna od 893. pa sve do iza 1018, a možda i kasnije, nalazila u rukama Bugarskih careva od Simeona do Samuila, a iza toga od

Ljetopis popa Dukljanina, Prosveta, Beograd, 1988, st. 114 i 139.

60

1025. do 1180. u vizantijskim. Za izučavanje vjerskih prilika u Bosni ovaj period je vrlo interesantan, jer je moguće da je upravo tada došlo do izvjesnog miješanja, kalemljenja i uticaja na patarenstvo. Jer, još od početka srednjeg vijeka istok je imao svoje križare kojima je neprekidno prodirao u Evropu. Otuda su jezdili Goti u IV st, Huni i Vandali u V st, Slaveni i Anti u VI st, Persijanci, Avari i Arapi u VII st, Bugari, Rusi i Ugari od VII - X st, Kumani, Pečenezi i Seldžuci u XI stoljeću. Tako među raznim vjerskim propagatorima nisu kasnili da se pojave na Balkanu ni islamski misionari. A to potvrđuje upućeno pismo pape Nikole 866. Bugarima kojim naređuje da moraju paliti profane knjige Sarazena.

U to vrijeme islam je bio poznata i raširena vjera na vizantijskoj teritoriji Male Azije. Pored toga, vizantijsko carstvo je bilo meta franačkih pritisaka i rimskih papa koji su po vizantijskim gradovina redili nadbiskupije i dijelili kraljevske krune, te tako stvarali nove države. Vizant se od toga branio kako je znao, pa i preseljavanjem naroda i armija iz Malije Azije na evropski dio i obrnuto. Premještanjem u Makedoniji su se pojavili «Vardarci», slabo kršćen narod, koji su bili regrutovani iz čisto muslimanske sredine u Maloj Aziji. Imperator Teofil (829-842) je bio osnivač na Vardaru tursko-persijske kolonije od 40.000 ratnika,1 uz posebne povlastice, oslobađajući ih poreza. Malo kasnije pojavila se slična turska kolonija oko jezera Ohrida. Iako su kršćanski misionari odmah

1 Dr. Vladimir R. Petković, Un hypothese sur le car Samuel, Pariš,1919. st.7., ali vrlo korisno pročitati djelo u cjelini za one koji se baveislamizacijom u Bosni. t

61

pristupili svom poslu kod Vardarskih i Ohridskih Turaka, izgleda bez većeg uspjeha. O ovome govori jedan stari slavenski tekst kojim se upućuje kako pristupiti kršćanizaciji muslimana u ovim kantonima, ali još više kako spriječiti njihov uticaj i islamizaciju kršćana u tim krajevima. Nalazeći se u slabo kršćenoj sredini, moguće je da su vjerskim mješanjem, nastale različite kršćansko i islamske hereze koje su se odavde širile na sve strane.1

Ovome su doprinijele i svađe i sporovi između rimskog pape i carigradskog patrijarha.

S druge strane, poslije smrti Metodija 885. godine, njegovi učenici na sjeveru u Donjoj Panonij bili su podvrgnuti žestokom progonu od njemačkog svećenstva, kao šizmatičari, pa su morali prelaziti na južnoslovenske zemlje.2 A to znači i preko Bosne, koja se nalazile pod bugarskom, a zatim, vizantijskom vlašću. Vjerovatno je da su se neki zadržali u Bosni, što bi se moglo zaključiti na osnovu pisanja Tome Arhiđakona u svojoj Kronici.3 Za neke se zna da su se našli i na robovskim tržnicama u Veneciji.4 Najviše se zna o prihvaćenoj grupi od Bugara, koja je nastavila misionarski rad. Oni su kasnije stvorili neku vrstu Ohridske književne škole u kojoj je njegovana glagoljica, prvo slavensko pismo. Vidićemo da se ta

1 Rambaud A, L'Empire grec au X siecle. Constantin Porphyrogenete,Pariš, 1870, p. 214.2 Dimitrije Bogdanović, Počeci srpske književnosti, Istorija srpskognaroda I, Beograd, 1994.3 Toma Arhiđakon, Kronika, vidjeti o promaknuću nadbiskupa Lovre,zatim o Metodiju heretiku, o Vulfi i Gotima, st. 49 do 53.4 E. Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, Povijest Hrvatske II,Zagreb, 1975.

62

glagoljska tradicija najviše sačuvala u bosanskim i nekim hrvatskim glagoljskim rukopisima.

Širenjem Bugara na vizantijskoj teritoriji od 893. Ohridski Turci se brzo stavljaju na njihovu stranu i vjerovatno čine im, kao organizovana vojnička sredina, usluge u održavanju zapadnih granica njihova carstva, pa i Bosne. 0 tom kretanju najbolje pokazuju isti toponimi (Mokro, Mokra, Mokren, Mokran) oko Ohrida i Sarajeva. Ana Komnin1 dva puta spominje u svojim povijesnim radovima «Cara Mokros», a izdavači Pariza i Bona (Njemačka), iz 1878. taj tekst prevode: «L'Ahrida (Ohrid) dobio imena od Mokros-a, prvog kralja Bugara (Borisa) i posljednjeg Samuela». U tom slučaju izlazi da je car Mokros (Boris) otac Samuelov? Po tome je Mokro kod Sarajeva dobilo ime kao i kod Ohrida. To samo govori da su Turci (koji su stigli preko Persije) već odavna bili u Bosni. S druge strane, Mokro postoji i u Turskoj i Persiji pa bi se moglo vezati za emigraciju Persijanaca poslije pada Sasanida pred Arapima, od čega je jedan dio pojačao već postojeće snage oko Ohrida u vrijeme Konstantina Porfirogena (912-959). Obzirom da mi u Bosni, istina nešto kasnije, imamo Kulina bana, trebalo bi ispitati slučaj i eventualnu obiteljsku vezu, jer se u ovo doba u Persiji kod sita spominje suftja al-Kulin i njegov filozofski rad na temu "Istovjetnosti u religijskoj naučit

0 «Turskom Ohridu» ostao je spomen i u diplomi vizantijskog bazliusa Bazila II iz 1019-1020., darujući ga nadbiskupiji Ohrida. Zbog zemljišnog nepristupačnog

63

položaja, gdje su Slaveni bili gusto naseljeni, Vizantijci su bili prisiljeni držati u Ohridu jaku vojnu koloniju radi kontrole svojih nepredvidljivih protivnika. Ipak se ova vojna kolonija od nekoliko tisuća u svakodnevnom neposrednom kontaktu brzo asimilirala u slavenskoj masi. (Imperator Teofil je objavio zakon kojim Persijanci postaju ravnopravni sa vizantijcima sa pravom međusobnih ženidba. Ovo potvrđuje osobnim primjerom, ženidbom sa sestrom jednog persijskog vođe, od kada oni počinju zauzimati i visoke administrativne poslove u imperiji).1

0 postojanju islamiziranih kolonija na tom dijelu (uPelagoniji) koje su se protezale do Mokrog u Bosni idalje, potvrđuje i natpis na grobnici normanskog baronaiz južne Italije Roberta Gviskara, koji je za života sauspjehom ratovao i okupirao vizantijske teritorije odDrača do Salona (do 1082), sahranjen u crkvi SveteTrojice u Venozi (Apulia) 1085, desetak godina pred ovovojno križarenje. Tamo piše kako u tom ratu «bazilijusaAleksu nisu spasili ni Grci, ni Arapi, niti makedonskafalanga, nego bjekstvo».2 Ovdje svakako se misli naOhridske Turke, kako ih je zvala Ana Komnin, koji su sekod Arapa još od 833. nalazili u gardi kalifa Mutasima(18.000) u Bagdadu.

1 na kraju, u vrijeme križarenja na ovimteritorijama nadbiskup Ohridski Teofilak u svom odgovorubiskupu iz Vidina koji se žalio na Kumane, kaže kako tonije ništa spram divljih Mokrana u ohridskoj regiji. A ti

1 Anne Comnene, Alexiade MU, ed. B. Leib, Pariš, 1937-1945.1 Roger Caratini, Le geniede I'islamisme, Michel Lafon, Pariš, 1992.

1 A. Ramaud, ibid, p.216.2 De officiis Migne - Patrologia tatina, tomus 179, p. 1243.

64

Mokrani nisu niko drugi nego ohridski Turci o kojima je bilo riječi.

0 bosanskoj državi, njenom položaju i granicama, u isto vrijeme kad o Hrvatskoj i Srbiji, u vrijeme ili neposredno poslije propasti Gota, Dukljanin govori u svom ljetopisu mnogo ranije od ovih događaja. Naravno Barski rodopis najviše se bavi Dukljom, koja prema piscu poslije propasti Gota postaje središte južno slavenskih zemalja. Kao kršćanski časnik čija vlast polazi od rimskog pape, pop Dukljanin, slijedom kršćanskog uticaja najviše se bavi poslije Duklje, od ostalih zemalja Hrvatskom, dok druge, kako taj uticaj slabi, potpuno zapostavlja. Njemu je Bosna potpuno nepoznata, koja s vremena na vrijeme spašava dinastije i nasljednike, prihvaća izbjeglice i si. Bosna, zbog svog zemljopisnog položaja, mogla je živjeti u svakom smislu prilično zatvorena, tako da su se u nju povremeno sklanjali svrgnuti susjedni vladari i njihove obitelji, ali i mnogi vjerski heretici. U njoj su mogli na miru ostati pa i asimiliranjem sa domorodcima zadržati svoju vlast, bivši carski, bugarski i vizantijski merseneri. I tako na vlastitoj osnovi izgradili specifično društveno ponašanje.

No, bez obzira na to o Bosni u ranom srednjem vijeku slabo se zna, vjerovatno zbog toga što nije pripadala kršćanskom krugu, pa se nisu obraćali niti rimskom papi, niti vizantijskom patrijarhu u potvrdi svoje civilne vlasti i vjerskog učenja. Najvjerovatnije to je dogovaralo njihovim asimiliranim strancima na vlasti, koji su se držali politike ne diraj šaša ne buni žaba. Tako je u bosanskim brdima bilo je dovoljno mjesta za heretike, patarene i manihejce. jednostavno živjelo se u toleranciji

65

izvan državnog i vjerskog kretanja njihovih susjeda. Ne treba ni sumnjati da su bosanska brda bila dobro naseljena i da je to bila bogata zemlja, ali isto tako da stanovnici nisu bili katolici niti pravoslavci. Sigurno je i to, da su bosanski patareni već tada bili poznati van svoje zemlje, kao i koliki je bio njihov uticaj u životu Bosne, i na kraju, da su bili velika većina među nepravovjemim.

Tako su Bosanci živeći na svojim brdima, u ovom slučaju, imali pred sobom nebrojanu križarsku vojsku i dočekali je sa onim istim nepovjerenjem kao sve vojske do tada. A kako i ne bi kad se zna da je Bosna oaza robova na Balkanu. Dakako, roblje iz Bosne, kojim se trgovalo, nije bilo kršćansko a još manje katoličke vjere. Jer trgovanje krštenim robovima bilo je zabranjivano. Proglasivši bosansko stanovništvo nevjernicima, a kasnije hereticima, kršćanski svijet je Bosnu pretvorio mjestom ljudskog robija. Susjedne države i gradovi imali su interes da šire takve vijesti iz trgovačkih razloga, a čemu se izgleda, nije suprostavljala bosanska vlastela. I sami su podržavali vjeru bez bogomolja, jer što se izadavati takvom trošku, što bi kasnije mogla biti smetnja njihovom unosnom poslu i mirnom životu. Venecijanski povijesnicari tvrde da su Bosansko roblje dobivali putem Neretvljana i Omišana, koje su preprodavali u Carigrad, Levant i Misir. Roblje, muško i žensko, koje je izvažano, potjecalo je većim dijelom iz Bosne} Spominje se roblje

1 Vejsil Ćurćić, Trgovina robljem u srednjem vijeku u BiH, Sarajevski novi list, 1941, st. 17.A. Solovjev, Trgovanje bosanskim robljem do godine 1661. Glasnik državnog muzeja u Sarajevu, 1946.

66

iz okolinine Sane, Vrbasa, Uskoplja, Vrhbosne. U borbi protiv hereze i sam papa je preporučivao najstrožije kažnjavanje heretika i tako ih izjednačio sa nevjernicima. Tako je Bosna ostala rudnik robovske snage prvog reda na Balkanu, jer ako se nije mogla proglasiti nevjerničkom, sigurno je bila heretička. A u to doba, dovoljno je bilo neku zemlju proglasiti heretičkom ili nekoga heretikom da dopadne ropstva. Zemlja od Neretve do Cetine bila je proglašena Paganijom preko koje je roblje iz Bosne punilo robovske tržnice na Jadranskoj obali. U Dubrovačkim aktima, nalazimo da je veći dio robija koji je stizao iz Bosne, dolazio posredstvom bosanskih trgovaca putem Neretljana i Omiša. A prema neprovjerenim izvorima, izgleda, da se ovim unosnim poslom bavio i ban od Bosne, bosansko plemstvo i vlastiti roditelji.

Ipak, Bosna će sto godina kasnije ostati u uspomeni križarskih zelja na jugu Francuske, ne po robovskoj snazi već otporu kojeg su pružili križarskoj pljački, koji su na besplatan način htjeli ishraniti 50.000 Kristovih boraca. Sve i da su nudili novac, u bosanskim brdima u to doba nije imao nikakve vrijednosti, njihovo jedino blago bila je opljačkana stoka. I po tome se mjerilo njihovo bogastvo. Malom broju dobronamjernih hodočasnika koji su uspjeli uspostaviti kontakt sa Dobrim ljudima Bosne, bez obzira da li ili ne prihvatali njihovu doktrinu, ostaće u pameti primjeran život njihova svećenstva. I po svemu, izgleda, da će upravo zbog toga, uskoro doživjeti i oni, poslije trežnjenja, sudbinu heretika - katara, i zbog te bosanske hereze i bosanskog pape biti proganjani, osuđivani i spaljivani na lomačama. Povratak

67

sa križade bio je za njih koban. Nije se poštovala pjesma sa kojom se pošlo:

Ako Sveto mjesto gdje je Bog patio I za nas umro u mukama Ostavimo našim smrtnim neprijateljima Život će nam zauvijek sraman biti

Ko ne želi takav život poniženja U veselju umrijeti za Boga neka bira Jer slatka je ta smrt vječna Kojom će stići do kraljevstva mira

Ko krene, neće umrijeti sramno Ući će u vječan život slave Ko preživi imaće privilegije mnoge I u časti će živjeti vječno.1

Bila je to neka vrsta poziva: ostavite ili prodajte vaše bogastvo ovdje za koje ćete na putu za Jeruzalem dobiti desetorostruko, a kao kamatu još i besmrtnost. Interesantna transakcija. Milioni ljudi su tako prevareni, koji su u vjeri ostavili svoje živote. Bila je to neka vrsta pročišćenja. To se ne može poreći.

1 Roy E., Les poemes frangais relatifs a la premiere Crv/sade, Romania, t. LV, 1929, pp.411-468.

68

Svjedok i učesnik

Povod ovom pisanja o bosanskoj egzotici, koja će tek kasnije dobiti na značaju u Evropi, je djelo Rejmuna Ažilskog, svjedoka i učesnika Prve križarske vojne, francuskih Provansalaca, neka vrsta hronike o vođama, baronu Rejmunu Tuluškom i papinom legatu biskupu Ademaru Montejskog (ili Pijskog, po mjestu biskupovanja),1 koja je prešla u to vrijeme preko slavenskih zemalja, Hrvatske, Bosne i Duklje, ali u našoj povijesti ostala slabo poznata i nerasvijetljena.

Život Rejmuna Ažilskog je takođe ostao slabo poznat. Znamo ga po onome što je sam napisao o sebi, a to je, da je bio kapelan barona Rejmuna Tuluškog, i da je za vrijeme križarske vojne bio svećenik. Zatim se prestavio kanonikom (opatom) Pijskim, u informativnom pismu o svojoj knjizi Vivijerskom biskupu.

Kapelan barona Rejmuna Tuluškog, istovremeno savjetnik Petra Bartalemia, osobe koja je odigrala vrlo

1 Adhemar de Monteil iz Puy, vitez, biskup, kompozitor molitve Zdravo Kraljice, nije doživjeo zauzeće Jeruzalema, umro je 1.8.1098.

69

važnu ulogu za vrijeme križarskog pohoda na Jeruzalem, i koja je imala za cilj da stavi provansalace u prvi plan. Rejmun Ažilski je završio svoj rad krajem jula 1099. godine.1 A poslednje što znamo o njemu je da je 14 augusta napustio Jeruzalem prema rijeci Žeriko, i koju je prešao na splavu. Knjiga je prvi puta bila pokazana javnosti 1105. poslije smrti Rejmuna Tuluškog pod Tripolijem. Sve ukazuje da je autorovo djelo kasnije prilagođeno drugim rukopisima o ovom događaju. Nažalost originalni rukopis je izgubljen, a dvije najstarije kopije, kojima se služimo, potiču iz sredine XII stoljeća.

Rejmun Ažilski kaže da se prihvatio pisanja u zajednici, sa isto tako nepoznatim vitezom Ponsom Balazunskim (Pons de Balazun), koji se nalazio u krugu Provansalaca, a bio mu je cilj da prikaže pravednu stranu križara, kao i slavu Gospodnjeg puta i pokazanu njegovu jednakopravnost. Precizira da je obradio samo događaje vezane za barona Rejmuna Tuluškog i njegovu armiju, ali da poznaje mnoge druge događaje, što mu ne dozvoljava raspoloživi prostor da napiše.

Ovim je autor kazao gotovo sve. Ne samo da je bio svojevoljni pristalica križara, nego i njen službenik, koji je sebi dao zadatak da brani interese ovog pohoda a prije svega njenog vojnog šefa. Šta se u tom slučaju može očekivati od njegovih tekstova? Veličanje i

1 Pierre Barthelemi, provansalski seljak kome se, navodno, više puta prikazao apostol Andrej i davao upute o pronalasku u Antiohi u crkvi sv. Petra koplje kojim je rimski legionar ubo Krista na raspeću, kao i druge poruke papinom legatu o ratnom kretanju koji su se obistinili Ademaru Montejskom i Rejmunu Tuluškom. Opširno u djelu Rejmuna Ažilskog.

70

slavljenje svega poduzetog od strane križara, saučešće u njihovim mukama na ovom dugom svetom putu, plač nad vlastitim žrtvama, pravo i pravednost za svaki njihov postupak, genijalnost i bezgriješnost šefa, i tako redom -ostati slijep, gluh, bez riječi i trunke sažaljenja prema svim onim na koje su pokazali svojim prstom. Ma koliko se ovaj odati sveti čovjek trudio sakriti ili opravdati djela križara prema nevinom svijetu, kazao je dovoljno o debelim krvavim tragovima nad nevinim svijetom koja je ostala na tom pravednom putu. 0 tom krvavom putu nemamo zapise žrtava niti njihovih pristalica, ali dovoljno je i ono što su kazali sveti ljudi, pristalice ovih pohoda i hodočasnici tog vremena.

A evo šta kaže u jednom svom pismu ohridski arhiepiskop Teofilakt, savremenik događaja, očevidac, svjedok i saučesnik:

Prolazak ili invazija Franaka, neznam kakav termin da upotrebim, ili da zatvorim usta?... Taj žalostan napitak me opio i bio sam žrtva jednog mentalnog otuđenja ili bolje rekavši, popivši ga na mjestu rezerviranom griješnicima, ostao sam zaprepašten kao pijan čovjek i moja svijest se pomračila... Sada kada ih imamo, htjeli ili ne htjeli, priviknuti na franačku sramotu, podnosimo malo bolje našu nesreću...J

Tako su kolone sa hiljadama zanesenih fanatika, vjerujući da na ovom putu imaju sva božanska prava, gatljale i harale Bosnom noseći na prsima i leđima križ,

1 Theophilacte, archeveque: Epistoae in Migne, Patrologie grecque, vol. OOCVI. Pariš, 1864.

71

znak, Kristove vojske. I to sa pjesmom, pod zastavama križara i Provansalaca.

Smiluj se Bože, pokaži nam put!Usliši nas Bože!Smiluj se Bože, pokaži nam put!Daj nam šefaPošalji nam anđelaKoji će nas dovesti do Tebe!

Ostavili su svoju zemlju, koju nisu ni imali, zbog sve veće njene podjele između crkvenog svećenstva i plemstva. Kakve li ironije, bježali su od korumpiranog svećenstva i još goreg plemstva, ali ponovo u koloni vođeni svojim progoniteljima. Velika većina od njih, kao ni njihov šef, ne misli na povratak. Sva budućnost je pred njima. Ali horizonti su daleko i nedokučivi, pa prema tome i neostvarivi. U neizvjesnost išlo se sa molitvama i crkvenim pjesmama. Ostala je samo vjera u Boga koga sada mole da im pokaže put.

Očevidac koji je objeručke zagrlio ideju križarskog pohoda od Urbanove pojave 1095. u južnoj Francuskoj, osjetljivom mjestu po kršćanski svijet Evrope, zbog sve većeg učešća crkve u podijeli gospodstva nad zemljom između svećenstva i plemstva, ne piše o tome. Niti o slavnom putu do Liona, niti od Liona preko Milana do Akvilijske patrijaršije. Ažilski počinje priču o križarskoj vojni od ulaska u Slavoniju, pošto smo pretrpjeli mnoge gubitke na putu, najviše zbog zime koja je tada bila. To znači da je bio naporan put preko Alpa i pored izvjesne podrške kršćanskog svijeta na tom dijelu. Izgleda da su

72

se na tom putu do Slavonije ili Slavije neki probudili u Ijuljašci fanatičnog pjevanja vjerskih pjesmica u sukobu sa novim teškoćama koje dolaze direktno od Boga i da Bog pored toga što su u njegovoj službi nije na njihovoj strani? Ali ta sumnja ostala je na periferiji ovog masovnog pokreta i slijepila, još uvijek je daleko više onih koji dijele mišljenje našeg pisaca - očevidca. Do pravog buđenja, samo pojedinaca, tek će doći mnogo kasnije. Osobito onih koji su tražili pravi put sporazuma sa negostoljubivim domorodcima, koje je prezirao arogantni papinski legat Ademar Montejski, jer bolje je besplatno otimati i kažnjavati zbog odbijanja trgovine sa Kristovom vojskom.

Kapelan Rejmuna Tuluškog, Rejmun Ažilski, kao pravi monah, jedva se dočepao problema i počinje svoj «liber» o zemlji Slavena, napuštenoj, planinskoj, bez puteva, u krajevima kojima se putuje sedmicama i ne vidi živa duša, ni zvijeri ni ptica. Vlaga, blato, baruštine, potoci, nepremostive rijeke...A tek stanovništvo, divlje i surovom, neotesano i grubo, prosto i neuljudno...5vo je stanovništvo napustilo svoja mjesta na prolazu križara, ne žele trgovati, nego izbjeglo na planine i odozgo sa čuka promatra i slijede križarsku armiju, traže slaba mjesta i iznenada napadaju, u ubijaju slabe ljude, stare, žene, siromaške i bolesne koji jedva slijede i oni koji se udaljavaju od kolone, zbog svoje sakatosti i tjelesne slabosti i mana...Grabe sve živo na što stignu, otimaju i isto tako brzo se udaljavaju na svoja skrovita mjesta odakle strelicama zasipaju i masakri raj u.

Naš sveti čovjek Rejmun Ažilski, očevidac i pisac ovog značajnog teksta ne govori o uzrocima napuštenih

73

mjesta stanovanja, niti o razlozima napada domačeg stanovništva na mirne duge kolone Kristove vojske, niti kaznenim ekspedicijama križara, što stanovništvo neće da trguje, jer nema dovoljno ni za sebe, i nasilno odvođenje stoke, konja i svega što je potrebno da se ishrani, obuče i odjene 50.000 križarskih hodočasnika. Ko će prehraniti i platiti put križara i to je bilo predviđeno i planirano u štabu Rejmuna Tuluškog. To je jedan od razloga zbog koga se i nije krenulo putem preko kršćenog svijeta uz jadransku obalu. Zar oni nisu u kršćanskoj ekspediciji protiv nevjernika? Samo pojedinici se bude u ovoj masi, okreću glavu od svega, počinju sumnjati u put u koji su ozbiljno povjerovali, vide zlo crkve i svoju upregnutost Antikristom na putu prema Kristu! Oni nalaze puteve rizika da se približe stvarnoj žrtvi, zadivljeni hrabrosti slavenskog naroda u Bosni. Ovi dobri ljudi koji su pošli na daleki put istine tražili su razloge i odgovore na žalosne sukobe i međusobno uništavanje. Na dobar gest dobar odgovor. Ti nesretnici sa bosanskih planina primili su ih riječima dobrodošlice.

-Ako hoćete da živite u prijateljstvu s nama, zovite nas Dobrim ljudima, Dobrim bošnjanima, ili po vašem, Dobrim - pravim krstjanima! To je sve što mi želimo biti. Mi ne priznajemo nazive kojim nas optužuje rimska i carigradska crskva. Mi vjerujemo u dobro naših ljudi i u dobro svih ljudi svijeta.

-Ali vi mrzite crkve!-Iznad svega. Jer su lažne. Dok crkve gomilaju

materijalna bogastva svom snagom, ta sredstva koja ničemu ne služe, sve je oko njih laž. Pogledajte oko sebe ovo siromaštvo, trpljenje, glad, bol, bolesti, ove pljačke,

74

ubistva i paljevine, epidemije...Zar se može vjerovati da je to od Boga i da to Bog želi? Bog, kreator svega dobrog na svijetu!

-A ko drugi stvara ovo zlo i stavlja nas na probu?-Niko. To je djelo našeg zla. I sve dok živimo u

carstvu materijalnog, ne možemo se osloboditi Zla. Pakao nije na nebesima. On je na zemlji s nama. Mi živimo u njemu. I dobro i zlo je u nama.

-Pa u čemu i gdje je onda spas?-U stalnoj borbi sa zlom koje nas opsjeda. Kao svi

Dobri ljudi i ja odbijam slatki život, imovinu, bogastvo, vlast, uživanje u mesu i svakom pretjerivanju. Skromnost je naše geslo, a ne lažne molitve po crkvama...Samo tako možemo izaći iz magičnog kruga u koga smo upali.

-Vaša vjera nam izgleda bez nade. Među nama ima bogatih, svi volimo žene, muziku, lov, dobro jelo i piće.

-Kao svi kod nas. Ali mi svećeni ljudi držimo se strogo, radi primjera drugim. Zar nije vaš papa, poslije toliko godina raspuštenosti, počeo zabranjivati brak svećenstvu, uvoditi red i skromnost, ali bez uspjeha. Možda će neki od vas, pokušati prevazići svoje slabosti. Tako ćete zaslužiti duhovno utješenje (consolamentum).1

To je naše jedino svetotajstvo (sacrement).-Zašto mrzite križ, simbol Kristova mučeništva? U

svakom bivaku mi postavimo drveni križ, znak našeg

1 Consolamentum - utjeha, utješenje. Krštenje polaganjem ruku, a ne vodom. Utješenjem se opraštaju svi grijesi i daje se samo jednom u životu, pa su mnogi odlagali duhovno krštenje do pogodnog trenutka (u samrtnom času).

75

boravka, koji vi, čim se dignemo, spalite. To je velika uvreda za sve nas.

-Ako je križ simbol mučeništva za vas, zašto ga ne prezirete, nego slavite? Mi vjerujemo u profeta Isusa a ne u Krista koji se popeo na nebo. Nije spas na nebu nego na zemlji koju nam je Bog dao.

-Naš vjerski šef, gospodin papin legat, zna i ljuti se što ste do sada spalili stotine križeva koje smo postavili na putu preko vaše zemlje koji vodi prema Svetom mjestu, Jeruzalemu.

-Spaljujemo znakove sramote rimskih legionara i sada vaših. Zar nije dovoljno uvreda koje ste nam nanijeli i koje ste ostavili u našim srcima, nego i da ih čitava života gledamo? Vašeg papinska legata i vlast koju ima mi ne priznajemo. Od Silvestra, pape nepoštuju naše stare običaje života, ponašanja, rada i upravljanja. Svojom brutalnošću ranjavaju naša tijela i čupaju osjećaje iz srca. Taj papin legat ima zadatak, kako sam kaže, čupanje naše prljave hereze i nepoznavanje Boga. I tako se pred svima šepuri svojom arogancijom i sjajom garde, koja ga čuva, okićen idolatrijom, u odjeći izvezenoj zlatom i srebrom, ogrlicama od blještava dragog kamenja, križevima i zlatnom palijom papinske vlasti. Ali djelujući na ovaj prezirući način, on nas samo jača. Upoređujući se s njim mi se osjećamo bliže Bogu i sve više gubimo volju za dobra koja nam vaš papin legat nudi na ovom svijetu.

Na pitanja dobronamjernih znatiželjnika o porijeklu bosanske vjere saznali su slijedeće:

-Nastala je davno na ovim prostorima, više hiljada godina prije rođenja Isusa. Zoroastro i Mani, između

76

ostalih, naši su profeti. Ona je od pojave pape Silvestra proganjana od rimske i carigradske Crkve, jer se nije dala utopiti u Crkvenu korupciju mješanjem sa laičkom vlasti i tako izgubiti položaj vjere. Kako poštovati crkvenu zabranu pružanja azila svim koji dođu u našu zemlju, sarazenima i Židovima, i svim koji sada bježe, kako križari vele, ispred božijeg biča iz susjednih zemalja, i zbog toga nas oglasiti bezbožnim hereticima?

Napuštajući bosanske Dobre ljude, dobronamjerni hodočasnici su se trijeznili od gorka pića poput Ohridskog arhiepiskopa Teofilakta noseći misao da su Dobri ljudi bliži Isusovu učenju i prvim krstjanima od cijelog pravovjernog sveštenstva koji su kao i vlastela neprekidni griješnici.

Za to vrijeme kapelan slavi svog barona Rejmuna Tuluskog, zabrinut ovim zvjerskim napadima slavenskih nevjernika na Kristovu vojsku zbog koje je morao preuzeti odgovornost obezbjeđenja najosjetljivijeg dijela pozadine} Ta pozadina je gonila svu opljačkanu sitnu i krupnu stoku i druge životne namirnice, rezervne ratne i tovarne konje, mazge, mule, magarce, koliju sa ratnom opremom, i transport baronove riznice pod specijalnom zaštitom. U stvari najveća briga barona Rejmuna Tuluskog. bila je transport njegove riznice. Pisac piše kako je baron bio često uznemiravan na pojedinim osjetljivim mjestima iznenadnim napadima i zasipan streijacama lokalnog stanovništva koje je za razliku od njega dobro poznavalo teren i brzo nestajalo ostavljajući za sobom mrtve i ranjene što još više otežavalo kretanje.

1 Rejmun Ažilski u svom sjećanju.

77

se pretpostaviti da se radi o gubitku profesionalnih ratnika i opreme i da je baron bio ozbiljno zabrinut, jer bez toga nema ništa u predstojećem ratu sa muslimanskim okupatorom u Svetoj zemlji} Sa malim uspjehom progoneći lokalnog napadača često se vraćao izmoren i do kraja iscrpljen, tako da je prema piscu, ovaj brižni šef dolazio u bivak često upola noći, a ponekad ujutru sa prvim kukurijekom pjevača. Njegov heroj se držao sjajno. Rejmond Ažilski podvlači, kako taj heroj nikada nije izgubio, ni jednog čovjeka, u otvorenoj bitci, niti je manjkalo životnih namirnica za vrijeme tog teškog i mukotrpnog prolaska te pustinje usred zime. Ali progoneći grabežljive Slavene, koji su ga zamarali i mučili, upustio se jednog dana za njima, do te mjere, da je bio upao u klopku iz koje se izvukao sa velikim teškoćama, iako lahko ranjen. Ipak, tog dana uspio je zarobiti šestoricu napadača, koje je presudio i kaznio dostojno njihovom prestupu za primjer obezhrabljenja drugih napadača. Odmah je naredio da im povade oči i odsjeku noge, zatim odsjeku noseve i ruke i tako ih ostave na stazama} Autor misli da su samo drastične kazne zastrašile druge napadače te omogućile da se Rejmond izvuče i pobjegne. Tako je po Božijoj milosti oslobođen iz smrtnog položaja u kome se nalazio na tom mjestu. Kolikom se ondje hrabrošću i mudrosti naš zapovijednik isticao nije lahko opisati. Više od četrdeset dana probijali smo se kroz Slavenske guste magle i samo

1 Barret - Gurgand, Si je foublie Jerusalem, La prodigieuse aventurede la I-ere Croisade 1095-1099.,Hachette, Pariš, 1983.2 Rejmun Ažiiski u svojim sjećanjima očevidca.

78pipanjem i micanjem uspjeli smo se udaljiti od njih. Napokon po Božijem milosrđu i naporom zapovijednika i savjetima biskupa (papinskog legata) vojska je prošla da nismo izgubili nikoga od gladi, niti u otvorenom boju. Smatram da je Bog htjeo da njegova vojska na putu oslobođenja Svete zemlje prođe kroz Slaviju divljih ljudi koji nisu poznavali Boga, spoznavši hrabrost, krepost i strpljivost njegove vojske, stavljeni su pred izbor da ozdrave od divljaštva, ili da budu bez isprike privedeni Božijem sudu}

Kako povjerovati u ovu dobrotu Kristove vojske i njihova šefa poznavajući kapelanova detaljnija opisivanja metoda prehrane ogromne mase križara prema svom cilju, koji su se odigrali neposredno poslije ovog prolaska preko Bosne.

Napokon, poslije mnogih napora dođosmo kraljuSlavena kod Skadra.2

79

Optuženo kraljevstvo

Prihvatajući ne kritičko pisanje našeg očevidca i uopće katoličko pisanje u jednom dužem periodu o tom krupnom događaju XI stoljeća, neki naši povijesničari su objašnjavali i tražili odgovor za grube opise slavenskog naroda u navodnoj njegovoj zloupotrebi od strane protivnika papinog poduhvata. U tom pogledu križari su ostali svetci, a narod na koji su naišli bio je divlji, koji je navikao na grabež i umorstva. I sve to, unatoč, jasnog opisa i bez svake sumnje vjernog stanja, od kojeg bi trebala polaziti analiza o uzrocima bošnjačkog narodnog otpora. Autor na samom početku kaže: Stanovnici regije su toliko divlji i neotesani da nam nisu htjeli pružiti ni razmjenu robe, ni vodstvo, nego su bježali iz mjesta stanovanja i svojih utvrda. Dakle, ovdje je narod divlji, surov, neotesan, prost, neuljudan, nepristojan - i sve drugo što je kasnije upotrebljeno, koji bježi iz svojih mjesta stanovanja i svojih utvrda? Da li bi se u ovom slučaju moglo postaviti pitanje - zašto? Ko je ovdje žrtva, a ko napadač i nosilac straha? Koji je to narod koji bježi ispred dobrote koju im donose sveti ljudi i Kristova

1 Rejmun Ažilski u svom sjećanju očevidca.2 Ibid.

80

vojska? Zar to nije bilo širom Evrope, gdje su se zatvarali gradovi a Židovi bježali u crkve, pa ih ni jedno ni drugo nije moglo spasiti? I ne samo optužene Židove za Isusovo raspeće, nego i sve koji su im pružali zaštitu.

Zbog toga mi pisanje Maje Miletić, Muhamedu Hadžijahiću, ispada kao plač katolkinje i izvinjavanje i traženje oprosta od zločinaca, inače znanstvenice, koja je prva ukazala na pravi izvor o događajima prelaska Prve križarske vojne preko slavenskih zemlja i naroda (koje ona, usput, naziva Hrvatima):

Spominjete Beli Sacri historia od Vi/ima Tirskog. Tu pisac spominje stanovništvo dalmatinskog zaleđa kao primitivno. Meni je u Rimu došla pod ruke neka stara knjiga, koja je govorila o I. križarskoj vojni i tom prilikom navela stare nama nepoznate izvore o njoj, t.j. pisanje jednog očevidca, kapelana žene Rejmunda Tuluškog. Po tom izvoru prolaz križara kroz Dalmaciju bio je vrlo težak zbog stalnih napada Hrvata, ne zbog pljačke, nego iz političkih razloga, t.j, na nagovor i zapovijed kralja Bodina.1

Red je da na ovom mjestu poslije izraženih sumnji na dukljanskog kralja Bodina kažemo nekoliko riječi o ovom optuženom kraljevstvu u vremenu pred i za vrijeme križarske vojne.

Eto, tako smo stigli iz Bosne u iscrpljujućem ratu sa Kristovom apokaliptičnom vojskom do Skadra, sjedištu slavenskog kralja Konstantina Bodina. Došlo je do

1 Rejmun Ažilski u svom «Liber-u» ni na jednom mjestu ne spominje ni Dalmaciju, niti Hrvate. On piše da na toj cjelokupnoj teritoriji Slavije žive samo Saveni.

81

svečanog susreta između slavenskog kralja i barona Rejmuna Tuluškog, grljenja i bratimljenja, o kome govori očevidac, ali i naši povjesničari.

Bod i nje u Skadru dočekao i prijateljski primio onaj dio krstaša koji su u prvom pohodu krenuli na Istok preko Dalmacije. Nepogodno godišnje doba, zima 1096-97, teško prohodni putevi i neprijateljstvo domorodaca zagorčali su četrdesetdnevno naporno putovanje krstaša. Stanovnici krajeva kroz koje su prolazili nisu im hteli da prodaju hranu i druge potrebe, napadali su ih iz zasjeda i pljačkali one koji bi zaostajali i odvajali se od grupe. Dolazilo je do pravih vojnih okršaja u kojima su krstaši surovo kažnjavali i sakatili uhvaćene domorodce. Utoliko je za krstaše značajniji bio susret u Skadru. Vođa pohoda, grof Rajmon Tuluski, pobratio se s kraljem Bodinom i obasuo ga poklonima da bi obezbedio što bolje snabdevanje i što lakši prolazak krstaške vojske preko njegove teritorije. Ipak, ni ostatak puta do Drača nije protekao u boljim okolnostima. Kralj očigledno nije mogao da prisili svoje podanike da krstaše prihvate onako kako ih je on sam primio}

Izražena sumnja na objektivnost pisanja kapelana nije bez razloga i ne može se prihvatiti da je nevina i

1 Sima Ćirković, Osamostaljenje i uspon dukljanske države, Istorija srpskog naroda I, st. 1%, SKZ, Beograd, 1994. *Rejmun Ažilski ne navodi ime kralja: Napokon poslije mnogih napora dođosmo kralju Slavena kod Skadra. On aludira da je prilikom ovog susreta došlo do sporazuma (siječnja 1097) o daljnjem putu križara koju bi kralj trebao osigurati. Prema tome, može se zaključiti da križari do tada nisu imali niti tražili od bilo koga sporazum o prelasku slavenske prostrane teritorije.

82

dobronamjerna križarska vojska bila napadana zbog narodne pokvarenosti, obzirom na njihovu brojnost i opremljenost vojničke pratnje. Pisanje o mirnom prelasku križara preko dalmatinskog zaleđa, uznemiravano iz političkih razloga, tj. na nagovor i zapovijed kralja Bodina, kako kaže Maja Miletić, demantuju povijesni i malo kasniji događaji koje navodi i sam kapelan Ažilski:

Polovinom veljače 1097, došlo je do sukoba u kome biskup legat umalo nije izgubio život. Udaljujući se bez dozvole sa određene i garantovane maršute vizantijskog guvernera u Draču.1 Legat Ademar Montjeski i pored svoje prateće garde bio je ranjen i zbačen sa svoje mule na zemlju. Spašen je od sigurne smrti zahvaljujući međusobnoj prepirci napadača2 oko njegova zlatna nakita i ogrlica od dragog kamenja. Ovo se dogodilo u blizini Resena već ranije osumnjičenog kao heretičkog mjesta.

U znak osvete Provansalski križari su na usklik -Tuluz, Tuluz!, polovinom veljače 1097. sravnili sa zemljom i pobili svo stanovništvo grada Resena jer nije istjeralo traženu stoku i namirnice pred svoje zidine?

1 Jovan Komnin, unuk baziliusa Alekse Komnina.2 Rejmun Ažilski, «Uber» st. 39, navodi kao napadače: Kumane,Bugare, Oguze i Pečeneze, koji su kao Turci bili merceneri kodbaziliusa. Kao mjesto događaja navodi uvalu Pelagonije, a sukob jebio isprovociran od strane Ademara Montejskog svojim udaljavanjemsa određene maršrute.3 Rejmun Ažilski, ibid, st. 40. U Ohridu je u to vrijeme bio arhiepiskopTefilakt koji nam je ostavio, kao što smo naprijed vidili, drugačijeviđenje o prolasku franačkih križara.

83

Slično se dogodilo malo kasnije 12. travnja, sa mjestom Rodestol, četiri dana hoda od Carigrada.

A prelaskom na teritoriju Male Azije ovo postaje pravilo. U nekoj dolini, kojom je dominirao jedan dvorac i koji se opirao istjerati stoku i hranu pred svoje kapije, bio je na silu osvojen, u kome smo došli do 5.000 razne stoke, dosta žita i drugih namirnica, što je vratilo snagu cijeloj kršćanskoj armiji. Pokupljeno je mnogo stvari iz tog dvorca i kad smo naišli na drugi, prodali smo im za lijepe pare. Tako smo, piše naš kapelnik Ažilski, dospijeli kupiti 1.000 izvrsnih arapskih konja...

Naišli smo na neki kurdski dvorac, koji je bio siguran u svoju odbranu. Čekamo, ali nam ne šalju poslanike sa molbom za mir, niti napuštaju dvorac. Pomislili smo da se plaše Kristove vojske. Baron odmah odlučuje napasti, i naš anonimni kapelan među njima, ali bez uspjeha. Samo novi strahoviti gubitci. Naš sveti čovjek se čudi paganima. Kako se moglo desiti da Sarazani vidjeći nas nisu istjerali pred svoja vrata veliko stado stoke?

Ali i pored hrabre odbrane tog dana, sutradan je dvorac bio napušten. Naši su ušli i našli goleme količine žita, vina, brašna, ulja i svega drugog što nam je trebalo. Zaposjeli smo tvrđavu i slavili svetu nedelju, 2 velječe, Očišćenje Svete Marije l\

1 Rejmun Ažilski, je ovo opisivao kao pravednu stvar, mudrost i u slavu svog šefa Rejmuna Tuluškog, ni u jednom trenutku se ne vidi bilo kakva dilema u ispravnost gesta. Kristova vojska nikoga ne pita, njoj se moraju svi stavljati u službu.

84

Naš baron Rejmun Tuluški je odreda napadao i pljačkao naselja i dvorce na svom svetom putu prema Jeruzalemu i tako se nepotrebno zadržavao, što je nekim njegovim najhrabrijim saradnicima-ratnicima dosadilo, kao Tankredu,1 koji se otvoreno suprostavio da se tim armija neprekidno slabi i tako dovodi u pitanje njena vojnička spremnost za odlučujuću bitku za Jeruzalem.

-Želite li vi osvojiti čitav svijet samo za vas?...Od sto hiljada vitezova, gotovo smo spali na hiljadu. Naš cilj je prije svega Jeruzalem, zbog čega smo došli, a božija pravda sve će nam drugo dati!

U tekstu Rejmuna Ažilskog, ne nalazimo tragove ni o jednom sporazumu križara o prelasku preko cijele slavenske teritorije, od granica Akvilijske patrijaršije, u to vrijeme, od Modruše do Skadra, osim sa kraljem Bodinom. Zbog toga je malo vjerovatno da je Bodin imao uticaj na ovaj golemi prostor, koji obuhvata i dobar dio Hrvatske. Još manje, da je on tamo slao protiv križara svoje diverzantske jedinice, ako se zna njegova veza sa Normanima, zaštitnicima pape Urbana II, na koje se on oslanjao i bio u bračnoj vezi, zbog čega je u Vizantiji uživao nepovjerenje, pa čak bio u njihovom ropstvu. Osim toga u vrijeme Prve križarske vojne, njegov ugled je naglo slabio.2

1 Raoul de Caen, Gesta Tancredi Siciliae Regis in ExpeditioneHirosolymitana in RCH Historins Occidentaux, vol III, 1844-1895.*(Tancrede d'Hauteville, Norman iz južne Italije, najmlađi šef križarasa 24 godine.)2 Dr. Stanoje Stojanović, Naši vladari, Narodna knjiga, Beograd,1989.

85

r Bodin ne samo u to vrijeme, već od preuzimanja vlasti slijedio je politiku svog oca Mihajla, i imao dobre odnose sa papom Urbanom II. Ha molbu «Bodina, presvjetlog kralja Slavena» antipapa Klement III je početkom 1089. izdao Petru, dukljanskom arhijeskopu, bulu kojom je odobrio upotrebu nadbiskupskog palija (ogrtača) i podredio mu episkopije: Duklje, Bara, Kotora, Ulcinja, Svača, Skadra, Drivista, Pilota, Srbije, Bosne i Travunje. Što je i papa Urban II iste godine potvrdio. Treba znati da su Urbanovi zaštitnici bili Normani Roberta Gviskarda sa kojima je bez obzira na promjenjljivu ratnu situaciju Bodin stalno bio u vezi pa obiteljski vezan ženidbom, kćerke Arhirica, koji je bio istaknuti normanski pristalica u Bariju. Moguće da je Bodin noramansko-papinskom podrškom imao Bosnu u vazalnom položaju? Ali vrlo kratko. U to vrijeme i Rejmun Tuluški je bio oženjen kćerkom Roberta Gviskara, pa bratimljenje u Skadru ispada sasvim normalno. Iako su se prilike od smrti Roberta Gviskara 1085. korijenito mjenjaju na štetu Bodina ali i pape Urbana II, jer su Normani bili izbačeni, poslije vizantijsko-venecijanskog sporazuma, sa Balkana. Venecija je izbacila Normane sa dalmatinskih otoka i obale, što je znao papa, pa prema tome i papin legat Ademar Montejski u križarskoj armiji Rejmuna Tuluskog.

Križari nisu krenula dalmatinskom obalom i pored toga što bi se tamo sa ostatakom romaniziranog i krišćaniziranog stanovništva, koje se služio nekim latinskim jezikom, mogli lakše sporazumjevati. Bili su svjesni da bi prelazak križarske mase mogao dovesti do još većeg iscrpljenja i nezadovoljstva stanovništva što bi jako oslabilo katolička nastojanja na tom dijelu Balkana.

86

Papin legat i vojni šef da bi stigli do «kralja slavena», uputili su se unutrašnjim dijelom Hrvatske i Bosne, koja već odavna nema nikakvu saradnju sa Svetom rimskom stolicom, niti je uopće imala episkopiju. Bila je to neka vrsta demonstracije križarske moći, a ako zatreba i vojne ekspedicije, koju vidimo u tekstu očevidca:

Smatram da je Bog htjeo da njegova vojska na putu oslobođenja Svete zemlje prođe kroz Slaviju divljih ljudi koji nisu poznavali Boga, spoznavši hrabrost i strpljivost njegove vojske, stavljeni su pred izbor da ozdrave od divljaštva, ili da budu bez isprike privedeni Božijem sudu.

Mi smo vidjeli da je Vizantija bila iznenađena, kao i sam papa Urban II, oduševljenim odzivom za križarsku vojnu, gdje se diglo prema papi 300.000 ratnika, ne računajući isto toliko hodočasnika. Teško je povjesno utvrditi da li se uopće Vizantija obratila za pomoć rimskom papi,1 osobito u vrijeme kada je otklonila vlastitim snagama sve opasnosti koje su joj prijetile sa strane i kada se nalazila u stanju da dalje potiskuje svoje neprijatelje i reokupira svoju raniju teritoriju. Ona je to i ostvarila 1025 - 1180, pod baziliusom Manojlom I Komninom.

Tačno je i to da su Aleksa Komnin, njegova kćerka Ana i njihovi savjetnici bili svjesni da najezda barbarskih naroda prema Bliskom istoku ima osvajačke apetite, a ne njihova vjerska osjećanja prema Apokalipsi i trku za spas Svetog mjesta u Jeruzalemu. Koristeći odavno perfidnu

1 Simeon: Patriarche de Jerusalem. Lettre aux fideles du Nord, AOL, tom I, Appendice II, p. 221., Pariš, 1881.

87

»-umjetnost časti, teološku prepredenost, političku prevrtljivost, kupovinu i podmićivanje, «novi Rimljani« sada su razmišljali kao upotrebiti ovu snagu u svoje svrhe, okrenitu ovu vodenu provalu na svoj mlin, koja se naziva Kristovom vojskom i od njih napraviti svoje mersenere.

Aleksa je strahovao od dolaska Franaka, jer je poznavao njihovu neodoljivu snagu, njihov nestabilan i promjenjljiv karakter...Znao je da su im usta uvijek otvorena pred bogastvom i koji će zbog toga prvom datom prilikom promjeniti napravljeni sporazum sa njima bez skrupula...Prave se kao da idu na Jeruzalem, ali zapravo, žele uništiti imperiju i dograbiti se njegovog glavnog grada (Konstantinopolja)... Ti keltski baroni, iznad svih ljudskih rasa, talentovani brbljivci, ne poznaju nikakav (protokol) red prestavljanja imperatoru. Svaki od njih dolazi vodeći sa sobom koga hoće. Onda će oni iz pratnje sutra doći i dovesti one u čijoj su pratnji juče bi li... Latinska rasa je jako pohlepna, kad odluči napasti neku zemlju, za njih više ne postoje kočnice niti pameti da ih urazumi... Keltska rasa, između drugih karakteristika, je umišljena i ne traži savjet ni od koga, nemaju discipline, niti strateških znanja, u bitci i u ratu vodi ih srdžba, koja izvire iz srca njihovih ratnika, kako običnog vojnika tako šefa armije, i tako se bacaju na neprijatelja svom snagom...Ukratko, u prvom udaru Kelti su vrlo snažni, ali poslije ih je lahko pobijediti zbog težine njihova oružja i nerazborita karaktera u njihovom ponašanju.

Tako su imali mišljenje oni preko čijih teritorija je jezdila, prema svom krajnjem cilju Kristova vojska. Do

88

sada važeća povijest tvrdi da je Vizantija od tih godina bila savladala sve svoje protivnike na Balkanu i prostirala svoju vlast na sjeveru do Save i zapadu do germanskih granica, ili hrvatskog kraljevstva, na tom dijeli, ni na nebu ni na zemlji? Znači da Bosna nije mogla biti u vazalskom položaju prema Duklji, niti Zeti, niti Bodinu, pa prema tome ni instrument njegove politike. U Bosni, prema pisanju očevidca, križarska vojska nije našla nikakvu crkvu, niti vizantijskog guvernera. To govori da je Bosna vazda bila autarhična zemlja, koja nije pripadala kršćanskom krugu pravovjernih, u koju se nije ulazilo bez velike potrebe, možda tek u nekoj slaboj političkoj vezi sa dalekim vizantijskim carstvom. Kotromanjići, koji se javljaju iza smrti Kulina bana, kao neka vrsta nostalgije na vlastiti život, u vrijeme pod ugarskim pritiscima, mogli bi se prevesti kao pristalice romana,1 iz koga je kasnije nastalo obiteljsko prezime Kotromana.

Samo slijep može povjerovati da bi se bilo koji evropski narod mogao staviti u položaj agresora spram tako masovne i vojnički opremljene križarske vojske. Narodi su bili žrtva jer je neko morao platiti, htjeo ili ne htjeo, slavni put Kristove vojske za oslobođenje Svetog mjesta.

1 Kot (keltska riječ), u francuskom «cote», itd. - strana, bok, na strani, pristaša.-«roman», pripadnik rimske Imperije, kasnije «novog Rima», tj. Vizantije (Konstantin Porfirogen, Vita avi Basilif)

SADRŽAJ

Križari u Sklaviji (5 - 16)Akvilijska patrijaršija. - Petar Pustinjak i evropska sirotinja. - Zločini na putu prema Svetoj zemlji. - Sukobi u Mađarskoj i Vizantiji.

Tragična posljedica (17-28)Rimska crkva pontifex maximus. - Od pape Grgura VII do Urbana II. - Koncil u Klermonu. - Poziv na križarsku vojnu. - Triumf: umjesto jedne armije - tri!

Šefovi križarske vojne (29-40) Rejmun Tuluški i vitezovi Provanse. - Pijski biskup, Ademar Montejski. - Strah hiljadite godine. - Kopneni put od Tuluza preko Italije i Sklavonije do Drača sa 50.000 križara «Isusovih prijatelja«.

Kraljevina ni na nebu ni na zemlji (41-50) Zašto kroz unutrašnjost Hrvatske a ne dalmatinskom obalom? - Bez kucanja na bosanskoj kapiji. - Mađarski kralj Koloman i papa Urban II o sudbini Hrvatske.

Heretička Bosna (51-67)Božija vojska ne pita za prolaz! - Krvav put Kristove vojske. - O starosti Bosne i njenom vjerovanju. - Bosna kao rezervoar robija na Balkanu.

Svjedok i učesnik (68-78)Zapis očevidca Rejmuna Ažilskog. - Čuđenje ohridskog arhiepiskopa Teofilakta. - Susret sa Dobrim bošnjanima.

- Glorifikacija barona Rejmuna Tuluškog i papina legata Ademara Montejskog.

Optuženo kraljevstvo (79-88) Kod kralja Slavena pod Skadrom. - Zašto šuti bosanska povijest o prolasku križara? - Rejmun Tuluški kao osvajač svijeta. - Vizantijski prvaci o križarskoj apokalipsi.

KRIŽARI U BOSNI 1096/1097 ulaze u ranije objavljenu autorovu kolekciju francusko-(jugoslavenskih) bosanskih veza:

Posljednjih sto godina Jugoslavena u Francuskoj,I-III;

Titovih 340 dana u Parizu;Pobuna bošnjaka u Vilfranšu 1943;Bosna, kratka popularna povijest;

Bosanski bogobojažljivi;Bosna u Francuskoj;

Bosanac Rene Pelletier;Svjedok i učesnik.

mm\ y*i> mm

ROVA iMEOANGLSAINT EMPIRE ROMAfN

GERMANIOUE

Ocš*n At)antique

Pays chr6tiens orthođoxes

KRIŽARI U BOSNI

t,J-:- \̂\\

4Ht ♦; />'

-,

*

iRm