europskog suda za ljudska prava - ivicagrcar.weebly.com · kritika prakse europskog suda za ljudska...

Kritika prakseEuropskog sudaza ljudska pravau Strasbourgu

ISBN 978-953-58467-0-3

zagreb, mmxiv.– mmxv.

i m p r e s s u m

izdavač Vlastita naklada

Grčar, IvicaNova Ves 48

10000 Zagreb

Priredio i uredioIvica Grčar

Lektura i korekturaMarijan Ričković

Likovno oblikovanjeTomislav Mrčić i Mladen Balog

Tehnički urednikNenad Pejušković

isbn 978-953-58467-0-3

sadržaj

uvod

i | o suduIco Škarpa: Prilozi za raspravu

ii | okrugli stol (rasprava)Ivica GrčarČedo ProdanovićVeljko Miljević Ico ŠkarpaVesna BalenovićDamir KlasićekNevenka ŠernhorstAlemko GluhakMato SilićRenato MajnarićIvan PilašAnton BačokaKrunoslav IsakovićEmilija Kaloper CesarMarijan KatalinićMirjana JuričićVeljko Miljević (zaključno)Čedo Prodanović (zaključno)Ico Škarpa (zaključno)Darko Petričić (odjava)

III | Novinarsko istraživanje

7

1212

282936394347484949505050515252535354545455

56

kritika prakse europskog suda za ljudska prava u strasbourgu ¶

“ Smatram kako je kontradiktorno da činovnici koje u Strasbourg šalje hrvatska država arbitrarno ocjenjuju tužbe građana Republike Hrvatske, koje je povrijedila hrvatska država. Kroz ove propise, a i po jednostavnoj logici će činovnici zastupati interese onoga tko im je omogućio dobro zaposlenje u Strasbourgu, a ne građane koje bi trebali proforma štititi.

Ako se već kani poduzimati neku građansku akciju, mislim da je rješavanje ove kontradikcije jedan zadatak u kojemu bi se čovjek mogao čak nadati i nekom uspjehu. Možda na način da se uloga tih činovnika ograniči na to da budu servis sucima, ali da odluka nije na njima nego isključivo na sucima. Iz današnje rasprave vidimo, nažalost, da je upravo obratno.

Čedo Prodanović, odvjetnik

Na osnovi onoga što je danas ovdje rečeno slobodno možemo zaključiti da će, dok se u članku 35. Konvencije nalaze ovakve nedorečene odredbe kao što su sadržane u stavku 3. točki A i točki B koje omogućavaju odbacivanje predmeta, odnosno proglašenje predmeta nedopuštenima na temelju materijalno pravnih, a ne procesno-pravnih formalnih pretpostavki — to predstavljati i dalje trajan izvor mogućih zlouporaba u pravu pristupa na suđenje na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Veljko Miljević, odvjetnik

”

Anegdotalno je da je taj Protokol 13. predložen još 2004., a da se nije mogao primjenjivati sve do 2010. godine. Primjeni se protivila jedna zemlja koja se baš i ne može podičiti demokracijom, a to je Ruska Federacija koja je prigovarala i upozoravala da će uvođenjem instituta suca pojedinca i izvjestitelja doći do zloupotrebe prava i do negiranja jednakog prava pristupa Sudu.

Nažalost, upravo se to i dogodilo jer otada datira praksa koju danas, na ovome skupu, kritiziramo.

Ico Škarpa, odvjetnik

Ne vjerujem hrvatskom sudstvu, smatram da tom sudstvu ni ne treba vjerovati te da to treba objaviti. Više se, nažalost, ne može imati povjerenja ni u Europski sud za ljudska prava jer u tom Sudu tužbe bez odluka i obrazloženja uklanjaju predstavnici nesređenoga hrvatskog sudstva, isti oni protiv čijih presuda naivni građani podnose tužbe Sudu za ljudska prava.

Ivica Grčar, slobodni novinar

uvod

U Domu novinara u Zagrebu, 29. svibnja 2013., održan je Okrugli stol: Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Taj Okrugli stol organizirali su nezavisni novinari Ivica Grčar i Darko Petričić radi upoznavanja javnosti o uskraćivanju prava na pristup tome istome sudu, Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Zbog prevelikog broja zaprimljenih zahtjeva (tužbi) iz tzv. tranzicijskih zemalja s nesređenim nacionalnim pravosudnim sustavima i zbog nedostatka novca za rad Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, pribjeglo se uvođenju (pret)postupka u okviru kojega se, suprotno Konvenciji o zaštiti ljudskih prava, većinu zaprimljenih zahtjeva (tužbi) proglašuje nedopuštenima bez pisanih i obrazloženih sudskih odluka (prilog 1.: faksimil karakteristične obavijesti koja se dostavlja umjesto pisane i obrazložene sudske odluke).

Premda su po broju postupaka proglašenih nedopuštenima, bez pisanih obrazloženja i sudskih odluka Cipar i Hrvatska rekorderi (97 – 98 posto), valja naglasiti da je broj postupaka proglašenih na sličan način nedopuštenima i iz ostalih tzv. tranzicijskih zemalja iznosi oko 90 posto.

Usporedno, međutim, iz razvijenih zemalja sa sređenim pravosudnim sustavima na Europskom sudu rješavaju se praktično svi malobrojni zaprimljeni zahtjevi, primjerice, iz Švicarske 1 do najviše 5 godišnje.

Stvarni učinak uvođenja pretpostupka na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu je da u Europi, pa i unutar same Europske unije, postoje dvije kategorije građana. Jedni iz razvijenijih zemalja sa sređenim pravosuđima koji imaju pravo na potpunu (i međunarodnu) nezavisnu sudsku zaštitu, i drugi iz tzv. tranzicijskih zemalja s nesređenim pravosuđima koji nemaju prava na nezavisnu sudsku zaštitu ni na domaćim niti na međunarodnom sudištima.

kritika prakse europskog suda za ljudska prava u strasbourgu

7

¶

U zemljama s kompromitiranim pravosudnim sustavima i u Europskom sudu za ljudska prava nastoje zataškati činjenicu da je dijelu ljudi ograničeno pravo na nepristranu sudsku zaštitu. Dužnosnici i službenici u Europskoj uniji proglašuju se nenadležnima, i tako se neometano krši temeljno ljudsko pravo na sudsku zaštitu znatnom broju Europljana unutar i izvan Europske unije.

Već nakon prve najave Okruglog stola “Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu” uslijedili su pokušaji omalovažavanja i zataškavanja problema o kojima se tek trebalo raspravljati.

Međutim, kako se pokazalo, argumentiranom i odmjerenom kritikom na Okruglom stolu ukazano je na propuste u praksi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i uklonjena je bojazan dijela javnosti da će se kritikom naštetiti “jedinoj još preostaloj adresi na kojoj su zbog nesređenih domaćih pravosuđa dosad građani tranzicijskih zemalja mogli ostvarivati pravo na sudsku zaštitu“.


8

→ prilog 1. Faksimili dopisa o proglašenju tužbi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije nedopuštenima istovjetnog sadržaja —mijenjaju se samo broj spisa, ime suca pojedinca i potpisnika u ime Suda za ljudska prava

¶

i | o sudu za ljudska prava

U pripremi Okruglog stola odvjetnik Ico Škarpa pripremio je i pisani prilog za raspravu o kritici prakse Europskog suda za ljudska prava. Prilog se prenosi u cjelini.

• PRILOZI ZA RASPRAVU •

Ico Škarpa, odvjetnik iz Splita

I. Uvod, (pravni i društveni kontekst spornog načina “filtriranja” zahtjeva)

Europski sud za ljudska prava (nastavno Sud), osnovalo je Vijeće Europe 1959. g., i to kao dio nadzornih mehanizama u provođenju najznačajnijeg dokumenta Vijeća Europe — Europske konvencije o ljudskim pravima.¹ Odluke Suda su u većini primjer ne samo profesionalne izvrsnosti i duboko savjesne primjene prava te suštinski i etično odgovornog tumačenja, već su te sudske odluke postale najčvršći društveni temelj obrane ljudskih prava u Europi. Međutim, praksa Suda, nažalost, ima i svoje naličje u vidu pravno neutemeljenog načina tzv. “filtriranja spisa” koje se provodi od 2010. g., a čemu je posvećen ovaj Okrugli stol. Radi shvaćanja pravne i društvene pozadine predmetne problematike, rad i razvoj Suda može se podijeliti na sljedeća razdoblja:

1. Razdoblje od osnivanja 1959., pa do 1998., kada je stupio na snagu Protokol br. 11., kojim je osnovan stalni sud, (kolokvijalno “novi Sud”). Protokol 11. prihvaćen je upravo u vrijeme kada je broj članica Vijeća Europe s početnih deset zapadnoeuropskih zemalja, pristupanjem istočnih i jugoistočnih europskih zemalja porastao na 47,² čime je proširena jurisdikcija Suda na 800 milijuna ljudi. Zanimljivo je i vrlo bitno za predmet rasprave ukazati na podatak da je na dan stupanja na snagu Protokola br 11. Sud imao u postupku rješavanju 88 predmeta.³


12

1 Rim, 4. studenog 1950.2 Hrvatska je potpisala Sporazum o primanju u Vijeće Europe 6. studenoga 1996.3 Survey of activities 1998, Registry of ECHR, Strasbourg, 1998.

¶

2. Razdoblje od 1998. do 2010., odnosno do stupanja na snagu Protokola br. 14. Isti Protokol je donesen s ciljem “da se osigura dugoročna učinkovitost Suda” jer je već do 2010. Sud primio 57.000 novih predmeta, a u rujnu 2008. Sud je donio svoju 10.000-tu presudu. Slijedom navedenih činjenica, Parlamentarna skupština VE zaključila je kako je “konvencijski sustav u Strasbourgu, (dakle Sud), u opasnosti od zagušenja”.⁴ Dakle, upravo zbog navedene “opasnosti od zagušenja” donesen je Protokol 14. kojim su među ostalim, uvedeni novi instituti bitni za predmet ovoga Okruglog stola: sudac pojedinac koji je ovlašten samostalno proglasiti zahtjev nedopuštenim i čija je odluka konačna, (čl. 27. Konvencije) te nesudski izvjestitelj koji priprema predmet za suca pojedinca, (čl. 24. st. 2. Konvencije), a sve u cilju “povećanja sposobnosti ECHR za filtriranje mase nedopuštenih zahtjeva”.⁵

3. Razdoblje nakon 2010., odnosno, razdoblje nakon stupanja na snagu Protokola br. 14. Zanimljivo je da je Vijeće Europe donijelo Protokol 14. još 13. svibnja 2004., ali je postupak ratificiranja završen tek 2010. jer je Ruska Federacija šest godina odbijala ratificirati predmetni protokol i to između ostalog zbog toga što bi “konačne odluke o (ne)dopuštenosti pojedinačnog zahtjeva koje donosi sudac pojedinac, mogle narušiti načelo jednakog pristupa Europskom sudu”.⁶ Nažalost, upravo to se i dogodilo, ne zbog odredbi Protokola 14., već zbog načina na koji se “filtriranje” provodi u praksi, što uključuje čak i kršenje odredbi same Konvencije, (čl. 45. st. 1.) te doista nevjerojatnu tajnost sudske odluke. Svjedoci smo apsurdne situacije da Sud kao najvažniji dio nadzornih mehanizama u provođenju Konvencije o ljudskim pravima, svojom praksom svakodnevno čini povredu prava iz te iste Konvencije, ali problem zagušenja svejedno nije riješen jer je broj spisa u radu sa stanjem na dan 31. prosinca 2013. iznosio 99.900!⁷

II. Sporna praksa “filtriranja” zahtjeva

1. Pravna osnova “filtriranja” zahtjevaPravna osnova sporne prakse “filtriranja” zahtjeva podnesenih Sudu je sljedeća: Čl. 27. Konvencije:⁸ “1. Sudac pojedinac može proglasiti nedopuštenim ili brisati


13

4 Parliamentary Assembly, Strasbourg, 20105 Protocol No. 14 to the Convention...., Explanatory Report, (IV. Comments on the provisions of the

Protocol)6 Harvard Human Rights Journal, Vol. 22., 2009., “Protocol No. 14 ECHR and Russian

Nonratification”7 “The ECHR in facts & figures”, The Court’s statistics for 2013., ECHR, Public relations unit,

January 20148 Izmijenjen Protokolom 14., pa je dakle stupio na snagu 1. lipnja 2010.

¶

sa sudske liste slučajeva zahtjev podnesen na temelju čl. 34., kad takvu odluku može donijeti bez daljnjeg razmatranja. 2. Odluka je konačna.”

Čl. 35. Konvencije:⁹ “1. Sud može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i unutar razdoblja od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke. 2. Sud neće razmatrati niti jedan pojedinačni zahtjev podnesen na temelju članka 34. koji je: a) anoniman; ili b) u osnovi isti kao neki predmet što ga je Sud već ispitivao, ili koji je već podvrgnut nekom drugom međunarodnom postupku istrage ili rješavanja te ako ne sadrži nikakve nove relevantne činjenice. 3. Sud će proglasiti nedopuštenim svaki pojedinačni zahtjev podnesen na temelju članka 34. ako: a) zahtjev smatra inkompatibilnim s odredbama Konvencije i dodatnih protokola, očito neosnovanim ili zloupotrebom prava na podnošenje zahtjeva, ili b) smatra da podnositelj nije pretrpio značajnu štetu, osim ako interesi poštivanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom i dodatnim protokolima traže ispitivanje osnovanosti zahtjeva te pod uvjetom da se na toj osnovi ne odbaci niti jedan slučaj koji nije propisno razmotren pred domaćim sudom. 4. Sud će odbaciti svaki zahtjev koji smatra nedopuštenim na temelju ovoga članka. Takva odluka može biti donesena u bilo kojem stadiju postupka.”¹⁰

Čl. 57.A. Poslovnika Suda:¹¹ “1. Sukladno čl. 27. Konvencije, sudac pojedinac može proglasiti nedopuštenim ili brisati sa sudske liste slučajeva zahtjev podnesen na temelju čl. 34., kad takvu odluku može donijeti bez daljnjeg razmatranja. Odluka je konačna. Podnositelj se o odluci obavještava pismom.”

Čl. 24. st.2. Konvencije:¹² “Kad sudi kao sudac pojedinac, Sudu pomažu izvjestitelji koji djeluju pod nadzorom predsjednika Suda. Oni su dio Tajništva Suda.”

Dakle, nije sporno da postoji valjana pravna osnova da u postupku “filtriranja” zahtjeva:

• sudac pojedinac može proglasiti nedopuštenim zahtjev kada nisu zadovoljene postupovne pretpostavke iz čl. 34. i 35.

• sudac pojedinac može zahtjev proglasiti nedopuštenim i ako smatra zahtjev očito neosnovanim, (čl. 35. st. 3.)

• sucu pojedincu pomažu izvjestitelji• odluka suca pojedinca je konačna.

Sporno je, međutim, postoji li valjana pravna osnova za ono što se događa u praksi.


14

9 Izmijenjen Protokolom 14.10 S obzirom na predmet Okruglog stola, potrebno je ukazati da sukladno odredbi čl. 35.

Konvencije, nije dovoljno da zahtjev podnositelja zadovoljava sve postupovne pretpostavke dopuštenosti!

11 Dodano 13. studenog 2006., dakle, nakon donošenja Protokola 14., (2004), ali prije njegova stupanja na snagu, (2010).

12 Izmijenjen Protokolom 14.

¶

2. Činjenice utvrđene u odnosu na način “filtriranja” zahtjeva 2.1. U praksi, postupak “filtriranja” obavljaju izvjestitelji koji nisu suci i koji su zbog “povećanja kapaciteta filtriranja”¹³ kao institut uvršteni u Konvenciju (čl. 24. st. 2. Konvencije i pravilo 18.A Poslovnika). Značaj i uloga suca pojedinca u filtriranju je netransparentna i vrlo vjerojatno svedena na formu bez sadržaja. U svakom slučaju, nakon takvog “filtriranja”, podnositelj zahtjeva, čiji je zahtjev proglašen nedopuštenim, dobiva “pismo” sljedećeg sadržaja:

Želim Vas izvijestiti da je Europski sud za ljudska prava po sucu pojedincu, (..........(prezime suca), uz pomoć izvjestitelja u skladu s člankom 24. stavkom 2. Konvencije ) odlučio proglasiti Vaš zahtjev nedopuštenim. Ova odluka je donesena...........(datum).Imajući u vidu svu dostavljenu dokumentaciju, i u mjeri u kojoj su navedeni zahtjevi u nadležnosti ovoga Suda, Sud je utvrdio da nisu zadovoljene pretpostavke dopuštenosti sukladno člancima 34. i 35. Konvencije.Ova je odluka konačna i protiv nje ne postoji mogućnost žalbe Velikom vijeću, kao niti bilo kojem drugom tijelu. Tajništvo nije u mogućnosti dati Vam bilo kakve podatke o odluci suca pojedinca. Od Suda stoga više nećete primiti nikakve podneske koji se tiču ovog predmeta, a Vaš će spis, u skladu s uputama Suda, biti uništen godinu dana od datuma odluke suca pojedinca.Ovo je priopćenje u skladu s pravilom 52.A Poslovnika Suda.Za Sud, sudski savjetnik

2.2. Dakle:• “pismo” se poziva na odluku suca, ali nikakva odluka suca nije priložena uz

pismo• “pismo” navodi da je u donošenju odluke temeljem odredbe čl. 24. st. 2.

sudjelovao neimenovani izvjestitelj • “pismo” navodi da nisu zadovoljene pretpostavke dopuštenosti sukladno

člancima 34. i 35. Konvencije, ali ne navodi koja ili koje pretpostavke dopuštenosti nisu zadovoljene

• “pismo” ne potpisuje sudac već sudski savjetnik. 2.3. Povodom takvog pisma, zaprimljenog u predmetu Marin vs. Hrvatska, br.: 5631/11,ECHR-Lcro11.00R(CD10),ELG/kac,¹⁴ 18. lipnja 2012., podnesena je pritužba, odnosno zahtjev za dostavom Odluke na koju se pismo poziva i/ili za dostavom obrazloženja.


15

13 Protocol No.14. to the Convention...., Explanatory Report, (IV.Comments on the provisions of the Protocol)

14 Izvorni zahtjev je podnesen zbog povreda počinjenih od strane sudova Republike Hrvatske, u postupku naknade štete uslijed smrti supruga i oca podnositelja zahtjeva, koji se pred sudovima Republike Hrvatske vodio protiv trgovačkog društva od neposrednog interesa za Republiku Hrvatsku, u suvlasništvu jedinica lokalne samouprave Republike Hrvatske.

¶

Navedena pritužba/zahtjev podnesena je osobno predsjedniku Suda, kao i povjereniku za ljudska prava, na engleskom jeziku, na 16 stranica teksta, s obrazloženjem u bitnom kako slijedi:

a) Neobrazložena odluka Suda predstavlja arbitrarnu odluku, a takva odluka predstavlja povredu ljudskih prava koja su zajamčena Konvencijom i to upravo čl. 6.1. i 45. st. 1. Konvencije, a radi zaštite kojih prava je i osnovan sam Sud, pa je takva odluka Suda protivna ciljevima zbog kojih je Sud osnovan.

b) Konkretna odluka suca pojedinaca je potpuno neosnovana i protivna odredbama čl. 34. i 35. Konvencije te je analizirano i ponovno dokazano da su u konkretnom slučaju obistinjeni svi uvjeti dopuštenosti zahtjeva iz čl. 34. i 35. (uključivo st. 3.).

c) Zahtjev je podnio isti punomoćnik i na isti način na koji su prethodno bila podnesena 32 (tridesetdva) zahtjeva, a koje je Sud usvojio i utvrdio da je došlo do povreda konvencijskog prava.

Gotovo dvije godine nakon podnošenja pritužbe/zahtjeva nije zaprimljeno nikakvo očitovanje.

2.3. Povodom istovjetnoga tipskog pisma, zaprimljenog 12. prosinca 2013., u predmetu Bačoka vs. Hrvatska, br.: 68449/13,¹⁵ uviđajući da bi se Sud oglušio na pisani zahtjev, podnesen je zahtjev za dopuštenje uvida u spis, kako bi se na taj način, odnosno upravo uvidom u odluku suca koja se spominje u “pismu”, utvrdili razlozi navodne nedopuštenosti.

Uvid je dopušten dopisom Suda od 20. veljače 2014. i zakazan za 3. travnja 2014.

Međutim, kada je podnositelj zahtjeva sa svojim odvjetnikom u zakazanom terminu pristupio u Sud, službenica Suda dala im je na uvid samo spis koji je sadržavao zahtjev podnositelja zahtjeva sa svim prilozima uz zahtjev te “pismo”.

Ništa više!Nakon što je zatraženo pojašnjenje i uvid u ostatak spisa, navedeno je i u

pisanom obliku potvrđeno da se ne dopušta uvid u navodni drugi dio spisa jer da je on povjerljiv (confidential).

Povodom zahtjeva za davanjem barem usmenog obrazloženja u konkretnom slučaju, izvjestiteljica u tome istom predmetu, inače hrvatska državljanka, odbila je dati obrazloženje uz odgovor da: “Nije njezin posao davanje pravne pomoći.”


16

15 Izvorni zahtjev je podnesen zbog povreda počinjenih od strane sudova Republike Hrvatske u postupku radi isplate značajnoga novčanog iznosa, a u kojem su postupku pod vrlo čudnim okolnostima donošene dijametralno suprotne odluke sudova unutar RH.

¶

Dana 25. travnja 2014. zatraženo je od predsjednika Suda da se očituje i objasni navodnu tajnost dijela spisa te poglavito tajnost sudske odluke, u roku od 30 dana, ali se on oglušio i o takav zahtjev.

3. Povrede prava zajamčenih Konvencijom od strane Suda3.1. Povreda odredbe čl. 45. st.1. Konvencije, (“Presude i odluke o proglašenju zahtjeva dopuštenim ili nedopuštenim trebaju biti obrazložene.”)

3.1.1. Europski sud, kako je uvodno navedeno, osnovan je s ciljem da se i u praksi omogući zaštita prava i sloboda koje se jamče Konvencijom te oživotvori vladavina prava, kako je to naznačeno u preambuli Konvencije.¹⁶

Nadalje, budući da je smisao vladavine prava ili “pravne države”, (rule of law state, Etat de droit, Rechtsstaat) da se svaka vlast mora obnašati prema pravnim procedurama, načelima i ograničenjima, što predstavlja bit pravne države, a poštivanje zaštite pojedinca protiv arbitrarnih postupanja vlasti, uključivo i sudsku vlast, temeljno je pravo pojedinca.

Upravo poradi sprječavanja arbitrarnog postupanja samog Suda, odredba čl. 45. st. 1. Konvencije, (“Presude i odluke o proglašenju zahtjeva dopuštenim ili nedopuštenim trebaju biti obrazložene.”), obvezuje Sud da odluke o proglašenju zahtjeva nedopuštenim moraju biti obrazložene. Osim toga, standardi međunarodnog prava i svako domicilno zakonodavstvo zemalja potpisnica zahtijevaju da sudske odluke budu obrazložene.¹⁷

Štoviše, sukladno nespornoj praksi samog Suda, članak 6.1. Konvencije, obvezuje sudove zemalja potpisnica na donošenje obrazložene (engl. reasons for the decision; njem. Entscheidungsbegründung; franc. motifis d’une decision) presude,¹⁸ (H. protiv Belgije (1997.)) — “Niži sudovi ili druga tijela koja donose odluke moraju na odgovarajući način obrazložiti svoje odluke kako bi omogućili strankama da djelotvorno rabe postojeće pravne lijekove.”

Isto tako, prema praksi Suda, stranka mora biti obaviještena o svim okolnostima bitnim za korištenje pravne zaštite pred sudom, pa tako primjerice i o načinu računanja rokova u postupku (Vacher protiv Francuske (1996.); K.D.B. protiv Nizozemske (1998.); Frette protiv Francuske (2002.)), a na takav način moraju biti obaviješteni i sudionici postupka pred Sudom jer Sud, čija je zadaća kontrola


17

16 U Republici Hrvatskoj je također kao ustavno načelo utvrđeno da je “Vladavina prava jedno od najviših vrednota ustavnog poretka RH”.

17 U RH takva obveza sudova utvrđena je nizom odgovarajućih propisa u domeni upravnoga i kaznenog prava, a u odnosu na predmetnu problematiku Zakonom o parničnom postupku (čl.129., 338., 345.).

18 H. protiv Belgije (1997.) — “Niži sudovi ili druga tijela koja donose odluke moraju na odgovarajući način obrazložiti svoje odluke kako bi omogućili strankama da djelotvorno rabe postojeće pravne lijekove”.

¶

poštivanja ljudskih prava u zemljama potpisnicama Konvencije, ne može sebi dopustiti niže pravne standarde od onih koji su na snazi u svim državama potpisnicima.

Posebno je nužno ukazati na okolnost kako, sukladno odredbi čl. 35. Konvencije, nije dovoljno da zahtjev podnositelja zadovoljava sve postupovne pretpostavke dopuštenosti. Naime, unatoč ispunjavanju svih postupovnih pretpostavki, zahtjev može biti proglašen nedopuštenim radi nekih razloga koji se odnose na njegovu osnovanost, tj. na meritum same stvari.¹⁹

Dakle, za razliku od pravnog sustava RH, kao i za razliku od većine europskih zemalja, koji predviđaju mogućnost odbačaja tužbe (proglašenja zahtjeva nedopuštenim), isključivo zbog nedostatka postupovnih pretpostavki koje se relativno lako i objektivno utvrđuju (propuštanje prekluzivnih rokova, postojanje drugog postupka i sl.), u Konvenciju je iz francuskog prava preuzeta i ugrađena mogućnost odbačaja (proglašenja zahtjeva nedopuštenim), ako je zahtjev očito neosnovan (manifestement irrecevable), a što je neusporedivo podložnije subjektivnoj prosudbi jer uključuje tumačenje prava i ocjenu činjenica.

Štoviše, prema podacima koje je objavila E. Grdinić,²⁰ u najvećem broju odluka o dopuštenosti zahtjeva Sud proglašava zahtjeve nedopuštenim jer ih nalazi očito neosnovanim (manifestly ill-founded).

U takvoj situaciji, kada većinu zahtjeva Sud proglašava nedopuštenim jer ih nalazi očito materijalnopravno neosnovanim, kogentnost odredbe o obrazloženju kao neophodnom sadržaju takve odluke postaje nedvojbeni imperativ.

Dakle, izričita odredba čl. 45. st. 1. Konvencije, međunarodni i pravni standardi država članica, sama praksa Suda i poglavito mogućnost Suda da proglasi zahtjev nedopuštenim jer ga nalazi očito neosnovanim, obvezuju taj isti Sud da čak i kada donosi odluku o nedopuštenosti zahtjeva, takva odluka mora biti obrazložena zbog nužnosti jasne i transparentne prakse Suda koja mora biti dostupna i poznata svim potencijalnim podnositeljima zahtjeva Sudu, kako bi mogli prilagoditi svoje postupanje praksi Suda.

3.1.2. Postavlja se pitanje je li rečenica iz citiranog “pisma” (“Imajući u vidu svu dostavljenu dokumentaciju, i u mjeri u kojoj su navedeni zahtjevi u nadležnosti ovoga Suda, Sud je utvrdio da nisu zadovoljene pretpostavke dopuštenosti sukladno člancima 34. i 35. Konvencije.”), doista predstavlja obrazloženje u smislu čl. 45. st. 1. Konvencije?

Budući da sama Konvencija ne regulira detaljno što mora sadržavati obrazloženje, za ukazati je da prema pravnoj teoriji i općeprihvaćenim pravnim standardima, obrazloženje neke sudske odluke znači minimalno navođenje


18

19 Prof. dr. sc. Jasna Omejec: “Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava”, Novi informator, Zagreb, 2013., str. 585.

20 Pretpostavke dopuštenosti zahtjeva

¶

pravne norme koja je primijenjena, ali i konkretnog razloga, odnosno utvrđene činjenice zbog koje je upravo ta pravna norma primijenjena (premda bi po općeprihvaćenim standardima i pravnoj doktrini obrazloženje trebalo biti i šire).²¹

U predmetnom “pismu” navodno obrazloženje sastoji se od jedne jedine, već citirane rečenice, u kojoj su navedene pravne norme, (čl. 34. i 35. Konvencije), ali nije naveden niti jedan konkretan razlog, odnosno utvrđena činjenica zbog koje je ta norma primijenjena pa podnositelji zahtjeva ne mogu znati zbog čega je njihov zahtjev proglašen nedopuštenim.

Zaključno, citirana rečenica, a ni “pismo” u cjelini ne sadrže obrazloženje u smislu odredbe čl. 45. st. 1. Konvencije te općeprihvaćenih pravnih standarda.

3.1.3. Sljedeće pitanje koje se postavlja sadrži li možda odluka suca, koja se spominje u “pismu”, obrazloženje te ako sadrži je li na taj način zadovoljen imperativ iz odredbe čl. 45. st. 1. Konvencije.

Budući da je u već spomenutom predmetu Bačoka vs. Hrvatska utvrđeno da je u praksi Suda odluka suca nedostupna podnositelju zahtjeva, razvidno je da je zaključivanje o sadržaju te odluke, pa čak i samo njezino postojanje, izvan dosega ne samo javnosti, već i stranaka u postupku.

Dakle, ako takva odluka postoji te ako ona ima obrazloženje, tajnost te odluke takvo moguće obrazloženje čini nedostupnim, a što ga dosljednom primjenom načela zakonitosti izjednačava s nepostojećim.

Naime, akt koji je nedostupan osobi na koju se odnosi, ne može polučiti nikakav pravni učinak prema toj osobi, što je bilo jasno još Hamurabiju kada se potrudio da njegov zakonik bude dostupan svima.

Dodatni dokaz takvoj tvrdnji je i odluka samog Suda u postupku Lelas vs. Hrvatska,²² u kojoj je zaključeno da primjenom načela zakonitosti čak ni opće


19

21 pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, str. 877.: “Obrazloženje je dio odluke u kojem se iznose razlozi za njezino donošenje. U parničnom postupku u obrazloženju presude sud je u pravilu dužan izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje e od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto, te kako ih je ocijenio. Treba navesti i koje je odredbe materijalnog prava primijenio te se izjasniti, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.”

22 S tim u vezi Sud prvo ponavlja da načelo zakonitosti također pretpostavlja da su primjenjive odredbe domaćeg prava dostatno d o s t u p n e, precizne i predvidljive u njihovoj primjeni. Pojedinac mora moći—uz odgovarajući savjet ako postoji potreba—predvidjeti, u mjeri koja je razumna u danim okolnostima, posljedice koje određena radnja može povlačiti za sobom (vidjeti, na primjer, naprijed citirani predmet Sun, odlomak 27. i Adzhigovich protiv Rusije, br. 23202/05, odlomak 29., 8. listopada 2009.). ¶ Načelo zakonitosti također traži da Sud potvrdi proizvodi li način na koji domaći sudovi tumače i primjenjuju domaće pravo posljedice koje su sukladne s načelima Konvencije (vidjeti, na primjer, predmete Apostolidi i drugi protiv Turske, br. 45628/99, odlomak 70., 27. ožujak 2007. i Nacaryan i Deryan protiv Turske, br. 19558/02 i 27904/02, odlomak 58., 8. siječanj 2008.).

¶

pravne norme koje nisu svima dostupne, ne mogu biti primjenjive na pojedinca kojem nisu dostupne.

3.1.4. Slijedom navedenog, budući da “pismo” ne sadrži obrazloženje u smislu općeprihvaćenih pravnih standarda i pravne doktrine te budući da je odluka suca nedostupna strankama u postupku, takva praksa Suda predstavlja direktnu povredu odredbe čl. 45. st. 1. Konvencije.

S obzirom na to da je smisao postojanja i rada Suda zaštita ljudskih prava kroz implementaciju imperativa pravne države, odnosno obnašanja vlasti prema pravnim procedurama, donošenje formalne odluke o nedopustivosti bez suštinskog obrazloženja, predstavlja povredu odredbe čl. 45. st. 1. Konvencije, ali i nepoštivanje načela pravne države i ponovnu povredu građanskog prava, s tim što je tu povredu ovaj put učinio najviši Sud, čija je osnovna svrha upravo zaštita ljudska prava.

Nadalje, osim što odluka koja nema obrazloženje predstavlja povredu prava pojedinca, takva odluka ne ispunjava vrlo bitnu funkciju sudske odluke i nije u skladu s načelom zakonitosti onako kako ga tumači sam Sud.

Naime, svaka sudska odluka, osim što odlučuje o konkretnom sporu, ujedno predstavlja zaseban izvor pravnih pravila u smislu presedana, pa sudska odluka osim što djeluje prema strankama u postupku ima djelovanje i prema ostalim građanima koji sukladno takvoj odluci mogu prilagoditi svoje ponašanje (u konkretnom slučaju uvjete i rokove za podnošenje zahtjeva prema Sudu). Konačno, prema praksi samog Suda, da bi se neko državno djelovanje (uključivo sudbenu vlast), moglo smatrati “u skladu sa zakonom” prema Konvenciji, mora biti dostupno i predvidivo (Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva).

Slijedom svega navedenog, odluka koja nema suštinsko obrazloženje je arbitrarna odluka.

Ukoliko EHCR, kao sud koji treba štititi ljudska prava, donosi odluke koje su neobrazložene, dakle arbitrarne, u takvoj situaciji sud djeluje protivno cilju zbog kojeg je osnovan.

3.2. Povreda odredbe čl. 6. st. 1. u vezi s čl. 26. st. 3. Konvencije (“…svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud, pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.” / “Kada sudi kao sudac pojedinac, sudac neće ispitivati niti jedan zahtjev protiv visoke ugovorne strane u čije je ime izabran”).

Prvenstveno treba ukazati da ova povreda ne predstavlja izravnu povredu citiranih odredbi Konvencije, ali zasigurno se može kazati da praksa Suda ne odgovara legitimnom cilju kojem teže navedene norme.

Naime, odredba čl. 6. 1. Konvencije o pravu pojedinca na neovisni i nepristrani sud odnosi se na pravo pojedinca u njegovoj domicilnoj zemlji, ali je samo po sebi razumljivo da takvo pravo pojedinac ima i u postupku pred Europskim sudom.

Dokaz te tvrdnje je upravo odredba čl. 26. st. 3. Konvencije koja


20

¶

onemogućava sucu da kao sudac pojedinac ispituje zahtjev protiv domicilne države, a koja odredba treba jamčiti upravo neovisnost i nepristranost suca.

Međutim, ista odredba Konvencije ujedno dokazuje i postojanje (opravdane) bojazni i sumnje glede neovisnosti i nepristranosti suca u odnosu na državu u čije je ime izabran.

U postupku “filtriranja” zahtjeva takva neovisnost i nepristranost nije osigurana.

Naime, zaštitna odredba čl. 26. st. 3. formalno se ne odnosi na izvjestitelje koji nisu suci, a upravo svi izvjestitelji su iz zemlje protiv koje se zahtjev ispituje, odnosno “filtrira”.

Kao što je već navedeno, “filtriranje“ stvarno obavljaju izvjestitelji koji nisu suci, (čl. 24. st. 2. Konvencije i pravilo 18.A Poslovnika), dok je značaj i uloga suca pojedinca u filtriranju vrlo upitna.

Sve navedeno je više nego očito iz odredbe Pravila 27.A Poslovnika, a sukladno kojoj sudac koji je imenovan za suca pojedinca, nastavlja obavljati sve svoje druge dužnosti koje je obavljao i prije imenovanja za suca pojedinca, odnosno, bez obzira na imenovanje za suca pojedinca, taj isti sudac nastavlja suditi kao sudac u odjelima.

Ta odredba vrlo znakovito pokazuje da sudac pojedinac ne troši previše vremena na “filtriranje“ jer nakon imenovanja za suca pojedinca najnormalnije nastavlja sa svojim poslom suca u odjelima kao da se ništa nije dogodilo.

U takvoj situaciji očito je da je u praksi “filtriranje” prepušteno doslovno na milost i nemilost izvjestitelja koji nisu suci.

Ovo nadalje znači da, s jedne strane Konvencija izražava i formalizira opravdanu bojazan glede neovisnosti i nepristranosti suca u odnosu na državu u čije je ime izabran (čl. 26. st. 3. Konvencije) te sucima ne dopušta da ispituju zahtjeve protiv svoje zemlje, a da praksa Europskog suda, s druge strane, prepušta “filtriranje” protiv kojeg nema nikakva pravnog lijeka, osobama koje nisu suci te osobama koje su moguće pristrane i ovisne u odnosu na državu iz koje dolaze.

Zbog svega toga, praksa da izvjestitelji koji nisu suci ispituju dopuštenost slučajeva koji se odnose na državu čiji su državljani ne odgovara legitimnom cilju (neovisan i nepristran Sud), kojem teže odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 26. st. 3. Konvencije, a što je nažalost vrlo moguće objašnjenje zastrašujuće službene statistike prema kojoj se čak 90% zahtjeva proglašava nedopuštenim, dok statistika za zahtjeve iz Hrvatske iznosi rekordnih 97%.

3.3. Povreda odredbe čl. 6. st. 1. u vezi s čl. 40. Konvencije (“...svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud, pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.” / “Rasprave su javne, osim kad Sud u iznimnim slučajevima drukčije odluči. Dokumenti položeni kod tajnika dostupni su javnosti, osim kad predsjednik Suda drukčije odluči.”), podredno, povreda odredbe čl. 17. Konvencije (“Zabrana zloupotrebe prava”).


21

¶

Tajnost ili povjerljivost sudske odluke u odnosu na podnositelja zahtjeva predstavlja praksu Suda koja ne samo da ne odgovara legitimnom cilju kojem teže citirane odredbe čl. 6. st. 1. u vezi s odredbom čl. 40. Konvencije, već ne odgovara svrsi postojanja same Konvencije i Suda.

Naime, pravo na javno ispitivanje slučaja iz čl. 6. 1. koje obvezuje sudove zemalja članica obvezuje i Europski sud. Dokaz te tvrdnje su upravo odredbe čl. 40. Konvencije koje predviđaju najviši mogući stupanj javnosti postupaka u svim fazama, odnosno predviđaju javnost rasprava i javnost spisa. Radi se o jamstvu javnosti rasprava i spisa koje se odnosi ne samo na sudionike u postupku, nego na javnost u najširem smislu riječi te su upravo takva jamstva javnosti primjerena Sudu koji se brine o zaštiti ljudskih prava.

Dakle, formulacija iz čl. 40. jamči javnost, a to znači i dostupnost “dokumenata položenih kod tajnika”. S obzirom na odredbu Pravila 17. st. 2. Poslovnika Suda, sukladno kojoj je “Tajnik čuvar arhiva...”, dostupnost “dokumenata položenih kod tajnika” uključuje sve spise koji su arhivirani kod tajnika, odnosno sve sudske spise.

Iznimke su ograničene odredbom čl. 40 st. 1. na “iznimne slučajeve”, a u st. 2. na “drugačiju odluku predsjednika Suda”, ali 90% zahtjeva zasigurno nisu iznimni slučajevi, niti o njima odlučuje predsjednik Suda.

U svakom slučaju, iznimke predviđene Konvencijom odnose se na javnost u najširem smislu, ali nikada na stranku u postupku.

Također, “povjerljivost” se kao pojam u Konvenciji spominje samo na jednome mjestu, u čl. 39. st. 2. koji regulira postupak postizanja prijateljskog rješenja, ali opet ta povjerljivost obvezuje stranke u postupku da ne smiju ništa u vezi postupka iznositi trećim osobama. No povjerljivost u odnosu na stranke ne može i ne smije postojati jer sud nije javnopravno tijelo koje u nekim zakonom uređenim slučajevima može imati diskrecijsko pravo.

Dakle, proglašenje sudske odluke povjerljivom u odnosu na podnositelja zahtjeva ne predstavlja izravnu povredu neke odredbe Konvencije kao u slučaju povrede odrede čl. 45. st. 1., ali se radi o suštinskoj povredi same biti Konvencije.

Naime, očigledno je da praksa Suda ne odgovara legitimnom cilju kojem teže odredbe čl. 6.1. i 40. Konvencije, a upravo takvu pravnu konstrukciju sam Sud često upotrebljava kada se tumačenje neke norme povezuje s legitimnim ciljem te norme (Klauz vs. Hrvatska...) pa je u formalnom smislu evidentna povreda Konvencije.

Međutim, tajnost ili povjerljivost sudske odluke u odnosu na podnositelja zahtjeva koji je pokrenuo sudski postupak i na kojeg se ta odluka odnosi ne predstavlja direktnu povredu neke odredbe Konvencije isključivo zbog toga što se radi o kapitalnoj i nezamislivoj povredi, pa je vrlo teško zamisliti da je onima koji su sastavljali i donosili Konvenciju uopće moglo pasti na pamet da bi Konvencija trebala sadržavati odredbu kojom bi se jamčilo da onaj tko je stranka u postupku mora imati pravo uvida u odluku.


22

¶

Naime, u europskoj pravnoj kulturi se takvo pravo samo po sebi podrazumijeva.

Navodna povjerljivost ili tajnost sudske odluke, a u odnosu na stranku u tome istom sudskom postupku je “contradictio in adjecto” (proturječnost sa svojstvom), odnosno pridavanje pojmu sudske odluke svojstva koje sudska odluka ne može imati, jer sudska odluka ne može biti povjerljiva u odnosu na osobu na koju se odnosi i jer bi takva odluka činila besmislenim cijeli sudski postupak.

Štoviše, povjerljivost sudske odluke u odnosu na stranku u postupku je izrugivanje pravnoj znanosti i pravnoj povijesti od već spomenutog Hamurabija i rimskih Leges duodecim tabularuma pa nadalje. To je izrugivanje Vijeću Europe, izrugivanje Konvenciji o ljudskim pravima, izrugivanje i samome Sudu. Izrugivanje je to i nama odvjetnicima, ali je ponajviše izrugivanje onom pojedincu zbog kojeg navodno postoji i Vijeće Europe, Konvencija, a i sam Sud.

Prema statističkim podacima samog Suda, najmanje 90% zahtjeva od ukupno zaprimljenih 99.900, (do 31. prosinca 2013.), bit će proglašeno nedopuštenim, pa dakle najmanje 90.000 pojedinaca neće imati pravo ni vidjeti, ni pročitati odluku koja direktno odlučuje o nekom njihovu pravu za koje su smatrali da je zaštićeno Konvencijom i činjenicom postojanja Europskog suda.

Većina od tih ljudi položili su sve svoje ufanje i vjeru u pravdu upravo u Europski sud.

Većina od tih ljudi dolazi s prostora Istočne i Jugoistočne Europe,²³ pa se radi o ljudima s područja koja su povijesno, a poglavito u 20. stoljeću osjetili vrlo specifično tumačenje pojma pravne države i koji su se očito ponadali da će ulaskom u Vijeće Europe i dolaskom pod jurisdikciju Europskog suda i njih ogrijati ljudska prava i slobode.

Kao odgovor na sve njihove nade dobit će “pismo”, a ako su dovoljno uporni kao spomenuti Antun Bačoka, primit će i potvrdu da je odluka Suda — povjerljiva!

Radi se o šikaniranju koje ne može opravdati nikakvo “zagušivanje institucija u Strasbourgu”, jer čak i ako su ti ljudi bili u krivu što se tiče merituma njihova spora, čak i ako njihov zahtjev doista nije dopušten, oni imaju pravo znati zašto je to tako jer samo na taj način mogu sačuvati svoje dostojanstvo. Dakle, ne samo da je proglašenje povjerljivom sudske odluke u odnosu na stranku povreda odredbi Konvencije, nego je ujedno i povreda dostojanstva svakog od tako odbačenih podnositelja zahtjeva.

Zaključno, to znači da Europski sud nasuprot blistavim dosezima i s pravom stečenim nazivom “dragulja u kruni Vijeća Europe”, kako ga je nazvao bivši predsjednik Suda prof. Luzius Wildhaber, spornim dijelom svoje prakse i to


23

23 Iz Rusije, Ukrajine, Srbije, Turske i Rumunjske, dolazi više zahtjeva nego iz ostale 42 zemlje zajedno, “The ECHR in facts & figures 2013”

¶

upravo okončanjem postupaka bez valjanog obrazloženja i proglašenjem sudske odluke povjerljivom, sam Sud ograničava prava priznata u Konvenciji u većoj mjeri nego što se u Konvenciji predviđa. A to je suprotno zabrani zlouporabe prava iz čl. 17. Konvencije, sukladno kojoj se: “...ništa u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenje prava ili sloboda priznatih u ovoj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa.”

4. Prijedlog zaključaka Nije dvojbeno da je Parlamentarna skupština točno zaključila kako je

“konvencijski sustav u Strasbourgu (dakle Sud), u opasnosti od zagušenja”.Nije dvojbeno ni da već desetljećima traju napori “da se osigura dugoročna učinkovitost Suda”.

Nije dvojbeno da svi dosadašnji napori (niz protokola kojima se mijenjala Konvencija, restriktivna sudska praksa u vidu “doktrine četvrtog stupnja”, osnivanje tzv. Skupine mudrih ljudi iz 2006. g., Konferencije o budućnosti Europskog suda u Interlakenu, Izmiru, Brightonu, te Deklaracije iz 2010., 2011. i 2012. i dr.) – nisu postigli željeni cilj, a to je smanjenje priljeva zahtjeva Sudu kako bi se omogućio njegov učinkovit rad.

Nažalost, ni najnoviji protokoli 15. i 16., koji još nisu ni stupili na snagu, a kojima se primjerice prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva smanjuje sa šest na četiri mjeseca, neće i ne mogu rasteretiti Sud.

Zaključno, a riječima prof. dr. sc. Jasne Omejec: QUO VADIS CURIA EUROPAEA?²⁴

Usprkos svemu navedenom, smatramo da velik broj zahtjeva ne treba shvaćati kao prijetnju zagušenja Suda, već ta činjenica samo potvrđuje nužnost postojanja Suda, poglavito u odnosu na one zemlje članice iz kojih dolazi ogromna većina zahtjeva (iz Rusije, Ukrajine, Srbije, Turske, Italije i Rumunjske, dolazi više zahtjeva nego iz svih ostalih zemalja zajedno).

Usprkos vjerojatnosti da je velika većina zahtjeva doista neosnovana, mišljenja smo da europska pravna kultura ne smije dopustiti da se u ime tako postavljenih praktičnih ciljeva, pogaze osnovne civilizacijske tekovine usvojene u Konvenciji, pa makar se radilo samo o pravu na obrazloženje. U protivnom, nepoštivanjem makar jedne odredbe Konvencije, Sud gubi svoj razlog postojanja (raison d’être).

U tom kontekstu, znakovito je da Odbor za pravne poslove i ljudska prava Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u dokumentu “Budućnost Suda u Strasbourgu i izvršenje ECHR standarda” navodi se: “Sud ne može osigurati pravdu svim


24

24 Prof. dr. sc. Jasna Omejec, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava, Novi informator, Zagreb, 2013. Autorica je u svom kapitalnom djelu koje je približilo i učinilo dostupnom predmetnu problematiku stručnoj javnosti, tako nazvala poglavlje VIII svoje knjige.

¶

pojedincima što je prepoznato kroz postojanje postupka koji provode suci pojedinci, “smokvinog lista”, (fig-leaf ), koji održava PRAVNU FIKCIJU SUDSKOG ODLUČIVANJA O SVIM ZAHTJEVIMA.”

Dakle, Vijeće Europe kao osnivač Suda je prepoznalo da se Sud baš u kritiziranom dijelu sudske prakse iz “dragulja u kruni Vijeća Europe” pretvara u

“pravnu fikciju”.

Slijedom navedenog, za predložiti je sljedeće z a k l j u č k e :

1. Nikakvi praktični ili bilo kakvi drugi razlozi ne smiju dovesti u pitanje izvršenje ECHR standarda jer se u tom slučaju radi o kršenju odredbe čl. 17. Konvencije.

2. Odredba čl. 45. st. 1. Konvencije o obrazloženju kao neophodnom sadržaju odluke kojom se zahtjev proglašava nedopuštenim, mora se izvršavati i poštivati.

3. U cilju osiguranja dugoročne učinkovitosti Suda potrebno je preispitati i po potrebi izmijeniti odredbe: čl. 50. Konvencije (“Troškove Suda snosi Vijeće Europe.”), što je očito neodrživo. čl. 20. Konvencije (“Sud se sastoji od broja sudaca jednakog broju visokih ugovornih stranaka.”), što je očito nedostatno.

4. Preispitati alternativne mogućnosti financiranja rada i rasterećenja Suda (primjerice, uvođenje sudskih pristojbi za troškove Suda koje plaća strana koja izgubi spor, a što bi zasigurno imalo određeni financijski učinak i smanjilo broj neosnovanih zahtjeva).


25

→ prilog 2. Nekoliko karakterističnih objavljenih novinarskih članaka

¶

98 Lider /// 22. veljače 2013.

avilo se desetak čitatelja nezadovoljnih odbijenicama Međunarodnog suda za ljudska prava iz Strasbourga. Zbog pravnog nasilja i krize u hrvatskom pra-vosuđu u proteklih 15-ak godina znatan broj građana Hrvatske obraćao se Među-

narodnom sudu. Pod pritiskom sve više predmeta iz Hrvatske, međutim, u sudu u Strasbourgu pribjegli su odbijanju nagomilanih predmeta u pretpostupku zbog proceduralnih razloga bez ocjenjivanja biti (merituma) tužbi. Odbijenicama nagomilanih tužbi u pretpostupku bez ocjenjivanja biti (merituma) tužbi Međunarodni sud u Strasbourgu ignorira argumentaciju na kojoj tužitelji iz Hrvatske temelje svoje tužbe i izbjegava očitovati se o bitnim navodima u tim tužbama. A presude Međuna-rodnog suda u predmetima iz Hrvatske (kad su done-sene) praktično su jedini korektiv loše prakse domaćeg sudstva. Zbog toga nikako ne bi bilo dobro da hrvatski građani izgube povjerenje i u Međunarodni sud u Stra-sbourgu i prestanu tom sudu podnositi tužbe.

Besmisao Doznali smo da je u Međunarodnom sudu u Strasbourgu zbog (pre)velikog priljeva tužbi iz Hrvatske formiran posebni odjel, u kojemu radi 30-ak administrativaca iz Hrvatske. Sudeći prema odbijeni-cama u kojima se sud izbjegava očitovati o bitnim na-vodima u tužbama koje odbija, umjesto da Međuna-rodni sud mijenja loše stanje hrvatskog sudstva, ostva-ruje se suprotno, lokalno pravosudno osoblje počelo je mijenjati praksu Međunarodnog suda u Strasbourgu.Voditeljica odjela za Hrvatsku u sudu u Strasbourgu je Elica Grdinić, tipična karijerna dužnosnica hrvatskog pravosuđa, pomaže joj Štefi ca Stažnik, donedavno od-vjetnica hrvatske države u postupcima na Međuna-rodnom sudu (nije li to sukob interesa?!), pa Zvonimir Matagan, Tomislav Bilobrk i ostali donedavni karijerni

'podmladak' lokalnog pravosuđa. Gubi li se smisao za-štite pred Međunarodnim sudom protiv odluka lokalnog sudstva ako o takvim prijedlozima (tužbama) u Stra-sbourgu u pretpostupku odlučuje lokalno (hrvatsko) administrativno osoblje? To smo pitanje postavili sucu Deanu Spielmannu, pred-sjedniku Međunarodnog suda za ljudska prava u Stra-sbourgu.Imajući u vidu nedavnu odluku tog suda o nedopušte-nosti novinarske tužbe protiv presuda Ustavnog i Upravnog suda Republike Hrvatske kojima se Ministar-stvu fi nancija daje pravo da uskrati podatke o prihodima državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada (zaprimljeno pod brojem 7169/11), pitali smo predsjed-nika Spielmanna još i je li se dogodila općenita promjena dosadašnje prakse tog suda o pravu javnosti da bude in-formirana ili se promijenjena praksa odnosi samo na po-stupke iz Hrvatske, u kojima se procesna prava stavljaju iznad prava javnosti da bude informirana?

Tko su suci Iz press-službe Međunarodnog suda u Strasbourgu 8. veljače 2013. obećali su odgovoriti na ta pitanja, ali do danas ništa od odgovora, slično kao i u hrvatskom pravosuđu. U Međunarodni sud u Strasbourgu nedavno je kao sudac iz Hrvatske izabrana Ksenija Turković, profesorica za-grebačkoga Pravnog fakulteta. Dosadašnja sutkinja tog suda iz Hrvatske prof. Nina Vajić kandidirala se za Me-đunarodni sud EU u Luksemburgu, ali je umjesto nje predložen prof. Siniša Rodin. Međunarodni sud u Luksemburgu je sud EU koji dje-luje kao dva prvostupanjska suda, opći i posebni za služ-beničke sporove, te kao drugostupanjski sud (u drugo-stupanjski je predložen Siniša Rodin). U Općem sudu 80 posto predmeta odnosi se na zaštitu tržišnog natje-canja. L

piše IVICA GRČAR [email protected]

P R A V D A Z A S V E

Uzalud vam Međunarodni sud u StrasbourguMeđunarodni sud ignorira argumentaciju na kojoj tužitelji iz Hrvatske temelje svoje tužbe i izbjegava očitovati se o bitnim navodima u tim tužbama

Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napisa, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozo-ravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitate-lje Lidera kao pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s glo-maznom državnom upravom.

Kontakt:E-pošta: [email protected] Tel. 01/6333-524Adresa: Ivica Grčar, Lider, Savska 41, 10144 Zagreb

J

I Z B J E G A V A N J E R A Z M A T R A N J A T U Ž B I

Ignoriranje argumentacije u tužbama iz Hrvatske Odbijenice Međunarodnog suda u Strasbourgu bez razmatranja merituma tužbi koje su nam dostavili čitatelji označene su sudskim brojevi-ma: 24458/10, 38572/12, 38392/12, 66060/10, 49046/12, 19517/02, itd. Prema ocjeni administrativnog osoblja pred-stavnika lokalnog sudstva u odbijenicama Međunarodnog suda ignorira se argumentacija na kojoj tužitelji iz Hrvatske temelje svoje tužbe i izbjegava očitovati se o bitnim navodima u tim tužbama.

098 pravda.indd 98 2/20/13 12:23:00 PM

98 Lider /// 22. veljače 2013.

avilo se desetak čitatelja nezadovoljnih odbijenicama Međunarodnog suda za ljudska prava iz Strasbourga. Zbog pravnog nasilja i krize u hrvatskom pra-vosuđu u proteklih 15-ak godina znatan broj građana Hrvatske obraćao se Među-

narodnom sudu. Pod pritiskom sve više predmeta iz Hrvatske, međutim, u sudu u Strasbourgu pribjegli su odbijanju nagomilanih predmeta u pretpostupku zbog proceduralnih razloga bez ocjenjivanja biti (merituma) tužbi. Odbijenicama nagomilanih tužbi u pretpostupku bez ocjenjivanja biti (merituma) tužbi Međunarodni sud u Strasbourgu ignorira argumentaciju na kojoj tužitelji iz Hrvatske temelje svoje tužbe i izbjegava očitovati se o bitnim navodima u tim tužbama. A presude Međuna-rodnog suda u predmetima iz Hrvatske (kad su done-sene) praktično su jedini korektiv loše prakse domaćeg sudstva. Zbog toga nikako ne bi bilo dobro da hrvatski građani izgube povjerenje i u Međunarodni sud u Stra-sbourgu i prestanu tom sudu podnositi tužbe.

Besmisao Doznali smo da je u Međunarodnom sudu u Strasbourgu zbog (pre)velikog priljeva tužbi iz Hrvatske formiran posebni odjel, u kojemu radi 30-ak administrativaca iz Hrvatske. Sudeći prema odbijeni-cama u kojima se sud izbjegava očitovati o bitnim na-vodima u tužbama koje odbija, umjesto da Međuna-rodni sud mijenja loše stanje hrvatskog sudstva, ostva-ruje se suprotno, lokalno pravosudno osoblje počelo je mijenjati praksu Međunarodnog suda u Strasbourgu.Voditeljica odjela za Hrvatsku u sudu u Strasbourgu je Elica Grdinić, tipična karijerna dužnosnica hrvatskog pravosuđa, pomaže joj Štefi ca Stažnik, donedavno od-vjetnica hrvatske države u postupcima na Međuna-rodnom sudu (nije li to sukob interesa?!), pa Zvonimir Matagan, Tomislav Bilobrk i ostali donedavni karijerni

'podmladak' lokalnog pravosuđa. Gubi li se smisao za-štite pred Međunarodnim sudom protiv odluka lokalnog sudstva ako o takvim prijedlozima (tužbama) u Stra-sbourgu u pretpostupku odlučuje lokalno (hrvatsko) administrativno osoblje? To smo pitanje postavili sucu Deanu Spielmannu, pred-sjedniku Međunarodnog suda za ljudska prava u Stra-sbourgu.Imajući u vidu nedavnu odluku tog suda o nedopušte-nosti novinarske tužbe protiv presuda Ustavnog i Upravnog suda Republike Hrvatske kojima se Ministar-stvu fi nancija daje pravo da uskrati podatke o prihodima državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada (zaprimljeno pod brojem 7169/11), pitali smo predsjed-nika Spielmanna još i je li se dogodila općenita promjena dosadašnje prakse tog suda o pravu javnosti da bude in-formirana ili se promijenjena praksa odnosi samo na po-stupke iz Hrvatske, u kojima se procesna prava stavljaju iznad prava javnosti da bude informirana?

Tko su suci Iz press-službe Međunarodnog suda u Strasbourgu 8. veljače 2013. obećali su odgovoriti na ta pitanja, ali do danas ništa od odgovora, slično kao i u hrvatskom pravosuđu. U Međunarodni sud u Strasbourgu nedavno je kao sudac iz Hrvatske izabrana Ksenija Turković, profesorica za-grebačkoga Pravnog fakulteta. Dosadašnja sutkinja tog suda iz Hrvatske prof. Nina Vajić kandidirala se za Me-đunarodni sud EU u Luksemburgu, ali je umjesto nje predložen prof. Siniša Rodin. Međunarodni sud u Luksemburgu je sud EU koji dje-luje kao dva prvostupanjska suda, opći i posebni za služ-beničke sporove, te kao drugostupanjski sud (u drugo-stupanjski je predložen Siniša Rodin). U Općem sudu 80 posto predmeta odnosi se na zaštitu tržišnog natje-canja. L

piše IVICA GRČAR [email protected]

P R A V D A Z A S V E

Uzalud vam Međunarodni sud u StrasbourguMeđunarodni sud ignorira argumentaciju na kojoj tužitelji iz Hrvatske temelje svoje tužbe i izbjegava očitovati se o bitnim navodima u tim tužbama



J

I Z B J E G A V A N J E R A Z M A T R A N J A T U Ž B I

Ignoriranje argumentacije u tužbama iz Hrvatske Odbijenice Međunarodnog suda u Strasbourgu bez razmatranja merituma tužbi koje su nam dostavili čitatelji označene su sudskim brojevi-ma: 24458/10, 38572/12, 38392/12, 66060/10, 49046/12, 19517/02, itd. Prema ocjeni administrativnog osoblja pred-stavnika lokalnog sudstva u odbijenicama Međunarodnog suda ignorira se argumentacija na kojoj tužitelji iz Hrvatske temelje svoje tužbe i izbjegava očitovati se o bitnim navodima u tim tužbama.

098 pravda.indd 98 2/20/13 12:23:00 PM

74 Lider /// 1. ožujka 2013.

eđunarodni sud za ljudska prava iz Stra-sbourga srozao je standarde suđenja u predmetima iz Hrvatske. Na više adresa u Hrvatskoj iz suda u Strasbourgu oda-slane su obavijesti o odbacivanju za-htjeva u kojima se obavještava da je

'sudac pojedinac E. Steiner uz pomoć izvjestitelja’ utvrdio da nisu zadovoljene pretpostavke dopuštenosti tužbi iz Hrvatske. I u nastavku da protiv te odluke 'suca pojedinca' ne po-stoji mogućnost žalbe, kao da je riječ o odluci faraona, a ne 'suca E. Steinera i izvjestitelja’. Za pretpostaviti je da 'sudac pojedinac E. Steiner' ne vlada hrvatskim je-zikom u mjeri da osobno može ocjenjivati tužbe napi-sane na hrvatskome, pa se vjerojatno u potpunosti mora oslanjati na pomoć 'izvjestitelja’.

Bez obrazloženja Iz splitskoga odvjetničkog ureda Ice Škarpe dostavljen nam je zahtjev za preispi-tivanje odbijajuće odluke Suda u Strasbourgu u pred-metu obitelji Marin protiv Hrvatske (zaprimljen u Sudu u Strasbourgu pod brojem 5631/11). S obzirom da smo u prošlom broju pisali o ‘izvjestite-ljima’ uz čiju pomoć ‘sudac pojedinac E. Steiner’ krši ljudska prava građana u Hrvatskoj, vrijedi navesti ar-gumente obitelji Marin i odvjetnika Škarpe navedene u zahtjevu za preispitivanje odbijajuće odluke 'suca po-jedinca E. Steinera', kako bi čitatelji sami mogli (pr)ocijeniti o čemu je riječ. U zahtjevu odvjetnika Škarpe navodi se da u obavijesti o odbijanju nije donesena presuda, ali je navodno do-nesena odluka 'suca pojedinca E. Steinera', a u zapri-mljenoj obavijesti o odbijanju navodi se da je istom od-lukom okončan sudski postupak. Samo po sebi razu-mljivo je i predstavlja minimum pravnog i civilizacij-skog standarda da takav akt bude dostavljen i obrazložen.

U konkretnom slučaju formalno se obrazloženje sastoji od jedne jedine rečenice, ('Imajući u vidu svu dostav-ljenu dokumentaciju, i u mjeri u kojoj su navedeni za-htjevi u nadležnosti ovog Suda, Sud je utvrdio da nisu zadovoljene pretpostavke dopuštenosti sukladno član-cima 34. i 35. Konvencije').Dakle, navedena je pravna norma (čl. 34. i 35. Konven-cije), ali nije naveden nijedan konkretan razlog, odnosno činjenica zbog koje je ta norma primijenjena, pa pod-nositelji zahtjeva ne znaju niti ne mogu znati zbog kojeg je razloga njihov zahtjev odbačen.Osim što sudska odluka koja nema obrazloženje pred-stavlja povredu prava pojedinca takva odluka ne ispu-njava vrlo važnu funkciju sudske odluke i nije u skladu s načelom zakonitosti onako kako ga tumači i sam Sud u Strasbourgu. Naime, svaka sudska odluka osim što odlučuje o kon-kretnom sporu, ujedno predstavlja zaseban izvor pravnih pravila u smislu presedana, pa sudska odluka osim što djeluje prema strankama u postupku ima djelovanje i prema ostalim građanima. Odluka koja nema suštinsko obrazloženje arbitrarna je odluka.

Potvrda zloporaba Za ‘državu’ neugodne (oso-bito imovinske) predmete u Ustavnom sudu Hrvatske izbjegavaju rješavati odbacivanjem već u pretpostup-cima iz proceduralnih razloga. Slično se u Ustavnom sudu ‘rješavaju’ i nagomilanih predmeta, neobrazlo-ženom konstatacijom da podnositelj nije dokazao da je prekršen Ustav i da se podneseni zahtjev odbacuje bez razmatranja njegove suštine. U zaključku zahtjeva obitelji Marin i odvjetnika Škarpe upozorava se da Ustavni sud RH odlukama kojima od-bacuje ustavne tužbe bez obrazloženja zapravo spre-čava pristup Europskom sudu za ljudska prava, a Sud u Strasbourgu svojim također neobrazloženim odlu-kama takvu zloporabu potvrđuje. L

piše IvIca grčar [email protected]

p r a v d a z a s v e

pad standarda suđenja Međunarodnog suda u strasbourguUstavni sud odbacivanjem tužbi bez obrazloženja sprečava pristup Europskom sudu za ljudska prava, a Sud u Strasbourgu svojim neobrazloženim odbacivanjima takvu zloporabu potvrđuje



M

P r I S T U P S U d U

Nepravde se moraju ispravljati Očigledno je Sud u Strasbourgu preopterećen zahtjevima. No ako takvi praktični razlozi zahtije-vaju pojednostavljenje postupka, što je razu-mljivo, ipak se ne smije dopustiti da se omogući prekoračenje granice na način da praktični razlozi unište smisao postojanja Suda. Na žalost, upravo se to desilo, i zbog toga je u pi-tanje doveden smisao postojanja Međunarodnog suda u Strasbourgu.

074 pravda.indd 74 2/27/13 12:28:54 PM

ii | OKRUGLI STOL

Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava

Zagreb, Novinarski dom, 29. svibnja 2014.

Slijede tekstovi rasprave zabilježeni prema tonskom zapisu na Okruglom stolu. Tekstovi rasprave objavljuju se uz nužna redakcijska kraćenja, nisu autorizirani, a tonski snimak može se preslušati na YouTube.

Moderator rasprave na Okruglom stolu je Darko Petričić.


28

¶

Ivica GrčarRaspravi na ovome Okruglom stolu prethodilo je objavljivanje više novinskih napisa u tjedniku “Lider” u rubrici “Pravda za sve” na osnovi pisama čitatelja nezadovoljnih uskraćivanjem prava na pristup Europskom sudu za ljudska prava. Novinski napisi u tjedniku Lider objavljivani su i na portalu, a prenošeni su i u ostalim medijima u Hrvatskoj (Prilog 2.: faksimili nekoliko karakterističnih objavljenih novinarskih članaka).

Na temelju prijedloga 15-ak čitatelja sastavljen je dopis s kritičkim primjedbama o praksi Europskog suda za ljudska prava i upućen na razne adrese u Europskoj uniji (Prilog 3.: kopija dopisa).

Na taj dopis, međutim, odgovoreno je samo iz Generalne direkcije pravnih poslova Europske komisije. U tom se jedinom odgovoru naglašuje nenadležnost Europske komisije za rad Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i upućuje na izravno obraćanje Europskom sudu za ljudska prava (Prilog 4.: faksimil odgovora).

Postupivši po preporuci iz Generalne direkcije pravnih poslova Europske komisije upućen je i dopis izravno Deanu Spielmannu, predsjedniku Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Na taj dopis do danas nema nikakva odgovora (Prilog 5.: faksimil dopisa).

Novinarskim upitom 14. studenoga 2013. zamoljeni su predsjednik i glasnogovornik Europskog suda za ljudska prava da omoguće novinski članak o Odjelu Europskog suda za Hrvatsku, koji vodi Elica Grdinić, bivša sutkinja Općinskog suda u Zagrebu i kasnije sudska savjetnica u Ustavnom sudu Hrvatske.

No u Europskom sudu za ljudska prava očito ne smatraju da trebaju obavještavati (i hrvatsku?) javnost o radu toga Suda, pa nikada nisu na ta novinarska pitanja niti odgovorili.

Nakon toga odlučeno je da se organizira Okrugli stol i stručnu javnost upozna o mogućim zloupotrebama na Europskom sudu za ljudska prava. Raspravom na Okruglom stolu ukazano je na očite zloupotrebe novouvedenog pretpostupka i praksu izigravanja prava pristupa Sudu u Strasbourgu.

Posebno valja upozoriti da u obavijestima umjesto pisanih i obrazloženih odluka koje se iz Europskog suda za ljudska prava dostavljaju podnositeljima zahtjeva (tužbi), primjerice iz Hrvatske, piše da sutkinja Elizabet Steiner iz Austrije, kao sudac pojedinac Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, uz pomoć Elice Grdinić, voditeljice Odjela za Hrvatsku i Zvonimira Matage, sudskog savjetnika kao i ostalih službenika iz Hrvatske, u pretpostupku proglašuje zahtjeve nedopuštenima.

S obzirom na to da se podnositeljima zahtjeva ne dostavljaju pisane i obrazložene odluke o nedopuštenosti, koje potpisuje sutkinja Steiner, nego samo obavijesti koje potpisuje Elice Grdinić ili eventualno Zvonimir Mataga, bilo je osnovano pretpostaviti da sutkinja Elizabet Steiner zapravo niti ne rješava sve, ili barem ne većinu zaprimljenih zahtjeva iz Hrvatske. Desetak


29

¶

tisuća zahtjeva godišnje pristiglih samo iz Hrvatske, uz redovni posao sutkinja E. Steiner realno ni ne može stići pregledati i obrazložiti razloge nedopuštenosti.

A Elicu Grdinić, Zvonimira Matagu i ostale službenike u trijažni odjel za Hrvatsku u Europski sud predložile su hrvatske vlasti. Postavlja se stoga pitanje gubi li se smisao tužbi Europskom sudu protiv odluka hrvatskog pravosuđa, ako o tim tužbama u pretpostupku umjesto međunarodnog suda odlučuju sudski savjetnici i ostalo administrativno osoblje, lojalno hrvatskim sudskim vlastima, odnosno jednostavnije, osoblje hrvatskog pravosuđa na “privremenom radu” u Strasbourgu.

I napokon, novinarskim istraživanjem pronašli smo i dvije sutkinje hrvatskog sudstva koje su bile primorane zaštitu svojih prava od nasilja sudske uprave i političkog pritiska na suce tražiti na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Jednoj od dviju tih sutkinja zahtjev (tužba) proglašuje se nedopuštenom bez pisane i obrazložene odluke. Ta sutkinja traži uvid u svoj spis na Europskom sudu u Strasbourgu i pribavlja materijalne dokaze o tome da pisane i obrazložene odluke o nedopuštenosti njezina zahtjeva uopće nema u spisu, o čemu će u nastavku govoriti odvjetnik Čedo Prodanović.

Drugu sutkinju službenici u Tajništvu Europskog suda za ljudska prava pokušavaju ukloniti iz postupka na Europskom sudu administrativnim podvalama s rokovima dostave, o čemu će govoriti odvjetnik Veljko Miljević.

Naknadno smo kao novinari sugerirali još jednom podnositelju zahtjeva (tužbi) da također traži uvid u svoj spis na Sudu u Strasbourgu. Tom su podnositelju zahtjeva na Sudu u Strasbourgu službenici, nazočni na uvidu, potpisali izjavu da se spis sastoji iz dva dijela, jedan javni koji kao stranka u postupku može vidjeti te drugi tajni dio spisa koji kao stranka ne može vidjeti, o čemu će govoriti odvjetnik Ico Škarpa.


30

→ prilog 3. Faksimil dopisa s kritičkim primjedbama o praksi Europskog suda za ljudska prava upućen na razne adrese u Europskoj uniji

¶

→ prilog 4. Faksimil jedinog odgovora iz Generalne direkcije pravnih poslova Europske komisije o “nenadležnosti” za Europski sud za ljudska prava

Čedo ProdanovićNisam specijalist za međunarodno pravo i stoga neću davati opće ocjene o radu međunarodnih sudova. Moje iskustvo svodi se na zastupanje dvojice klijenata u dva postupka na Europskom sudu za ljudska prava, i govorit ću o jednom od ta dva postupka.

Ipak, moram reći da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu nama dugo djelovao kao nedosanjani san. Jedva smo čekali da Hrvatska potpiše Konvenciju o ljudskim pravima i da se sve nepravde pred domaćim sudovima, osobito u sporovima pojedinaca protiv države, napokon počnu rješavati i ispravljati na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Mislili smo da ćemo i mi u Hrvatskoj biti zaštićeni od kršenja ljudskih prava. Sjetimo se samo svih onih sporova radi naknada šteta zbog otpuštanja s posla, oduzimanja stanova itd., kad je najčešće upravo država kršila ljudska prava.

Sudjelovao sam kao član Hrvatskoga helsinškog odbora i na prezentacijama na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, u vrijeme kad još Hrvatska nije imala pristup tom Sudu. Vidio sam tada da je kolegica odvjetnica iz Slovenije bila zastupnica u desetak postupaka pred Europskim sudom za ljudska prava. Imali su i Slovenci, dakle, pravo pristupa tom Sudu, ulazilo se u tim postupcima u meritum svakog slučaja, raspravljalo se i o svim ostalim pravnim pitanjima pojedinog slučaja, a ne samo o formalnim problemima o tome je li nešto bilo u propisanim rokovima, je li postupak bio nedopustivo dugotrajan i sl.

Kasnije me put odveo i u Haag. Zašto spominjem i Haaški sud, pa zbog toga jer vidim veliku sličnost u birokratizaciji Haaškoga suda i Strasbourškog suda. Ti su sudovi vremenom postali sami sebi svrhom i ljudi koji tamo rade prije svega se brinu o sebi, svojim plaćama, pogodnostima da bi tek nakon toga ljudima usput “dijelili pravdu”.

Dokazat ću kroz konkretni predmet, o kojemu ću u nastavku referirati, da o svemu ovome nisam govorio napamet. Čini mi se da je Strasbourški sud zatrpan postupcima pa se više “od šume ne vidi drveće”. Nalikuje to na “lutriju” u kojoj morate imati jako puno sreće da baš vaš slučaj dođe u fokus zanimanja nekoga koga će to zainteresirati i tko će vam pružiti stvarnu pravnu zaštitu.

A pravna zaštita je upitna i prije nego se dođe do postupka na Sudu u Strasbourgu, jer mora se prije Strasbourga iscrpiti čitav pravni put u Hrvatskoj, što je uz ažurnost domaćih sudova otprilike od pet do sedam godina, a standard Europskog suda je šest godina, pa je već samo zbog tih 12-ak godina trajanja postupka na domaćem i međunarodnom sudu pravna zaštita upitna.

Na Europskom za ljudska prava u Strasbourgu zastupao sam sutkinju sa zagrebačkog suda, koja je bila apsolutno u nemilosti sudske uprave. U međuvremenu su ljudi iz sudske uprave zagrebačkog suda, koji su moju klijenticu stalno izvrgavali brojnim stegovnim postupcima, postali moćnici u hrvatskom pravosuđu. Neke od tih stegovnih postupaka smo završili povoljno za tu klijenticu, ali zbog jednog smo na Europskom sudu.


36

¶

Zahtjev Europskom sudu podnijeli smo 3. rujna 2012. Već 15. studenoga 2012., samo dva mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, Europski sud nas obavještava da je taj zahtjev nedopušten. U obavijesti se kaže da je odluka o nedopuštenosti donesena 8. studenoga 2012., ali pisane i obrazložene odluke o tome nema.

Poslali smo i podneske, ali u odgovoru se kaže, citiram: “...od ovog Suda više nećete dobivati nikakve odgovore o ovom predmetu, a vaš će spis u skladu s uputama Suda biti nakon godinu dana uništen”.

Moja klijentica nije željela “baciti koplje u trnje”. Konzultirala se i sa Sinišom Rodinom, sucem Suda pravde u Luxembourgu koji joj je rekao da je u pravu i pritom joj je o tome dao i svoje pisano mišljenje. Nakon toga tražili smo uvid u spis da vidimo odluku o nedopuštenosti.

No dobivamo dopis da što će nam odluka kada žalba nije dopuštena. Ipak,ustrajali smo na pravu na uvid u spis i to nam je napokon odobreno. U Strasbourgu je moja klijentica zajedno s kolegicom odvjetnicom i obavila uvid u spis. Ali u spisu odluke nije bilo.

Na licu mjesta su klijentica i kolegica odvjetnica rukom pisale zapisnik o tome da u spisu nema odluke koji su nazočni službenici Europskog suda ovjerili, i dopis predsjedniku Europskog suda za ljudska prava da im se omogući uvid u odluku na koju se poziva u obavijesti o nedopuštenosti poziva. No i predsjednik Suda oglušio se na taj zahtjev. (Prilog 6.: faksimil zapisnika i dopisa pisanih rukom koji su ovjerili nazočni službenici Europskog suda za ljudska prava)

Zadnji naš dopis Sudu bio je o tome, ako nema odluke da smatramo kako odluka niti ne postoji i zahtijevamo reviziju postupka.

I na taj su se dopis, kojeg li paradoksa, također oglušili u Europskom sudu za ljudska prava. Ovdje je već istaknuto da prema članku 45. Konvencije odluka o nedopuštenosti mora biti u pisanom obliku i obrazložena.

Sva ova korespondencija vodila se putem tzv. Odjela za Hrvatsku u Europskom sudu za ljudska prava i potpisnica svih odgovora iz tog Suda je ovdje već spomenuta gospođa Grdinić. Stoga i mi imao opravdanu sumnju da sudci nisu niti vidjeli naš zahtjev. Do sada nismo dobili odgovor u čemu naš osnovni zahtjev nije dopušten. Bojim se da taj odgovor niti nećemo dobiti.

I naravno, ta priča prema članku 6. Konvencije o pravu pristupa sudu i pravu na nezavisni sud ostaje samo jedna isprazna parola, na osnovi koje sam nekad sanjao o pravu pristupa Europskom sudu za ljudska prava, a sada vidim da ni od toga nema ništa.


37

→ prilog 5. Faksimil zapisnika pisanog rukom “na licu mjesta” o tome da u spisu nema odluke o nedopuštenosti ovjeren pečatom i potpisom nazočnih službenika Europskog suda za ljudska prava

¶

Veljko MiljevićU svojem odvjetničkom društvu dao sam nalog da se ispita sve ono što smo kao odvjetničko društvo u posljednje 3 godine podnijeli Sudu u Strasbourgu. U tom razdoblju podnijeli smo oko 20-ak zahtjeva, a od tog broja 75 posto slučajeva bilo je u Hrvatskoj medijski poznato.

I kao što je rečeno, i mi smo primili 20-ak obavijesti bez pisane i obrazložene odluke Suda o nedopuštenosti. U tim se obavijestima očituju na 20 zahtjeva u ime stranaka koje sam zastupao, a koje su tražile zaštitu svojih prava zaštićenih Konvencijom o ljudskim pravima. Ta prava su povrijeđena unutar sustava hrvatskog sudovanja, a prethodno su iscrpljena sva pravna sredstva u tzv. redovnom pravnom putu. Tu su obuhvaćeni i izvanredni pravni lijekovi i postupanje pred Ustavnim sudom.

Počevši od prvoga, u javnosti dosta poznatog predmeta, dobivamo obavijest 22. rujna 2011. da je sudac pojedinac Europskog suda za ljudska prava 15. rujna 2011. “riješio” zahtjev podnesen 23. lipnja 2010. Znači, trebalo im je više od godinu dana da naprave grubu trijažu, a u članku 6. Konvencije, kao i u članku 29. stavak 1. našeg Ustava, piše od riječi do riječi isto: “Pravo na pravično suđenje ima ona stranka kojoj sudi nepristrani sud i koji to čini u razumnom roku”. Ako je ovo razumni rok za početni stadij, ispitivanja pretpostavki za pristup sudu, onda je sve odmah jasno.

Dakle, sudac pojedinac procjenjuje slučaj nedopuštenim te se poziva na pravilo 52.A Poslovnika suda (teško ćete u Konvenciji naći što bi vas eventualno zanimalo u vezi s tim dijelom rada Suda u Strasbourgu). A ako pogledate i Poslovnik suda, ni tada neće ništa biti jasno, ili neće biti potpuno jasno. Tek ako pogledate “Naputak predsjednika Suda” za koji, vjerujem, 90 posto ljudi ni ne zna, možda će vam postati jasnije o čemu se tu radi. Naglašujem da takav normativni akt uopće postoji, ne zna većina podnositelja zahtjeva.

Na svakoj obavijesti, a ne odluci, potpisana je E. Grdinić, voditeljica odsjeka. Sve obavijesti su potpuno unificirane i sadrže sljedeće elemente: sudac pojedinac Elizabet Steiner; voditeljica odsjeka Elica Grdinić; pravilo 52.A Poslovnika Suda. Dakle, može se zaključiti kako se na ovakav način apsolutno izigrava pravo na pristup sudu od strane samog tog suda, koji bi u Europi trebao biti najviši sud za zaštitu ljudskih prava, proklamiranih i zajamčenih Konvencijom o ljudskim pravima.

U drugome dijelu svoga izlaganja upozorit ću vas na navedeno pravilo 52.A (Poslovnika suda), koje regulira postupak pred sucem pojedincem. Upravo prema tom 52.A pravilu, a sukladno članku 27. Konvencije (koje govori da postoji sudac pojedinac i da postoji vijeće) sudac pojedinac može proglasiti zahtjev nedopuštenim ili brisati s liste predmeta zahtjev podnesen temeljem članka 34., kada takva odluka može biti donesena bez daljnjeg razmatranja. U hrvatskom pravosuđu to bi se tumačilo je li zahtjev podnesen na ispravan način i ispunjava li procesne pretpostavke da bude uzet u razmatranje.


39

¶

Unatoč tome što to čini sudac pojedinac, u obavijesti koja se dostavlja umjesto odluke navodi se u ime Suda koji bi trebao štititi ljudska prava, citiram:

“Odluka je konačna i podnositelja se obavještava pismom”. Podnositelja zahtjeva o odluci se obavještava pismom u kojemu se odluka ne

dostavlja. Zabilježena je i praksa, doduše u samo nekoliko predmeta u proteklih 10–15 godina, da je zahtjev prvo bio ocijenjen nedopuštenim, da bi nakon toga a na inicijativu podnositelja zahtjeva za obnovu odluke, Vijeće reagiralo tako da je zahtjev unatoč prethodnoj ocjeni o nedopuštenosti proglasilo ipak dopuštenim. Danas, formulacija o konačnosti većinu podnositelja definitivno onemogućava u poduzimanju bilo čega, jer je odluka suca pojedinca, prema tom pravilu, konačna. No te konačne odluke podnositelj zahtjeva nema, dobiva samo obavijest. Već su prethodnici u raspravi istaknuli kako svi oni koji su obavili uvid u konkretni spis, nisu pronašli nikakvu odluku.

Zaključujemo da se odluke više ni ne pišu i to uopće više nije tajna! Tih odluka nema, ne samo u mojim premetima, nego ih nema nigdje. Pišu se samo obavijesti u formi “sudac pojedinac je odlučio”. I to je pravilo 52.A Poslovnika — postupak pred sucem pojedincem.

Upozorio bih vas na još tri-četiri odredbe Konvencije koje su bitne za analizu ove teme. Članak 29. govori o odlukama Vijeća o dopuštenosti zahtjeva, za razliku od članka 27. gdje imamo odluke suca pojedinca o dopuštenosti zahtjeva.

Članak 34. definira što su pojedinačni zahtjevi, i to nema potrebe ovdje elaborirati. To su svi oni zahtjevi koje piše pojedinac i udruge za zaštitu ljudskih prava i drugi slični kolektiviteti koji štite temeljna ljudska prava.

Članak 35. najvažniji je i tu se razmatraju uvjeti dopuštenosti zahtjeva. Tu se sve svodi na jedan od dva osnovna uvjeta. Jedan je bitan za moju temu: sud može razmatrati predmet samo onda kada su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva. Znači, pravni put mora biti iscrpljen u domaćem pravu.

U skladu s općeprihvaćenim pravilima u međunarodnom pravu, međutim, to može biti floskula koja ne znači ništa. Unutar razdoblja od 6 mjeseci od dana donošenja konačne odluke, u stavu 2. reguliraju se situacije kad sud neće razmatrati pojedini zahtjev, ako je anoniman; ako ga je podnijela ista osoba o istom predmetu o kojem je sud već odlučivao; ako se na prvi pogled zahtjev čini inkompatibilnim sadržaju Konvencije. A pod 4. navodi se kako će sud odbaciti svaki zahtjev koji se smatra nedopuštenim i takva odluka može biti donesena u bilo kojem stadiju postupka.

Ponovo naglašavam, u svim relevantnim odredbama decidirano se navodi “odluka”, a te odluke nema!

U članku 35. postoji čitav niz razloga zbog kojih će sud proglasiti zahtjev nedopuštenim. Neki od tih razloga između sebe uopće nisu slični, a obavijesti o kojima sam govorio o prvom dijelu izlaganja, su iste bez obzira na različite razloge u zahtjevima. Postoje isti sadržaji obavijesti o proglašavanju zahtjeva nedopuštenim, i tu se ne može nikako dokučiti zbog čega je zahtjev proglašen


40

¶

nedopuštenim. Čim to ne možete razmotriti, a ne možete jer ima neko rješenje, ali nema obrazloženja, neminovno se nameće ključno pitanje i zaključak: “je li Sud sadržaj zahtjeva uopće vidio‽”

Spomenut ću još samo članak 40. Konvencije koji govori o javnosti rasprave i pristupu dokumentima u okviru suda. Tu se navodi da su dokumenti položeni kod tajnika dostupni javnosti, osim kad predsjednik suda drugačije uredi. Tu upada u oči formulacija “kad se drugačije uredi”, a i dostupnost javnosti je relativizirana onim što smo već čuli, a to je da nitko ne može izvršiti uvid u spis konkretnog predmeta jer ne može dobiti obavijest o broju. Kao zastupnik stranke u predmetu koji imam broj ne mogu izvršiti uvid u spis, a nakon donesene obavijesti vam se priopćava da će nakon godinu dana svi dokumenti biti uništeni.

I sada o konkretnom predmetu.Sastavni dio svakog zahtjeva koji ide u Strasbourg je izjava o činjenicama.

Predmet o kojem govorim bavio se jednom važnom temom o kojoj se mnogo pisalo i govorilo u medijima 2008. i 2009. godine, počevši od 26. veljače 2008., kada je Odbor za Ustav raspisao natječaj za izbor suca Ustavnog suda RH.

Dana 9. svibnja 2008. Hrvatski sabor je izvršio taj izbor te je izabrao suca Ustavnog suda. Stranka koja se osjećala oštećenom uputila je normalni zahtjev za zaštitu ustavom zajamčenog prava Upravnom sudu RH protiv odluke Sabora od 9. svibnja 2008., naznačujući posebno povrede odredbi članka 14. — jednakosti pred Ustavom i zakonom; članka 26. jednakost pred sudom; članka 29. stavak 1. — pravo na pravično suđenje, koje inkludira u sebi suđenje u razumnom roku.

Moja stranka je sve to sama izborila i 15. listopada 2008. Upravni sud je usvojio njezin zahtjev te donio presudu kojom je poništio odluku Sabora u onom dijelu koji se odnosi na izbor jedne od izabranih kandidatkinja za suca Ustavnog suda.

Dana 4. veljače 2009. ta kandidatkinja podnijela je ustavnu tužbu, nakon čega je taj postupak išao ekspresno. Donesena je i privremena mjera usprkos očitovanju šest sveučilišnih profesora-stručnjaka za ovu problematiku koji su komentirali dotadašnji tijek postupka i odluku Upravnog suda od listopada 2008.

Uskoro, 30. travnja 2009. donesena je odluka Ustavnog suda koja je 4. svibnja 2009. dostavljena, da bi 4. lipnja iste godine odluka Ustavnog suda bila i objavljena i svi su doznali o čemu se radi.

Za razliku od onoga o čemu smo do sada govorili, sam početak postupka suda u Strasbourgu bio je obećavajući. Znači, slučaj je bio nešto različitiji od drugih predmeta: naš zahtjev nije bio proglašen nedopuštenim! U ovom slučaju, koji je dobio broj 58222/09, taj zahtjev obaviješću Suda od 19. studenog 2010., uzet je u razmatranje o čemu se obavještava podnositeljica. Podnositeljica se informira kako je sud u preliminarnom postupku donio odluku 10. studenog 2010. da se predmet uzima u razmatranje.


41

¶

Nakon toga, išlo se na očitovanje Vladi. Vlada je imala mogućnost za očitovanje do 11. ožujka 2011., nakon čega se slučaj mogao riješiti mirnim putem.

Svi ovi ključni događaji koji su sadržani u izjavi o činjenicama u zahtjevu, poduprti su apsolutnim dokazima da je to bilo upravo tako kao što je navedeno.

Dana 29. srpnja 2011. podnositeljica zahtjeva dobiva odluku kojom je njezin zahtjev odbijen. Odluka — presuda je nosila datum od 26. srpnja 2011., a istodobno upućen je i popratni dopis Suda koji ovog puta, s drugim voditeljem odjela — g. Nilsenom, obavještava podnositeljicu zahtjeva da je odluka negativna. Ali da u roku od 3 mjeseca od dana primitka ove presude, ima pravo podnijeti žalbu Velikom vijeću istoga suda. Tada, dakle, ne u roku kada sam kao punomoćnik podnositeljice zahtjeva primio tu presudu, nego unutar roka od 3 mjeseca od donošenja njihove presude 24. listopada 2011. upućujemo žalbu.

Dakle, dva dana prije isteka objektivnog roka izjavljena je žalba i poslana sudu, o čemu postoji nekoliko potvrda i povratnica (možda bi se moglo govoriti o isteku subjektivnog roka, ali o objektivnom roku nema rasprave). Nakon toga, 2. studenog 2011., od istog voditelja odjela, g. Nilsena, podnositeljica zahtjeva se obavještava da je presuda u tom predmetu postala pravomoćna 26. listopada 2011. Dakle, istekom roka od tri mjeseca od donošenja presude od 26. srpnja 2011. To su objektivno 3 mjeseca koji nemaju veze s dostavom, uručivanjem i s početkom tijeka rokova koji se u cijelom kulturnom, pravnom svijetu uvijek računaju s datumom dostave, jer se ne može znati kad je stranka primila neko rješenje, niti stranka do dana dostave išta zna o nekoj odluci ili rješenju. U ovom slučaju, oni konstatiraju obavijestima od 2. i 7. studenog 2011. da je presuda od 26. srpnja 2011. postala pravomoćnom.

U međuvremenu pokušavamo dobiti rješenje zbog čega je takva praksa na Sudu, što je u suprotnosti s računanjem rokova i u našem pravosuđu, ali s uputom koju su oni dali u prvom dopisu. Stoga, 25. listopada 2012. pišemo jedan novi podnesak i tražimo objašnjenje, od Europskog suda kojeg ne dobivamo, pa smo prisiljeni krajem listopada iste godine, uputiti dopis Vijeću Europe, 27. studenoga 2012., odnosno Odboru ministara jer je to tijelo koje je nadležno za kontrolu rada Suda u ovakvim situacijama. Taj zahtjev je ponovljen 15. svibnja 2013., međutim, ni od Suda niti od Odbora ministara Vijeća Europe odgovor do sada nismo dobili.

Ovime sam htio izložiti da u određenim osjetljivim predmetima, a ovaj predmet je bio osjetljiv barem za nas u Hrvatskoj, ipak postoje mogućnosti da se čovjeka onemogući u ostvarivanju njegovih prava, bez obzira što je čovjek do kraja dosljedno poštivao rokove i sve druge pretpostavke za zaštitu svojih prava. Time je Europski sud počinio veće pravno nasilje nego domaće sudstvo protiv čije odluke je podnesen zahtjev tome Međunarodnom sudu za zaštitu ljudskih prava.


42

¶

ico ŠkarpaŽelio bih istaknuti i dobru stranu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu kako se sve rečeno ne svede isključivo na kritiku prakse toga Suda. Ovaj Sud ima presude, kad jednom postupak dođe do stadija presuda, ili barem većinu presuda za koje se slobodno može reći da predstavljaju izvrsnost u tumačenju prava.

Nažalost, postoji i ovo naličje o kojemu sada govorimo. Želio bih samo u najkraćim crtama kazati da je Europski sud osnovan 1959. godine i do donošenja Protokola 11., negdje 1998. godine, znači u vrijeme u kojemu zemlje istočne i jugoistočne Europe tek pristupaju Konvenciji, a time i pod jurisdikciju tog Suda. Te godine, 1998., u Sudu je zatečeno 88 predmeta. Znači, zaostatak od 1959. do 1999. godine bio je samo 88 predmeta.

No nakon, kolokvijalno rečeno, ulaska Istočnog bloka u Vijeće Europe, jurisdikcija se širi na još oko 800 milijuna ljudi. Većina pravnih normi kao i tehnika rada samoga Suda, međutim, ostaju praktično iste. A od 1998. do 2010., znači samo u 12-ak godina, broj zaostataka je narastao s onih 88 na 57.000 predmeta.

I zbog toga su u Vijeću Europe Protokolom 13. uvedena dva pravna instituta, a to su sudac pojedinac, čija je odluka konačna i nesudski izvjestitelj koji sudjeluje i pomaže sucu pojedincu u njegovu radu. To je srž problema o kojima, ili zbog kojih ovdje danas raspravljamo.

Anedoktalno je da je taj Protokol 13. predložen još 2004., a da se nije mogao primjenjivati sve do 2010. godine. Primjeni se protivila jedna zemlja koja se baš i ne može podičiti demokracijom, a to je Ruska Federacija koja je prigovarala i upozoravala da će uvođenjem instituta suca pojedinca i izvjestitelja doći do zloupotrebe prava i do negiranja jednakog prava pristupa Sudu.

Nažalost, upravo se to i dogodilo jer otada datira praksa koju danas, na ovome skupu, kritiziramo.

Sama praksa “filtriranja” predmeta, onako kako je predviđena Konvencijom, ima svoje uporište u mogućnostima suca pojedinca da donese takvu odluku kakvu donosi, i ta je odluka konačna, a u njezinu donošenju sudjeluje i izvjestitelj.

Kao što su predgovornici rekli, a i osobno imam takvih iskustava, činjenica je da danas možemo ustvrditi kako te odluke suca pojedinca i izvjestitelja uopće ne postoje, niti ti suci pojedinci uopće vide spis.

A, evo i zašto to kažem s punom odgovornošću. Postoji Poslovnik o radu Suda koji u jednoj svojoj odredbi kaže: “Sudac koji je imenovan za suca pojedinca nastavlja raditi sve svoje poslove koje je imao u Odboru”, naime suci sude u odborima. To znači da to imenovanje za suca pojedinca uopće ne zahtijeva dodatno radno vrijeme.

Ako posao suca pojedinca ne zahtijeva nikakvo radno vrijeme, to znači da njihov posao radi netko drugi. Očito da su oni koji obavljaju posao suca pojedinca — ti famozni izvjestitelji. No tu dolazimo i do drugog problema.


43

¶

Konvencija kaže da sudac ne može ispitivati niti ocjenjivati slučajeve koji dolaze iz zemlje koja ga je u Sud izabrala. Ali to se odnosi samo na suce, Konvencija ništa ne govori o tome za izvjestitelje.

I onda imamo apsurdnu situaciju da Konvencija ne poklanja vjeru sucu i izuzima ga iz rada, ako je u pitanju slučaj iz države koja ga je u Sud izabrala U praksi Suda ovo filtriranje o kojemu govorimo rade izvjestitelji koji dolaze upravo iz te zemlje iz koje je i slučaj koji ispituju i ocjenjuju.

To znači Konvencija zabranjuje sucu takvo ispitivanje, a praksa Suda upravo to omogućuje izvjestiteljima. Oni, pak, nisu izabrani na takav način kao suci, i u postupku izbora i imenovanja izvjestiteljima se uvijek poklanja manje povjerenja nego sucima. U takvoj situaciji ne treba nikoga čuditi sve ovo što se događa, o čemu su predgovornici govorili.

Znajući sve to unaprijed, sa svojim klijentom g. Bačokom odlučili smo pokušati izvršiti uvid u spis Suda, upravo kao i u slučaju o kojemu je govorio kolega Prodanović, a sve da bismo vidjeli tu famoznu odluku.

Zatražili smo pravo uvida, to nam je odobreno i kad smo došli na Sud u Strasbourg, pojavile su se dvije službenice. Te su nam službenice ljubazno donijele spis i u spisu doslovno nalazimo samo ono što je podneseno s naše strane kao i obavijest da je predmet proglašen nedopuštenim. Ni jednoga drugog dokumenta u spisu nema. Samo ono što je priložio podnositelj zahtjeva te ovo neodgovarajuće i neprimjereno pismo, koje nije odluka i koje se dostavlja svima s potpuno istim sadržajem.

Naravno, tražili smo objašnjenja i zahtijevali uvid i ostatak spisa. Na kraju se pojavila osoba iz sudske administracije koja nam je odgovorila i potpisala, istina rukom pisano ali pečatom suda potvrđeno, da su ostatak spisa i odluka tajni ili povjerljivi, ovisno kako ćete prevesti pojam confidential.

To nas je zbilja zaprepastilo, ne znam je li igdje na svijetu postoji ijedan sud čija je odluka tajna. Pazite, ne za javnost, nego za stranku u tom postupku! Znate, kao što nema suhe vode tako ne može biti ni tajna sudska odluka za onoga na koga se odnosi. Eto, u Strasbourgu su uspjeli načiniti i takvu konstrukciju. I jasno je kako je ta konstrukcija izvedena samo radi zamagljivanja činjenice da nikakve sudske odluke, zapravo, niti nema. Jer, niti je tu odluku ikad sudac donio, niti je ikad spis vidio, niti je tu odluku mogao potpisati.

Promislite, ako odluka postoji koji je razlog da se vama kao stranci ta odluka ne uruči? Zbog čega se strankama šalju pisma istovjetnog sadržaja, ako odluke postoje?

Želim ukazati na još jednu bitnu činjenicu. Za razliku od hrvatskog sustava i ukupnoga europskog sustava koji tužbu, ili u ovom slučaju zahtjev, predviđa odbacivanje isključivo u slučaju ako nisu ispunjene neke formalne pretpostavke, primjerice, nije ispunjen neki rok. Konvencijom se predviđa, a to je preuzeto iz francuskog prava, jednu instituciju koja kaže da — ako je zahtjev očigledno neosnovan.


44

¶

To je nešto što nekome tko odlučuje daje izuzetno veliku odgovornost. Tu onaj tko odlučuje ne gleda samo je li ispunjena neka formalna pretpostavka, jesu li iscrpljena pravna sredstva ili je li poštivan rok, nego se mora upustiti u tumačenje pravnih normi i utvrđenih činjenica. To je već izuzetno zahtjevan posao i puno subjektivniji nego kad se odlučuje samo o procesno-pravnim pretpostavkama.

Kad se uzme u obzir da se najveći broj odbačaja na Europskom sudu u Strasbourgu temelji upravo na ovome članku o očiglednoj neosnovanosti zahtjeva, što uključuje ocjenu i materijalno-pravne osnovanosti a ne samo procesno-pravne, onda je jasno da se načelno gledano suočavamo s ozbiljnom situacijom. To znači da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu postao potpuno arbitraran, da je postao potpuno neodgovoran jer to nitko ne kontrolira, i da jednostavno više ne možete imati povjerenja u taj Sud. Kao odvjetnik teško da ću savjetovati klijentu da podnesemo zahtjev u Strasbourg. Jedino je sreća, lutrija, odgovarajući naziv za ovo što se sada događa s filtriranjem zahtjeva. Do 2010. godine svi zahtjevi koje sam poslao u Strasbourg bili su usvojeni. Nakon 2010. niti jedan zahtjev nije bio dopušten. Ista je Konvencija i što se tiče materijalnog prava, nema velikih promjena. Taj Sud i sami dužnosnici Vijeća Europe danas nazivaju “smokvinim listom i pravnom fikcijom”.

Ovo o čemu danas raspravljamo očito nije nepoznato ljudima iz Vijeća Europe, a i ne može im biti nepoznato. Oni pokušavaju, bezuspješno, oživjeti rad tog Suda nekakvim administrativnim preustrojstvom, međutim s 31. prosincem 2013. broj zaostataka dosegnuo je 99.000 predmeta.

S obzirom na to da je broj sudaca ograničen brojem država članica Vijeća Europe, kojih ima 47, što znači da 47 sudaca mora završiti zaostatke od gotovo 100.000 predmeta! To jednostavno nije moguće. Stoga je nužno povećati Sud, želimo li da Konvencija bude stvarno djelotvorni dokument, a ne samo isprazna deklaracija “lažne nade”.


45

→ prilog 6. Faksimil rukom pisanog zapisnika potpisan i ovjeren pečatom Suda za ljudska prava da je ostatak stranki nedostupnog spisa (i odluke o nedopuštenosti) tobože povjerljiv (confidential)

¶

Vesna BalenovićKao “zviždač” u INA-i izložena sam već 13 godina raznim oblicima pritisaka pa i zloupotrebama prava, odnosno sudstva i pravosuđa u cjelini. Smatram da bi u borbi protiv korupcije “zviždači” trebali ipak imati određenu zaštitu. “Zviždač” nije ukrao, već je ukazao na korupciju, krađu i kriminal. Osobno sam javnosti ukazala na krađu vrijednu oko 100 milijuna eura u INA-i, u kojoj sam dotad radila.

Kad u Republici Hrvatskoj “zviždač” ukaže na korupciju, njegov život se nakon toga više ne odvija na poslu, nego na sudu, u mojem slučaju već 13 godina.

Kako se to ovdje, na ovome Okruglom stolu, u raspravi lijepo kaže: “... prošla sam sve sudske instancije, od općinskoga, županijskoga, Vrhovnoga i Ustavnog suda kao i na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu”. I na kraju ljudi, na čiju dokazanu korumpiranost sam ukazala, podrugljivo su me pitali o tome da gdje mi je nakon 13 godina oslobađajuća presuda (?) od, kojega li paradoksa, njihovih protuoptužbi.

Nisam pravnica, no slušajući ovdje odvjetnike Čedu Prodanovića, Veljka Miljevića i Icu Škarpu, tek danas sam točno shvatila što su mi to na Sudu u Strasbourgu načinile već spomenute Elica Grdinić, sudska savjetnica i Štefica Stažnik, odvjetnica Republike Hrvatske na Sudu u Strasbourgu. Ovdje sam se danas uvjerila da je Sud u Strasbourgu jednostavno postao svojevrsna produžena ruka kompromitiranoga hrvatskog sudstva i pravosudnog sustava u cjelini.

Nakon 10 godina sudovanja uspjela sam ipak doći do razmatranja mojeg zahtjeva (tužbe) na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. I tada se pojavila Štefica Stažnik u svojstvu odvjetnika Republike Hrvatske. Sud u Strasbourgu je sukladno svojim pravilima nakon ocjenjivanja moje tužbe predložio postupak mirenja između INA-e, koju je zastupala Vlada Republike Hrvatske, i mene, Vesne Balenović “zviždačice” iz INA-e. Postupak mirenja predložen je, naravno, i u okviru tog postupka dobila sam 6. srpnja 2009. dopis u kojemu se Vlada ispričava zbog kršenja mojih ljudskih prava. Ponuđen mi je bio simboličan iznos odštete (za devet godina nezaposlenosti i isto toliko sudovanja) od 20.000 eura.

Odmah po dobivanju tog dopisa nazvali su me novinari iz Večernjeg lista i Jutarnjeg lista te Slobodne Dalmacije i rekli da su doznali kako sam dobila pismo isprike od Vlade Republike Hrvatske. Samo sam novinarima odgovorila da ne smijem komentirati, potvrdno da se mislim vratiti na posao u INA-u i da moje neisplaćene plaće za tada proteklih devet godina iznose puno više od simboličnih 20.000 eura, koje je dosudio Sud u Strasbourgu.

I tu novinsku informaciju Štefica Stažnik iskorištava te Sudu u Strasbourgu podnese prijavu da sam u vrijeme postupka mirenja istupila u javnosti. Tada Sud u Strasbourgu, ne časeći časa, obavještava me da sam prekršila pravilo tajnosti tijekom postupka mirenja i da se moja tužba stoga bez razmatranja


47

¶

odbacuje. Eto, kakvim se pravnim podvalama služi Štefica Stažnik, zastupnica Vlade Republike Hrvatske u Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

No još me više pogodilo kad je državni odvjetnik Mladen Bajić, 2011. godine, nakon što je otezao s kaznenom istragom punih 11 godina, izjavio da je kaznena prijava Vesne Balenović osnovana. Umjesto da je 2001. godine provedena istraga po mojoj kaznenoj prijavi, Bajić deset godina kasnije neetično izjavljuje kako je moja kaznena prijava bila utemeljena.

Zaključujem da su sve te razne Štefice Stažnik, Elice Grdinić i ostali iz Hrvatske na privremenom radu u Strasbourgu, samo produžene ruke hrvatske kriminalne pravosudne hobotnice. A i bivši državni odvjetnik Mladen Bajić, koji je godinama oklijevao pokretati neugodne mu postupke, nije ništa bolji.

Mislim da ta hrvatska kriminalna hobotnica neće milom sama odstupiti, a kako bi sudski postupci bili završavani u Republici Hrvatskoj a ne u Strasbourgu, treba te problematične ljude istjerati iz pravosuđa.

Damir KlasićekUmirovljeni sam profesor Pravnog fakulteta u Osijeku i predajem još na poslijediplomskom studiju. Dugo se nisam bavio pitanjima Europskog suda za ljudska prava, međutim, u zadnje vrijeme bio sam prisiljen ipak baviti se tim Sudom. Mogu reći da sam doznao puno toga. Prvo, Europski sud od svog osnutka do 31. prosinca 2012. odbacio je na nepismeni način 96,42 posto predmeta. No i u tijeku prvotno prihvaćenih postupaka Sud je odbijao predmete, tako da je na kraju samo 3,52 posto zaprimljenih razmatrao i donio odluku, bilo pozitivnu ili negativnu.

Ovi podaci jasno ukazuju na to da Europski sud u Strasbourgu više ne rješava zahtjeve podnesene zbog raznih kršenja ljudskih prava, nego odbacuje ili odbija većinu predmeta bez njihove ocjene radi prezatrpanosti zaprimljenim zahtjevima. Vraćanje tih, nazovimo ih kolokvijalno prekobrojnih, zahtjeva odvija se na potpuno pravno nepismeni način, neprimjeren i lokalnim sudovima, a kamo li međunarodnom sudu.

Prisustvovao sam sceni u kojoj je odvjetnik pokušao upozoriti suca da će predmet predati Europskom sudu za ljudska prava, na što je sudac samo odmahnuo rukom jer je očito znao da će Europski sud bez ocjenjivanja predmet vratiti. Smatram kako to ukazuje na to da Europski sud za ljudska prava takvim svojim postupanjima potiče korupciju u problematičnim pravosudnim sustavima nekih zemalja, primjerice kao što je Hrvatska.

Zbog toga me vrlo razveselilo kad sam ugledao poziv za ovaj Okrugli stol. I ja sam skupio 20-ak od zareza do zareza potpuno istovjetnih dopisa u kojima se razni zahtjevi proglašuju nedopuštenima, s pozivom na članke 34. i 35. Konvencije. A u tim se člancima navodi 6 ili 7 razloga, tako da stranke ne mogu znati zbog čega su odbijeni i ne znaju, sve da im je to i dopušteno, na što bi se trebali žaliti. Nedopustivo za međunarodni sud za zaštitu ljudskih prava.


48

¶

Predlažem da ovdje osnujemo udrugu ili neko drugo tijelo. Ta bi se udruga, ili tijelo, trebala zalagati da se kršenja ljudskih prava od strane Europskog suda u Strasbourgu isprave nekoliko godina unatrag.

Nevenka ŠernhorstSutkinja sam Ustavnog suda u mirovini. Premda u pripremljenom tekstu za ovaj skup piše da se na Europskom sudu za ljudska prava odbija više od 90 posto zaprimljenih zahtjeva, trijažni pretpostupak ne mora biti loš sam po sebi. Nužna je određena racionalizacija predmeta. Nažalost, velik broj predmeta na svim sudovima ne zadovoljava razne kriterije, dolazi svašta, ljudi brkaju nadležnosti i ima zbilja puno predmeta koje zaista treba odbaciti. Svakako, takvo filtriranje je dopustivo samo ako postoje čvrsti kriteriji ocjenjivanja dopustivosti. Racionalizacija da, ali samo uz čvrsta i objektivna mjerila.

U standardima Europskog suda za ljudska prava piše da odluka treba biti obrazložena, pa da građani ne smiju biti žrtve neuređenog sustava i što je najvažnije, pravo ne može biti deklaratorno, ono mora biti i ostvarivo.

Sve ovo što smo dosad čuli kazuje da se Europski sud sam ne pridržava onog prema čemu nama drži lekcije kad ocjenjuje odluke hrvatskih sudova.

Kolege odvjetnici predgovornici su lijepo kazali kako su jedva dočekali 4. studenoga 1997., kad se i Republika Hrvatska obvezala primjenjivati Konvenciju o ljudskim pravima. Naš zakonodavac je zamislio da Ustavni sud čuva Ustav. I sve je to u redu. Ali, slušajući sve ovo danas postavilo se opet ono pitanje iz još Rimskog prava: “A tko će čuvati čuvare”. I tako smo pomislili, evo nama Europskog suda za ljudska prava, taj će Sud čuvati našeg čuvara Ustava, odnosno Ustavni sud. I eto, od 1997. do sada smo došli do pitanja, a tko će čuvati čuvara našeg čuvara Ustava, odnosno tko će čuvati Europski sud za ljudska prava?

Alemko Gluhak Da se predstavim, kolateralna sam žrtva hrvatskog pravosuđa i upravnih postupaka te djelomice velik svjedok postupaka u Strasbourgu. Moja obitelj je predala 17 zahtjeva u Strasbourg i, naravno, svi su uredno odbijani.

Htio bih upozoriti na dva načina, pod navodnicima “rješavanja” predmeta u Strasbourgu. Nakon slanja jednog zahtjeva dugo, dugo se ništa nije dogodilo, premda se inače relativno brzo dobiva obavijest o tome da je predmet zaprimljen. Poslali smo napokon pismo s upitom o tome što je s tim predmetom. I dobivamo odgovor u istom dopisu da se taj predmet, koji nije dobio ni broj i još jedan zahtjev predan prije dvije godine, smatraju nedopuštenima. To je, dakle, jedan način djelovanja Suda za ljudska prava u Strasbourgu.

A evo sada i o drugom načinu. Hrvatsko pravosuđe, kao što znate, jednostavno ne poštuje vlastite zakone. I onda tužite zbog toga to pravosuđe


49

¶

Sudu u Strasbourgu. To su jednostavne stvari, evo to i to tijelo hrvatskog pravosuđa ne poštuje taj i taj zakon, i u prilogu dokazi. Tužbu smo, naime, podnijeli jer je hrvatski sud dosudio jednoj obitelji da bez ikakve zakonske osnove stanuje sto mjeseci u stanu u našem vlasništvu, bez da plaća ikakvu naknadu. I gle čuda, dobivamo rješenje od Suda za ljudska prava da je postupak nerazumno odužen. Ali, mi nismo pokrenuli postupak zbog razumnog roka, nego je to hrvatska ekipa u Strasbourgu našu tužbu pretvorila u tužbu radi razumnog roka.

U svim dokumentima, Konvenciji o zaštiti ljudskih prava, u Ustavu Republike Hrvatske, u Zakonu o sudovima, pa i ovom najnovijem iz 2013. godine, ponavlja se isto: “sud mora biti nepristran”.

Mato Silić Da nema hrvatskoga krivosuđa, ne bi bilo ni pet posto predmeta iz Hrvatske na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Mislim da se radi o, pod navodnicima “svetom trojstvu”: kompromitiranom domaćem sudstvu, Ustavnom sudu punom propalih političara i Sudu u Strasbourgu.

Obavijest o sudskoj odluci, bez odluke, nema pravnog učinka. Ali, u ovim slučajevima iz Strasbourga obavijesti imaju jedan drugi itekako važni učinak, onemogućavanje građana da ostvare pravo na sudsku zaštitu.

Renato Majnarić Moj slučaj specifičan je po tome što sam, nakon što sam iscrpio sva domaća pravna sredstva uključivo i paušalnu presudu Ustavnog suda, za postupak pred Sudom u Strasbourgu angažirao odvjetnika iz inozemstva, konkretno iz Francuske. I onda sam dobio obavijest o nedopuštenosti kao i svi ostali koji imaju odvjetnike iz Hrvatske.

Obratio sam se nezadovoljan svome odvjetniku iz Francuske i on je poslao upit Europskom sudu u Strasbourgu o tome što je s (mojim) predmetom koji im je dostavio. I dobio je odgovor kako je moj predmet stavljen na razmatranje. Proturječno, za isti predmet za koji su mene kao i sve ostale obavijestili da je nedopušten, odvjetniku iz Francuske su odgovorili da je u razmatranju.

Radi se o predmetu u kojem se traži povrat oduzete imovine na koju se upisala država, odnosno Hrvatske šume, i očito je gđa Grdinić dobila zadatak od svojih nalogodavaca iz Hrvatske da taj predmet u pretpostupku ukloni bez suđenja. Smatram kako je takvo što nedopustivo i podržavam prijedlog da se na neki način organiziramo i zahtijevamo rješavanje predmeta unatrag, odnosno reviziju ovih neobrazloženih obavijesti o tobožnjim odlukama o nedopuštenosti. Pa valjda smo zaslužili toliko da nam netko obrazloži što smo točno pogriješili da možemo tu grešku ispraviti i ostvariti pravo pristupa sudu, pa i Sudu za ljudska prava.


50

¶

Ivan PilašOsoba sam koja je pri Općinskom sudu Crikvenici pokradena, a kad sam tražio svoju imovinu, koju već 29 godina nikako da dobijem, na Općinskom sudu su mi prijetili smrću. Htjeli su me i zatvoriti na šest mjeseci kako bih prestao tražiti svoju imovinu. Dva puta sam dobio i naloge za psihijatrijsko vještačenje.

I nakon svega, i moja je poruka da se udružimo kako bismo se pokušali zajedno zaštititi i obraniti od pravnog nasilja i od sudačkih zloupotreba i kriminala, jednako u domaćem sudstvu, a kao što vidimo i na međunarodnim sudovima. Kao pojedinci sigurno nećemo ništa postići.

Anton BačokaRado bih da ne moramo kritizirati Sud za ljudska prava, ali kad sam nedavno dobio potvrdu na tom Sudu da je moj zahtjev proglašen tajnim, odnosno spis ili konkretno sudska odluka koje nema da je tajna, ne znam što bi trebalo više reći. Ovdje je puno toga rečeno, ali nije i to da Sud za ljudska prava dopušta predmete koji su minornoga financijskog ili bilo kojega drugog značenja, odnosno prihvaća predmete koji su, da tako kažem, bezbolni za Republiku Hrvatsku.

Ekonomist sam, nisam pravnik, no potrudio sam se proučiti pravila o radu Suda za ljudska prava. Vjerujte mi, tvrdim da se radi o obmanjivanju podnositelja zahtjeva. Pisao sam o tome predsjedniku i tajniku Suda u Strasbourgu. Pisao sam i tajniku Vijeća Europe koje je nadležno za Sud za ljudska prava, ali mi je glasnogovornik Vijeća odgovorio da ne smiju komentirati pojedinačne slučajeve.

Na ovome skupu se ukazuje na to da se ne radi o pojedinačnim slučajevima. Zbroj svih nas više nije pojedinačni slučaj, nego sustavna netransparentna praksa neprimjerena jednom sudu koji bi trebao biti sud za ljudska prava.

Pozivam ovdje nazočne predstavnike Hrvatskoga helsinškog odbora i Transparency internationala, da podrža sve nas kako bismo se oduprli kršenju svojih ljudskih prava, kojeg li apsurda, kršenju ljudskih prava upravo na sudu za ljudska prava.

Ujedno moram reći kako je Protokolom 14., uvedenim u lipnju 2010. godine, sucu pojedincu i izvjestitelju omogućeno da u ocjenjivanju dopuštenosti primjeni i nove mjere za ljude žrtve značajne štete u domicilnom sudovanju. I opet jedna pravna nepismenost tog suda, nigdje nema ništa o tome gdje počinje i gdje završava to što se u Protokolu 14. označuje pojmom značajna šteta.

U obrazloženju razloga uvođenja Protokola 14. navodi se kako je skupina ljudi mudrih glava, ako ja dobro prevodim, predala zapisnik sa svojim preporukama Vijeću Europe i da je na osnovi tih preporuka usvojen Protokol 14., kojim su sucima pojedincima i izvjestiteljima omogućene ove arbitrarne odluke o kojima danas govorimo. Mislim da i mi možemo okupiti skupinu ljudi mudrih


51

¶

glava i također predložiti Vijeću Europe mjere da Sud za ljudska prava opet počne suditi kako bi zaštitio ljudska prava, a ne prednjačio u kršenju tih prava.

Krunoslav Isaković Problem je nesređenih pravosuđa u tome što i nezakonite sudske odluke mogu dobiti legitimitet, kad to treba moćnicima, osobito političkim. I zadnja linija obrane od takvih nezakonitih i usprkos tome legitimnih sudskih odluka, ponekad i s praktično smrtnim posljedicama, trebao je biti Sud za ljudska prava.

Na Sudu u Strasbourgu pojedinci se bore protiv puno moćnijih tijela države čije odluke nastoje osporiti, a moraju u svoja prava uvjeriti i suce koji bi u tom sporu morali biti nezavisni od moćnih tijela država. No ti suci imaju vrlo restriktivne mogućnosti, ograničeni su na to da smiju prihvatiti samo tri posto podnesenih tužbi. Osobno sam bio u postupku u kojih se usvaja još manje, samo jedan posto. O tom postupku ne smijem govoriti jer je to tajni postupak. No mogu reći samo to da se i taj tajni postupak zlorabi.

Inače, mislim da i Europski sud za ljudska prava boluje od istih bolesti kao i hrvatsko pravosuđe. Predmeti se rješavaju u rokovima koji nisu razumni. I kako možete prisiliti pravosudne dužnosnike da stvari rješavaju u razumnim rokovima kad to ne čine ni oni koji bi trebali hrvatske pravosudne dužnosnike natjerati da poštuju načela razumnih rokova. Pa i na Europskom sudu za ljudska prava stvari se rješavaju u prosjeku za tri godine, a standard je šest mjeseci.

Emilija Kaloper CesarOtuđena mi je imovina, apartmansko naselje Solaris pokraj Šibenika izgrađeno ja na zemljištu u vlasništvu moje obitelji. Na tome zemljištu nezakonito je izgrađeno naselje koje Vlado Čović uspješno iznajmljuje. Imam i drugi dio moje djedovine na kojemu je izgrađeno vikend naselje Jadrija. I danas ljudi u tom naselju imaju vikendice, ali ne i vlasništvo na zemlji na kojoj su vikendice izgrađene.

Da sada ne širim priču, reći ću da su mi i upravni službenici i suci uvijek, nakon što bi ih pritjerala kako se to kaže uza zid, znali reći “vaš slučaj može jedino riješiti Sanader, Polančec” i tko zna koji još političari. Zaključila sam da naše predmete ne rješavaju sudovi i suci, nego politika i političari. Iza svakog tko je na mojoj djedovini nešto izgradio, uvjeravali su me upravni i pravosudni dužnosnici, stajao je neki moćni političar.

Znate, i u INA-i sam jednom upitala kolegu Tomislava Dragičevića o tome kako je moguće da deset strateški najznačajnijih pozicija vode stranci koji nemaju ugovore o radu. Na to mi je kolega Dragičević odgovorio kako to jedino može riješiti Zoki, misleći na premijera Zorana Milanovića. Isto su mi odgovorili i u Inspektoratu rada, jedinoj nadležnoj instituciji, da to pitanje može riješiti


52

¶

jedino premijer. Eto, samo sam željela reći kako se ništa ne mijenja, i nadalje o svemu umjesto formalno nadležnih odlučuju moćnici. Ne možemo mijenjati one u inozemstvu, ali moramo mijenjati ove naše u Hrvatskoj.

Marijan Katalinić Nakon dobivanja obavijesti, o kojima je ovdje već puno rečeno, uputio sam dva podneska predsjedniku Suda za ljudska prava. Naravno, od njega nisam dobio odgovor. Ali, u članku 52.A Poslovnika suda piše da svaki podnesak predsjednik Suda mora dostaviti nadležnom odjelu. Ako je predsjednik suda dostavio zahtjev odjelu, što po Poslovniku mora, kako odluku donosi sudac pojedinac?

Ove obavijesti koje nam se dostavljaju umjesto odluka šalju se običnom poštom. Pitam se koliko tih obavijesti podnositelji zahtjeva uopće nisu ni dobili jer su se u pošti mogle zagubiti.

U nekim predmetima, koji su uklonjeni bez sudske odluke, radilo se i o pravima djece, i zato tvrdim da se tom eliminacijom krše i prava djece zajamčena Konvencijom o pravima djece.

Mirjana JuričićJedan od slučajeva je i moj. Osjećam potrebu da javno zahvalim odvjetniku Miljeviću. Možda su naša očekivanja od Suda u Strasbourgu pretjerana, to nije sud koji nam može nešto dosuditi, to je Sud za ljudska prava. Radi se vrlo specifičnim sporovima, i ako dobijemo pozitivnu odluku radi se više o moralnoj satisfakciji, a puno manje u dosuđivanju nekih naknada. Samo u nekim rijetkim postupcima moguće je ostvariti pravo ponavljanja postupka pred domaćim sudovima.

Iako sam i sama na onoj strani koja je nešto izgubila, odnosno nije dobila ono što je očekivala, vrlo sam razočarana jer smatrala sam da su oni u inozemstvu nekako bolji od nas.

Opet, mislim da smo i mi postali malo bolji zahvaljujući tome što postoji Sud u Strasbourgu. Usudila bih se reći i da smo možda postali bolji od njih. Meni su u mojem radu kao sutkinji jako puno pomogle odluke Suda u Strasbourgu. Puno sam iz njihovih odluka naučila i svaki dan učim. Vjerujem da je isto tako i mnogim mojim kolegama.

Ponekad se osjećam posramljeno kad se govori o situaciji u sudbenoj vlasti. Ponekad mi nije ugodno reći u nekom društvu da sam sudac.

Ali, moram reći da se na svojemu radnome mjestu osjećam ponosnom jer mislim da svoj posao radim pošteno. I usprkos što sam svašta prošla u ovome hrvatskom pravosuđu, imam vjeru to pravosuđe, imam vjere i u pravdu koju bi trebali ostvariti u Strasbourgu. Ovakav Sud kakav je sada sigurno ne daje puno nade, i zato moramo mijenjati praksu rada Suda u Strasbourgu. A kako ćemo


53

¶

mijenjati praksu rada tog Suda, opet političkom voljom. Nećemo mi to ovdje kao građani, pa ni mi kao suci, nego to možemo kao udruge građana, novinari i javnost da se napravi pritisak na one koji su osnovali taj Sud za ljudska prava, na one koji kontroliraju rad tog Suda i na one koji mogu mijenjati praksu tog Suda.

Veljko MiljevićProfesor Siniša Triva naučio nas je razliku između formalnih pravnih procesnih i materijalno-pravnih pretpostavki pristupa sudu. Kolega Škarpa je ovdje ukazao na veliku opasnost unošenja odredbe kao što je članak 35., koji je zapravo središnje pitanje ovoga Okruglog stola. Stavak 3. točka A tog članka 35. određuje da sudac pojedinac može zahtjev odbaciti ukoliko je očito neosnovan.

Klijent kolege Škarpe, g. Bačoka, upozorio je na još jednu opasnost iz spomenutog članka 35, stavke 3., ali iz točke B. Riječ je o upotrebi nečega što se u pravu naziva neodređena pravna vrijednost, ili neodređeni pravni standard, a ovdje je to da se može odbaciti predmet podnositelja koji nije pretrpio značajnu štetu, pri čemu nije propisano što je to značajna šteta.

Mislim da na osnovi onoga što je danas ovdje rečeno slobodno možemo zaključiti da će, dok se u članku 35. Konvencije nalaze ovakve nedorečene odredbe kao što su sadržane u stavku 3. točki A i točki B koje omogućavaju odbacivanje predmeta, odnosno proglašenje predmeta nedopuštenima na temelju materijalno pravnih, a ne procesno-pravnih formalnih pretpostavki

— to predstavljati i dalje trajan izvor mogućih zlouporaba u pravu pristupa na suđenje na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Čedo Prodanović Smatram kako je kontradiktorno da činovnici koje u Strasbourg šalje hrvatska država arbitrarno ocjenjuju tužbe građana Republike Hrvatske, koje je povrijedila hrvatska država. Kroz ove propise, a i po jednostavnoj logici će činovnici zastupati interese onoga tko im je omogućio dobro zaposlenje u Strasbourgu, a ne građane koje bi trebali proforma štititi.

Ako se već kani poduzimati neku građansku akciju, mislim da je rješavanje ove kontradikcije jedan zadatak u kojemu bi se čovjek mogao čak nadati i nekom uspjehu. Možda na način da se uloga tih činovnika ograniči na to da budu servis sucima, ali da odluka nije na njima nego isključivo na sucima. Iz današnje rasprave vidimo, nažalost, da je upravo obratno.

Ico Škarpa Definitivno je jasno da ili će Sud za ljudska prava u Strasbourgu poštivati Konvenciju zbog koje postoji ili ga više ne treba ni biti. Ako će poštivati Konvenciju, onda razlozi da se Konvencija ne poštuje ne smiju postojati.


54

¶

Znači, Europa mora kazati može li i hoće li financirati taj Sud, ili ga ne može financirati.

Svaki građanin kojega su obavijestili da je njegov zahtjev proglašen nedopuštenim, bez pisane i obrazložene odluke, bio bi spreman platiti možda i pet tisuća eura da dođe do pravde koju traži. Sada imamo formalno besplatne zahtjeve koje očito u većini nitko ni ne ocjenjuje. Imamo, dakle, privid ili fikciju suđenja. I vrijeme je da kažemo: “Car je gol!” Ovo što sada postoji doista je ispod razine inteligencije svih nas.

Darko Petričić Radi se o fatamorgani koja daje iluziju dijelu građana da imaju pravo pristupa nepristranom Sudu za ljudska prava. Predlažem da objavimo neku vrst zbornika odnosno brošuru s ovoga Okruglog stola, pa da o tome upoznamo i širu javnost i tako potaknemo aktivnosti na mijenjanju ovoga karikaturalnog stanja Suda za ljudska prava u Strasbourgu.

U ime kolege Grčara i svoje, zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u raspravi na ovome Okruglom stolu.


55

¶

iii | NOVINARSKO ISTRAŽIVANJEIvica Grčar

Iz rasprave na Okruglom stolu pod naslovom “Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava” postala je vidljivom težnja da se bez suđenja eliminiraju zahtjevi (tužbe) zbog kršenja ljudskih prava. Zanimljivo je da su u tome podudarni ciljevi Suda za ljudska prava i nesređenih sudstava u zemljama u kojima se najviše krše ljudska prava. Sud za ljudska prava nastoji se bez suđenja riješiti prevelikog broja zaprimljenih a neriješenih predmeta, a domicilni nesređeni pravosudni sustavi također bez suđenja nastoje isključiti i zataškati što je više moguće zahtjeva (tužbi).

Nakon novinarske istrage ima osnova mišljenje da su političko-obavještajne skupine iz zemalja u kojima se najviše krše ljudska prava odvojile dio “svojih ljudi” za rad u Sudu za ljudska prava sa zadaćom da iz sudskih postupaka bez suđenja isljučuju nezgodne predmete i sve zataškavaju. U tome svjesno ili ne sudjeluju, nažalost, i suci Suda za ljudska prava samo da bi se otarasili suviše brojnih predmeta koje ne stignu riješiti.

Novinarskim upitom “mejlanim” 14. studenoga 2013. zamoljeni su predsjednik i glasnogovornik Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu da omoguće novinski članak o Odjelu za Hrvatsku u tom Sudu, kao i o sudskoj izvjestiteljici Elici Grdinić koja potpisuje većinu obavijesti koje se podnositeljima zahtjeva (tužbi) iz Hrvatske šalju umjesto pisanih i obrazloženih odluka o proglašenju zahtjeva nedopuštenima.

U Europskom sudu za ljudska prava, međutim, nisu smatrali potrebnim ni odgovoriti na ove novinarske upite iz Hrvatske.

Nakon što je u Sudu za ljudska prava ignorirana novinarska zamolba da se omogući predstavljanje javnosti Odjela za Hrvatsku te s obzirom na to da su na Okruglom stolu iznesene dokumentirane činjenice o ograničavanju prava pristupa tom Sudu, obavljeno je nezavisno novinarsko istraživanje.

Zanimalo nas je otkuda se pretežito “regrutiraju” kadrovi u Hrvatskoj koji u Sudu u Strasbourgu bez obrazloženja nemilice odbacuju na tisuće zahtjeva (tužbi) svojih sugrađana zbog kršenja ljudskih prava, kao i tko sve utječe na izbor i imenovanje takvih osoba za rad u Sudu u Strasbourgu.

Kao najistaknutije u eliminaciji zahtjeva iz Hrvatske nametnule su se Elica Grdinić, potpisnica većine pravno upitnih odbijenica tužbi hrvatskih građana, zaprimljenih u Sudu za ljudska prava te u nešto manjem opsegu Štefica Stažnik, zastupnica Republike Hrvatske u Sudu u Strasbourgu.


56

¶

↑ prilog 7. Faksimil novinarskog upita “mejlanog” 14. studenoga 2013. na koji u Sudu za ljudska prava nisu odgovorili

Za obje ove službenice karakteristično je da izvorno nisu karijerne dužnosnice u sudstvu, nego su u sudstvo došle raditi iz policijsko-protuobavještajne i diplomatske (političko-obavještajne) djelatnosti.

Elica Grdinić, tada kao Elica Mihletić, iz Ministarstva unutarnjih poslova (Službe za zaštitu ustavnog poretka — sinonim za protuobavještajnu policijsku službu) prešla je raditi u Općinski sud u Zagrebu kao sudska savjetnica. Pokušali smo provjeriti, nažalost bezuspješno, je li Elica Grdinić ex. Mihletić iz Službe za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova upućena na rad u Općinski sud u Zagreba po zadatku, ili na osobnu inicijativu. Nemamo dokaza ni da je upućena po zadatku, ali ni da je prešla raditi na osobnu inicijativu, s obzirom na to da nam je onemogućen razgovor s Elicom Grdinić ex. Mihletić.

Na sjednici održanoj 12. rujna 1996. Državno sudbeno vijeće pod predsjedanjem Ante Potrebice imenovalo je Elicu Mihletić (kasnije Grdinić) sutkinjom Općinskog suda u Zagrebu. Od te godine predsjednik zagrebačkog Općinskog suda je Đuro Sessa, koji otad postaje vrlo utjecajan u postupcima izbora i imenovanja sudaca u Hrvatskoj.

Elicu Mihletić (kasnije Grdinić) kao predsjednik Općinskog suda Đuro Sessa raspoređuje za sutkinju u Kaznenom odjelu Općinskog suda u Zagrebu, gdje radi zajedno i sa sutkinjom o čijem predmetu je na Okruglom stolu uvodno govorio odvjetnik Čedo Prodanović. Podsjetimo, Elica Grdinić ex. Mihletić potpisala je upitnu obavijest bez obrazložene odluke o nedopuštenosti tužbe Sudu za ljudska prava svoje kolegice s Kaznenog odjela Općinskog suda u Zagrebu s kojom je zajedno radila od 1996. godine, premda bi bilo korektno da je u tom slučaju to prepustila nekom kolegi (izuzela se iz tog postupka).

Prema izvorima iz pravosuđa koji žele ostati anonimni, Elica Grdinić ex. Mihletić je u kadrovskoj kombinatorici jedna od kandidatkinja za zastupnicu Vlade pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, no 29. svibnja 1999. godine Vlada premijera Mateše umjesto Elice Grdinić ex. Mihletić zastupnicom imenuje Lidiju Lukinu Karajković, koja taj posao radi do 2004. godine kad Vlada premijera Snadera imenuje Šteficu Stažnik na tu dužnost.

Nakon te neuspjele kandidature Elica Grdinić ex. Mihletić radi nakratko (samo oko godinu dana) kao sudska savjetnica u Ustavnom sudu Hrvatske. I napokon, prelazi raditi u Sud za ljudska prava u Strasbourg otkuda do danas bešćutno šalje obavijesti umjesto obrazloženih odluka o navodnoj nedopuštenosti zahtjeva (tužbi) tisućama svojih sugrađana.

Štefica Stažnik od 1996. do 2000. radi u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Canberri u Australiji (gdje se prije njegova povratka u Hrvatsku upoznaje s Đurom Sessom, tada iz hrvatskog Konzulata u Perthu). Podsjećamo, kasnije po mnogima, Đuro Sessa postaje kolokvijalno rečeno “HDZ-ov komesar za sudstvo“.

Štefica Stažnik od 2000. do 2003. radi u Ministarstvu vanjskih poslova te 2004. u Stalnoj misiji Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima u New Yorku. Od 2004., nakon ustoličenja Ive Sanadera za premijera, imenovana je umjesto Lidije Lukine Karajković zastupnicom Republike Hrvatske pred


58

¶

Europskim sudom za ljudska prava (2008. Stažnik je potvrđena u postupku reizbora).

No da bi se razumjelo tko je tko u hrvatskom sudištu mora se analizirati tzv. “kadroviranje” u hrvatskom sudstvu od 1991. godine. Djelatnosti i aktivnosti tadašnjega Državnoga sudbenog vijeća, pod predsjedanjem Ante Potrebice, bile su značajno usmjerene na to da se hrvatsko pravosuđe, osobito sudište, “očisti” od sudaca iz prošlog sustava, ali i da se umjesto novih nezavisnih i nepristranih dovedu lojalni aktualnim vlastima.

Po nalogu tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića i Vladimira Šeksa iz HDZ-a (političke stranke na vlasti) Potrebičin DSV dosljedno provodi “čistku” u sudstvu (oko 400 sudaca moralo je u prvom polugodištu 1994. godine napustiti sudstvo, s time da su negativni odjeci tako velikog odljeva neutralizirani osiguravanjem zaposlenosti ex sudaca u, na brzinu osnovanoj, javnobilježničkoj službi.

Kriza u sudstvu je dosegla svoj vrhunac kad je Ivica Crnić, dotadašnji ministar pravosuđa, godine 1995. podnio ostavku zbog imenovanja za suce u Vrhovnom sudu prema prijedlozima Šeksa, Vukovića, Potrebice i istomišljenika, a ne prema rezultatima dugotrajnog izjašnjavanja svih (tadašnjih) sudaca.

I nakon ostavke ministra pravosuđa Ivice Crnića novi pravosudni ministar Miroslav Šeparović nastavlja i dovršava “čistku” sudaca u 1995. godini, za razliku od prethodne godine bez zbrinjavanja “viška sudaca” sinekurama. Iste godine, nakon dovršene “čistke”, Miroslav Šeparović objavljuje da “Hrvatskoj nedostaje 555 sudaca”.

A Zakonom o područjima i sjedištima sudova (NN 3/94) propisano je da Republika Hrvatska ima 21 županijski, 90 općinskih, 8 trgovačkih i 2 vojna suda te je taj reorganizirani sustav mreže sudova u Republici Hrvatskoj naknadno poslužio kao pokriće za “čistku” i imenovanje umjesto većine nepristranih pretežito suce lojalne novoj vlasti.

Sudački kadrovi pouzdano provjerene lojalnosti tadašnjim vlastima regrutirani su uglavnom iz raznih ministarstava, osobito Ministarstva unutarnjih poslova, potom prvo iz Hrvatskog ureda pri promatračkoj misiji u EU-u i kasnije osnovanog Ministarstva europskih integracija koje je napokon ipak bilo pripojeno Ministarstvu vanjskih poslova. U Hrvatskoj prevladava mišljenje da je sustav pravosuđa “premrežen” ljudima bliskim brojnim obavještajnim službama.

Unutar toga sudstva, lojalnog vlastima, funkcioniraju i utjecajne interesne skupine koje ponekad djeluju i “za vlastite probitke” i nameću “svoje ljude” na dobra sudačka namještenja (dobra plaća i malo posla). Da se odnosi u hrvatskom pravosuđu ne mijenjaju, ili preciznije rečeno ne mijenjaju na bolje, vidljivo je osobito po manipulacijama kod izbora članova Državnoga sudbenog vijeća koje treba birati i imenovati suce. A i “HDZ-ov komesar”, kako mnogi iz sudstva doživljavaju Đuru Sessu u međuvremenu suca Vrhovnog suda, nametnuo se i za predsjednika Udruge hrvatskih sudaca.


59

¶

S manipulacijama u hrvatskom sudstvu dovedeni smo do toga da Transparency International Hrvatska javnim priopćenjem zahtijeva od

Povjerenstva za izbor članova Državnoga sudbenog vijeća poništavanje provedenih izbora “zbog spolne i regionalne diskriminacije”.

A kako se odnosi prema “neumreženim” sucima koji se, pokušavajući sačuvati svoju neovisnost, usude donositi i presude protiv Republike Hrvatske i zamjerati utjecajnima, ponajbolje se vidi iz teksta “Psihotortura DSV-a”, objavljenog na portalu Autograf.hr (prenosimo u prilogu).

Potpisani novinar ne vjeruje hrvatskom sudstvu, smatra da tom sudstvu ni ne treba vjerovati te da to treba objaviti. Više se, nažalost, ne može imati povjerenja ni u Europski sud za ljudska prava jer u tom Sudu tužbe bez odluka i obrazloženja uklanjaju predstavnici nesređenoga hrvatskog sudstva, isti oni protiv čijih presuda naivni građani podnose tužbe Sudu za ljudska prava.


60

¶

→ prilog 8. Novinarski prilog “Psihotortura DSV-a”, objavljen na portalu Autograf.hr http://www.autograf.hr/psihotortura-dsv-a/

Psihotortura DSV-aAUTOR: IVICA GRČAR 8. srpanj 2014.

Na 102. sjednici Državnog sudbenog vijeća (DSV) 14. travnja 2014. godine donesena je odluka o provođenju tzv. “postupka prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” sutkinje koja je imala hrabrosti rješavati prethodno pet godina zataškavan sudski postupak Helene Puljiz zbog pokušaja hrvatskih špijunskih službi da je kao novinarku vrbuju za doušnicu.

Tim postupkom “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” DSV vrši neizravni pritisak na suce koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati postupak Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi. Jer kakvu to poruku DSV šalje sucima koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati taj predmet

“psihomrcvarenjem” sutkinje koja je u prvom stupnju presudila u korist novinarke protiv države?

Očito nije jedina svrha tog DSV-ovog postupka tzv. “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” samo stegovno kazniti neposlušnu sutkinju, nego i svim sucima jasno dati do znanja što im se sve može dogoditi budu li donosili presude u korist novinara protiv Republike Hrvatske.

Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. “prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”.

“Grijeh” te sutkinje u ovom slučaju je što je bez odlaganja zakazala prva ročišta odmah nakon preuzimanja dodijeljenog joj dotad zataškavanog predmeta. I u trenutku nakon završene rasprave, kad je samo trebalo objaviti presudu, predmet je oduzet toj sutkinji i dodijeljen njezinoj kolegici Ani Merlin Božičković.

No i mlada sutkinja Ana Merlin Božičković ima “petlju” kao i njezina prethodnica, te objavljuje presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.

Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno “diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja.

Protivno članku 11. Poslovnika o radu DSV-a odluka o provođenju postupka tzv. “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” nije objavljena. Prema članku 62. Zakona o DSV-u “nepodvrgavanje prosudbi tjelesnih i duševnih svojstava radi ocjene sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti stegovno je djelo”.

Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi.

Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu. DSV-ov postupak tzv. “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” je postupak paralelan redovitom u mirovinskom sustavu.

Na osnovi odluke DSV-a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (na Klinici Rebro) imenovana je ekspertna skupina koja bi trebala “prosuditi tjelesna i duševna svojstva” sutkinje koja se drznula pripremiti presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.

S obzirom da odluka DSV-a o “prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva” nije objavljena, nije poznato ni jesu li u toj odluci i rješenju Medicinskog fakulteta o osnivanju ekspertne skupine na Klinici Rebro u Zagrebu navedene činjenice na kojima se odluka i rješenje temelje i predloženi dokazi kojima se utvrđuje u odluci i rješenju izneseno.

Koliko je poznato, postupak ove “prosudbe” nije indiciran medicinski, nego prema pravno – administrativnoj odluci DSV-a. S obzirom na to da je određeno prisilno podvrgavanje tom postupku, pitanje je Medicinskom fakultetu da li je njihova uloga u ovom postupku u skladu s profesionalnom liječničkom etikom? Zašto u ocjeni radne sposobnosti ne sudjeluju redovne komisije iz mirovinsko – invalidskog sustava?

Pitanje ustavnosti i etičnosti “prosudbe tjelesnih i duševnih sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti” postavio je Ustavnom sudu Đuro Sessa, sudac Vrhovnog suda i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca. To znači da se u ovom slučaju ne radi samo o “izvansudskim” i subjektivnim novinarskim dvojbama.

U zahtjevu Udruge hrvatskih sudaca za ocjenu ustavnosti članka 62. Zakona o DSV-u navodi se: “Potpuno je nejasno što znači riječ prosudba i kako je uopće moguće prosuditi tjelesna i duševna svojstva, pa se postavlja pitanje radi li se o uvođenju nekih medicinskih pokusa i stvaranja od sudaca pokusnih kunića, a što je Ustavom izričito zabranjeno”.

U nastavku teksta zahtjeva za ocjenu ustavnosti sudac Sessa u ime Udruge sudaca tvrdi da je spomenuta odredba Zakona o DSV-u “ponižavajuća i diskreditirajuća, ne samo za suce, već i za osobe sa invaliditetom”.

Iz svega je očigledno da treba sumnjati u kompetentnost, prije svega DSV-a, kad određuje tzv. “prosudbu tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti”, ali i u etičnost Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji nekritički prihvaća dodijeljenu mu ulogu izvršitelja u postupku tzv. “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva” neposlušne sutkinje.

Odluka DSV-a o prisilnom provođenju postupka “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” donesena je na prijedlog Mirele Mijoč, predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Predsjednica Mijoč oduzela je predmet kolegice Puljiz sutkinji koja ga se nakon pet godina zataškavanja usudila rješavati u trenutku kad je trebala objaviti presudu.

Nesporno su Mirela Mijoč, Ranko Marijan i ostali članovi DSV-a formalno kompetentni pokretati u biti nekolegijalni postupak protiv svoje kolegice. Pojam kompetentnost u pravu u formalnom smislu označuje nadležnosti i ovlaštenja, ali općenito u širem smislu istim pojmom označuju se upućenost i znanja.

Puno je razloga sumnjati u realnu (nažalost ne i formalnu) kompetentnost Mirele Mijoč, Ranka Marijana, DSV-a i znatnog dijela sudstva. Dovoljno se podsjetiti na, primjerice, ignoriranje postotnog računa u iskazivanju učinka prema Okvirnim mjerilima za ocjenu rada suca.

U pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru je li moguće da (upravo ista) Mirela Mijoč ostvari više stotina posto (‽) radnog učinka ministar obrazlaže da je to — moguće.

Učenici sedmih razreda osmogodišnje škole, međutim, uče iz procentnog (postotnog) računa da se broj jedinica postotka određuje od broja 100 kao cjeline (procent od lat. riječi pro = za i centum = sto), a za iskazivanje više stotina postotka “sedmaši” dobivaju negativnu ocjenu.

Unatoč tome u pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru pogrešno se tvrdi da je u “statističkom izvješću iskazana norma od 627,3 posto za sutkinju Mirelu Mijoč moguća”.

Sve suce ipak ne bi trebalo vraćati u sedmi razred osmogodišnje škole. Ne radi se tu o neznanju (postotnog računa), nego o svjesnoj i namjernoj manipulaciji, istina matematički netočnoj, ali svjesnoj i namjernoj kao i o postupku “prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”.

I zbog takvog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a.

europskog suda za ljudska prava - ivicagrcar.weebly.com · kritika prakse europskog suda za ljudska...

Documents