ESEJ O OPOZVANOM OPROSTU

Ante Vučković

Tada pristupi k njemu Petar i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.""Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.""A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.' Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.""Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu."Mt 18, 21 - 35

Ovaj Matejev tekst o oprostu, unatoč tome što se često susrećemo s njim, ili možda baš zbog toga, kao da ostaje neprestani izvor nesporazuma. Nikada do kraja shvaćen i prepun pitanja koja, dolazeći iz svagdašnje potrebe za oprostom i njegove nemogućnosti u slučajevima duboke ranjenosti, ostavlja grki okus u utrobi. Čitamo li ga kao tekst o neizbježnoj obvezi opraštanja uvreda s istovremenim osjećajem nemogućnosti oprosta, ne možemo ne upasti u slijepu ulicu neodgovorenih pitanja. Nerijetko je krajnji rezultat jednosmjernog isticanja obvezatnosti oproštenja upravo suprotan onome što se traži. Ističući obvezu oprosta, odgađamo sami oprost. Suočeni s obvezom tražimo izlaz prebacujući krivnju na onoga tko nas je uvrijedio. Gotovo da nam ide u prilog činjenica što se počinitelj nepravde niti ne pojavljuje da zatraži oprost.

1

Prije nego što pokušamo proniknuti u zamršenost teksta, a preko njega i u zamršenost cjelokupnog fenomena oprosta, pogledajmo kako ga obično razumijemo. Najčešće ga čitamo kao tekst koji kaže kako valja uvijek opraštati. Budući Bog svakome oprašta golemi dug, naša je obveza opraštati drugima dugove koji su, bez obzira koliko bili veliki, uvijek manji od onih koje je Bog nama već oprostio. Ukoliko ne postupimo po zahtjevu da oprostimo uvijek i svaku uvredu, čeka nas osuda slična onoj okrutnom dužniku. Nakon što mu je gospodar oprostio golemi dug, a on, otišavši od gospodara, nije učinio isto sa svojim drugom koji mu je dugovao mnogo manje, gospodar opoziva svoj oprost i kažnjava okrutnog dužnika. Tako se uz zahtjev da opraštamo uvijek i svakome veže i prijetnja kako će Bog oprostiti samo onima koji opraštaju, a onima koji to ne čine povući će već dano oproštenje i kazniti ih i za ono što je već jednom oprošteno. Ovaj Matejev tekst kroz prispodobu govori gotovo isto što i kratka formula iz Očenaša: "otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim". Razlika je u tome što Očenaš polazi od nas i našeg opraštanja koje služi kao preduvjet da uopće možemo od Boga tražiti oproštenje, a ova prispodoba najprije govori o tome kako Bog prethodno oprašta i stoga očekuje da se čovjek ponaša vjerno iskustvu primljenog oproštenja.Ovakvo razumijevanje Matejeva teksta počiva na uvjerenju kako je zahtjev za oproštenjem moralni zahtjev kršćanima i kako neispunjenje tog zahtjeva nosi sa sobom posljedice Božje kazne. Ništa se ne mijenja ukoliko se naglašava kako našem opraštanju prethodi Božje neizmjerno oproštenje. Upravo ovaj naglasak ne dopušta uvid u srž same prispodobe.Ističući Božje neizmjerno oproštenje i milosrđe gotovo u pravilu se gubi iz vida kako prispodoba govori nešto drugo. Nije ponekad zgorega paziti na temeljni osjećaj koji se pojavljuje nakon čitanja ove prispodobe. Usprkos činjenici kako se najčešće ističe Božje beskonačno opraštanje, ova prispodoba budi drukčiji osjećaj. U njezinu središtu stoji gospodareva srdžba. I ona je vjerojatno najprivlačniji element cijele prispodobe. Konačno da netko može zaustaviti beskonačno opraštanje i reći dosta tamo gdje oprost uopće ne mijenja dužnika, nego mu uvijek iznova otvara prostor za nove uvrede. Gospodareva pravedna srdžba i nadasve njegov opoziv već danog oproštenja postavljaju u pitanje uobičajeno razumijevanje prispodobe.Ako Bog opoziva jednom dano oproštenje, znači li to da čovjek više ne može biti siguran da li mu je Bog oprostio i ako jest, do kada to zapravo vrijedi? Ako Isus od Petra traži da oprašta uvijek, kako to da odmah nakon toga govori o Bogu koji ne samo da ne oprašta uvijek, nego i opoziva već dano oproštenje?Kako se može govoriti o Božjem beskonačnom praštanju i spremnosti na milosrđe pozivajući se na golemi dug kojega je Bog oprostio dužniku i istovremeno ne vidjeti da okrutni dužnik, nakon nepraštanja svom kolegi, mora vratiti već oprošteni dug? Drugim riječima, kako je spojiva slika beskonačno milosrdnog Oca sa slikom srditog i pravednog suca? Kao da Božje milosrđe mora imati nužni korektiv u njegovoj srdžbi

2

koja ga sili na pravednost. Insistiranje na neograničenom Božjem milosrđu plaća svoju cijenu u nepridavanju važnosti opozvanog oprosta. Kako je, osim toga, spojivo beskonačno milosrđe s prijetnjom s konca prispodobe? Kako se spaja Božja srdžba s njegovim oproštenjem? Kako to da Božje ponašanje ovisi o ponašanju opakog sluge?Razumijevajući prispodobu kao izricanje obveze neprestanog opraštanja, ne možemo izmaći pitanjima što učiniti kada se nađemo u situaciji u kojoj nismo u stanju oprostiti. što kada su uvrede tolike da i sama pomisao na oproštenje znači izlaganje poruzi i podsmjehu? Što učiniti kada se nađemo u situaciji koju pretpostavlja Petrovo pitanje? Stiješnjeni između dvije nemogućnosti, nemogućnosti oprosta i nemogućnosti udovoljenja zahtjevu za oproštenjem ova nam prispodoba više ne pokazuje izlaza. Shvaćena kao obveza opraštanja, u trenutku kada to više nismo u stanju, dovodi nas u situaciju nemoći. Pritisnuti zahtjevom za oprostom, s jedne strane i njegovom nemogućnošću, s druge, ostajemo izručeni ne samo nepravdi koja nas je zadesila nego i krivnji što ne opraštamo, dakle krivnji pred Bogom. Na ovaj se način kršćanstvo predstavlja kao moralna religija. Ona traži ispunjenje zahtjeva i kažnjava ukoliko se oni ne ispune. Tako shvaćeno kršćanstvo nerijetko vodi u nutarnju podvojenost: na vani se deklarira oproštenje, a iznutra se gaje misli o osveti. Ponekad se ide i korak dalje pa se odbacuje samo kršćanstvo kao nepodnosivi oklop u kojem nema mjesta za razumijevanje onoga tko je pogođen nepravdom.Bilo bi uistinu preusko na ovaj način razumjeti kršćanstvo. Postoji li izlaz iz ove dileme? Postoji li izlaz i to prvenstveno za one koji su nepravedno pogođeni zlom ili nepravdom? Postoji li odgovor na Petrovo pitanje a da on istovremeno ne bude i prijetnja kaznom? Postoji li put do slike Boga koja neće biti podvojena između milosrđa i srdžbe?Odčitavajući ovaj tekst prema moralnim, da ne kažemo moralizirajućim, odrednicama ne možemo ne ući u slijepu ulicu nemogućnosti u kojoj jedan paradoks zamjenjuje drugi. Sažmimo ih ukratko.Petrov problem je granica opraštanja. Isus ukida granicu i zahtijeva da se oprašta uvijek. Prispodoba koja bi trebala pokazati kako se može opraštati uvijek govori posve suprotno. Ne govori o tome kako Bog oprašta uvijek i svakome, nego naprotiv kako sam Bog postavlja granice opraštanju. On ide čak i dalje od toga. On opoziva jednom udijeljeno oproštenje. Ovo je prvi paradoks kojemu se najčešće uopće ne posvećuje pozornost.Drugi se paradoks pojavljuje ukoliko tekst usporedimo s našim svakodnevnim stavom. Mi otprilike mislimo kako Bog oprašta uvijek onome tko od njega zatraži oproštenje, a kako mi ljudi to ne uspijevamo. Ova prispodoba govori posve suprotno. Od Petra se traži da oprašta uvijek, a sam Bog to ne čini. Ostajući na ovakvom čitanju teksta ne postoji mogućnost izlaza iz dilema, osim onog u kojem će se od čovjeka tražiti da oprašta uvijek i svakome, a sam Bog će biti izdvojen od tog zahtjeva. Takav se izlaz nerijetko nameće kao jedini mogući i opravdava time da jedino Bogu pripada pravo na sud i osudu.

3

No, Matejev tekst nije prvenstveno moralni, nego religiozni tekst. I valja ga čitati prema odrednicama religioznosti, a ne moralnosti. U čemu je razlika? Ponajprije u tome što moralno čitanje teksta traži moralne zakone koje treba prepoznati i obdržavati, a religiozno čitanje teksta traži smislenost ljudskog života pred Bogom. Prva briga religioznog teksta jest ispunjenje smisla koje se pojavljuje u određenoj religioznoj temi. Vjera i smisao idu zajedno i to stoga što vjera tvori krajnji obzor ljudskog smisla i što se svaki smisao krajnjih ljudskih pitanja najavljuje kao religiozni.Svaki tekst odgovara samo na postavljena pitanja. Pitanja pak upućuju na opći obzor koji određuje smjer i domet kako pitanja tako i odgovora. Religiozni je obzor daleko širi od moralnog. Odčitavati ovaj tekst unutar religioznog obzora zapravo znači približiti se izvornijem smislu samog teksta i istovremeno uviđati temelje na kojima počiva moral.Konkretno: kada je riječ o oprostu, moralni je obzor preuzak i on ne dopušta uvid u oprost kao religiozni fenomen. Stoga nam valja nadasve postaviti religiozno pitanje i tražiti odgovor na problem smisla oproštenja. Oprost je religiozni odgovor na nasilje i zlo. Shvaćen samo kao moralni zahtjev oprost se nerijetko predstavlja kao dodatno opterećenje žrtve. Oprost kao religiozni odgovor, pak, otvara uvid u smisao, ali ujedno ima i terapeutsku dimenziju ozdravljanja od rana nanesenih zlom. Oprost nije, naime, zapovijed koja traži samo poslušnost, nego je nadasve religiozno otvaranje prostora u kojem je moguće ozdraviti od podnesenog nasilja i zla. Religiozno odčitavanje teksta o oprostu otkriva smislenost oprosta koja je u stanju zaliječiti rane onome tko je podnio nepravdu. Ono što se na početku čini zahtjevom za neprestanim opraštanjem u religioznoj dimenziji postaje potreba za odvajanjem od zla kako bi se moglo živjeti. Religiozno gledano oprost je liječenje rana podnesenog zla. Stoga Isusove riječi kako treba opraštati uvijek ne znače prvenstveno obvezu, nego najprije otvaraju obzor unutar kojega se pokazuje smislenost neprestanog opraštanja. Opraštati je potrebno ne kako bi se ispunila obveza, nego nadasve kako bi se čovjek mogao odvojiti od zla koje ga je pogodilo. Ovdje se ukazuje svjetlo koje upućuje na to da ova prispodoba ima više terapeutski, negoli moralni karakter. Ovo naravno ne znači da je moral nevažan. Naprotiv. Tek ovdje postaje uopće razvidno zašto i oprost može biti zahtjev. Zahtjev za opraštanjem jest zahtjev za ozdravljanjem.Izuzmemo li suvremeni izopačeni fenomen traženja statusa žrtve zbog bilo kojeg razloga samo s namjerom preuzimanja prednosti žrtve i izbjegavanja odgovornosti i patnje, nitko ne bira stanje žrtve. Nitko ne odlučuje o tome da li će ga i kada pogoditi nepravda. No, čovjek može odlučiti o tome da li će cijeloga života biti žrtva nepravde ili će se uspjeti odvojiti od zla koje je nepravedno podnio. Religiozni uvid u oprost otvara prostor da se i nakon podnesenog zla može živjeti punina života. Kada je čovjek pogođen nepravdom, u pravilu, sve dotle dok se ne oprosti od podnesene nepravde, ostaje vezan ne samo uz zlo koje ga je zadesilo, nego i uz onoga

4

tko je počinio nepravdu. Vezanje uz počinitelja nepravde zna ponekad narasti do opsesije, do navezanosti na onoga tko stoji iza nepravde. Mržnja je fenomen navezanosti na onoga koga se mrzi. Oprost je prvenstveno opraštanje, odvajanje od zla i od onoga tko ga je počinio.No, ovdje još uvijek nije jasno u kojem odnosu stoji potreba za neprestanim opraštanjem i granica oprosta o kojoj govori prispodoba.Pretpostavimo li kako je prispodoba ispričana kao slika koja govori o Božjem milosrđu i njegovoj pravednosti, ali istovremeno i kao prispodoba koja govori iz perspektive čovjeka koji je pogođen zlom, onda ona govori jezikom koji se ne zaustavlja samo na moralnom zahtjevu opraštanja.Prispodoba je, to moramo pretpostaviti, odgovor na Petrovo pitanje. Stoga je najprije potrebno razumjeti što Petar uopće pita i koje su njegove dileme.Petrova dilema je dilema čovjeka koji zna kako oprostiti ne znači uvijek osloboditi se zla i počinitelja, nego kako oprost, darovan čovjeku koji ga ne uzima ozbiljno, otvara samo prostor za daljnje nanošenje uvreda. Ukoliko opraštamo uvijek iznova, nema ničega što bi počinitelja uvreda natjeralo na promjenu stava. Naprotiv. To mu je dobra prigoda kako za novo nasilje tako i za podsmjeh. Očekivati kako će oprost promijeniti počinitelja nepravde uistinu je naivno. Prvi dio prispodobe slikovito oslikava upravo Petrovu dvojbu. što i kako postupiti s nekim tko se izruguje s primljenim oproštenjem?Petar razumije kako neprestano opraštanje dodiruje rub poruge te stoga niti ne pita postoji li granica opraštanju. On pita samo koja je granica. Iskrenost Petrova pitanja i onoga što ono pretpostavlja pokazuje kako njegovu oštroumnost tako i njegov strah, kako njegovu volju da ispuni zahtjev za oprostom tako i njegov strah od nemogućnosti takvog ispunjenja. Petrovo je pitanje uistinu odsjaj mnogih pitanja koja izviru iz želje za življenim kršćanstvom i njegovom nemogućnošću. No, Petrovo je pitanje odsjaj i temeljnog nesporazuma kada je riječ o oprostu. Ovaj prvi nesporazum nije jedini, ali on je takav da, sve dok s njim ne iziđemo na kraj, svako daljnje shvaćanje samo povećava nesporazum.U čemu se sastoji ovaj temeljni nesporazum? Već smo naveli kako razumijevanje oprosta kao moralne obveze zatvara uvid u srž oprosta. Petrovo pitanje to samo pojačava. Temeljni je nesporazum misliti kako je oprost moralna obveza koja se izvana nameće čovjeku pogođenom nepravdom. Izlaz iz ovog nesporazuma moguć je samo uvidom u religiozno-terapeutsku dimenziju oprosta. Oprost nije prvenstveno obveza, nego odvajanje od zla, oslobađanje od nepravde, ozdravljanje rana. Kome se oprašta? Naravno, bratu, jer najveće uvrede ne dolaze od nepoznatih, od stranaca, nego od onih koji su nam najbliže. Blizina, bratstvo - to je već prostor u kojem se mogu dogoditi uvrede i istovremeno prostor kojega treba držati čistim od uvreda. Brat - to je drugi koji zahtijeva da ga ne povrijedim i istovremeno jedini koga mogu povrijediti. Brat - to je netko tko me može uvrijediti, netko tko me uglavnom vrijeđa. što smo bliže to su uvrede veće.

5

Blizina je izloženost. Stoga je i ljubav - ta blizina par excellance - ranjivost. što više ljubim to sam ranjiviji. Ranjivost blizine dosiže vrhunac u Božjoj blizini utjelovljenjem i ranjivosti u izloženosti smrti. No, istovremeno, odreći se blizine i ljubavi ne znači zaštititi se od povreda, nego odvojiti se od života. Neopraštanje uistinu u prvi mah naliči zaštiti od novih povreda, ali ono je istovremeno zatvaranje i rizik začahurenosti. Između rizika izloženosti i ranjivosti koji dolazi od oprosta i rizika zatvorenosti i izoliranosti koji se najavljuje kao posljedica neopraštanja kršćanstvo se opredjeljuje za rizik oprosta. Cijeli trud Matejeve prispodobe vodi prema uvidu kako je rizik oprosta smisleniji i religiozniji od rizika neoprosta. On je istina vezan uz ranjivost, ali ne odvaja od života. Drugi, pak, rizik naoko štiti od ranjivosti, ali gotovo neprimjetno ništi sam život.Uvrede koje dolaze izvana imaju, naravno, svoju težinu, ali uvrede se u pravilu ne mjere namjerama uvreditelja ili objektivnim mjerilima. One se mjere pogođenošću povrijeđenog. Uvreda je teška onoliko koliko je pogodila, onoliko koliko je uvrijeđeni osjeća uvredom. Subjektivnost žrtve je daleko važnija od objektivnosti uvrede. U Petrovu se pitanju kriju i dvije važna pretpostavke. Prva koja kaže kako opraštati mogu samo u svoje ime i druga koja ističe kako oprost mogu samo moliti. Nitko nema pravo na oprost, jer oprost dodjeljuje slobodno samo žrtva. Isusov odgovor očito razbija granice, kvantitativne granice koje Petar pretpostavlja. "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam" - glasi njegov odgovor. Uvijek - znači li to biti stroj za opraštanje? Da li je to zahtjev da se oprašta svaki put kad me netko uvrijedi, svaki put kada zatraži oproštenje? Zahtjev da se oprosti svaka uvreda, bez odgađanja, bez premišljanja?Takvo nešto bi još uvijek ostalo u kvantitativnom mišljenju. Uvijek, to doduše znači bez brojčanih granica, ali još uvijek se ništa ne mijenja kvalitativno.Isusov odgovor cilja na nešto drugo: valja izići iz statusa žrtve. Tko god živi i djeluje iz osjećaja pogođenosti, osjećaja žrtve, taj nije slobodan, nije oslobođen. Kraljevstvo je nebesko oslobođenost osjećaja žrtve, oslobođenost za puninu života. Nije riječ o nedodirljivosti i neranjivosti. Riječ je zrelosti pred licem Božjim. Najsnažniji element kršćanstva u odnosu prema žrtvama nije u priznavanju statusa žrtve onome tko to uistinu jest i pokazivanja sućuti i milosrđa prema ljudima koji su nevine žrtve društva, nasilja ili struktura, nego upravo u otvaranju obzora i pokazivanju načina kako izići iz statusa žrtve. Isusov govor na Gori nije izricanje sućuti s onima koji trpe, nego pokazivanje na koji su način upravo oni vezani uz Kraljevstvo nebesko.»udno - bezgranično praštanje koje Isus zahtijeva odjednom se sudara s prispodobom koja izričito govori o granicama praštanja.Kada Petar pita gdje je granica praštanju, Isus kaže da je nema. I to pojašnjava prispodobom u kojoj je riječ o granici praštanju, štoviše o opozivu jednom danog oproštenja, o Božjem pokajanju za dano oproštenje. Kako ovo razumjeti?Prispodoba govori o okrutnom dužniku, o čovjeku koji neozbiljno shvaća oprost i o tome što se događa s onim koji, kada mu je jednom oprošteno, sam ne oprašta.

6

Prispodoba je najizravniji odgovor Petru. Petar polazi iz dileme granice opraštanja, a Krist mu pred oči dovodi drugu dilemu, onu naime, što bi se dogodilo kada bismo uistinu jednom sami postavili granice i rekli kako od nekog određenog trenutka više nema oproštenja.Ovdje je iznimno važno uočiti kako Kristov odgovor cilja upravo na čovjeka koji ne oprašta i kako prispodoba opisuje što se s njim događa. To je istovremeno i odgovor Petru koji pretpostavlja kako bi se u određenom trenutku mogla doseći granica oprostu.Čovjek koji ne oprašta pretvara se u okrutnog dužnika. S njim se događa ono što opisuje prispodoba. Čitamo li prispodobu odvojeno od Petrove dileme ostaje posve nejasno zašto gospodar povlači već darovani oprost i prijetnja s konca prispodobe postaje posve nespojiva sa širinom opraštanja s početka.Čitamo li je kroz Petrovu dilemu i usudimo li se u prispodobi gledati opis onoga što se događa s čovjekom koji ne oprašta, tekst postaje razvidniji.Prije svega valja uvidjeti kako oprost nije čin s jednim učinkom. Oprost, naime, nije najprije oprost počinitelju uvrede, nego je najprije nutarnji događaj povrijeđenog čovjeka. On se očituje u odvajanju od podnesenog zla, u ozdravljanju rana, u odvajanju počinitelja od uvreda koje je nanio, u odricanju od osvete. Tek nakon što se to dogodi moguće je oprostiti i samom počinitelju ukoliko zatraži oproštenje.Prispodoba prikazuje čovjeka koji to ne uspijeva. Uistinu, sve dotle dok ne sazori nutarnji oprost, čovjek nije u stanju ni doživjeti darovani oprost, ali niti ga dati drugome. No, to nije sve. Ukoliko se oprost ne razumije kao nutarnje ozdravljanje ("oprostiti od srca") i slika Boga poprima pomalo obrise ukrućenog srca.Na početku prispodobe riječ je o kralju koji prijeti bacanjem u tamnicu ne samo dužnika nego i cijele njegove obitelji. Uzaludno je tražiti paralele u pravnim sustavima iz kojih je možda mogla proizići ova okrutna slika odnosa prema dužnicima. Cijela se slika odnosi na nutarnje stanje dužnika. Sve dotle dok čovjek ne povjeruje u oprost, a u njega može povjerovati samo ukoliko je sam spreman opraštati, i slika se Boga podvaja u Boga milosrđa i Boga srdžbe. Povjerovati kako je Bog uistinu Bog milosrđa moguće je samo ukoliko se čovjek usudi i živjeti prema toj slici. U protivnom i slika se Boga dijeli na Boga milosrđa i okrutnog Boga srdžbe. Isusov odgovor Petru kako valja opraštati uvijek možemo razumjeti kao poziv da se Boga promatra kroz sliku milosrdnog Oca. Ona ostaje istinita samo dotle dok čovjek sam djeluje prema onom u što vjeruje.Govor o ženi i djeci koje gospodar želi baciti u zatvor dok se ne vrati dug upućuje ne toliko na okrutne pravne posljedice kažnjavanja cijele obitelji koliko na to kako svatko tko se nije oprostio od zla, od duga, uvlači u logiku kazne one koji su mu najbliži. Dug kojega se nisam oslobodio zarobljava, baca u tamnicu. Svi su krivi. Nitko nema više razumijevanja. Sam Bog naliči na nekoga tko okrutno kažnjava cijelu obitelj.

7

Izlaz iz krivnje, oslobođenje osjećaja krutosti i prijetnje moguće je samo ukoliko čovjek zamoli oprost. To je preduvjet bez kojega nema oslobađanja. No, to je samo prvi korak. Kraljevstvo se Božje ozbiljuje jedino ukoliko čovjek svojim postupcima postvaruje izvorno iskustvo oprosta iz susreta s Bogom.Pokušamo li razumjeti prispodobu iz perspektive okrutnog dužnika, slika Boga kao srditog suca koji opoziva već jednom dano oproštenje ne mora biti slika Oca kojega naviješta Krist, nego slika Boga koja se nameće čovjeku koji ne razumije ozbiljno oproštenje. Kao da čovjek koji se ne otvara iznutra i samog Boga doživljava prema svojoj skučenosti. Kao da i sam Bog poprima obrise okrutnosti koja je ovladala dužnikom. Bog nije podvojen. Tek kada se čovjek ponaša okrutno i srdito i slika Boga poprima iste obrise. Isto se događa u molitvi Očenaša. Moli se da sam Bog postupa prema našim ponašanjima: "otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim". Znači li to da važi i obratno: "ne otpusti nama duge naše ako i mi ne otpuštamo dužnicima našim"? Kao da Bog dopušta da naše ponašanje određuje njegovo. Kakvog Boga naviješta Krist? Ovo je ključno pitanje religioznog čitanja teksta. Odvajajući se od moralnog razumijevanja i odvajajući se istovremeno od psihološkog čitanja, religiozno odčitavanje nas vodi u ključni problem slike Boga. Dilema je važna. Pred sobom imamo dvije slike Boga: Prva prikazuje Boga kao gospodara koji oprašta veliki dug kada ga čovjek za to zamoli. Druga ga prikazuje kako strogog suca koji opoziva darovano oproštenje i prijeti kako će to učiniti svakome tko ne postupi poput njega. Ovo bi dalo Petru za pravo. Petar bi prema prispodobi čitanoj na ovaj način imao pravo reći da postoje granice opraštanja. Ukoliko se moj dužnik uistinu ne mijenja zašto ja ne bih mogao postupiti kao Bog i postaviti granice opraštanju? Moguće je zamisliti i Boga čiji bi postupci bili posve drukčiji od ljudskih. Bog bi tako sam imao pravo opraštati ili ne opraštati, opozivati oprost, a čovjek bi trebao opraštati uvijek. Ovdje je, međutim, nemoguće slijediti sliku Boga koji se ponaša doduše po pravdi, ali posve drukčije od onoga što se zahtijeva od čovjeka. Od čovjeka bi se zahtijevalo beskonačno milosrđe, a Bog sam bi ispunjao samo pravednost.Čitamo li tekst iz perspektive Isusovog odgovora Petru kako valja uvijek opraštati, Bog ostaje uvijek isti. On oprašta uvijek kada ga se zamoli. Njegova se slika mijenja tek u trenutku kada se čovjek ponaša drukčije od doživljenog iskustva oprosta.Drugim riječima, ova prispodoba ne govori o tome da se Bog mijenja, nego o tome kako se mijenja slika Boga kod onoga tko se ponaša drukčije od Boga.Sve dotle dok je čovjek u stanju uviđati kako se oprost dijeli stoga što nam valja odvojiti se od podnesene nepravde slika Boga je jednosmislena. Bog je milosrdni otac koji oprašta. U trenutku kada više ne opraštam, čak ako sam prethodno i doživio Božje oproštenje, slika Boga se mijenja, a s njom i cjelokupni odnosi.Bog više nije milosrdan, nego opoziva darovani oprost. Bog dobiva dvojako lice. S jedne strane je milosrdan i valja mu se klanjati, a s druge strane je krut i srdit te ga se

8

valja bojati. Prijeti kaznom za nešto što je gotovo nemoguće ispuniti. Traži da neprestano opraštamo, a on sam to ne čini.Okrutni dužnik ima potrebu na vlastitom životu pokazati kako je Bog okrutan da bi opravdao svoju okrutnost. Njemu Božja kazna dolazi kao najbolje opravdanje za njegovu okrutnost prema drugima. On u svojoj ukočenosti srca ništi sve odnose oko sebe. Neumitna se logika ukrućenosti ljudskog srca i sastoji u tome da je moguće risati sliku Boga obilježjima vlastite ukrućenosti. Čovjek ne samo da će se ponašati prema onome u kakvog Boga vjeruje, nego će i sebi slikati Boga koji će odgovarati njegovim obilježjima.Razbiti ovu logiku iz koje nema izlaza moguće je samo jednosmislenom slikom milosrdnog Oca i to tako da svojim postupcima pokazujem milosrđe u koje vjerujem. I tu se krije religiozni smisao oprosta. Oprost nije zahtjev kojega treba ispuniti, nego uvid kako neopraštanje vodi u iskrivljenu svijest odnosa prema Bogu, prema drugima i prema samom sebi. Stoga već na početku Krist govori o tome kako valja opraštati uvijek i svakome. Ne stoga što bi to bila samo puka zapovijed, nego što je to jedini način da se oslobodimo zla koje nas uvlači u logiku iskrivljene slike Boga i čovjeka.U podnožju ostaje pitanje: prema kakvom se Bogu odnosimo? Prema Bogu sucu ili Bogu milosrđa. Krist govori o Bogu milosrđa. Ova prispodoba govori o tome kako se Bog milosrđa pretvara u Boga suca u trenutku kada sami preuzmemo ulogu suca. Onaj tko istjeruje svoju pravdu naći će se u paradoksalnoj situaciji da će se morati suočiti sa slikom Boga kakvoga je sam orisao. Tu leži cijela tragedija zla i osvete. Zlo čini sve sebi sličnim. Ono cijeli svijet vidi samo svojim očima.Dobrota je, s druge strane, neočekivana i nepredvidljiva. Iskusiti Božju širinu oprosta moguće je samo ukoliko čovjek uistinu povjeruje kako njegovo opraštanje otvara prostor dobru. Opoziv već danog oproštenja nije prijetnja, nego izričaj kojim se ukazuje kako ulazak u Kraljevstvo nebesko ne ovisi samo o Božjem opraštanju, nego nadasve o trudu da se njegovo oproštenje ozbilji u konkretnom životu. Nije riječ o prijetnji, nego o izricanju stanja. Djelotvornost oprosta se odčitava i na ljudskom djelovanju. Kraljevstvo se Božje ne ostvaruje pod prijetnjom kazne, nego jedino uvidom kako se ono pokazuje tamo gdje čovjek povjeruje da ga oprost rasterećuje, oslobađa i odvaja od zla i uvreda. Stoga, opraštati uvijek i svakome ne znači izvrći se poruzi i novim uvredama, nego znači ne dopustiti da logika nasilja ovlada onim tko je žrtva nasilja. Dostojanstvo se povrijeđenog ne spašava uzvraćanjem istom mjerom, nego njegovom izdvojenošću iz začaranog kruga nasilja, a time i njegovom uzvišenošću nad zlom. Granica oproštenju, kroz sliku o opozivu već udijeljenog oprosta, pokazuje kako se mijenja svijest čovjeka koji ne shvaća ozbiljno oprost. Bog u njegovim očima odjednom poprima sliku srditog suca, dobiva obrise okrutnosti kojom se on sam služi u odnosima. Bez ozbiljenja oprosta svijet se pretvara u neizdrživi, brutalni i okrutni svijet, a Bog u srditog suca.

9

Zahtjev za neprestanim opraštanjem tako postaje jedini mogući izlaz iz zarobljenosti u krug nasilja i okrutnosti.Kršćanski je Bog milosrdni Otac u kojem nema podvojenosti. Njegova se ljubav ne mijenja prema ljudskim stanjima, ali ona prožima čovjeka i svijet samo ukoliko se vjeruje u nju i ukoliko joj se dopusti da proteče ljudskim srcem.

Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 3/98, str. 158. – 162.

10