JOHN STEINBECK - O MIŠEVIMA I LJUDIMA Nekoliko milja južno od Soledada rijeka se Salinas primakla sasvim blizu brdovitoj obali pa teče duboka i zelena. Voda je i topla, jer je ljeskajući se klizila preko žutog pijeska obasjana suncem, prije nego što je stigla do toga uzanog jaza. Na jednoj strani rijeke zlaćani se obronci prigorja oblo uzdižu prema silnom, stjenovitom gorju Gabilana, ali na nizinskoj je strani voda obrubljena drvećem vrbama što se svježe zazelene svakog proljeća i u rašljama nižih grana nose naplavine zimske poplave, te sikomorama s pjegavim, bjelkastim, povijenim granama i grančicama što se nadvijaju nad jaz. Na pjeskovitoj obali pod drvećem napadao debeo sloj lišća, tako suhog da gušterica zašušti kad protrči kroza nj. S večera divlji kunići izlaze iz niskog žbunja da sjede na pijesku, a vlažni su zaravanci prekriveni noćnim tragovima rakuna, raširenim otiscima šapa što ih ostavljaju psi s obližnjih posjeda i rascijepljenim tragovima srna koje dolaze da se napoje u tami. Kroz vrbe i sikomore vodi staza. Tvrdo su je ugazili dječaci koji ovamo silaze s posjeda da se kupaju u dubokom jazu i skitnice što uvečer umorno silaze s glavne ceste da se utabore pokraj vode. Pred niskom vodoravnom granom gorostasne sikomore leži hrpa pepela, preostala od mnogih vatri; grana je izlizana od ljudi koji su na njoj sjedili. U predvečerje jednoga vrućeg dana pokrenu se povjetarac među lišćem. Sjena se uspinjala uz brežuljke prema vrhu. Na pješčanim obalama nepomično su sjedili divlji kunići poput malena siva isklesana kamenja. A tada se od glavne ceste začuše koraci po šuštavu lišću sikomore. Kunići nečujno pojuriše u zaklon. Štrkljasta se čaplja teško vinu u zrak i tromo odletje niz rijeku. Načas mjesto ostade bez života, a onda se sa staze pojaviše dva čovjeka i stupiše na čistinu kraj zelenog jaza. Sišli su niza stazu idući jedan za drugim, pa čak i na otvorenu stadoše jedan iza drugoga. Obojica bijahu odjeveni u grube pamučne hlače i grube pamučne kapute s mjedenim pucetima. Jedan i drugi nošahu crne zgužvane šešire, a preko ramena prebačene čvrsto smotane.gunjeve. Prvi je bio malen i žustar, crnomanjast, nemirnih očiju i oštrih, jakih crta na licu. Svaki mu je dio bio jasno izražen: malene, snažne šake, i vitke ruke, tanak i koščat nos. Za njim je stupala njegova sušta protivnost ¦ golem čovjek nepravilna lica, s krupnim blijedim očima i širokim spuštenim ramenima; koracao je teškof pomalo vukući noge, kao što medvjed vuče šape. Rukama nije zamahivao u hodu, već su mu se mlitavo ovjesile. Prvi se čovjek naglo zaustavi na čistini, tako da je njegov pratilac gotovo naletio na nj. Skinuo je šešir i kažiprstom obrisao kožnu vrpcu iznutra i otresao s prsta znoj. Glomazni mu drug spusti svoje gunjeve na tlo i baci se na zemlju te stade piti s površine zelenoga jaza; pio je dugim gutljajima, frkćući u vodu kao konj. Mali mu čovjek nestrpljivo priđe. I "Lennie!" reče oštro. "Lennie, zaboga, ne pij toliko!" Lennie je i dalje frktao u vodu. Mali se čovjek nagnu nada nj i pro drma ga za rame. "Lennie. Bit će ti zlo kao ono sinoć." Lennie zaroni cijelu glavu pod vodu, zajedno sa šeširom, I a onda sjede na obalu; sa šešira mu se cijedila voda na plavi j kaput i tekla niz leđa. "Ovo je divno", reče. "Pij i ti, George. Potegni dobrano!" Smješkao se sretno. George skide svoj zavežljaj s ramena i pažljivo ga spusti I na obalu. "Nisam siguran da je ta voda dobra", reče. "Nekako je prljava." Lennie zabućka golemom šapom po vodi i zamigolji pr I stima, tako da se voda malo uzburkala; preko jaza raširiše se I koluti sve do druge strane i opet se vratiše. Lennie je pro I matrao kako putuju. "Gledaj, George! Gledaj, što sam napravio!" George kleknu na rub jaza i stade piti iz ruke grabeći vodu brzim pokretima. "Nije loša", priznade. "A zapravo čovjek ne bi rekao da teče. Ne bi nikad smio piti vodu koja ne teče, Lennie", reče beznadno. "Ti

bi se napio i iz samog kanala kad ožedniš." Zagrabi dlanom vode i pljusnu je u lice pa je rastrlja rukom sve ispod brade i po zatiljku. Onda ponovo namjesti šešir, odmaknu se od rijeke, privuče koljena i obujmi ih. Lennie, koji je sve to promatrao, učini baš onako kao i George. I on se odmaknu od ruba vode, privuče koljena, obujmi ih pa pogleda prijeko na Georga, da vidi je li učinio baš kao on. A šešir natuče malo dublje na oči, onako kako je George namjestio svoj. George je mrzovoljno buljio u vodu. Rubovi vjeđa bili su mu crveni od blistavog sunca. Reče ljutito: "Mogli smo se lijepo odvesti do samog posjeda, da je samo onaj prokleti šofer autobusa znao što govori. „Još samo komadić cestom", veli. „Samo komadić". A kad tamo, gotovo četiri proklete milje! Nije htio stati kod ulaza u posjed, eto to je. Bio je prelijen da stane, vrag ga odnio. Čudim se da nije sam sebi prefin da uopće stane u Soledadu. Naprosto nas izbaci i veli, „Samo komadić cestom". Kladim se da je bilo više nego četiri milje. Vraški vruć dan." Lennie ga je plaho pogledavao. "George?" "Da? Sto bi?" "Kamo ćemo, George?" Mali čovjek naglom kretnjom navuče šešir na oči i mrko pogleda Lennija. "Dakle si već zaboravio, je li? Treba da ti ponovo kažem, je li? Isuse Kriste, ti si mi prava budala!" "Zaboravio sam", Lennie će blago. "Trudio sam se da ne zaboravim. Poštene mi riječi, George." "Dobro, dobro. Reći ću ti opet. Nemam ionako što raditi. Mogao bih zapravo trošiti sve svoje vrijeme na to, da ti pripovijedam a ti da zaboraviš, pa da ponovo pripovijedam." "Pokušavao sam i pokušavao", branio se Lennie, "ali nije išlo. Sjećam se onoga o kunićima, George." "Do đavola s kunićima. Sve čega se uopće možeš sjećati, to su ti kunići. Dobro! Sad slušaj, ali ovaj put moraš zapamtiti, da ne zapadnemo u nepriliku. Sjećaš se kako smo sjedili u onom kanalu u ulici Howard i gledali onu ploču?" Lennijevo se lice razvuče u blažen smiješak. "Kako ne, George. Sjećam se, da ... ali ... što smo onda radili? Sjećam se nekih djevojaka kako prolaze, a ti kažeš ... ti želiš ..." "Do vraga s onim što ja kažem. Sjećaš li se kako smo išli u ured Murrava i Readvja, a oni nam dali radne iskaznice i autobusne karte?" "O, svakako, George. Sjećam se toga sada." Objema rukama brzo posegnu u vanjske džepove na kaputu. Reče blago: "George ... Nemam svoje. Zacijelo sam je izgubio." U očaju spusti pogled na zemlju. "Pa nisi je nikada ni imao, ludo jedna. Imah ih obje ovdje. Misliš li da bih ti dao da nosiš svoju iskaznicu?" Lennie se olakšano nasmiješi. "Ja sam ... mislio sam da sam je stavio u vanjski džep." Ponovno posegnu rukom u džep. George ga oštro pogleda. "Što si to izvadio iz džepa?" "Nema ništa u mom džepu", odvrati Lennie lukavo. "Znam da nema. Zato imaš u ruci. Što to imaš u ruci i skrivaš?" "Nemam ništa, George. Na poštenu riječ." "Ajde, daj ovamo." Lennie ukloni skupljenu šaku što je dalje mogao od Geor gea. "To je samo miš, George." "Miš? Ziv miš?" "Mhm. Samo crknut miš, George. Nisam ga ubio. Poštena riječ. Našao sam ga. Našao sam ga crknuta." "Daj ga ovamo!" zapovjedi George. "Joj, ostavi mi ga, George." "Daj ga ovamo!" Lennijeva se sklopljena ruka polako pokori. George uze miša i baci ga preko jaza na drugu obalu u grmlje. "Što, uostalom, hoćeš sa crknutim mišem?" "Mogao bih ga milovati palcem dok hodamo", odvrati Lennie. "E, nećeš milovati nikakvih miševa dok sa mnom hodaš. Sjećaš li se kamo sada idemo?" Lennie ga zbunjeno pogleda i onda u neprilici prisloni lice uz koljena. "Opet sam zaboravio." "Isuse Kriste!" reče George beznadno. "Dakle pazi! Mi idemo na rad na posjed poput onoga s kojega dolazimo sa sjevera." "Sa sjevera?" "Iz Weeda". "Ah, dakako. Sjećam se. Iz Weeda." "Posjed na koji idemo tamo je dolje, oko četvrt milje odavle. Ući ćemo i razgovarati s gazdom. Sad pazi ja ću mu dati radne iskaznice, ali ti nećeš reci ni riječi. Samo ćeš tamo stajati i ništa nećeš govoriti. Sazna li kakva si budala,

nećemo dobiti posla. A ako te vidi na radu prije nego što te čuje, mi smo se smjestili. Jesi li shvatio?" "Svakako, George. Svakako sam shvatio." "Dobro. Dakle, kad uđemo da razgovaramo s gazdom, što ćeš ti raditi?" Ja... ja", zamisli se Lennie. Lice mu se zategnu od naprezanja. "Ja... neću reći ništa. Samo ću tamo stajati." "Dobar si momak. To je sjajno. Sad to ponovi dvatri puta, da nikako ne zaboraviš." Lennie je tiho mumljao za se: "Neću ništa govoriti ... Neću ništa govoriti... Neću ništa govoriti." "U redu", reče George. "I nećeš raditi ništa onako ružno kao ono u Weedu." Lennie ga zbunjeno pogleda. "Kao što sam radio u Weedu?" "Oh, dakle si i to zaboravio, je li? Eh, ja te neću podsjećati, od samog straha da to opet ne učiniš." Lennijevo lice zasja razumijevanjem. "Najurili su nas iz Weeda", ispali pobjedonosno. "Najurili nas, vraga", George će s gađenjem. "Mi smo odjurili. Tražili su nas, ali nas nisu uhvatili." Lennie se sav sretan cerekao. "To nisam zaboravio, budi siguran." George se izvali na pijesak i prekriži ruke ispod glave, a Lennie učini isto pa podigne glavu da vidi radi li sve kako treba. "Gospode, ti si prava muka", reče George. "Tako bih lako i lijepo mogao prolaziti da tebe nemam na vratu. Mogao bih tako lako živjeti, a možda imati i djevojku." Lennie je časak ležao šutke, a onda reče pun nade. "Mi ćemo raditi na posjedu, George." "Tako je. To si shvatio. Ali ćemo spavati ovdje, jer za to imam razloga." Dan se sada brzo gubio. Samo su se vrhovi gorja Gabilan žarili u svjetlu sunca, koje je nestalo iz doline. Vodena zmija, uzdignute glave, poput malog periskopa proklizi jazom. Šaš se lako trzao u struji. U daljini, prema glavnoj cesti, jedan je čovjek nešto vikao, a drugi mu odvikivao. Grane sikomore zašušte na vjetriću, koji odmah zamrije. "George, zašto ne idemo na posjed i tamo večeramo? Na posjedu se dobije večera." George se izvali na bok. "Za tebe nema razloga. Ovdje mi se sviđa. Sutra idemo na rad. Vidio sam vršalice putem ovamo. Znači, tovarit ćemo vreće sa žitom da će nam sve pucati leđa. Noćas ću ležati evo ovdje i gledati u nebo. To mi se sviđa." Lennie se uspravi na koljena i pogleda Georga. "Zar nećemo večerati?" "Svakako hoćemo, ako nabereš malo suha vrbova šiblja. Imam u zavežljaju tri konzerve graha. Ti pripremi vatru. Dat ¦ću ti šibicu kad naslažeš šiblja. Onda ćemo podgrijati grah i večerati." "Ja volim grah s preljevom od rajčica", prihvati Lennie. "Eh, preljeva od rajčica nemamo. Ajde donesi drva. I ne trati vrijeme. Još malo pa će mrak." Lennie se nezgrapno podignu na noge i nestade u grmlju. George ostade ležeći na istome mjestu i tiho poče zviždukati. Dolje niz rijeku začu se pljuskanje vode u smjeru u kojem je otišao Lennie. George prestade zviždati te osluhnu. "Bijedna budala", reče tiho pa onda nastavi zviždati. Začas se Lennie s lomljavom vratio kroz grmlje. U ruci je nosio vrbov prutić. George se uspravi. "Dakle tako", reče osorno. "Daj mi tog miša!" Rječitim kretnjama Lenriie je nastojao dokazati svoju nevinost. "Kakva miša, George? Pa ja nemam miša." George ispruži ruku. "Ajde, ajde. Daj mi ga. Nećeš me prevariti." Lennie je oklijevao, uzmicao, zaplašeno se osvrtao na rub grmlja, kao da bijegom namjerava izvojštiti slobodu. George reče hladno: "Dat ćeš mi sada tog miša; ili hoćeš da te izmlatim?" "Da ti dadem što, George?" "Ti vraški dobro znaš što. Hoću toga miša." Oklijevajući Lennie posegnu u džep. Glas mu se nekako prekinu. "Ne znam zašto ga ne smijem zadržati. To nije ničiji miš. Nisam ga ukrao. Našao sam ga mrtva tik uz cestu." George je i dalje zapovjednički držao ruku ispruženu. Polako, poput psića koji ne želi donijeti loptu svojem gospodaru, Lennie se približi, ustuknu, ponovo se približi. George oštro pucnu prstima, i na taj zvuk Lennie mu položi miša u ruku. , "Pa nisam radio ništa zlo s njime, George. Samo sam gaj gladio." I George ustane i baci miša koliko je dalje mogao u grmlje kojim se hvatao mrak, pa priđe k vodi i opere ruke. "Luda budalo. Misliš li da nisam opazio da su ti noge mokre, jer si išao preko

rijeke po njega?" Začuje Lennijev jecav plač i naglo se okrene. "Cmizdriš kao bebica! Isuse Kriste! Takav klipan." Lenniju je drhtala usna, a suze mu navrle na oči. "Ali Lennie!" George mu stavi ruku na rame. "Pa ne oduzimam ti ga iz zlobe. Taj miš nije svjež, Lennie; a osim toga, zdrobio si ga milujući ga. Nađi drugog miša, koji je svjež, pa ću ti ga dati da ga neko vrijeme zadržiš." Lennie sjedne na zemlju i potišteno obori glavu. "Šta ja znam gdje ima drugi miš. Sjećam se da mi ih je jedna gospođa davala svakoga kojeg bi uhvatila. Ali te gospođe nema ovdje." George se naruga. "Gospođa, je li? Čak se i ne sjećaš tko je ta gospođa bila. To ti je bila tvoja tetka Clara. I prestala ti ih je davati. Uvijek si ih ubio." Lennie žalosno uzdigne oči prema njemu. "Tako su bili mali", reče ispričavajući se. "Ja ih pomilujem, a oni me odmah ugrizu za prst. Onda ih malo uštinem za glavu, a oni uginu kad su tako maleni." "Želio bih da što skorije dobijemo kuniće, George. Oni nisu tako maleni." "Do vraga i s tim kunićima! Ni žive miševe ne može ti čovjek povjeriti! Tvoja tetka Clara dala ti je gumenog miša, pa nisi htio ni da čuješ o njemu." "Kad nije valjao za milovanje", reče Lennie. Žar sunčeva zalaska iščeznu s vrhova brda i sumrak se spusti u dolinu, a među vrbe i sikomore zavuče se polutama. Velik šaran ispliva na površinu vode, gutnu zraka i tada tajnovito opet potonu u mračnu vodu ostavivši za sobom krugove koji su se širili. Gore nad glavom lišće ponovo zatreperi, a male pahuljice vrbova pamuka otkinu se i slete na površinu jaza. "Hoćeš li ići po ta drva?" upita George. "Ima ih dosta tamo gore, iza one sikomore. Naplavljeno drvo. Hajde, idi sad i donesi ih." Lennie zađe za drvo i donese naramak suhog lišća i grančica. Nabaca ih na hrpu starog pepela pa pođe po još nekoliko naramaka. Već je gotovo pala noć. Nad vodom zašušte krila divljeg goluba. George priđe pripremljenoj hrpi i zapali suho lišće. Plamen zapucketa među grančicama i poče hvatati oko sebe. George razveže svoj zavežljaj i izvadi tri konzerve graha. Postavi ih oko vatre što bliže žaru, ali tako da. ne dodiruju plamen. "Ima graha i za četvoricu", reče George. Lennie ga je promatrao preko ognja: "Ja volim grah s preljevom od rajčice." i "Eh, ali ga mi nemamo", prasnu George. "Što god nemamo, baš to želiš. Svemogući Bože, da sam sam, mogao bih tako lijepo živjeti. Mogao bih dobiti posla i rada, a nikakvih neugodnosti. Uopće nikakvih neprilika, a kad dođe konac mjeseca, mogao bih uzeti svojih pedeset dolara i otići u grad i kupiti što god me volja. Mogao bih provesti svu noć u javnoj kući. Mogao bih jesti gdje god mi se svidi, u hotelu ili ma gdje, i naručiti svaku vražju stvar koju bih samo mogao zamisliti. I sve bih to mogao raditi svakoga prokletog mjeseca. Nabaviti čabar viskija ili sjediti u kartašnici i igrati karte ili biljar." Lennie je kleknuo i preko vatre gledao ljutitog Georgea. Lice mu se zateglo od užasa. "A što imam?" nastavljao je George bijesno. "Imam tebe! Ne možeš se nigdje zadržati, a svaki posao koji dobijem, izgubim zbog tebe. Samo me neprestano vucaraš zemljom uzduž i poprijeko. I to još nije ono najgore. Uvijek zapadneš u nepriliku. Učiniš kakvo zlo, a ja te onda moram izbavljati." Glas mu se pojača gotovo do vikanja. "Ti ludi pasji sine! Neprestano mi zakuhavaš poparu." Poprimi izvještačen način djevojčica kad jedna drugu oponaša. "Samo sam htio opipati haljinu te djevojke samo sam je htio pomilovati kao da je miš ... Kako je do vraga mogla znati da si htio samo opipati njezinu haljinu? Ona se trgne, a ti je držiš kao da je miš. Ona počne vriskati, i mi se moramo čitav dan sakrivati u jarku za natapanje, a ljudi nas traže, i onda se moramo išuljati u mraku i pokupiti iz onog kraja. I neprestano nešto takvo neprestano. Želio bih da te mogu staviti u kavez sa milijun miševa, pa se onda zabavljaj." Srdžba ga iznenada prođe. Pogleda preko vatre u Lennijevo lice puno zebnje, a onda postiđeno skrene pogledom u plamen. Sad je već bilo posve mračno, ali je vatra osvjetljivala stabla

i zavojite grane na njima. Lennie otpuže polako i oprezno oko ognja i posve se primaknu Georgeu, pa onda sjedne na pete. George okrene konzerve, tako da im je druga strana bila okrenuta prema vatri. Pretvarao se da ne primjećuje Lennija ovako blizu sebe. "George", posve će tiho. Nema odgovora. "George!" "Što hoćeš?" "Samo sam se šalio, George. Ne treba mi preljeva. Ne bih jeo preljeva pa da mi je baš pred nosom." "Da ga ima, mogao bi ga jesti." i. I "Ali ga ne bih jeo, George. Sve bih tebi ostavio. Mogao bi preliti sav grah njime, a ja ga ne bih ni dirnuo." George je sveudilj zlovoljno zurio u vatru. "Kad pomislim kako bih se sjajno provodio bez tebe, poludio bih. Nikada nemam mira." Lennie je svejednako klečao. Pogleda u stranu, u mrak preko rijeke. "George, ti hoćeš da ja odem i ostavim te sama?" "Kamo bi, do đavola, mogao ići?" "Pa, mogao bih. Mogao bih otići tamo u ona brda. Već bih negdje našao kakvu pećinu." "Je li? A kako bi se hranio? Ti nemaš dovoljno pameti da nađeš hrane." "Našao bih nešto, George. Meni ne treba dobre hrane s preljevom od rajčice. Ležao bih na suncu, i nitko me ne br vrijeđao. A kad bih našao miša, mogao bih ga zadržati. Nitko mi ga ne bi oduzimao." George ga pogleda brzo i ispitljivo. "Bio sam gadan, je li?" "Ako me nećeš, ja mogu otići u brda i naći pećinu. Mogu otići svakog časa." "Ne slušaj! Ja sam se samo šalio, Lennie. Jer ja hoću da ostaneš sa mnom. Nezgodno je to s miševima, uvijek ih ubiješ." Zastade. "Sad ću ti reći što ću učiniti, Lennie. Čim se ukaže prva prigoda, poklonit ću ti štene. Njega možda ne bi ubio. To bi bilo bolje od miševa. A mogao bi ga snažnije milovati." Lennie je izmicao mamcu. Oćutio je svoju prednost. "Ako me nećeš, ti samo reci, i ja ću otići u brda ravno u ona brda i živjeti sam. I nitko mi neće krasti moje miševe." George reče: "Ja hoću da ostaneš sa mnom, Lennie. Isuse Kriste, tako sama netko bi te ustrijelio misleći da si kojot. Ne, ostani sa mnom. Tvojoj tetki Clari ne bi bilo drago da pobjegneš sam, premda je već mrtva." Lennie reče prepredeno: "Pripovijedaj mi kao ono prije." "Što da ti pripovijedam?" "O kunićima." George se iskesi. "Nećeš ti mene nasamariti." "Ajde, George", moljakao je Lennie. "Pripovijedaj mi. Molim te, George. Kao ono prije." "To te diže, je li? Dobro, pripovijedat ću ti, a onda ćemo večerati ..." Georgeov glas postade dublji. Ritmički je ponavljao riječi kao da ih je već mnogo puta izgovarao. "Ljudi kao mi, koji rade na posjedima, najsamotniji su ljudi na svijetu. Oni nemaju porodice. Oni ne pripadaju nikamo. Oni dolaze na posjed i zarade nešto novaca, a onda odu u grad pa profućkaju zaradu; i onda ih opet brzo vidiš kako se vuku po nekom drugom posjedu. Nemaju nikakve budućnosti pred sobom." Lennie je uživao. "To je to je to. Sad pripovijedaj kako je to s nama." George nastavi. "S nama nije tako. Mi imamo budućnost. Mi imamo s kime razgovarati kome je i te kako stalo do nas. Mi ne moramo sjediti ni u kakvoj točionici i razbacivati svoj novac samo zato što nemamo kamo ići. Ako oni drugi momci dopadnu zatvora, mogu tamo mirno sagnjiti što se drugih tiče. Ali ne mi." Lennie upadne. "Ali ne mi! A zašto? Zato ... što ja imam tebe da paziš na me, a ti imaš mene da pazim na te eto, zato." Nasmija se sav očaran. "Nastavi sad, George." "Pa ti to znaš napamet. Možeš i sam pripovijedati." "Ne, ne, ti. Ja zaboravljam neke stvari. Pripovijedaj kako će to biti." "U redu. Jednog dana imat ćemo skupljen novac pa ćemo kupiti kućicu i jiftrodva zemlje, pa kravu i nekoliko svinja i ..." "I živjeti od plodova zemlje", viknu Lennie. "I imati kunića. Nastavi, George! Pripovijedaj o tome kako ćemo imati vrt, pa o kunićima u krletkama i o kiši zimi, o peći i o tome kako je debelo vrhnje na mlijeku da ga jedva možeš rezati. Pripovijedaj o tome, George." "Zašto sam ne pripovijedaš? Pa ti to sve znaš." "Ne ... pripovijedaj ti. Nije isto ako ja pripovijedam. Nastavi ... George. Kako ja počinjem uzgajati kuniće." "Dobro", reče George, "imat ćemo veliki komad zemlje s

povrćem, pa kućicu za kuniće i piliće. A kad bude zimi padala kiša, naprosto ćemo reći: do vraga s radom, i naložiti vatru u peći, sjesti uz nju i slušati kako kiša udara o krov ... Gluposti!" Izvadi svoj džepni nož. "Nemam više vremena." Zatjera nož kroz vrh jedne konzerve graha, ispili poklopac i doda konzervu Lenniju. Onda otvori drugu konzervu. Iz vanjskog džepa na kaputu izvadi dvije žlice i pruži jednu Lenniju. Sjedili su uz vatru, punili usta grahom i snažno žvakali. Nekoliko zrna graha kliznu Lenniju postrance iz usta. George mahnu žlicom. "Što ćeš reći sutra, kad ti gazda stavi pitanja?" Lennie prestade žvakati i gutnu. Lice mu se zadubi. "Ja ... ja neću ... reći ni riječi." "Dobar si momak! To je sjajno, Lennie! Možda se popravljaš. Kad budemo imali naš komad zemlje, mogu ti mirno dati da uzgajaš kuniće. Pogotovu ako ovako dobro pamtiš." Lennie se gušio od ponosa. "Ja mogu pamtiti", reče. George ponovo mahnu žlicom. "Pazi, Lennie. Hoću da se ovdje ogledaš. Ovo mjesto možeš upamtiti, zar ne? Posjed je oko četvrt milje odavle onuda gore. Samo ideš uz rijeku, je li? "Svakako", reče Lennie. "To mogu zapamtiti. Zar nisam zapamtio kako neću reći ni riječi?" "Naravno da jesi. Dakle pazi. Lennie ako se slučajno dogodi da zapadneš u nepriliku, kao što ti se to prije uvijek događalo, hoću da dođeš ravno ovamo i da se sakriješ u žbunju." "Da se sakrijem u žbunju", polako ponovi Lennie. "Da se sakriješ u žbunju dok ne dođem po tebe. Možeš li to upamtiti?" "Svakako mogu, George. Da se sakrijem u žbunju dok ti ne dođeš." "Ali ti nećeš zapasti u nepriliku, jer ako budeš, neću ti dati da uzgajaš kuniće." Odbacio je svoju praznu konzervu u žbunje. "Neću upasti ni u kakvu nepriliku, George. Neću reći ni riječi." "U redu. Donesi svoj svežanj ovamo k vatri. Lijepo će se spavati ovdje. Gledaš u nebo, pa onda ovo lišće. Nemoj više stavljati na vatru. Pustit ćemo da zamre." Složiše ležaje na pijesku. Kako je žar vatre opadao, krug se svjetla smanjivao; povijene grane nestadoše, a satno je slab odsjev pokazivao gdje su debla. Lennie zovnu iz tame: "George spavaš?" "Ne. Što hoćeš?" "Da držimo kuniće raznih boja, George." "Hoćemo, hoćemo", reče George sneno. "Crvene i plave i zelene kuniće. Milijune kunića." "S dugom, mekanom dlakom, George, poput onih koje sam vidio na sajmu u Sacramentu." "Naravno, s dugom dlakom." "Jer ja mogu i otići, George, i živjeti u pećini." "Možeš ti otići i do đavola", reče George. "Zaveži sad!" Crveno je svjetlo žeravice tamnjelo. Gore s obronka brda nad rijekom zaštekta kojot, a s druge mu strane odgovori pas. Lišće sikomore šaptalo je pod lakim noćnim povjetarcem. Radnička je nastamba bila dugačka, pravokutna zgrada. Zidovi su unutri bili okrečeni, a pod neoličen. U tri zida bio po jedan malen četvoran prozor, a u četvrtome čvrsta vrata s drvenim zasunom. Uza zidove osam ležišta, pet njih prostrto gunjevima, a tri ostala s golim grubim presvlakama. Iznad svakog ležišta čavlima pribijen po jedan sanduk za jabuke, s otvorom sprijeda, tako da je svaki pojedini posjednik ležišta imao dvije police za svoje osobne predmete. Te su police bile pretrpane sitnim predmetima, sapunom i talkom, britvama i onim časopisima sa Zapada koje radnici na poljoprivrednim posjedima toliko vole čitati, kojima se rugaju ali im potajno vjeruju. Bilo je i lijekova na tim policama, bočica, češljeva, a sa čavala, zabijenih u stranu sanduka, po koja marama. Blizu jednog zida crna peć od livena željeza, kojoj cijev dizala ravno kroza strop. Usred sobe stajao velik uglatj stol s porazbacanim igraćim kartama, a oko njega porazmje šteni sanduci, da služe igračima kao sjedalice. Oko deset sati ujutro sunce je bacilo krupnu, svijetlu, prašinom zasićenu zraku kroz jedan od prostranih prozora, u koju su ulijetale muhe i izlijetale iz nje poput jurećih zvijezda. Drveni se zasun odignu. Vrata se otvore, a u nastambu uđe visok, star čovjek spuštenih ramena. Bio je odjeven u plave pamučne hlače, a u lijevoj je ruci nosio veliku metlu. Iza

njega uđe George, a za Georgeom Lennie. "Gazda vas je sinoć očekivao", reče starac. "Bio je bijesan kao đavo kad niste bili ovdje da jutros pođete na posao." Ispruži desnu ruku, a iz rukava mu proviri okrugao zglob, kao batrljica, ali bez šake. "Možete zauzeti ona dva kreveta tamo", reče pokazujući na dva ležišta blizu peći. George pristupi i baci svoje gunjeve na jutenu vreću punu slame, koja je služila kao strunjača. Zaviri na policu u svojem sanduku i skine s nje malu žutu limenku. "Cuj. Što je ovo, do vraga? Koji je to đavo?" "Ne znam", odvrati starac. "Tu piše: „Pouzdano ubija uši, žohare i drugu gamad". Kakav nam to vražji krevet dajete zapravo? Ne želimo nikakvih podstanara u hlačama." Stari čistač premjesti svoju metlu i stisne je između lakta i slabine dok je pružao ruku za limenkom. Pažljivo prouči naljepnicu. "Reći ću vam nešto", reče konačno. "Posljednji momak koji je imao taj krevet bio je kovač prokleto zgodan momak i čist čovjek kakva bi samo mogli poželjeti. Prao je ruke čak i poslije jela." "Kako se onda domogao ušiju?" U Georgeu se polako kupila srdžba. Lennie odloži svoj svežanj na susjedno ležište i sjede. Promatrao je Georgea otvorenih usta. "Reći ću ti kako", reče stari čistač. "Taj ti je kovač imenom Whitey bio od onih ljudi koji će nasuti praha čak i kad nema stjenica samo za svaku sigurnost znaš? Reći ću ti što je radio. Za jela bi ljuštio svoj kuhani krumpir i vadio svaku mrljicu, ma kakva bila, prije nego bi ga jeo. A ako je na jajetu bila crvena pjega, on bi je ostrugao. Konačno je otkazao zbog hrane. Takav ti je on bio čovjek čist. Nedjeljom bi se lijepo obukao, čak ako i nije nikamo izlazio; pa i maramu bi stavio, a onda sjedio ovdje." "Baš nisam tako siguran", reče George sumnjičavo. "Što si ono rekao, zbog čega je otkazao?" Stari čovjek stavi žutu limenku u džep i člancima prstiju protrlja bijele čekinje na obrazu. "Pa ... on je ... naprosto otkazao, kako to već ljudi čine. Kaže da je zbog hrane. Naprosto, htio je otići. Nije naveo nikakav drugi razlog, osim hrane. Jedne večeri samo veli „Dajte mi moj obračun", kao što bi to i svatko drugi učinio." George odigne navlaku i zaviri pod nju. Nagnuo se nad vreću i pažljivo je pregledavao. Lennie odmah ustade i učini isto sa svojom posteljom. Konačno se George kanda zadovoljio. Razmotao je svežanj i stavio svoje predmete na policu: britvu i komad sapuna, češalj i bočicu pilula, ljekovitu mast i kožnu podvezu za ručni zglob. Onda uredno namjesti krevet s gunjevima. Stari čovjek reče: "Mislim da će gazda za čas biti ovdje. Bogami, bio je ljut što jutros niste bili ovdje. Došao je ravno unutra kad smo zajutarkovali, pa kaže, „Gdje su, do đavola, ti novi ljudi?". A onda se izderao i na konjušara." George izravna rukom nabor na svojoj postelji, a onda sjede. "Izderao se na konjušara?" upita. "Pa da. Znaš, konjušar je crnac." "Crnac, ha?" "Jest. I zgodan momak. Ima iskrivljena leđa gdje ga je konj udario. Gazda se uvijek dere na nj kad je bijesan. Ali konjušar ne mari ni koliko je crno pod noktom. Mnogo čita. Ima knjiga u svojoj sobi." "Kakav je čovjek gazda?" upita George. "Pa, dosta je zgodan čovjek. Koji put temeljito pobijesni, ali je dosta zgodan. Da ti kažem znaš što je učinio na Božić? Donio je galon viskija evo ovamo i kaže, „Napijte se dobro, momci. Samo je jednom u godini Božić!"." "Vraga? Čitav galon?" "Jest, gospodine moj. Isuse, što smo se zabavljali. Te su večeri pustili crnca da dođe. Mali kočijaš, imenom Smittv, ščepao se sa crncem. I dobro se držao. Momci mu nisu dali da upotrijebi noge, pa ga je crnac pobijedio. Da je mogao upotrebljavati noge, Smittv kaže da bi bio ubio crnca. Momci su rekli da Smittv ne smije upotrebljavati noge zato što crnac ima iskrivljena leđa." Zastao je uživajući u sjećanju. "Poslije su momci otišli u Soledad i ondje valjano probančili. Ja nisam išao. Nemam ja više petlje za to." Lennie je upravo dovršavao namještanje svoje postelje. Drveni se zasun opet odignu i vrata se otvore. Malen, zbijen čovjek stajao je na pragu. Nosio je plave pamučne hlače,

košulju od flanela, crn raskopčan prsluk i crn kaput. Palce je zadjenuo za pojas, s obiju strana četverouglaste čelične spone. Na glavi je imao umrljan, smeđ, mekan šešir široka oboda, a na nogama čizme s visokim petama i ostrugama dokaz da nije radnik. Stari ga čistač brzo pogleda i onda pođe prema vratima vukući noge, a u hodu je člancima trljao čekinje na licu. "Oni su momci upravo stigli", reče i otklapa mimo gazdu pa na vrata. Gazda zakorači u prostoriju brzim kratkim koracima čovjeka debelih nogu. "Pisao sam Murrayu i Readvju da mi trebaju dva čovjeka danas ujutro. Imate li radne listiće?" George posegnu u džep, izvadi listiće i pruži ih gazdi. "Nije dakle bila pogreška Murrava i Readvja. Eto, na listićima stoji da je trebalo da jutros budete ovdje na radu." George obori pogled k nogama. "Šofer autobusa pogrešno nas je uputio", reče. "Morali smo pješačiti deset milja. Rekao je da smo stigli, a nismo. Ujutro nismo mogli uhvatiti nikoga da nas poveze." Gazda ga pogleda ispod oka. "A ja sam morao poslati partije radnika da tovare žito bez dvojice. Sad nema smisla ići van do poslije ručka." Izvuče iz džepa bilježnicu nadnica i otvori je na strani gdje je među listove bila utaknuta olovka. George se značajno namršti na Lennija, a Lennie mu kimne glavom, pokazujući da razumije. Gazda lizne jezikom olovku. "Kako se zoveš?" "George Milton." "A ti?" "On se zove Lennie Small", reče George. Imena uđu u bilježnicu. "Da vidimo, danas je dvadeseti, podne dvadesetoga." Zaklopi bilježnicu. "Gdje ste vi momci radili? " "Gore oko Weeda", reče George. "I ti?" obrati se Lenniju. "Jest, i on," reče George. Gazda u šali uperi prst na Lennija. "Nije baš razgovorljiv, je li?" "Ne, nije, ali je svakako vraški dobar radnik. Jak kao bik." Lennie se samo smješkao. "Jak kao bik", ponovi. George se namršti na nj, a Lennie spusti glavu, od stida što je zaboravio. Gazda reče iznenada: "Čuj, Small!" Lennie podigne glavu. "Što znaš raditi?" U stravi Lennie pogleda na Georgea tražeći pomoć. "Zna raditi sve što mu se kaže", reče George. "Dobar je kočijaš. Zna slagati vreće sa žitom, upravljati kultivatorom. Sve on zna. Samo mu dajte da pokuša." Gazda se okrenu Georgeu. "Zašto mu onda ne daš da sam odgovori? Što hoćeš sakriti?" George upadne glasno: "Oh! Ne kažem da je najbistriji. To nije. Ali kažem da je vraški dobar radnik. Može on dignuti balu od četiri stotine funti." Gazda odlučno stavi bilježnicu u džep. Zadjenu palce za pojas i gotovo posve zažmiri na jedno oko. "Čuj što ti tu meni prodaješ?" "Ha?" "Rekoh, što si uložio u tog momka? Možda mu oduzimaš plaću?" "Ne, naravno ne. Zašto mislite da ga prodajem?" "Pa, nikada nisam vidio čovjeka koji bi se toliko trudio za drugoga. Samo bih htio znati kakav interes ti tu imaš." George reče: "On je moj ... bratić. Rekao sam njegovoj majci da ću se brinuti za njega. Udario ga je konj u glavu kad je momak još bio dijete. Ništa mu ne manjka. Samo nije najbistriji. Ali on može raditi sve što mu se naredi." Gazda se napol okrenu. "Pa, sam bog zna da ne treba pameti da se tovare vreće sa ječmom. Ali nemoj pokušavati da nešto prikriješ, Miltone. Pripazit ću ja na vas. Zašto ste otišli iz Weeda?" "Posao je bio dovršen", spremno će George. "Kakav posao?" "Mi ... mi smo kopali gnojište." "U redu. Ali nemoj pokušati da što prikriješ, jer nećeš olako proći. Vidio sam ja već prevejanaca. Poslije ručka idite s momcima tovariti žito. Oni pobiru ječam kod vršalice. Ići ćete sa Slimovom partijom." "Slim?" "Da. Visok, krupan kočijaš. Vidjet ćete ga za ručkom." Naglo se okrenu i pođe k vratima, ali prije nego što je izašao osvrnu se i podulje osmotri obojicu. Kad je zamro zvuk njegovih koraka, George se okrenu Lenniju. "Tako, dakle, rekao si da nećeš reći ni riječi. Da nećeš otvarati tu svoju veliku njušku i da ćeš pustiti mene da govorim. Zamalo što nismo zbog toga izgubili posao." Lennie je beznadno zurio u svoje ruke. "Zaboravio sam, George." "Da, zaboravio si. Uvijek ti zaboraviš, a ja te moram jezikom izbavljati."

Teško se spusti na ležište. "Sad će paziti na nas. Sad moramo biti oprezni i ne smijemo praviti nikakve greške. Sad moraš dobro začepiti tu svoju gubicu." Zašuti zlovoljno. "George." "Sto hoćeš opet?" "Mene nije udario konj u glavu, je li, George?" "Bilo bi vraški dobro da jest", reče George pakosno. "Uštedjelo bi svima prokleto mnogo neprilika." "Rekao si da sam ti bratić, George." "Pa, to je bila laž. I prokleto mi je drago da jest. Da sam ti rođak, ustrijelio bih se." Iznenada se prekinu, stupi na otvorena vrata i proviri van. "Hej, koga đavola osluškuješ?" Stari čovjek polako uđe u sobu. U ruci je nosio metlu. Za petama mu se vukao ovčarski pas, sijed oko gubice, s blijedim, slijepim starim očima. Pas s mukom othrama na kraj sobe i leže na zemlju gunđajući tiho i ližući posivjelu, olinjalu dlaku. Čistač ga je promatrao, dok se pas nije smjestio. "Ja nisam osluškivao. Stajao sam samo časak u hladu i češao svoga psa. Upravo sam očistio praonicu." "Gurao si ta svoja ušesa u naš posao", reče George. "Ne volim njuškala." Stari čovjek nelagodno pogleda od Georgea na Lennija pa opet natrag. "Upravo sam tamo došao", reče. Nisam čuo ništa što ste rekli. Mene ništa ne zanima što ste govorili. Na posjedu se nikada ne prisluškuje i nikada se ne stavljaju pitanja." "I .prokleto je dobro što je tako", reče George nešto umekšan. "Svakako, ako želiš dugo ostati na radu." Ali ga je čistačeva obrana umirila. "Ajde sjedni na čas", reče. "To je prokleto star pas." "Da. Imam ga još od onda kad je bio štene. Gospode, što je to bio dobar ovčar kad je bio mlađi." Nasloni metlu na zid i člancima protrlja bijeli čekinjasti obraz. "Kako vam se svidio gazda?" upita. "Prilično dobro. Izgleda posve pristojan." "Zgodan je on čovjek", složi se čistač. "Samo ga treba razumjeti." U tom času mlad čovjek stupi u nastambu; vitak mladić opaljena lica, smeđih očiju i bujne, sitno kovrčave kose. Na lijevoj je ruci nosio rukavicu za rad i, poput gazde, čizme s visokim petama. "Jeste li vidjeli moga starog?" upita. Čistač reče, "Bio je ovdje baš čas prije, Gurley. Otišao je, mislim, u kuhinju." "Pokušat ću ga uhvatiti", reče Gurley. Pogled mu kliznu preko novih pridošlica, i on zastade. Hladno pogleda Georgea pa onda Lennija. Ruke mu se polako savinu u laktovima, a šake stegnu u pesnice. Ukoči se i zauze malo poguren stav. Pogled mu odmah postade proračunat i borben. Lennie se uzvrpolji pod tim pogledom i nemirno premjesti noge. Curley mu priđe posve blizu, okretnim korakom. "Vi ste ti novi momci na koje je stari čekao?" "Upravo smo došli", reče George. "Neka ovaj veliki govori." Lennie se zbunjeno previ jao. George reče, "A ako on neće da govori?" Curlev se okrenu strelovitom brzinom. "Krista mu, mora govoriti kad se s njime razgovara. Koga se đavola ti uplećeš?" "Mi zajedno putujemo", reče George hladno. "Ah, tako dakle." George je stajao napet, nepomičan. "Da, tako." Lennie je bespomoćno pogledavao Georga tražeći uputu. "I ti ne daš ovom velikom da govori, je li tako?" "On može govoriti, ako vam želi što reći." Lagano kimnu glavom Lenniju. "Upravo smo došli", reče Lennie tiho. Curlev je zurio ravno u njega. "No, drugi put odgovori kad te čovjek pita." Okrenu se prema vratima te iziđe, a ruke su mu još bile malo povij ene u laktovima. George je gledao za njim, a onda se obrati čistaču. "Čuj, koji mu je đavo? Lennie mu nije ništa uradio." Starac pogleda oprezno na vrata, da se uvjeri da nitko ne prisluškuje. "To je gazdin sin", reče tiho. "Curlev je prilično okretan. Imao je prilično uspjeha na boksačkim natjecanjima. On je laka kategorija i okretan je." "Eh, neka bude okretan", reče George.. "Ali neka se ne zabada u Lennija. Lennie mu nije ništa učinio. Sto on ima protiv Lennija?" Čistač se zamisli. "Pa ... reći ću ti nešto. Curlev je kao mnogi mali ljudi. Mrzi velike momke. Neprestano zapodijeva svađu s velikim momcima. Kao da je nekako bijesan na njih što on nije velik. Već si vidio takve malene ljude, zar ne? Uvijek nabrušene?" "Svakako",

reče George. "Vidio sam mnogo žestokih malih ljudi. Ali će za Curleva biti bolje ako se ne zabuni kod Lennija. Lennie nije okretan, ali će taj klipan Curley nastradati ako se bude upuštao s Lennijem." "Eh, Curley je prilično okretan", reče čistač sumnjičavo. "Nikad mi se nije činilo pošteno. Na primjer, Curley skoči na velikog momka i izmlati ga. Svatko kaže kakav je Curlev junačina. A ako, na primjer, učini to isto pa dobije batina, onda svatko kaže da bi taj veliki momak morao izabrati nekoga svoje veličine, pa se onda možda još i združe protiv velikoga. Nikad mi se to nije činilo pošteno. Čini se da s Curleyem nitko ne može izići na kraj." George je pazio na vrata. "Eh, bolje će biti ako se bude čuvao Lennija", reče zloslutno. "Lennie nije borac, ali je jak i brz i ne poznaje pravila." Pođe prema četverouglatom stolu i sjede na jedan od sanduka. Pokupi nekoliko karata i promiješa ih. Starac sjede na drugi sanduk. "Nemoj kazati Curleyu da sam ti što rekao. On bi mi oderao kožu. Baš ga briga. Neće nikada dobiti ni otkaz, jer je njegov stari ovdje gazda." George pridigne karte i poče ih okretati pogledavajući svaku i bacajući ih na hrpu. "Čini se da je taj momak Curley neki pasji sin", reče. "Ne trpim opake male ljude." "Meni se čini da se u posljednje vrijeme pogoršao", reče čistač. "Oženio se prije dva tjedna. Žena mu živi prijeko, u gazdinoj kući. Nekako kao da je Curley postao drskiji otkako se oženio." "Možda se želi isticati zbog žene", progunđa George. Čistač se zagrijavao ogovaranjem. "Jesi li mu vidio onu rukavicu na lijevoj ruci?" "Da. Vidio sam je." "Eh, ta je rukavica puna vazelina." "Vazelina? Za kog đavola?" "Pa, reći ću ti Curley kaže, hoće da mu ta ruka bude mekana za njegovu ženu." George je zadubljeno proučavao karte. "Gadno je takve stvari pričati naokolo", reče. Starac je bio umiren. Izmamio je iz Georgea nepovoljnu izjavu. Osjećao se sad siguran, pa je govorio povjerljivije. "Čekaj dok vidiš Gurleyevu ženu." George ponovo odignu karte i poče ih redati po stolu polako i pažljivo. "Lijepa?" upita uzgred. "Jest. Lijepa ... ali ..." George je dalje proučavao karte. "Ali što?" "Pa namiguje i na druge." "Je li? Udata dva tjedna i namiguje na druge? Možda se Curlev zato tako vrpolji." "Vidio sam je kako očijuka sa Slimom. Slim upravlja mazgama. Vraški zgodan momak. Slim ne mora nositi čizme s peticama kad radi oko žita. Vidio sam je kako gleda Slima. Curlev to nije nikad vidio. A vidio sam je i kako namiguje na Carlsona." George se pretvarao kao da ga ne zanima. "Čini se da će biti veselo." čistač ustade sa svojeg sanduka. "Znaš što ja mislim?" George ne odgovori. "Pa, mislim da se Curlev oženio ... droljicom." "Nije on prvi", reče George. "Ima ih dosta koji su to učinili." :V Starac se odmaknu k vratima, a njegov stari pas dignu glavu, pažljivo pogleda naokolo, a onda mučno ustade da ga slijedi. "Moram pripremiti ljudima bazene za pranje. Partije će se uskoro vratiti. Vi ćete, momci, tovariti vreće s ječmom?" "Jest." "Nećete ništa kazati Curlevu što sam rekao?" "Nećemo, do vraga." "Eh, a ti je dobro pogledaj, pa ćeš vidjeti je li drolja, ili nije." Stupi kroz vrata u blistavo sunce. George je zamišljeno polagao karte, okrećući po tri odjednom. Stavi četiri trefa na hrpicu asova. Četverokut sunčanog svjetla ležao je sada na podu, a muhe su njime prolijetale poput iskara. Izvana se začuo zveket orme i škripa teško opterećenih osovina. Izdaleka odjeknu jasan povik. "Konjušaru hej, konjušaru!" A zatim: "Gdje je, do đavola, taj prokleti crnac?" George je buljio u svoje poredane karte, a onda ih sve pokupi i okrenu se Lenniju. Lennie je ležao na postelji i promatrao ga. "čuj, Lennie. Nije ovo baš mjesto za nas. Bojim se. Imat ćeš neprilika s tim klipanom Curlevem. Vidio sam ja već takve. Kao da te htio ispipati. Sad misli da te uplašio, pa će te udariti čim mu se ukaže prigoda." Lennie je gledao zaplašeno. "Neću nikakvih neprilika", reče jadikujući. "Ne daj mu da me udari, George." ¦ George ustade, ode do Lennijeva ležaja pa sjede. "Mrzim takvu

kopilad", reče. "Vidio sam mnogo takvih. Kao što stari kaže, Curley ništa ne riskira. Uvijek dobiva." Razmišljao je časak. "Ako se zakvači s tobom, Lennie, mi ćemo izletjeti odavle. Neka ti to bude posve jasno. On je gazdin sin. Pazi, Lennie. Ti se nastoj držati podalje od njega, razumiješ li? Nikada ne razgovaraj s njime. Ako uđe ovamo, ti se odmakni na drugi kraj sobe. Hoćeš li, Lennie?" "Ja ne želim neprilika", tužio se Lennie. "Nikad mu ništa nisam učinio." "Eh, to ti neće koristiti ako se Curlev želi istaknuti kao boksač. Naprosto nemoj s njime imati nikakva posla. Hoćeš li to zapamtiti?" "Svakako, George. Neću reći ni riječi." Sve se glasnije čula buka kola i ljudi koji su se vraćali, mukao topot teških kopita na tvrdu tlu, škripa kočnica i zveket lanaca na zaprezi. Ljudi se dozivali. Sjedeći na ležaju kraj Lennija George se namršti razmišljajući. Lennie plaho upita, "Ti se ne ljutiš, George?" "Ne ljutim se na tebe. Ljutim se na tog klipana Curlejra. Nadao sam se da ćemo skupiti nešto malo novaca možda stotinjak dolara." Glas mu zazvuei odlučno. "Bježi od Curleva, Lennie." "Hoću svakako, George. Neću reći ni riječi." "Ne daj da te uvuče ali ako te taj pasji sin udari neka dobije svoje." "Sto neka dobije, George?" "Ah, ništa, ništa. Reći ću ti kada. Mrzim takve ljude. Pazi, Lennie, ako se zapleteš u bilo kakvu nepriliku, sjećaš se što sam ti rekao da činiš?" Lennie se pridigne na laktu. Lice mu se iskrivi od naporna razmišljanja. A onda mu se oči pune tuge upere u lice Georgeu. "Ako se zapletem u kakvu nepriliku, nećeš mi dati da se brinem za kuniće." "Nisam to mislio. Sjećaš li se gdje smo sinoć spavali? Dolje kod rijeke?" "Da. Sjećam se. O, svakako se sjećam! Ići ću onamo i sakriti se u grmlju." "Sakrit ćeš se dok ne dođem po tebe. Nemoj da te tko vidi. Sakrij se u grmlje uz rijeku. Ponovi to!" "Sakrit ću se u grmlju uz rijeku, u grmlju dolje uz rijeku." "Ako se zapleteš u nepriliku." "Ako se zapletem u nepriliku." Vani zacvilje kočnica. Začu se dozivanje. "Konjušaru! Eeeej! Konjušaru!" "Ponavljaj to u sebi, Lennie", reče George, "tako da ne zaboraviš." Obojica podigoše pogled, jer se četverokut sunčanog svjetla na vratima zamračio. Na vratima je stajala mlada .žena • i gledala unutra. Imala je pune, debele nacrvenjene usne, široko razmaknute oči i napadno naličene obraze. Nokti su joj bili crveni. Kosa joj je visjela u malim, smotanim uvojcima poput kobasica. Bila je odjevena u pamučnu kućnu haljinu; na nogama je nosila crvene papuče, urešene čupercima crvena nojeva perja. "Tražim Curleva", reče. Glas joj je zvučao kroz nos i nekako resko. George odvrati pogled od nje i opet je pogleda. "Bio je ovdje čas prije, ali je otišao." "Oh!" Ona stavi ruke na leđa i nasloni se na dovratak, tako da joj se tijelo izvilo naprijed. "Vi ste novi momci koji su upravo stigli, je li?" "Da." Lennijev je pogled klizio niz njezino tijelo, i premda naoko nije gledala Lennija, ona se malo naškubi. Pogleda svoje nokte. "Curley je katkada ovdje", objasni. "Eh, a sada ga nema", osorno će George. "Ako ga nema, mislim da će biti dobro da ga potražim gdje drugdje", reče nestašno. Lennie ju je promatrao kao opčaran. George reče: "Ako ga vidim, javit ću mu da ste ga tražili." Nasmjehnula se vragoljasto i trgnula tijelom. "Ne možete nikome zamjeriti ako nekoga traži", reče. Iza nje se začuše koraci u prolazu. Ona okrenu glavu. "Zdravo, Slime", reče. Slimov se glas začu kroz vrata. "Zdravo, ljepotice!" "Pokušavam naći Curleva, Slime." "Eh, baš se mnogo ne trudiš. Vidio sam ga kako ulazi u vašu kuću." Iznenada se uplašila. "Zbogom momci", viknu u sobu i odjuri. George se okrenu Lenniju. "Isuse, kakve li vucibatine", reče. "Dakle, to je Curley uzeo za ženu." "Lijepa je", branio ju je Lennie. "Da, i to svakako ne skriva. Curleva još čeka težak posao. Kladim se da bi ga ostavila za dvadeset dolara." Lennie je još zurio u vrata gdje je maloprije stajala. "Uh, što je lijepa." Smješkao se zadovoljno. George ga brzo pogleda, a onda ga zgrabi za uho i prodrma. "Slušaj ti, ludi

klipane", reče bijesno. "Da nisi ni pogledao tu mrcinu. Ne briga mene što ona kaže i što radi. Vidio sam ja već takve otrove, ali nisam nikada vidio opasnije meke za buturnicu nego što je ova. Ostavi se ti nje." Lennie je pokušavao osloboditi uho. "Pa nisam ništa učinio, George." "Ne, ne, nisi. Ali nisi ni gledao u stranu dok je stajala na vratima i pokazivala noge." "Pa nisam mislio ništa zlo, George. Poštene mi riječi, nisam." "Eh, samo se ti drži podalje od nje, jer to ti je stupica kakve još nisam vidio. Neka Curley samo dobije po nosu. Sam se u to upleo. Rukavica puna vazelina", reče s gađenjem. "I okladio bih se da jede sirova jaja i da piše tvrtkama za patentirane lijekove." Lennie iznenada uzviknu: "Ne sviđa mi se ovdje, George. Nije ovo dobro mjesto. Hoću da odem odavle." "Moramo ostati dok nešto ne zaradimo. Ne možemo drugačije, Lennie. Otići ćemo čim mognemo. Meni se ne sviđa ništa više nego tebi." Vratio se k stolu i ponovo počeo slagati karte. "Ne, ne sviđa mi se", reče. "Pokupio bih se odavle za dvadeset i pet centi. Ako uzmognemo spremiti u džep samo nekoliko dolara, otisnut ćemo se uz rijeku American i ispirati zlato. Možda ćemo tamo moći zaraditi dva dolara na dan, a možda nabašemo i na zlatnu žilu." Lennie se živo nagnu prema njemu. "Ajdmo, George. Ajdmo odavle. Ovdje je gadno." "Moramo ostati", odsječe George. "Zaveži sad. Momci će sada početi ulaziti." Iz obližnje praonice začu se šum tekuće vode i zveket sudova za pranje. George je proučavao karte. "Možda bi trebalo da se operemo", reče. "Ali nismo radili ništa da bismo se zaprljali." Na prag stade visok čovjek. Pod mišicom je nosio zgužvan širok šešir dok je začešljavao ravno unatrag dugu, crnu, vlažnu kosu. Poput ostalih nosio je plave pamučne hlače i kratak pamučni kaput. Kad se počešljao, uđe u sobu. Kretao se s dostojanstvom kakvim se odlikuju samo okrunjene glave i veliki majstori. Bio je to glavni kočijaš, knez posjeda, koji zna upravljati sa deset, šesnaest pa i dvadeset mazgi jednom jedinom uzdom. Mogao je volovskim bičem ubiti muhu na bedru najbliže upregnute mazge a da mazgu i ne dodirne. Njegovo je ponašanje odavalo ozbiljnost i tako dubok mir da bi sav razgovor zastao kad bi progovorio. Ugled mu je bio tako velik da se njegovo mišljenje uvažavalo u svakom pitanju, bila to politika ili ljubav. Bio je to Slim, glavni kočijaš. Oštro mu lice nije odavalo godina. Moglo mu je biti trideset i pet ili pedeset. Njegovo bi uho čulo više nego što mu se reklo, a polagani mu je govor imao prizvuk ne dubokih misli, već razumijevanja koje je izvan dohvata misli. Pokreti njegovih velikih, mršavih ruku bili su nježni kao pokreti plesača u indijskim hramovima. On izravna svoj zgnječeni šešir, udubi ga po sredini i stavi na glavu. Prijazno pogleda pridošlice u sobi i reče blago: "Vraški bliješti vani. Jedva mogu što vidjeti ovdje unutri. Vi) ste novi momci?" "Upravo stigli", reče George. "Tovarit ćete ječam?" "Tako kaže gazda." Slim sjede na sanduk za stolom nasuprot Georgeu Prou I čavao je složene redove karata, koje su prema njemu stajale naopako. "Nadam se da ćete doći u moju partiju", reče. Glas mu je bio veoma blag. "Imam u svojoj partiji dvije budale koje ne razlikuju vreću ječma od udovičke. Jeste li vi, momci, već kada tovarili ječam?" "Do vraga, jesmo", reče George. "Ja se baš nemam mnogo čime pohvaliti, ali onaj veliki klipan tamo može sam dići više žita nego mnogi udvoje." Lennie, koji je pratio razgovor pogledavajući sad jednoga sad drugoga, samodopadno se nasmiješi toj pohvali. Slim s odobravanjem pogleda Georgea što je izrekao tu pohvalu. Nagnu se preko stola i kvrcnu uglom jedne slobodne karte. "Vi, momci, putujete naokolo zajedno?" Glas mu je zvučao prijateljski. Izazivao je povjerenje a da ga nije tražio. "vi "Svakako", reče George. "Mi nekako pazimo jedan na drugoga." Pokaže palcem na Lennija. "On nije baš najbistriji. Ali prokleto dobar radnik. Prokleto zgodan momak, ali nije najbistriji. Već ga poznajem

odavna." Slim pogleda nekako kroz Georgea pa iza njega., "Nema mnogo momaka koji putuju zajedno", reče zamišljeno. "Ne znam zašto. Možda se svi na tom prokletom svijetu boje jedan drugoga." "Mnogo je ljepše ići naokolo s čovjekom koga poznaješ", reče George. U nastambu uđe snažan čovjek velika trbuha., S glave mu se još cijedila voda od polijevanja i trljanja. "Zdravo, Slime", reče, a onda zastade i zagleda se u Georgea i Lennija. "Ovi su momci upravo stigli", reče Slim, da ih predstavi. "Drago mi je", reče krupni čovjek. "Zovem se Carlson." "Ja sam George Milton. A ovaj je ovdje Lennie Small." "Drago mi je," ponovi Carlson. "Pa malen baš nije. Tiho se nasmija svojoj dosjetki. "Nipošto nije malen", ponovi. "Htio sam te pitati, Slime kako je tvojoj kuji? Vidio sam jutros da je nema pod tvojim kolima." "Oštenila se sinoć", reče Slim. "Devetero. Četvero sam odmah utopio. Ne bi ih tolike mogla hraniti." "Pet ti ih je ostalo, a?" "Jest, pet. Zadržao sam najjače." "Što misliš, kakve će pasmine biti ti psi?" "Ne znam", reče Slim. "Nekakva vrsta ovčara, rekao bih. Takvih sam ovuda najviše viđao dok joj je bilo doba parenja." Carlson nastavi. "Imaš petero štenadi, a? Hoćeš li ih sve zadržati?" "Ne znam. Moram ih zadržati neko vrijeme, da posišu mlijeko moje Lulu." Carlson reče zamišljeno: "Slušaj, Slime. Baš sam mislio, taj Candvjev pas tako je prokleto star da jedva može hodati. A i zaudara kao sam đavo. Kad god uđe u nastambu, osjećam smrad još dvatri dana. Zašto ne kažeš Candvju da ga ustrijeli pa mu daš jedno štene da ga uzgoji? Već na milju daleko mogu nanjušiti toga psa. Nema zuba, tek što nije oslijepio, jesti ne može. Candy ga hrani mlijekom. Ne može ništa drugo prožvakati." Engleski small znači malen. (Prev.) George je uporno zurio u Slima. Iznenada vani zazveči triangl, s početka polagano, a onda sve brže i brže, dok se udarci nisu stopili u jedan jedini zvuk zvonjave. Onda prestade jednako nenadano kao što je i počelo. "Evo ga", reče Carlson. Izvana se začu buka glasova dok je prolazila skupina ljudi. Slim ustade polagano i dostojanstveno. "Bit će dobro, momci, da dođete dok još ima što za jelo. Za časdva ništa neće ostati." Carlson zakoraknu natrag, da pusti Slima preda se, i tada oba čovjeka iziđu na vrata. Lennie je uzbuđeno promatrao Georgea. George zgrnu karte u neurednu hrpu. "Jest!" reče George. "čuo sam ga, Lennie. Zamolit ću ga." "Jednoga smeđeg i bijelog", vikao je Lennie uzbuđeno. "Hajdemo na ručak. Ne znam ima li smeđeg i bijelog." Lennie se nije micao sa svog ležišta. "Odmah ga zamoli, George, da ne ubije još kojega." "Svakako. Hajde sad, ustaj!" Lennie se prevrnu s ležaja i ustade, te njih dvojica krenuše prema vratima. Upravo kad su stigli do njih, Curlev banu unutra. "Jeste li tuda vidjeli neku ženu?" upita ljutito. George reče hladno: "Prije neko pola sata možda." "Pa koga je đavola radila?" George je mirno stajao promatrajući ljutitoga mladog čovjeka. Reče uvredljivo: "Rekla je da tebe traži." Činilo se da Curlev zapravo sad vidi Georgea prvi put. Osinu ga očima, procijeni mu visinu, odmjeri doseg ruku, obuhvati mu pogledom vitak struk. "A kojim je putem otišla?" upita konačno. "Ne znam", reče George. "Nisam gledao za njom." Curlev ga mrko pogleda i okrenuvši se odjuri na vrata. "Znaš, Lennie", reče George. "Bojim se da ću se sam zapetljati s ovim klipanom. Mrzim ga do u dušu. Isuse Kriste! Hajde. Neće nam ostati ni mrvice jela." Iziđoše na vrata. Sunce se proteglo u tankoj crti pod prozorom. Iz daljine se mogao čuti štropot suda. Malo zatim stari pas uhramlje kroz otvorena vrata. Zurio je naokolo blagim, poluslijepim očima. Malo ponjuši, a onda se spusti na tlo i položi glavu među šape. Curley upade ponovo na vrata i stade ogledavajući se po sobi. Pas pridignu glavu, ali kad Curlev odjuri, osijedjela se glava opet spusti na tlo. Premda je kroz prozore radničke nastambe prodiralo svjetlo predvečerja, unutri je vladao polumrak. Kroz otvorena su vrata dopirali mukli

udarci i povremena zveka igre potkovama, a ovdaonda zvuk glasova što se javljahu u znak odobravanja ili poruge. Slim i George uđu zajedno u nastambu kojom se hvatao mrak. Slim posegnu rukom za kartaški stol i upali električnu svjetiljku s limenim sjenilom. Stol odmah zasja u jarkoj svjetlosti, čunjasto sjenilo baci svjetlo svjetiljke ravno dolje, ostavljajući kutove prostorije i dalje u polumraku. Slim sjede na sanduk, a George zauze mjesto nasuprot njemu. "Nije to ništa", reče Slim. "Pa ja bih ih ionako morao većinu utopiti. Ne treba mi zahvaljivati za to." George reče: "Tebi to možda nije mnogo, ali je prokleto mnogo njemu. Isuse Kriste, ne znam kako ćemo ga prisiliti da spava ovdje unutri. Htjet će spavati s njim vani u samom ambaru. Imat ćemo muke da ga spriječimo da se zavuče u sam sanduk s tim psićima." "Nije to ništa", ponovi Slim. "Čuj, ti si svakako bio u pravu što se njega tiče. Možda nije jako bistar, ali nikad nisam vidio takva radnika. Umalo da nije ubio svojeg pomagača na tovarenju ječma. Nema nikoga tko bi se mogao mjeriti s njime. Svemogući bože, nikad nisam vidio tako snažna momka." George reče ponosno: "Samo reci Lenniju što da radi, i on će to učiniti ako nije potrebno misliti. Sam ne može smisliti ništa da uradi, ali svakako zna primati naloge." Vani zveknu potkova o željezni klin i začuše se poklici odobravanja. Slim se malo povuče natrag, tako da mu svjetlo ne pada u lice. "Čudno kako se ti i on uvijek zajedno držite." To je bio Sliniov mirni poziv na povjerenje. "Što je tu čudno?" upita George kao da se brani. "O, ne znam. Jedva kada koji od momaka putuju zajedno. Teško da sam ikada vidio dva momka da putuju zajedno. Znaš kakvi su radnici: samo uđu, dobiju svoj ležaj i rade mjesec dana, a onda otkazu i odlaze sami. Čini se da uopće ne mare ni za koga. Samo je nekako čudno da luckast čovjek, kao što je on, i dovitljiv momčić, kao što si ti, putuju zajedno." "Nije on luckast", reče George. "On je glup kao noć, ali nije lud. A ni ja nisam baš tako bistar, inače ne bih tovario ječam za svojih pedeset dolara i opskrbu. Kad bih bio bistar, kad bih čak bio nešto malo dovitljiv, imao bih svoje imanjce pa bih brao vlastite plodove umjesto da radim sav taj posao, a ne dobijem ono što izlazi iz zemlje." George ušuti. Želio je govoriti. Slim ga nije ni sokolio niti mu oduzimao hrabrost. Samo je sjedio naslonjen, miran i prijemljiv. "Nije to baš tako čudno što on i ja idemo naokolo zajedno", naposlijetku će George. "Obojica smo se rodili u Auburnu. Poznavao sam njegovu tetku Claru. Uzela ga je kad jejoš bio sitno dijete i odgojila ga. Kad mu je tetka Clara umrla, Lennie je naprosto pošao sa mnom na rad. Nekako smo se priviknuli jedan na drugoga poslije nekog vremena." "Mhm, promrmlja Slim." George baci pogled prijeko na Slima i vidje mirne, bogolike oči uperene u sebe. "Čudno", nastavi. "Znao sam se prokleto zabavljati na njegov račun. Znao sam s njime zbijati šale, jer je bio suviše tup da se brine sam za se. Ali je bio čak i preglup da primijeti da sam se s njime našalio. Zabavljao sam se. Ovako pored njega izgledao sam sam sebi vraški pametan. Eh, on bi učinio svaku prokletu stvar što bih mu ja naložio. Da sam mu rekao neka skoči sa stijene, skočio bi ti on. S vremenom više nije bilo tako prokleto zabavno. A nikad se nije ni naljutio. Znao bih ga premlatiti, a on mi je samo rukama mogao polomiti sve kosti u tijelu, ali nikada ni prsta nije podignuo na me." Georgeov glas poprimi prizvuk ispovijesti. "Reći ću ti što me navelo da prestanem. Jednog je dana skupina ljudi stajala na obali rijeke Sacramento. Mislio sam da sam osobito dosjetljiv. Okrenem se Lenniju i kažem mu: „Skoči!" I on skoči. Nije znao uopće plivati. Prokleto je malo trebalo da se utopi prije nego što smo ga uhvatili. A bio je još prokleto prijazan prema meni što sam ga izvukao. Sasvim je zaboravio da sam mu ja naložio da skoči. Eh, više nikada nisam nešto takvo učinio." "Zgodan je on momak", reče Slim. "Čovjeku ne treba pameti da bude zgodan momak.

Koji put mi se čini da je baš obratno. Uzmi kakva uistinu pametna čovjeka, i taj će ti jedva kada biti zgodan momak." George skupi razbacane karte na hrpu i poče ih opet slagati po vrijednosti. Vani su muklo tutnjile potkove udarajući o zemlju. Na prozorima je svjetlo predvečerja još jasno osvjetljavalo okna. "Ja nemam nikoga svoga", reče George. "Viđao sam momke što sami lutaju po posjedima. Ne valja to. Nemaju nikakva veselja. Nakon duljeg vremena postaju zli. Neprestano traže gdje bi se pobili." "Jest, postaju zli", složi se Slim. "Postanu takvi da ne žele ni s kim razgovarati." "Naravno, s Lennijem je ponajčešće prokleta muka", reče George. "Ali se navikneš da ideš naokolo s čovjekom pa ga se ne možeš otresti." "Nije on zao", reče Slim. "Ja vidim da Lennie nije nimalo zao." "Dabome da nije zao. Ali neprestano upada u neprilike, jer je tako prokleto glup. Kao ono što se desilo u Weedu ..." Zastao je zastao je okrećući kartu. Pogledao je sav u strahu i zabuljio se prijeko u Slima. Ti ne bi nikome kazao?" "Što je učinio u Weedu?" mirno upita Slim. "Ti ne bi kazao? Ne, naravno ne bi." "Što je učinio u Weedu?" ponovo upita Slim. "Pa, vidio je onu djevojku u crvenoj haljini. A kako je glupav klipan, želi dodirnuti sve što mu se sviđa. Samo hoće da opipa. I tako on ispruži ruku da opipa crvenu haljinu, a djevojka zavrišti. To Lennija posve smete, i on čvrsto drži, jer to je jedino što mu pada na pamet da učini. Eh, a ta djevojka samo vrišti i vrišti. Ja sam bio nešto malo podalje i čuo sam svu tu dreku, pa dojurim. A Lennie je bio već tako zastrašen da naprosto nije znao ništa drugo da uradi nego da i dalje drži. Mlatnuo sam ga kolcem iz plota, da ga prisilim da je pusti. Bio je tako uplašen da nije mogao ispustiti tu haljinu. A on je, znaš, tako prokleto jak." Slimove su oči gledale ravno, bez treptanja. Kimnuo je glavom veoma polagano. "Pa što je onda bilo?" George je pažljivo slagao karte po bojama. "Onda ta djevojka odjuri i kaže vlastima da je bila silovana. Momci u Weedu slože družbu i krenu da linčuju Lennija. I tako smo prosjedili sav preostali dio dana u vodi, u jarku za natapanje. Samo smo glavama virili izvan vode, između trave što raste po obronku jarka. I te smo noći otprašili odanle." Slim je časak sjedio šutke. "Nije ništa učinio djevojci, ha?" upita konačno. "Do vraga, ne. Samo ju jeuplašio. I ja bih se uplašio da me zgrabi. Ali joj nije baš ništa učinio. Htio je samo opipati crvenu haljinu, onako kako uvijek želi milovati psiće.". "Nije on zao", reče Slim. "Na milju daleko mogu prepoznati zla čovjeka." "Naravno da nije, i on će učiniti svaku prokletu stvar što mu ja ..." Lennie uđe na vrata. Ogrnuo se plavim pamučnim kaputom kao kakvim ogrtačem i stupao pognut naprijed. "Hej, Lennie", reče George. "Kako ti se sviđa psić?" Lennie reče bez daha: "Smeđ je i bijel, baš kakva sam želio." Pođe ravno prema svojem ležaju te leže i okrenu lice prema zidu, a koljena privuče k sebi. George odlučnom kretnjom odloži svoje karte. "Lennie", reče oštro. Lennie zakrenu vrat i pogleda preko ramena. "Ha? Što hoćeš, George?" "Rekao sam ti da ne možeš toga psića donijeti ovamo." "Kakva psića, George? Nemam ja nikakva psića." George mu brzo priđe, zgrabi ga za rame i prevrnu na bok. Posegnu rukom i podiže sićušno psetance koje je Lennie sakrivao uz grudi. Lennie se brzo uspravi. "Daj ga meni, George." "Sad ćeš smjesta ustati i odnijeti to štene natrag u njegovo leglo", reče George. "Ono mora spavati sa svojom majkom. Hoćeš li da ga ubiješ? Tek se sinoć oštenilo, a ti ga vadiš iz legla. Odnesi ga natrag, ili ću kazati Slimu da ti ga ne da." Lennie moleći podignu ruke. "Daj mi ga, George. Odnijet ću ga natrag. Nisam mislio ništa zlo, George. Na časnu riječ, nisam. Samo sam ga htio malo milovati." r~ George mu dade psetance. "U redu. Odnesi ga brzo natrag, i da ga više nisi vadio. Ubit ćeš ga, koliko te ja poznajem." Lennie poslušno otklipše iz nastambe. Slim se nije bio ni maknuo. Mirne su mu oči slijedile

Lennija na vrata. "Isuse", reče. "On je baš kao dijete, zar ne?" "Svakako, on je baš kao dijete. Nema u njemu više zla nego u djetetu, osim što je tako jak. Kladim se da neće večeras doći ovamo spavati. On će spavati uza sam sanduk tamo u ambaru. Pa neka. Tamo vani ne čini nikakvu štetu." Vani je sada bilo već gotovo mračno. Stari Candy, čistač, uđe i uputi se do svojeg ležaja, a za njim došepesa njegov stari pas. "Zdravo, Slime. Zdravo, George. Zar ni jedan od vas nije igrao potkove?" "Ne volim igrati svaku večer", reče Slim. Candy nastavi: "Ima li tko od vas, ljudi, gutljaj viskija? Bole me crijeva." "Nemam", reče Slim. "I sam bih pio da imam, mada me ne bole crijeva." "Jako me bole", reče Candy. "To je od one proklete repe. Znao sam da će me boljeti, još prije nego što sam je jeo." Krupni Carlson uđe iz dvorišta, koje je tonulo u mrak. Pođe na drugi kraj nastambe i upali drugu svjetiljku sa sjenilom. "Ovdje je mračnije nego u paklu", reče. "Isuse, što taj crnac zna bacati potkove." "Veoma je spretan", reče Slim. "Do sto đavola, i te kako", reče Carlson. "Ne da nikome drugom mogućnosti da pobijedi" Zastade i onjuši zrak, onda, još njuškajući, spusti pogled na staroga psa. "Svemogući bože, što taj pas zaudara. Izbaci ga odavle, Candy! Ništa ne zaudara tako kao stari pas. Moraš ga izbaciti!" Candy se dokotrlja do ruba svoje postelje. Ispruži ruku i potapša staroga psa, pa se ispriča: "Tako sam mnogo s njime te i ne primjećujem kako zaudara." "Eh, ja ga ovdje ne mogu podnositi", reče Carlson. "Taj se smrad zadržava ovdje čak i kad pas ode." Teškim korakom priđe psu i stade ga promatrati. "Nema zuba", reče. "Sav je ukočen od reumatizma. Nije ti ni od kakve koristi, Candy. A nije od koristi ni samome sebi. Zašto ga ne ustrijeliš, Candy?" Starac se nelagodno trzao. "Pa do vraga! Imam ga već tako dugo. Imao sam ga već kad je bio štene. Čuvao sam ovce s njime." Ponosno doda: "Ne bi vjerovao, kad ga sada pogledaš, ali to je bio najbolji ovčarski pas što sam ga ikada vidio." George reče: "Vidio sam u Weedu čovjeka koji je imao psa pasmine Airedale što je znao čuvati ovce. Naučio je od drugih pasa." Carlson se nije dao smesti. "Čuj, Candy. Taj se stari pas samo muči. Kad bi ga izveo i pucao mu ravno u zatiljak" ¦ nagnuo se naprijed i pokazao prstom "baš ovamo, ne bi ni znao što ga je pogodilo." Candy se sav nesretan ogledavao. "Ne", reče tiho. "Ne, ne bih to mogao učiniti. Suviše ga dugo imam." "Ali on nema ništa od života", navaljivao je Carlson. "A zaudara gore od pakla. Da ti nešto kažem. Ja ću ga ustrijeliti pa ne moraš ti." Candy naglo zbaci noge s postelje. Nemirno je češao bijele čekinje na obrazu. "Tako sam navikao na njega", reče tiho. "Imao sam ga još dok je bio štene." "Eh, ali sad nisi dobar prema njemu, ako ga držiš ha životu", reče Carlson. "Čuj, Slimova kuja ima baš sada mlade. Kladim se, Slim će ti dati jednog od tih psića da ga uzgajaš, zar ne Slime?" Kočijaš je svojim mirnim očima proučavao starog psa. "Jest", reče. "Možeš dobiti psića ako želiš." Činilo se da sam sebe natjeruje na govor. "Carl ima pravo, Candy. Taj pas nije sebi ni od kakve koristi. Ja bih volio da me netko ustrijeli kad ostarim i postanem nemoćan." Candy ga bespomoćno pogleda, jer su Slimova mišljenja bila zakon. "Možda će ga boljeti", napomenu. "Meni nije teško brinuti se za nj." Carlson nastavi: "Onako kako bih ga ja ustrijelio on ne bi rii osjetio. Stavio bih revolver tačno ovamo." Pokaže vrškom cipele. "Tačno na zatiljak. Ne bi čak ni zadrhtao." Candy je pogledom tražio pomoć od lica do lica. Vani je sad bilo već posve tamno. Uđe mlad radnik. Obješena mu se ramena povijala naprijed, a stupao je teško udarajući petama, kao da nosi nevidljivu vreću žita. Ode do svog ležaja i stavi šešir na policu. Onda dohvati nekakav jeftin časopis s police i donese ga pod svjetlo nad stolom. "Jesam ti to pokazao, Slime?" upita. "Pokazao, što?" Mladić okrenu posljednju stranu časopisa, stavi ga na stol i pokaže prstom. "Evo ovdje, čitaj." Slim se nagnu nad

svežnjić. "Hajde", reče mladić. "Čitaj naglas." Slim je polako čitao: "Dragi urednice! Čitam vaš magazin već šest godina i mislim da je najbolji od svih što se prodaju. Sviđaju mi se pripovijetke Petera Randa. Mislim da je to sjajan momak. Dajte nam više pripovijesti poput Crnog jahača. Ja ne pišem mnogo pisama. Samo sam htio da vam kažem da je po mojem mišljenju vaš magazin najbolje što sam ikada kupio za deset centi." Slini upitno podignu pogled: "Zašto želiš da to čitam?" Whit reče: "Nastavi. Pročitaj ime na dnu." Slim pročita: "Želeći vam svaki uspjeh, vaš William Tenner." Ponovo pogleda Whita: "Zašto si htio da to čitam?" Whit važnom kretnjom zaklopi časopis. "Ne sjećaš se Billa Tennera? Radio je ovdje prije neka tri mjeseca." Slim se zamisli... "Onaj mali?" upita. "Upravljao je kultivatorpm?" "Jest, on", uskliknu Whit. "On je bio taj čovjek!" "Ti misliš da je on napisao ovo pismo?" "Znam tačno. Bili i ja bili smo jednog dana ovdje. Billu je baš stigla jedna od tih knjiga. Pregledao ju je, pa veli: „Napisao sam pismo. Baš me zanima jesu li ga stavili u knjigu." Ali ga nije bilo. Bili veli: „Možda ga spremaju za kasnije." I eto, to su baš i učinili. Evo ga." "Mislim da si u pravu", reče Slim. "Evo ga baš u knjizi." George pruži ruku za časopisom. "Daj da pogledamo." Whit ponovo nađe ono mjesto, ali nije puštao časopis iz ruku. Pokaza pismo kažiprstom. A onda ode do svojeg sanduka na zidu i pažljivo položi časopis u nj. "Baš me zanima je li ga Bili vidio", reče. "Bili i ja radili smo na onom komadu s poljskim graškom. Upravljali smo kultivatbrom, on i ja. Bili je bio vraški zgodan momak." Carlson se čitavo vrijeme nije upuštao u razgovor. I dalje je gledao staroga psa. Candy ga je nemirno promatrao. Konačno će Carlson: "Ako želiš, ja ću riješiti toga starog jadnika njegove bijede odmah sada, pa da to svršimo. Ništa on ionako više nema. Ne može jesti, ne vidi, ne može čak ni hodati bez boli." Candy reče pun nade: "Nemaš revolver." "Vraga nemam. Imam jedan Luger. Neće ga baš ništa boljeti." Candy zamoli: "Možda sutra. Počekajmo do sutra." "Ne vidim razloga", reče Carlson. Ode do svojeg le žaja, izvuče torbu ispod njega i izvadi Lugerov revolverj "Daj da to obavimo", reče. "Ne možemo spavati ovako, da nam on ovdje zaudara." Stavi revolver u džep na boku. Candy je dugo gledao u Slima, ne bi li dočekao prorj mjenu odluke. Ali se Slim nije ni maknuo. Konačno Candj pristade tiho i beznadno: "U redu odvedi ga." Nije uopće pogledao na psa. Ispružio se poleđice na svor ležaju, prekrstio ruke iza glave i zagledao se u strop. Carlson izvuče iz džepa kratak kožni remen. Sagnu se i pričvrsti ga starom psu oko vrata. Svi su ga momci pr matrali osim Candyja. "Hajdemo", zovnu blago. A Candyji reče, ispričavajući se: "Neće ni osjetiti." Candy se ne makni; niti odgovori. Carlson povuče za remen. "Hajdemo!" Star se pas ukočeno uspravi na noge i pođe za remenom koji ga je lagano vukao. "Carlson!" zovnu Slim. "Da?" "Znaš što moraš?" "Što misliš, Slime?" "Uzmi lopatu", reče Slim kratko. "Oh, svakako! Razumijem!" I izvede psa van u mrakj George pođe za njima do vrata, zatvori ih i polako stav opet zasun na svoje mjesto. Candy je ukočeno ležao na svo joj postelji piljeći u strop. Slim reče glasno: "Jedna od mojih mazga predvodnic ozlijedila je kopito. Moram ga namazati katranom." Glas mi se izgubi. Vani bijaše tiho. Carlsonovi koraci zamriješe. U prostoriju se uvuče tišina. Svi su podulje šutjeli. George se tiho nasmija. "Kladim se da je Lennie sad u samoj staji sa svojim psićem. Sada, kad ima psića, neće vis ni htjeti da ulazi ovamo." Slim se javi: "Candy, dat ću ti kojega hoćeš od tit psića." Candy nije odgovarao. Prostorijom opet zavlada tišina! Dopirala je iz noći i prodirala u prostoriju. George upitaj "Hoće li tko malo kartati?" "Ja ću malo igrati s tobom", javi se Whit. Zauzeše mjesto jedan nasuprot drugome pod svjetlom kod stola, ali George ne promiješa karte. Nemirno je kvrcao

rubom najgornje karte, i taj slabi, pucketavi zvuk privuče poglede sviju ljudi u prostoriji, tako te je prestao. Na prostoriju se ponovo spusti tišina. Prođe minuta, pa još jedna. Candy je mirno ležao zureći u strop. Slim ga je časak promatrao, a onda spusti pogled na svoje ruke; pokri jednu ruku drugom te je pritisnu. Ispod poda začu se lagan štropot glodanja, i svi momci zahvalno upere pogled u to mjesto. Samo je Candy i dalje zurio u strop. "Čini se da je štakor tamo dolje", reče George. "Trebalo bi da onamo postavimo klopku." Whit prasnu: "Koga đavola radi tako dugo. Razdijeli nekoliko karata, zašto već jednom ne dijeliš? Ovako nećemo nikada zaigrati." George zbije karte u čvrst snopić i stane im proučavati poleđinu. Prostorijom je opet vladala tišina. U daljini se začu hitac. Momci brzo pogledaše starca. Sve se glave okrenuše prema njemu. Još je trenutak zurio u strop. Onda se polako okrene na bok, licem prema zidu i ostade tako šutke. George bučno promiješa karte te ih razdijeli. Whit privuče tablicu i zabilježi imena za početak. Reče: "Mislim da ste vi, momci, zaista došli ovamo da radite." "Kako to misliš?" upita George. Whit se nasmija. "Pa, došli ste u petak. Imate još dva dana rada do nedjelje." "Ne shvaćam kako to misliš", reče George. Whit se ponovo nasmija. "Shvaćao bi ti da si bio mnogo po tim posjedima. Momak koji želi razgledati posjed, dolazi subotom poslije podne. Onda dobije večeru u subotu i tri obroka u nedjelju, a u ponedjeljak ujutro može otići poslije doručka a da nije ni prstom maknuo. No vi ste došli na rad u petak o podne. Morate odraditi dan i po, kako god ste izračunali." George ga mirno pogleda. "Mi ćemo ostati ovdje neko vrijeme", reče. "Ja i Lennie namjeravamo nešto prištedjeti." Vrata se tiho otvoriše i konjušar proturi unutra glavu strpljivih očiju mršavu crnačku glavu, izbrazdanu od patnji. "Gospodine Slime!" Slim dignu pogled sa starog Candvja. "Ha? O, zdravo, Crooks! Što je?" "Rekli ste mi neka ugrijem katran za kopito te mazge. Ugrijao sam ga." "O, svakako, Crooks. Sad ću ja doći i namazati kopito." "Mogu to i ja učiniti, ako želite, gospodine Slime." "Ne. Doći ću da sam to učinim." On ustade. Crooks reče: "Gospodine Slime!" "Da?" "Onaj veliki novi momak vrze se oko vaših psića vani u staji." "Pa, neće počiniti nikakvu štetu. Poklonio sam mu jednog psića." "Mislio sam da vam samo kažem", reče Crooks. "On ih vadi iz loga i drži u rukama. To im neće koristiti." "Neće im učiniti ništa nažao", reče Slim. "Doći ću ja sad s tobom." George dignu pogled. "Ako taj ludi klipan pravi previše budalaština, ti ga samo izbaci, Slime." Slim iziđe za konjušarom. George podijeli karte, Whit uze svoje i poče ih proučavati. "Jesi li već vidio novu malu?" upita. "Koju malu?" upita George. "Pa, Curlevevu novu ženu." "Da, vidio sam je." "Eh, nije li to lakša roba?" "Nisam je tako dobro pogledao", reče George. Whit spusti ruku s kartama na stol, da pojača utisak. "Pa, ostani samo ovdje i otvori oči. Vidjet ćeš mnogo šta. Ništa ona ne skriva. Nikad još ovakvu nisam vidio. Neprestano namiguje na sve redom. Kladim se da očijuka i s konjušarom. Ne znam kog đavola hoće." George upita nehajno: "Je li već bilo kakvih neprilika otkako je došla ovamo?" Bilo je očito da Whita ne zanimaju njegove karte. Odloži ih, a George ih pokupi te ih stade opet redati po vrijednosti sedam karata u redu, pa šest poviše njih i pet opet iznad njih. Whit reče: "Znam što misliš. Ne, nije još ništa bilo. Curleva svrbi pod kožom, ali to je do sada sve. Svaki put kad su momci ovdje ona se pojavljuje. Ili traži Curleva, ili misli da je nešto ovdje zaboravila, pa to traži. Ona kao da se ne može držati podalje od momaka. Curleva sve samo bridi pod kožom, ali se do sada još ništa nije desilo." "Načinit će ona veliku zbrku. Bit će velike zbrke zbog nje", reče George. "To ti je klopka za zatvor, klopka s napetim otponcem. Taj će Curlev imati još posla. Posjed s gomilom radnika nije mjesto za mladu ženu, pogotovu ne za takvu." "Ako se želiš provesti, valja ti sutra uvečer s nama

u grad", reče Whit. "Zašto? Što se radi?" "Pa, kao obično. Idemo u kuću stare Susy. Prokleto zgodan lokal. Stara je Susy šaljivka . uvijek sipa šale. Kao ono što je rekla kad smo prošle subote uvečer došli pred vrata. Susy otvori vrata, a onda viče preko ramena: „Odjenite ogrtače, djevojke, evo ide šerif!" A nikada ne govori prljavštine. Ima tamo pet djevojaka." "Koliko vas to stoji?" upita George. "Dva i po. Možeš dobiti čašu pića za dvadeset i pet centa. A Susy ima i lijepe stolice za sjedenje. Ako netko baš ne želi djevojku, može samo sjediti, popiti dvijetri čaše pa nazvati dobar dan, i Susy se ništa ne buni. Ona ne sili momke i ne izbacuje ih ako ne žele djevojku." "Baš bih mogao poći i pogledati tu krčmu", reče George. "Svakako. Dođi s nama. Prokleto mnogo zabave a ona sve sipa šale. Kao ono što je jednom rekla: „Znam neke koji imaju sag od krpa na podu i ukrasnu svjetiljku na gramofonu, pa već misle da vode salon." To ona govori o Clarinoj kući. I veli Susy: „Znam ja što vi, momci, želite. Moje su djevojke čiste, i u mojem viskiju nema vode", kaže. „Ako tko od vas, momci, želi gledati ukrasnu svjetiljku, pa da sam riskira da se opeče, eh, onda znate kamo ćete ići." I kaže: „Ima ovdje momaka što hodaju naokolo savinutih nogu, jer su voljeli gledati ukrasnu svjetiljku"." "Clara vodi onu drugu kuću, je li?" upita George. "Jest", reče Whit. "Mi nikad ne idemo onamo. Clara računa tri dolara za djevojku i trideset i pet centa za čašu pića, a ne sipa nikakve šale. Ali Susy ima čistu kuću i lijepe stolice. Osim toga, ne pušta svakog unutra." "Ja i Lennie štedimo novac", reče George. "Možda ću otići malo tamo i popiti čašu, ali ne. namjeravam .potrošiti! dva i po dolara." I "Eh, čovjek se mora katkada i proveseliti", reče Whit. Vrata se otvore, i Lennie i Carlson uđu zajedno. Lenniel se odvuče do svog ležaja i sjede, nastojeći da ne privuče pažnju. Carlson posegnu pod svoj ležaj te izvuče torbu. Ne pogleda starog Candvja, koji je još ležao licem prema zidu. I Carlson pronađe u torbi šipčicu za čišćenje i limenku s uljem. I Položi ih na postelju, a onda izvuče revolver, izvadi magazini i izbaci metak iz cijevi. Tada se prihvati čišćenja cijevi šipl čičom. Kad je revolver škljocnuo izbacivši metak, Candy se okrenu i trenutak pogteda revolver, pa se opet okrenu kl zidu. I Carlson reče uzgred: "Je li Curlev već bio ovdje?" I "Nije", reče Whit. "Što to podgriza toga Curleva?" Carlson zažmiri niz cijev svojeg revolvera. "Traži svoju I ženu. Vidio sam ga kako vani hoda sve naokolo." I Whit će podrugljivo: "On pola svojeg vremena utroši trai žeći nju, a preostatak traži ona njega." i Curlev uzbuđeno banu u prostoriju. "Je li tko od vas! momaka vidio moju ženu?" upita. I "Nije bila ovdje", reče Whit. i Curlev se prijeteći ogleda prostorijom. "Gdje je, do vraga,! Slim?" J "Otišao je u staju", reče George. "Htio je namazati kaJ tranom napuklo kopito." Curleveva se ramena spustiše i raširiše. "Koliko je vrel mena što je otišao?" I "Pet do deset minuta." i Curlev iskoči na vrata i zalupi ih za sobom. I Whit ustane. "Mislim da bih to možda rado vidio", reče.l "Curlev samo kvari, inače ne bi išao na Slima. A Curlev jel okretan, prokleto okretan. Došao je u finale za Zlatnu ruI kavicu. Ima i novinske izreske o tome." Zatim razmisli časak.l "Usprkos tome, bolje bi bilo da ostavi Slima na miru. Nitko! ne zna što sve Slim može." "Misli da je Slim s njegovom ženom, je li?" upita George. "Čini se tako", reče Whit. "Naravno, Slim nije. Barem ne mislim da jest. Ali bih volio vidjeti tu zbrku ako do nje dođe. Hajdemo." "Ja ostajem ovdje", reče George. "Ne želim se ni u šta upletati. Lennie i ja moramo uštedjeti novaca." Carlson je očistio revolver te ga stavi u torbu, a torbu gurnu pod ležaj. "Mislim da ću otići da to vidim", reče. Stari je Candy mirno ležao, a Lennie je sa svojeg ležaja oprezno promatrao Georgea. Kad su Whit i Carlson otišli i vrata se za njima zatvorila, George se okrenu Lenniju. "Šta ti je na duši?" "Nisam ništa učinio, George. Slim kaže da je bolje da ne tetošim te psiće toliko još neko

vrijeme. Slim kaže da to nije dobro za njih, pa sam se odmah vratio. Bio sam dobar, George." "I ja bih ti to mogao reći", reče George. "Pa, nisam ni jednome ništa učinio. Samo sam držao svojega u krilu i milovao ga." "Jesi li vidio Slima tamo vani u staji?" upita George. "Naravno, jesam. Rekao mi je da će biti bolje ako više ne mazim toga psića." "Jesi li vidio onu ženu?" "Misliš Curlevevu ženu?" "Da. Je li dolazila u staju?" "Ne. Ja je bar nisam vidio." "Nisi vidio Slima da s njom razgovara?" "Aa. Nije bila u staji." "U redu", reče George. "Mislim da momci neće vidjeti tučnjavu. Ako bude kakve tučnjave, ti se, Lennie, drži podalje." "Neću ja nikakvih tučnjava", reče Lennie. Ustade sa svojeg ležaja i sjede na stol nasuprot Georgeu. George gotovo automatski promiješa karte i poče ih sedati. Radio je to namjerno polagano i zamišljeno. Lennie posegnu za jednom kartom s likom te je promotri; onda je okrenu naopako i opet je prouči. "Oba su kraja jednaka", reče. "George, zašto su oba kraja jednaka?" "Ne znam", reče George. "Tako ih prave. Što je Slim radio u staji kad si ga vidio?" "Slim?" "Da. Vidio si ga u staji, i on ti je rekao da toliko ne tetošiš te psiće." "Oh, da. Imao je sa sobom kantu s katranom i kist. Ne znam zašto." "Siguran si da ta žena nije dolazila kao ono danas ovamo?" "Ne. Uopće nije dolazila." George uzdahnu. "Milija je meni obična javna kuća", reče. "Tamo čovjek može ući i napiti se i istjerati sve iz sebe odjednom, a bez neprilika. I zna koliko će ga stajati. A ovo ti je meka za zatvor, to ti je klopka za buturnicu." Lennie je udivljeno slušao njegove riječi i polako micao usnama da bi lakše pratio. "Sjećaš li se Andyja Cushmana, Lennie?" nastavi George. "Išao je u srednju školu?" "Onoga čija je mati znala praviti vruće kolače za djecu?" upita Lennie. "Da, njega. Ti se možeš sjetiti svega ako se radi o kakvu jelu." George je pažljivo promatrao poredane karte. Stavi asa na hrpicu izlučenih karata i na nj položi dvojku, trojku i četvorku karo, jednu na drugu. "Andy je sada u zatvoru San Quentin zbog jedne namiguše", reče. Lennie zabubnja prstima po stolu. "George!" "Ha?" "George, koliko će trebati dok nabavimo ono imanjce pa da živimo od plodova zemlje i da nabavimo kuniće?" "Ne znam", reče George. "Moramo uštedjeti mnogo novaca. Znam za jedno imanjce koje možemo jeftino dobiti, ali ga ne prodaju." Stari se Candy polako okrenu. Oči mu bijahu širom rastvorene. Pažljivo je promatrao Georgea. "Pričaj o tom imanju, George", zamoli Lennie. "Pa, sinoć sam ti pričao." "Ajde, pričaj opet, George." "Pa, dobro. Ima deset jutara", reče George. "Ima i malu vjetrenjaču. Ima drvenu kućicu i kokošinjac. Ima kuhinju, voćnjak, trešnje, jabuke, breskve, kajsije, orahe i nešto jagoda. Ima mjesta za djetelinu i dovoljno vode za navodnjavanje. Ima i svinjac ..." "A kunići, George?" "Za sada nema mjesta za kuniće, ali bih lako mogao sagraditi koji kavez, a ti bi mogao kuniće hraniti djetelinom." "I te kako bih mogao", usklikne Lennie. "I prokleto pravo kažeš da bih mogao." Georgeove ruke prestadoše razmještati karte. Glas mu se zagrijao. "A mogli bismo držati i nekoliko svinja. Mogao bih sagraditi pušnicu, kao onu što je djed imao, pa kad zakoljemo svinju, možemo sušiti slaninu i šunke, praviti kobasice i sve tomu slično. A kad lososi zaplivaju uz rijeku, mogli bismo ih nahvatati na stotine, usoliti ih i osušiti na dimu. Mogli bismo ih jesti za zajutrak. Nema ništa bolje od sušena lososa. A kad dozrije voće, mogli bismo ga konzervirati i rajčicu, ta se lako konzervira. Svake bismo nedjelje zaklali pile ili kunića. Možda bismo imali kravu ili kozu, a vrhnje bi bilo tako prokleto gusto da bi ga morao rezati nožem i vaditi žlicom." Lennie gaje promatrao razrogačenih očiju; a i stari ga je Candy motrio. Lennie reče tiho: "Mogli bismo živjeti od plodova zemlje." "Svakako", reče George. "Sve vrste povrća u vrtu, pa ako zaželimo malo viskija, možemo prodati koje jaje ili tako što, ili mlijeka. Onda bismo naprosto živjeli. Tamo bismo pripadali. Ne bi bilo više trčkaranja naokolo

niti bismo gutali ono što skuha japanski kuhar. Ne, gospodine moj, imali bismo svoje vlastito mjesto kamo bismo pripadali, a ne bismo spavali u kojekakvim barakama." "Daj pripovijedaj o kući, George", molio je Lennie. "Naravno, imali bismo kuću i sobu sami za se. Malu, trbušastu željeznu peć, a zimi bismo u njoj ložili vatru. Nema toliko zemlje da bismo morali suviše naporno raditi. Možda šest ili sedam sati na dan. A kad posij emo žito, eh, mi bismo ga i poželi. Znali bismo što je proizašlo iz na,šeg sijanja." "Pa kunići", živo će Lennie. "A ja bih se za njih brinuo. Pripovijedaj kako bih to radio, George." "Dabome, ti bi izišao na polje s djetelinom i nosio bi vreću. Napunio bi vreću i donio je natrag i istresao u kaveze kunićima." "A oni bi griskali i griskali", reče Lennie, "onako kako to oni radi. Vidio sam ih." "Otprilike svakih šest tjedana", nastavi George, "oni bi se okotili, pa bismo imali svu silu kunića za jelo i za prodaju. A držali bismo i nekoliko golubova da lijetaju oko vjetrenjače, kao što sam gledao kad sam bio dijete." Zanesen gledao je u zid poviše Lennijeve glave. "I to bi bilo naše vlastito, i nitko nas ne bi mogao izbaciti. Ako nam se tko ne sviđa, možemo reći: „Nosi se do đavola", i bogami, morao bi se i pokupiti. A ako naiđe prijatelj, eh, imali bismo poseban ležaj, pa bismo rekli: „Zašto ne ostaneš preko noći", i tako mi boga, ostao bi. Imali bismo lovačkog psa i dvije prugaste mačke, ali ti moraš paziti na mačke, da se ne dočepaju malih kunića." Lennie je teško disao. "Samo neka se i pokušaju dočepati kunića! Prebit ću im proklete šije. Ja ću... ja ću ih smrviti štapom." Zatim se smiri, mrmljajući u sebi i prijeteći budućim mačkama koje bi se usudile uznemirivati buduće kuniće. George je sjedio očaran slikom koju je sam stvorio. Kad je Candy progovorio, obojica skočiše kao da su zatečeni na kakvu nevaljalu djelu. "Vi znate za takvo imanjce?" upita Candy. George odmah, postade oprezan. "A ako i znam", reče, "što se to tebe tiče?" "Ne moraš mi reći gdje je. Može biti bilo gdje." "Svakako", reče George. "Imaš pravo. Ne bi ga mogao naći ni za stotinu godina." Candy nastavi uzbuđeno: "Koliko traže za takvo imanjce?" George ga je sumnjičavo promatrao. "Pa mogao bih ga dobiti za šest stotina dolara. Stari ljudi koji ga posjeduju posve su propali, a staroj je potrebna operacija. Čuj što se to tebe tiče? Ništa ti nemaš s nama." "Nisam od velike koristi samo sa jednom rukom", reče Candy. "Izgubio sam ruku ovdje na posjedu. Zato su mi dali posao čistača. I dali su mi dvjesta i pedeset dolara, jer sam izgubio ruku. A imam još pedeset ušteđevine u banci već sada. To su tri stotine, a potkraj mjeseca dobit ću još pedeset. Da vam nešto kažem..." Živo se nagnu naprijed. "Kako bi bilo da se i ja priključim vama, momci? To znači tri stotine i pedeset dolara, koje bih ja uložio. Nisam od velike koristi, ali bih mogao kuhati i paziti na piliće i malo okopavati vrt. Sta velite?" George napol zatvori oči. "Moram razmisliti o tome. Uvijek smo to namjeravali učiniti sami." Canđy ga prekide: "Ja bih načinio oporuku i ostavio svoj dio vama dvojici u slučaju da umrem, jer nemam rođaka niti ikoga. Imate li vi, momci, što novaca? Možda bismo to imanjce mogli odmah kupiti?" George s gađenjem pijunu na pod. "Obojica imamo deset dolara." Onda doda zamišljeno: "Čuj, ako Lennie i ja radimo mjesec dana i ne potrošimo ništa, imat ćemo stotinu dolara. To bi bilo četiri stotine i pedeset. Kladim se da bismo ga mogli dobiti za toliko. Onda biste ti i Lennie mogli početi rad na imanjcu, a ja bih našao posao i zaradio ostatak, a vi biste mogli prodavati jaja i takvo što." Zašutješe. Zabezeknuti gledali su jedan drugoga. Ono što nikada stvarno nisu vjerovali, postalo je stvarnost. George reče s poštovanjem: "Isuse Kriste! Mislim da bismo ga mogli kupiti." Oči su mu bile pune začuđenja. "Kladim se da bismo ga mogli kupiti", ponovi tiho. Candy sjede na rub svoga ležaja. Nemirno je češao svoju batrljicu. "Ozlijedio sam se prije četiri godine", reče. "Izbacit će oni mene uskoro.

Cim ne mognem više mesti barake, ostavit će me na brizi općini. Ako dam vama, momci, svoj novac, možda ćete mi dati da okopavam vrt kad čak ni za to ne budem više sposoban. Ja ću prati suđe i obavljati tomu slične posliće. Ali ću biti na našem vlastitom posjedu i smjet ću raditi na našem vlastitom posjedu." Nastavi tužno: "Vidjeli ste što su večeras učinili s mojim psom? Rekli su da nije više od koristi niti sebi niti ikome drugom. Kad me ovdje izbace, volio bih da me tko ustrijeli. Ali takvo što oni neće učiniti. Neću imati kamo da odem, a posla više ne mogu dobiti. Imat ću još trideset dolara kad vi, momci, budete spremni da otkažete." George ustade. "Kupit ćemo ga", reče. "Pogodit ćemo se za to staro imanjce i otići tamo živjeti." Ponovo sjede. Svi su sjedili mirno, zaneseni ljepotom što su je vidjeli pred sobom, i svaki je u duši poletio u budućnost, u vrijeme kad bi se ta krasota imala ostvariti. George reče, kao da se pita: "Zamislite da su poklade ili da cirkus dođe u grad, ili se odigrava kakva utakmica ili bilo što takvo." Stari je Candy kimao glavom u znak da odobrava tu zamisao. "Lijepo bismo otišli onamo", reče George. "Ne bismo nikoga ni pitali da li smijemo. Samo bismo rekli: „Idemo onamo", i otišli bismo. Samo bismo pomuzli kravu, bacili žita pilićima i otišli." "I stavili malo trave kunićima", upade Lennie. "Nikada ih ne bih zaboravio nahraniti. Kad će to biti, George?" "Za mjesec dana. Ravno za mjesec dana. Znate što ću ja? Pisat ću starim ljudima koji imaju taj posjed, pisat ću im da ćemo ga uzeti. A Candy će poslati sto dolara za kaparu." "Naravno da hoću", reče Candy. "Imaju li ondje dobru peć?" "Dabome, imaju lijepu peć, na ugljen i drvo." "Ja ću uzeti svoga psića", reče Lennie. "Kladim se u što hoćete da će mu se tamo svidjeti, Isusa mi!" Izvana se približavahu glasovi. George reče brzo: "Ne kazujte nikome o tome. Samo nas trojica i nitko drugi. Lako bi nas izbacili, pa ne bismo mogli skupiti novac. Samo nastavimo kao da ćemo tovariti ječam do kraja života, onda ćemo iznenada jednog dana otići po svoju plaću i izdimiti odavle." Lennie i Candy kimali su glavom, a lica im se sjala od radosti. "Ne kazujte nikome", ponovi Lennie za sebe. "George", zovnu Candy. "A?" "Morao sam sam ustrijeliti psa, George. Nisam smio dopustiti da strani čovjek ustrijeli moga psa." Vrata se otvoriše. Uđe Slim, a za njim Curley, pa Carlson i Whit. Slimove su ruke bile crne od katrana, i on se mrštio. Curley se držao tik uz njega. "Pa ja nisam ništa mislio, Slime", govorio je Curley. "Samo sam te pitao." "Eh", reče Slim, "prečesto me ti pitaš. Pomalo postajem prokleto sit toga. Ako ne možeš paziti na svoju prokletu ženu, što da ja tu učinim? Odmiči od mene!" "Ja ti samo nastojim objasniti da nisam ništa mislio", reče Curley. "Mislio sam samo da si je možda vidio." "Zašto joj ne kažeš da ostane kod kuće, gdje joj je, do đavola, i mjesto?" reče Carlson. "Puštaš je da se vrze oko baraka, pa će ti se doskora dogoditi nešto iz čega se nećeš moći ispetljati." Curley se strelovito okrenu Carlsonu. "Ti se ne miješaj u to, osim ako želiš da iziđemo van." Carlson se nasmije. "Budala prokleta", reče. "Pokušao si zaplašiti Slima, pa nisi uspio. Slim je zaplašio tebe. Žut si kao žablji trbuh. Ne marim ja ako si najbolji boksač welter kategorije u zemlji. Samo se usudi na mene, pa ću ti odbiti tu tvoju prokletu glavu." Candy se s veseljem priključi napadaju, "Rukavica puna vazelina", reče s odvratnošću. Curley ga bijesno pogleda. Oči mu kliznu dalje i zaustave se na Lenniju; a Lennie se još blaženo smješkao u mislima na posjed. Poput malog terijera Curley priskoči Lenniju. "čemu se ti, do đavola, smiješ?" Lennie ga, ne shvaćajući, pogleda. "Ha?" Tada provali Curlevev bijes. "Dođi ovamo, ti veliki klipane. Diži se na noge. Ne dopuštam ja da mi se tu smije kakav god pasji sin. Pokazat ću ti ja tko je žut." Lennie bespomoćno pogleda Georgea, a onda ustade i pokuša uzmaknuti. Curlev je već zauzeo stav i spremio se za napadaj. On zamahnu na Lennija lijevom

rukom, a onda ga desnom udari po nosu. Lennie kriknu od užasa. Krv mu provali iz nosa. "George", vikao je, "neka me ostavi na miru, George." Uzmicao je dok nije došao do zida, a Curlev ga je slijedio, snažno ga udarajući po licu. Lenniju su ruke visjele niz bokove bio je suviše zastrašen da se brani. George skoči vičući: "Zgrabi ga, Lennie. Ne daj mu!" Lennie je pokrio lice svojim golemim šapama i blejao od užasa. Vikao je: "Neka prestane, George." Curlev ga na to udari u trbuh i presiječe mu dah. Slim skoči na noge. "Taj odvratni mali štakor", viknu. "Sam ću ga!" George ispruži ruku i zgrabi Slima. "Čekaj čas", viknu. Stavi udubljene dlanove oko usta i dreknu: "Zgrabi ga, Lennie!" Lennie skinu ruke s lica i ogleda se za Georgeom, a Curlev ga udari po očima. Veliko je lice bilo obliveno krvlju. George ponovo dreknu: "Rekao sam, zgrabi ga!" Curleveva je šaka bila u zamahu, kad je Lennie dočepa. Idući čas Curlev se koprcao kao riba na udici, a stisnuta mu se caka izgubila u Lennijevoj velikoj ruci. George potrča preko sobe. "Pusti ga, Lennie! Pusti ga!" Lennie je, užasnut, gledao malog čovjeka koji se koprcao u njegovu zahvatu. Krv je tekla Lenniju niz lice, a jedno mu je oko bilo ozlijeđeno i zatvoreno. George ga pljusnu nekoliko puta, ali Lennie još nije puštao stisnutu šaku. Curlev je već bio blijed i zgrčen i već se jedva otimao. Stajao je plaćući, a šaka mu se gubila u Lennijevoj šapi. George je vikao i vikao: "Pusti mu ruku, Lennie! Pusti! Slime, dođi i pomogni mi dok taj čovjek još ima nešto od ruke." Iznenada Lennie otvori ruku. Šćućuri se uza zid. "Pa ti si mi rekao, George", reče sav jadan. ili Curlev je sjeo na zemlju gledajući u čudu svoju smrvljenu šaku. Slim i Carlson nagnuše se nad njega. Onda se Slim uspravi i, užasnut, pogleda Lennija. "Moramo ga odvesti liječniku", reče. "Čini mi se da su mu sve kosti u ruci polomljene." "Nisam htio", vikao je Lennie. "Nisam ga htio ozlijediti." "Carlsone" viknu Slim. "Idi i upregni kola. Odvest ćemo ga u Soledad da mu namjeste ruku." Carlson odjuri napolje. Slim se okrenu Lenniju, koji je tiho jadikovao. "Nije tvoja krivnja", reče. "Ovoj se budali to jednom moralo dogoditi. Ali Isuse! Jedva da mu je još nešto ostalo od ruke." Slim odjuri van i za čas se vrati s limenom čašom vode. Prinese je Curlevevim usnama. "Slime", reče George. "Nas će sada izbaciti, je li? A nama je potrebna ušteđevina. Hoće li nas Curlevev stari sada izbaciti?" Slim se suho osmjehnu. Kleknuo je pored Curleva. "Ti si dovoljno priseban da možeš slušati, je li?" upita. Curlev kimnu. "Dobro, onda slušaj", nastavi Slim. "Mislim da ti je stroj zahvatio ruku. Ako nikome ne kažeš što se dogodilo, nećemo ni mi reći. Ali ti samo kaži i pokušaj da tom momku pribaviš otkaz, pa ćemo mi pričati svakome, i svi će ti se smijati." "Neću kazati", reče Curlev. Izbjegavao je da pogleda Lennija. Izvana se začuše točkovi jednoprežnih kola. Slim pomože Curlevu na noge. "Ajde sada. Carlson će te odvesti liječniku." On pomože Curlevu na vrata. Zvuk se točkova izgubi. Slim se za čas vrati u nastambu. Pogleda Lennija, koji je još zaplašeno čučao uza zid. "Da vidimo tvoje ruke", zatraži. Lennie ispruži ruke. "Kriste svemogući, ne bih htio da se na mene razljutiš", reče Slim. George upade: "Lennie je bio samo zastrašen", protumači. "Nije znao što da radi. Rekao sam ti da se nitko ne bi smioj tući s njime. Mislim da sam to rekao i Candvju." Candy svečano potvrdi glavom. "Jest, tako si kazao", reče. "Baš jutros, kad se Curlev prvi put okomio na tvoga prijatelja, ti si rekao: „Bolje će biti za njega da se ne igra si Lennijem, ako sebi želi dobro." Jest, upravo si mi tako rekao."! George se okrenu Lenniju. "Nije tvoja krivnja", reče "Ne trebaš se više plašiti. Ti si učinio samo ono što sam ti ja naložio. Možda će biti bolje da odeš u praonicu i opereš lice. Izgledaš užasno." Lennie se nasmjehnu svojim izranjenim usnama. "Nisam htio nikakve neprilike", reče. Pođe prema vratima, ali baš prije nego što stiže do njih, okrenu se natrag. "George?" "Što hoćeš?" "Ja

se još smijem brinuti za kuniće, je li, George?" "Naravno. Nisi ništa zlo učinio." "Nisam imao nikakve zle namjere, George." "Dobro, kupi se sada van i operi to lice!" Crooks, crnac konjušar, imao je svoj ležaj u spremištu za ormu, maloj suši prislonjenoj o zid staje. Na jednoj strani male prostorije bio "je četvrtast prozor sa četiri okna, a na drugoj uska vrata od dasaka, koja su vodila u staju. Crooksov je ležaj bio dugačak sanduk napunjen slamom, a na njoj nabacani njegovi pokrivači. Na zidu kraj prozora visjeli su s klinova oštećeni dijelovi orme, još u popravku, i remeni nove kože, a pod samim prozorom stajala je klupica za sedlarski i remenarski alat: zavrnuti noževi, igle, klupka lanenog konca i malo ručno zakivalo. O klinovima visjeli i drugi dijelovi orme proderan ham, iz kojeg je provirivala konjska dlaka podstave, oštećen komut i zaprežni lanac s proderanom kožnom presvlakom. Crooksov je sanduk za jabuke visio nad ležajem, a u njemu niz bočica s lijekovima za njega i za konje. Bile su tu limenke sedlarskog sapuna i zamrljana kantica katrana, iz koje je virio kist. Naokolo po podu ležao je razasut niz ličnih predmeta, jer je Crooks, živeći sam, mogao ostavljati stvari u neredu, a kao konjušar i bogalj bio je stalniji u namještenju nego ostali ljudi, pa je nakupio više stvari nego što bi na leđima mogao ponijeti. Crooks je posjedovao više pari cipela, par gumenih čizama, veliku budilicu i jednocjevnu lovačku pušku. Imao je i knjiga: raščupan rječnik i izgužvan primjerak kalif orni jskog građanskog zakonika za godinu 1905. Na posebnoj polici nad njegovim ležajem bilo je razderanih časopisa i nekoliko prljavih knjiga. Sa čavla na zidu poviše kreveta vis jele velike naočari u zlatnom okviru. Ta je prostorija bila pometena i prilično čista, jer je Crooks bio ponosan, povučen čovjek. Držao se podalje od svakoga i zahtijevao to isto od drugih. Trup mu je bio povijen na lijevo zbog savijene kičme, a oči mu ležale duboko u glavi: zbog svoje dubine bijahu kao da svjetlucaju upornošću. Mršavo mu je lice bilo izbrazdano dubokim crnim borama, a tanke usne, stisnute od boli, bile su svijetlije od lica. Bila je subotnja večer. Kroz otvorena vrata, koja su vodila u staju, čulo se kako se konji pomiču, kopkaju nogama, griskaju sijeno, zvekeću lančanim ularima. U konjušarevoj sobici mala je električna kugla bacala slabo žuto svjetlo. Crooks je sjedio na svom ležaju. Košulju je straga bio izvadio iz radničkih hlača. U jednoj je ruci držao bocu sa sredstvom za trljanje, a drugom je trljao hrptenicu. Ovdaonda kapnuo bi nekoliko kapi lijeka na ružičasti dlan i posegnuo pod košulju da ponovo trlja. Napinjao je mišice na leđima i podrhtavao. Lennie se nečujno pojavi na otvorenim vratima, gdje stade, gledajući unutra, a golema su mu pleća gotovo ispunjavala otvor vrata. U prvi čas Crooks ga nije ni opazio, ali kad je podigao oči, ukruti se i lice mu se smrkne. Izvuče ruku ipod košulje. Lennie se bespomoćno nasmiješi u nastojanju da se sprijatelji. Crooks reče oštro: "Nemaš Oprava dolaziti u moju sobu. Ovo je moja soba. Nitko nema ovdje nikakva prava osim mene." Lennie gutnu, smiješak mu postade još uljudniji. "Ne činim ja ništa", objasni Lennie. "Došao sam samo da pogledam svoga psića, pa sam vidio tvoje svjetlo." "Eh, imam pravo na svjetlo. Tdi ti samo dalje i gubi se, iz moje sobe. Ja nisam poželjan u radničkoj nastambi, a ti nisi poželjan u mojoj sobi." "Zašto nisi poželjan?" upita Lennie. "Jer sam crn. Oni tamo kartaju, ali ja ne mogu, jer sami crn. Kažu da zaudaram. E, kažem ja tebi, vi meni svi zaudaf rate." Lennie bespomoćno zamahnu svojim velikim rukama. "Svi su otišli u grad", reče. "Slim i George, svi. George kaže da moram ostati ovdje i paziti da ne upadnem u kakvu nepriliku. Vidio sam tvoje svjetlo." "Pa, što želiš?" "Ništa vidio sam tvoje svjetlo. Pomislio sam da bih mogao malo ući i sjesti." Crooks je zurio u Lenriija, a onda posegnu rukom iza sebe, skinu naočari, namjesti ih na svoje ružičaste uši pa se ponovo zagleda.

"Uostalom, ne znam što radiš u staji", prigovori. "Nisi kočijaš. Nije potrebno da pomoćni radnik uopće dolazi u staju. Ti nisi kočijaš. Ti nemaš nikakva posla oko konja." "Psić", ponovi Lennie. "Došao sam da vidim svoga psića." "Dobro, onda idi i pogledaj svoga psića. I ne dolazi onamo gdje nisi poželjan." Lenniju nestade smiješak s lica. Zakoraknuo je u sobu, a onda se sjetio te ustuknuo opet prema vratima. "Pogledao sam ih malo. Slim kaže da ih ne smijem mnogo milovati." "Pa ti si ih neprestano vadio iz loga", reče Crooks. "Čudim se kako ih stara ne preseli drugamo." "O, ona ne mari. Pušta me." Lennie se bio opet pomaknuo u sobu. i Crooks se namršti, ali ga je Lennijev smiješak razoružavao i pobijedio. "Ajde, uđi i sjedni malo", reče Crooks. "Kad već nećeš da iziđeš i ostaviš me na miru, onda možeš i sjesti." To je zvučalo malo prijatelj skije. "Svi su momci otišli u grad, ha?" "Svi osim starog Candvja. On sam sjedi u nastambi, šilji olovku, šilji i računa." Crooks namjesti naočari. "Računa? O čemu Candy računa?" Lennie gotovo uzviknu: "O kunićima." "Ti si šenut", reče Crooks. "Najeo si se ludih gljiva. O kakvim ti to kunićima govoriš?" "O kunićima koje ćemo nabaviti, a ja ću se o njima brinuti, kositi travu i davati im vode, i sve tako." "Naprosto si lud", reče Crooks. "Ne zamjeravam onom momku s kojim putuješ što te drži po strani." Lennie reče mirno: "To nije laž. Mi ćemo to učiniti. Kupit ćemo imanjce i živjeti od plodova zemlje." Crooks se namjesti udobnije na svom ležaju. "Sjedni", ponudi mu. "Sjedni na bačvicu sa čavlima." Lennie pogrbljen sjede na "bačvicu. "Ti misliš da je laž"," reče, "ali nije laž. Svaka je riječ istina, možeš pitati Georgea." Crooks nasloni tamni podbradak na ružičasti dlan. "Ti putuješ naokolo sa Georgeom, je li?" "Naravno. Ja i on idemo svuda zajedno." Crooks nastavi: "On kadšto priča, a ti ne znaš koga on to đavola priča. Zar nije tako?" Nagnuo se naprijed probadajući Lennija svojim dubokim očima. "Zar nije tako?" "Jest ... ponekad." "On samo priča i priča, a ti ne znaš o kojem se to đavolu radi?" "Jest ... ponekad. Ali ... ne uvijek." Crooks se nagnu naprijed preko ruba ležaja. "Ja nisam crnac s Juga", reče. "Rodio sam se evo ovdje, u Kaliforniji. Moj je stari imao farmu peradi, oko deset jutara. Bijela su djeca dolazila na naše imanje da se igraju, a katkada sam ja išao da se igram kod njih, i neka su od njih bila vrlo prijazna. Mojemu se staromu to nije sviđalo. Zašto to nije volio, saznao sam tek mnogo kasnije. A sada znam." Oklijevao je, a kad je opet progovorio, glas mu je bio tiši. "Na milje naokolo nije bilo druge crnačke obitelji. A sada nema ni jednog crnca na tom posjedu, i samo je jedna obitelj u Soledadu." Nasmija se. "Ako nešto kažem, eh pa to samo crnac kaže." Lennie upita: "Što misliš, koliko će još vremena trebati dok ti psići budu dovoljno stari da ih čovjek može milovati?" Crooks se ponovo nasmija. "Čovjek ti može pričati i biti siguran da nećeš izbrbljati. Dva tjedna, i psići će biti kako treba. Zna George na čemu je. Samo priča, a ti ništa ne razumiješ." Uzbuđeno se nagnu naprijed. "To je samo brbljanje crnca, i to crnca sa slomljenim kostima. Stoga to ništa ne znači, razumiješ? Ionako ne bi upamtio. Vidio sam to sto i sto puta kako jedan čovjek priča drugomu, a svejedno mu je, da li ga taj čuje i da li ga razumije. Glavno je da razgovaraju ili da sjede mirno i ne razgovaraju. Svejedno je to, posve svejedno." Uzbuđenje mu je toliko poraslo da je rukom počeo udarati po koljenu. "George ti može pričati ludorije, pa ništa zato. Glavno je da se razgovara. Glavno je da si s nekim. To je sve." Zastade. Glas mu je postao tih i uvjerljiv. "Zamisli da se George više ne vrati. Zamisli da je popio kakav prašak i naprosto se ne vrati. Što ćeš onda?" Lermijeva se pažnja postepeno obraćala onome što se govorilo. "Što?" upita. "Rekoh, zamisli da je George otišao večeras u grad, i ti više nikada o njemu ne čuješ." Crookc je htio silom istisnuti neku vrstu lične pobjede. "Samo zamisli to", ponovi. "Neće on to

učiniti", viknu Lennie. "George ne bi ništa takvo učinio. Ja sam već dugo sa Georgeom. On će se vratiti večeras ..." Ipak mu je ta sumnja bila nepodnosiva. "Zar ne misliš da hoće?" Crooksovo lice zasja nasladom nad njegovom mukom. "Nitko ne može kazati što će sve čovjek učiniti", kaza mirno. "Uzmimo, on želi da se vrati, a ne može. Recimo da ga ubiju ili rane, pa se ne može vratiti." Lennie se mučio da shvati. "George neće ništa takvo učiniti", ponovi. "George je oprezan. On neće biti ranjen. On nije nikada bio ranjen, jer je oprezan." "Eh, recimo, samo recimo da se ne vrati. Što ćeš onda?" Lennijevo se lice nabora od zabrinutosti. "Ne znam. Slušaj, što ti zapravo radiš?" viknu. "To nije istina. George nije ranjen." Crooks je zaintačio. "Hoćeš li da ti kažem što će se desiti? Strpat će te u ludnicu. Stavit će ti ovratnik i privezati te poput psa." Lennijeve se oči iznenada usredotoče, smire i bijesnu ludilom, On ustade i prijeteći zakoraknu prema Crooksu. "Tko je ozlijedio Georgea?" upita. Crooks vidje kako mu se približava opasnost. On se odmaknu natrag na svojem ležaju, da se ukloni s puta. "Samo sam tako rekao", reče. "George nije ozlijeđen. On je posve zdrav. Svakako će se vratiti." Lennie je stajao nad njim. "Čemu si tako rekao? Neka nitko ne govori da je George ozlijeđen." Crooks ukloni naočari i obriše oči prstima. "Samo ti sjedni", reče. "George nije ozlijeđen." Lennie se režeći vrati na svoje sjedište na bačvici od čavala. "Neka nitko ne priča da je George ozlijeđen", gunđao je. Crooks reče blago: "Možda sad možeš razumjeti. Ti imaš Georgea. Ti znaš da će se on vratiti. Uzmimo da nemaš nikoga. Uzmimo da ne možeš u radničku nastambu da igraš rummy, jer si crn. Kako bi ti se to svidjelo? Uzmimo da moraš sjediti ovdje i čitati knjige. Doduše, mogao bi igrati potkovice dok ne zanoći, ali onda moraš čitati knjige. Od knjiga nikakve koristi. Čovjek treba nekoga da bude blizu njega." On zaječi: "Čovjek poludi ako nikoga nema. Svejedno tko je taj, glavno je da je s tobom. Ja ti kažem", vikao je, "kažem ti, čovjek postaje suviše samotan, i smuči mu se." "George će se vratiti", uvjeravao je Lennie zaplašenim glasom. "Možda se George već i vratio. Možda je bolje da idem i pogledam." "Nisam te htio zastrašiti", reče Crooks. "On će se vratiti. Ja sam govorio o sebi. Čovjek sjedi noću sam ovdje, pa možda čita knjige ili razmišlja, ili takva što. Gdjekad počne misliti, a nikoga nema da mu kaže što je, a što nije. Ako možda nešto vidi, on ne zna je li to ispravno ili nije. Ne može se obratiti drugome i pitati da li i on vidi. On to ne može reći. On nema ničega po čemu bi mjerio. Vidio sam ja ovdje koješta. Nisam bio pijan. Ne znam da li sam spavao. Da je • tko bio sa mnom, mogao bi mi reći jesam li spavao, i onda bi bilo sve u redu. Ali ovako naprosto ne znam." Crooks je sada gledao preko sobe, usmjerivši pogled prema prozoru. Lennie reče jadno: "George neće otići i ostaviti me. Ja znam da to George neće učiniti." Konjušar je nastavljao kao kroz san: "Sjećam se vremena kada sam bio malo dijete na očevoj farmi peradi. Imao sam dva brata. Uvijek su bili uza me, uvijek. Spavali smo u istoj sobi, u istom krevetu sva trojica. Imali smo lijehu s jagodama. Imali smo komad zasijan djetelinom. Za sunčanog jutra puštali smo piliće u djetelinu. Moja su braća sjedila na prečki ograde i pazila na njih bijeli su to bili pilići." Lennijevo se zanimanje postepeno vraćalo na ono što se govorilo. "George kaže da ćemo mi imati djetelinu za kuniće." "Kakve kuniće?" "Imat ćemo kuniće i lijehu s jagodama." "Ti si lud." "Hoćemo, imat ćemo. Pitaj Georgea." "Ti si lud." Crooks je bio pun prezira. "Vidio sam stotine ljudi kako dolaze cestom na posjede, sa svojim zavežljajem na leđima i s tom istom prokletom pričom u glavi. Stotine njih. Dolaze, pa otkazuju i idu dalje; i svaki prokleti pojedinac ima komadić zemlje u glavi. A nikada ga se ni jedan jedini prokletnik ne domogne. To ti je isto kao i nebo. Svatko želi komadić zemlje. Pročitao sam ja ovdje svu silu knjiga.

Nikada nitko ne dospije u nebo, i nikada se nitko ne dompgne zemlje. To je samo u njihovim glavama. Neprestano o tome pričaju, ali to je samo u njihovim glavama." Tu zastade i pogleda prema otvorenim vratima, jer su se konji nemirno micali, a ularni lanci zveketali. Jedan konj zanjišti. "Mislim da je netko tamo vani", reče Crooks. "Možda Slim. Slim dolazi kadšto i dvatri puta noću. Slim je pravi kočijaš. On pazi na svoju zapregu." Bolno se uspravi i pođe prema vratima. "Jeste li vi, Slime?" zovnu. Candvjev glas odgovori. "Slim je otišao u grad. Čuj, jesi li vidio Lennija?" "Misliš, onoga velikoga?" "Jest. Jesi li ga vidio ovdje negdje?" "On je ovdje unutri", reče Crooks kratko pa se vrati svome ležaju i leže. Candy je zastao na pragu češući batrljicu; zaslijepljen je gledao u osvijetljenu prostoriju. Nije ni pokušao ući. "Znaš što, Lennie. Ja sam izračunao sve s tim kunićima." Crooks reče razdražljivo: "Možeš ući ako želiš." Candy kao da se zbunio. "Pa, ne znam. Naravno, ako to želiš." "Ajde uđi. Ako svatko ulazi, zašto ne bi i ti." Crooksu je bilo teško prikriti zadovoljstvo srdžbom. Candy uđe, ali je još bio zbunjen. "Imaš lijepu, udobnu sobicu ovdje", reče Crooksu. "Zacijelo je lijepo imati ovako sobu sam za se." "Svakako", reče Crooks. "I đubrište pod prozorom. To je svakako sjajno." Lennie upade: "Rekao si nešto o kunićima." Candy se nasloni na zid kraj rastrganoga komuta češući se po osakaćenu zglobu. "Ja sam već dugo ovdje", reče. "I Crooks je već dugo ovdje. Ovo sam prvi put ušao u njegovu sobu." Crooks će mračno: "Ljudi baš m. dolaze često u crnčevu sobu. Nitko nije bio ovdje osim Slima. Slima i gazde." Candy brzo promijeni predmet razgovora. "Slim je najbolji kočijaš koga sam ikad vidio." Lennie se nagnu prema starom čistaču. "Šta je s tim kunićima?" uporno ponovi. Candy se nasmjehnu: "Sve sam izračunao. Možemo zaraditi novaca na njima, ako se toga prihvatimo kako treba." "Ali ću ja na njih paziti", upade Lennie. "George kaže da ću ja na njih paziti. Obećao je." Crooks okrutno upade. "Vi se, ljudi, samo zavaravate. Govorit ćete o tome do besvijesti, ali se zemlje nećete domoći. Ti ćeš ovdje biti čistač dok te ne iznesu u lijesu. Vraga, vidio sam ja previše ljudi. Lennie će ovdje otkazati i biti na cesti za dvatri tjedna. Čini se da svaki ima zemlju na pameti." Candy je ljutito trljao obraz: "Možeš biti prokleto siguran da ćemo to izvesti. George kaže da hoćemo. Novac već imamo." "Je li?" reče Crooks. "A gdje je sada George? U gradu, u javnoj kući. Eto, tamo odlazi vaš novac. Isuse, vidio sam ja to i suviše često. Vidio sam i premnogo ljudi kojima je zemlja na pameti. A nikada je ne dobiju u ruke." Candy viknu: "Naravno da je svi žele. Svatko želi komadić zemlje, ne mnogo. Samo nešto što bi bilo njegovo. Nešto na čemu može živjeti i odakle ga nitko ne može izbaciti. Ja je nikada nisam imao. Sijao sam žito za gotovo svakog čovjeka u toj državi, ali to nije bilo moje žito, i kada sam žeo, nije to bila moja žetva. Ali ćemo sada mi to izvesti u to možeš biti siguran. George nema novac u gradu. Taj je novac u banci. Ja i Lennie i George. Imat ćemo sobu sami za se. Imat ćemo psa i kuniće i piliće. Imat ćemo zeleno žito, a možda i kravu ili kozu." Zastao je svladan tom slikom. "Ti kažeš da imate novac?" upita Crooks. "Tačno. Najveći dio već imamo. Treba da namaknemo samo još malo. Za mjesec dana imat ćemo sve. George je već i zemlju pronašao." Crooks posegnu rukom za leđa i opipa kralježnicu. "Nikada nisam vidio čovjeka koji bi to uistinu izveo", reče. "Vidio sam ljude napol lude od čežnje za zemljom, ali svaki put javna kuća ili kartanje odnesu ono što treba za zemlju." Oklijevao je. "Ako bi vama, momci, trebala radna snaga da besplatno radi, samo za stan i hranu, eh, ja bih došao i pomagao. Nisam takav bogalj da ne bih mogao da radim kao pas, ako hoću." "Je li tko od vas, momci, vidio Curleva?" Svi naglo okrenuše glave prema vratima. U sobu je gledala Curleveva žena. Lice joj je bilo pretjerano namazano. Usne malo otvorene.

Snažno je disala, kao da je trčala. "Curley nije bio ovdje", reče Candy mrzovoljno. Stajala je mirno na pragu, smiješeći im se malo, te trljala nokte jedne ruke palcem i kažiprstom druge. A oči su joj putovale s lica na lice. "Ostavili su sve slabe ovdje", reče konačno. "Mislite li da ne znam kamo su svi otišli? Cak i Curlejr. Znam kamo su svi otišli." Lennie ju je promatrao kao opsjednut, ali su Candy i Crooks, mršteći se, izbjegavali njezin pogled. Candy se javi. "Onda ako znate, zašto nas pitate gdje je Curley?" Gledala ih je zabavljajući se. "Smiješno", reče. "Ako uhvatim bilo kojega momka i on je sam, ja se s njim lijepo sporazumijevam. Ali samo neka su dva momka zajedno, vi već nećete da razgovarate. Svi su samo bijesni." Pusti prste i stavi ruke na bokove. "Vi ste svi u strahu jedan od drugoga, eto to je. Svaki se pojedini boji da mu ostali što ne pronađu." Nakon stanke Crooks se oglasi: "Bit će možda ipak bolje da sada odete u svoju kuću. Mi ne želimo neprilika." "Eh, pa ja vam ne zadajem neprilika. Mislite li da ja ne volim razgovarati s nekim od vremena do vremena? Mislite li da ja volim neprestano čamiti u toj kući?" Candy. položi osakaćeni zglob na koljeno i nježno ga protrlja rukom. Reče prijekorno: "Vi imate muža. Nemate nikakva prava da se naokolo zabavljate s drugim momcima i izazivate neprilike." Mlada žena planu. "Svakako, imam muža. Svi ste ga vidjeli. Sjajan momak, je li? Uvijek samo pripovijeda što će učmiti onima koje ne voli, a on ne voli nikoga. Mislite li da ću ja samo sjediti tamo u onoj kući i slušati kako će Curley zadati dva početna udarca ljevicom i onda upotrijebiti prokušani desni kroše? „Jedan dva", veli. „Samo prokušani jedan dva, i on je na zemlji."" Zastala je, a lice joj izgubi zlovoljan izraz i zasja zanimanjem. "Čujte što se dogodilo s Curleyevom rukom?" Nastao je nelagodan tajac. Candy krišom pogleda Lennija. Onda se nakašlja. "Pa ... Curley ... stroj mu je zahvatio ruku, gospođo. Zdrobio mu ruku." Časak je promatrala, a onda se nasmija. "Dabome! Mislite li da ćete me namagarčiti? Curley je nešto započeo što nije dovršio. Zahvaćen strojem dabome! Eh, sada neće nikome zadati prokušani jedan dva otkako mu je ruka zdrobljena. Tko mu je zdrobio ruku?" Candy će ponovo zlovoljno: "Stroj mu je zahvatio." "U redu", reče ona prezirno. "U redu, krijte ga ako hoćete. Što me briga? Vi bijedne skitnice mislite da ste tako prokleto dovitljivi. Što mislite, što sam ja dijete? Kažem vam, mogla sam otići s putujućim kazalištem. I to ne samo s jednim. A jedan mi je čovjek rekao da bi me mogao staviti u film ..." Bila je bez daha od gnjeva. "Subotnja večer. Svi su izišli da nešto poduzmu. Svi! A što radim ja? Stojim ovdje i razgovaram s nekoliko skitnica sa zavežljajem s crncem, glupavcem i ušljivom starom ovcom pa i tq mi je drago, jer drugoga nikoga nema." Lennie ju je promatrao napol otvorenih usta. Crooks se povukao u strašno zaštitno dostojanstvo crnca. Ali kod staroga Candvja iznenada nastade promjena. Iznenada je ustao i prevrnuo svoju bačvicu od čavala. "Dosta mi je", reče ljuti to. "Niste poželjni ovdje. Rekosmo vam da niste. I kažem vam, krivo ste zamislili što smo mi. Nemate dovoljno pameti u toj pilećoj glavi čak ni da vidite da nismo skitnice. Uzmimo da nas dadete izbaciti. Uzmimo da to učinite. Mislite da ćemo udariti glavnom cestom i tražiti drugo ovako bijedno zaposlenje za dvadeset i pet centa. Vi ne znate da mi imamo vlastiti posjed, kamo možemo otići, i vlastitu kuću. Mine moramo ostati ovdje. Imamo kuću i piliće, i voćke i posjed, koji je sto puta ljepši od ovoga. A imamo i prijatelje, jest, to mi imamo. Možda je bilo vremena kad smo se strašili da nas ne izbace, ali sada više ne. Imamo vlastitu zemlju, i ta je naša, i mi možemo otići onamo." Curleveva mu se žena nasmija. "Dabome", reče. "Previše sam vas ja takvih vidjela. Kad biste imali dvadeset i pet centi na tom svijetu, eh, već biste bili u gradu i kupili za njih dvije čaše rakije i oblizivali dno čaše. Poznajem ja vas momci!" Candvjevo

se lice sve više rumenjelo, ali prije nego što je prestala govoriti, on je već vladao sobom. Bio je gospodar položaja. "Morao sam znati", reče blago. "Možda će biti bolje da se pokupite i brinete za svoj posao. Mi vam nemamo baš ništa kazati. Mi znamo što imamo, i svejedno nam je da li vi to znate ili ne znate. Zato će možda biti bolje da se sada izgubite odavle, jer Curlevu možda neće biti po volji da mu je žena u staji s nama, dotepenim skitnicama." Ona prijeđe pogledom s lica na lice, a sva su bila nepristupačna. Najdulje je gledala Lennija, dok nije sav smeten poniknuo pogledom. Iznenada ona reče: "Gdje si zaradio te inasnice na licu?" Lennie podiže oči u osjećaju krivnje. "Tko ja?" "Jest ti." Lennie se pogledom obrati Candvju za pomoć, a onda opet obori pogled u krilo. "Stroj mu je zahvatio ruku", reče. Curleveva se žena nasmija. "Vrlo dobro, stroj! Razgovarat ću s tobom kasnije. Sviđaju mi se strojevi." Candy upade: "Ostavite tog momka na miru. Nemojte se s njime petljati. Reći ću Georgeu što kažete. George vam . neće dati da se petljate s Lennijem." "Tko je George?" upita ona. "Onaj mali s kojim si došao?" Lennie se sretno nasmjehnu. "To je taj", reče. "To je taj čovjek, i on će mi dati da pazim na kuniće." "Eh, ako je to sve što želiš, ja bih ti sama mogla nabaviti dva kunića." Crooks skoči sa svog ležaja i stade pred nju. "Dosta mi je", reče hladno. "Vi nemate pravo dolaziti u sobu crnca. Vi nemate pravo da se ovdje uopće petljate. Sada ćete izići, i to brzo. Ako nećete, molit ću gazdu da vam više nikada ne dopusti da dolazite u staju." Ona se okrenu k njemu, puna prezira. "Cuj, crnče", reče. "Znaš što ti ja mogu učiniti ako samo zineš?" Crooks je nemoćno zurio u nju, a onda sjeo na svoj ležaj i povukao se u se. Ona mu se posve približi. "Znaš li što bih mogla učiniti?" Crooks kao da se smanjivao, pa se stisnu uza zid. "Da, gospođo." "Eh, onda se ne miješaj, crnče. Mogla bih te dati objesiti na drvo tako lako da čak ne bi bilo ni smiješno." Crooks se sveo na ništa. Tu više nije bilo ni ličnosti, ni nekoga ja ničega što bi moglo izazvati sklonost ili mržnju. "Jest, gospođo", reče, a glas mu je bio tup. Trenutak je stajala nad njime, kao da čeka da će se maknuti, kako bi ga mogla ponovo ošinuti; ali je Crooks sjedio savršeno mirno, odvraćena pogleda, uvukavši u sebe sve što bi mu mogli povrijediti. Konačno se okrenula ostaloj dvojici. Stari ju je Candy promatrao netremice. "Ako biste to učinili, mi bismo kazali", reče mirno. "Rekli bismo kako ste to izmislili o Crooksu." "Pričajte, đavo vas odnio", viknu ona. "Nitko vas ne bi slušao, i vi to znate. Nitko vas ne bi slušao." Candy popusti. "Ne", suglasi se. "Nitko nas ne bi slušao." Lennie zacvilje: "Volio bih da je George ovdje. Volio bih da je George ovdje." Candy mu pristupi. "Ne boj se ništa", reče. "Upravo sam čuo kako se momci vraćaju. George će sada već biti u nastambi, kladim se." On se okrenu Curlevevoj ženi. "Bolje je da idete sada kući", reče mirno. "Ako sada odmah odete, nećemo reći Curlevu da ste bili ovdje." Ona ga hladno odmjeri. "Nisam baš sigurna da si nešto čuo." "Bolje će biti da se ne izlažete", reče on. "Ako niste sigurni, bolje je učiniti ono što je sigurno." Ona se okrenu Lenniju. "Drago mi je što si malo udesio Curleva. To mu se već dugo spremalo. Kadšto bih voljela da ga sama udesim." Ona kliznu kroz vrata i iščeznu u mračnoj staji. Dok je prolazila kroza staju, ularni su lanci zveketali, neki su konji frktali, a neki toptali nogama. Činilo se kao da Crooks polako izviruje ispod zaštitnih naslaga koje je bio navukao. "Je li to istina što si rekao da su se momci vratili?" upita. "Svakako. Čuo sam ih." "Eh, ja nisam ništa čuo." "Vrata su zalupila", reče Candy, pa nastavi: "Isuse Kriste, što se Curleyeva žena zna nečujno kretati. Rekao bih da je imala mnogo vježbe." Crooks je sada izbjegavao čitav taj predmet. "Možda će biti bolje, momci, da odete", reče. "Nisam siguran da vas ovdje još želim. Crnac mora imati neka prava, čak ako mu i nisu po volji." Candy uzvrati: "Ta vještica nije ti to morala reći."

"Nije to ništa", reče Crooks tupo. "Vi ste, momci, ušli i sjeli, pa sam zaboravio. To što ona kaže, istina je." Vani u staji konji su stali rzati, lanci su zazveketali, a jedan glas zovnu: "Lennie! Ej, Lennie! Jesi li u staji?" "To je George", kliknu Lennie. Pa se odazove: "Ovdje sam, George. Evo me unutri." U trenu George je stajao u dovratku i ogledavao se po sobici, negodujući. "Što radiš u Crooksovoj sobi? Ne bi smio biti ovdje." Crooks kimnu glavom. "Rekao sam im, ali su ipak ušli." "Eh, pa zašto ih nisi izbacio?" "Nije me mnogo smetalo", reče Crooks. "Lennie je dobar momak." Sada se Candy razmahnu. "Oh, George! Ja sam računao i računao. Smislio sam kako možemo na tim kunićima čak i novaca zaraditi." George se namršti. "Mislim da sam vam rekao da o tome nikom ne pripovijedate." Candy je bio utučen. "Nismo rekli nikome, osim Crooksu." "Eh, momci", reče George, "iziđite odavle. Isuse, čini se da ne mogu ni na čas otići." Candy i Lennie ustadoše i pođoše prema vratima. Crooks zovnu: "Candy!" "Ha?" "Sjećaš li se što sam rekao o okopavanju i obavljanju sitnih poslova?" "Jest", reče Candy. "Sjećam se." "Eh, pa zaboravi to", reče Crooks. "Nisam ozbiljno mislio. Samo sam se šalio. Ja ne bih htio ići ni na kakvo takvo imanje." "Pa, u redu, ako tako misliš. Laku noć." Njih trojica iziđoše na vrata. Dok su prolazili kroza staju konji su frktali a ularni lanci zveketali. Crooks je sjedio na svojemu ležaju i časak gledao na vrata, a onda posegao za bočicom s lijekom. Izvuče košulju na leđima, nali malo lijeka na ružičasti dlan i, posegnuvši za leđa, poče polako trljati križa. Čitava jedna strana staje bila je visoko zatrpana novim sijenom, a iznad te hrpe vis jele su četverozube mehaničke vile, obješene o koloturnik. Sijeno se spuštalo poput padine brijega do drugoga kraja staje, gdje je bio prazan prostor, još neispunjen sijenom nove kosidbe. Postrance se vidjele ljese, a između drvenih pregrada virile konjske glave. Bila je nedjelja poslije podne. Počivajući, konji su griskali preostale šake sijena te udarali nogama, grizli drvo na jaslama i zveketali ularnim lancima. Popodnevno se sunce probilo kroz pukotine zidova staje i poleglo po sijenu u svijetlim prugama. U zraku se čulo zujanje muha, lijeno popodnevno zvrndanje. Izvana je dopirao zveket potkova o željezni klin i povici ljudi kod igre, čas potičući, čas se izrugujući. Ali je u staji bilo tiho i zujavo, uvukla se u nju neka lijenost i toplina. Samo je Lennie bio u staji; sjedio je u sijenu kraj sanduka pod jaslama, na onomu kraju staje koji još nije bio zatrpan. Sjedio je u sijenu i promatrao uginulo štene što je pred njim ležalo. Dugo ga je promatrao, a onda ispružio golemu ruku i pogladio ga, pogladio ga od jednoga kraja do drugoga. I Lennie je tiho govorio štenetu: "Zašto si se dao ubiti? Ti nisi tako malen kao miševi. Nisam te jako lupnuo." Podignu glavu štenetu, zaviri mu u lice i reče: "Sad mi možda George neće dati da pazim na kuniće ako otkrije da si ubijen." On izdubi jamicu u sijenu i položi štene u nju te ga prekrije sijenom da se ne vidi; ali je i dalje zurio u humak koji je napravio. Reče: "Nije takvo zlo da bih morao ići da se sakrijem u guštik. On, ne! Ovo nije. Reći ću Georgeu da sam ga našao mrtva." On otkopa štene i pretraži ga te ga stade gladiti od ušiju do repa. Nastavi zabrinuto: "Ali će on znati. George uvijek zna. On će reći: „Ti si to učinio. Nemoj pokušavati da me zavaravaš." I još će reći: ,,E, baš zbog toga nećeš paziti na kuniće!"" Iznenada planu. "Prokleo te bog!" viknu. "Zašto si se dao ubiti? Nisi malen kao miševi." Uze štene i odbaci ga žestokim zamahom od sebe, pa mu okrenu leđa. Sjedio je nadvijen nad koljena i šaptao: "Sad mi neće dopustiti da pazim na kuniće. Sad mi neće dati." U svojoj se tuzi ljuljao naprijed i natrag. Izvana se oču zvonki udar potkove o željezni klin, a zatim malen zbor povika. Lennie ustade i donese štene natrag, položi ga na sijeno pa sjede. Ponovo ga je gladio. "Nisi bio dovoljno velik", reče. "Govorili su mi i govorili da nisi. Nisam znao da si tako krhak." Prstima se poigra

mlohavom uskom šteneta. "Možda će Georgeu biti svejedno", reče. "Ovaj prokleti mali skot nije ništa značio Georgeu." Iza kraja posljednjega pregratka pojavi se Curleveva žena. Došla je veoma tiho, tako da je Lennie nije ni primijetio. Nosila je svoju svijetlu pamučnu haljinu i papuče sa crvenim nojevim perjem. Lice joj je bilo namazano, a uvojci, nalik na sitne kobasice, svi na mjestu. Bila je već posve blizu Lenniju prije nego što je on podigao pogled i spazio je. U zaprepaštenju on prstima nabaca sijena na štene. Zlovoljno uzdigne pogled prema njoj. Ona reče: "Što to tamo imaš, ljepotane?" Lennie je ljutito pogleda. "George kaže da" s vama ne smijem ništa imati ni razgovarati, ništa." Ona se nasmija. "George ti daje naloge za sve?" Lennie spusti pogled na sijeno. "Kaže da neću smjeti paziti na kuniće ako s vama razgovaram ili bilo što drugo." Ona reče mirno: "On se boji da Curlev ne pobjesni. Eh, Curlev ima ruku u zavoju a ako Curlev postane neugodan, možeš mu prebiti i drugu ruku. Nisi ti mene prevario pričom da mu ju je stroj zahvatio." Ali se Lennie nije dao uvući. "Ne, gospodine moj. Neću s vama razgovarati, niti išta." Ona kleknu u sijeno kraj njega. "Čuj", reče. "Svi su momci na natjecanju s potkovama. Tek je oko četiri sata. Nijedan neće ostaviti natjecanje. Zašto ne smijem s tobom razgovarati? Nikada ne uspijevam da s nekim pričam. Postajem strašno samotna." "Eh", reče Lennie, "ali ja ne smijem s vama razgovarati niti išta drugo." "Postajem samotna", reče ona. "Ti možeš razgovarati s ljudima, ali ja ne smijem razgovarati ni s kim, osim s Curleyem. Inače on pobjesni. Kako bi tebi bilo da ne razgovaraš ni s kim?" "Eh, ali ja ne bih smio. George se boji da ću upasti u nevolju." Ona promijeni predmet razgovara. "Što to imaš tamo pokriveno?" Sad se Lenniju vrati sav jad. "Samo svoga psića", reče žalosno. "Samo svoga malog psića." I on razgrnu sijeno s njega. "Gle, pa mrtav je", uzviknu ona. "Bio je tako malen", reče Lennie. "Samo sam se igrao s njim... a on je učinio kao da će me ugristi... a ja sam učinio kao da ću ga ćušiti... i... i... to sam učinio i onda je bio mrtav." Ona ga stade tješiti. "Ništa se ti nemoj žalostiti. To je bio samo mješanac. Lako ćemo dobiti drugoga. Čitava je zemlja puna mješanaca." "Nije toliko zbog toga", tumačio je Lennie sav jadan. "George mi sada neće dopustiti da pazim na kuniće." "Zašto neće?" "Eh, rekao je, ako učinim još koju nevaljalštinu, neće mi dati da pazim na kuniće." Ona mu se primaknu i stade ga umirivati: "Ne boj se sa mnom razgovarati. Čuj kako momci tamo vani galame. Okladili su se u četiri dolara za to natjecanje. Nijedan od njih neće otići dok ne bude gotovo." "Ako me George vidi kako razgovaram s vama, on će me temeljito izdevetati", reče Lennie oprezno. "Rekao mi je to." Lice joj bijesnu srdžbom. "Što mu smeta na meni"? viknu. "Zar ja nemam prava da i s kim razgovaram? Što oni, uostalom misle tko sam ja? Ti si zgodan momak. Ne znam zašto ne bih smjela s tobom razgovarati. Ja ti ne činim ništa nažao." "Eh, George kaže da ćete nas uvući u neku poparu." "Oh, gluposti!" reče ona. "Što ja tebi činim nažao? Čini se da nijedan od njih ne mari kako ja moram živjeti. Ja ti kažem, nisam ja navikla ovako živjeti. Mogla sam nešto od sebe stvoriti." Doda tajnovito: "Možda još i hoću." A onda joj riječi provališe u strasti saopćavanja, kao da se žuri prije negoli bi joj mogli oduzeti slušaoca. "Ja sam iz Salinasa", reče. "Došla sam onamo još kao dijete. Eh, prošlo ti je onuda putujuće kazalište, i ja upoznam jednoga od glumaca. On mi kaže da bih mogla ići s tim kazalištem. Ali me moja stara nije htjela pustiti. Istom mi je petnaest godina, govorila mi stara. Ali je čovjek govorio da bih mogla. I da sam otišla, ne bih živjela ovako, budi siguran." Lennie je gladio štene goredolje. "Mi ćemo imati malo imanje i kuniće", protumači. Ona brzo nastavi priču, da je ne bi prije prekinuli. "Drugi put sam upoznala jednog muškarca, bio je kod filma. Otišla sam s njime na ples u Riverside

Dance Palače. Rekao je da će me staviti u film. Kaže da sam prirodni tip. Čim se vrati u Hollywood pisat će mi o tome." Pažljivo pogleda Lennija da vidi da li ga se to doima. "Nikada nisam dobila to pismo", reče. "Sve mislim da mi ga je moja stara ukrala. Eh, nisam namjeravala ostati negdje gdje neću ni do čega dotjerati ili nešto stvoriti od sebe i gdje ti se pisma kradu. A i pitala sam je li ga ukrala, a ona kaže da nije. Zato sam se udala za Curleva. Upoznala sam ga iste večeri u zabavištu Riverside Dance Palače." Onda upita: "Slušaš li ti?" "Ja? Svakako." "Eh, nisam to nikome prije kazala. Možda i ne bi trebalo. Ne volim Curleya. On nije zgodan čovjek." A budući da mu se povjerila, ona se primaknu još bliže Lenniju i sjede uz njega. "Mogla sam biti kod filma i imati lijepe haljine sve one lijepe haljine kakve tamo nose. I mogla sam sjediti u onim velikim hotelima i da me samo slikaju. Kad bismo imali pokusna prikazivanja, mogla bih onamo ići i govoriti na radio, a ne bi me stajalo ni centa, jer bih bila kod filma. I onda sve one lijepe haljine kakve tamo nose. Jer taj muškarac kaže da sam prirodni tip." Uzdignu pogled prema Lenniju pa rukom i šakom učini veličajnu kretnju da pokaže da zna glumiti. Prsti su joj slijedili zglob, a mali se prst otmjeno isticao od ostalih. Lennie duboko uzdahnu. Izvana dopre zvek potkove o kovinu i zatim zbor poklika. "Netko je postigao pogodak", reče Curleveva žena. Svjetlo se sada dizalo kako je sunce zalazilo, a sunčane se trake uspinjale uza zid i padale iznad ljesa i iznad konjskih glava. Lennie reče: "Da možda odnesem toga psića van i bacim nekamo, pa George ne bi nikad saznao. A onda bih mogao paziti na kuniće bez ikakvih neprilika." Curleveva se žena naljuti. "Zar ne misliš ni na što osim na kuniće?" "Imat ćemo imanjce", strpljivo objasni Lennie. "Imat ćemo kuću i vrt i komad posijan djetelinom za kuniće, a ja ću uzeti vreću, napuniti je djetelinom i onda odnijeti kunićima." "Zašto si tako lud za kunićima?" upita ona. Lennie je morao pažljivo misliti prije nego što je došao do zaključka. Oprezno joj se primaknu te se nađe tik uz nju. II "Volim milovati sve što je dražesno. Jednoć sam na sajmu vidio dugodlake kuniće. Što su bili lijepi, ne biste vjerovali. Čak sam i miševe milovao, ali ne kada sam mogao dobiti nešto bolje." Curleveva se žena malo odmaknu od njega. "Ja mislim da si lud", reče. "Ne, nisam", ozbiljno je tumačio Lennie. "George kaže da nisam. Volim prstima milovati nešto lijepo, nešto mekano." Ona se malo umiri. "Eh, a tko to ne voli?" reče. "Svatko to voli. Ja volim opipavati svilu i baršun. Voliš li pipati baršun?" Lennie se tiho nasmija od zadovoljstva. "Bogami, i te kako", kliknu sav sretan. "A imao sam i komad svile. Neka mi ga je gospođa dala, a ta gospođa bila je moja tetka Clara. Dala ga je baš meni otprilike ovoliki komad. Volio bih i sada imati taj baršun." Lice mu se namršti. "Izgubio sam ga", reče. "Već ga dugo nisam vidio." Curleveva mu se žena nasmija. "Ti si lud", reče, "ali si posve zgodan momak. Baš kao neko veliko dijete. No čovjek može razumjeti što otprilike misliš. Kad uređujem kosu, katkada samo sjedim, i gladim je, jer je tako mekana." Da pokaže kako to čini, ona prstima pogladi tjeme. "Neki ljudi imaju tako nekako grubu kosu", reče samodopadno. "Evo, na primjer, Curlev. Kosa mu je baš kao žica. A moja je mekana i svilena. Naravno, ja je često četkam. Od toga je svilena. Evo pipni ovdje." Ona uze Lennijevu ruku i položi je na svoju glavu. "Pipni ovuda naokolo i vidi kako je meka." Lennijevi golemi prsti stadoše milovati njezinu kosu. "Nemoj je pomrsiti", reče ona. "Oh, to je divno", reče Lennie i pomilova jače. "Oh, to je divno." "Pazi, evo, pomrsit ćeš je." A onda viknu ljutito: "Prestani sad, svu ćeš mi je pomrsiti." Ona trgnu glavom u stranu, a Lennijevi se prsti sklopiše snažno oko njezinih uvojaka ne puštajući ih. "Pusti", vikala je. "Pusti!" Lennija obuze strava. Lice mu se sve iskrivi. Ona tad vrisnu, a Lennijeva druga ruka zaklopi joj usta i nos. "Molim, nemojte",

molio je. "Oh, molim, ne činite to. George će biti ljut." Ona se bijesno otimala pod njegovim rukama. Nogama je mlatarala po sijenu i previjala se da se oslobodi; ispod Lennijeve ruke prodre prigušeno vriskanje. Lennie od straha zaplaka. "Oh, molim, nemojte to činiti", moljakao je. "George će kazati da sam počinio neko zlo. Neće mi dati da pazim na kuniće." Malo odmaknu ruku, a iz nje provali promukao krik. Tada se Lennie naljuti. "Eh, pa sada nemojte", reče. "Neću da vrištite. Dovest ćete me u nepriliku, baš kako je George rekao da hoćete. Ne činite to!" Ona se i dalje otimala, a oči su joj bile lude od užasa. On je tada strese ljutio se na nju. "Nemojte vrištati", reče i strese je; a tijelo joj se zakoprca poput ribe. A onda se umiri, jer joj je Lennie slomio kičmu. On spusti pogled na nju i pažljivo maknu ruku s njezinih usta! ležala je nepomično. "Ne želim vam učiniti ništa nažao", reče, "ali će George pobjesniti ako vrištite." Kako nije odgovarala niti se maknula, on še nagnu posve nad nju. Podignu joj ruku i pusti je da padne. Časak kao da je bio smeten. A onda prošaputa u stravi: "Učinio sam nešto zlo. Učinio sam još nešto zlo." Nabaca sijena na nju tako da ju je djelomično prekrilo. Izvana dopre vika ljudi dvostruka zveka potkova o kovinu. Prvi put Lennie sada postade svjestan vanjskoga svijeta. Šćućurio se u sijenu i osluškivao. "Učinio sam nešto uistinu zlo", reče. "Nisam to smio učiniti. George će biti bijesan. I... rekao je... da se sakrijem u guštik dok on ne dođe. To mi je rekao." Lennie se vrati i pogleda na mrtvu ženu. Štene je ležalo tik uz nju. Lennie ga diže.sa zemlje. "Bacit ću ga nekamo", reče. "I ovako je već dosta zlo." Stavi štene pod kaput, odšulja se do zida staje te proviri kroz pukotine prema igračima. A onda, šuljajući se, zaobiđe posljednje jasle i nestade. Sunčane su zrake sada već padale visoko na zid, a svjetlo se u staji smekšalo. Curleveva je žena ležala poleđice, napol pokrivena sijenom. U staji je bilo veoma tiho, popodnevna je tišina vladala na posjedu. I kao da se čak i zveka potkova, čak i glasovi ljudi u igri stišavahu. Zrak se u staji mračio prije negoli vani. Na otvorena vrata za sijeno uleti golub te ponovo izleti. Iza posljednjeg se pregratka pojavi ovčarska kuja, mršava i dugačka, teških, ovješenih sisa. Na pol puta do sanduka, gdje su joj bili mladi, ona osjeti mrtvački miris Curleveve žene, i dlaka joj se na leđima nakostriješi. Zacvilje i otpuza do sanduka te skoči među štenad. Curleveva je žena ležala napol pokrivena žutim sijenom. A sva prostota i sva snovanja, sve nezadovoljstvo i sva bolesna želja za pažnjom iščezli su joj s lica. Bila je veoma lijepa i jednostavna, a lice joj je bilo ljupko i mlado. Sada se zbog narumenjenih obraza i nacrvenjenih usta činila živa i kao da lako spava. Uvojci, kao sitne kobasičice, rasuli se po sijenu iza glave, a usne se rastvorile. Kao što se kadšto događa, vrijeme kao da bijaše na čas zastalo, zvuk umuknu i pokret prestade, i tako potraja dulje nego jedan tren. Tada se vrijeme postepeno opet probudi i lijeno pokrenu. Konji su toptali s druge strane jasala, a ularni su lanci zveketali. Vani su glasovi ljudi postali jači i jasniji. Oko kraja posljednjeg pregratka čuo se Candvjev glas. "Lennie", zvao je. "Oj, Lennie! Jesi li tu? Još sam nešto sračunao. Kazat ću ti što možemo učiniti, Lennie." Stari se Candy pojavi iza posljednjeg pregratka. "Oj, Lennie!" zovnu ponovo; onda zastade, i tijelo mu se ukoči. Glatkim zglobom protrlja bijele čekinjaste zaliske. "Nisam znao da ste ovdje", reče Curlevevoj ženi. Kad ona ne odgovori, on priđe bliže. "Ne biste smjeli ovdje spavati", reče s negodovanjem; a onda je već bio uz nju i "Oh, Isuse Kriste!" Obazre se bespomoćno i protrlja bradu. A onda poskoči i brzo iziđe iz staje. Međutim staja sada oživje. Konji su toptali i frktali i žvakali slamu iz svoje stelje i zveketali ularnim lancima. Za čas se Candy vrati, a s njime George. "O čemu si htio sa mnom govoriti?" upita George. Candy pokaza na Curlevevu ženu. George iskolači oči. "Sto joj je?" upita. Priđe bliže i tada kriknu kao i Candy: "Isuse

Kriste!" Baci se na koljena uz nju. Stavi joj ruku na srce. I kad se konačno uspravio, polagano i ukočeno, lice mu je bilo tvrdo i nategnuto kao drvo, a oči mu bile krute. "Tko je to učinio?" upita Candy. George ga hladno pogleda. "Zar se ne dosjećaš?" upita. I Candy zašutje. "Trebalo je da znam", reče George beznadno "Mislim da sam negdje u dnu pameti znao." Candy upita: "Što ćemo sada, George? Što ćemo sada?" Dugo je trebalo dok je George odgovorio. "Mislim... moramo reći... momcima. Mislim da ga moramo uhvatiti i zatvoriti. Ne možemo mu dopustiti da umakne. Pa taj bi jadni klipan uginuo od gladi." Pokuša sam sebe umiriti. "Možda će ga zatvoriti i biti dobri prema njemu." Ali Candy reče uzbuđeno: "Morali bismo ga pustiti da pobjegne. Ne poznaješ ti Curleva. Curlev će htjeti da ga linčuju. Curlev će ga dati ubiti." George je promatrao Candvjeve usne. "Da", reče konačno, "to je tačno, Curlev će to učiniti. Ostali momci također." I on se obazre na Curlevevu ženu. Candy sada izrazi svoje najveće strahovanje. "Ti i ja možemo kupiti ono imanjce, je li, George?" Prije nego što je George odgovorio, Candy spusti glavu i obori pogled na sijeno. Znao je. George reče tiho: "Mislim da sam znao već od samoga početka. Mislim da sam znao da ga nikad nećemo kupiti. On je toliko volio o njemu slušati da sam pomalo počeo već misliti da ćemo moći." "Dakle sve je propalo?" upita Candy zlovoljno. George ne odgovori na to pitanje. Reče: "Odradit ću svoj mjesec dana, uzeti svojih pedeset dolara i ostati svu noć u kakvoj smrdljivoj javnoj kući. Ili ću sjesti u neku igračnicu i ostati dok svi ne odu kući. Onda ću se vratiti i raditi još mjesec dana i opet imati pedeset dolara." "On je tako dobar momak", reče Candy. "Nisam mislio da bi išta takvo mogao učiniti." George je sveudilj zurio u Curleyevu ženu. "Lennie to nije nipošto učinio iz pokvarenosti", reče. "Uvijek je činio nepodopštine, ali nikada ništa zlo." Uspravi se i obazre na Candvja. "Slušaj sad. Moramo kazati momcima. Moraju ga uhvatiti, mislim. Nema drugog izlaza. Možda mu neće učiniti ništa nažao." Pa doda oštro: "Neću im dati da Lenniju učine što nažao. Sad slušaj! Momci bi mogli pomisliti da sam i ja bio u to umiješan. Ja idem u nastambu. Ti onda malo kasnije iziđi i kaži momcima o njoj, a ja ću pridoći i praviti se kao da je dotle nisam vidio. Hoćeš li tako? Da momci ne misle da sam bio umiješan?" "Svakako, George", reče Candy. "Svakako hoću." "Dobro. Daj mi onda dvije minute vremena, pa zatim istrči i kaži momcima kako si je upravo našao. Ja sada idem." George se okrenu i brzo iziđe iz staje. Stari ga je Candy pratio pogledom. Bespomoćno se ogleda na Curleyevu ženu, i malo pomalo žalost mu se i srdžba izliše u riječi. "Ti prokleta droljo", reče bijesno. "Uspjelo ti je, je li? Mislim da ti je drago. Svatko je znao da ćeš stvoriti zbrku. Nisi bila ni za što. Nisi dobra ni za što ni sada, odvratna droljo!" Šmrcao je, a glas mu je podrhtavao. "Mogao sam okopavati vrt i prati suđe za momke." Zastade, a onda nastavi jednolično. Ponavljao je stare riječi. "Kad bi došao cirkus ili se održavala utakmica... mi bismo išli gledati... samo bismo rekli: „Do đavola s radom", i otišli bismo. Nikada ne bismo ni pitali koga. A imali bismo svinju i piliće ... a zimi... mala trbušasta peć... a onda dođe kiša... a mi bismo samo sjedili unutri." Oči mu se zamagliše od suza, i on se okrenu te nemoćno iziđe iz staje, trljajući čekinjaste zaliske batrljicom ručnoga zgloba. f Buka igre prestade vani. Začuše se upitni glasovi, topot nogu u trku, i ljudi upadoše u staju. Slim i Carlson, mladi Whit i Curlev, a za njima Crooks neopaženo. Iza njega išao je Candy, a posljednji George. George je obukao svoj plavi pamučni kaput i zakopčao ga, a crni šešir navukao duboko na oči. Potrčaše oko posljednje pregrade. Pogledima nađoše u mraku Carleyevu ženu pa zastadoše, šutke je promatrajući. Slim joj tada mirno pristupi i opipa joj bilo. Mršavim prstom dotaknu joj obraz, a onda joj zavuče ruku pod malo iskrivljen vrat i

prstima joj pretraži šiju. Kad je ustao, ljudi se naguraše oko njega, i čarolije nestade. Curley iznenada oživje. "Znam tko je to učinio", viknu. "Onaj veliki pasji sin. Znam da je on to učinio. Pa svi su ostali bili vani igrajući potkove." Natjeravao se u bijes. Uhvatit ću ja njega. Idem po pušku. Sam ću ubiti toga velikog pasjeg sina. Prostrijelit ću mu crijeva. Dođite momci!" Bijesno izleti iz staje. Carlson reče: "Idem po svoj Luger", pa i on istrči. Slim se mirno okrenu Georgeu. "Mislim da je to svakako Lennie učinio", reče. "Kičma joj je slomljena. Lennie je to mogao učiniti." George nije odgovarao, ali je polako kimnuo glavom, šešir mu je bio duboko navučen na lice da su mu oči bile sakrivene. Slim nastavi: "Možda kao ono u Weedu, o čemu si pripovijedao." George ponovno kimnu. Slim uzdahnu. "Eh, mislim da ga moramo uhvatiti. Što misliš kamo je mogao otići?" Činilo se da Georgeu treba vremena da oslobodi svoje riječi. "On je vjerojatno išao prema jugu", reče. "Došli smo sa sjevera, pa je vjerojatno krenuo prema jugu", reče. "Mislim da ga moramo uhvatiti", ponovi Slim. George mu se posve približi. "Ne bismo li ga možda mogli dovesti, pa da ga zatvore? On je lud, Slime. On to nije nipošto učinio iz zlobe." Slim kimnu glavom. "Mogli bismo", reče, "ako bismo mogli zadržati Curleva kod kuće. Ali će ga Curlev htjeti ustrijeliti. Curlev je još bijesan zbog svoje ruke. A recimo da ga i zatvore, pa ga svezu i stave u kavez? Ni to nije dobro, George." "Znam", reče George. "Znam." Carlson utrči u staju. "Taj mi je klipan ukrao Luger", viknu. "Nema ga u mojoj torbi." Curlev uđe za njim, a u zdravoj je ruci nosio lovačku pušku. Sada je Curlev bio hladan. "Dakle, momci", reče, "crnac ima lovačku pušku. Uzmi je ti, Carlsone. Kad ga vidiš, ne daj mu mogućnosti. Pucaj mu u crijeva. To će ga oboriti." Whit reče uzbuđeno: "Ja nemam puške." Curlev naloži: "Ti idi u Soledad i dovedi redara. Nađi Ala Wiltza, on je šerifov zamjenik. Hajdmo sad." Okrenuo se sumnjičavo na Georgea. "Ti ideš s nama, momče." "Da", reče George. "Idem. Ali čuj, Curlev. Taj je jadni klipan lud. Nemoj ga ustrijeliti. Nije znao što čini." "Da ga ne ustrijelim?" viknu Curlev. "On ima Carlsonov Luger. Jasno da ću ga ustrijeliti." George reče nesigurno: "Možda je Carlson izgubio svoj revolver." "Vidio sam ga jutros", reče Carlson. "Ne, odnesen je." Slim je stajao gledajući Curlevevu ženu. Reče: "Curlev možda će biti bolje da ostaneš ovdje sa svojom ženom." Curlev pocrvenje. "Ja idem", reče. "Sam ću prostrijeliti crijeva tome velikom klipanu, premda imam samo jednu ruku. Dohvatit ću ga ja." Slim se okrenu Candvju: "Onda, Candy, ostani ti ovdje s njom. Mi ostali bolje da krenemo." Oni odoše. George stade čas kraj Candvja i obojica gledahu mrtvu ženu na zemlji dok Curlev ne zovnu: "Ej, ti, George! Drži se nas, da ne mislimo da si i ti umiješan." George krenu polako za njima, a noge je teško vukao. Kad su otišli, Candy čučnu u sijeno i zagleda se u lice Curleveve žene. "Jadni klipan", reče tiho. Buka ljudi zamnje. Staja se postepeno mračila, a u svojim pregradama konji su se premještali s noge na nogu i zveketali ularnim lancima. Stari Candy leže u sijeno i prekri oči podlakticom. Duboki zeleni jaz rijeke Salinas mirovao je u kasno poslije podne. Sunce je već ostavilo dolinu, da se uspne uz obronke Gabilanskih brda, a vrhovi se lako zarumenjeli od sunčanih zraka. Ali uz jaz, među pjegavim sikomorama, zavladala je ugodna hladovina. Vodena zmija kliznu okretno jazom, okrećući glavu poput periskopa s jedne strane na drugu, prepliva svu dužinu jaza i dođe do nogu nepomična ždrala, koji je stajao na pličini. Nijema se glava i kljun strelovito ispruži i trgnu zmiju za glavu iz vode, a kljun je proguta, dok joj se rep mahnito previ jao. Izdaleka zašumi vjetar i njegov udarac poput vala prohuja vrhovima drveća. Lišće sikomora okrenu svoje srebrnasto naličje, a smeđe, suho lišće na zemlji poletje nekoliko koračaja. Poput srhaja, pokrenuti vjetrom, preletjele površinom jaza sićušni valići. Vjetar

naglo zamre kao što je naglo i dunuo, i čistina se opet umiri. Ždral je stajao na pličini, nepomičan, čekajući. Još jedna vodena zmijica zapliva jazom okrećući glavu s jedne strane na drugu. Iznenada se Lennie pojavi iz guštika. Došao je nečujno, kao što se prikrada medvjed. Ždral zalepeta teško krilima, izdiže se iz vode i odletje niz rijeku. Zmijica kliznu među šaš na obali jaza. Lennie priđe tiho rubu jaza. Kleknu na zemlju i stade piti, jedva dodirujući vodu usnama. Kad je po suhom lišću iznad njega šušnula neka ptičica, glava mu se tržnu uvis, oči mu se i uši napregnuše u smjeru zvuka, dok ne ugleda pticu, pa tad spusti glavu i nastavi piti. Kad se napio, sjede na obalu okrenut bokom prema jazu, tako da može promatrati početak staze. Koljena obujmi rukama, a bradu spusti na koljena. Svjetlo se dalje uspinjalo iz doline, a kako je putovalo, vrhovi brda kao da su gorjeli sve jačim žarom. Lennie progovori: "Evo vidiš. Nisam zaboravio, do đavola. Sakrij se u guštik i čekaj Georgea." Navuče šešir duboko na oči. "George će me temeljito izgrditi", nastavi. "George će poželjeti da bude sam i da mene nema da mu smetam." Okrenu glavu i pogleda na svijetle vrhove brda. "Mogao bih otići ravno onamo i naći pećinu", reče, pa tužno nastavi: "... i da nikad ne jedem preljev od rajčice no, ništa zato. Ako me George ne želi... otići ću. Ja ću otići." A onda se iz Lennijeve glave pojavi malena debela starica. Nosila je debele ispupčene naočari i golemu pamučnu pregaču sa džepovima, a sva je bila uškrobljena i čista. Stala je pred Lennija i stavila ruke na bokove, pa se s negodovanjem mrštila na njega. A kad je progovorila, bilo je to kao da govori Lennijevim glasom. "Govorila sam ti i govorila", reče. "Rekla sam ti, „Slušaj Georgea, jer to je valjan čovjek i dobar prema tebi." Ali ti nikad ne paziš. Činiš nevaljalštine." A Lennie joj odgovori: "Nastojao sam, draga tetka Clara. Nastojao sam i nastojao." "Ti nikada ne misliš na Georgea", nastavi ona Lennijevim glasom. "Uvijek ti je činio samo dobro. Kad bi dobio komad kolača, uvijek si dobio polovicu ili preko polovice. A ako je bilo preljeva od rajčica, on bi ga svega đavao tebi." "Znam", reče Lennie jadno. "Nastojao sam, draga tetka Clara. Nastojao sam i nastojao." Ona ga prekinu. "Mogao bi se uvijek tako lijepo provoditi da nije bilo tebe. Uzeo bi svoju plaću i proveo se u javnoj kući, a mogao je sjesti u igračnicu i kartati se. Ali je morao paziti na tebe." Lennie zastenje od tuge. "Znam, tetka Clara. Otići ću ravno u brda i naći pećinu i ondje živjeti, tako da više ne budem Georgeu na nepriliku." "Ti to samo kažeš", oštro će ona. "Ti to uvijek govoriš, a prokleto dobro znaš da to nećeš učiniti. Ti ćeš naprosto ostati i iz Georgea istjerati i samoga đavla." "Pa ja bih zapravo mogao i otići. George mi neće sada dati da se brinem za kuniće." Tetka Clara nestade, a iz Lennijeve se glave pojavi golem kunić. Sjede pred njega na stražnje noge, strignu ušima i strignu nosom prema njemu. I on progovori Lennijevim glasom. "Brinuti se za kuniće", reče prezirno. "Ti ludi klipane. Nisi vrijedan ni da poližeš cipele kunićima. Ti bi ih zaboravio i ostavio ih da gladuju. To bi ti učinio. A što bi onda George mislio?" "Ne bih zaboravio", reče Lennie glasno. "Vraga ne bi", odvrati kunić. "Nisi vrijedan ni namaštena kolca da te njime zabiju u pakao. Sam bog zna da je George učinio sve što je mogao da te izvuče iz kaljuže, ali koja korist od toga. Ako misliš da će ti George dati da se brineš za kuniće, onda si čak i luđi nego obično. Neće. On će batinom izbiti samoga đavla iz tebe, eto, to će učiniti." Lennie sada odgovori ratoborno: "Neće, ne. George neće ništa takvo učiniti. Poznajem Georgea već od ne mogu se sjetiti kada i on nije nikada podignuo na me ruku sa štapom. On mi je dobar. On neće biti zao." "Eh, sit je on tebe", reče kunić. "Izbit će on samoga đavola iz tebe, a onda će otići i ostaviti te." "Neće", viknu Lennie mahnito. "Ništa takvo neće on učiniti. Znam ja Georgea. Ja i onputujemo zajedno." Ali je kunić, potiho, jednako

ponavljao: "On će te ostaviti, ti ludi klipane. Ostavit će te posve sama. Ostavit će te, ludi klipane." Lennie pokrije uši rukama. "Neće, kažem ti da neće. Pa poviknu: "Oh, George George George!" George tiho istupi iz guštika, a kunić odskakuta natrag u Lennijev mozak. "Koga se đavola dereš?" reče George mirno. Lennie se uspravi na koljena. "Ti me nećeš ostaviti, je li, George? Znam da nećeš." George se ukočeno približi i sjede na zemlju do njega. "Ne." "Znao sam", viknu Lennie. "Nisi ti takav." George je šutio. "George", opet će Lennie. "Da?" "Učinio sam još nešto nevaljalo." "Ne mijenja ništa na stvari", reče George i ponovo ušuti. Sad su još samo najviši grebeni bili u suncu. Sjena je u dolini bila plava i mekana. Iz daljine čulo se međusobno dovikivanje ljudi. George okrenu glavu i osluhne povike. "George", zovnu Lennie. "Da?" "Nećeš me izgrditi?" "Izgrditi te?" "Svakako, kako si to prije uvijek činio. Ovako: „Kad ne bih imao tebe, uzeo bih svojih pedeset dolara ..."" "Isuse Kriste, Lennie! Ti se ne možeš sjetiti ničega što se dogodi, ali pamtiš svaku riječ koju kažem." "Pa, nećeš to reći?" George se strese. Reče tupo: "Kad bih bio sam, mogao bih tako lako živjeti." Glas mu je bio jednoličan, bez naglaska. "Mogao bih dobiti posao i ne bih imao neprilika." Zastade. "Nastavi", reče Lennie. "A kad dođe kraj mjeseca..." "A kad dođe kraj mjeseca, mogao bih uzeti svojih pedeset dolara i otići u... javnu kuću..." Opet zastade. Lennie ga živo pogleda. "Nastavi, George. Nećeš me dalje grditi? " "Ne", reče George. "Eh, ja mogu otići"s reče Lennie. "Otići ću ravno u brda, i naći pećinu ako me nećeš." George se ponovo strese. "Ne", reče. "Hoću da ostaneš sa mnom ovdje." "Pripovijedaj mi kako si prije pripovijedao", lukavo će Lennie. "Da ti pripovijedam, što?" O drugim momcima i o nama." George poče: "Momci poput nas nemaju obitelji. Nešto malo uštede i onda to spiskaju. Nemaju nikoga na svijetu, tko bi i mrvu mario za njih..." "Ali mi ne", kliknu Lennie sretno. "Pričaj sada o nama." George pošutje časak. "Ali mi ne", reče. "Jer..." "Jer ja imam tebe, a ..." "A ja imam tebe. Imamo jedan drugoga, to je ono, zato ima netko tko mari za nas", kliknuo je Lennie slavodobitno. Večernji povjetarac pirnu čistinom, i lišće žašušti, a vjetrom podignuti valići preletješe zelenim jazom. Povici se muškaraca ponovo začuše, ovaj put mnogo bliže. George skinu šešir. Reče drhtavo: "Skini šešir, Lennie. Zrak je tako ugodan." Lennie poslušno skine šešir i položi ga preda se na zemlju. Sjena je u dolini sve više plavjela, a večer se naglo približavala. Do njih je dopirao prasak granja u grmlju, nošen vjetrom. "Pričaj kako će biti", reče Lennie. George je osluškivao zvukove u daljini. Na čas postade poslovan. "Pogledaj preko rijeke, Lennie, a ja ću ti pričati, tako da možeš gotovo sve vidjeti." Lennie okrenu glavu i pogleda preko jaza pa uza sve mračnije padine Gabilanskog gorja. "Nabavit ćemo imanjce", poče George. Posegnu u džep na boku te izvuče Carlsonov Luger; oslobodi osigurač i spusti ruku s revolverom na zemlju iza Lennijevih leđa. Pogleda u Lennijev zatiljak, na mjesto gdje se sastaju lubanja i kičma. Gore uzvodno zovnu muški glas, a drugi se muškarac odazva. "Nastavi", reče Lennie. George podignu revolver. Ruka mu se tresla, i on je ponovo ispusti na zemlju. "Nastavi", reče Lennie. "Kako će biti. Mi ćemo imati imanjce." "Imat ćemo kravu", reče George. "A možda i piliće... a dolje na ravnome imat ćemo., s djetelinom ..." "Za kuniće", viknu Lennie. "Za kuniće", ponovi George. "A ja ću se brinuti za kuniće." "A ti ćeš se brinuti za kuniće." Lennie zahihoće od sreće. "I živjet ćemo od plodova zemlje." "Da." Lennie okrenu glavu. "Ne, Lennie. Gledaj tamo dolje preko rijeke, gotovo kao da možeš vidjeti to imanje." svinju i komadić zemlje i r i sr Lennie se pokori. George spusti pogled na revolver. Sada se iz guštika začu prasak koraka. George se okrenu i pogleda u tom smjeru. "Nastavi, George. Kada ćemo to izvesti?" "Doskora." "Ti i ja." "Ti... i ja. Svi će

biti dobri prema tebi. Neće više biti neprilika. Nitko neće nikoga vrijeđati niti okradati". Lennie reče: "Mislio sam da se ljutiš na mene, George." "Ne", reče George. "Ne, Lennie. Ne ljutim se. Nikad se nisam ljutio, a ne ljutim se ni sada. To želim da znaš." Glasovi su se sada približavali. George podiže revolver i osluhnu glasove. Lennie je molio: "Hajdmo sada tamo. Hajdmo sada kupiti to imanje." "Svakako, sad odmah. Moram. Moramo." I George podiže revolver, stisnu ruku i primaknu cijev posve do Lennijeva zatiljka. Ruka mu se tresla, ali mu je lice bilo odlučno i ruka mu se umiri. Povuče otponac. Prasak se hica pdvalja brdima i opet se isto tako vrati. Lennie se trgnu i onda se polako svali naprijed na pijesak i ostade ležati, a da nije ni zadrhtao. George zadrhta i pogleda revolver, a onda ga baci od sebe na obalu, blizu hrpe stara pepela. Guštik kao da se napunio povicima i topotom koraka u trku. Slimov glas viknu: "George! Gdje si George?" Ali je George ukočeno sjedio na obali i gledao svoju , desnicu, kojom je odbacio revolver. Skupina ljudi banu na čistinu s Curlevem na čelu. On spazi Lennija na pijesku. "Ubio ga, bogami." Priđe i spusti pogled na Lennija, a onda opet pogleda Georgea. "Tačno u zatiljak", reče tiho. Slim priđe odmah Georgeu i sjede na zemlju posve blizu njega. "Ne žalosti se", reče Slim. "Koji put čovjek mora." Ali Carlson je stajao nad Georgeom. "Kako si to učinio?" upita. "Pa, učinio sam", reče George umorno. "Je li imao moj revolver?" "Da, imao je tvoj revolver." "A ti si mu ga oduzeo, zgrabio i ubio ga?" "Da. Tako." George je gotovo šaputao. Uporno je gledao svoju desnicu, kojom je držao revolver. Slim stisnu Georgeov lakat. "Hajde, George. Ti i ja idemo u grad da štogod popijemo." George dopusti da mu pomogne na noge. "Jest, da štogod popijemo." "Morao si, George. Kunem se, morao si. Hajde sa mnom." I povede Georgea na izlaz puteljka, pa gore prema glavnoj cesti. Cirley i Carlson gledali su za njima. A Carlson reče: "Što misliš, koji đavo sad podgriza njih dvojicu?" RIĐI PONI I DAR U praskozorje Billy Buck pojavio se iz drvene družinske zgrade i zastao časak na trijemu gledajući u nebo. Bio je to plećat, nizak čovjek, krivih nogu, s brcima kao u morža, širokih šaka, nabreklih, mišićavih dlanova. Oči mu bijahu zamišljene, vodenastosive, a kosa, koja mu je provirivala ispod šešira široka oboda, bijaše čekinjasta, isušena od vjetra i sunca. Stojeći na trijemu Billy je još trpao košulju u plave radne hlače. Otpustio je opasač i ponovo ga pritegao. Na remenu se po izlizanim sjajnim tragovima ispred svake rupice moglo vidjeti kako se s godinama Billvjev struk postepeno širio. Pošto je razvidio kakvo će biti vrijeme, Billy je očistio nos pritisnuvši kažiprstom najprije jednu pa onda drugu nosnicu, snažno duhnuvši svaki put. Tada se uputio do staje trljajući dlanove. Tu je stao češati i četkati dva jahaća konja u njihovim pregracima, i dok je radio, neprestano im je tiho govorio. I tek što je dovršio posao, zazvoni kod stambene zgrade željezni triangl. Billy sastavi češagiju i četku pritisnuvši jedno drugo i odloži ih na gredu te se uputi gore prema kući, na zajutrak. Svoj je posao obavljao tako odmjereno, a ipak bez uzaludna trošenja vremena, da je stigao do kuće dok je gospođa Tiflin još zvonila u triangl. Ona mu kimnu prosijedom glavom i povuče se u. kuhinju. Billy Buck sjede na stepenice, jer mu se kao kravaru ne bi pristojalo da prvi uđe u blagovaonicu. Čuo je kako u kući gospodin Tiflin lupa nogama o pod nazuvajući čizme. Visoki brenčav glas triangla pokrenu i maloga Jodyja. Bio je to još malen dječak desetgodišnjak kose nalik na prasnu požutjelu travu, plahih uljudnih sivih očiju i usta koja bi se micala kad bi razmišljao. Zvuk triangla trgnu ga oda sna. Nije mu ni padalo na pamet da se ne pokori tome prodornom zvuku. Nikada to još nije učinio, a niti itko drugi koga je on poznavao. Rukom odmaknu zamršenu kosu s očiju skinu noćnu košulju povukavši je preko glave.

Bio je odjeven začas u plavu pamučnu košulju i overall. Bilo je kasno ljeto, pa stoga, naravno, nije trebalo brinuti o cipelama. U kuhinji je malo pričekao dok mu se majka nije odmaknula od kuhinjskog praonika i vratila k štednjaku. Tada se umio i prstima zagladio mokru kosu. Kad se odmaknuo od praonika, majka se oštro okrenu prema njemu. Jody plaho pogleda u stranu. "Morat ću ti uskoro podrezati kosu", reče majka. "Zajutrak je na stolu. Idi unutra, tako da Billy može doći." Jody je sjeo za dugački stol, prekriven bijelim linoleumom koji je od česta pranja bio već mjestimično izlizan sve do podstave. Ispržena su jaja ležala poredana na veliku tanjuru. Jody stavi sebi na tanjur tri jajeta i primetnu tri debele kriške pržene slanine. Pažljivo stade strugati mrljicu krvi s jednog žumanjka. Uto uđe teškim korakom Billy Buck. "To ti neće nauditi", objasni Jodyju. "To je samo znak koji ostavlja pijetao". Malo zatim uđe u sobu Jodyjev otac, visok i strog. Po zvuku njegova koraka Jody je znao da otac nosi čizme, ali je ipak zavirio pod stol da se uvjeri. Otac ugasi petrolejku iznad stola, jer je sad kroz prozore već obilato prodiralo jutarnje svjetlo. Jody nije pitao kamo toga dana jašu otac i Billy Buck, ali je želio da i on može s njima. Otac je zahtijevao strogu stegu. Jody mu se u svemu pokoravao bez pitanja. Carl Tiflin sjeo ¦ je sada za stol i posegnuo za tanjurom s jajima. "Jesi li pripremio krave za polazak, Billy?" upita otac. "U donjem su oboru", odgovori Billy. "Pa ja bih ih i sam mogao odvesti." "Svakako da bi mogao. Ali čovjeku treba društvo. Osim toga, i grlo ti se silno suši." Carl Tiflin je toga jutra bio dobro raspoložen. Majka pomoli glavu na vrata: "Kada misliš da ćeš se vratiti, Carl?" "Ne mogu reći. Moram razgovarati s nekim ljudima u Salinasu. Možda me neće biti do noći." Jaja i kava i veliki komadi pogače nestadoše začas. Jody pođe za dvojicom muškaraca iz kuće. Gledao je kako su se uspeli na konje, istjerali iz obora šest starih krava muzara i krenuli preko brežuljka prema Salinasu. Išli su da te stare krave prodaju mesaru. Kad su nestali iza sljemena brežuljka, Jody se uputi uz brdo za kućom. Iza ugla kuće dotrče psi grbeći se i keseći zube od zadovoljstva. Jody ih potapša po glavi Doubletree Mutta, psa velika debela repa i žutih očiju, te Smashera, ovčara koji je zadavio kojota i tom prilikom izgubio jedno oko. Ono jedno Smasherovo čitavo uho stršilo je više nego što to smije biti kod ovčarskog psa collieja. No Billy Buck rekao je da se to uvijek događa. Nakon oduševljena pozdrava psi zaposleno spustiše njuške k zemlji i krenuše naprijed ogledavajući se ovdaonda da bi se uvjerili da dječak dolazi za njima. Prošli su gore kroz kokošinjac i vidjeli kako prepelice zoblju s pilićima. Smasher malo pojuri piliće kako bi ostao u vježbi ako ikada bude ovaca za čuvanje. Jody je išao dalje kroz veliki povrtnjak, gdje mu je zeleni kukuruz sezao preko glave. Bundeve su bile još zelene i male. Nastavio je put do ruba guštika od kadulje, gdje je hladna voda iz izvora tekla kroz cijev i padala u okruglu drvenu kacu. Nagnuo se naprijed da se napije vode na drvenom rubu kace, obraslu zelenom mahovinom: tu je voda imala najbolji okus. Tada se okrenuo i pogledao natrag na ranč, na nisku bijelo okrečenu stambenu zgradu s pojasom crvenih pelargonija te na duguljastu družinsku zgradu kraj čempresa, gdje je Billy Buck sam stanovao. Ispod čempresa mogao je razabrati velik, crn kotao. Ondje su šurili zaklane svinje. Tada se iznad sljemena brda pojavilo sunce, i u njegovu se svjetlu jarko razbijale okrečene kuće i gospodarske zgrade i zablistala mokra trava. U visokoj guštari iza Jodyja ptice su skakutale po tlu praveći veliku buku u suhom lišću. Na susjednim brežuljcima prodorno su se javljale vjeverice. Jody se zagleda prema gospodarskim zgradama. Osjećao je u zraku nekakvu neizvjesnost, neki osjećaj promjene i gubitka te dobitka nekih novih i stranih stvari. Nad obronkom brežuljka dva su golema crna lješinara kružila zrakom nisko iznad zemlje, a ispred njih klizile su glatko i hitro

njihove sjene. U susjedstvu je uginula životinja. To je Jody već znao. To može biti krava, a mogu biti i ostaci kunića. Lješinarima ništa ne izbjegne. Jody ih je mrzio kao što ih mrzi svatko pošten, no ništa im se nije smjelo činiti nažao, jer oni uklanjaju strvinu. Nakon nekog vremena dječak se opet lagano spustio niz brežuljak. Psi su ga već davno ostavili i otišli u šikaru da se zabave na svoj način. Jody se vrati kroz povrtnjak pa zastade časak da bi petom smrskao zelenu dinju. Ali ga to nije usrećilo. Znao je savršeno dobro da takvo što ne valja činiti. Da bi prikrio prijestup, nabaca nogom blata preko uništene dinje. Kad se vratio u kuću, majka se nadvi nad njegove hrapave ruke damu pregleda prste i nokte. Koje li koristi od toga da ga pošalje čista u školu, kad se putem može još toliko toga dogoditi! Uzdahnula je nad crnim raspuklinama u koži njegovih prstiju, a tada mu dala njegove knjige i ručak i otpremila ga na milju dalek put u školu. Opazila je da mu se tog jutra usta neprestano miču. Jody poče svoje putovanje. Napunio je džepove komadićima bijelog kremena što je ležao na cesti, pa bi se svako malo nabacio na koju pticu ili divljeg kunića koji bi se predugo zadržao na cesti sunčajući se. Kod raskršća s onu stranu mosta susrete dva prijatelja, i sada su sva trojica zajedno nastavila put u školu praveći smiješno velike korake i vladajući se prilično glupavo. Škola se bila otvorila tek prije dva tjedna. Među đacima još je vladao buntovni duh. Bilo je četiri sata poslije podne kad je Jody stigao na vrh brežuljka i pred sobom dolje opet ugledao ranč. Tražio je očima jahaće konje, ali je ispust bio prazan. Otac se dakle još nije vratio. Tada se polako uputi u susret svojim popodnevnim kućnim dužnostima. Pred kućom na ulaznom trijemu našao je majku kako sjedi i krpa čarapice. "U kuhinji imaš dvije palačinke", reče majka. Jody kliznu onamo i vrati se s jednom već napol pojedenom palačinkom i s punim ustima. Majka ga upita što je toga dana učio u školi, ali nije slušala njegov palačinkom prigušen odgovor. "Jody", prekide ga majka, "večeras se moraš pobrinuti da napuniš sanduk za drva sve do vrha. Sinoć si složio tri ješke unakrst, pa je sanduk bio jedva do polovice pun. Večeras složi trijeske ravno. I čuj, Jody, neke naše kokoši valjda skrivaju jaja ili ih pak psi proždiru. Daj malo pogledaj naokolo po travi i vidi možeš li naći koje gnijezdo." Još žvačući Jody iziđe da obavi svoje kućanske dužnosti. Kad je bacio žito pilićima, vidio je kako prepelice slijeću da s njima jedu. S nekog je razloga otac bio ponosan na to da prepelice dolaze u kokošinjac. Nikada nije dopuštao da se na išta puca u blizini kuće, od samoga straha da prepelice ne bi možda otišle. Kad je sanduk za drva bio pun, Jody uze svoju malu laku pušku i uputi se gore k hladnom vrelu na rubu šikare. Ponovo se napi vode i tada poče ciljati puškom na koješta kamenje, ptice u letu, veliki crni kotao za svinje pred čempresom ali nije pucao, jer nije imao metaka, a neće ih ni imati dok mu ne bude dvanaest godina. Da ga je otac vidio kako cilja puškom u smjeru kuće, bio bi odgodio metke za još godinu dana. Jody se toga prisjeti, pa više nije perio pušku nizbrdo. Dvije je godine već sasvim dovoljno da čekaš na metke. Gotovo su svi očevi darovi bili poklonjeni uz uvjete koji su im ponešto smanjivali vrijednost. Ali je to bilo dobro za stegu. Večera je čekala sve do mraka, dok se otac nije vratio. Kad je konačno ušao s Billvjem Buckom, Jody osjeti sladunjavi miris rakije u njihovu dahu. U duši se tomu radovao, jer kad bi otac mirisao po rakiji, on bi kadšto s njime razgovarao, a kadšto bi čak i pripovijedao o koječemu što je činio u onim divljim danima kad je bio još dječak. Poslije večere Jody je sjeo uz kamin a njegove su plahe uljudne oči tražile kutove sobe. Čekao je da otac kaže što im nosi, jer je Jody znao da otac ima neku vijest. Ali se ubrzo razočarao. Otac uperi prema njemu strog prst. "Bit će bolje da ideš u postelju Jody. Trebat ćeš mi ujutru." Nije zvučilo baš tako loše. Jody je

volio obavljati poslove koje bi mu naređivali, ako nisu bile redovite dužnosti. Spustio je pogled na pod a usnama je već oblikovao pitanje prije nego ga je izrekao. "Što ćemo raditi ujutru klati svinju?" upita tiho. "Ne brini. Bolje će biti da odeš u postelju." Kad su se za njim zatvorila vrata, Jody je čuo kako se otac i Billy Buck smiju, pa je znao da je posrijedi neka šala. A kasnije, kad je ležao u postelji nastojeći da razabere po koju ,riječ od mrmljanja u drugoj sobi, čuo je kako otac prosvjeduje, "Ali, Ruth, nisam mnogo za njega dao." , Jody je čuo kako dolje kraj ambara sove love miševe i čuo je kako grana neke voćke tiho lupka o kuću. Jedna je krava mukala kad je utonuo u san. Kad je ujutro zazvonio triangl, Jody se odjenuo još i brže nego inače. Dok je u kuhinji umivao lice i začešljavao kosu, majka ga ljutito oslovi: "Da mi nisi izlazio dok nemaš u sebi valjan zajutrak!" Pošao je u blagovaonicu i sjeo za dugi bijeli stol. Uzeo je sa tanjura komad pečena tijesta koje se još pušilo, složio na nj dvoje prženih jaja, prekrio ih drugim komadom pečena tijesta i onda sve zgnječio vilicom. Otac i Billy Buck uđoše u sobu. Po batu njihovih koraka Jody je znao da obojica nose cipele niskih peta, ali je ipak zirnuo pod stol da provjeri. Otac ugasi petrolejku, jer je već nastao dan. Držao se ozbiljno i strogo, dok Billy Buck nije uopće pogledao Jodyja. Izmicao je dječakovu plahom upitnom pogledu i namakao cijeli komad dvopeka u svoju kavu. Carl Tiflin reče zlovoljno: "Ti ćeš s nama poslije doručka!" Jodyju su zalogaji počeli zapinjati u grlu, jer je osjećao u zraku nešto sudbonosno. Pošto je Billy nagnuo svoj tanjurić i ocijedio iz njega prolivenu kavu i obrisao ruke o radne hlače, muškarci su ustali od stola i zajedno izašli na jutarnje svjetlo. Jody ih je iz poštovanja slijedio u maloj udaljenosti. Nastojao je da obuzda misli da mu ne jure naprijed, trudio se da potpuno obustavi rad mozga. "Carl!" doviknu majka. "Nemoj da zbog toga zakasni u školu!" Prošli su mimo čempres, gdje je s grane visio vagir na koji su vješali svinje nakon klanja, pa mimo crni kotao dakle se neće klati svinjče. Sunce je sjalo iznad brežuljka i bacalo dugačke tamne sjene stabala i zgrada. Zaokrenuli su preko strništa da bi skratili put do staje. Otac otvori vrata, i oni stupe unutra. Na putu do štaglja hodali su prema suncu, pa se sada u staji činilo tamno kao u rogu, a toplo od sijena i životinja. Otac se uputi prema jednom pregratku. "Hodi ovamo!" naloži dječaku. Jody je sad već počinjao razaznavati predmete. Zavirio je u pregradak i naglo ustuknuo. Iz pregratka ga je gledalo riđe ždrijebe. Ćulilo je uši, a u očima mu je svjetlucao neposluh. Dlaka mu je bila oštra i gusta kao dlaka psa airedalea, griva dugačka i zamršena. Jodyju, se stegnu grlo i ponesta mu daha. "Treba ga valjano očešati" reče otac, "a ako ikada čujem da ga ne hraniš ili mu ostavljaš nečist pregradak, prodat ću ga onog časa." Jody više nije smogao snage da gleda poniju u oči. Zagledao se časak u svoje ruke i onda plaho upitao? "Moj?" Nitko mu nije odgovarao. Pružio je ruku prema ždrebetu. Siva se njuška primaknu glasno njuškajući, a tada se usne povuku natrag i snažni se zubi stegnu oko Jodvjevih prsti. Poni zamahnu glavom goredolje, kao da se smije jer ga to zabavlja. Jody promotri svoje ozlijeđene prste. "Eh", reče ponosno, "pa taj valjano grize." Oba se muškarca nasmiju, nekako š olakšanjem. Carl Tiflin iziđe iz staje i uspe se na susjedni brežuljak da budu nasamu, jer se osjećao smeten, a Billy Buck ostade. Lakše je bilo razgovarati s Billyjem. Jody ponovo upita: "Moj?" Billy poče objašnjavati posve poslovnim tonom. "Svakako! Naime, ako se za njega budeš brinuo i ujahao ga kako valja. Ja ću ti pokazati kako. To je još ždrijebe. Neko ga još vrijeme nećeš moći jahati." Jody ponovo ispruži ozlijeđenu ruku, i ovaj put poni dopusti da mu protrlja njušku. "Trebalo bi da imam mrkvu", reče Jody. "Gdje smo ga nabavili, Billy?" "Kupili smo ga na šerif ovoj javnoj dražbi", objasni Billy. "Neka je cirkuska družina pala pod

stečaj u Salinasu, imala ¦dugova, pa je šerif rasprodavao njihovu imovinu." Poni ispruži njušku i otrese čeonu grivu s divljih očiju. Jody ga pogladi po njušci. Tiho reče: "Nema sedla?" Billy se nasmija. "Zaboravio sam. Hodi ovamo." U spremištu za ormu on dohvati malo sedlo od crvena safijana. "To je sedlo samo za cirkus", reče s omalovažavanjem. "Nije podesno za gusto žbunje, ali je bilo jeftino na dražbi." Jody se nije usudio ni pogledati sedlo, naprosto nije mogao ni govoriti. Vršcima prstiju prijeđe po sjajnoj crvenoj koži i nakon duge stanke reče: "Ali će se na njemu lijepo doimati." Nastojao se sjetiti najvelebnijega i najljepšega što god je znao. "Ako već nema neko ime", reče "ja bih ga mogao nazvati Brda Gabilan." Billy je Buck znao kako je dječaku pri duši. "To je prilično dugo ime. Zašto ga ne nazoveš samo Gabilan? To znači sokol. To bi bilo krasno ime za njega." Billy je bio sav sretan. "Ako budeš sabirao strunu iz njegova repa, mogao bih ti jednom napraviti konop od strune. Mogao bi ga upotrijebiti kao povodac." Jody se htio vratiti pregratku. "Misliš li da bih ga mogao odvesti u školu da ga pokažem djeci?" No Billy zaniječe glavom. "Još se nije naviknuo ni na povodac. Nije nam bilo lako dovesti ga ovamo. Morali smo ga gotovo silom vući. No bit će bolje da se sad otputiš u školu." "Dovest ću ovamo djecu poslijepodne da ga vide", reče Jody. Pola sata ranije nego inače došlo je to poslije pbdne šest dječaka preko brda, u napornu trku, spuštenih glava, mašući rukama, zadihani. Projurili su mimo kuću i udarili preko strništa prema staji. A tada su malo kao u neprilici stajali pred ponijem i onda uprli u Jodyja pogled pun nova divljenja i nova poštovanja. Prije toga dana Jody bijaše samo dječak, odjeven u overall i plavu košulju mirniji od većine ostalih dječaka, čak i pod sumnjom da je pomalo kukavica. No sada je bio drugačiji. Iz tisuću stoljeća izvukli su prastaro udivljenje pješaka prema konjaniku. Instinktivno su znali da je čovjek na konju duhovno i tjelesno veći od pješaka. Znali su da se Jody nekako čudesno izdignuo iz jednakosti s njima i dobio mjesto iznad njih. Gabilan ispruži glavu iz pregratka i stade ih njuškati. "Zašto ga ne jašeš?" viknuše dječaci. "Zašto mu ne isprepleteš rep vrpcama kao za sajam? Kada ćeš ga jahati?" U Jodyju se probudi hrabrost. I on je već osjećao nadmoć jahača. "Nije još dovoljno star. Još ga dugo neću jahati. Vježbat ću ga na dugu povodcu. Billy Buck pokazat će mi kako." "Pa zar ga ne možemo ni voditi malo naokolo?" "Nije se još ni priviknuo na ular", objasni Jody. Htio je da bude posve sam kad prvi put izvede ponija. "Dođite da vidite sedlo. Ostali su bez riječi pred crvenim sedlom od safijana, nisu od čuda mogli ni zaustiti. "Nije baš za šikaru"; objašnjavao je dalje Jody, "ali na njemu će se ipak lijepo doimati. Možda ću jahati bez sedla kad idem u šikaru." "A kako ćeš konopom uhvatiti kravu, kad nema kuke na sedlu?" "Možda ću dobiti drugo sedlo za svakidašnju upotrebu. Otac će možda htjeti da pomažem oko stoke." Dao im je da opipaju crveno sedlo i pokazao im mjedeni lančić podvratnjaka i velika mjedena dugmeta na svakoj sljepoočici, gdje se sastaju oglav i čeoni remen. Sve je to bilo naprosto predivno. Malo kasnije morali su otići, i svaki je dječak u duhu premetao svoju imovinu ne bi li našao mito koje bi bilo dovoljno vrijedno da ga ponudi u zamjenu za dopuštenje da jednom pojase riđeg konjića kad za to dođe vrijeme. Jody je bio sretan kad su otišli. Skinuo je sa zida češagiju i četku, uklonio ogradu pregratka i oprezno unišao. Ždrijepcu su se oči krijesile i već se namještao da bi se mogao ritnuti. Ali mu Jody dodirnu pleća i stade mu trljati visoki svedeni vrat, kako je uvijek vidio da Billy Buck čini. I tiho mu je govorio dubokim glasom: "Taaaako, momče." U poniju je postepeno popuštala napetost. Jody je češao i četkao sve dok nije u pregratku ležala cijela hrpa poispadale dlake i dok ponijeva koža nije poprimila tamnoriđi sjaj. Svaki put kad bi prestao, mislio je da je mogao i bolje.

Grivu je spleo u tuce malih pletenica pa spleo i čeonu grivu, a onda sve opet raspleo i četkom opet izravnao. Jody nije ni čuo kad je majka ušla u staju. Bila je ljuta kad je došla, ali kad je zavirila k poniju i vidjela da je Jody oko njega zaposlen, osjetila je kako ju je preplavio neobičan ponos. "Zar si zaboravio sanduk s drvima?" upita blago. "Uskoro će mrak, a u kući nema ni treščice. A ni pilići još nisu nahranjeni." Jody brzo pokupi svoj alat. "Zaboravio sam, majko." "Eh, onda poslije ovoga prvo obavi svoje kućne dužnosti. Onda nećeš zaboraviti. Sve mi se čini, sad ćeš koješta zaboravljati ako malo ne pripazim na te." "Smijem li za njega uzeti mrkvu iz vrta, majko?" O tomu je morala malo razmisliti. "Ah pa mislim da možeš, samo ako uzmeš one velike, žilave." "Od mrkve bude dlaka lijepa", reče Jody, a ona ponovo osjeti neobičan val ponosa. Otkako je stigao poni, Jody nije više nikada čekao da ga triangl digne iz postelje. Poprimio je naviku da se išulja iz postelje još prije nego što se majka probudi, da se hitro odjene i tiho spusti dolje do staje, da vidi Gabilana. U siva, tiha jutra, kad su i zemlja i šikara, i zgrade i stabla srebrnastosivi i crni poput fotografskog negativa, on bi se iskradao do staje, mimo usnulo kamenje i čempres. Purani, koji su spavali na drveću van dohvata kojota, javljali se snenim pućkanjem. Polja se sivkasto sjala, kao da ih je posuo mraz, a u rosi se oštro isticali tragovi kunića i poljskih miševa. Vjerni su psi ukočeno izlazili iz svojih kućica, nakostriješene dlake, režući duboko iz grla. Kad bi do njih dopro Jodvjev miris, ukočeni bi im se repovi uzdigli i stali mahati u znak pozdrava. Zatim bi se oba psa Doubletree Mutt, s velikim debelim repom, i Smasher, budući čuvar ovaca lijeno vratila na svoje tople ležaje. Bilo je to za Jodvja neobično doba i tajnovito putovanje neko produženje sna. Ispočetka, kad je tek dobio ponija, volio se putem mučiti mišlju da Gabilana neće biti u njegovu pregratku i što je bilo još gore da nikada ondje nije ni bio. A imao je i druge slatke muke koje bi sam sebi zadavao. Mislio bi kako su štakori u sedlu izglodali rupe zupčasta ruba, i kako su miševi izgrizli Gabilanov rep da se sav prorijedio i istanjio. Obično bi posljednji komadić puta do staje prevalio u trku. Odignuo bi zarđali kračun na stajskim vratima i ušao unutra, ali kako god tiho ćtvorio vrata, Gabilan bi ga uvijek već gledao preko ograde pregratka i tiho njiskao i toptao prednjom nogom, a u očima bi mu se krijesile crvene iskre poput žeravice od hrastova drva. Kadšto, kad bi im koji dan trebali radni konji, Jody bi našao Billvja Bucka kako u staji četka konje i stavlja na njih ormu. Billy bi stao uz njega i dugo promatrao Gabilana i Jodvju govorio mnogo šta o konjima. Tumačio mu kako se konji strašno boje za svoje noge, pa im zato treba noge uvijek odizati i tapšati im kopita i gležnjeve, da ih oslobodiš toga straha. Govorio je Jodvju kako konji vole da se s njima razgovara. Rekao mu je da uvijek mora razgovarati s ponijem i sve mu objašnjavati zašto je ovo ili ono. Billy doduše nije bio siguran da konj može razumjeti sve što mu se kaže, ali opet ne možeš reći koliko od toga razumije. Konj neće nikada postati neugodan ako mu netko, koga on voli, sve objasni. Billy je znao navesti za to i primjere. Znao je, na primjer, da se neki konj, koji je već bio mrtav umoran, posve pribrao kad mu se reklo da ima još samo komadić puta do cilja. A znao je i kako se neki konj, koji je bio kao uzet od straha, prikupio kad mu je jahač rekao što ga je to zaplašilo. Razgovarajući tako u rana jutra, Billy Buck uredno bi narezao tridesetak prst dugačkih slamčica i zataknuo ih za šešir. I u toku dana, kad god bi htio pročačkati zube ili što griskati, trebalo je samo da posegne za jednom slamčicom. Jody je pažljivo slušao jer je znao, kao što su znali i svi ljudi u tom kraju, da je Billy Buck sjajan poznavalac konja. Vlastiti Billyjev konj bio je žilav indijanski poni s nelijepom glavom, ali bi na sajmenim natjecanjima gotovo uvijek odnosio prvu nagradu. Billy je znao

uzetom uhvatiti mlada bika, dvaput omotati laso oko kuke na sedlu i tada sjahati, a konj bi i dalje pritezao i popuštao laso, kako to ribič čini s ribom, držeći uz to laso neprestano napetim, dok se bik ne bi svalio na zemlju ili bio poražen. Svako jutro, pošto bi očešao i očetkao ponija, Jody bi spustio ogradu pregratka, i Gabilan bi sunuo mimo njega i projurio stajom pa van u ispust. Galopirao bi uokrug, a kadšto skočio naprijed i dočekao se ukočenih nogu. Stajao bi dršćući, naćuljenih ušiju, i kolutao očima da su mu se sve vidjele bjeloočnice, pretvarajući se da je prestrašen. Konačno bi se frkćući uputio do korita i zagnjurio njušku u vodu sve do nozdrva. Jody je tada bio ponosan, jer je znao da se po tome prosuđuje konj. Slabi konji samo dodiruju ustima vodu, ali će plemenita, vatrena životinja turiti u vodu cijelu njušku i ostaviti samo toliko razmaka da može disati. Jody bi tada stajao i promatrao ponija i opažao koješta što nije nikada prije opažao ni na kojem drugom konju glatke, elastične mišiće na sapima i tetive na bedrima, koje su se stezale poput šake kad se stišće, te sjaj koji je sunce davalo riđoj dlaci. Kako je cio svoj život bio navikao da gleda konje, Jody ih nije nikada veoma pomno promatrao. No sada je zapažao pokretne uske, koje su licu davale izražaj, pa čak i neznatne promjene izražaja. Poni je govorio ušima. Po tomu kako bi držao uši, mogao si tačno prosuditi njegove osjećaje. Koji put bile su mu ukočene i uspravne, a koji put opet opuštene i mlohave. Strigle bi natrag kad je bio ljutit ili u strahu, a ćulile se kad je bio uznemiren, radoznao ili raspoložen, a njihov je položaj odavao kakva je raspoloženja. Billy Buck držao je riječ. Rano u jesen počelo je vježbanje. Najprije je ždrijebe trebalo priviknuti na povodac, a to je bilo najteže, jer je to bilo prvo. Jody bi držao mrkvu i mamio i obećavao i vukao za konop. Poni bi se upro nogama baš kao magare čim bi osjetio potezanje. Ali je za kratko vrijeme naučio. Jody bi hodao po cijelom rancu vodeći ga na povodcu. Malopomalo počeo je ispuštati konop, dok ga poni nije slijedio bez vođenja kamo god bi išao. Zatim je došlo vježbanje na dugom povodcu. To je bio polaganiji posao. Jody bi stajao u sredini kruga držeći dugačak konop. Pucnuo bi jezikom, i poni bi počeo stupati u velikom krugu zadržavan dugim konopom. Ponovo bi pucnuo jezikom da ponija natjera u lagan kas, i onda opet da ga natjera u puni galop. Gabilan je topotom jurio uokrug i silno uživao. Tada bi Jody viknuo "Hooop", i poni bi stao. I zamalo je Gabilan bio savršen u tome. No u mnogočemu je taj poni bio nevaljalac. Zgrabio bi zubima Jodyja za hlače i stao mu na nogu. Ovdaonda strignuo bi ušima i strahovito se ritnuo ciljajući na dječaka. Kad god bi počinio koju od tih nevaljalština, Gabilan bi se opet smirio i gotovo kao smijao u sebi. Uvečer bi Billy Buck pred ognjištem izrađivao konop od strune. Jody bi sabirao u vrećicu strunu iz repa, pa bi sjedio i promatrao kako Billy polako pravi konop kako suce nekoliko struna da načini uzicu, zatim mota dvije uzice u vrv i onda spleće nekoliko vrvi da napravi konop. Dogotovljeni bi konop Billy valjao nogom po podu, da postane okrugao i tvrd. Vježbe na dugom povodcu brzo su se približavale savršenstvu. Jodvjev otac, promatrajući ponija kako stane pa krene, kako kasa i galopira, bio je zbog toga malo zabrinut. "Taj se već pomalo pretvara u cirkuskog ponija", prigovarao je. "Ne volim takve konje. Konju se otima cijelo dostojanstvo ako ga tjeraš na to da pravi majstorije. Ovakav ti je konj kao glumac bez dostojanstva, bez svoga značaja." A onda dometnu: "Mislim, bit će bolje da ga što prije navikneš na sedlo." Jody pojuri u komoru za ormu. Već je neko vrijeme jahao na tom sedlu, položivši ga na drvena kozlića. Nebrojeno je puta mijenjao visinu stremena a nikada nije uspio da je podesi kako treba. Koji put, sjedeći u sedlu na drvenu kozliću u komori za ormu, sav okružen hamovima, komutima i potpruzima, Jody bi u duhu izjahao iz prostorije. Ispred sebe preko obluka na sedlu

prebacio bi svoju pušku. Vidio je kako kraj njega lete polja i slušao topot kopita u punom galopu. Bio je to škakljiv posao prvi put osedlati ponija. Gabilan se grbio i propinjao i zbacio sedlo prije nego što se potprug mogao pritegnuti. Trebalo ga je neprestano iznova stavljati na njega, dok konačno poni nije dopustio da ostane na njemu. A i opasivanje potpruga bilo je teško. Svaki bi dan Jody pritezao potprug malo jače, dok konačno ponija sedlo nije uopće više smetalo. Onda je došao na red oglav sa žvalama. Billy je objasnio kako treba kao žvale upotrijebiti najprije slatki korijen, dok se . Gabilan ne navikne na to da ima nešto u ustima. "Naravno, mogli bismo ga i silom na sve priviknuti", tumačio je Billy, "ali onda ne bi bio tako dobar konj. Uvijek bi bio ponešto zastrašen, a ovako mu neće smetati, jer će sam privoljeti." Kad je poni prvi put nosio oglav, trzao je glavom amotamo i jezikom nastojao ukloniti žvale, dok mu nije na kutove usta izbila krv. Pokušavao je skinuti oglav trljajući glavom o jasle. Vrtio je ušima amotamp, a oči mu se zakrvavile, što od straha a što od neobuzdanosti uopće. Jody je uživao, jer je znao da se samo konj bijedne duše ne buni kad ga vježbaju. Jody bi sav zadrhtao pri pomisli na onaj čas kad će prvi put sjediti u sedlu. Poni će ga vjerojatno zbaciti. U tome nema sramote. Sramota će biti ako odmah ne ustane i ponovo ne uzjaše. Kadšto bi sanjao kako leži u blatu i plače i ne može se nagnati da ponovo uzjaše. Od toga bi sna osjećao stid još sve do podneva. Gabilan je brzo rastao. Već je izgubio duge noge ždrebeta, a griva mu postajala sve dulja i crnija. Od redovita češanj a i četkanja dlaka mu je prilegla i postala glatka i sjajna poput narančastocrvena laka. Jody mu je mazao kopita uljem i brižno ih obrezivao da ne pucaju. Konop od strune bio je već gotovo dovršen. Otac mu je poklonio par starih ostruga, koje je šavinuo da budu uže, skratio im remenčiće i smanjio lančiće, dok nisu pristajale. A tada je jednog dana rekao: "Taj poni brže raste nego što sam mislio. Mislim da ga J možeš jahati još prije Dana zahvalnosti. Misliš li da ćeš se moći držati u sedlu?" "Ne znam", plaho će Jody. Do Dana zahvalnosti bilo je svega još tri tjedna. Nadao se da neće padati kiša, jer bi kiša ostavila mrlje, na crvenom sedlu. Gabilan je sada već poznao i zavolio Jodvja. Njiskao bi kad bi Jody dolazio preko strništa, a na paši bi dolazio trkom kad bi mu njegov gospodar fićuknuo. Uvijek bi ga dočekala mrkva. Billy Buck neprestano je ponavljao Jodyju jahačke upute. "Dakle, kad si jednom gore, samo čvrsto stisni koljenima i ne hvataj se za sedlo, a ako budeš zbačen, ne daj se odvratiti. Nema tako dobra jahača da ga konj ne bi mogao zbaciti. Ti se samo opet popni prije nego on i pomisli kako te nadmudrio. Zamalo te više neće moći zbaciti. Eto, tako treba." "Nadam se da neće prije biti kiše", reče Jody. "Zašto ne? Zar nećeš da budeš odbačen u blato?" Donekle je to i bio razlog, ali se još i pribojavao da bi se Gabilan, u uzbuđenju propinjanja, mogao omaknuti pa pasti na njega i slomiti mu nogu ili kuk. Vidio je već da se i to događa ljudima, vidio je kako se previjaju na tlu kao zgnječene bube, pa se toga plašio. Vježbao se na drvenu kozliću kako će držati uzde u lijevoj ruci a šešir u desnoj. Ako tako zaposli ruke, neće moći zgrabiti kuku sedla ako osjeti da pada. Nije volio ni pomisliti na ono što će se dogoditi ako se ipak uhvati za kuku. Možda ni otac ni Billy Buck ne bi od samog stida više nikada s njim ni razgovarali. To bi se pročulo, pa bi se i majka stidjela. A u školskom dvorištu ne, bilo je suviše strašno i pomisliti na to. Počeo je stavljati nogu i pritiskati svom svojom težinom na stremen, kad bi Gabilan bio osedlan, ali nije prebacivao nogu poniju preko leđa. To mu je bilo zabranjeno do Dana zahvalnosti. Svako bi poslijepodne stavio crveno sedlo na ponija i čvrsto ga pritegnuo. Poni je već naučio da nadme trbuh do neprirodna obujma dok se pritezao potprug, te da ga onda Narodni blagdan u SAD (Thanksgiving Day) koji se obično slavi posljednjeg

četvrtka u studenome. (Prev.) opusti kad je remen pričvršćen. Jody bi ga kadšto odvodio gore do ruba šikare i davao mu da pije iz okrugle zelene kace, a kadšto bi ga odvodio preko strništa gore na vrh brežuljka, odakle se mogao vidjeti bijeli grad Salinas i geometrijska polja velike doline i hrastova stabla okružena ovcama. Tu i tamo probili bi se kroza šikaru i prodrli do malih okruglih čistina, tako zatvorenih sa svih strana da bi nestajalo svijeta i od staroga bi života ostajalo samo nebo i zatvoreni krug šikare. Gabilanu su se ti izleti sviđali, i to je pokazivao, držeći glavu veoma visoko i podrhtavajući nozdrvama od radoznalosti. Kad bi se vratili s takve ekspedicije, mirisali bi po slatkoj kadulji kroz koju su se probijali. Vrijeme se polagano vuklo prema Danu zahvalnosti, no zima je naglo nahrupila. Oblaci se spustili i visjeli cio dan iznad krajine i dodirivali vrhunce brežuljaka, a noću bi vjetar prodorno fijukao. Po cijeli dan suho je hrastovo lišće padalo s drveća, dok nije prekrilo zemlju, a stabla su ipak ostala neizmijenjena. Jody je želio da ne bude kiše prije Dana zahvalnosti, ali se kiša ipak spustila. Smeđa je zemlja potamnjela a stabla se sjala. Odrezani su vrškovi strni pocrnjeli od plijesni; izloženi vlazi, plastovi su sijena posivjeli a mahovina na krovovima, koja se cijelo ljeto sivjela poput guštera, poprimila je živu žućkastozelenu boju. U toku tjedna, dok je padala kiša, Jody je držao ponija u staji da ga zaštiti od vlage, osim kratkog vremena poslije škole kad bi ga izvodio da se razgiba i napije na koritu u gornjem ispustu. I nijedanput se nije GabUan smočio. Mokro je vrijeme potrajalo sve dok se nije pojavilo malo nove trave. Jody je išao u školu odjeven u nepromočiv kaput i kratke gumene čizme. Konačno je jednog dana granulo jasno sunce. Radeći u staji oko ponija, Jody reče Billyju Bucku: "Možda ću Gabilana ostaviti u oboru kad danas odem u školu." "Bit će dobro za njega da bude vani na suncu", uvjeravao ga Billy. "Nijedna životinja ne voli da bude predugo zatvorena u tijesnu prostoru. Tvoj otac i ja idemo straga na brdo da očistimo izvor od lišća." Billy je kimao glavom i čačkao zube jednom od svojih slamčica. "Ali ako udari kiša ..." zabrinuto će Jody. "Danas po svoj prilici neće više padati. Ispadalo se." Billy zasuče rukave na košulji i namjesti gumene remenčiće. "A ako i bude kiše pa, malo kiše ne udi konju." "Eh, ako bi ipak bilo kiše, ti ga spremi, hoćeš li, Billy? Bojim se da se ne prehladi pa ga ne bih mogao jahati kad dođe vrijeme." "Oh, svakako! Pripazit ću na njega ako se vratimo na vrijeme. Ali danas neće biti kiše." I tako je Jody, kad je otišao u školu, ostavio Gabilana u oboru. Rijetko se događalo da Billy Buck ne bi bio u pravu. To nije ni moglo biti. Ali se toga dana prevario u vremenu: odmah poslije podneva natisnuli se oblaci preko brda i kiša poče lijevati. Jody je čuo kako je počela padati po krovu škole. Već je mislio kako da podigne ruku i zatraži dopuštenje da izađe iz razreda, pa kad jednom bude vani, da otrči kući i spremi ponija. Odmah bi ga kaznili, i u školi i kod kuće. Stoga odusta od te namjere tješeći se Billvjevim uvjeravanjem da kiša ne može nauditi konju. Kad se obuka konačno završila, požurio se kući kroz mračnu kišu. Iz pristranaka uz cestu izbijali su sitni mlazovi blatne vode. Kiša je padala ukoso, pod udarcima hladna vjetra. Jody je kasao kući pljuskajući kroza šljunak i blato na cesti. S vrha brda već je vidio Gabilana kako sav jadan stoji u ispustu. Riđa mu je dlaka bila gotovo crna i sva isprugana tragovima vode. Stajao je obješene glave, okrenut od kiše i vjetra. Jody dojuri trkom i brzo rastvori širom vrata od staje i uvede mokrog ponija držeći ga za čeonu grivu. Tada nađe grubu jutenu vreću i stade mu trljati promočenu dlaku pa noge i gležnjeve. Gabilan je strpljivo stajao, ali bi mu tijelom svaki čas prošao srh kao zapuh vjetra. Kad je otro ponija koliko je najbolje mogao, Jody ode u kuću i donese vruće vode u staju da namoči zob. Gabilan baš nije bio veoma gladan. Grickao je vruću kašu,

ali ga nije osobito zanimala, i još je od vremena do vremena znao zadrhturiti. Vlažna su mu se leđa malko pušila. Bio je već gotovo mrak kad su se Billy Buck i Carl Tiflin vratili kući. "Kad je ulilo, sklonuli smo se kod Bena Herchea, a kiša nije prestajala cijelo poslije podne", objašnjavao je Carl Tiflin. Jody dobaci prijekoran pogled Billvju Bucku, i Billy se osjeti kriv. "Rekao si da neće padati", prekori ga Jody. Billy pogleda u stranu. "Teško je reći u ovo doba godine", kaza, ali mu je isprika zvučila šuplje. Nije imao prava na to da bude pogrešiv, i to je znao. "Poni je okisnuo, promočio se skroz naskroz." "Jesi li ga osušio?" "Istrljao sam ga vrećom i dao mu vruće žito." Billy kimnu glavom u znak suglasnosti. "Misliš li da će se prehladiti, Billy?" "Malo kiše nije još ničemu naudilo", umirivao ga Billy. Otac se nato uplete u razgovor da malo pouči dječaka. "Konj nije neka maza", reče. Carl Tiflin mrzio je slabost i bolest i osjećao žestok prezir prema bespomoćnosti. Majkaje stavila na stol tanjir odrezaka te kuhani krumpir i kuhanu bundevu, a od toga se prostorija napunila oblakom pare. Sjeli su da jedu. Carl Tiflin još je gunđao protiv slabosti koja se u životinjama i ljudima stvara pretjeranim tetošenjem. Billy Buck osjećao se nevoljko jer je pogriješio. "Jesi li ga pokrio gunjevima?" upita. "Ne. Nisam mogao naći nijedan gunj. Stavio sam mu na leđa neke vreće." "Onda ćemo otići dolje i pokriti ga kad pojedemo." Billyju je sada malo odlaknulo. Kad je Jodyjev otac otišao u sobu da sjedne uz kamin a majka prala suđe, Billy potraži svjetiljku i zapali je te se kroz blato uputi do staje. U staji je bilo tamno i toplo i slatko je mirisalo. Konji su još žvakali svoje večernje sijeno. "Ti pridrži svjetiljku!" naredi Billy. Opipao je poniju noge i dlanom mu ispitao vrućinu sapi. Pritisnuo je obraz o ponijevu sivu njušku i zatim mu zavrnuo očne kapke da pogleda očne jabučice, te mu odignuo usne da vidi desni, i stavio mu prste u uha. "Čini se da baš nije osobito raspoložen", reče Billy. "Istrlj at ću ga." Billy nađe neku vreću i stade žestoko trljati poniju noge pa prsa i greben. Gabilan je bio nekako čudnovato bezvoljan. Strpljivo se dao trljati. Konačno Billy donese stari pamučni šal iz konobe za ormu i prebaci ga poniju na leđa te mu ga sveza uzicom oko vrata i prsiju. "Tako, sad će do jutra biti opet zdrav", reče Billy. . Majka je uzdigla pogled kad se Jody vratio u kuću. "Dugo bdiš", reče. Tvrdom ga je rukom pridržala za bradicu da mu ukloni zamršenu kosu s očiju i rekla: "Ne brini zbog ponija. Ozdravit će. Billy zna možda bolje liječiti konje nego ikoji veterinar u zemlji." Jody nije znao da ona opaža njegovu zabrinutost. Nježno se odmaknuo od nje i kleknuo pred ognjište dok ga vrućina nije svega ispekla po trbuhu. Ispržio se skroz naskroz i onda pošao u postelju, ali zaspati bijaše teško. Probudio se kako se njemu pričinilo poslije dugog vremena. Soba je bila mračna, ali se kroz prozor sivjelo kao da se primiče svitanje. Ustade i potraži svoj overall i dok je napipavao nogavice, ura u drugoj sobi otkuca dva sata. On odloži odjeću i uspe se natrag u postelju. Kad se ponovo probudio, bio je već bijeli dan. Prvi put je, eto, prespavao zvonjavu triangla. Skoči iz postelje, pobaca na se odjeću te iziđe na vrata zakapčajući još košulju. Majka je časak gledala za njim i onda se tiho vratila na posao. Oči su joj bile zamišljene i blage. Tu i tamo usta bi joj se malo osmjehnula, ali joj se izražaj očiju nije mijenjao. Jody potrči prema staji. Na po puta onamo začu zvuk kojega se pribojavao šupalj, promukao kašalj konja. Nato poleti punim trkom. U staji nađe Billvja Bucka kod ponija. Billy mu je trljao noge svojim snažnim, debelim rukama. Uzdigao je oči i veselo se nasmiješio. "Samo se malo prehladio", reče Billy. "Za dva ćemo ga dana izvući." Jody pogleda ponijevu glavu. Oči su bile napol zatvorene a vjeđe suhe i nabrekle. U kutovima očiju lijepila se otvrdla sluz. Gabilanu se uši labavo ovjesile postrance a glavu je duboko spustio. Jody ispruži ruku, ali joj se poni ne primaknu.

Ponovo je zakašljao a cijelo mu se tijelo zgrčilo od naprezanja. Iz nozdrva mu se cijedila rijetka tekućina. Jody se ogleda na Billyja Bucka. "Strašno je bolestan, "Samo mala prehlada, kako sam ti već rekao", odlučno će Billy. "Idi i pojedi zajutrak, a onda natrag u školu. Ja ću se već za njega pobrinuti." "Ali ćeš ti možda morati obavljati što drugo. Možda ćeš ga ostaviti." "Ne, neću. Neću ga uopće ostavljati. Sutra je subota. Onda možeš ostati uz njega cijeli dan." Billy je ponovo pogriješio i zbog toga se nevoljko osjećao. Sada mora izliječiti ponija. Jody se otputi u kuću i bezvoljno sjede na svoje mjesto za stolom. Jaja na slanini već se ohladila, stisnula se mast, ali on nije primjećivao. Pojeo je svoju uobičajenu količinu. Čak nije ni pitao može li ostati kod kuće i ne ići u školu. Majka mu zagladi kosu kad je uzimala njegov tanjir. "Billy će se pobrinuti za ponija", tješila ga je. Cijeli je dan u školi kunjao. Nije znao odgovoriti ni na jedno pitanje ni pročitati ijednu riječ. Nije čak mogao ni da ikomu kaže da je poni bolestan, jer bi mu se od toga možda još pogoršalo. I kad se škola konačno završila, krenuo je kući sav u strahu. Išao je polagano i pustio da ga drugi dječaci ostave za sobom. Želio je da ide dalje i dalje i da nikada ne stigne do ranca. Billy je bio u staji, kao što je i obećao, a poniju je bilo gore. Oči su mu sad bile gotovo zatvorene a dah mu oštro pištio nailazeći na smetnje u nosu. Onaj dio očiju koji se uopće i mogao vidjeti, bio mu je prekriven nekakvom mrenom. Nije se moglo reći da li poni uopće još vidi. Ovdaonda zarzao bi da pročisti nos, ali bi ga time kanda još jače začepio. Jody je malodušno gledao ponijevu dlaku. Bila je čupava i neuredna i kao da je izgubila sav svoj nekadašnji sjaj. Billy je mirno stajao kraj pregratka. Jodyju je bilo mrsko pitati, ali je morao znati. "Billy, hoće li hoće li ozdraviti?" Billy stavi prste pod ponijevu donju čeljust i stade pipati. "Pipni ovdje", reče i povuče Jodyjeve prste do velike nabrekline ispod čeljusti. "Kad ta naraste, ja ću je otvoriti, i onda će mu biti bolje." Jody brzo odvrati pogled jer je već čuo za tu nabreklinu. "Što mu je?" Billy nije htio odgovoriti, ali je morao. Tri puta ne može pogriješiti. "Gunturać", reče kratko. "Ali ne brini za to. Ja ću ga izvući. Vidio sam kako su konji ozdravili i kad im je bilo gore nego Gabilanu. Sad ću mu dati da udiše vruće pare. I ti možeš pomoći." "Hoću", reče Jody sav jadan. Pošao je za Billvjem u ambar i promatrao kako priprema vreću za parenje. Bila je to dugačka platnena vreća koja se stavljala konju na njušku i pričvrstila remenčićima oko ušiju. Billy napuni trećinu vreće mekinjama i k tome doda dvije šake osušena hmelja. Na vrh te suhe mješavine izli malo karbolne kiseline i terpentina. "Ja ću to sve miješati dok ti otrčiš u kuću po kotlić vrele vode", reče Billy. Kad se Jody vratio s kotlićem koji se pušio, Billy pričvrsti remenčiće Gabilanu oko vrata i čvrsto mu namjesti vreću oko njuške. Kroz prostranu rupicu u vreći stade nalijevati vrelu vodu na mješavinu. Poni se trgnuo natrag kad se podignuo oblak guste pare, ali su mu tada isparine svojim umirljivim djelovanjem stale prodirati kroz nos u pluća, a oštra je para počela pročišćavati nosne kanale. Disao je glasno. Noge su mu drhtale kao u napadaju groznice a oči se zatvarale pred jetkim oblakom. Billy nali još vode i pusti da se para diže petnaest minuta. Konačno odloži kotlić i skine vreću Gabilanu s njuške. Činilo se da je poniju bolje. Disao je slobodno a oči mu bile jače otvorene nego prije. "Vidiš kako se od toga dobro osjeća", reče Billy. "Sad ćemo ga opet zamotati u ćebe. Možda će mu do jutra biti već dobro." "Ja ću noćas ostati uz njega", predloži Jody. "Ne, nemoj. Ja ću donijeti svoje pokrivače ovamo i staviti ih na sijeno. Ti možeš ostati kod njega sutra i paziti ga ako bude trebalo." Spuštala se noć kad su otišli u kuću na večeru. Jody nije čak ni opazio da je netko drugi nahranio piliće i napunio sanduk drvima. Otišao je mimo kuću do tamnog ruba šikare i napio se vode iz kace. Voda iz izvora bila je tako hladna da su ga zazebla

usta i prošli ga trnci. Nebo je iznad brežuljka bilo još osvijetljeno. Opazi sokola kako leti tako visoko da mu je sunce padalo na prsa pa je sjao kao iskra. Dva su ga kosa tjerala preko neba i sjala se napadajući svojega neprijatelja. Na zapadu su se opet skupljali oblaci, spremalo se na kišu. Otac nije uopće govorio dok je obitelj večerala, ali pošto je Billy Buck uzeo svoje pokrivače i otišao da spava u staji, Carl Tiflin naslaže visoko drva na vatru u kaminu i poče pripovijedati priče. Pripovijedao je o divljem čovjeku koji je gol jurio krajem i imao rep i uši kao konj, pa o kunićimamačkama iz Moro Coja, koji skaču na stabla da hvataju ptice. Oživio je slavnu braću Maxwell koji su našli žilu zlata i njezine tragove tako pažljivo zameli da je više nikada nisu mogli naći. Jody je sjedio podnimivši se; usta su mu se nemirno micala, i otac pomalo razabra da on ne sluša baš pažljivo. "Zar nije to smiješno?" upita. Jody se uljudno nasmija i reče: "Jest, oče." Otac je tada bio ljut i uvrijeđen. Prestao je pripovijedati. Nakon nekog vremena Jody uze svjetiljku i ode dolje u staju. Billy Buck spavao je na sijenu a poniju kao da je bilo mnogo bolje, samo mu je dah još malo hroptao u plućima. Jody je stajao časak, dodirujući prstima grubu riđu dlaku, a onda uzeo svoju svjetiljku i vratio se u kuću. Kad je bio u postelji, majka uđe u sobu: "Imaš li dovoljno pokrivača? Približava se zima." "Imam, majko." "Hajde, odmori se noćas." Oklijevala je da iziđe i neodlučno popostala. "Poni će već ozdraviti", reče. Jody je bio umoran. Ubrzo je usnuo i nije se probudio sve do zore. Triangl je zazvonio, i Billy Buck već je stigao iz staje prije nego što je Jody stigao izići iz kuće. "Kako mu je?" upita dječak. Billy je uvijek nagib bacao u sebe zajutrak. "Prilično dobro. Jutros ću otvoriti onu nabreklinu. Onda će mu možda biti bolje." Poslije doručka Billy izvuče svoj najbolji nož sa posve šiljastim vrhom. Dugo je oštrio sjajnu oštricu na malom brusu. Svaki je čas iskušavao vršak i oštricu noža na odebljaloj koži svoga palca, a konačno ga je okušao na svojoj gornjoj usni. Na putu u staju Jody opazi kako je niknula mlada trava i kako se strn iz dana u dan stapa s mladim zelenim samoniklim usjevima. Jutro je bilo hladno i sunčano. Ćim je ugledao ponija, Jody je znao da mu je gore. Oči su mu bile zatvorene i posve slijepljene od osušene sluzi. Glava mu je visjela tako nisko da je nosom gotovo dodirivao svoju slamnu stelju. Za svakog bi udisaja malo zastenjao, duboko iz nutrine i strpljivo. Billy podiže slabu glavu i naglo zareže svojim nožem. Jody opazi kako je procurio žut gnoj. Pridržavao je glavu konja dok je Bil!y stavljao na ranu mast od razrijeđene karbolne kiseline. "Sad će mu biti bolje", uvjeravao ga Billy. "Taj ga žuti otrov čini bolesnim." Jody pogleda Billyja Bucka ne vjerujući. "Strašno je bolestan." Billy je dugo razmišljao što da kaže. Malo da nije rekao neke nehajne riječi utjehe, ali se na vrijeme spasio. "Da, prilično je bolestan", reče konačno. "Vidio sam još i bolesnije pa su ozdravili. Ako ne dobije upalu pluća, izvući ćemo ga. Ostani uz njega. Ako mu se pogorša, dođi po mene." Još dugo pošto je Billy otišao Jody je stajao kraj ponija milujući ga iza ušiju. Poni nije trzao glavom kao inače, kad je bio zdrav. Hripanje u dahu postajalo je sve šupljije. Doubletree Mutt zaviri u staju izazovno mašući velikim repom, a njegovo zdravlje toliko ražesti Jodyja da je potražio na tlu tvrdu crnu grudu i bacio je prema psu. Doubletree Mutt glasno zacvili i povuče se da liječi pozlijeđenu šapu. Polovicom prijepodneva Billy se vrati i pripremi još jednu vreću za parenje. Jody je budno motrio da li se poni i ovaj put pribire kao i prvi put. Disanje mu je postalo malo lakše, ali glave nije dizao. Subota se polagano otezala. Kasno poslije podne Jođy ode u kuću, snese dolje svoju posteljinu i pripremi sebi mjesto za spavanje u sijenu. Nije tražio dopuštenje. Po tome kako ga je majka pogledala znao je da će mu dopustiti da učini gotovo sve. Te je noći ostavio zapaljenu svjetiljku na žici iznad pregratka. Billy mu bijaše rekao da češće

protrlja poniju noge. U devet se sati dignuo vjetar i zaurlao oko staje. I usprkos svojoj zabrinutosti Jody postade snen. Zavuče se pod pokrivače i utonu u san, ali hrapavo disanje ponija prodiraše mu u snove. I onako u snu začu trijesak i lomljavu koja je potrajala sve dok ga nije probudila. Vjetar je hujao kroza staju. On skoči na noge i pogleda niz redove pregradaka. Pod pritiskom vjetra vrata se na staji otvorila a poni je nestao. Jody zgrabi svjetiljku i pojuri van na buru te opazi Ga bilana kako slabim teturavim korakom odmiče u mrak, spuštene glave, stupajući polagano i mehanički. Kad je Jody dotrčao do njega i uhvatio ga za čeonu grivu, poni je pustio da ga dječak odvede natrag i smjesti u pregradak. Hripanje se pojačalo a iz nosa je dopiralo oštro piskanje. Sada Jody više nije spavao. Piskut se u ponijevu dahu čuo sve jače i prodornije. Jody je bio sretan kad je u zoru ušao u staju Billy Buck. Billy je neko vrijeme promatrao konja kao da ga nikada prije nije vidio. Opipao mu je uši i sapi. "Jody", reče, "moram nešto učiniti što nećeš htjeti da gledaš. Ti dotle otrči malo u kuću." Jody ga žestoko zgrabi za podlakticu. "Nećeš ga valjda ustrijeliti?" Billy mu potapša ruku. "Ne. Otvorit ću rupicu u dušniku tako da može disati. Nos mu je sav zatrpan. Kad ozdravi, stavit ćemo u rupicu malo mjedeno dugme da može disati kroz dušnik." Jody ne bi mogao otići sve da je i htio. Strašno je gledati kako se reže riđa koža, ali je beskrajno strasnije znati da se reže a to ne vidjeti. "Ostajem ovdje", reče gorko. "Jesi li siguran da to moraš učiniti?" "Da, siguran sam. Ako ostaneš, možeš mu držati glavu, to jest, ako ti od toga ne bude pozlilo." Opet se izvadio onaj sjajni nož, i opet se brusio isto onako pažljivo kao i prvi put. Jody je držao poniju glavu uvis tako da mu vrat bude napet, dok je Billy pipao goredolje da nađe pravo mjesto. Jody zajeca kad je svijetli vršak noža nestao u grlu životinje. Poni je nemoćno ustuknuo a zatim mirno stao žestoko dršćući. Krv procuri u gustu mlazu iz rane pa niz nož i po Billyjevoj ruci u rukav na košulji. Sigurna četverasta ruka izreza okruglu rupu u mesu a iz rupe provali dah rasprskavajući krv u sitne kapljice. S naglim pristupom kisika poni iznenada dobi na snazi. Izmahnu stražnjim nogama i pokuša se propeti, ali mu je Jody čvrsto držao glavu, dok je Billy mazao novu ranu karbolnom masti. Bio je to valjan posao. Krv je prestala teći a zrak je nadimao rupu i uvlačio je u pravilnim razmacima uz tih klokotav zvuk. Po krovu staje počela je padati kiša koju je nosio noćni vjetar. Uto zazvoni triangl za zajutrak. "Ti idi gore i pojedi, a ja ću pričekati", reče Billy. "Moramo paziti da se ta rupa ne začepi." Jody krenu polako iz staje. Bio je previše utučen a da bi pripovijedao Billvju kako je vjetar otvorio vrata na staji i pustio ponija Tan. Izišao je iz staje u mokro sivo jutro i umorno se uputio Kući, upravo bolesno uživajući u tomu da pljuska nogama kroza sve lokve. Majka ga nahrani i preodjenu u suhu odjeću. Nije ga ništa pitala. Kao da je znala da ne može odgovarati na pitanja. Ali kad je bio spreman da se opet vrati u staju, ona donese zdjelu vruće kaše od mekinja koja se još pušila. "To mu daj", reče. Ali Jody ne uze zdjelu. "Ništa neće jesti", reče i istrča iz kuće. U staji mu Billy pokaže kako će pamukom omotati vrh štapića i time čistiti rupu za disanje kad se začepi od sluzi. Jodvjev otac uđe u staju pa stade uz njih pred pregradak. Konačno se obrati dječaku: "Zar ne bi bilo bolje da pođeš sa mnom? Idem kolima preko brda." Jody odmahnu glavom. Ali je otac bio uporan. "Bolje bi bilo da dođeš da se malo ukloniš ovomu." Billy se Ijutito brecnu na njega: "Ostavite ga na miru. Pa to je njegov konj nije li tako?" Carl Tiflin udalji se ne rekavši više ni riječi. Osjećaji su mu bili duboko povrijeđeni. Cijelo jutro Jody je pazio da se rana ne zatvori i da zrak slobodno izlazi i ulazi. O podne je poni umorno legao na bok i ispružio glavu. Billy se vrati. "Ako kaniš noćas ostati uz njega, bit će bolje da malo prodrijemaš", reče. Odsutna duha Jody ode iz

staje. Nebo se razvedrilo i poprimilo tvrdu razvodnjenoplavu boju. Na sve su strane ptice bile zaposlene crvima što su izmiljeli na vlažnu površinu zemlje. Jody se uputi gore do okrajka šikare i sjede na rub mahovinom obrasle kace. Gledao je dolje prema kući i staroj brvnari i tamnom čempresu. Sve mu je to bilo dobro poznato, ali sada nekako čudnovato izmijenjeno. Nije to više bilo ono isto, već neki okvir za sve ono što se događalo. S istoka je puhao hladan vjetar, značilo je to da za neko vrijeme više nema kiše. Do svojih nogu Jody opazi sićušne izdanke novog raslinja što se širilo tlom. U blatu oko vrela vidjele se tisuće prepeličjih tragova. Kroz povrtnjak pomoli se Doubletree Mutt uspinjući se postrance i malo u neprilici, a Jody, sjetivši se kako se ono nabacio na njega grudom, ogrli psa i poljubi ga u široku crnu njušku. Pas je mirno sjedio kao da zna da se nešto ozbiljno događa. Debeli mu je rep ozbiljno lupkao o zemlju. Jody mu ukloni s vrata nabubrela krpelja i zgnječi ga među noktima palaca. Gadio mu se, pa je oprao ruke u hladnoj izvorskoj vodi. Osim jednolična šuma vjetra, na rancu je vladala tišina. Jody je znao da mu majka neće zamjeriti ako ne dođe kući da poruča. Nakon nekog vremena polako se vrati u staju. Mutt se zavukao u svoju kućicu, i ondje je još dugo tiho cvilio. Billy Buck ustade sa sanduka i predade mu štapić s namotanim pamukom. Poni je još ležao na boku, a rana mu se na grlu nadimala i uvlačila. Kad je Jody opazio kako je poniju dlaka suha i mrtva, znao je konačno da za ponija nema više nade. Vidio je već mrtvu dlaku na psima i kravama, i to je bio siguran znak. Umorno sjede na sanduk i spusti ogradu pregratka. Dugo je upirao pogled u ranu koja se micala, i napokon zadrijemao, pa je poslijepodne brzo proteklo. Malo prije nego je zanoćalo majka mu donese duboku zdjelu pirjana mesa i opet ode. Jody je malo jeo, a kad se spustio mrak, stavio je svjetiljku na pod do ponijeve glave, tako da može promatrati ranu i održavati je otvorenom. I ponovo zadrijema, dok ga odjednom ne probudi noćna studen. Vjetar je žestoko puhao donoseći studen sjevera. Jody donese pokrivač sa svojega ležaja u sijenu i zamota se u nj. Gabilanovo se disanje konačno smirilo; rupa na vratu lagano se micala. U sjeriiku gore na tavanu letale su sove kriješteći i tražeći miševe. Jody pokri glavu rukama i utonu u san. U snu je osjećao da se vjetar pojačao. Čuo je kako lupa naokolo stajom. Kad se probudio, već se razdanilo. Vrata na staji bila su širom otvorena. Poni je nestao. On skoči i istrča van u jutarnje svjetlo. Ponijevi su se tragovi posve jasno razaznavali. Vukli su se kroz rosu koja je poput mraza prekrila mladu travu umorni tragovi, spojeni tankim crtama gdje su se kopita jedva odizala. Vodili su prema šikari na po puta do vrha brežuljka. Jody potrči naprijed slijedeći tragove. Sunce je sjalo na oštar bijeli kremen koji je tu i tamo provirivao iz zemlje. Dok je slijedio jasne tragove, neka sjenka preleti ispred njega. On uzdignu pogled i ugleda krug crnih lešinara koji se polako okretao i spuštao sve niže i niže. Sumorne su ptice ubrzo nestale iza vrha brežuljka. Jody sad pojuri brže naprijed, tjeran ludim strahom i srdžbom. Tragovi su konačno vodili u šikaru i zavijali među visokim grmljem kadulje. Na vrhu brežuljka Jodyju ponestade daha. Zastao je glasno dašćući. Krv mu je kucala u ušima. A tada opazi ono što je tražio. Dolje na jednoj od malih čistina u šikari ležao je riđi poni. Iz daljine je Jody mogao razabrati kako mu se noge miču lagano i u trzajima. A u krugu oko njega stajali su lešinari čekajući na trenutak smrti koju tako dobro poznaju. Jody skoči naprijed i pojuri niz obronak. Mokro je tlo zatomilo zvuk njegovih koraka a šikara ga zaklanjala. Kad je stigao onamo, već je sve bilo gotovo. Prvi je lešinar već sjedio na ponijevoj glavi i upravo je podigao kljun koji mu se cijedio od tamne očne tekućine. Jody se baci u taj krug poput mačke. Crna se braća dignu kao oblak, ali onaj veliki na ponijevoj glavi zakasni. Dok je još skakutao da poleti,

Jody ga uhvati za vršak krila i povuče dolje. Ptica je bila velika gotovo kao i on. Slobodno ga krilo udari po obrazu snagom kijače, ali on ne ispusti svoj zahvat. Čaporci mu se zabiše u nogu a koljena krila udarahu ga po licu s jedne i s druge strane. Jody nasumce posegnu svojom slobodnom rukom. Prsti mu nađu vrat ptice koja se otimala. Crvene su ga oči gledale u lice, mirno i bez straha, ali oštro; gola se glava okretala amotamo. Tada se kljun otvori i izbljuje usmrdjelu tekućinu. Jody podignu koljeno i pade na veliku pticu. Jednom joj je rukom pritiskao vrat na zemlju dok mu druga nađe komad oštra bijela kamena. Prvi udarac slomi ptici kljun i iskrenu ga, a iz razvaljenih kožnatih zvala provali crna krv. On udari ponovo, ali promaši. Crvene neustrašive oči gledale su ga i dalje, bezlično, bez straha i ravnodušno. Udarao je sve dalje i dalje dok lešinar nije ležao mrtav, dok mu se glava nije pretvorila u crvenu kašu. Još je dječak udarao po mrtvoj ptici kad ga je Billy Buck otrgnuo i Čvrsto pritisnuo k sebi da smiri njegovo drhtanje. Carl Tiflin obriše dječaku krv s lica crvenim pamučnim rupcem. Jody je klonuo i smirio se. Otac gurnu mrtvog lešinara vrškom cipele. "Jody", objasni mu, "lešinar nije ubi" ponija. Zar ti to ne znaš?" "Znam", umorno će Jody. Sada se Billy Buck naljutio. Podigao je Jodyja u naručje i već se okrenuo da ga odnese kući. Ali sad se opet okrenu na Carla Tiflina. "Naravno da zna", reče bijesno. "Za ime božje, čovječe, zar vam nije jasno kako mu je pri duši!" II VELIKA BRDA U zukavoj žezi ljetnog poslijepodneva mali je Jody zlovoljno tražio po rancu nešto čime bi se zabavio. Već je bio u staji i nabacivao se kamenjem na lastavičja gnijezda pod žljebovima dok se te male kućice od blata nisu sve do zadnje raspale i iz njih poispadala slama i prljavo perje kojim su bile iznutra obložene. Zatim je kod stambene zgrade stavio komadić stara sira kao meku u stupicu za štakore i namjestio je ondje gdje će uštinuti za nos onog dobrog velikog psa, Doubletree Mutta. Jodvja nije vodio neki nagon okrutnosti; on se dosađivao to dugačko vruće poslijepodne, Doubletree Mutt turio je svoj glupavi nos u stupicu, koja ga je žestoko uštinula, pa je zacvilio od bola i odšepesao zakrvavljenih nozdrva. Bez obzira na to gdje bi bio ozlijeđen, Mutt bi uvijek šepesao. To je tako bio njegov način. Jednom, kad je bio još mlad, Mutt se uhvatio u stupicu za kojote i poslije toga uvijek je šepesao, čak i kad bi ga tko izgrdio. Kad je Mutt zacvilio, majka doviknu Jodvju iz kuće: "Jody! Prestani mučiti toga psa i nađi. nešto čime ćeš se zaposliti!" Jody nato osjeti neku pakost i baci se kamenom na Mutta. Zatim uze svoju praćku s ulaznog trijema i uputi se gore prema rubu šikare da pokuša ubiti kakvu pticu. Bila je to dobra praćka, s gumenim remenčićima kupljenim u dućanu, ali iako je Jody već često pucao na ptice, nikada nije ni jednu pogodio. Uspeo se gore kroz povrtnjak dižući prašinu golim nožnim prstima. Na putu nađe savršen kamen za praćku okrugao i malo splošten, a dovoljno težak da dobro leti zrakom. On ga namjesti u kožnu kesicu svojeg oružja i pođe dalje do šikare. Skupio je oči a usta su mu se nemirno micala; prvi put toga poslijepodneva imao je određen cilj. U sjeni žbunja kadulje ptičice su čeprkale po lišću; nemirno bi poletjele nekoliko stopa i ponovo stale čeprkati. Jody nategnu gumene remenčiće svoje praćke i oprezno se poče primicati. Malen drozd zastade i pogleda ga te se šćućuri spreman da poleti. Jody se još malo primaknu polagano mičući jednu nogu za drugom. Kad je bio udaljen nekih sedam metara, oprezno podigne praćku i nacilja. Kamen zazviždi zrakom; drozd se naglo digne i ravno zaleti u kamen. I ptičica se sruši smrskane glave. Jody pritrča te je podiže. "Eh, dobro sam te", reče. Onako mrtva, ptica se činila još i manja nego kad je bila živa. Jody osjeti malu podmuklu bol u želucu, pa izvadi džepni nož i odreza ptici glavu. Zatim joj izvadi drob i odreza krila. Konačno pobaca sve te ostatke u grmlje. Nije mu bilo ni do

ptice ni do njezina života, ali je znao što bi stariji da su ga vidjeli; stidio se zbog onoga što bi rekli. Odluči da sve to zaboravi što brže može te da nikada o tome i ne spomene. U to su godišnje doba brežuljci bili suhi i divlja je trava poprimila zlaćanu boju, ali ondje gdje je cijev izvora napunila okruglu kacu i kaca se prelijevala, rastao je pojas krasne zelene trave, visoke, slatke i vlažne. Jody se napije iz mahovinom obrasle kace i u hladnoj vodi spere ptičju krv s ruku. Tada se izvali poleđice na travu i zagleda gore u bucmaste ljetne oblake. Zatvorivši jedno oko i uništivši time perspektivu, privuče ih k sebi do na dohvat ruke tako da bi mogao podići prste i gladiti ih. Pomagao je blagom vjetru da ih izgura s neba. Činilo mu se da sada brže plove kad im on pomaže. Jednom debelom bijelom oblaku pornože da preplovi rubove brda i čvrsto ga odgurnu preko brijega van vidika. Pitao se što oblak tamo vidi. Sjede uspravno kako bi bolje mogao vidjeti velika brda, ondje gdje su se onako nagomilala i postajala sve tamnija i divljija, sve dok se nisu završavala nazupčanom kosom visoko gore prema zapadu. Čudnovata, tajanstvena brda: mislio je na ono malo što o njima zna. "Što je s onu stranu brda?" upitao je jednom oca. "I opet brda, mislim. Zašto?" "A na njihovoj drugoj strani?" "Opet brda. Zašto?" "Opet brda sve dalje i dalje?" "Pa ne. Na kraju dođeš do oceana." "Ali što ima u brdima?" "Pa, samo litice i žbunje, kamenje i suhoća." "Jesi li ikada bio ondje?" "Nisam". "Je li ikad tko bio ondje?" jjg "Nekoliko ljudi, mislim. Opasno je među liticama. Čitao sam da ima više neistražene zemlje u brdima pokrajine Monterey negoli igdje drugdje u Sjedinjenim Državama." Otac kao da je bio ponosan što je tako. "A na kraju je ocean?" "Na kraju je ocean." "Ali", dječak nije popuštao, "ali između toga? Zar to nitko ne zna?" "Oh, neki znaju, mislim. Ali ondje nema što da se nađe. A nema ni mnogo vode. Samo kamenje i litice i kržljavo grmlje. Zašto?" "Bilo bi dobro otići onamo." "Čemu? Nema ondje ništa." Jody je znao da ondje nešto ima, nešto osobito divno jer je nepoznato, nešto skrovito i tajnovito. Osjećaa je da je tako. Rekao je majci: "Znaš li ti što ima tamo u onim velikim planinama?" Ona ga je pogledala i opet upravila pogled u divlji planinski masiv i rekla: "Pa samo medvjed, mislim." "Kakav medvjed?" "Pa onaj što je otišao preko brda da vidi što ima tamo da se vidi." Jody je pitao i Billvja Bucka, njihova kravara, ima li tamo u planinama možda izgubljenih prastarih gradova, ali se Billy složio s njegovim ocem. "Nije vjerojatno", rekao je Billy. "Ne bi imali što jesti, osim ako ondje ne živi kakva vrsta ljudi koji mogu jesti kamenje." To su bila sva obavještenja koja je Jody ikada dobio, i zbog toga su mu ta brda bila draga a i strašna. Često je mislio na one milje i milje gorskih kosa što su se nanizale jedna za drugom, a na kraju iza svega more. Kad bi ujutro brdske glavice poprimile ružičastu boju, on bi osjećao da ga pozivaju k sebi; a kad bi se sunce uvečer spustilo iza ruba planina i one se doimale kao ljubičast očaj, tada bi ih se Jody bojao; bile bi tada tako bezlične i nedostižne da se sama njihova ravnodušnost činila kao neka prijetnja. Sada je okrenuo glavu prema istočnom gorju brdima Gabilan. To bijahu prijazni bregovi s planinskim farmama u svojim skutovima i s borovim stablima po vrhovima. Tu žive ljudi a po obroncima bile su se bitke protiv Meksikanaca. Obazre se časak na Velika brda i zadršće malo zbog te opreke. Dolje pod njim, dolinica između brežuljaka, gdje je stajao ranč njegova oca, bila je sva sunčana i sigurna. Roditeljska se kuća bjelasala a staja bijaše smeđa i topla. Na daljem brežuljku pasle smeđe krave polako odmičući prema sjeveru. Čak i mrki čempres uz brvnaru bio je običan i siguran. Pilići su čeprkali naokolo po prašini u dvorištu brzim koracima valcera. Nekakav lik u pokretu privuče Jodvjev pogled. Preko vrha brežuljka, cestom koja vodi iz Salinasa, polagano je dolazio čovjek što je usmjerio prema kući. Jody ustade i pohitje kući, jer ako tkogod

dođe, on želi da bude ondje i vidi. Dok je dječak već stigao do kuće, čovjek koji je stupao cestom nalazio se tek na pol puta niz brdo nekakav mršav čovjek veoma ravnih pleća. Da je to star čovjek, mogao je Jody razabrati samo po tome što je petama udarao o zemlju tvrdim trzajima. Kad se čovjek približio, Jody opazi da je odjeven u plave platnene farmerske hlače i kaput od iste tkanine. Nosio je teške cipele i star šešir široka ravna oboda. Preko ramena nosio je vreću, punu i nejednako ispupćenu. Za nekoliko je časaka doklipsao toliko blizu da mu se moglo vidjeti lice. A to je lice bilo tamno kao isušena govedina. Povrh usta lebdio mu je plavkastobijel brk koji se isticao na tamnoj koži, a i kosa mu je bila sijeda gdje je provirivala na vratu. Koža se na licu već toliko stegnula uz lubanju da su se pod njom jasno ocrtavale kosti, ne meso, tako te su se nos i brada činili oštri i krhki. Oči mu bijahu velike, duboke i tamne, a vjeđe čvrsto napete preko njih. Šarenica i zjenica bile su jedna cjelina, i posve crne, ali je bjeloočnica bila smeđa. Na tome licu uopće nije bilo bora. Stari je čovjek nosio plav kaput od čvrste pamučne tkanine, do vrata zakopčan mjedenim pucetima, kao što je već običaj svih muškaraca koji ne nose košulje. Iz rukava provirivali snažni koščati zglavci i ruke kvrgave, pune žila i tvrde poput breskovih grana. Nokti mu bijahu ravni, tupi i sjajni. Stari se čovjek približio vratima i zbacio vreću kad se našao pred Jodyjem. Usne su mu malo zadrhtale a između njih se začuo tih, bezličan glas: "Živiš li ovdje?" On i Billy upute se natrag prema staji. Gospođa Tiflin pođe u kuću govoreći preko ramena: "Poslat ću dolje koji pokrivač." Gitano upitno pogleda Jodvja. "Ja ću vam pokazati gdje je to", reče Jody. U sobici u staroj brvnari nalazio se drven ležaj sa slamaricom, drven sanduk na kojem je stajao limeni fenjer, te naslonjač za ljuljanje, ali bez naslona. Gitano oprezno odloži svoju vreću na pod i sjede na postelju. Jody je plaho stajao u sobici krzmajući da ode. Konačno reče: "Jeste li došli iz onih velikih brda?" Gitano polako odmahnu glavom. "Nisam, ja sam radio dolje u dolini Salinas." Misao koja ga je salijetala tog poslijepodneva nije Jodyju davala mira. "Jeste li ikada išli u ona velika brda tamo straga?" Pogled se starih tamnih očiju nekamo uperi a svjetlo im se okrenu unutra, na godine koje su živjele u Gitanovoj glavi. "Jednom kad sam još bio malen dječak. Išao sam s ocem." "Sve donde, ravno u brda?" "Da." "Što je bilo ondje?" kliknu Jody. "Jeste li vi vidjeli kakve ljude ili kuće?" "Nisam." "Pa što je onda bilo ondje?" Gitanove su oči još gledale unutra. Među obrvama napnu mu se bora. "Što ste vidjeli ondje?" ponovi Jody. "Ne znam", reče Gitano. "Ne sjećam se." "Je li bilo strašno i suho?" "Ne sjećam se." Od uzbuđenja Jody izgubi svoju plahost. "Zar se baš ništa ne sjećate?" Gitanova se usta rastvore da izreku neku riječ i ostanu otvorena dok mu je mozak tražio tu riječ. "Mislim da je bilo tiho mislim da je bilo lijepo." Kao da su Gitanove oči našle nešto u tim davnim godinama, jer su se smekšale i u njima kao da se javljao i opet gubio smiješak. "Zar niste više nikada išli natrag u brda?" Jody nije popuštao. "Nisam." "Zar nikada niste ni poželjeli?" No sada se u Gitanovu licu javi nestrpljivost. "Nisam", reče s prizvukom koji je Jodvju govorio da on o tome više ne želi razgovarati. Dječaka je zahvatila čudnovata opčaranost. Nije htio otići od Gitana. Opet ga obuze njegova uobičajena plahost. "Biste li htjeli doći dolje do staje i viditi blago?" upita. Gitano ustade i stavi šešir na glavu, spreman da ga slijedi. Već se spuštala večer. Stali su kraj korita za vodu dok su konji polako silazili s obronaka na večernje napajanje. Gitano položi velike čvorave ruke na najgornju prečku na ogradi. Pet konja je sišlo i napojilo se, a zatim su postajkivali naokolo cupkajući prljavu travu ili trljajući bokove o ulašteno drvo na ogradi. Davno pošto su se napojili pojavi se na vrhu brežuljka star konj i poče se mučno spuštati. Imao je duge žute zube; kopita mu bijahu sploštena i

oštra poput lopata a ispod kože isticala mu se rebra i kukovi. Dohramao je do korita i stao piti vodu glasno srčući. "To je stari Easter", objasni Jody. "To je prvi konj kojega je moj otac ikada imao. Već mu je trideset godina." Dječak zaviri u Gitanove stare oči tražeći odgovor. "Nije više ni za što", reče Gitano. Uto se pojave iz staje Jodjrjev otac i Billy Buck te im pristupe. "Prestar za rad", ponovi Gitano. • "Samo jede i uskoro će uginuti." Carl Tiflin uhvati te posljednje riječi. Mrzio je svoju surovost prema Gitanu, pa je stoga ponovo postao surov. "Sramota je ustrijeliti Eastera", reče. "To bi mu uštedjelo mnogo muka i reume." Krišom pogleda Gitana da vidi shvaća li tu usporedbu, ali se velike koščate ruke nisu ni maknule niti se tamne oči odvraćale od konja. "Stare treba osloboditi njihova jada", nastavljao je Jodvjev otac. "Jedan hitac, snažan trijesak, možda jedna snažna bol u glavi, i to je sve. To je bolje nego ukočena uda i bolni zubi." Billy Buck upade: "Oni imaju pravo da počivaju pošto su cijeli život radili. Možda vole naprosto šetati naokolo." Carl je uporno gledao mršavog konja. "Ne možete danas ni zamisliti kako je Easter nekada izgledao", reče tiho. "Visok vrat, snažna prsa, krasno tijelo. Mogao je preskočiti ogradu od pet poprečnih greda, kao od šale. Pobijedio sam s njime na trkama kad mi je bilo petnaest godina. U svako sam vrijeme mogao za njega dobiti dvjesta dolara. Ne biste mogli ni zamisliti kako je bio lijep." On se prekinu jer je mrzio mekoću. "Ali bi ga sada trebalo ustrijeliti", reče. "On ima prava na odmor", opet će Billy Buck. Jodvjevu ocu pade na pamet šaljiva misao. On se obrati Gitanu. "Kad bi na kakvu obronku rasla šunka i jaja, ja bih i vas poslao na pašu", reče. "Ali ja sebi ne mogu priuštiti da vam dadem pašu u svojoj kuhinji." Smijao se toj primjedbi kad je s Billvjem Buckom išao prema kući. "Bilo bi dobro za sve nas kad bi šunka i jaja rasli po obroncima." Jody je znao da otac traži gdje će zadati bol Gitanu. I s njime je to često činio. Otac je znao svako mjesto u dječaku gdje će se neka riječ zagnojiti. "On samo tako govori", reče Jody. "On ne misli ozbiljno ustrijeliti Eastera. On voli Eastera. To je bio prvi konj kojega je uopće imao." Dok su tako stajali, sunce je zašlo iza visokih planina a na ranč se spustila tišina. Navečer kao da se Gitano osjećao nekako udomaćeniji. Usnama proizvede neobičan oštar zvuk i ispruži jednu ruku preko ograde. Stari mu se Easter ukočeno približi a Gitano mu stade trljati mršavi vrat pod grivom. "Sviđa li vam se?" tiho upita Jody. "Da ali ne vrijedi više ništa." Od kuće se začu zvuk triangla. "To je večera", kliknu Jody. "Hajdemo gore na večeru." Dok su stupali prema kući, Jody ponovo opazi da je Gitanovo tijelo ravno kao tijelo mladića. Samo po nekoj trzavosti pokreta i vučenju peta moglo se vidjeti da je star. Purani su teškim lepetom uzlijetali na niže grane čempresa kraj brvnare. Debela glatka mačka s ranca prelazila je cestu noseći tako velika štakora da mu se rep vukao zemljom. S obronaka je još dopirao jasni zov prepelica. Jody i Gitano primakoše se stražnjim stepenicama. Gospođa Tiflin proviri kroz vrata. "Ajde brže, Jody. Hodite unutra na večeru, Gitano." Carl i Billy Buck već su počeli jesti za dugačkim stolom što bijaše prekriven navoštenim platnom. Jody kliznu na svoju stolicu a da je nije ni pomaknuo, ali je Gitano i dalje stajao držeći u ruci šešir, sve dok Carl Tiflin nije uzdigao pogled i rekao: "Sjednite, sjednite. Bit će bolje da napunite trbuh prije nego krenete dalje." Carl se bojao da ne popusti i dopusti starcu da ostane, pa je stoga neprestano samog sebe podsjećao da to ne može biti. Gitano položi šešir na pod i bojažljivo sjede za stol. Nije htio posezati za hranom. Carl mu ju je morao dodati. "Evo na, nakljukajte se." Gitano je jeo veoma polako, režući sitne komadiće mesa i slažući male hrpice zgnječena krumpira na svojem tanjiru. Carla Tiflina ta je situacija još mučila. "Zar nemate rođaka u ovom kraju?" upita. Gitano odgovori malo ponosno: "Moj je svak u Montereyu. A imam ondje i nećaka." "Eh,

onda možete ići i ondje živjeti." "Ja sam se ovdje rodio", reče Gitano s blagim ukorom u glasu. Jodyjeva majka dođe iz kuhinje noseći veliku zdjelu pudinga od tapioke. Carl joj se obrati smijući se. "Jesam li ti rekao što sam mu kazao? Rekao sam, ako bi po obroncima rasla šunka i jaja, ja bih mu dao da pase kao što pase stari Easter." Gitano je nepomično zurio u tanjir pred sobom. "Vječna je šteta što ne može ostati", reče gospođa Tiflin. "Sad mi samo još i ti počni", ljutito će Carl. Kad su pojeli, Carl, Billy Buck i Jody odoše da malo posjede u dnevnoj sobi, a Gitano, bez riječi oproštaja ili hvale, prođe kroz kuhinju te izađe na stražnja vrata. Jody je sjedio i potajno promatrao oca. Znao je kako je ocu mučno pri duši. "Taj je kraj pun tih starih paisanosa", reče Carl Billyju Bucku. "To su vraški sposobni ljudi", uze ih Billy braniti. "Ti mogu raditi do veće starosti nego bijelci. Vidio sam jednoga od njih bilo mu je sto i pet godina, a još je mogao jahati na konju. Nećete vidjeti nijednog bijelog čovjeka Gitanove dobe koji bi mogao prevaliti pješke dvadeset ili trideset milja." "Oh da, žilavi svakako jesu", priznade Carl. "No čujte, zar se i vi zalažete za njega? Slušajte, Billy", poče objašnjavati, "već imam dovoljno muke s tim kako da spriječim da mi Talijanska banka ne poždere taj posjed, a ne još i da uzimam drugoga da ga hranim. To vi znate, Billy." "Svakako znam", reče Billy. "Kad biste bili bogati, bilo bi to nešto drugo." "Tako je, a nije da on nema rođaka kojima može otići. Ima svakako i nećake u samom Monterevu. Zašto da ja vodim brigu o njemu?" Jody je mirno sjedio i slušao, a činilo mu se da čuje blagi Gitanov glas i ono njegovo „Ali ja sam se ovdje rodio", na što se nije dalo odgovoriti. Gitano je bio tajnovit kao i planine. Dokle si god mogao okom segnuti nizali su se gorski lanci, ali iza posljednjeg niza, koji se dizao visoko prema nebu, ležala je velika nepoznata zemlja. A Gitano bijaše star čovjek sve dok mu nisi zagledao umorne tamne oči. A straga u tim očima ležalo je nešto neznano. Nikada nije dosta rekao da bi se moglo pogoditi što je unutri, ispod tih očiju. Jody osjeti kako ga nešto nevidljivo vuče k brvnari. Kliznu sa stolice dok je još otac govorio i nečujno iziđe na vrata. Noć je bila veoma tamna i daleki su se štropoti jasno razabirali. S glavne ceste dopirao je preko brežuljka zvuk praporaca na ormi sprege koja je vukla tovar drva. Jody je oprezno tražio put preko mračnog dvorišta. Iz prozora sobice u brvnari dopirala je svjetlost. Kako je noć bila tajnovita, tiho je prišao prozoru i zavirio unutra. Gitano je sjedio u naslonjaču za ljuljanje, leđima okrenut prema prozoru. Desna mu se ruka polagano micala naprijed i natrag. Jody gurnu vrata i uđe. Gitano se trgnu i uspravi te uhvativši komad jelenje kože pokuša da je prebaci preko predmeta u svojem krilu, ali koža kliznu u stranu. Jody je zastao u strahopoštovanju nad predmetom u Gitanovoj ruci krasnim, tankim, starinskim mačem s pozlaćenim balčakom. Oštrica se mača doimala kao tanka zraka tamna svjetla. Balčak bijaše izbušen bogato izrezbarenim ornamentom. "Što je to?" upita Jody. Gitano ga samo pogleda sa zamjeravanjem u očima te pokupi spalu jelenju kožu i čvrsto zamota u nju krasnu oštricu. Jody ispruži ruku. "Zar ne mogu pogledati?" Gitanove su oči ljutito tinjale, i on odmahnu glavom. "Gdje ste ga dobili? Odakle je?" Gitano ga promotri dugim pogledom, kao da ¦ razmišlja. "Dobio sam ga od svog oca." "Eh, a odakle ga je on dobio?" Gitano spusti pogled na duguljasti zamotak u jelenovoj koži u svojoj ruci. "Ne znam." "Zar vam nikada nije rekao?" "Nije." "A što radite s njime?" Gitano ga pogleda malo iznenađeno. "Ništa. Samo ga čuvam." "Ne bih li ga mogao još jednom vidjeti?" Starac polagano odmota sjajnu oštricu i časak je okrenu tako da ju je obasjalo svjetlo fenjera. A tada je ponovo zamota. "Sada idi. Želim spavati." Duhmio je u svjetiljku i ugasio je gotovo još prije nego je Jody zatvorio vrata. Idući natrag prema kući, Jody je nešto znao tačnije od svega što je ikada znao: nikada ne smije

ni pred kim govoriti o tome maču. Bilo bi nešto strašno ikomu o tome govoriti, jer bi se time razorilo neko krhko zdanje istine. Bila je to istina koju bi dioba mogla razoriti. Na putu preko mračnog dvorišta Jody prođe kraj Billvja Bucka., "Pitaju gdje si", reče Billy. Jody se ušulja u dnevnu sobu, a otac se okrenu prema njemu. "Gdje si bio?" "Samo sam išao da vidim je li se uhvatio koji štakor u moju novu stupicu." "Vrijeme je da ideš spavati", reče otac. Ujutro je Jody bio prvi na doručku. Zatim je došao otac i konačno Billy Buck. Gospođa Tiflin naviri se iz kuhinje. "A gdje je starac, Billy?" upita ona. "Mislim da je išetao malo", odgovori Billy. "Zavirio sam u njegovu sobu, ali ga ondje nema." "Možda je već rano krenuo u Monterey", reče Carl. "Dugačak je to put." "Nije", objasni Billy. "Vreća mu je u sobici." Poslije doručka Jody se uputi do brvnare. Muhe su se zaletavale amotamo u sunčanom svjetlu. Toga se jutra ranč činio nekako osobito tih. Kad je bio siguran da ga nitko ne promatra, Jody pohrli u sobicu i zaviri u Gitanovu vreću. U vreći je bio rezervni par dugačkih pamučnih gaća, rezervne platnene plave hlače i tri para iznošenih čarapa. Ničega drugog nije bilo u vreći. Jodvja steže jedak osjećaj samoće. Polagano se uputi natrag prema kući. Otac je stajao na ulaznom trijemu i razgovarao s gospođom Tiflin. "Mislim da je stari Easter konačno uginuo", reče. "Nisam ga vidio da silazi na vodu s ostalim konjima." Polovicom jutra dojaše Jess Tavlor sa ranca gore na brdu. "Nisi valjda prodao onu tvoju staru sivu mrcinu, je li, Carl?" "Naravno da nisam. Zašto?" "Eh", reče Jess. "Bio sam jutros rano vani i vidio nešto neobično. Vidio sam nekakva starca na staru konju, bez sedla, samo s komadom konopa kao uzdom. Uopće nije išao cestom. Sijekao je ravno kroza šikaru. Mislim da je imao sa sobom pušku. Barem sam vidio kako se nešto svjetluca u njegovoj ruci." "To je stari Gitano", reče Carl Tiflin. "Pogledat ću nije li nestala koja od mojih pušaka." On nestade u kuću na nekoliko trenutaka. "Ne, sve su ovdje. Kojim je smjerom išao, Jess?" "Pa to je baš ono neobično. Usmjerio je ravno natrag, u brda." Carl se nasmija. "Nikada nisu prestari za krađu", reče. "Mislim da je naprosto ukrao starog Eastera." "Hoćeš li za njim u potjeru, Carl?" "Ni govora. Barem mi je prištedio trud da zakopam tog konja. Rado bih znao odakle mu puška. I rado bih znao što hoće tamo?" Jody se udalji kroz povrtnjak prema rubu šikare. Pogledom je pretraživao visoke planine: greben za grebenom, a tamo na kraju leži ocean. Jedan mu se časak pričini da razabire nekakvu crnu tačku kako puže uz najdalji greben. Mislio je na mač i na Gitana. I mislio je na velike planine. Neka ga čežnja pomiluje, a taj je osjećaj bio tako snažan da je poželio da zaplače kako bi ga istjerao iz prsiju. Legao je na zelenu travu blizu okrugle kace i ruba šikare. Prekrivši oči ukrštenim rukama, podugo je tako ležao, sav ispunjen rieiskazanom tugom. III OBEĆANJE Usred jednoga proljetnog poslijepodneva mali je Jody stupao vojničkim korakom po cesti obrubljenoj šikarom prema svojem roditeljskom rancu. Udarajući koljenom o zlatnožutu kanticu za mast u kojoj je nosio sebi ručak u školu, zamišljao je dobar veliki bubanj, a jezikom je oštro lepetao o zube oponašajući svirku malih bubnjeva i po koju trublju. Ostali članovi četice, koji su tako junački stupali s njime od škole, razišli se malo prije po pojedinim udolinicama i udarili kolnim putovima prema svojim rančevima. Sada je Jody stupao naoko sam, visoko dižući koljena i lupajući nogama; ali je za njim stupala zamišljena vojska s velikim stjegovima i mačevima, nečujna ali pogubna. Poslijepodne se osulo zelenilom i zlatom proljeća. Ispod raširenih grana hrastovih stabala rasle biljke blijede i visoke, a brežuljke pokrila mekana i gusta trava. Grmlje se kadulje sjalo novim srebrnim lišćem, a hrastovi se zaodjeli zlatnozelenim kukuljicama. Nad brežuljcima je lebdio tako svjež miris da su se konji na zaravancima

jogunasto zaletavali upropanj, a tada se opet zaustavljali nekako začuđeni; jaganjci, pa čak i stare ovce, neočekivano su poskakivali uvis i dočekivali se na ukočene noge i opet pasli dalje; mladi nespretni telići busali se glavama pa se odmicali i opet busali,. Dok je siva i nečujna vojska stupajući prolazila pod vodstvom Jodyja, životinje bi prestajale pasti ili prekidale igru i promatrale je kako prolazi. Jody se odjednom zaustavi. Siva vojska stade, smućena i nestrpljiva. Jbdy se spusti na koljena. Vojska časak popostade u dugačkim, nesigurnim redovima, a tada se s tihim uzdahom žaljenja vinu uvis u obliku lagane sive maglice i iščeznu. Jody je naime opazio kako se ispod prašine na cesti miču roščići na glavi rogatog guštera. Zaprljana mu ruka poletje naprijed i zgrabi bodljikavi vijenac i čvrsto ga stegnu dok se životinjica opirala. Jody tada okrenu guštera na leđa, izloživši mu blijedožuti trbuh. Kažiprstom mu poče nježno milovati vrat i prsa dok se gušter nije smirio, dok mu se oči nisu sklopile i on se sav opustio i zaspao. Jody otvori svoju kanticu za ručak i stavi u nju svoju prvu lovinu. Sada se micao dalje lako prignutih koljena i pogrbljenih pleća; bose mu noge bijahu mudre i nečujne. U desnoj mu se ruci stvorila dugačka siva puška. Šikara duž ceste nemirno je oživjela novim i neočekivanim stanovništvom sivim tigrovima i sivim medvjedima. Lov je bio veoma dobar, jer dok je Jody stigao do mjesta gdje se cesta odvaja i gdje je na stupu stajao poštanski sandučić, ulovio je još dva rogata guštera, četiri mala zelena guštera, jednu bjeloušku, šesnaest žutokrilih skakavaca i jednoga smeđeg vlažnog daždevnjaka ispod nekog kamena. To je društvance sve nesretno škrabalo po limenoj stijenki njegove kantice za ručak. Na odvojku ceste puška se rasplinula a tigrovi i medvjedi iščeznuli s obronaka. Čak i vlažne životinje, kojima je bilo tako neudobno u kantici za ručak, prestale su za njega postojati, jer je crvena metalna zastavica na poštanskom sandučiću stajala uspravno, u znak da unutri ima pošte. Jody odloži svoju kanticu na zemlju i otvori sandučić. Unutri je bio katalog neke trgovačke kuće i primjerak Salinskog tjednika. On opet zatvori sandučić, podiže svoju kanticu i otkasa preko hrpta brežuljka dolje u udolinu ranca. Protrča kraj staje i potrošena stoga sijena, pa brvnare i čempresa. Bučno uletje na prednja vrata stambene zgrade vičući: "Majko, majko, evo kataloga!" Gospođa je Tiflin stajala u kuhinji i žlicom grabila kiselo mlijeko u platnenu vrećicu. Ona odloži posao i oplahnu ruke pod pipom. "Evo me u kuhinji, Jody, ovdje sam." On uletje u kuhinju i bučno odloži svoju kanticu na praonik. "Evo ga. Smijem li otvoriti katalog, majko?" Gospođa Tiflin ponovo uhvati žlicu i vrati se opet svojem poslu oko pripremanja sira. "Nemoj ga izgubiti, Jody. Otac će svakako htjeti da ga vidi." Žlicom ostruže ostatke mlijeka u vrećicu. "Oh, Jody, otac želi da s tobom govori prije nego što se prihvatiš svojih kućnih poslova." Mahnuvši rukom otjera muhu koja je kružila oko vrećice za pravljenje sira. Jody prestrašeno zaklopi novi katalog. "Majko?" "Zašto nikada ne slušaš? Kažem ti da otac želi s tobom govoriti." Dječak oprezno odloži katalog na dasku praonika. "Zar ti je li zbog nečega što sam počinio?" Gospođa se Tiflin nasmija. "Uvijek imaš lošu savjest. Sto si učinio?" "Ništa, majko", reče dječak nesigurno. Ali se nije mogao sjetiti, a bijaše i nemoguće znati koje bi se djelo moglo kasnije prikazati kao zločin. Majka objesi nabreklu vrećicu o čavao da se cijedi u praonik. "Rekao je samo da želi s tobom govoriti kad dođeš kući. Negdje je dolje kod staje." Jody se okrenu te izađe na stražnja vrata. No kad je čuo kako majka otvara kanticu za ručak te kako se zagrcnula od srdžbe, neko ga sjećanje podbode, i on pojuri prema staji, svjesno prečuvši ljutit glas koji ga je dozivao iz kuće. Carl Tiflin i Billy Buck, pomoćnik na rancu, stajahu uz ogradu donjeg obora. Oba su se jednom nogom odupirali na najdonju prečku ograde i s oba lakta podbočili na

najgornju prečku. Razgovarali su polako i neodređeno. U oboru je pol tuceta konja zadovoljno cupkalo slatku travu. Kobila Nellie stajala je leđima prema vratima i trljala bedra o snažni dovratak. Jody se primicao s osjećajem nesigurnosti. Vukao je jednu nogu kako bi izazvao dojam velike nevinosti i nehajnosti. Kad je stigao do njih dvojice, stavi jednu nogu na najdonju prečku te i sam poče gledati u obor. Muškarci se pogledaše ispod oka. "Htio sam s tobom govoriti", reče Carl strogim glasom, koji je primjenjivao kod djece i životinja. "Da, oče", reče Jody s osjećajem krivnje. "Billy mi, evo kaže da si se valjano brinuo za ponija prije nego je uginuo." Nije prijetila nikakva kazna. Jody se osmjeli. "Da, oče, jesam." "Billy kaže da imaš dobru, strpljivu ruku za konje." Jody osjeti kako ga je zalio osjećaj topla prijateljstva za Billyja Bucka. "Vježbao je ponija jednako dobro kao i ma tko drugi koje sam vidio." , Tada Carl Tiflin postepeno prijeđe na stvar. "Kad bi mogao imati drugog konja, bi li radio za nj?" Jody sav zadrhta. "Bih, oče." "Eh, onda dobro pazi. Billy kaže da je najbolji način da stekneš iskustvo s konjima, ako uzgojiš ždrijebe." "To je jedini valjan način", upade Billy. "Dakle, pazi dobro, Jody", nastavi Carl. "Jess Taylor na rancu gore na brijegu ima lijepa pastuha, ali to stoji pet dolara. Ja ću izdati taj novac, ali ti ćeš ga morati odraditi tokom ljeta. Hoćeš li?" Jody osjeti kako mu se nutrina steže. "Hoću, oče," reče tiho. "I da mi se onda ne tužiš! I da ne zaboravljaš kad ti se kaže da nešto uradiš!" "Da, oče." "U redu dakle. Sutra ujutro odvest ćeš Nellie gore na brijeg k pastuhu. A morat ćeš i pripaziti na nju dok se ne oždrijebi." "Da, oče." "A sada će biti bolje da se pobrineš za piliće i drva." Jody se brzo pokupi. Prolazeći iza Billyja Bucka gotovo da nije ispružio ruku da bi mu dotaknuo noge u plavim platnenim hlačama. U hodu poče malo zanositi ramenima od same zrelosti i osjećaja važnosti. Svojeg se posla prihvatio ozbiljnije no ikada. Te večeri nije istresao kantu zrnja pilićima sve na jednu hrpu, tako da bf morali skakati jedan preko drugoga i boriti se da ga se domognu. Ne, prosuo je zrnje tako na široko i tako pažljivo da ni same kokoši nisu mogle sve pronaći. A u kući, pošto je saslušao majčino jadanje nad dječacima koji pune svoje kantice za ručak sluzavim, ugušenim gmizavcima i kukcima, on obeća da to više nikada neće činiti. Doista, Jody je osjećao da su sve takve ludorije nestale u prošlosti. On je sad već previše odrastao a da bi ikada više stavljao žabe u svoju kanticu za ručak. Donio je toliko drva i tako ih visoko naslagao da je majka hodala po kuhinji strepeći da se na nju ne sruši lavina hrastovih drva. Kad je sve obavio, kad je pokupio jaja koja su već tjedne i tjedne ležala sakrivena, Jody se opet uputio dolje mimo čempres pa mimo brvnaru prema oboru. Tusta žaba krastača, koja ga je gledala ispod korita za napajanje stoke, nije kod njega izazvala uopće nikakav uzbudljiv dojam. Carl Tiflin i Billy Buck nisu bili nigdje na vidiku, ali po zveckanju kovine na drugom kraju staje Jody je znao da se Billy Buck upravo sprema da pomuze krave. Ostali su konji pasli prema gornjem rubu obora, ali se Nellie još nemirno češala o dovratak. Jody joj se polako približi govoreći: "Taaako, curo, taaako, Nellie." Kobila pakosno strignu ušima, iskesi žute zube i okrenu glavu prema njemu: oči joj bijahu staklenaste i bijesne. Jody se pope na vrh ograde, ovjesi noge na drugu stranu te stade očinski odozgo promatrati kobilu. Dok je tako sjedio, primakla se večer. Šišmiši i noćne laste prelijetali su zrakom amotamo. Billy Buck, idući prema kući s punim vedrom mlijeka, opazi Jodyja pa zastade. "Dugo je to čekati", reče blago. "Strašno ćeš se zamoriti čekajući." "Ne, neću, Billy. Koliko će trajati?" "Gotovo godinu dana." "Eh, neću se zamoriti." Kod kuće prodorno zaječi triangl. Jody se spusti s ograde i krenu kraj Billyja Bucka u kuću na večeru. Čak je i ispružio ruku i uhvatio vjedricu s mlijekom da je pomogne nositi. Sutradan poslije

doručka Carl Tiflin smota novčanicu od pet dolara u komad novinskog papira i prikopča taj zamotak pribadačom u džep na prsima Jodyjeva overalla. Billy Buck stavi kobili Nellie ular na glavu i izvede je iz obora. "Pazi sada", upozori ga. "Drži je na kratko ovdje, tako da te ne može ugristi. Sva je luda." Jody uhvati za sam kožni dio ulara te krenu uzbrdo prema rancu gore na hrptu brijega, a Nellie je iza njega poskakivala i neprestano se trzala. Na pašnjacima duž puta klasovi su se divlje zobi upravo izvijali iz pazuha svojih listova. Toplo je jutarnje sunce tako slatko sjalo Jodyju na leđa da je usprkos svojoj zrelosti bio prisiljen da tu i tamo učini ozbiljan skok ukočenih nogu. S ograda se javljali sjajni crni kosovi svojim ljupkim zovom. Ševe cvrkutale i žuborile poput vode, a gugutke se glasale svojim zovom suzdržane žalosti. Na poljima sjedili divlji kunići i sunčali se, i samo su im razmaknute uši provirivale iznad vrškova trave. Nakon jednog sata neprestana uspona Jody zaokrenu na uski put koji je vodio uz strmiji brežuljak do ranca gore na grebenu. Već se mogao razabirati crveni krov staje iznad hrastovih stabala i čuti jednoličan lavež psa blizu kuće. Nellie se iznenada trgnu natrag i malne oslobodi. Iz smjera staje Jody začu prodoran zviždav njisak i trijesak o drvo, a zatim viku nekog čovjeka. Nellie se propinjala i njiskala. Kako Jody nije ispuštao povodac, ona se zaleti prema njemu iskešenih zubiju. On brzo ispusti konop i bržebolje ukloni se s puta u grmlje. Gore ispod hrastova ponovo se začu prodoran njisak, a Nellie mu odgovori. Topćući kopitima o zemlju pojavi se pastuh i pojuri niz brdo vukući za sobom otrgnuto uže ulara. Oči su mu se grozničavo krijesile. Širom rastvorene i napete nozdrve bile mu crvene kao plamen. Crna, glatka dlaka sjala mu se na suncu. Pastuh je dojurio tako brzo da se nije mogao zaustaviti kad je stigao do Nellie. Kobili uši strignu natrag; ona se u trenu okrenu i ritnu prema njemu dok je prolazio. Pastuh se naglo okrenu i propnu. Prednjim kopitom udari kobilu, i dok je ona još teturala pod tim udarcem, on je zubima ščepa za vrat i ugrize do krvi. U času, se Nellino raspoloženje izmijeni. Ona postade koketno ženstvena. Usnama mu stade cupkati svedeni vrat. Zatim mu se primaknu i stade se ramenom trljati o njegovo rame. Jody je stajao napol skriven u šikari i promatrao. Uto začu iza sebe korak konja, ali prije nego se mogao okrenuti neka ga ruka zgrabi za naramenice overalla i podignu sa zemlje. Jess Taylor stavi dječaka iza sebe na konja. "Mogao si stradati", reče. "Sundog je koji put sam đavo. Pretrgnuo je konop i sunuo na vrata." Jody je mirno sjedio, no začas viknu: "On će je ozlijediti, ubit će je! Otjerajte ga!" Jess se nasmija. "Neće joj biti ništa. Možda je bolje da siđeš i skočiš malo gore u kuću. Možda će ti dati gore komad kolača." Ali Jody odmahnu glavom. "Ona je moja, i ždrijebe će biti moje. Ja ću ga uzgojiti." Jess kimnu glavom. "Da, tako i valja. Carl kadšto ima razboritih misli." Malo kasnije je opasnost minula. Jess skinu Jodyja s konja i onda uhvati pastuha za pretrgnuto uže. On odjaha naprijed a Jody ga je slijedio vodeći Nellie. Tek pošto je otkopčao džep i predao pet dolara i pošto je pojeo dva komada pite, Jody krenu kući. Nellie ga je poslušno slijedila. Bila je tako mirna da se Jody popeo na neki panj i veći dio puta kući projahao. Onih pet dolara koje je otac predujmio svedoše Jodyja na pravo kmetstvo za sav preostali dio proljeća i ljeta. Kad se kosilo, on je upravljao velikim grabljama. Vodio je konja koji je vukao sprežne vile, a kad je stigao stroj za pravljenje bala, on je opet tjerao konja koji je stupajući u krugu tlačio bale. Uz to ga je Carl Tiflin naučio još i musti krave i dao mu da timari jednu, tako da je večerom i jutrom imao još po jedan posao više. Smeđa kobila Nellie ubrzo postade nekako sama sobom zadovoljna. Kad bi hodala po obroncima, koji su se počeli zlatiti, ili obavljala lagane poslove, usne bi joj se krivile u neprestanom ispraznom smiješku. Kretala se polagano, s mirnom važnosti

kakve carice. Kad bi je upregli s drugim konjima, vukla bi jednoliko i ravnodušno. Jody bi je svaki dan prigledavao. Proučavao ju je kritičnim okom, ali nije opažao baš nikakvih promjena. Jednog poslijepodneva Billy Buck nasloni vile za gnoj o zid staje. Otpusti pojas i gurnu u hlače okrajak košulje te ponovo pritegnu pojas. Iz vrpce na šeširu izvadi slamčicu i stavi je u kut usta. Jody, koji je vani pomagao velikom ozbiljnom psu Doubletree Muttu da iskopa bisagaša, uspravi se kad je Billy laganim korakom izašao iz staje. "Hajdmo gore da pogledamo Nellie", predloži Billy. Jody odmah izjednači svoj korak s njegovim. Doubletree Mutt promatrao ih je preko ramena; zatim poče opet bijesno kopati, režući i lajući krotko i oštro da pokaže kako je bisagaš malne već uhvaćen. Kad je ponovo pogledao preko ramena i vidio da to ni Jodyja ni Billa ne zanima, on se krzmajući pope iz rupe i krenu za njima uzbrdo. Divlja je zob dozrijevala. Svaki se klas oštro po vio pod svojim teretom zrnja a trava se već dosta osušila, pa je šuštala dok su Jody i Billy kroz nju koračali. Na po puta uz brežuljak ugledaše Nellie i zelenka Petea kako cupkaju klasje divlje zobi. Kad su se približili, Nellie ih pogleda, strignu ušima natrag i poče buntovno zamahivati glavom goredolje. Billy joj pristupi, stavi joj ruku pod grivu i potapša vrat, dok joj se uši nisu opet naćulile i ona mu stala usnama nježno cupkati košulju. Jody upita: "Misliš li da će ona uistinu imati ždrijebe?" Billy zavrnu kobili kapke s očiju uhvativši ih palcem i kažiprstom. Opipa joj donju usnu i prstima ispita crno, kožnato vime. "Ne bi me začudilo", reče. "Ali se nije uopće izmijenila. Već je prošlo tri mjeseca." Billy protrlja kobili plosnato čelo zglobom prsta, a ona zarza od zadovoljstva. "Rekao sam ti da ćeš se zamoriti čekanjem. Još pet mjeseci nećeš vidjeti ni znaka, a još je najmanje osam mjeseci dok se oždrijebi, tamo negdje u siječnju." Jody duboko uzdahnu. "To je dugo, zar ne?" "A onda će trebati još dvije godine prije nego ga možeš jahati." Jody kliknu sav očajan: "Pa već ću biti odrastao." "Jest, jest, bit ćeš već starac", našali se Billy. "što misliš, kakve će boje biti ždrijebe?" "Pa to ne možeš nikada reći. Pastuh je crn, a kobila je smeđa. Ždrijebe može biti crno ili smeđe, ili sivo ili šareno. To se ne može reći. Koji put crna kobila može imati i bijelo ždrijebe." "Eh, nadam se da će biti crno i pastuh." "Ako bude pastuh, morat ćemo ga uškopiti. Otac ti ne bi dopustio da imaš pastuha." "Možda i bi", reče Jody. "Mogao bih ga odgojiti da ne bude pakostan." Billy naškubi usne a slamčica mu iz kuta usana kliznu u sredinu usta. "Pastuhu ne možeš nikada vjerovati", reče kritički. "Samo se tuku i izazivaju neprilike. Kad ih spopadne čudno raspoloženje, neće da rade. Uznemiruju kobile a konjima zagorčavaju život. Otac ti ne bi dao držati pastuha." Nellie se pomalo odmicala cupkajući poluosušenu travu. Jody oguli zrnje s vlati trave i baci ga u zrak tako da su šiljate pernate sjemenke poletjele kao strelice. "Reci mi kako će to biti, Billy. Je li isto onako kao kad se krave tele?" "Jest, tako nekako. Samo su kobile malo osjetljivije. Koji put moraš biti uz nju da joj pomogneš. A koji put, ako pođe naopako, moraš ..." Zastao je. "Moraš što Billy?" "Moraš isjeći ždrijebe na komade da ga izvadiš, inače će kobila uginuti." "Ali ovaj put neće biti tako, zar ne Billy?" "Oh, ne. Nellie je već imala dobru ždrebad." "Smijem li i ja prisustvovati, Billy? Hoćeš li me sigurno zvati?" "Svakako, zvat ću te. Naravno da hoću." "Reci mi kako će to biti." "Pa, vidio si kako se krave tele. To ti je gotovo isto. Kobila počinje stenjati i napinjati se, a onda, ako je dobar, ispravan porod, pojavi se glava i prednje noge a prednja kopita probiju rupu isto onako kao i kod telića. I ždrijebe počinje disati. Dobro je biti prisutan, jer ako mu noge ne leže ispravno, možda ne može probiti posteljicu, pa bi se moglo ugušiti." Jody se snopićem trave lupkao po nogama. "Onda ćemo morati biti uz nju, zar ne?" "On, svakako ćemo biti." Okrenuli su se

i polako sišli niz brežuljak prema staji. Jodvja je mučilo nešto što je morao reći, iako nije želio. "Billy", započe sav nesretan, "Billy, ti nećeš dati da se nešto dogodi ždrebetu, zar ne?" Billy je znao da on misli na riđeg ponija Gabilana kako je uginuo od gunturaća. Billy je znao da je dotada bio nepogrešiv, a da sada može i da načini pogrešku. To mu je saznanje oduzimalo nekadašnju sigurnost. "To ne mogu reći", kaza otresito. "Svašta se može dogoditi, a da ne bude moja pogreška." Pekao ga je gubitak ugleda, pa stoga reče neprijazno: "Ja ću učiniti sve što znam, ali ne obećavam. Nellie je dobra kobila. Oždrijebila je dosada već dobru ždrebad, pa bi tako trebalo i ovaj put." I ostavi Jodyja i povuče se u komoru za ormu kraj staje, jer su mu osjećaji bili povrijeđeni. Jody je često navraćao do ruba šikare za kućom. Voda je s izvora tekla u tanku mlazu kroz zarđalu željeznu cijev u staru zelenu kacu. Ondje gdje se voda prelijevala preko ruba kace na zemlju, rasla je krpica vječno zelene trave. Čak i ljeti, kad su brežuljci bili isprženi i smeđi, ta se krpica uvijek zelenjela. Cijele se godine tihim žuborom voda izlijevala u kacu. To je mjesto s vremenom postalo središnja tačka za Jodyja. Kad bi ga kaznili, svježa bi ga zelena trava i žubor vode umirili. Kad bi bio opak, kod šikare bi ga napustila jetka kiselina pakosti. Kad bi sjedio u travi i slušao romon vode, sve bi se pregrade, koje bi mu u duši podigao kruti dan, naprosto porušile. Crni pak čempres kod brvnare bijaše mu isto toliko nemio koliko mu kaca za vodu bijaše draga; jer do toga bi stabla prije ili kasnije dolazile sve svinje da ih zakolju. I klanje svinja imalo je doduše svojih čari s onom drekom i krvlju, ali bi Jodvju tada srce tako brzo udaralo da bi ga boljelo. Pošto bi svinje ošurili u velikom željeznom kotlu na tronošku, a koža im bila ostrugana i bijela, Jody bi morao otići do kace s vodom da malo posjedi u travi, dok mu se srce ne bi opet smirilo. Kaca s vodom i crni čempres bijahu opreke i neprijatelji. Kad ga je Billy ostavio i ljutito otišao, Jody se uputi gore prema kući. Putom je mislio na Nellie i na malo ždrijebe. Iznenada opazi da se nalazi pod crnim čempresom, i to baš pod samim visokim drvenim nogarima gdje su se vješale svinje. Rukom ukloni svijetloplavu kosu s čela i pojuri dalje. Činilo mu se da to ne ukazuje na dobro što misli na svoje ždrijebe baš na mjestu gdje se kolje, pogotovu nakon onoga što mu je Billy rekao. Da bi osujetio nepovoljan ishod toga lošeg stjecaja okolnosti, on brzo prođe mimo kuću pa kroz kokošinjak i kroz povrtnjak dok na kraju ne stiže do ruba šikare. Sjeo je na zelenu travu. Do uši mu je dopiralo grgotanje vode. Zagledao se preko gospodarskih zgrada i dalje u oble brežuljke, rodne i požutjele žitom. Mogao je vidjeti i Nellie kako pase na obronku. Kao uvijek, njegovo je omiljelo mjesto uz vrelo isključilo vrijeme i daljinu. U duhu je gledao crno, dugonogo ždrijebe kako gurka glavom Nellie u slabine tražeći mlijeka. A onda je opet vidio sebe kako privikava poodraslog konjica na povodac. Za svega nekoliko trenutaka taj je ždrepčić izrastao u predivnu životinju sa snažnim prsima, s vratom visokim i svedenim poput vrata morskog konjica, i s repom koji je palucao i prelijevao se poput crna plamena. Taj je konj strašan prema svakomu, osim prema Jodvju. Pred školom dječaci moljakaju da smiju malo pojahati, a Jody im sa smiješkom dopušta. No tek što uzjašu, crni ih demon zbaci. Eh, to je za njega ime Crni Demon. Rominjava voda i trava ,i sunčano svjetlo vratiše se na časak, a zatim ... Pokadšto noću ljudi na rančevima, sigurni u svojim posteljama, čuju gromoglasan topot kopita u prolazu. Govore: "To je Jody na Demonu. On opet pomaže šerifu." I tada... U areni za rodeo u Salinasu žuta prašina ispunja zrak. Najavljeno je natjecanje u hvatanju goveda lasom. Kad Jody dojaše na vrancu do ulaza za natjecatelje, ostali natjecatelji samo sliježu ramenima i odustaju da se takmiče za prvo mjesto, jer je veoma dobro poznato da Jody i Demon mogu mnogo brže

lasom uhvatiti i oboriti bika nego što to mogu dva uvježbana čovjeka zajedno. Jody više nije dječak, a Demon nije više konj. Njih dvojica zajedno jedno su slavno jedinstveno biće. I zatim... Predsjednik im piše pismo i moli ih da pomognu uhvatiti nekog lopova u Washingtonu ... Jody se udobno namjesti na travi. Mali je potočić izvorne vode tiho rominjao u kacu obraslu mahovinom. Godina je polako odmicala. Nebrojeno je već puta Jody smatrao svoje ždrijebe izgubljenim. S kobilom se nije dešavala nikakva promjena. Carl Tiflin još ju je uprezao u lagana kola, ili je vukla velike grablje i zaprežne vile, kad se sijeno spremalo u pojatu. Prođe ljeto, a i topla, vedra jesen. A tada se po tlu stadoše kovitlati mahniti jutarnji vjetrovi, u zraku se pojavi neka studen, a divlja loza poprimi crvenu boju. Jednog rujanskog jutra, kad je Jody pojeo svoj doručak, majka ga pozva u kuhinju. Lijevala je vrelu vodu u kabao pun suhih mekinja i smiješala gustu kašu koja se pušila. "Da, majko?" upita Jody. "Evo, gledaj kako ja to radim. To ćeš odsada ti morati raditi svako jutro." "A što je to?" "To ti je topla kaša za Nellie. To će je krijepiti." Jody protre čelo zglobom prsta. "Je li zdrava?" upita bojažljivo. Gospođa Tiflin odloži kotlić i stade miješati kašu velikom drvenom kuhačom. "Naravno da je zdrava, samo odsada moraš na nju bolje paziti. Evo, odnesi joj ovaj zajutrak!" Jody uhvati kabao i pohrli mimo brvnaru i mimo staju, a teški ga je kabao udarao po koljenima. Našao je Nellie kod korita za napajanje. Igrala se vodom praveći valove i zamahujući glavom tako da je voda pljuskala preko ruba na zemlju. Jody se pope preko ograde i stavi kraj kobile kabao s kašom koja se pušila. Zatim se odmaknu korakdva natrag da je pogleda. Doista, izmijenila se. Trbuh joj je nabreknuo. U hodu je nogama mekano dodirivala zemlju. Kobila zagnjuri njušku u kabao i stade pohlepno gutati vrući zajutrak. A pošto je pojela i nosom još malo gurkala kabao po tlu, mirno je pristupila Jodyju i stala trti obraz o njega. Iz komore za ormu iziđe Billy Buck te mu pristupi. "Brzo počne kad jednom počne, zar ne?" "Zar je to počelo odjednom?" "Ah, ne, samo si ti neko vrijeme prestao promatrati." On povuče glavu kobile prema Jodyju. "A bit će i dobra. Vidi kako su joj oči prijazne! Neke kobile postanu opake, ali kada postanu dobre, onda svakoga vole." Nellie proturi glavu Billyju ispod pazuha te stade trljati vrat provlačeći ga amotamo između njegove mišice i tijela. "Pazi da sada s njom osobito lijepo postupaš", upozori Billy. "Koliko još?" upita Jody bez daha. Billy poče šapatom brojati na prste. "Kakva tri mjeseca", reče glasno. "Tačno se ne može kazati. Koji put je jedanaest mjeseci tačno na dan, ali može biti i dva tjedna prije ili mjesec dana kasnije, a da ništa ne smeta." Jody upre pogled u zemlju. "Billy", poče nemirno, "Billy, ti ćeš me zvati kad se bude rađalo? zar ne? Pustit ćeš me da budem prisutan, hoćeš li?" Billy griznu vršak Nellina uha prednjim zubima. "Carl kaže da želi da počneš sasvim od početka. To je i jedini način da naučiš. Nitko ti ne može ništa reći. Kako je ono moj otac učinio sa mnom zbog gunja pod sedlom. Bio je dostavljač državne pošte kad sam ja bio tako velik kao ti, i ja sam mu malo pomagao. Jedan sam dan ostavio nabor u svojem gunju ispod sedla, pa se konju od trenja napravila rana na hrptu. Otac me uopće nije izgrdio. Ali naredno jutro natovario je na me sedlo od dvadeset kila. Morao sam voditi konja i po suncu nositi to sedlo preko cijelog brijega. Umalo što nisam lipsao. Više nikad nisam ostavio nabore u gunju. Nisam naprosto mogao. I odonda nisam nikada više u životu stavljao gunj na konja, a da pri tom ne bih osjetio ono sedlo na svojim leđima." Jody ispruži ruku i uhvati Nellie za grivu. "Ti ćeš mi reći sve što moram činiti, je li? Ti sigurno znaš sve o konjima?" Billy se nasmija. "Pa ja sam već i sam napol konj, znaš", reče. "Majka mi je umrla kad sam se rodio, a kako je moj otac bio državni poštar u brdskom kraju, a krava gotovo nigdje nije bilo, to mi je

naprosto davao kobilje mlijeko." Uozbiljivši se nastavi: "A konji to znaju. Zar ti to ne znaš, Nellie?" Kobila okrenu glavu i časak mu pogleda ravno u oči, a takvo što konji zapravo nikada i ne čine. Billy je sada bio ponosan i pun samopouzdanja. Poče se malo razmetati: "Pobrinut ću se da dobiješ dobro ždrepče i da počneš kako valja. I budeš li činio sve onako kako ti kažem, imat ćeš najboljeg konja u cijelom kraju." Jody osjeti neku toplinu i ponos toliki ponos da je, vraćajući se kući, savijao noge i zanosio plećima kako to čine jahači. I pri tom je šaptao: "Heeej, ti, Crni Demone! Lakše malo, i ne drži noge na zemlji!" Zima je naglo navalila. Nekoliko, uvodnih žestokih pljuskova s vjetrom, a zatim gusta, jednolika kiša. Brežuljci su počeli gubiti svoje žutilo i tamnjeti od vode, a zimski potoci počeše bučiti niz kotline. Posvuda su nicali vrganji i divlje pečurke, a prije Božića proviri mlada trava. Ali te godine Božić nije za Jodvja bio najvažniji dan. Onaj neki neodređeni dan u siječnju postao je za njega osovina oko koje su se okretali mjeseci. Kad je došla kiša, stavio je Nellie u njezin pregradak u staji i svako joj jutro donosio toplu hranu, očešao je i očetkao. Kobila je tako silno krupnjela da se Jody uznemirio. "Pa ona će se raspuknuti", potuži se Billyju. Billy položi svoju snažnu četvrtastu ruku na nabrekli trbuh kobile. "Popipaj ovdje", reče mirno. "Možeš već osjećati kako se miče. Mislim da bi se iznenadio kad bi bili dvojci ždrepčići." "To valjda ne misliš", viknu Jody. "Ti ne misliš da će biti dvojci, zar ne, Billy?" "Ne, ne mislim, ali događa se ipak, koji put." Prva dva tjedna u siječnju kiša je neprestano padala. Kad nije bio u školi, Jody je provodio najveći dio vremena u II pregratku uz Nellie. Dvadeset puta na dan stavljao bi joj ruku na trbuh da osjeti kako se ždrijebe miče. Nellie je postajala sve nježnija i prijaznija prema njemu. Trljala bi o njega njušku, a kad bi stupio u staju, tiho bi zanjištila. Jednog dana Carl Tiflin dođe u staju s Jodvjem. S udivljenjem je gledao pomno njegovanu smeđu dlaku kobile i pipnuo joj čvrsto meso na rebrima i plećima. "To si valjano uradio", reče Jodvju. A to bijaše najveća nagrada koju je on uopće znao dati. Još je sate i sate Jody bio sav pijan od ponosa. Najposlije osvanu i 15. siječnja, ali ždrebeta ne bijaše. Dođe i 20. siječnja, i Jodvju se u želucu zgvali gruda straha. "Je li sve kako treba?" upita Billvja. "Oh, svakako." I opet bi pitao: "Jesi li siguran da će sve biti kako treba?" Billy pogladi kobili vrat. Ona nemirno strese glavom. "Rekoh ti da nije uvijek u isto vrijeme, Jody. Treba samo da čekaš." Kad je došao konac mjeseca a još uvijek ništa, Jody se sav usplahiri. Nellie je toliko okrupnjela da je teško disala; uši su joj bile posve skupljene i naćuljene kao da je boli glava. Jody je nemirno spavao, snovi mu postali bunovni. U noći drugog veljače on se probudi plačući. Majka mu do viknu: "Jody, ti sanjaš. Probudi se i počni iznova." Ali je Jody bio pun užasa i očaja. Ležao je mirno nekoliko trenutaka čekajući da majka opet zaspi, a onda se brzo odjenuo i bosonog se išuljao iz kuće. Noć bijaše crna, tamna neprobojna. Sipila je sitna kiša. Iz mraka se pojavi čempres i brvnara pa opet, sve utonu u mrak. Vrata na staji škripnuše kad ih je otvorio, a to se po danu nije nikad dešavalo. Jody pristupi jaslama i nađe fenjer i limenku sa šibicama. Zapali stijenj i krenu niz dugački, slamom posuti prolaz do Nellina pregratka. Kobila je stajala uspravno. Cijelo joj se tijelo ljuljalo s jedne strane na drugu. Jody je zovnu: "Tako, Nellie, taaako, Nellie", no ona se ne prestade ljuljati niti se ogleda. Kad je stupio u pregradak i dirnuo joj rame, ona zadrhta pod njegovom rukom. Uto se gore iz sjenika tik nad pregratkom začu glas Billvja Bucka: "Jody, što to tamo radiš?" Jody se trgnu natrag i uperi pogled pun jada gore prema gnijezdu u sijenu gdje je Billy ležao. "Misliš li da je zdrava?" "Pa svakako, mislim da jest." "Ti nećeš dopustiti da se išta dogodi, Billy, sigurno nećeš, je li?" Billy se odozgo otrese na njega: "Rekoh ti već da ću

te zvati, pa ću tako i učiniti. Sada se kupi natrag u postelju i prestani sebi trti glavu zbog te kobile. Ima ona dosta posla i bez tvoga zanovijetanja." Jody se pokunji jer još nikada nije čuo Billyja da govori u takvu tonu. "Mislio sam samo da malo prigledam", reče. "Probudio sam se." Billy se malo ublaži. "Dobro, dobro, a sad hajde u postelju. Neću da joj dosađuješ. Rekoh ti da ću ti pribaviti dobro ždrijebe. Hajde sad!" Jody se polako uputi iz staje. Duhnu u fenjer i odloži ga u jasle. Noćni mrak i hladna vlaga vani udare mu u lice i svega ga obujme. Želio je da vjeruje sve što Billy kaže, kao što je nekada vjerovao dok nije poni uginuo. Trebalo mu je časakdva dok je mogao očima, zaslijepljenim od slabašnog plamena fenjera, razabirati oblike u tami. Bose su mu noge zeble na vlažnom tlu. Na granama čempresa purani su se prestrašili i malo ušćeretali, a dva vrijedna psa, vršeći svoju dužnost, izlete iz svojih kućica bijesno lajući da bi rasplašili kojote koji, kako su mislili, vrebaju ispod stabla. Dok se tiho provlačio kroz kuhinju, Jody se spotače o stolicu. Carl zovnu iz spavaonice. "Tko je tamo? Sto je to tamo?" A gospođa Tiflin upita sneno: "Što je, Carl?" Carl se u trenu pojavi iz spavaonice noseći svijeću i opazi Jodyja još prije nego se dječak mogao uvući u postelju. "Što radiš vani?" Jody se plaho okrenu u stranu. "Bio sam dolje da prigledam kobilu." U Jodyjevu se ocu ljutnja što je bio probuđen borila jedan čas s odobravanjem. "Čuj", reče konačno, "nema u ovoj zemlji čovjeka koji bi o ždrebadi znao više od Billyja. To ti prepusti njemu." Jodyju navale na usta riječi. "Ali je poni uginuo ..." "Nemoj ti za to njega kriviti", strogo će Carl. "Ako Billy ne može spasiti konja, onda se taj i ne može spasiti." Gospođa Tiflin zovnu: "Daj neka očisti noge i ide u postelju, Carl. Sutra će cijeli dan kunjati." Jođvju se činilo da je tek zaklopio oči da pokuša zaspati, kad ga netko žestoko strese za rame. Kraj njega je stajaoBillv Buck držeći u ruci fenjer. "Ustaj", reče. "Požuri!" Okrenuo se i brzo izišao iz sobe. Gospođa Tiflin zovnu: "Što je? Jeste li to vi, Billv?" "Da, gospođo." "Je li Nellie spremna?" "Da, gospođo." "Eh, dobro, ustat ću i zagrijati vode, može vam ustrebati." Jody pobaca ha se odjeću tako brzo da je još prije izletio na stražnja vrata nego je Billvjev uznjihali fenjer stigao do polovice puta prema staji. Na vrhovima se brda već nazirao rub zore, ali u udolinu ranca još nije prodrlo svjetlo. Jody kao pomaman potrči za fenjerom i sustiže Billyja upravo kad je ovaj došao do staje. Billy objesi fenjer o zid pregratka te skinu platneni kaput. Jody opazi da ispod kaputa ima samo košulju bez rukava. Nellie je stajala sva napeta i ukočena. Dok su tako promatrali, ona se odjednom sva zguri. Grč joj sape cijelo tijelo i opet popusti. Ali za koji časak poče iznova pa opet popusti. Billy promrmlja uznemireno: "Nešto je naopako." Njegova gola ruka nestade. "Oh, Isuse", reče. "Izvrnuto je." Opet grč, i ovaj put Billy poče vući da su mu mišići iskočili na nadlaktici i ramenu. Vukao je velikom snagom i čelo mu se orosilo znojem. Nellie je vrištila od bola. Billy je mrmljao: "Krivo leži. Ne mogu ga okrenuti. U krivom je smjeru. Okrenuto je posve naopako." Izvan sebe pogleda prema Jodyju. A tada pažljivo, veoma pažljivo provjeri prstima. Obrazi su mu se nategnuli i posivjeli. Cijelu je dugu minutu upitno gledao Jodyja, koji je stajao malo podalje iza pregratka. Tada pristupi k jaslama ispod prozora nad gnojištem i desnom mokrom rukom uhvati čekić za potkivanje. "Iziđi, Jody", naloži mu Billy. Dječak je mirno stajao i tupo zurio u njega. "Idi van, kažem ti. Bit će prekasno." Jody se ne maknu. Billy tad brzo pristupi glavi kobile. Viknu: "Okreni lice, do đavola, okreni lice!" Ovaj put Jody posluša i okrenu glavu u stranu. Čuo je kako Billy hrapavo šapće u pregratku. A tada začu šuplji zvuk smrskane kosti. Nellie prodorno zahihota. Jody se još pravovremeno okrenu natrag da vidi kako se čekić diže i ponovo pada na plosnato čelo. Nellie se tada teško svali na bok i još malo

zadrhta. Billy priskoči nabreklom trbuhu. U ruci je držao svoj veliki džepni nož. On odignu kožu i zatjera u nju nož. Pilio je i parao napeti trbuh. Zrak se napuni teškim vonjem topla živa droba. Ostali konji stadoše njiskati i ritati se i otimati sa svojih lanaca. Billy odbaci nož. Objema rukama posegnu u strašnu, nepravilnu rupu i izvuče velik, bijeli svežanj koji se cijedio. Zubima zadere rupu u omot. Kroz prodor se pojavi mala crna glava i male glatke, mokre uske. Začu se grgljav uzdisaj, i onda još jedan. Billy sljušti posteljicu, uze nož i prereza pupkovinu. Jedan je čas držao na rukama crna mala ždrijepčića i gledao ga. Zatim priđe Jodyju i položi ždrepčića u slamu do njegovih nogu. Billyju se s lica, ruku i prsiju cijedilo crvenilo. Tijelo mu je drhtalo a zubi cvokotali. Glas mu je zatajio. Govorio je grlenim šapatom: "Evo tvoga ždrebeta. Obećao sam. Evo ga. Morao sam to učiniti morao sam." Zastade i pogleda preko ramena u pregradak. "Idi po vruću vodu i spužvu", šaptao je. "Operi ga i osuši kao što bi učinila njegova majka. Morat ćeš ga hraniti rukom. Tu je tvoje ždrijebe kako sam ti obećao." Jody je glupavo zurio u mokro ždrijebe koje je teško disalo. Ispružilo je vrat i pokušavalo da pridigne glavu. Bezizražajne oči bijahu mu tamnoplave. "Bog te ubio", viknu Billy, "hoćeš li ići sad po vodu? Hoćeš li ili nećeš?" Jody se okrenu i otkasa iz staje van u zoru. Cijeli ga je prsni koš bolio, od grla do želuca. Noge mu bijahu ukočene i teške. Nastojao je da se raduje zbog ždrebeta, no krvavo lice i izmučene, umorne oči Billyja Bucka lebdjele su pred njim u zraku. IV VODA NARODA U subotu je poslijepodne Billy Buck, pomoćnik na rancu, kupio vilama posljednje ostatke sijena iz prošlogodišnjeg stoga i bacao ih u malim hrpicama preko žičane ograde gdje ih je nekoliko goveda dočekivalo bez osobita zanimanja. Visoko u zraku ožujski je vjetar tjerao prema istoku male oblake nalik na pramen je topovskog dima. Gore se sa grebena brežuljaka čulo kako vjetar zviždi u šikari, ali dolje u kotlinu ranca nije dopirao ni dašak. Iz kuće se pomoli mali Jody jedući debelu krišku kruha s maslacem. Opazivši da je Billy zaposlen oko posljednjih ostataka plasta, Jody se uputi dolje vukući noge baš onako kako su mu rekli da se najbrže uništava dobra koža na cipelama. Kad je prolazio kraj čempresova stabla, jato bijelih golubova prhnu s grana, obleti stablo u krugu i ponovo se spusti u krošnju. Mlada šarena mačka skoči s trijema brvnare, otkasa ukočenih nogu preko puta, naglo se okrenu i opet otkasa natrag. Jody podignu kamen da bi malo produžio tu igru, no bilo je već prekasno, jer prije nego što je kamen mogao poletjeti, mačka je već bila pod trijemom. Stoga baci kamen u krošnju čempresa pa ponovo nagna bijele golubove na uskovitlan let. Stigavši do istrošena plasta, dječak se nasloni na ogradu od bodljikave žice. "Misliš li da je to sada sve?" upita. Postariji pomoćnik ranca zastade u brižnom poslu i zabode vile u zemlju. Skinu crni šešir i zagladi kosu. "Ništa nije ostalo što ne bi bilo raskvašeno od vlage iz zemlje", reče pa opet namjesti šešir i protrlja isušene dlanove. "Tu zacijelo ima mnogo miševa", opet će Jody. "Ima ih kao pljeve", odgovori Billy. "Sve prosto vrvi od miševa." "Pa možda bih mogao, kad si sve posvršavao, dozvati pse i loviti miševe." "To bi svakako mogao, mislim", reče Billy Buck. Vilama zagrabi hrpicu vlažna sijena sa dna stoga i baci ga uvis. U isti čas iskoče iz nje tri miša i pohrle kao pomamni da se opet zavuku pod sijeno. Jody uzdahnu od zadovoljstva. Ti su debeli, okrugli, drski miševi osuđeni na propast. Osam su mjeseci živjeli i množili se u plastu, sigurni od mačaka i stupica, od otrova i od Jodyja. U svojoj su sigurnosti postali samozadovoljni, preuzetni i debeli. Sada je došao čas njihove propasti; neće preživjeti više ni jedan dan. Billy zaokruži okom po vrhovima brežuljaka koji su opkoljavali ranč. "Možda će biti bolje da prije upitaš oca", upozori ga Billy. "Dobro, a gdje je? Odmah ću ga pitati." "Odjahao je poslije ručka do

ranca gore na hrptu. Uskoro će natrag." Jody se lijeno nasloni o stup ograde. "Mislim da mu neće biti krivo." Prihvaćajući se opet svojega posla, Billy ga opomenu: "Svejedno, bolje da ga pitaš. Znaš kakav je." Jody je to i te kako dobro znao. Njegov je otac, Carl Tiflin, bio uporan u tome da za svaki zahvat na rancu, bio krupan ili sitan, traže od njega dopuštenje. Jody posve opusti tijelo i kliznu niza stup dok nije napokon sjedio na zemlji. Pogleda uvis na vjetrom gonjene oblačiće. "Hoće li kiša, "Mogla bi. Vjetar je dobar za kišu, ali nije baš jak." "Eh, nadam se da neće padati dok ne potamanim te proklete miševe." Zirnu preko ramena na Billyja da vidi je li Billy opazio kako već zrelo kune. Ali je Billy radio dalje bez ikakve primjedbe. Jody se okrenu i pogleda prema postranom brežuljku odakle se spuštao kolni put iz vanjskoga svijeta. Brežuljak je bio obasjan blijedim ožujskim suncem. Srebrni čičak, plava grahorica i po koji makov cvijet cvali su među grmovima kadulje. Na po puta uz brežuljak Jody opazi crnoga psa, Doubletree Mutta, kako kopa za vjevericom u nekoj rupi. Neko je vrijeme kopao a onda zastao da izbaci hrpice blata između stražnjih nogu. Ozbiljnost s kojom je to radio poricala je da mu je poznato kao što mu je moralo biti da nikada još nijedan pas nije uhvatio vjevericu kopajući u rupi. Dok je Jody tako gledao, crno se pseto iznenada ustremi i izvuče natraške iz rupe te zagleda gore prema usjeklini na hrptu brežuljka, kuda je prolazio put. I Jody pogleda prema usjeklini. Na blijedom se nebu časak odražavao Carl Tiflin ha konju a zatim počeo spuštati cestom prema kući. Nešto mu se u ruci bjelasalo. Dječak skoči na noge. "Nosi pismo", viknu i otrči prema kući, jer će se pismo vjerojatno čitati naglas, pa je htio da bude prisutan. Stigao je do kuće prije oca i uletio unutra. Cuo je kako je zaškripilo sedlo kad je otac sjahao, te kako je pljesnuo konja po bedru da ga potjera prema staji, gdje će ga Billy rasedlati i pustiti ga na pašu. Jody uleti u kuhinju. "Dobili smo pismo!" viknu. Majka uspravi pogled sa zdjele s grahom. "Tko to?" "Otac. Vidio sam mu ga u ruci!" Uto stupi u kuhinju Carl a Jodvjeva ga majka upita: "Od koga je pismo, Carl?" On se smjesta namršti. "Kako si znala da ima pismo?" Ona pokaza glavom prema dječaku. "Rekao mi Sveznadar Jody." Jody se smete. Otac ga prezrivo pogleda odozgo. "Da, da, sve mi se čini da zbilja postaje Sveznadar", reče. "Za svačiji se posao brine osim za svoj. Svakamo gura svoj veliki nos." Gospođa se Tiflin malo ublaži. "Pa, nema se baš čime baviti. Od koga je pismo?" Carl se još mrgodio na Jodyja. "Ja ću ga već zaposliti ako ne bude pripazio." On ispruži zapečaćeno pismo. "Mislim da je od tvog oca." Gospođa Tiflin izvadi ukosnicu iz glave i raspara omot. Mudro je naškubila usta. Jody je promatrao kako joj oči lete recima amotamo. "On kaže", prevodila je, "kaže da će se dovesti ovamo u subotu da ostane neko vrijeme. Eh, pa danas je subota! Mora da je pismo zakasnilo." Pogleda na poštansku marku. "To je otposlano prekjuče. Trebalo je da još jučer bude ovdje." Upitno pogleda muža, i lice joj se nato smrknu. "A što sad tako gledaš? Pa on ne dolazi tako često." . Carl svrnu pogledom u stranu pred njezinom srdžbom. Ponajviše je mogao biti krut prema njoj, ali kad bi ona prigodice planula gnjevom, on ga ne bi mogao nadvladati. "što ti je sad?" ponovo upita gospođa Tiflin. U njegovu se objašnjenju osjećao prizvuk isprike kakvu bi potegao sam mali Jody: "Pa samo to što govori", nesigurno reče Carl. "Samo govori." "Pa što onda? I ti govoriš." "Svakako. Ali tvoj otac govori samo o jednom." "O Indijancima!" uzbuđeno upade Jody. "O Indijancima i o prijelazu preko nizina!" . Carl se bijesno otrese na njega: "Ti iziđi, gospodine Sveznadaru! Nosi se van!" Sav sništen Jody se pokupi kroza stražnji ulaz i za sobom osobito pomno zatvori vrata s mrežom. Pod kuhinjskim prozorom postiđene mu i oborene oči opaziše kamen neobična oblika i tako silno zanimljiv da je čučnuo na zemlju

i podignuo ga te stao premetati po rukama. Kroza otvoren su kuhinjski prozor do njega jasno dopiralL glasovi. "Jody je bogami u pravu", čuo je kako otac kaže. "Samo o Indijancima i o prijelazu preko nizina. Onu pripovijest kako su im konje otjerali čuo sam već valjda tisuću puta. Samo govori i govori, a nikada ne mijenja ni jednu riječ u svojim pripovijestima." Kad je gospođa Tiflin odgovorila, prizvuk je u njezinu glasu bio toliko izmijenjen da je Jody vani pod prozorom podigao glavu i prestao ogledavati svoj kamen. Glas gospođe Tiflin smekšao se i objašnjavao. Jody je znao kako će i njezino lice biti izmijenjeno da bude u skladu s glasom. Rekla je mirno: "Moraš to ovako gledati, Carl. To je bilo ono najveće u životu moga oca. Vodio je povorku kola preko nizina skroz do obale, a kad je to bilo gotovo, i njegov je život bio gotov. To je bilo nešto veliko, samo nije dosta dugo potrajalo. Gledaj!" nastavljala je. "To je kao da se rodio da to izvrši, i kad je to izvršio, onda nije imao više što da radi već da o tomu misli i govori. Da se moglo ići još dalje na zapad, bio bi išao. To mi je i sam kazao. Ali je na kraju bio ocean. On živi uza sam ocean, gdje se morao zaustaviti." Ulovila je Carla, ulovila i zaplela u svoj blagi glas. "Vidio sam ga", prizna on mirno. "Odlazi dolje i zuri na zapad preko oceana." Glas mu se malo pooštri. "A onda navraća gore u gostionicu "Konjska potkova" u PacificGroveu i pripovijeda ljudima kako su Indijanci otjerali konje." Ona ga opet pokuša predobiti. "Što ćeš, njemu je to sve. Mogao bi biti strpljiv s njim i pretvarati se kao da slušaš." Carl se nestrpljivo okrenu. "Pa dobro, ako se ne bude dalo izdržati, još uvijek mogu otići dolje do družinske zgrade i posjediti s Billyjem", reče razdraženo, pa prođe kroz kuću i zalupi za sobom vrata. Jođy otrči da obavi svoje kućanske dužnosti. Nasipao je žita pilićima a ni jednoga nije pojurio. Pokupio je jaja iz gnijezda. Klipsao je u kuću s drvima i tako ih pažljivo slagao unakrst da se sanduk za drvo već od dva naramka činio prepun. Dotle je majka dogotovila grah. Potakla je vatru i perutnjačom očetkala ploču na štednjaku. Jody joj oprezno zimu u lice da vidi je li još ljuta. "Zar danas dolazi?" upita. "Tako kaže njegovo pismo." "Možda bolje da mu odem gore cestom u susret?" Gospođa Tiflin bučno zalupi vratašca na štednjaku. "To bi bilo lijepo", reče. "Vjerojatno bi ga radovalo da mu se dođe u susret." "Mislim da ću onda i otići." Pred kućom Jody zovne pse prodornim zviždukom. "Hajdemo gore na brijeg!" naloži im. Mašući repom psi potrčaše naprijed. Kadulja uz cestu okitila se nježnim mladicama. Jody ih nekoliko natrga i stade ih trti dlanovima dok se zrak nije ispunio prodornim divljim mirisom. Uz glasan lavež psi skočiše s ceste i pojuriše u šikaru za nekim kunićem. Poslije toga Jody ih više nije vidio, jer kad nisu uspjeli uhvatiti kunića, vratili su se kući. Jody se polagano uspinjao uz brežuljak prema samom hrptu. Kad je došao do usjekline kuda je prolazila cesta, popodnevni mu vjetar udari u lice, razbaruši mu kosu i nabra košulju. Pogledao je dolje na niže brežuljke i grebene, pa dalje prema prostranoj zelenoj dolini Salinas. Daleko tamo u ravnici vidio je bijeli grad Salinas i blijesak njegovih prozora u sunčanom sjaju koji je blijedio. A dolje, ravno pod njim, sjatila se ha hrastovu stablu skupština vrana. Stablo se crnjelo od vrana koje su sve graktale u jedan glas. Jody tada poče pogledom slijediti kolni put počev od grebena na kojem je stajao. Iza jednog brežuljka put mu se izgubi iz vida, ali ga on opet pronađe na drugoj strani. I na tom dalekom odsječku puta ugleda kola što ih je vukao smeđ konj. Kola nestadoše iza brežuljka. Jody sjede na zemlju i stade motriti mjesto gdje će se kola ponovo pojaviti. Po vrhovima brežuljaka pjevao je vjetar a vunasti su oblačići hrlili prema istoku. Tada se kola pojave i zaustave. U crno odjeven čovjek siđe sa sjedišta i priđe konju. Iako je bilo tako daleko, Jody je znao da je čovjek popustio remen sapinjač, jer se konju glava spustila. Konj krenu dalje a čovjek

polako pokroči uz njega uz brdo. Jody radosno zaviknu i potrči im cestom u susret. Vjeverice su odskakivale sa ceste, a ptica trkačica zatrepta repom, odjuri preko vrha brežuljaka i zaplovi zrakom kao jedrilica. Jody se trudio da kod svakog koraka skoči u sredinu svoje sjene. Pod nogom mu se zakotrlja kamen i obori ga. Dječak potrči oko male okuke i malo podalje ugleda pred sobom svojega djeda i kola. Naglo uspori svoju nedoličnu trku i približi se dostojnim korakom. Konj je umorno klipsao uz brdo spotičući se a stari je čovjek koračao uz njega. Iza njih su na suncu, koje je tonulo na zapad, poskakivale njihove tamne divovske sjene. Djed je bio odjeven u crno sukneno odijelo i cipele s elastičnim umecima te crnu kravatu oko kratka, tvrda ovratnika. U ruci je nosio crn šešir široka mekana oboda. Bijela mu je brada bila kratko ostrižena a sijede se obrve objesile iznad očiju baš kao brkovi. Plave mu oči bijahu strogo vesele. Cijelo lice i lik odavahu nepokolebljivo dostojanstvo, pa se činilo da je svaki pokret nešto nemoguće. Kao da će se starac, kad se jednom smiri, okameniti i zauvijek prestati da se miče. Koraci su mu bili polagani i odmjereni. Činilo se, kad jednom korakne, nikad se neće vratiti; kad jednom udari nekim smjerom put mu neće nikada zakretati, a ni brzina se povećati ili usporiti. Kad se Jody pojavio iza zavoja, djed mu lagano domahnu šeširom u znak pozdrava i doviknu mu: "Vidi Jodvja! Došao si mi u susret, je li?" Jody se primače i okrenu te izjednačivši svoj korak sa starčevim, ukruti tijelo i stade malo vući petama po zemlji. "Da, djede", reče. "Tek smo danas primili vaše pismo." "Moralo je stići još jučer", reče djed. "Svakako jučer. Kako su svi tvoji kod kuće?" "Vrlo dobro, djede." Malo je krzmao a onda plaho predloži: "Biste li htjeli sutra u lov na miševe?" "U lov na miševe, Jody?" nasmija se djed. "Zar su ljudi današnje generacije spali na to da love miševe? Ti novi ljudi nisu baš jakote, ali to uistinu nisam mislio da bi miševi bili za njih lovina." "Ne, djede. To je samo igra. Sijeno je iz stoga potrošeno. Ja ću istjerati miševe pred pse. A vi možete gledati ili čak i malo tući po sijenu." Pogled se strogih veselih očiju spusti na dječaka. "Ah, razumijem. Vi ih dakle ne jedete. Na to još niste spali." "Psi ih jedu, djede", objasni Jody. "To baš ne bi bilo isto kao lov na Indijance, mislim." "Ne, ne baš isto ali onda kasnije, kad je vojska lovila Indijance i pucala po djeci i palila njihove šatore, nije baš bilo mnogo drugačije od tvojega lova na miševe." Stigli su na vrh brežuljka i počeli se spuštati u kotlinu prema rancu, a sunce im je nestalo s leđa. "Ti si narastao", reče djed. "Cijeli palac, rekao bih." "Još i više", pohvali se Jody. "Na vratima gdje mi uvijek zabilježe visinu narastao sam već za više od palca od Dana zahvalnosti." "Možda dobivaš previše vode, pa samo tjeraš uvis kao kukuruz. Pričekaj dok potpuno izrasteš, pa ćemo onda vidjeti." Jody zimu u starčevo lice da vidi bi li se morao osjećati povrijeđen, ali u pronicavim plavim očima ne opazi neke namjere da se zada uvreda, a ni blijeska kazne ili ukora. "Mogli bismo zaklati prase", predloži Jody. "Oh ne! To vam ne bih mogao dopustiti. Ti me samo želiš udobrovoljiti. Sad nije vrijeme za klanje, i sam dobro znaš." "Vi znate Rileya, našega velikog nerasta?" "Da. Dobro se sjećam Rileya." "Eh, Riley je izjeo rupu u plastu i sijeno se srušilo na njega i zagušilo ga." "To svinje čine kad samo mogu", dočeka djed. "Kao nerast, Riley je bio zapravo prijazna svinja. Koji put znao sam ga jahati, i nije mi zamjerio." Dolje ispod njih zalupe na kući vrata, i oni ugledaju Jodvjevu majku kako stoji na trijemu i maše pregačom u znak pozdrava. Opaze i Carla Tiflina kako prilazi od staje da bi ih dočekao pred kućom. Sunce je sada već nestalo s brežuljaka. Plavičast se dim iz kućnog dimnjaka vukao u ravnim slojevima kotlinom ranca, koja se već zalila tamnoljubičastim odsjevom. Na nebu su bezvoljno visjeli vunasti oblačići, napušteni od vjetra koji se stišavao. Billy Buck pojavi se iz brvnare i snažnim

zamahom izli pun umivaonik sapunice na zemlju. Obrijao se, i to usred tjedna, jer je Billy neobično duboko poštovao djeda, a djed je opet govorio da je Billy jedan od ono malo ljudi nove generacije koji se nisu raznježili. Premda je Billy već bio postariji čovjek, djed ga je smatrao mladićem. I Billy se sada požuri prema kući. Kad su Jody i djed pristigli, sve ih je troje dočekalo ispred dvorišnih vrata. "Zdravo, djede!" reče Carl. "Već smo gledali gdje si." Gospođa Tiflin poljubi djeda u bradati obraz. Stajala je mirno dok ju je njegova velika ruka tapšala po ramenu. Billy se svečano porukovao sa starcem, smješkajući se ispod svojeg slamastog brka. "Ja ću spremiti vašeg konja", reče i odvede zapregu prema staji. Djed ga je pratio pogledom, i tada, okrenuvši se natrag ostalima, reče, kao što je već sto puta prije rekao: "Valjan je to momak. Poznavao sam mu oca, staroga Muletail Bucka. Nikada nisam znao zašto ga zovu Muletail, ako ne zato što je na mazgama prenosio pošiljke." Gospođa Tiflin okrenu se i povede ih u kuću. "Koliko namjeravaš ostati, oče? Tvoje pismo to ne kaže." "Pa, ne znam. Mislio sam da ću ostati dva tjedna. Ali ja nikada ne ostajem koliko mislim da ću ostati." Malo kasnije sjedili su za stolom s bijelim voštanim platnom i večerali. Iznad stola visjela je svjetiljka s limenim ogledalom. Veliki noćni leptiri mekano su lupkali izvana o stakla na prozorima blagovaonice. Djed je rezao svoj odrezak mesa na sitne komadiće i polako žvakao. "Gladan sam", reče. "Vožnja ovamo otvorila mi je tek. Kao ono kad smo putovali na zapad preko nizina. Svake smo večeri bili toliko gladni da smo jedva mogli dočekati da se meso ispeče. Mogao sam pojesti dvije i po kile bivoljeg mesa svaku večer." "To dolazi od mnogo kretanja", reče Billy. "Moj je otac Muletail, mazgin rep. (Prev.) bio državni dostavljač pošte. Ja sam mu pomagao kad sam bio dijete. Nas smo dvojica sami mogli smazati gotovo cijeli srneći but." "Poznavao sam vašeg oca", reče djed. "Krasan je to bio čovjek. Zvali su ga Muletail Buck. Ne znam zašto, ako ne zato što je na mazgama prenosio pošiljke." "Tačno", složi se Billy. "Radio je s mazgama." Djed odloži nož i vilicu i ogleda se oko stola. "Sjećam se kako nam je jednom ponestalo mesa ..." Glas mu poprimi neobičan, jednplik, dubok i pjenušav prizvuk i kliznu u glasovnu kolotečinu koju je sebi pripovijest već utrla u toku vremena. "Nije bilo ni bivola ni antilopa, čak ni divljih kunića. Lovci nisu mogli ustrijeliti ni kojota. To je bilo vrijeme kad je vođa morao budno paziti. Ja sam bio vođa i dobro sam otvarao oči. Znate zašto? Eh, čim je ljude počela hvatati glad, počeli bi klati zaprežne volove. Vjerujete li to? Čuo sam da su neke kolone putnika naprosto pojele svoja zaprežna goveda. Počeli od sredine pa odmicali prema jednom i drugom kraju. Konačno bi pojeli volove predvodnike a zatim onaj par ispred samih kola. U tomu ih je vođa puta morao sprečavati." Velik večernji leptir nekako je prodro u sobu i počeo kružiti oko obješene petrolejke. Billy ustade i pokuša da ga uhvati između dlanova. Carl zamahnu udubljenim dlanom, uhvati leptira i zdrobi ga pa pođe do prozora i baci ga vam. "Kao što sam rekao", započe opet djed, ali ga Carl prekinu. "Bolje bi bilo da pojedeš još malo mesa. Mi ostali već smo svi spremni za puding." Judy opazi blijesak srdžbe u majčinim očima. Djed uhvati svoju vilicu i nož. "Pošteno sam gladan, istina je", reče. "Pripovijedat ću vam o tome poslije." Kad se večera završila i kad je obitelj sjedila s Billvjem Buckom pred kaminom u drugoj sobi, Jody je radoznalo promatrao djeda. Opazi znakove koje je već poznavao. Bradata se glava nagnula naprijed, oči poprimile blag izražaj i upitnim se pogledom zagledale u vatru; veliki se mršavi prsti prepleli na crnim koljenima. "Sve mislim", poče, "sve mislim jesam li vam ikada pripovijedao kako su nam oni kradljivci Pijuti otjerali trideset i pet konja." "Mislim da jesi", prekinu ga Carl. "Zar to nije bilo baš prije nego što ste krenuli gore u područje

Tahoe?" Djed se naglo okrenu prema svojem zetu. "Tako je. Mora da sam vam tu dogodovštinu već pripovijedao." "Već mnogo puta", reče Carl okrutno, izbjegavajući ženin pogled. Ali je osjećao na sebi njezine ljutite oči, pa doda: "Naravno, volio bih je opet čuti." Djed se opet zagleda u vatru. Rasplete prste pa ih opet preplete. Jody je znao kako je starcu pri duši, kako mu je u nutrini sve razrušeno i prazno. Zar nisu toga istog poslijepodneva Jodvja nazvali Sveznadarom? On se uzvinu do heroizma i izloži novoj opasnosti da mu nadjenu neko ime. "Pričajte o Indijancima", zamoli tiho. Djedove oči opet poprimiše strog izražaj. "Dječaci uvijek žele slušati o Indijancima. To je bio posao za muževe, ali dječaci žele slušati o tomu. Eh, da vidimo. Jesam li vam već kada pripovijedao kako sam zahtijevao da svaka kola voze sa sobom dugačku željeznu ploču?" Svi su osim Jodvja šutjeli. Jody reče: "Ne, nisi." "Dakle, kad bi Indijanci napali, poredali bismo kola u krug i borili se između točkova. Mislio sam, ako svaka kola povezu takvu dugačku ploču s prorezima za puške, muškarci je mogu staviti s vanjske strane točkova kad su kola u krugu i tako se zaštititi. To će spasiti živote, rekoh, i ujedno biti nadoknada za višak tereta u željezu. Ali naravno, ljudi nisu htjeli. Nijedna kolona nije to dotada uradila, pa nisu mogli shvatiti zašto da se oni upuštaju u taj izdatak. No kasnije su to i te kako požalili." Jody zirnu prema majci i po njezinu izražaju vidje da ona uopće ne sluša. Carl je cupkao debelu kožu na palcu, a Billy Buck promatrao pauka koji je puzao uza zid. Djedov glas opet upade u svoju pripovjedačku kolotečinu. Jody je unaprijed znao koje će se riječi izgovoriti. Pripovijest je jednolično brujala pa se ubrzavala pri napadaju, postajala tužna nad ranama, pa opet prelazila u jadovanku pri pogrebima na velikim ravnicama. Jody je mirimo sjedio promatrajući djeda. Stroge su se plave oči doimale ravnodušno. Činilo se da ni njega samoga ta pripovijest ne zanima. Kad je pripovijest bila gotova, kad je istekla stanka koju su iz poštovanja pustili da protekne kao granica pripovijesti, Billy Buck ustade, proteže se i laktima pridignu hlače. "Mislim da ću se povući na počinak", reče. Zatim se okrenu djedu. "Dolje u brvnari imam stari rog za barut i staru kuburu. Jesam li vam ih već pokazao?" Djed polagano kimnu glavom. "Da, mislim da jeste, Billy. Podsjeća me na kuburu koju sam imao kad sam vodio ljude na zapad." Billy je uljudno stajao dok je ta kratka pripovijest bila gotova, a tada reče "Laku noć" te iziđe. Carl Tiflin sad pokuša promijeniti razgovor. "Kako je kraj od Montereva dovde? Čuo sam da je silno suho." "Suho je", reče. "Laguna Seca baš je bez kapi vode. Ali je to nešto sasvim drugo nego 1887. Onda se cijeli kraj sasušio u prah, a godine 1861. mislim da su i svi kojoti izginuli od gladi. Ove smo godine imali petnaest palaca kiše." "Da, ali je sve to bilo prerano. Sada bi nam trebalo kiše." Car lov pogled pade na Jodvja. "Ne bi li bilo bolje da ideš u postelju?" Jody poslušno ustade. "Smijem li potamaniti miševe u starom stogu, oče?" "Miševe? Oh, svakako, sve ih potamani. Billy kaže da više nema dobra sijena." Jody izmijeni potajni zadovoljni pogled s djedom. "Sve ću ih sutra potamaniti", reče. Ležeći u svojoj postelji, Jody je mislio na nevjerojatni svijet Indijanaca i bivola, svijet koji je zauvijek nestao. Želio je da je mogao živjeti u ono junačko vrijeme, ali je znao da nije sazdan od junačke građe. Nitko od ljudi koji danas žive, osim možda Billyja Bucka, nije sposoban za djela kakva su se onda činila. Tada je živjela rasa divova, neustrašivih ljudi, ljudi takve snage kakva je danas nepoznata. Jody je mislio na prostrane ravnice i na povorke kola kako preko njih odmiču poput nekih stonoga. Zamišljao je djeda, na veliku bijelu konju, kako svrstava ljude. Kroz misli su mu stupali veliki fantomi, stupali sve dalje i dalje sa zemlje i iščeznuli. Na jedan se čas tada vratio opet na ranč. Čuo je mukli šum koji tvore prostor i tišina. Čuo je kako se jedan od pasa vani u

psećoj kućici češe zbog buhe i bubnja o pod šapom. Uto se ponovo podignu vjetar, crni čempres zastenje, a Jody utonu u san. Ustao je cijelo pol sata prije nego je triangl zazvonio na doručak. Kad je prolazio kuhinjom, majka je podjarivala vatru u štednjaku da je plamen sve grmio. "Rano si ustao", reče majka. "Kamo ideš?" "Idem van da nađem dobru batinu. Mi ćemo danas tamaniti miševe." "Tko to „mi"?" "Pa, djed i ja." "Uspio si ga, dakle, pridobiti za to. Ti uvijek voliš da je još netko drugi uz tebe, za slučaj da treba podijeliti krivnju." "Odmah ću se vratiti", reče Jody. "Samo bih htio da imam već pripremljenu batinu poslije doručka." On zatvori za sobom vrata od mreže i stupi van u svježe plavičasto jutro. Ptice su se bučno javljale pred zoru a s brežuljka se došuljale domaće mačke poput zdepastih zmija. Bile su u noćnom lovu na bisagaše, pa iako su sve četiri bile site njihova mesa, posjedale su u polukrug pred stražnja vrata i dirljivo mijaukale za mlijekom. Doubletree Mutt i Smasher njuškajući obilazili rub šikare pomno obavljajući tu dužnost kao neki obred, ali kad im je Jody zafićuknuo, naglo su trgnuli glave uvis i zamahnuli repom. Dojurili su dolje do njega nabirući kožu i zijevajući. Jody im ozbiljno potapša glave i pođe do hrpe starih otpadaka, ispranih od kiše i isušenih od vjetra i sunca. Tu odabra odbačen držak od metle i komadić neke stare letve. Iz džepa izvuče vrpcu za cipelu i labavo priveza kraj letve uz držak metle, tako da je dobio mlatilo. Za pokus zamahnu svojim novim oružjem po zraku da je sve zazviždalo, te udari njime o zemlju da su psi odskočili u stranu i prestrašeno zacviljeli. Jody se okrenu i uputi dolje mimo kuću prema mjestu gdje je stajao stari stog sijena, da malo pregleda poprište pokolja, ali mu Billy Buck, koji je strpljivo sjedio na stražnjim stepenicama, doviknu: "Bolje da se vratiš. Još je svega minutadvije do doručka." Jody promijeni svoj smjer i uputi se prema kući. Prislonivši mlatilo uza stepenice reče: "To je za tjeranje miševa. Kladim se da su debeli. Kladim se da i ne znaju što im se danas sprema." "Ne, kao ni ti", dočeka Billy filozofski, "a ni ja niti itko drugi." Jodyja zapanji ta pomisao. Znao je da je to istina. Mašta mu odvrluda od lova na miševe. Majka uto iziđe na stražnji ulazni trijem i zazvoni trianglom, i sve mu se misli rasplinuše. Djed još nije bio za stolom kad su posjedali. Billy mahnu glavom prema njegovoj praznoj stolici. "Je li sve u redu s njime? Nije mu valjda slabo?" "Dugo mu treba da se obuče", reče gospođa Tiflin. "On češlja brkove, otire cipele, četka odijelo." Carl posu šećerom svoju kašu. "Čovjek koji je vodio kolonu na zapad mora dobro paziti kako se odijeva." Gospođa Tiflin opomenu ga: "Nemoj tako, Carl! Molim te, nemoj!" U njezinu je glasu bilo više prijetnje nego zahtjeva. A ta prijetnja ražesti Carla. "Eh, koliko eu još puta morati slušati pripovijesti o željeznim pločama i o trideset i pet konja? Ono je vrijeme svršeno. Zašto ga ne može zaboraviti kad je sad svršeno?" Dok je govorio sve se više raspaljivao i dizao glas. "Zašto mora te zgode pripovijedati nebrojeno puta? Prošao je preko nizina. U redu! Sada je to gotovo. Nitko ne želi da o tom sluša nebrojeno puta. Vanjska vrata na kuhinji tiho škljocnu. Njih se četvero za stolom sledi. Carl odloži svoju žlicu na stol i prstima dotaknu bradu. Kuhinjska se vrata tad otvore i djed uđe u sobu. Na ustima mu je lebdio usiljen smiješak a oči mu žmirkale. "Dobro jutro", pozdravi i sjede te se zagleda u svoj tanjur s kašom. Carl nije mogao dopustiti da sve tako ostane. "Jesi jesi li čuo što sam rekao?" Djed lagano kimnu glavom. "Ne znam što me spopalo. Nisam tako mislio. Samo sam se šalio." Jody zastiđeno pogleda majku i opazi da ona gleda Carla i da uopće ne diše. Bilo je strašno što je Carl sada činio. Razdirao je samog sebe na komade takvim riječima. Za njega je već bilo strašno i samo povući svoje riječi, ali povući ih sa sramotom bilo je beskrajno gore. Djed odvrati pogled u stranu. "Ja se trudim da pogodim ono pravo", reče

blago. "Ne ljutim se nimalo. Nije mi krivo ono što si rekao, ali bi to moglo biti istina, i to bi mi bilo krivo." "Nije istina", reče Carl. "Jutros se ne osjećam dobro. Žalim što sam to rekao." "Ne treba da žališ, Carl. Star čovjek koji put štošta ne vidi. Možda si ti u pravu. Put je na Zapad završen. Možda bi ga trebalo zaboraviti kad je sad gotov." Carl ustade od stola. "Dosta sam jeo. Idem na posao. Nemojte se žuriti, Billy!" I on brzo iziđe iz blagovaonice. Billy pobaca u se ostatak svojeg doručka i brzo pođe za njim. No Jody nije mogao ostaviti svoj stolac. "Zar nećete više pripovijedati pripovijesti?" upita Jody. "Pa, svakako ću ih pripovijedati, ali samo onda kad kad sam siguran da ih ljudi žele slušati." "Ja ih volim slušati." "Oh, naravno da voliš, ali ti si malen dječak. To je bio posao za muževe, ali samo mali dječaci vole da o tome slušaju." Ustade i Jody: "Pričekat ću vas vani, djede. Imam dobru batinu za te miševe." Počekao je kod vrata ograde dok starac nije izišao na trijem. "Hajdmo sada dolje da tamanimo miševe", pozva ga Jody. "Mislim da ću samo malo posjediti na suncu, Jody. Ti samo idi tamaniti miševe." "Možete upotrijebiti moju batinu ako želite." "Ne, ja ću samo malo ovdje posjediti." Jody se, neutjesen, okrenu i uputi dolje prema starom stogu. Pokušavao je rasplamsati svoje oduševljenje mislima na debele sočne miševe. Stade udarati o zemlju svojim mlatilom. Psi su se umiljavali i cviljeli oko njega, ali on nikako nije mogao ići. Straga kod kuće vidio je djeda kako sjedi na trijemu i doima se malen, tanak i crn. Jody napokon odustane i vrati se k djedu te sjede na stepenice do starčevih nogu. "Već si se vratio? Jesi li potamanio miševe?" "Nisam, djede. Tamanit ću ih koji drugi dan." Jutarnje su muhe zujale tik iznad zemlje a mravi hrlili naokolo ispred stepenica. S brežuljaka spuštao se opojni miris kadulje. Daske trijema zagrijavale se na suncu. Jody je jedva i opazio kad je djed počeo govoriti. "Ne bi trebalo da ovdje ostanem, po onom kako mi je pri duši." Ogledavao je svoje snažne staračke ruke. "Čini mi se kao da se cijeli put na Zapad nije ni isplatio." Pogled mu odluta uz postrani brežuljak i zaustavi se na kopcu koji je nepomično sjedio na osušenoj grani. "Ja pripovijedam te stare pripovijesti, ali one nisu ono što hoću da kažem. Ja samo znam kako bih htio da ljudi osjećaju kad ih njima pripovijedam. Nisu bili važni Indijanci, ni doživljaji, a ni to da smo stigli ovamo na Zapad. To je bila cijela gomila ljudi pretvorena u jednu jedinu ogromnu gmizavu životinju. A ja sam bio glava. Glavno je bilo prodirati na Zapad. Svaki je pojedinac želio nešto za sebe samog, ali je ta ogromna životinja, koju su oni svi zajedno sačinjavali, želja samo da prodre na Zapad. Ja sam bio vođa, ali da mene ondje nije bilo, netko bi drugi bio glava. Jer glava je morala biti. O žarkim podnevima sjene su se pod niskim džbunjem crnjele. Kad smo napokon ugledali planine, rasplakali smo se svi odreda. Ali ono važno nije bilo to da se stigne ovamo; važno je bilo samo napredovanje kao takvo i prodiranje na Zapad. Nosili smo život ovamo na Zapad i odložili ga kao što ovi mravi prenose svoja jajašca. A vođa sam bio ja. To je prodiranje na Zapad bilo veliko kao Bog, a polagani koraci, bd kojih se to napredovanje sastojalo, nakupljali se i nakupljali dok se nije prešao cijeli kontinent. Tada smo stigli dolje do mora L bilo je gotovo." On se prekinu i stade trti oči dok mu se vjeđe nisu zacrvenjele. "To bih ja morao pripovijedati, a ne pripovijesti." Kad je Jody progovorio, djed se trgnuo i spustio pogled prema njemu. "Možda bih ja jednog dana mogao voditi ljude", reče Jody. Starac se osmjehnu. "Nemaš kamo ići. Tu je ocean koji ti ne da dalje. Duž obale živi cio niz starih ljudi koji mrze ocean jer ih je zaustavio." "Ali na čamcima bih mogao, djede." "Nemaš kamo ići, Jody. Sve je zauzeto. Ali to nije ono najgore ne, ne ono najgore. U ljudima je izginula želja za prodiranjem u nepoznato. Ta želja nije više glad. Sve je to nestalo. Tvoj je otac u pravu. Gotovo je."

Prepleo je prste na koljenu i zagledao se u njih. Jodyja napade velika tuga. "Možda biste željeli čašu limuk nade ja bih vam je mogao spremiti." Djed već htjede otkloniti, ali tada opazi Jodyjevo lice.! "To bi bilo lijepo", reče. "Da, bilo bi lijepo popiti limunadu." Jody otrči u kuhinju gdje je majka brisala posljednje komade suda od doručka. "Mogu li dobiti limun, majko, da djedu priredim limunadu?" " ... i još jedan limun da napraviš limunadu za sebe", dometnu majka oponašajući njegov govor. "Ne, majko. Meni ne treba limunade." "Jody! Ti si bolestan!" Tada se iznenada zaustavi. "Uzmi limun iz hladionika", reče tiho. "Evo ti gnječilo." CANNERY ROW Cannery Row Tvornička ulica u Montereyu u Kaliprniji, to je pjesma, vonj i škripa, nešto svijetlo, to je zvuk, navika, čežnja i san. Cannery Row nešto je nabacano i razbacano, lim, željezo i rđa, ostaci starih sanduka i dasaka, oštećen pločnik i korovom obrasla zemljišta i hrpe starudija, male tvornice od valovita lima, gostionice, krčme i javne kuće, sitni prenatrpani dućančići, laboratoriji i točionice. Stanovnici toga gradskog kuta kako je jednom rekao onaj čovjek jesu "djevojčure, lupeži, kockari i nitkovi", a time je mislio svatko. Da je taj čovjek zavirio kroz kakvo drugo okance, mogao bi reći: "Sveci i anđeli, mučenici i blaženici", pa bi rekao isto. U jutru, kad ribarske brodice nalove sardina, radnici koji izvlače mreže zagaze teškim koracima u zaljev i pusu u svoje zviždaljke. Teško natovarene brodice pristaju uz obalu, gdje male tvornice konzerva zaranjaju svoje repove u zaljev. Ta je usporedba namjerno odabrana, jer kad bi tvornice zaranjale u zaljev njuške, konzervirane bi sardine, koje izlaze na drugom kraju, bile barem metajorički još strasnije. Tada zatule tvorničke sirene, i po cijelom gradu muškarci i žene bacaju na se odjeću i trkom se spuštaju prema tvornicama sardina, da stignu na posao. Ulašteni automobili dovoze više slojeve: nadzornike, knjigovođe, vlasnike, koji nestaju u uredima. A onda se iz grada slijevaju dolje Talijani, Kinezi i Poljaci, muškarci i žene u hlačama i nepromočivim kaputima i pregačama od voštanog platna. Silaze trkom, da bi ribu očistili, izrezali, složili, ispržili i spremili u limenke. Sva ulica grmi i stenje, škripi i štropoće, srebrne rijeke riba izlijevaju se iz brodica, a brodice se sve više izdižu iz vode, dok se posve ne isprazne. Tvornice tutnje, štropoću i cvile, dok i posljednja riba nije očišćena, izrezana, ispržena i spremljena u limenku. Tad opet zatule sirene, i promočeni, vonjavi, umorni Talijani, Kinezi i Poljaci, muškarci i žene, kuljaju iz tvornica i umorno se uspinju gore u grad, a Tvornička ulica postaje opet ona prava mirna i čarobna. U nju se vraća redovitiživot. Skitnice, koji su se sa zgražanjem povukli pod crni čempres, izvlače se van, da posjedaju na zarđale cijevi na praznom gradilištu. Djevojke iz Dorina lokala izlaze pred vrata da uhvate mrvu sunca, ako ga ima. Doktor dolazi iz Zapadnog biološkog laboratorija pa prelazi preko ceste da u Li Čongovu dućančiću popije vrč piva. Slikar Henri poput foksterijera premeće otpatke na travom obraslu gradilištu, ne bi li našao kakav dio ili komad drveta ili kovine koji mu treba za čamac što ga gradi. Pomalo se spušta mrak, i pred Dorinim se lokalom pali svjetlo u svjetiljci koja obasjava ulicu stalnom mjesečinom. U Zapadni biološki laboratorij navraćaju se posjetioci da razgovaraju s Doktorom, a on odlazi preko ulice da od Li Čonga donese pet vrčeva piva. Kako se može ta pjesma i taj vonj i reski štropot to nešto svijetlo i neki zvuk, ta navika i taj san prikazati onako kako živi? Kad sabirete morske životinje, naići ćete na plosnate crve, koji su toliko nježni da ih je gotovo nemoguće uhvatiti čitave, jer se pod samim dodirom kidaju i raspadaju. Morate ih pustiti da se iscijede i sami uspužu na nož, pa ih tada nježno dignete i stavite u svoju bocu s morskom vodom. I to bi možda bio pravi način kako da se napiše ta knjiga otvoriti stranicu i pustiti da pripovijesti same upužu u

nju. . POGLAVLJE Li čongov dućančić nije doduše bio uzor reda, ali je zato bio čudo od opskrbljenosti. U malenoj i prenatrpanoj jedinoj prostoriji moglo se naći sve što čovjek treba ili što on želi za svoj život i zadovoljstvo odjeća, živežne namirnice i svježe i konzervirane, piće, duhan, ribolovna oprema, strojevi, čamci, konopi, kape, svinjetina. Kod Li Čonga mogao si kupiti papuče, svileni kimono, čašicu viskija i cigaru. Mogao si praviti kombinacije za gotovo svako raspoloženje. Onu jedinu robu koju Li Čong nije držao na zalihi mogao si dobiti preko puta, u Dorinu lokalu. Dućančić se otvarao u zoru i nije se zatvarao sve dok se nije i posljednji nestalni lutajući novčić od deset centi potrošio ili pohranio za noć. Nije da bi Li Čong bio gramzljiv. To ne! Ali ako bi tko zaželio potrošiti novaca, on mu je to rado omogućio. Nad svojim se položajem u zajednici Li Cong čudio onoliko koliko se on već i mogao čuditi. S vremenom mu je svatko u ulici dugovao novaca. Nikada nije tjerao svoje mušterije, ali kad bi račun previše narastao, Li bi otkazao veresiju. No da ne mora otići gore u grad, mušterija bi obično radije podmirila svoj dug ili barem nastojala da ga podmiri. Li je imao okruglo lice i bio je uljudan. Govorio je engleski dostojanstveno, a da ne bi nikada upotrebljavao slovo "r". Kad bi se u Kaliforniji razmahala borba između tajnih kineskih udruženja, tu i tamo bi se na Lijevu glavu stavila ucjena. Tada bi on potajno otišao u San Francisco u bolnicu, dok se bura ne bi stišala. Što je radio sa svojim novcem, to nitko nije nikada saznao. Možda ga nije ni imao. Možda mu se sva imovina sastojala samo od nepodmirenih računa. Ali je živio dobro i uživao poštovanje sviju svojih susjeda. Vjerovao bi svojim mušterijama, sve dok daljnje povjerenje ne bi postalo smiješno. Ponekad bi činio poslovne greške, ali je iz njih znao izvući korist u obliku dobronamjernosti, ali nikako drugačije. Tako je to bilo i u slučaju barake "Svratiste Palače". Svatko drugi, osim Li Čonga, smatrao bi taj posao čistim gubitkom. U svojem bi dućanu Li Čong uvijek stajao iza tezge s cigarama, tako da bi mu blagajna stajala s lijeve, a računalo s desne strane. U staklenom su ormariću bile poredane smeđe cigare, cigarete, duhan "Buli Durham", mješavina "Duke" i "Five Brothers", a iza njega na zidnim policama stajale su boce s viskijem od litre, pola litre i četvrt litre raznih vrsta: "Old Green River", "Old Town House", "Old Colonel" i najomiljelija "Old Tennessee", specijalna mješavina zajamčeno četiri mjeseca stara, veoma jeftina, koju su u okolici zvali "Old Tennis Shoes" (Stare papuče za tenis). Li Čong nije bez razloga stajao između viskija i mušterije. Neki su veoma praktični ljudi povremeno pokušavali da mu odvrate pažnju na koji drugi dio dućana. Bratići, nećaci, sinovi i snahe dvorili bi u ostalom dijelu dućana, ali Li nije nikada napuštao tezgu s cigarama. Gornje staklo ormarića služilo mu je kao pisaći stol. Bucmaste, sitne ruke počivale bi mu na staklu, a prsti poigravali poput malih nemirnih kobasica. Širok zlatan vjenčani prsten na srednjem prstu ljevice bija.se mu jedini nakit, i njime bi nečujno tuckao po gumenoj podlozi za sitan novac, na kojoj su se već odavno izlizali gumeni čepići. Li je imao puna dobroćudna usta, iz kojih bi se bogato i toplo zacaklilo zlato kad god bi se nasmiješio. Nosio je naočari s polovičnim staklima, a kako bi sve gledao kroz njih, morao bi glavu naginjati nauznak, da bi vidio u daljinu. Kamate i popuste, zbrojeve i odbitke izračunavao bi na računalu svojim nemirnim kobasičastim prstićima, a smeđe prijazne oči kružile bi mu dućanom i zlatni se zubi svjetlucali kad bi dočekivao mušterije. Jedne večeri, kad je stajao na uobičajenom mjestu na svežnju novina, da mu ne ozebu noge, razmišljao je dobroćudno i turobno o poslu koji mu je uspio tog poslijepodneva i koji se pokvario kasnije tokom istog poslijepodneva. Kad izađete iz dućana i krenete ukoso preko zarasla gradilišta provlačeći se između velikih zarđalih cijevi što su ih

tvornice izbacile, ugledat ćete puteljak ugažen kroz korov. Pođite njime mimo čempres, preko željezničke pruge i uspnite se po prečkama kokošjih ljestava, pa ćete doći do dugačke niske zgrade koja je godine i godine služila kao skladište za riblje brašno. Cijela je zgrada bila zapravo velika natkrita prostorija i pripadala je zabrinutu gospodinu koji se zvao Horace Abbeville. Horace je imao dvije žene i šestero djece, i kroz niz godina uspjelo mu je, što molbama što nagovaranjem, stvoriti u dućanu dug kakav nije imao nitko u Monterevu. Toga poslijepodneva on je došao u dućan, i njegovo se osjetljivo umorno lice trzalo kad je vidio kako je Liju preletjela licem sjena strogosti. Li je tuckao tustim prstićem o gumeni podložak. Horace položi ruke s dlanovima uzgor na tezgu s cigarama. "Mislim da vam dugujem mnogo novaca", reče skromno. Liju zubi zabljesnu pohvalno na takav uvod, koji se toliko razlikovao od svih koje je do tada čuo. Ozbiljno kimnu glavom, ali pričeka, da vidi kako će se ta smicalica dalje razviti. Horace ovlaži usne jezikom (što baš nije bio malen posao) i to temeljito, od jednoga kuta do drugog. "Krivo mi je da mi djeca od toga trpe", reče. "Eto, uvjeren sam da im sada ne biste dali omotić slatkiša." Li Čongovo lice odavalo je suglasnost s tim zaključkom, "Mnogo novaca", reče. Horace nastavi: "Vi poznajete moju kuću gore, preko pruge, gdje je riblje brašno." Li Cong kimnu. Brašno je bilo njegovo. Horace će ozbiljno: "Kad bih vam ja ustupio tu kuću bi li se time izravnao moj dug prema vama?" Li Čong nagnu glavu natrag i zagleda se u Horacea kroz svoja polovična stakla, dok je u mislima hitro prolazio računima, a desna mu ruka nemirno posegnula za računalom. Razmišljao je o građi skladišta, koja je bila slaba, te o gradilištu kojemu bi vrijednost porasla ako bi se koja tvornica sardina ikada željela proširiti. "Svakako", reče. "Eh, izvadite račune, a ja ću vam ispostaviti namiru o kupnji zgrade." Horaceu se očevidno žurilo. "Ne treba papila", reče Li. "Ja ispostaviti namilu za cijeli dug." Dostojanstveno su zaključili pogodbu, a Li je u proslavu častio sa četvrt litre viskija "Old Tennis Shoes". Horace je zatim krenuo natrag, hodajući veoma uspravno preko gradilišta pa mimo čempres i preko pruge te gore do zgrade, koja je bila njegova, i ustrijelio se na hrpi ribljeg brašna. I premda se to ne odnosi na ovu pripovijest, nijedno Abbevilleovo dijete, bez obzira na to tko mu je bila majka, nije odonda više nikada ostalo bez slatkiša. No vratimo se na ono veče. Horace je ležao na daskama što bijahu poduprte kozlićima, s iglama za balzamiranje zaboli denima u tijelo, a njegove su dvije žene sjedile zagrljene na stepenicama kuće (bile su dobre prijateljice sve do poslije pogreba, a tada su podijelile djecu i više nisu nikada progovorile među sobom ni riječi). Li Čong stajao iza svoje tezge s cigarama, a pogled njegovih prijaznih smeđih očiju bio upravljen unutra, na mirnu i vječnu kinesku tugu. Znao je da tu ne bi bio mogao ništa učiniti, ali je želio da je znao što Horace namjerava, pa možda pokušao pomoći. U Lijevoj dobroti i razumijevanju bilo je duboko uvriježeno uvjerenje da čovjek ima nepovredivo pravo da se sam ubije, ali kadšto to prijatelj može učiniti nepotrebnim. On se već obavezao da plati pogrebne troškove i poslao veliku košaru živežnih namirnica teško pogođenim porodicama. Sada je Li Čong bio vlasnik Abbevilleove zgrade dobar krov, dobar pod, dva prozora i vrata. Zgrada je doduše bila sva zatrpana ribljim brašnom, koje je širilo lak ali prodoran vonj. Li Čong bavio se mišlju da zgradu upotrijebi kao skladište za svoju dućansku robu, kao nekakvo spremište, ali je nakon duljeg razmišljanja odustao od te pomisli. Zgrada je bila predaleko, i u nju je svatko mogao ući kroz prozor. Tuckao je zlatnim prstenom o gumeni podložak i razmišljao o tom problemu, kad se vrata otvore, i u dućan stupi Mack. Mack bijaše starosta, vođa, savjetnik i pomalo iskorištavalac šake ljudi, koji nisu bili vezani ni

zajedničkom porodicom, ni novcem, ni kakvim drugim težnjama osim hrane, pića i zadovoljstva. Ali dok većina ljudi u potrazi za zadovoljstvom sebe uništava, pa umorna pada prije cilja, Mack i njegovi prijatelji prilazili su zadovoljstvu nehajno i lagano i mirno ga uživali. Mack i Hazel, mladić neobične snage, Eddie, koji je povremeno zamjenjivao pipničara u gostionici "La Ida", Hughie i Jones, koji su tu i tamo sakupljali žabe i mačke za Zapadni biološki laboratorij, stanovali su u onim velikim zarđalim cijevima na gradilištu tik uz Li čongov dućan. Naime, stanovali su u tim cijevima kad je bilo vlažno, ali su za lijepa vremena stanovali u sjeni crnog čempresa na vrhu gradilišta. Velike su se grane spuštale nisko i tvorile baldahin, pod kojim je čovjek mogao ležati i promatrati vani strujanje i živahnost na Cannerv Rowu. Li Čong jedva se primjetno ukrutio kad je Mack ušao, te je brzo preletio pogledom po dućanu, da se uvjeri nije li došao i Eddie ili Hazel, ili Hughie ili Jones, i izgubio se negdje među robom. Mack razotkri svoje karte s poštenjem, koje osvaja. "Li", reče, "ja i Eddie i ostali čuli smo da ste vlasnik Abbevilleove kuće." Li Cong klimnu i počeka. "Ja i moji prijatelji mislili smo pitat ćemo vas bismo li se mogli onamo useliti. Mi ćemo paziti na zgradu", brzo pridometnu. "Ne bismo puštali da itko provali ili nanese kakvu štetu. Djeca bi mogla porazbijati prozore, znate..." predlagao je Mack. "Zgrada bi mogla i izgorjeti ako na nju ne bi nitko pripazio." Li nagnu glavu natrag i pogleda Mačku u oči kroza svoja polovična stakla te uspori tuckanje svojih prstiju, kako se duboko zamislio. U Mackovim je očima bilo dobronamjernosti i razumijevanja za bližnjega te želje da svakoga usreći. Zašto se, dakle, Li Čong osjećao nekako opkoljen? Zašto su mu se misli kretale oprezno, kao mačka među kaktusima? Prijedlog je bio. stavljen tako ljubazno, gotovo u filantropskom duhu. Li je u mislima poletio naprijed, da ocijeni mogućnosti ne, to su. bile vjerojatnosti, i tuckanje njegovih prstiju još se više uspori. Gledao je u duhu kako odbija Mackovu molbu i već vidio razbijena stakla na prozorima. Mack će tada po drugi put ponoviti da će paziti i čuvati Lijev posjed a ako mu Li ponovo odbije, može već sada mirisati dim i vidjeti plamičke kako pužu uza zidove. Mack i njegovi prijatelji pokušat će da mu je pomognu pogasiti. Liju se prsti nježno smire na gumenom podlošku. Bio je pobijeđen. Znao je to. Preostaje mu samo mogućnost da spasi obraz, a Mack će po svoj prilici biti velikodušan. Zato reče: "Vi htjeti platiti najamninu za moja kuća? Vi htjeti stanovati tamo kao u hotelu?" Mack se smiješio cijelim licem i velikodušno uskliknuo: "Čujte... to je ideja. Svakako. Koliko?" Li je razmišljao. Znao je da nije važno što zaračuna. Ionako to neće dobiti. Pa onda može i da odredi neku uistinu krepku svotu, koja će spasiti obraz. "Pet dolala na tjedan", reče. Mack je dosljedno igrao svoju ulogu do kraja. "Moram tome razgovarati s momcima", reče polako kao da premišlja. "Ne biste, li mogli spustiti na četiri dolara na tjedan?" "Pet dolala", odlučno će Li. "Eh, vidjet ću što kažu momci", reče Mack. I tako je, eto, došlo do toga. Svi su bili zadovoljni. A ako bi tko i mislio da je Li Čong pretrpio čist gubitak, on barem nije tako gledao. Prozori su ostali čitavi i požar nije buknuo. Najamnina se doduše nije plaćala, no ako su stanari ikada i imali novaca a počesto bi ga i imali nikada im ne bi padalo na pamet da ga potroše igdje drugdje nego u Li Čongovu dućanu. Tako je sebi pribavio nekoliko dobrih potencijalnih mušterija. A išlo je još i dalje. Ako bi kakav pijanac izazvao neprilike u dućanu, ako bi se iz New Montereva oborila dječurlija u namjeri da pljačka, Li Čongu nije trebalo drugo nego da vikne, i njegovi bi mu stanari dojurili u pomoć. A zasnovala se tu i još jedna čvrsta veza ne možeš okradati svojeg dobročinitelja. Što je Li Čong uštedio na konzervama graha rajčica, mlijeka i dinja, više je nego naplatilo najamninu. A što je u dućanima sa živežnim

namirnicama u New Montereyu iznenada počela nestajati roba, to se Li Čonga nije ništa ticalo. Momci su se uselili, a riblje se brašno iselilo. Nitko ne zna tko je kući dao ime, ali su je otada zauvijek svi znali pod imenom "Svratiste Palače". U cijevima i pod čempresom nije bilo mjesta za pokućstvo i one razne sitnice koje su ne samo mjerilo već i granica naše civilizacije. Jednom su momci u Palaceu odlučili da ga namjeste pokućstvom. Pojavio se stolac, pa rasklopni krevet, pa još jedan stolac. Jedna je trgovina željeznom robom dodala limenku crvene boje, i to posve dragovoljno, jer nikada za nju ni znala nije, pa kako bi se pojavio koji novi stol ili klupčica, odmah bi ih premazali bojom, a to bi ne samo uljepšalo taj predmet već ga i ponešto izmijenilo, za slučaj ako bi njegov prijašnji vlasnik ovamo zavirio. I tako je proradilo Svratiste Palače. Momci su sada mogli sjediti pred svojim vratima i gledati dolje preko pruge i preko gradilišta te preko ulice ravno u prozore Zapadnog biološkog laboratorija. Noću bi slušali glazbu iz laboratorija i očima slijedili Doktora kad bi išao preko ulice u Li Čongov dućan po pivo. I Mack je tada rekao: "Taj je Doktor sjajan čovjek. Trebalo bi nešto za nj učiniti." . POGLAVLJE Riječ je simbol i užitak što upija ljude i prizore, stabla, biljke, tvornice i pekineze. Tada Djelo postaje Riječ i opet natrag Djelo, ali iskrivljeno i satkano u fantastičan uzorak. Riječ upije Tvorničku ulicu, provari je i ispljuje, i ulica je poprimila odsjev zelenoga svijeta i mora u kojemu se ogledava nebo. Li Čong više je nego kineski trgovčić. On to mora biti. Možda je on neko zlo, držano u ravnoteži i podržavano od dobra neki azijski planet, koji ostaje na svojoj putanji, jer ga na jednu stranu vuče Lao Ce, a na drugu računalo i blagajna pa Li Čong lebdi, vrti se i kovitla među živežnim namirnicama i duhovima. Krut čovjek, kada su u pitanju limenke s grahom, a mekan, kad su u pitanju kosti njegova djeda. Jer Li Čong je prekopao grob na ChinaPointu i našao požutjele kosti i lubanju, uz koju je još prianjala sijeda, ljepljiva kosa. I Li je pažljivo spakovao kosti, položio bedrene i goljenične kosti posve ravno, stavio lubanju u sredinu, a oko nje zdjelične i ključne kosti i opkolio ih rebrima s jedne i druge strane. Tada je svojeg lako slomljivog djeda, složena u kutiju, poslao preko zapadnog mora, da bi konačno počinuo u zemlji, koju su posvetile kosti njegovih pradjedova. A i Mack i njegovi momci vrte se svojom putanjom. Oni su Kreposti, Vrline, Ljepote u užurbanoj, raskidanoj ludosti Montereva, kao i kozmičkog Montereva, gdje ljudi od straha i od gladi razaraju svoje želuce u borbi da sebi osiguraju određenu hranu, gdje ljudi, od gladi za ljubavlju, uništavaju sve što je na njima vrijedno ljubavi. Mack i momci jesu Ljepote, Kreposti, Vrline. U svijetu, kojim upravljaju tigrovi sa čirevima na želucu, koji je razrovan od bikova što trpe od grčeva, po kojemu njuškaju za otpacima slijepi šakali, Mack i momci slasno ručaju s tigrovima, miluju pomamne junice i pobiru mrvice, da nahrane morske galebove Tvorničke ulice. Kakve koristi može imati čovjek ako i dobije cijeli svijet, a došao je do svojeg imetka sa čirom na želucu, kilom i dvostrukim naočarima? Mack i momci izbjegavaju tu stupicu, zaobilaze otrov, prekoračuju zamku, dok cijela generacija uhvaćenih, otrovanih ljudi, što nose pojas protiv kile, viče na njih i naziva ih nevaljalcima koji će zlo svršiti, koji su sramota za mjesto, tati, lopovi, skitnice. Oče Naš koji jesi u prirodi Ti koji si dao sposobnost za održavanje na životu i kojotu i običnom smeđem štakoru, domaćem vrapcu, kućnoj muhi i moljcu, Ti zacijelo osjećaš i veliku svemoćnu ljubav za nevaljalce i skitnice i one koji sramote grad, za Mačka i momke. Za kreposti i vrline i lijenost i revnost. Oče Naš koji jesi u prirodi. . POGLAVLJE Li Čongov dućan nalazi se zdesna praznom zemljištu (premda nitko ne zna reći zašto se zove prazno, kad je sve zakrčeno starim kotlovima, zarđalim cijevima, razbijenim sanducima i hrpama velikih kanta). U pozadini praznog zemljišta prolazi

željeznička pruga, a iza nje stoji Svratiste Palače. Ali lijevu među zemljišta tvori stroga i dostojanstvena javna kuća Dore Flood pristojno, čisto, čestito, staromodno zabavište, gdje možeš popiti čašu piva među prijateljima. Nije to kakva jeftina noćna krčma, već solidan, krepostan klub, koji je podigla Dora. Kao "madam" i zabavljačica, ona ga vodi i drži u stezi već pedeset godina, i za to je vrijeme, nadarena tankoćutnošću i poštenjem, milosrdnošću i nekim realizmom, postigla da je poštuju inteligentni, naobraženi. i oni dobra srca. S istih je razloga mrzi ufitiljena i pohotna zajednica udatih usidjelica, kojih muževi poštuju dom, ali ga mnogo ne vole. Dora je velika žena, velika, krupna žena plamene narančaste kose, koja ima slabost za blijedozelene večernje haljine. Ona vodi čestitu kuću sa stalnim cijenama, ne toči žestoko piće i ne dopušta glasan ili prostački govor u svojem lokalu. Od njezinih su djevojaka neke prilično neaktivne zbog poodmakle dobi i narušene snage, ali ih Dora nikad ne izbacuje, premda kako ona kaže neke od njih ne posluže ni tri gosta u mjesecu, ali i dalje jedu svoja tri obroka na dan. U času lokalnog patriotizma Dora je okrstila svoj lokal "Restoran Kalifornijska zastava", pa se pripovijedaju mnoge zgode o ljudima koji su ušli da tu pojedu sendvič. U kući ima obično dvanaest djevojaka, uračunavši i stare, pa grčki kuhar i čovjek koji vrijedi kao čuvar, ali koji poduzima i svakovrsne osjetljive i opasne zadatke. On obustavlja tučnjave, izbacuje pijane, umiruje histerične ispade, liječi glavobolju i toči piće. On previja rane od noža i udarca, pozdravlja se s redarima, a kako pretežna polovica djevojaka vjeruje u Christian Science to on nedjeljom ujutro glasno čita odlomak iz lista "Nauka i zdravlje". Njegov prethodnik, koji nije bio tako valjano uravnotežen čovjek, završio je loše o tome će još biti govora ali je Alfred ostao pobjednikom nad svojom okolinom i tu je okolinu odgojio. On zna koji muškarci treba da budu tamo, a koji ne. On zna više o domaćem životu građana Montereva nego li itko drugi u gradu. Što se tiče Dore njezina je egzistencija škakljiva. Budući da je protiv zakona, barem protiv njegova slova, ona se mora dvostruko više pridržavati zakona nego itko drugi. Ne smije biti pijanaca, ni tučnjave, ni prostota, inače će joj zatvoriti lokal. A kako je protuzakonita, Dora mora biti naročito dobrotvorna. Svi je iskorištavaju. Ako redarstvo priređuje ples za svoj mirovni fond, i svatko drugi priloži dolar, Dora mora dati pedeset dolara. Kad je Trgovačka komora uređivala svoje nasade, svaki je trgovac dao po pet dolara, ali se od Dore tražilo da dade stotinu. A isto je tako sa svim drugim s Crvenim križem, Dobrotvornim općinskim fondom, skautima neopjevane, neobjavljivane, sramotne, prljave nadnice grijeha uvijek su na čelu popisa dobrotvornih priloga. Ali za vrijeme privredne krize Dora je bila najteže pogođena. Uz redovite dobrotvorne prinose Dora bi gledala gladnu djecu ulice, nezaposlene očeve i zabrinute žene, pa je šakom i kapom plaćala dućanske račune kroz dvije godine i tako se malone i sama upropastila. Dorine su djevojke valjano izvježbane i ugodne. One neće nikada osloviti muškarca na ulici, premda je možda noć prije bio u njihovu lokalu. Prije nego što je Alfy, sadašnji čuvar, preuzeo svoje mje Christian Science, vjerovanje koje uči da se bolesti ne suzbijaju medicinskim liječenjem, već duhovnim djelovanjem vjere. (Prev.) sto, dogodila se u "Kalifornijskoj zastavi" tragedija koja je sve ražalostila. Prijašnji se čuvar zvao William, a bio je tamnokos čovjek i doimao se samotno. Po danu, kad bi imao malo dužnosti, dajadilo bi mu žensko društvo. Kroz prozor je mogao vidjeti Mačka i momke kako sjede na cijevima na praznom gradilištu, noge im se lijeno objesile u korov, te se sunčaju razgovarajući polagano i filozofski o zanimljivim ali nevažnim pitanjima. Tu i tamo, dok bi ih promatrao, vidio bi kako vade politricu viskija vrste "Stare papuče za tenis" i otiru grlo boce u rukav i jedan

za drugim naginju bocu. I William zaželje da bi se mogao pridružiti tome zgodnom društvancu. Izišao je jednog dana i sjeo na cijev. Razgovor zape i društvo utonu u nelagodnu, neprijaznu šutnju, i nakon nekog vremena William se neutješno vrati u "Kalifornijsku zastavu". Poslije je kroz prozor mogao vidjeti kako se razgovor opet razvezao, i to ga rastuži. Bio je to čovjek mračna, ružna lica, usta iskrivljenih od mrkog razmišljanja. Sutradan je opet pošao onamo i ovaj put ponio sa sobom pol litre viskija. Mack i momci popili viski konačno, nisu ludi ali sve što su govorili bilo je samo "Živio" i "Nazdravlje!" Malo kasnije William se opet vratio u "Kalifornijsku zastavu" pa ih je motrio kroz prozor i čuo kako Mack glasno kaže: "Do vraga, podvodnike ne trpim!" To očito nije bilo tačno, ali to William nije znao. On se naprosto nije sviđao Mačku i momcima, to je bilo sve. Tad se Williamu slomilo srce. Ni skitnice ga neće u svoje društvo. Smatraju ga mnogo, mnogo nižim od sebe. William je oduvijek imao sklonost da kopka po sebi i da se optužuje. Stavio je šešir na glavu i odšetao obalom sve do svjetionika. Tu je stajao neko vrijeme na lijepom malom groblju, gdje se uvijek čuje tutnjava valova. Mračne, tmurne misli rojile mu se glavom. Nitko ga ne voli. Nitko ne mari za njega. Makar ga i zvali čuvarom, on je ipak podvodnik prljav podvodnik, nešto najniže na svijetu. Mislio je dalje kako i on ima prava da živi i da bude sretan baš kao i svatko drugi, bogamu! Ljutit se vratio natrag, ali ga srdžba prođe kad je stigao do "Kalifornijske zastave" i uspeo se stepenicama. Bila je večer, i muzički je automat svirao "Pun mjesec", i William se sjeti kako je prva djevojka koja se ikada u njega zagledala voljela tu pjesmu prije nego što je pobjegla, udala se i nestala. Ta ga pjesma silno rastuži. Dora je sjedila straga u sobi i pila čaj kad je William ušao. "Što ti je?" upita. "Zar si bolestan?" "Nisam", odgovori William. "Što je s postocima? Meni je svega dosta. Mislim da ću se ustrijeliti." Dora je već po koji put u životu izašla nakraj sa živčano rastrojenim ljudima. Treba ih samo vješto izmamiti iz tog raspoložnja, bilo je njezino geslo. "Ali učini to u svoje slobodno vrijeme i nemoj mi zaprljati sagove", reče. Nad Williamovo se srce spusti siv vlažan oblak, i on polako izađe iz sobe i krenu preko predvorja pa zakuca na vrata Eve Flangan. Eva je imala crvenu kosu i svaki bi tjedan odilazila na ispovijed. Bila je pobožna i imala mnogo braće i sestara, ali se povremeno opijala, kada bi to najmanje očekivao. Kad je William ušao, bojila je nokte na rukama i strašno mrljala prste. Znao je da je trudna, a Dora nije dopuštala trudnoj djevojci da radi. "Što te muči?" otresito upita Eva. Williama uhvati srdžba. "Ustrijelit ću se", odsiječe bijesno. Eva se izdere na njega. "To je prljav, podao, gadan grijeh!" vikala je. "To je tebi i slično pa da nam onda zatvore lokal, baš kad imam gotovo dosta za put u East St. Louis. Ti si nevaljalac i klipan." Još je vrištala kad je William zatvorio sa sobom vrata i otišao u kuhinju. Bio je temeljito sit žena. Grčki će kuhar biti pravi odmor poslije žena. Kuhar je u velikoj pregači, zasukanih rukava, pržio svinjske odreske u dvije velike tave i prevrtao ih željeznim ražnjem. "Zdravo, Kits. Kako je?" Odresci su šištali i cvrčali na tavama. "Ne znam, Lou", reče William. "Kadšto mislim da bi najbolje bilo frc!" I prstom povuče sebi preko grla. Grk odloži ražanj na štednjak i jače zavrnu rukave. "Da fi kažem što su meni rekli, Kits", zaključi. "Rekli su mi da onaj koji o tomu govori to nikad ne učini." Williamova ruka posegnu za roštiljem. Držao ga je lagano u ruci, kao da ga odmjerava. Očima se duboko zagledao u tamne oči Grkove i u njima vidio nevjerovanje i podsmijeh. A kako je dalje zurio, oči su se Grkove uznemirile pa zabrinule. William opazi tu promjenu. Vidio je prvo kako Grk zna da on to može učiniti, a zatim da Grk i zna da će on to učiniti. I čim je to pročitao u Grkovim očima, William je znao da to mora učiniti.

Bio je žalostan, jer se to sad činilo glupim. Ruka mu se podignu i roštilj mu se žabi u srce. Začudno mu je lako ušao u tijelo. William je bio čuvar prije nego što je Alfred došao. Alfreda su svi voljeli. U svako je doba mogao sjediti na cijevima s Mačkom i momcima. Mogao ih je čak i posjećivati gore u Svratištu Palače. . POGLAVLJE Uvečer, baš u suton, nešto se čudno događalo u Tvorničkoj ulici. Događalo se to u vremenu između zapada sunca i časa kad se pali ulična rasvjeta. U ono kratko mirno sivo razdoblje. Niz brežuljak, mimo Svratišta Palače, niz kokošje ljestve pa preko praznog gradilišta dolazio star Kinez. Imao je na sebi prastari plosnat slamnjak, plavo platneno radno odijelo i teške cipele; na jednoj mu se otkinuo potplat i na svakom koraku pljeskao o zemlju. U ruci je nosio prekritu košaricu od pruća. Lice mu bijaše mršavo i smeđe i naborano poput sušene govedine, a stare mu oči smeđe, čak i bjeloočnice bijahu smeđe i duboko usađene, tako te se činilo da vire iz rupa. Pojavio bi se baš u suton, prešao preko ulice te prošao kroz prolaz između Zapadnog biološkog laboratorija i žala i nestao između stupova i čeličnih potpornja koji podupiru pristane. I do zore ga više nitko ne bi vidio. Ali u zoru, u doba kad bi se već pogasile ulične svjetiljke a danje svjetlo još nije svanulo, stari bi se Kinez izvlačio između stupova, prešao preko žala i ulice. Košara bi mu sad bila teška i mokra i sva se cijedila. Labavi bi mu potplat pljeskao ulicom. Uspeo bi se uzbrdo do druge ulice, prošao kroz vrata u visokoj daščanoj ogradi i do večeri ga više nitko ne bi vidio. Ljudi bi u snu čuli kako plješće potplatom u prolazu, pa bi se na čas probudili. Tako se događalo već godine i godine, ali se nitko na nj nije naviknuo. Neki su mislili da je on bog, a veoma stari ljudi smatrali su da je smrt, dok su djeca u njemu vidjeli veoma smiješna stara Kineza, kako djeca već uvijek misle da je sve što je staro i neobično ujedno i smiješno. Ali ga djeca nisu zadirkivala ili za njim vikala, kako im je već običaj, jer ga je okruživao neki oblak straha. Samo je jednom hrabar i lijep desetogodišnji dječak, imenom Andy, iz Salinasa, izazvao starog Kineza. Andy je bio u posjetama u Montereyu i vidio starca i znao da za njim mora vikati, ako i samo zato da ne izgubi poštovanje pred samim sobom. Ali je čak i Andy, koliko god bio hrabar, osjećao taj oblačić straha. Svaku večer, iz dana u dan, Andy bi promatrao starca kako prolazi, i u njemu se borio osjećaj dužnosti i strah. A onda se jedne večeri Andy ohrabrio i krenuo za starcem stupajući za njim i pjevajući prodornim piskutljivim glasom: "Sjedi Kinez na ogradi, čin, čin, čin Dođe bijelac i odreže dugi mu perčin." Starac je zastao i okrenuo se. Andy zamuknu. Tamnosmeđe oči promatrale su Andyja, a tanine se navorane usne micale. Ono što se tada dogodilo nije Andy nikada mogao ni objasniti ni zaboraviti. Jer te su se oči širile i širile dok Kineza više nije bilo, već je tu ostalo samo jedno golemo smeđe oko, veliko kao crkvena vrata. Andy je zavirio kroz ta sjajna prozirna smeđa vrata i ugledao samotnu ravnu krajinu, pružala se ona milje daleko i završavala u daljini nizom fantastičnih brda što su svojim oblikom nalikovale na kravlje i pseće glave, na šatore i gljive. Ravnica je bila obrasla niskom oštrom travom, iz koje je tu i tamo provirivao humak. A na svakom humku sjedila nekakva sitna životinja nalik na svisca. I pred tom osamljenosti tom očajnom hladnom samoćom krajobraza Andy tiho zaplače, jer nikog nije bilo na svijetu i on se osjećao napušten. Zatvorio je oči, da to ne mora više gledati, a kad ih je otvorio, nalazio se u Tvorničkoj ulici, a stari je Kinez upravo zamicao između Zapadnog biološkog laboratorija i tvornice "Hediondo" lupkajući potplatom klipklap. Andy je bio jedini dječak koji je to ikada učinio i više nikada nije pokušao. . POGLAVLJE Zapadni biološki laboratorij nalazio se sučelice praznom zemljištu. Li Congov dućan stajao mu je ukoso zdesna, a Dorina "Kalifornijska zastava" ukoso slijeva.

Laboratorij trguje čudnom i lijepom robom. Prodaje divne morske životinje spužve, plaštenjake, moruzgve i zvjezdače, zmijače i mnogokrake zvjezdače, školjkaše i brombuljke, crve i puževe i sve njihove fantastične i raznolike srodnike, pa živo pokretno cvij"eće mora gološkržnjake i zastrtoškržnjake, krupnobodlje i tankobodlje ježince, rakovnice i račiće i morske kozice: pjeskorovne i pucketave i one posve prozirne koje jedva bacaju sjenu. A Zapadni biološki laboratorij prodaje i kukce i puževe, pauke i čegrtuše, štakore i pčele i gilaguštere. Sve je to na prodaju. Tu su i mala neodređena Ijudska bića, neka čitava, a druga opet izrezana na tanke plostice stisnute između dva stakalca. A za studente ima tu i morskih pasa, kojima je iscijeđena krv i zamijenjena žutom i plavom bojom u venama i arterijama, tako da se skalpelom mogu pratiti sistemi žila. Ima tu i mačaka s obojenim venama i arterijama, i isto tako prepariranih žaba. Od Zapadnog biološkog laboratorija možeš naručiti sve živo što postoji, i prije ili kasnije ti ćeš to i dobiti. To je niska zgrada okrenuta ulici. U prizemlju je skladište s policama koje sežu sve do stropa i natrpane su staklenkama s prepariranim životinjama. U prizemlju se nalazi cementno korito s izljevom i sav uređaj i instrumenti za uštrcavanje i prepariranje. Kroza stražnje dvorište dođe se do natkrite suše koja počiva na stupovima iznad mora. Tu su baseni za veće životinje morske pse, raže i hobotnice, svaka vrsta u svojoj betonskoj spremnici. U kuću se sprijeda ulazi stepenicama do vrata koja vode u poslovnicu s pisaćim stolom, koji je sav zakrčen hrpama neotvorene pošte, s ormarićima za kartoteku uza zidove, i sa željeznom blagajnom na kojoj su vrata širom otvorena i poduprta klinom da se ne bi zaklopila. Jednom se naime blagajna zabunom zatvorila, a nitko nije znao kombinaciju brojeva njezine patentne brave. A u blagajni se nalazila otvorena limenka sardina i komad sira Eoquefort. I prije nego što je tvorničar mogao javiti kombiniciju brojeva, bilo je u blagajni već svakojake nevolje. Doktor se tada sjetio na koji bi se način mogao čovjek dobro osvetiti kakvoj banci ako bi to poželio. "Unajmi sigurnosni pretinac u banci", rekao je, "stavi u nju čitavog svježeg lososa i otputuj na šest mjeseci." Poslije neprilike s patentnom blagajnom nije se više u nju smjela spremati hrana. Ta se sada pohranjuje u ormarićima za kartoteku. Iza poslovnice nalazi se prostorija s akvarijem i u njemu mnoge žive životinje. Tu su i mikroskopi i preparati i ormarići s medikamentima, ormari s laboratorijskim posudama i epruvetama, radni stolovi i mali motori, razne kemikalije. Iz te prostorije dopiru različiti mirisi miris formalina, osušenih morskih zvijezda, morske vode i mentola, karbolne kiseline i octene kiseline, miris papira za pakovanje, slame i špage, miris kloroforma i etera, miris ozona iz motora, miris finog čelika i ulja za podmazivanje mikroskopa, miris acetona i gumenih cijevi, miris mokrih vunenih čarapa i cipela, oštri prodorni miris čegrtuša i ustajali strašni miris štakora. A kroza stražnja vrata dopire miris alga i brombuljaka za oseke, i miris soli i morske pjene za plime. Lijevo iz poslovnice ulazi se u knjižnicu. Zidovi su sve do stropa prekriti ormarima s knjigama, kutijama s brošurama i separatima, knjigama svake vrste rječnicima, leksikonima, knjigama pjesama i drama. Uza zid stoji fonograf sa stotinama ploča poredanih uza nj. Pod prozorom drvena postelja, a po zidovima i ormarima vise pribijene reprodukcije Daumiera, Granama i Tiziana, Leonarda i Picassa, Dalija i Georga Grosza, ponegdje pričvršćene u visini očiju, tako da ih možeš gledati ako zaželiš. U toj maloj prostoriji ima i stolaca i klupica i, naravno, ona postelja. Koji put sabralo se ovdje i po četrdeset ljudi. Iza te knjižnice ili muzičke prostorije, ili kako je već želite nazvati, nalazi se kuhinja, uska komora s plinskim štednjakom, bojlerom i praonikom. Ali dok se nešto hrane drži u ormarićima za kartoteku u poslovnici, dotle se suđe, kuhinjska mast i

povrće drži pod staklom u rasklopivim ormarima za knjige u kuhinji. To nije bilo diktirano nekim hirom. Naprosto je tako došlo. Sa stropa kuhinje vise komadi slanine, salame i osušeni crni trpovi koji daju dobru juhu. Iza kuhinje nalazi se nužnik i tuš. Školjka u nužniku propuštala je pet godina, dok je nije dosjetljiv i velikodušan gost zabrtvio komadićem gume za žvakanje. Doktor je i vlasnik i upravitelj Zapadnog biološkog laboratorija. To je prilično sitan čovjek, ali samo naoko sitan, jer je žilav i veoma jak, i kad ga uhvati bijesna srdžba, može biti i veoma žestok. Nosi bradu, a lice mu je napol Kristovo, a riapol satirsko, i iz njega izbija istina. Kaže se da je ponekoj djevojci pomogao iz neprilike. Doktorove su ruke ruke kirurga za mozak, razbor mu je hladan, a srce toplo. On će dotEru znak pozdrava, kad se proveze kraj pasa, a psi dižu pogled i smiješe mu se. Iz potrebe on može ubiti bilo što, ali radi užitka ne bi mogao povrijediti ni osjećaj. Muči ga samo jedan velik strah da će smočiti glavu, pa zato i ljeti i zimi redovno nosi nepromočiv šešir. On će sve do pazuha ugacati u ustajalu morsku vodu, a da ne osjeti vlagu, ali kap kiše na glavi tjera ga u bezglav strah. Polako kroz godine Doktor se saživio s Tvorničkom ulicom više nego je čak i sam slutio. Postao je izvor filozofije i nauke i umjetnosti. U laboratoriju su djevojke iz Dorina lokala prvi put čule crkvenu glazbu i Gregorijanski koral. Li Čong slušao bi na engleskom poeziju Li Poa. Slikar Henri prvi put je čuo egipatsku Knjigu mrtvih i bio tako ganut da je promijenio svoje slikarsko sredstvo. Dotada je slikao tutkalom, željeznom rđom i šarenim kokošjim perjem, ali se promijenio, i njegove naredne četiri slike bile su izrađene od četiri razne vrste orahovih ljusaka. Doktor bi saslušao svaku besmislicu i pretvarao je za tebe u neku mudrost. Njegov duh nije imao obzorja a njegovo suosjećanje nije bilo ničim iskrivljeno. Znao bi razgovarati s djecom i govorio im o veoma dubokim stvarima na takav način da mogu razumjeti. Živio je u svijetu čudesa, u svijetu uzbuđenja. Bio je pohotan kao kunić i nježan kao đavo. Svatko tko ga je poznavao bio mu je u dugu. I svatko tko bi pomislio na njega odmah bi i pomislio: "Moram uistinu učiniti nešto lijepo za doktora." . POGLAVLJE Doktor je sabirao morske životinje u velikoj, plimom naplavljenoj bari na vrhu Poluotoka. Čarobno je to mjesto. Za plime to je uzburkan, zapjenjen basen u koji se ulijevaju veliki valovi preko grebena vani gdje pluta plutača na zviždaljku. Ali kad dođe oseka, taj mali vodeni svijet postaje miran i krasan. More je posve bistro, a dno mu oživi fantastičnim životom životinja što hrle amotamo, bore se, hrane i množe. Račići hrle od rese do rese zalelujanih alga. Morske zvijezde čuče iznad školjčica i puževa, pripijaju se sa milijun sitnih prianjalka, pa tada polagano, nevjerojatnom snagom potežu dokle god se plijen ne otkine od stijene. Zvijezdi se želudac ispupčava i obuhvaća svoju hranu. Narančasti i točkasti i prugasti gološkržnjaci graciozno klize iznad stijena, a povlake im se viju poput sukanja španjolskih plesačica. Crne jegulje pomaljaju glave iz pukotina i čekaju na plijen. Rakovi pucavci glasno pucketaju svojim kliještima. Taj divni šarolik svijet prekrit je staklenom pločom. Po pijesku na dnu hrle račići samci kao pomamna djeca. Jedan je sada našao praznu puževu kućicu, koja mu se više sviđa od njegove, pa se izvlači, na čas izlažući svoje meko tijelo neprijatelju, i hitro se zavlači u novu nastambu. Preko ograde zapljusne val i na tren uznemiri staklenastu vodu i stvori mjehuriće na površini. A onda se bara opet razbistri i smiri i opet je divna i ubojita. Ovdje jedan račić čupa nogu svojem bratu. Moruzgve se rastvaraju kao mekano živobojno cvijeće i mame sve umorne i zbunjene životinje da na čas otpočinu u njihovu naručju. A kad koji sitni račić ili koji "mali Ivica" te bare prihvati zeleni i ljubičasti poziv latice se strelovito sklapaju, ubojite čelije zabijaju sićušne

narkotične iglice u plijen, a on postaje slab, a možda i snen, dok mu razorne jetke probavne kiseline ne rastoče tijelo. Iz svojeg se skrovišta tad iskrada podmukli ubojica hobotnica. Kreće se polako, tiho, kao sivi oblačić, pretvarajući se da je sad komadić morskog bilja, sad opet kamen, pa onda komadić trula.mesa, a zloćudne joj kozje oči samo hladno motre. Ljigavo se primiče račiću koji mirno jede, i kako se približava, žute joj oči gore a tijelo joj poprima ružičastu boju, koja odaje očekivanje i bijes. Iznenada potrči lagano na vršcima svojih krakova, krvožedno kao mačka u času napadanja. Divljački se baca na račića, voda se zamuti crnom tekućinom, a metež borbe zastire se smeđastim oblakom dok hobotnica ubija račića. Na izloženim stijenama što strše iz vode brombuljci puštaju mjehuriće iza svojih zatvorenih vrata, a puževi se polako suše. A na stijene slijetaju crne muhe da pojedu sve što mogu naći. Prodoran miris joda iz alga, vapnenasti miris ljušturastih tijela i miris jakog proteina, miris sperme i jajašca ispunjaju zrak. Na golim stijenama morske zvijezde izbacuju sjeme i jajašca između svojih krakova. Zrak je sav zasićen mirisima života i obilja, smrti i probave, raspadanja i rađanja. A preko vanjskog grebena vjetar donosi slane kapljice oceana, koji vani čeka dok pribere snagu plime, da se J ponovo može uliti u Veliku baru. A tamo na plutači zviždaljka tuli kao žalostan, strpljiv bik. U bari su Doktor i Hazel radili zajedno. Hazel je stanovao u Svratišfu Palače s Mačkom i momcima. Svoje je ime dobio isto onako slučajno kao što mu je odonda i život tekao. Hazel je bio osmo dijete, i kada se rodio, majka se smela što se tiče njegova spola. Ionako je bila već umorna i iznurena od nastojanja da nahrani i odjene sedmero djece i njihova oca. Na sve je načine pokušavala da zaradi novaca izradbom papirnog cvijeća, uzgojem vrganja, uzgajanjem kunića radi mesa i krzna dok bi joj otac, sjedeći u platnenom naslonjaču, pružao svaku pomoć koju su njegovi savjeti, dokazivanja i kritika mogli pružiti. Imala je staru tetku imenom Hazel, koja je, kako se govorilo, bila životno osigurana. Osmo je dijete dobilo ime Hazel prije nego što je majci sinulo da je Hazel dječak, a dotle se bijaše već i navikla na to ime, pa se nije ni trudila da ga izmijeni. Hazel je odrastao išao čitiri godine u osnovnu školu i četiri u popravilište, a ni u jednoj nije ništa naučio. Općenito se smatra da se u popravilištima uči pokvarenost i kriminalitet, ali Hazel nije bio dosta pažljiv. Izišao je iz popravilišta isto tako neopterećen pokvarenošću kao što je ostao i neopterećen razlomcima i dugačkim diobama. Hazel je volio slušati razgovor, ali nije slušao riječi, već samo ton razgovora. Stavljao bi pitanja, ne zato da čuje odgovore, već samo da se tok razgovora ne bi prekidao. Bilo mu je dvadeset i šest godina tamnokos i prijazan mladić snažan, uslužan i privržen. Često bi odlazio sabirati životinje s Doktorom i na tom je poslu bio koristan kad bi jednom znao što treba uraditi. Prsti bi mu se prikradali poput hobotnice, a zgrabili bi i držali poput moruzgva. Sigurno se kretao po kliskim stijenama i silno je volio taj lov. Doktor je na radu nosio svoj nepromočivi šešir i gumene čizme, a Hazel je klapsao naokolo u papučama za tenis i u plavim platnenim hlačama. Sabirali su morske zvijezde. Doktor je dobio narudžbu na trista komada. Hazel podiže neku bubuljičastu ljubičastocrvenu zvijezdu sa dna bare i gurnu je u svoju gotovo već punu jutenu vreću. "Volio bih znati što s njima rade", reče. "Rade, s čime?" upita Doktor. "S morskim zvijezdama", odgovori Hazel. "Vi ih prodajete. Hazel je englesko žensko ime. (Prev.) Poslat ćete ih cijelu bačvu. A što oni tamo rade s njima? Pa za jelo nisu." "Proučavaju ih", strpljivo će Doktor, pa se prisjeti da je na to pitanje odgovorio Hazelu već desetke puta. Ali je Doktor imao jednu naviku koje se nije mogao riješiti. Kad bi tkogod stavio pitanje, Doktor je smatrao da on želi znati i odgovor. Takav je on bio. On sam nije nikada

stavljao pitanja ako ne bi želio čuti i odgovor, pa nije mogao zamisliti da ima takav mozak koji će pitati a da ne želi nešto i saznati. A Hazel, koji je samo želio slušati razgovor, razvio je sistem prema kojemu je odgovor na jedno pitanje služio kao osnova za drugo pitanje. To je održavalo razgovor. "A što nalaze za proučavanje?" nastavi Hazel. "Pa to su samo morske zvijezde. Ima ih ovuda na milijune. Mogao bih vam ih nabaviti cio milijun." "To su komplicirane i zanimljive životinje", objasni Doktor, malo kao da se brani. "Osim toga, one idu na Srednji zapad, na Sjeverozapadno sveučilište." Hazel se posluži svojom smicalicom. "Ondje nemaju morskih zvijezda?" "Ondje nemaju oceana", reče Doktor. "Oh!" dahnu Hazel, pa poče bjesomučno tražiti nešto o što bi mogao okačiti neko novo pitanje. Nije trpio da razgovor ovako zamre. Ali nije bio dovoljno brz. Dok je još tražio što bi pitao, Doktor je već stavio svoje pitanje. To je Hazel mrzio, jer je to značilo da mora u mislima potražiti odgovor a tražiti naokolo po Hazelovim mislima bilo je kao da sam lutaš po napuštenom muzeju. Hazelov je mozak bio prenatrpan izlošcima bez kataloga. Nikada nije ništa zaboravljao, ali se nikada nije ni trudio da svoje uspomene sredi. Sve mu je u glavi bilo isprebacano kao ribarski pribor na dnu čamca udice i visci, povrazi i meke i ostve sve ispremiješano i zamršeno. Doktor ga upita: "A kako je gore u Palaceu?" Hazel prođe prstima kroz svoju tamnu kosu i zadubi se u nered u svojim mislima. "Veoma dobro", reče. "Onaj momak Gay seli k nama, mislim. Žena ga gadno tuče. To ga ne smeta ako je budan, ali ona čeka dok on zaspi, pa onda udri po njemu. To mu je mrsko. Mora se razbuditi i namlatiti je, a kad se opet spremi na spavanje, ona ga ponovo udari. Ne može čovjek da se odmori, pa se zato seli k nama." "To je nešto novo", reče Doktor. "Prije je običavala pod prisegom ishoditi uhidbeni nalog, pa bi ga strpali u zatvor." "Jest", reče Hazel, "ali je to bilo prije nego što su podigli novi zatvor u Salinasu. Znao je sjediti i po trideset dana, pa mu je bilo itekako do toga da izađe. Ali taj novi zatvor radio u ćeliji, pa dobri ležajevi, a šerif dobar čovjek. Kad Gay tamo uđe, više i ne želi izaći. Toliko mu se ondje sviđa, pa žena više ne traži da ga uhapse. Zato je izmislila ovo da ga udari dok on još spava. To ubija živce, kaže Gay. A vi znate dobro kao i ja da Gay nije nikada uživao u tome da je istuče. Činio je to samo zato da sačuva poštovanje pred samim sobom. Ali mu je već dojadilo. Mislim da će odsada biti kod nas. Doktor se uspravi. Valovi su se počeli izlijevati preko vanjskog grebena u Veliku baru. Nadolazila je plima, i iz mora vani počeli se preko stijena lijevati potočići vode. S pučine je zapuhao svjež vjetar, a oko rta pojavili se tuljani. Doktor gurnu svoj nepromočivi šešir na potiljak. "Imamo dosta morskih zvijezda", reče pa doda: "Čuj, Hazel, ja znam da imaš šest ili sedam nedoraslih jestivih školjaka na dnu svoje vreće. Ako nas zaustavi nadzornik ribolova, ti namjeravaš reći da su moje, da su uhvaćene na moju dozvolu zar ne?" "Pa da do vraga", reče Hazel. "Čuj", prijazno će Doktor. "Uzmimo da ja i dobijem narudžbu za takve školjke, a nadzornik možda misli da ja prečesto iskorištavam moju dozvolu za sabiranje. Uzmimo da on misli da ih ja jedem." "Pa da do vraga", reče Hazel. "To ti je kao s odborom za industrijski alkohol. To su ljudi sumnjičave duše. Uvijek misle da ja pijem taj alkohol. To oni misle o svakomu." "Eh, a zar ga ne pijete?" "Baš ne mnogo", reče Doktor. "Ono što stavljaju u alkohol ima strašan okus, a velik je posao ponovo ga destilirati." "Pa i nema tako strašan okus", preuze Hazel. "Ja i Mack malo smo gucnuli neki dan. Što to oni stavljaju u nj?" Doktor je već htio odgovoriti, kad je opet prozreo Hazelovu smicalicu. "Krenimo", reče. Prebacio je svoju vreću s morskim zvijezdama na pleća i već zaboravio zabranjene školjke na dnu Hazelove vreće. Hazel krenu za njim iz naplavljene bare pa uz klizak puI teljak gore na čvrsto tlo. Mali su im se račići hitro

sklanjali s puta. Hazel je smatrao da će biti bolje ako zacementira grob nad temom jestivih školjaka. "Onaj se slikar vratio u Palače", započe. "Je li?" reče Doktor. "Jest. Znate, sve je naše slike izradio kokošjim perjem, a sada kaže da ih mora sve iznova izraditi ljuskama od oraha. Kaže da je promijenio svoj svoj med medij." Doktor se tiho nasmija. "Još gradi svoj čamac?" "Dabome", požuri se Hazel. "Sve je na njemu izmijenio. Nekakva nova vrsta čamca. Mislim da će ga rastaviti pa opet izmijeniti. Doktore je li on luckast?" Doktor spusti tešku vreću sa zvijezdama na zemlju i popostane malo zadahtan. "Luckast?" upita. "Oh, jest, mislim da jest. Luckast otprilike onoliko koliko smo i mi, samo drukčije." Takvo što nije nikada palo Hazelu na um. Gledao je sebe kao kristalno bistro jezero, svoj život kao zamućeno staklo neshvaćene kreposti. Posljednja Doktorova izjava malo ga je lecnula. "Ali čamac..." viknu. "On taj čamac već gradi sedam godina, koliko ja znam. Potpornji su istrunuli, pa je napravio betonske potpornje. Svaki put kad ga već gotovo dovrši, on sve mijenja i počinje iz početka. Ja mislim da je luckast. Sedam godina za jedan čamac!" Doktor je sjedio na tlu i izuvao gumene čizme. "Ti to ne razumiješ", reče blago. "Henri voli čamce, ali se boji oceana." "A čemu mu onda treba čamac?" upita Hazel. "On voli čamce", odgovori Doktor. "Ali uzmimo da on dovrši svoj čamac. Kad ga jednom dovrši, ljudi će reći: „Zašto ga ne spustiš u vodu?" A onda, ako ga spusti u vodu, morat se i isploviti na njemu, a on mrzi vodu. Zato, vidiš, on nikada ne dovrši čamac tako da ga nikada ne mora spustiti u more." Hazel je pratio to obrazlaganje do neke tačke, ali je odustao prije nego što je pitanje bilo riješeno, i ne samo odustao, već tražio kako da promijeni predmet razgovora. "Ja mislim da je on luckast", reče nesigurno. Po crnoj zemlji obrasloj žednjakom puzalo je na stotine smrdibuba. Mnogima je stršio rep visoko u zrak. "Gle tih buba", upozori Hazel, zahvalan bubama što su tu. "Zanimljive su", reče Doktor. "Pa čemu dižu uvis stražnjice?" Doktor smota vunene čarape i turi ih u gumene čizme, a iz džepa izvuče suhe čarape i par tankih papuča. "Ne znam zašto", reče. "Nedavno sam pogledao u svoje knjige to su veoma obične životinje, a najobičnije je to što dižu rep uvis. Ali ni u jednoj knjizi nema ni spomena o tomu da dižu rep uvis ili zašto." .Vrškom svoje mokre papuče za tenis Hazel prevrnu jednu od buba na leđa, a sjajni je crni kukac bijesno mahao nogama nastojeći da se ponovo uspravi. "Eh, a što vi mislite zašto to one čine?" "Mislim da mole", reče Doktor. "Sto!" zaprepasti se Hazel. "Nije neobično to što one dižu rep uvis", reče Doktor, "uistinu nevjerojatno i neobično jest to da nam se takvo što čini neobičnim. Mi možemo uzeti samo sebe kao mjerilo. Ako bismo činili nešto isto tako neobjašnjivo i čudno, vjerojatno bismo molili pa tako možda i one mole." "Pokupimo se već jednom odavle", reče Hazel. . POGLAVLJE Svratiste Palače nije se razvilo odjednom. Kada su se Mack i Hazel, Eddie i Hughie i Jones uselili u nj, oni su u njem zapravo gledali tek nešto više negoli zaklon od vjetra i kiše, kao mjesto kamo možeš ići kad je sve drugo već zatvoreno ili kad je dobrodošlica slaba i uvela od prevelikog iskorištavanja. Tada je Palače bio samo dugačka gola prostorija, slabo osvijetljena sa dva mala prozora, sa zidovima od neoličena drveta, koji su prodorno vonjali na riblje brašno. Tada nisu voljeli taj svoj dom. Ali je Mack znao da jepotrebna nekakva organizacija, pogotovu u takvu društvu pohlepnih individualista. Vojska na vježbama koju nisu opremili topovima i artiljerijom i tankovima upotrebljava umjetne topove i modele kamiona, kako bi stvorila dojam svojeg razornog naoružanja a njezini se vojnici, koji treba da steknu otpornost, privikavaju na poljske topove rukujući cjepanicama na kotačima. Komadom krede Mack je na podu nacrtao pet pravokuta svaki sedam stopa dugačak i četiri stope širok, i u svaku četvorinu napisao jedno ime. To su

bile tobožnje postelje. Svaki je momak imao u svojem prostoru nepovrediva posjednička prava. Imao je zakonito pravo da navali na svakoga tko bi prodro u njegovu četvorinu. Ostatak prostorije bilo je zajedničko vlasništvo sviju. To je bilo još u prvim danima, kad su Mack i momci sjedili na podu, igrali karte čučeći, i spavali na tvrdim daskama. Vjerojatno, da se nije slučajno umiješalo vrijeme, oni bi možda uvijek tako živjeli. Ali silna kiša, kakve prije nije nikada bilo, i koja je potrajala više od mjesec dana, sve je to izmijenila. Vezani na kuću, momci su se zasitili čučanja na podu. Goli zidovi od dasaka već su im vrijeđali oči. Ali kako lm je kuća pružala zaklon, oni su je pomalo zavoljeli. A imala je tu posebnu draž što onamo nikada nije upadao nikakav razbješnjeli kućevlasnik. Jer Li Čong nije nikada dolazio u blizinu. Tada je jednog poslijepodneva Hughie osvanuo s vojničkom posteljom s poderanim platnom. Utrošio je dva sata da šasije poderano mjesto ribarskim povrazom. Te su noći ostali momci, ležeći na podu u svojim četvorinama, promatrali kako se Hughie ugodno meškolji na svojem ležaju čuli su ga kako uzdiše od beskrajne udobnosti, a zaspao je i zahrkao prije svih ostalih. Sutradan se Mack dovukao sav zadahtan noseći uzbrdo zarđala spiralna pera neke madrace, koja je našao na hrpi starog željeza. Tada je prestala apatija. Momci su se natjecali tko će više uljepšati Svratiste Palače, dok nije za nekoliko mjeseci kuća bila, blago rečeno, prenatrpana pokućstvom. Bilo je tu starih sagova na podu, stolaca sa sjedalom i bez sjedala. Mack je dao crveno obojiti počivaljku od pletena pruća. Bilo je tu stolića, pa golemi zidni sat bez brojčanika i bez mehanizma. Zidovi su bili okrečeni, pa se prostorija doimala kao svijetla i zračna. Počele su se pojavljivati slike ponajviše kalendari na kojima su bile naslikane nevjerojatno sočne plavuše s bocama CocaCole u ruci. Henri je kao svoj prilog dao dvije slike iz svojeg razdoblja kokošjeg perja. U jednom je kutu stajao svežanj pozlaćenih vrbovih maca, a na zidu kraj velikog sata bio je pribijen snop paunovih pera. Nešto im je dulje trebalo da nabave peć, ali kad su našli što su željeli čudovište sa srebrnim ukrasima i cvjetovima na pećnicama, koje je sprijeda nalikovalo na vrt poniklovanih tulipana s teškom su je se mukom domogli. Bila je prevelika da je ukradu, a vlasnik se nikako nije htio odijeliti od nje u korist bolesne udovice sa osmero djece, koje je Mack izmislio i istovremeno se izdavao za njihova zaštitnika. Vlasnik je tražio dolar i po, i tri dana nije htio spustiti cijenu na osamdeset centi. Momci su zaključili posao za osamdeset centi i potpisali muobveznicu na taj iznos, koju on vjerojatno još i danas posjeduje. Pogodba se zaključila u Seasideu, a peć je bila teška sto i pedeset kilograma. Kroz deset dana Mack i Hughie iscrpli su sve mogućnosti prijevoza i tek kad su uvidjeli da im nitko neće peć odvesti kući, počeli su da je nose. Trebalo im je tri dana da je prenesu onih osam kilometara do svoje kuće, pa su noću logorovali uz nju. Ali kad je jednom bila postavljena u Svratiste Palače, bila je dika i ognjište i središte njihova doma. Njezino poniklovano cvijeće i lišće svijetlilo je radosnim svjetlom. Bio je to zlatni zub Palacea. Naložena zagrijala bi cijelu veliku prostoriju. Pećnica joj je bila divna, a na njezinim crnim poklopcima mogao si ispržiti jaje. S tom velikom peći rodio se i ponos, a s ponosom Palače je postao domom. Eddie je zasadio slak da obraste ulazna vrata, a Hazel je nabavio nekakve neobično rijetke grmove fuksije u velikim limenkama od dvadeset i pet litara, i to je ulazu davalo nešto svečano i malo ga zakrčilo. Mack i momci voljeli su taj svoj dom i čak ga kadšto malo i redili. U duši su prezirali nesređene ljude, koji nemaju svojeg doma, a kadšto bi u tom svojem ponosu dovodili i po kojeg gosta kući na dandva. Eddie je povremeno radio kao zamjenik pipničara u "La Idi". Uskočio bi tamo kad bi redoviti pipničar Whitey obolio, a to se dešavalo onako često

kako je to već Whitey mogao nekažnjeno provesti. Kad god bi Eddie zamjenjivao Whiteya, nestalo bi po nekoliko boca, pa ga stoga nije mogao baš tako često zamjenjivati. Ali je Whitey volio da ga Eddie zamjenjuje, jer je bio uvjeren i to s pravom da je Eddie jedini čovjek koji neće pokušati da zauvijek zadrži njegovo mjesto. U tom se smislu gotovo svatko mogao pouzdavati u Eddieja. Eddie nije morao otuđivati mnogo pića. Pod tezgom je držao vrč od pet litara, u koji je bio utaknut lijevak, što bi god ostalo u čašama to bi Eddie izlio u lijevak prije nego bi oprao čaše. Ako bi došlo do kakve prepirke ili se zapjevala pjesma u "La Idi", odnosno u kasnu noć kad bi dobro raspoloženje došlo do svojeg logičnog završetka, Eddie bi izlijevao napola ili do dvije trećine pune čaše u lijevak. Punč koji bi od toga proizašao i koji bi odnio natrag u Palače bio je uvijek zanimljiv, a ponekad i pravo iznenađenje. Mješavina rakije, piva, konjaka, viskija, vina, ruma i džina bila je uglavnom stalna, ali bi tu i tamo koji iscrpljeni gost naručio ljutu, ili liker od anisa, ili curagao, a te bi male primjese pridavale punču određeno obilježje. Eddie je imao naviku da prije odlaska ulije u vrč i po koju kap gorkog aperitiva. Za dobro posjećenih večeri Eddie bi sabrao i do četiri litre. Bilo mu je posebno zadovoljstvo što time nitko nije ništa gubio. Promatranjem je došao do zaključka da se čovjek može isto tako opiti sa pol čaše kao i cijelom, naime ako je uopće raspoložen da se opije. Eddie je bio veoma poželjan stanar Svratišta Palače. Ostali nisu nikada od njega tražili da pomogne spremati kuću, a jednom je čak Hazel oprao Eddie ju četiri para čarapa. Tako su onog poslijepodneva, kad je Hazel s Doktorom bio vani da sabire životinje u Velikoj bari, momci sjedili naokolo u Palaceu pijuckajući rezultat Eddijeva najnovijeg doprinosa. Bio je tu i Gay, najnoviji član društva. Eddie je guckao iz svoje čaše i cmakajući usnama nastojao da pogodi sastojine pića, "Čudno je to kako sve ide u serijama", reče. "Evo sinoć, na primjer. Barem su desetorica naručila Manhattane. A nekad možda ne naruče Manhattan ni dva puta u mjesec dana. Sok od mogranja daje mu taj okus." Mack okusi iz svoje čaše i to valjan gutljaj i ponovo je napuni. "Jest", reče mrko, "malenkosti su ono što pravi razliku." Ogledao se da vidi kako su ostali primili taj biser njegovih misli. No samo je Gay osjetio svu važnost njegovih riječi. "Svakako", reče, "malenkosti..." "A gdje je danas Hazel?" upita Mack. Jones se javi: "Hazel je izašao s Doktorom po morske zvijezde." Mack trijezno kimnu glavom. "Taj je Doktor vraški zgodan čovjek", reče. "Dat će ti dvadeset i pet centi u svako doba. Manhattan, cocktail od vermuta, viskija i raznih drugih primjesa. (Prev.) Kad sam se porezao, on mi je svaki dan stavljao nov zavoj. Vraški zgodan čovjek." Ostali su kimali glavom u znak najdubljeg sporazuma. "Već odavna sve mislim", nastavi Mack, "što bismo mogli za njega učiniti nešto lijepo. Nešto što bi mu se sviđalo." "Sviđala bi mu se kakva žena", reče Hughie. "Ima. on tričetiri žene", reče Jones. "To možeš uvijek znati kad povuče prednje zastore i kad zasvira onakvu crkvenu muziku na fonografu." Mack prekori Hughieja: "Samo zato što po bijelu danu ne natjerava gole žene po ulicama, ti misliš da Doktor živi u celebratu." "Što mu je to ,,u celebratu"? upita Eddie. "To ti je kad ne možeš dobiti ženu", objasni Mack. "Ja sam mislio da je to nekakvo društvo", reče Jones. U sobi zavlada šutnja. Mack se premještao na svojoj počivaljci. Hughie je spustio prednje noge svoje stolice na pod. Gledali su u prazno, a onda svi uprli oči u Mačka. Mack reče: "Mhm!" "A kakvo bi se društvo po tvojem mišljenju sviđalo Doktoru?" javi se Eddie. "A kakvo drugo i ima?" upita Jones. Mack je razmišljao. "Doktoru se ne bi sviđala ova mješavina iz vrča." "Odakle to znaš?" upita Hughie. "Nisi mu je nikad ni ponudio." "Oh, znam ja", reče Mack. "On je išao u koledž. Jednom sam vidio kako je k njemu ušla žena u krznenom ogrtaču. Nikad nisam

vidio da je izašla. Bila su dva sata kad sam posljednji put pogledao a ona crkvena glazba neprestano svira. Ne ništa mu takvo ne možeš ponuditi." "Poslije treće čaše prija sasvim dobro", lojalno se založi Hughie. "Ne", reče Mack. "Ne za Doktora. Mora biti viski i to onaj pravi." "On voli pivo", javi se Jones. "Uvijek šetka prijeko u Lijev dućan po pivo katkad i usred noći." "Ja mislim", reče Mack, "kad kupuješ pivo, kupuješ previše tare. Uzmimo pivo od osam stupnjeva tu ti trošiš svoje pare na 92 postotka vode i boje i hmelja i tomu slično. Eddie", doda, "misliš li da bi mogao nabaviti četiripet boca viskija kod ,,La Ide" kad Whitey bude drugi put bolestan?" "Svakako", odgovori Eddie. "Ja bih to svakako mogao, ali sam onda propao zauvijek onda nam je vrelo presahnulo. Mislim da je Johnnie ionako već postao sumnjičav. Neki dan mi kaže: „Čini mi se da je tu jedan miš imenom Eddie." Naumio sam da se neko vrijeme malo pritajim i da samo donosim vrč." "Jest, jest", potvrdi Jones. "Nemoj izgubiti taj posao. Kad bi se što dogodilo Whiteyu, mogao bi ti ondje ostati i tjedan ili više dana, dok ne dobiju koga drugog. Mislim, ako hoćemo prirediti društvo za Doktora, onda moramo kupiti viski. Što stoji galon?" "Ne znam", reče Hughie. Ja sam nikad ne kupujem više od četvrtine naime odjednom. Uzmi litru i odmah imaš prijatelja oko sebe. Ali uzmi četvrtinu, pa ćeš je moći u miru popiti prije nego se oko tebe nagura cijelo društvo." "Trebat će novaca da se Doktoru priredi društvo", upozori Mack. "Ako uopće hoćemo da mu priredimo društvo, onda to mora biti nešto valjano. Trebao bi i velik kolač. Kad bih samo znao kada mu je rođendan." "Pa ne treba rođendan za društvo", reče Jones. "Ne treba ali je ipak zgodno", preuze Mack. "Mislim da bi trebalo kakvih desetdvanaest dolara da se Doktoru priredi društvo kojega se ne bismo stidjeli." Pogledali su upitno jedan drugoga, a Hughie će na to: "Sardinerija Hediondo uzima ljude." "Ne", brzo se usprotivi Mack. "Mi uživamo dobar ugled i ne želimo da ga pokvarimo. Svaki od nas zadrži posao mjesec dana pa i dulje kad se jednom namjestimo. Zato možemo uvijek i dobiti zaposlenje kad nam ustreba. Uzmimo da se namjestimo na dandva pa mi bismo izgubili svoj dobar glas koji uživamo kao radnici koji ne napuštaju svoju službu. Onda kad bi nam ustrebalo zaposlenje nitko nas ne bi htio uzeti." Ostali brzo potvrde svoju suglasnost kimajući glavom. "Mislim da ću se zaposliti na dva mjeseca studeni i dio prosinca", reče Jones. "Zgodno je imati novaca oko Božića. Mogli bismo ove godine ispeći purana." "Bogami, mogli bismo", reče Hughie. "Ja znam za jedno mjesto u dolini Carmel gdje ih ima tisuću i po u jednom jatu." "Dolina Carmel", sjeti se Hughie. "Znate da sam znao ¦vi? sabirati koješta po toj dolini za Doktora kornjače, potoč: rakove i žabe. Dobivao sam po pet centi za svaku žabu." "I ja", javi se Gay. "Jednom sam nahvatao petsto žaba." "Ako Doktor treba žaba, onda je to sjajna prigoda", reče Mack. "Mogli bismo poći uz rijeku Carmel i napraviti mali izlet, a Doktoru bismo rekli za što je to i onda mu priredili bogovsku zabavu." U Svratištu Palače poče rasti tiho uzbuđenje. "Gay", naloži Mack, "daj poviri van i vidi ako su Doktorova kola pred kućom." Gay odloži čašu i pogleda van. "Još nisu", reče. "Eh, imao bi se vratiti svaki čas", reče Mack. "Dakle, ovako ćemo mi to udesiti..." SMP" . POGLAVLJE U travnju godine 1932. eksplodirala je na kotlu u sardineriji Hediondo cijev, i to već treći put u dva tjedna, i upravni je odbor, koji se sastojao od gospodina Randolpha i jedne stenografkinje, odlučio da bi bilo jeftinije kupiti novi kotao nego svako malo biti primoran obustaviti rad. S vremenom je novi kotao stigao, a stari su prevezli na prazno zemljište između Li Čongova dućana i restorana "Kalifornijska zastava", gdje su ga smjestili na drvene podloške, da čeka dok gospodin Randolph ne dobije neko nadahnuće kako da ga pretvori u novac. Tvornički je mehaničar postepeno

uklonio s njega cijevi, da ih iskoristi za krpanje istrošenih uređaja u tvornici Hediondo. Kotao se doimao kao staromodna lokomotiva bez točkova. Imao je velika vrata sprijeda u sredini i niska vrata za loženje. S vremenom je pocrvenio i smekšao se od rđe, a malopomalo porastao je oko njega divlji sljez i hranio se krpicama rđe. Uz bokove mu se uzbujala divlja šparga, a slatki je januš ispunio oko njega zrak ugodnim mirisom. Onda je netko bacio ovamo korijen tatule, pa se razvila debela mesnata stabljika, i veliki bijeli zvonoliki cvijetovi objesili se iznad vrata na kotlu. Noću je to cvijeće mirisalo po ljubavi i uzbuđenju nevjerojatno slatkim i uzbudljivim mirisom. Godine 1935. gospodin i gospođa Sam Mallov naseliše se u tom kotlu. Cijevi su dotada već sve nestale i kotao je pružao prostranu, suhu I zaštićenu nastambu. Doduše, kad bi ulazili na vrata za loženje morali bi se spustiti na ruke i koljena, ali kad ste jednom bili unutri, mogli ste se u sredini prostorije uspraviti, pa niste mogli poželjeti suše, toplije mjesto za boravak. Kroz vrata za loženje ugurali su matracu i namjestili se. Gospodin Mallov bio je tu sretan i zadovoljan, a dugo je to vremena bila i gospođa Mallov. Ispod kotla na brežuljku ležala je sva sila cijevi koje je također odbacila tvornica Hediondo. Potkraj godine 1937. ulov je ribe bio golem i sardinerije su radile punom parom, pa je ponestalo stanova. I tada je gospodin Mallov počeo iznajmljivati one veće cijevi kao prenoćište neoženjenim muškarcima uz posve neznatnu najamninu. Kad se komadom katranskog papira prekrio jedan kraj cijevi, a komadićem starog saga drugi, te su cijevi tvorile udobne sobe, premda su muškarci, koji bi običavali spavati u skvrčenom položaju, morali izmijeniti svoju naviku ili se iseliti. Bilo je i takvih koji su tvrdili da njihovo hrkanje odjekuje u cijevi pa ih budi. Ali, sve u svemu, gospodin je Mallov pravio male poslove i bio je zadovoljan. Gospođa Mallov bila je zadovoljna sve dok njezin muž nije postao stanodavac. Tada se ona počela mijenjati. Najprije je htjela sag, pa onda kadu za pranje, onda opet svjetiljku sa šarenim svilenim sjenilom. Konačno je jednog dana ušla u kotao na rukama i koljenima, uspravila se i rekla malo bez daha: "Kod Holmana je rasprodaja zastora. Pravih čipkastih zastora s plavim i ružičastim rubićima dolar i devedeset osam centi po garnituri, i k tomu još dobiješ motke za vješanje zastora." , Gospodin se Mallov uspravi na madraci. "Zastori?" upita. "A čemu će ti, pobogu, zastori?" "Volim da je sve lijepo", reče gospođa Mallov. "Uvijek sam voljela da za tebe bude sve lijepo", i donja joj usna poče podrhtavati. "Ali, draga", kliknu Sam Mallov, "nemam ja ništa protiv zastora. Meni se zastori sviđaju." "Samo dolar i devedeset i osam centi", plačno će gospođa Mallov, "a ti mi ne priuštiš dolar i devedeset I osam centi." Počela je šmrcati, a grudi su joj se nadimale. "Nije da ti ja ne bih priuštio", reče gospodin Mallov. "Ali, draga što ćemo, zaboga, sa zastorima? Pa mi nemamo prozora." Gospođa je Mallov plakala i plakala, a Sam ju je držao u naručju i tješio. "Muškarci naprosto ne shvaćaju kako žena osjeća", jecala je. "Muškarci nikada ne pokušavaju da se zamisle u ženin položaj." ¦ I Sam je legao kraj nje i dugo joj još trljao leđa prije nego što je zaspala. . POGLAVLJE Kad se Doktorov auto vratio pred laboratorij, Mack i momci potajno su promatrali kako Hazel pomaže unositi vreće s morskim zvijezdama. Za par časaka Hazel se sav vlažan uspinjao kokošjim Ijestvama do Palacea. Modre radne hlače bile su mu sve do stegna mokre od morske vode, a gdje se voda sušila javljali se bijeli koluti od soli. Spustio se teško u stolicu za ljuljanje, koja je bila njegova, i odbacio svoje mokre papuče za tenis. "Kako se osjeća Doktor?" upita ga Mack. "Sjajno", odgovori Hazel. "Ne možeš razumjeti ni riječi što kaže. Znaš što je rekao za smrdibube? Ah ne bolje da ti i ne kažem." "Čini ti se da je u lijepom, prijaznom raspoloženju?" pitao je dalje Mack. "Svakako", reče Hazel. "Nalovili smo dvije stotine

zvijezda. Dobro je raspoložen." "Sve mislim ne bi li bilo bolje da svi odemo prijeko?" upita Mack samog sebe pa onda i sam odgovori: "Ne, mislim da bi bolje bilo ako bi jedan išao sam. Moglo bi ga zbuniti ako bismo svi otišli." "Što to?" upita Hazel. "Imamo planove", reče Maćk. "Ja ću ići sam, tako da ga ne uplašimo. Vi momci ostanite ovdje i čekajte. Eto me natrag za koji čas." Mack izađe i oprezno se spusti niz kokošje ljestve pa onda preko pruge. Gospodin je Mallov sjedio na komadu opeke pred svojim kotlom. "Kako si, Same?" upita Mack. "Prilično dobro." "A kako je gospođa?" "Prilično dobro", reče gospodin Mallov. "Znaš li za kakvo ljepilo kojim možeš prilijepiti tkaninu na željezo?" Obično bi se Mack bio naglavce upustio u taj problem, ali se sada nije dao odvratiti. "Ne znam", reče, Prešao je preko praznog zemljišta pa preko ulice te ušao u prizemlje laboratorija. Doktor je sada bio bez šešira, jer stvarno nije bilo mogućnosti da smoči glavu, ukoliko ne bi pukla kakva cijev. Bio je zaposlen, vadio je morske zvijezde iz mokrih vreća te ih raspoređivao na hladnom betonskom podu. Zvijezde su bile zapletene u klupka, jer morska zvijezda voli da se za nešto drži, a cijeli sat nisu imale za što da se prihvate osim jedna druge. Doktor ih je poredao u duge nizove, i one su se polako izravnavale, dok nisu prekrile betonski pod simetričnim zvijezdama. Doktorova se šiljata smeđa brada ovlažila znojem od rada. Malo je nestrpljivo uzdigao pogled kad je Mack ušao. Ne zato što bi s Mačkom uvijek ušla i neka neprilika, već zato što bi s njime uvijek nešto ušlo. "Zdravo Doktore", pozdravi Mack. "Dobro, dobro", nelagodno će Doktor. "Jeste čuli za Phvllis Mae tamo prijeko kod „Kalif ornijske zastave"? Udarila je nekog pijanca, pa joj se njegov zub zabio u šaku i to joj se inficiralo sve do lakta. Pokazala mi je zub. Iz umjetnog je zubala. Je li umjetan zub otrovan, Doktore?" "Mislim da je sve otrovno što dolazi iz ljudskih usta", opomenu Doktor. "Je li bila kod liječnika?" "Vratar ju je povezao", reče Mack. "Odnijet ću joj malo sulfamida", reče Doktor, pa počeka da se obori oluja. Znao je da je Mack došao po nešto, a Mack je znao da on to zna. "Doktore", poče Mack, "trebaju li vam sad neke životinje?" Doktor uzdahnu s olakšanjem. "Zašto?" upita oprezno. Mack poče iskreno i povjerljivo. "Reći ću vam, Doktore. Ja i momci moramo doći do para naprosto moramo. To je i za jednu dobru svrhu, moglo bi se reći za vrijednu svrhu." "Za bolesnu ruku Phvllis Mae?" Mack uoči da bi to bila zgodna izlika, malo promisli pa onda odusta. "Pa ne", reče. "Važnije je od toga. Kurvu ne možeš ubiti. Ne to je nešto drugo. Ja i momci mislili, ako vam nešto treba pa, mi bismo vam to nabavili, a na taj bismo način imali malo promjene." "" Zvučilo je to jednostavno i nevino. Doktor poslaže još četiri morske zvijezde u redove na podu. "Mogao bih upotrijebiti tri do četiri stotine žaba", reče. "Nabavio bih ih sam, ali večeras moram dolje na La Jollu. Sutra je jaka plima, a ja moram naloviti hobotnica." "Je li ista cijena za žabe?" upita Mack. "Pet centi po komadu?" "Ista cijena", reče Doktor. Mack će srdačno: "Ne brinite za.žabe, Doktore. Nabavit ćemo koliko god vam treba. Neka vam žabe ne budu briga. Pa mi ih možemo nahvatati uz samu rijeku Carmel. Znam za jedno mjesto." "Dobro", reče Doktor. "Uzet ću sve što nalovite, ali mi treba oko tri stotine." "Nemajte brige, Doktore. Ne gubite sna zbog toga. Dobit ćete svoje žabe, možda i sedam, osam stotina." Umirio je Doktora u pitanju žaba, a onda mu se lice malo smrknu. "Doktore", reče, "postoji li kakva mogućnost da upotrijebimo vaša kola da odemo u dolinu?" "Ne", reče Doktor. "Rekao sam ti. Moram se večeras odvesti do La Jolle da uhvatim sutrašnju plimu." ii;l "Oh", razočarano će Mack. "Oh. Ali, ne brinite zbog toga, Doktore. Možda možemo dobiti Li Čongov stari kamion." A onda mu se lice još malo jače otegnu. "Doktore", reče, "na račun takve pogodbe, biste li platili unaprijed dva ili tri

dolara za benzin? Znam da nam Li Čong neće dati benzina." "Ne", reče Doktor. Već je jednom pao na takvu smicalicu. Jednom je dao novaca Gayu da ide po kornjače. Davao mu je novaca kroz dva tjedna, a na kraju Gay dospio u zatvor na prijavu svoje žene, pa nikada nije ni otišao po kornjače. "Eh, onda možda i ne možemo ići", žalosno će Mack. Ali su Doktoru uistinu trebale žabe. Pokušavao je iznaći neki način koji će biti trgovačka pogodba, a ne dobrotvorstvo. "Reći ću ti što ću učiniti", reče. "Dat ću ti pismo za moju benzinsku stanicu, tako da možete dobiti deset galona benzina. Kako bi to bilo?" Mack se nasmjehnu. "Sjajno", reče. "To će biti baš sjajno. Ja i momci krenut ćemo rano jutro. Dok se vratite s juga, mi ćemo imati više tih prokletih žaba nego što ste ikada vidjeli u svem svojem životu." Doktor ode do stola za etiketiranje i napisa pismo Redu Williamsu na benzinskoj stanici, kojim odobrava da se Mačku izda deset galona benzina. "Evo ti", reče. Mack se smješkao cijelim licem. "Doktore", reče, "možete večeras ići spavati a da ni časa ne mislite više na žabe. Dok se vratite, imat ćemo ih pune kahlice." Doktor je gledao za njim malo nelagodno. Doktorovi poslovi s Mačkom i momcima uvijek su bili zanimljivi, ali su rijetko kad donosili koristi Doktoru. S kajanjem se sjećao slučaja kad mu je Mack prodao petnaest mačaka, a već su do noći došli njihovi vlasnici i odnijeli ih sve do jednoga. "Mack", pitao ga je tada, "a zašto sve samo mužjaci?" "To je moj vlastiti izum, Doktore", rekao je Mack. "No vama ću kazati, jer smo dobri prijatelji. Napraviš veliku stupicu od žice i onda ne upotrijebiš meku. Upotrijebiš pa znate upotrijebiš mačku. Tako možeš pohvatati sve mačore u zemlji." Izišavši iz laboratorija Mack je prešao preko ulice i ušao u Li Čongov dućan. Gospođa Li rezala je slaninu na velikom mesarskom panju. Lijev bratić ispravljao je već malo uvenulo lišće na glavici salate, onako kako djevojka ispravlja opušten uvojak kose. Na velikoj hrpi naranči spavala je mačka. Li Čong stajao je na svojem uobičajenom mjestu iza tezge s cigarama a ispred polica s pićem. Kad je Mack ušao, malo je brže zakuckao prstom po podlošku za sitan novac. Mack nije tratio mnogo vremena na uvod. "Li", reče, "naš Doktor tu prijeko ima problem. Dobio je veliku narudžbu za žabe od jijujorškog muzeja. To za Doktora mnogo znači. Osim novaca to donosi i mnogo ugleda, ako dobiješ ovakvu narudžbu. Doktor mora ići na jug, a ja i momci rekli smo da ćemo mu pomoći iz te neprilike. Ako čovjek dođe u nepriliku, mislim da bi ga prijatelji morali izvući iz nje, osobito ako je taj čovjek tako zgodan kao naš Doktor. A on kod vas sigurno potroši na mjesec i šezdesetsedamdeset dolara." Li Čong samo je šutio i promatrao. Tusti mu se prst jedva pomicao na gumenom podlošku, ali je lagano švigao kao rep napete mačke. Mack istupi sa svojim traženjem. "Hoćete li nam dopustiti da uzmemo vaš stari teretnjak da odemo u dolinu Carmel po žabe za Doktora za našega dobrog Doktora?" Li Cong pobjedonosno se nasmiješi. "Kamion ne lađi", reče. "Pokvalen je." To na čas osupnu Mačka, ali se on opet pribra.Na tezgi , za cigare rasprostre narudžbu za benzin. "Gledajte", reče. "Doktoru trebaju žabe. Dao mi je ovu narudžbu za benzin, da mu ih nabavimo. Ne mogu Doktora ostaviti na cjedilu. Pa Gay je dobar mehaničar. Ako on popravi vaš teretnjak i valjano ga uredi, hoćete li nam dopustiti da ga uzmemo?" Li nagnu glavu natrag, tako da može vidjeti Mačka kroza svoja polovična stakla. Naoko ništa nevaljalo nije bilo u tom prijedlogu. Kamion je zaista bio u kvaru. Gay je uistinu biodobar mehaničar, a narudžba za benzin bila je odlučan dokaz, o čestitosti namjere. "Koliko ćete izostati?" upita Li. "Možda pol dana, a možda cio dan. Samo dok nahvatamo žabe." Li je bio zabrinut, ali nije vidio izlaza. Bilo je tu svakakvih opasnosti, i Li ih je sve poznavao. "U ledu", reče konačno. "Dobro", dočeka Mack. "Znao sam da se Doktor može u: vas pouzdati. Reći ću Gayu neka se odmah prihvati posla na

teretnjaku." On se okrenu da ode. "Kad sam već ovdje", reče "Doktor nam plaća pet centi po komadu za te žabe. Nahvatat ćemo ih sedam ili osam stotina. Kako bi bilo da uzmem pol litre viskija "Old Tennis Shoes" samo dok se vratimo sa žabama?" "Ne", odvrati Li Čong. . POGLAVLJE Frankie je počeo zalaziti u Zapadni biološki laboratorij kad mu je bilo jedanaest godina. Gotovo tjedan dana stajao je samo pred ulazom u prizemlje i virio unutra. Onda je jednog dana stao s unutarnje strane vrata. Deset dana kasnije bio je u prizemlju. Imao je tamne oči, a kosa mu je bila crna, rutava, prljava griva. Ruke mu bijahu prljave. Uzeo je komad strugotine i stavio je u kantu za smeće, a onda je stao promatrati kako Doktor stavlja naljepnice na staklenke s ljubičastim klobucima. Konačno se Frankie primaknuo do radnog stola i stavio prljave prste na stol. Tri je tjedna trebalo Frankieju da dopre tako daleko, a cijelo je vrijeme bio spreman da u trenu šmugne van. Konačno ga je Doktor oslovio: "Kako ti je ime, sinko?" "Frankie." "Gdje stanuješ?" "Tamo gore", mahnu rukom prema brdu. "Zašto nisi u školi?" "Ja ne idem u školu." "Zašto?" "Neće me tamo." "Ruke su ti prljave. Zar ih nikada ne pereš?" Frankie se pokunjio i požurio do izljeva da četkom istrlja ruke, i odonda ih je trljao četkom svaki dan sve do krvi. I svaki je dan dolazio u laboratorij. Razvila se veza bez mnogo razgovora. Doktor je telefonskim razgovorom provjerio da je istina ono što Frankie kaže. Nisu ga htjeli u školi. Učiti nije mogao, i nešto nije bilo kako treba s njegovom sposobnosti da usklađuje misli i kretnje. Za njega nije bilo mjesta. Nije bio idiot, nije bio opasan, njegovi roditelji ili roditelj nisu htjeli plaćati za njegovo uzdržavanje u nekom zavodu. Frankie nije često spavao u laboratoriju, ali je ondje provodio svoje dane. Katkada bi se zavukao u sanduk strugotina i tu spavao. To je vjerojatno činio kad bi kod kuće nastupila kakva kriza. "Zašto dolaziš ovamo?" upitao ga je Doktor. "Vi me ne tucete niti mi dajete pet centi", odgovorio je Frankie. "Zar te kod kuće tuku?" "Kod kuće uvijek ima stričeva. Neki me tuku i kažu mi neka se kupim, a neki mi opet daju pet centi i kažu neka se gubim." "Gdje ti je otac?" "Mrtav", nesigurno će Frankie. "A gdje ti je majka?" i "Sa stričevima." Doktor je Frankieju ošišao kosu i riješio ga ušiju. U Li Čongovu dućanu nabavio mu je novi overall i prugastu majicu, a Frankie mu je postao robom. "Volim vas", reče jednog poslijepodneva. "Oh, volim vas." Htio je raditi u laboratoriju. Svaki bi dan meo pod, ali bi uvijek štogod pošlo naopako. Nije mogao dokraja očistiti pod. Pokušao je da pomaže u razvrstavanju potočnih rakova po veličini. Bili su tamo u kablu, rakovi svih veličina. Trebalo ih je premjestiti u velike posude sve po veličini one od sedam centimetara zajedno, pa onda one od deset centimetara, i sve tako. Frankie se trudio, i čelo mu se ovlažilo od znoja, ali ¦ nije mu išlo. Odnose veličina naprosto nije mogao shvatiti. "Ne", govorio je Doktor. "Pazi, Frankie. Položi ih kraj prsta, evo ovako, tako da znaš koliko je koji dugačak. Vidiš? Ovaj seže od vrha prsta do korijena palca. Sada samo izaberi drugoga koji seže od vrha tvojeg prsta dolje do istog mjesta, pa će biti dobro." Frankie je pokušavao, ali ne ide te ne ide. Kad bi Doktor otišao gore na kat, Frankie bi se zavukao u sanduk sa strugotinama i ne bi izlazio cijelo poslijepodne. Ali je Frankie bio drag, dobar, prijazan dječak. Naučio je pripaljivati Doktoru cigaru, pa je htio da Doktor neprestano puši, kako bi mogao pripaljivati cigare. Od svega je Frankie najviše volio kada bi se gore u laboratoriju skupilo društvo. Kad bi se okupili muškarci i djevojke da sjede i razgovaraju, kad bi veliki fonograf zasvirao glazbu, od koje bi mu podrhtavala sva unutrašnjost i koja bi mu u glavi stvarala neodređene lijepe i velike slike, to je dječaku bilo najmilije od svega. Šćućurio bi se u kutu iza kakve stolice, da tako sakriven može promatrati i slušati. Kad bi se zaorio smijeh nad kakvom šalom koju nije

razumijevao, Frankie bi se presretan smijao iza stolice, a kad bi se razgovor poveo o kojoj apstraktnoj temi, mrštio bi čelo i postao pažljiv i ozbiljan. Jednog je poslijepodneva učinio nešto očajno. II laboratoriju se skupilo društvance. Doktor je bio u kuhinji i nalijevao pivo, kad se Frankie pojavio iza njega. Zgrabivši čašu piva, pojurio je s njome na vrata i ponudio je nekoj djevojci koja je sjedila u velikom stolcu. Djevojka je uzela čašu i rekla: "Oh, hvala", i nasmjehnula mu se. A Doktor se pojavio na vratima i rekao: "Jest, Frankie mi je velika pomoć." To Frankie nije mogao zaboraviti. Neprestano bi u sebi ponavljao kako je to teklo, kako je samo uzeo čašu i kako je djevojka sjedila, pa onda njezin glas "Oh, hvala" a Doktor "Velika mi je pomoć Frankie mi je velika pomoć svakako je Frankie velika pomoć Frankie" i Oh, Gospode! Znao je da se sprema veliko društvo, jer je Doktor kupio mesa za odreske i mnogo piva. I Doktor mu je dopustio da pomogne pospremiti sve gornje prostorije. Ali to nije bilo ništa, jer se u Frankijevoj glavi rodila velika osnova, i on je već sve u duhu gledao kako će to biti. Neprestano ju je u sebi ponavljao. Bila je divna, bila je savršena. I zabava je započela, i ljudi su došli i sjedili u prednjoj sobi djevojke i mlade žene i muškarci. Frankie je morao pričekati dok ne ostane sam u kuhinji i dok se ne zatvore vrata. A to je dugo potrajalo. No konačno je ostao sam, i vrata su bila zatvorena. Čuo je razgovor i glazbu iz velikog fonografa. Radio je veoma mirno: najprije poslužavnik onda uzmi čaše pazi da nijednu ne razbiješ. Sad ih napuni pivom, pa pusti da se pjena malo slegne, pa malo još nadolij. Sada je bio spreman. Duboko je udahnuo i otvorio vrata. Oko njega zatutnji glazba i razgovor. On uzme poslužavnik s pivom pa na vrata. Znao je kako će. Pošao je ravno prema onoj istoj mladoj ženi koja mu je prije jednom rekla "Hvala". I onda se dogodilo ono, ravno ispred nje. Nestalo je sklada između misli i kretnja, ruke su se uspetljale, mišičje se steglo u bezglavu strahu, živci su slali poruke mrtvom operateru, i odgovora nije bilo. Poslužavnik i čaše s pivom sruše se naprijed, ravno u krilo mladoj ženi. Frankie je stajao kao ukopan, a onda se okrenuo i otrčao. U sobi je zavladala tišina. Čuli su ga kako trči niza stube ravno u podrum. Čuli su neko šuplje šuškanje a onda tišina. Doktor je mirno sišao niza stube u podrum. Frankie se nalazio u sanduku sa strugotinama, zakopan sve do dna ispod velike hrpe strugotina. Doktor ga je čuo kako tamo tiho jeca. Čekao je časak, pa se onda opet mirno vratio gore. Tu baš ništa nije mogao učiniti. . POGLAVLJE Li Čongov kamion Ford, model T, imao je časnu prošlost. Godine 1923. bio je osobni automobil Dra W. T. Watersa, koji se služio njime pet godina i tada ga prodao nekom namješteniku osiguravajućeg društva imenom Rattle. Gospodin Rattle nije baš bio pažljiv čovjek. Kola koja je dobio u urednom, valjanom stanju tjerao je kao luđak. Gospodin Rattle subotom bi uvečer pio, i kola bi od toga trpjela. Odbojnici su im se slomili i sa vinuli. Uz to se i previše služio kočnicom, pa je često trebalo mijenjati ferode. Kad je gospodin Rattle pronevjerio novce neke stranke i pobjegao u San Jose, uhvatili su ga s nekakvom našušurenom blondinom i poslali natrag u roku od deset dana. Karoserija automobila bila je tako uništena da ju je naredni vlasnik razrezao na polovicu i dodao mali sanduk za teret. Slijedeći je vlasnik skinuo prednji dio kabine i vjetrobran. Obično bi prevozio pošiljke lignjeva i volio je da mu svjež povjetarac puše u lice. Zvao se Francis Almones, a imao je žalostan život, jer je uvijek zarađivao malenkost manje nego što mu je trebalo za život. Otac mu je ostavio nešto malo novaca, ali iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, bez obzira na to kako bi naporno Francis radio ili pazio na novac, njegova se imovina smanjivala sve dok se on naprosto nije isušio i umro. Li Čong je dobio kamion kao naplatu za račun za živežne namirnice. Do tog je vremena kamion

imao tek nešto malo više od četiri kotača i motora, a motor je bio tako sipljiv i mrzovoljan i senilan da je zahtijevao stručnu njegu i obazrivost. Li Čong nije mu to pružao, pa je tako kamion većinom stajao u visokoj travi iza dućana, a između žbica bujao mu sljez. Na stražnjim je točkovima imao pune gume, dok je sprijeda bio poduprt, tako da mu prednji točkovi ne dodiruju zemlju. Vjerojatno bi svaki od momaka iz Svratišta Palače mogao staviti kamion u pogon, jer su svi bili sposobni praktični mehaničari, ali je Gay bio genijalan mehaničar. Za takva se mehaničara može reći da ima blagoslovljene ruke. Jer ima ljudi koji samo pogledaju, malo osluhnu, kucnu, nešto malo namjeste, i stroj radi. Uistinu ima ljudi kraj kojih kola odmah i bolje voze. A takav je čovjek bio Gay. Nježno, znalački i sigurno kretali bi mu se prsti kad bi ispitivao razvodnik ili podešavao vijak na rasplinjaču. Znao je popraviti i osjetljive električne motore u laboratoriju. Mogao se svagda zaposliti u sardinerijama da je to želio, jer su u toj industriji, koja se gorko tuži kad svake godine ne zaradi natrag svoje ukupne investicije, strojevi mnogo manje važni od novčane bilance. Zapravo, ako bi se sardine mogle konzervirati trgovačkim knjigama, vlasnici bi bili veoma sretni. Ovako su pak upotrebljavali prastara, iznemogla mehanička strašila, koja su zahtijevala stalnu pažnju čovjeka poput Gaya. Mack je natjerao momke da rano ustanu. Popili su kavu i odmah se uputili prijeko iza dućana, gdje je kamion stajao u korovu. Gay je upravljao akcijom. Udario je nogom o odignute prednje točkove. "Idite i uzajmite pumpu i napunite ih zrakom", naloži. Onda turi štapić u benzinski tank ispod daske koja je služila kao sjedalo. Nekim je čudom u tanku bilo centimetar benzina. Tada poče istraživati najvjerojatnije smetnje. Izvadio je razvodnik, ostrugao kontakte, podesio im razmak i stavio razvodnik na mjesto. Otvorio je rasplinjač, da se uvjeri da propušta benzin. Pokrenuo je klipnjaču da vidi nije li cijela osovina zapela i klipovi zarđali u svojim stublinama. Dotle je već stigla i pumpa, i Eddie i Jones su naizmjenično pumpali gume. Gay je radeći pjevuckao "Tramtatata tramtatata". Izvadio je svjećice, očistio im kontakte i sastrugao s njih gar. Onda je iscijedio malo benzina u kanticu i nalio nekoliko kapi u svaku stublinu, pa opet učvrstio svjećice. Uspravio se. "Trebat će nam dvije suhe ćelije", reče. "Vidi da li će nam Li Čong htjeti dati dvije." Mack ode i odmah se vrati sa sveopćim "Ne" kojima je Li Čong namjeravao obuhvatiti i sva daljnja traženja. Gay se duboko zamislio. "Znam gdje ima dvije i to prilično dobre, ali ja po njih ne idem." "Gdje to?" upita Mack. "Dolje u podrumu u mojoj kući", reče Gay. "Za pogon kućnog zvona. Ako bi jedan od vas, momci, htio da se nekako ušulja u moj podrum da ga moja žena ne vidi, one stoje na gredi na lijevoj strani kad uđeš. Ali ne dajte ni za boga da vas uhvati moja žena." Kratka konferencija odabra Eddija da izvrši taj zadatak, i on se otputi. "Ako te uhvate, nemoj mene spominjati", viknu za njim Gay. Gay je dotle počeo ispitivati pedale. Pedal za kvačilo nije posve dodirivao pod, pa je tako znao da je još ostalo malo remena. Pedal za kočnicu dodirivao je pod, dakle se nije moglo kočiti, ali na pedalu za vožnju natraške još je ostalo malo remena. Na Fordu model T vožnja natraške tvoj je spas. I kad se remen prve brzine previše stanji a da bi mogao povući uza strm brijeg, ti lijepo okreneš i voziš uzbrdo natraške. Gay se uvjerio da ima još mnogo mogućnosti za vožnju natraške, pa je znao da je sve u redu. Bio je to dobar znak što se Eddie vratio sa suhim ćelijama bez ikakvih neprilika. Gospođa je Gay bila u kuhinji. Čuo ju je kako hoda naokolo, ali ona njega nije čula. Eddie je bio veoma spretan za takve pothvate. Gay spoji suhe ćelije, otvori benzin i namjesti kasno paljenje. "Zasuči mu rep", reče. Bio ti je pravo čudo taj Gay taj mali mehaničar od boga, taj sveti Franjo svega što se okreće i vrti i eksplodira,

sveti Franjo namotaka i armatura i mehanizama. I ako budu jednom sve te gomile automobila rastavljenih Durenberga, Bulcka, de Sotoa, Plvmoutha, američkih Austina i IsottaFraschinija hvalile boga u velikom zboru, bit će to uglavnom zasluga Gaya i momaka njegova soja. Tek mali zaokret posve mali i motor je zahvatio, malo se mučio, popostao, pa opet proradio. Gay namjesti ranije paljenje i smanji pritjecaj benzina. Prebaci na magnetsko paljenje, i već se Li Čongov Ford smijao i hohotao i radosno štektao, kao da zna da radi za čovjeka koji ga voli i shvaća. Kamion je imao dvije male tehničke zakonske smetnje nije imao novu registraciju i nije imao svjetla. Ali su momci straga dobro pričvrstili neku krpu, kao da se slučajno ovjesila preko stražnje ploče s brojem, da bi mu prikrili godište, a prednju su ploču izmrljali masnim debelim blatom. Oprema ekspedicije bila je skromna: nekoliko mreža na dugačkom dršku za hvatanje žaba i nekoliko jutenih vreća. Kad gradski lovci izlaze u lov, natovare se hranom i pićem, ali Mack to ne čini. S pravom je pretpostavljao da hrana dolazi sa sela. Dva kruha i ono što je preostalo od Eddijeva sabirnog vrča bijahu im sve zalihe. Društvo se utrpalo u kamion. Gay je upravljao kolima, a Mack je sjedio uz njega. Odrmusali su oko ugla Li Čongova dućana, pa dolje preko gradilišta oprezno vijugajući između naslaganih cijevi. Gospodin Mallov mahao im je sa svoga sjedišta kraj kotla. Gay polako zaveže preko pločnika i nježno se spusti na kolnik jer je na prednjim gumama sve naokolo provirivala platnena podstava. Usprkos svoj njihovoj hitrini već je bilo poslijepodne kad su krenuli. Kamion se polako dokoturao u servisnu stanicu Reda Williamsa. Mack izađe, uruči Redu svoj papir i reče: "Doktoru je ponestalo sitnoga. Zato ako nam napunite pet galona, a umjesto onih drugih pet galona da nam dadete dolar, bit će to ono što Doktor želi. On je morao otići na jug, znate. Ima ondje velik posao." Red se dobroćudno smješkao. "Znaš, Mack", reče, "Doktor je razmislio nema li neke mogućnosti za smicalicu, pa se sjetio istoga onog čega i ti. Doktor je silno bistar čovjek. Stoga mi je još sinoć telefonirao." . "Nalijte svih deset galona", reče Mack. "Ne čekajte. Samo će pljuskati van i razlijevati se. Ulijte pet, a pet nam dajte u limenki onakvoj zatvorenoj." Red se sretno smješio. "Doktor se i na to sjetio", reče. "Ulijte deset galona", reče Mack. "I pazite da ništa ne ostavite u cijevi." Mala ekspedicija nije krenula kroz središte Montereva. Tankoćutnost zbog stare registracije i nevaljalih svjetala prinukala je Gaya da odabere stražnje ulice grada. Doći će još vrijeme kad će se uspinjati uz brdo Carmel i spuštati u dolinu, dobrih šest kilometara po glavnoj prometnoj cesti, izloženi svakom redaru što slučajno naiđe, sve dok ne zaokrenu u priiično slabo prometnu cestu doline Carmel. Gay odabra neku stražnju ulicu koja ih izvede na glavnu cestu kod Petrovih vrata, nedaleko od mjesta gdje počinje strmo brdo Carmel. Gay se s velikom bukom zaleti već izdaleka uzbrdo i nakon pedesetak metara ubaci prvu brzinu. Znao je da neće ići, remen je bio previše izlizan. Na ravnu je išlo, ali ne na usponu. Zaustavio je kola, pustio da se okrenu i usmjerio ih nizbrdo. A onda je pojačao gas i ubacio vožnju natraške. A taj remen nije bio izlizan. Polagano i uporno kamion je puzao, ali natraške, uz brdo Carmel. I samo je malo trebalo da im uspije. Hladnjak je zakipio, naravno, ali je većina stručnjaka za modele T smatrala da on i ne radi dobro ako ne kipi. Netko bi morao napisati učen esej o moralnom, fizičkom i estetskom djelovanju Forda, model T, na američku naciju. Dvije genreacije Amerikanaca znale su više o Fordovu namotu negoli o clitorisu, o planetarnom sistemu zupčanika i brzina, negoli o sunčanom sistemu zvijezda. S modelom T nestao je dio koncepcije o privatnom vlasništvu. Kliješta više nisu bila osobni posjed, a pumpa za gume pripadala je onomu koji bi je posljednji podigao. Većina djece tog razdoblja bila je

začeta u Fordovima model T, a nemalen ih se broj u njima i rodio. Teorija o anglosaskom domu tako se iskrivila da se više nikada nije posve oporavila. Kamion se hrabro penjao natraške uz brdo Carmel i prošao cestu što vodi u Jacks Peak i već se počeo uspinjati zadnjim i najstrmijim dijelom, kad mu se motor zadahtao, zagrcao i zagušio. Činilo se neobično tiho kad je motor ušutio. Gay, koji je ionako bio okrenut nizbrdo, zaveže pedesetak metara niz brdo i zaokrenu na cestu Jacks Peak. "Sto je sad?" upita Mack. "Rasplinjač, mislim", reče Gay. Motor je šištio i pucketao od usijanosti, a mlazovi pare, koji su izbijali iz oduška, siktali su kao aligator. Rasplinjač modela. T nije kompliciran, ali su mu potrebni svi njegovi dijelovi da bi mogao funkcionirati. Vršak igle mora tačno sjediti u svojoj rupici, inače rasplinjač neće raditi. Gay uze iglu u ruku. Vršak joj je bio otkinut. "Kako se to, do vraga, moglo dogoditi?" upita. "Čarolija", reče Mack, "prava čarolija. Možeš to popraviti?" "Do vraga, ne mogu", odvrati Gay. "Moram nabaviti drugu." "Koliko stoje?" "Otprilike dolar, ako kupiš novu dvadeset i pet centi kod staretinara." "Imaš dolar?" upita Mack. "Imam, ali mi neće trebati." "Eh, gledaj da se vratiš što prije, hoćeš li?" Mi ćemo ostati ovdje." "Ionako nećete pobjeći bez igle", reče Gay. Stupio je na glavnu cestu. Troja su kola prošla ne obazirući se na njegov znak palcem, i tek su četvrta stala da ga povezu. Momci su gledali kako se uspinje u kola i kreće niz brdo. I odonda ga nisu više vidjeli sto i osamdeset dana. Oh, ta beskraj nost mogućnosti! Kako se to moglo dogoditi da su se kola, koja su povezla Gaya, pokvarila prije nego što su stigli do Montereya? Da Gay nije bio mehaničar, on ih ne bi bio popravio. Da ih nije popravio, njihov ga vlasnik ne bi bio odveo u lokal Jimmyja Brucie da nešto popije. I zašto je to bio Jimmvjev rođendan? Od svih mogućnosti na svijetu milijuna tih mogućnosti dogodili su se samo onakvi događaji koji vode u zatvor Salinas. Sparky Eneo i Tiny Colletti bili su se pomirili nakon svađe, pa su pomogli Jimmyju da proslavi rođendan. Onda je ušla ona plavojka. Pa onaj muzički spor pred automatskim gramofonom. Pa Gayov novi prijatelj, koji je znao neki judo zahvat pa ga je htio pokazati Sparkyju i slomio ruku kad je taj zahvat ispao naopako. Redar s pokvarenim želucem sve same nevažne pojedinosti bez veze, a opet sve usmjerene u jednom smjeru. Sudbina naprosto nije namijenila da Gay ide u lov na žabe, i Sudbini je trebalo prokleto mnogo neprilika i ljudi i nezgoda da ga u tome spriječi. Kad je sve zajedno došlo do vrhunca, i kad su se provalila vrata na Holmanovu postolarskom dućanu i društvo je u izlogu iskušavalo cipele, jedino Gay nije čuo požarnu sirenu. Jedini Gay nije otišao gledati požar, i kad je došla policija, našli su ga kako sjedi posve sam u Holmanovu izlogu obuven u jednu smeđu polucipelu i jednu večernju cipelu od laka s gornjim dijelom od sive tkanine. Vani kod kamiona momci su naložili malu vatru kad se smračilo i s oceana počeo dopirati hladan zrak. Iznad njih stenjali su borovi na svježem morskom vjetru. Momci su polijegali na borove iglice i zurili u samotno nebo kroz borove grane. Neko su vrijeme razgovarali o poteškoćama koje Gay mora da ima oko nabavljanja nove igle, a onda malopomalo, kako je vrijeme prolazilo, nisu ga više spominjali. "Trebalo je da netko pođe s njim", reče Mack. Oko deset sati Eddie ustade. "Malo dalje, tamo uz brijeg, ima građevinski logor", reče. "Otići ću malo gore, da pogledam ima li koji model T." . POGLAVLJE Monterev je grad s dugačkom i blistavom književnom tradicijom. Sa zadovoljstvom i pomalo ponosno on se sjeća da je tu živio Robert Louis Stevenson. Njegov "Otok s blagom" svakako ima topografiju i obalnu strukturu rta Lobos. U novije se vrijeme mnogo književnih ljudi naselilo po dolini Carmel, ali nema više onoga nekadašnjeg dostojanstva prave lijepe književnosti. Jednom se grad zgrozio nad

postupkom prema nekom piscu, koji su građani shvatili kao omalovažavanje. To se odnosilo na smrt Josha Billingsa, velikog humorista. Gdje danas stoji nova poštanska zgrada bila je nekoć duboka usjeklina kojom je protjecala voda i preko koje je vodio mostić za pješake. Na jednoj strani te usjekline stajala je krasna stara zgrada od crvene opeke, a na drugoj kuća liječnika koji je imao na brizi sve slučajeve bolesti, rođenja i smrti u gradu. Liječnik je radio i sa životinjama, a kako je studirao u Francuskoj, čak se pomalo bavio i novim običajem balzamiranja tijela prije ukopa. Staromodni su ljudi smatrali da je to sentimentalno, neki su držali da je to uludo trošenje novaca, a za druge je to opet bilo svetogrđe, jer nije nigdje predviđeno ni u kojoj svetoj knjizi. Ali bolje i imućnije obitelji počele su prihvaćati taj običaj, pa se činilo da će se to pretvoriti u sveopću modu. Jednog se jutra postariji gospodin Carriaga spuštao od svoje kuće na brdu dolje prema ulici Alvarado. Upravo je prelazio mostićem, kad mu pažnju privuče dječačić koji se sa psom s naporom izvlačio iz usjekline. Dječak je nosio jetra, a pas je vukao čitave metre crijeva, kojima je na kraju visio želudac. Gospodin Carriaga je zastao i uljudno oslovio dječaka nazvavši mu "Dobro jutro." U ono su doba mali dječaci bili uljudni. "Dobro jutro, gospodine." "Kamo ćeš š tim jetrima?" "Napravit ću od njih meku i hvatati lokarde." Gospodin se Carriaga nasmiješio: "A pas, zar će i on loviti lokarde?" "Pas je to našao, pa je njegovo, gospodine. Našli smo to dolje u grabi." Gospodin Carriaga smiješio se i produžio šetnju, a tada mu je mozak počeo raditi. To nisu goveđa jetra premalena su. A nisu ni teleća previše su rumena. Nisu ni ovčja jetra I sada mu se misli uskomešaju. Na uglu susretne gospodina Ryana. "Je li tkogod sinoć umro u Monterevu?" upita ga. "Koliko ja znam, nije", reče gospodin Ryan. "Je li tkogod ubijen?" "Ne." Hodali su dalje zajedno, i gospodin Carriaga ispripovjedi sve o dječaku i psu. U gostionici "Abode Bar" okupilo se nekoliko građana na jutarnji razgovor. Tu je gospodin Carriaga ponovo isprivovjedio svoju pripovijest i upravo ju je završio, kad je u gostionicu ušao redar. Taj bi morao znati ako je tkogod umro. "Nitko nije umro u Montereyu", rekao je. "Samo je Josh Billings umro vani u hotelu del Monte." Ljudi u gostionici zašutjeli. Svima je glavom proletjela ista misao. Josh Billings bio je velik čovjek, velik pisac. Počastio je Monterey umrijevši tamo, a tako su ga ponizili. Bez mnogo razgovora sastavio se odbor od svih prisutnih. Ti su odrešiti ljudi odmah krenuli do usjekline pa preko mostića i zalupali na vrata liječnika koji je studirao u Francuskoj. Liječnik je radio do u kasne sate. Lupa na vratima diže ga iz postelje i izvuče na vrata u noćnoj košulji, raščerupane kose i brade. Gospodin Carriaga strogo ga oslovi: "Jeste li vi balzamirali Josha Billingsa?" "Pa ¦ jesam?" "Što ste uradili s nutrinom?" "Pa bacio sam je u grabu kao i uvijek." Naložili su mu da se brzo obuče i pohrlili dolje na obalu. Da se mali dječak bio brzo prihvatio svojega posla, bilo bi već prekasno. Upravo se krcao u čamac kad je odbor stigao. Crijeva su ležala na pijesku gdje ih je pas ostavio. Tada su natjerali francuskog doktora da pokupi dijelove. Morao ih je prati s počitanjem i ukloniti zrnca pijeska koliko se god dalo. Doktor je sam morao snositi troškove oko nabavke olovnog sandučića, koji se položio u lijes Josha Billingsa. Jer Monterey nije grad koji će dopustiti da se obeščasti književni čovjek. " POGLAVLJE Mack i momci mirno su spavali na borovim iglicama. Nešto prije zore Eddie se vratio. Morao je otići daleko dok je našao jedan model T. A kad ga je i našao, nije bio siguran hoće li biti dobro ako samo izvadi iglu iz njezina sjedišta. Možda neće pristajati. Stoga je uzeo cijeli rasplinjač. Momci se nisu probudili kad se vratio. Legao je uz njih i usnuo pod borovima. Modeli T imali su jednu veliku prednost: ne samo da su im se dijelovi mogli međusobno izmjenjivati, već se nisu dali ni

prepoznati. S obronka Carmela otvara se krasan vidik na polukružni zaton i valove što zapjenjuju pijesak, na pješčanu dinu oko Seasidea i odmah pri dnu brijega na toplu prisnost grada. Mack ustade u zoru, namjesti hlače koje su ga stezale, pa se stojeći zagleda dolje na zaljev. Vidio je kako ribari ulaze u vodu da izvuku mreže. Prijeko pred Seasideom stajao je tanker i krcao naftu. Iza Mačka u grmlju šuškali su divlji kunići. Tada se dignulo sunce i istreslo studen iz zraka kao da istresaš sag. Osjetivši prvu sunčanu toplinu, Mack zadrhturi. Momci založiše malo kruha, dok je Eddie montirao novi rasplinjač. A kad je bilo gotovo, nisu se ni potrudili da ručicom pokrenu motor. Izgurali su kamion na glavnu cestu i ubacivali brzinu sve dok motor nije upalio. Zatim su, s Eddiejem za volanom, uzvezli natraške uz uspon i dalje preko vrha, onda okrenuli naprijed pa nizbrdo mimo Hatton Fields. U dolini Carmel dočekala su ih sivozelena polja artičoka, a uz rijeku sočno zelene vrbe. Zaokrenuli su lijevom stranom doline. Od samoga početka evala im je sreća. Riđ pijetao pasmine Rhode Island, koji je odlutao predaleko od svojeg dve rišta, zaleti se preko ceste, i Eddie ga zahvati kolima, a daj nije morao predaleko silaziti s ceste. Sjedeći straga na ka mionu Hazel je pijetla putem perušao puštajući da mu vje tar raznosi perje iz ruke tako se dokazni materijal raspršio dalje nego ikada, jer je ujutro puhao lagan povjetarac sa Jamesburga, pa se riđe kokošje perje dijelom spustilo na rt Lobos, a dijelom ga je opet vjetar odnio čak van na pučinu. Carmel je krasna rječica. Nije baš dugačka, ali u svojem toku ima sve što rijeka treba da ima. Izvire u brdima i neko se vrijeme ruši niza strminu, protječe plićacima, zastaje kod brane da tvori jezero, prelijeva se preko brane, klokoće među krupnim okruglim kamenjem, tromo se vuče ispod sikomora, slijeva se u jazove gdje žive pastrve, i zalijeva obale gdje stanuju potočni rakovi. Zimi se pretvara u bujicu, u žestoku, pakosnu rijeku, a ljeti u idealno mjesto za djecu da po njoj gacaju i za ribiče da po njoj lutaju. Sa njezinih obala žmirkaju žabe, a uz rubove joj raste duboki paprat. Srne i lisice dolaze da se na njoj napoje, i to potajno, ujutro i uvečer, a tu i tamo poneka puma lapće njezinu vodu priljubivši se uz zemlju izduženim tijelom. Posjedi u toj bogatoj dolinici dopiru stražnjim krajem sve do rijeke i uzimaju njezinu vodu za voćnjake i povrće. Prepelice pućpuriču uz njezine obale, a u suton, tiho zviždeći, dolijeću divlji golubovi. Uz rubove joj gacaju rakuni tražeći žabe. Ona je sve što rijeka treba da bude. Nekoliko milja uz dolinu rijeka zasijeca u obalu ispod visoke stijene, s koje se objesila vinova loza i paprat. Na podnožju stijene uvalio se jaz, zelen i dubok, a na drugoj strani jaza nalazi se pjeskovito mjestance, gdje je ugodno sjediti i kuhati ručak. Mack i momci sretno su se spustili do tog mjesta. Bila je savršeno. Ako žaba ima, bit će ih ovdje. Bilo je to mjesta kao stvoreno za odmor, mjesto gdje možeš biti sretan. Na putu ovamo evala im je sreća. Osim velikog riđeg pijetla bila je tu i vreća s mrkvama koja je pala s nekog teretnjaka s povrćem, te šest glavica luka koje nisu pale. Mack je u džepu imao vrećicu kave. U kamionu se nalazila kanta od pet galona, kojoj su gornji dio odrezali. Vrčsabirnica bio je još gotovo do polovice pun. Potrepštine kao što su sol i papar donijeli su sa sobom. Mack i momci smatrali bi uistinu pravom budalom svakoga onog tko bi putovao bez soli, papra i kave. Bez napora, zbrke ili mnogo razmišljanja za čas su se dokotrljala četiri okrugla kamena i složila na hrpu nasred pijeska. Pijetao, koji je još toga istog dana dozivao izlaz sunca, ležao je razrezan i očišćen u vodi u limenci od pet galona,, okružen oguljelim glavicama luka, dok je između kamenja pucketala mala vatra od suha vrbova šiblja posve mala T vatra. Samo budale prave veliku vatru. Trebat će dugo da se taj pijetao skuha, jer mu je i dugo trebalo da postigne svoju veličinu i mišičavost. Ali kad je voda počela tiho kipjeti

oko njega, odmah je dobro zamirisao. Mack ih je pripremao za posao. "Najbolje je vrijeme za žabe noću", reče, "pa mislim da malo legnemo dok se ne smrači." Posjedaše u sjenu i malopomalo jedan se po jedan ispruži i zaspi. Mack je bio u pravu. Po danu se žabe ne kreću naokolo i skrivaju se ispod paprati i potajno vire iz rupa pod kamenjem. Žabe treba hvatati noću, svijetleći džepnom baterijom. Momci su spavali znajući da ih čeka veoma poslena noć. Samo je Hazel ostao budan, da nadomeće na malu vatru ispod pijetla koji se polako kuhao. Tik pod stijenom nema zlaćanih poslijepodneva. Kad je sunce zašlo za nju ha pijesak se spustila šaptava sjena. Sikomore su šuštale na popodnevnom povjetarcu. Doklizavši sa kamenja male su se vodene zmije nježno spuštale u vodu te plivale preko jaza dižući glavu uvis poput malih periskopa i ostavljajući za sobom slabašan trag. Neka se velika pastrva bacila iz vode. Mušice i komarči, koji izbjegavaju sunce, počeše izlaziti i zujati iznad vode. Svi sunčani kukci otišli su kući muhe i konjske smrti, ose i stršeni. I kad se sjena đokrala do pijeska, kad je prva prepelica počela dozivati, Mack i momci se probudiše. Kokošja je juha mirisala da ti srce svisne. Hazel je obrao svjež lovorov list sa stabla uz rijeku i bacio ga u juhu. Mrkve su sad već bile unutri. Kava je u posebnoj posudi tiho kipjela na vlastitom kamenu, dovoljno daleko od plamena, da ne kuha prenaglo. Mack se probudio, ustao, protegao se, oteturao do vode, oprao lice zaobljenim dlanovima, iskašljao se, ispljunuo, isprao usta, pustio vjetar, stegnuo remen, počešao noge, prstima počešljao mokru kosu, nagnuo iz vrča, podrignuo se i sjeo uz vatru. "Bogami, dobro miriše", reče. Svi ljudi rade otprilike isto kad se probude, pa su i ostali momci učinili gotovo isto kao i Mack. I ubrzo su se svi našli oko vatre i stali hvaliti Hazela. Hazel je zabadao svoj džepni nož u mišićje pijetla. "Baš neće biti ono što bi čovjek rekao mekan", upozori Hazel. "Taj bi se morao kuhati oko dva tjedna da se smekša. Koliko je po tvojem sudu mogao biti star, Mack?" "Meni je četrdeset i osam, a ja nisam tako žilav kao on", reče Mack. "Što mislite", upita Eddie, "koliku starost može doživjeti perad, to jest ako je nitko ne ganja ili ako ne oboli?" "Takvo što neće nikada nitko ustanoviti", reče Jones. Ugodno su se provodili. Vrč je kružio i grijao ih. , "Eddie", reče Jones, "nije da se ja tužim. Samo sam onako mislio. Kako bi bilo da imaš dva ili tri vrča iza tezge? Pa da stavljaš sav viski u jedan, sve vino u drugi i sve pivo u treći..." Na taj je prijedlog zavladala šutnja lagana zgražanja. "Pa nisam ništa time mislio reći", požuri se Jones. "Meni prija i ovako..." I sada je Jones previše razvezao, jer je znao da je počinio grubu društvenu pogrešku, pa se nije mogao zaustaviti. "Ono što mi se sviđa na tom piću, kakvo je sada, jest to što nikad ne znaš kakva ćeš pijanca dobiti od njega", žurio se objasniti. "Na primjer, viski", brzo je nastavljao, "manjeviše već znaš što ćeš učiniti. Borben se čovjek potuče, a onaj koji voli da se rasplače, taj će se rasplakati. AK ovo", reče velikodušno, "eh, tu nikad ne znaš neće li te natjerati na borovo stablo ili da plivaš do Santa Cruza. Ovako je mnogo zabavnije", doda nesigurno. "Kad već govorimo o plivanju", upade Mack, da bi ispunio netaktično mjesto u razgovoru i ušutkao Jonesa, "sve se pitam, što se moglo dogoditi s onim McKinleyem Moranom. Sjećate se onog ronioca?" "Sjećam ga se", reče Hughie. "Znali smo ići zajedno naokolo. Naprosto nije dobivao mnogo posla, pa se prihvatio pića. Malo je prenaporno za čovjeka i roniti i piti. Uz to su ga spopale i brige. Konačno je prodao ronilačko odijelo, šljem i sisaljku pa se sasvim propio i onda otišao iz grada. Ne znam kamo je otišao. Nije bio ni za što otkako je ono skočio za onim Talijancem koga je povuklo sidro sa "Dvanaestero braće". McKinlev je samo skočio za njim. Puknuli su mu bubnjići i poslije toga nije bio ni za što. A Talijancu nije bilo ništa." Mack ponovo nagnu iz vrča. "Znao je

zaraditi grdne pare za vrijeme prohibicije", reče. "Znao je dobiti i po dvadeset i pet dolara na dan od države, da roni za sanducima s pićem, a Louie mu je davao tri dolara po sanduku da ih ne nađe. Napravio je to tako da je na dan izvlačio po jedan sanduk, da zadovolji državu. Luoieu to nije bilo krivo. To J su tako učinili da ne uzmu nove ronioce. McKinley je lupao grdne pare." "Jest", reče Hughie, "ali on ti je kao i svaki drugi dobije nešto novaca i već hoće da se ženi. Oženio se tri puta prije nego mu je ponestalo para. Odmah bih ja znao. Kupio bi bijele lisice i tres! nisi se ni okrenuo, i već se oženio." "Sve mislim što se dogodilo s Gayem", javi se Eddie. To je bilo prvi put da su o njemu govorili. "Pa isto to, mislim", reče Mack. "U oženjena čovjeka naprosto ne možeš imati povjerenja. Ma koliko on mrzio svoju staru, eh, on će ti otići natrag k njoj. Počet će misliti i misliti i otići će natrag. Ne možeš se više pouzdati u njega. Evo, uzmi Gaya", objašnjavao je dalje Mack. "Njegova ga stara tuče. Ali se kladim, kad je Gay tri dana bez nje, već on sebi nekako složi da je to njegova pogreška, pa ide natrag da joj se umili." Jeli su polagano, kićeno, nabadajući komade piletine i držeći ih nad kantom da se ocijede i ohlade, a potom glodali mišićavo meso s kostiju. Mrkve su vadili šiljastim vrbovim grančicama, i konačno popili sok, dodavajući kantu jedan drugomu. A oko njih večer se prikradala nježno kao glazba. Prepelice se međusobno dozivale dolje k vodi. U jazu se bacala pastrva. A večernje se leptiriće spustile do vode i lepršale nad jazom, dok se danje svjetlo pretapalo u mrak. Momci su dodavali jedan drugome lonac s kavom, osjećali se toplo i siti, pa su šutjeli. Konačno Mack prekine šutnju. "Do đavola", reče, "mrzim lašce." "Tko ti je slagao?" upita Eddie. "Ah, mene ne smeta čovjek koji nešto malo slaže da bi se izvukao ili da izmakne razgovoru, već onaj koji laže sam sebi." "Tko je to uradio?" upita Eddie. "Ja", reče Mack. "A možda i vi, momci. Evo nas", nastavi ozbiljno, "cijela naša prokleta, pišiva družba. Namislili smo da ćemo prirediti zabavu za Doktora. I tako smo došli ovamo i bogovski se provodimo. Onda ćemo ići natrag i dobiti pare od Doktora. Nas ima pet, dakle ćemo popiti pet puta više pića od njega. I ja nisam uvjeren da mi to činimo za Doktora. Nisam uvjeren da mi to ne činimo za sebe same. A Doktor je prezgodan čovjek a da bi mu se to smjelo učiniti. Doktor je najzgodniji čovjek koga sam ikad upoznao. Neću da budem onaj koji će ga Iskoristiti. Znate, jedanput sam mu htio podvaliti za jedan dolar. Izmislio sam cijelu pripovijest. I usred polovice priče vidim ja da on prokleto dobro zna da je cijela priča izmišljena. Pa tako kažem usred pripovijesti: „Doktore, to je sve zajedno laž!" A on turi ruku u džep i izvadi dolar. „Mack," veli, „mislim da je čovjeku, koji ga tako nužno treba, da čak izmisli laž da bi ga se domogao, uistinu potreban" i dade mi dolar. Vratio sam mu dolar već sutradan. Nisam ga ni potrošio. Samo sam ga zadržao preko noći i onda mu ga vratio." Hazel se oglasi: "Nema nikoga tko više voli zabavu od Doktora. Mi mu tu zabavu spremamo. Što tu sada smeta?" "Ne znam", reče Mack. "Volio bih samo da mu dadem nešto od čega neću dobiti natrag najveći dio." "A kako bi bilo s kakvim darom?" predloži Hughie. "Recimo da naprosto kupimo viskija pa mu ga damo, pa neka radi s njim što hoće." "Tako je", reče Mack. "To ćemo i učiniti. Samo ćemo mu dati viski i izgubiti se." "Ti znaš što će se dogoditi", reče Eddie. "Henri i oni tamo s Carmela nanjušit će taj viski, i onda će ih umjesto nas četvorice biti dvadeset. Jednom mi je i sam Doktor rekao da sve tamo dolje od Point Sura nanjuše kad on prži meso u Cannerv Rowu. Gdje ti je onda tu korist? On će bolje proći ako mu mi sami priredimo zabavu." Mack je razmišljao. "Možda si u pravu", prizna konačno. "Ali kako bi bilo da mu dademo još nešto osim viskija možda dugmeta za manšete s njegovim monogramom?" "Oh, to je glupost", reče Hazel. "Doktor ne želi

nešto takvo." Dotle se već spustila noć i na nebu zablistale zvijezde. Hazel primetnu na vatru, koja je na obali tvorila prostorijicu od svjetla. Preko brežuljka čuo se oštar lavež lisice. I sada je u noći dopirao dolje miris kadulje sa brežuljaka. Voda je tiho hihotala tamo gdje je istjecala iz dubokog jaza. Mack je još premišljao o posljednjem obrazloženju, kad ih zvuk koraka na zemlji nagna da se okrenu. Čovjek, taman, velik, polagano im se približavao. Pod rukom je nosio pušku, a uz petu mu plaho i lakonogo išao pas prepeličar. "A koga đavola vi ovdje radite?" upita ih čovjek. "Ništa", reče Mack. i "To je zabranjeno područje. Tu je zabranjen lov, ribolov, paljenje vatre, logorovanje. Sad se odmah spakujte i ugasite tu vatru i kupite se odavle." Mack ponizno ustade. "Nisam znao, kapetane", reče. "Časna riječ, uopće nismo vidjeli znak, kapetane." "Posvuda ima znakova. Nisu vam mogli izbjeći." "Čujte, kapetane, pogriješili smo, pa oprostite", ispričavao se Mack. Zasta malo i pozorno promotri nemarno opuštena ramena pridošlice. "Vi ste vojnik, zar ne, gospodine? To ću uvijek odmah pogoditi. Vojnik ne drži ramena kao običan svijet. Bio sam toliko u vojsci da to mogu odmah pogoditi." Neprimjetno, čovjeku se ramena isprave ništa očito, ali se držao drugačije. "Ne dopuštam paljenje vatre na svojem području", reče. "Eh, žao nam je", reče Mack. "Odmah ćemo se pokupiti, kapetane. Vidite, mi radimo za neke naučen jake. Spremamo se nahvatati žaba. Oni proučavaju rak, a mi pomažemo nabavljanjem žaba." Čovjek je časak oklijevao. "A što rade sa žabama?" upita. "Pa znate, gospodine", reče Mack, "daju žabama rak i onda ih mogu proučavati i s njima praviti pokuse, i već su gotovo uspjeli, samo ako mogu dobiti žaba. Ali ako nas ne želite na svojoj zemlji, kapetane, mi ćemo se odmah pokupiti. Ne bismo nikada ni dolazili da smo znali." Nenadano, kao da je tek sada ugledao psa, Mack se oduševi: "Bogami to je krasna kuja. Nalikuje na onu Nolu što je prošle godine u Virginiji pobijedila na natjecanju za rad na terenu. To je virginijski pas, kapetane?" Kapetan je tren oklijevao, a onda slaže. "Jest", reče kratko. "Šepava je. Krpelj joj se zario na samoj plećki." Mack se sav pretvori u suštu brižnost. "Smeta li vam ako pogledam, kapetane? Dođi, mala. Dođi ovamo." Prepeličar najprije pogleda gore u svojeg gospodara, a onda se oprezno približi Mačku. "Baci još pruća na vatru da mogu vidjeti", naloži Hazelu. "Na takvu joj je mjestu tu gore da ne može lizati", reče kapetan pa se naže preko Mackova ramena da vidi. Mack istisnu malo gnoja iz ružne rane na ramenu životinje. "Imao sam jednom psa koji je imao isto tako nešto, pa je to išlo sve dublje u njega i ubilo ga. Nedavno je imala mlade, zar ne?" "Jest", potvrdi kapetan, "šest. Ja sam joj stavio joda na to mjesto." "Ne", reče Mack, "to joj neće izvući. Imate li kod kuće gorke soli?" "Da ima velika boca." "Eh, načinite vruć oblog od gorke soli i stavite na bolesno mjesto. Slaba je, znate, od mladih. Bila bi prava sramota da sada oboli. Izgubili biste i štenad." Prepeličar je gledao Mačku duboko u oči i onda mu liznuo ruku. "Znate što ću, kapetane. Sam ću se za nju pobrinuti. Gorka sol će ovdje pomoći. To je ono najbolje." Kapetan pogladi glavu psa. "Znate što, gore kod moje kuće imam baru, koja je tako puna žaba da noću ne mogu spavati. Zašto ne pogledate ondje? Svu noć krekeću. Bio bih sretan da ih se riješim." "To je jako ljubezno od vas", reče Mack. "Kladim se da bi vam oni doktori bili zahvalni za to. Ali bih ja rado stavio oblog ovom psu." Okrenu se ostalima. "Vi pogasite ovu vatru", reče. "Pazite da ne ostane ni jedna iskra i počistite sve naokolo. Nećete valjda ostaviti nered za sobom. Ja i kapetan idemo da se pobrinemo za ovu Nolu. Vi momci dođite za nama kad sve pospremite." Mack i kapetan se udalje zajedno. Hazel je nogom bacao pijesak na vatru. "Kladim se da je Mack mogao biti predsjednik Sjedinjenih Država da je samo htio", reče. "A što bi on s time kad bi i bio?"

upita Jones. "Pa to nije nimalo zabavno." . POGLAVLJE Rano jutro vrijeme je čarolije u Cannerv Rowu. U onom sivom razdoblju, kada svane a sunce još nije izašlo, ulica se doima kao da lebdi izvan vremena u nekom srebrnastom svjetlu. Ulične se svjetiljke gase, a korov se živo zeleni. Valoviti lim na sardinerijama svjetluca bisernim sjajem platine ili starog kositra. U to doba ne voze automobili. Ulica šuti o progresu i trgovačkim poslovima. Čuje se samo kako valovi navaljuju i uzmiču zapljuskujući stupove sardinerija. To je razdoblje velikog mira, napušteno vrijeme, kratak vijek počinka. Preko plotova spuštaju se mačke i poput sirupa vuku se po zemlji tražeći riblje glave. Tihi rani jutarnji psi stupaju dostojanstveno tražeći i odabirući pomno gdje će mokriti. Lepećući krilima galebovi dolijeću i sjedaju na krovove sardinerija da dočekaju dan i otpatke. Sjede na vrhovima krovova rame uz rame. Vani sa hridina dopire lavež tuljana kao dozivanje pasa. Zrak je hladan i svjež. U Vrtovima iza kuće bisagaši izbacuju jutarnje humčiće svježe vlažne zemlje, šuljaju se napolje i odvlače cvijeće u svoje rupe. Tek tu i tamo viđa se po koji čovjek, baš toliko da se pojača dojam napuštenosti. Jedna se od Dorinih djevojaka vraća kući s posjeta nekom gostu koji je prebogat ili prebolestan a da bi posjetio "Kalifornijsku zastavu". Šminka joj se malo razmazala, a noge su joj umorne. Li Čong iznosi kante sa smećem i stavlja ih na rub pločnika. Stari Kinez izlazi iz mora, klapše preko ulice pa odlazi gore mimo Palače. Iz sardinerija izlaze čuvari i žmirkaju na jutarnjem svjetlu. Vratar u "Kalifornijskoj zastavi" izlazi na ulaznu verandu u košulji, proteže se i zijeva i češe se po trbuhu. Hrkanje podstanara gospodina Mallova u cijevima odzvanja duboko kao iz tunela. To je biserni sat razdoblje između dana i noći, kad vrijeme staje i ispituje sebe. Jednoga takva jutra i u takvoj rasvjeti dva su vojnika i dvije djevojke polagano prolazili ulicom. Izašli su iz "La Ide" i bili su veoma umorni i veoma sretni. Djevojke su bile čvrste, jake i prsate, a plava im je kosa bila malo razbarušena. Nosile su šarene nedjeljne haljine od umjetne svile, koje su sada bile zgužvane i prianjale uz njihove obline. Obje su nosile vojničke kape, jedna posve straga na potiljku, a druga sa štitnikom nabijenim do nosa. Imale su punašne usne, široke nosove i snažne bokove i bile su veoma umorne. Vojnicima su bluze bile raskopčane, a remene su provukli ispod epoleta. Kravate su malo. otpustili, da bi mogli raskopčati ovratnik na košulji. Vojnici su stavili na glavu šešire dviju djevojaka. Jedan je nosio majušan žut tvrdi slamnjak s kiticom tratinčica na vrhu, a drugi bijel pleteni polušešir ukrašen privjescima od plavog celofana. Hodali su držeći se za ruke i mašući njima ritmički u hodu. Vojnik s kraja nosio je veliku papirnu vreću s hladnim pivom u limenkama. Tiho su stupali u sedefastom svjetlu. Divno su se proveli, pa su se dobro osjećali. Nježno su se smješkali poput umorne djece koja se sjećaju neke zabave. Pogledali su se i smiješili i zamahivali rukama u hodu. Prošli su kraj "Kalifornijske zastave" i rekli "Zdravo" vrataru koji se češao po trbuhu. Slušali su hrkanje iz cijevi i malo se nasmijali. Kod Li Gongova su dućana stali i zavirili u neuredan prenatrpan izlog koji je privlačio pažnju svojim alatom, odjećom i hranom. Zamahujući rukama i lijeno vukući noge stigoše do kraja Cannerv Rowa pa zaokrenuše gore prema željezničkoj pruzi. Djevojke se uspeše na tračnice da po njima hodaju, a vojnici im obujmiše podebele strukove da ne bi pale. Prošli su zatim kraj brodogradilišta i zaokrenuli dolje na lijepo uređeno i zasađeno zemljište Hopkinsove pomorskonaučne stanice. Ispred stanice pruža se malen polukružni žal kao minijaturna plaža između niskih hridina. Blagi jutarnji valovi zapljuskivali su žal i tiho šaputali. S izloženih stijena dopirao je ugodan miris morske trave. Kad se njih četvero spustilo na žal, iza brežuljaka na drugoj strani zatona pomoli se kriška sunca i pozlati vodu i požuti stijene. Djevojke

kako je to red sjedoše na pijesak i namjestiše suknje preko koljena. Jedna od vojnika probi rupu u četiri limenke piva te ih razdijeli među njih. Momci se zatim ispružiše na pijesku položivši glave djevojkama u krilo i uzdignuvši oči prema njihovim licima. Smiješili su se jedno drugome kao da dijele neku umornu, mirnu i divnu tajnu. Gore od stanice začu se lavež psa opazio ih je čuvar, tamnokos mrzovoljan čovjek, a opazio ih je i njegov crni, mrzovoljni španijel. čuvar im poče dovikivati, a kako se nisu micali, siđe na žal, dok je pas i dalje jednolično lajao. "Zar ne znate da ovdje ne možete ležati? Morate otići. To je privatni posjed!" Vojnici kao da ga nisu ni čuli. I dalje su se smješkali, a djevojke im milovale kosu nad sljepoočicama. Konačno jedan od vojnika posve polagano okrenu glavu, tako da mu je sad obraz ležao između djevojčinih nogu. Dobronamjerno se nasmiješi pazitelju: "Hajde, ne zvrndaj", reče prijazno, pa se opet okrenu natrag, da gleda svoju djevojku. ti Sunce osvijetli njezinu plavu kosu, a ona ga poče češati iznad jednog uha. Nisu uopće ni vidjeli kad se pazitelj okrenuo da se vrati u kuću. . POGLAVLJE Kad su momci stigli do farmerske kuće, Mack je bio u kuhinji. Prepeličarka je ležala na boku, a Mack joj je na ranu pritiskivao krpu zasićenu gorkom soli. Među njezinim nogama velika je debela štenad tražila njuškicama i gurala se da dođe do mlijeka, a kuja je strpljivo gledala Mačku u lice pogledom koji je govorio: "Vidiš kako je to? Trudim se da mu kažem, ali on ne razumije." Kapetan je držao svjetiljku i gledao dolje na Mačka. "Drago mi je da sada to znam", reče. "Neću da se miješam u vaš posao, gospodine", reče Mack, "ali te bi psiće trebalo odbiti od sise. Ona baš nema više mnogo mlijeka, pa će ju ti psići svu ižvakati." "Znam", reče kapetan. "Mislim da sam ih morao utopiti sve osim jednoga. Previše sam zauzet poslovima oko kuće. Ljudi više nemaju toliko zanimanja za prepeličare kao nekoć. Danas se traže samo pudli, bokseri i dobermani." "Znam", reče Mack. "A za čovjeka nema boljeg psa od prepeličara. Ne znam što je ljude napalo. Ali vi ih ne biste podavili, gospodine, je li?" "Pa znate", reče kapetan, "otkako se moja žena prihvatila politike, mislim da ću poludjeti. Izabrali su je u pokrajinsku skupštinu, i kad zakonodavno vijeće ne zasijeda, onda je na putu i drži govore. A kad je kod kuće, onda neprestano uči i piše zakonske prijedloge." "Mora da vam je šugavo mislim, jako ste samotni", reče Mack. "Eh, kad bih ja imao ovakvo psetance" on podignu jedno štene, koje se migoljilo navorana, zabrinuta lica "eh, kladim se da bih za tri godine imao pravog ptičara. Ja bih uvijek uzeo kuju." "Biste li htjeli jednoga?" upita kapetan. Mack podignu pogled. "Mislite reći da biste mi jednoga dali? Oh? Isuse Kriste, da." "Odaberite ga", reče kapetan. "Čini se da se više nitko ne razumije u prepeličare." Momci su stajali u kuhinji i kupili brze dojmove. Bilo je očito da žene nema kod kuće otvorene limenke, tava na kojoj se još lijepio rub od prženih jaja, mrvice kruha na kuhinjskom stolu, otvorena kutija s lovačkim patronama na kutiji za kruh sve je to vrištilo da nema žene, dok su im bijeli zastori i papir na policama za suđe i premale kuhinjske krpe na vješalici govorili da je tu bila žena. I podsvjesno su bili sretni što je nema. Žene koje oblažu police papirom i imaju ovako male kuhinjske krpe, osjećale su nagonsko nepovjerenje i nesklonost prema Mačku i momcima. Takve su žene znale da su oni najgora opasnost za dom, jer donose lagodnost i misli i drugarstvo za razliku od urednosti, reda i doličnosti. Bilo im je drago što je nema kod kuće. Kapetan kao da je smatrao da mu iskazuju uslugu. Nije dao da odu. Reče oklijevajući: "Možda bi vi, momci, voljeli da se nečim ugrijete prije nego izađete po žabe?" Ostali pogledaše Mačka. Mack se mrštio kao da promišlja. "Kada smo na naučnom poslu na terenu, onda stavljamo sebi kao pravilo da ništa ne dirnemo", reče, ali brzo doda, kao da se možda previše zaletio: "Ali kad ste već tako dobri prema nama ¦ pa,

ne bi smetala čašica. Ne znam kako momci misle." Momci su bili složni u tome da ni oni nemaju ništa protiv čašice. Kapetan uze džepnu svjetiljku i ode u podrum. Čuli su ga kako pomiče drva i sanduke, a kad se vratio, nosio je u rukama hrastovu bačvicu od pet galona. Stavio ju je na stol. "Za vrijeme prohibicije nabavio sam viskija od kukuruza i pohranio ga. Baš sam pomislio da bi valjalo vidjeti kakav je. Sad je već prilično star. Gotovo sam ga i zaboravio. Vidite moja žena..." Nije dalje tumačio, jer je bilo očito da oni razumiju. Kapetan izbi hrastov čep iz dna bačvice i skinu čaše sa police presvučene papirom sa valovito izrezuckanim rubom. Nije to tako lako natočiti samo prstdva iz bačvice od pet galona. Svaki je od njih dobio pol velike čaše bistroga smeđeg pića. Ceremoniozno su počekali kapetana i onda rekli: "U zdravlje rijeke" i nagnuli čašu. Gutali su, cmakali jezikom, mljackali usnama, a oči im se zagledale nekamo u daljinu. Mack je zurio u svoju praznu čašu kao da joj je na dnu upisana kakva sveta poruka. Tada uzdignu oči i reče: "O ovomu ne možeš ništa reći. Takvo što ne stavljaju u boce." Udahnuo je duboko i polagano opet ispusti dah. "Mislim da nikad nisam okusio nešto tako dobro", reče. Kapetan je očito bio zadovoljan. Pogled mu je odlutao natrag prema bačvici. "Dobar je", reče. "Sto mislite, ne bismo li još malo gucnuli?" Mack se opet zagleda u svoju čašu. "Možda samo jedan prst", pristade. "Ne bi bilo lakše kad biste malo otočili u jedan vrč? Ovako biste lako mogli proliti." Dva sata kasnije prisjetiše se po što su došli. Zabija je bara bila četvrtasta oblika : pedeset stopa široka, sedamdeset stopa dugačka i četiri stope duboka. Rubovi su joj bili obrasli mekanom travom, a vodu je primala iz rijeke malenim jarkom iz kojega su opet mali jarci vodili u voćnjak. Bilo je tu i te koliko žaba na tisuće njih. Glasovi su im zaglušivali noć lajale su i kreketale i regetale. Pjevale su zvijezdama, blijedom mjesecu, lelujavoj travi. Mukale su ljubavne pjesme i izazove. Muškarci se kroz mrak šuljali prema bari. Kapetan je nosio netom napunjen vrč viskija, a svaki je čovjek imao svoju čašu sa sobom. Kapetan im je našao džepne svjetiljke koje su radile. Hughie i Jones nosili su jutene vreće. Dok su se tiho približavali, žabe su ih čule kako dolaze. Noć je sve ječila od žabljeg pjeva, a onda je najednom zanijemjela. Mack i momci i kapetan posjedaše na zemlju da popiju posljednju čašu i da pripreme svoj plan. A taj je bio smion. Tokom milenija kroz koja žabe i ljudi žive na istome svijetu vjerojatno su ljudi uvijek hvatali žabe. I tokom tog vremena razvio se sistem lova i obrane. Čovjek se s mrežom ili lukom ili sulicom ili puškom šulja bez šuma to on tako misli prema žabi. Sistem traži da žaba sjedi mirno, i to veoma mirno, i da čeka. Pravila igre zahtijevaju da žaba čeka do posljednjeg dljelka sekunde, kad se mreža spušta, kad je sulica u zraku, kad prst priteže otponac, a onda da skoči, pljusne u vodu, otpliva na dno i pričeka dok čovjek ne ode. . Tako se to radi, tako se to uvijek radilo. Žabe imaju svako pravo da očekuju da će se to uvijek tako raditi. Tu i tamo mreža je prebrza, sulica pogađa, puška plane, i ta je žaba propala, ali to je sve pošteno i pristaje u propisani okvir. Žabe to ne zamjeravaju. Ali kako su one mogle pogoditi unaprijed Mackovu novu metodu? Kako su mogle predvidjeti svu strahotu koja dolazi? Iznenadni blijesak svjetiljaka, vika i cika ljudi, jurnjava nogu. Sve su žabe skočile, pljusnule u baru i kao pomamne plivale na dno. Za njima je u baru zagazio red ljudi, koji su toptali nogama, gurkali vodu, i u ludoj fronti napredovali duž bare, razmahujući nogama. Istjerane iz svojih mirnih mjesta žabe su histerično plivale ispred lude mlatnjave nogu, ali su noge stupale sve dalje. Žabe su dobri plivači, ali nemaju mnogo izdržljivosti. Plivale su sve dalje niz baru, dok se konačno nisu nabile u gomilama uz donji rub bare. Ali ta su ih stopala i ta tijela, što su se divlje bacala slijedila i dalje. Nekoliko je žaba izgubilo glavu i

zaletjelo se između stopala i probilo se, I te su se spasile. Ali većina odluči da zauvijek napusti tu baru, da nađe novi dom u kakvu novom kraju, gdje se ovakvo što ne događa. Val izbezumljenih, osujećenih žaba velikih i malih, smeđih i zelenih, ženka I mužjaka cijeli val njih nagrnu na obalu pužući, skačući, posrćući. Penjale su se uz travu, hvatale se jedna druge, male su zajahale na velike. A tada oh užasa nad užasima! otkriju ih džepne svjetiljke. Dva su ih čovjeka pobirala kao jagode. Bojna je linija izašla iz vode, primaknula im se straga I počela ih pobirati kao krumpire. Na desetke i pedesetke bacali ih u jutene vreće, i vreće se punile umornim, zaplašenim i razočaranim žabama što su se cijedile i tiho jadikovale. Neke su umaknule, naravno, a nekoliko ih se spasilo još u bari. Ali se nikad u žabljoj povijesti nije odigrala takva pohara. Žabe na funte, na pedesetke funti. Nisu ih broj ili, ali mora da ih je bilo šest do sedam stotina. Mack tada sretno zaveže vreće. Bili su skroz naskroz mokri i cijedili se, a zrak je bio hladan. Da se ne bi prehladili, popili su brzo svaki još po jednu na travi, prije nego su krenuli natrag kući. Dvojbeno je da li se kapetan ikada tako lijepo proveo. Osjećao se u dugu Mačku i momcima. Kad su se kasnije zapalili zastori i vatra se pogasila onim malim kuhinjskim krpama, kapetan je rekao momcima da ne brinu, nije to ništa. Smatrao je da bi za njega bila čast da mu i cijelu kuću spale do temelja, ako hoće. "Moja je supruga divna žena", rekao je u malom zaključnom govoru. "Predivna žena. Trebalo je da bude muško. Da je bila muško, ne bih se njome ni oženio." Dugo se smijao tomu i ponavljao to tričetiri puta i odlučio da to zapamti kako bi mogao pripovijedati i mnogim drugim ljudima. Napunio je vrč viskijem i dao ga Mačku. Htio je i da se preseli k njima u Svratiste Palače. Zaključio je da bi se Mack i momci svidjeli njegovoj ženi kad bi ih samo poznavala. Konačno je zaspao na podu zavalivšl glavu među štenad. Mack i momci natočiše sebi još po čašicu i ozbiljno ga stadoše promatrati. "On mi je dao ovaj vrč viskija, zar ne?" upita Mack. "Ćuli ste ga?" "Dabome da ti je dao", reče Eddie. "Ja sam ga čuo." "Dao mi je i psića?" "Tačno, da izabereš kojega hoćeš od cijeloga legla. Svi smo ga čuli. Zašto?" "Nikad nisam iskoristio pijanog čovjeka, pa ne kanim ni sada", reče Mack. "Moramo otići odavle. On će se probudity i osjećati se sav sništen, a onda će sve biti naša krivnja. Ja naprosto ne želim da budem ovdje." Bacio je pogled na nagorjele zastore, na pod, koji je sjao od viskija i psećih izmetina, na mast od slanine, koja se već gotovo stinula sprijeda na štednjaku. Pošao je do štenadi, pažljivo ih promatrao, opipavao im kosti i građu, zavirivao im u oči i .ogledavao im vilice, a onda izabrao lijepu tačkastu kujicu sa crvenkastosmeđom njuškicom, krasnih tamnožutih očiju. "Dođi, milo", reče. Duhnuli su u svjetiljku da ne dođe do požara. Upravo se primicala zora kad su Izišli iz kuće. "Mislim da nikad nisam imao tako sjajan izlet", reče Mack. "Ali sam počeo misliti kada će se njegova žena vratiti, pa su me sve srsi prošli." Štene zacvili u njegovim rukama, i on ga stavi pod kaput. "To je zbilja zgodan čovjek", zaključi. "Naime, kad ga malo umiriš." Stupao je prema mjestu gdje su parkirali Forda. "Ne valja zaboraviti da mi to sve činimo za Doktora", reče. "Po onomu kako se stvari odvijaju, Doktor je, čini se, veoma sretan čovjek." . POGLAVLJE I Po svoj je prilici vrijeme najživljeg posla što su ga djevočke od "Kalifornijske zastave" ikada imale bilo onog ožujka kad je ulov sardina bio onako velik. Ne samo da su ribe tekle u srebrenastim milijardama i novac je kolao gotovo isto tako velikodušno. U Presidio se doselila nova pukovnija, a nova gomila vojnika uvijek mnogo kupuje prije nego što se udomaći. Dora je baš u to vrijeme imala i manje osoblja, jer je Eva Flanegan otišla na odmor u East St. Louis, Phvllis Mae slomila je nogu na šaljivoj željeznici u Santa Cruzu, a Elsie Doublebottom držala je neki zavjet, pa nije bila ni od

kakve velike koristi za išta drugo. Ljudi od sardelske flote, krcati para, ulazili su i izlazili cijelo poslijepodne. Oni izlaze na more u tami, love ribu svu noć, pa se zato moraju zabavljati poslije podne. Navečer su dolazili dolje vojnici nove pukovnije i postajkivali naokolo svirajući muzički automat i pijuckajući CocaČolu te odmjerivali djevojke za ono vrijeme kada budu primili plaću. Dora je imala neprilika sa svojim porezom na dohodak, jer ju je zahvatila čudna zagonetka po kojoj je taj posao protuzakonit, ali se porez Ipak morao plaćati. Osim svega ostalog bili su tu i redoviti gosti stalne mušterije koje su već dolazile dolje godine i godine: radnici iz šljunčara, jahači iz rančeva, željezničari koji bi ulazili na prednja vrata, te gradski službenici i ugledni trgovci, koji bi ulazili na stražnji ulaz kod pruge i kojima su se dodjeljivali mali saloni sa šarenim" pamučnim prevlakama. Sve u svemu, bio je to silan mjesec, i baš usred toga morala je provaliti epidemija gripe. Zahvatila je cijeli grad. Imale su je i gospođa Talbot i njezine kćeri od hotela "San Carlos". I Tom Work ju je imao. Imali su je i Benjamin Peabodv i njegova žena. Imala ju je i presvijetla Maria Antonia Field. Cijela je obitelj Gross od nje oboljela. Monterevski su liječnici a bilo im je dosta da vode brigu o običnim bolestima, nezgodama i neurozama već izludjeli. Imali su više posla nego što su mogli savladavati već i među klijentima koji su, ako i nisu plaćali svoje račune, barem imali novaca da ih plate. Cannerv Row, koji proizvodi otporniji soj ljudi nego ostali grad, zarazio se kasno, ali je na kraju zahvatilo i njih. Škole su se pozatvarale. Nije bilo kuće gdje ne bi bilo grozničave djece i bolesnih roditelja. To nije bila smrtonosna bolest kao godine 1917, ali je kod djece naginjala na upalu crijeva. Liječnici su bili prezaposleni, a uz to se Cannerv Row nije smatrao osobito povoljnim financijskim rizikom. Doktor od Zapadnog biološkog laboratorija nije imao prava da vrši liječničku praksu. Nije bila njegova krivnja što je svatko u ulici dolazio k njemu po liječnički savjet. Ni sam nije znao kako i već se našao trčeći od straćare do straćare, mjereći temperaturu, dajući lijekove, pozajmljujući ili donoseći pokrivače, pa čak i noseći hranu iz kuće u kuću, gdje su ga majke gledale upaljenih očiju sa svojih postelja i zahvaljivale mu i prenosile na njega svu odgovornost za ozdravljenje svoje djece. I kad bi se koji slučaj uistinu previše razmahao, telefonirao bi mjesnom liječniku, i pokadšto bi koji i došao ako bi se slučaj smatrao hitnim. Ali za obitelji svi su slučajevi bili hitni. Doktor se baš nije stigao mnogo naspavati. Živio je od piva i sardina iz konzerva. U Li Čongovu dućanu, kamo je otišao po pivo, sreo se s Dorom, koja je došla da kupi škarice za nokte. "Izgledate umorni", reče Dora. "To i jesam", prizna Doktor. "Već tjedan dana nisam spavao." "Znam", reče Dora. "Čujem da je gadno. A k tomu dolazi i u zao čas." "Pa, izgubili još nismo nikoga", reče Doktor. "Ali ima strašno bolesne djece. Ranselova su djeca sva dobila upalu crijeva." "Mogu li ja što pomoći?" upita Dora. "Znate da možete", reče Doktor. "Ljudi se tako uplaše i postaju bespomoćni. Eto, na primjer Ranselovi na smrt su uplašeni i boje se da budu sami. Kad biste vi, ili koja od djevojaka, mogli samo posjediti kod njih." Dora, koja je bila mekana kao mišji trbuh, znala je biti i tvrda kao karborund. Vratila se u "Kalifornijsku zastavu" i organizirala sve za službu. Bilo je to za nju nepogodno vrijeme, ali je ipak učinila svoje. Grčki je kuhar priredio kotao od deset galona krepke čorbe i neprestano je nadolijevao i održavao krepkom. Djevojke su se trudile da i dalje vrše svoj posao, ali su ujedno odlazile u smjenama da posjede s porodicama,, a kad bi išle, nosile bi sa sobom lonac čorbe. Doktora su gotova neprestano tražili. Dora se savjetovala s njim i upućivala djevojke onamo kamo bi on predložio. A sve to vrijeme posao je kod "Kalifornijske zastave" bio u punom jeku. Muzički automat uopće nije prestajao svirati. Momci iz ribarske flotile i

vojnici stajali u repu, a djevojke obavljale svoj posao i onda odnosile svoje lonce čorbe i odlazile da sjede kod Ranselovih, kod McCarthvjevih, kod Ferriasovih. Djevojke bi se iskradale na stražnja vrata, a kadšto bi, sjedeći uz usnulu djecu, i same utonule u san u svojem stolcu. Više se nisu ni mazale za svoj posao. Nije ni trebalo. Sama je Dora izjavila da bi bila mogla upotrijebiti i sve članice staračkog doma. Bilo je to vrijeme najveće poslenosti u sjećanju djevojaka kod "Kalifornijske zastave". Svi su bili sretni kad je prestalo. . POGLAVLJE Usprkos svojoj prijaznosti i svojim prijateljima Doktor bijaše samotan, zaseban čovjek.Mack je to opažao možda više nego itko drugi. U skupini ljudi Doktor se uvijek doimao kao da je sam. Kad bi se zapalila svjetla i navukli zastori, a na velikom fonografu zasvirala crkvena glazba, Mack bi od Svratišta Palače običavao gledati dolje prema laboratoriju. Znao je da Doktor ima kod sebe djevojku, ali je Mack tada obično osjećao kako iz toga izbija strašna samoća. Čak i u nježnom, prisnom dodiru s kakvom djevojkom Doktor je samotan, mislio je Mack. Doktor je bio noćna ptica. U laboratoriju su svjetla gorjela svu noć, a ipak se činilo da je on i danju na nogama. A oni veliki plaštevi glazbe dopirali su iz laboratorija u svako doba dana i noći. Kadšto, kad je sve bilo u mraku i kada se činilo da se konačno spustio san, razlijegali bi se s prozora laboratorija dijamantno čisti glasovi Sikstinskog zbora. Doktor je morao neprestano sabirati životinje. Nastojao je uhvatiti razdoblja jake oseke duž obale. Morske hridine i žalovi bijahu njegovo skladište. Za sve je znao gdje se nalazi kad bi mu ustrebalo. Svi artikli njegove trgovine bili su pohranjeni na obali babuške ovdje, hobotnice ondje, morski crvi na drugom mjestu, šarena morska perca opet na drugom. Znao je gdje će ih naći, ali nije mogao ići po njih baš onda kad bi želio. Jer Priroda bi zaključavala pojedinu robu i samo je povremeno izdavala. Doktor je morao poznavati ne samo doba plime i oseke već i kad je na kojem mjestu određena oseka povoljna. Kad bi se spremala niska oseka, složio bi svoj alat za sabiranje u kola, upakovao staklenke, boce, pločice i sredstva za konzerviranje i odlazio na žal, ili na hridine, ili na liticu, gdje bi bile pohranjene životinje koje su mu trebale. Sada je imao narudžbu na male hobotnice, a najbliže mjesto gdje će ih naći bio je krupnim kamenjem prekrit plimski pojas kod La Jolle, između Los Angelesa i San Diega. To je značilo voziti pet stotina milja onamo i isto toliko natrag, a uz to se njegov dolazak onamo morao poklapati s osekom. Male hobotnice žive između velikog kamenja uvaljenog u pijesak. Kako su plašljive i malene, najdraže im je dno na kojemu ima mnogo spilja i malih pukotina i gruda mulja, gdje se mogu sakriti od grabežljivaca i zaštititi od valova. Ali na istom plosnatom terenu ima i na milijune babušaka. Izvršujući određenu narudžbu na hobotnice Doktor je mogao odmah nadopuniti i svoju zalihu babušaka. Oseka je nastupala u 5,17 ujutro jednog četvrtka. Ako Doktor krene iz Montereva u srijedu ujutro, lako će stići onamo na vrijeme za oseku u četvrtak. Rado bi poveo koga da mu pravi društvu, ali su posve slučajno svi izbivali ili bili zaposleni. Mack i momci bili su gore u Carmelskoj dolini i sabirali žabe. Tri mlade žene, koje je poznavao i u društvu kojih bi uživao, bile su namještene i nisu mogle otići usred tjedna. Slikar Henri bio je zauzet, jer je Holmanov trgovački magazin namjestio nekog čovjeka, ne da sjedi na jarbolu za zastavu već da se na njemu kliže. Na visoku jarbolu na vrhu trgovačke kuće taj je čovjek imao malu okruglu platformu i tu je na klizaljkama neprestano vozio uokrug. Bio je ondje već tri dana i tri noći. Preduzeo je da postavi novi rekord za klizanje na platformi. Prijašnji je rekord iznosio sto dvadeset i sedam sati, pa mu je još dosta trebalo. Henri se smjestio preko ulice kod benzinske stanice Reda Williamsa. Bio je posve opčaran. Mislio je kako da izradi ogromnu

apstraktnu sliku, koju bi nazvao "Iskonski san o klizaču na,jarbolu". Henri nije mogao otići iz grada dok je klizač gore. Tvrdio je da klizanje na jarbolu sadržava filozofska značenja kojih se nitko još nije ni dotaknuo. Henri je sjedio na stocu naslonjen na rešetku koja je prikrivala ulaz u nužnik za muške u benzinskoj stanici Reda Williamsa. Nije snimao pogleda s klizačke platforme u toj vrtoglavoj visini, i očito nije mogao poći s Doktorom u La Jollu. Doktor je morao otići sam, jer plima i oseka ne čekaju. Rano ujutro sakupio je svoje stvari. Osobne potrepštine strpao je u malu torbu. Druga je torba sadržavala instrumente i štrcaljke za injekcije. Pošto je spremio svoju prtljagu očešljao je i uredio svoju smeđu bradu, uvjerio se da su mu olovke u džepu košulje i da mu je povećalo pričvršćeno uz suvratak kaputa. Plitice, boce, staklene pločice, sredstva za konzerviranje, gumene čizme i pokrivač složio je u stražnji dio svojih kola. Radio je kroz cijelo sedefasto razdoblje, oprao suđe od tri dana, i bacio smeće u more. Zatvorio je vrata, ali ih nije zaključao, i prije devet sati bio je već na putu. Doktoru je trebalo dulje nego drugim ljudima da nekamo ode. Nije brzo vozio i veoma se često zaustavljao da jede sendviče s kobasicama. Vozeći prema Lighthouse Avenue domahnuo je nekom psu, koji se okrenuo i nasmiješio mu se. U Monterevu, još i prije nego je krenuo, osjetio je glad i stao kod Hermanova restorančića da pojede kobasicu i popije čašu piva. Dok je jeo svoj sendvič i guckao svoje pivo svakakvi su mu se razgovori vraćali u sjećanje. Blaisedell, pjesnik, jednom mu je rekao: "Vi toliko volite pivo. Još ćete jednoga dana ući i naručiti mliječni cocktail od piva." To je rečeno samo od šale, ali je sve odonda mučilo Doktora. Pitao se kakav bi samo tek mogao imati mliječni cocktail od piva. Ta ga je misao gušila ali je nije mogao ostaviti na miru. Kad god bi pio čašu piva, ona bi se javila. Bi li se mlijeko usirilo? Bi li mi dodao šećera? To ti je kao sladoled od rajčica. Kad ti se takvo što jednom zabije u glavu, ne možeš zaboraviti. Dovršio je svoj sendvič i platio Hermanu. Namjerno nije pogledao prema aparatima za pravljenje mliječnih cocktaila, koji su se tako blistavi nanizali uza stražnji zid. Ako čovjek naruči mliječni cocktail od piva, mislio je, bolje je da to učini u gradu gdje ga ne poznaju. Ali opet, čovjek s bradom koji naručuje mliječni cocktail od piva mogli bi pozvati i policiju. Čovjek s bradom ionako je uvijek malo sumnjiv. Ne možeš reći da nosiš bradu zato što ti se brada sviđa. Ljudima nisi drag zato što govoriš istinu. Moraš reći da imaš ožiljak, pa da se ne možeš brijati. Nekoć, kad je Doktor još bio na čikaškom sveučilištu, silno je volio tegobe, a i prenaporno je radio. Zaključio je da bi bilo lijepo poći na veoma dugačko pješačenje. Uprtio je malu naprtnjaču i pješice prošao Indianu i Kentuckv, Sjevernu Carolinu i Georgiju, sve dolje do Floride. Hodao je među farmerima i brđanima, među stanovnicima močvarnih krajeva i ribarima. I svagdje su ga pitali zašto pješaci zemljom. Budući da je volio istinu, pokušavao je objasniti. Rekao je da je nervozan, a osim toga da želi razgledati zemlju, mirisati tlo I gledati travu i ptice i drveće, osjetiti ladanjski život, a drugog načina za to nema nego pješice. I nije se sviđao ljudima, jer je govorio istinu. Gledali su mrko ili mahali glavama, tuckali prstom o čelo, smijali se, kao da znaju da je sve laž, a oni znaju prosuditi lašca. Neki su mu opet, u strahu za svoje kćeri ili svoje svinje, rekli neka samo ide dalje, neka se gubi, samo neka ne stoji blizu njihova doma, ako zna što je za njega bolje. I tako je prestao da kazuje istinu. Počeo je govoriti da pješaci zbog oklade da mu predstoji dobitak od stotinu dolara. Tada se svakomu sviđao, i svi su mu vjerovali. Pozivali su ga na večere i poželjeli mu dobru sreću i smatrali da je sjajna momčina. Doktor je još uvijek volio sve što je istina, ali je znao i to da istina nije svačija ljubav i da može biti i veoma opasna ljubavnica. U Salinasu se Doktor nije

zaustavljao da pojede sendvič s kobasicom. No stao je u Gonzalesu, u KingCityju i u mjestu Paso Robles. U SantaMariji pojeo je sendvič s kobasicom i popio pivo i to dva puta, jer odanle do Santa Barbare ima povelik put. U SantaBarbari pojeo je juhu, salatu od mahuna, prženo meso i gnječeni krumpir, pitu od ananasa te malo sira i popio kavu, a zatim je napunio benzinski tank i otišao u toaletu. Dok su u servisnoj stanici pregledavali njegovo ulje i gume, Doktor je oprao lice i očešljao bradu, a kad se vratiokolima, već ih se ondje nekoliko sakupilo koji su čekali da ih poveze. "Idete li na jug, gospodine?" Doktor je mnogo putovao glavnim prometnim cestama. Bio je već stari majstor. One koje uzimaš kao suputnike moraš pažljivo odabrati. Najbolje je uzeti iskusna suputnika, jer taj utone u šutnju. Novaci, međutim, misle da moraju biti zanimljivi, da tako plate za svoju vožnju. Neki su od tih izludjeli Doktora svojim pitanjima. A kada si se odlučio koga ćeš povesti, zaštitiš se time da kažeš kako ne ideš daleko. Ako se pokaže da je tvoj suputnik neugodan, možeš ga ostaviti. A možeš opet imati i sreću i namjeriti se na čovjeka koji je svakako vrijedno poznanstvo. Doktor je brzo promjerio okom niz ljudi i odabrao svoje društvo nekog suhonjavca u plavu odijelu, čovjeka nalik na trgovačkog putnika. Imao je duboke brazde kraj usta i tamne, zamišljene oči. Neprijazno je pogledao Doktora. "Idete li na jug, gospodine?" "Idem", reče Doktor, "dijelak puta." "Biste li me povezli?" "Uđite", reče Doktor. Kad su stigli do Venture, bilo je to samo nešto poslije obilata ručka, pa je Doktor stao radi piva. Njegov suputnik nije ni jednom progovorio. Doktor je zaustavio kola kraj doručkovaonice uz cestu. "Hoćete li piva?" "Ne", reče suputnik. "I ja ću vam posve otvoreno reći mislim da baš nije osobito pametno voziti pod djelovanjem alkohola. Mene se ništa ne tiče što vi radite s vašim životom, ali u ovom slučaju vi imate automobil, a to može biti ubojito oružje u rukama pijana vozača." Ispočetka je Doktor bio ponešto presenećen. "Iziđite iz kola", reče tihim glasom. "Što?" "Tresnut ću vas po riosu", reče Doktor, "ako ne siđete dok nabrojim do deset. Jedan dva tri ..." Čovjek se uspetlja s kvakom na vratima, i onda se brzo natraške izvuče iz kola. Ali kad se našao vani, zaurla: "Idem po policajce. Da vas uhapsi." Doktor otvori sandučić na papuči automobila i izvadi teški francuz. Njegov gost opazi tu kretnju i brzo se udalji. Onako ljut, Doktor se uputi do tezge u doručkovaonici. Konobarica, plavokosa ljepotica sa tek naznačenom gušom, ljubezno mu se nasmiješi. "Što je po volji?" "Mliječni cocktail od piva", reče Doktor. "Što?" Eh, konačno je izrekao, pa što onda, do vraga? Isto se tako može toga sada riješiti kao i bilo kada kasnije. Plavuša upita: "Je li to podvala?" Doktora pritisnuo umor. Znao je da ne može objasniti, da ne može reći istinu. "Bolujem na mjehuru", reče. "Liječnici to zovu bipalychaetsonectomia. Moram piti mliječni cocktail od piva. Tako naređuje liječnik." Plavuša se umirljivo nasmiješi. "Ah, mislila sam da je kakva podvala", reče koketno. "Vi mi kažite kako se pravi. Nisam znala da ste bolesni." "Veoma bolestan", reče Doktor, "a još će se i pogoršati. Stavite unutra mlijeka i dodajte pol boce piva. Onu drugu polovicu nalijte mi u čašu i ne stavljajte šećera u cocktail." Kad ga je poslužila, kušao je i iskrivio usta. A nije bilo ni tako loše naprosto je imalo tek po ustajalu pivu i mlijeku. "To je nešto strašno", reče plavuša. "Nije tako loše kad se navikneš", odgovori Doktor. "Ja to već pijem sedamnaest godina." . POGLAVLJE Doktor je vozio polagano. Bilo je već kasno poslijepodne kad je stao u Venturi, zapravo tako kasno da je, kad je stao u Carpentariji, pojeo samo sendvič od sira i otišao u toaletu. Osim toga je namjeravao pojesti(dobru večeru u Los Angelosu, a bilo je već tamno kad je onamo stigao. Provezao se kroz grad i zaustavio kod velika restorana s pilećim specijalitetima koji je poznavao već otprije. I tu je pojeo pečenu piletinu, prženi krumpir,

vrući kolač s medom, pitu od ananasa i komadić sira. I tu je napunio svoju termosbocu vrućom kavom, dao pripremiti šest sendviča od šunke i kupio dvije litre piva za doručak. Noću voziti nije bilo tako zanimljivo. Ne vidiš pasa, samo cestu osvijetljenu farovima svojih kola.Doktor poveća brzinu da što prije dovrši putovanje. Bilo je oko dva sata kad je stigao u La Jollu. Provezao se kroz grad, pa dolje do litice ispod koje se prostirao njegov morski zaravanak. Tu je zaustavio kola, pojeo sendvič, popio malo piva, ugasio svjetla i skupio se na sjedištu da spava. Sat mu nije trebao. Tako je već dugo radio ravnajući se po mijenama plime i oseke da je u snu mogao osjetiti kad nastupa mijena. Probudio se u zoru, pogledao kroz vjetrobran i opazio da se voda već povlači sa zaravanka osuta kamenjem. Gucnuo je malo vruće kave, pojeo tri sendviča i popio litru piva. Oseka nastupa neopazice. Kamenje sve više proviruje, kao da se izdiže, a ocean se povlači ostavljajući za sobom male lokve, mokru morsku travu, mahovinu! spužve, svjetlucavost i smeđe, plave i crvene boje. Na dnu leže nevjerojatni otpaci mora izlomljene i naškrbljene školjke, komadići kostura i štipaljka, a cijelo je morsko dno fantastično groblje po kojemu živi hrle i trčkaraju amotamo. Doktor navuče svoje gumene čizme i vrlo pomno namjesti na glavu nepromočivi šešir. Uze svoje čabrove i posude i željeznu motku, sendviče stavi u jedan džep a termos bocu u drugi i uputi se niz stijenu na zaravanak. Radio je hodajući po zaravanku iza mora koje se povlačilo. Željeznom je motkom prevrtao kamenje, a ovdaonda bi mu ruka naglo sunula u ustajalu vodu i iznijela mladu hobotnicu, koja se ljutito otimala, rumenjela od bijesa i pljuvala mu mastilo u ruku. Spustio bi je u posudu s morskom vodom k ostalima, a pridošlica bi obično bila tako ljuta da bi napala svoje drugarice. Bio je to dan dobra lova. Nahvatao je dvadeset i dvije mlade hobotnice. A nabrao je i nekoliko stotina babušaka i stavio ih u drveni čabar. Kako je nastupala oseka, on je išao sve dalje i dalje, a dotle je već svanulo, i sunce je izašlo. Zaravanak se pružao u more nekih dvjesta metara, i tu završavao krupnim hridinama što su obrasle stvrdnutim morskim biljem; odatle je počinjalo duboko more. Doktor je radio sve do vanjskog ruba zaravanka. Sada je uglavnom već imao što mu je trebalo, pa je preostalo vrijeme zavirivao pod kamenje, saginjao se i zurio u lokve stvorene plimom, u njihov živobojni mozaik i njihov uzvrvjeli, uskipjeli život. Konačno je stigao do vanjskog ruba, gdje su se dugačke, smeđe kožnate alge ovjesile u vodu. Uza stijene držale se skupine crvenih zvjezdača, a more je ritmički udaralo goredolje uz ogradu, čekajući da se opet uvali. Između dviju travom obraslih hridi na rubu zaravanka Doktor opazi kako se nešto zabjelasalo ispod vode, a onda se opet prekrilo uzlelujanom travom. Uspeo se do togmjesta po kliskim stijenama, čvrsto se uhvatio i oprezno posegao u vodu i razmaknuo alge. Sav se ukočio. Iz vode je gledalo u njega lice neke djevojke, ljepušne blijede djevojke tamne kose. Oči su joj bile otvorene i bistre, lice čvrsto, a more joj je nježno mrsilo kosu oko glave. Tijelo se nije vidjelo, jer je zapelo u pukotinu. Usne joj bijahu lagano rastvorene, pa su se mogli vidjeti zubi, a na licu joj se odražavala samo utjeha i počinak. Ležalo je odmah ispod površine i bistra ga je voda činila veoma lijepim. Doktoru se činilo da ga gleda cijele minute, i ono mu se usjeklo u sjećanje među zapamćene slike. Sasvim je polagano podigao ruku i pustio da se smeđa trava opet zaleluja i prekrije to lice. Doktoru je srce snažno udaralo, nešto ga steglo u grlu. Uzeo je svoj čabar, posude i željeznu motku i polako se preko kliskih hridi vratio na žal. A pred njim je išlo djevojčino lice. Sjeo je na žal na oštar suhi pijesak te izuo čizme. U posudi male se hobotnice šćućurile držeći se što dalje jedna od druge. Doktoru zaječa u ušima glazba: visoka, prodornoslatka flauta vodila je melodiju, koju nikako nije mogao

zapamtiti, a pratio ju je snažan zvuk drvenih glazbala kao mlatanje mora. Flauta je išla sve dalje, preko dosega sluha, pa je čak i tu vodila svoju nevjerojatnu melodiju. Doktoru se naježi koža na rukama. Zadrhtao je, a oči mu se ovlažile kao kad sagledaju veliku ljepotu. Djevojčine su oči bile sive i bistre, a tamna joj kosa lebdjela u vodi, lagano nošena preko lica. Ta je slika ostala za sva. vremena. Sjedio je tako sve dok se nije prvi put voda malo zalila preko vanjske ograde, nagoviještajući plimu. Sjedio je tako osluškujući glazbu, dok se more opet šuljalo natrag preko kamenitog zaravanka. Rukom je lupkao ritam, a nevjerojatna mu je flauta svirala u mozgu. Oči su bile sive a usta malo nasmiješena, ili kao da su zadržala dah u zanosu. Učini mu se da ga budi nekakav glas. Iznad njega stajao čovjek. "Lovite ribu?" "Ne, sabirem." "A što je ono?" "Male hobotnice." "Mislite, đavolska riba? Nisam znao da je ima ovdje. Cijeli svoj život živim ovdje." "Morate ih tražiti", reče Doktor bezvoljno. "čujte", reče čovjek, "zar vama nije dobro? Vi kao da ste bolesni." Flauta se ponovo uspinjala, odozdo je dopirao zvuk trzanih. žica violončela, a more se šuljalo sve bliže prema žalu. Doktor otrese glazbu, otrese ono lice, istrese studen iz svoga tijela. "Ima li gdje u blizini redarstvena postaja?" "Gore u gradu. Zašto, što se dogodilo?" "Jedno je tijelo tamo vani, na rubu." "Gdje?" "Ravno tamo zaglavilo se među dvije stijene. Djevojka je." "Čujte..." reče čovjek. "Za nalaz tijela dobije se nagrada. Samo sam zaboravio koliko." Doktor je ustao i počeo skupljati svoju opremu. "Hoćete li vi prijaviti? Ja se ne osjećam dobro." "Potreslo vas je, zar ne? Je li ružno? Istrunulo ili izgriženo?" Doktor se okrenu u stranu. "Vi uzmite nagradu", reče. "Ja je ne želim." Krenuo je prema kolima. U glavi mu je odjekivalo tek najsitnije pijukanje flaute. I . POGLAVLJE Vjerojatno nije ni jedan oblik reklame za Holmanov trgovački magazin nikada izazvao toliko povoljnih komentara koliko unajmljivanje klizača na jarbolu. Dan za danom bio je on gore na maloj okrugloj platformi i klizao se u krugu, a i noću se mogao razabirati kao tamni lik prema nebu, tako te je svatko znao da čovjek ne silazi. Svi su se složili u tome da se noću kroza središte platforme provlači čelična motka uz koju se on veže. Ali nije čovjek sjedio, pa nitko nije zamjeravao čeličnu motku. Ljudi su dolazili sve tamo od Jamesburga da ga vide i dolje s obale sve od GrimesPointa. Ljudi iz Salinasa dolazili su prijeko u Monterev u skupinama, a Farmerski trgovački magazin toga grada raspisao je natječaj za naredni nastup, kad će klizač moći pokušati da sruši vlastiti rekord i tako dade gradu Salinasu novi svjetski rekord. Kako nije bilo mnogo takvih klizača, i kako je taj bio od svih najbolji, on je već posljednjih godinu dana išao naokolo rušeći svoje vlastite svjetske rekorde. Trgovački magazin Holman bio je prezadovoljan tim pothvatom. Priredili su rasprodaju platna i rublja, rasprodaju ostataka, rasprodaju aluminijskog suda i rasprodaju porculanske robe, sve u isto vrijeme. Gomile svijeta stajale su na ulici promatrajući samotnog čovjeka na njegovoj platformi. Kad je bio već drugi dan gore, poručio je dolje da netko na njega puca iz zračne puške. U odjelu za dekoracije i uređivanje izloga ljudi su počeli misliti. Izračunali su kut pucanja i pronašli prijestupnika. Bio je to stari doktor Merrivale, koji se skrivao iza zastora svoje radne sobei pucao kao lud iz svoje zračne puške. Nisu ga prijavili, i on je obećao da će prestati. Imao je ugledan položaj u Loži slobodnih zidara. Slikar Henri ostao je na svojem stocu kod servisne stanice Reda Williamsa. Razmišljao je o svim mogućim filozofskim aspektima te situacije i došao do zaključka da će morati kod kuće podići platformu i sam to iskušati. Klizač je djelovao manjeviše na svakoga u gradu. Gdje se nije mogao vidjeti, trgovina je opadala, a sve je bila živahnija kako ste se približavali Holmanovu magazinu. Mack i momci također su pošli onamo da malo

gledaju, a onda se vratili u Palače. Nisu mogli vidjeti da u tome ima baš mnogo smisla. Holmanov je trgovački magazin izložio u svojem izlogu bračni krevet. Kad klizač sruši svjetski rekord, on će sići i spavati u samom izlogu, a da ne skida klizaljke. Trgovačka marka madraca bila je napisana na kartici na podnožju kreveta. Tako se u cijelom gradu zanimanje i razgovor kretao oko toga sportskog događaja, ali o najzanimljivijem pitanju od sviju, o pitnju kojim se bavio cijeli grad, nije se nikad govorilo. Nitko ga nije spominjao, a ipak je bilo tu i proganjalo svakoga. Gospođa Trolat razbijala je glavu njime izlazeći iz pekare s vrećicom slatkog peciva. Njime se bavio i gospodin Hali u trgovini muškom kratkom robom. Tri gospođice Willoughbv cerekale se kad god bi pomislile na nj. Ali nitko nije imao odvažnosti da ga javno iznese. Richard Frost, silno nervozan i nadaren mlad čovjek, razbijao je glavu tim pitanjem više nego itko drugi. Ono ga je progonilo. U srijedu uvečer mučio se njime, a u četvrtak navečer postao je nemiran. U petak uvečer opio se i pobio sa ženom. Ona je neko vrijeme plakala, a onda se pretvarala kao da je zaspala. Čula je kako se izvukao iz postelje i otišao u kuhinju. Išao je da još malo popije. Onda je čula kako se tiho odijeva i izlazi. Tada je još malo plakala. Bilo je veoma kasno. Gospođa je Frost bila uvjerena da on ide dolje u Dorinu "Kalifornijsku zastavu." Richard je odlučno stupao niz brijeg kroz borik dok nije stigao do ulice Lighthouse Avenue. Zaokrenuo je lijevo i uputio se do Holmanova magazina. Bocu je nosio u džepu i malo prije nego što je stigao do trgovine još je jednom potegnuo iz nje. Ulične su svjetiljke sada slabije gorjele. Grad je bio pust. Nigdje ni žive duše. Richard stade usred ulice i pogleda gore. Gore na vrhu visokog jarbola mogao je nejasno razabrati samotni lik klizača. Nagnu još malo iz boce. Zaokruži rukama usta i zovnu promuklim glasom: "Hej!" Nema odgovora. "Hej!" zovnu on glasnije, pa se ogleda da vidi nisu li redari izašli iz svoje postaje kraj banke. S neba se začu mrzovoljan odgovor: "Što želite?" Richard ponovo zaokruži usta dlanovima. "A kako kako vi obavljate nuždu?" "Imam ovdje kantu", odgovori glas. Richard se okrenu i vrati kući istim putem kojim je i došao. Išao je duž Lighthouse Avenue pa gore kroz borik, došao do svoje kuće i ušao. Dok se razodijevao znao je da mu je žena budna. Kad bi spavala uvijek bi nešto malo u snu blebetala. On se uspe u postelju, a ona mu načini mjesta. "On ima kantu tamo gore", reče Richard. . POGLAVLJE Usred prijepodneva kamion model T dokoturao se pobjedonosno kući u Cannerv Row, zadrndao preko kanala i oškripao kroz korov do svojega mjesta iza Li Čongova dućana. Momci su namjestili drvene klade pod prednje točkove, u kantu od pet galona iscijedili ono benzina što je preostalo, uzeli svoje žabe i umorno krenuli kući u Palače. Mack je zatim pošao u službeni posjet Li Čongu, a momci su dotle zapalili vatru u velikoj peći. Mack dostojanstveno zahvali Liju što mu je posudio kamion. Govorio mu je o velikom uspjehu tog putovanja, o stotinama žaba koje su uhvatili. Li se plašljivo smiješio i čekao ono neizbježivo, "Mi plivamo u parama", oduševljeno izjavi Mack. "Doktor plaća pet centi po žabi, a imamo ih oko tisuću." Li kimnu glavom. To je bila standardna cijena. Svatko je to znao. "Doktora nema", nastavi Mack. "Isuse, što će taj biti sretan kad sagleda sve te silne žabe." Li ponovo kimnu. Znao je da Doktora nema, a znao je i na što taj razgovor smjera. "Čujte, kad sam već ovdje", reče Mack kao da je tek sada pomislio na to. "Malo smo momentano u stisci..." Uspjelo mu je da to zvuči kao neka sasvim iznimna situacija. "Nema viskija", reče Li Čong i nasmiješi se. Mack se zgražao. "A čemu bi nama i trebao viski? Pa mi imamo cijeli galon najfinijeg viskija kakva niste nikada ni dotaknuli usnama pun puncat galon.. Uostalom", nastavi, "ja i momci voljeli bismo da samo skoknete gore k nama na čašicu. Rekli su mi

da vas pozovem." I protiv svoje volje Li se nasmiješio od radosti. Ne bi mu ga nudili, da ga nemaju. "Ne", nastavi Mack, "reći ću vam otvoreno. Ja i momci smo u vraškoj stisci, a i vraški smo gladni. Vi znate da je cijena žabama dvadeset za dolar. Doktora eto sad nema, a mi smo gladni. Pa smo mislili ovako: mi ne želimo da vi išta izgubite, pa ćemo vam izručiti dvadeset i pet žaba za dolar. Imat ćete zaradu od pet žaba, a nitko kraj toga neće propasti." "Ne", reče Li, "ništa u novcu." "Pa, do vraga, Li, sve što nam treba, jest nešto malo živežnih namirnica. Reći ću vam što hoćemo prirediti malu zabavu Doktoru, kad se vrati. Pića imamo na pretek, ali mi bismo rado nabavili možda i odrezaka i takvo što. On je tako zgodan čovjek. Do vraga, kad je vašu ženu bolio zub, tko joj je dao laudanum?" Predobio ga je. Li se osjećao u dugu prema Doktoru u debelu dugu. Ono što Liju nije išlo u glavu bijaše pitanje kako njegova obaveza prema Doktoru zahtijeva da dade veresiju Mačku. "Mi ne mislimo da vam dademo neku hipoteku na žabe", nastavljao je Mack. "Mi ćemo uistinu predati ravno u vaše ruke dvadeset i pet žaba za svaki dolar u živežnim namirnicama koje nam date, a vi isto možete doći na zabavu." Lijev je mozak njuškao po tom prijedlogu kao miš po ormaru sa sirom. Nije mogao naći ništa loše na njemu. Sve je sasvim legalno. Žabe su uistinu bile gotov novac što se tiče Doktora, cijena je bila standardna, a Li je tu imao dvostruku zaradu. Imao je svoj višak od pet žaba, a onda još i zaradu na živežnim namirnicama. Sve je ovisilo o tome, da li oni uistinu imaju žaba. "Idemo pogledati žabe", konačno reče. Ispred Palacea popio je čašicu viskija, pregledao vlažne vreće sa žabama i pristao na transakciju. Stavio je međutim kao uvjet da uginule žabe neće uzimati. Mack tad izbroji pedeset žaba u jednu limenku i vrati se s Lijem u dućam, gdje dobi slanine, jaja i kruha u vrijednosti od dva dolara. U očekivanju živa poslovanja Li iznese velik sanduk i stavi ga u povrćarski dio dućana. Istrese u nj onih pedeset žaba i prekri ga mokrom jutenom vrećom, da bi se dobro osjećale. I poslovanje je doista bilo živo. Eddie je došetao dolje i kupio duhana "Buli Durham" u vrijednosti od dvije žabe. Jones se malo kasnije zgražao kad je cijena CocaColi skočila od jedne na dvije žabe. U stvari, javljalo se ogorčenje kako je dan odmicao a cijene rasle. Meso za odreske, na primjer najbolje meso, nije smjelo stajati više od deset žaba po funti, ali je Li tražio za nj dvanaest i po. Kompot od bresaka poskočio je nebu pod oblake osam žaba za limenku broj 2. Li je držao svoje potrošače u škripcu. Bio je siguran da Holmanov trgovački magazin i dučan "Jeftinoća" ne bi baš odobravali taj novi monetarni sistem. Ako su momci htjeli mesa za odreske, znali su da moraju platiti Lijeve cijene. Neraspoloženje je doseglo vrhunac kad je Hazel, koji je već odavna patio za žutim svilenim podvezicama za rukave, saznao da može otići drugamo ako za njih ne želi da plati trideset i pet žaba. Otrov gramzljivosti već se uvlačio u nevini i hvalevrijedni trgovački sporazum. Gorčina se gomilala. A u Lijevu se sanduku gomilale žabe. No financijalno ogorčenje nije moglo preduboko zagristi u Mačka i momke, jer oni nisu bili ljudi trgovačkog duha. Nisu mjerili svoju radost prodanom robom, svoje lično "ja" bankovnim ulozima, niti svoje ljubavi onim što stoje. Dok su još bili pomalo ljuti što ih Li privredno iskorištava na malo, a možda i na veliko, već su im u želucima ležala jaja I slanina u vrijednosti od dva dolara, na vrhu dobre podloge od viskija, a na vrhu tog doručka ležao im je još jedan sloj viskija. A sjedili su na vlastitim stolicama, u vlastitoj kući i gledali Mazu kako se uči piti konzervirano mlijeko iz limenke od sardina. Mazi je bilo suđeno da ostane veoma sretno pseto, jer je u toj skupini od pet ljudi bilo pet određenih teorija o odgoju pasa, teorije koje su bile toliko suprotne da Maza nije nikada ni dobila kakav odgoj. Od samog je početka bilo to čudo od kujice. Spavala bi na postelji

onoga koji bi joj posljednji dao mito. Kadšto bi stvarno za nju i krali. Mamili su je jedan od drugoga. Povremeno bi se sva petorica složila o tomu da se sve mora izmijeniti i da se Maza mora disciplinirati, ali u diskusiji o odnosnoj metodi ta bi namjera redovno ishlapila. Bili su zaljubljeni u nju. Lokvice koje je ostavljala po podu činile im se dražesne. Dosađivali su svim svojim znancima pripovijetkama o njezinoj ljupkosti, i bili bi je ubili hranom da nije na kraju krajeva ona imala više razbora od njih. Jones joj je namjestio ležaj u dnu velikog zidnog sata, ali Maza taj ležaj nije nikada upotrebljavala. Spavala bi sad kod ovog, sad kod onog, već kako bi joj se časomično prohtjelo. Izgrizla je pokrivače, razderala madrace, rasula perje iz jastuka. Koketirala je sa svojim vlasnicima i izigravala jednog protiv drugoga. Njima je bila divna. Mack je namjeravao da je nauči razne vještine, pa da s njom nastupa u varijeteu, a nije je naučio ni to da ne gadi kuću. Sjedili su poslije podne pušeći, probavljajući, dogovarajući se, i ovdaonda pomalo guckali iz vrča. I svaki se put opominjali da ne smiju previše uzimati, jer je to za Doktora. To ne smiju ni časa zaboraviti. "Što misliš kad će se on vratiti?" upita Eddie. "Obično se vraća oko osam ili devet sati", reče Mack. "Sada nam valja razmisliti kada ćemo prirediti zabavu. Mislim da bi to trebalo učiniti večeras." "Dabome", pristadoše ostali. "Možda će biti umoran", nabaci Hanzel. "Dugačak je to put." "Do vraga", reče Jones, "ništa te tako ne odmara kao ugodna zabava. Ja sam već bio tako umoran da su mi sve hlače spadale, pa sam otišao na zabavu i divno se osjećao." "Moramo stvarno promisliti", reče Mack. "Gdje ćemo mu je prirediti ovdje?" "Eh, znaš ti Doktora, on voli glazbu. Uvijek mu svira fonograf kad ima društvo. Možda bi bio sretniji kad bismo mu je priredili prijeko, kod njega." "Tu si opet ti donekle u pravu", reče Mack. "Ali ja mislim, trebala bi to da bude i zabava i kao iznenađenje. A kako da izvedemo da bude i zabava, a ne da samo donesemo tamo vrč viskija?" "A kako s dekoracijama?" predloži Hughie. "Kao za 4. srpnja ili za Halloween?" Mack je gledao preda se u prazno, a usne mu se rastvorile. Sve je to već gledao u duhu. "Hughie", reče, "mislim da nije loša zamisao. Nikada ne bih mislio da bi ti bio za to sposoban, ali, bogami, ovaj put pogodio si ono pravo." Glas mu se smekša, a oči mu se zagledaše u budućnost. "Mogu već sve vidjeti", reče. "Doktor dolazi kući. Umoran je. Pristaje s autom. Cijela je kuća rasvijetljena. On misli da je provala. Ulazi stubama, a kad tamo sva je kuća sama dekoracija: kreppapir pa rozete i velik kolač. Isuse, onda bi znao da je zabava. A ne bi to ni bio mačji kašalj. Mi bismo se onako od šale malo posakrivali na čas, tako da ne zna tko je to učinio. A onda bismo se pojavili s vikom. Ne možete zamisliti njegovo lice? Bogami, Hughie, ne znam kako si se toga sjetio." Hughie se zarumeni. Njegova je zamisao bila mnogo skromnija, a temeljila se na novogodišnjoj zabavi kod "La Ide", ali ako bude tako, eh, Hughie je voljan da za to preuzme zaslugu. "Pa mislio sam da bi bilo lijepo", reče. "Pa to je više nego lijepo", reče Mack, "i već sada mirne duše kažem: kad se iznenađenje malo slegne, reći ću Doktoru tko je to izmislio." Zavalili su se na svojim sjedalima i razmišljali o tome. U duhu im se okićeni laboratorij činio kao staklenik u Hotelu Del Monte. Popili su još po dvije čašice, tek toliko da bolje uživaju u tom planu. Li Čong imao je veoma neobične zalihe. Na primjer, većina dućana kupuje u listopadu žutocrni kreppapir i crne papirne 4. srpnja, Dan Nezavisnosti u SAD. Halloween, dan uoči Svih svetih, koji se slavi raznim veselim običajima. (Prev.) mačke, krinke i bundeve od papirmašea. Prodaja oživi prije blagdana Halloweena, a onda ti artikli nestanu. Možda se rasprodaju ili izbace, ali u lipnju, na primjer, ne možeš ih kupiti. .. To isto vrijedi i za pribor za dan 4. srpnja za zastave, stjegove i rakete. Gdje je to sve u siječnju? Otišlo nitko ne zna kamo. Li Čong

nije tako radio. Kod Li Čonga mogao si u studenom kupiti prigodne karte za dan Sv. Valentina, a u kolovozu žutu djetelinu, sjekirice i trešnjeva stabla od papira. Imao je praskavih žabica, koje je uskladištio još godine 1920. Bila je prava tajna gdje on drži svoje zalihe kad mu baš nije velik dućan. Imao je kupaćih kostima koje je kupio još onda kad su bile u modi dugačke suknje i crne čarape i rupci za glave. Imao je štipaljki za hlače za bicikliste, batiea za pravljenje čipaka i garnitura igre "Mah Jong". Imao je značaka na kojima je pisalo "Spomen na Maine" i pustenih zastavica s natpisom "Fighting Bob". Imao je uspomene na Panamsku pacifičku međunarodnu izložbu godine 1915. u obliku tornjića od umjetnih dragulja. I još je nešto neortodoksno bilo u Lijevu načinu poslovanja: nikada nije imao rasprodaja, nikada nije snižavao cijene i nikada rasprodavao ostatke. Artikl koji je godine 1912. stajao trideset centi još je stajao trideset centi, premda se nekomu moglo činiti da su mu miševi i moljci možda već smanjili vrijednost. Ali to nije bilo u pitanju. Ako si želio okititi laboratorij u nekom općenitom stilu, nemajući određenih želja što se tiče godišnjeg doba, već samo tako da se stvori dojam da je to neka mješavina između Saturnalija i svečane proslave dana Zastava svih nacija, onda je Li Čongov dućan bilo ono pravo mjesto gdje da namiriš svoje potrebe. Mack i momci znali su to, ali se Mack dosjeti: "A gdje ćemo nabaviti velik kolač? Li nema ništa do onih malih suhih kolačića." Hughie je već imao toliko uspjeha da je ponovo pokucao. "Zašto ne bi Eddie ispekao kolač?" predloži. "Eddie je neko vrijeme radio kao pomoćni kuhar u SanCarlosu." Oduševljenje koje je ta zamisao odmah izazvala istjerala je Eddieju iz mozga priznanje da nikada nije pekao kolač. Mack je tome pridao sentimentalnu notu. "To bi Doktoru više značilo" reče. "To ne bi bio tek kakav pišivi gnjecavi kupljeni kolač. Taj M imao duše." Kako je poslijepodne odmicalo a viski se smanjivao, raslo je oduševljenje. Bezbroj se puta odlazilo do Li Congova dućana. Iz jedne je vreće već nestalo žaba, a Lijev je sanduk pomalo već postajao prenatrpan. Prije šest sati momci su dokrajčili svoj galon viskija, pa su kupovali po četvrt litre "Starih papuča za tenis" uz cijenu od petnaest žaba po boci, ali na podu Svratišta Palače ležala je nabacana velika hrpa dekorativnog materijala na kilometre kreppapira prikladnog za proslavu svih popularnih svetaka, pa i nekih koji su već izašli iz mode. Eddie je pazio na svoju peć kao kvočka. Pekao je kolač u umivaoniku. Poduzeće koje je proizvodilo mast jamčilo je za uspjeh recepta, ali već od samog početka kolač se čudno ponašao. Kad je tijesto bilo pripremljeno, ono se migoljilo i dahtalo kao da po njemu nešto živo milji i puže. Kad je jednom bilo u pećnici, stvorio se na njemu mjehur kao nogometna lopta, koji se sve više nadimao i sjao, a onda odjednom zasiktao i splasnuo. Od toga je nastala takva udubina da je Eddie priredio još tijesta i njime ispunio nastalu rupu. A sada se kolač veoma čudnovato ponašao, jer dok je dno zagaralo i iz njega izbijao crn dim, dotle se najgornji dio ljepljivo dizao i spuštao uz niz malih eksplozija. Kad je Eddie konačno izvadio kolač da se ohladi, njegova je tvorevina podsjećala na neku BelGeddesovu minijaturu bojnog polja na podlozi od ukrućene lave. Kolač nije imao sreće, jer dok su momci kitili laboratorij, Maza je pojela od kolača koliko je mogla, povratila, i naposljetku se smotala u njegovu još toplom tijestu i zaspala. Ali su Mack i momci dotle već uzeli kreppapir, krinke, metle i papirne bundeve, crvenu, bijelu i plavu tkaninu za zastave, i otišli preko gradilišta pa preko ceste u laboratorij. Posljednje su žabe isporučili za pol litre viskija "Stare papuče za tenis" i dva galona 49postotnog vina. "Doktor jako voli vino", rekao je Mack. "Mislim da mu je još i milije od viskija." Doktor nije nikada zaključavao laboratorij. Pridržavao se teorije da svaki onaj koji uistinu želi provaliti može

to lako učiniti, da su ljudi u biti pošteni, i da konačno ondje ionako nema mnogo što bi prosječan čovjek poželio ukrasti. Vrijedni su predmeti bili knjige i ploče, kirurški instrumenti i optička stakla te sve onakvi predmeti kakve praktičan redovit provalnik ne bi ni dva puta pogledao. Ta je njegova teorija vrijedila što se tiče provalnika, sitnih tatova i kleptomana, ali nije imala baš nikakva učinka što se tiče njegovih prijatelja. Knjige su se često "pozajmljivale". Ni jedna limenka konzerviranog graha nije nikada preživjela njegovu odsutnost, a u nekoliko je navrata, kad bi se kasno vratio kući, našao goste u svojem krevetu. Momci naslagaše ukrase u predsoblju, a onda ih Mack zaustavi. "Što će Doktora najviše usrećiti?" upita. "Zabava", reče Hazel. "Ne", reče Mack. "Dekoracije?" upita Hughie. Osjećao se odgovornim za dekoracije. "Ne", reče Mack. "Žabe! To će ga od svega najviše raspoložiti. A možda će, dok on stigne, Li Čongov dućan biti već zatvoren, pa neće moći čak ni vidjeti svoje žabe do sutra. Ne, gospodine moj", viknu Mack. "Te žabe treba da budu baš ovdje, Usred ove sobe, prekrite komadom tkanine i s natpisom: „Dobrodošao kući, Doktore!"" Odbor koji se uputio do Lija naišao je na krutu opoziciju. Liju se u sumnjičavoj glavi vrzle svakojake mogućnosti. Objašnjavali su mu da će i on biti na zabavi, pa tako može pripaziti na svoje vlasništvo, koje nitko i ne stavlja u pitanje. Mack je taka napisao na papir potvrdu kojom se žabe prenose u vlasništvo Lija, ako bude kakvih pitanja. Kad su Lijevi prosvjedi popustili, prenijeli su sanduk sa žabama prijeko u laboratorij, napeli preko njega crvenu, bijelu i plavu tkaninu, jodom ispisali na kartu pozdrav velikim slovima i odatle počeli kititi prostoriju. Dotad su već popili viski i osjećali se u pravom raspoloženju za zabavu. Kreppapir napeli su u unakrsnim trakama preko prostorije i namjestili bundeve. Zamalo su se društvu priključili i ulični prolaznici i jurili prijeko u Lijev dućan da nabave još pića. Li Cong neko se vrijeme priključio društvu, ali kako je imao poznato slab želudac, to mu je pozlilo, pa je morao kući. U jedanaest sati ispržili su odreske i pojeli ih. Netko je kopao među gramofonskim pločama i našao album ploča pjevača Counta Basieja, i veliki je fonograf zatulio. Buka se mogla čuti od brodogradilišta pa do "La Ide". Nekoliko gostiju kod "Kalifornijske zastave" krivo je zaključilo da je Zapadni biološki laboratorij konkurentni lokal, pa su poletjeli niza stube . ijujuškajući od veselja. Zaprepašteni su Ih domaćini izbacili, ali tek nakon duge, divne i krvave tučnjave, u kojoj su se istrgnula ulazna vrata i razbila dva prozora. Trijesak razbijenih staklenki bio je neugodan. Prolazeći kroz kuhinju u nužnik Hazel je izvrnuo punu tavu vruće masti po sebi i po podu i teško se opekao. U jedan i trideset dolutao je u kuću neki pijanac i dobacio nešto što su smatrali uvredljivim za Doktora. Mack ga je dohvatio udarcem kojega se još i danas sjećaju i spominju. Čovjek se odignuo s nogu, opisao tijelom mali polukrug i tresnuo kroza sanduk ravno među žabe. Netko je htio izmijeniti ploču, pa mu je ispala ručica s dozom i kristal se razbio. Nitko još nije proučavao psihologiju zabave koja zamire. Ona može bjesniti, urlati, kipjeti, zatim dolazi groznica, pa mala šutnja, i onda je na brzinu sve gotovo, gosti odlaze kući ili zaspe ili odlutaju na drugu priredbu i ostavljaju za sobom mrtvo tijelo. Svjetla su jarko svijetlila u laboratoriju. Ulazna su se vrata naherila viseći samo na jednoj baglami. Pod je bio sav posut izlomljenim staklom. Ploče fonografa, neke slomljene, neke samo napukle, bile su razasute posvuda. Tanjuri s komadićima mesnih okrajaka i stinutom masti ležali po podu, po ormarima za knjige, ispod kreveta. Čaše od viskija žalosno se izvrnule na bok. Netko je pokušao da se popne na ormare za knjige, pa je istrgnuo cio red knjiga i prosuo ih po podu pobrkane, slomljenih hrbata. I sve je bilo prazno, bilo je gotovo. Kroz probijeni dio sanduka iskakutala je jedna žaba i sjela načas ispitajući ima li opasnosti u zraku, a onda

joj se pridružila druga. Njušile su krasan, vlažan, svježi zrak koji je prodirao kroz vrata i kroz razbijene prozore. Jedna je od njih sjedila na karti koja je spala sa sanduka i na kojoj je pisalo: "Dobrodošao kući, Doktore." A onda su obje žabe plaho odskakutale prema vratima. Prilično je dugo cijela mala rijeka žaba skakutala niza stube kao neka uskipjela, virovita rijeka. Dosta je dugo Cannerv Row vrvio od žaba bio preplavljen žabama. Neki taksi koji je dovezao kasna gosta u "Kalifornijsku zastavu" pogazio je pet žaba na ulici. Ali još davno prije zore sve J su već otišle. Neke su pronašle kanal, neke se uspele uz brijeg do rezervoara, jedne se zavukle u ispuste, a druge se opet samo sakrile među korovom na praznom gradilištu. . POGLAVLJE U stražnjoj prostoriji laboratorija bijeli su štakori u svojim kavezima trčali, skakutali i cviljeli. U kutu posebnog kaveza jedna je stakorica ležala nad svojim leglom slijepe, goluždrave djece i pustila ih da sišu mlijeko, dok se ona nemirno ogledavala. U kavezu čegrtuša ležale su zmije, počivajući s glavom na vlastitim kolutima, i zurile ravno preda se svojim namrgođenim prašnavim crnim očima. U drugom se kavezu golemi gušter, s kožom poput torbice od staklenih zrnaca, polako uspravio na stražnje noge i čaporkama teško i tromo grebao po mreži. Moruzgve se u akvarijima rastvorile, sa zelenim i ljubičastim ticalima i blijedozelenim želucima. Mala crpka za morsku vodu tiho je zujala, a iglice utjerane vode siktale su u tankove tjerajući nizove mjehurića pod površinu. Bio je to sedefni sat. Li Čong iznosio je svoje kante za smeće, da ih postavi na rub pločnika. Vratar "Kalifornijske zastave" stajao je na ulaznoj verandi i češao trbuh. Sam Malloy izvukao se iz kotla i sjeo na svoju drvenu kladu i gledao kako se istok rasvjetljuje. Prijeko na stijenama kraj Hopkinsove pomorskonaučne stanice jednolično su lajali tuljani. Stari je Kinez izlazio iz mora sa svojom košarom koja se cijedila i klipsao uz brdo. Tada su u Cannerv Row zaokrenula kola, i Doktor se dovezao pred laboratorij. Oči su mu bile crveno obrubljene od umora. Polako se kretao od premorenosti. Kad su kola stala, časak je nepomično sjedio, da istjera iz živaca trešnju putovanja. Onda se izvuče iz kola. Čuvši njegov korak na stubama, čegrtuše isplaziše jezike, osluškujući palucavim rašljastim jezicima. Štakori se kao pomamni ustrčkarali po kavezima. Doktor se uspe stubama. U čudu je gledao ovješena vrata i razbijeni prozor. Kao da je umor izašao iz njega. Brzo je stupio unutra. Zatim je brzo pohrlio od prostorije do prostorije, zaobilazeći polomljeno staklo. Brzo se sagnuo i podignuo smrskanu gramofonsku ploču i pogledao njezin naslov. U kuhinji je prolivena mast pobijeljela na podu. Doktorove se oči zažarile od srdžbe. Sjeo je na svoj kauč, glava mu utonula među ramena, a tijelo mu se malo zanosilo od bijesa. Iznenada skoči i ukopča struju u svoj veliki fonograf. Stavi neku ploču i spusti ručicu s dozom. Iz zvučnika pokulja samo pakleno šlštanje. Podiže ručicu, zaustavi okretanje ploče i ponovo sjedne na kauč. Na stubama se začuše posrtavi, nesigurni koraci, i na vrata uđe Mack. Lice mu bijaše crveno. Nesigurno je stao usred sobe. "Doktore", reče "ja i momci..." Jedan čas kao da ga Doktor nije ni opažao. No tada skoči na noge. Mack poče uzmicati. "Jesi li ti to udesio." "Pa, ja i momci..." Mala tvrda Doktorova pesnica zamahnu i tresnu Mačka po ustima. Doktoru su oči blistale crvenim životinjskim bijesom. Mack svom snagom sjede na pod. Doktorova je šaka bila tvrda i" precizna. Mačku se usne rasjekle na vlastitim zubima, a jedan se prednji zub oštro savio unutra. "Ustaj!" naloži mu Doktor. Mack se nekako osovi na noge. Ruke je opustio niz bokove. Doktor ga ponovo udari hladnim proračunatim, bolnim udarcem u usta. Iz Mackovih usana brižnu krv i poteče mu niz bradu. Pokušao je jezikom ovlažiti usne. "Diži ruke! Bori se, pasji sine!" vikao je Doktor, pa ga ponovo udario i čuo hrskanje prelomljenih zuba. Mačku se glava trgnu, ali se sada

čvrsto držao tako da ne bi pao. I ruke mu se nisu podizale s bokova. "Samo dajte, Doktore", promrsi prigušenim glasom kroz rasječene usne. "To sam i zaslužio." Doktoru se ramena opustila. Osjećao se poražen. "Ti pasji sine", reče gorko. "Oh, ti prljavi pasji sine." Sjeo je na kauč i gledao svoje pozlijeđene zglobove. Mack sjede na stolicu i zagleda se u njega. Oči su mu bile rastvorene i pune bola. Čak nije ni obrisao krv što mu je curila niz bradu. U Doktorovoj glavi zazvuči jednotonski uvod u Monteverijev Hor eh el Ciel e Za Terra, beskrajno tužno i rezignirano tugovanje Petrarke za Laurom. Kroz tu glazbu Doktor je gledao Mackova rasječena usta, kroz glazbu koja je ispunjala njegovu glavu i zrak. Mack je sjedio sasvim mirno, gotovo kao da i ne čuje tu glazbu. Doktor baci pogled na mjesto gdje je stajao album s Monteverdijevim pločama, i tada se sjeti da je fonograf pokvaren. Uspravi se na noge. "Idi i operi lice", reče te iziđe, spusti se niza stuba i prijeđe ulicu do Li Gongova dućana. Li je izbjegavao njegov pogled dok je vadio dvije boce od pola litre piva iz hladionika. Uzeo je novac a da ništa nije rekao. Doktor opet prijeđe preko ulice. Mack je bio u nužniku i otirao okrvavljeno lice mokrim ručnicima od papira. Doktor otvori jednu bocu i polako natoči čašu držeći je koso, da se stvori što manje pjene. Napuni i drugu visoku čašu, pa obje odnese u prednju sobu. Mack se vrati pritišćući mokri ručnik na usta. Doktor pokaže glavom na pivo. Mack rastvori grlo i izli u sebe pol čaše bez gutanja. Uzdahnu eksplozivno I zabulji se u pivo. Doktor je dotle već ispio svoju čašu. On unese bocu u sobu i ponovo napuni obje čaše. Sjeo je na kauč. "što se dakle dogodilo?" upita. Mack je gledao na pod, a s usana mu kanu u pivo kap krvi. Ponovo obriše rasječene usne. "Ja i momci htjeli da vam priredimo zabavu. Mislili smo da ćete se vratiti kući sinoć." Doktor kimnu glavom. "Razumijem." "Pa se previše raspojasala", nastavi Mack. "Ne koristi ništa ako kažem da mi je žao. Cijeli mi je život nešto žao. To nije ništa novo. Uvijek je tako." Potegnu duboko iz svoje čaše. "Imao sam ženu", nastavi. "Ista stvar. Sve što sam uradio pošlo je naopako. Nije više mogla podnositi. Ako bih uradio što dobro, i to bi se nekako zatrovalo. Dao bih joj kakav dar, a nešto na njemu nije valjalo. Samo sam joj činio nažao. Nije mogla više trpjeti. I Isto se ponavljalo svagdje, dok nisam počeo izigravati ludu. Sada ne činim drugo već izigravam ludu, ništa više. Nastojim da nasmijem momke." Doktor ponovo kimnu. U glavi mu je ponovo zazvučala glazba, tugovanje i rezignacija, sve ujedno. "Znam", reče. "Bilo mi je drago kad ste me udarili", nastavi Mack, "pa sam mislio: Možda će me to naučiti. Možda ću to zapamtiti. Ništa neću učiniti. Doktore", uzviče se Mack, "kako sam ja to gledao, mi smo svi bili sretni i dobro se zabavljali. Vi ste bili sretni, jer smo vam priredili zabavu. I radovali smo se. Kako sam ja to gledao, bila je to uspjela zabava." Mahnuo je rukom prema krhotinama na podu. "Isto je tako bilo kad sam bio oženjen. Ja bih nešto smislio, i onda ali nikad nije tako ispalo." "Znam", reče Doktor. Otvorio je drugu bocu piva i natočio čaše do vrha. "Doktore", opet će Mack. "Ja i momci ovdje ćemo počistiti i platit ćemo što se Razbilo. Ako nam bude trebalo i pet godina za to, mi ćemo platiti." Doktor polako odmahnu glavom i obrisa pivsku pjenu s brkova. "Ne", reče. "Sam ću počistiti. Ja znam kamo što spada." "Mi ćemo platiti, Doktore." "Ne, Mack nećete", reče Doktor. "Vi ćete misliti na to, i to će vas prilično dugo mučiti, ali platiti nećete. Ima tu razbijenog muzejskog stakla možda za tri stotine dolara. Nemoj reći da ćete platiti. To će vam samo stvarati nemirnu savjest. Trebat će možda dvijetri godine dok zaboravite i budete opet posve mirni. A ionako ne biste platili." "Mislim da ste u pravu", reče Mack. "Prokletstvo, ja znam da ste u pravu. A što možemo?" "Ja sam već prebolio", reče Doktor. "Oni udarci po ustima istjerali su to iz mene. Zaboravimo to." Mack ispi svoje pivo i ustade, "Do

viđenja, Doktore", reče. "Do viđenja. Čuj Mack a što se dogodilo s tvojom ženom?" "Ne znam", odgovori Mack. "Otišla je." Nezgrapno se spustio niza stepenice, prešao preko ceste, pa preko praznog zemljišta i uz kokošje ljestve do Svratišta Palače. Doktor ga je kroz prozor pratio pogledom. Onda umorno pođe po metlu iza bojlera. Trebalo mu je cijeli dan da počisti nered. . POGLAVLJE Slikar Henri nije bio Francuz, niti mu je ime bilo Henri. A nije zapravo ni bio slikar. Henri se tako uživio u pripovijesti o Lijevoj obali u Parizu da je tamo živio premda nikada ondje nije bio. Grozničavo je u časopisima pratio dadaističke struje i šizme, čudnovato ženstvene ljubomore i religioznost, skrovitosti nastajanja i nestajanja raznih smjerova. Neprestano se bunio protiv zastarjelih tehnika i materijala. Jedne je sezone izbacio perspektivu. Druge je godine napustio crvenu boju, čak i kao majku ljubičaste. Konačno je uopće napustio boje. Nije se znalo je li Henri dobar slikar ili nije, jer se tako žestoko bacao u nove umjetničke smjerove, da mu je preostajalo veoma malo vremena za bilo kakvo" slikanje. Ništa se pouzdano ne može reći o njegovu slikanju. Mnogo se nije ni moglo prosuditi iz njegovih djela od raznobojnog kokošjeg perja i orahovih ljusaka. Ali kao graditelj čamaca bijaše genijalan. Henri je bio divan majstor. Prije mnogo godina kad je počeo graditi svoj čamac živio je pod šatorom, sve dok nisu kuhinja i kabina bile toliko dogotovljene da se mogao useliti. No kad se jednom okućio i bio na suhu, nije se žurio s gradnjom čamca. Taj je čamac bio više kiparen negoli građen. Bio je dugačak trideset i pet stopa, a konstrukcija mu se neprestano mijenjala. Neko je vrijeme imao pramac kao jedrenjak i proširenu krmu poput razarača. Onda bi opet nalikovao izdaleka na karavel. Kako Henri nije imao novaca, trebalo mu je kadšto i po nekoliko mjeseci da nađe kakvu dasku ili komad željeza ili tuce mjedenih vijaka. On je tako i želio, jer Henri nije rii kanio ni htio da ikada dovrši svoj čamac. Taj je stajao među borovima na zemljištu koje je Henri zakupio za pet dolara na godinu. To je podmirivalo porez i dažbine i zadovoljavalo vlasnika. Čamac je počivao u koritu na betonskim temeljima. Preko boka visjele su ljestve od konopa, osim kada bi Henri bio kod kuće. Tada bi uvlačio ljestve i spuštao ih samo kad bi došli gosti. U njegovoj se maloj kabini duž tri zida pružala tapetirana klupa. Tu je bio stol, koji se rasklapao kad bi ustrebalo, a sa stropa visjela mjedena svjetiljka. Kuhinjica bijaše pravo čudo po svojoj : zbijenosti, ali je svaka pojedinost u njoj bila rezultat razmišljanja i rada tokom mnogih mjeseci. Henri je stanovao u svojem čamcu i gradio ga deset godina. Tokom tog vremena oženio se dva put i održavao niz polutrajnih ljubavnih veza. A sve su ga te mlade žene ostavile iz istog razloga. Kabina od sedam stopa bila je premalena T. dvoje. Smetalo ih je što se udaraju u glavu kad god ustaju i svakako su osjećale nestašicu nužnika. Brodski nužnici očito ne bi bili prikladni za čamac koji je stalno na kopnu, a Henri nije htio pristati na kompromis s nekim nužnikom seoskog tipa. On i njegova momentalna prijateljica morali su odšetati među borove. I jedna za drugom njegove su ga ljubavi ostavljale. Odmah kako ga je ostavila djevojka imenom Alice nešto se veoma neobično dogodilo s Henrijem. Kad god bi ostao sam, tugovao bi, kako se dolikuje, neko vrijeme, ali bi zapravo osjećao olakšanje. Mogao se ispružiti u svojoj kabinid. Mogao je jesti što želi. Bio je sretan što se na neko vrijeme oslobodio beskrajnih ženskih bioloških funkcija. Poprimio je naviku, svaki puta kad bi bio napušten, da kupi galon vina, da se udobno ispruži na tvrdom ležaju i da se opije. Ponekad bi se sam za se rasplakao, ali je to bio pravi raskoš, i obično bi se nakon toga dobro osjećao. Čitao bi naglas Rimbauda, sa veoma lošim naglaskom, i pri tom se divio kako mu govor glatko teče. Bilo je to za jednoga takva ritualnog tugovanja za izgubljenom Alicom, kad se počelo događati nešto

neobično. Bila je noć, i njegova je svjetiljka gorjela, i on se tek počeo opijati, kad odjednom vidje da više nije sam. Oprezno je zaokružio pogledom po kabini, i tamo na drugom kraju prostorije sjedio đavolski mladić, tamnokos i pristao. Oči mu svjetlucale inteligencijom i duhom i energijom, a zubi blistali. U njegovu je licu bilo nešto veoma milo, a opet veoma strašno. A uz njega sjedio zlatokos dječačić, gotovo još djetešce. Mladi je čovjek gledao dolje na dijete, a dijete je uzdiglo pogled prema njemu i presretno se smijalo, kao da će se sadna nešto divno dogoditi. Mladi je čovjek tada pogledao prijeko na Hernija i osmjehnuo se, i opet obratio pogled djetetu. Iz gornjega lijevog džepa na prsluku izvadio je staromodnu britvu ravne oštrice. Otvorio ju i pokazao na dijete pokretom glave. Stavio je ruku djetetu u uvojke, a dijete se radosno smijalo. Čovjek mu tada savio glavu natrag i prerezao mu grlo, a dijete se samo dalje smijalo. Ali Henri zaurla od užasa. Dugo mu je trebalo da shvati da ni muškarac ni dijete nisu više ondje. Kad se malo pribrao i prestao tresti, Henri je izjurio iz kabine, skočio preko boka čamca i odjurio niz brdo kroz borove. Hodao je nekoliko sati i konačno sišao na Cannerv Row. Doktor je bio u prizemlju i radio oko mačaka kad Henri banu na vrata. Doktor je nastavio raditi dok mu je Henri sve pripovijedao, a kad je bilo gotovo, Doktor ga pozorno promotri da vidi koliko tu ima stvarnoga straha a koliko glume. A pretežno je bilo straha. "Mislite li da je to duh?" upita Henri. "Je li to odraz nečega što se dogodilo, ili je to neki frojdovski strah koji izbija iz mene, ili sam ja sasvim šenuo? Vidio sam to, kažem vam. Dogodilo se baš preda mnom, tako jasno kako vas sada gledam." "Ne znam", reče Doktor. "Eh, hoćete li doći gore sa mnom, da vidimo hoće li se vratiti?" "Ne", otkloni Doktor. "Kad bih ja to vidio, mogao bi to biti kakav duh, i silno bi me uplašio, jer ja ne vjerujem u duhove. A ako biste vi ponovo vidjeli, a ja ne bih, to bi onda bila halucinacija, i vi biste se uplašili." "Ali što da radim?" upita Henri. "Ako ponovo vidim,, znat ću što će se dogoditi i uvjeren sam da ću umrijeti. Vidite, on se ne doima kao ubojica. On ima pristalu vanjštinu, i dijete je lijepo, i ni jednomu ni. drugomu kao da to nije ništa. Ali on je to dijete zaklao. Vidio sam." "Ne znam", reče Doktor. "Ja nisam psihijatar ili progonitelj vještica, a i ne namjeravam sada s time početi." Kroz vrata zovnu glas neke djevojke. "Zdravo, Doktore, mogu li ući?" "Samo uđite", reče Doktor. Bila je to prilično Ijepušna i veoroa živahna djevojka. Doktor predstavi Henrija. "On ima neki problem", reče Doktor. "Ili ima nekakva duha ili strašnu savjest, a ne zna koje od toga dvoga. Ispričaj joj, Henri." Henri ponovi cijelu pripovijest, a dok je pričao, djevojci su oči blistale. "Pa to je strašno" reče ona kad je dovršio. "Nikad u životu nisam ni namirisala duha. Hajdemo gore, da vidimo hoće li se opet pojaviti." Doktor je malo kiselo promatrao kako odlaze. Konačno, on se bio dogovorio s njom za sastanak. Djevojka nije doduše nikada vidjela duha, ali je zavoljela Henrija, i tek ju je nakon pet mjeseci istjerala pretijesna kabina i nestašica nužnika. . POGLAVLJE Na Svratiste Palače spustilo se mračno raspoloženje. Nestalo je iz njega sve radosti. Mack se vratio iz laboratorija rasječenih usana i slomljenih zuba. U znak kajanja nije prao lica. Pokupio se u postelju i navukao pokrivač preko glave i nije ustajao cijeli dan. Srce mu bijaše isto tako ranjeno kao i usta. U duhu je prolazio sve nevaljalštine što ih je počinio u životu, i sve što je ikada počinio učini mu se sada nevaljalim. Bio je veoma žalostan. Hughie i Jones još su malko prosjedili zureći u prazno, a onda se zlovoljno otputili prijeko, u sardineriju Hediondo, zatražili posla i dobili ga. Hazel se osjećao tako loše da je otišao u Monterev i zametnuo kavgu s nekim vojnikom i namjerno je izgubio. Osjećao se malo bolje kad ga je potpuno nadvladao čovjek koga je Hazel bez po muke mogao izmlatiti. Maza je bila

jedini sretan stvor u cijelom društvu. Provela je dan pod Mackovom posteljom zadovoljno žvačućl njegove cipele. Bilo je to pametno pseto, a zubi su joj bili vrlo oštri. U svojem mračnom očaju Mack je posegnuo pod postelju, uhvatio kujicu i stavio kraj sebe u postelju da mu bude društjvo, ali se ona izmigoljila i vratila natrag da grize njegove cipele. Eddie je odlunjao dolje do "La Ide" da razgovara sa svojim prijateljem pipničarom. Popio je nekoliko čašica i pozajmio nekoliko novčića od pet centi, da na muzičkom automatu pet puta odsvira "Žalosno djetešce." Na Mačka i momke pala je sjena, i to su oni znali, a znali su da to i zaslužuju. Postali su izopćenici iz društva. Sve su njihove dobre namjere bile sada zaboravljene. To da se ta zabava davala za Doktora, ako je i bilo poznato, nije se nikada spominjalo ili uzimalo u obzir. Prepričavali su o tome kod "Kalifornijske zastave". O tome se govorilo u sardinerijama. Kod "La Ide" pijanci su o tome kreposno raspravljali. Li Čong se suzdržavao od svake izjave. Osjećao se financijski oštećen. A pripovijest, kako se širila, glasila je ovako: oni su ukrali pića i novaca. Zlonamjerno su provalili u laboratorij i sistematski ga uništili iz puke zlobe i pokvarenosti. Čak i ljudi koji su mogli biti razboritiji, zauzeli su to stanovište. Neki od pijanaca kod "La Ide" dogovarali su se da odu prijeko i da cijelu tu družbu valjano isprebijaju,, da im pokažu da takvo što ne mogu načiniti Doktoru. Samo je poznavanje solidarnosti i borbene sposobnosti Mačka i momaka spasilo družbu od odmazde. Bilo je ljudi koji su se osjećali kreposni u toj aferi, a već odavna nisu imali osnove za krepost. Najžešći je od svih bio Tom Sheligan, koji bi i sam bio došao na zabavu, samo da je za nju znao. Društveno su Mack i momci bili izopćeni. Sam Mallov nije ih oslovljavao kad bi prolazili kraj kotla. Povukli su se u se, i nitko nije mogao predvidjeti kako će se osloboditi sramote. Jer postoje dva načina reagiranja na društveni ostracizam ¦ ili čovjek proizađe iz njega s odlukom da bude bolji, čišći i prijazniji, ili pak postaje zao, prkosi svijetu i počinja još i štošta gore. Ovo je posljednje svakako najčešći način reagiranja na sramotu. Mack i momci kolebali su se na vagi dobra i zla. Bili su dobri i nježni prema Mazi; međusobno bili su popustljivi i strpljivi. Kad su se slegli prvi odjeci u javnosti, podvrgli su Svratiste Palače takvu pospremanju kakvo još nikad nije iskusilo. Ulaštili su poniklovane ukrase na peći i oprali svu svoju odjeću i pokrivače. Financijski su postali nedosjetljivi i solventni. Hughie i Jones radili su i donosili kući svoju plaću. Živežne su namirnice kupovali gore na brijegu kod "Jeftinoće", jer nisu mogli podnositi Li Čongov prijekorni pogled. U to je vrijeme Doktor stavio napomenu, koja je možda bila tačna, ali kako je u njegovu obrazlaganju nedostajao jedan čimbenik, ne zna se je li baš bio posve u pravu. Bio je blagdan 4. srpnja. Doktor je sjedio u svom laboratoriju s Richardom Frostom. Pili su pivo i slušali novi Scarlattijev album i gledali kroz prozor. Ispred Svratišta Palače ležala je velika cjepanica, na kojoj su Mack i momci sjedili na prijepodnevnom suncu. Bili su okrenuti licem dolje prema laboratoriju. "Pogledajte ih", reče Doktor. "Evo vam pravih filozofa. Mislim", nastavljao je, "da Mack i momci znaju sve što se ikada dogodilo na svijetu, a vjerojatno i sve što će se dogoditi. Mislim da se oni u tom određenom svijetu održavaju bolje na životu nego drugi ljudi. U vremenima, kad se ljudi rastrgavaju od častohleplja i nervoze i pohlepe, oni su ležerni. Svi naši takozvani ljudi uspjeha odreda su bolesni ljudi s pokvarenim želucima i pokvarenim dušama, ali su Mack i momci zdravi i neobično čiste duše. Oni mogu raditi što hoće. Mogu udovoljiti svojim sklonostima, a da ih ne nazivaju drugim imenima." Taj je govor tako isušio Doktoru grlo da je do dna iskapio svoju čašu piva. Mahnuo je sa dva prsta po zraku i nasmjehnuo se. "Nema ništa bolje od prvog okusa piva", reče. "Mislim", preuze Richard

Frost, "da su oni baš kao i svatko drugi. Naprosto nemaju novaca." "Mogli bi ga se domoći", reče Doktor. "Mogli bi sebi uništiti život i namaknuti novac. Mack ima odlike genija. Oni su svi veoma pametni ako nešto žele. Samo što i predobro znaju kako sve ide a da bi nasjeli toj želji." Da je Doktor znao svu žalost Mačka i momaka, ne bi bio dao svoju daljnju izjavu. No nitko mu nije govorio o društvenom pritisku koji se vršio na stanare Palacea. Polako natoči pivo u čašu. "Mislim da vam mogu pružiti dokaze", reče. "Vidite kako sjede licem okrenuti ovamo? Eh za neko pol sata prolazit će kroz Lighthouse Avenue svečana povorka u proslavu 4. srpnja. Ako samo okrenu glavu, mogu je vidjeti, ako ustanu, mogu je promatrati, a ako odšeću dva kratka bloka kuća dalje, mogu je gledati iz neposredne blizine. A ja se kladim s vama za pola litre piva da neće čak ni glavu okrenuti." "Pa što ako i ne okrenu glave?" upita Richard Frost. "Što će to dokazati?" "Što će to dokazati?" kliknu Doktor. "Pa naprosto to da znaju što će biti u povorci. Znat će da će se prvo voziti načelnik u automobilu iskićenu zastavicama. Onda će doći Dugi Bob na svojem bijelcu sa zastavom. Onda gradsko vijeće, pa dva odreda vojnika iz garnizona, onda udruženje Elks sa crvenim kišobranima, pa Vitezovi templari s bijelim nojevim perjanicama i mačevima. Onda Kolumbovi vitezovi s crvenim nojevim perjanicama i mačevima. Sve to Mack i momci znaju. Glazba će svirati. To su oni sve već vidjeli. Ne treba im opet gledati." "Nema živa čovjeka koji ne mora gledati paradu", reče Richard Frost. "Onda, vrijedi oklada?" "Vrijedi." "Uvijek mi se čini neobično", reče Doktor. "Ono čemu se divimo u ljudima ¦ dobrota i plemenitost, iskrenost, poštenje, razumijevanje i osjećaj popratne su pojave neuspjeha u našem poretku. A crte koje preziremo lukavost, pohlepa, gramzljivost, škrtost, sebičnost i vlastiti interes odlike su uspjeha. I dok se ljudi dive odlikama onoga prvog, oni vole proizvode ovoga drugog." "A tko već želi da bude dobar ako mora biti i gladan?" upita Richard Frost. "Oh, nije to pitanje gladi. To je nešto sasvim drugo. Prodaja duša, da bi se dobio cijeli svijet, nešto je dobrovoljno i gotovo sveopće ¦ ali ne posve. Posvuda po svijetu ima Mačka i momaka. Vidio sam ih u nekom prodavaču sladoleda u Meksiku i u jednom Aleućaninu na Aljasci. Vi znate kako su pokušali da mi prirede zabavu, pa je nešto pošlo naopako. Ali oni su željeli da mi prirede zabavu. To je bio njihov poriv. Čujte", prekinu se Doktor, "ne čuje li se to glazba?" Brzo natoči dvije čaše pivom, i oni priđu k prozoru. Mack i momci sjedili su pokunjeno na svojoj cjepanici, licem prema laboratoriju. Zvuči glazbe dopirali su s Lighthouse Avenue, a udarci su bubnjeva odjekivali od zgrada. I najednom prođu načelnikova kola, kojima su s hladnjaka lepršale zastavice zatim Dugi Bob na bijelcu sa zastavom, pa muzika, vojnici, udruženje Elks, Vitezovi templari, Vitezovi Kolumbovi. Richard i Doktor nagnuše se napeto naprijed, ali su promatrali samo onaj red ljudi koji su sjedili na cjepanici. I ni jedna se glava ne okrenu, ni jedna se šija ne uspravi. Povorka je prolazila, a oni se nisu maknuli. I povorka je prošla. Doktor iskapi svoju čašu, lako mahnu sa dva prsta po zraku i reče: "Nema ništa bolje na svijetu od toga prvog okusa piva." Richard krenu prema vratima. "Kakvo pivo želite?" "Ovo isto", blago reče Doktor. Smješkao se gore prema brežuljku, Mačku i momcima. Lako je reći: „Vrijeme sve cijeli, pa će i to proći. Ljudi će zaboraviti", i sve tako, kad nisi sam u pitanju, ali kad jesi, onda vrijeme ne prolazi, ljudi ne zaboravljaju, a ti si usred nečega što se ne mijenja. Doktor nije znao za bol i razornu samokritiku u Svratištu Palače, inače bi možda pokušao da što poduzme. A Mack i momci nisu znali kako on osjeća, inače bi opet podignuli glave. Bilo je to loše razdoblje. Zlo se mračno šuljalo po praznom zemljištu. Sam Malloy nekoliko se puta potukao sa svojom ženom, a ona je neprestano plakala. Zbog jeke u kotlu činilo se

kao da plače pod vodom. Kao da su Mack i momci tvorili jezgru nevolja. Prijazni vratar kod "Kalifornijske zastave" izbacio je nekog pijanca, ali ga je izbacio prežestokoi predaleko i slomio mu krsta. Alfred je tri puta morao odlaziti prijeko u Salinas dok se stvar raščistila, a nije se baš nimalo dobro osjećao. Inače je to bio predobar vratar a da bi ikoga pozlijedio. Njegovi su zahvati bili čudo ritma i gracioznosti. Povrh svega u gradu je skupina gospođa visokih načela zahtijevala da se moraju zatvoriti brlozi poroka, da se zaštiti američka muška mladež. To se događalo otprilike jednom u godini, u onoj mrtvoj sezoni između 4. srpnja i pokrajinskog sajma. Kad bi se to dogodilo, Dora bi obično zatvorila "Kalifornijsku zastavu" na tjedan dana. Nije to bilo tako strašno. Svi bi dobili mali dopust, a uz to su se mogli izvršiti sitni limarski i zidarski popravci. Ali su te godine gospođe krenule u pravi križarski pohod. Tražile su nečiji skalp. Ljeto je bilo dosadno, pa nisu mogle naći mira. Stvar se tako pogoršala te su zahtijevale da im se kaže tko su vlasnici objekata gdje se tjera porok, kolike su najamnine, te koje bi male prednosti proizašle kad bi se ti lokali zatvorili. Eto kako su već bile blizu toga da postanu ozbiljna opasnost. Dorin je lokal ostao zatvoren čitava dva tjedna, a u Monterevu se održale tri konferencije dok je "Kalifornijska zastava" bila zatvorena. To se razglasilo, i Monterev je za naredbu godinu izgubio pet konferencija. Na sve je strane bilo nevolje. Doktor je morao uzeti zajam u banci, da plati staklo što se polupalo na zabavi. Elmer Rechati zaspao je na pruzi Južne pacifičke željeznice i izgubio obje noge. Iznenada i posve neočekivana oluja je otklnula sa sidrišta jednog ribara i tri čamca na svijeću i bacila ih razbijene i tužne na žal kod Del Montea. Ovakav se niz nevolja ne može objasniti. Svaki čovjek optužuje sebe. U svojim crnim dušama ljudi se prisjećaju grijeha koje su potajno počinili, pa se pitaju nisu li oni prouzročili tu seriju nevolja. Jedan će to čovjek možda pripisati mrljama na suncu, dok opet drugi, pozivajući se na zakon vjerojatnosti, neće vjerovati. Čak ni liječnici nisu dobro prošli, jer premda je mnogo ljudi bilo bolesno, nije bilo nijedne bolesti koja se dobro plaća. Nije bilo ničega što dobar lijek ili specijalitet ne bi mogao obaviti. A kao kruna svemu Maza oboljela. Bilo je to veoma debelo i živahno psetance kad ju je bolest oborila, ali pet dana groznice svedoše je na puki kosturčić presvučen kožom. Crvenkastosmeđa njuškica poprimila je ružičastu boju, a desni su joj pobijeljele. Oči joj bijahu staklenaste od bolesti, a cijelo joj tijelo bijaše vruće, premda je kadšto drhturila od zime. Nije htjela jesti i nije htjela piti, a debeli joj se trbuščić usukao sve do hrptenice, pa čak i na repu nazirali joj se kralješnjaci kroz kožu. Očito je imala štenećak. Svratiste Palače zahvatila je prava panika. Maza im je postala najvažnija. Hughie i Jones odmah ostaviše posao, kako bi mogli biti pri ruci da pomognu. Bdjeli su uz nju u smjenama. Stavljali su joj na čelo hladan vlažni oblog, a ona je sve više slabila. Konačno, premda im nije bilo po volji, bili su odabrani Hazel i Jones da potraže Doktora. Našli su ga kako proučava karte plima i oseka jedući pileću ujušad, kojega glavna sastojina nije bila piletina već morski krastavac. Imali su osjećaj da ih on gleda malo hladno. "Došli smo zbog Maze", rekoše. "Bolesna je." "Što joj je?" "Mack kaže da ima štenećak." "Ja nisam veterinar", reče Doktor. "Ja ne znam kako se takvo što liječi." "Pa ne biste li je mogli samo pogledati", reče Hazel. "Strašno je bolesna." Stajali su uokrug dok je Doktor pregledavao Mazu. Pregledao joj je očne jabučice i desni i stavio prst u uho, da vidi ima li groznicu. Prstima joj je opipao hrptenjaču i rebra, što su stršila poput žbica. "Neće da jede?" upita. "Baš ništa", odgovori Mack. "Morat ćete je hraniti na silu krepke juhe i jaja i ribljeg ulja." Činilo im se da je hladan i služben. Doktor se vratio svojim kartama plime i oseke i svojoj ujusadi. Ali su sada Mack i momci imali što da rade.

Kuhali su meso sve dok čorba nije bila jaka kao viski. Stavljali su Mazi ribljeg ulja straga na jezik, tako da je nešto morala progutati. Podizali joj glavu i od njezinih usna stvorili mali lijevak i ulijevali ohlađenu čorbu. Morala je ili gutati ili se zagušiti. Svaka su je dva sata hranili i davali joj vode. Prije su spavali u smjenama sada nije više nitko spavao. Sjedili su šutke i čekali na Mazinu krizu. Ta je nastupila rano ujutro. Momci su sjedili ha svojim stolicama napol spavajući, ali je Mack bio budan, očiju uperenih u psića. Opazio je kako je Maza dvaput trgnula ušima i kako joj se grudni koš nadima. Beskrajno slaba, ona se polako uspravila na svoje tanahne nožice, odvukla do vrata, četiri puta liznula vodu i srušila se na pod. Mack probudi vikom ostale. Počeo je zdepasto plesati. Svi su momci vikali jedan drugomu. Čuo ih je Li Čong i sam za se ljutito duhao iznoseći kante sa smećem, čuo ih je i vratar Alfred i mislio da imaju zabavu. Do devet sati Maza je već posve sama pojela jedno sirovo jaje i pola litre tučenog vrhnja. O podne se već očito počela debljati. Za jedan je dan već malo skakala naokolo, a do konca tjedna bila je zdrav pas. Konačno se u zidu zala pojavila pukotina. Moglo se to posvuda vidjeti. Onog su ribara izvukli s čamcem sa hridina, i opet je mogao ploviti. Dora je saznala da može opet mirno otvoriti "Kalifornijsku zastavu". Earl Wakefield uhvatio je škarpinu sa dvije glave i prodao je muzeju za osam dolara. Zid zla i čekanja bio je probijen. Kidao se u gromadama. Te su noći na laboratoriju povučeni zastor, i crkvena je glazba svirala do dva sata, a onda je glazba prestala i nitko nije izašao. Neka je sila djelovala na Li Čongovo srce i u nekom orijentalnom času on je oprostio Mačku I momcima i otpisao dug za žabe što mu je od samog početka zadavao novčanu glavobolju. A da dokaže momcima da im je oprostio, odnio im je gore pol litre "Starih cipela za tenis" kao poklon. Njihovo nabavljanje kod "Jeftinoće" povrijedilo je njegove osjećaje, ali je sada sve prošlo. Lijev je posjet pao u isto vrijeme s prvim zdravim nagonom za razaranjem, koji se javio kod Maze poslije bolesti. Sada su je potpuno razmazili, i nitko nije ni pomišljao na to da je nauči ponašanju u kući. Kad je Li Čong ušao sa svojim darom, Maza je sva sretna odlučno uništavala Hazelov jedini par gumenih čizama, dok su joj sretni gospodari odobravali. Mack nije nikada profesionalno posjećivao "Kalifornijsku zastavu". To bi mu se činilo kao neko rodoskvrnuće. On je posjećivao neku kuću vani kod igrališta za baseball. Stoga, kad je ušao u prednju točionicu, svi su mislili da želi čašu piva. Mack pristupi Alfredu. "Dora kod kuće?" upita. "Što će ti ona?" upita Alfred. "Moram je nešto pitati." "Što to?" "Što se to tebe tiče?" reče Mack. "U redu. Neka bude na tvoju. Pogledat ću hoće li da s tobom razgovara." Čas kasnije uvede Mačka u svetište. Dora je sjedila za pisaćim stolom s pomičnim poklopcem. Narančasta joj kosa bila složena u kovrčice, a na čelu je nosila zeleno sjenilo za oči. Tupim je perom sređivala svoje račune unoseći brojke u krasnu starinsku knjigu za dvostruko knjigovodstvo. Bila je odjevena u veličanstven kućni ogrtač od ružičaste svile, ukrašen čipkama na orukvicama i oko vrata. Kad je Mack ušao, ona malo zaokrenu svoj pokretni uredski stolac, tako da mu sjedi sučelice. Alfred je stajao na vratima i čekao. Mack je stajao sve dok Alfred nije zatvorio vrata i otišao. Dora ga je pozorno motrila sumnjičavim pogledom. "Dakle što mogu za te učiniti?" upita konačno. "Evo, gledajte, gospođo", reče Mack. "Vi ste sigurno čuli što smo učinili tamo prijeko kod Doktora prije nekog vremena?" Dora odmaknu sjenilo za oči na tjeme i odloži pero u staromodni utikač u obliku okrugle opruge. "Jest", reče, "čula sam." "Eh, gospođo, učinili smo to za Doktora. Vi to možda ne vjerujete, ali mi smo mu htjeli prirediti zabavu. Samo što on nije stigao kući na vrijeme, i eh, zabava se malo razmahala." "To sam čula", reče Dora. "Dakle, što želiš da ja učinim?" "Pa", reče Mack,

"ja i momci mislili smo da ćemo vas pitati. Vi znate što mislimo o Doktoru. Htjeli smo vas zapitati što vi mislite da bismo mogli za njega učiniti, da bi mu to nekako i pokazali." "Hm", zamisli se Dora, zavali se natrag u naslon, prekriži noge i poravna kućni ogrtač preko koljena. Potucka cigaretom, zapali je i zamisli se. "Priredili ste mu zabavu na koju nije došao. Zašto mu dakle ne priredite zabavu na koju će doći?" upita. "Isuse", objašnjavao je kasnije Mack svojim momcima. "Ništa jednostavnije od toga. To je uistinu žena i po. Nije čudo što je postala madame. Baš je žena i po." . POGLAVLJE Mary Talbot, to jest gospođa Toma Talbota, bila je krasna. Imala je crvenu kosu sa zelenkastim odsjevom, koža joj bila zlaćana sa zelenkastom primjesom, a oči zelene sa zlatnim tačkicama. Lice joj bilo trouglasto sa širokim ličnim kostima, oči razmaknute, a bradica šiljasta. Imala je duge noge i stopala plesačice, a kad je hodala bijaše kao da uopće ne dodiruje tlo. Kad bi se uzbudila a uzbuđivala se počesto lice bi joj se zalilo zlatom. Njezinu su prapraprapraprabaku spalili kao vješticu. Više od svega na svijetu Mary Talbot voljela je društvo. Voljela je priređivati zabave i voljela ići na zabave. Kako Tom Talbot nije zarađivao mnogo novaca, to Mary nije mogla svaki čas pozivati društvo, pa bi smicalicama navodila druge da to učine. Kadšto bi telefonirala kojoj prijateljici i posve otvoreno rekla: "Nije li već vrijeme da prirediš kakvu zabavu?" Mary je redovito imala šest rođendana u godini, a uz to je priređivala i maskirane zabave, zabave iznenađenja, zabave u proslavu blagdana. U njezinoj je kući Badnjak bio nešto uzbudljivo. Jer Mary je sva evala kad je bila zabava. Val njezina oduševljenja ponio bi i njezina muža. Poslijepodne, kad je Tom bio na radu, Mary bi kadšto priredila užinu za mačke iz susjedstva. Namjestila bi stoličicu sa šalicama i tanjurićima za lutke. Okupila bi mačke, a tih je bila sva sila, i vodila s njima razgovore, raspredala nadugo i naširoko. Bila je to igra u kojoj je silno uživala nekakva satiričnaigra koja je pred njom prikrivala činjenicu da nema baš lijepu odjeću i da Talbotovi nemaju novaca. Gotovo su uvijek bili u stisci, a kad bi uistinu jedva povezivali kraj s krajem, Mary bi još uspjela da priredi kakvu zabavu. Ona je to mogla. Ona je mogla zaraziti cijelu kuću veseljem, pa se tim svojini darom služila kao oružjem protiv malodušja, koje bi uvijek navirivalo u kuću čekajući da uđe i da se baci na Toma. Gledala je to kao svoj zadatak da Toma očuva od malodušja, jer su svi znali da će on jednog dana sjajno uspjeti. Većinom bi uspijevala spriječiti da neugodnosti prodru u kuću, ali bi kadšto one ipak doprle do Toma i sništile ga. Tada bi on sjedio sate i sate i mozgao, dok bi Mary održavala protuvatru dobra raspoloženja. Jednom, kad je bio prvi u mjesecu pa stigle oštre opomene od vodovodnog poduzeća a stanarina još nije bila plaćena, kad je časopis "Collier" vratio rukopis, a časopis "New Yorker" karikature, i kad je Toma prilično neugodno mučila i upala porebrice, on se povukao u spavaonicu i legao na postelju. Mary je tiho ušla, jer je sivozelena boja njegova raspoloženja prodirala ispod vrata i kroz ključanicu. Nosila je kiticu cvijeća u manšeti od papirne čipke. "Pomiriši", reče i gurnu mu kiticu pod nos. On pomirisa cvijeće i ne reče ništa. "Znaš li ti koji je danas dan?" upita, upinjući se iz svih sila da se na brzinu sjeti nečega što bi dalo vedrine tome danu. "Zašto već jednom ne pogledamo svemu u oči?" upita Tom. "Mi propadamo. Mi tonemo. Kakva smisla ima zavaravati se?" "Ne, mi ne propadamo", reče Mary. "Nas prati čarolija. Uvijek je tako bilo. Sjeti se samo onih deset dolara, što si ih. našao u nekoj knjizi sjeti se kako ti je bratić poslao pet dolara! Ništa se nama ne može dogoditi." "Eh, ali se sad dogodilo", reče Tom. "Žalim", doda, "ne mogu se ovaj put uvjeriti da je drugačije. Sit sam toga pretvaranja u svemu. Bar jednom htio bih da bude sve pravo samo jednom." "Mislila sam prirediti večeras malo društvo",

reče Mary. "Čime? Valjda nećeš opet izrezati sliku pečene šunke iz ilustracija i poslužiti je na tanjuru, je li? Dosta mi je tog zavaravanja. To više i nije smiješno. To je žalosno." "Mogla bih prirediti malu zabavu", nije popuštala. "Nešto posve skromno. Nitko se neće svečano odjenuti. Danas je godišnjica osnivanja Udruženja emancipiranih žena nisi se čak ni toga sjetio." "Nema smisla", reče Tom. "Znam da to ne valja, ali naprosto se ne mogu prisiliti. Zašto ne iziđeš? Zatvori vrata i ostavi me na miru! Ako ne iziđeš, izbacit ću te." Pozorno ga je pogledala i vidjela da on to uistinu ozbiljno misli. Tiho je izišla i zatvorila vrata, a Tom se okrenuo na postelji i zario lice u ruke. Čuo ju je kako šuška po drugoj sobi. Okitila je vrata starim božičnim ukrasima, staklenim kuglama i srebrnim nitima i napisala mali plakat: "Dobro došao, Tome, naš junače!" Osluškivala je na vratima, ali se ništa nije čulo. Malko razočarana, izvukla je nisku stolicicu i prostrla na njoj ubrus. Na sredinu stolčiće stavila je čašu sa svojom kiticom cvijeća i namjestila male šalice i tanjuriće. Zatim je otišla u kuhinju, stavila čaja u lonac za čaj i pristavila vodu da zavri. Zatim je otišla na dvorište. Maca Randolph sunčala se uz prednju ogradu. Mary je pslovi: "Gospođice Randolph neki mi . prijatelji dolaze na čaj, ako vam je po volji da dođete." Maca Randolph lijeno se izvalila na leđa i rastezala na toplom suncu. "Nemojte doći kasnije od četiri sata", nadoveže Mary. "Moj suprug i ja idemo u hotel na primanje u proslavu godišnjice osnivanja Udruženja emancipiranih žena." Polako se uputila za kuću u stražnje dvorište, gdje su se preko ograde penjale vitice kupine. Maca Casini čučala je na tlu. Tiho je sama za se režala i bijesno šibala repom. "Gospođo Casini", poče Mary, a onda zastade, jer je opazila što mačka radi. Maca Casini imala je miša. Nježno ga je tapšala nenaoružanom šapom, a miš je pokušavao da umakne vukući za sobom svoje uzete stražnje noge. Mačka ga pusti da gotovo dosegnu kupinovo grmlje, a onda ljupko ispruži šapu na kojoj je niknulo bijelo trnje. Kao od igre žabi pandže u leđa mišu i privuče ga k sebi, dok se on previ jao a njoj rep šibao amotamo od napeta užitka. Zacijelo je Tom već bio barem napol u snu kad je začuo kako ga netko doziva po imenu. Skočio je vičući: "Što je? Gdje si?" Čuo je kako Mary plače. Potrčao je na dvorište i vidio što se događa. "Okreni glavu", doviknu joj te ubi miša. Maca Casini skoči na vrh ograde, odakle ga je ljuti to promatrala. Tom podignu kamen i pogodi je u trbuh i zbaci s ograde. U kući je Mary još malo plakala. Natočila je vruću vodu u kantu za čaj i donijela je k stolu. "Sjedni tamo", naloži Tomu i čučne na pod ispred stoličice. "Zar ne mogu dobiti veću šalicu?" upita Tom. "Ne mogu osuđivati Macu Casini", reče Mary. "Znam kakve su mačke. Nije to njihova krivnja. Ali oh, Tome! Bit će mi teško pozvati je drugi put. Neko je vrijeme naprosto neću moći voljeti, koliko god možda i htjela." Pomnije promotri Toma i opazi da mu je sa čela nestalo nabora i da nekako ne žmirka neraspoloženo. "Ali ja sam ionako ovo zadnje vrijeme toliko zaposlena s tim Udruženjem", reče, "te naprosto ne znam kako ću na sve stići." Te je godine Mary Talbot priredila društvo da proslavi što očekuje dijete. I svatko je govorio: "Gospode, njezino će dijete uvijek imati zabave." : POGLAVLJE Svakako je sav Cannery Row, a vjerojatno i sav Monterey osjećao da je nastala promjena. Sveje to lijepo i dobro ne vjerovati u sreću i znakove. Nitko u njih i ne vjeruje. Ali nije opet ni zgodno upuštati se u ikakve rizike, pa to nitko i ne čini. Cannery Row, to je ulica u kojoj, kao i posvuda drugdje, nema praznovjerja, ali ipak njezini stanovnici neće proći ispod ljestava ili otvoriti kišobran u kući. Doktor je bio čisti naučni radnik i nesposoban za praznovjerje, a ipak, kad je jednom došao kasno kući i našao na pragu razasuto bijelo cvijeće, nije mu bilo voljko pri duši. Uostalom, većina ljudi u Cannerv Rowu naprosto ne vjeruje u takve znakove, a ipak ih se pridr v žava. U

Mackovoj duši nije bilo ni najmanje sumnje o tome da se nad Svratiste Palače nadvio mračan oblak. U mislima je analizirao neuspjelu zabavu i došao do zaključka da se nesreća zavukla u sve pukotine, da se loša sreća oborila na sve poput večernjih rojeva pčela. I kad jednom zapadneš u takvo kolo, najbolje ti je da naprosto odeš spavati dok nevolja ne prohuja. Ne možeš se opirati. Nije da je Mack bio praznovjeran. No malopomalo neko je veselje počelo prodirati u ulicu i odande se širi sve dalje. Doktor je imao gotovo natprirodnog uspjeha s nizom ženskih posjetilaca. Nije mu se trebalo nimalo truditi. Kujica u Palaceu rasla je kao korov, a imajući za sobom tisuću generacija odgoja, počela je sama sebe odgajati. Dojadilo joj mokriti po podu, pa je počela izlaziti. Bilo je očito da će se Maza razviti u dobra i ljupka psa, a od šteničnjaka nisu joj ostale nikakve posljedice. Dobri se utjecaj vukao ulicom poput plina. Prodro je čak i do Hermanove ulične prodavaonice kobasica, protegao se do Hotela San Carlos. Osjećao ga je i Jimmy Brucia i njegov pipničar i pjevač, Johnny. Osjetio ga je i Sparky Evea, pa se veselo upustio u tučnjavu s trojicom novih pokrajinskih redara. Dobri se utjecaj proširio čak i do pokrajinskog zatvora u Salinasu, gdje je Gay koji je provodio ugodan život dopuštajući šerifu da ga pobjeđuje u igri dame postao drzak i više nikada nije izgubio nijednu igru. Tako je izgubio svoje povlastice, ali se opet osjećao potpun čovjek. Osjećali su to i tuljani, i njihovo je lajanje poprimilo zvuk i boju koji bi razdragali srce svetog Franje, Male djevojčice na satu katekizma iznenada bi podizala oči i tiho se cerekale ni zbog čega. Možda bi se moglo konstruirati električni aparat koji bi bio toliko osjetljiv da bi mogao odrediti izvor širenja svega veselja i sreće. A trijangulacijom bi se vjerojatno mogao tome odrediti izvor u Svratištu Palače. Svakako je Palače bio sav ispunjen time. Mack i momci bijahu kao elektrizirani. Zna se da je Jones skočio sa stoca, tek toliko da na brzinu otpleše brzi step pa da opet sjedne. Hazel se neodređeno smješkao ni na što. Radost je bila tako općenita i tako sve zahvaćala da je Mačku bilo teško da je drži usredotočenu i usmjerenu na ć.iS njezin cilj. Eddie, koji je sad prilično redovito radio kod "La Ide", skupljao je zalihe pića koje su mnogo obećavale. Više nije ulijevao pivo u svoj sabirni vrč. Rekao je da to mješavini daje ustajali okus. Sam Malloy zasadio je slak, da mu obraste kotao. Razapeo je i malu tendu, pa su podveče on i žena često pod njom sjedili. Ona je kačkala pokrivač za postelju. Radost se proširila čak i do "Kalifornijske zastave". Posao se dobro odvijao. Noga Phvllis Mae lijepo je cijel jela i Phvllis je već gotovo bila spremna da opet počne raditi. Eve Flanegan vratila se iz East St. Louisa, presretna što je opet kod kuće. U East St. Louisu bilo je vruće, a nije ni bilo tako lijepo kako joj je ostalo u sjećanju. Uostalom, bila je mlada kad joj je tamo bilo tako lijepo. Saznanje, odnosno uvjerenje, da se sprema zabava za Doktora nije bilo nešto nenadano. I nije bilo odmah u punom cvatu. Ljudi su znali za zabavu, ali su pustili da se ona polako razvije poput ličinke u kukuljicama njihove mašte. Mack je bio realističan u tom pitanju. "Prošli smo put sve nekako na silu", govorio je momcima. "Tako nećeš nikada prirediti uspjelu zabavu. Moraš je pustiti da se polako u tebi priprema." "A kada će to biti?" nestrpljivo upita Jones. "Ne znam", odgovori Mack. "Hoće li to biti zabava iznenađenja?" upita Hazel. "Trebalo bi tako. To su one najbolje", reče Mack. Maza mu donese tenisku loptu koju je našla, a on baci loptu kroz otvorena vrata u korov. Kujica odskakuta za njom. "Kad bismo znali kada je Doktoru rođendan, mogli bismo mu prirediti rođendansku proslavu", spomenu Hazel. Mack zinu od čuda. Hazel ga je neprestano iznenađivao. "Bogami, Hazel, ti si pogodio ono pravo", uzviknu. "Jest, gospodine moj, ako mu je rođendan, onda će biti i darova. To je ono pravo. Treba samo da pronađemo

kada je to." "To je barem lako", reče Hughie. "Zašto ga ne bismo upitali?" "Vraga", reče Mack. "Onda bi prozreo stvar. Pitaj čovjeka kad mu je rođendan, a pogotovu ako si mu već priredio zabavu kao što smo mi učinili, i on će odmah znati zašto to želiš saznati. Ja ću naprosto skočiti prijeko i malo pronjušiti sijvar, i ništa neću odati." , "Idem s tobom", reče Hazel. "To ne ako bismo nas dva išli, mogao bi se dosjetiti da nešto spremamo." "Eh, do vraga, zamisao je bila moja", reče Hazel. "Znam", reče Mack. "Ali kad dotle dođe; eto, ja ću reći Doktoru da je to bila tvoja zamisao. No bit će bolje, mislim, da prijeko idem sam." "A kako se drži? Prijazno?" upita Eddie. "O da kao uvijek." Mack je našao Doktora straga u podrumskom dijelu laboratorija. Bio je odjeven u dugačku gumenu pregaču i gumene rukavice, da zaštiti ruke od formaldehida. Uštrcavao je neku obojenu masu u vene i arterije malih morskih pasa. U maloj miješalici vrtjela se plava smjesa. Crvena je tekućina već bila u štrcaljki. Doktorove vitke ruke radile su precizno, uvlačeći iglu i pritiščući otponac na komprimirani zrak kojim se boja utjerivala u vene. Dovršene je ribe slagao na urednu hrpu. Morat će ih još jednom uzeti u posao, da im ubrizga plavu boju u arterije. Mali morski psi veoma su prikladni kao primjerci za disekciju. "Zdravo, Doktore", reče Mack. "Mnogo posla?" "Koliko samo mogu poželjeti", reče Doktor. "Kako je kujici?" "Da ne može bolje. A bila bi uginula da nije bilo vas." Val opreznosti zapljusnu Doktora na čas, pa opet popusti. Laska bi ga redovno tjerala na oprez. Već je odavna imao posla s Mačkom. No iz njegovih je riječi zvučala samo zahvalnost. Doktor je znao koliko je Mačku do tog šteneta. "A kako je gore u Palaceu?" "Jake dobro, Doktore, baš jako dobro. Imamo dvije nove stolice. Volio bih da nas dođete gore malo posjetiti. Sada je gore veoma lijepo." "Hoću", reče Doktor. "Eddie još uvijek donosi kući vrč?" "Dabome", reče Mack. "Ali sad više ne ulijeva u nj pivo, pa mislim da sada ima i bolji okus. Krepče je." "Bilo je krepko već i prije", reče Doktor. Mack je strpljivo čekao. Prije ili kasnije Doktor će sam upasti, pa je na to čekao. Ako bi Doktor nekako sam načeo temu, bilo bi manje sumnjivo. To je uvijek bio Mackov način. "Nisam već dugo vidio Hazela. Valjda nije bolestan?" "Nije", reče Mack i započe svoj strateški potez. "Hazel je sasvim dobro. Neprestano se nateže s Hughijem. To već traje tjedan dana", nasmija se Mack. "A smiješno je da se natežu za nešto o čemu ni jedan ni drugi nema pojma. Ja se ne miješam u to, jer ni ja ne znam, ali oni ne popuštaju. Čak su i malo ljuti jedan na drugoga." "A oko čega se to natežu?" upita Doktor. "Eh, gospodine moj", reče Mack. "Hazel uvijek kupuje nekakve tablete pa gleda koji su sretni dani i zvijezde, i sve tako. A Hughie kaže da je to sve glupost. Hughie, kaže on, ako znaš kad se čovjek rodio, možeš sve o njemu reci, a Hughie kaže da oni samo prodaju Hazelu te tablete po dvadeset i pet centi komad. Ja o tomu ništa ne znam. Sto mislite vi, Doktore?" "Ja bih nekako pristao uz Hughieja", odgovori Doktor. Zaustavio je miješalicu, isprao štrcaljku za boju i napunio je plavom tekućinom. "Neko su se veče razigrali", reče Mack. "Pitaju me kad sam se rodio, pa im kažem dvadesetoga travnja, Hazel ide i kupi jednu takvu tabletu i na njoj čita sve o meni. Pa zbilja je tu i tamo pogodio. Ali je gotovo sve bilo povoljno, a čovjek rado vjeruje dobro o sebi. Tamo piše da sam hrabar i pametan i dobar svojim prijateljima. Ali Hazel kaže da je sve tačno. Kad je vama rođendan, Doktore?" Na kraju tako dugačkog izlaganja to je pitanje zvučilo onako posve uz put. Ništa napadno. Ali ne valja zaboraviti da je Doktor paznavao Mačka već jako dugo. Da nije, bio bi rekao: 18. prosinca to je zapravo bio dan njegova rođenja umjesto krivog 27. listopada. "27. listopada", reče Doktor. "Pitaj Hazela kakav sam onda čovjek." "Vjerojatno je to sve zajedno glupost", reče Mack, "ali Hazel sve ozbiljno uzima. Reći ću mu neka pogleda za

vas, Doktore." Kad je Mack otišao, Doktor se onako uz put pitao na što je to smjeralo. Jer on je prozreo da je nekakva smicalica posrijedi. Poznavao je Mackovu tehniku, njegov način. Prepoznao je njegov stil. I pitao se u kakvu bi svrhu mogao Mack upotrijebiti taj podatak. Tek kasnije, kad se pomalo već počelo govorkati, postalo je Doktoru sve jasno. Osjetio je tada olakšanje, jer je isprva mislio da mu Mack želi nešto podvaliti. . POGLAVLJE Dva su se dječaka igrala kod brodogradilišta dok se na ogradu nije popela neka mačka. Smjesta su se dali u potjeru, gonili je preko tračnica i tu napunili džepove granitnim kamenjem s nasipa. Mačka im je dotle umaknula u visokom korovu, ali su oni zadržali kamenje, jer je bilo kao stvoreno za bacanje i po težini, i po obliku i veličini. Nikad ne znaš kad će ti ovakav,kamen zatrebati. Dječaci su zatim okrenuli niz Cannerv Row i bacili kamen u pročelje od valovita lima na sardineriji Morden. Nekakav prestrašen čovjek pogleda kroz prozor poslovnice, a tada pojuri na vrata, ali su dječaci bili suviše brzi za njega. Ležali su iza neke drvene grede na zemljištu još prije nego se on i približio vratima. Ne bi ih bio mogao naći ni za stotinu godina. "Kladim se da bi nas mogao tražiti cio život, pa nas ne bi našao", reče Joey. Nakon nekog vremena dojadi im skrivanje kad ih nitko ne traži. Ustali su i krenuli niz Cannerv Row. Dugo su vremena gledali u Li čongov izlog, priželjkujući izložena kliješta, piliće, tehničarske kape i banane. Zatim su prešli preko ceste i sjeli na donju stepenicu stuba što su vodile na gornji kat laboratorija. "Znaš", reče Joey, "taj čovjek unutri ima djecu u bocama." "Kakvu djecu?" upita Willard. "Pravu pravcatu djecu, samo prije nego što se rode." "To ne vjerujem", reče Willard. "Eh, istina je. Vidio ih je mali Sprague, pa kaže da nisu veća nego ovoliko, i imaju male ruke i noge i oči." "A kosu?" "Pa, o kosi nije mali Sprague ništa rekao." "Trebalo je da ga pitaš. Ja mislim da on laže." "Bolje da ne čuje što kažeš", reče Joey. "Pa, možeš mu reći da sam to rekao. Ja se njega ne bojim, a ne bojim se ni tebe. Ne bojim se nikoga. Hoćeš li da se tučeš za to?" Joey nije odgovarao. "Ha, hoćeš li?" "Ne", reče Joey. "Mislio sam zašto naprosto ne odemo gore i ne pitamo tog čovjeka ima li djecu u bocama? Možda bi nam i pokazao, naime ako ih uopće ima." "Nema ga tu", reče Willard. "Kad je doma, onda su mu i kola ovdje. Nekamo je otišao. Ja mislim da je sve laž. Mislim da je mali Sprague lažac. Mislim da si ti lažac. Hoćeš li da se tučeš za to?" Dan je bio lijen. Willard će se morati jako naprezati da izazove uzbuđenje. "Ja mislim da si ti i kukavica. Hoćeš li se potući za to?" Joey nije odgovarao. Willard izmijeni svoju taktiku. "Gdje ti je sad tvoj stari?" upita kao u razgovoru. "Mrtav je", reče Joey. "Oh, zbilja? Nisam čuo. Od čega je umro?" Joey posuti časak. Znao je da Willard zna, ali nije smio pokazati da to zna, jer bi se inače morao potući s Willardom, a Joey se bojao Willarda. "On je počinio... ubio se." "Zbilja?" razvuče Willard lice. "A kako je to učinio?" "Uzeo je otrova za štakore." Willardu zakriješti glas od smijeha. "Pa što je mislio da je štakor?" Joey se malo nasmija na tu dosjetku, naime tek toliko. "Zacijelo je mislio da je štakor", razvika se Willard. "Je li puzao naokolo ovako gledaj Joe ovako? Je li frnjio nos ovako? Je li imao dugačku repinu?" Willard je bio nemoćan od smijeha. "Zašto nije naprosto nabavio stupicu za štakore i turio u nju glavu?" Dobro su se ismijali nad tom dosjetkom, Willard ju je uistinu tjerao do otrcanosi. Tada pokuša s drugom dosjetkom. "A kako je izgledao kad je uzeo otrov ovako?" Zaškilji očima, otvori usta i isplazi jezik. "Bilo mu je zlo cijeli dan", reče Joey. "Nije umro do ponoći. Boljelo ga je." "A zašto je to učinio?" upita Willard. "Nije mogao dobiti posla", reče Joey. "Gotovo godinu dana nije mogao dobiti posla. A. znaš što je smiješno? Sutradan: je došao neki čovjek da mu ponudi posao." Willard pokuša da obnovi svoju dosjetku. "Mislim, on je

naprosto smatrao da je štakor" reče, ali dosjetka ne upali čak ni kod njega samog. Joey ustade i turi ruke u džepove. Opazio je kako nešto bakrenasto svjetluca u kanalu, pa se uputi onamo. No upravo kad stiže, Willard ga gurnu ustranu i podiže novčić. "Ja sam ga prvi spazio", viknu Joey. "Moj je." "Hoćeš se potući za to?" upita Willard. "Zašto ne ideš i ne uzmeš otrova za štakore?" . POGLAVLJE Mack i momci Vrline, Blaženstva, Ljepote. Sjedili su u Svratištu Palače, a bili su onaj kamen bačen u baru, impuls koji je proširio kolute po cijeloj ulici, pa još i dalje, do PacificGrovea, do Montereva, pa čak i preko brda do Carmela. "Ovaj put moramo biti sigurni da dođe na zabavu. Ako ne dođe, nećemo je ni prirediti." "A gdje ćemo je ovaj put prirediti?" upita Jones. Mack nagnu stolac natrag do zida i zakvači se nogama za prednje noge stoca. "Mnogo sam o tome mislio", reče. "Naravno, mogli bismo je ovdje davati, ali ovdje bi ga bilo prilično teško iznenaditi. A Doktor voli svoju kuću. Tamo ima svoju glazbu." Mack se mrko ogleda po sobi. "Ne znam tko je zadnji put pokvario fonograf", reče. "Ali ako ga itko i samo prstom takne drugi put, ja ću osobno ubiti boga u njemu." "Mislim da nam ne preostaje drugo već je prirediti kod njega", reče Hughie. Ljudi nisu bili obaviješteni o zabavi znanje se o njoj naprosto malopomalo stvorilo u njima. I nitko nije bio pozvan. Svi su se spremali da idu. Dan 27. listopada bio je u duhu ispisan crvenom bojom. A kako je to imala biti proslava rođendana, trebalo je razmisliti i o darovima. Na primjer, djevojke u Dorinu lokalu. Sve su se one ovom ili onom prigodom navratile prijeko u laboratorij, radi savjeta ili lijeka, ili naprosto zbog neprofesionalnog društva. I vidjeli su Doktorov krevet. Bio je pokriven starim izblijedjelim crvenim pokrivačem punim lisičjeg repa i pljevica i pijeska, jer on bi ga uzimao na sva svoja sabiralačka putovanja. Nikada mu nije padalo na pamet da kupi novi pokrivač. Dorine su djevojke izrađivale poplun od krpica krasan poplun, sav od svile. A kako je veći dio tih svilenih krpica potjecao od rublja i večernjih haljina, to se poplun divno prelijevao u svim bojama od blijedoružičaste do ljubičaste i od blijedozelene do jarko crvene. Radile su na njemu u kasno jutro i poslije podne, prije nego bi došli momci s ribarskih brodica. U tom zajedničkom radu potpuno su nestale one tučnjave i netrpeljivost, kojih uvijek ima u javnoj kući. Li Čong izvadio je i pregledao osam metara dugačku traku s praskalicama i veliku papirnu vrećicu lukovica kineskog ljiljana. To je po njegovu mišljenju bilo najljepše što se može pridonijeti nekoj zabavi. Sam Mallov već je davno razvio vlastitu teoriju o starinama. Znao je da staro pokućstvo, staklo i porculan, koje svojedobno nije bilo mnogo vrijedno, s vremenom postaje poželjno i vrijedno izvan svakog razmjera sa svojom stvarnom ljepotom ili korisnom primjenom. Znao je za neki stolac koji je donio pet stotina dolara. Sam je sabirao dijelove historijskih automobila i bio uvjeren da će jednog dana njegova zbirka, pošto se on njome obogati, počivati na crnom baršunu u najboljim muzejima. Mnogo je razmišljao o zabavi, pa je pregledao svoje dragocjenosti, koje je držao u velikom zaključanom sanduku iza kotla. Odlučio je da Doktoru dade jedan od svojih najljepših primjeraka klipnjaču i klip nekog automobila tipa Chalmers iz god. 1916. Trljao je i laštio tu krasotu, dok se nije sva sjala poput starovjekog oklopa. Napravio je za nju malen sandučić i obložio ga crnom tkaninom. Mack i momci posvetili su problemu zabave mnogo misli i došli do zaključka da Doktoru uvijek trebaju mačke i da mu ih nije lako nabaviti. Mack je iznio svoj dvostruki kavez. Pozajmili su mačku koja se tjerala i postavili svoju stupicu ispod stabla čempresa na vrhu praznoga zemljišta. U kutu Palacea sagradili su kavez od žice, i u njemu se svake noći povećavala njihova zbirka ljutitih mačora. Jones je morao po dvaput na dan odlaziti u sardineriju po riblje glave, da bi nahranili svoje štićenike. Mack je

smatrao, i to sasvim ispravno, da će dvadeset i pet mačaka biti najljepši dar što ga mogu pokloniti Doktoru. "Ovaj put bez dekoracija", reče Mack. "Samo dobra solidna zabava sa mnogo pića." Gay je dočuo za zabavu sve tamo u zatvoru u Salinasu, pa se nagodio sa šerifom da te večeni ode, i od njega je pozajmio dva dolara za povratnu autobusnu kartu. Gay je bio veoma dobar prema šerifu, a taj nije bio čovjek koji će to zaboraviti, pogotovu kad su se približavali izbori, a Gay je mogao odnosno rekao da može pribaviti priličan broj glasova. Osim toga, Gay je mogao, ako bi htio, dovesti zatvor u Salinasu na zao glas. Henri je iznenada zaključio da je staromodni jastučić s gumbašnicama oblik umjetnosti koji je cvao i dosegao svoj vrhunac koncem prošlog stoljeća i odonda se zanemario. Ponovo je uveo taj oblik umjetnosti i bio sav sretan vidjevši što se sve može postići s raznobojnim gumbašnicama. Slika nije nikada bila dovršena mogao si je mijenjati premještajući gumbašnice. Henri je pripremio nekoliko takvih djela za samostalnu izložbu, kad je dočuo za zabavu, pa je konačno napustio svdj vlastiti rad i počeo izrađivati divovski jastuk od gumbašnica za Doktora. To je trebalo da bude komplicirana i izazovna kompozicija od zelenih, žutih i plavih iglica, sve u hladnim bojama, kojoj je dao naslov "Pretkambrijsko sjećanje". Henrijev prijatelj Eric, učen brijač koji je sabirao prva izdanja pisaca koji nisu nikada doživjeli drugo izdanje ili napisali drugo djelo, odluči da dade Doktoru aparat za veslanje što ga je dobio iz stečajnog postupka protiv neke mušterije, kojoj se nakupio brijački račun od tri godine. Veslački je aparat bio u izvrsnu stanju. Nitko se nije njime mnogo služio. Nitko nikada i ne upotrebljava aparat za veslanje. Zavjera je sve više rasla, pa je bilo beskrajnog posjećivanja ovamoonamo, podrobnog razglabanja o darovima, piću, o tome kada da se počne, i kako nitko ne smije ništa reći Doktoru. Doktor nije znao kada je prvi put primijetio da se nešto događa što se njega tiče. U Li Čongovu dućanu prestajao bi razgovor kad bi on naišao. Spočetka mu se činilo da su ljudi hladni prema njemu. Kad ga je barem pol tuceta ljudi pitalo što radi na dan 27. listopada, stajao je pred zagonetkom, jer je zaboravio da je taj dan naveo kao svoj rođendan. Zapravo ga je zanimao horoskop za neki proizvoljni datum rođenja, ali Mack to nije nikada više spominjao, i tako je Doktor zaboravio. Jedne se večeri zaustavio kod gostionice Halfway House, jer su ondje točili pivo na čaše koje mu je prijalo i koje je imalo ispravnu temperaturu. Iskapio je na dušak svoju prvu čašu i onda se pripremio da u miru uživa u drugoj, kad začuje kako neki pijan čovjek razgovara s konobarom koji je posluživao za tezgom. "Ideš li na zabavu?" "Kakvu zabavu?" "Pa", povjerljivo će pijanac, "ti poznaješ Doktora dolje u Cannerv Rowu?" Konobar baci pogled niz tezgu i opet ga upravi u pijanca. "Eh", nastavi pijanac, "spremaju mu čudo od zabave na njegov rođendan." "Tko to?" "Svi." Doktor poče mozgati. Tog pijanca uopće nije poznavao. Njegovo reagiranje na tu zamisao nije bilo jednostavno. Osjeti veliku toplinu pri pomsli da mu žele prirediti zabavu, ali se u isto vrijeme sav zgrozi sjetivši se one prošle što su mu je priredili. Sada mu sve postade jasno Mackovo pitanje i ona zapadanja u šutnju kad bi se gdje pojavio. Te je noći mnogo razmišljao o tome sjedeći za svojim radnim stolom. Ogledavao se naokolo razmišljajući koji će se predmeti morati zaključati. Znao je da će ga ta zabava skupo stajati. Sutradan poče vršiti vlastite pripreme za zabavu. Svoje najbolje ploče odnese u stražnju prostoriju, gdje su se mogle spremiti pod ključ. Tamo spremi i svaki komadić uređaja koji bi se mogao razbiti. Znao je kako će to biti njegovi će gosti biti gladni, a jela neće sa sobom donijeti. I rano će im ponestati pića kao uvijek. Malo se umorno otputi u dućan "Jeftinoća" gdje je bio pristojan, susretljiv mesar. Neko su vrijeme raspravljali o mesu. Doktor naruči petnaest funti narezaka, deset funti rajčice,

dvanaest glavica salate, šest hljebaca kruha, veliku staklenku maslaca od kikirikija i jednu staklenku džema od jagoda, pet galona vina i četiri litre dobrog, krepkog ali ne baš najfinijeg viskija. Znao je već da će imati neprilika kod banke prvoga u mjesecu. Tričetiri takve zabave, i izgubit će laboratorij. Međutim su se u Cannerv Rowu pripreme primicale vrhuncu. Doktor je bio u pravu, nitko se nije sjetio na jelo, ali se posvuda spremala na stranu po koja politrica ili litrica. Zbirka se darova povećavala, a popis gostiju, ako je takav i postojao, nalikovao je pomalo već na popis pučanstva. l Kod "Kalifornijske zastave" neprekidno su se vodili razgovori o tome što da se odjene. Kako neće biti u poslu, djevojke nisu htjele nositi svoje krasne dugačke haljine, koje su im služile kao odore. Odlučile su da se odjenu u ulične haljine. Nije to bilo baš tako jednostavno kako je zvučalo. Dora je zahtijevala da barem ono najpotrebnije osoblje ostane na dužnosti, da se brine za redovite goste. Djevojke se tada podijeliše u smjene, tako da jedne ostanu u "Zastavi" dok ih druge ne zamijene. Morale su odlučiti ždrijebom koje će prve ići na zabavu. Prve će vidjeti Doktorovo lice kad mu predaju kra,sni poplun. Taj je stajao napet na okviru u blagovaonici i bio već gotovo dovršen. Gospođa Mallov na neko je vrijeme odložila svoj ukrasni pokrivač, za krevet, jer je kačkala za Doktora šest podložaka za pivske čaše. Iz ulice je sada nestalo prvog uzbuđenja, a njegovo je mjesto zauzela sve veća samrtna ozbiljnost. U kavezu u Svratištu Palače nakupilo se petnaest mačaka, a njihova je dreka noću malo uznemirivala Mazu. I . POGLAVLJE Prije ili kasnije Frankie je morao saznati za zabavu. Jer Frankie se vukao naokolo poput oblačka. Uvijek bi se našao na rubu skupine ljudi. Nitko ga nije zapažao niti mu posvećivao pažnje. Nisi mogao reći da li prisluškuje ili ne. Ali je Frankie ipak dočuo za zabavu, a čuo je i za darove, i u njemu se razvukao bogat osjećaj i bolesna čežnja. U izlogu Jacobove draguljarne stajalo je nešto najljepše na svijetu. Već je dugo ondje stajalo. Bio je to crn stolni sat od oniksa, s pozlaćenim brojčanikom. Ali ono najljepše nalazilo se na vrhu sata: brončana skulptura svetog Jurja koji ubija zmaja. Zmaj je ležao na leđima, s pandžama u zraku, a prsa mu probijalo koplje svetog Jurja. Svetac je bio sav u oklopu, s uzdignutim vizirom, i jahao na debelu konju krupnih bedara. Svojim je kopljem pribo zmaja uza zemlju. Ali je najdivnije bilo to što je imao šiljastu bradu i malo nalikovaona Doktora. Nekoliko bi puta u tjednu Frankie odšetao u ulicu Alvarado, da stane pred izlog i gleda tu krasotu. A i sanjao je o njoj, sanjao kako prelazi prstima preko bogate, glatke bronce. Već ju je mjesece i mjesece poznavao kad je dočuo za zabavu i darove. Frankie je stajao cio sat na pločniku prije nego što je ušao. "Da?" reče gospodin Jacob. Okom je procijenio Frankieja kad je ulazio i već je znao da u njega nema ni sedamdeset i pet centi. "Koliko stoji?" upita Frankie muklim glasom. "Što?" "Ono." "Misliš sat? Pedeset dolara ¦ a s kipom sedamdeset i pet." Frankie iziđe bez odgovora. Spusti se na obalu i zavuče pod izvrnut čamac, odakle je virio u valiće. Ona mu se brončana krasota tako snažno upila u mozak te mu se činilo da stoji tu pred njim. I spopade ga neizdrživ osjećaj nemoći. On se mora domoći te krasote. Oči mu se bijesno krijesile pri toj pomisli. Cio je dan ostao pod čamcem, a kad se spustila noć, izvukao se i vratio u ulicu Alvarado. Dok su ljudi odlazili u kino i izlazili te navraćali kod "Zlatnog maka", on je šetao goredolje pred onim blokom kuća. A nije osjećao ni umor ni snenost, jer je ona krasota gorjela u njemu poput vatre. Konačno su se ljudi prorijedili i postepeno nestajali s ulica, a parkirani automobili odlazili, i grad se spremio na počinak. Neki redar pomno promotri Frankieja. "A šta ti radiš vani?" upita ga. Frankie dade petama vjetra i umaknu iza ugla te se sakri iza neke bačve u postranoj uličici. U dva sata i trideset prišulja se vratima Jacobova dućana i

okuša kvaku. Zaključano. Vrati se natrag u uličicu, sjede iza bačve i zamisli se. Na tlu kraj bačve opazi otrgnut komad betona, pa ga podignu. U svojem je izvještaju redar javio da je čuo prasak i potrčao prema mjestu odakle ga je čuo. Jacobov je izlog bio razbijen. Vidio je uhapšenika kako se brzo udaljuje i dao se za njim u potjeru. Nije mogao shvatiti kako je dječak mogao trčati tako daleko i tako brzo noseći sat i brončani kip od dvadeset i pet kilograma, ali mu je uhapšenik gotovo umaknuo. Da se nije pogrešno zaletio u slijepu ulicu, bio bi mu umaknuo. Šef redarstva pozva drugi dan Doktora. "Dođite, molim vas, ovamo, moram s vama razgovarati." Uvedoše Frankieja, prljava i neočešljana. Oči su mu bile crvene, ali je čvrsto stiskao usta, pa se čak nasmiješio za dobrodošlicu Doktoru kad ga je opazio. "Što se dogodilo, Frankie?" upita Doktor. "Provalio je sinoć u Jacobov dućan", reče šef redarstva. "Nešto je ukrao. Obratili smo se njegovoj majci. Ona kaže da nije njezina krivnja, jer se on uvijek zadržava oko vaše kuće." "Frankie to nisi smio učiniti", reče Doktor. Teški kamen neizbježivosti pritisnu mu srce. "Ne možete mi dopustiti da za njega položim jamčevinu?" upita Doktor. "Ne vjerujem da će sudac dopustiti", reče šef. "On se vodi kao slabouman. Znate li što je to kod njega?" "Da", reče Doktor. "Znam." "I vi znate što će se po svoj prilici dogoditi kad dođe u pubertet?" "Da", reče Doktor. "Znam", i teški mu kamen još jače pritisnu srce. "Liječnik smatra da će biti bolje ako ga uklonimo. Dosad to nismo mogli, ali sada, kako je počinio krađu, mislim da će biti bolje da to učinimo." Dok je Frankie pratio taj razgovor, dobrodošlica mu se ugasi u očima. "A što je to uzeo?" upita Doktor. "Velik sat i brončani kip." "Ja ću platiti za to." "Ah, dobili smo ga natrag. Mislim da sudac neće htjeti ni da čuje za to. Naprosto će se opet ponoviti. I sami znate." "Jest", tiho će Doktor. "Znam. Ali je možda imao neki razlog za to. Frankie", obrati se dječaku, "zašto si to uzeo?" Frankie mu dobaci dug pogled. "Volim vas", reče. Doktor istrča, uspe se u kola te odjuri da sabire životinje u spiljama ispod rta Lobosa. J . POGLAVLJE U četiri sata poslije podne na dan 27. listopada Doktor je spremio u boce posljednje hrpe morskih klobuka. Isprao je posudu za formalin, očistio kliješta, naprašio i skinuo svoje gumene rukavice. Otišao je gore, nahranio štakore i spremio mikroskope i ponajbolje ploče u stražnju prostoriju. Tada ju je zaključao. Koji put kakav nakresani gost poželi da se igra sa čegrtušama. Praveći pomne pripreme i predviđajući razne mogućnosti Doktor se nadao da će tu zabavu moći učiniti što bezopasnijom po život a da ipak ne bude dosadna. Pristavio je lonac s kavom, stavio u fonograf "Veliku fugu" i otuširao se. To je obavljao brzo, jer je već bio odjeven u čistu odjeću i već pio svoju šalju kave kad se glazba dovršila. Pogledao je kroz prozor na zemljište i gore prema Palaceu, ali se nitko nije micao. Doktor nije znao tko sve i koliko njih dolazi na njegovu zabavu. Ali je znao da ga motre. Bio je toga svjestan cijeli dan. Nije da je ikoga vidio, ali netko ili nekoliko ljudi držalo ga je na oku. Dakle, to će biti zabava iznenađenja. Pa onda neka i bude iznenađen. On će raditi sve kao obično, kao da se ništa ne događa. Stoga prijeđe prijeko u Li Čongov dućan i kupi dvije litre piva. U Lijevu se dućanu osjećala suzdržana istočnjačka uzbuđenost. Dakle i oni dolaze. Doktor se vrati natrag u laboratoraj i natoči sebi čašu piva. Prvu čašu ispi zbog žeđe, a drugu natoči radi okusa. Zemljište i ulica bijahu još uvijek pusti. Mack i momci bili su u Palaceu i vrata su bila zatvorena. Cijelo poslijepodne peć je tutnjila zagrijavajući vodu za kupelj. Čak su i Mazu okupali i svezali joj crvenu vrpcu oko vrata. "Što misliš kada da idemo prijeko?" upita Hazel. "Mislim ne prije osam sati", odgovori Mack. "Ali ne vidim nikakvu smetnju da popijemo čašicu da se kao podgrij jemo." "A kako bi bilo da se i Doktor podgrije?" upita Hughie "Možda da mu samo onako odnesem jednu bocu, kao da

n ništa?" "Ne", reče Mack. "Upravo je otišao prijeko Liju po pivo." "Misliš da ništa ne naslućuje?" upita Jones. "A kako bi i mogao?" upita Mack. U kavezu u kutu dva su mačka zametnula prepirku, a cijeli je to kavez popratio puhanjem i nagrbljenim leđima. Imali su ukupno samo dvadeset i jednog mačka. Nisu dosegli brojku koju su preduzeli. "Sve se pitam kako će se sve te mačke prenijeti onamo prijeko?" poče Hazel. "Taj veliki kavez ne možemo pronijeti kroz vrata. "Pa i nećemo", reče Mack. "Sjeti se kako je bilo sa žabama. Ne, mi ćemo Doktoru samo reći za njih. On mora doći ovamo i uzeti ih." , Mack ustade podiže jedan od Eddiejevih sabirnih vrčeva. "Ne bi škodilo da se malo podgrijemo", reče. U pet sati i trideset minuta čulo se klapsanje staroga Kineza, koji je silazio s brda mimo Palače. Prešao je zemljište pa preko ulice nestao između Zapadnog biološkog laboratorija i sardinerije Hediondo. Kod "Kalifornijske zastave" djevojke su se spremale. Vučenjem slamki odabrale su neku vrstu stalne straže. One koje ostaju zamjenjivat će se svaki sat. Dora je bila divna. Kosu je svježe obojila narančastom bojom, nakovrčala je i naslagala visoko na glavi. Nosila je svoj vjenčani prsten i veliku dijamantnu kopču na prsima. Odjenula je haljinu od bijele svile s crnim bambusovim uzorkom. U spavaonicama se odvijao obratni redoslijed od običnog. One koje su imale ostati kod kuće nosile su duge večernje haljine, dok su one koje su se spremale na izlaz imale na sebi kratke šarene haljine i izgledale vrlo ljepušno. Poplun, dovršen i podstavljen, ležao je u velikoj kutiji od kartona u točionici. Vratar je malo prigovarao, jer se zaključilo da on ne može ići na zabavu. Netko se mora brinuti za kuću. Protivno odredbama, sve su djevojke imale sakrivenu politricu i čekale na znak da se malo okrijepe za zabavu. Dora uđe veličanstveno u svoj ured i zatvori vrata. Otključa najgornju ladicu pisaćeg stola, izvadi bocu i čašu i natoči sebi dobar gutljaj. Boca tiho zvecnu o čašu. Djevojka koja je osluškivala ispred vrata čula je taj zvuk i odmah to razglasila. Sada Dora neće moći onjušiti njihov dah. I djevojke pojuriše u svoje sobe da izvade svoje boce. Na Cannery Row spustio se sumrak, ono sivo razdoblje između danjeg svjetla i ulične rasvjete. Phvllis Mae proviri iza zastora u prednjoj gostinjskoj sobi. "Vidiš li ga?" upita Doris. "Da. Zapalio je svjetla. Sjedi kao da čita. Isuse, kako samo taj čovjek čita! Mislio bi, pokvarit će oči. Ima čašu piva u ruci." "Eh", reče Doris, "onda bi i mi sebi, mislim mogle priuštiti čašicu." Phvllis Mae još je malo šepala, no inače je bila kao nova. Govorila je da bi se već mogla uhvatiti u koštac i s gradskim vijećnicima; "Čini se neobično", reče. "Eno ga, tamo sjedi i ne zna što će se dogoditi." "On nikada ne dolazi ovamo da se pozabavi", malko će žalosno Doris. "Ima ih mnogo koji neće da plate", reče Phvllis Mae. "To ih stoji još više, ali oni misle da je to nešto drugo." "Eh, do vraga, možda mu se sviđaju." "Sviđaju tko to?" "One djevojke što dolaze tamo prijeko." "Ah, da možda mu se sviđaju. Bila sam ja već tamo. Nikad nije pokušao da nešto sa mnom počne." "To on ne bi", reče Doris. "Ali to ne znači, kad ti ne bi ovdje radila, da se ne bi ipak trebala truditi." "Želiš valjda reći da mu se ne sviđa naše zanimanje." "Ne, to nipošto ne mislim. On vjerojatno smatra da djevojka koja radi ima drugačiji stav prema tomu." Opet su malo gucnule. , U svojem je uredu Dora natočila sebi još jednu čašicu i ispila je i ponovo zaključala pretinac. Namjestila je svoju savršenu kosu pred zidnim ogledalom, pogledala svoje sjajne crvene nokte i napokon izišla u bar. Vratar Alfred objesio nos. Doduše, nije ništa rekao, niti je imao neugodan izražaj, no usprkos tomu vidjelo se da je objesio nos. Dora ga hladno promjeri. "Čini mi se, fi misliš da si zapostavljen, je li?" "Ne", branio se Alfred. "Ne, sve je u redu." To raspali Doru. "Sve je u redu, je li? Ti imaš namještenje, gospodine dragi. Hoćeš li da ga zadržiš ili ne?" "U redu, u redu", ledeno

reče Alfred. "Ja se ništa ne tužim." Podbočio se laktovlma o tezgu i stao se proučavati I u ogledalu. "Samo vi idite i zabavljajte se", reče. "Ja ću na sve ovdje pripaziti. Ne treba da se zabrinjavate." Dora se smekša nad njegovom boli. "Gledaj", reče, "ja ne volim da mi lokal bude bez muškarca. Kakav bi klipan mogao postati bezobrazan, a djeca ne bi mogla s njime izaći na kraj. Ali malo kasnije možeš skoknuti prijeko, pa možeš kroz prozor malo pripaziti na lokal. Kako bi to bilo? Mogao bi vidjeti ako se što dogodi." "Eh", reče Alfred, "volio bih ja doći." Njezino ga dopuštenje smekša. "Kasnije ću možda skoknuti prijeko, tek na minutuđvije. Sinoć je bio ovdje gadan pijanac. I ja ne znam, Dora nekako sam izgubio živce, otkako sam onom čovjeku prebio krsta. Nisam više tako siguran u sebe. Jedne ću noći nekoga slabije zgrabiti i nastradati." "Tebi treba odmora", reče Dora. "Možda ću uzeti Mačka da uskoči, a ti možeš uzeti dva tjedna dopusta." Bila je divna ta žena Dora. Prijeko u laboratoriju Doktor je popio čašicu viskija poslije piva. Osjećao se malo razblažen. Činilo mu se lijepo što će mu prirediti zabavu. Zasvirao je sebi Pavanu mrtvoj princezi i postao sentimentalan i malo tužan. I u tom je raspoloženju nastavio dalje i zavirao Daphnis i Cloe. U toj ga je kompoziciji jedan odlomak podsjećao na nešto drugo. U Ateni su promatrači prije Maratona javili da vide kako se duga pruga prašine vuče Ravnicom i da čuju zveket oružja i eleuzinski pjev. Dio te kompozicije podsjećao ga je na tu sliku. Kada je glazba završila, natočio je sebi još čašicu viskija i počeo razmišljati o Brandenburškom koncertu. To bi ga trgnulo iz toga sladunjavog bolećivog raspoloženja u koje tone. Ali što, zapravo, ne valja na tom slatkom, bolećivom raspoloženju? Baš je ugodno. "Mogu svirati što god želim", reče glasno. "Mogu svirati Clair de lune ili Djevojče s kosom od lana. Ja sam slobodan čovjek." Natoči čašicu viskija, ispi je i onda se odluči za kompromis: Mondscheinsonatu. Opazi kako se gasi i pali neonsko svjetlo "La Ide". A onda se upalila i ulična svjetiljka ispred "Kalifornijske zastave". Cijela se eskadrila golemih smeđih kornjaša zaleti na Kompozicija Claudea Debussyja. (Prev.), svjetlo, da zatim popada na zemlju mičući nožicama i pipajući naokolo ticalima. Duž uličnog slivnika došetala samotna mačka u potrazi za avantirom. Čudila se što se dogodilo sa svim onim mačorima koji su život činili tako zanimljivim a noći tako užasnima. Gospodin Malloy ispuzao na rukama i koljenima iz kotla da vidi je li tkogod već otišao na zabavu. U Palaceu su momci nemirno sjedili promatrajući crne kazaljke budilice. . POGLAVLJE Priroda zabava još se nije dovoljno proučila. Međutim se općenito smatra da zabava ima neku patologiju, da je to neko biće i da lako bude i veoma perverzno biće. Općenito se još smatra da se zabava rijetko kad odvija onako kako je planirana ili zasnovana. Ovo posljednje, naravno, isključuje one jadne ropske priredbe, kojima daju umjetan poticaj i kojima upravljaju i gospoduju profesionalne domaćiceljudožderi. To uopće i nisu zabave, već priredbe i manifestacije koje su otprilike isto onako spontane kao što je peristaltika i isto tako zanimljive kao i njezin konačni proizvod. Vjerojatno je svaki stanovnik ulice Cannerjr Row u mislima dočaravao kako će zabava teći poklici pozdravljanja, čestitke, buka i dobro raspoloženje. A uopće nije tako počelo. Tačno u osam sati Mack i momci, očešljani i cisti, pokupili su svoje vrčeve i složno krenuli niz kokošje ljestve, preko željezničke pruge i praznog zemljišta pa preko ulice i uza stube Zapadnog biološkog laboratorija. Svi su bili u neprilici. Doktor je stajao na otvorenim vratima, a Mack je održao kratak govor. "Budući da je danas vaš rođendan, ja i momci mislili smo da vam poželimo sretan rođendan i spremili smo vam dvadeset i pet mačaka kao dar." Zastao je, pa su, sad izgubljeno stajali na stubama. "Uđite", pozove ih Doktor. "Pa ja sam ja sam iznenađen. Nisam čak ni znao da mi je rođendan."

Peristaltika, automatsko stezanje mišića želuca i crijeva, koje tjera hranu kroz probavni trakt. (Prev.) "Sve sami mačci", reče Hazel. "Nismo ih donijeli sobom." Sjeli su službeno u prostoriju na lijevoj strani. Zavlada duga šutnja. "Eh", reče Doktor, "kad ste sad ovdje, kako bi bilo da jednu popijemo?" "Donijeli smo sa sobom nešto pića", reče Mack i pokaže na tri vrča koje je Eddie bio sabrao. "Nema piva u njima", brzo upade Eddie. Doktor prikri svoje prvo večernje krzmanje. "Ne", reče "morate sa mnom popiti čašicu. Slučajno sam spremio nešto viskija." Sjedili su tako posve službeno, suzdržljivo guckajući viski, kad se pojavi Dora s djevojkama. Predadoše mu poplun. Doktor ga rasprostrije preko svoje postelje, i svi se počeše diviti kako je lijep. Dora i djevojke pristadoše da popiju čašicu. Zatim su se pojavili gospodin i gospođa Mallov sa svojim darovima. "Mnogi ljudi ne znaju koliko ovakvo što vrijedi", objašnjavao je Sam Mallov vadeći klip i klipnjaču tipa Chalmers 1916. "Vjerojatno ih nema više nego tri ovakva na svijetu." I sad su ljudi počeli pristizati u skupinama. Henri je došao s jastukom od gumbašnice veličine 1 x 1.30 m. Htio je održati predavanje o svojem novom obliku umjetnosti, no dotle je već zid službenosti bio probijen. Došli su i gospodin i gospođa Gay. Li Čong predao je dugačku vrpcu praskalica i lukovice kineskog ljiljana. Lukovice je netko pojeo već u jedanaest sati, ali su praskalice dulje izdržale. Nekoliko je razmjerno stranih ljudi navratilo od "La Ide". Ukočenosti je brzo nestajalo. Dora je sjedila kao na prijestolju pod plamenom svoje narančaste kose. Kićeno je držala čašicu s viskijem ispruživši mali prst 1 neprekidno držala na oku djevojke da vidi ponašaju li se kako treba. Doktor stavi u fonograf ploču s plesnom glazbom i pođe u kuhinju da isprži odreske. Prva tučnjava nije bila tako loša. Jedan od društva iz "La Ide" stavio je nemoralnu ponudu jednoj od Dorinih djevojaka. Ona je prosvjedovala, a Mack i momci, zgražajući se nad tom povredom pristojnosti, brzo izbaciše tog čovjeka a da uz put nisu ništa razbili. To im je silno podiglo raspoloženje, jer su znali da nešto doprinose. Vani u kuhinji Doktor je pržio odreske na tri tave, rezao rajčicu i pripremio cijelu hrpu narezana kruha. Bio je veoma zadovoljan. Mack je osobno pazio na fonograf. Našao je album Benny Goodmanovih tria. Zaplesalo se, i zaista je zabava počela dobivati na sadržaju i zamahu., Eddie je skoknuo u poslovnicu da otpleše step. Doktor je ponio bocu od pol litre u kuhinju, da se uz put krijepi. Osjećao se sve bolje i bolje. Svi su bili iznenađeni kad ih je poslužio mesom. Nitko zapravo i nije bio gladan, ali su začas sve počistili. Ali jelo baci zabavu u neku situ probavnu nujnost. Viskija je nestalo, i Doktor iznese pripremljene galone vina. Sa svojega prijestolja Dora ga zamoli: "Doktore, svirajte nam nešto od one lijepe glazbe. Sita sam već i presita onog muzičkog automata tamo kod nas." Doktor je tada zasvirao Ardo i Amar iz Monteverdijeva albuma. Gosti su tiho sjedili, poglede kao da su okrenuli u sebe. Dora je udisala ljepotu. Dvojica pridošlica tiho su se uspela stubama i nečujno ušla. Doktor osjeti neku zlatnu ugodnu tugu. Kad je glazba prestala, gosti su šutjeli. Doktor donese knjigu i stade čitati jasnim, dubokim glasom: Čak i sada, Kad vidim u duhu Ijepoticu s grudima poput limuna, Još zlaćene puti, lica poput naših noćnih zvijezda, Koje svakoga privlači; kad vidim kako joj plamen baca tijelo Ranjeno plamtećim kopljem ljubavi, Moja prva od sviju zbog njezinih nježnih godina, Živo mi se srce tad zavija snijegom. čak i sada, Kad bi moja djevojka s lotosovim očima došla opet k meni, Sva klonula od dragog tereta mlade ljubavi, Opet bih je obujmio ovim ljubavi gladnim rukama s njezinih usana srkao omamno vino, Kao što opojena pčela kradljivica lakim lepetom Potkrada med iz lopočeva cvijeta. čak i sada, Kad bih je vidio kako leži širom rastvorenih očiju, A udubina joj nad jabučicom produljena kolirijumom Sve do

sedefasta uha, dok joj bijelo tijelo Toliko trpi od groznice što sam daleko, Tada bi moja ljubav za nju bila nanizano cvijeće, A noć crnokos ljubavnik na grudima dana. Čak i sada Moje oči, koje hrle prema sljepoći, sveudilj slikaju Lica moje izgubljene drage. O zlaćani uvđjci Što milujete obraze nježnih latica magnolije, O najbjelja i mekana pergameno, na koju su Moje jadne, od nje odijeljene usne ispisale Divne stihove poljubaca, i više ih pisati neće. Čak i sada Smrt mi šalje drhtaje naprašenih vjeda Na žarkim očima, i ganutljivost njezina vitkog tijela Sveg skršenog umorom od užitka; Crvene cvjetiće njezinih grudi, da mi budu utjeha Svojim drhtajem iznad marama; a za moju tugu Vlažne grimizne usne, koje sam jednom obilježio kao svoje. Čak i sada Brbljaju o njezinoj slabosti u oba bazara, slabosti one koja je bila toliko jaka da me ljubi. A sitni ljudi, Koji kupuju i prodaju za srebro, jer su robovi, Žmirkaju usamljenim očima; no ipak Nijedan je knez gradova i mora nije uzeo, Da je vodi u svoju mrsku postelju. Mala samotnice, Ti prianjaš uza me, kao što prianja halja; moja djevojčice. Čak i sada Ljubim duguljaste crne oči, što miluju poput svile, Oči što su uvijek žalosne, a uvijek nasmijane. Kojih vjeđe, kad se sklope, tvore tako slatku sjenu Da se doima kao još jedan njezin divan pogled. Ja ljubim, svježa usta, ah, mirisava usta, valovitu kosu, nježnu poput dima, J lagane prstiće, i smijeh zelenih dragulja. Čak i sada Sjećam se da si odgovorila veoma tiho, Dok smo bili jedna duša, a tvoja ruka na mojoj kosi, Dok ti je goruća uspomena još kružila oko blizih usana; "Vidjela sam kako ljube svećenice Rati o zapadu mjeseca I kako su tada u dvorani na sagovima, pod jasnim svjetlom zlatne svjetiljke Polijegale nehajno gdje god bilo da spavaju." Rati, zaručnica indijskoga boga ljubavi. (Prev.) • Odlomci iz sanskritske pjesme "Crni neven" (11. stoljeće), koja opisuje misli i sjećanja siromašna pučanina, koji će sutradan u ranu zoru biti pogubljen, jer je vodio ljubav s kraljevom kćeri. (Engl. prijevod: E. Powys Mathers.) (Prev.) Phvllis Mae otvoreno je zaplakala kad je dovršio, a i sama je Dora pritiskivala rupčić na oči. Hazela je toliko ponio zvuk riječi da nije ni slušao njihovo značenje. A na sve se njih spustila laka, svečovječanska tuga. Svatko se sjetio neke izgubljene ljubavi, svatko kakve promašene velike prigode. Mack reče: "Isuse, to je lijepo. Podsjeća me na jednu ženu..." i zašuti. Napunili su čaše vinom i utihnuli. Zabava je tonula u slatku tugu. Eddie iziđe u poslovnicu da otpleše kratki step, pa se vrati i ponovo sjede. Zabava tek što nije zamrla i zaspala kad se najednom začu na stubama topot nogu. Snažni glas viknu: "Gdje su cure?" Mack ustade gotovo sretan i brzo priskoči k vratima. A lica Hughieja i Jonesa osvijetli osmijeh. "Kakve vi to cure mislite?" tiho upita Mack. "Zar to nije javna kuća? Sofer taksija rekao je da tu dolje ima jedna." "Zabunili ste se, gospodine." Mackov je glas zvučio veselo. "A kakve su to žene tu unutri?" I tako je počela tučnjava. Bila je to posada tunolovca "San Pedro" sve valjani, snažni, raspoloženi momci, vješti tučnjavama. U prvom naletu probili su se sve do društva u sobi. Dorine su djevojke poskidale svaka po jednu cipelu i držale je za vršak. Kako bi bitka bjesnila mimo njih, one bi svako malo kvrcnule po kojeg muškarca po glavi šiljastom peticom. Dora je skoknula u kuhinju i doletjela natrag vičući sa strojem za mljevenje mesa u ruci. Čak je i Doktor bio sretan. Mlatio je naokolo klipom i klipnjačom tipa Chalmers. Bila je to dobra tučnjava. Hazel se spotaknuo i pao, pa su ga dva puta udarili nogom u lice prije nego što se mogao opet osoviti na noge. Franklinova se peć prevrnula s velikim praskom. Zatjerani u jedan kut, novodošlice se branile teškim knjigama iz ormara za knjige. No postepeno su ih potiskivali natrag i usput izbili oba prednja prozora. Alfred, koji je čuo lomljavu preko ulice, iznenada je napao straga svojim najmilijim oružjem džepnim pendrekom. Bitka je bjesnila niza stube pa na ulicu i prijeko,

na prazno zemljište. Ulazna su se vrata opet mlitavo objesila na jednoj baglami. Doktoru su razderali košulju, a njegovo je vitko snažno rame krvarilo iz ogrebotine. Neprijatelj je bio stjeran već do polovice zemljišta kad su zazviždale sirene. Doktorovo je rođendansko društvo jedva stiglo da uleti u laboratorij, klinom učvrsti slomljena vrata i pogasi svjetla prije nego što je stigao redarstveni automobil. Redari nisu ništa našli. Ali je društvo sjemilo u mraku sretno se smijući i pijući vino. Kod "Kolifornijske zastave" izmijenila se smjena. Novo se pojačanje bijesno raspojasalo. I sada se zabava uistinu razmahala. Redari su se vratili, zavirili u laboratorij, pucnuli jezikom i pridružili se društvu. Mack i momci poslužili su se patrolnim automobilom da odu do gostionice Jimmvja Brucije i donesu još vina, a Jimmy se s njima vratio. Zaglušna se buka mogla čuti od jednog kraja ulice do drugog. Zabava je imala sve najbolje odlike uličnih nereda i noći na barikadama. Momčad s tunolovca "San Pedro" dovukla se ponizno natrag i priključila društvu. Svi su ih grlili i divili im se. Nekoliko blokova kuća dalje neka je žena zvala redarstvo da se potuži zbog buke, ali nije mogla nikoga dobiti. Redari su prijavili da su im ukradena vlastita kola, a kasnije su ih našli na obali. Doktor je sjedio na stolu, prekriženih nogu, i smješkao se i lagano lupkao prstima o koljeno. Mack i Phvllis Mae zabavljali su se na podu rvanjem u indijanskom stilu. Kroz razbijene prozore puhao je svjež vjetrić iz zaljeva. I u tom je času netko zapalio osam metara dugačku vrpcu s praskalicama. . POGLAVLJE Neki se odrasli sivi bisagaš nastanio u gusto poraslu divljem jezeru na praznom zemljištu u Cannerv Rowu. Bio je to savršeno mjesto. Tamnozelene mesnate stabljike uzdizale su se svježe i sočne, a kad su dozrijevale, njihovi su plodovi izazovno mamili poput malih obješenih sireva. A i zemlja bijaše savršena za rov bisagaša crna i mekana, no ipak izmiješana sa nešto ilovače, tako da se ne mrvi i da se tuneli ne uruše. Bisagaš je bio debeo i gladak, a kesice u obrazima bile mu uvijek pune. Male uske bile su mu čiste i lijepo smještene, a oči crne kao glavice staromodnih gumbašnica, i gotovo isto tako velike. Prednje noge za kopanje bile su mu snažne, krzno na leđima sjajnosmeđe, a svjetlosmeđe krzno na prsima nevjerojatno mekano i gusto. Imao je dugačke, povinute žute zube i malen kratak rep. Sve u svemu, bijaše to krasan bisagaš u naponu svoje snage. Došao je ovamo preko cijelog kraja i zaključio da je to veoma dobro mjesto i počeo kopati svoj rov na maloj izbočini odakle je mogao viriti van kroz divlji sljez i promatrati kako ulicom Cannerv Row prolaze kamioni. Mogao je promatrati i noge Mačka i momaka kad bi prelazili zemljištem na putu u Svratiste Palače. Kako je kopao dublje u zemlju crnu kao ugljen, vidio je da je još i savršenija nego što je mislio, jer je tu pod zemljom bilo velikog kamenja. Za smještaj svoje velike konobe za spremanje hrane odabrao je mjesto ispod velikog kamena, tako da se nikada ne može urušiti, koliko god padala kiša. Bilo je to mjesto kao stvoreno da se tu okuci i uzgoji nebrojene obitelji, jer se rov mogao proširivati u svim smjerovima. Bilo je divno rano jutro kad je prvo provirio glavom iz rova. Divlji je sljez propuštao na njega zeleno svjetlo, a prve su zrake sunca na istoku sjale u njegovu rupu i grijale ga, pa je tako ležao u njoj veoma udobno i zadovoljno. Kad je iskopao svoju veliku konobu i četiri izlaza za nuždu te nepropustivo sklonište za slučaj poplave, bisagaš poče skupljati hranu. Obarao je samo savršene stabljike sljeza i rezao ih tačno na duljinu koja mu je trebala te ih nosio dolje niz rov i uredno slagao u veliku konobu i tako, ih namjestio da ne fermentiraju i da se ne zakisele. Našao je savršeno mjesto da se nastani. Naokolo nije bilo vrtova, tako neće nitko ni pomišljati na to da mu namjesti stupicu. Bilo je doduše mačaka, i to mnogo, ali su one bile tako podbule od ribljih glava i crijeva iz sardinerija da su već odavno napustile lov.

Tlo je bilo dovoljno pjeskovito, pa se voda nije nikada dugo zadržavala ili naplavila rupe. Bisagaš je neumorno radio, dok mu konoba nije bila pretrpana hranom. Tada je iskopao postrane komorice za dječicu, koja će ih nastavati. Za nekoliko godina bit će možda na tisuće njegovih potomaka, koji će se širiti sa toga prvobitnog ognjišta. No kako je vrijeme protjecalo, bisagaš poče gubiti strpljenje, jer se nijedna ženka nije pojavljivala. Jutrom bi sjedio na ulazu u svoju rupu i prodorno cičao. Taj zvuk ljudsko uho ne može čuti, ali ga mogu čuti duboko u zemlji drugi bisagaši. I još se nije pojavljivala nijedna ženka. Konačno se, sav znojan od nestrpljivosti, otputio preko pruge, dok nije naišao na rupu drugog bisagaša. Poče izazovno cičati na ulazu. Začu neko šuškanje i osjeti vonj ženke, ali se iz rupe pojavi stari bojovni mužjak, koji ga tako udesi i izujeda d.a se jedva dovukao kući i tri dana ležao u svojoj velikoj konobi oporavljajući se, a u bitki je izgubio dva prsta s prednje šape. Opet je čekao i cičao kraj svojega krasnog rova na torrie divnom mjestu, ali se nijedna ženka nije pojavljivala, pa se nakon nekog vremena morao odseliti. Morao je otići dva bloka dalje uzbrdo, do vrta s dalijama, gdje su svake noći postavljali stupice. IP . POGLAVLJE Doktor se budio veoma polako i nespretno kao debeo čovjek koji izlazi iz plivačkog basena. Nekoliko mu je puta svijest izronila na površinu i opet potonula. Na bradi je imao tragove boje sa ženskih usana. Otvori jedno oko, ugleda blještave boje popluna, i brzo zatvori oko. No nakon nekog vremena opet pogleda. Kliznu okom s pokrivača na pod, na razbijeni tanjir u kutu, na čaše po stolu izvrnutu na podu, i na knjige nalik na teške popadale leptire. Posvuda su ležali komadići skovrčana crvenog papira i osjećao se prodoran miris izgorjelih praskalica. Kroz kuhinjska je vrata mogao razabirati visoko naslaganu hrpu umazanih tanjira i tave prekrivene debelim slojem masti. Po podu je ležalo na stotine ugaženih opušaka. A ispod vonja izgorjelih praskalica probijala se laka mješavina vina, viskija i parfema. Oči mu se časak zaustave na hrpci ukosnica na sredini poda. Polako se prevali na drugu stranu podupirući se o lakat te pogleda van kroz razbijeni prozor. Ulica je tiho ležala u sunčanom svjetlu. Vrata na kotlu bijahu otvorena. Vrata na Svratištu Palače bijahu zatvorena. Na praznom zemljištu nekakav je čovjek mirno spavao među korovom. "Kalifornijska zastava" bila je čvrsto zatvorena. Doktor ustade i pođe u kuhinju i na putu u zahod zapali plinski bojler da zagrije vodu. Tada se vrati i sjede na rub kreveta te se stade ogledavati po ruševinama trljajući nožne prste jedne o druge. Ozgo s brijega čula se zvonjava crkvenih zvona. Kad je bojler počeo šumiti, on se vrati u kupaonicu, otušira se i odjenu plave radne hlače i košulju od flanela. Li Čongov je dućan bio zatvoren, ali kad je Li Čong, opazio tko je na vratima, on otvori. Pođe do hladionika i bez pitanja donese litru piva. Doktor mu plati. "Lijepa zabava?" upita Li. Smeđe su mu oči bile malo upaljene iza podbulih kesica. "Divna!" kliknu Doktor i vrati se u laboratorij sa svojim rashlađenim pivom. Namaze komadić kruha maslacem od kikirikija da ima sendvič uz pivo. Na ulici je bilo sve mirno. Nitko nije prolazio. Doktoru u glavi zaromoni glazba viole i čelo, mislio je. Svirali su hladnu, blagu, umirljivu glazbu, koja se ni po čemu nije isticala. Jeo je svoj sendvič i guckao pivo slušajući tu glazbu. Kad je popio pivo, krenu u kuhinju i složi prljavo suđe u praonik. Natoči na nj vruće vode sipajući sapunske pahulje pod mlaz, tako da se stvorila pjena visoka i bijela. Zatim je zašao naokolo kupeći sve čaše koje su bile razbijene, te ih stavio u vruću sapunicu. Prljavi tanjiri stajali u visokoj hrpi na štednjaku, slijepljeni jedan s drugim smeđim sokom od pečenke i stinutom bijelom masti. Doktor načini mjesta jia stolu za čiste čaše te ih opra. Tada otključa vrata stražnje prostorije, iznese jedan od svojih albuma gregorijanske glazbe te namjesti ploču, koja je sadržavala "Oče naš" i

"Jaganjče božji", na fonograf i ukopča ga. Anđeoski, bestjelesni glasovi preplave laboratorij. Bijahu nevjerojatno čisti i milozvučni. Doktor je radio oprezno perući čaše, kako ne bi udarale jedna o drugu i pokvarile glazbu. Dječački su glasovi vodili melodiju goredolje jednostavno ali s bogatstvom tona kakva nema ni u kojem drugom pjevanju. Kad je ploča odsvirala, Doktor obrisa ruke i iskopča fonograf. Opazi knjigu koja je ležala na podu vireći napol ispod njegova kreveta. Podignu je i sjede na krevet. Kratko je vrijeme čitao u sebi, ali mu se tada usne stadoše micati, i začas je već čitao naglas polagano, praveći stanku na kraju svakog stiha. Čak i sada Sjećam se kako su dolazili i govorili mudraci sa kula, Gdje su razmišljanjem potratili svoju mladost. A ja, slušajući, Nisam nalazio začin šapata svoje djevojke, Mrmor zbrkanih boja, dok bismo ležali blizu sna; , Sitne mudre riječi i sitne dosjetljive riječi, Prpošne poput vode, zaslađene medom zanosa. U praoniku se hladila bijela pjena i tiho pucketala kako su se mjehurići pjene raspucavali. Pod pristanima vladala je neobično jaka plima, i valovi su zapljuskivali stijene, koje već odavna nisu dosegli. Čak i sada Sjećam se da sam volio čempres i rue, draga, Velika plava brda i male sive brežuljke, Mrmor i šum mora. Jednoga sam dana Ugledao neobične oči i ruke poput leptira; I za mene su jutrom uzlijetale ševe sa majčine dušice, A djeca dolazila da se kupaju u rječicama. Doktor zaklopi knjigu. Čuo je kako valovi udaraju ispod stupova i kako bijeli štakori hrle amotamo po žicanoj mreži. Pođe u kuhinju i opipa vodu koja se hladila u praoniku. Nadoda još vruće vode. Govorio je glasno praoniku i bijelim štakorima i samomu sebi: Čak i sada Znam da sam osjetio vruć okus života Podižući zelene i zlatne pehare na velikoj gozbi. Tek jedno kratko i zaboravljeno vrijeme Od moje su mi se djevojke napunile oči Jarkim sjajem vječnoga svjetla. On otare oči nadlanicom. U svojim su kavezima bijeli štakori skakutali i trčkarali amotamo. A za staklom nepomično ležale čegrtuše zureći u prazan prostor prašnjavim namrgođenim očima.