Karahasan Devad Izvjetaji iz tamnog vilajeta

Anatomija tuge

1.

SVE MI DOLAZI S KIOM

- Nije problem dok ljudi ure i mrzovoljno se pozdravljaju u prolazu - govorio je moj drug Emiliano Montecchi - problem je kad se ljudi ponu praviti da je sve normalno i da je sasvim u redu ako im se nebo tokom deset dana bez prestanka izliva na glavu.

Sjedili smo u kafeu Il Saggiatore u Piacenzi, pijuckali i tokom razgovora gledali na glavni gradski trg koji se inio jo veim nego to je u stvarnosti bio, onako prazan ili s ponekim osamljenim prolaznikom koji uri kao da se utrkuje sam sa sobom. Bila je sredina novembra 1997. godine, kasno popodne, tako da je na trgu ve leala sjena skorog mraka, a vani je sipila uporna jesenja kia, koja cijeli dan nije prestala ni na trenutak. Pretpostavljam da je to navelo Emiliana da izgovori onu primjedbu, jer je nastavio dugim razmiljanjem o tome kako je ovdje kia veliki problem, kako zna po deset dana livati bez prestanka i kako je upravo to ovdje moda najtee izdrati.

Na susret je bio gotovo sluajan, iako smo mu se obojica radovali. Poslom sam doao u Piacenzu na tri dana, ne znajui da tu Emiliano ivi ve od kasnog ljeta 1992. godine, a on je sluajno saznao za moj dolazak i na recepciji hotela mi ostavio poruku sa svojim telefonskim brojem i molbom da mu se javim. Tako smo cijelo popodne i veer moga treeg dana u Piacenzi mogli provesti zajedno, na radost nama obojici, jer u zlim vremenima i u tuini ovjeku svaki poznanik iz bolje prolosti postane drag i blizak, a sve valjda zato to i on slui kao dokaz da je ta bolja prolost stvarno postojala.

Emiliana sam upoznao u Sarajevu, sedamdesetih godina, u staroj tampariji Osloboenja u Ulici Borie Kovaevia. Formalno je bio zaduen za odravanje maina, a u stvarnosti je bio ono to bi se najtanije zvalo duom tamparije. Mogao je rekordno brzo rasklopiti i opet sklopiti svaku mainu, znao je napraviti svaki dio koji se pokvari ili slomi na bilo kojoj od prastarih maina za koje se dijelove ve godinama nije moglo nai ni u Njemakoj, bio je sposoban uskoiti na bilo koje mjesto i tako zamijeniti svakog radnika koji ne doe na posao, uvijek je bio spreman pomagati tamo gdje zatreba kad je bilo previe posla... Tako smo se nas dvojica i upoznali, on je uskoio umjesto metera s kojim sam inae radio i koji je tih dana bio na bolovanju.

Bolje smo se upoznali osamdesetih godina, nakon to je u njegovoj tampariji olovni slog zamijenjen foto-slogom. Emiliano je bio jedan od onih, koji nakon te promjene nisu imali ta raditi, pa su, kako u Jugoslaviji nije bilo otputanja radnika, rasporeeni na razna nikom potrebna radna mjesta. Od svih takvih koje sam poznavao jedino je on pokazivao, to jest nije uspijevao sakriti, kako teko izlazi nakraj sa svojom novom situacijom. Preesto se muhao po centralnom pogonu tamparije, zavlaio se u korektorsku sobu, ometao ljude koji su unosili tekst u kompjutere besmislenim pitanjima, a po svemu se vidjelo da upravo panino trai neto za ta bi se uhvatio i od ega bi napravio razlog svog prisustva. Kako sam i ja, otkad je uvedena nova tehnologija, uglavnom bio besposlen za vrijeme svojih boravaka u tampariji, bez kojih se ipak nije moglo, esto smo zajedno odlazili u kantinu i tamo satima razgovarali, tako da se vremenom meu nama razvila jedna istinska bliskost, gotovo prijateljstvo.

Toliko smo se zbliili da me je posvetio u jednu od velikih vanih tajni svog ivota. Nije vano je li me posvetio zato to je ta tajna sazrela do onog stupnja kad se mora otkriti, kad bi se, takorei, sama otkrila, ili zato to je upravo prema meni osjetio onaj stupanj i onu vrstu bliskosti koja me ini pogodnim za tu vrstu tajne, vano je da je on izabrao upravo mene da me kao prvoga posveti u nju, jer to samo za sebe dovoljno svjedoi o bliskosti. Priao mi je za vrijeme jednog od mojih boravaka u tampariji, tiho zamolio da ga pratim i odmah krenuo. Po svemu je bilo jasno da se dogaa neto posebno, nismo se mi tako sveano ophodili jedan s drugim kad smo ili u kantinu ili na pie negdje van tamparije. Uli smo u njegovu radionicu, on je zatvorio vrata, priao neemu prekrivenome to je stajalo u dubini povelike prostorije i paljivo skinuo prekriva, otkrivi jedan veliki, zapravo ogromni sat, vii od mene, sa zvonom na vrhu i s dvoja vrata sa strana. Prstom mi je dao znak da utim i jednim umirujuim pokretom zamolio me za malo strpljenja, koje je usotalom jako brzo bilo nagraeno. Minutu ili dvije nakon naeg ulaska u radionicu navrilo se tri sata, a na to su se vrata s obiju strana sata otvorila, kroz njih su prole dvije ljudske figure i udarcima po zvonu oznaile puna tri sata. Kroz jedna vrata je iziao mukarac u koulji zavrnutih rukava, lica koje je sijalo u irokom osmijehu i s velikim ekiem u rukama, a kroz druga vrata izila je ena u bijelom mantilu s nekakvim meni nepoznatim instrumentom u rukama. Oboje sam ih prepoznao, mukarac je bio rudar s novanice od hiljadu dinara, ovjek s najirim i najsvjetlijim osmijehom koji se moe zamisliti, a ena je bila lijenica u ambulanti tamparije, uraena uostalom mnogo manje vjerno od rudara.

- Trebalo je spojiti rad i prosvjetu- objasnio mi je Emiliano, ponukan vjerovatno mojim upitnim pogledom. -Njega svi znamo i odmah je svakome jasno da on predstavlja rad, ali prosvijeenost je teko predstaviti, ja mislim da je ne moe predstaviti bolje nego bijelim mantilom.

Kratko smo utjeli, ja zbunjen, on uzbuen i ponosan, a onda je Emiliano izgovorio jedno kratko Ha? i pokazao glavom prema satu, oigledno zahtijevajui da se izjasnim o onome to vidim.

- Fantastino - procijedio sam, trudei se da u svoj glas unesem makar malo oduevljenja, iako sam bio beznadeno zbunjen svime to mi se u tom kratkom vremenu dogodilo, koliko Emilianovim uzbuenjem, toliko i njegovim satom, svrhom tog sata, razlozima koji mogu odraslog ovjeka navesti da tako uzbueno oekuje prvi sud o nekom satu.

- Sve sam sam uradio, svaki zupanik sam svojom rukom napravio - objasnio je Emiliano razdragano. - Jo samo tanost da postignem, sad se po dva-tri sata razilazi s normalnim vremenom, ili kasni ili brza.

- I ta kad to uradi?

- Pokloniti gradu, naravno, zato sam ga i pravio. Ja mislim da bi najbolje bilo postaviti ga na platou ispred Skenderije, a moe i na Trgu osloboenja. Ma to je najmanji problem, neka ga postave gdje hoe, samo nek mi imamo ovakav sat i nek je svima dostupan- zakljuio je Emiliano, ponovo prekrio svoj sat i pozvao me u kantinu.

U kantini mi je ispriao da je kao dijete, prilikom jedne od bezbrojnih vonji s ocem u njegovom kamionu, vidio negdje slian sat i oduevio se, vezavi duboko u sebi za taj sat i sline stvari svoju predodbu revolucije i osloboenja. Vremenom je naravno zaboravio sat, ali je oigledno ostala veza izmeu revolucije i njega. Naime, sat i sjeanje na njega su isplivali iz zaborava kad je njegov otac Carlo otiao u Italiju (on, Emiliano, ve je bio mladi), a otac i revolucija su u njegovom osjeanju bili neraskidivo vezani. Ne moe on naravno rei kako su se i zato povezali otac i sat, iako se o tome stotine puta pitao, zna samo da je sat isplivao iz zaborava neposredno po oevom odlasku i da je njemu istog momenta bilo jasno da on mora svojom rukom napraviti neto slino. Napraviti i pokloniti drutvu, kao svoj doprinos. Sada mu se ini da se sat pojavio u njegovom sjeanju onog momenta kad je cijelo njegovo bie postalo svjesno oevog odlaska, a da je od prvog trenutka bilo jasno kako on sat mora napraviti svojom rukom i pokloniti za ope dobro. Kao da e vratiti oca ako napravi sat slian onome, ili osloboditi se potrebe za njim, ili neto slino, u svakom sluaju uvijek mu je bilo jasno da e s oevim odlaskom biti naisto tek kad njegov sat zazvoni u njegovom gradu.

Toga dana mi je (ali nekoliko sati kasnije, sjeam se da vie nismo sjedili u kantini tamparije, nego u Dva ribara) izloio i svoje bizarno uenje o tri tipa ljudi. Tvrdio je da se ve nakon jednog ili dva kratka susreta s nekim ovjekom, makar se prilikom tih susreta s njim ne progovorila ni jedna rije, moe sa sigurnou znati kojem od tri mogua tipa on pripada. Jedan tip su ljudi koji su se morali roditi, oni sigurno nisu posljedica susreta njihovih roditelja, nego nunost, potreba samog ivota i njegovo djelo. Taj bi se rodio i da se njegovi roditelji nisu sreli, on bi se rodio i da na svijetu vie uope nema ljudi, rodila bi ga vuica ili kruka, iziao bi iz jajeta ili bi se sastavio od vjetra i praha. Kako prie takvome ovjeku, osjeti da on stoji na svome mjestu i da e se maknuti s njega jedino kad krene u smrt, osjeti da on mora postojati i da je svime vezan za ovaj svijet, shvati da mu nikad nije pala na um mogunost da ga nekad ne bude ili da se uope ne rodi. Drugi tip su oni kod kojih je na prvi pogled jasno da su roeni zato to su jednog dana njihovi roditelji vodili ljubav. On ima oca i majku i on je njihovo djelo, on to zna, osjea i time je zadovoljan, on u tome ne bi nita mijenjao jer on pripada svojoj familiji i raduje se tome, on zna na koga lii i time se ponosi ili se s time pomirio. On je ljudsko mladune i njemu su ljudi razlog za sve. On zna ko ga je rodio i kada, on se priprema na to da umre i raduje se to ne zna kada e to biti, on zna da e to imati veze s drugim ljudima i pita se s kojim, on pokuava zamisliti svijet u kojem njega ne bi bilo i ne uspijeva u tome jer se njegov svijet sastoji od ljudi koji njega poznaju ili pamte. Trei tip su ljudi koji stalno osjeaju da se nisu ba morali roditi. On ne zna je li se rodio zato to su se njegovi roditelji sreli jedne noi ili ga je donijela roda, ali zna da je i jedno i drugo vjerovatno greka ili puki sluaj. Ako su ga njih dvoje rodili, to je sigurno zato to je one noi nestalo struje, a ne zato to su osjetili da ne mogu jedno bez drugog ili to su se makar jako poeljeli. A ako ga je roda donijela, to je uradila zato to je pogrijeila adresu ili je u trenutku rasijanosti uzela krivu poiljku.

Na kraju je naglasio da pripadanje jednom tipu nema veze sa vrijednoi nekog ovjeka, s njegovim pravom na ivot ili s njegovim dometom u poslu kojim se bavi, njegova tipologija govori samo o tome kako pojedini ljudi osjeaju sebe i svoje prisustvo u svijetu. Istu teoriju mi je, samo bez zavrne napomene, izloio onog novembarskog dana u Piacenzi, gotovo na samom poetku naeg razgovora, kao zakljuak kratkog izvjetaja o stanju stvari u njegovom ivotu. On je napustio Sarajevo u augustu 1992. godine, u petom mjesecu opsade grada. Konvoj kojim je on iziao u Kiseljaku se podijelio na dvije grupe, od kojih je jedna otila prema Zagrebu a druga prema Splitu. On je bio u ovoj drugoj, a iz Splita je isti dan brodom nastavio za Anconu. Tu je nekoliko dana samo jeo, spavao i utio ili govorio toliko da najkrae to je mogue odgovori na neko pitanje, a treeg ili etvrtog dana su ga poslali u Piacenzu, gdje bi, kao, trebalo biti jo nekih roaka njegovog pokojnog oca. Par mjeseci nakon dolaska ovamo, u Piacenzu, dobio je posao u tampariji mjesnog lista Liberta, iako bi ustvari trebalo rei da je dobio radno mjesto a ne posao, jer on u ovako ureenoj tampariji ne moe ba mnogo raditi.

Dugo se borio da ovdje pusti korijen, kako bi se u Bosni reklo. Trudio se da nae nekog posla u tampariji i bude koristan, druio se s ljudima koji su ga, ruku na srce, primili kao najroenijega, obilazio trgovine i planirao kako e namjestiti stan u koji su ga smjestili, iskreno se trudei da pri tom osjeti radost i uzbuenje koje je red osjetiti kad se pravi kua, marljivo obilazio grad i kafane, traei svoju kafanu i svoj stalni stol u njoj. Nije mu ba uspijevalo. Bilo je njemu lijepo, ali se ni u najboljem drutvu, ni u najugodnijem razgovoru, nije uspijevao otresti dojma da nita ne bi bilo drugaije kad on ne bi bio ovdje, da bi se ak moda i njegove reenice izgovarale tako da razgovor za stolom tee upravo ovako kako tee, samo ne njegovim glasom i bez njegovog izgovora, koji njegovim sugovornicima mora biti malo udan. Ali se nije predavao. Zakljuio je da najprije mora ovaj novi stan pretvoriti u kakvu-takvu kuu, mora ga nekako ispuniti sobom, mora u njega unijeti neto svoje i u njemu se prepoznati, zamirisati, ukratko - skuiti. Uvjebavao je da iz kreveta izlazi stupajui odmah na obje noge, izuvao arape im ue u kuu i nazuvao ih neposredno pred izlazak, iako je oduvijek osjeao da mukarac izvan kreveta mora imati arape na nogama, inae je malo gore nego nepristojan, ak je pokuavao i pojesti ono to skuha. Razvio je novu tehniku navlaenja hlaa - obje nogavice zajedno i u jednom mahu, nauio da se umiva tuem, probao soliti kafu i prenim jajima dodavati slatko od jagoda, trista uda je izmislio ne bi li makar neto promijenio u ubitanom toku svoga dana. Nije to bijeg od monotonije, ti zna da meni nikad nije bilo dosadno. Ali kad mu se izmakne ivot, ovjek mora stalno smiljati neto novo, poduio me je. Najzad je jednom sluajno sjeo za ovaj stol u kafeu Il Saggiatore i primijetio da se dobro osjea, to jest da se, to bi se reklo, osjea bilo kako, ali da se osjea.

Tako je odustao od stana, hodanja bez arapa i ostaloga to je pokuavao, te se gotovo preselio ovamo. Isto tako sluajno otkrio je martini, kao svoje novo omiljeno pie, iako ga u normalnim okolnostima ne bi ni pomislio piti (Dobar je martini, napomenuo je Emiliano kao da se pravda, kad se od njega dobro napije, radije bi umro nego se probudio. Ali ti se uvijek dogodi ovo drugo). Ve dosta dugo traje tako, bez bola i bez radosti, udobno, mirno i mrtvo. Nema se na ta poaliti i nema se ime pohvaliti, sve u svemu - dobro je, samo kad bi manje kiilo. Ali je kiu teko podnijeti, pogotovo ljeti, kad je pljusak valjda jedino gore od ege, pa se vjerovatno zato svaki dan kombiniraju pljusak i ega. Ne alim se, stvarno je tako, Po deset dana, pa i po petnaest, smjenjuju se dva-tri puta dnevno pljusak i ega. Strana su ljeta ovdje, tuno je zakljuio Emiliano, kratko se zamislio, pa dodao: I zime, one su beli jo gore. Nakon toga je jo neko vrijeme filozofirao o kii i njezinom pogubnom djelovanju na ljudsku duu, zakljuivi kako nije problem dok ljudi ure i mrzovoljno se pozdravljaju u prolazu. Problem je kad se ponu praviti da je sve normalno i da je sve sasvim u redu ako im se nebo izliva na glavu.

A to se ovdje dogaa, tvrdio je, to je takorei prirodno stanje ljudi ovdje. Kad naie kini period, ljudi budu mrzovoljni prvih nekoliko dana, a onda se naviknu i odustanu od normalnog ljudskog raspoloenja, pravei se da su u redu i oni i svijet. Dogodi se da itave grupe satima stoje na trgu, pod kiobranima ili u kinim ogrtaima, dogodi se ak da se on, Emiliano, ozbiljno razbjesni gledajui takve grupe i na kraju odlui neto poduzeti u vezi s njima. Tako je, naprimjer, kratko po dolasku ovamo, vjerovatno u decembru 1992. godine, gledao na trgu troje ljudi, jedan par i jednog mukarca, kako razgovaraju, gledao ih je, a oni su stajali i razgovarali sve dotle dok to nije postalo neizdrljivo. Na kraju je on zakljuio da se tu neto mora uraditi, pa je krenuo da uradi i pokrenuo niz dogaaja koji su zapravo posljednje to se u njegovom ivotu stvarno desilo. Otkako su se ta zbivanja okonala i on se koliko-toliko oporavio od svega to je u tom periodu doivio, poelo je ovo njegovo mirno trajanje, za koje ovjek ne moe znati je li bolje da se nastavi ili da se prekine.

2.

STRANGER IN THE NIGHT

Krajem 1992. godine, sigurno u decembru (i to je morala biti druga polovina decembra, sve je ve bilo okieno) pljutalo je isto ovako, moda i gore. Jedino gore od vremena bilo je njegovo stanje u kojem su se mijeali stid zbog odlaska iz Sarajeva, nekakav i njemu samome nejasni strah i neugodno pitanje kojeg se ni na trenutak nije uspijevao osloboditi - to e on ovdje. Bio je na bolovanju na koje su ga dobri ljudi poslali onako, bez razloga, zato to su vidjeli koliko nije ni za ta, pa je ve od ranog popodneva mogao svoju muku blaiti ponekom aicom. U kasno popodne je dolutao ovamo na trg i sjeo prekoputa, u kafe Regina. Tu je naao stol pored prozora i zagledao se kao zaaran u trg po kojem je pljutalo. Bilo bi dobro, mislio je, kad bi se sve ovo slilo u njega, moda bi sapralo bar dio jada i emera iz njega.

U sumrak su se kod statue na sredini trga sreli jedan mukarac i jedan par, Emiliano je vidio da je mukarac srednjih godina, a o paru ne bi mogao rei nita jer su mu bili okrenuti leima . Stajali su u blizini statue i razgovarali, razgovarali, povremeno se smijali i onda opet razgovarali do besvijesti. Mukarac iz para nije znao drati kiobran, tako da se voda s kiobrana slivala eni na desno rame. A ona se pravila da to ne primjeuje i oni su sve troje uporno stajali na trgu po kojem je pljutalo i razgovarali, dok im se voda cijedila na rame, prskala ih po nogama, kvasila im odjeu, obuu i due. Ve je bio mrkli mrak i ve dugo je gorjela ulina rasvjeta, kad je Emiliano shvatio da se to vie ne da trpjeti. ta oni mogu ovako dugo govoriti na trgu po ovakvom vremenu? Zato ne idu kuama da se pripremaju za praznike, zato ne sjednu u neki kafe da razgovaraju, zato ne urade neto sa sobom? Jasno je da je to zainat njemu. Danas su ga cijeli dan boljeli i ljudski pogledi, danas ga je vrijealo uporno postojanje kua oko njega, danas je sve bilo najgore, a njih troje su se upravo danas, upravo u najgorem danu, posadili tamo pored statue, njemu pred oima, i govore, govore, samo da bi njemu pokazali kako sve moe biti i drugaije.

Odluio je da izie iz kafea i krene prema njima, pa udari u njih ili ih makar gurne, pravdajui se, u sluaju potrebe, time da ih nije vidio jer mu je kiobran skratio vidik. Platio je, pitajui se da li ga konobar stvarno nekako znaajno gleda ili mu se to samo ini, ali je iziao ne provjeravajui. Nakon desetak koraka shvatio je da je u kafeu Regina zaboravio kiobran i da kia lije ravno po njemu, pa se okrenuo da se vrati po njega. Ali je nakon par koraka zakljuio da se njega ne tie ono to mu konobar eli rei, ma ta to bilo, a i ono troje bi se mogli razbjeati dok se on zamlauje s konobarom, kiobranom i kojeim, tako da bi mu propala prilika da im se osveti.

Ono troje su oigledno naslutili ta im se sprema, jer su nestali prije nego to se on opet okrenuo, tako da se Emiliano, ogoren i povrijeen, morao zaputiti kui. Nedaleko od svog stana, malo prije hotela Milano, vidio je na trotoaru dvojicu policajaca i ljubazno ih pozdravio. A malo kasnije se sjetio da upravo ondje gdje je on vidio policajce, jedan stari brani par prodaje benzin. Svaki dan ih je viao kako sjede u sjeni krljavog drveta pored svoje improvizirane pumpe, pozdravljao ih a oni mu dostojanstveno uzvraali, i onda jedni drugima eljeli dobru sreu podiui palac. Naglo se vratio da se kod policajaca raspita je li se to neto dogodilo njegovim starcima, ali policajci nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti ta ih on pita. Sve im je objasnio, pokazao im drvenu klupu pored drveta na koju starci sjednu da se odmore, pokazao im gdje preko dana stoji improvizirana pumpa i ak jedno vrijeme predstavljao pumpu stojei na njezinom mjestu i ispruenom rukom pokazujui kako se crijevo prua prema automobilu koji bi i policajci mogli bez problema zamisliti, samo kad bi htjeli. Posve uzalud, oni su mu samo ponudili idiotsko objanjenje da u ovo doba dana jedva ima interesenata za benzin, pa nema mnogo smisla ni nuditi ga. Kao da ih je on pitao za prokleti benzin i doba dana, a ne za dvoje staraca kojima se moda neto i desilo. Ali on, kao za inat, nije znao gdje oni stanuju, ni kako se zovu, tako da se nije moglo uiniti apsolutno nita.

Policajci su se, vodei ga svaki s jedne strane podruku, raspitivali o njegovoj adresi, bio bi red da bar nju zna, kad ve ne zna adresu onih staraca to prodaju benzin, o njegovom imenu i o tome otkud mu tako lijepo i rijetko ime. Odgovarao je i objanjavao, priao o svom ocu Carlu i kamionima, o Emilianu Zapati i slobodi, a iznutra ga je preplavljao ritam. Neto je u njemu poskakivalo i udaralo takt, pjevuilo u kratkim brzim stihovima, dizalo ruku i ispruenim kaiprstom udaralo akcente. Dolazilo mu je da zagrli policajce i pone s njima pjevati, ali se suzdravao da oni ne bi pomislili kako je pijan ili neto slino. Dopratili su ga, saekali da otvori ulazna vrata zgrade, pozdravili se i otili. A on se teko odvukao na drugi kat, dok je sve u njemu cupkalo i podvriskivalo. U kupatilu je par puta zapljusnuo lice hladnom vodom, u kuhinji se uvjerio da nema ni kore hljeba, pa se gladan sruio u krevet.

Brzo je potonuo u jedno stanje omamljenosti, koje nije san ali je daleko od budnosti, ono stanje u kojem se razum pomjeri ustranu ili se rastvori, tako da duhom ovjeka koji snatri ovladaju slike iz sjeanja i ve davno zaboravljeni prizori, duboko potisnuti dogaaji koje se htjelo zaboraviti i ono nedogoeno to se zamiljalo i eljelo. U Emilianovom duhu se prije svih slika pojavila pjesma, jedna vesela brza pjesma pjevana njegovim glasom, ona pjesma iju je melodiju naslutio dok je iao s policajcima. Oj pederu, pederu / Doi mi na veeru / Da ti skuvam paprika / Belo dupe da mi da, pjevao je, zapravo urlao njegov glas. A onda se pojavila i slika, najprije daleka i sasvim nejasna, pa sve blia i jasnija. On igra na Gajevom trgu u Sarajevu, vrtei se na mjestu s visoko podignutom desnom rukom i ispruenim kaiprstom koji je davao takt i udarao po zraku svaki put kad noge poskoe i tijelo se okrene za nekoliko stupnjeva. On igra, pjeva, pjeva glasno koliko ga grlo nosi i vrti se, vrti, vrti...

Sutradan je povremeno dolazio k svijesti, svaki put nakratko, tek toliko da zakljui kako ne moe ustati i zaudi se to ovjek moe biti toliko slab, a onda je opet tonuo u svoje stanje omamljenosti u kojem se sve bez prestanka vrti, a on najbre i najupornije. U sumrak su navratila dvojica kolega iz tamparije, da provjere kako mu je, jer se predugo nije javljao, bez problema uli u stan, jer je on prole noi vrata samo prislonio uz dovratak, vidjeli ga kako odjeven lei u krevetu i pozvali hitnu pomo. Dijagnosticirali su mu gadnu upalu plua i svih disajnih puteva, pa su ga prebacili u bolnicu, gdje je nekoliko dana proveo u onom stanju u kojem su ga dopremili.

U toku tih nekoliko dana on nije ni na trenutak doao svijesti i nije znao ta se s njim dogaa, ali je u njegovom duhu ivot tekao dalje, moda intenzivnije nego to bi bilo mogue da je on bio pri svijesti, u svakom sluaju drugaije od svega to je u duhu svjesnog ovjeka mogue. A nakon dana bunila, kad je opet bio pri svijesti, Emiliano se sjeao svega to se u njemu dogaalo u tom vremenu, precizno i stvarno, kao da je sve to doivio u stvarnosti i pri punoj svijesti.

Najdue je trajao vrtlog. Nisu to bile jasne slike, to jest esto se nije vidjelo da se sve vrti zato to on plee ukrug na Gajevom trgu, udarajui takt nogama i kaiprstom, a oko njega i zajedno s njim vrtilo se sve ostalo, ali je on sve vrijeme znao da se o tome radi i da u osnovi vrtloga lei njegov ples. A esto je to mogao i gledati, uvijek iznova je pred njegove oi isplivavao prizor njegovog plesa, koji je on istovremeno gledao i nekako opet izvodio, osjeajui u nogama pokrete i dodir ploa s Gajevog trga, u ruci uporno ponavljani pokret kaiprsta, u grlu uzvik. Izmeu dugih perioda vrtnje nizale su se duge sekvence jasnih slika to su se okupljale u dogaaje, njemu dobro poznate i razumljive dogaaje koje je prepoznavao i gledao, jer ih je nekada doivio, a istovremeno ih iznova preivljavao sada, krajem 1992. godine, dok bez svijesti lei u bolnikom krevetu u Piacenzi. Pjevao je i poskakivao, tugovao i bjesnio, u skladu s onim to je izlazilo iz zaborava, a sve vrijeme je nekako znao da se to ne dogaa sada. Pa ipak se povremeno htio umijeati u tok dogaaja, htio neto u tom toku promijeniti i zbunjeno zakljuivao da ne zna ta bi ni kako mijenjao, a onda bjesnio na sebe to ne zna i to puta da stvari teku kako teku. A na kraju je plakao dugo i neutjeno, kako plau djeca kad su sama u noi, bez jecaja i greva, ali sa mnogo tuge i s pravim potokom suza. Rekli su mu da je treeg dana boravka u bolnici, jo uvijek u bunilu, stvarno plakao, moda i nekoliko sati bez prestanka, ne odazivajui se na glasove sestara i lijenika, ne primajui ni lijekove ni signale iz stvarnog svijeta, sav uronjen u svoj bol, koji je drugima ostajao nedostupan. Po tome je shvatio da je ipak postojala veza izmeu njegovog unutranjeg i vanjskog, stvarnog, svijeta, jer on je, eto, plakao i u stvarnosti, i to isto kao u svojim bunovnim vizijama.

Te vizije su obnovile jedan dan njegovog ivota, zapravo drugi dio jednog dana s kraja januara ili s poetka februara 1972. godine. U to vrijeme je Sarajevo na sve strane bilo raskopano, dovravala se Skenderija i Ulica Maksima Gorkog u dananjem obliku, uklanjala se dobra stara kafana Bagrem da bi se napravilo mjesta Pozoritu mladih, a u Novom Sarajevu, blizu Emilianove kue, gradilo se novi hotel Bristol na mjestu nekadanjeg Bristola i restorana Dubrovnik, na sve strane se popravljalo i lickalo zgrade i ulice da bi grad bio lijep za svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu, tako da se ovjeku nije mililo proi kroz grad. A Emilianu se nije ni prolazilo, ne bi mu se izlazilo u svijet ni da je grad bio sav u beharu i ljepoti, pa se zatvorio u tampariju i u kuu, pravei dijelove za svoj sat kad nije imao drugog posla. Moe se ovjek odvratiti od svijeta i ljudi, kad ve ne moe od sebe. Prije nekih mjesec dana ostavila ga je Adila, njegova ena, koja je smatrala neprirodnim da on vie vremena posveuje svome satu, nego njoj i njihovom sinu Elvisu, pa je jednog dana naprosto odselila s Elvisom i svojim stvarima. Prije dva dana je od nekog advokata iz Mostara dobio poziv da doe u Mostar urediti stvari oko nasljedstva, to jest preuzeti ono to je njemu pripalo od ostavtine njegove tetke Kerime. Deset puta je proitao advokatovo pismo i svaki put osjetio kako se poveava neka provalija koja se u njemu otvorila nakon prvog itanja. Praznina koja raste - eto to je bio on u tih dan-dva, dok je stalno iznova itao advokatovo pismo i kod svakog itanja otkrivao neto to nije uradio, a trebao je i elio. Nije posjetio svoju tetku ve godinama, nije ozbiljno uzeo glasove o njezinoj bolesti, nije ni uo za njezinu smrt, nije joj bio na sahrani, nije... A pri tom se pomalo stidio to ne osjea bol, jaki prodorni bol koji bi morao osjeati da je pristojan ovjek, nego samo prazninu i pokuavao se utjeiti time da je vjerovatno tee podnijeti njegovo stanje nego bol. Prazan je, a ipak osjea rupe u sebi i svaka od tih rupa ima svoj oblik, svoje ime i razloge.

Onog dana koji je u svom bunilu ponovo proivio vidio je ujutru, dolazei na posao, Adilu, prvi put otkako je otila, i stvarno osjetio njezin odlazak koji do tada gotovo da nije primijetio. To meu njima, ruku na srce, nije bila ljubav, ako je bilo ita. On se druio i prekrasno razumio s njezinom sestrom Fadilom, koja je radila kod njih u raunovodstvu tamparije, ve se vie puta pitao je li izmeu njega i Fadile mogue neto vie i bi li on trebao s njom ozbiljno razgovarati. Fadilinu mlau sestru Adilu znao je samo iz vienja jer je radila prekoputa tamparije, u tvornici arapa Klju, tako da je sa Fadilom zajedno dolazila na posao. Jednom je, meutim, kad je za kinog vremena on prolazio ispred njezine tvornice, Adila prila pod njegov kiobran, uhvatila ga pod ruku i priljubila se uz njega, govorei Hajde, pokrij i mene. Zavrilo se, par mjeseci kasnije, brakom koji ni jedno od njih nije eljelo i u kojem ni jedno nije bilo zadovoljno (srea da nije razgovarao sa Fadilom, ponekad je dobro biti oklijevalo). Nikad se oni nisu stvarno pribliili jedno drugome, onaj prvi dan je ostao njihov najbolji trenutak, koji ipak nije bio toliko dobar da bi mogao opravdati sve ostale trenutke, a valjda zbog takvoga odnosa meu njima, on nije uspio da se priblii ni njihovome sinu Elvisu, kojeg je do kraja gledao sa snebivanjem, kao to se gleda neoekivanog gosta kojem bi se moralo radovati. Zato je Adilin odlazak donio vie olakanja, nego bilo ega drugog, sigurno i njoj.

Ali ga je ipak strano pogodilo kad je, onog dana to ga je ponovo preivio u bunilu, vidio Adilu kako se dri za ruke i njeno gleda s nepoznatim mukarcem koji ju je dopratio na posao, nepunih mjesec dana po njihovom rastanku. Je li ga pogodilo to to Adila nije malo due saekala, makar slubenu odluku o razvodu, ili to to se s nepoznatim gledala njeno i gladno, kako se njih dvoje nikad nisu pogledali, ili to to je njega, Emiliana, kad je prolazio pored nje, pozdravila mirno kao da joj je on kolski drug i pogledala ga kao da je javor iz komijinog vrta? Ne moe znati, moda je i neto posve drugo, to mu nikad nije palo na um, u svakom sluaju, vraki ga je zaboljelo ono to je vidio kad je ujutru toga dana dolazio na posao, pa je iskoristio pauzu za doruak da ode do Fadile i raspita se o Adili i nepoznatome. Saznao je da oni ve stanuju zajedno i ekaju samo slubenu potvrdu o razvodu da bi se vjenali, te da se nepoznati trudi oko Elvisa kao da mu je roeni sin.

Ni sam nije znao kako se od raunovodstva dovukao do svoje radionice. Nije to bol, ne moe bol u ovako kratkom vremenu iz ovjeka isisati svu snagu, to je praznina, to je tugaljivo osjeanje da je on neto propustio, da nije uradio, izgovorio ili doivio neto to se moralo. Sad je kasno, ono to se trebalo dogoditi i to bi se dogodilo da nije bilo njegovog propusta, sada vie nije mogue. Bog zna kako dugo je po rukama prevrtao zupanike to ih je napravio za svoj sat, ali ni to mu nije obnovilo snagu i sposobnost da se pokrene, da neto osjeti i uradi.

Bilo je kasno popodne kad je u radionicu uao Nenad Potrebica i zatekao ga kako jo uvijek prebire po zupanicima i oprugama za sat, kao da bi od njih ipak mogao dobiti neku utjehu. I Nenad je bio iz Mostara, neto stariji drugar jo iz osnovne kole s kojim Emiliana nikad nije vezivalo neko veliko prijateljstvo, ali jeste jo od onih dana jedna ugodna bliskost zahvaljujui kojoj su, prilikom sluajnog susreta, nakon nekoliko godina mogli bez nelagode i uvoda poeti razgovor, kao da su se rastali juer ili prije par sati.

Otili su u restoran Dalmacija. Nenad je predloio da ne krtare s vinom i da narue blatinu, a Emiliano se sloio, kao to bi se sloio s bilo kojim drugim prijedlogom, znajui da ga jedino to oslobaa obaveze da govori. Jeli su i pili, Nenad je govorio a njegov drugar mu slabo i samo povremeno asistirao, boce su se nizale, no odmicala i konobar postajao sve srdaniji. U neko doba, ve jako kasno, kad su uz njih u cijelom restoranu bila jo samo dva gosta, konobar im je donio otvorenu bocu vina, na kojoj je dodue stajala etiketa blatine ali u kojoj sigurno nije bila blatina, to je bilo jasno nakon prvog gutljaja. Nenad je protestirao i zahtijevao da konobar donese novu bocu i otvori je pred njima, kao to je do sada svaki put uinio. Ali je Nenad ve malo zaplitao jezikom, pa se konobar u raspravi obratio Emilianu.

- On meni izgleda ne vjeruje!?- rekao je konobar naglaeno se udei. Emiliano je na to slegnuo ramenima, kao da se njega cijela stvar ne tie, a konobar je nastavio: -Ja gostima donosim samo ono to su naruili. Ako ste naruili blatinu, ja vam, ini mi se, ne bih mogao donijeti neto drugo ni kad bih htio, sigurno ne bih mogao, ja sam takav ovjek.

- Nemoj mi, burazeru, prodavati tu priu, molim te- prekinuo ga je Nenad. -Znam ta je blatina, odrastao sam u njoj.

- Kako odrastao?- pitao je konobar radoznalo. -Odakle si ti? - Iz materine- otresao je Nenad, kojeg je oigledno jako ljutilo to se konobar odnosi prema njemu kao da je pijan. -Iz Hercegovine, odakle u drugo biti, ako sam odrastao u blatini?!

- Vala ba iz materine - sloio se konobar i otiao prema anku. Tada se prvi put od razgovora sa Fadilom neto pokrenulo u Emilianu i on je ve pomjerao stolicu da krene za konobarom i utjera ga u red, ali je Nenad razumio njegovu namjeru i zaustavio ga prije nego to je ustao.

- U pravu je ovjek, burazeru, ne treba praviti guvu ako je ovjek u pravu- govorio je Nenad, uporno ponavljajui svoj umirujui pokret rukom i znaajno gledajui svog druga, onako kako ine pripiti ljudi kad namjerevaju otkriti neto izuzetno vano. - Hercegovina, burazeru, jeste jedna velika, jedna ogromna ona stvar materina - topla i zanosna, neizmjerno plodna i prelijepa, ali ti iz nje mora izii da bi ivio. Razumije li ti mene? Njih obje daju ivot, ali ga ne odravaju, o tom se radi. Zato je valjda i nastala ona stara poslovica koja kae da je Hercegovina pola svijeta naselila, a da sebe nije raselila.

Nazdravili su i popili u slavu Hercegovine, pa u slavu one stvari materine, a onda nastavili ispijati u slavu raznih drugih stvari, ne pravei konobaru probleme to im uporno donosi otvorene boce i uvjeravajui se sa svakom novom aom da to to oni piju nije blatina i nikad nee biti. Na Nenadu se ve dobro vidjelo da ga je vino uhvatilo, a Emiliano se i dalje osjeao praznim, zapravo odsutnim, kao da su hrana i vino, razgovor s Nenadom i ljudi koje je tokom popodneva vidio, proli mimo njega. Upravo odsutan, a odsutne ljude vino ne hvata. Tako je bilo i kad su krenuli - Nenad je bio potpuno pijan, a njegov drugar potpuno, alosno potpuno trijezan.

U meuvremenu je jako zahladilo i na grad je sipao suh snijeg. Ve je bilo kasno, tramvaji sigurno nisu vie radili, a i da jesu, Emiliano bi iao u radionicu jer u ovom stanju, sam, ne bi preivio no u svome praznom stanu. Nenad je, zapliui jezikom, petljao neto o taksiju, ali je posluno krenuo za svojim drugom prema katedrali. Nakon nekoliko koraka Emiliano je sa uenjem osjetio kako ga vino hvata. Uvjeravao je sebe da to ne moe biti istina jer se na ovakvoj hladnoi rastrijezni i pijan ovjek, kako bi se dakle mogao napiti on, koji je na hladnou iziao trijezan, ali je morao sebi priznati da sa svakim korakom sve vie gubi kontrolu nad sobom. Na Gajevom trgu njegovo ve utrnulo tijelo poelo je poskakivati, okretati se oko svoje ose, desna ruka se uzdigla i istegnula kao da neto eli dohvatiti, a onda je iz njega monim glasom gruhnula pjesma: Oj pederu, pederu / Doi mi na veeru / Da ti skuvam paprika / Belo dupe da mi da. Moni glas, u kojem niko ne bi prepoznao njegov, Emilianov, ispunjavao je pjesmom Gajev trg i okolne ulice, a tijelo se vrtilo i poskakivalo, uzdignuta ruka se trzala i udarala takt kaiprstom, a po svemu je sipao gusti suhi snijeg.

Nenad se brzo oporavio od poetnog oka koji je proizvela Emilianova gromka pjesma, pa je moleivo pruio ruke prema svom drugu i poeo dobacivati kratke pozive svaki put kad bi Emiliano uutio da uhvati dah: ta ti je, burazeru?!, Doi sebi, molim te!. Ali se zbog neega nije usuivao da mu prie i prekine barem njegovo okretanje, nego je uporno ostajao na par koraka udaljenosti od njega i kod ponavljanja umirujueg pokreta rukom. Je li to on pomislio da mu je drugar poludio, pa ostaje na distanci, tjeran strahom koji zdravi ljudi osjeaju pred boleu, pogotovo pred ludilom?

Iz pravca Titove ulice na trg su dola, gotovo dotrala, dva milicionera i stala izmeu dvojice prijatelja.

- Hajde, drugovi, razlaz, ne pravite nered u ovo doba- rekao je jedan od njih.

- I ja mu to govorim- obratio se Nenad milicionerima kao da od njih oekuje pomo. -Hajde, burazeru, razii se, molim te. - Drugovi, bolan, idite kui da ne preduzimamo mjere! - viknuo je prvi milicioner, bijesno odmjerivi Nenada kojem oigledno nije povjerovao. - Matori magarci, ovjee, a vidi ta radite, sramota bogami.

Za to vrijeme je drugi milicioner priao Emilianu i zaustavio njegov ples hvatajui ga za nadlaktice. I pjesma je umuknula istog trenutka. Emiliano je stajao i zbunjeno gledao oko sebe. - Dobro, odoh ja - javio se Nenad. - Hajde uzdravlje, burazeru.

- Nemoj ii, Nenade, otprati me do tamparije, molim te, jarane - pokuao ga je zaustaviti Emiliano, koji je, izgleda shvatio koliko nema kontrole nad svojim tijelom.

- Nita od toga, burazeru- odvratio je Nenad brzo.

- Bojim se da ne mogu sam - zamolio je njegov drug opet.

- Ne moe ni sa mnom, burazeru, svi bi mislili da si ono meni pjevao - dobacio je Nenad unazad i nastavio se udaljavati niz Ulicu Vase Miskina na svojim nesigurnim nogama.

- Kaite adresu, drue - obratio se ostavljenom Emilianu prvi milicioner.

- Ja trebam samo do tamparije...

- Samo vi kaite adresu - umirio ga je milicioner, hvatajui ga pod desnu ruku i vodei ga tako zajedno sa svojim kolegom prema automobilu.

Odvezli su ga do njegove zgrade i pomogli da izie iz automobila.

- Sada vi moete i koncert odrati, to se mene tie - rekao mu je prvi milicioner, on je izgleda onaj koji govori u ovom paru. - Nije moj revir, a i va komiluk e saznati kakvi ste.

Emiliano ih je ispratio pogledom, stojei pred vratima svoje zgrade i znajui da se nee popeti na trei kat, do svog stana. ta li je milicioner mislio s onim koncertom i komilukom? Krenuo je, ne znajui kamo ide.

Dugo je zvonio, prije nego to je Fadilin mu Mirsad proturio glavu izmeu dovratka i odkrinutih vrata. Zapanjeno je gledao Emiliana koji se pokuavao nasmijeiti.

- Zdravo, Mirso, jesu li ti Fadila i mala kod kue?

- Zna li ti, ivota ti, koliko je sati? - procijedio je Fadilin mu jo uvijek zapanjen.

- Bojim se da je malo kasno, ali eto ja prolazio ovuda pa navratio - trtljao je Emiliano zadebljalim jezikom, koji se ponaao prilino samovoljno.

Mirsad je irom otvorio vrata, a onda stao usred otvora i istupio pola koraka vani, onako u prugastoj pidami i s papuama na nogama.

- Sada se gubi - rekao je drhtei od bijesa - a ako jo jednom u ovo doba pozvoni na ova vrata, tako u te na njih zalijepiti da e svi od tebe misliti da je ploica s imenom.

Onda se okrenuo, zatvorio vrata i zakljuao ih. Ulazak zasuna u otvor na dovratku odjeknuo je, kao da je Mirsad nekim trikom jako pojaao zvuk. Emiliano je ostao u mrklome mraku, jer je u meuvremenu automat iskljuio stubino svjetlo. Zakleo bi se da se rastrijeznio u par sekundi, stojei onako u mraku i osjeajui kako tone u potpunu samou, u onu stranu samou koja ovjeku sigurno nije namijenjena. Potpuno bistrim i trijeznim umom shvatio je da ni jedan mi nee ogladniti ako njega sad nestane, da se nigdje nita nee promijeniti ako on sad umre, da njega naprosto nema u bilo ijem ivotu. Ni jedna muha nee promijeniti svoj dnevni raspored i putanju leta, ni jedna biljka se nee osuiti, ni jedan ovjek nee nita primijetiti, ni vjetar, ni potar, ni mjesec, ni mesar iz komiluka nee opaziti da je on nestao. Nita, ama ba nita se nee dogoditi, ni najsitnija promjena u bilo kojem ivotu. Da su ga bar ona dvojica milicionera zapisala i odluila podnijeti prijavu, moda bi oni ili neki njihov pisar primijetili da ga nema na raspravi, ali ovako...

On ne zna ni danas kako je preivio onu no (ni dumaninu ne bi poelio takvu), ni kako je dospio u bolnicu, samo zna da je sutradan bio u bolnici na Koevu i da je dosta dugo tamo ostao.

3.

HOUSE OF THE RISING SUN

Krajem marta 1972. godine, kratko po izlasku iz bolnice, sjedio je Emiliano u kui svoje tetke Kerime u Mostaru. Uporna kia se lijepila za prozore, iz zidova i svake stvari u kui zobala je studen koja se u sve uvukla tokom dugog vremena bez grijanja, karakteristini miris ove kue mogao se jo uvijek osjetiti i prepoznati, ali je bio ve suvie slab da bi se u njemu moglo stvarno uivati i da bi u doivljaju potisnuo ubitanu studen koja je ovdje vladala. Sve to je iz dubokog bunara tjelesnog pamenja izvuklo i podiglo do svijesti, dakle do sjeanja, njegovo prvo vano iskustvo s tetkom Kerimom i ovom kuom.

Bilo mu je devet ili deset godina. Mama Reida je, kao uvijek, bila na sastanku, konferenciji, narodnom zboru ili neemu slinom, tako da je tata Carlo predloio ujutro Emilianu da ide s njim na vonju, umjesto u kolu, to je on oduevljeno prihvatio. esto su njih dvojica tako radili: umjesto da ide u kolu, Emiliano bi krenuo s ocem i proveo itav dan s njim, uglavnom u kamionu, ali i u kantini rudnika, nekoj od gostionica u koje bi svratili, s ljudima kojima su vozili ugljen ili s onima od kojih su preuzimali robu to su je vozili u rudnik. Govorili su da tih dana i Emiliano ide na posao, pa su bili strano ozbiljni i uzbueni, i uglavnom su se svjetski proveli svaki put kad su tako uradili. A radili su dosta esto, Emiliano je s devet godina ve vozio kamion, i to stojei, jer je bio suvie mali da u sjedeem poloaju dohvati nogom pedale za gas i konicu a rukama volan.

Toga dana je sve bilo dobro, kao i inae, sve do iza ruka. Dorukovali su u kantini s ostalim oferima, vozili i razgovarali s ljudima, ruali i popili po pie u jednoj gostionici na Bijelom polju. Sve to vrijeme je kia uporno padala, ali to njima dvojici nije kvarilo raspoloenje, u ovim krajevima kia moe oferima biti bolja od ege, a i kad nije bolja lake se podnosi. Ali je nakon ruka krenulo kako ne valja. Dva-tri kilometra od Bijelog polja pukla im je guma na prednjem desnom toku, a rezervna je oigledno negdje bila uplja jer je etiri puta ispuhala dok su doli do grada. Tako su bili prisiljeni nekoliko sati provesti na pljusku, izloeni ledenom vjetru koji je dolazio od Prenja. U grad su doli tek u sumrak, zatekli svoj stan prazan i hladan, provrtili se po toj studeni traei neto da pojedu i razmiljajui ta da urade kad nisu nita nali, a onda je tata Carlo glasno pozvao da se ide.

Koliko god da su urili trebalo im je preko pola sata da stignu do Kerimine kue, neposredno uz Tepu (ve tada su svi obiteljsku kui nazivali Keriminom, iako su u to vrijeme jo bili ivi otac i brat dviju sestara). Bilo je toplo i mirisno, tetka Kerima je bila tiha i brza, prije nego bi se ovjek okrenuo oko sebe na podu je bila prostrta boa i na nju postavljena sinija sa hranom. (Nikad nije Kerimu vidio da jede, a kad god je na nju pomislio i pokuao oivjeti njezinu sliku, vidio ju je kako nekome daje da jede ili ga nagovara da uzme jo malo.) S Emiliana su svukli mokru odjeu i umotali ga u deku, a onda su se dva promrzla ofera poput vukova bacila na hranu.

Dok je tetka Kerima uklanjala siniju, oni su obojica preli na seiju, s tim da je Carlo sjeo a Emiliano legao u ugao u kojem se susreu dva krila seije. Kratko nakon toga pojavila se tetka Kerima s posluavnikom, skinula s njega kriglu vode i pruila je Carlu, a s posluavnikom, na kojem je bila aa sa sokom od kunice prila Emilianu i sjela pored njega na seiju. Krenula je rukom da poduhvati gornji dio Emilianovog tijela kako bi ga podigla i tako mu omoguila da popije svoj sok, pa ga je kao usput pomilovala po licu.

- Carlo, Bog te pito, tuo bambino morto, ima fibra - viknula je i skoila kao da se opekla, a onda se ustrala po kui.

Carlo je i sam skoio sa seije, ali se nakon toga ukoio kao kolac, gledajui nijemo prema svom sinu i ne pokazujui da bi u skorije vrijeme mogao neto uraditi ili se barem pokrenuti. Ali kad je vidio Kerimu sa siretom i krpama za obloge, shvatio je ta je ona htjela rei i glasno se nasmijao. Sjeo je u ugao seije, namjestio Emilianovu glavu sebi u krilo tako da ga moe milovati dok mu Kerima siretom masira ake i stopala, stavlja siretne obloge na grudi i lea, uzbueno se pita ima li negdje dovoljno male arape da mu i na stopala stavi obloge... Dok je ona tako poslovala i govorila, ne pitajui se da li je neko slua, Carlo je sjedio s blaenim osmijehom na licu, milovao oznojenu kosu i vrelo lice svog sina i ponavljao Malo pomalo, samo malo pomalo kao da izgovara neku arobnu formulu.

Ostao je desetak dana kod tetke Kerime, pravei se da je slab i nekako iscrpljen. Mami Reidi je naravno govorio da je dobro i da bi morao u kolu, znajui da e ona tada lake povjerovati u njegovu slabost i dozvoliti da jo koji dan ostane u ovoj ljepoti. Ali je nakon desetak dana sam Carlo rekao da ovjek ponekad mora navratiti i u kolu, a to je znailo da niko vie njegovu bolest ne uzima ozbiljno i da se mora vratiti u svakodnevicu.

Mjesecima je osjeao toplinu koju je tokom onih desetak dana nakupio u sebi, a to mu je pomoglo da podnese stvari koje mu se nisu sviale u njegovoj obitelji. Njegovi roditelji su se u to vrijeme esto svaali, to jest, kako su oni govorili, raspravljali o revoluciji i njezinoj sudbini. Reida je Carlu prigovarala da je iznevjerio revoluciju kad je otiao voziti kamion, a on se branio time da je u ratu revoluciji dao sasvim dovoljno i da on sad ima pravo biti osloboeni radnik i slobodni otac. To je bilo 1954. i 1955. godine, kad je on ve bio u etvrtom razredu osnovne kole. U Jugoslaviji se u to vrijeme upravo poelo s osnivanjem radnikih savjeta i praktinim ostvarivanjem ideja o samoupravljanju, poduzea su prelazila iz dravnoga u vlasnitvo radnika i namjetenika zaposlenih u njima, rad se oslobaao od svih kontrola, zemlja se oporavljala od rata i od sukoba sa Staljinom. Reida je naglaavala da taj trenutak zahtijeva posebne, ako treba i dodatne, napore od svakog potenog ovjeka, jer novu fazu revolucije mogu do uspjeha dovesti samo svjesni i prosvijeeni radnici. Nema slobode bez razvoja svijesti, najmoniji vladar je neslobodan ako je neprosvijeen i ako je duhovno zaostao, govorila je Reida svaki put kad su tako raspravljali. Zato je sada najvanija stvar na svijetu ii meu radnike, objasniti im, pomoi im da shvate kako su sada oni vlasnici maina na kojima rade i firme u kojoj rade, a on, Carlo, upravo se sada povlai i ide voziti kamion. Carlo je na to odgovarao da je on svoje uradio i da bi sada mogao nasmijavati radnike na radnikim zborovima, a ne objanjavati im neto ozbiljno. Od njega je sasvim dovoljno to je dozvolio da ih njegova ena prosvjeuje, a on je dozvolio i spreman je dozvoljavati sve dok to prosvjeivanje ostaje samo kod rada i proizvodnog procesa. Te rasprave su se uvijek zavravale na isti nain: kad bi doli do ovakvih Carlovih izjava, oni bi se poeli pohlepno gledati, opasno govoriti, kao da ree jedno na drugo, udarati se da sve odjekuje, od ega su se oni samo kikotali, a onda bi nestali u svojoj sobi. To je Emiliano najtee podnosio, njihovo udno ponaanje na kraju svake svae i skrivanje u sobi padalo mu je tee i od rasprava koje nije razumio, i od vike koje je bilo esto i preesto, pa i od majine odsutnosti.

Emiliano je nakon ovakvih dogaaja, kojih sreom nije bilo mnogo jer je mama Reida rijetko bila kod kue, odlazio kod tetke Kerime i sav se razlivao u njezinoj blizini, tako je mnogo lake prelazio preko toga to ga Carlo nije zvao na vonju ili ak nije saekao da zajedno krenu od kue. Dogaalo se u to vrijeme da i kod Kerime raspravljaju, nekad ak ee i glasnije nego kod njih, samo o drugim stvarima, ali uvijek o mami Reidi ili o neemu u vezi s njom. Kerima je uvijek bila na sestrinoj strani, bez obzira na to s kim je i o emu raspravljala, tako da se, branei Reidu, znala gadno posvaati s ocem i kominicama, s bratom i roacima. Posebno strasno je Kerima branila sestru u jednoj raspravi s dvjema kominicama, koje su uporno ponavljale da se ne bi pristale pozdraviti s Reidom, iako to ne bi mogle ni da su htjele jer ona nije bila prisutna. Iz estoke rasprave Emiliano je shvatio da je predmet sukoba djelovanje njegove mame u prvim poratnim godinama. Tada je Reida najvie agitirala meu enama i nagovarala muslimanke da skinu zar i feredu. Sama je nudila primjer osloboene ene koliko god je mogla, tako da je otkrivena izlazila na ulicu i na pijacu, demonstrativno ulazila u kafane i hotele, inila sve to joj je palo na pamet da oslobodi muslimansku enu i pokae joj kako to izgleda. Kominice koje su se svaale s Kerimom posebno su joj zamjerale to je nekoliko puta dolazila na pijacu na Tepi u pratnji milicionera i silom svlaila feredu enama koje je nisu htjele skinuti od svoje volje.

- To je ona radila za njihovo dobro- izjavila je Kerima rezolutno i pokretom ruke pokazala da raspravu o tim sluajevima smatra zavrenom.

- Kako za njihovo dobro, aman eno!? - gotovo je vrisnula jedna kominica.

- Svakom organizmu treba sunca, pa i eni - objasnila je Kerima glasom uiteljice. - Ona ih je otkrila suncu jarkome, nita drugo im nije uradila.

- Eto i govori kao ona - prigovorila je druga kominica - to ona govori kroz tebe, to su njezine rijei, ak je i glas njezin.

- Pa ako su - odvratila je Kerima. - Ako su istinite, nisu ni njezine, ni moje, nego svaije. Samo je la onoga ko je izgovara, istina je svaija.

- Samo ne znam koliko su istinite - prigovorila je prva kominica.

- Puno, Bog te pito, puno su istinite - umirivala ju je Kerima. - Pa nije ena ovjeija ribica, duo moja medena, treba enu izloiti suncu i bijelu danu.

- Pa to se ti nisi izloila, kad ga toliko slavi?- uskoila je s pitanjem druga kominica, koja se sve vie uzbuivala.

- Kako to misli?- pitala je Kerima.

- to se nisi otkrila? - ostajala je druga kominica uporna.

- Kako nisam, Bog te pito, vidi da sam otkrivena - udila se Kerima jako naglaeno.

- Nisi nosa iz kue pomolila otkako si se otkrila - bila je uporna druga kominica.

- Ko ti to kae?

- Ja tebi kaem. Tu smo, vidimo te, svi znamo sve jedni o drugima. Nisi prela deset koraka do pijace na Tepi, otkako si se otkrila. Zato nisi, ako ti toliko treba sunce? Komijska djeca ti kupuju sve to ti treba, kroz kapiju pred potara nisi izila - dokazivala je druga kominica.

- To su moje stvari, svak zna svoje - presjekla je Kerima.

Kerimina kua i njezina domaica bili su mu utoite i za vrijeme prve velike krize u njegovom ivotu, kad se njihova familija raspala a on odrastao. U maju 1963. godine, nepunih mjesec dana prije mature kojom je Emiliano zavrio srednju industrijsku kolu, Carlo se vratio u Italiju. To jest, otiao je iz Mostara, a je li otiao u Italiju ili negdje drugdje oni nisu znali, on u svakom sluaju.

Reidu se nije moglo prepoznati nakon njegovog odlaska. Od njezine agitatorske sposobnosti i strasti, od aktivizma, od one neukrotive snage koja je doslovno sijevala od nje, od svega toga nije se nakon deset dana nita moglo naslutiti. ena koja je bila sposobna satima sluati druge, a onda opet satima odgovarati na ono to je ula, sada nije bila u stanju sasluati ili izgovoriti dvije suvisle reenice. Ona, koja je prije navraala kui samo da se presvue, kako je sama u ali govorila, sada nije izlazila iz kue, a najradije ne bi izlazila iz kreveta. Emilianu je najtee padalo to to se ona ponaala kao da je boli ili doslovno vrijea sam pogled na njega, jer ga je svaki dan molila, takorei im bi doao iz kole, da ode do Kerime neto pojesti, da ode proetati, da se ide malo zabaviti s drutvom. Bilo je sasvim jasno da ga eli maknuti sebi s oiju i ostati sama, a to je teko padalo njezinom osamnaestogodinjem sinu koji je u martu te godine izgubio Vesnu, svoju prvu veliku ljubav, dva mjeseca kasnije izgubio oca, a sada evo sasvim oigledno gubi i majku koja ne podnosi pogled na njega.

Nije u tom periodu esto navraao kod Kerime, niti mu je ona vie bila primjeren sugovornik, niti je o njegovim problemima ona imala ta suvislo rei. A ipak mu je upravo ona bila utoite jer mu je pruila jedinu pravu utjehu. Kad se jednom poalio da ga mila majka Reida po svemu sudei mrzi jer u njemu valjda vidi svoju ivotnu greku, pa ga stalno tjera s oiju kao da e se tako njezina greka ispraviti, Kerima je pljesnula rukama i viknula: Ne grijei duu, Bog te pito! Zar je ni ti jadnu ne razumije, aman, sine dragi!?. Nakon toga mu je objasnila da ga Reida tjera od sebe upravo zato to ga voli. Ponosna ena kao to je ona ne moe podnijeti da on gleda kako se ona sui i propada, zato ga tjera od sebe u nadi da e je on upamtiti lijepu i ponosnu, kakva je uvijek htjela biti, a ne slomljenu i uplakanu. Jeste ono hrastovina i kad je slomljeno, ali nije vie hrast, sine moj Milijano, zavrila je Kerima, koja nikad nije prestala da ga zove Milijano, kako je on sam sebe zvao kad je bio mali.

Niti je bilo vremena, niti je on htio provjeravati je li Kerimino objanjenje sestrinog ponaanja bilo ispravno. Ve u oktobru 1963. godine Reida mu je rekla da su prijatelji nali za njega posao u Sarajevu, tako da je od jeseni one godine vie nije viao niti s njom govorio, ako se izuzmu kratki telefonski razgovori, ali ne bi on tetkino objanjenje provjeravao ni da je mogao, jer je bilo lijepo i srcu milo. Moda ga je blagotvorni uinak Keriminog objanjenja naveo da sam sebi nae jedno, na slian nain lijepo, opravdanje ili objanjenje prvog velikog gubitka u svom ivotu, naime oevog odlaska. Ne moe pouzdano rei je li on to izmislio ili je neko drugi prvi put rekao, a on samo uo i upamtio, u svakom sluaju on je vrsto povjerovao, a onda svim poznatima govorio da je Carlo otiao na Cubu da pomogne tamonju revoluciju. To je liilo na njegovog oca, to je upravo ono to se od njega moglo oekivati. On je doao ovamo 1944. godine, kad se Italija oslobodila od faizma i borio se s partizanima do osloboenja Jugoslavije. On je bio vatreni aktivist dok se jugoslavenski socijalizam nije oslobodio od staljinistikih zabluda, a onda otiao voziti kamion kao obini radnik, kad je bilo jasno da jugoslavenska revolucija ide dalje i da nee stati. Ima li ta normalnije od toga da on sad ode na Cubu? On ide tamo gdje je revolucija, on trai revoluciju i ona trai njega, oni se trae i nalaze.

To lijepo objanjenje u sumnju je dovela tetka Kerima, kad je proli put sjedio u ovoj kui. Polovinom aprila 1964. godine Reida je umrla, ustvari osuila se i ugasila, kako je Kerima rekla. Emiliano, tada ve radnik na odravanju maina u tampariji Osloboenja u Sarajevu, svratio je nakon sahrane kod Kerime, a onda se odluio i prespavati kod nje, da se nauiva topline i mirisa koje je u ovoj kui uvijek nalazio. Kerima je govorila samo o svojoj sestri, ba kao da je naumila Emilianu podnijeti izvjetaj o posljednjim mjesecima u ivotu njegove majke, govorila je bez reda i logike, ali sa mnogo strasti i ljubavi. Ve u novembru prole godine Reida je morala prei ovamo, jer od slabosti nije mogla brinuti sama za sebe. Ali su je prijatelji natjerali na to, ona sama ne bi ni to uradila jer je, po svemu sudei, njoj bilo samo do toga da se to prije i to tie ugasi. Posljednje to je Reida uradila, od stvari koje imaju veze s ovim svijetom, bilo je da tim svojim prijateljima na srce stavi brigu za njegov stan, tako da su oni u najkraem roku njezin stan u Mostaru zamijenili za njegov sadanji u Sarajevu. Kad je to saznala, Reida se potpuno okrenula od ovog svijeta, prestala je viati ljude, a u neko doba je ak i s Kerimom prestala stvarno razgovarati. Uglavnom je utjela, ponekad se pravila da slua sestrino brbljanje, a u pravilu ak ni to, ali bi ponekad, bez povoda i jasnog razloga, ispriala neku epizodu iz rata. Najee je pripovijedala o prvom susretu s Carlom, kad se njezin odred spojio s Dvadesetdrugom dalmatinskom proleterskom brigadom, u kojoj se Carlo borio, da bi zajedno krenuli oslobaati Livno.

Kerima je opirno ponavljala njezine prie, opisivala svaki trenutak i svaki detalj koji su joj se uinili vanim dok je sluala sestrine ispovijesti, na momente ak oponaala malaksali sestrin glas. Nije ona vodila rauna o tome govori li glasno i razumljivo, ona ustvari nije ni govorila da bi je se ulo jo otkako je ostala sama, tvrdila je Kerima, zato je njezin glas tako esto zamirao i okretao se unutra, kao da ponire u nju. Ali se potkraj ivota, kad je ve rijetko bila pri svijesti, par puta osmjehnula i ozarila dok je govorila o prvim poratnim godinama. A on onako ode, beter jedan, dabili beter! Bilo izgleda neto s nekim. udna mi uda to je bilo, ta s tim i ako je bilo!?, ljutila se Kerima. Pa ne moe najskuplji dio sebe potpuno predati njemu na kontrolu, ne moe nikome, a kamo li njemu, tuinu. Emiliano je vjerovatno zbunjeno gledao u nju dok je to govorila, nastojei da razumije ta govori, a ona je valjda primijetila njegov zbunjeni pogled, zakljuila da se on neto udi, pa se obrecnula i na njega: ta je, ta me gleda tako!? Ja ta je nego tuin, mu je eni tuin im se odlijepe jedno od drugoga!

Emiliano se nasmijao izrazu njezinog lica, na kojem su se pomijeali bijes i blagost, pa se i ona nasmijala, kratko nakon toga se umirila i onda nastavila pripovijedati. Nisu ukljuivali svjetlo te noi, sjedili su u polumraku i razgovarali, to jest ona je govorila a on sluao ili se pravio da slua, upijajui toplinu i miris ove kue, razlivao se od sjetne ljepote i zaricao da e ubudue esto dolaziti ovamo da uiva i obraduje svoju zlatnu tetku.

Danima kasnije shvatio je Kerimine bijesne rijei o Carlu i njegovom odlasku. Nije dakle kubanska revolucija, nego to to je izgleda bilo neto s nekim. Je li stvarno bilo ili je ponosna Reida odbila svaki razgovor o tome? ta je bilo i kada, ako je bilo? To se vie ne moe istraiti, ak i kad bi imalo smisla istraivati ga, nema vie koga pitati, ako je ikada bilo nekoga od koga se moglo neto pouzadno saznati. Jedini ko bi o tome moda neto mogao znati bila je tetka Kerima, ali ne bi ni neprijatelju preporuio da nju neto upita u vezi s tim.

U svakom sluaju, teta za lijepu ideju s kubanskom revolucijom, ne bi ona bila tako privlana da u njoj nema bar neto tano. Ono to je uo od Kerime ne pobija dodue potpuno objanjenje oevog odlaska koje je on bio prihvatio, ak i ako je pria o nekom i neto tana, ona samo govori o povodu Carlovog odlaska, ona ne dokazuje da on nije otiao na Cubu. Ali se Emiliano nije mogao ozbiljno baviti oevim odlaskom jer ga je svega preplavljala radosna ljubav prema njegovoj tetki. Kako je ona samo branila svoju sestru?! Ona nikad nije upoznala mukarca i nevjeru, ostavljanje i ljubav s mukarcem, a ipak sve o tome zna i sve razumije, ako treba da shvati i opravda svoju sestru. Eh, ta je on propustio, zanemarujui svoju tetku Kerimu!

Tada, krajem aprila 1964. godine, zarekao se sebi da e esto skoknuti do Mostara da uiva u beskrajnoj, blagoslovljenoj dobroti svoje tetke. Sada, krajem marta 1972. godine sjedi, evo, u njezinoj kui prvi put nakon onog dugog razgovora.

4.

NATHALIE

Happy Birthday to You / Happy Birthday to You / Happy Birthday, caro Ibro / Happy Birthday to You pjevali su svi uglas, ne ba naroito skladno, ali utoliko srdanije i glasnije, a svijetli stari, skupljen u fotelji nasred sobe, mirkao je prema njima bez razumijevanja i gotovo sa strahom. Pjevali su u Fadilinom izbjeglikom stanu na dalekoj periferiji Milana, i to Fadila i mu joj Mirsad, njihova kerka Natali, troje talijanskih prijatelja i Emiliano, a pjevali su u slavu Fadilinog oca Ibre i njegovog roendana. Iz nevezanih razgovora kakvi se vode u slinim situacijama moglo se zakljuiti da su upravo talijanski prijatelji predloili da se starev roendan proslavi ovako spektakularno, ne bi li od guve i novih lica malo ivnuo. Ve blizu mjesec dana Ibro sjedi, naizgled zamiljeno, ponekad gleda oko sebe bez imalo radoznalosti i uti osim kad mora odgovoriti na direktno pitanje, pa je to zabrinulo ljude oko njega i navelo one poduzetnije meu njima da predloe proslavu roendana. Po onome to se nudilo Emilianovom pogledu, namjera im nije uspjela jer je Ibro i na proslavi sjedio onako kako je njima bilo zabrinjavajue - oima zagledan u lica oko sebe, ali u duhu oigledno jako daleko odatle. Gledajui ga onako skupljenog u fotelji, zapravo izgubljenog u njoj, s njegovom sijedom bradom, s baskijskom kapom na glavi i svijetlim licem na kojem se nije dala naslutiti bilo kakva veza s onim to se zbiva oko njega, ponajmanje razumijevanje tog zbivanja, ovjek se pitao koliko je uope bila dobra ideja s proslavom roendana.

Emiliano je u svakom sluaju imao neto protiv te ideje, ali nije mogao odrediti da li vie zbog starog Ibre ili zbog sebe samoga. Istina je da mu je starca bilo ak ao, ali ni za sebe ne bi mogao rei neto mnogo bolje, jer ovamo je doao da se nauiva blizine dragih ljudi a upao u nekakvo kao slavlje, na kojem mu sigurno nije bilo mjesto koliko ni starome. Kad ga je prije dva dana Natali nazvala, zapravo im je uo njezin glas i ime, bilo mu je kao da ga je sunce ogrijalo, a kad je od nje saznao da su joj i roditelji tu, ivi i zdravi, da ga ele vidjeti i pozivaju ga, on naprosto nije znao ta e sa sobom od radosti. Ni kod njih u stanu, dok je sluao takozvanu roendansku pjesmu o kojoj nikad nije uspio neto pomisliti, opet nije znao ta e sa sobom, ali ne vie od radosti.

To je bilo polovinom maja 1993. godine, Emiliano je jo uvijek osjeao posljedice svoga dugog zimskog bolovanja, iako se u meuvremenu bio solidno oporavio. U bolnicu je dospio decembra 1992. godine, s gadnom upalom plua, nakon to je do koe pokisao idui kui iz grada. Kasnije se pokazalo da su stvari s njegovim zdravljem mnogo sloenije nego to su upoetku mislili, tako da su mu tokom boravka u bolnici, koji je potrajao preko dva mjeseca, razni doktori lijeili razne organe od raznih bolesti. Najzad je iziao iz bolnice iv i donekle zdrav, iako su ga toliko lijeili, potkraj februara, kad se ve osjealo proljee.

Sutradan po izlasku otiao je u tampariju, iako su mu lijenici savjetovali da to odgodi dok se ne osjeti sasvim dobro. U tampariji su ga lijepo doekali, nekoliko kolega se ak vidno obradovalo to ga vide. Nisu se napadno raspitivali o njegovom stanju, nisu ga nagovarali da ostane na bolovanju i nisu se pravili da im je bilo teko bez njega, ali su pokazali stvarni interes za njegovo zdravlje, ozbiljno ga i mirno pitali hoe li se vratiti na posao ili e produiti bolovanje, a nekoliko ljudi ga je ak pitalo za savjet u vezi s raznim stvarima oko posla, tako da se prilikom odlaska iz tamparije osjeao mnogo bolje nego pri dolasku u nju. Zato je nastavio svakodnevno dolaziti u tampariju, iako mu niko nije mogao nai stvarnog posla, sada kao ni prije njegove bolesti. Ali se pokazalo pametnim to je uporno i svakodnevno dolazio, jer mu se, zahvaljujui tome, dogodila vjerovatno najbolja stvar koja mu se dogodila nakon odlaska iz Sarajeva.

Krajem marta je s dvojicom kolega otiao na veeru u neki lokal nalik na menzu, blizu tamparije. To je ugostiteljski objekt bez imena u kojem su ljudi iz okolnih firmi pretplaeni na hranu, ali i normalni gosti mogu povoljno ruati ili veerati, a nakon veere, kad se vie ne moe zauzeti mjesto ili drugaije smetati nekome ko bi jeo, moe se uz au vina ili kakva drugog pia sjediti kao u posve normalnoj kafani. Kolege su veerale i otile kuama, a Emiliano je ostao da popije jo jedno pivo, jer ionako nije imao kamo otii, tako da je mogao prislukivati razgovor ljudi za susjednim stolom, jedinih gostiju koji su, pored njega, ostali nakon veere. To prislukivanje je bilo upravo ljekovito, tako da je Emiliano u novootkrivenoj kafani postao redovni gost i esto ostajao nakon veere, da bi ve desetak dana nakon prve posjete i sam sjedio i razgovarao s onima koje je prvog dana prislukivao.

To je bilo drutvo od pet-est majstora raznih struka, izmeu pedeset i ezdeset godina, koji su povremeno radili, uglavnom primali pomo za nezaposlene, ekali penziju i pitali se ta sa sobom. Svi su oni bili vrhunski majstori, svi su voljeli svoj posao i ivjeli za njega koliko i od njega, svi su ostali bez posla u firmama u kojima su donedavno bili visoko potovani i vaili za nezamjenljive. Emilianu se najvie dopao obuar Massimo, jedan suhi ovjek guste prosijede kose, s uskim akama kakve bi ovjek prije oekivao kod muziara nego kod zanatlije. Massimo je bio strastveni antialkoholiar i jo strastveniji pua, koji je, na uas drutva za stolom, volio estoke francuske duhane od kojih je sam sebi savijao tanke elegantne cigarete i pripaljivao ih prastarim upaljaem Ronson. Massimo je ve od mladosti bio najugledniji radnik jedne tvornice cipela, dvadesetak godina glavni majstor u odjeljenju za runu izradu, jo uvijek meu starijim stanovnicima Piacenze poznat po tome to je ve kao mladi bio u stanju svojim rukama napraviti novu, ali i popraviti staru, nogometnu loptu, tako da je godinama uivao poseban ugled meu navijaima mjesnog nogometnog kluba. Prije dvije i po godine je Massimovu tvornicu kupila neka industrija televizora, ili kompjutera, ili i jednog i drugog, iz June Koreje i postavila novu upravu, a nova uprava je nakon pola godine zakljuila da pogon za runu izradu cipela ne donosi dovoljno veliki profit, pa je otpustila sve zaposlene, a sam pogon ukinula. Tako je Massimo prije dvije godine ostao bez posla.

Svi koji su se nakon veere okupljali za njihovim stolom, da porazgovaraju jedni s drugima, jer kod kue nisu imali s kim, imali su slinu sudbinu i mogli su ispriati slinu priu. Jasno je da su te prie inile dobar dio njihovih razgovora, u kojima su se oni pitali kako to u ljudskom svijetu odjednom ljudi postaju suvini, tjeili jedni druge tvrdnjama kako je velika srea ne doekati neizbjenu i sasvim skoru budunost, u kojoj nee biti mjesta za majstore nego samo za industrijske radnike, za onu ubogu ljudsku sortu koja je spremna na to da samo opsluuje maine kao njihov rob, radovali se to su oni ipak ljudi u godinama i slino. Ali se njihovi razgovori nipoto nisu ograniavali na to, ak su rijetko bili stvarno sumorni. Emilianu su najdrae bile one veeri kad bi jedan od njih poeo priati o nekom konkretnom sluaju iz svoje prakse, kad je trebalo mnogo dosjetljivosti i majstorstva da se stvar uradi kako valja. Tada bi svi za stolom uutjeli i pustili pripovjedaa da govori, samo povremeno nekim pitanjem ili primjedbom pomaui njemu da postigne potrebnu slikovitost i ostalim sluaocima da bolje zamisle i razumiju situaciju o kojoj se govori. Nije im smetalo to to je jedan od njih bio obuar a drugi tokar, jedan kroja a drugi autolimar, jer su svi oni znali misliti i raditi rukama, svaki od njih je iz iskustva znao kako izgleda boriti se s problemom kojeg se moe rijeiti samo onda kad bistra i kreativna glava pomae pametnim i vjetim rukama. Naprotiv, razgovoru je jako pomagalo to to su dolazili iz razliitih zanata, jer je zahvaljujui tome pria svakog od njih imala za ostale dovoljno poznatoga i dovoljno novog da bude i razumljiva i zanimljiva. Vremenom je i na njega, Emiliana, doao red da pria o odravanju maina za koje se dijelovi ne mogu dobiti ni u tvornicama u kojima su proizvedene. Sa zaviu su ga gledali kad je priao kako je jednom morao iz maine izvaditi polomljeni dio, na stolu u svojoj radionici ga sastaviti i zalijepiti dijelove jedan za drugi, da bi uope vidio kako taj dio izgleda kad je cijel, pa onda poeti da ga mjeri, crta i pravi. A sve to krajem novembra, kad je najvie posla i kad je svaki dan za ozbiljnu tampariju vjenost.

Dobro se osjeao sa svojim novim drugovima, razgovori s njima su sigurno doprinijeli njegovom oporavku i tome da se pone osjeati kao ovjek. Bilo je perioda kad je svaki dan iao po dva puta kod Stephanije, kako su zvali onu menzu, valjda po eni koja ju je vodila, a onda ostajao nakon veere po nekoliko sati, uz au vina ili jedno pivo. Najradije bi on tako radio svaki dan, ma najradije se ne bi odmicao od njihovog stola, ali se bojao da e pretjerati jer niko od njih nije dolazio i ostajao na njihovim razgovorima ba svaki dan. Ali mu je sve to jako prijalo, vjerovao je da e im u neko doba priati i o svome satu, hoe sigurno ako se stvari budu ovako razvijale. Sada to jo nije mogao, njegovi noni sugovornici su mu jako dragi, ali ipak jo uvijek suvie strani da bi im mogao priati o satu koji je napravio svojim rukama.

To je bilo stanje stvari u njegovom ivotu maja 1993. godine, kad se javila Natali. Dah mu se presjekao i srce stalo od radosti kad je iz slualice uo njezino Dajda, Natali ovdje, a onda se sav rastopio sluajui izvjetaj o tome kako su saznali da je on ovdje i kako su mu uli u trag. Natali mu je uvijek bila mnogo blia od njegovog sina Elvisa, s njom se bolje i bre razumio, lake nalazio nain da joj pokae svoju naklonost, imao manje problema da u razgovoru s njom doe do povjerljivog tona ili do smijeha. Zvala ga je dajdom i to objanjavala tvrdnjom da ga voli onako kako se voli drag majin brat, dakle tie i njenije nego to se moe voljeti roenog brata koji je ipak uvijek i suparnik. Ni s njom on, po prirodi stvari, nije imao mnogo kontakta, rijetko kod njih, kui, i neto ee u tampariji, kad je ona dolazila kod Fadile i obavezno navraala da vidi i njega, ali se svakom susretu radovao i primao ga kao neto normalno i istovremeno kao dar, dok se s Elvisom, nakon to je Adila otila s njim, vidio svaki put kad to nije uspio izbjei. Elvis je, sa svoje strane, njihov odnos oigledno osjeao isto tako i trudio se da njegovom ocu to osjeanje ne ostane skriveno. Je li se to na djecu prenijelo neto od njegovog odnosa prema njihovim majkama? Gotovo sigurno jeste, on se dobro sjeao da je bio vie uzbuen kad se raala mala, nego kad je saznao da je dobio sina, a vie se i radovao, moda zato to nije morao biti vaan. Ali se i na djecu prenijelo neto od njihovih majki, Natali je uvijek bila toplija i zrelija, iako je bila blizu dvije godine mlaa.

Sav je drhtao dok ju je pogledom traio na peronu eljeznike stanice u Milanu i kasnije, dok se vozio s njom prema njihovom stanu. I ona se iskreno i neskriveno radovala susretu. Neumorno je brbljala, prigovarala mu to ne pazi na sebe i to izgleda tako zaputeno, prijetei ga upozoravala da ona o njemu zna sve i onda ozbiljno priala o tome kako je Fadila i u Milanu uspjela okupiti familiju i napraviti neto nalik na kuu, a povremeno se, recimo onda kad mu je prigovarala to je zaputen ili ga upozoravala da ona o njemu sve zna, peila kao curica i umiljavala se. Ali nije htjela odati kakvo mu je to radosno iznenaenje pripremila, samo je ozbiljno zaprijetila da e se na njega jako naljutiti ako nakon ovoga to mu je ona danas priredila ne ozdravi i ne pone novi ivot. I sretno se smijala uivajui u svojoj tajanstvenosti i uvjeravajui ga da nije tako teko okrenuti list i poeti novi ivot. Emiliano se radovao svemu i uivao u njoj kao da ju je rodio, prije tri dana ne bi nikom povjerovao da moe ovoliko uivati u djevojci koju, ako bi se o tome strogo sudilo, ipak jedva poznaje.

U malom stanu na periferiji Milana, gdje su zatekli goste, ureenog dedu Ibru i nekakvu nezdravu napetost u atmosferi, pojavile su se kod Emiliana prve sumnje u to da e ovaj izlet postati ono emu se on nadao. A kad su, nakon kreveljenja s roendanskim pjesmama, sjeli da jedu uvjerljivo najloiju hurmaicu koju je Fadila ikad napravila, i to nakon objanjenja da im ne nudi baklavu jer bi im ona bila prejaka, on se ve poeo zabrinuto pitati je li ova alosna proslava ono prekrasno iznenaenje koje mu je Natali pripremila i koje bi ga moralo preporoditi.

Pokazalo se da nije, jer ga je Natali pozvala da idu kad je Fadila upitala kakvu ko kafu eli piti. Bila je jako uzbuena, prekidala zapoetu reenicu i poinjala govoriti neto posve drugo, prekidala Emiliana u pola reenice ne primjeujui to, smijuljila se i zahtijevala da pogodi kamo idu, a kad vie nije mogla izdrati da bude tajanstvena obavijestila ga je da tu veer u Milanu sviraju Rolling Stonesi i da je ona uspjela nabaviti dvije karte. Emilianovu prilino suzdranu reakciju ona je valjda shvatila kao zbunjenost od prevelike sree, a moda je nije ni primijetila, u svakom sluaju Natali je oduevljeno govorila i govorila, izlaui mu priu o njegovom preporodu ili uskrsnuu kako ju je ona zamislila i po svemu sudei mnogo puta proivjela u duhu. Ona zna da su Rolling Stonesi jedan od simbola njegove mladosti, da je njegova generacija za tu i takvu muziku vezala duh pobune i slobode, zna da je i on sam imao njihove ploe jer ih je ona dobila od njega na dar i zna, prema tome, da mu je mladost neraskidivo vezana za njih. Zar to nije znak? Zar to nije jedna vrsta uda da oni dou u Milano upravo u momentu kad on mora poeti iznova i da njoj poe za rukom nabaviti karte za njihov jedini koncert? Bila je sigurna da e ova veer osloboditi u njemu zakoenu energiju, obnoviti mu mladost, podsjetiti ga na njegove zaboravljene mogunosti, pa e on, koliko sutra, stresti sa sebe umor i krenuti u ivot kao da se ponovo rodio. Nema vie Sarajeva, dajda, ali ima tebe. I uvijek ima neki novi poetak, jedan novi prvi put, ivot uvijek ide dalje i mi s njim, govorila je Natali oduevljeno, gotovo direktno u njegovo uho jer su stajali u autobusu stijenjeni kao sardine u konzervi. Uvjeravala ga je da on nema ni prava ni razloga za umor i objanjavala da oni koji se umore i odustanu od novih poetaka ostaju na suhom, dok ivot nastavlja tei dalje kao mona rijeka.

Bilo je za ne povjerovati koliko se svijeta slivalo prema stadionu, kao nekad u Sarajevu, kad su se igrale vane utakmice pa se sav gradski saobraaj tome prilagoavao a ljudi planirali dnevni raspored prema vremenu odigravanja. I pretreslo ih je na ulazu u stadion, kao to je radilo u ono vrijeme kad su ili na utakmice. Da, bilo je poneto to je podsjealo na mladost, samo to Emiliano nije znao da li se tome raduje. Neki su dolje na igralitu ve svirali i pjevali, iako se gledalite jo uvijek punilo. Bili su dovoljno glasni da niko, pa ni Natali, ne doe u iskuenje da razgovara sa svojim blinjim ili neto objanjava, svak je ovdje bio preputen sebi i tonuo u sebe kako je najbolje znao.

Lijepo je Natali ovo smislila, ali je, kako se u Bosni kae, pravila raun bez krmara. Teko je ovjeku da se ponovo rodi ako mu je blizu pedeset godina, a nije mu vala ni do toga da iznova poinje ako je ve jednom poeo, i to dovoljno davno da se poetak i on vie i ne sjeaju jedan drugoga. A ni ono s muzikom i mladou nije ba sasvim tano. Istina je da je njegova generacija za pop i rok vezala pobunu i svata neto, ali je njemu sve to znailo mnogo manje nego njegovim drugovima jer on nije imao oca koji bi bjesnio zbog duge kose i buke u njegovoj sobi. Ploe i ostalo su u njegovom sluaju mnogo vie bile simboli pripadanja nego pobune, prije svega simboli pripadanja jednoj generaciji i jednoj grupi. Ve osamdesetih godina, kad su se pojavila djeca s lancima, iglama i pseim ogrlicama na sebi, ohladilo se i ono malo njegovog oduevljenja za te stvari, pa je sve ploe koje je imao darovao Natali, koja je dugo bila glavna u svojoj raji zbog tog bogatstva. Upravo je Fadila, njezina majka, ne znajui da to ini, sasvim tano objasnila razloge njegovog hlaenja, jednom kad su u njezinoj kancelariji u pauzi za kafu razgovarali o tada novoj generaciji i njezinoj pobuni. Fadilina koleginica iz raunovodstva uasavala se od mlaarije koja sebe vezuje lancima i probada zihericama, Emiliano je priznavao da tu nita ne razumije, a jedan korektor je tvrdio da je pank logian produetak roka, takorei njegovo zakonito dijete. Nama su nai starci pomogli da svoju pobunu okrenemo protiv sebe, a ova djeca, naa djeca, sada eksplodiraju od te buntovne energije koju smo mi skrenuli unutra. Jesam li te dobro razumjela?, upitala je Fadila mladog korektora. Emiliano se nije mogao sjetiti njegovog odgovora, ali je bio siguran da je Fadila rekla upravo ono to je on osjeao.

Buka na igralitu je postajala sve jaa, nije se vie moglo uti ni vlastito sjeanje, tako da je Emiliano samo pogledom kruio okolo. Ta buka ga je podigla i ponijela, oslobodila ga teine i volje, iznijela ga izvan dometa sile tee, tako da je lebdio ugodno oamuen i slobodan od sebe, volje, svijeta i njegovih zakona... Poznavao je on to osjeanje, upoznao ga je kao djeak kad je uio veslati na unutranjoj gumi od kamiona. itave dane su provodili na Neretvi, sjedei na napuhanoj unutranjoj gumi kamiona ili autobusa, koju su zvali lauf, veslajui akama ili daskom toliko vjeto da su mogli upravljati svojom gumom usprkos rijenoj matici, izvui se s njom iz sredine do ruba rijeke ili se kretati ak uzvodno na rubovima, gdje je matica dovoljno slaba. Ali je najvea radost bila otisnuti se i prepustiti, kod Titovog mosta ui sa svojim laufom u brzak i otisnuti se niz rijeku do jednog vira kod peina, par kilometara nizvodno od Starog mosta. Tu bi se matica pretvorila u vir, zaustavila bi lauf i poela ga voziti ukrug, a on bi se, sjedei u laufu, prepustio krunom kretanju koje je bilo dovoljno brzo da mu se od njega zavrti u glavi i dovoljno sporo da mu od toga ne pozli. Kratko nakon to bi dospio do vira, osjetio bi da je slobodan od teine i od sile tee, da mu se eludac odlijepio sa svog mjesta a teite tijela rasprsnulo i smjestilo u svaki ud i svaki organ. Sunce ga je peklo, voda ljuljala, a on, s po jednim teitem u svakom svom dijelu, sav jedan jedini sveobuhvatni centar, rastvarao se, izdvajao iz vremena i postajao taj trenutak i to stanje. Mnogo puta je poelio da ostane u tom stanju, ali nikad nije uspio da se otisne i potpuno prepusti, nego se svaki put, ptice znaju kako i zato, na koji i na iji znak, trzao i veslao prema obali, ponovo teak i sa samo jednim teitem koje mu je ostajalo nepoznato. U to ili neko jako slino stanje dovela ga je buka koja ih je u valovima zapljuskivala odozdo s igralita.

Dolje na pozornici pojavio se jedan stariji ovjek neurednog izgleda, a gledalitem se prolomio vrisak koji je u sebi imao i neto od uzdaha. ovjek je priao mikrofonu, viknuo u njega Yeh!, podigao desnu ruku i opisao njome polukrug kreui je slijeva nadesno. Gledalite je, vjerovatno svih pedeset ili ezdeset hiljada ljudi to su se tu okupili, kao iz jednog grla vrisnulo Yeh! i mahnulo desnom rukom slijeva nadesno. Onaj ovjek je onda u mirkofon viknuo Hello! i pokrenuo desnu ruku sa stegnutom akom dvaput prema gore. Vjerovatno je svaki ovjek u gledalitu, sve i jedan od njih eszdesetak hiljada, vrisnuo Hello! i dvaput podigao desnu ruku sa stisnutom akom, ali je to izgledalo kao da su svi oni jedan jedini ovjek ili jedan nevjerovatno dobro uvjebani hor. Emiliano je osjetio kako mu se eludac, kojeg je buka otkaila s mjesta, poinje griti, pa je krenuo prema izlazu panino se probijajui kroz gomilu.

Prekosutradan je Natali dola u Piacenzu da se objasni s njim, bijesna i ogorena kako samo moe biti mlada ena kad se duboko razoara. Emiliano se trudio koliko je mogao da se opravda. Priao joj je kako su u njegovo vrijeme tjerali mlade da za Dan mladosti izvode na stadionima kolektivne gimnastike vjebe i kako se jedino treberi nisu trudili da izbjegnu tu ast. Podsjetio ju je da to nema veze s ideologijom i politikom, on nikad nije izvodio vjebe na stadionu iako je uvijek bio socijalist, radi se o tome da se pristojan ovjek loe osjea ako prati kako nestaje svaka razlika izmeu njega i hiljade ljudi oko njega, a sve se to jo dogaa pred publikom , to jest pred svjedocima. Naglasio je da on uvaava razliku izmeu vjebanja na koje su njih tjerali i dobrovoljnog mahanja rukom u gomili koja mae rukom, ali upravo ta razlika je ono od ega je njemu prekjuer pozlilo.

Natali ga je gledala bez imalo razumijevanja, ona ne samo da nije razumjela ta joj on eli rei, nego nije razumjela ni zato joj govori sve te besmislice. Ona je prevrnula nebo i zemlju, spiskala svu uteevinu, molila i poniavala se da bi njemu nabavila kartu za koncert s kojeg je on pobjegao prije poetka, a on joj pria o nekakvim gimnastikim vjebama. Podsjetila ga je da ona nije djevojica koju se moe vui za nos i zavaravati priama, nego odrasla osoba koja je dola ovamo da uje njegovo objanjenje, kako bi mogla odluiti hoe li s njim ubudue imati posla ili nee.

Emiliano je shvatio da se ne mogu razumjeti, pa je odluio da pokua spasiti bar mogunost da razgovaraju jedno s drugim i ponekad se vide. Zato je poeo govoriti o tome koliko joj je zahvalan za trud, i za pokuaj, i za samu ideju odnosno elju da tako neto uradi za njega, ali ni to nije dalo rezultata. Njoj nije trebala njegova zahvalnost, nego njezin podvig, a on joj je svojim glupim ponaanjem uskratio pravo da vjeruje u svoj podvig, jer eto nije uspjela za njega uraditi neto veliko. Ako je to mogue, otila je jo dublje razoarana i ogorena nego to je bila kad je dola, objasnivi mu da ga vie ne eli ni uti ni vidjeti.

Emiliano je ostao sam, postien to je pokvario njezin pokuaj da ga spasi i preporodi. Kako djetetu objasniti da se ovjek ne moe ni raati, ni preporaati s pedeset godina? I da nee to raditi, ako je pravi ovjek, ak ni ako bi moglo. Kako joj objasniti da u ovom sluaju nije krivo njegovo ponaanje nego karakter? Nije on odluio da ode, on je morao otii jer ne bi izdrao jo pola sata.

Bilo mu je silno ao to joj je pokvario plan, a jo vie to je izgubio Natali, koju je volio kao to ljudi vole svoje roeno dijete.

5.

REVOLUTION

Godina 1962. bila je vrijeme uda i podviga. Prva i najvanija uda bili su ukavci i tranzistori, istinska uda suvremenog svijeta, koja su ljudi u Mostar donosili vraajui se iz Italije, i to svi povratnici, kako verceri tako i direktori, sportisti ili umjetnici koji su putovali tamo. ukavac je bio vaniji i popularniji, ne samo zato to je bio mnogo jeftiniji, nego i zato to nije sluio pukoj zabavi nego je donosio stvarnu korist, naime zatitu od kie. To je bilo istinsko i veliko dostignue ljudskog duha, nauke i tehnike, o kojem se govorilo s potovanjem gdje god su se ljudi okupljali. Zahvaljujui duhu i nauci ovjek vie nikada nee pokisnuti, jer e pri ruci, to jest u depu uvijek imati kinu kabanicu lijepo sloenu i pospremljenu u njezinu vlastitu futrolu. Povratnici iz Italije govorili su da je i tamo ukavac izazvao pravi zanos i do nesluenih razmjera produbio ljubav prema nauci i tehnici, jer kina kabanica koja stane u dep, tako da se uvijek i svugdje moe ponijeti sa sobom, revolucionarno usavrava ljudski ivot. Moglo bi se rei da ovjekov boravak na zemlji nakon ukavca vie nee biti isti. U Italiji ve svaki drugi ili trei ovjek sebi moe priutiti ukavac, jer oni imaju visok standard, ali e i kod nas, nastavimo li napredovati ovim tempom, za koju godinu bar pola stanovnika imati kinu kabanicu od najlona, koja uka i time raduje srce, a kad ne treba, smota se uredno i spremi u dep ili u tanu. O tome dovoljno pouzdano svjedoi injenica da su pitomci Vazduhoplovne gimnazije Maral Tito ve u proljee 1962. godine dobili tamnoplave jakne od najlona, tako da su ih ve u ljeto te godine svi u Mostaru zvali ukavcima.

Tranzistor je bio posebno popularan meu mladima i meu strasnim navijaima Velea. Sve mogunosti koje se otvaraju mladom ovjeku koji moe sluati radio i tamo gdje nema struje, recimo na izletu u umi ili skriven na obali Neretve, ne mogu se ni pobrojati a kamo li sebi ivo predstaviti. Ali su zaljubljenici u nogomet bili jo vie od normalnih ljudi oduevljeni tranzistorima, moda zato to su oni bolje od ostalih razumjeli sve mogunosti koje tranzistor nudi. Kod obinih smrtnika su zavist prema vlasnicima tranzistora prije svega izazivale dvije privilegije koje su oni uivali. Prva je bila mogunost da idu gledati Velea na stadionu pod Bijelim brijegom, a istovremeno sluati radio-prijenose ostalih utakmica i znati rezultate kad i oni ljudi to sjede kod kue i sluaju radio, a druga privilegija, koja je izazivala jo vie zavisti, bila je mogunost da se na stadionu uivo gleda Veleova utakmica i na tranzistoru istovremeno slua radio-prijenos te utakmice, pa se onda danima pije krv Marku Bitangi, sportskom novinaru Radio-Sarajeva, za svaku greku koju je napravio tokom prijenosa.

Emiliano je trei razred industrijske kole zavrio odlinim i s pohvalom, pa je pomislio da ima smisla pitati roditelje bi li mogao dobiti ukavac ili tranzistor na poklon. Mama Reida je rekla da ona ne zna kako bi se osjeao mladi s tranzistorom meu drugovima od kojih mnogi meso jedu jednom u deset dana, ali bi se ona jako loe osjeala ako bi taj mladi bio njezin sin. I zna da bi jako loe mislila o tom mladiu, ako bi se on dobro osjeao. Tipina mama Reida, ali se i Carlo ovaj put sloio s njom, tako da je on mogao odmah sahraniti svaku nadu. Uskoro su sreom nabavili televizor, tako da se mogao dobrim dijelom utjeiti to je bez ukavca i tranzistora. A kratko nakon toga je poeo vjerovatno najsretniji period njegovog ivota.

Poetkom jula skoio je sa Starog mosta na noge, krajem jula i na glavu, i tako se upisao u odrasle koje su oni nazivali velikom rajom. A u septembru je, upravo pred poetak nastave, u kina doao film Viva Zapata. Prvi put u ivotu nije imao problema sa svojim udnim imenom, nego se zbog njega s razlogom pravio vaan. Drugovi su ga pred vrnjacima iz drugih grupa poluozbiljno zvali Zapata, jer je njegovo ime, zahvaljujui filmu, poelo donositi ugled i postalo prednost njegove grupe pred drugima. On je svaki dan po dva puta iao u kino i do najsitnijeg detalja upamtio kako Marlon Brando podigne glavu, malo isturi naprijed bradu, malo pomjeri lijevu stranu lica, tako da se ne moe znati je li se osmjehnuo ili se podrugnuo, i dubokim mirnim glasom kae Emiliano Zapata. A onda je kod kue satima stajao u kupatilu pred ogledalom, podizao glavu i jedva malo isturao bradu, tek toliko da se nagovijesti prkos, razvlaio lijevu stranu lica u poluosmijeh i izgovarao mirnim glasom Emiliano Montecchi. Sve mu je odlino polazilo za rukom, jedino mu glas nije htio biti onako miran i dubok, pa je smislio da se pomogne s malo vie teksta. Tako je odluio da podrazumijeva pitanje one predsjednike nitarije, koja se pravila da nije razumjela kako se mladi seljak zove i u filmu pitala Kako?, pa je govorio odsutnome sugovorniku: Montecchi. Emiliano Montecchi. To je zvualo sasvim dobro, jedini problem je na kraju bilo to to se nije imao kome predstaviti na taj nain, jer se susretao jedino s ljudima koji dobro znaju kako se on zove.

Njegov ugled zbog slavnog imena i slinost s Marlonom Brandom, koju su mnogi htjeli primijetiti, doveli su do toga da se krajem septembra on pone zabavljati s Vesnom, djevojkom koja moda i nije bila najljepa uenica srednje medicinske, ali je sigurno imala najljepe i najvee dojke koje su se mogle vidjeti u mostarskim kolama. Ali bi se on vjerovatno zaljubio u nju i da nije bilo onih neusporedivih dojki, za njezinom kovrdavom kosom i ogromnim oima moglo se i moralo ponekad uzdahnuti u svakom sluaju. Tako je od kraja septembra 1962. godine Emiliano Montecchi bio najsretniji i najvaniji mladi ovjek na svijetu. I bio je to sve do marta idue godine, kad mu je Vesna rekla da se zaljubila u jednog maturanta vazduhoplovne gimnazije, to jest u jednog ukavca, kako bi se tada reklo u Mostaru.

Te Vesne se Emiliano sjetio u danima alosne osame koji su uslijedili nakon prolalog pokuaja da ga Natali spase. Moda je neki preporod stvarno mogu, ak i za njega? Novi poetak on nije elio, ni novo roenje, ni novu mladost, on je samo htio nastaviti ivjeti svoj normalni ivot, onaj jedini koji ivi od roenja, i htio je da se taj ivot normalno zavri kad njegovo vrijeme istekne i put doe do kraja. Ali bi bilo jako dobro za ostatak puta imati malo vie snage, neko ivo i dobro sjeanje, malo vedrine. A moda bi se sve to dobilo kad bi se obnovilo sjeanje na Vesnu i na ono vrijeme kad se budio radostan i nestrpljiv od pomisli na to da e je vidjeti.

Emiliano bi se jako stidio ako bi neko pomislio da je on htio obnavljati nekakvu ljubav s Vesnom. Ne bi on odvojio enu od njezine porodice ni kad bi poludio za njom, takvo neto se protivi njegovom osjeanju asti, a on niti je poludio za Vesnom, niti je poludio mimo nje, to jest sam od sebe. Ne bi on u ovim godinama ni radi sebe ulazio u bilo kakve nejasne odnose, ivot je teko podnositi i kad je jednostavan, a s udatom enom nije mogao zamisliti bilo kakav odnos ni dok je bio mlad i dok je od ivota traio sve prije nego jednostavnost. On je samo htio oivjeti sjeanje na svoju prvu veliku ljubav, u nadi da bi to sjeanje moglo vratiti u njegov ivot bar dio one snage, napetosti i radosti koje je imao onda i koje je vezivao upravo za tu ljubav.

Nije mu ba najbolje uspijevalo. Koliko god se trudio da u sjeanju obnovi slike, konkretne situacije, dodire ili razgovore, u njemu se nije obnavljalo nita i sjeanje mu je ostajalo apstraktno, openito, nestvarno. ak ni Vesnino lice nije htjelo da se obnovi u pamenju, tako da je njegova prva ljubav ostajala ograniena na krupne oi, kovrdavu kosu i zanosne dojke, kao da je bio zaljubljen u neiji povran opis a ne u stvarnu djevojku. Ni jedan susret pred kinom, ni jedna etnja do Rondoa, ni jedan poljubac ili bar sjeanje ruke na njezin dlan, na dojku, na kosu, nita od toga svega nije htjelo oivjeti u njegovom pamenju. Ti uzaludni pokuaji su ga podsjetili da je i onda, u etvrtom razredu, nekako prebrzo i s premalo bola prealio Vesnu, pa se na trenutak upitao je li njemu u ono vrijeme bila vana Vesna ili njegova zaljubljenost, ali je i samo pitanje odbacio kao besmisleno cjepidlaenje prije nego to se ono dovrilo u njegovoj svijesti. Uvjeravao je sebe da to nije ozbiljno pitanje nego dosjetka, jer je u ono vrijeme svakome momku moglo biti jedino normalno da ga djevojka ostavi radi nekog pitomca vazduhoplovne gimnazije, ve tamnoplava jakna od ukavca je vie nego dovoljno jak razlog za to. A doda li se tome injenica da oni ive posve drugaije od svojih vrnjaka i u jednom drugom svijetu, ima li se na umu posao pilota s plavim nebom i opasnostima, zna li se da su cure mnogo realnije od momaka i zna li se da je svaki od tih pitomaca ve tada imao siguran posao, uzme li se sve to u obzir, jasno je da je djevojka morala biti luda da bi odbila udvaranje nekog od njih. Ne treba sumnjati u to da je ono s Vesnom bila prava ljubav, radi se samo o tome da je on sve previe dobro zaboravio.

Zakljuio je da bi njegovom sjeanju moglo pomoi ako bi uo Vesnin glas ili bar razgovarao o njoj s ljudima koje su zajedno poznavali. Danima je trajalo prisjeanje i zapisivanje imena potencijalnih sugovornika, a onda ponovno prisjeanje i krianje nekih od zapisanih imena. Ni u ono vrijeme nije bilo mnogo onih koji su dobro poznavali i Vesnu i njega, a pogotovo je malo bilo onih koji su ih poznavali kao par, kad se poeo zabavljati s Vesnom on se udaljio od svojih drugova ili se bar njegov odnos s njima temeljito promijenio, tako da nije mogao zapisati ba mnogo imena. A onda je, nakon novog i preciznijeg prisjeanja, precrtavao neka od zapisanih od imena kad bi se sjetio da je jedan od zabiljeenih ljudi umro, drugi odselio iz Mostara kad i on sam ili samo malo kasnije, jedan napustio Jugoslaviju prije dvadest godina i prekinuo sve veze s Mostarom, a drugi prije isto toliko godina prekinuo sve veze s njim. Kad je precrtao sva takva i sva imena oko kojih se nije isplatilo truditi, dobio je vrstu jezgru od tri-etiri Mostarca koji bi mu mogli pomoi, pa se bacio na to da istrai gdje su oni sada i kako da on do njih doe. A ni to nije moglo biti jednostavno, s obzirom na rat koji je tutnjao u Bosni, u Mostaru moda najgore.

itavo ljeto je utroio na potragu za lju