nocno vijece - dzevad karahasan

8/7/2019 Nocno Vijece - Dzevad Karahasan

1/215

Devad Karahan

NONO VIJEE

ARSbosnia2006


2/215

2


3/215

3


4/215

1. SVIJET JE KAO LJIVA

- Svijet je kao ljiva, kao lijepa zrela ljiva - glasno je izgovorio

Simon Mihailovi , silaze i niz brdo Tabija prema gradu to je leao pre njim u dolini. Zapravo se sama od sebe izgovorila njegova radostizrazilo se, bez njegove namjere i volje, osje anje da je svijet d posljednjeg djeli a ispunjen dobrim sadrajem, plodan i dovren, so an zaobljen, gotovo savreno okrugao i radostan zbog te svojezaokruenosti. To se osje anje pojavilo u njemu vjerovatno jo jutro kad je po eo obilaziti svoju rodnu ku u koju nije vidio dvadesetipe godina, ali on to valjda nije primijetio, tako da se sada zaustavio u pol

koraka od vala radosti to ga je zapljusnuo i oduzeo mu dah. Nenamjern je izgovorio da je svijet kao ljiva, a sve u njemu je govorilo ivjeivjeti! i tim kliktanjem davalo oblik strasnoj udnji za ivotom to je ispunjavala do posljednje ilice. Kao da mu je i srce, svojimotkucajima, vikalo ivjeti! ivjeti!, preplavljala ga je vjera da vrijeivjeti, da bi on itekako mogao imati budu nost i da bi ta budu nos mogla, da bi morala, biti dobra i lijepa. Kao ljiva - zrela, puna i obla.

Pod nogama mu je, u dolini, leala Fo a. Priljubljena uz svoje

dvije rijeke, okupljena oko u a ehotine u Drinu kao ljiva oko kotic prostire se oko u a kao svoga geometrijskog sredita u sve irim krugovima, dok ne ispuni cijelu kotlinu i ne zaposjedne rubnimmahalama i okolna brda. Kao gotovo sve bosanske kasabe, Fo a j izgra ena u kotlini koja, onako okruena oblim pitomim brdima, izgled kao gnijezdo. Valjda zbog kotlina u kojima su izgra eni i iji osnovn oblik slijede, bosanski gradovi u osnovi imaju ili formu uske i jakizduene elipse ili formu kruga, ovisno o tome je li se kotlina u kojoj sizgra eni rastegla du rijeke i priljubila uz nju, ili je upa, kotlina ira o uskog pojasa uz rijeku i u osnovi najblia formi kruga. Fo anska kotlin je jedna velika upa, gotovo pravilan krug, a centar kruga je u

ehotine u Drinu, koje su mjetani zvali Sastavci. Za Sastavke je veza ili se prema njima odre uje sav ivot grada kako ga se Simon sje ao: n desnoj strani Sastavaka prostirao se Pijesak, kupalite i cirkus-placmjesto na kojem su se smjetali luna-parkovi i ringipili kad su dolaziovamo, mjesto na kojem se jelo evape umjesto ku ne hrane, na kojem vidjelo prve ene s obojenom kosom i stranim izgledom, mjesto n

4


5/215

kojem se zabavljalo, dangubilo, uivalo i sanjarilo, a na lijevoj stranSastavaka lei Me urije je na kojem su smjetene kole i uredske zgrad dakle dio grada u kojem se red i zakon svakodnevice uspostavljaju

utvr uju, mjesto ispunjeno trijeznim trudom i obavezama. Za Sastavke

vezan i prema njima se odre uje i vanjski oblik grada, jer se ok Me urije ja, Sastavaka i Pijeska, u sve irim krugovima, niu mahal Centar, ukovac, Budimlje i Musluk, pa Prijeka arija, Donje Polj tovi i i Gradac, pa erezluk, Livade, Gornje Polje i Tabaci, pa... Naji krug ine rubne gradske mahale, izgra ene ve na padinama okolnih brd kao to su elovina, Grada ka stijena, Dub i Tabija, brdo na kojem s Simonova mahala i ku a.

Dok je ivio u Fo i, Simon je vjerovao da je njegov grad zaprav zbrka sokaka i ku a, s ponekom prazninom koja bi se uz mnog pristrasnosti mogla nazvati trgom, bez plana i reda, bez jasnog oblikavidljivog razloga za bilo koju od odluka koje su odredile izgled gradKad bi se dogodilo, tokom svih ovih godina odsutnosti, da se prisje svoga grada, primijetio bi da ga Fo a podsje a na mreu bora rasutih p stara kom licu. Ali sada, kad gleda grad nakon duge odsutnosti i nako svega to je nau io i iskusio tokom te odsutnosti, rekao bi da prepozna

ili makar sluti plan prema kojem je sve to sagra eno i raspore eno. Nij to ljudski plan, toliko se vidi na prvi pogled, ljudski je doprinos ovdjkao i kod svih drugih bosanskih gradova, samo odluka da se gradnjprilagodi terenu i podredi njegovoj logici, tako da se na prvi poglepomisli kako grad nisu izgradili ljudi, nego su ga iz sebe istisnula brda zkoja se on dri. Ali neki plan postoji, moda skriven poput onoga planprema kojem su raspore ena ova brda i izme u njih usje ena rije n korita, moda zatrpan manje duboko od njega ali ipak skriven dovoljn

da ga ljudsko oko ne vidi sve dok mu se on sam ne otkrije. Izgleda da taj plan odlu io otkriti Simonu danas, na pravoslavnu Veliku Gospojinu 28. 8. 1991. godine, jer on ga nesumnjivo sluti, gotovo prepoznaje razumije, sada, dok gleda svoj grad sa svog brda, desetak koraka udaljeod svoje ku e.

- I Fo a je kao ljiva - viknu Simon i nasmija se od radosti kojom ga je ispunjavala tamnozelena boja grada i njegovih brda, ponegdjprovi ena s isto tako tamnom plavom bojom zrele ljive. A onda s nastavi sputati prema gradu, ozaren dobrim slutnjama i vezan za svij

5


6/215

kako ve odavno nije bio, bez onog osje anja osamljenosti kojeg se n uspijeva osloboditi ve blizu dvije godine.

Nije to zapravo osamljenost, to je prije izmaknutost od svijeta

osje anje da ne pripada svijetu i da nema pravog kontakta s njim. To s

osje anje pojavilo malo nakon to je njihov sin Sascha dobio posao odselio od njih. U prvo vrijeme nakon Saschinog odlaska Simona jzbunjivao odre eni viak vremena, emocija, energije, koji se pojavi tada, kad se familija svela na njegovu enu Barbaru i njega. Nadao se de svo to vrijeme mo i posvetiti Barbari, nadao se da e joj takore

vratiti sve ono to je do tada davao Saschi, a to bi trebalo pripadati nj jer je upravo ona u njemu oslobodila osje anja kojih je nakon Saschino

odlaska bilo tako mnogo. Nadao se da e se s obiljem osje anja vremena obnoviti intenzitet i mnogostrukost njihove me usobn vezanosti, kojih kao da odavno nisu svjesni, nadao se da e se mod obnoviti i onaj zanos koji ih je godinama, dok su ga nosili u sebosloba ao od svih pitanja.

Sve je me u njima bilo nenormalno i prekrasno, bar u po etku Simon je bio u Berlinu tek malo due od godinu dana, upravo je biuredio sve formalnosti oko upisa na fakultet i valjda zato se pridrui

jednoj grupi studenata koji su demonstrirali, iako nije znao zatdemonstriraju. Bilo je dobro osje ati se studentom, bilo je dobro za ne se boriti ili bar vjerovati da se za neto bori, bilo je ugodno vjerovati dnakon teke samo e to je trajala od odlaska od ku e, kona no pripada negdje, i to upravo ovima s kojima ide ulicom i vi e. Iao je ulicom, n znaju i zato, i povremeno dizao ruku, ne znaju i za ta je die, uvjere da mu je tu mjesto i da je u redu sve to radi. A onda je registriraprisutnost o koju se nije mogao ogluiti, osjetio je nekoga ko samim

svojim postojanjem oslovljava upravo njega, nekoga s kim se vjerovatnmorao na i. Njegovo je tijelo prepoznalo blizinu tijela koje mu je su en i okrenulo se, a onda su o i vidjele i prepoznale Barbaru. Doslovno tak njegov potiljak i bubrezi, ramena i potkoljenice, cijelo njegovo tijelzabiljeilo je Barbarinu prisutnost i okrenulo se prema njoj, a onda su o i i duh prepoznali kao njegovu su enicu. Nije primijetio kad je i kak preao onih nekoliko koraka to su ga dijelili od nje, naprosto se naao unju u tre em redu iza onoga u kojem je do tada iao.

6


7/215

- Jesi li udata? - pitao je Barbaru, kad je izravnao korak snjezinim.

- Ne znam - nasmijala se Barbara koja je u to vrijeme imala

stalnu vezu i bila ponosna na to to se ne namjerava vjen avati.

- Sretno? - pitao je Simon dalje.- Nisam sigurna, mislim da da - odgovorila je. - A zato pita?- Zato to me je grom udario od tvoje blizine.Pogledali su se i bilo je jasno ono to on nije mogao izgovoriti

naime da ono to je Barbarina blizina izazvala u njemu ne trpi odga anj ne dozvoljava ni udvaranje, da ono grmi i puca, da gori i da e spri ovjeka mnogo prije nego to on uspije saznati koje cvije e u ena en

voli i kako joj ga treba poklanjati.Tako je po elo i tako je trajalo godinama. Njezini dodiri su samo produbljivali i poja avali njegovu potrebu za njezinim tijelom, a pri to su otklanjali svaku sumnju u razlog i opravdanost njegovog prisustva nsvijetu, barem dok je prisutan u njezinoj blizini. Desetine stvari kojmoe i mora re i jedino njoj, prekrasno osje anje koje ga je stalno prati u tim godinama, osje anje da re enice koje oni jedno drugom izgovaraj nisu ni mogu e drugdje, me u drugim ljudima ili bilo gdje drugdje izva

njihove ljubavi. Mahnita glad za njezinim tijelom i dodirima, koja jnjegovom tijelu, to jest cijelom njegovom bi u, donijela potpuno sigurn saznanje o neponovljivosti svega pod kapom nebeskom - ako je ne zagrsad, ovog trenutka u kojem je to poelio, izgubio je neto prelijepo nenadoknadivo, jer je nikad vie, ni do kraja vremena, ni u svimvje nostima, ni ako bi u svim ivotima to im predstoje na ovom i n onom svijetu bili su eni jedno drugom - sigurno je nikada vie ne eljeti i dodirnuti upravo ovako, njezino tijelo sigurno nikad vie ne

biti upravo ovakvo kakvo je sada i njegovim se dodirima ne e odazva upravo ovako kako to sada ini... Sutra e njezina udnja za njim bi malo ja a ili malo slabija nego danas, ju er je on bio malo njeniji i mal zaljubljeniji nego danas, prekosutra e ona biti malo umornija ili mal pospanija... Zna on, naravno, da oni ne mogu izgubiti jedno drugonjegova ruka zna da se oni i sutra mogu i moraju grliti, ali ona zna i to de to biti zagrljaj koji je mogu jedino sutra, kao to je ovo zagrljaj ko

je mogu jedino sada, ruka zna i sve njegovo zna da se ta dva zagrljaja n mogu me usobno zamijeniti ili nadoknaditi, zna da svoju Barbaru mo

7


8/215

zagrliti onda kad to poeli, jer e u protivnom izgubiti neto prelijepo nenadoknadivo, zna da je bolno i dobro to je to tako.

Zahvaljuju i ljubavi s Barbarom, mogao je bezbroj puta ponovi

pacijentima ili kolegama da kod dragog Boga nema serija i nemme usobno zamjenljivih komada, jer On stvara a ne proizvodi, a da s ni jednom ne postidi to izgovara takvu frazetinu. Istina je dobra i lijepma koliko puta ponovljena, ako se njezina istinitost stvarno osje a. A o osje a istinitost ove re enice, zahvaljuju i Barbari, on vjeruje da ljubav jeste, prije svega, prepoznavanje jedinstvenosti jedne osobe. Volje jednu enu onako kako on voli Barbaru, zna i saznati sve ono ime s ona razlikuje od svih drugih ljudi na svijetu, dakle znati onaj viak koji

izdvaja izme u svih lijepih ena, plavua, novinarki, nervoznih ljud krvne grupe A, ljubitelja sira, ena koje ne uzgajaju i ne vole cvije e saksijama, ali ne misle loe o onima koje to ine, svih ljudi koji vol jugovinu i ptice, onih to nerado etaju, onih to pla aju karticom, on to malo i nerado govore o roditeljima, onih to se bolesno boje insekatonih to tonu u san od mirisa lavande, onih to rado razgovaraju prodava ima... Kad bi se napravio spisak svih njezinih osobina, kad bi negdje zabiljeili svi njezini genski i ostali kodovi, kad bi se negdj

popisalo sve to se o njoj uop e moe re i, ostalo bi nezapisano nere eno ono to se ne moe re i, ali se moe znati ljubavlju, ono t jedino on o njoj zna, ono po emu je ona njegova Barbara.

Ne bi se moglo re i kad se to njihovo izgubilo. Ono se, ustvari nije izgubilo, nego se izlizalo poput zlatnika, ili se preto ilo u naviku brigu, znanje, trud, u sve ono iz ega se sastoji svakodnevica pristojn ljudi. Sigurno se izlizalo dugim trajanjem, jer oni nisu ni primijetili da ise ono njihovo udo vie ne objavljuje dok se Saschinim odlaskom ni

pojavio viak vremena to su ga mogli posvetiti sebi i jedno drugome,time i viak prilika da izostane ono to se me u njima u po etku doga alo. Tek mjesecima nakon Saschinog odlaska primijetili su da je njihovom dodiru mnogo vie blagosti nego nunosti i vie namjere negsudbine, pa su sebi morali priznati i to da ne znaju ta bi s vikomvremena i osje anja. Trudili su se svako oko sebe i jedno oko drugog nastojali obnoviti onaj svoj intenzitet ili se makar sjetiti puta koji vodi dnjega, posve uzalud, jer se ljudskim trudom ne postie ono to su ondobili na dar i to su godinama imali. A trudili su se upravo zato to s

8


9/215

znali kako je to rijetko i koliko vrijedi.. Izbjegavali su razgovor o onomto se deava, odnosno ne deava, me u njima, valjda boje i se da e s sve definitivno pokvariti ako izgovore da neto nije u redu, ali s

preu enim re enicama, prekinutim pokretima i drugim znakovima ko

se ovjeku omaknu, svakodnevno odavali svoju brigu.Nekih godinu dana nakon Saschinog odlaska, ipak su progovori

o tome. Znam ja da danas ljubav, kao i ljudi, nema sudbinu, nego rotrajanja, rekla mu je jednom Barbara, povrije ena njegovom zbunjeno utnjom, ali sam bila sigurna da s naom ne e biti tako, ona ipak pripad nekom drugom vremenu.Njega su u to vrijeme po ele salijetati slike iz djetinjstva, sje anja koj

su isplivala iz Bog zna kojih dubina duha ili tijela, stvari koje onda, djetinjstvu i mladosti, nije ni primijetio ali ih je o igledno zapamtio Onog dana, naprimjer, kad je Barbara po ela razgovor o njihovom odnosu, njega je od samog jutra progonilo sje anje na liniju po sredin desnog dlana, koju je osje ao sasvim konkretno i jako, gotovo ka posjekotinu. Kad je krenuo na posao, zamahnuo je na izlaznim vratimdesnom rukom, kao da eli udariti po gornjem okviru vrata, iako jo igledno da ne moe dohvatiti gornji dovratak na visokim ulaznim

vratima berlinskih stanova. Nije ga ni dohvatio, ali je od trenutka kojem je dlan pao po vratima nosio u njemu osje anje kakvo bi imao d je njime udario po dovratku, i to tako da se gornja ivica dovratka otisnpo sredini dlana. Nosio je to osje anje na ulici i u autobusu, provjerava ga gledaju i dlan i pritiskaju i njime ivicu stola, ali nije uspijeva odgonetnuti otkud mu ono i ta sve to treba da zna i. Sjetio se koj minutu prije nego to ga je Barbara oslovila, sjetio se Bog sami zna zai kako. U sedmom razredu osnovne kole, ve u prvom polugoditu

primijetio je da moe dohvatiti gornji dovratak ulaznih vrata i to shvatkao dokaz svoje odraslosti, pa je svaki dan, kre u i u kolu, udarao p zidu iznad ulaznih vrata, i to uvijek tako da gornji dio dlana i prsti udapo zidu, a donji dio po dovratku. Valjda mu se zato rub dovratka urezao dlan dublje nego to bi to mogla ikakva posjekotina, uronio u meso i kokao svojevrstan tajni znak kojim ga je rodna ku a obiljeila ili kao zna raspoznavanja kojega se ne e osloboditi ma kako daleko otiao.Buljio je u dlan, kao da e se tajni znak svaki as pojaviti na koi

otkriti ta mu njegova rodna ku a poru uje. A poru uje neto, ne bi s

9


10/215

ovakva sje anja javljala bez razloga i sama od sebe, nakon godin mirovanja u zaboravu, ako su ikad i bila prava sje anja. Tada je Barbar povrije ena time to je on utio i odsutno buljio u nju, po ela razgovor

kojem su sebi najzad priznali da je me u njima vie navike nego strasti.

Ali je bilo i strasti, lijepe i zrele, samo to su i u nju prodiralfragmenti slika iz djetinjstva, zapravo detalji koje je tijelo upamtilopohranilo u dubinu o kojoj on ne moe nita znati. Nekoliko mjesecnakon onog razgovora vodili su ljubav, bolje nego u najboljim danimaonom dubinom osje anja i doivljaja za koju mladost nije sposobn daju i jedno drugome ono ega u mladosti nisu ni imali. Barbara se, ka uvijek nakon toga, priljubila uz njega i poloila glavu na njegovo ram

tonu i u stanje koje je istovremeno san, snatrenje i produetak ljubavno dodira, ono prekrasno stanje u kojem su se razmjenjivali kao i ljubavnom inu, samo druga ije - sigurno mirnije i tie, ali mod potpunije i dublje. Bez ovih asova vlane priljubljenosti, s njezinom glavom na ramenu, ljubav ne bi bila potpuna jer iz njih ne bi mogliscuriti ono to se ljubavlju pobje uje, valjda smrt, jeza i studen to i nosimo u sebi od ro enja jer smo ih upoznali izlaskom u svijet. Kad s Barbara privila uz njega i spustila mu glavu na rame, Simon je osjeti

kako ga zapljuskuje i obliva svjea voda rijeke. U brzom kovitlacu osjeisplivae vreli dan kasnog fo anskog ljeta, tijelo umoreno suncem ovlaeno znojem, kratki let kroz topli zrak koji ne donosi osvjeenjtijelu to leti kroz njega, a onda blaga voda ehotine koja ga primi u seb i obgrli, preplavljaju i ga iznutra rado u kakvu ovjeku moe donije samo osje anje da je potpuno prihva en.

Nema glasova drugih kupa a, nema mirisa evapa koji je u ljetnim popodnevima uvijek dolazio od Pijeska, nema lica Simonovog najbolje

prijatelja Envera Pilava, bez kojeg se dolazak na Sastavke i kupanje nismogli zamisliti, nema ak ni pljuska koji se mora uti kad tijelo udari vodu, nema ni ega osim sje anja njegovog tijela na vodu ehotine, top i svjeu, koja ga je primala, i radosti, koju je to prihvatanje u njemizazivalo. Nema ni vrba, nema ak ni panja s kojeg je skakao, tu je sam ono to je tijelo doivjelo i upamtilo.

- Gluposti, vrbe se nisu ni odraavale u vodi - izgovorio je Simoglasno, na ta se Barbara uspravila i sjela, naslonivi se le ima na zi pored kreveta.

10


11/215

- Molim? - upitala je Barbara. - Objasni mi to, molim te.Osje ao se prili no glupo. Upravo su doivjeli najpotpunije proiman

koje dvoje ljudi mogu upoznati, due su im jo uvijek prepletene

zagrljaju, iako su im se tijela, evo, razdvojila, a on bi sad trebao brbljatitome kako je voda na Sastavcima zelena, pa se vrbe ne odraavaju u vozbog boje, a moda i zato to stalno neko pliva, pa je voda nemirna, nmoe odraavati jer nema ogledala gdje ima ivota. Kako izgovoriti svto u ovom trenutku? Ali on je izgovorio onu besmislicu s vrbama, injega je isplivalo sje anje na vodu ehotine, koja se negdje u njemu sli s Barbarom, on je uvukao vanjski svijet me u njih dvoje.

- Do i, pusti besmislice - pokuao je Simon zatakati stvar i privu

Barbaru nazad na svoje rame.- Nisu besmislice, ne moe se besmislica uvu i me u nas, i to kad sm goli i priljubljeni - bila je uporna Barbara.

Tada mu je predloila da on ipak ode u tu svoju Fo u i provjeri sv to se u njemu pokrenulo i zaustavilo u posljednje vrijeme. Nek ostankoliko mu bude trebalo, nek je pozove ako mu zatreba i neka joj se uop ne javlja ako mu tako bude vie prijalo, odvojenost i samo a mog oboma jedino koristiti. A onda, nakon svega, nek do e po nju da zajedn

odu u Fo u, kako odavno ele, jer e na kraju, naravno, kod njih oboj njihova ljubav pobijediti sve umore i navike, isplivati iz ove krizobnovljena i ja a nego ikad. Ona e mu pomo i da organizira ovo kao sva dosadanja putovanja, samo neka se pokrene.

Pokazalo se da nema razloga strahovati od posljedica to jesvojevremeno izbjegao sluiti vojsku, Jugoslavija se raspada i ve po zemlje ne priznaje tu vojsku kao svoju. Pokazalo se da mu je i ku a redu, iako nakon maj ine smrti prije tri godine niko u njoj ne ivi, jer s

za nju brine njihov komija Ibrahim Pleh, a ni odnosa ljudi prema njemne treba se bojati, uvjeravao ga je Ibrahim, jer ono malo ljudi u Fo i t ga se sje aju ne govore o njemu loe. Na poslu je bez problema dobi slobodnih est mjeseci i uvjeravanja da je dovoljno pismo od njega, oBarbare ili od advokata, da bi se dodalo jo est mjeseci, ako bi mu tproduenje zatrebalo. U ponedjeljak, 26. augusta 1991., s jednimnevelikim koferom u prtljaniku, krenuo je za Fo u. Iz Budimpete s javio Ibrahimu Plehu da se dogovore oko klju a, nemirno odspava nekoliko sati, pa u utorak ujutru nastavio put. Na jugoslavenskoj grani

11


12/215

je policajac nekoliko puta naizmjeni no zagledao njega i paso, pa g najzad nesigurno upitao:- Vi ste... govorite...?

- Naravno da govorim, kako ne bih govorio - susretljivo ga je prekinuSimon, ne sasvim bez radosti u glasu.- udni su se turisti po eli okupljati u ovoj zemlji, daj Boe da na dobr

izi e - primijetio je policajac, naglaeno zagledaju i njegov njema k paso prije nego to e mu ga vratiti.

Simon je nastavio put bez problema, s jednim kratkim zastojem negdblizu ida, kad je morao propustiti kolonu vojnih kamiona i oklopnivozila, ali je on sam usporavao kako se pribliavao cilju. Valjda mu j

trebalo da prvi susret s gradom i ku om protekne bez svjedoka. Bila j prola pono kad je stigao u Fo u. Bez zastoja je vozio do svoje ku e, saksiji s oleandrom desno od ulaznih vrata Ibrahimove ku e naao j umotan u jednu krpu, klju i otiao ravno u svoju sobu pa u krevet. Ni se htio ni raspakovati, ni umiti, znao je da se mora dobro pripremiti zprvi susret sa starim svijetom koji ga je prije vie od godinu dana naaone puta ga, a bolje pripreme od mirovanja nije se mogao sjetiti. Gase svjetlo, pomislio je da je jedan sigurno ve prolo, ali nije htio

provjeravati.Brzo, mnogo bre nego to se smio nadati, po eo je tonuti u san. N samom rubu sna, ali sigurno prije nego to je zaspao, uo je zavijanj velike grupe pasa. Neto krajnje udno, nepoznato i ne uveno, kao da jauknuo dobro uvjeban ogromni hor pasa koji se, na dogovoreni znaoglasio dugim krikom. Svata. Pa uopte nema mjeseca, pomislio jSimon tonu i u san kad i njegov grad u tiinu, nakon onog krika.

Probudio se rano i odmah krenuo u obilazak ku e, kao da ga j

nekoliko sati sna dovoljno okrijepilo za ispit kojeg se pribojavao od dankad je odlu io do i ovamo. Iziao je u poplo anu avliju s ruom penja icom lijevo od kapije i lijehom zemlje uz desni avlijski zid, gdje majka sadila kadifice, turske karanfile i sabah i e. Ku na ulazna vrata s stajala direktno prema avlijskoj kapiji, a dva-tri koraka od njih bila svrata prizemnog dijela ku e u kojem su stanovali preko ljeta i koji s zvali magaza, valjda zato to su tu drali zalihe. Klju od tih vrata visi je, kao uvijek, na malom ekseru u dovratku ku nih vrata, tako da se magazu moglo i bez ulaska u gornji dio ku e. Ljetna kuhinja; velika sob

12


13/215

sa se ijom uza zid s prozorima i lijepim pogledom niz brdo Tabija prem gradu, puna jastuka i stare prostirke; mala poplo ana prostorija s tuem, kojoj su se kupali prije nego to su izgradili moderno kupatilo, koju s

zvali izba - sve je upravo onakvo kako pamti. Simon zaklju a magaz

vrati klju na njegovo mjesto na dovratku i zaputi se u ku u. Lijevo o ulaznih vrata strme stepenice su vodile u gornji dio, koji su oni, kakonazivi pokazuju, uvijek smatrali jedinom pravom ku om i zvali g naprosto ku a, a direktno prema tim stepenicama stajala su vrata to vod u podrum. Znao je da su iza tih vrata tri kamena stepenika to vodnadolje, pa onda podrum pun sanduka i starih stvari, tekog mirisustajale vlage i sivkastog svjetla to zaobljava stvari, ine i oblik

nejasnim i granice nesigurnim. Pokuao je otvoriti podrumska vratvaljda je mislio da je prolazak kroz podrum sastavni dio obreda kojim vra a nekadanjem svijetu i ivotu, kao to je podrum sastavni di pristojne doma inske ku e. Tek kad je dohvatio kvaku, primijetio je d kroz masivna drvena vrata probija otra suha studen kakvu u njihovopodrumu nikad nije osjetio, kakva u podrumu zapravo nije mogu a. T ga je na trenutak zbunilo i zaustavilo u pokretu kojim je htio otvorivrata. On je ve dva puta proao ovuda, kako je mogu e da ne registrir

ovako prodornu i neobi nu studen? Recimo da je sino bio suvi umoran i napet, u stanju u kojem se ne bi mogle primijetiti ni mnogudnije a upadljivije stvari. Ali zato maloprije? Proao je ovuda i izia

u avliju, ne primijetivi ni vrata a kamo li studen koja kroz njih bije. maloprije nije bio umoran, samo napet, kao i sada.

Pokuao je sebe umiriti mislima kako je sasvim mogu e da je podrumska studen uvijek bila ovakva, ali je on druga ije pamti ili je n pamti. Moda je u podrum, otkako se u ku i ne ivi, prodrla velik

vanjska vlaga koja se izgubila i ostavila studen, moda je i neto drugsve e se bez sumnje razjasniti ve na prvi pogled. Samo treba u i podrum i vidjeti o emu se radi. Ali nije mogao u i jer se vrata nis otvarala, ak se ni kvaka nije pokretala. Zbunjen, Simon je odustao o cimanja kvake i stao da razmisli. Vrata ne mogu biti zaklju ana, ako s ogromna prastara brava nekad i mogla zaklju ati, to se nije dogodil otkako Simon zna za sebe, jer klju a nikad nije vidio i niko za njega ni znao. Iz podruma nema drugog izlaza, dakle nije mogu e ni to da je nek iznutra vrata podupro gredom ili ne im sli nim, to sad ne dozvoljava d

13


14/215

se otvore. Nije ni uruavanje zida ili ne ega drugog, to bi se moral vidjeti na ku i. Ponovo je pokuao, uvjerivi sebe da nije mogu e ovo se doga a, posve uzalud. Ne samo da se nisu otvorila, ne samo da s

kvaka nije pomjerila, nego nije mogao osjetiti ni ono, vjerovatnprividno, uvijanje vrata na koja se navaljuje cijelim tijelom. Doslovnnita, kao da navaljuje na betonski zid.

Simon odustane od ulaska u podrum i krene, zbunjen, uz stepenice, gornji dio ku e, umiruju i se da e se misterija s podrumskim vratim razjasniti ve danas, jer e Ibrahim Pleh sigurno imati neko objanjenj Vjerovatno je on zakovao vrata ili uradio neto sli no da ih blokira, a ako nije, njih dvojica e provaliti i razjasniti obje misterije s kojima s

suo io pred podrumom. Stepenice su vodile do verande, okruen se ijom prepunom jastuka, na kojoj se sjedilo od kasnog prolje a d duboko u jesen, a sa zadnjeg stepenika se nadesno ulazilo u predsobljokrueno vijencem vrata. Sasvim lijevo pajz iz kojeg se ulazilo u novkupatilo, pa njegova soba, pa roditeljska soba, a onda, na desnoj strankuhinja. Sve kako pamti, sve kako je bilo i u ono vrijeme, samo bemirisa. Ali ina e isto, sasvim poznato i sasvim njegovo. ak je u kuhinj na poretu, naao pristavljenu dezvu s vodom, u friideru neto hrane i

kupatilu uklju en bojler. Ku a ga je prepoznala i prihvatila, toliko je bi sigurno. Jasno je da dezvu, hranu i bojler duguje Ibrahimu i njegovimali sve to ne bi bilo ovako normalno da i ku anije ostala ona stara, njegova. Istuirao se, doru kovao i popio kafu, pu lijepe, tihe radosti. Dobro je, mislio je, ovjek je stvaran i iv dok g pamti i prepoznaje par ljudi i par stvari, recimo bar jedan ovjek i ba jedno mjesto pod kapom nebeskom. A ja toliko imam, sada mogu bisiguran da toliko imam.

Nakon kafe je krenuo u grad, nesposoban za ozbiljne razgovore poslove koje ne bi mogao izbje i da je najprije posjetio Ibrahima Pleh ohrabren susretom s ku om, koji ga je uvjeravao da ga i grad pamti i d e ga prihvatiti. Prvi pogled na grad i prvi koraci prema njemu uvjerili s

ga da e biti tako. Rijetka jutarnja magla se pod ranim suncem ve posv razila, ali je sve u dolini pred njim jo uvijek imalo blagu jutarnjzaobljenost, bez otrih i jasnih granica. Kao jaje i njegova utroba. Kaljiva. Pun samopouzdanja i radosti, sputao se niz brdo Tabija, sigura

14


15/215

da e ga grad prepoznati i prihvatiti jer je u prirodi jajeta da sve prihvat obuhvati. Tada se nasmijao i uzviknuo da je i Fo a kao ljiva.

Nepunih stotinjak koraka od ku e sreo je dva psa koja su, im su s

mimoila s njim, skrenula s puta i otila u brdo, prema rasadniku mladim stablima. To ga je podsjetilo na onaj udni, previe skladni urli to ga je uo sino . ta je to moglo biti? Sigurno nita normalno. Ali ni imao volje baviti se time niti bilo im drugim to ne doprinosi njegov radosti.

Nadomak Granovskog sokaka dola mu je ususret grupa ennatovarenih zaveljajima, korpama i vre ama. Bile su oznojene zapuhane od tereta koji su vukle uzbrdo, ali i zbunjene, moda uplaen

Ne idu ene tako, bez razgovora i me usobnog kontakta, pogleda uprto u put pred sobom, grabe i bez predaha uzbrdo kao da ih neko ili net tjera. Niti se seoske ene vra aju iz grada ovako rano, ne moe se d ovog ranog sata obaviti posao radi kojeg se silo, niti se moe nauivadrugoga, gradskog, svijeta i ivota dovoljno da se u svome izdri didu eg silaska. Pozdravio ih je, ali mu niti jedna od njih nije uzvratil pozdrav, nego su prole pored njega kao da ga ne vide, iako je kobosanskog seoskog svijeta bilo uobi ajeno pozdravljati i nepoznate ljud

koje se sretne. Simon ih zbunjeno isprati pogledom, slegne ramenimakrene dalje niz Granovski sokak, gdje se gotovo sudari s jednim debelielavim ovjekom, koji je lijevom rukom brisao oznojeno tjeme

desnom doslovno vukao za sobom kravicu vezanu konopcem.- Kud ranije, doma ine? - dobaci mu Simon prijateljski.- Ama pusti, brate slatki - viknu debeljko i pro e, a onda dobaci unaza

- Da Bog sa uva!Ili se to Simonu samo u inilo? U svakom slu aju, nastavio je sputa

se prema gradu, a usput je sretao sve vie ljudi sa stokom, kolima, razniteretima, a nadomak Prijeke arije upao je u pravu mo nu rijeku ljud koji o igledno bjee od ne ega, uplaenih ljudi koji kao da u bijegu tra spasa.

Simon pri e jednom ogromnom ovjeku s vijencem kose i brade ok lica, koji je u kartonske kutije dopola napunjene stranim cigaretama bereda trpao stvari napravljene od drveta, razne cigarluke i ibuke, vaze podmeta e, ukrasne tanjure i kutije od tamnog, lijepo rezbarenog drveta

- Kud svi odoe, doma ine? ta je to bilo?

15


16/215

- Pro i me se, svega ti na svijetu! - riknu kosmati din, dok mu se stra slivao niz lice.- Samo pitam ta je bilo - povrije eno mu Simon uzvrati vikom.

- Ubilo, bolan, eto ta je bilo. Ubilo, pa onda osramotilo - objasnkosmati, pa onda jo uurbanije uze pakovati svoju robu, kao da timnastoji prikriti ili opravdati to to je izdao, to je moda prvi izgovoridoga aj koji svi znaju i preu uju.

Simona neko kucnu po ramenu.- Li nu kartu - zatrai policajac, kojeg je o igledno privukla vika. Simon mu prui paso.- Jeste li Vi na ili Nijemac - upita pomalo zbunjeno, ne otvaraju

paso, policajac koji je morao uti kako Simon razgovara s kosmatim.- Jesam - odgovori Simon susretljivo.- ta radite Vi ovdje, s ovim pasoem?- Pitam ovjeka ta se dogodilo.- Je li to Va posao?- Jeste, brate. A ako i nije posao, jeste moja stvar, ti e me se, a to je ope

moje - pobuni se Simon i ne htiju i, brane i valjda svoju pripadno ovom gradu i ovom svijetu.

- ta radite Vi uopte u Fo i? Kad ste doli?- Doao ku i.- Kada?- Sino kasno, nisam se jo stigao prijaviti u policiji.Policajac kona no otvori paso.- Simon Mihailovi ? - pro ita i pogleda upitno svog sugovornika, ko

potvrdi kratkim klimanjem glave. - Dobro doao ku i, brate - potapa g policajac i vrati mu paso.

16


17/215

2. DAN TEKIH DROGA

Bilo bi glupo bez otpora izgubiti svoju radost, mislio je Simon. Jouvijek je osje ao da ga je njegov grad prihvatio, jo uvijek je sve njegov znalo da je ovdje kod ku e i na svome mjestu, ne smije tek tako dozvoli da se to raspe. Zato je odustao od namjere da ode do Me urije ja i obi gimnaziju u koju je iao, nego se odmah zaputio u kafanu SulejmanagKukavice, uvjeren da e tamo zate i nekog poznatog i od njega sazna ta se to u gradu doga a.

17


18/215

Kao gimnazijalci svakodnevno su zalazili u tu kafanu jer se tu nismorali bojati susreta s profesorima. Drutvo u provinciji je stroghijerarhizirano ili, ta nije, izdijeljeno u precizno razdvojene grupe koje

mijeaju samo po izuzetku; moda provincija, ako ne i ljudsko drutvuop e, i po iva na toj jasnoj razdvojenosti i njezinom potivanju. Ko Sulejmanage Kukavice, u najstariju gradsku kafanu, zalazili su zanatlijefizi ki radnici, raja iz transportnog poduze a, ljudi koji su se kroz ivo prometali vercom i rade i povremeno, od prilike do prilike, ono to s na e, te straari i osu enici iz oblinjeg Kazneno-popravnog doma Zalazili su dosta redovno i ljudi koji sanjaju da naprave karijeru kapjeva i narodne muzike i ekaju (prave se da ekaju) susret s pravim

menaderom koji e tu stvar pokrenuti s mrtve ta ke i usmjeriti kak treba, a i ljudi koji su pokuali napraviti veliku lovu kao gastarbajteri, podustali od te namjere kad su uvidjeli da bogatstvo ste eno pod tu cijen i nije neka dobit. Okupljali su se i ljudi koji su nekada negdje upoznanekoga ko ima neke veze s nogometom, pa od tada brino prate transfeigra a, ozbiljno ih i stru no komentiraju i ekaju priliku da i sami net urade u tom pravcu. Ponekad su dolazili i ljudi koji nisu bili stalni gosali su imali dovoljno novca da ih doma i ozbiljno uzimaju kad s

predstavljaju kao privatni ugostitelji ili gra evinski poduzetnici. A me redovnim gostima bilo je dosta onih koji su namjeravali postatgra evinski poduzetnici, kao to je bilo onih koji su uporno pravi planove i mjerkali situaciju. A dolazili su i gimnazijalci, barem Simonovo vrijeme, i to svakodnevno, kao da su imali obavezu ovdjnavratiti poslije nastave ili za vrijeme nastave, ako se bjealo s nekoasa.Kafana je bila onakva kakvu je pamtio, kao da je posljednji put ovdj

bio ju er, a ne prije dvadesetpet godina. Isti karirani stolnjaci, prozori razmaknutim zavjesama na zidu prema vratima, se ija pokrivena tepiho du cijelog tog zida, rasklimane drvene stolice i tamni drveni popremazan mainskim uljem ili ne im sli nim. Lijevo od ulaznih vrat ank, iza njega polica s bocama industrijskih pi a, a desno od police, n istom zidu, prastari elektri ni poret EKA - Sistem AEG i desno o njega poret na tvrdo gorivo Plamen. Isti je ugodni polumrak koji vlausprkos razmaknutim zavjesama, isti je oblak dima to nepomi no vi izme u glava gostiju i stropa, isti su, reklo bi se, i gosti koji sjede n

18


19/215

istim mjestima, u istim poloajima, s istim izrazom odsutnostiVjerovatno izgovaraju iste re enice i ute isto kao onda, ispunjavaj listi e sportske prognoze s istim parovima i istim olovkama, s istim

komentarima i istim nadama, isto se onako prave da ekaju veliki dobita

koji e im donijeti preokret u ivotu.Ve s vrata je Simon prepoznao Saliha Avdi a, vlasnika kafane, koji je

kao u ono vrijeme, sjedio sam za stolom uz ank i po cijeli dan pio jednkafu, ekaju i narudbe i uglavnom ute i. Prepoznao je i Milan Veljovi a, omiljenog fo anskog potara, za stolom uz lijevi prozo Ostale nije ni zagledao, dvojica su dovoljna da se osjeti kod ku e.- Jesi li me zaboravio? - upitao je Saliha kad je priao njegovom stolu.

- Ko si mi ti, da bih te zaboravljao? - odgovori Salih mrzovoljno, ali jSimonovu ruku stegao srda no. - Ho e li ta? - Dvije, za mene i za Milana - naru i Simon, znaju i da Salih jo nika

nije prihvatio pi e od gosta. - Ako ne e i ti neto od mene, bar danas? - Imam ja - odgovori Salih teko ustaju i, a tek po tome se moglo vidje

koliko je vremena stvarno prolo od njihovog prethodnog susreta.Simon ode do Milanovog stola, osje aju i na sebi poglede ostali

gostiju i pitaju i se bi li nekoga od njih prepoznao kad bi podigao pogle

i njime preao po licima prisutnih.- Otkud ovoliki narod u gradu? - upitao je potara Milana nakopozdrava. - To samo kulja sa svih strana, kao poplava.- Uvijek je tako za dernek. Gospojina je.- Ali sve ode iz grada, kao da bjee.- Pa i bjee - kratko odgovori Milan Veljovi i odmahnu rukom uz tea

uzdah.- Od ega bjee? Zato?

- Od dobra, brate, od ega bi drugog, zna se od ega se bjei - podrugn se Milan, ali se onda valjda prisjetio da je Simon ovdje nov, pa se ope javi: - Ili ti stvarno ne zna? Ubilo, burazeru! Ubilo Zuhru, pa josramotilo. Ma pusti, bolan!

Iz duge i zbrkane Milanove pri e, prekidane uzvicima, uzdasima psovkama, moglo se razumjeti da je neko jutros naao le Zuhre engi objeen na jednoj topoli blizu stadiona, na strani prema ohodar maha Bila je objeena za noge, s glavom prema zemlji, a onda su joj o glavunjezinom kosom, bile objeene dvije ma ke. Ispod haljine koja s

19


20/215

posuvratila i spuzla gotovo do ramena, otkrivaju i suho mravo tijel nije bilo rublja, pa su se na donjem dijelu stomaka vidjele bijele mrljkoje su ukazivale na to da je sirotica silovana neposredno prije ili nako

ubistva.Po zavretku izvjetaja, Milan je neko vrijeme otpuhivao, a ondnaru io dupli vinjak.

- Ne bih smio, ako su dole penzije valja mi cijeli raditi s parama objasnio je Simonu nakon to je ispio u jednom gutljaju. - Ali moramburazeru, ne moe se ovo bez otrova podnijeti. Ne moe ovjek du izgovoriti, samo izdahnuti - zaklju i na kraju i naru i jo jedan.

- Ali ko? - upita Simon nakon due pauze. - Ko bi mogao imati net

protiv Zuhre?- Niko, burazeru, valjda zato ljudi i bjee. A moda je ono ba zato njuMa pusti, tako ti Boga, pusti me.

Zuhra je ro ena u jednome od brojnih ogranaka ugledne i nekad veom bogate begovske porodice engi . Kao svi balkanski muslimani, engi su nakon osnivanja Prve Jugoslavije proglaeni ostatkom turskokupacije, kao svi begovi ekonomski su uniteni agrarnom reformokoja je uslijedila odmah nakon toga. Tako su se, kratko nakon nastank

prve drave koju su smatrali svojom, nali kao teka sirotinja bez ikakvprihoda u prelijepim i preskupim ku ama, s teretom raskonih sje anj skupih navika i sa igom ostataka okupacije na vratu. Imali su daklpriliku temeljito iskusiti staru kletvu dabogda imao, pa nemao. S prvii drugim teretom, s raskonim sje anjima i skupim navikama, gotovo sv takve porodice nosile su se na isti na in - prodajom poneke preostal dragocjenosti, u pravilu posebno vrijednog komada nakita, namaklo bi povremeno dovoljno novca da se dostojno, u skladu s navikama

sje anjem, obiljei neki doga aj do kojeg je glavi porodice posebn stalo, recimo ro enje sina ili odlazak na hadd. A od ostatka novca i o sje anja na tu proslavu trajalo bi se onda jedno vrijeme dalje, dovoljn sito da se ne umre i dovoljno gladno da se ne raduje novome danu. tre im teretom, sa igom ostataka okupacije, nisu se mogli nositi nikak jer niti je od njih dolazio niti im je pripadao. Mnogi su se iz toga i takvotrajanja sklanjali u alkoholizam, depresije i preranu smrt koja je donosioslobo enje od sje anja i od nerjeivog pitanja da li iseliti nekamo gdj

20


21/215

moda ima ivota ili ostati ovdje, u svojoj ku i i u svojoj zemlji, gdje ivota i za njih moda jednom biti.

Zuhrina ira porodica do ekala je Drugi svjetski rat i raspad Prv

Jugoslavije u velikoj, prelijepoj ku i u Prijekoj ariji, sigurno najljep

ku i u cijelom gradu, s ponekim preostalim dukatom i s neto nakita ko su ene sakrivale i od sebe samih, ne bi li ga tako sa uvale od mueva od prodaje. Krajem 1941. godine sklonili su se kod nekih daljih ro aka Sarajevo i tako izbjegli veliki pokolj fo anskih muslimana 1942. godin Nakon rata su se u Fo u i u ku u od cijele porodice vratili jedino Zuhri roditelji, da nastave ivjeti kao i prije rata, bez prihoda i u sirotinji, jedinom razlikom u tome to vie nisu bili ostatak turske okupacije

nego ostatak feudalnog doba. I s jednim teretom vie - sa mnogznanja, mnogo pri a i mnogo strahova vezanih za viednevno klanj muslimana na drinskome mostu, koje se ne moe zaboraviti iako se njemu ne smije govoriti radi mira me u naim narodima jer ga nis izveli okupatori nego etnici.

Bi li se sirotinjom koja pamti bogatstvo i tihim, skrovitim ivotomkojim je bila okruena od ro enja (jer je ro ena u svojoj ku i, nakon rat mogla objasniti Zuhrina posebnost ili je ona ipak leala u njezino

prirodi, mimo naih razumskih objanjenja? Ne moe se znati, sigurno jedino da je Zuhra bila posebna, druga ija od svega to se u to doba Fo i moglo vidjeti i upoznati. Po evi od odje e, krojene mimo svi moda i svega onoga to je fo anska omladina mogla vidjeti u stvarnos ili u kinu, saivene od materijala koji nisu odgovarali ni ivotnom dobdjevojke koja ih nosi niti svijetu u kojem to ini, naime od kadife i oh sa mnogo svilenih volana i alova, Zuhra je na prvi pogled odudarala odrutva i ambijenta u kojem se kretala. A prirodnost s kojom je on

nosila svoju kompliciranu teku odje u, kao da je samo poja avala t izdvojenost, iako ju je istovremeno inila simpati nom i podnoljivom kako Zuhri, tako i njezinoj okolini. Kao da za nju nema i ne bi moglo bdruge odje e, tako je ona nosila svoje duge haljine napravljen vjerovatno od onoga to su ona i majka joj imale u ku i, naslije eno o ko zna koje generacije predaka. I kao da nema nita normalnije od togda se tako odjeven sjeda u zajedni ku kolsku klupu s vrnjakinjom odjevenom u hla e i demper iz oblinje trgovine. Sigurno je ta mirn prirodnost s kojom je Zuhra primala i nosila svoju izdvojenost pomog

21


22/215

njezinim drugovima da je prihvate i tako ne dozvole da se izdvojenostposebnost pretvore u puku obiljeenost.

Svaka izdvojenost je istovremeno obiljeenost, i ona najbolja ima net

od obiljeenosti, a to je pogotovo o igledno u malim zatvorenim

sredinama poput bosanske kasabe i me u mladim ljudima. Tako j nekako moralo biti i sa Zuhrom, vjerovatno je tako i bilo, ali se Simonije mogao sjetiti ne ega to bi Zuhrin boravak me u njima inil mu nim ili bolnim - ni jednog incidenta, uvrede ili napada, ak n podrugljivog komentara ili pogleda koji bi upozorili na njezinspektakularnu odje u ili mahnitu bujnu kosu koja se teko mogl povezati s nastavom fiskulture i svakodnevicom gimnazijalke. Nije on

bila omiljena u razredu ili u koli, ne moe biti omiljen neko ko se takpotpuno izdvaja, ali nije bila ni odba ena ili igosana. Naprosto je bila t moda ne kao neko koga se stvarno prihvatilo, ali sigurno kao neko nkoga se bez rezervi pristalo.

Moda se Simon ne uspijeva sjetiti ni ega neugodnog to su oni uradi Zuhri zato to ni onda, u vrijeme kad su to moda uradili, takvo netnije htio i nije mogao vidjeti. Jer Simon je bio zaljubljen u Zuhru, kaosvi drugi momci iz gimnazije. U godinama odrastanja ljubav je mnog

vie bijeg od stvarnog svijeta i ivota, nego vezivanje ili priprema znjih. U tom bolnom periodu naeg ivota, kad smo zbunjeni i uplaeniod svoga vlastitog tijela u kojem se zbivaju nama posve nerazumljivestrane stvari o kojima neto slutimo zbog isto toliko nerazumljivih abolno jakih potreba kojima nas nae tijelo zbunjuje, u tom dijelu ivotakojem nas i po nekoliko puta dnevno preplavi udnja za nepoznatimstvarima kojih se bojimo, kao to su daleki krajevi i osobe drugog spolu tom dijelu ivota zaljubljujemo se uglavnom u ono to bi nas mogl

odvesti u neki drugi svijet i tako spasiti od svega neshvatljivog prijete eg to nam se doga a u ovom svijetu, u nama i oko nas, sveg onoga ega se bojimo i za im udimo jednakim intenzitetom istovremeno. Ne moemo se u tim godinama zaljubiti u nekoga kod kogna prvi pogled vidimo da ivi u naem svijetu i ima nae probleme, nmoemo jer nam taj li i na nas, a sebe u tim godinama ne volimo, u ti je godinama ak i ljubav bijeg od sebe pa se zaljubljujemo u one koji nam najmanje nalik. A Zuhra je, od svega to se u to vrijeme u Fo moglo vidjeti, svojim drugovima bila najmanje nalik. Sa svojom divljo

22


23/215

i kao zift crnom kosom, s ogromnim svijetlim o ima koje su proguta pola lica i kao da su prijetile da e progutati i ostatak, sa svojim haljinama koje su izile iz nekog filma i sa svojim krhkim vretenastim

tijelom, Zuhra je djelovala kao da nije od ovog svijeta i dozvoljavala doko nje mlada zbunjena dua splete onoliko divljih sanjarija koliko se njoj taj dan moglo stvoriti. Nije bilo i nije moglo biti podesnijeg objekpoludje a ke zaljubljenosti, valjda su zato i bili zaljubljeni svi odreda tako normalno da to nisu ni krili pred drugima.

Simona za Zuhru nije vezivala samo zaljubljenost, u toj je vezanosbilo vie razli itih osje anja koja su se me usobno preplitala, mijeal prelivala jedno u drugo. Njegovo najtrajnije sje anje i najsnaniji doja

u vezi s njom, ono to u njemu oivi i sada, nakon tolikih godina, kapomisli na Zuhru ili je spomene, jeste u sebi proturje na slika krhkos kojoj ne treba zatita. Kao to ne pamti niti jednu uvredu upu enu Zuh svih onih godina, ne pamti isto tako ni jednu situaciju u kojoj je nekzatitni ki ovio ruku oko nje ili joj pomagao. ak ni na asovim fiskulture ili tehni koga, gdje Zuhra, ruku na srce, nije blistala, nije s dogodilo da neko prisko i i pomogne joj, pridri je ili pogura, pokae j kako treba ili uradi s njom ono to treba uraditi. Vjerovatno je toga bil

teko je povjerovati da joj tokom etiri godine niko od kolega n pomogne makar jednom, ali se Simon ne sje a niti jednog slu aja Sigurno zato to je u njegovom sje anju i osje anju Zuhra bila i ostal neko kome pomo i zatita naprosto ne trebaju, toliko da svaki poku da je se zatiti otpada od nje kao nepotrebno dugme. Lomna kaporculanska figura ali nekako dovrena, slabost kojoj ne treba zatita - je bila Zuhra kako ju je Simon doivio i onda pamtio sve ove godine.

Nedavno se, u Berlinu, sjetio jednog razgovora i s njim povezano

dojma koji nije znao, ni onda ni kasnije, jasno razloiti, moda upravzato to je bio snaniji od svih drugih osje anja, miljenja i dojmova ih je imao u vezi sa Zuhrom. Jednom je, kad su bili u tre em gimnazij objanjavao Zuhri kako joj zavidi na tome to je ona na ti sa svim oksebe, to ona osje a i ponaa se u skladu s tim osje anjem, da je svak drvo pored kojeg prolazi i svaka ptica to iznad nje leti s njom na tikao da se s njom poznaju, kao da bi ona mogla drvo i pticu osloviti pimenu i kao da drvo i ptica znaju njezino ime i poznaju nju. Govorio je tome Barbari, ispri ao joj cijeli slu aj i ponovo se udio zato ga je Zuhr

23


24/215

onda sasluala i otila od njega, ne pokazavi da ga razumije i da netmisli o tome to joj je ispri ao. Na to mu je Barbara pri ala o jednom isto nja kom vjerovanju o kojem nije uspjela mnogo saznati, ali je dobr

upamtila ono malo to je saznala. Po tome vjerovanju je proklet onaovjek za kojega ne raste ni jedno drvo, za kojeg ne zna ni jedna ptica radi kojeg ne pue ni jedan vjetar i ne te e ni jedan potok... On vid drve e i ptice, on osje a vjetrove i pije vodu, on lomi grane i sladi s mesom, ali pouzdano zna i sve vrijeme osje a da je sve to naprost objektivno ili radi nekog drugog, a ne radi njega i za njega. Kao da ivod tu ih blagoslova, kao da troi tu e dane. Trebati a ne imati je kazna zavrila je Barbara tada. Imati a osje ati da to to ima nije tvoje jer ni

radi tebe - to je prokletstvo. Simon je radosno i zbunjeno gledao svojenu u tiini koja je nastupila. Po ko zna koji put Barbara je bolje onjega znala objasniti ta je on u nekim situacijama osje ao i bolje o njega razumjela ta mu je pravilo probleme u odnosu s nekim ljudimiako ona te ljude nije poznavala. Dobro se i glupo osje a ovjek koji se nekim razumije tako savreno kao on s Barbarom.

Bili su u etvrtom gimnazije kad je Zuhra, nakon priredbe za Da Republike, otila s Mustafom Tirom zvanim Feslija, a da niko o

gimnazijalaca nije pokazao ljubomoru ili pokazao da osje a kako s neto promijenilo sada, kad Zuhra ima momka, kao da su svi oni, od Bozna kada, ekali upravo na to da njihova Zuhra ode sa Feslijom. Mnog vie uzbu enja bilo je u gradu, me u odraslima. Feslija je bio odli a u enik od kojeg se o ekivalo neto veliko, za kojeg se podrazumijeva da e studirati i kolovati se moda jo dalje, za kojeg se vjerovalo da ne e ni vratiti u Fo u kad pozavrava sve kole koje bi mogao i treba posvravati. Valjda su se zato sada svi s pravom pitali kako on namjerav

pomiriti enu i kolu, jer se podrazumijevalo da ne e Zuhru osramotiti prevariti ali da ne e ni odustati od velikih izgleda koje su mu u kasab pripisivali. Pa se o tome i svim pitanjima u vezi s tim raspravljalo ivostrasno u cijelom gradu, gdje god su se ljudi sastajali, jer je problemvaljalo rijeiti na vrijeme, a vremena je bilo malo s obzirom na to da soboje, i Zuhra i Feslija, ve bili maturanti.

Reklo bi se da uzbu enje njihovih sugra ana nije dopiralo do zaljubljenih koji su ivjeli kao i prije onog Dana Republike. Jedina jvidljiva razlika bila u tome to ih se sada moglo svaki dan vidjeti zajedn

24


25/215

jer je Feslija pri povratku iz kole uvijek pratio Zuhru, nose i joj tanu knjigama, do njezine avlijske kapije i tu je par minuta zadravao tihimrazgovorom, prije nego joj vrati tanu i ode svojoj ku i ili u kafanu ko

Sulejmanage Kukavice. Da se s njima neto posebno doga a moglo s

vidjeti jedino po onom posebnom sjaju u o ima to ga imaju mladi lju kad sretno vole, ina e je sve bilo kao uvijek - Zuhra je ivjela svojim tihim ivotom skrivenim iza avlijske ograde, a Feslija svojim ivotomprovincijskog mladi a koji ide u kolu, mudruje s drugovima u kafan kod Sulejmanage Kukavice, izlazi na korzo u Prijeku ariju kad je lijep vrijeme i nedjeljom navija na stadionu. A onda je, polovinom martnastupila katastrofa koju, kako ina e biva s katastrofama, niko nij

naslutio jer je nita nije najavljivalo.Jednog je dana, u vrijeme kad je trebao biti u koli, u kasnimprijepodnevnim satima, Feslija doao u kafe Bor na Sastavcima, sjeo zposljednji stol desno od ulaza, pored samog zida, i jako glasno, tako dga sigurno uje svaki od etiri-pet gostiju to su sjedili u sali, naru i dupli ajer-konjak, jedno odvratno pi e koje se upravo u to vrijeme ko nas pojavilo, za koje su fo anski gimnazijalci vjerovali da popravlj potenciju i o tome u povjerenju obavjetavali jedan drugoga. Jednim

trzajem Feslija iskapio poveliku au ajer-konjaka i odmah naru io jo jedan, pa jo jedan dupli.- ta e ti toliki ajer-konjak, kao da jae tri magarice? - pitao ga j

konobar Strajo kad mu je donio tre u au. - Misli da je sa Zuhrom lake nego s tri magarice? - odgovorio j

Feslija pitanjem.Na to mu je Strajo izlio au u krilo, uhvatio ga za ramena i izbacio i

kafane, napomenuvi da tako ne govore oni koji zasluuju pi e. Ali s

nita vie nije moglo spasiti. Zuhra je saznala za doga aj iz kafea Bor, p prestala i i u kolu i uop e izlaziti iz ku e, Feslija je nakon kratko vremena i sam prestao i i u kolu i po eo se opijati kad god je ima novca za to, pri aju i svakome ko ga je htio sluati kako je on prokletn koji je unitio svoju ljubav i s njom svoj ivot. Tako su gra ani Fo dobili odgovor na pitanje kako Feslija misli pomiriti kolu i enu, pa sse prestali baviti njime i Zuhrom, kao da su zaboravili na njih, ali su njdvoje ostali zato eni u onom Feslijinom ispadu, kao da su se zaustavili zamrznuli u onom stanju, s onim mislima i u onoj stvarnosti u kojima

25


26/215

se zatekli onog dana kad je Feslija po nesre i navratio u kafe Bor Stvarno vrijeme je teklo i ostavljalo trag i na njima dvoma, ali oni u tovremenu nisu stvarno ivjeli, oni su samo u njemu trajali i gasili se

stvarno borave i jo uvijek u onom danu, uasnuti valjda besmislenim

neshvatljivim postupkom koji im je oduzeo ivote prije nego su ihpo eli ivjeti.

Je li Feslija ikad uspio doprijeti do Zuhre i makar pokuati da sopravda za onu glupost koju sigurno ni on nije razumio i mogaobjasniti? Jesu li uop e jo nekad razgovarali? Je li on sam ikad shvat zato je i ta onda uradio? Nepunu godinu nakon nedovrenog opijanjakafeu Bor radio je u Komunalnom preduze u i bio na najboljem putu d

postane alkoholi ar, i to jedan od one odvratne sorte alkoholi ara t razviju nekakav tati uitak u svojoj propasti, pa svakog oko sebe gnjavpri om o svom prokletstvu, a svakom rije ju i svakim pokretom pokazuju uvjerenje da su izabrani, jer samo rijetke, samo izabrane, mosti i tako strana sudbina. U svim gradskim birtijama se ve u to vrijem jo prije Simonovog odlaska, moglo naletjeti na njega u sva zamislivdoba dana, i postati rtvom njegovog samoljubivog plakanja nad sobomosim u kafeu Bor u koji vie nikada nije uao i o kojem je ve tad

govorio kao o mjestu svoje propasti.Sa Zuhrom je bilo nekako sli no. Ne zna se da ju je iko vidio izva ku e sve do o eve smrti, blizu dvije godine nakon to je prestala izlazit Kratko nakon to joj je umro otac, neki su se dobri ljudi pobrinuli da jprime u potu, da razvrstava poiljke po mahalama i prigradskimnaseljima, to jest prema potarima koji e ih raznositi. Tada je po el izlaziti iz ku e, ali samo do posla i nazad, sue i se tiho i nevidljivo svojoj oronuloj ku i. Ne zna se kako, zato i kada, po ela se brinuti

psima lutalicama kojih je u svim bosanskim kasabama uvijek bilprevie, ali i to nekako nevidljivo i ne ujno, sasvim na svoj na in. Otkri je mjesta na kojima se oni okupljaju ili je sama izabrala pogodna mjesna rubovima grada pa pse navikla da se tu okupljaju, a onda uredndolazila na ta mjesta donose i im hranu i lije e i one koji su bil ozlije eni. Kako je ona dospijevala na ta okupljalita a da je niko ne vi i ne uje, kako se vra ala ku i i kako je nabavljala hranu i ostalo to joj trebalo za njezine ljubimce, nikom nije jasno, ali je bilo tako. Moda nikne bi ni primijetio njezinu brigu za pse besku nike da je ponekad d

26


27/215

posla ili do ku e nije kroz grad pratilo neko razigrano ku e i da je pa puta nisu prolaznici vidjeli kako u umarcima na rubu grada hrani opo pasa. Ne zna se da je sve ove godine nekom ula u ku u ili s nekim du

porazgovarala. Jednom je hodinica Karovi , dobra svijetla ena koju s

sva djeca u Fo i, bez obzira na vjeru, zvala majkom, otila kod nje posjetu i pokuala je nagovoriti da se vrati me u ljude, da se moda i ud jer se uvijek na e dobar momak za dobru curu, da se ne baca kletvo na sebe samu jer se ne moe itav jedan enski ivot posvetiti pa ad bez gospodara. Ne znam, draga majka, govorilo se da joj je Zuhrodgovorila, moda sam ja previe plaljiva, ali mi treba karakter malpouzdaniji od ljudskog da bih se s nekim mogla druiti. I na tome j

koliko se zna, sve ostalo. Niti se ko vie brinuo za Zuhru, niti ju jprimje ivao do ovog slu aja. Vrata na kafani Sulejmanage Kukavice naglo se otvorie da propust

ogromnog ovjeka koji se morao duboko sagnuti da bi mogao pro i ispo dovratka. Simon je prepoznao Idriza, voza a smetljarskog kamiona Komunalnom preduze u, u ono vrijeme tamnoputog lijepog momka sada potpuno sijedog ovjeka. U tri duga koraka Idriz je doao do anka nestrpljivo po eo udarati po njegovoj plo i, kao da time moe pouri

Saliha koji je po eo ustajati od svog stola im se Idriz pojavio u vratima - Vinjak. Dupli - govorio je Idriz dok je Salih prolazio pored njega.- Radi mirisa? - upita ga Simon.- Radi due - odgovori Idriz i odmjeri ga, ne ba prijateljski.

Simonu je ono pitanje izletjelo sasvim slu ajno, valjda zato to j prepoznao Idriza i to se neto u njemu ponadalo da bi se ono jutronosje anje prihva enosti moglo obnoviti ako bi i Idriz prepoznao njeg Zato mu se omaklo pitanje naru uje li Idriz dupli vinjak ovako rano d

lake podnese mirise koji ovijaju smetljarski auto, zato se to pitanjizgovorilo onim prisnim i uzgrednim tonom, kao da su on i Idriz jo ju zajedno sjedili.

- Zar ti nisi na poslu? - upita Salih Idriza, livaju i mu pi e, ali ova samo odmahnu rukom i huknu, kao da se bori s nekom velikom tegobokoja mora napolje.

- Ti jo uvijek vozi kod Komunalnog? - pokua Simon jo jednomvie radi svoje jutronje sre e nego zato to bi mu bilo do razgovora

27


28/215

Idrizom, ali ovaj samo odmahnu rukom i opet ne pokaza da gprepoznaje, nego ispi pi e i pokaza Salihu da mu jo jednom nalije.

- Ma koji ti je moj? - upita ga Salih netrpeljivo, oklijevaju i s livanjem

- Ona budala se opet drogira - odgovori Idriz.- Da mu nije prvi put? - podrugne se Salih.- Ovaj put su teke droge - ustrajavao je Idriz.- Pa ni to mu nije prvi put.- Ali je sada u kafeu Bor.- Uh, majku mu! - uzviknu Salih i spusti flau na plo u anka.Simon je potpuno razumio ovaj razgovor, iako ni sam sebi ne bi moga

objasniti kako. Sve je razumio i to je osjetio kao znak, kao poziv

obavezu. Ostavi na stolu nov anicu od deset maraka i odjuri prem Sastavcima, a neki glas je u njemu, posve razgovijetno, govorio da mobiti prisutan, kona no prisutan, makar ovaj jedan put. urio je i nije pitao kakav je to glas, otkud on i ta ho e.

28


29/215

3. SVIRAJ, SAM!

Jo u ono vrijeme, prije Simonovog odlaska, Feslija je ponekasvoja opijanja pretvarao u male spektakle, naprimjer tako da nakopetog-estog piva po ne sebi o glavu razbijati bocu koju je upravo ispi Ili bi nakon to dostigne jedan stupanj pijanstva po eo naru ivati po dv

piva, pa jedno piti a drugo razbijati sebi o glavu neotvoreno. Ve tada s Fo aci ova Feslijina opijanja nazvali drogiranjem, ve tada su razbijan praznih boca sebi o glavu nazivali lahkim a razbijanje punih boca tekidrogama. Sve je to Simon znao ili bar mogao znati jo onda, prijodlaska, ali je ipak udno da danas iz Idrizovih kratkih iskaza odma shvati ta se doga a. Ipak je prolo dvadesetpet godina u kojima o Fesliju nije ni vidio ni uo, danas je prvi dan ovdje nakon svih tih siln godina, zbunjen susretom s gradom i onim to se zbiva u njemu. A ipa je odmah razumio, moda prije nego mnogi drugi u kafani koSulejmanage Kukavice. Je li mu to razumijevanje donio ovaj glas to guje u sebi, koji ga upozorava da pouri ne bi li makar sada, makar sam

ovaj put, bio prisutan? Nije se to pitao, urio je pored ehotine prem Sastavcima i ne primje uju i strani glas u sebi.

U ba i kafea Bor dimili su kao da se gase rotilj i raanj na kojem s vrtjelo janje, bijeli metalni stolovi i stolice bili su raspore eni po zarav nasutoj ljunkom i spremni za goste, u velikom limenom koritu u koje tekla voda iz esme hladilo se pivo za istinske znalce koji ne piju previ

29


30/215

ohla eno pivo iz friidera. Ali ni za jednim stolom nije bilo gosta, ak s ni ma ke i psi nisu motali rubom ba e i ekali da im neko neto bac samo je desno od rotilja, u sjeni drveta, pored gomile pripremljeni

evapa i ranji a, sjedio uveni Gojko, nadaleko poznati majstor rotilja

pe enja na ranju, izgubljeno bulje i ravno preda se, bez volje i snage d podigne pogled i prepozna onoga ko prolazi, vjerovatno se pitaju i kaka je to svijet u kojem vie nema interesa za njegove specijalitete.

Ni unutra nije bilo mnogo bolje, u svakom slu aju nije bilo gostiju z tri konobara koliko ih je stajalo pored anka, jer su bila zauzeta samo dvstola. Za prvim stolom, desno od ulaza, sjedila su dvojica mukaracsrednjih godina, potpuno izdvojena iz svijeta oko sebe. Jedan je zabac

glavu unazad i njihao je lijevo-desno, o igledno u ritmu pjesme koju je sebi pjevao i koja mu je potpuno zaposjela duu. Njegova se pjesma niula, kao to mu se ne bi uo ni govor, o emu je svjedo ila bijela gaz

na njegovom vratu kakvu nose svi oni koji su operirali rak grla, a koju poloaj njegove glave doslovno gurao promatra u u o i. Njegov drug z stolom, nimalo zbunjen njegovim zanosom od pjesme koju uje jedino o svojim unutranjim uhom, mirno pripovijeda, kao da govornajpaljivijem sluaocu. Govori onako kako govore mnogi pijanci p

naim kafanama, ispovijeda se najpaljivijem uhu koje bi mogao na i svome vlastitom, govori da bi sebi posvjedo io vlastito postojanje, prividni sugovornik, drug za stolom, samo je sli an o ajnik kojega o koristi kao opravdanje za svoju pripovijest sebi o sebi.

- A to ne do e prije tri godine, Bog te ubio, tada se jo neto moglo uraditi - veli mi doktor. -Valjda je tada jo bilo maligno, ta li? Amkakve tri godine, jadan ti ne bio, mislim se ja u sebi, nisam ja guzonnego obi ni radnik, ko e mene prije tri godine poslati na VMA, ne bi m

ni sada poslalo da je ono maligno. A sada, kad je ovoliko izraslo, poslame ovamo da me ti pogleda i vrati ku i da umrem bez trokova z dravu.

Njegov raspjevani drug je nastavljao njihati glavu i udarati takt rukomkoju je sputao do iznad samog stola, on je nastavljao svoju ispovijest,Simon je nastavio put prema drugom zauzetom stolu, onom u dubini salpored samog zida desno od ulaza, za kojim je sjedio Feslija. Usput sSimon predomislio i odlu io da ne sjedne odmah za Feslijin nego z susjedni stol, ne bi li dobio vremena da se sabere i pripremi za susre

30


31/215

Oko Feslije je ve leala mala gomila krhotina od pivskih boca, stolnja je ve bio mokar od prolivenog piva, a Feslijino lice ve okrvavljeno o boca koje je razbio sebi o glavu. Prvi pogled na to lice uvjerio je Simon

da je bio sretan as u kojem je odlu io sjesti za susjedni stol. Nije to vi

bilo ljudsko lice, a nije ni posmrtna maska, to je bilo neto s onu stranivota i smrti to ljudsko oko i pogotovo stomak ne mogu podnijeti. Takbi mogla izgledati lica neumrlih iz davnih legendi punih strave, takizgledaju stara ka lica nakon estetskih operacija koja je Simon ima prilike vidjeti, tako izgledaju lica nesretnika koji su se izmakli iz ivotatako se sklonili od smrti, pa borave u nekom me uprostoru me uvremenu, ni ivi ni mrtvi, ni stvarni ni fiktivni, ni ljudi ni net

drugo. Nepokretno i uko eno, s gotovo prozirnom koom koja zbo svoje neprirodne boje i uko enosti vie li i na dobro napravljenu vjeta ku kou navu enu direktno na kosti lubanje nego na pravu ljudsk kou, to je lice imalo neto od automata i istovremeno neto od mrtvacpa je navodilo na pomisao da je i par curaka krvi na elu zapravo boj koja treba oponaati krv. Nije bilo teko prepoznati onog Fesliju s koji je Simon iao u kolu, sve su osnovne crte ostale gotovo nepromijenjenali su upravo ti upadljivi ostaci mladi kog lica na ovom oronulom

pedesetogodinjaku inili dojam ovako mu nim. Dok je sjedao, Simon s u enjem primijeti da od Feslije dolaz prodoran i jak miris oraha, toliko jak da gotovo presijeca dah. Ne mirprolivenog piva, ne mjeavina znoja i alkohola po kojoj se pijancraspoznaju na dva metra udaljenosti, ni jedan od mirisa koje bi se morao ekivati i koji se uop e ne osjete, nego upravo opojni i gusti miris orah Ali se nije imao prilike o tome pitati jer se, im je sjeo, prema njem zaputio jedan od troje konobara to su stajali pored anka. Simon j

odmah prepoznao jako ostarjeloga Straju, koji je jo u ono vrijemposluivao u kafeu Bor i uvijek radio u smjeni sa ankerom Ibrom kojim je i prijateljevao.

- Gdje je Ibro? - upita Simon kad mu je Strajo priao i pokaza glavomprema anku.

- Tu je - odgovori Strajo vade i iz depa konobarski blok, kao d o ekuje Bog zna kakvu narudbu.

- Gdje? - upita Simon i ponovo pokaza na ank pored kojega su stajanjemu nepoznati konobar i ankerica.

31


32/215

- Kako kad - odgovori Strajo i slubeno se namjesti pored stola, blokom u uzdignutoj lijevoj i olovkom u desnoj ruci. - ta dakle smijedonijeti?

- Jedan aj, molim - odgovori Simon povrije en to ga Strajo odbij

prepoznati.- Treba li i aspirin? - upita Strajo kao usput, marljivo piu i po blok

kao da stvarno biljei narudbu, a onda se okrete na peti ne sa ekav odgovor i vrati se na svoje mjesto pored anka.

Simon se najprije udio to ga je Strajino demonstrativno odbijanje d ga prepozna tako duboko povrijedilo, a onda je, nakon par trenutakrazmiljanja, sebi priznao da to nije povrije enost od Strajinog

neprepoznavanja koliko mu nina od prepoznavanja samoga sebe. Nij Strajo njega povrijedio nego ga je upozorio na ono to on, Simon, radina to kako stvari s njim ovdje stoje. Ljudima i stvarima ovdje on sobra a s emocijom iz onog vremena i tonom koji bi pripadao u on vrijeme, ne vode i ra una o tome da je od onda do danas prolo etv stolje a, zaboravljaju i da su te mnoge godine ispisane na njegovom lic te na utrobi i u sje anju onih kojima se on obra a. Ton i emocija s kojim govori pripadaju ondanjem mladi u, a rije i, glas i lice to ih sugovorn

vidi i uje pripadaju tu inu na pragu starosti. A i taj sugovornik je ve star, i on se mora glupo osje ati kad mu se neko obrati ovako kako to i Simon, jer onoga kome se Simon obra a ve odavno nema, on posto samo u Simonovom sje anju koje je punih dvadesetpet godina mirova kao da je bilo pohranjeno u formalinu. Moda ga je zato pogled nFesliju onako porazio? U ovom su momentu njih dvojica upadljivo sli n gledaju i Fesliju on kao da gleda sebe u nekom posebnom ogledalu Feslija je neumrli starac s licem, iskustvom i duom gimnazijalca,

Simon umorni stranac sa sje anjima i osje anjima mladi a. Njih obojic pori u prolost, to jest - kao da je pori u, i on i Feslija kao da nenamjern govore ljudima kako nisu proivjeli vrijeme koje ih je obiljeilo i koje ise jasno ita na licima. Valjda su na to reagirali Idriz i Strajo onak mu no, oni su reagirali na njega onako kako je on reagirao na Feslijin lice koje se pretvorilo u masku.

Upravo je Strajo, uz jedno nesviklo Izvolte, sputao pred Simona a kad se Feslija pokrenuo iz svoje obamrlosti. Podigao je desnu ruku iznaglave, viknuo Sviraj, Sam!, a onda tresnuo dlanom po stolu, zaprav

32


33/215

pustio ruku da glasno padne na plo u stola. Nakon toga se okrenuo zagledao u Straju i ponovio: Sviraj, Sam! Sviraj onu moju. Kad se opokrenuo, miris oraha se poja ao toliko da se Simonu u inilo kako m

o i suze.- Otkud ovaj miris oraha, nije valjda stvarno od njega? - upita Simo

Straju, trude i se da zvu i slubeno. - Koji miris oraha? - odgovori Strajo pitanjem, sasvim ozbiljno, n

parodiraju i Simona.- Vi ne osjetite?- Ne.- Moda se meni samo ini.

- Bi e da je tako - sloi se Strajo i ponovo se okrenu na peti.Sviraj, Sam!, viknu Feslija za njim i ponovo udari dlanom po stolu,miris oraha preplavi salu. Ona ena ode za ank, dohvati dva piva i poloih na tepsiju koju je Strajo koristio kao posluavnik.

- Neka jo malo - zaustavi je Strajo kad je posegnula za otvara em.- Pa kad trai.

- Opet e on traiti - odmahnu Strajo i nastavi ne ujni razgovor drugim konobarom.

U salu u e jedan visoki neobrijani tip koji jednim pogledom pre cijelu prostoriju, odmjeravaju i svakog od prisutnih ponaosob, a ond sjede za drugi stol od Simonovog. Kratkim pokretom pokaza Straji da mne treba prilaziti jer ne namjerava nita naru iti, pa se zagleda u strop povremeno sputaju i pogled na Simona i Fesliju i zadravaju i ga tad na njima jako dugo, kao da ih nadgleda ili provocira.

- Gledaj mi u o i, mala! - viknu mu Feslija, a onda nastavi mrmlja preda se kao da je izgubio svaki interes za neobrijanog dugajliju. - Gled

mi u o i, mala! Gluposti su to i nepravda. to e mi gledati u o i, ta t ima vidjeti u mrtvim o ima?! Ma i u ivim, ne treba gledati u o i. N treba ljudima. To je kriva re enica, a mi smo uz nju rasli. Gledaj mi o i, mala. Mi smo kriva generacija jer smo rasli s krivom re enicom Sviraj, Sam!, to je ono pravo, to je jedino vano. S tim smo mi trebarasti. Sviraj, Sam! Sviraj onu moju.

Feslija je buljio preda se i mrmljao sve tie, tonu i u sebe, dok nij sasvim zautio i smirio se. Je li se onda kad smo ovo govorili odlu i kakav e ko od nas biti danas?, pitao se Simon sluaju i Fesliju kak

33


34/215

mrmlja re enice uz koje su odrastali, reklo bi se upravo onim tonom kojim su ih oni izgovarali u ono vrijeme, upravo ovdje, na Sastavcimaokolini. Ovdje su odrastali, ovdje su nau ili pripadati kolektivima ko

nisu njihova porodica, ovdje su otkrivali svijet. Ovdje su se, jo kadjeca, suo ili s prvom podjelom unutar svoga dje ijeg kolektiva, s ono to ih je razdvojila na dje ake i na djevoj ice, zadaju i svakom od nji forme ponaanja i na in opho enja prema lanovima onog drugog dije podijeljenog kolektiva. Nakon toga su, opet ovdje, upoznali prvhijerarhijsku podjelu s kojom su se u ivotu sreli, kao i osnovnunajraireniju tehniku podrugivanja i vrije anja. Naime upravo su se ovd oni, dje aci, podijelili na one koji su sko ili s velikog panja na glavu

one koji to nisu mogli, te su upravo ovdje one druge, one to nisu imahrabrosti da sko e, po eli nazivati curicama i tako upoznali ugodn osje anje mo i utemeljeno na mogu nosti da drugoga namjerno zove krivim imenom, onim imenom koje si mu ti dao. Ovdje su, u ono davndoba djetinjstva, shvatili da je temeljno prokletstvo ljudskog postojanvezano za svjedoka: podnio bi ti nekako to to nisi sko io kad ne bi bi svjedoka koji te samim svojim postojanjem podsje aju da nisi, a svjedok naalost mora biti, jer bez njih ne bi bilo svijesti o tvom skakanju, ako

sko io, a to je kao da i nisi sko io, makar skakao po sto puta svaki dan Bez svjedoka se brie razlika izme u onih koji jesu i onih koji nis sko ili jer bez njih, to jest bez svijesti koju oni utemeljuju, nije mogu zna enje koje razlikuje dogo eno od nedogo enoga. Ovdje su osjeti ugodnu jezu od ena s izbijeljenom kosom i udnim akcentom, za koje s vezali svoje slike svega stranoga i dalekog to zbunjuje i privla i. Ovdj upravo u ovom kafeu Bor, vjerovatno su svi oni prvi put jeli evape, ka prvo to uop e jedu izvan maj ine kuhinje, i ovdje su, na Sastavcim

uvjeravali jedan drugoga da je najbolje raditi kao mehani ar na ringipi jer se tako moe proputovati cijeli svijet, a pri tom sve vrijeme udisamiris izgorjelog benzina, najljepi i najuzbudljiviji miris to mopostojati.

Gdje je sad sve ono to su ovdje sanjali, govorili i radili? Gdje szanosi i rije i, podvale i udarci, zakletve i elje, bijes, prijateljstvo mrnja, gdje je sve ono dobro i loe to su ovdje jedni drugima nanijeto je svaki od njih ponio u sebi ili ostavio u drugome? Je li ono to sovdje radili jedni drugima i sebi samima sadrano u svakome od njih, j

34


35/215

li im to odredilo ivotne puteve i u kojoj mjeri, ako jeste? Gdje je sad svto, ta je bilo s njim ako nije prisutno u njima sadanjim? Je li neto oonoga to se onda zbivalo u ovom dijelu grada odredilo da on i Feslij

sjede danas ovdje i gledaju se jedan u drugome kao u nekome mahnitoogledalu? Ovdje je, kratko pred polazak u gimnaziju, Simon shvatio deli biti kao Isak Samokovlija, lije nik i pisac, ovdje se po eo tak zamiljati i osje ati. ta je u to vrijeme shvatio i o emu je sanjari Feslija? Je li se ve tada moglo naslutiti sve ono to ih danas razlikuje? J li se tada sve to za elo? Je li ono to su oni o sebi shvatili ovdje i u on vrijeme odredilo puteve kojima su doli do svojih stolova u kafeu Bor?

Ako su kreacionisti u pravu, mislio je Simon, mogu e je da net

nastane iz nita, naprimjer Boijom odlukom. Ali nije mogu e da nestan neto to je jednom bilo, nije mogu e da neto naprosto nestane be traga. Zato nije istina, ne moe biti istina, da mi sadanji nemamo nitaonima koji smo bili ovdje, sa slikama i snovima kojima smo se ovdjpredavali, s onim to smo jedni drugima govorili i radili, sa svim onimto je ovdje bilo u ono vrijeme. I dok je tako mudrovao, sinu mu da moda to skriveni razlog njegovog boravka ovdje. Uvijek se moe pastisvoju prolost, kao u zamku koju nam je vrijeme razapelo; upam ena i

zaboravljena, vidljiva ili nevidljiva, prolost je uvijek tu, neizbjenaneumoljiva, kao klopka koju ne moemo izbje i koliko ni strane svijet Kako god da se okrene, ti se nekako odnosi prema sjeveru i jugu, i god da radi, ma kako da ivi, ti ne moe pobje i od svoje prolost Jedan njezin dio nosi u sebi, a drugi te negdje eka, pa se ta dva dije me usobno dozivaju kao dvije antene i dogovaraju se da te dovedu tam gdje treba da bi se oni nali i sastavili. Moda se upravo to njemdogodilo. A moda je morao do i da bi se kona no dogodilo neto to s

mora dogoditi i to bez njega nije mogu e? Nau no je dokazivo da m svakim svojim postupkom, svakim pokretom naprimjer, ostvarujemneki doga aj koji bi bez tog naeg postupka bio nemogu . Vibracije koj ti proizvodi idu i ulicom oborile su saksiju koja ti je pala na glavu Osim ako su je oborile vibracije to ih je proizveo neki drugi ovjek idu susjednom ulicom. ta se i kako za elo ovdje u nekoj od bezbro prolosti to se motaju ovuda, to se mora dogoditi a ne moe benjegove prisutnosti, tako da je on morao ostaviti svoju enu i svojkliniku i do i ovamo?

35


36/215

- Sviraj, Sam! Tako je trebalo ivjeti - javi se opet Feslija i podidesnu ruku iznad glave, pa je pusti da padne na stol. Na to ena s onstrane anka rairi ruke kao da se pravda, pa posegnu za tepsijom s dvi

boce piva, to je stajala pred njom na anku, ali Strajo stavi prst na rutepsije i tako je sprije i u namjeri.- Neka, bona - umiri je Strajo, - kad god se ubije, u pravi je as.- Nije to samo moja pamet - upozori ga ena gledaju i u neobrijano

dugajliju to je uao posljednji. A on, kao da bi time mogao presudnpodrati enu, odrecitira sve anim glasom: On je ljubi, ona sugerie ljubi, dragi, ljubi uvek vie, pokazuju i o ima od anka do Feslije i tim nalau i da ena ili Strajo odnesu naru eno pi e. Strajo odmakne ruku o

tepsije i okrene se kolegi s kojim je razgovarao, a ena slegne ramenimaode s tepsijom do Feslijinog stola. Najprije premjesti sa stola na tepsijprazne boce, onda stavi pred Fesliju dvije pune koje je donijela i otvo jednu od njih. Gledaj mi u o i, mala!, promuca Feslija i pokua j uhvatiti za ruku kojom je otvorila bocu, ali ona bez napora izbjenjegove ruke i vrati se do anka.

Neko vrijeme je vladala tiina, samo poja ana monotonim utanjem to ga je proizvodila ispovijest onoga to je bio na VMA pa ga otam

vratilo da umre kod ku e. U jednome momentu Feslija opet vikn Sviraj, Sam!, ali kao da nije imao snage da podigne ruku i udari njompo stolu, na ta mu ankerica dobaci: Pred tobom je, avo te odni zajedno s njim, a onda opet zavlada mir. Kratko nakon toga Feslija, kada je prikupio snagu, pokrenu ruku i dohvati bocu sa stola, o igledno namjerom da se njome udari po glavi, ali se poli pivom kad ju je podiga jer je grekom uzeo otvorenu bocu. Od toga se toliko zbunio da je staopola pokreta, tako da se i mlaz to je curio po njemu prekinuo sam o

sebe, kad se iz boce odlilo dovoljno. To je dalo vremena Straji, koji jsve to pratio od anka, jer nije skidao pogleda sa Feslije otkako je onadobio posljednju narudbu, da u tri koraka, s jednom glasnom psovkokoja je ispunila dvoranu, prisko i i istrgne mu bocu iz ruke.

- E ne e, jebem te luda, ne e preda mnom pa ta bilo - zaurla Strajo tresnu bocom po stolu. A onda se, posve nesvjesno, okrenu premneobrijanome i kratko ga pogleda, na ta on samo zanjiha glavomgovore i C, c, c.

36


37/215

- Tako je, Strajo, svaka ti ast - sko i i Simon kao da je prepoznao ugovoreni znak, pa pre e za susjedni stol i sjede nasuprot Fesliji. Feslija, jarane! Pusti, bolan, sve e biti. Znamo mi ta je bilo sa Zuhrom

ali nemoj ovako, nemoj pred nama.Feslija je, irom otvorenih usta, buljio u Simonovo lice kao u sablasblje i nego to je bio, ako je to mogu e. Nakon cijele vje nosti u kojoj tako buljio, bore i se za dah, viknu Ti! neprirodno duboko, glasom mnogo dubljim od svoga normalnog, pa po e odmahivati glavom kao d ne moe vjerovati onome to vidi, grcaju i i teko, s glasnim umom uvla e i zrak u plu a.

- Hajde, hajde, saberi se - drmao ga je Strajo blago za rame za koje g

je uhvatio kad mu je istrgnuo bocu.- Jesi... Jesi ti Zuhru... Ti Azrail? - propenta Feslija kad mu se dah malustalio.

- Smiri se, molim te, samo se sad smiri - uvjeravao ga je Simon, ali jFeslija i dalje mahao glavom i izgovarao svoja pitanja kao da izdie. - Jsam ljekar - napomenu Simon u jednom trenutku Straji, a po tonu se nimoglo odgonetnuti da li se pravda ili umiruje njega i sebe. Kao da snaljutio na sebe zbog te napomene, odmahnu rukom, okrenu se od Stra

i nastavi govoriti Fesliji umiruju e rije i mirnim tonom. - Ti si! Ti! - kriknu Feslija i krenu da ustane, hvataju i se za Strajin ruku i obori obje boce to su jo stajale na stolu.

- Budalo pijana! - izdera se Simon, zaliven pivom, valjda posti en zbo svoga totalnog neuspjeha.

- Luda ku a - uzdahnu Strajo, guraju i prema njihovim stolicam jednom rukom Feslijom a drugom Simona.

Neobrijani pri e Straji s le a i poloi mu ruku na slabinu kao da ga gr

ili umiruje, a drugom rukom izvadi iz depa neto to brzim pokretompokaza Simonu pa vrati u dep.- Po ite, molim, sa mnom - obrati se neobrijani Simonu.- Zato? Pa nita se nije dogodilo?- A vala i da jeste... - odmahnu neobrijani prezrivo rukom, kao d

pori e vrijednost svemu to bi se ovdje moglo dogoditi. - Nisu kafansk tu e moj resor.

- Pa o emu se radi?

37


38/215

- Nisam ovlaten - mirno je objasnio neobrijani dugajlija i slegnuramenima kao da tim pokretom potcrtava svoju neovlatenost.

- To mora biti neki nesporazum - uporno se branio Simon.

- Mi smo tu da otklanjamo nesporazume - umiri neobrijani Simonapokretom ruke ga zamoli da krene.- Ja gluposti! - za u eno doviknu Simon Straji prolaze i pored njega. - Izvini, stari - doviknu Strajo za njim. - Mislio sam da si i ti jedan o

ovih novih junaka.Kod vrata se neobrijani skloni u stranu da Simon moe pro i naprije

ali ga onda svojom pruenom rukom zaustavi prije nego je iziao.- Dokument, molim.

- Kakav dokument? - za udi se Simon.- Va, svoj ve imam - ljubazno mu objasni neobrijani.Simon mu prui paso, a onaj ga jednom rukom spremi u dep

drugom zamoli Simona da krene prvi. Prolaze i pored njega, Simo osjeti blagi miris duhana. Negdje se on dobro nakadio, pomisli Simoizlaze i pred kafe Bor pred kojim je Gojko jo uvijek sjedio pokazuju svakom svoju izgubljenost, a onda kre u i dobro poznatim putem prem policiji, par koraka ispred neobrijanog dugajlije, sasvim u skladu

propisima.

4. SVOM NARODU NA RADOST

38


39/215

Neobrijani dugajlija je Simonu dao znak da sa eka u hodniku, a sam s izgubio u jednoj od kancelarija. Simon je samo jednom bio u ovoj zgradpred kraj kolske godine u etvrtom gimnazije, kad je uzimao paso, i

u prizemlju, tako da mu je ovdje, na prvom katu, sve bilo nepoznato. Niznao ta je bilo iza kojih vrata, a nije mogao odgonetnuti ni ta je sada jsu, o igledno nedavno, sa svih vrata uklonjene plo ice s imenim slubenika i nazivima slubi. Nadesno od stepenica kojima su se popebila su troja, nalijevo dvoja vrata. Simon pro e nekoliko puta nedugi hodnikom, koji se na desnoj strani zavravao prozorom a na lijevoslijepim zidom, i iskreno zaali to ne moe u ovom tijesnom prostorhodanjem ublaiti ili makar u initi podnoljivijom nervozu koja s

poja avala. U klopci bijelih zidova i bijelih anonimnih vrata, u gradu zemlji koji su o igledno upravo isko ili iz zgloba, bez dokumenata i nejasnom optubom za vratom, osjetio je da gubi sigurnost, poimaju i d je u njegovoj situaciji mogu e doslovno sve.

uo je da iza drugih vrata lijevo od stepenita curi voda. Po tome, a po tome to su ta vrata bila bez brave, samo prislonjena uz dovratak, bi je jasno da je iza njih klozet. Valjda su mu otkri e klozeta i um vod osvijestili potrebu da mokri koja ga je, sude i po tome to je odma

postala gotovo nepodnoljiva, ve dosta dugo mu ila a da on to nij primijetio. Ipak se predomislio i ponovo prislonio uz dovratak vrata ih je ve bio odgurnuo, misle i kako bi bilo glupo i neprili no ako ga n bi zatekli u hodniku kad ga prozovu, a jo gluplje i neprili nije ako bi u nadlenu kancelariju on sjurio direktno iz klozeta, zakop avaju i usp lic. Ne treba im olakavati posao time to u sebe praviti smijenim mislio je idu i od kolozetskih vrata prema suprotnom zidu, ali se, pri nego je preao desetak koraka kratkog hodnika, vrati do klozeta i u e

njega jako gurnuvi vrata.Primijetio je, naime, koliko je ve podlegao nevidljivom i neuhvatljivom pritisku policijske logike, pa se neto u njemu pobunilo. njega je svako povjerenje ve iscurilo kao iz probuene posude, on ev ve svoje postupke i odnos prema sasvim elementarnim potrebam podre uje njima, to jest onome to oni, po njegovome miljenju, od njeg o ekuju, on je ve nesiguran i spreman da se podredi, on je u seb ponizan i ponien, ma koliko toga ne bio svjestan. A samo su ga ostavida eka malo due nego to je pristojno, nakon to su mu nagovijestili d

39


40/215

je sumnjiv i oduzeli dokumente. Radi se valjda o tome da policijpoznaje ovjeka koliko i stari mitotvorci i u itelji religija, pa s majstorski koristi praroditeljskim grijehom da bi ovladala ivim

ovjekom. Neki praroditeljski grijeh nesumnjivo postoji, on j

neporeciva injenica i najdublja ljudska stvarnost, ma koliko se mi prot toga bunili i nastojali povjerovati da nije tako. A to se najbolje vidi povjekovoj spremnosti da pristane na krivnju im ga neko autoritativn

optui. Crkve i policije, vo e i propovjednici, svi koji su stvarno i dug vladali ljudima, temeljili su svoju mo na ovjekovoj spremnosti sposobnosti da pristane na krivnju, da se ak osjeti krivim kad ga se z neto optui. ovjek zna da je za neto, za bilo ta, uvijek i neporeciv

kriv. Makar znao s potpunom sigurno u da nije kriv za ono za ta ga s optuuje, makar bio pred policijom nevin kao novoro en e, ovje postaje nesiguran i slab ako ga znala ki optui. To policijski um zna i tim ra una, na tome se temelji njegova mo i iz toga se izvode princip njegovog djelovanja otkako je policija i otkako je ljudi.

Bilo mu je drago to se vratio do klozeta i uao, u tome je vidio malpobjedu svoje slobode i kakvu -takvu odbranu dostojanstva, makapokuaj da odbrani svoje ljudsko dostojanstvo. Ako ikome, dostojanstvo

mir su potrebni onome ko je osumnji en i tako prisiljen da se pravda, ako su ikome potpuno oduzeti ili bar ugroeni, onda onome na koga pala sumnja. Ali mu ova pobjeda nije uklonila nemir i nije ga oslobodistrepnje, naprotiv - ona mu je samo osvijestila koliko je uznemirenspreman da se osjeti krivim. Sve vrijeme je oslukivao ta se zbiva vannapeto sluao i naprezao se da mu ne promakne nikakav zvuk, pogotoveventualno otvaranje vrata i prozivanje njegovog imena, jednom je a uz dosta muke prekinuo mlaz jer mu se u inilo da neto uje, a taj j

nemir najzad toliko narastao da se po eo spremati prije nego je iscuri onaj posljednji mlaz na koji stariji mukarci moraju ekati, pa mu se t mlaz razlio po ga ama i ruci, umjesto da iscuri u koljku. Nije ni pokua oprati ruke na umivaoniku bez sapuna i pekira, samo je prislonio zsobom vrata i otiao do prozora na suprotnom kraju hodnika, manjslobodan i manje sposoban za odbranu svog dostojanstva nego to je bprije poduhvata u klozetu. Buljio je kroz prozor na nekakvo dvoritevelikim drvetom ukraju, ne prepoznaju i drvo jer nije istinski vidio nit sav sabran na nadu da e se smiriti zbrka osje anja to ga je preplavila

40


41/215

klozetu, nakon neslavne propasti njegove pobune. Tako nije uo otvaranje vrata i prozivanje svog imena, pa ga je sivkasta ena to jstajala u vratima morala dozivati iziavi sasvim u hodnik.

- Hej, vi! - vikala je. - U ite, komandir vas eka.

Simon se odlijepi od prozora i gotovo pojuri prema otvorenim vratimali mu se njegova urba u ini malo previe uslunom pa sebe, uz dos napora, prisili da malo uspori. Iza vrata kod kojih je ena stajala bila jomanja soba s pisa im i daktilografskim stolom, velikim ormarom dvojim vratima. Jedna od vrata bila su poluotvorena, to je Simon shvatkao znak da treba u i na njih. Nasred sobe u koju je stupio, na pola pu izme u pisa eg stola i vrata, stajao je povisok ovjek s kosom

za eljanom unazad. Simon se zbuni i stade u vratima jer mu je ovje bio poznat, suvie poznat, ali mu ime nije htjelo pasti na um. A onda msinu, prije nego to je njegovo zurenje u doma ina proizvelo nelagodu.

- Profesore!- Kako, molim? - upita zalizani ovjek i vrati se par koraka do svo

stola.- Oprostite, molim Vas, mislio sam... Niste li Vi predavali fizi ko u

gimnaziji? - mucao je Simon kojeg nije ostavljala nada da je zalizan

njegov gimnazijski profesor, to bi, bez sumnje, njegovu stvar jakubrzalo i pojednostavilo.- Priznajem, predavao sam.- Profesor Landeka, Mirko Landeka?- Ipak si ti, dakle, onaj Mihailovi - nasmija se doma in. - Odmah mi s

ime u inilo odnekud poznato, ali lice u pasou... Nikad vidio, ni nalik Ali jesi, dakle, ti. Na Mihailovi .

- Jesam. Na - slagao se Simon iskreno obradovan sretnim tokom koji

su stvari krenule.- E pa dobro doao ku i, Mihailovi u - rairi ruke doma in. - Dobr doao me u svoje, brate.

Kako je Simon samo stajao i mucao Hvala. Hvala., doma in se mal zbunio, pa vratio ruke u normalan poloaj, obiao stol i sjeo na svojmjesto, pokazuju i Simonu stolicu s druge strane stola.

- Sjedi, brate, sjedi - nudio je. - Ma mnogo si me obradovaoMihailovi u. Iznenadio si me, burazeru, nek zna, iznenadio ali

41


42/215

obradovao, mnogo obradovao. Nisam to, dakle, od tebe o ekivao, ni snu to ne bih o ekivao od tebe.

- Zato ne? - upita Simon sjedaju i i pitaju i se ta to zapravo Landek

nije o ekivao. Nije uspijevao suzbiti neugodno osje anje da u Landekin

srda nosti, u razgovoru, u njegovom boravku ovdje, da u temelju sveg toga lei neki golemi nesporazum koji bi se na kraju njemu, Simonumogao razbiti o glavu.

- Nisi mi ti taj tip, da ti pravo kaem, ti si mi vie onako mekuaczapadnjak. Ti ni sport nisi volio, kad se dobro prisjetim. Ja se nisamnimalo iznenadio onda kad si ti pobjegao iz otadbine, dok su svprofesori pravili derneke i opravdavali te, ja sam imao osje anje da sa

to o ekivao. Zato ni maloprije nisam pomislio na tebe dok sam gleda tvoj paso, sve bih povjerovao prije nego da e se ti pojaviti ovdje ovom trenutku.

- Zato to nisam volio sport? - pitao je Simon tek toliko da odrrazgovor, a ustvari pani no nastoje i da shvati gdje i koji nesporazum lei me u njima.

- Znam da je nepoteno, ne ljuti se. Tu ina pravi najbolje patriote, zat dakle i u tvom slu aju ne bi bilo tako? Ali u tvom slu aju nije samo spo

u pitanju, to je neto kompleksno. Vi ste sve prepustili specijalistimaniste vi vie od poduhvata i rtve, vi ste i kod sebe samih u gostima. Kovas atleti ari tr e, kuhari kuhaju, kroja i kroje, pjeva i pjevaju, porno glumci rade one stvari, a vi sjedite kod sebe u gostima i gledate sve to nteleviziji. Eto takav si ti meni bio jo onda, u gimnaziji.

- Zato to nisam volio igrati fudbal!?- Nemoj mi se sad praviti nevjet, nikakav ti sport nisi volio, ak s

izbjegavanje nastave kod mene pravdao time da svak treba raditi svo

posao.Simon je morao priznati da je to istina. Landeka mu je predavao tre em i u etvrtom gimnazije, kao mladi oduevljeni nastavnik koji j upravo diplomirao i sve ideale pedagoke poeme uzimao nasmrt ozbiljnU enike nije kanjavao nego uvjeravao, tako je i sa Simonom satim raspravljao o njegovom manjku interesa za nastavu i trudio se da pobinjegov argument kako svak treba raditi ono to najbolje zna. Sasvim sipravu, govorio mu je profesor Landeka tada, jasno je da svak treba radono to najbolje zna kao svoj stru ni posao, ali niko ne smije raditi sam

42


43/215

to, jer u tom slu aju postaje rob svoga jednog znanja. Ovo to mi radim je fiskultura, dakle kultura tijela, jedna disciplina dakle koja vam pomada razvijete sve sposobnosti svog tijela u mjeri koja vam prija. Ja ni u sn

ne pomiljam da od vas pravim sportiste, robove jedne sposobnosti tijei jednog jedinog znanja

nocno vijece - dzevad karahasan

Documents