VLADAREVA MILOST PREMA DUŠANOVOM ZAKONIKU

- prvi dio Dušanovog zakonika donijet je 1349.- vladareva milost predstavlja dopuštanje, dozvolu ili koncesiju- za dokaz o carevoj milosti služila je «milostna knjiga», tj. posebna isprava- nečija prava mogla su se dokazivati prema 79. članu ovog zakonika do unazad 28

godina, tj. do na dan smrti kralja Milutina 1321.- granice zemljišta po zakoniku nisu smjele narušiti granicu crkvenog posjeda koji je

bio poštovan u srednjovjekovnoj Srbiji- ako bi se desilo zakidanje zemljišta «sa milošću carevom» za nekog feudalnog

gospodara onda bi se davala nadoknada oštećenom za «pritesano» zemljište, a ako nije bilo nadoknade, oštećeni je mogao pokrenuti sudski postupak za nadoknadu izgubljene imovine (Đurđu Nenišiću je dat dio vlaškog katuna Golubovci)

- vladareva milost se nije realizirala ako je u suprotnosti sa Zakonikom i «pravdom»- 79. i 78. član Zakonika saopćava da se vladareva milost neće realizirati, ako se

njome smanjuje i krnji zemljišni fond neke crkvene institucije- prema Zakoniku u određenim slučajevima vladareva milost se ostvaruje, čak i ako

je u suprotnosti sa «pravdom»:npr. primanje ljudi iz «tuđe zemlje», zahvatanje zemljišta, smanjivanje obima i pomjeranja granica susjednog seoskog posjeda

- Novaković: milost je isto što i vladalački dar ili poklon, ali vladalački dar mogao se dati iz ljubavi, a nekad i iz milosti što nije isto;iz vladareve milosti ne može biti poklon:crkvena knjiga, ikona, kandilo, «sasuda», i sl. a to su vladari poklanjali crkvama na dar i za njih nije bila potrebna vladareva milost

- «Vladareva milost» se zapisuje ili je zapisana, ista se mogla koristiti i kao naziv za ispravu (povelja kralja Vukašina izdata Dubrovčanima), ali se «milošću» mogla nazivati samo ona vrsta isprava kojom vladari «stvaraju milost», «čine milost» ili nešto dopuštaju svojom milošću

- upotreba «milosti» kao naziva za vladarske isprave zavisila je od sadržaja pravne radnje koja je učinjena i kasnije zapisana

MILOSNICI ILI IZVRŠIOCI MILOSTI-EXECUTORES

POSEBNE VRSTE MILOSNIKA

1) Mišljenja i tumačenja

-Novaković: MILOSNIK- «izvršilac ili odgovornik spram vladaoca» za vladarevu milost koja je učinjena-imena milosnika mogu se naći i ispred i poslije vladarskog potpisa tako da nije uvijek «spram vldaoca»-milosnici se javljaju u javnopravnim,a nikad u privatnopravnim ispravama -između milosnika i svjedoka postoje razlike, to nije isti pojam kao što je pisao S. Stanojević-mišljenja: milosnik je : 1.svjedok (dobrovoljni, specijalni),2.intervenijent ili posrednik za dobivenu milost,3. vladarev povjerenik, zaštitnik, garant i izvršilac dobijene milosti; «crkveni milosnik» je «haristikijar»-postoji 3 vrsta milosnika:1.milosnici, 2.crkveni milosnici i 3.kraljevi ili carevi milosnici(vladarevi milosnici)

2) Vladarevi milosnici

-najstariji podatak o vladarevim milosnicima potječe tek iz 1328. (pismo Stefana Dečanskog Dubrovniku koje zahtijeva isplatu Stonskog dohotka, tu spominje «unutrašnjeg milosnika kuće kraljeve» i «poslanika gospodina kralja», to je ista ličnost - knez Bista rodom iz Kotora)-milosnik je kraljev povjerenik i poslanik, on uživa vladarevo povjerenje-naredbodavci o isplati Stonskog dohotka bili su car i njegovi poslanici, a također i «knezovi koji drže kuću carevu»-koji upravljaju imovinom carevom-vladarev milosnik je naziv za osobu koja je najuspješnije mogla obaviti neki posao umjesto vladara (npr. takav je bio knez Bista iz Kotora) -milosnik je lice koje treba izvršiti težak zadatak umjesto vladara-milosnik je bio carev «povjerenik» koji mogao učiniti nešto umjesto cara-«Jedini milosnik to more(može)», to nije obični vladarev povjerenik, već ličnost koja je na osnovu svog položaja ili ranije pribavljenih ovlašćenja jedino i mogla izvršiti neku radnju umjesto vladara-carev milosnik je postavljao crkvene «vladalce» po svim manastirima i crkvama kojima je car bio ktitor

3) Crkveni milosnici

-najstariji podatak o crkvenim milosnicima: povelja kralja Milutina izdata manastiru Sv. Stefana u Banjskoj, u povelji se izrekom spominje crkveni milosnik i to je jedini podatak ove vrste-manastirima bilo zabranjeno silom predavati crkvenim milosnicima manastirske ljude koji bi osiromašili-crkveni milosnici pružali su zaštitu određenim interesima crkava i manastira: npr. redovno izvršavanje obaveza zavisnih seljaka na manastirskom posjedu

-manastir je upućivao svoje siromahe crkvenom milosniku s namjerom da ih ovaj materijalno osposobi za izvršavanje redovnih obaveza na manastirskom vlastelinstvu-crkveni milosnici pružali materijalnu pomoć bez nadoknade-bizantski elefteri- «slobodni ljudi»- zavisni ljudi koji su u materijalnom pogledu propali, a kojima se dozvoljavalo da idu kuda hoće i rade kod koga hoće;kada postanu sposobni da izvršavaju svoje redovne obaveze bili su dužni vratiti se svojim feudalnim gospodarima-ovo nam govori da ni Dušanov zakonik nije mogao spriječiti primanje tuđih ljudi-velika pokretljivost st. u srednjovjekovnoj Srbiji uslovljena je i procesom osiromašenja zavisnih ljudi-crkveni milostnik koji se spominje jedino u Svetostefanskoj hrisovulji je osoba koja je u stanju da materijalno osposobi nekog osiromašenog manastirskog čovjeka koji će poslije toga moći izvršavati svoje uobičajene obaveze na manastirskom vlastelinstvu-ustanova «milosnika» ili egzekutora postojala je u državi Nemanjića i u drugoj polovini XIII vijeka(kotorski knez Vojislav-executor u parnici o Crkvi sv. Luke u Kotoru-rukopis Sime Ćirkovića)

3) Izvršioci povelja oblasnih gospodara

-nakon smrti Uroša(legitimni nasljednik Dušanov) i Vukašina(savladar Urošev), prava oblasnih gospodara mogla su biti ugrožena samo u međusobnoj konkurenciji-njaznačajnije oblasti od preostale srpske države ostale su: oblasti Balšića, braće Dragaš, Jovana i Konstantina, Vuka Brankovića, a posebno oblast kneza Lazara – svi gospodari ovih oblasti izdavali su javnopravne isprave kao vladari i na njihovim ispravama pominju se milosnici-ovi oblasni gospodari izgradili su vlastiti upravni aparat po uzoru na onaj iz doba Carstva sa nekim izmjenama,ponekad jednostavniji, nekad sa dopunama, ali i efikasniji-ISPRAVE BALŠIĆA:milosnici na ispravama Balšića izdatih Dubrovniku bez potpisa Balšića (milosnik Dragaš Kosačić), specifičnost: trojica milosnika-KONSTANTIN DRAGAŠ DEJANOVIĆ:isprava po uzoru na isprave kralja Vukašina i despota Jovana Uglješe-VUK BRANKOVIĆ:dvije isprave (po uzoru na cara Uroša i kraljaVukašina), ali sa trojicom milosnika bez potpisa;-KNEZ LAZAR:prvi put 4 milosnika na ispravama oblasnih gospodara, upotrebljen oblik jednine iako ih je 4, a nema potpisa vladara-formule u ispravama stavljane ovisno od toga koju titulu nosi vladar, a ovisno od toga on se služio formulama vladara koji su prije njega nosili tu titulu-milosnik sprovodi u djelo određenu pravnu radnju tj. sadržaj javnopravne isprave-DESPOT ĐURAĐ – u dvjema ispravama izdatim Budvi (a koje su prevedene na talijanski zbog mletačkih vlasti od kojih je Budva tražila potvrdu stečenih prava i privilegija) se spominje da je «executor» logotet Manojlo-izvršilac pravne radnje saopćene u javnoj ispravi

DIPLOMATIČKA ANALIZA

1) Broj milosnika i ručnici bosanskih isprava

-do 1386. se na ispravama srpskih vladara spominje samo jedan milosnik, izuzetak je samo povelja cara Uroša izdata čelniku Musi sa dvojicom milosnika-Vuk Branković imao je tri sina:Grgura, Đurđa i Lazara i na njihovim ispravama uglavnom su tri milosnika,da ih je «dvojica ili četverica toliko bi bilo i milosnika»-broj milosnika se povećavao pod utjecajem Dubrovčana,ali i druge strane(srednjovjekovna bosanska država)-institucija ručnika na ispravama bosanskih vladara zadržala se jedva jednu deceniju nakon smrti kralja Tvrtka(ručnici kralja Tvrtka:Mirko Radojević- «dvorski», Vlatko Vuković, Pavle Jablanić=Pavle Radenović)-ručnici i svjedoci na bosanskim ispravama zajedno se spominju i imaju iste dužnosti (iste osobe su vršile i jednu i drugu dužnost), ali uloga tih svjedoka je nešto skromnija od uloge «dvanaest dobrih Bošnjana»-svjedoka na bosanskim ispravama koji su se zaklinjali skupa sa vladarem -«dvanaest dobrih Bošnjana»- predstavljaju najistaknutiju vlastelu bosanske države- kada se skupa spominju u bosanskim ispravama «ručnici i svjedoci», onda su tada veću ulogu imali ručnici koji su imali određene funkcije u državnoj upravi, a tek onda na dvoru-nakon 1392. nema u bos. ispravama izraza «ručnici i svjedoci» (prvo ručnici-centralna administracija i dvorani), već «svjedoci i ručnici» kada se poslije ovog izraza nabrajaju imena najistaknutijih predstavnika bosanske vlastele - dvanaest dobrih Bošnjana čija je uloga bila

jako velika, jer su oni sa vladarem garantirali «da će se sadržina povelje poštovati» (ovo isto su garantirali i «ručnici i svjedoci», ali oni nisu polgali zakletvu)-bosanske isprave kojima se reguliraju odnosi sa Dubrovnikom(1.potvrda «starih zakona», 2.razrješnice računa) mogle su izvršiti utjecaj na broj milosnika u srpskim ispravama, jer se u njima sreću po 3 «ručnika», ili 4 i 5 «ručnika i svjedoka», a i ista je problematika u pitanju-potvrda «starih zakona» Dubrovčanima- zaključak 1: funkcije ručnika i milosnika su slične;»...broj ručnika na ispravama kralja Tvrtka i kralja Dabiše poslužio je kao uzor po kojem se ravnao i broj milosnika na ispravama srpskih oblasnih gospodara.»-utjecaj su imali na povećanje milosnika i Dubrovčani,ali samo kao posrednici(preko isprava koje su izdali Dubrovčanima kralj Tvrtko i kralj Dabiša)-zaključak 2: veći je broj milosnika na ispravama izdatim Dubrovniku počevši od osamdesetih godina XIV vijeka na kojima se reguliraju brojni problemi u međusobnim odnosima, a za koje su zaduženi brojni predstavnici državne uprave tj. brojni milosnici, kao što su logoteti, protovestijari, čelnici, kefalije, itd.

2) Milosnici i svjedoci

-milosnici se pojavljuju i u ulozi svjedoka; veliki broj milosnika na ispravama podsjeća na grupu prisutnih svjedoka na ispravama-neki se milosnici čak i lično potpisuju kao što to čine i svjedoci-na nekim ispravama se spominju samo milosnici, a ne i svjedoci, pa proizilazi da je funkcija svjedoka prenijeta na milosnika, tj. da su milosnici neka vrsta «specijalnih svjedoka»-ali na nekim sačuvanim poveljama milosnici i svjedoci pojedinačno se navode (povelja koju su braća Balšići izdali Dumonji Dvornikoviću-razrješnicu računa, a tako je činila i kneginja Milica), ovdje milosnici ne vrše ulogu svjedoka→»funkcija svjedoka nije nikada ni prelazila na ulogu milosnika, čak ni kad ih je bilo više, broj svjedoka je obavezno veći od jednog, a na ispravama srpskih vladara do 1386. je jedan milosnik, od te godine broj milosnika je veći,ali isključivo na ispravama izdatim Dubrovčanima, pa se spominju i tri milosnika;primjeri su malobrojni, ali i dovoljni da se zaključi sa sigurnošću da milosnici nisu vršili funkciju svjedoka»-milosnici pripadaju eshatokolu, Koroboraciji, ali i Sankciji-dužnost je milosnika da zaštiti i izvrši učinjenu pravnu radnju, oni na povelji predstavljaju posebnu formulu u kojoj se navode imena zaštitnika i izvršioca određene pravne radnje

TITULE , ZVANJA I NADLEŽNOSTI

PRINČEVI I VLASTELA KAO IZVRŠIOCI

-nakon 1371. nestaje i formalnog jedinstva Carstva, a teritorija srpske države je podijeljena na nekoliko samostalnih oblasti-država:oblasni gospodari stvaraju i čine «milosti» i izdaju isprave na kojima se pominju milosnici

1) Vladarevi sinovi kao milosnici

- ovaj primjer je prisutan samo kod sinova Vuka Brankovića: Grgur, Đurađ i Lazar su milosnici na ispravi izdatoj manastiru Hilandru zato što su oni najviše mogli utjecati na izvršenje učinjene milosti (naslijedili su očevo srebro i druge dragocjenosti deponovane u Dubrovniku, pa su mogli platiti mjesto manastira porez Osmanlijama-harač)→izbor milosnika nije proizvoljan, već u strogoj zavisnosti od toga koliko milosnici mogu utjecati na izvršenje učinjene milosti

2) Najmoćnija vlastela kao milosnici

-porodica despota Jovana Olivera potčinjava manastir u Lesnovu-sjedište Zletovske episkopije, manastiru Hilandru, u povelji koju izdaje vladar Konstantin milosnik je vojvoda Dmitar koji je na prostoru Zletovske eparhije bio najmoćniji feudalac-isprava Balše III povodom osnivanja manastira Sv. Nikole u Praskavici: milosnik je Balšin vojvoda Đurađ Đurašević jer je kao milosnik imao i faktičku vlast u kraju gdje je podignut manastir posvećen Sv. Nikoli-ovdje je izbor zavisio od toga koliki je utjecaj ovaj vlastelin imao u unutrašnjim poslovima ovog kraja,a imao je neosporan utjecaj

LOGOTETI

-naziv preuzet iz Bizantskog carstva-logotet je obavljao dužnost starješine vladareve kancelarije i osoblja koje je tamo radilo, izjednačavaju ga sa kancelarom i vladarevim sekretarom-nadležnost logoteta: svi tehnički poslovi vezani za izdavanje i pisanje javnopravnih isprava- imao je široka ovlašćenja prilikom započinjanja pisanja, redigovanja i stiliziranja isprava koje je izdavala vladareva kancelarija-bio je široko obrazovan , dobro je poznavao crkvenu književnost i učenje pravoslavne crkve, crkvenih kanona, svjetovnih «zakona», pravnih normi, sudskog postupka i diplomatske prepiske,a svakako i vladajuće ideologije-prvi po imenu poznati logotet je Rajko u službi kralja Stefana Dečanskog-logotet Joanikije-budući srpski arhiepiskop i patrijarh-od njegovog vremena se služba logoteta stabilizirala;logoteti: Pribac, Hrs ili Hris, Đurađ Povika i Gojko-svi u službi Stefana Dušana-logotetima je pripadala pristojna novčana nadoknada, kada je vladareva kancelarija izdavala tzv. baštinske hrisovulje-zašto se logoteti pominju kao milosnici ili izvršioci?-u nadležnosti logoteta ili velikog logoteta dolazili su i poslovi oko potčinjavanja jedne crkvene ustanove i svih njenih dobara drugoj crkvenoj ustanovi; zato je izbor logoteta za milosnika bio uslovljen njegovim kompetencijama u državnoj upravi

-logoteti ili veliki logoteti imali su pravo da «obladaju» crkvama - Stefan Ratković – posljednji poznati logotet koji je imao «oblast» nad crkvama, tj. posljednji poznati «veliki logotet», njemu je bosanski kralj Stjepan Tomaš izdao povelju kojom mu potvrđuje «logotetstvo veliko i oblast nad crkvama» dato već od despota Lazara-nadležnost logoteta vezuje se i za poštovanje «starih zakona» utvrđenih između srpskih vladara i Dubrovnika, pa i drugih primorskih gradova- Bratoslav (logotet kralja Vukašina) i tu se logotet javlja kao milosnik jer dobro poznaje te «stare zakone»-logoteti su imali utjecaja na vođenje spoljnih poslova-titula logoteta spominjana na ispravama vladara(kraljeva i careva), ali se ne spominje u oblasti braće Dragaš i oblasti Brankovića, a u oblasti Balšića logotet se spominje, ali nije usklađen sa kompetencijama logoteta-nakon krunisanja Tvrtka za kralja, uvodi se titula logoteta u Bosni po uzoru na Srbiju, prvi Tvrtkov logotet bio je Vladoje porijeklom iz Raške-u Bosni logotet imao kompetencije koje su se odnosile na utvrđivanje granica teritorije jednog «pomorskog grada»(Split)-Tvrtkov logotet nije imao «logotetstvo veliko» ,a ni značaj kao u Srbiji- služba logoteta sa «logotetstvom velikim» zaista je uvedena samo u državi kneza Lazara i despota Stefana , jer ko je na svom dvoru imao logoteta sa «logotetstvom velikim», taj je pored patrijarha imao i pravo da «oblada» crkvama→ Srpska crkva je prihvatila Lazara kao «gospodara Srba i Podunavlja» s pravom da saziva državne sabore na kojima se bira srpski patrijarh (ovo pravo nisu imali ni najveći oblasni gospodari, pa ni Tvrtko I)-sa dolaskom despota Đurđa na vlast mijenja se položaj logoteta u redoslijedu milosnika, logotet dobija posljednje mjesto jer se srpske zemlje okupljaju u okvire Despotovine i nestaju drugi oblasni gospodari,a možda je na ovo utjecala i centralna uprava bosanskih kraljeva, ili iz Ugarske;pored svega logotetima u Despotovini je pripadalo «logotetstvo veliko»Zaključak: -institucija logoteta uvedena je tek sa proglašenjem Srpskog Carstva -logotet imao pravo da «oblada» crkvama, a vlast mu se ogledala u tome što je kao milosnik bio izvršilac prilikom potčinjavanja jedne crkvene ustanove i njenih posjeda drugoj crkvenoj ustanovi -logotet je bio izvršilac ili milosnik i u slučajevima kada se nekoj crkvi ili manastiru poklanjaju zemljoposjedi i daju imunitetska prava→u nadležnost logoteta su dolazili takvi poslovi koji su vezani za potčinjavanje zemljoposjeda i drugih dobara crkvenim ustanovama, kao i poštovanje starih i novostečenih imunitetskih prava - u nadležnost logoteta je dolazilo i poštovanje «starih zakona» i svih odredaba javnopravnih isprava, kojima se regulirani odnosi između srpskih vladara i «pomorskih gradova», tj. gradova na Primorju, bilo da je riječ o gradovima koji su ulazili u sastav srpske države, bilo da su u pitanju autonomne komune poput Dubrovnika→logoteti su bili pogodni za vršenje diplomatske službe i spoljnih poslova (u bosanskoj državi važno mjesto su zauzimali pisari koji su dobijali titule «nadvornog dijaka» ili «logofeta» i oni su bili zaduživani u diplomatskim misijama)-logotet je bio starješina vladareve kancelarije s pravom da stilizuje vladarevu odluku dajući joj zakonsku formu, a takođe i s pravom da izda naredbu za početak pisanja javnopravnog akta(i svi ostali tehnički poslovi vezani za rad kancelarije bili su u njegovoj nadležnosti poput: pisanja, ovjeravanja i izdavanja javnopravne isprave, a posebno onih kojima vladar «čini» neku milost - logotet imao kompetencije koje su se odnosile na utvrđivanje granica teritorije -različitih gospodara logoteti su obavljali različite funkcije, bili su manje ili više zaduživani

-od stava Srpske crkve u krajnjoj je liniji zavisilo koji će oblasni gospodar pribaviti pravo da uvede dostojanstvo «velikog logoteta» s pravom da «oblada» crkvama

PROTOVESTIJARI I RIZNIČARI

- titula protovestijara prihvaćena u Srbiji pod utjecajem iz Bizantskog carstva- prvi poznati protovestijar Vratimir u povelji kralja Uroša I izdatoj Ckvi sv.

Bogorodice u Stonu 1253.- protovestijar Jurek u službi kralja Vladislava II- ovo se zvanje ustalilo tek poslije Dušanovog krunisanja za cara 1346. u Srbiji, a tri

decenije kasnije u Bosni, poslije Tvrtkovog krunisanja za kralja 1377. - nadležnosti:vođenje državnih finansija, imao je jedno od najistaknutijih mjesta od

sredine XIII st. i u prvoj polovini XIV st., učestvovao je u dvorskom ceremonijalu, bio je čuvar skupocjene vladareve odjeće, raznih dragocjenosti, zlata i novca, bio je rizničar i lični vladarev blagajnik, rukovao je vladarevom državnom imovinom, on je «ministar finansija»(K. Jireček); u svečanim prilikama bizantski bi car od protovestijara prihvatao krunu (STEMU) i jedino je protovestijar od svih prisutnih velikodostojnika imao pravo u određenim slučajevima staviti svoju ruku na odjeću koju je car obukao, tada su u Bizantiji protovestijari bili nećaci bizantskih careva,ali oni nisu vodili državne finansije kao protovestijari u Bosni i Srbiji

- car Dušan je imenovao za protovestijara osobu koja je do tada rukovodila njegovim prihodima-to je bio Nikola Buđa koji je bio i komornik(protovestijar Nikola Buđa je milosnik na ispravi kojom je car Dušan zabranio rad trebinjske carine)

- posao protovestijara bio je složen i obiman, pa je on imao i svoje pomoćnike i saradnike (uglavnom bliski prijatelji i rođaci)

- kad je car Dušan dodijelio titulu protovestijara Nikoli Buđi, onda je to dostojanstvo dodijeljeno «knezu koji drži kuću carevu», a koji je istovremeno bio član jedne od najpoznatijih porodica iz Kotora, dobar poznavalac latinskog i talijanskog, dvorske etikecije, a posebno značajno je to što je bio bogat i iskusan trgovac sa 20 godina poslovnog iskustva;sličan je bio i Nikolin nasljednik Grube Paskvali, a vjerovatno i Jovan Stehat- protovestijar cara Uroša koji je bio također vjerovatno rodom iz Kotora

- sa slabljenjem i raspadom Srpskog carstva svi budući nasljednici Nemanjića nisu mogli birati svoje protovestijare iz Kotora i držati se tradicije koja se učvrstila već u doba Stefana Dečanskog

- uvođenjem zvanja logoteta 1370. na dvoru kralja Vukašina, a vjerovatno istovremeno i zvanje protovestijara, obilježen je Vukašinov potpuni raskid sa carem Urošem, kao i njegovo visoko stremljenje ka carskoj kruni

- knez Lazar je postupio isto kao i kralj Vukašin uvodeći na svom dvoru zvanje protovestijara koji se spominje 1377. , bio je to Grubac iz Novog Brda

- titula protovestijara do kneza Lazara nije se davala «strancima»- kralj Tvrtko zvanje protovestijara prvi put dodijelio popu Ratku- 1386. po osvajanju Kotora novi protovestijar kralja Tvrtka je Tripe Buđa →slijeđenje

tradicije Nemanjića- protovestijara Bogdana (Stefana Lazarevića i despota Đurađa) ugarske isprave

ubrajaju u srpske «barone»(pripadao je krugu najmoćnije i najbogatije srpske vlastele)- protovestijar Nikola Rodop – nasljednik Bogdana- s prvim padom Despotovine pod tursku vlast 1439. gasi se titula protovestijara,

kojeg zamjenjuje «čelnik riznički»-npr. Dubrovčanin Paskoje Sarkočević –

despota Đurađa (stranac jer je srpska vlastela osiromašila nakon sukoba s Osmanlijama i njihove okupacije)

- despot Lazar, sin despota Đurđa, krajem 1457. imao je samo rizničara Radoslava - razlike između protovestijara, rizničara i čelnika rizničkih su u kompetencijama:

1. protovestijar – pribavlja novčana sredstva i sprovodi fiskalnu politiku2. rizničar – čuva i rukovodi prikupljena dobra ; zvanje rizničara mogao je

imati na svom dvoru svaki značajniji vlastelin (ujak despota Lazara, Toma Kantakuzin imao je na svom dvoru rizničara Đurka, ali ne i protovestijara)

Zaključak: titula protovestijara postojala je i održavala se na dvorovima onih srpskih vladara koji su imali visoka vladalačka dostojanstva, kao što su carevi, kraljevi, zatim veliki knez i despot-protovestijar je uz neophodnu podršku vladara samo sprovodio fiskalnu politiku u zemlji-protovestijar je sprovodio fiskalnu politiku u djelo s ciljem da pribavi vladaru potrebna novčana sredstva , a rizničar je više bio vezan za čuvanje i rukovanje pribavljenim sredstvima-srpska «gospoda» kao što su Vuk Branković i njegovi nasljednici, zatim Balšići sve do sticanja titule «hercega», pa i braća Dragaš, bez obzira što je Jovan nosio titulu «despota», nisu uvodili dostojanstvo protovestijara, već zvanje rizničara, ili su pak vođenje svojih finansija povjeravali osobama bez određenih titula;veliki knez Lazar i njegovi nasljednici uvode dostojanstvo protovestijara prilično rano, a naporedo s njim i zvanje rizničara; na uvođenje jednog i drugog zvanja utjecali su svakako i razgranati poslovi u oblasti kneza Lazara i njegovih nasljednika

ČELNICI I DVORODRŽICE

1) Dvorodržice

-dvorodržica je pripadao dvorskom osoblju, kao i stavilac-dvorodržica i čelnik bili su predstavnici centralne uprave tj. vladarevog dvora- dvorodržica je imao pravo izdavati neka naređenja širom države gospodara-vjerovatno izvršavanje određenih obaveza i poslova u korist vladarevog dvora:građenje «kuća» i «dvorova» vladarevih; «ponos» i «povoz»-prijenos i prijevoz vladarevih stvari; «lov» i «gerakarstvo»-pružanje usluga u lovu,posebno sa sokolom;davanje raznih «obroka»-hrane i pripremanje konačišta;- dvorodržica Radivoje-Lazarevića-prijestolnica i dvor u Kruševcu-bosansko dostojanstvo «dvorski» slično ili blisko nadležnostima dvorodržice-vremenom se uloga dvorodržice na dvoru Lazarevića naglo smanjila, pa je po svoj prilici i napuštena, sve njegove poslove preuzeti će čelnik na dvoru ili veliki čelnik tj. comes palatinus-u Pomeniku Bogorodice Ljeviške u Prizrenu zabilježen je i «Novak dvorodržica»-jerovatno Brankovića, jer se pod njihovom vlašću tada nalazio Prizren-dostojanstvo dvorodržice bilo je prilagođeno upravljanju dvorova krupnih feudalnih gospodara i oblasnih gospodara- dvorodržice nisu upravljali dvorovima srpskih kraljeva careva i despota tj. vladara sa razgranatom službom na dvoru i razvijenom centralnom upravom

- dvorodržica je utjecao na razne državne poslove, bio je obično hrabar i dobar vojnik, on je vodio brigu o svim ljudima na vladarevom dvoru i u vladarevoj službi, uključujući i njegove najvjernije saborce-služba dvorodržice usmjerena je ka vladarevoj ličnosti, a manje ka državi i državnoj upravi (zato je njegovo prisustvo primjetno na dvorovima velmoža i oblasnih gospodara, ali se gubi razvijenoj državnoj upravi)-najvažnije nadležnosti dvorodržica preuzet će čelnici i sjediniti sa drugim kompetencijama

2) Čelnici-pojava i nadležnosti

-titulu čelnika mogao nositi starješina stočara Vlaha, ali i osoba na dvoru srpskih vladara koja je zauzimala visok položaj-čelnik je sličan ugarskom comes palatinus-na čelu čelnika bio je veliki čelnik-Novaković : čelnik i veliki čelnik su isto, a obavljaju dužnost «dvorskog kneza», ova se dužnost učvršćuje u XV st. -čelnici su neka vrsta oblasnih upravnika, položaj im je veći od kefalija-despot Stefan je izvršio reformu državne uprave, pa je naziv čelnik upotrijebio za starješinu vrhovnih državnih uprava-čelnici su bili milosnici na razrješnicama računa i na hrisovuljama kojima se potvrđuju trgovačke povlastice Dubrovčanima-car Dušan upućuje čelnika Đuraša Ilijića(1355) da sa svojim vojnicima brani i rukovodi odbranom grada Skradina-najstariji poznati čelnik u službi srpskih vladara zvao se Gradislav Sušenica u službi kralja Milutina-Jovan Oliver bio je prvo Dušanov «veliki čelnik», pa «veliki sluga», pa «veliki vojvoda», pa poslije Dušanovog krunisanja za cara «veliki sevastokrator», te na kraju despot- u doba kralja Stefana Dečanskog postojala su bar dva ili tri čelnika -neki čelnici u doba Nemanjića bili su zapovjednici jakih vojnih utvrđenja-utvrđenih gradova-i brinuli su se o njihovoj bezbjednosti, ali i zapovjednici određenog broja vojnika-čelnici ili veliki čelnici koji su boravili na dvoru i u vladarevoj blizini brinuli su se za bezbjednost dvora i vladareve ličnosti -čelnik je imao izvršnu vlast-čelnici u doba cara Dušana učestvovali su u «tesanju» granica manastirskih zemljoposjeda-Dušanov zakonik: «vladalci», «predstojnici» i «čelnici» pripadali su kategoriji seoskih starješina, s tim da su čelnici bili na najvišem mjestu i upravljali su većim brojem seoskih naselja, za razliku od «vladalca» koji je upravljao obično samo jednim selom

3) Crkveni čelnici

- izvor:dečanske isprave- čelniku pripadalo drugo mjesto u manastirskoj upravi, dolazio je odmah poslije igumana(manastir Dečani)-u njegovoj nadležnosti nalazili su se poslovi koje su mogla obavljati samo svjetovna lica, tako da je među «svjetovnjacima» koji su bili potčinjeni manastiru Dečani čelniku pripadalo prvo mjesto;on je najugledniji svjetovnjak i najvažniji starješina svjetovnim licima potčinjenim manastiru-čelnik Ivoje u manastiru Dečani uzurpirao vlast, raspolagao je oružanom pratnjom, na čemu se i zasnivala njegova moć, boravio je u manastiru skupa sa svojim ljudima- glavnog manastirskog čelnika postavlja vladar

-«čelnika nad konjima» u Dečanima postavljao iguman-bosanski čelnici sa stokom svojih gospodara dolazili na dubrovačku teritoriju: na područje Stona primljeni su stoka, čelnik i pastiri bosanskog kralja (služba čelnika vezuje se za pastire koji su se stalno nalazili sa stokom svojih gospodara, njihov starješina nosio je titulu čelnika, a postavljao ga je vlasnik stada, koji je bio u ovom slučaju bosanski velmoža ili bosanski kralj)-vlast pomenutih čelnika odnosila se isključivo na grupu pastira-Stanislav-bio i vlastelin i čelnik manastira Hilandra-to nije bilo nemoguće, ali zvanje ili titula čelnika nije bila nasljedna-svoje čelnike imale su i pojedine mitropolije, tj. mitropoliti (pop Bogiša u Gornjem Grblju kod Kotora prodao je neko zemljište, a njegov čelnik Bogdan-sluga ili službenik mitropolitov učinjenu prodaju će potvrditi svojim «otvorenim listom»-neka vrsta zemljišne tapije)-niko nije nosio titulu čelnika od uobičajenih članova savjeta i upravnog aparata neke episkopije ili mitropolije-i veći katolički samostani imali su svoje čelnike (manastir Sv. Marije na Mljetu imao čelnika Blaža)→ustanova čelnika uvedena po uzoru na ustanovu čelnika pravoslavnih manastira i episkopija u srpskoj državi-crkveni čelnici nisu vršili jači utjecaj na rad državne uprave, pa se zato ne spominju kao milosnici u javnopravnim ispravama tj. kao izvršioci neke pravne radnje

4) Čelnici u doba oblasnih gospodara

- sa gašenjem Srpskog carstva i raspadom jedinstvene srpske države nije nestalo i titule čelnika-rješavanje spornih pitanja oko zemljišnih međa(preciziranje gdje će biti međe) između crkvenih i svjetovnih zemljoposjeda povjeravano je čelniku na inicijativu vladara tj. oblasnog gospodara -rješavanja spornih pitanja povjeravana su mješovitom sudskom vijeću koje čine dva predstavnika crkve i dva predstavnika državne uprave(čelnik i kefalija)-čelnik je trebao sa «starinicima» izvršiti razgraničavanje -čelnici su utvrđivali i međe novostečenih crkvenih posjeda, vjerovatno ako su se graničili sa svjetovnim posjedima→to znači da su crkveni posjedi bili nepovredivi i pod neposrednom zaštitom vladara-čelnik Vuk se pojavljuje kao milosnik na jednoj razrješnici računa koju su 1402. izdali Lazarevići - kneginja Milica izdala je povelju manastiru Sv. Pantelejmona kojom se zabranjuje predstavnicima državne uprave da izdaju bilo kakva naređenja na manastirskim posjedima;ista povelja obavještava da manastirski ljudi nisu trebali ni pred kim da se sude izuzev pred vladarevim čelnikom što ukazuje na to da je čelnik zamjenjivao vladara u određenim sudskim i civilnim poslovima -čelnik je zastupao svog vladara i brinuo se o zaštiti njegove imovine (čelnik Smil nekoliko puta išao u Dubrovnik da preda na čuvanje srebro i druge dragocjenosti svog gospodara Vuka Brankovića;čelnik Miloš odlazio je u Dubrovnik da za cara Uroša primi Svetodmitarski ili «srpski» dohodak)- čelnik je, dakle, zamjenjivao svog vladara u nekim sudskim i civilnim poslovima, a to je bilo moguće jer se čelnik nalazio u vladarevoj blizini tj. boravio je na dvoru→tako je on bio i starješina jednog dijela dvorskog osoblja, tačnije, jedan od vladalaca na dvoru vladarevom koji je imao pravo da «zapovijeda», tj. izdaje naređenja u srpskoj državi

- široka ovlaštenja čelnika, te njihovo iskustvo u vođenju državnih poslova utjecali su na pojavu da se čelnici pominju kao milosnici na ispravama koje su Dubrovčanima izdavali knez Lazar i Vuk Branković - nakon 1402. , a do 1404. ugled čelnika je povećan, čelnik Hrebeljan postaje «veliki čelnik» u službi despota Stefana i biva prvi pomenuti milosnik u funkciji čelnika od ukupno 3 milosnika na jednoj ispravi -oko 1404. je izvršena reforma državne uprave u Despotovini, pa tada i jača ugled čelnika -između despota Stefana i kneginje Milice uspostavljeni su savladarski odnosi ( s tim što se znalo da je Stefan legitimni vladar), tako da su postojala dva dvora i dvije kancelarije, pa i dva različita čelnika→ otuda iz istog vremena dva različita čelnika kao milosnici na ispravama 1405.g: Milicin čelnik Petar i Stefanov veliki čelnik Hrebeljan koji je prethodne 1404. bio samo «čelnik»(titulu «velikog čelnika» dobiva nakon što Stefan postaje despot i da bi se napravila razlika između dva dvora tj. kancelarije)-čelnik ili veliki čelnik Radič predstavlja najkrupniju političku figuru svoga vremena;prvi put se spominje u službi despota Stefana i to kao glavni zapovjednik srpdkog vojnog odreda koji je poslat da pomogne sultanu Mehmedu u ratu protiv njegovog brata sultana Muse -čelnik je zastupao vladara u sudskim poslovima, ponekad i na ratištu, a češće i u pregovorima sa poslanicima susjednih država i strancima uopće-jedna isprava na lat. jeziku zaključena između despota Đurđa i Venecije definira čelnika Radiča sa «comes palatinus» ili dvorski knez (titula nastala u Ugarskoj, a njen nosilac je bio prvi među velmožama u kraljevstvu )- Radič1 se u jednoj povelji naizmjenično javlja i kao čelnik i kao veliki čelnik tako da nije postojalo suštinskih razlika između titule čelnika i velikog čelnika sve dok je takva osoba obavljala svoju službu na vladarevom dvoru- nakon Radiča, titulu čelnika nasljeđuje Mihajlo Anđelović -Đurađ Golemović – posljednji « čelnik veliki srpski», nakon što je Mihajlo Anđelović uhapšen i prebačen u Ugarsku jer je nakon smrti despota Lazara pokušao uz pomoć Osmanlija postati novi srpski despot

Zaključak: 1. čelnici-starješine ili predvodnici grupe pastira najkrupnijih feudalnih gospodara ili

vladara; ovoj grupi bliski su čelnici – starješine konjušara2. čelnici na velikim crkvenim ili manastirskim vlastelinstvima koji su u postojećoj

hijerarhiji dolazili odmah poslije igumana, a brinuli su se o zaštiti svih dobara, oružjem su branili manastir, bili su najugledniji svjetovnjaci

2a. nešto složeniju ulogu imali su čelnici pojedinih episkopija i mitropolija, ali i tamo im je osnovna dužnost bila zaštita interesa episkopije ili mitropolije

3. čelnici u državnoj upravi tj. na vladarevom dvoru – brinuli su se o vladarevoj ličnoj bezbjednosti, te o zaštiti svih drugih interesa vladara i države;vladari su ih koristili kada je trebalo zaštititi interese neke crkve ili manastira tj. razgaraničiti crkvene od svjetovnih zemljoposjeda ; raspolagali su oružanom silom i istupali u ime vladara; pojavljuju se i kao zapovjednici najvažnijih utvrđenja koja su bila pod neposrednom vlašću srpskog kralja ili cara;na vladarevom dvoru čelnik je bio starješina jednog dijela dvorskog osoblja, brinuo se o zaštiti vladareve ličnosti i njegovih dobara, a istovremeno je u ime vladara neposredno štitio sve crkvene zemljoposjede→ovi poslovi su definitivno utjecali na to da se tepčije iz državne uprave potisnu

1 1430. Radič postaje ktitor Kastamonita u koji se dobrovoljno povukao da provede ostatak svog života. Tu je proveo 6-7 godina do svoje smrti

- na prelazu iz XIV u XV vijek čelnici potiskuju i dvorodržice, upravnike dvora, uspješno zamjenjuju svoje gospodare u sudskim, civilnim, vojnim, diplomatskim poslovima - za vrijeme despota Stefana i despota Đurđa čelniku je pripadalo drugo mjesto u postojećoj hijerarhiji, ispred njega se nalazio samo veliki vojvoda

KEFALIJE

1) Kefalije u doba Carstva

-izvori: isprave, Dušanov zakonik- prvi put u srpskoj državi se spominju 1366.- ustanova kefalije preuzeta je sa Bizanta nakon što je kralj Milutin zauzeo dio Bizantije, a zatečeno stanje prihvatio- na čelu smanjenih bizantijskih provincija sa jednim ili dva grada stajao je lokalni kefalija (u nadležnosti župe od oko 25 km),a na čelu većih poput Tesalije ili Moreje «opće» kefalije kojima su lokalne bile potčinjene -kefalija se tretira kao carski činovnik ili opunomoćenik-kefalije u Bizantiji je postavljao car i povodom toga izdavao je posebnu ispravu «prostagmu»-nadležnosti kefalije na Bizantu su raznovrsne i široke jer se on nalazi na čelu svih vojnih i civilnih poslova u povjerenom mu gradu i području;on je zapovjednik vojne posade u tvrđavi-zvanje kefalije na Bizantu moglo se kupiti -kefalija u Bizantiji se brine: o održavanju, obnavljanju i pojačavanju gradskih utvrđenja, kao i o dobrom funkcioniranju posadne stražarske službe, izdržavanju vojne posade, snabdjevanju vojske, održavanju ustaljenog poretka, poštovanje zakona i utvrđenih pravila ponašanja u gradu i okolini;on je najvažniji sudija u mješovitim sudovima, pred njim se vode pravi sudski sporovi, često je prisutan prilikom rješavanja imovinskozemljišnih potraživanja;on je nadležan i za vršenje «policijske» službe, saslušanja svjedoka i utvrđivanja činjeničnog stanja-poslova je bilo mnogo, pa mu je obezbijeđeno pravo na izdržavanje, to nije bila fiksna plata, već prihodi od naplaćenih kazni, dio prihoda od carina- «mitat» - među prvim kefalijama u srpskoj državi pominju se kefalije Skoplja, iz njihove nadležnosti bili su izuzeti crkveni posjedi u okolini Skoplja -posebna odredba o panađuru (sajmu) koji se održavao svake godine na Mitrovdan (8.XI) govori da je iguman manastira Sv. Đorđa kod Skoplja imao pravo da odredi mjesto gdje će se održavati sajam koji je trajao punih osam dana, kao i da svo to vrijeme ubire «zakonitu carinu»→bilo je predviđeno da skopski kefalija ne «meteha2« na panađuru tj. da ne uzima bilo kakav dohodak sa sajma, a uz sve to mu je zabranjeno da hapsi i vezuje krivce za vrijeme održavanja panađura;posebno je naglašeno da nadležnosti kefalije3 na pomenutom sajmu pripadaju isključivo igumanu manastira Sv. Đorđa; - 1377. postojao «gradski»(civilni poslovi i starješinstvo u gradu) i »kulski» (vojni poslovi) kefalija u Skoplju→razgraničenje civilnih i vojnih poslova

2 «metehati»- držati što, vladati čime;upravljati3 skopski kefalija održao se u Skoplju sve do dolaska Osmanlija

- «opšti kefalija» Zete bio je Ilija koji je ovom oblašću upravljao po ovlašćenju srpskog kralja oko 8 godina- upravljao je Zetom u ime srpskog kralja nakon što je Milutinov sin Stefan uhapšen i oslijepljen - za učvršćivanje i širenje ustanove kefalije najzaslužniji je kralj i car Dušan-poslije proglašenja carstva kefalije se spominju i u drugim mjestima, a pomenuta ustanova legalizirana je Dušanovim zakonikom 1349. i 1353. -obično su crkveni posjedi izuzeti od nadležnosti kefalije -kefalija se brinuo i o ostavštini zamonašenih ili umrlih lica, tačnije, o izvršenju testamenta ili posljednje volje njekog lica-kefalije borave u gradovima, tamo vrše svoju službu, tamo ubiru svoj dohodak koji im pripada po «zakonu» a koji im je osiguravao materijalno blagostanje; i na sajmovima im je nešto pripadalo-kefalije uživaju posebne privilegije u pogledu snabdijevanja životnim namirnicama dok vrše svoju službu:žito, vino i meso kupuju u pola cijene, imaju pravo na besplatan obrok u selima kojima kefalija upravlja; na manastirskim posjedima kefalija ne bi imao pravo na obrok;-«mješovite župe» bile su u nadležnosti kefalija, jer one nisu imale jednog gospodara:tamo su bila crkvena, vlasteoska i vladareva sela, što je stvaralo smetnje u djelovanju lokalne uprave-u «mješovitim župama» kefalije se brinu o bezbjednosti saobraćaja, postavljaju stražare prema svom nahođenju;neposredni starješina svim stražarima bio je kefalija; ukoliko nekome od putnika nestane nešto ili se ukrade kefalija bi morao to nadoknaditi (lična i imovinska bezbjednost putnika);- u nadležnost kefalija dolazili su gradovi, trgovi, tamnice:bilo im je zabranjeno primati zatvorenike sa tuđeg teritorijalno-upravnog područja bez vladareve naredbe - kefalije u ulozi sudija, od naplaćenih kazni državi i kefalijama ne pripada ništa, već crkvi-postojali su sporovi zbog kojih se izlazilo na sud pred carinike , knezove i na sud pred kefalije (za teža krivična djela i veće sporove)-kefalije u vojnim poslovima: «gradozidanija» →ako se neki grad sruši a kefalija upravlja tim gradom, bio je nadležan za gradnju-ostale nadležnosti kefalija: organiziranje posebne transportne službe-«ponos» kada je trebalo prenositi vladareve stvari prilikom prelaska teritorije kojom upravlja kefalija, redovno izdržavanje vojne posade u gradskoj tvrđavi, briga o nepovredivosti zemljišne svojine posebno crkvene( povreda zemljišne svojine naziva se POTKA), naplata prihoda od carinika za manastir u hrani, zapovjednik prethodnice koja započinje sa ofanzivnim akcijama- Krajša Miroslavić obavljao dužnost kefalije kneginje Gojislave u Konavlima i išao u Dubrovnik po novac od «kumerka solskog» i «srpskog danka», nakon njega Obrad Zorka-kefalija Nikole Altomanovića, a nakon njega Radič Đurđević-kefalija Balšića, 1377. Tvrtko zauzima Konavle i tada je okončana služba kefalija u Konavlima

2) Kefalije Lazarevića, Brankovića, Balšića i Crnojevića

- ustanova kefalije se učvrstila na krajnjem zapadu srpske države 50-ih godina XIV vijeka, a potom se odomaćila i u centralnim i sjevernim krajevima Srbije - poslije smrti cara Uroša kefalije se sreću po mnogim gradovima i trgovima u oblasti kneza Lazara, Vuka Brankovića, te u oblasti Balšića i Crnojevića

KEFALIJE LAZAREVIĆA

- kefalija Novog Brda Goislav;kefalija nije nikome potčinjen izuzev vladaru;kefalija hapsi, vezuje i plijeni dužnike; kefalija Goislav pojavljuje se kao milosnik na jednoj ispravi kneza Lazara kojom knez predviđa za dubrovačke građane koji su se «zabaštinili» u Novom Brdu da izvršavaju obavezu «gradozidanija i gradobljudenija», tj. da zidaju grad i da ga čuvaju→izvršavanje pomenutih obaveza bilo je u nadležnosti kefalije; u sudskim sporovima nije se izlazilo više samo pred kefaliju kao u doba cara Dušana, već je bio podjednak broj sudija s obje strane;kefalije su se morale pridržavati svih odredbi srpskih vladara;- najviše podataka o kefalijama u državi kneza Lazara je sa kraja XIV i početka XV vijeka, jer se tada javljaju u ulozi milosnika ili izvršilaca - 1399. isprava izdata zakupcu rudničke carine pominje milosnika-kefaliju Petra Boljadinovića koji je svoju službu vršio u Rudniku;u isto vrijeme i čelnik Tuba postaje kefalija- u hijerarhiji državne uprave ne postoji velika razlika između čelnika i kefalije - 1402. u službi Lazarevića je kefalija Branko-«prištevski kefalija» nadležnost mu je u Prištini; dobio je nalog od vladara da izvrši tačno razgraničenje između crkvenih i državnih posjeda, tj. da tačno utvrdi međe koje razdvajaju posjede «konjuha» i zemljoposjede pirga Sv. Vasilija→konjusi su bili potčinjeni posredno prištevskom kefaliji,a materijalne interese «stražara» i «konjuha» u nekoj gradskoj župi, najbolje je mogao zaštititi kefalija grada i gradske župe- početkom druge decenije XV vijeka despot Stefan Lazarević vrši radikalnu reformu državne uprave, te potiskuje i ukida zvanje kefalije, do toga je najprije došlo u Novom Brdu gdje kefaliju zamjenjuje vojvoda novobrdski; reforma je bila okončana do 1412. ; pored vojvode Novog Brda, postoji i «kulski vojvoda»,knez Novog Brda, gradsko vijeće od 12 purgara, te carinici- ustanova «kulskog vojvode» proistekla je iz ustanove «kulskog kefalije» koji je 1377. postojao u Skoplju-ovi zapovjednici bili su potčinjeni neposredno vladaru-reforma se nije održala u svim krajevima u isto vrijeme, u Rudniku je postojao kefalija još 1422. i dužnost mu je bila: naplata dugova, održavanje reda, kažnjavanje prekršilaca, prisilna naplata dugova na zahtjev povjerilaca;

KEFALIJE BRANKOVIĆA

- ustanova kefalije održala se do 1455. – konačnog pada pod osmansku vlast- kefalija Trepče-bio nadležan pribaviti potrebne dokaze za izricanje presude, nije mogao obavljati sam sve potrebne poslove, pa je imao «sluge» ili pomoćnike - 1450. u Trepči službu kefalije obavljao Vukosav Dobrojević- upravljao je trgom ili naseljem Trepče, širom okolinom, a po Dušanovom zakoniku «župom» ili «predjelom» grada; kefalija je poštovao sve važeće «zakone»; - najvažniji privredni i upravni centar u oblasti Brankovića vremenom je postala Priština- ustanova kefalije u Prištini postojala je vjerovatno i za vrijeme Vuka Brankovića; 1409. spominje se sluga kefalije; 1434. spominje se kefalija bez navođenja imena koji je krivca uhapsio i naredio da se okuje u gvožđa→to je vjerovatno bio kefalija Oliver Golemović koji je bio nadležan i utvrditi ko je čiji podanik- od 1448. do 1454. raste ugled Olivera Golemovića, te on postaje namjesnik u oblasti Brankovića ili «opšti kefalija»

KEFALIJE BALŠIĆA I CRNOJEVIĆA

- s padom Srpske Despotovine pod tursku vlast, ustanova kefalije se održala na malom prostoru Zete koja se nalazila pod vlašću Crnojevića- kefalije postojale u oblasti Đurđa II Stracimirovića i na tom će prostoru opstati i za vrijeme njegovog sina Balše III Balšića- kefalije su postojale u Ulcinju i Baru sve do 1419. , tj. do smrti Balše III Balšića 1421. kada Zeta ulazi u sastav Srpske Despotovine u kojoj je reforma državne uprave privedena kraju, a tada se umjesto kefalija po gradovima pojavljuju vojvode- kefalija je bio «delegat» i najvažniji predstavnik lokalne uprave, bio je zadužen za vraćanje posjeda po nalogu gospodara onima kojima je nasilno oduzet posjed- kefalija utvrđuje međe- kefalija Nikola bio na čelu ratničke družine Mataguža (1468)-kefalija Novak 1493. u Budvi prima određena materijalna dobra za svog gospodara, a to su povremeno činile i kefalije Nemanjića, Bojinovića i Balšića kada su u Dubrovnik odlazile da prime «srpski dohodak» ili neki drugi tribut-kefalije Crnojevića relativno su brojne, ali niko od njih nije vršio službu u nekom gradu pošto u oblasti Crnojevića nema gradskih naselja-pojedine kefalije vrše službu na teritoriji određene ratničke družine (Malonšići, Mataguži),a također su i pripadali istoj ratničkoj družini-prije nego što bi ih vladar postavio za kefalije, oni bi kraće ili duže vrijeme boravili na dvoru Crnojevića, gdje su stjecali potrebna iskustva, vezujući se istovremeno za svog gospodara- ratničkim družinama bilo je teško nametnuti nekog starješinu sa strane, pa su Crnojevići ratničkim družinama za kefalije postavljali njihove bratstvenike iz najuglednijih porodica-tako su posljednji gospodari Zete sa uspjehom držali u potčinjenosti i katune i ratničke družine, kao i sva druga naselja-kada Zeta izgubi potpuno svoju samostalnost, na njenoj teritoriji više neće biti mjesta za kefalije, «delegate» hrišćanskih vladara, ali će se zato kefalije s lahkoćom pretvoriti u glavare postojećih bratstava i plemena

Zaključak:

1. kefalije su postojale u svim krajevima, koje su na račun Bizanta osvojili kraljevi Milutin, Stefan Dečanski i Stefan Dušan;kefalije su prije osvajanja ovih krajeva kao carski činovnici ili opunomoćenici bili upravnici provincija,a zavisno od teritorije kojom su upravljali, dijelili su se na «opšte» i «lokalne» kefalije; sa osvajanjem bizantskih teritorija prihvaćen je u osnovi bizantski sistem lokalne uprave, stim da su srpski vladari na čelo uprave postavljali svoje ljude; najprije su prihvaćene «opšte» kefalije, a tek kasnije i lokalne;

2. Dušanov zakonik 1349. legalizira i sankcionira «lokalnog» kefaliju koji postaje neposredni vladarev delegat i «pravo oličenje administrativne vlasti na mjestu»; za kefalije ostaju razvijene urbane sredine, gradska i rudarska naselja sa okolinom tj. sa gradskim župama, kao i smjesne župe; ostala područja bile su doživotne «države» vlastele i vlasteličića;

3. kefalije je obavezno postavljao srpski vladar:kralj, car, a kasnije oblasni gospodari; kefalija je najistaknutiji predstavnik lokalne uprave i neposredno je potčinjen vladaru; na svojim položajima kefalije su ostajale 2-3 ili 4-6 godina ovisno o stabilnosti političkih prilika;kefalije su ostajale na svojim položajima kada je vladara smjenjivao legitimni nasljednik, ali pri smjeni oblasnih gospodara mijenjao bi se i kefalija;u

osamostaljenim srpskim oblastima koje su bile male po površini svojih teritorija, ustanova kefalije se konzervirala i održala sve do pada ovih oblasti pod vlast Turaka;

4. svaki kefalija bio je obavezan brižljivo upravljati povjerenim mu gradom i područjem; morao je biti pismen, bio je na čelu svih vojnih i civilnih poslova; kefalija je bio zapovjednik tvrđave i vojne posade u tvrđavi; u najvećim gradskim utvrđenjima postojao je «kulski kefalija», pored već postojećeg «gradskog kefalije»; vodio je računa o urednom održavanju utvrđenja i o redovnom vršenju stražarske službe, a u ratnim uslovima i o odbrani grada; obaveza «gradozidanija»-popravljanje, ojačavanje i proširivanje utvrđenja, je stalna i dugoročna i dolazi u nadležnost kefalije;slično je i za obavezu «gradobljudenija»-čuvanja grada, koju je vršila stalna posada utvrđenja, koju je trebalo izdržavati, a o izdržavanju gradskih stražara brinuo se kefalija;kefalija je bio dužan organizirati prenošenje vladarevih stvari(«ponos») preko teritorije kojom upravlja, kao i da pruži potrebnu pomoć prilikom prebacivanja većih vojnih jedinica; kefalije su se svakako uklapale u vršenje vojne službe po «vojničkom zakonu»;one su u slučaju da upravljaju pograničnom službom prve za vrijeme rata započinjale sa ratnim operacijama protiv susjednog neprijatelja, ali bi posredstvom kefalije započinjale i prve mirovne akcije, kao što su pregovori o primirju ili miru;

5. šire i značajnije su bile civilne kompetencije kefalija:održavanje postojećeg poretka, ustaljenog reda i mira u gradu i gradskoj župi;imao je svoje pomoćnike «sluge» ili «momke» koji su izvršavali njegova naređenja; kefalija je mogao svakog ko remeti red i mir da uhapsi, tj. «veže» i pritvori,a u težim slučajevima da «okuje u gvožđa» i stavi u tamnicu što je vršeno na osnovu dokaza koje je dužan bio kefalija pribaviti, a zatim sprovesti istragu;postojao je poseban sud «pred kefalijom», za sve stanovnike grada i gradske župe, a neko vrijeme i za Dubrovčane-trgovce; sud «pred kefalijom» sudio je za teža djela, a za izvršenje svih kazni koje izrekne sud bio je nadležan kefalija;pored izricanja i naplata kazni izrečenih u redovnom sudskom postupku, postojale su i kazne zvane «udava» tj. mandatne kazne naplaćivane po «skraćenom sudskom postupku»; stalna obaveza kefalija bila je borba protiv lopova i razbojnika, kefalija je odgovarao za bezbjednost ljudi i njihove imovine u javnom saobraćaju, pa je na puteve postavljao stražare da obezbijede slobodno kretanje i ljudi i robe;

6. zaštita bilo čije robe je također u nadležnosti kefalije; plijenio je imovinu onih koji ne bi otplaćivali svoje dugove na vrijeme;brinuo se o zaostavštini preminulih poslovnih ljudi na povjerenom mu području; vodio je računa da zakupci carina uredno izvršavaju svoje obaveze prema crkvenim ustanovama na njegovom području, a u slučaju neplaćanja kažnjavao bi ih visokom globom; štitio je zemljišnu svojinu, kako pojedinaca, tako i ustanova i seoskih kolektiva;vršio je «tesanje međa» spornih zemljoposjeda; bio je nadležan da se trgovina normalno odvija; pojavljivao se u ulozi milosnika ili izvršioca na javnopravnim ispravama, a posebno na razrješnicama računa pojedinih zakupaca carina;od građana je mogao kupovati namirnice u pola cijene; u gradskoj župi imao je pravo na «obrok»;veće prihode imao je od sudskih kazni i drugih globa; dio prihoda dolazio mu je i sa «panađura», a posebno od trošarine («psunj»); zahvaljujući ovlaštenjima koje je uživao i prihodima koje je ubirao, kefalija je bio «prvi građanin» u gradu;

7. u srpskim zemljama ustanova kefalije gasila se oko 100 godina; Osmanlije je ukidaju u krajevima koje osvoje (oblasti braće Dragaš, kralja Marka, i kraljevića Andrejaša, te najzad Vuka Brankovića); Despot Lazarević organizira «vlasti» sa sjedištem u tvrđavama, kefalije postaju vojvode; ustanova kefalije najduže se zadržava u Zeti pod Crnojevićima kada kefalija postaje vladarev «delegat» u

pojedinim katunima i ratničkim družinama; sa padom Crnojevića nestale su kefalije, ali su se pojavili glavari;

DRŽAVNA UPRAVA I ODBRANA ZEMLJE

MILITARIZACIJA DRŽAVNE UPRAVE

- u Dušanovo doba kefalija je bio najvažniji predstavnik lokalne uprave kojeg su se ticali civilni poslovi, odmah nakon njega dolazio je vojvoda sa svojim nadležnostima u vojnim poslovima;vojnim zapovjednicima tako je bio osiguran poseban udio u lokalnoj upravi(vojvode4)- pred kraj XIV vijeka u oblasti Lazarevića vojvoda poprima veći utjecaj od kefalije tim prije što su dugotrajni ratni napori povećavali ulogu vojvoda (isti slučaj bit će i kod Brankovića)-vojvode u ulozi milosnika (kralj Vukašin, braća Dragaš, Balšići)- do kraja XIV vijeka vojvode potiskuju župane koji se više i ne pominju- u doba kneza Lazara i kneginje Milice vojvode su najbogatiji feudalci (vojvode Nikola Zojić, Novak Belocrkvić, Obrad Dragoslavić )- oblasni gospodari na posredan način uključuju vojvode u poslove lokalne i centralne uprave (vojvoda Žutko, Dmitar i Đurađ Đurašević)- utjecaj vojvoda porastao i kada su civilni poslovi u pitanju (centralna uprava)- do druge decenije XV vijeka vojvode tj. vojni poslovi odnose prevagu nad civilnim, kako u lokalnoj, tako i u centralnoj upravi (prvi se pominju kao milosnici na ispravama)- vojvode su stekle prvenstvo još za života despota Stefana Lazarevića, a o tome svjedoči podatak kojim se regulira mobilizacija krajiške vojske za vrijeme despota Stefana sa «vojvodom gospodskim krajiškim» 5

-početak prave militarizacije državne uprave vezuje se za reformu despota Stefana: on je odgovorne položaje povjeravao ljudima skromnijeg imovinskog stanja i porijekla;prema Konstantinu Filozofu postojala su «tri čina» u organizaciji državne uprave despota Stefana: PRVI ČIN-«načelnici nad poslovima» centralne upraveDRUGI ČIN-tjelohranitelji i svi «unutrašnji»TREĆI ČIN-«spoljašni» čin kojem pripadaju svi predstavnici lokalne uprave;Despot Stefan radikalno je izmijenio socijalnu strukturu svog upravnog aparata kršenjem moći krupne i ostale vlastele 1409. i 1410. kada se sukobljava sa bratom Vukom i kada Vuk umire, a veliki dio vlastele koji je bio uz Vuka biva optužen za «neveru»;na položaje u državnoj upravi stavljao je po pravilu sposobne vojne zapovjednike ili administratore, bez obzira na njihovo imovinsko stanje porodica iz kojih potječu. Cjelokupnu lokalnu upravu Despot je povjerio vojvodama ( trebalo je učiniti najveće napore za odbranu zemlje) koje su bile starješine pojedinih «vlasti» ili velikih gradskih naselja, nalazile su se u položaju vladarevih namještenika, pa su bile bliske kefalijama- od 1410. u oblasti Brankovića nije bilo vojvoda, ali kefalija jeste

4 zapovjednik većih vojnih odreda5 pogranična područja u srednjem vijeku organizirana su kao posebne vojno-upravne jedinice, takvim jedinicama je po Dušanovom zakoniku upravljao «vlastelin krajišnik» kojem je krajište dato u «državu» i on se pominje bez određene titule; za vrijeme despota Stefana Lazarevića takvim područjem upravlja «vojvoda gospodski krajiški» →razlika u «krajišnicima» nije samo terminološka, jer «vlastelin krajišnik» je bio najmoćniji feudalac na krajištu koji je bio gospodar velike baštine i svih zavisnih ljudi na baštinskim zemljoposjedima, a «vojvoda gospodski krajiški» bio je samo vojni zapovjednik na krajištu kojeg srpski vladar imenuje, postavlja i smjenjuje po svom nahođenju

- sjedišta «vlasti» nalaze se u utvrđenim gradovima koji su ponekad u funkciji prijestolnice (Kruševac, Nekudim, Smederevo, Golubac, Petrus, Ostrovica, Borač u Gruži, Teočak i Tišnica zapadno od Drine, Podgorica-Medun, Drivast, Bar, Novo Brdo, Srebrenica) - vojvode nisu ostajale duže na svom položaju od 4-5 godina-najbliži vojvodin pomoćnik u gradu bio je knez-predstavnik lokalne samouprave, kao i «vojvoda kulski» tj. zapovjednik tvrđavske posade- u svim sporovima oko baština i veće imovinske vrijednosti sudilo se saborno, tako što pored vojvode učestvuju: knez, protopop, purgari i «dobri ljudi»(ugledni građani)- prihodi vojvode: vojvodi je pripadala pijačna taksa («psunj») od prodaje stoke, sve što je ranije pripadalo carinicima od prodaje stoke sada se dijeli između vojvode i vojvode kulskog, prihodi od globa, «psunj» od prodaje vina, gradski šnajderi bili su dužni besplatno mu sašiti jednu «svitu» za Božić i drugu za Uskrs, «šusteri» da mu daju čizme za Božić, «kožuhari» janjeće rukavice, a svaki je kovač davao po jedan par potkovica za potkivanje vojvodinih konja- položaj vojvode se kupovao→Jeremija kupio položaj vojvode Golupca- novobrdski vojvoda: kao kefalija vezivao, zatvarao i kažnjavao krivce, odbrana Novog Brda, vojni poslovi nisu previše poznati jer se nisu zapisivale odredbe iz «vojničkog zakona» u isprave kojima se uređuju civilni poslovi-militarizacija lokalne i centralne uprave doprinosila je ostvarivanju odbrane, ali je kočila razvoj državne uprave