Sadržaj

UvodOsnovna popudbina

O bolnim dogadajimaO vanjskome izgleduO roditeljima

RaskrižjaO zanimanju i radu

O odabiru životnog partnera

O pogrešnoj upotrebi riječi

O proročanstvu koje samo sebe ispunjava

O braku

O „pokusnom braku"

O vraćanju u prošlost

Prošlost, sadašnjost, budućnostO ovdje i sada

O međuljudskim odnosima

O razlikama medu partnerima

O prijateljstvu

O slušanju samih sebe

O primanju i pružanju pomoći

Razlike među ljudima u sred i životnom zadovoljstvuO negativnim i pozitivnim emocijama

Primjeri aktivnoga suprotstavljanja negativnim emocijama

O teškim životnim događajima

O smrti bližnjih

O bolesti

O religioznosti

,,A zašto baš ja?"

O bolesti bližnjih

Sreća, životno zadovoljstvo i kakvoća življenja

Ciljevi i očekivanja

O razočaranjima

O osobnim očekivanjima

O sanjarenju

O doživljaju kontrole

O stresu

„To se meni ne može dogoditi"

O suočavanju sa stresom

O frustraciji

O agresiji

O neuspjesima

O suočavanju s neuspjehom

O suočavanju s uspjehom

Očaravajuća obuzetost

Još o ciljevima

Uspoređivanje s drugim ljudimaO oponašanju

„A što bi na to rekli ljudi?"

O vodoravnom uspoređivanju

O okomitom uspoređivanju

O ogovaranju

O osuđivanju drugih

O zavisti

O stereotipima i predrasudama

O toleranciji

O smislu za humor

Još o uspoređivanju s drugima

O starenju i mirovini

O zahvalnosti

UVOD

Unatoč tome što ne idemo svi baš istim putem, možemo si uzajamno pomagati otvarajući jedni drugima vrata.

vi mi želimo biti sretni i zadovoljni i svi imamo pravo na to, iako uvijek baš točno ne znamo kako bismo

ga mogli ostvariti, tj. kako doći do sreće, kako ju sačuvati ili uvijek ponovno pronaći. Dodatni je problem

sto se najčešće ne slažemo u tome što je sreća jer svatko od nas ima neku svoju zamisao o tome što bi sreća

trebala biti i kako bi trebala izgledati.

S

"Tkanje života" nije knjiga naputaka koja bi svima u svakome trenutku i na svakome mjestu mogla omogućiti

postizanje zadovoljstva i sreće jedanput i zauvijek. To nije knjiga uputa koje bi mogle omogućiti jednostavno

privremeno postizanje sreće, a nije ni knjiga recepata, pa čak ni konkretnih preporuka, jer to zapravo i nije

moguće sročiti. Svaki je čovjek jedinstven pa je takav i njegov život. Osobine i iskustva svakoga pojedinca

isprepleću se $ osobinama i iskustvima drugih ljudi, kao i s okolnostima u kojima žive. Stoga u ovoj knjizi nema

podrobnih savjeta o tome kako se nositi s nevoljama na koje nailazimo ili s velikim gubitcima koji nas pogađaju

u životu. Svatko od nas na svoj način se suočava ili ne suočava s onime što mu se događa, iako nam se svima na

putu kroz život događaju slične stvari. Upravo zbog te sličnosti života ljudi koji žive u istomu podneblju i istoj

državi, naši se životi manje ili više odvijaju prema određenome "nacrtu". Tako svi u određenoj životnoj dobi

krećemo u školu, pa u određenoj dobi počinjemo raditi ili se ta dob nešto odgađa zbog dodatna školovanja. U

određenome životnom razdoblju većina mladih ljudi ulazi u brak, rađaju djecu, da bi na kraju svoga radnog

vijeka otišli u mirovinu.

Iako je vječna želja svih ljudi imati neki jednostavni popis naputaka koji bi nam svima olakšao put do sreće,

davanje takvih konkretnih uputa s jedne strane nije moguće zbog različitosti ljudi, a s druge strane zbog

različitosti situacija s kojima se svi mi suočavamo tijekom života. Razlike koje postoje među ljudima uvjetuju i

njihove različite odgovore na životna događanja, pa tako čak na isti događaj na isti način neće reagirati ni dvoje,

a kamoli više ljudi. I tako, iako je dakako moguće napisati neke jednostavne upute poput: "Pođite kući i mislite

pozitivno", takve nam upute ne mogu uistinu pomoći u teškim životnim situacijama.

Unatoč tome što svi ne idemo baš istim putem, a kad i idemo, to nije uvijek u isto doba, ipak možemo

uzajamno si pomagati, ne pomoću gotovih recepata, već otvarajući jedni drugima vrata, koja možda nismo ni

primijetili ili koja su za nekoga medu nama bila preteška da ih otvori sam.

Ako pogledamo oko sebe, gdje god živjeli, vidjet ćemo tisuće i tisuće ljudi koji samostalno uspijevaju voditi

svoje živote i uživati u njima, čineći to s manje ili više uspjeha, manje ili više hrabrosti i manje ili više

strpljenja. Ali svakome od nas tijekom života događaju se situacije s kojima se ne možemo nositi, u kojima nas

je zatekla ili prevladala neka nesreća pa nam zatreba ljudska potpora ili pomoć. Takva nam pomoć može dobro

doći i kad nismo u nekoj nevolji, ali nam se život ne čini dostatno dobrim ili uspješnim, zanimljivim ili sretnim.

U knjizi je riječ o svakodnevnim životnim situacijama u koje su uvrštene osnovne etape životnoga puta

većine ljudi, ali i o mnogim drugim pojavama u vezi s našim traženjem životnoga zadovoljstva i sreće. Tako se

govori o osnovnoj popudbini s kojom krećemo u život, o raskrižjima koja nas čekaju, a na kojima odabiremo

zanimanje ili životne partnere;

0 radu i bračnim vezama, o našemu vraćanju u prošlost i gledanju u budućnost; o razlikama koje postoje među

nama u suočavanju s neuspjesima i uspjesima, te o mnogim drugim pojavama oko nas i u nama. U sadržaj

knjige nisu uklopljena samo osnovna životna područja, već

1 bolni događaji s kojima će se tijekom života sresti većina ljudi, kao Što su smrt ili bolest bliskih osoba, vlastite

bolesti, neostvareni ciljevi ili neispunjena očekivanja, raspad bliskih odnosa i niz drugih, kao i naše moguće

poželjne i nepoželjne reakcije na te događaje. Navedeni primjeri ponašanja ljudi pogođenih tim događajima

služe samo kao ilustracija mogućih načina reagiranja, medu kojima tako svaki čitatelj može za sebe potražiti

najprikladniji izlaz ili rješenje.

Cilj je, dakle, ove knjige pokazati moguće izlaze iz nekih teških životnih situacija te neke načine sprječavanja

nastanka problema ili njihova rješavanja.

Ova knjiga jednako tako pokušava i otvoriti vrata do boljega razumijevanja onoga što nas čini sretnima i

zadovoljnima, što nam uljepšava život i čini ga vrijednim življenja. Jedan od ciljeva ove knjige jest i upozoriti

čitatelje na neke putove do većega, boljega, raznovrsnijega zadovoljstva životom ili bolje i trajnije kakvoće

življenja. Putovi i staze koji se ovdje nude namijenjeni su mladima i starima, ženama i muškarcima,

obrazovanima i manje obrazovanima, jednom riječju svima onima koji žele svoj život provesti s više radosti i

manje bola ili, drugim riječima, koji žele aktivno oblikovati život koji žive.

Knjiga o traženju i pronalaženju zadovoljstva u svakodnevnim životnim situacijama i odnosima s kojima se

tijekom života susreće većina ljudi ne može biti stručni udžbenik ili znanstvena monografija, već samo

specifična primjena stručnih spoznaja i znanja pretopljenih kroz životno iskustvo. Na nekim mjestima u knjizi

naići ćete na kratke tekstove u okviru gdje su podrobnije objašnjeni neki pojmovi ili pojave. Možete ih pročitati

ako želite saznati nešto više o pojmu na koji se odnose, ali ih i preskočiti, jer ne čine sastavni dio samoga teksta.

Na sličan način u tekst su utkane i neke životne priče, koje ilustriraju neke pojmove ili opise.

Osnovna popudbina

BOLNIM DOGAĐAJIMA VANJSKOM IZGLEDU RODITELJIMA

rije nego što krenemo tražiti put do zadovoljstva, moramo razmotriti prtljagu s kojom svi mi krećemo na

taj put. U toj popudbini na prvome mjestu je sve ono sa čime smo se već rodili, što smo naslijedili od

bližih i daljnjih predaka. Najočitiji u tomu naslijeđu su temperament ili ćud, tjelesni izgled i druga naslijeđena

tjelesna svojstva, koja ćemo kasnije trudom i vlastitim nastojanjem preobraziti u sposobnosti.

PTu su i naši roditelji, koje nitko ne može odabrati sam i većina djece voli ih takve kakvi oni jesu, iako bi

možda željeli da su drugačiji, na primjer, poput roditelja nekog školskoga prijatelja ili prijateljice. U početne

datosti ulazi i vrijednosni sustav sredine u kojoj smo odrasli, a koji smo stekli ponajprije upravo od naših

roditelja. Taj vrijednosni sustav nije nepromjenjiv, ali odricanje od vrijednosti koje smo stekli u roditeljskoj

kući najčešće nas ne vodi putem do životnoga zadovoljstva, već na neku od brojnih stranputica.

& Bog ne može biti na svakom mjestu, pa je stoga stvorio majke.

Židovska poslovica

U našoj početnoj popudbini jest i mjesto u kojemu smo rođeni, tj. zemlja koju će većina rođenih u njoj

nazvati domovinom, s njezinim prirodnim ljepotama i osobitostima, prirodnim bogatstvom ili siromaštvom i,

dakako, svojim političkim sustavom. U vrijeme našega rođenja i ranoga djetinjstva taj politički sustav djeluje na

nas samo posredno, ponajviše kroz životni standard obitelji. Ali već u školskoj dobi mogući su i različiti

neposredni negativni utjecaji ako se, primjerice, djecu ne upoznaje s prirodnim zakonima i znanstveno

utvrđenim činjenicama, već ih se "puni" različitim rasnim, etničkim, vjerskim i drugim predrasudama. Nema,

međutim, sumnje kako političko uređenje neke države u načelu nije nešto trajno i nepromjenjivo, iako nam u

svakoj životnoj dobi može otežavati ili olakšavati put do kvalitetnoga življenja.

Vrijednosni sustav koji smo u manjoj ili većoj mjeri usvojili od roditelja, a u koji najčešće ulazi i pripadanje

određenoj religiji, dio je osnovice tkanja koji će mnogima potrajati cijeli život, dok će ga drugi mijenjati na

različite načine. Posljedice mijenjanja vrijednosnoga sustava ovise o brojnim utjecajima i okolnostima, medu

kojima su posebno važni početni vrijednosni sustav u koji se unose promjene, životna dob u kojoj dolazi do tih

promjena i motivi koji su potaknuli te promjene. Pojednostavnjeno rečeno: osoba koja se potpuno odriče

tradicionalnoga vrijednosnog sustava izgrađenoga, na primjer, na etičkim normama ili Deset zapovijedi Božjih i

zamjenjuje ga sustavom u kojemu su važna samo materijalna dobra neovisno o načinu na koji su stečena, na

neki način izrezala je dio svoje početne tkanice, promijenila svoj svijetonazor pa je, vjerojatno, čak iskrivila,

izbrisala ili nadogradila vlastita sjećanja kako bi stvorila prostor za nove i sasvim drugačije vrijednosti. Ako je

taj novi vrijednosni sustav posljedica vlastita odabira i ne ugrožava druge ljude, a promjena nije potaknuta

imitiranjem drugih ili željom da im se ugodi, moguće je da i taj put vodi do životnoga zadovoljstva.

Vrijednosti Skup općih uvjerenja, mišljenja i stavova o tome što je ispravno, dobro ili poželjno, koji se oblikuje

tijekom procesa socijalizacije. Postoje individualne vrijednosti, koje se u određenoj mjeri mogu razlikovati od

osobe do osobe, ali i opće, koje su zajedničke svim ljudima u nekoj zajednici. Takve su opće vrijednosti, na

primjer, pravda, sloboda, jednakost svih pred zakonom. Vrijednosti ne možemo neposredno opažati, već o

njima zaključujemo na temelju ciljeva koje pojedinac, nastoji ostvariti ili koje smatra važnima u svome životu.

Na žalost, velike promjene početne osnovice našega životnog tkanja mogu u njemu ostavljati praznine

koje se ne mogu popuniti provlačenjem novih niti, već ih treba ostaviti da zjape ili ih prekriti zakrpama. O

takvomu primjeru govori i prva priča iz života.

Priča iz života

Moji su znanci, dvoje visokoobrazovnih ljudi, poput većine osoba u njihovoj sredini živjeli svoj život u

skladu s usvojenim vrijednosnim sustavom, prema kojemu su se ravnali i njihovi roditelji. Oboje su na

vrijeme završili školovanje, dobili stalna radna mjesta gdje su uredno obavljali svoj posao. Nakon nekoliko

godina braka dobili su i sina kojega su zajednički odgajali, uglavnom primjenjujući odgojne metode kojima

su se koristili njihovi roditelji. Zaboravljajući da su se u međuvremenu promijenile ne samo mnoge

društvene norme, već i cijela okolina u kojoj je njihov sin odrastao, nisu kontrolirali njegove izvanškolske

aktivnosti, vjerujući da odlazi na satove engleskoga ili tenisa ili da uči kod nekoga svojega prijatelja. Dječak

je, osim toga, provodio iznimno mnogo vremena za računalom, koje je za oba roditelja bilo potpuna

nepoznanica.

Pri kraju srednje škole razrednica je pozvala roditelje hitno na razgovor, tom prigodom su saznali kako

njihov sin rijetko svraća u školu, da ima niz nedovoljnih ocjena, kako se drogira i drogu prodaje ostaloj

djeci u školi.

Dok su njegovi roditelji provodili život radeći na više strana kako bi svome sinu omogućili što bolje

školovanje, dječak je - sada već i mladić - od vršnjaka s kojima se družio usvojio sasvim drugi sustav

vrijednosti. Nije završio ni srednju školu, kasnije je proveo neko vrijeme i u zatvoru, a o svojim roditeljima

govori kao o nekim zanesenim, maloumnim osobama koje ne shvaćaju svijet u kojemu žive.

Sasvim je drugačija priča ako se mijenjamo jer uviđamo kako smo u nečemu griješili, ako prepoznajemo

kako ponavljamo postupke koji unesrečuju nas ili naše bližnje, pa postupno počinjemo izvlačiti pogrešne niti iz

naše tkanice i zamjenjujemo ih novima koje će cijelo tkanje učiniti boljim i ljepšim. Ali svaka promjena barem

će djelomice ovisiti o tome što mi sami smatramo srećom ili životnim zadovoljstvom.

Tako, malo pojednostavnjeno, izgleda ono što smo dobili na početku svoga puta. Uz ove datosti koje vrijede

za sve ljude, gdje god se oni rodili i živjeli, postoji još niz pojava koje će nas, vjerojatno, pogoditi tijekom

života, kao što su bolesti, nevolje, bol, patnja i na kraju - koja nam je opet svima zajednička - smrt.

O bolnim događajima

Neugodni i bolni događaji koje ćemo proživjeti tijekom života često ne ovise o nama, ali ipak mnogo puta i

ovise, jer smo ih sami izazvali svojim načinom života. Kad nam se čini, a svakome od nas to se često učini, da

su različite životne nevolje i patnje nepravedno ili neravnomjerno raspoređene pa se nekome događaju češće, a

nekoga zaobiđu, trebali bismo se uvijek sjetiti kako su na isti način raspoređene i pozitivne pojave ili ono što

mnogi nazivaju "srećom". Bitna je razlika samo u tome što svatko smatra kako je sreću zaslužio, a nesreću nije.

Slično tome, često ukazujemo prstom na one kojima sve ide lako od ruke, žaleći se što se to ne događa i nama,

ali rijetko se rastužimo nad tuđom nevoljom, smatrajući je nepravdom. Takvo suosjećanje ljudi katkad osjete

nad patnjom djece koju vide na televiziji kako se hrabro bore protiv teških bolesti, ali mnogi se ni tada ne usude

izustiti neku vrstu "prigovora" protiv te pojave, strepeći da ne ureknu sebe ili svoju djecu. Kao da nas tuđa

patnja štiti jer se, eto, sručila na nekoga drugoga pa je neće biti dovoljno i za nas!

Činjenica kako smo, možda, dobili manje od drugih, da smo naslijedili izgled koji mnogi neće smatrati

privlačnim, kako je naša ćud nagla i neugodna, a država u kojoj smo se rodili siromašna i zaostala u odnosu na

razvijene države ovoga svijeta, još ne znači da za nas nema puta do kvalitetnoga života. Kao što ni posebna

obdarenost ljepotom, talentima ili bogatstvom ili rođenje u bogatoj i sređenoj zemlji koja ne pamti ratove još ne

znači kako nam je put do sreće unaprijed zajamčen, a osobito ne znači kako nam je zajamčen više nego

ostalima. Sve ono što smo dobili na početku, kao i okolina u kojoj smo se rodili, može nam štetiti ili koristiti,

ovisno o tome što ćemo mi sami učiniti s tim. Te datosti koje su zajedničke svima nama možemo slikovito

zamisliti kao osnovicu tkanja na kojoj ćemo sami tkati tkanje svoga života. Možda su neke početne niti malo

tanke, možda nam se ne sviđa boja nekih drugih, ali to tkanje uvelike je u našim rukama, samo što to moramo

najprije prepoznati, a zatim naučiti tkati što ljepšu i bogatiju tkanicu. To je posao na kojemu možemo raditi do

kraja života, mijenjajući boje i uzorak tkanja, uživajući u skladu koji gradimo između sebe i drugih ljudi, prirode

i svijeta.

O vanjskome izgledu

Dakako, ne smijemo smetnuti s uma kako se u današnje vrijeme mnogi dijelovi te naše početne prtljage mogu

i promijeniti. Eto, na primjer, izgled. Danas možemo, ako za to imamo dostatno novca, produljiti ili smanjiti

nos, priljubiti uši uz glavu, popuniti usnice, a i druge dijelove tijela, ukloniti bore, osloboditi se masnih stanica

pomoću kirurgije i medicinske tehnike. Današnje vrijeme slavi mladost i zdravlje, ali ne tako da ljude uči kako

će ostati mladi duhom ili kako će sačuvati svoje zdravlje zdravim načinom života, što zahtijeva sustavni napor i

nastojanje, već se za sve nude trenutačna rješenja. I tako našim gradovima sve više hodaju žene i muškarci

napetih, glatkih, ukočenih lica iza kojih kao da nema nikoga, kao da nitko tamo "unutra" nije živio, smijao se,

mrštio i plakao. Možda nekima postaje preteško ako se jasno vidi kako već dugo tamo "stanuju", pa to na neki

način žele prikriti, kao što se na oronulim kućama bojaju pročelja, a stubišta i dalje vonjaju po plijesni.

Oni koji nemaju dostatnu količinu novca ili imaju drugačiju motivaciju, neće se baviti toliko svojim

izgledom, već će ga nastojati malo dotjerati odjećom ili, što je još bolje, radom na izgrađivanju nekih svojih

ljudskih osobina, kao što su dobrota, požrtvovnost, suosjećanje s drugim ljudima i niz drugih humanih osobina.

Takav "unutarnji rad" od lica koja su krenula u život bez naslijeđene ljepote ili privlačnosti s vremenom čini

zanimljiva živa lica ljudi s kojima bi se svatko rado družio.

Nije, dakako, sve tako jednostavno crno-bijelo, pa tako ni svi oni koji su nezadovoljni svojim izgledom ne

mogu to nezadovoljstvo preinačiti u prihvaćanje, niti su svi oni koji su prema sudu većine lijepi i privlačni, time

zadovoljni. Upravo zbog složenosti ljudskih bića i njihova doživljavanja, nema pravila koje bi moglo vrijediti za

sve, ali ima spoznaja koje bi ljudima mogle pomoći da u većini slučajeva prihvate svoj izgled bez primjene

drastičnih mjera poput operacije. Neke su od tih spoznaja kako se svi mi vrlo brzo navikavamo na neprivlačnost

i na privlačnost, da nam neprivlačna, ali dobra ili šarmantna osoba postaje privlačnom, a privlačna, ali umišljena

i prazna - neprivlačnom.

Tamo, međutim, gdje to nije moguće, gdje je osobna nevolja zbog zamišljenoga ili stvarno neprivlačnoga

izgleda prevelika i neprolazna, treba potražiti tuđu pomoć. Ta pomoć može biti kirurška, ali bolje bi bilo da

tome prethodi psihološka, što bi osobi moglo pomoći sagledati istinske motive vlastitoga nezadovoljstva i želje

za promjenom izgleda. Ako je, na primjer, osnovni motiv, ugoditi partneru koji voli pune usnice, bolje bi bilo

promijeniti partnera, nego ispuniti usnice silikonom. Naime, partner, koji ljudsko biće svodi na dio tijela i

očekuje da se taj dio prilagodava njegovu ukusu; pa bilo to i odlaskom pod nož; vjerojatno nikome neće biti

partner 2a cijeli život ni dugotrajni suputnik. U tom slučaju bolje bi bilo mijenjati partnera, a ne svoje usnice,

nos ili neki drugi dio tijela. Kad je, međutim, riječ o osobnomu nezadovoljstvu, kad nam teško pada hodati

sunčanom stranom ulice i vidjeti sjenu svoga nosa koji nam poput peraje morskoga psa krči put, tada je možda

bolje potražiti dobroga kirurga.

Psihološka pomoć može pojedincu olakšati prepoznavanje vlastitih motiva, nuđenjem alternativnih rješenja može ukloniti nezadovoljstvo i olakšati prihvaćanje vlastita izgleda. Psihološko savjetovanje može pridonijeti sprječavanju operacija ili zahvata koje osoba želi učiniti samo zbog imitiranja drugih ili praćenja posljednje

mode. Kad gledamo slike velikih majstora koji su u prošlim stoljećima slikali lijepe žene svojega doba, možemo jasno vidjeti kako se pojam tjelesne ljepote mijenjao, pa su u nekim povijesnim razdobljima cijenili punašne žene, u drugima mršavice, koje izgledaju kao da su izgladnjivane mjesecima. U nekim razdobljima lijepa ženska usta morala su biti majušna, u drugima golema i napadna. Ali moda dolazi i prolazi, pa se stoga na bilo kakve zahvate treba odlučiti samo ako to činimo kako bismo bolje živjeli sami sa sobom, a to ne možemo postići na neki drugi način. Drugim riječima, ako je tjelesni izgled toliko visoko u našemu poretku vrijednosti da će nam tek njegova promjena omogućiti da budemo zadovoljni sami sa sobom, tek tada treba krenuti tim putem.

O roditeljima

Medu početnom prtljagom naveli smo i roditelje, koje nitko od nas nije mogao odabrati sam, na što se

mnogi, osobito mladi ljudi, često žale. Zanimljivo je kako se nitko ili gotovo nitko ne upita jesu li njegovi ili

njezini roditelji sretni onime što su dobili, jer ni oni nisu mogli odabrati dijete koje će roditi. Dakako, djeca su tu

u nešto težemu položaju jer dolaze na svijet tuđom odlukom, željom i nastojanjem, dok bi odgovorni roditelji

trebali unaprijed voljeti dijete koje će se roditi neovisno O njegovu spolu, izgledu, osobinama i sposobnostima.

To mnogi roditelji i čine, ali budući da su motivi za rađanjem djece različiti, događa se da roditelji unaprijed

zamišljaju kakvo će biti njihovo dijete, pa zbog neispunjenih očekivanja dijete koje su dobili često ne uspijevaju

ni dovoljno voljeti ni primjereno voditi do odrasle dobi.

Roditeljski motivi mogu biti nagon za održanjem vrste, želja za širenjem vlastitih' gena, udovoljavanje onome što "se očekuje" u određenoj dobi, želja za zadržavanjem partnera ili čak osvajanjem partnera, igranje određene roditeljske uloge, ostvarivanje vlastitih neispunjenih želja pomoću djeteta, primjerice poput odabira određenoga zanimanja i niz drugih. Dijete od kojega se očekuje da ostvari ono što su roditelji ili jedan od njih propustili učiniti u svome životu, često vrlo mukotrpno uspijeva odabrati svoj vlastiti put. Zanimljivo je kako navedeni motivi ne ovise o podrijetlu, obrazovanju i dobi roditelja, kao što ni o njihovu podrijetlu, dobi i obrazovanju ne ovisi želja da svoju međusobnu naklonost i privrženost ostvare u zajedničkome djetetu koje će od časa rođenja i nadalje biti svjetlost i radost njihova života. Takvi roditelji prihvaćaju podjednako bezuvjetno i djecu koja su rođena s nekim oblikom invaliditeta, kojoj nastoje omogućiti da iskoriste sve svoje potencijale.

Roditelji koji bezuvjetno vole svoju djecu, ne žale se na svoju sudbinu ako djeci nešto nedostaje, kao što

se ne hvale djecom koja su na različite načine nadarena. Oni jednostavno vole svoju djecu takvu kakva jesu i

takva roditeljska ljubav može poništiti mnoge loše utjecaje mjesta ili zemlje rođenja, privlačnijega ili manje

privlačnoga izgleda, većih ili manjih sposobnosti.

Sukobi između djece i roditelja često otežavaju dječji razvoj, osobito ako su prouzročeni trajnim

nezadovoljstvom razočaranih roditelja djetetom koje su dobili. Dijete koje se uz sve tegobe odrastanja mora

nositi i s pomanjkanjem roditeljske ljubavi, vrlo često previdi mogućnosti ostvarivanja sebe i svojih motiva pa

zastane na nekoj životnoj stranputici. Ovisno o naslijeđenim osobinama i dispozicijama, srećom, mnoga djeca

izbore se za svoje mjesto pod suncem pa unatoč svemu, odrastu u zadovoljne i uspješne ljude. Iako je na prvi

pogled tužna spoznaja kako su za to morali uložiti mnogo više truda i napora nego da su ih tijekom odrastanja

pratili brižni i njima nakloni roditelji, ne smijemo smetnuti s uma kako su mnogi od njih na tome putu ojačali i

iskoristili svoje dispozicije koje bi, možda, ostale nerealizirane. To, dakako, vrijedi za djecu s "boljim"

nasljednim osobinama, koja će nekako preživjeti i bez prave roditeljske potpore, ali upravo kod onih čije

naslijede nije tako dobro, prava roditeljska potpora od odlučujuće je važnosti. Uz roditelje koji svoje dijete

bezuvjetno vole i u potpunosti podržavaju, djeca čija je početna popudbina bila siromašnija, uspjet će do

maksimuma ostvariti svoje potencijalne mogućnosti. Bez te potpore, ona u tome ne bi uspjela.

To, dakako, ne znači kako je poželjno imati roditelje koji svoje dijete doživljavaju kao neželjena stranca, koji

uopće ne sliči na ono koje su očekivali. Pouka koju iz takvih primjera možemo izvući jest kako je osnovica

našega životnog tkanja, koju smo dobili rođenjem, doduše zadana, ali kako ono što ćemo učiniti s njom, uvelike

ovisi o nama samima.

Raskrižja

ZANIMANJU I RADU IZBORU ŽIVOTNOG PARTNERA PROROČANSTVU KOJE SAMO SEBE ISPUNJAVA BRAKU

Životni put na koji svi mi krećemo rođenjem u prvim godinama našega života određuju roditelji ili skrbnici, kako

bi ga već polaskom u školu znatno obilježili omiljeni ili neomiljeni učitelji i učiteljice, prijatelji i prijateljice.

Učitelj koji individualno pristupa djeci koju poučava i u svakome od njih vidi ljudsko biće koje mu je povjereno

da mu na početku njegova životnoga puta otkrije sve radosti učenja i otkrivanja nepoznatih svjetova, može

trajno obilježiti i obogatiti život djece s kojom radi. Zaista je iznenađujuće kako društvo u kojemu živimo

uporno ne prepoznaje tu veliku važnost učitelja i učiteljica, ali i teta i srričeka u vrtiću, koji djeci otvaraju prva

vrata u svijet znanja i svijet druženja. Ali nakon vrtića i škole, mladi ljudi dolaze do raskrižja na kojima moraju

sami odlučiti kojim će putem krenuti dalje. Ključne odluke u životu djevojaka i mladića odabir su zanimanja i

životnoga partnera.

O zanimanju i radu

O odabiru zanimanja u određenoj mjeri govori se u školi, postoje i zavodi za profesionalnu orijentaciju gdje

mladi ljudi mogu utvrditi za što su sposobni ili što bi mogli raditi ili studirati. Ono što je važnije jest to da mlada

osoba sama pokuša otkriti na kojemu bi području ljudskoga djelovanja željela provesti velik dio svoga života (8

sati na dan puta 5 dana u tjednu puta 4O godina). Ljudski rad, naime, može biti izvorom velikoga zadovoljstva,

kao i velikoga nezadovoljstva, a nije neka sreća ni kad nam je potpuno ravnodušan. Rad ne bi trebao ni smio biti

bijeg iz svakođnevice, nešto što obavljamo jer moramo, tek toliko kako bismo zaradili svoju plaću. Svaki posao,

pa i onaj najjednostavniji ili najmanje zahtjevan, može biti izvorom zadovoljstva ako ga obavljamo kako treba.

Rad nam može pomoći u održavanju ili povećavanju sa- mopoštovanja, dati nam osjećaj postignuća pa i ponosa

što savjesno i dobro obavljamo svoj posao. U svakomu zanimanju mogu se naći ljudi koji svoj posao smatraju

teškom tlakom, kao i oni koji u njemu zamjećuju mogućnost ostvarivanja svojih sposobnosti, sklonosti ili

zanimanja. Nije istina kako u radu mogu uživati samo oni čiji je posao kreativan ili istraživački, iznimno dobro

plaćen ili vezan uz veliki ugled. Svoj posao s radošću mogu obavljati svi oni koji svaki posao smatraju

dostojnim poštovanja neovisno o tome je li riječ o čišćenju prostora ili stvaranju novih proizvoda.

Priča iz života

Na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu četrdeset godina radio je gospodin Franjo.

Gospodin Franjo bio je, kako se to tada zvalo, podvornik. Sjedio je u maloj sobici pokraj glavnoga ureda Odsje-

ka, svakodnevice je odlazio u dekanat po poštu, dijelio nastavnicima studentske prijavnice za ispite, odnosio

njihove dopise i pisma u dekanat ili ured, obavještavao studente o tome tko je od nastavnika na Odsjeku, a za

neke profesore je znao i kakve su volje toga dana. U vrijeme održavanja ispita gospodin Franjo ne samo što je

znao tko je i kako prošao na ispitu, već bi one koji su čekali na red i plašili se ispita, smireno i blago, uz mali,

topli smiješak, smirivao i uvjeravao kako će proći, da znaju ispitnu građu, kako će sve biti u redu. I sve to tako

svakoga dana, katkad i do kasno uvečer, uvijek s istim mirom, blagošću i uljudnošću, s razumijevanjem

studentskih strahova i bojazni, ali i povremenih bahatosti neuljud- nih mladića ili djevojaka i ponekoga

profesora. Treba reći kako je gospodin Franjo imao obitelj i dvoje djece, koju je požrtvovno školovao, kako ne

biste pomislili daje svoj posao obavljao tako zdušno i požrtvovno jer je bio sam na svijetu. Ne, nikako.

Gospodin Franjo svoj posao je obavljao s dostojanstvom odrasle odgovorne osobe koja svoj posao nastoji

obavi; što je moguće bolje, s humanošću i razumijevanjem mladih ljudi s kojima je svakoga dana dolazio u

dodir, na čemu bi mu mogli pozavidjeti mnogi diplomirani psiholozi. Našega gospodina Franju uvijek smo zvali

"gospodin Franjo", čak i u dugim desetljećima "drugova". Upotreba toga naziva bila je posljedica poštovanja

istinske finoće našega dragog i nezaboravnoga gospodina Franje kojega su poznavali, voljeli i poštovali mnogi

naraštaji studenata psihologije. Kad biste danas upitali psihologe koji su tada studirali tko im je s Odsjeka za

psihologiju ostao u najljepšoj uspomeni, mnogi među njima sjetili bi se samo gospodina Franje.

Mi ne možemo uvijek odabrati posao koji ćemo raditi ni okolinu u kojoj ćemo obavljati taj posao, ali uvijek

možemo odrediti svoj stav prema onome što radimo, stav koji će nam omogućiti da sa zadovoljstvom odlazimo

na posao i zadovoljni što smo ga obavili kako treba, smireni odlazimo kući. Možda uzorak koji ćemo istkati na

poslu nije tako kompliciran kao neki drugi, ali njegove boje naš su odabir, koji može biti skladan i srcu ugodan.

O odabiru životnoga partnera

Odabir životnoga partnera na mnogo načina kompliciraniji je od odabira zanimanja ili posla. Osnovni

problem jest u činjenici kako ima mnogo ljudi s kojima nikako ne bismo željeli zajedno živjeti, kao što ima

mnogo onih (iako se svakome od nas to čini manje vjerojatnim), koji nikako ne bi željeli živjeti s nama.

Ima, dakako, i određeni broj ljudi s kojima bismo željeli zajedno provesti život, ali ih s jedne strane, ne

možemo uvijek sresti, a s druge strane, čak kad ih i upoznamo, možda mi baš nismo njihov prvi izbor. To,

drugim riječima rečeno, znaci kako je odabir partnera često pitanje trenutka u kojemu smo se našli na

određenome mjestu, raspoloženja u kojemu smo toga časa bili, okolnosti u kojima smo se nalazili, a možda i

same činjenice kako je netko odabrao nas, a ne baš mi njega.

Zaljubljenost se, kao što je opće poznato, događa iz nama nepoznatih razloga, koje doduše kasnije nastojimo

pronaći, objaviti sebi i drugima, uvjeriti se kako su to baš oni pravi. Banalna je istina kako nas ljubav čini

slijepima, često i nerazumnima, a u svakomu slučaju nesposobnima za pravu procjenu kakvoće našega partnera.

Privlačnost, kemija, strast, što god to bilo, u stanju zaljubljenosti nismo sposobni za neke racionalne procjene.

Ali prije nego što se odlučimo za trajnu vezu ili brak, trebali bismo sami sebi ipak postaviti nekoliko pitanja

(pogledajte okvir).

Postavljanje takvih i sličnih pitanja iznimno je važno jer bi mladi ljudi (pa i oni stariji koji to još nisu

naučili), trebali znati kako je jedna od iluzija u koju svi vjerujemo u stanju zaljubljenosti da ćemo svojom

ljubavlju, odanošću, vjernošću, strpljenjem ili možda prigovorima, kritikama, upozoravanjima kod voljene

osobe promijeniti ono što nam se ne sviđa ili što nam smeta. Ali to se, u pravilu, ne događa. Događa se, doduše,

da se u skladnome odnosu partneri dalje razvijaju u istome smjeru ili da se približavaju područjima na kojima

su na početku bili različiti (na primjer, razvijaju zajedničke interese, sličan svjetonazor), ali češće to se ne

događa, već se razlike koje su se u početku, primjerice u sustavu vrijednosti ili svjetonazoru, činile malima s

vremenom povećavaju pa se partnerima čini kako se sve više razlikuju. Pokušaji mijenjanja, osobito na bilo koji

način nasilnoga, izazivaju otpor, što drugim riječima znači kako biste pri donošenju odluke da s nekim uđete u

brak trebali zanemariti zamisli poput: "Već ću ja to srediti ili promijeniti." To posebice vrijedi za osobine

ličnosti koje su do dobi u kojoj možemo ući u brak već mahom "sazrele". Tako, primjerice, neuredna osoba

neće postati urednom, štedljiva se neće preobraziti u rastrošnu, osoba koja uvijek kasni, kasnit će i nadalje i

tako redom. Drugim riječima: udajte se /oženite ako vam odgovara većina onoga što vidite jer će to tako i ostati,

te ako ono što vam smeta možete zanemariti, jer se vama ne čini jako važnim za zajednički život.

O djeci biste, također, trebali razgovarati unaprijed jer ima više ljudi - nego što biste mogli pretpostaviti - koji

uistinu ne žele djecu. Točno je, doduše, kako će neki popustiti ako ih njihov partner na to jako nagovara, pa tako

možete čuti žene koje kažu: "Rodila sam mu dvoje djece", ili muževe koji kažu: "Ona je htjela djecu, pa neka

sada za njih skrbi." Pri tome najgore od svega jest to što takvi, na neki način prinudno proizvedeni, roditelji

često uistinu i ne ostvare dobar kontakt s djecom, niti ih bezuvjetno vole.

Odabir zanimanja i bračnog partnera dva su izbora u kojima gotovo redovito nastoji sudjelovati cijela obitelj

na čelu s roditeljima. U oba slučaja mladi ljudi trebali bi odlučiti sami neovisno o raznim pritiscima kojima su

izvrgnuti. Iako roditelji redovito smatraju kako bolje od svoga već odrasloga djeteta znaju što je za njega dobro,

trebali bi znati kako je vrijeme da njihovo dijete samo donosi odluke i za te odluke samo snosi posljedice. Pri

tome bi roditelji trebali biti i izvor informacija o prednostima i nedostacima različitih zanimanja, uzimajući u

obzir sposobnosti i interese svoga djeteta.

Umjesto toga, pritisak roditelja mlade ljude često sprječava u odabiru zanimanja koje najbolje odgovara

njihovim sposobnostima ili/i interesima, samo zato što ga roditelji ne smatraju dovoljno prestižnim. Takvi

pritisci ili dovode do udaljavanja djece i roditelja ili do nesretnih ljudi koji cijeli život provedu u poslu koji ih ne

zanima, koji im ništa ne znači i obavljaju ga kao oblik tlake kojoj nema kraja.

Priča iz života

Moji su vrlo dragi prijatelji iz Njemačke, koji su uistinu u skladnome braku, izrodili četvero djece i osigurali im

mogućnost školovanja, trajno izgubili svoga najstarijeg sina jer su se ogorčeno suprotstavili njegovoj želji da

postane - kuhar. Dječaka je kuhanje zanimalo od malih nogu pa je u svakoj prigodi nastojao "kuhati" zajedno

sa svojom majkom, izrezi- vati recepte iz novina i nadopunjavati ih svojim zamislima. Roditelji su u početku

njegov interes smatrali prolaznom razbibrigom dječaka koji će kad odraste odabrati neko

"razumno"zanimanje, tj. neko zanimanje primjerenije djetetu visokoškolovanih roditelja. Dječak se, međutim,

i dalje držao vlastitih interesa, maštajući o tome da jednoga dana postane glavni kuhar u nekome uglednom

hotelu ili na nekome prekooceanskom brodu, lako je sve manje govorio o svojim nakanama, momčić se

pravodobno raspitao o mogućnostima školovanja za kuhara, odabrao školu i odlučio kako će "biti tako i

nikako drugačije".

Kad je konačno došao dan odluke, i kad se momak trebao odlučiti za daljnji smjer školovanja, roditelji su

uporno ustrajavali u tome da mu zabrane njegov "besmisleni izbor", sve .do izjave kako u tomu slučaju oni

neće financirati njegovo školovanje.

Momak je otišao od kuće, školovao se radeći poslove do kojih je mogao doći i plaćajući svoje školovanje.

Pokazalo se kako je iznimno nadaren kuhar koji je, u skladu sa svojim dječjim snovima, uspio postati glavni

kuhar u uglednome hotelu. On i njegovi roditelji više nikada nisu razgovarali pa je on samo zbog toga što je

slijedio vlastite interese izgubio roditelje, a oni su - kruto nastojeći provesti svoje zamisli - izgubili ne samo

svoje najstarije dijete, već i sreću upoznati njegovu djecu, svoje prve unuke.

Kad je riječ o odabiru zanimanja, situacija je danas bitno drugačija od one u kojoj su odrastali roditelji ili

djedovi i bake današnjih mladih ljudi. Današnja mladež treba biti fleksibilna, otvorena prema novim iskustvima,

spremna na cjeloživotno učenje i odgovorna prema sebi. Otvorenost prema novim iskustvima omogućava

otkrivanje novih interesa i prigoda, fleksibilnost olakšava brzu i uspješnu prilagodbu, odgovornost prema sebi

zahtijeva zanemarivanje tuđih - pa bile to i roditeljske želje - a cjeloživotno učenje omogućava, ako je to

poželjno ili nužno, da se i u odrasloj dobi mijenja zanimanje i posao.

Pritisak roditelja često uz odabir zanimanja uključuje i imperativni ulazak u brak, osobito za djevojke kojima

se od malih nogu (danas opet kao u doba naših djedova i baka), objašnjava kako je primarni cilj osnivanje

obitelji. I tako se događa da se zbog roditeljskoga, ali i društvenoga pritiska mladi ljudi odlučuju za brak "jer im

je za to vrijeme", jer se to od njih očekuje, "jer to svi rade", a ne zbog osviještene želje da s određenom osobom

provedu život. Zbog pritiska okoline ne ispitujemo kakvoću potencijalnih partnera, posebice ako je ponuda

mala, a "sezona" na izmaku. Takvo društveno ozračje često dovodi do grčevita traženja bračnoga partnera pa i

do odabira na temelju nekoga svojstva koje se baš i ne može smatrati važnim za zajednički život (npr. "dobro

pleše"). U onih koji u tome "najvažnijem" životnom zadatku nisu uspjeli, s vremenom dolazi do frustracije i

osjećaja manje vrijednosti.

Društveni ili specifično roditeljski pritisci, koji dovode do toga da mlada osoba sklapanje braka smatra svojim

prvim, osnovnim i gotovo jedinim ciljem koji treba ostvariti, uzrokuju čitav niz promjena doživljavanja i

ponašanja, koje s lakoćom možemo prepoznati kao zapreke na putu do sreće i životnoga zadovoljstva.

Mladi ljudi često ne razlikuju zaljubljenost od ljubavi, neovisno o tome jesu li pod pritiskom da uđu u brak ili

nisu, kao što ne znaju mnogo o životu udvoje i obve zama koje donosi takav život. Zapravo nije čudno što ne

znaju jer ih, u pravilu, nitko o tome ne poučava pa im je gotovo jedina "škola za brak" učenje po modelu, tj.

preslikavanje odnosa kakve su imali njihovi roditelji. Čak i ka< i su ti odnosi bili skladni i dugotrajni, njihova je

vrijednost za današnje uvjete života također promijenjena. To ne znači kako neka svojstva partnera, kao što su

privrženost, uzajamno poštovanje, vjernost, požrtvovnost, odanost i niz drugih i danas nemaju svoju vrijednost,

ali znači kako se život u dvoje odvija po drugačijim pravilima od onih koja su vladala prije dvadeset i više

godina. Ako su roditeljski odnosi bili loši ili na granici podnošljivoga, tada je model po kojemu su mladi ljudi

oblikovali svoja očekivanja od života u dvoje, svakako, daleko od poželjnoga.

O pogrešnoj upotrebi riječi

Dodatna teškoća jest što mnogi mladi ljudi o braku i roditeljstvu uče iz raznih senzacionalističkih medija ili

začudno nestvarnih sapunica. Sve to često dovodi do pogrešne upotrebe riječi koje po svaku cijenu, neovisno o

tome što stoji iza njih, moraju biti snažne i velike. Pa se tako svaka početna simpatija ili naklonost u nastajanju

pretvara u "ljubav mog života", svaka tuga u depresiju, svaka nenaklonost u mržnju. Pogrešnom upotrebom

"snažnih" riječi često sami sebe uvodimo u stanja koja nemaju pravoga temelja pa zbog najmanje teškoće ili ži-

votnoga problema nestaju poput pjene na vršku vala.

O proročanstvu koje samo sebe ispunjava

Kad u opisu naših osjećaja, stanja ili želja koristimo riječi neprimjerene po intenzitetu ili sadržaju koji

pokrivaju, trebali bismo biti svjesni pojave poznate pod nazivom "proročanstvo koje samo sebe ispunjava". Kad,

primjerice, jadikujemo kako smo baš u svemu neuspješni ili kako nam ništa ne polazi za rukom, mi zapravo

dajemo pogrešnu, pretjeranu, iskrivljenu definiciju stanja u kojemu se nalazimo. Tom definicijom sami u sebi

potičemo određena ponašanja koja su tipična za neuspješne osobe i pridonose ostvarivanju te početne, pogrešne

tvrdnje. Kad, dakle, iznosimo tvrdnje koje su pretjerane ili većim dijelom pogrešne, te tvrdnje postaju dio

situacije na koju se odnose i počinju djelovati na njezin daljnji razvoj pa tako mi sami, posredno ili neposredno,

pridonosimo čak i ostvarivanju predviđanja koja nas plaše. Drugim riječima, ako primjerice unaprijed tvrdimo

kako će neka osoba ili neki ljudi biti protiv nas, to "proročanstvo" će se ispuniti, ponajviše stoga što ćemo tome

sami pridonijeti svojim odbojnim ponašanjem koje je prilagođeno onome ili onima "koji su protiv nas". Kad

sebi i drugima govorimo o tome kako "bez nekoga ne možemo živjeti", neovisno o tome kako s nama postupa,

sami sebe dovodimo u situaciju iz koje više ne možemo i ne želimo izići, vjerujući kako nam bez "njega" ili

"nje" nema života.

& Naše se sumnje uvijek naplaćuju, jer pronalazimo ono sto smo i pretpostavljali da ćemo naći.Henry David Thoreau

Na našu sreću ta psihološka pojava vrijedi i u suprotnome smjeru pa ako kažemo kako ćemo u nečemu

uspjeti, naše šanse time se povećavaju; ako kažemo kako "nitko nije nezamjenjiv", ostavljamo sami sebi slobodu

izlaska iz loših odnosa, poslova ili situacija. U svakome slučaju, trebali bismo voditi brigu o značenju riječi koje

koristimo kako sami sebe ne bismo uvjerili u nešto što je zapravo netočno. Činjenica je, doduše, kako takvo

pomno korištenje riječi zahtijeva odredeno promišljanje i poznavanje vlastitih reakcija i stanja, ali napor koji u

takvo upoznavanje samoga sebe treba uložiti, isplatit će nam se višestruko.

Osim što našu zaljubljenost često prebrzo proglašavamo ljubavlju, katkad se zaljubljujemo u ljude koji nam

se čak i ne sviđaju (kao što su to npr. bahate, površne, neodgovorne osobe), vjerujući kako ćemo sve to već

promijeniti. Kad ne bismo odmah sami sebe uvjeravali kako je to baš "onaj pravi" ili "ona prava", kad bismo

pustili da se naši odnosi s potencijalnim partnerom ili partnericom razvijaju u vremenu, dali bismo sami sebi

šansu da točnije prepoznamo svoje i njihove osjećaje, eventualne zajedničke interese te vrijednosti, ciljeve i

planove.

O braku

Ljudi koji su ušli u brak smatrajući to svojom dužnošću ili spasom od pritiska okoline, odlaskom iz obiteljske

kuće ili načinom zadobi- vanja ugleda ili zbog bilo kojega motiva koji brak čini sredstvom, a ne ciljem, skloni

su u tome braku ustrajati i kad se zbog bilo kojega razloga ili niza razloga pokaže teškim, lošim ili neodrživim.

Na žalost, katkad se i dobri brakovi "potroše", a uzajamni osjećaji nestanu poput vode u pijesku. Kad završi

dugogodišnji dobar brak, u kojemu su djeca već odrasla i otišla od kuće, nema smisla hotimice se sjećati samo

ružnih ili bolnih stvari, tražiti po prošlosti znakove početka kraja, vagati tko je više pridonio ili odmogao u

daljnjemu održavanju braka ili veze. Mnogi ljudi na taj način pokušavaju ublažiti bol zbog prekida braka ili

dugogodišnje veze, umanjujući u sjećanju sve ono što ih je nekada radovalo i obogaćivalo. Takvim postupkom

samo uništavamo nešto što je svojedobno bilo lijepo i dobro, kao da izrezujemo lijepe dijelove tkanja, na kojima

smo godinama radili, zato što se sada sve promijenilo. Neovisno o uzrocima te promjene, čemu smo možda

pridonijeli i sami, sama promjena ne znači kako tada nije bilo dobro. Bolje je i zdravije da nas boli ako je došao

kraj, jer će ta bol proći, nego da unatrag uništavamo lijepe uspomene, tvrdeći samima sebi kako je sve bio

privid. Mogli smo se jednom najiskrenije voljeti pa da jednoga dana ipak sve pode po krivomu. A deset,

dvadeset ili dvadeset pet lijepo proživljenih godina mnogo su za svaki život pa ih stoga treba takvima i sačuvati.

Kad prođe akutna bol ili razočaranje, kad se oporavi povrijeđeni ponos ili nestane inat, ostat ćemo ruku punih

lijepih trenutaka i dana, mjeseci i godina, koje nam nitko i ništa ne može oduzeti i uništiti - osim nas samih.

O "pokusnom braku"

Posljednjih godina sve veći broj mladih ljudi, često i uz blagoslov roditelja, odlučuje se na zajednički život,

ali bez ozakonjenja toga odnosa. Razlozi su različiti: od želje da se živeći zajedno prije ulaska u brak bolje

upoznaju, do zamisli kako bi upravo ulazak u brak na neki način štetio njihovoj vezi, jer bi tada "morali" biti

zajedno, a ovako su to po svome "slobodnom izboru".

Iako postoje neka istraživanja u pogledu utjecaja takvih "pokusnih brakova" poslije na bračni život (ako do

braka uopće dode), rezultati tih istraživanja nisu dostatno jednoznačni da bi se mogli koristiti kao preporuka za

takvu odluku. Neke od tih veza u tome "pokusnom" braku se potroše, zaljubljenost ne preraste u ljubav i par se

razilazi. Neke veze funkcioniraju godinama dobro a ulaskom u brak pokažu se ipak lošima. Neki parovi ostaju

zajedno iz puke navike pa kad i udu u brak, ništa se ne promijeni u tome odnosu. Ima i onih koji u tome

razdoblju boljega upoznavanja rastu i sazrijevaju zajedno pa ulaze u kategoriju onih koji su "zajedno živjeli

sretno, sve dok ih smrt nije rastavila".

S obzirom na velike razlike koje postoje medu parovima koji na taj način iskušavaju brak, može se reći kako

je takav način života stvar mladih ljudi koji su se za to odlučili, tako dugo dok ne dođu djeca ili dok djeca

dostatno ne odrastu da se mogu upitati zašto njihovi roditelji nisu u braku. U načelu, djeca teško podnose da se

njihovi roditelji na neki neobičan način razlikuju od drugih jer, zapravo, žele se hvaliti i ponositi svojim

roditeljima. Da bi to mogla, djeca moraju razumjeti roditeljsko ponašanje, a kad njihovi roditelji samo "stanuju"

zajedno, a ne nose isto prezime, djeca ne razumiju zašto je tome tako. Postoji, dakako, mogućnost da im se ta

situacija brižljivo protumači, ali za djecu još ostaje neriješeno pitanje kako to protumačiti svojim prijateljima i

prijateljicama ili, što je još teže, njihovim roditeljima. Bilo bi stoga dobro da mladi ljudi koji žele živjeti na

način koji se u određenoj mjeri razlikuje od uobičajene društvene norme, čine to dok su bez djece ili dok su im

djeca toliko mala da još ne shvaćaju na koji način se njihovi roditelji razlikuju od roditelja ostale djece.

Zadovoljstvo koje bilo tko od nas pronalazi u određenome načinu života ne bi smjelo pogađati druge ljude,

osobito ne one koji su našom odlukom došli na ovaj svijet.

O vraćanju u prošlost

U odrasloj dobi i kasnije ne bismo se općenito trebali vraćati u prošlost kako bismo s kajanjem ili ogorčenjem

gledali na nešto što smo učinili ili propustili učiniti. To se više ne može promijeniti pa nema nikakva smisla

nagađati "što bi bilo kad bi bilo". Vraćanje u vlastitu prošlost korisno je ako iz nje želimo izvući neku pouku,

kako ne bismo ponavljali iste pogreške. Kao što znamo, ljudi to općenito rijetko čine pa tako svi mi kao

pojedinci i kao skupine ljudi, pa čak i cijeli narodi, često uporno ponavljamo iste pogreške.

Ali vraćanje u prošlost može imati i svoju vrlo pozitivnu stranu. Ako se okrećemo prošlosti poput svjetionika

koji osvjetljava samo ono što je u toj prošlosti bilo lijepo, zanimljivo, uzbudljivo i vrijedno; ako se sjećamo

lijepih mjesta na kojima smo bili, toplih ljudskih odnosa koje smo imali, stvari koje smo s radošću radili, tada su

takva povremena vraćanja dobra i ugodna.

Psiholozi i neurolozi tvrde kako je sve što smo ikada doživjeli pohranjeno u našemu mozgu, ali mnogo toga,

posebice doživljaja iz ranoga djetinjstva, više se ne možemo sjetiti, kao da smo izgubili ključ prostorije u kojoj

se to nalazi. Taj "ključ" često mogu biti neki mirisi, zvukovi, stvari, koje odjednom otvaraju vrata nekih sjećanja

za koja smo vjerovali kako smo ih izgubili zauvijek.

Priča iz života

U ulici u kojoj stanujem krasan je dućan sa slikarskim potrepštinama, pokraj kojega prolazim kad god idem

prema središtu grada. Kad vidim da su u izlogu vodene bojice, pa stanem i zagledam se u njih, odjednom

imam samo tri, četiri godine, sjedim za stolom i "slikam" bratovim vodenim bojama. Sve miriše na te boje,

pod rukom osjećam hrapavost papira na koji rvinosim boju, iz kuhinje dopire miris kolača koji je moja mama

upravo izvadila iz pećnice i u trenu me preplavljuju osjećaji sreće, zadovoljstva i sigurnosti, i onda tako krenem

dalje u grad.

Ili kad slučajno kod kuće naiđem na malenu školjku koju mije nedavno darovala prijateljica kad je stigla s

mora, u trenu se vraćam na pješčanu plažu na kojoj sam s roditeljima provodila ljeto početkom Drugoga

svjetskog rata. Osjećam pijesak pod bosim nogama, vidim svoja stopala kako upadaju u taj pijesak, hodam

rubom plaže koji zapljuskuju mali valovi i kad stanem na nešto tvrdo, otkrivam kako sam stala na malu školjku

poput ove koju držim u ruci. Kad zastanem u toj uspomeni, osjećam i vjetrić u kosi, čujem glasove svojih

roditelja i njihovih prijatelja kako o nečemu raspravljaju, sjedam na pijesak i rukama gradim malu kulu izvan

dohvata mora. I osjećam se ispunjenom i sretnom.

Do duboko zakopanih sjećanja mogu nas odvesti i naša raspoloženja.

Poznato je kako se u dobrome raspoloženju više sjećamo lijepih i ugodnih trenutaka i dogadaja iz svoga

života, a u lošemu ili tužnomu raspoloženju više tegobnih i žalosnih. Ali to u određenoj mjeri vrijedi i u

obrnutome smjeru, pa kad se namjerno prisjećamo nekih lijepih uspomena, postajemo vedri, smireni i

zadovoljni.

Raspoloženje Čuvstvo slaba intenziteta, ali duljega trajanja koje ako je ugodno, nazivamo"dobrim raspoloženjem", a ako je neugodno, govorimo o neraspoloženju ili "lošoj volji" (na primjer: "Pusti ga na miru, loše je volje").

Prošlost, sadašnjost i budućnost

•O OVDJE I SADA•O RAZLIKAMA MEĐU PARTNERIMA • O SLUŠANJU SAMIH SEBE•O PRIMANJU I PRUŽANJU POMOĆI

rošlost, sadašnjost i budućnost u svakome su životnom razdoblju u drugačijemu odnosu. Kad smo mali,

naša se prošlost broji u danima i mjesecima, a sadašnjost je još spojena s onim što je bilo i što će biti. U

odrasloj dobi čini nam se kako nam je prošlost nekako podjednako velika kao i budućnost, dok se starenjem taj

odnos sve više mijenja pa je prošlost sve veća, a budućnost sve manja.

PSvi mi općenito mnogo vremena provodimo u prošlosti ili u brigama oko budućnosti, umjesto da svjesno

živimo trenutak u kojemu se nalazimo. Naš stvarni život koji živimo dah po dah i otkucaj srca po otkucaj srca,

uvijek je samo sadašnji trenutak.

Zamišljanja ili pokušaji predvidanja bliže budućnosti nužni su, doduše, zbog planiranja naših aktivnosti ili

obveza. O budućnosti možemo razmišljati i kako bismo izbjegli neke neugodne događaje, spriječili nepoželjne

susrete ili se unaprijed pripremili na njih. O budućnosti možemo razmišljati i anticipirajući neke radosne

trenutke, lijepa putovanja, dane odmora. Takva razmišljanja i zamišljanja budućnosti općenito pridonose našoj

boljoj prilagodbi jer nas ili potiču da na vrijeme obavimo sve što je potrebno kako bismo izbjegli neugode koje

sc mogu izbjeći ili se već unaprijed nečemu veselimo.

Naši "posjeti" prošlosti najčešće su oblik bijega iz sadašnjosti. Takvi bjegovi, također, mogu biti korisni ako

u prošlosti tražimo rješenje nekoga problema s kojim smo sada suočeni, ili ako prošla iskustva koristimo za neko

poboljšanje sadašnjosti. Ali bjegovi u prošlost nisu korisni ako se samo uporno vraćamo na neke proživljene

neugodne događaje, ako sami sebi predbacujemo ono što smo učinili ili propustili učiniti. Takva sjećanja mogu

nas samo opteretiti ili ponovno boljeti.

Ali vraćanje u prošlost može biti izvor radosti i utočište u kojemu ćemo uvijek ponovno nalaziti neka posebna

sjećanja. Svaki od nas u tu svrhu trebao bi načiniti svoju zbirku uspomena. Na primjer, jednostavno pohraniti

lijepe i uzbudljive uspomene u "sobu s blagom", a bolne i teške u "sobu strave i užasa". U tim "sobama" tada

možemo organizirati nekoliko zbirki raznih sadržaja kako bismo ciljano mogli pronaći one najdraže ili najljepše

uspomene. Najljepše uspomene mogle bi biti u zbirci "dragulji" ili "biseri". Ja u "draguljima", primjerice, imam,

od uspomena o kojima se može javno govoriti, uspomene na ljetovanja na moru, na plivanje prema suncu koje

zalazi, pa se boje mora svakim zamahom ruke mijenjaju, i čini mi se kako su nebo i more samo splet boja. U

"biserima" su sjećanja na neke razgovore s prijateljima ili slučajne susrete s ljudima u vlaku ili na brodu za kojih

nam se odjednom učinilo kako se poznajemo cijeli život, da se potpuno razumijemo iako se, vjerojatno, više

nikada nećemo sresti, kako svaka riječ koju koristimo ima isto značenje, da pokret, glas, pogled može zamijeniti

cijele rečenice, jednom riječju: zaokruženi, lijepi, "biserni" doživljaj razumijevanja s drugim ljudskim bićem.

Imam i zbirku "baloni" u kojoj su posebne uspomene iz djetinjstva, primjerice, kako se s petoricom dječaka

utrkujem do svoje kuće, trčeći kroz grad, medu ljudima; čujem udaranje svojih nogu po asfaltu, plašim se kako

mi se jedna sandala otkopčala pa će mi pasti, ali trčim dalje, stižem prije svih njih, a onda se svi zajedno

smijemo do suza sjećajući se prolaznika koji su nas gledali, djece koja su pristojno hodala s roditeljima i

zavidila nam na našemu divljemu trčanju gradskim ulicama.

Postoje, dakako, i zbirke s teškim, bolnim sjećanjima, "crne rupe", u kojima su uspomene na neke bezizlazne

situacije ili zbirka "mlinsko kamenje" u koju sam pohranila sve mukotrpne odnose s pretpostavljenima ili neka

posebno teška iskustva koja se nisu mogla izbjeći, već je trebalo izdržati ih. Takve "organizirane" zbirke

uspomena pomažu mi da se s radošću sjećam nekih prošlih vremena, ljudi ili doživljaja i da im se ciljano

vraćam kao prijateljima po potporu. Nimalo manja nije vrijednost onih drugih sjećanja jer iz njih još mogu nešto

naučiti, otkrivajući u svakoj životnoj dobi neke nove pouke. I "crna rupa" katkad je dobra "injekcija" za neke

životne gnjavaže ili tegobe. Kad nam se život učini teškim ili bolnim, kad nam se čini kako muke - kojima smo

tijekom života svi manje ili više izvrgnuti - čine život besmislenim, treba se ciljano vratiti u lijepe trenutke iz

naše prošlosti i u njima pronaći utjehu za sadašnji teški trenutak. Takva utjeha bolja je i zdravija od alkohola,

droga i lijekova, a osim toga - ona je samo i jedino naša, jedinstvena i neponovljiva - kao što je to i život

svakoga od nas.

Pri tome je uvijek važno zadržati u umu kako u "sobu s blagom" odlazimo kako bismo sami sebe razveselili,

raznježili, smirili, a u "sobu strave i užasa" po neku usporedbu ili pouku koja će nam olakšati neku trenutačno

tešku situaciju. U preživjelim nevoljama možemo otkriti svoje jake i slabe strane. Ali ni na jednome od tih

mjesta ne bismo trebali boraviti, jer nam je mjesto u sadašnjosti, kako to psiholozi vole reći, "ovdje i sada".

O ovdje i sada

Svi mi trebali bismo ponovno naučiti živjeti u sadašnjosti, kao što smo to znali dok smo bili djeca. Treba

živjeti ovdje i sada, u trenutku koji teče, što najčešće znači osvijestiti ono što vidimo, čujemo, osjećamo i

radimo. Ljudi koje vole prirodu, a žive u gradu često sa čežnjom govore o tome kako im nedostaje dodir s

prirodom, kao da u gradu nema prirode. S jedne strane, dio prirode su i ljudi koji nas okružuju, a dakako i

životinje, tko ili ima u blizini. Ali dio prirode i prelijepi su gradski parkovi, drvoredi u gradskim ulicama, drveće

u našim dvorištima, cvijeće koje uzgajamo na balkonima ili prozorima. Šetnja poznatim gradskim ulicama s

drvoredom ukazat će nam svakoga proljeća na razlike medu drvećem, jer svakoga proljeća ista stabla prva

prolistaju neovisno o količini sunca koje dobivaju. U ulici u blizini moga stana svakoga proljeća prvi se zazeleni

jedan mali, kržljavi kesten, dok neki od niza kestenova tek propupaju, kad su drugi već okićeni cvjetovima. I

takve šetnje dodir su s prirodom. Kad smo uronjeni u sadašnjost, na svakome koraku možemo skupljati mrvice

sreće koje će sve zajedno povećati naše životno zadovoljstvo. Takve mrvice sreće možemo naći u čitanju,

druženju, slušanju glazbe, svemu onome što nas zaokuplja i što nam pričinjava ugodu ili radost.

Možda je za takvo uživanje u sadašnjemu trenutku potrebno kod sebe očuvati sposobnost manjega

navikavanja na ono što nas raduje i usrećuje, a većega i bržega navikavanja na ono što nas rastužuje, a što ne

možemo promijeniti, ukloniti ili ublažiti. Nekako se čini kako su ljudi skloni upravo obrnutim reakcijama pa se

ne mogu osloboditi neugodnih emocija, dok izvore radosti i veselja gotovo odmah počinju smatrati razumljivim

samima po sebi, čime ovi ubrzo presahnu.

Priča iz života

Ne znam je li riječ o tome kako se sva radost ne potroši u jednome dahu, već kako se umjerenom radošću istoj

pojavi, osobi ili događaju možemo stalno iznova veseliti, o infantilnosti koja nam omogućava da ono što nam

se sviđa svakoga dana ponovno otkrivamo ili samo o lošemu pamćenju, ali, eto, ja se onome što me veseli

radujem svakoga dana gotovo kao prvi put. Kad ujutro otvorim oči i zagledam se u zelene oči moje mace koja

me pozorno gleda, čekajući da joj se obratim, svakoga mi se dana čini kako me radost doslovno preplavljuje. I

onda, dakako, počinjem izjavama koje su poznate svakome vlasniku kućnoga ljubimca, po- put:"A tko je to tu?

Je li to moja radost i veselje, moja mala maca, žabica, ljubica, ribica?" Pa kad maca uzvrati glasnim predenjem,

meni se uvijek iznova čini kako smo obje na pragu prekrasnoga, sunčanoga dana, iako vani pada kiša ili se

nebo smračilo.

O međuljudskim odnosima

U ovdje i sada spadaju, dakako, i odnosi s ljudima koji nas okružuju, s kojima se susrećemo, družimo:

roditeljima ako su živi, partnerom ako postoji, djecom ako ih imamo, prijateljima ako smo ih stekli, suradnicima

ako radimo, susjedima s kojima se pozdravljamo i razgovaramo.

Svi ti odnosi u određenoj mjeri razlikuju se ne samo po svome sadržaju, već i po statusu u kojemu se mi

nalazimo u tim odnosima koji se, također, s vremenom mijenja. Tako smo u početku u odnosu na naše roditelje

u zavisnome i podređenome položaju jer se moramo ponašati onako kako se to od nas zahtijeva i očekuje. S

vremenom ti se odnosi mijenjaju pa ondje gdje su uspješni, postaju ravnopravni, prijateljski da bi se starenjem i

nas i roditelja uloge, ali u obrnutome smislu, vratile na početak, pa mi skrbimo za ostarjele roditelje, kao što su

to oni činili za nas kad smo mi bili slabi i nejaki.

Kakvoća svih tih odnosa znatno pridonosi našemu zadovoljstvu životom, pa i sreći, ako u te odnose dostatno

ulažemo, i ako ih uistinu njegujemo. Čini se, međutim, kako to vrlo često uopće ne činimo, smatrajući roditelje,

djecu, partnere, prijatelje i sve ostale odnose nekim datostima koje su same po sebi razumljive, koje će opstati

zahvaljujući ustaljenim obrascima ponašanja koji se očekuju u tim odnosima, neovisno o tome koliko im

posvećivali vremena, brige, razumijevanja i empatije. Što je još gore, mnogi smatraju kako ljude s kojima smo u

bliskim odnosima možemo zanemarivati, ne posvećivati im nikakvu pozornost, da se prema njima mogu koristiti

svi mogući oblici netolerancije i agresije, očekujući i dalje - u najmanju ruku - njihovu odanost

0privrženost.

Uzmemo li u obzir činjenicu kako nam je najčešće do svih tih ljudi s kojima smo manje ili više bliski uistinu

stalo, iznenađujuća je činjenica kako s njima najčešće nismo čak ni uljudni. Ubrojimo li, naime, u uljudno

ponašanje, čak u minimalno uljudno ponašanje, pomno slušanje sugovornika, očito je kako u neposrednim

kontaktima najčešće ne slušamo sugovornika ili to barem ne činimo aktivno.

Slušanje: percepcija onoga što druga osćba govori. Na primjer, čujem pozdrav:"Dobar dan", i automatski

odgovaram: "Dobar dan". Aktivno slušanje: slušanje onoga što govori druga osoba s ciljem što boljega

razumijevanja i upamćivanja onoga što smo čuli. Aktivno slušanje uključuje nekoliko skupina vještina. I.

Usredotočenu pažnju, koja se očituje u gledanju sugovornika u oči, položaju tijela okrenutome prema osobi

koja govori, povremenome potvrdnom kimanju glavom. II. Vještine slijeđenja; poticanje osobe da nam

nastavi pričati ono o čemu je počela, na primjer riječima: "Nastavi, što je bilo dalje?" II.: "Baš me zanima što

se tada dogodilo.""Shvaćam", ili pažljiva šutnja kojom pokazujemo kako smo usredotočeni na sugovornika. III.

Vještine reflektiranja, koje se očituju u prepričavanju onoga što nam je sugovornica upravo ispričala, poput:

"Znači, misliš da to nisi trebala reći", ili odražavanju njezinih čuvstava: "Očigledno si se baš razljutila", ili

značenje onoga o čemu govori: "Smatraš da neće održati obećanje."

Aktivno slušanje, dakako, uključuje i sve ostale oblike uljudnoga ponašanja, što znači kako se dok

razgovaramo s prijateljem, nećemo baviti nečim drugim (ukapčati televizor, mijenjati kanale, čistiti nokte), da

mu nećemo upadati u riječ, nametati novu temu dok još nije završena ona o kojoj smo počeli razgovarati. Naš

sugovornik zaključit će kako ga ne slušamo, čak i u slučaju da mu kažemo nešto ugodno, poput: "Danas baš

dobro izgledaš", ili "Ovo odijelo dobro ti stoji", jer te primjedbe pokazuju kako smo bili usredotočeni na izgled

sugovornika, a ne na ono što nam je on govorio.

O razlikama među partnerima

U svakome odnosu između dviju osoba može doći i dolazi do povremenih nesporazuma, neslaganja, trzavica

pa i svađa. Međutim, u dijad- nim odnosima u kojima se sudionici (bračni partneri, prijatelji, suradnici), veoma

razlikuju po emocionalnosti, inteligenciji, obrazovanju, svjetonazoru, sustavu vrijednosti ili navikama i ukusu,

što se na prvi pogled čini manje važnim, vrlo je teško ostvariti istinski, ravnopravni odnos. U takvome odnosu

sudionici se zaista ne mogu razumjeti u svojim različitim ulogama (npr. u ulozi zaposlene osobe, stručnjaka,

roditelja, supruga/supruge, prijatelja).

Dijada: dvije osobe među kojima postoji intenzivnija i trajnija interakcija. : Odnos članova dijade može biti

uzajamno pozitivan, uzajamno negativan i mješovit.

Kad se spominju razlike u emocionalnosti, većina ljudi misli na razlike u osjećajima koje partneri (prijatelji,

rođaci), gaje jedni prema drugima ili ih upućuju jedni drugima. Takve razlike postoje u gotovo svim dijadnim

odnosima, uvijek netko voli malo više, a onaj drugi malo manje, ili u nekim razdobljima jedim partner voli više,

a drugi manje, da bi se u nekome drugom razdoblju to promijenilo, pa sada onaj koji je volio više voli manje.

Događa se, dakako, da se partneri podjednako i vole.

Ali razlike u emocionalnosti ne odnose se na ove individualne varijacije intenziteta emocija u odnosima dviju

osoba, već na općenitu razinu emocija neke osobe. Postoje ljudi čije su emocije, na primjer, pretežno snažne i

burne ili snažne i duboke, kao i oni koji se po intenzitetu svojih emocija ne razlikuju od većine drugih ljudi. Ali

postoje i ljudi čije su emocije uvijek niskoga intenziteta, nikada vruće, uvijek mlake. Velike razlike u

emocionalnosti partnera, koje nisu uvjetovane time koliko jedan partner voli drugoga, već time koliko je tko od

to dvoje ljudi uopće u stanju voljeti, mogu biti trajni i nepremostivi izvor nerazumijevanja, nesuglasica i patnje.

Onaj koji voli "svim srcem", uz osobu čija su čuvstva mnogo užega raspona, osjeća se trajno zakinutim.

Osoba pak koja voli koliko može, ali, eto, ima rekli bismo "plitki gaz", ne može dati više nego što ima, pa se

osjeća trajno napadnutom, okrivljavanom, doslovno "bez krivnje krivom".

Razlike postoje i u načinima izražavanja emocija, pa dok jedan partner rado opsežno govori o svojim

emocijama, onaj drugi to smatra neprimjerenim. Takve razlike, kad ih jedanput prepoznamo, mogu se lakše

prevladati ako osoba koja voli izražavati svoja čuvstva riječima, shvati kako ih njezin partner želi izražavati

samo djelima.

Znatne razlike u inteligenciji mogu uvjetovati i razlike u mišljenju, izražavanju, bogatstvu ideja, interesima,

pa se stoga to dvoje ljudi doslovno ne može razumjeti u potpunosti. Manje inteligentna osoba ne može shvatiti

neke ideje, misli ili stavove one inteligentnije jer ih ne razumije na kognitivnoj razini, a ona više inteligentna ne

razumije zašto je ova druga osoba ne shvaća pa to pripisuje negativnome stavu prema sebi, nedostatku

privrženosti, namjernu iskazivanju nerazumijevanja, dakle nekome obliku agresije, što dovodi cio sve težih

nesporazuma, sve dok sama sebi ne prizna kako je riječ o velikoj razlici u mogućnosti razumijevanja.

Do istih problema dovode i velike razlike u obrazovanju (npr. na jednoj strani osnovna škola, a na drugoj

doktorat znanosti), svjetonazoru, političkim sklonostima i religijskoj pripadnosti. Tako, primjerice,

konzervativne osobe ne shvaćaju stavove liberalnih i obrnuto; pristaše Darvvinove teorije evolucije ne

prihvaćaju teoriju kreativne inteligencije; religiozne osobe ne prihvaćaju neke postupke (npr. kontracepciju),

koje nereligiozne osobe smatraju normalnima i tako se to događa na svim područjima života na kojima postoje

velike razlike. Čak i razlike u ukusu ili navikama s vremenom počinju biti uzrokom nesporazuma ("Ja uvijek za

tobom pospremam." "Ne srči juhu kao zadnji primiti- vac." "Ova slika meni neće visjeti u stanu").

Razlike u inteligenciji, obrazovanju i ukusu mogu onemogućiti i uživanje u istim knjigama, što inače može

biti dobra osnovica za zbližavanje. Ali čak i pri čitanju beletristike, svatko iz knjige može uzeti samo ono što

prepoznaje i razumije. Vrijednosti koje su nama strane ili neprihvatljive najčešće ćemo previdjeti, nijanse

međuljudskih odnosa koje ne smatramo važnima ili ih ne primjećujemo u stvarnome životu, nećemo primijetiti

ni shvatiti niti u knjigama. U takvome slučaju pokušaji jednoga partnera da onoga drugoga zainteresira za

literaturu koja njega oduševljava, najčešće postaju samo novi izvor nesporazuma; jer ono što, primjerice,

supruga smatra iznimnom literaturom, suprug smatra dosadnom gnjavažom, a ono što je njemu napeto i

zanimljivo, ona smatra banalnim i loše napisanim.

U slučaju da smo već na početku veze, prijateljstva, odnosa uočili neke takve razlike, često se nadamo kako

je dostatno nekoga jako voljeti pa ćemo se zasigurno uspjeti čuti i razumjeti. Ali ovdje uopće nije riječ o tome

jesmo li mi voljni i spremni razumjeti tu drugu osobu, nego o tome da svatko od nas može prihvatiti i razumjeti

bilo što samo u sklopu zadanoga okvira svojih mogućnosti (sposobnosti, obrazovanja, svjetonazora itđ.). Kad na

početku nekoga odnosa i uočimo da se jako razlikujemo, na primjer po obrazovanju i interesima, po ukusu i

navikama, mi često nastojimo te razlike zanemariti ili ih ne smatramo bitnima za ljubav, prijateljstvo i suradnju.

Međutim, te razlike prije ili kasnije počet će se pojavljivati u sve većemu broju situacija, osobito u kritičnim

trenucima koje donosi, primjerice, bolest djeteta ili jednoga od partnera, novčani problemi. Te razlike

manifestirat će se na sve ne- ugodnije načine jer ćemo s vremenom početi uviđati da su nepremostive, kako od

one druge osobe ne možemo očekivati da nam daruje ono čega nema, niti joj možemo dati nešto što nemamo mi

sami. Te razlike ne mogu se ukloniti ni dobrom voljom, ni odanošću, ni bilo kakvim nastojanjem jer za

odredeno razumijevanje ne postoji temelj, bilo da je riječ o ukusu, interesu, inteligenciji ili nekoj osobini

ličnosti.

Kad jednom shvatimo kako postojeće nerazumijevanje nije namjerno niti upravljeno protiv nas, već je

posljedica postojećih razlika u nekim važnim osobinama i karakteristikama našega partnera čije smo postojanje

previdjeli ili zanemarili, dakako, postoji i mogućnost da se tome prilagodimo pa da nam, primjerice, više ne

smeta što se sa svojim partnerom ne možemo šaliti jer nema smisla za humor; što ne možemo ići na koncerte

klasične glazbe jer ju ne čuje; što ne možemo govoriti o složenim problemima u svome poslu jer ih ne razumije,

pa ga već i zbog toga ne zanimaju.

Međutim, u ovome, kao i u svakome drugome slučaju gdje medu partnerima (prijateljima, suradnicima),

dolazi do nekoga nerazumijevanja, trebali bismo se okrenuti i sebi pa što je moguće iskrenije razmotriti vlastite

osobine ili ponašanja. Nitko od nas nije savršen, svi mi imamo nekih manjih ili većih nedostataka pa stoga ne

bismo ni od drugih trebali očekivati, a još manje tražiti savršenstvo.

Ali svaki je međuljudski odnos tkanica za sebe, pa ako nam se boja nekih niti nikako ne sviđa, ako se ne

možemo dogovoriti o zajedničkome uzorku jer je njegovo izvođenje za jednoga partnera nemoguće ili

jednostavno preteško, zasigurno postoji neki jednostavniji uzorak koji neće, bude li izveden u skladnim bojama,

zaostajati za složenijim kojemu smo težili. Nečija dobrota može vrijediti više od pameti i obrazovanja, iskrenost

i požrtvovnost važniji su od sofisticiranih uživanja u umjetnosti, ljubav i odanost ne mogu se nadomjestiti

zajedničkim interesima pa tako, ako uistinu želimo sačuvati neku vezu, možemo za to pronaći i primjerene

načine.

To, dakako, vrijedi samo u slučaju ako su oba partnera spremna uložiti taj trud, i prepoznati razlike koje ih

uporno razdvajaju. Kad se, međutim, neki odnos tijekom duljega vremena odvijao na različitim razinama,

slikovito rečeno, kad su se partneri dovikivali sa svojih udaljenih otoka, a vjetar i kiša odnosili su čak i te

izrečene poruke, tada često s obiju strana dolazi do intenzivnoga nezadovoljstva i nesnošljivosti pa tada takav

odnos više ne pridonosi životnome zadovoljstvu nijednoga partnera.

O prijateljstvu

Prijateljstvo bi kao i svaki drugi odnos medu ljudima trebalo njegovati, a istinsko "njegovanje" zahtijeva i

razmišljanje o toj drugoj osobi.

Primjerice, ako se netko neprestano žali i jadikuje, a prema našemu sudu za to nema razloga, trebali bismo

pokušati shvatiti zašto to čini. Želi li možda više pozornosti ili se plaši zavisti ako kaže kako je zapravo dobro?

Možda nam se prijateljica žali na nešto što je nama besmisleno ili nije vrijedno spomena, samo zato kako se ne

bi žalila zbog nečega što je uistinu muči, a o čemu ne želi ili ne može govoriti? Možda joj zaista teško pada i

ono što je drugim ljudima sitnica. Ako je tome tako, tu ništa ne možemo postići svojim prigovaranjem, kao što

čovjeku koji kaže kako ga nešto boli, ne možemo reći: "Ne, ne boli te, to si ti samo umišljaš", ili nekome tko se

žali kako mu je vruće u prostoriji koju vi smatrate hladnom, ne možete reći: "Ne može ti biti vruće, ovdje je

hladno."

& Riječi treba vagati, a ne brojiti.

Poljska poslovica

Mi ne živimo u koži te druge osobe i rijetko kad dostatno o njoj znamo i dostatno o njoj razmišljamo da

bismo ju mogli potpuno razumjeti. To je i osnovni razlog zbog kojega bismo trebali voljeti i poštovati svoje

prijatelje - takve kakvi jesu, zajedno s njihovim vrlinama i manama - jer svaki na svoj način pridonosi našemu

zadovoljstvu životom.

Trebali bismo si katkad postaviti i pokoje pitanje o sebi. Iako smo svi skloni precjenjivati svoje vrline ili svoj

način života ili svoje osobine ličnosti ili svoja iskustva, i tako u nedogled, bilo bi razumno upitati se ne idemo li

i mi drugima "na živce", ali nam to ne pokazuju? Ako smo, primjerice, vrlo marljivi, možda to naši prijatelji

smatraju pretjerivanjem? Možda nam i ne vjeruju kako nas rad veseli, ali nam to ipak ne kažu.

Njegovati prijateljstvo znači da prijatelje treba uzeti i kao partnere, takve kakvi jesu; bez pokušaja mijenjanja

ili ispravljanja onoga što nam se ne sviđa. Razmislite ako vam kod nekoga prijatelja ili prijateljice nešto smeta,

smeta li vam to više nego što vam godi biti s tom osobom, jer se inače dobro razumijete, smijete se istim

šalama, mnogo toga prošli ste zajedno. Cesto nam u dugogodišnjim prijateljstvima upravo mnogo znače

zajednički doživljaji, mnogo toga što smo zajedno "pregrmjeli", pa ipak ako se naši prijatelji promijene, ako

primjerice postanu zavidni, kritični, "sveznalice" pa nam stalno sole pamet svojim savjetima, tada je možda s

istinskim prijateljstvom već gotovo.

& Nikad ne vjeruj osobi koja ti priča samo o svojim teškoća??ia i nevoljama, ali te uvijek drži podalje od

svojih radosti.Židovska poslovica

Nemojte ni vi prijateljima kvariti veselje, primjerice, ako je vaša prijateljica odjednom uredila svoj stan u

minimalističkome stilu, a vama se to ne sviđa ili vam se čini hladnim, zašto biste joj to rekli ? Koja ko- rise od

vašega javnog iznošenja negativnoga suda o njezinom novom uređenju? Zar vi tamo živite? Vama bi trebalo biti

drago što to veseli nju.

Osim toga, trebali bismo odvagnuti i odgovor na pitanje je li iskrenost uvijek poželjna i je li uvijek vrlina?

Biste li, na primjer, osobi kojoj nema spasa i koja ništa više ne može učiniti da bi se izliječila rekli kako je na

smrt bolesna? Biste li i sami baš uvijek željeli znati istinu ili bi vam neka "bijela laž" bila draža? Mi bismo,

zapravo, uvijek trebali nastojati procijeniti što želimo postići nekim iskrenim izjavama. Ako je cilj pomoći

nekome da bolje i uspješnije živi, jer smo ga upozorili na nešto u ponašanju što može promijeniti, onda su te

izjave bile korisne. Ako smo prijatelja ili neku blisku osobu upozorili na nešto nad čim nema utjecaja ni

kontrole, ako smo mu priopćili neku istinu koja ga pogađa, a ništa s tim u vezi ne može učiniti, zašto smo mu to

onda uopće rekli ?

O slušanju samih sebe

Kao što često ne slušamo ili barem ne dovoljno usredotočeno što nam govore drugi ljudi, tako često uopće ne

slušamo ni sami sebe, tj. ono što govorimo drugima i što kad smo sami, govorimo samima sebi. Kad, primjerice,

prigovaramo drugima ili im po svome sudu samo kažemo ono što nam se kod njih ne sviđa, često zaboravimo

navesti ono što nam se sviđa, čime bismo već ublažili našu kritiku. Mnogo puta uopće ne obraćamo dostatnu

pozornost na ton kojim iznosimo svoje sudove, a koji može djelovati drsko, hladno i pretjerano kritički. Jednako

tako često uopće ne primjećujemo kako nam naša prijateljica ne uzvraća istom mjerom pa nas ne kritizira ili ne

dovodi u pitanje naše navike, sklonosti ili ukus. To ne znači nužno kako se s nama u svemu slaže, niti da dijeli

naš ukus, već da njeguje naše prijateljstvo i kako nas želi poštedjeti svoje kritike. Svi smo skloni takvo

ponašanje naših bližnjih smatrati samim po sebi razumljivim; jer što bi se, zaboga, uopće na nama i moglo

kritizirati; umjesto da to smatramo znakom istinskoga prijateljstva i poštovanja.

Naša manja ili veća nepažnja prema prijateljima i drugim bliskim osobama često je posljedica neobraćanja

pozornosti na ono što sami sebi u mislima govorimo o njima ili prije susreta s njima. Mi često sebe unaprijed

pripremimo kako nani se kod osobe X nešto neće svidjeti ili da će nam osoba Y zasigurno ići na živce, jer će

nam opet pričati o nekome svom problemu ili interesu. Kad se to doista i dogodi, mi smjesta "ispaljujemo" neku

kritiku ili razgovaramo iritiranim tonom, pokazujemo zlovolju izrazom lica ili naglo prelazimo na drugu temu.

Pri tome najčešće ne obraćamo dostatnu pozornost na sadržaje razgovora koje mi namećemo ili interese o

kojima mi želimo razgovarati.

& Onaj tko govori što mu se sviđa, čut će ono što mu se neće sviđati.

Engleska poslovica

Kad je riječ o nama, smatramo normalnim govoriti o svojim problemima i brigama, interesima i radostima,

jer smatramo samim po sebi razumljivim kako će to naše prijatelje zanimati i da će oni to slušati pomno,

aktivno i s empatijom.

Empatija Uživljavanje u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanje njezina stanja (npr. ugroženosti,

patnje), na temelju uvida u postojeću ili zamišljenu situaciju u kojoj se nalazi ta osoba.

Kada je riječ o drugima, tada nam ponavljanje razgovora o istome problemu "ide na živce", onda se

primjetno dosađujemo ili dajemo neke kratke, nedostatno promišljene ili neprimjenjive savjete. Ukratko rečeno:

svi očekujemo da naši prijatelji, partneri, rođaci i suradnici, pa čak i znanci, suosjećaju s nama ako nas snađe

neka nevolja, pa čak i ako nam se život samo na trenutak učini besmislenim, ali sami rijetko svim tim ljudima

uzvraćamo istom mjerom. Mi sebi štoviše često uzimamo pravo nijekati tuđe osjećaje, drugima držati

"propovijedi" o tome kako se osjećaju ili što bi trebali činiti. Savjeti koje dajemo drugim ljudima

0 tome što bi oni trebali činiti sa svojim životom ili kako bi se trebali ponašati u određenim situacijama, imaju

smisla samo ako su od nas takve savjete izričito tražili. Ali čak ni tada nema smisla očekivati kako će ih i

slijediti. Uvijek moramo imati na umu činjenicu kako svatko ima pravo živjeti svoj život kako zna i umije i kako

to njemu ili njoj najbolje odgovara. Mnogi ljudi dostatno ne poznaju ni vlastite motive, želje, potrebe i

ponašanje, a ipak su skloni suditi o tuđim potrebama i ponašanju. Kad bismo o tome više razmišljali, mogli

bismo znatno obogatiti svoje odnose s drugim ljudima.

O primanju i pružanju pomoći

U prijateljskim, kao i u drugim međuljudskim odnosima važno je znati primiti i pružiti pomoć. Ljudi koji

rado i često pomažu drugima, često se razočaraju ako su nekome učinili nešto dobro, priskočili u pomoć djelom

ili savjetom, a taj ih drugi, umjesto zahvalnosti, nakon toga počinje izbjegavati. To se, na žalost, događa prilično

često. Ako vam se već dogodilo da ste nekome pomogli, učinili nešto dobro za druge, a oni vam nisu bili

zahvalni, vjerojatno ste time bili pogođeni i razočarani. Najbolji lijek za to razočaranje jest upitati se zašto ste

nekome nastojali pomoći.

Ako ste željeli učiniti nešto dobro - to ste i učinili - pa imate razloga za zadovoljstvo. Ako ste to učinili samo

zato kako bi vam drugi bili zahvalni - vaš je motiv bio pogrešan. Kad nekome pomognete u nekoj za njega

teškoj životnoj situaciji, nemojte nakon toga očekivati zahvalnost. Ljudi kojima smo pomogli, posebice u

delikatnim problemima ili situacijama, najradije će poslije okrenuti glavu od nas. To je tako jer se s jedne strane

ne žele osjećati obveznima, a s druge strane smeta im što smo ih vidjeli u trenutku slabosti. Ako dobro

promislite, možda se već i vama dogodilo da najradije nekoga tko vam je pružio rame za plakanje i priskočio u

pomoć kad vam je bilo teško, više ne biste željeli sresti.

Emocionalno zrele osobe znaju primiti pomoć sa zahvalnošću, svjesne kako smo svi u životu upućeni jedni

na druge i da nam je svima katkad potrebna prijateljska, ljudska pomoć. Takve zrele osobe spremne su i pružiti

nesebičnu pomoć ili se negdje angažirati za opće dobro. Tašte, nesigurne osobe, one koje sebe precjenjuju, u

načelu ne znaju primiti pomoć; ako ju i prime, kasnije to same sebi predbacuju, kao da je primanje pomoći nešto

čega se treba sramiti. Takve osobe, dakako, najčešće nisu sklone pomoći drugima, što nam pokazuje kako bismo

i na području pružanja i primanja pomoći od drugih ljudi trebali poraditi na sebi.

Svi mi općenito bismo trebali osvijestiti činjenicu kako bi prijateljstvo, kao i svaki drugi međuljudski odnos

trebalo biti dvosmjerna cesta s istim znakovima zabrane na obje njezine strane, s odmorištima podjednako

ukrašenima drvećem i restoranima. Takvi, naime, međuljudski odnosi obogaćuju život svih uključenih,

povećavaju njihovo životno zadovoljstvo i mogu biti izvor sreće.

Razlike među ljudima u sreći i životnom zadovoljstvu

O TEŠKIM ŽIVOTNIM DOGAĐAJIMA O RELIGIOZNOSTI „A ZAŠTO BAŠ JA?" SREĆA, ŽIVOTNO ZADOVOLJSTVO I KVALITETA ŽIVLJENJA OČARAVAJUĆA OBUZETOST

O negativnim i pozitivnim emocijama

Ljudi općenito nastoje biti sretni i zadovoljni, a to vjerojatno vrijedi

za sva ostala živa bića. Unatoč tom općemu nastojanju za ostvarivanjem sreće i zadovoljstva, znanstvenici i laici

slažu se s tvrdnjom kako negativne emocije mnogo snažnije vladaju našim životima od pozitivnih. Kad se pojavi

bilo koja neugodna emocija, kao što su tjeskoba, strah, zabrinutost, srdžba, krivnja ili sram, ona toliko djeluje na

naše mišljenje da smo skloni odmah donositi potpuno neopravdane, ali zato sveobuhvatne zaključke poput:

"Meni to sigurno neće uspjeti", "Meni ništa ne polazi za rukom", "Sve se urotilo protiv mene", i tomu slično.

Drugim riječima, neugodne emocije generaliziraju se na naš cjelokupni psihički život pa ako smo zbog

nečega anksiozni, odjednom postajemo anksiozni i zbog drugih stvari, ako se sramimo zbog nekoga svog

propusta ili pogreške, počinjemo sami sebe uvjeravati kako nas nitko više ne poštuje i nikada neće.

Anksioznost je složeno neugodno čuvstvo tjeskobe, bojazni, napetosti i nesigurnosti. To čuvstvo najčešće je

izazvano nepoznatim ili neprepoznatljivim uzrocima, ali i stvarnim i predvidivim opasnostima.

Zanimljivo je kako se isti proces ne događa s pozitivnim emocijama, primjerice ako smo radosni zbog

nekoga uspjeha, nećemo samima sebi reći: "Moj život čista je radost", ili "Nikome nije tako dobro kao meni."

Kod pozitivnih doživljaja nema takve generalizacije na sva područja života, već se doživljena radost nakon

nekoga vremena "potroši" Ima, doduše, ljudi koji će svoj uspjeh na nekome području generalizirati pa će sami

sebi reći: "Eto, tako je to sa mnom, mogu sve što hoću", ili "Sigu rno mi se sada svi dive." Ali ta pojava mnogo

je rjeđa, i više se odnosi na kognitivni sud nego na pozitivne emocije. Osim toga, najčešće se događa osobama

koje precjenjuju svoje sposobnosti i uspjehe.

Evolucijska psihologija, još jedno relativno novije područje psihologije, smatra kako su te razlike u našim

reakcijama na negativna i pozitivna čuvstva posljedica evolucij.e tijekom koje su negativne emocije morale

postati mnogo važnije od pozitivnih jer je o njima doslovno ovisio naš život. Strah nas je tjerao u bijeg pred

neprijateljem, tjeskoba nas je pripremala na moguće opasnosti, srdžba nas je aktivirala da krenemo u borbu s

neprijateljem, dok su emocije poput krivnje i srama pridonosile očuvanju skupine. U davnim vremenima živjeli

smo, naime, u malim skupinama čija je veličina vjerojatno bila odredena veličinom špilje u kojoj smo obitavali

ili špilja koje smo zaposjeli. Za takve skupine bilo je od iznimne važnosti održati dobre međusobne odnose i

čvrstu suradnju jer je o tome ovisio život svih članova u skupini pa su u tome emocije poput krivnje ili srama

mogle imati i te kako važnu ulogu.

Pozitivne emocije poput radosti i veselja, zadovoljstva i sreće imale su, evolucijski gledano, samo funkciju

poticanja ili održavanja onoga što je pojedinca veselilo ili u čemu je uživao. One su pojedinca mogle činiti i

privlačnijim pripadnicima ili pripadnicama suprotnoga stola pa time povećavati njegovu šansu da nade partnera,

ali o njima nije neposredno ovisio život i dobrobit pojedinca i skupine.

U današnjemu svijetu ne proganjaju nas grabežljivci (osim ljudskih), pa bi negativne emocije mogle biti i

manje snažne i kraćega trajanja nego što jesu, ali za takve promjene treba mnogo više vremena od onoga koje je

ljudska vrsta do sada provela na ovomu planetu. To drugim riječima znači kako ne možemo pasivno čekati da

negativne emocije počnu manje snažno djelovati na naš cjelokupni psihički život, već se i sami trebamo aktivno

boriti protiv njih.

30 Mirjana Krizmanić

Primjeri aktivnoga suprotstavljanja negativnim emocijama

• Svaku doživljenu negativnu emociju treba smatrati popratnom pojavom nekoga dogadaja, a ne nekoga

našeg općega obilježja.

• Ne treba se stalno baviti nevoljom koja nas je snašla ili nečim neugodnim što nam se dogodilo, već treba

razmišljati o mogućim izlazima iz situacije.

• Nije dobro ni stalno se nekome (npr. prijateljima), žaliti zbog uvrede koju smo doživjeli, ružnih riječi koje

nam je netko rekao, postupka koji smo doživjeli kao izdaju, jer na taj način samo još više uranjamo u

negativne emocije koje je taj događaj u nama izazvao i produljujemo njihovo trajanje.

• Treba se sjetiti i samome sebi jasno reći kako je ta negativna emocija koju doživljavamo (npr. tuga, sram,

krivnja, ljutnja), ograničena na jedno područje našega života (primjerice, posao, studij, partnerstvo,

prijateljstvo), ali ne i na druga, na kojima doživljavamo niz ugodnih i pozitivnih emocija.

Ta prevlast negativnih nad pozitivnim emocijama zajednička je svima nama, iako ne na istome stupnju niti

istoga trajanja. Među nama, naime, postoje velike individualne razlike ne samo u načinu doživljavanja i

ponašanja, već i sasvim specifično: u našim mogućnostima doživljavanja sreće i zadovoljstva, kao i nesreće i

nezadovoljstva.

Individualne razlike su relativno stabilne različitosti ili varijacije u tjelesnim i psihičkim osobinama koje postoje među pripadnicima iste vrste. Primjer takvih individualnih razlika u tjelesnim osobinama su visina i težina, a u psihičkima to mogu biti, na primjer, razlike u kognitivnim funkcijama (inteligenciji, pamćenju, pažnji i ostalim), ili emocionalnosti. Zapravo je svaki čovjek jedinstveni sklop tjelesnih, psihičkih i duhovnih svojstava.

Svi mi medu svojim rođacima, znancima, prijateljima ili kolegama poznajemo ljude koji su gotovo uvijek

dobre volje, radosni i zadovoljni, uz malo ili nimalo pritužbi na svoj život ili druge ljude. Psiholozi i drugi

stručnjaci pretpostavljaju kako ljudi imaju određenu dispoziciju za sreću, pa ćc biti sretni i u nepovoljnim

okolnostima. Ali svatko od nas poznaje i one koji su gotovo uvijek zlovoljni i nezadovoljni, koji sc stalno na

nešto ili na nekoga žale, iako se od onih radosnih ne razlikuju ni po čemu bitnome. Podjednaka su socijalnoga i

ekonomskoga statusa, nemaju nekih znatnih zdravstvenih tegoba, ne žive sami ili to čine prema vlastitu odabiru

pa ipak, kao da su stalno nesretni, zabrinuti i pesimistični. Reklo bi se kako se jedni i drugi, i oni pretežno vedri

i ovi pretežno tužni, ponašaju gotovo neovisno o okolnim događanjima i promjenama.

Takve razlike među ljudima postoje i one su stvarne. Zanimljivo je kako su i odgovori koje ljudi daju na

pitanje o vlastitoj sreći ili nesreći, zadovoljstvu ili nezadovoljstvu životom relativno stabilni u vremenu pa ih

životna događanja vrlo malo mijenjaju.

Čini se da naša sreća uistinu više ovisi o tome kako doživljavamo, proživljavamo i preživljavamo ono što

nam se dogodilo nego o tome što nam se zaista dogodilo. U prilog tome govore i opažanja kako su ljudi koji su

sretni na poslu, najčešće sretni i u načinima na koje provode svoje slobodno vrijeme, kao i u svojim odnosima s

drugim ljudima. Najzanimljiviji je podatak kako je razina sreće identičnih blizanaca koji žive odvojeni toliko

slična da ako znamo koliko je primjerice sretna Darija, možemo reći koliko je sretna Marija, ili ako znamo

koliko je nesretan Marko, znamo i kako se osjeća Branko. Na temelju takvih podataka možemo pretpostaviti

kako postoje neki naslijeđeni činitelji koji nam omogućavaju postizanje određene razine životnoga zadovolj-

stva, gotovo neovisno o okolini u kojoj živimo.

Prema svemu onome što o tome znamo do sada, to su neke osobine ličnosti koje nam olakšavaju ili otežavaju

postizanje sreće i životnoga zadovoljstva.

Takav podatak mogao bi nas zabrinuti jer zvuči kao da smo već rođenjem "osuđeni" đa budemo pretežno

sretni ili nesretni i da se tu ne može učiniti ništa. Međutim, tome ipak nije tako jer mi možemo svjesno djelovati

na svoje emocije, možemo ublažiti neka negativna čuvstva ili ih svjesnim naporom čak i spriječiti, kao što

možemo i svjesno tražiti izvore sreće i životnoga zadovoljstva, pa je tako na kraju ipak moguće djelovati na

vlastite doživljaje sreće i/ili životnoga zadovoljstva. Pri svemu tome treba imati na umu i činjenicu da nam

nikada nitko nije obećao kako ćemo cijeloga života biti urnebesno sretni, pa da su takve želje i težnje same po

sebi "izvan ovoga svijeta".

O teškim životnim događajima

Ljudi se razlikuju i po tome koliko ih i na koji način pogađaju negativni ili bolni dogadaji poput gubitka

bliske osobe, neprihvaćenosti u društvu, bolesti, ¿«bitka posla, neuspjeha, neuzvraćene ljubavi, razočaranja u

prijateljima, kolegama itd. Ima mnogo negativnih ili bolnih događaja koji se prije ili kasnije događaju svima

nama; svima nama umiru roditelji i prijatelji, sve nas pogađaju lakše ili teže bolesti, svi smo doživjeli neuspjeh i

niz drugih, manjih ili većih nevolja. Pa ipak, iako nam se događaju iste ili slične stvari, razlikujemo se po

intenzitetu boli ili tuge, po njezinu trajanju i načinu iskazivanja. Neki tuguju javno i glasno, drugi se povuku u

svoja četiri zida ili u sebe same kako nitko ne bi vidio njihovu bol.

Očigledno je kako su te razlike u našim reakcijama uvjetovane nekim, vjerojatno, naslijeđenim osobinama

ličnosti (na primjer, to može biti povećani neuroticizam, povećana osjetljivost), ali i nekim svojstvima koja smo

sami kod sebe razvili i ođnjcgovali. Već je rečeno kako naš doživljaj zadovoljstva životom i sreće više ovisi o

tome kako se nosimo s onim što nam se u životu događa nego o tome što nam se dogodilo.

Neuroticizam (nestabilnost-stabilnost), dimenzija je emocionalnosti na čijemu su jednomu kraju mrzovoljne,

anksiozne i neprilagođene osobe, a na drugomu smirene i dobro prilagođene.

Povećana osjetljivost očituje se u burnim ili snažnim čuvstvenim reakcijama na podražaje koje u većine ljudi

ne izazivaju čuvstvenu reakciju ili je ona sasvim slaba intenziteta. Osjetljiviji ljudi češće se i lakše emocionalno

uzbuđuju, nego oni manje osjetljivi.

Kad nas pogode neke nesreće ili veliki gubici, u akutnoj fazi tuge trebali bismo sami sebi dopustiti i suze i

očaj, biti strpljivi sami sa sobom i vlastitim bolom te prihvatiti pomoć bližnjih i prijatelja. Ta potpora može nam

pomoći da ne ostanemo u tomu akutnom bolu i postupno se vratimo svome uobičajenom načinu života.

& Sreća može proizaći i iz prihvaćanja činjenice da postoje neke stvari koje se ne mogu promijeniti.David Baird

Naš način suočavanja s teškoćama, nevoljama pa i tragedijama može nam omogućiti da iz njih nešto i

naučimo, da postanemo čvršći, bolji prema drugim ljudima i sebi samima. Treba posebno naglasiti "bolji prema

drugima" jer ljudi koji su mnogo propatili često tude doživljavanje i ponašanje počinju mjeriti vlastitim

mjerilima. Takvi su ljudi tada, na primjer, skloni drugima reći: "Ako sam ja to izdržala, možeš i ti", ili "Prošao

sam ja kroz mnogo gore situacije, pa možeš i ti kroz svoju", kao da se uopće može uspoređivati količina

proživljene patnje ili snage koja je za to potrebna. "Bolji" prema drugima trebalo bi značiti kako ćemo na

temelju vlastitih iskustava s nevoljama, bolje razumjeti tuđu bol i biti skloniji pružiti drugima potporu u njihovoj

nevolji.

Većina ljudi kroz nevolje koje preživi stekne neke manje ili više prilagođene mehanizme suočavanja s

budućim nevoljama. Ima, dakako, i onih koji postanu ogorčeni i nesposobni nositi se s nevoljom koja ih je

32 Mirjana Krizmanić

snašla. Onima koji se ne mogu nositi s nekim velikim gubitkom, potrebna je katkad i stručna pomoć kako bi

mogli dalje živjeti unatoč gubitku koji su doživjeli.

O smrti bližnjih

Postoje i razlike u brzini oporavka nakon gubitaka ili nevolje koju smo doživjeli. Iako taj oporavak, dakako,

uvijek ovisi o veličini gubitka, i tada kada je ta veličina slična, kao na primjer kod ljudi koji su izgubili dijete, i

tu postoje individualne razlike u brzini oporavka ili bolje rečeno u brzini i kakvoći prilagodbe na ono što više ne

možemo promijeniti. Netko će se tako stalno s tugom vraćati na činjenicu kako više nikada neće vidjeti svoje

dijete, da ga neće gledati kako raste, niti doživjeti njegovu djecu, tj. svoje unuke, dok će se drugi sa sjetom, ali i

radošću vraćati na sretne dane kad su gledali prve korake svoga djeteta, čuli prvu riječ, pratili ga i bdjeli nad

njim u godinama koje su proveli zajedno.

Patnja i bol normalne su reakcije na veliku nevolju (npr. smrt ili teška bolest bliske osobe), pa ih takvima treba i smatrati. U suvremenome svijetu, osobito u medijima, uvriježilo se, međutim, pogrešno stajalište kako je svaka duševna bol nenormalna, a svaka velika patnja "bolest koja traži ne samo stručnu pomoć u obliku razgovora, već po mogućnosti i uzimanje lijekova", lako nam u teškim životnim trenucima može pomoći razgovor s bliskom osobom na čijemu ćemo se ramenu moći isplakati i kojoj ćemo moći povjeriti svoju muku, to nikako ne znači da nam je, osim u iznimnim slučajevima, potrebna i stručna pomoć

Doživljena sreća ne bi smjela biti izbrisana ni poništena naknadnim tragičnim gubitkom, već biju trebali

zatvoriti poput mušice u jantaru i sačuvati za cijeli život. Postojala je, bila je velika, lijepa i beskonačno vrijedna.

Bolno je što nije mogla potrajati, ali i iz toga bola može izrasti nešto dobro za druge ljude koji su se našli u istoj

ili sličnoj situaciji. To može biti veće razumijevanje i želja da im se pomogne, da im se kaže: "I meni se to

dogodilo, ja znam kako ti je, nasloni se na mene pa ćemo zajedno proći i kroz tvoju bol. A tada kada ta bol malo

popusti, zajedno ćemo dijeliti sjećanja na našu izgubljenu djecu." I spoznat ćemo koliko smo bili sretni što smo

ih uopće imali i bit ćemo zajedno zahvalni za tu proživljenu sreću.

Nema sumnje kako je gubitak djeteta jedan od najtežih gubitaka koji nam se može dogoditi u životu. Ali

bolna je i smrt roditelja. Kad nam umru roditelji, nestaju oni koji su o nama znali što nitko drugi više ne zna: naš

prvi smiješak, prvu riječ, prvi korak. Cesto nam se čini kako između nas i smrti stoje naši roditelji, jer ako se

stvari odvijaju prirodnim redom, onda mi dolazimo na red tek kad oni odu. Kad ih više nema, čini nam se kako

smo ostali sami na vjetrometini, nezaštićeni sa svih strana.

Osobito nam teško pada smrt bliske osobe s kojom nismo ostvarili harmonični ili dovršeni, zaokruženi odnos

(premda i loš). U takvom nedorečenom odnosu ljudi nisu razgovarali o bitnim stvarima: što si uzajamno

zamjeraju, zašto su se udaljili, što su jedno drugome učinili nažao, što su propustili učiniti, a trebali su. Sve se

samo svodilo na uobičajene prigovore poput: "Ti mene uopće ne slušaš." "Misliš samo na sebe." "Uopće ne

vodiš računa o mojim željama." "Stalno kritiziraš moje prijateljice/prijatelje." "Misliš da sam glup", ili čak

štoviše nije bilo ni prigovora, već samo rječita šutnja. Odnosi koje je smrt prekinula na toj razini i te kako

otežavaju proces tugovanja jer je neizrečeno ostalo toliko toga, a sada se više ništa ne može promijeniti,

poboljšati, dovršiti.

Takvi nedorečeni, najčešće loši odnosi, dogadaju se između roditelja i djece (češće između majke i kćeri te

oca i sina), ali i između ljudi koji su desetljeća proveli u braku. Posebice je teško prihvatiti smrt osobe za čiju

smo se naklonost godinama borili uzalud. Takva nas smrt često ostavlja očajnima jer je nešto čemu smo težili

godinama, sada postalo zauvijek nedostižno. Kad izgubimo osobu s kojom smo godinama živjeli čak i u lošim

odnosima, ali s nadom kako će se ti odnosi jednoga dana poboljšati, da će, primjerice, svađe prestati i biti

zamijenjene nekim oblikom razumijevanja ili zbližavanja, ostajemo razočarani i očajni, često i ogorčeni, kao da

su nam "život" ili "sudbina" krivi što smo uzalud ustrajavali u odnosu koji nije mogao biti drugačiji nego što je

bio. Pri tome se često uopće ne pitamo koliko smo i sami tome pridonijeli, koliki je bio naš udio u tome

neskladu koji je trajao desetljećima.

& Neovisno o tome koliko je dosadna ili podla ili mudra neka osoba, ona osjeća da je sreća njezino

neotuđivo pravo.Helen Keller

Takvi odnosi često su posljedica stava kako ih treba održati po svaku cijenu, ponajviše zbog vremena i truda

koji smo uložili u njih. Cesto se, na primjer, održavaju brakovi u kojima ne samo što više nema ljubavi i

poštovanja, prijateljstva i odanosti, već prevladava izrazita nesnošljivost, uzajamna mržnja pa i zlostavljanje. Pa

ipak partneri ostaju u takvome braku jer su, eto, već u njemu deset, petnaest, dvadeset godina, ne misleći pri

tome kako u nešto što se ne poboljšava i ne napreduje, već postaje sve gore i teže, nema smisla uložiti ne samo

daljnje godine, nego ni dane ni sate ostatka života. A tada kada jedan od partnera umre, onaj drugi ne može

preboljeti taj gubitak. Ljudi se često čude kako žene/muževi koji su proveli desetljeća u lošemu braku silno pate

kad im smrt oduzme tog neželjenoga i nevoljenoga partnera.

Mnogima koji su u takvome odnosu izgubili svoga životnog partnera nekako je vrijeme pobjeglo kroz prste,

poput šake pijeska kojim su se kao djeca igrali na plaži. Svatko se nekako nadao "da će se nešto dogoditi", kako

će onaj drugi nešto učiniti i da će se odjednom možda opet naći na početku, kako će se u njima opet nešto

probuditi. Ali od različitih nada, nije moglo biti ništa jer se nitko medu njima nije potrudio nešto učiniti kako bi

se ostvarile te nade. Preživjeli partner ostaje s osjećajima krivnje, sam sebi predbacuje, bilo da nije nešto učinio

da popravi taj odnos, bilo što je u njemu ostao. I tako tuga, pomiješana s različitim drugim negativnim

osjećajima (od kojih su neki upućeni i preminulome partneru), obavija preživjelu osobu poput hobotnice koja ju

je omotala svojim krakovima.

Slična je i patnja djece koja su, premda već i u odrasloj dobi, ili čak već i na pragu starosti, izgubila roditelja

čiju naklonost nisu uspjela zadobiti ili prepoznati ju.

Smrt nakon harmoničnoga, zaokruženog, zajednički proživljenoga odnosa nije tako bolna jer nakon prvih

teških dana i mjeseci izranjaju lijepe i trajne uspomene koje s vremenom donose mir i smirenost. Neke

uspomene su zajedničke pa se tek zajednički i mogu potpuno rekonstruirati, što znači kako smrću bliske osobe

nestaju zauvijek, što je također dio tuge koju osjećamo kad umre netko s kime smo bili bliski.

Mi obični svakodnevni ljudi ne možemo se zaista pripremiti na smrt, ni na vlastitu ni na smrt onih koji su

nam bliski, ali ako smrt uspijemo prihvatiti kao sastavni i neizbježni dio života, tada ćemo, možda, barem tu i

tamo više voditi brigu o kakvoći naših odnosa s drugim ljudima kako nas njihova smrt ne bi zatekla i ostavila

nas ne samo beznadno tužnima, već i ispunjene samo-predbacivanjima i osjećajem krivnje.

Ima još nešto što nas katkad sprječava da izađemo iz naše tuge. Svi mi nekako osjećamo kad smo u dubokoj

tuzi kako bi svaka vedra ili optimistična pomisao na neki način bila nijekanje našega bola ili duboke tuge, nešto

poput izdaje osobe koju smo izgubili. Pri tome ne mislimo na to kako bi nas osoba koje više nema, kad bi to bilo

moguće, najradije vidjela sretne i radosne. Tako to, naime, istinska ljubav uvijek želi. Postoji i podatak, koji su

pokazala istraživanja psihologa, a koji nam može pomoći u prilagodbi na velike i teške nevolje koje su nas

snašle. Psiholozi su, naime, utvrdili kako negativne ili bolne emocije mogu postojati usporedno ili istodobno uz

pozitivne ili radosne. To znači kako istodobno možemo duboko žaliti što netko više nije uz nas, a da smo

34 Mirjana Krizmanić

istodobno sretni zbog posla koji smo uspješno obavili, prijatelja kojega smo sreli nakon duga vremena ili

proljetnih kapi kiše na svome licu.

O bolesti

Dakako, smrt nije jedina nevolja koja nam se nužno događa tijekom života. Smrt je, svakako, najveći mogući

gubitak, ali i gubitak zdravlja ugrožava našu dobrobit i životno zadovoljstvo. Ovisno o težini i iz- lječivosti

bolesti, svaka bolest zahtijeva posebnu prilagodbu, ne samo zbog bolnih ili neugodnih simptoma bolesti, straha

od nekih nužnih zahvata ili konačna ishoda, već i zbog ograničavanja naših aktivnosti i odricanja od nekih

poslova ili uobičajenoga načina života.

Međutim, suprotno uvriježenu mišljenju, čak nas ni najteže bolesti ne čine trajno nesretnima ili očajnima.

Istraživanja su pokazala kako su osobe oboljele od raka jedva nešto manje sretne od drugih ljudi. Većina se uzda

u znanja liječnika i mogućnosti izlječenja, vlastite snage

0napore, pomoć bližnjih ili milost Božju. Većina ljudi prilagođava se bolesti, kao i drugim teškim životnim

situacijama, pa čak već i tijekom liječenja pronalazi neka svakodnevna životna zadovoljstva.

O religioznosti

Nema sumnje kako u teškim životnim situacijama, poput smrti ili bolesti bližnjih osoba, religiozni ljudi lakše

pronalaze nadu i snagu za suočavanje s nevoljom koja ih je snašla. Ovisno o vjeri kojoj pripadaju, neki će se

tješiti kako će se na drugome svijetu ponovno sresti s osobama koje im je otela smrt, dok će se drugi nadati kako

će njihova sljedeća reinkarnacija biti bolja od ove u kojoj su sada. Vjernik se, osim toga, može obratiti Bogu,

može ga moliti za snagu da podnese svoj gubitak, može svoju nesreću prihvatiti kao Božju volju, može se

osjećati manje osamljenim i prepuštenim samome sebi, Ali i ta utjeha koju vjernik nalazi u Bogu ovisit će o

kakvoći njegove vjere, o njegovoj prosudbi sebe kao vjernika, pa će tako neki nesreću koja ih je pogodila

shvatiti kao Božju kaznu za nešto što su učinili ili propustili učiniti.

Situacija je nešto složenija kad je riječ o vlastitoj bolesti. Neki će vjernici kad se razbole činiti sve što mogu

da ozdrave, držeći se one poznate izreke: "Pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći." Mnogim vjernicima njihova

vjera izvor je nade i utjehe jer mogu moliti za pomoć koja je iznad ljudske pomoći liječnika. Ali ima i vjernika

koji će se potpuno prepustiti u Božje ruke, i neće sami činiti ništa kako bi ozdravili.

Vjernici koji žive svoju vjeru smatraju kako su dio nečega što je veće od njih samih te da njihova patnja u

cjelokupnome redu stvari ima smisao koji možda u trenutku obolijevanja ili neke druge nevolje još

0 ne vide, ali ipak tu patnju lakše prihvaćaju i drugačije osmišljavaju nego nereligiozne osobe.

Vjernici koji aktivno sudjeluju u vjerskome životu dobivaju i veću socijalnu potporu jer članovi vjerske

zajednice uzajamno si pomažu i podržavaju se.

Ali zasigurno postoje i reakcije koje vjernicima mogu otežati njihovu bolest. Neke religiozne osobe svoju

bolest će shvatiti kao kaznu pa će uz samu bolest, imati i osjećaj krivnje ili čak dojam kako su zaslužili biti

bolesni.

Nekim vjernicima događa se pak da se zbog teške bolesti udalje ođ Boga, smatrajući kako svojim životom

nisu zaslužili biti tako pogođeni.

Postoji zasigurno mnogo individualnih načina na koje vjera, kao poseban dar koji svima nije dan ni dostupan,

manje ili više pomaže vjernicima u vrijeme nevolje. Pri tome ne smijemo zaboraviti kako ni religioznost nije ili-

ili fenomen te da se ljudi ne dijele samo na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju. Između istinskih vjernika i

onih koji to nisu postoji niz raznih stupnjeva i oblika religioznosti, među kojima je i tzv. prigodna religioznost

koja se budi samo kad se osoba nađe u nekoj nevolji.

Bilo bi, međutim, pogrešno zaključiti kako su nereligiozni ljudi u pravilu u životu nesretniji od religioznih.

Mnogi među njima trude se pomoći bližnjima, ne zbog straha od Božje kazne, niti nadajući se Božjoj pomoći,

već zbog uvjerenja kako trebamo pomoći svakome kome je pomoć potrebna, a mi mu je možemo pružiti. Mnogi

nereligiozni ljudi, koji su sigurni kako je njihov život koji žive jedini, barem na ovoj Zemlji, nastoje od toga

života učiniti ako ne bajku, a onda ipak što bolju priču. Pri tome je bitno da svojim nastojanjima ne oštećuju i ne

ugrožavaju životne priče drugih ljude, a koliko istraživanja pokazuju, u tome nema razlika između religioznih i

nereligioznih osoba."A zašto baš ja?"

Smrt, bolest, ali i druge nevolje, posebice one koje pogađaju baš nas, često nas navode na pitanje: "A zašto

baš ja?" ili "Zašto baš moje dijete, moj suprug ili supruga, moja majka ili otac?" Začuđuje kako se nitko od nas

kad postavlja to pitanje, istodobno ne upita: "A zašto ne ja? Zašto netko drugi ?" Ako smo čvrsto uvjereni u to

kako svi ljudi imaju jednako pravo na sreću, ne znači li to da imaju jednako pravo i na nesreću? Iako na pitanje:

"Zašto se to događa baš meni?" ili "Zašto baš ja?" nema odgovora koji bi se odnosio baš na nas, već je moguća

samo tvrdnja kako u svijetu u kojemu živimo postoje bolesti i nesreće, katastrofe i prirodne nepogode, smrt i

razaranja, ratovi i pustošenja, glad i epidemije, zločini i zlostavljanja te da se sve to događa pojedincima,

skupinama ljudi ili cijelim narodima. Očigledno je kako bi svatko od nas volio da ga sve to mimoiđe, ali priroda

ne odabire ciljano svoje potencijalne žrtve, kojih u potresima ili poplavama odjednom može biti nekoliko tisuća.

O ratovima odlučuju moćnici ovoga svijeta, katkad čak oni u čijemu smo dolasku na vlast i sami sudjelovali, pa

ipak ni rat nije uperen ciljano na nas kako bi baš nama zagorčao ili oduzeo život, već smo se, ako smo u njemu

stradali, zatekli na krivome mjestu u krivo vrijeme.

Na pitanje: "Zašto baš ja?" ne može se odgovoriti ni upućivanjem na neke uzročnike bolesti poput bakterija i

virusa jer ni oni ne kreću u potragu za određenim muškarcem, ženom ili djetetom, već tražeći ono što je za njih

najbolje, nalaze u nama mjesto za razmnožavanje, rekli bismo mi ljudi - svoj dom. Taj svoj "dom" uništit će

razmnažajući se, kao što mi uporno uništavamo planet na kojemu živimo, zajedno sa živim bićima koja nam se

nađu na putu, a koja bi s nama trebala dijeliti pravo na život.

Ima, dakako, bolesti i različitih bolesnih stanja koja smo sami izazvali nezdravim načinom života, pogrešnim

suočavanjem sa stresom, neoprezom, nebrigom za zdravlje, ustrajavanjem u odnosima koji nas truju i razaraju.

Ali čak i tada mnogi medu nama postavljaju to besmisleno pitanje, ne želeći se suočiti s vlastitom odgovornošću

ili vlastitim odabirom koji ih je zadržao u tome stanju.

Priča iz života

Jedna moja poznanica osobito je sklona isticati nevolje koje joj se događaju pa tako gotovo svaki događaj, u

kojemu su sudjelovali i mnogi drugi ljudi, prepričava kao ono što se baš njoj dogodilo. Najbolji primjer njezina

načina razmišljanja prikaz je dugotrajna stajanja u koloni na autocesti za nedjeljnoga vraćanja nakon vikenda.

Svaki put telefonski se javlja iz kolone na autocesti, žaleći se na to što joj se opet dogodilo, jer je "bila neka

prometna nesreća" "jer baš nije mogla ranije krenuti", "jer nije mogla prestati uživati u kupanju" itd. Pri tome

potpuno zanemaruje činjenicu kako su uz nju u toj situaciji i stotine drugih ljudi, pa se to dakle dogodilo i

njima, kao i još važniju činjenicu kako je boljim organiziranjem svoga vremena, sve to mogla izbjeći. Ili, što je

također jedna mogućnost, ne žaliti se zbog situacije u kojoj se našla vlastitim odabirom.

36 Mirjana Krizmanić

O bolesti bližnjih

Cesto je teže od vlastite bolesti podnijeti bolest bližnjih, osobito vlastite djece, roditelja ili partnera. Kad je

riječ o bolesnoj djeci ili djeci koja su rođena s nekim tjelesnim ili psihičkim nedostatkom, roditelji se često

prepuštaju upornu traženju odgovora na pitanje tko je kriv što se njihovo dijete razboljelo ili već rodilo s nekom

bolešću ili nedostatkom. Traženje krivca česta je ljudska reakcija na razne nesreće pa se tako optužuje sudbina

("Mene prati zla sudba."), život ("Život je nepravedan"), Bog ("Zašto me Bog kažnjava?"), susjedi, uroci i niz

drugih manje ili više vjerojatnih čimbenika. Zanimljivo je kako mnoge odrasle osobe (žene i muškarci

podjednako), uopće ne primjećuju kako za bolest zajedničkoga djeteta, bračnoga partnera ili nekoga od roditelja

uporno pitaju: "Zašto me Bog, sudbina, život... tako kažnjava? Naglasak je, dakako, na ovo mene iako je

bolestan netko drugi, pa toga drugoga boli, taj drugi se plaši i muči, taj će morati nositi se s mogućim trajnim

posljedicama bolesti ili, ako je riječ o kroničnoj bolesti, s trajno promijenjenim načinom života.

Iako nema sumnje da nas pogađa bolest naših bližnjih, to ipak ne opravdava upotrebu te lične zamjenice.

Takve izjave, naime, jasno pokazuju kako osoba kojoj se netko bližnji razbolio, ne misli ponajprije o tome kako

se osjeća ta oboljela osoba, već u svemu vidi samo sebe i svoje narušene planove. U pravilu, u takvome slučaju

uvijek je riječ o vrlo egoističnim osobama, koje smatraju kako se to njima jednostavno nije smjelo dogoditi. Pri

tome i ne primjećuju kako, žaleći se na svoju tešku sudbinu, i ne spominju supruga ili suprugu, dijete ili roditelja

koji se nosi s bolešću.

Kad je riječ o bolesti djeteta ili o nekome urođenom nedostatku, roditelji se često, u već spomenutome

traženju krivca, okomljuju jedan na drugoga, kriveći za dječju bolest partnera ili njegove pretke unatrag do

sedmoga koljena ("Dobro ja znam kakav je život vodio tvoj otac", ili "Nemoj misliti, da ja ne znam kakva je bila

tvoja sestra/majka/baka", itd). Spomenuta egoistična reakcija pogoduje takvome okrivljavanju, koje često

dovodi i do raspada braka. Primjerena, dakako, bila bi reakcija da se majka i otac zajedno usredotoče na

pronalaženje načina kojim će djetetu olakšati suočavanje s bolešću i cjelokupnim procesom liječenja, da se

uzajamno tješe u svojim strahovima i brigama za dijete, da zajednički skrbe za dijete i uzajamno se pri tome

osnažuju.

Umjesto pitanja: "Zašto baš ja?" trebali bismo se upitati što iz toga možemo naučiti, kako nas to može učiniti

boljima, humanijima, strpljivijima, opreznijima, možda čak i mudrijima.

Kad jc riječ o teškim nevoljama koje smo preživjeli, one nam mogu poslužiti za pobuđivanje osjećaja snage i

samopouzdanja. Na primjer, neka osoba trebala bi reći: "Eto, kad sam preživjela tu tešku bolest (ili neku drugu

nevolju), mogu i ovo .što me sada muči", a ne da to što je preživjela koristi kao temelj za jadikovanje. Stoje

najžalosnije, takvim jadikovkama često se pozivaju na uobičajene životne tegobe ili prolazne probleme s kojima

se tijekom života suočava svatko. "Moj život bio je jako težak", ili "Ja sam mnogo u životu propatila", a kad

čujete o čemu je bila riječ, zamjećujete kako su to bile uobičajene životne tegobe: mnogo posla, pokoja dječja

bolest, neka vlastita zdravstvena tegoba, sve što pogađa većinu ljudi. Ljudi katkad kao da uživaju u nabrajanju

"užasa" koje su proživjeli. Bezbroj puta sam čula žene kako se jedna drugoj uz kavu silnim žarom žale: "Koliko

sam se ja namučila! Kad su djeca bila mala, te neprospavane noći, pa sve moguće dječje bolesti, pa kad se sjetim

kako su me boljela leda kad su počeli hodati, pa ih je stalno trebalo držati za ruku." "A tek ja, a tek ja, ne možeš

zamisliti kako je Jelica bila teško dijete. Nije htjela jesti pa je svako hranjenje trajalo beskonačno dugo," i tako

bez kraja i konca. Umjesto uspomena na radost i uzbuđenja koja donosi malo dijete, koje otkriva svijet i sebe u

njemu, umjesto sjećanja na prvo gugutanje, na ručice koje istražuju svijet i sve stavljaju u usta, na miris tek

okupane bebe, te mlade mame sjećale su se samo "patnje" i međusobno se nadmetale u tome čija je muka bila

veća. Gotovo kao da je najveći uspjeh u životu moći ustvrditi kako nam je život bio težak.

Smrt bližnjih ili ljudi koje smo voljeli, naša vlastita bolest, bolest nama bliskih ljudi, kao i niz drugih nevolja

daju nam u ruke konce drugačijih boja od onih koje smo očekivali za našu tkanicu. Ali to ne znači kako jc

njihova kakvoća slabija, niti da je time tkanje našega život trajno prekinuto. Možda će u nekome dijelu toga

tkanja prevladati tamnije boje, a možda ćemo - upravo zahvaljujući njima - za svoje tkanje pronaći bogatiji ili

originalniji uzorak.

Sreća, životno zadovoljstvo i kakvoća življenja

Filozofi i mudri ljudi diljem svijeta pokušavaju od pamtivijeka ii.ići neku sveobuhvatnu definiciju sreće koja

bi zadovoljavala pojedince, društvenu zajednicu i religijske vode. Drugim riječima, ta definic ¡ja morala bi

tumačiti pojam sreće kako ga doživljavaju pojedinci, skupine ljudi, cjelokupna društva i religijske zajednice. U

takvim definicija!na bitno je da zadovoljavaju dva suprotstavljena stajališta o ljudskoj sreći, jedno koje vodi

brigu o individualnim potrebama pojedinca i drugo koje vodi brigu i o potrebama drugih ljudi. Ono što je

zajedničko brojnim definicijama sreće, možda je u jednoj od svojih definicija najbolje sažeo Aristotel, rekavši:

"Sreća ovisi o nama." To, dakako, može znač ¡ti kako ju možemo tražiti i u zadovoljavanju vlastitih potreba,

težnja i želja, kao i dajući svoj doprinos tome da sve to mogu postići i drugi lju<ii. Svi narodi, neovisno o

svojim filozofima i mudracima, imaju izreka poput naše: "Svatko je kovač svoje sreće", ili "Pomozi si sam, pa

će ti i Bog pomoći", koje pokazuju kako su ljudi odavno bili svjesni te činjeni' e, ali su ju nekako, čini se,

zaboravili i počeli je tražiti "izvan sebe".

Svaka osoba, a možda čak i svako živo biće, ima neki svoj poseb11' pojam sreće koji se katkad temelji na već

doživljenoj sreći, a katk ad tek na zamišljanju onoga što bi trebala biti sreća. Sreća je pojam čiji sc sadržaj toliko

razlikuje od osobe do osobe, pa i kod iste osobe u razn i m životnim razdobljima, da bismo ga gotovo mogli

izjednačiti s pojmom ljepote koja je, kao što znamo, "u očima promatrača".

To nam pokazuje kako se sreća može ostvariti na mnogo načina, u brojnim situacijama i u raznim oblicima,

pa čak i pod raznim nazivima koji se u određenoj mjeri prekrivaju, kao što su to zadovoljst vo životom, kakvoća

življenja ili psihološka dobrobit. Veliko zadovoljst -'O životom ili iznimno dobra kakvoća života zapravo su

trajniji, ali mar jc intenzivni oblici sreće, koja je u pravilu jačega intenziteta, a kraćega trajanja od zadovoljstva

životom ili kakvoće življenja. To vrijedi i za psihološku dobrobit. Osim toga, zadovoljstvo životom, kao i

kakvoću života procjenjujemo gledajući unatrag na dulja životna razdoblja ili ćak na cjelokupni do sada

proživljeni život. U tu procjenu uvrštavamo i zadovoljstvo na raznim područjima života, dok je doživljaj sreće

više odreden stanjem u kojemu se nalazimo kad nas netko upita o tome.

Opća kvaliteta življenja je zapravo složen, ali cjelovit doživljaj zadovoljstva životom, koji nastaje svojevrsnim trajnim procjenjivanjem kakvoće življenja pojedinca na raznim područjima života, kao što su posao, društvene aktivnosti, međuljudski odnosi, fizička okolina. Ta kakvoća života pojedinca ne proizlazi automatski samo iz zadovoljavanja nekih osnovnih potreba ili određene razine životnoga standarda, već iz kompletne psihološke strukture pojedinca u interakciji s fizičkom i socijalnom okolinom u kojoj živi.

Putovi do sreće često su vrlo različiti i stoga što se na njihovu početku nalaze različite pretpostavke. Netko

vjeruje kako će ga usrećiti materijalna dobra, dok drugi kreću u potragu za srećom na temelju različitih sustava

vjerovanja. Kad su ta vjerovanja pogrešna, kad nas umjesto zadovoljstvom, na kraju ispunjavaju ogorčenjem,

često je riječ o tome kako mijenjanjem vanjskih činitelja (npr. kupovanjem odjeće, mijenjanjem vlastita

izgleda), nastojimo zadovoljiti neka svoja uvjerenja ili vjerovanja koja se ne mogu zadovoljiti na taj način.

Drugim riječima, često bismo trebali promijeniti neko pogrešno vjerovanje, a ne vanjski izgled!

Primjeri pogrešnih uvjerenja i vjerovanja:

38 Mirjana Krizmanić

Mene moraju svi voljeti. Lijepa sam i zaslužujem više od života. Meni uvijek

mora biti dobro u životu. Bila bih sretna da imam mnogo novca. Svi će mi se

diviti kad postanem slavan. Svi slavni ljudi su sretni.

Svatko od nas ima pokoje pogrešno vjerovanje od kojega katkad i sam odustane kad se uvjeri u njegovu

netočnost. Nevolje nastaju kad takva pogrešna vjerovanja uporno smatramo apsolutnim istinama, pa se uporno

čudimo zašto nas svi ne vole, zašto nam se svi ne dive ili zašto nas novac nije usrećio. Zanimljivo je kako se

ljudi koji uporno očekuju da ih svi vole, rijetko kad sjete činjenice kako oni sami ne vole sve ljude s kojima

dolaze u dodir. Nekako im se, valjda, čini da su oni sami toliko nepogrešivi i neodoljivi te kako se samo po sebi

razumije da njih svi moraju voljeti. Kao što je samo po sebi razumljivo i da oni ne mogu voljeti one koji su od

njih, na primjer, manje pametni, manje obrazovani ili manje lijepi.

Ali čak i kad takva vjerovanja tajimo pred drugim ljudima, kad ih povjeravamo samo sebi pred ogledalom u

kupaonici, trebali bismo se upitati - kad bi sve ono što vjerujemo o sebi i bilo točno - gdje je tu naša zasluga?

Ako smo lijepi, naslijedili smo to od nekoga od naših bližih ili daljnjih predaka, a ljude koji nas okružuju ta

ljepota neće baš činiti sretnima jer se na vanjsku ljepotu, kao i na vanjsku ružnoću, brzo navikavamo. Ako smo

pametni i tu smo pamet velikim dijelom naslijedili, ali čak ako smo to naslijede i obogatili znanjima, zašto bi

ljudi oko nas zbog toga trebali padati u nesvijest od oduševljenja? Pa većina ljudi ionako svoju inteligenciju i

svoje obrazovanje najviše koristi samo za vlastitu dobrobit.

Treba, međutim, odmah dodati - kada bismo sve čime smo obdareni redovito koristili radeći nešto za opće

dobro, čak nas ni tada ne bi voljeli svi ljudi jer bismo, primjerice, nekima možda bili antipatični na prvi pogled

zato što ih podsjećamo na nekoga koga ne trpe ili koji im je nanio neko zlo. Nekima se ne bismo sviđali zbog

toga što svaki rad za opće dobro smatraju glupim ili besmislenim, nekima bi smetalo što će oni manje zaraditi

ako postoje ljudi koji su voljni besplatno darovati svoje vrijeme. Osim toga, u svakome društvu ima ljudi s

kojima se ni mi ne bismo rado družili, pa se stoga trebamo upitati bi li nas zaista usrećilo da nas vole i oni koje

smatramo lopovima ili karijeristima, nepoštenima i lažljivima, nasilnicima i budalama?

I tako bismo se trebali suočiti sa činjenicom kako nema i ne može biti ljudskoga bića kojega svi vole, kao što

nema ni onoga kojega nitko ne voli. Takvo suočavanje moglo bi nas navesti da se odreknemo nekih pogrešnih

vjerovanja, ali i da svoja očekivanja svedemo na pravu mjeru. A možda bismo mogli pomisliti kako "život" (ili

"sudbina"), nije tako nepravedan kako nam se čini jer ipak svakome pruža poneku prigodu za sreću i

zadovoljstvo.

Potraga za srećom dio je naše osobne konstitucije kao živoga bića. Evolucijska psihologija smatra kako smo

tijekom evolucije razvili određene načine mišljenja i ponašanja koji nas vode prema onome što vjerujemo da će

nas usrećiti ili naš život učiniti boljim. Drugim riječima, tijekom evolucije nismo programirani da materijalna

dobra, ugled ili prijateljstvo smatramo izvorima sreće, već smo od naših predaka naslijedili samo težnju za

srećom i traženje načina da ju postignemo. Ti načini uvijek se prilagođavaju povijesnome razdoblju i okolini u

kojoj živimo, našim osobinama ličnosti i našoj životnoj dobi, ljudima koji nas okružuju i drugim okolnostima,

ali težnja je univerzalna i uvijek je ista.

Svako ljudsko biće ima pravo nastojati biti sretno i svaka osoba može za sebe pronaći neke izvore sreće. Na

žalost, svaka osoba može za sebe pronaći i brojne izvore nesreće jer i nesreća, kao i sreća, često ovisi o nama.

& Kad se zatvore jedna vrata prema sreći, druga se otvore, ali mi često toliko dugo gledamo u zatvorena

vrata, da ne vidimo ona koja su nam se otvorila.

Helen Keller

Kao i većina emocija, ni sreća ne može trajati dugo (srećom, ni nesreća), jer se ne možemo ni trajno veseliti

ni trajno uživati, pa stoga kad govorimo o sreći, često mislimo na opće zadovoljstvo životom uzetim u cjelini.

To opće zadovoljstvo životom uvelike određuje i ono što nazivamo kakvoćom življenja, pa bismo tako mogli

reći kako oni koji su općenito zadovoljni na raznim područjima življenja (ljubav, prijateljstvo, posao, slobodno

vrijeme), imaju veću kakvoću života pa su samim time i sretniji ljudi. Pri tome ne smijemo smetnuti s uma

činjenicu kako zadovoljstvo životom ili kakvoća življenja, pa dakle i sreća, ne ovisi isključivo o povoljnim

uvjetima u kojima živimo jer često i teški bolesnici ili osobe s raznim oblicima invaliditeta smatraju svoj život

kvalitetnim, a sebe sretnima. Očigledno u svakome čovjeku čuči neki mali filozof kojemu je intuitivno poznata

istina, koju su poučavali grčki filozofi, da nas sretnima ili nesretnima ne čine događaji, već kako se mi s tim

događajim nosimo ili kako ih doživljavamo.

U prilog tome govore i podaci koje su psiholozi prikupili ispitivanjem pozitivnih i negativnih promjena koje

su tijekom Domovinskoga rata doživjeli ratni stradalnici. Medu ratnim stradalnicima bile su majke koje su

izgubile sinove i muževe, ljudi koji su izgubili svu imovinu, prognanici, izbjeglice i ranjenici, ali i stanovnici

gradova koji nisu bili znatno izvrgnuti ratnim stradanjima. Svi sudionici bili su ispitani primjenom posebnoga

upitnika u kojemu je bio popis pozitivnih i negativnih promjena koje su rat i ratna stradanja izazvali kod ljudi.Evo nekoliko primjera iz toga popisa.

Primjeri negativnih promjena:1. Više nikomu ne vjerujem.

2. Sada više ništa ne očekujem od budućnosti.

3.Više ne vjerujem da se dobro nagrađuje, a zlo kažnjava.

4. Zbog rata i nevolja koje nas okružuju, moj život izgubio je svaki smisao.

5.Više mi nije stalo do drugih ljudi.

Primjeri pozitivnih promjena:1. Mislim da je usprkos svemu, važno ostati dobar čovjek.

2. Danas me raduju i sitnice koje prije nisam primjećivala.

3. Smatram kako djecu treba i nadalje učiti da vjeruju u ljudsku dobrotu.

4. Sada vjerujem da se uz pomoć bližnjih, sve može preživjeti.

5. Tek sada uviđam kako mnogo toga što mi je prije smetalo ili me je uzrujavalo, uopće nije važno.

Jedan od ciljeva toga upitnika bio je kod samih ratnih stradalnika potaknuti prepoznavanje pozitivnih

promjena koje su doživjeli tijekom rata. Na veliko iznenađenje istraživača pokazalo se kako su svi ratni

stradalnici kod sebe prepoznali više pozitivnih nego negativnih promjena, i to znatno više od kontrolne

skupine ljudi koji uopće nisu bili izvrgnuti ratu. Drugim riječima, ratni stradalnici imali su statistički znatno

više pozitivnih promjena nego osobe koje rat uopće nije dotaknuo.

Rezultati toga istraživanja jasno pokazuju kako se ljudi i u velikoj nevolji kao što je rat mogu tome

prilagoditi i mijenjati se u pozitivnome smjeru, tj. rasti i razvijati se. Sudionici ispitivanja nisu bili pitani

40 Mirjana Krizmanić

O sreći i zadovoljstvu životom jer bi se postavljanje takvih pitanja u ratno vrijeme stradalnicima moglo činiti

potpuno neprimjerenim, ali se iz njihovih izjava moglo zaključiti kako ih u tim teškim okolnostima raduju i

usrećuju odnosi s bližnjima, partnerima i djecom, prijateljima

O rođacima te da ih nevolja nije pokolebala u vjerovanju u ljudsku dobrotu.

Iako je, dakako, moguće ponuditi neku opću definiciju sreće, ono što nas najviše zanima, to su različiti putovi

do nje i prepreke koje na tome putu postavljamo samima sebi.

Sreća je jedno od osnovnih ljudskih čuvstava, koje ljudi trajno nastoje postići na razne načine. Suprotno vjerovanju većine ljudi, sreća ne ovisi o idealnim životnim okolnostima ili materijalnome bogatstvu, inteligen-ciji ili fizičkoj privlačnosti, dobi ili roditeljstvu, iako postoje okolnosti koje mogu povećati osjećaj sreće.Te su okolnosti: dobra mreža socijalnih odnosa, život u braku, zadovoljstvo poslom i snažno religiozno vjerovanje. Osim toga, sreća ovisi i o tome što ljudi očekuju od života i kako sebe doživljavaju u usporedbi s onima koji pripadaju istoj društvenoj skupini. Pozitivne emocije koje ulaze u doživljaj sreće mogu biti vezane uz prošlost, sadašnjost ili budućnost. U pozitivne emocije vezane uz prošlost spadaju zadovoljstvo, ponos i smirenost, u one vezane uz budućnost optimizam, nada i povjerenje, a emocije koje prate doživljaj sreće u sadašnjosti su užitak i zadovoljstvo.

Ciljevi i očekivanja

Na putu do životnoga zadovoljstva i sreće sami sebi postavljamo odredene ciljeve za koje vjerujemo kako će

nas učiniti sretnima. Naša vjerovanja, kao i naša uvjerenja često su naučena od ljudi oko nas ili jednostavno

preuzeta imitacijom; pa ako "svi" vjeruju kako će nas materijalna dobra učiniti sretnima, onda ćemo i mi težiti

da ih što brže steknemo. Ako vjerujemo kako nam je za postizanje sreće najvažniji vanjski izgled, učinit ćemo

sve što je u našoj moći ili moći raznih stručnjaka da ga učinimo što ljepšim. Ljudi koji vjeruju kako su im za

njihovu sreću i životno zadovoljstvo potrebne bliske veze s drugim ljudima, trudit će se ostvariti i održati takve

odnose, dok će oni koji vjeruju kako je sreća u pomaganju drugima, vjerojatno, čak odabrati neko zanimanje kao

pomagač. Očigledno i naša vjerovanja, kao i naši ciljevi barem djelomice proizlaze iz našega vrijednosnog

sustava, a djelomice iz našega ili tuđega iskustva, koje nam može biti preneseno neposredno ili putem medija,

knjiga ili interneta.

Ljudi sami sebi postavljaju ciljeve na svakome području života. Ciljevi koje želimo ostvariti mogu biti

dostižni ili nedostižni, dostižni uz malo ili mnogo napora, društveno prihvatljivi ili neprihvatljivi, poželjni ili

nepoželjni, što umnogome ovisi o našim ambicijama, kao i o spremnosti da u njihovo postizanje uložimo manje

ili više napora. Ta spremnost bit će u određenoj mjeri vezana uz naše vjerovanje u njihovu dostižnost i

vrijednost, a uz ta vjerovanja uvijek se vežu i određena očekivanja koja se mogu odnositi na pozitivne ili

negativne događaje koji nas očekuju u budućnosti, na naše reakcije na te događaje, na reakcije drugih ljudi

prema nama, kao i naših prema njima.

Ali i manje dostižni ili manje realistični ciljevi mogu nas poticati da dajemo sve od sebe u pokušaju da ih

ostvarimo. Ostvarivi su najčešće oni ciljevi čije ostvarivanje pretežno ovisi o sposobnostima, znanjima i

ustrajnosti pojedinca, a manje ostvarivi su oni koji ovise o okolnostima ili drugim ljudima.

Ciljevi koji ovise o drugim ljudima, poput skladnih odnosa s roditeljima, prijateljima, partnerom, kolegama,

ne mogu se uvijek ostvariti samo zato što smo ih stavili na svoj popis ciljeva. Neka mlada djevojka ili žena, na

primjer, može silno željeti brak i obitelj, ali ne uspijeva naći odgovarajućega partnera, pa će tako taj cilj možda

za nju biti nedostižan.

Postizanje nekih ciljeva ovisi i o životnoj dobi pa ako ih ne uspijevamo ostvariti u pravo vrijeme, trebali

bismo odustati od njih. Rađanje djece danas je moguće i u vrlo visokoj životnoj dobi majke pa su u svijetu već

rodile žene starije od šezdeset godina. Iako želje nemaju gornju granicu životne dobi, pa tako i u visokoj

životnoj dobi možemo imati mladenačkih želja, njihovo ostvarivanje pitanje je odgovornosti.

Ovaj primjer dovodi nas i do pitanja etičnosti ostvarivanja nekih ciljeva koji su nama, usprkos svemu, u

današnje vrijeme postali dostižni. Iako obično vjerujemo kako u pogledu morala postoje jasne i čvrsto određene

norme, napredak medicine i tehnologije, kao i brojne društvene promjene, doveli su do novih situacija za koje

takve norme ili još ne postoje ili ih je teško učiniti općeprihvatljivima. Borba za ženska prava, medu kojima i

pravo na pobačaj, uvela je na područje morala i "pravo na vlastiti izbor". Iako mnogi protivnici pobačaja

smatraju kako u slučaju pobačaja nije riječ samo o vlastitu odabiru, dakle o odluci koja se odnosi samo na

potencijalnu majku, već i o odabiru koji ona donosi za još nerođeno dijete, očigledno je kako se odluka žene o

rađanju djeteta u dobi koja je primjerena ulozi bake, također, donosi i u ime toga djeteta.

Takva odluka, naime, osuđuje to dijete na odrastanje bez roditelja jer će ga oni zbog bioloških razloga,

vjerojatno, napustiti prije nego što stigne od rasti. To, zapravo, znači kako je potencijalna majka zbog silne želje

za majčinstvom odlučila roditi svjesna da neće stići to dijete postaviti na noge, kako mu neće moći biti pri ruci u

donošenju važnih životnih odluka, dakle, da ga je rodila kako bi zadovoljila svoju želju za djetetom neovisno o

posljedicama koje će to imati za život toga djeteta.

Budući da ne možemo spriječiti pojavljivanje takvih dobi neprimjerenih želja, svako odgovorno društvo

trebalo bi postaviti dobna ograničenja za takve medicinske zahvate, kao što ih, uostalom, postavlja i za

dopuštenu dob usvojitelja.

Svi stručnjaci koji sudjeluju u takvim zahvatima, zapravo, trebali bi se upitati što je te osobe spriječilo da u

primjerenoj životnoj dobi pokušaju ostvariti svoju želju za roditeljstvom? I što se odjednom dogodilo da se ta

želja pokušava ostvariti u tako kasnoj životnoj dobi? Trebali bi se upitati i zašto ta želja nije bila realizirana

odabirom zanimanja u kojemu bi te osobe provele svoj radni vijek u radu s djecom? Cijeli taj splet problema,

zapravo, nastaje ponajviše zbog želje samih stručnjaka da sebi i drugima dokažu kako nešto "mogu učiniti", ne

vodeći brigu o djetetu koje će u nejakoj dobi ostati bez roditelja.

Vjerovanje je prihvaćanje nekoga suda, mišljenja ili tvrdnje kao točnoga ili istinitoga bez potpunoga osobnog znanja ili čak bez ikakva znanja o sadržaju u koji vjerujemo.

Očekivanje je vjerovanje usmjereno na budućnost koje može, ali ne mora, biti realistično.

Naša pozitivna očekivanja, zapravo, često su konkretno formulirana nada pa tako, na primjer, kažemo:

"Očekujem da ću biti unaprijeđena" jer nam se to čini nekako konkretnijim od: "Nadam se da ću biti una-

prijeđena". Ali očekivanja mogu biti i negativna, pa se tada odnose na određene strepnje, bojazni i strahove, koje

sami sebi ili drugima opisujemo kao ono što će nam se dogoditi zasigurno.

Uz očekivanja koja smo samo za sebe ili za nekoga drugoga uobličili u riječi, obično se veže i određeni

stupanj uvjerenja u njihovu ostvari- vost pa ljudi često kažu: "Potpuno sam siguran da ću u tome uspjeti", ili

"Gotovo sam siguran da će svi biti protiv mene." To drugim riječima znači kako naša očekivanja mogu biti

prevelika ili premala, pogrešna ili točna, racionalna ili iracionalna, optimistična ili pesimistična.

Za naš doživljaj sreće često su važnija naša očekivanja od stvarnoga postizanja određenih ciljeva. Ako smo,

primjerice, očekivali kako ćemo ostvarenjem nekoga cilja postati iznimno sretni, a onda se postizanje toga cilja

preobrazi gotovo u svakodnevni, ne posebice vrijedan događaj, tada ćemo umjesto velike sreće, doživjeti

razočaranje. Do razočaranja najlakše dolazi kad izvore sreće tražimo u materijalnim dobrima, pa očekujemo da

42 Mirjana Krizmanić

nas neka modna torbica ili najnoviji model automobila učini sretnima. Tada kada ih dobijemo, oni jednostavno

postaju dio naše svakodnevice u kojoj smo opet jednom sreću tražili na krivi način.

O razočaranjima

Treba, međutim, reći kako neispunjena očekivanja ne treba uvijek doživjeti kao razočaranje ili čak izvor

nesreće. Kad se, primjerice, dugo unaprijed radujemo nekome putovanju ili godišnjemu odmoru, očekujući kako

će nas to putovanje ili taj odmor "preporoditi", da ćemo svakodnevice uživati, upoznati zanimljive ljude itd., a

onda se to ne dogodi, većina ljudi s razočaranjem će govoriti o svojim iznevjerenim očekivanjima. A zar ta

"radost na kredit" nije bila istinska radost? Ako smo se mjesecima ili tjednima radovali nečemu što se na kraju

pokazalo manje dobrim ili se uopće nije dogodilo, zašto se zbog toga treba žaliti? Pa ta radost je postojala, bili

smo vedri i veseli, i to bi u našemu sjećanju tako trebalo i ostati. Osim toga, kad su naša očekivanja prevelika,

nikakva stvarnost ne može im udovoljiti pa ih stoga najčešće na kraju dočeka razočaranje. Kao da smo u tim

prevelikim očekivanjima već potrošili dio radosti koju nam je trebao donijeti neki događaj.

& Život je tako konstruiran da bilo koji dogadaj neće i ne može zadovoljiti naša očekivanja.

Charlotte Bronte

Obrnuta situacija je s negativnim očekivanjima. Kad su negativna očekivanja pretjerana, pa kad očekujemo

"sve najgore," mi na neki način već proživljavamo posljedice toga "najgorega" što će nam se dogoditi. Ako se

zaista i dogodi, bol ili muka koju nam donosi već je na neki način pomalo "potrošena" ili manje oštra. Svrha je

negativnih očekivanja i da se na neki način pripremimo za neku nevolju ili nesreću, pronađemo neke mehanizme

pomoću kojih ćemo se lakše nositi s njom pa se to - ako se očekivana nevolja dogodi - zaista tako i odvija.

Situacije su kompliciranije i imaju dugotrajnije posljedice kad se naša očekivanja vežu uz druge ljude, tj. kad

od njih očekujemo da se ponašaju na određeni način, dakako, prema nama. Ako ta očekivanja iskažemo javno,

onda ona na druge mogu djelovati poput zahtjeva ili naloga pa stoga pobuditi i otpor, umjesto očekivana

ponašanja. Ako ih ne iskažemo, već samo čekamo da nam drugi ljudi nešto učine, ili u nečemu pomognu, često

se možemo veoma razočarati jer oni možda nisu znali da se nešto od njih očekuje ili su naša očekivanja bila

pretjerana ili neopravdana. Iz takvih, nekada i pogrešnih, očekivanja katkad nastaju pukotine u dugotrajnim

prijateljstvima/bliskim odnosima, koje smo mogli izbjeći da smo bili racionalniji u svojim očekivanjima.

Pogrešna, pretjerana, nerealistična očekivanja osobito su pogibeljna u braku ili u drugim partnerskim vezama

te u odnosima roditelja i djece. Žena koja je ušla u brak očekujući kako će ju muž svakodnevice "nositi preko

praga" ili da će uvijek i u svako doba prepoznati njezine neizrečene želje i potrebe, tim očekivanjima ugrožava

svoj brak, kao što to čini i muž sa sličnim očekivanjima. Bračni partneri trebali bi, ako ne prije, onda barem u

braku razgovarati o svojim ciljevima, željama, potrebama i motivima, kao i o načinima njihova ostvarivanja, ne

oslanjajući se na iracionalna očekivanja kako će sve "samo doći na svoje mjesto". Dugotrajna neispunjena

očekivanja stvaraju nezadovoljstvo i gorčinu, koja poput solne kiseline nagriza međuljudske odnose.

Još teža situacija je s očekivanjima koja roditelji imaju u odnosu na svoju djecu. Većina roditelja očekuje da

njihova djeca budu lijepa, pametna, zdrava, nadarena i tako redom. Neki čak očekuju određenu boju kose ili

očiju, određeni stas ili glas, pa kasnije odabir određenoga zanimanja koje su za njih odabrali oni, umjesto da

svoju djecu podržavaju u ostvarivanju potencijala i želja koje imaju ta djeca.

O osobnim očekivanjima

Očekivanja, dakako, ne odnose se samo na događaje ili reakcije drugih ljudi prema nama, već mi ponešto

očekujemo i od samih sebe. Ono što očekujemo od sebe, može biti preslik onoga što su od nas očekivali naši

roditelji, partneri ili prijatelji, ali to moga biti i neka očekivanja koja su zaista samo naša, koja se ne naslanjaju

na očekivanja drugih, niti o njima govorimo drugim ljudima. Ima tako ljudi koji od sebe očekuju da rijekom

života napreduju u dobroti, da stalno ispravljaju svoje pogreške ili propuste, kao što ima i onih koji od sebe

očekuju herojska djela ili stvaranje golemoga osobnog bogatstva. Neki od sebe očekuju hrabrost i dosljednost,

drugi očekuju kako će postati popularni ili ostati što neprimjetniji. Ovakva i slična osobna očekivanja najčešće

proizlaze iz vrijednosnoga sustava pojedinca i usko su vezana uz ciljeve koje nastoji postići. 1 ta očekivanja,

kao i ona koja imamo prema drugim ljudima, životu, sudbini i sličnim pojavama, mogu biti realistična i

nerealistična. Nerealistična očekivanja najčešće su ona koja ne uzimaju o obzir sposobnosti koje imamo i

osobine ličnosti, barem one za koje znamo. Vrlo pojednostavnjeno rečeno, ne možemo očekivati kako ćemo

postići iznimne sportske rezultate ako nemamo talenta za sport, ali ne možemo ih očekivati ni onda ako nam

nedostaje upornosti, samodiscipline i odgovornosti. To znači kako bismo pri određivanju vlastitih ciljeva i

očekivanja koja se vežu uz njih, trebali sami za sebe pokušati načiniti što točniji inventar vlastitih potencijala i

sposobnosti, kao i osobina ličnosti koje će pogodovati postizanju onoga što očekujemo ili koje će to možda i

spriječiti.

Budući da neostvarena očekivanja dovode do razočaranja, katkad i tuge i očaja, odustajanja i mnogih drugih

negativnih čuvstava, trebali bismo nastojati osvijestiti svoja očekivanja, procijeniti njihovu opravdanost ili

neopravdanost, odlučiti treba li ih i javno izreći i na koji način te ih svesti na pravu mjeru.

& Nesreću je najbolje definirati kao razliku između naših talenata i naših očekivanja.Edward de Bono

Kad je riječ o očekivanjima koja povezujemo uz druge ljude, ako od njih očekujemo da se prema nama

ponašaju na određeni način, da ispune neke naše neizgovorene želje ili potrebe, nikako ne možemo očekivati od

drugih da prepoznaju nešto što možda ni sami sebi nismo jasno formulirali. To bi svima nama lakše pošlo za

rukom ako bismo drugima povjerili što od njih očekujemo, kao i kad bismo na vrijeme naučili razlikovati

sanjarenja od očekivanja.

O sanjarenju

Psiholozi smatraju kako je sanjarenje kao način ostvarivanja nada, želja ili potreba u mašti zdravo u svakoj

životnoj dobi, dakle, podjednako za djecu, kao i za mlade, odrasle i starije osobe, za muškarce i žene,

obrazovane i neobrazovane. Sanjarenje se, dapače, preporučuje kao oblik privremena, ugodna bijega iz

stvarnosti u kojemu možemo ostvariti neke želje, proživjeti neke situacije i iskušati neke vještine. Naglasak je,

dakako, na tome kako bi to trebalo biti privremeno i povremeno, što znači da se sanjarenje ne bi smjelo

preobraziti u istinski bijeg iz stvarnosti, već samo u povremene, kratkotrajne izlete, koji nam mogu olakšati

rješavanje nekih problema, omogućiti bolje suočavanje sa stresom ili nekim teškim životnim dogadajima,

vraćanje u neka sretnija vremena iz prošlosti pa i prekrajanje nekih sjećanja ili dovršavanje nedovršenih

dogadaja ili susreta.

Tako, na primjer, u zamišljenoj, izmaštanoj situaciji možemo "uvježbati" neki susret, razgovor, raspravu,

objašnjenje, očitovanje, zapravo cijeli niz međuljudskih razmjena i interakcija. Pri tome je, dakako, važno imati

na umu činjenicu kako sanjarenja nisu isto, što i očekivanja pa dok sanjarenja mogu biti iracionalna i nerealna,

44 Mirjana Krizmanić

očekivanja bi trebala biti što bliže realitetu. Takva bi, dakako, trebala biti i očekivanja koja drugi ljudi imaju

prema nama, što znači da bismo ih - kad uočimo kako su njihova očekivanja prevelika ili premala - trebali

upozoriti na to.

O doživljaju kontrole

Reakcije ljudi na neispunjena očekivanja vrlo su različite i ponajviše ovise o njihovim osobinama ličnosti.

Tako će osobe koje smatraju kako su same odgovorne za neostvarene ciljeve ili neispunjena očekivanja, ne

samo brže preboljeti neuspjeh i razočaranje, već će i većom motivacijom i snažnijim zalaganjem nastojati

ostvariti neki novi cilj.

Iako se to na prvi pogled čini nelogičnim, mnogo se lakše suočavamo s neuspjesima ili bolnim dogadajima za

koje sami sebe smatramo odgovornima, nego s onima za koje možemo kriviti druge ljude, okolnosti, ili neku

apstraktnu silu poput sudbine ili života.

Kad krivnju za vlastiti neuspjeh ili neostvareni cilj pripisujemo drugima, mi sami sebi priznajemo kako nad

tim što nam se dogodilo nismo imali kontrolu, što znači da nam se to može dogoditi ponovno. Ako smo sami

krivi za neki neuspjeh, neostvareni cilj ili nesreću koja nam se dogodila, tada znamo - koliko god nam u tom

trenutku teško bilo - kako nam se to više neće dogoditi jer ćemo sljedećega puta na to obratiti veću pozornost,

drugačije postupati, bolje se pripremiti, drugim riječima - uspješnije kontrolirati ono što nam se događa.

Osjećaj kontrole nad vlastitim životom iznimno je važan ne samo za naše zadovoljstvo životom i našu

uspješnu prilagodbu, već i za suočavanje sa stresom i stanjima stresa.

O stresu

Posljednjih godina u svakodnevnu govoru postalo je uobičajeno svaku teškoću, gnjavažu, neugodu ili životni

problem nazivati stresom; slično 'depresiji' koja je neopravdano zamijenila tugu ili žalost; pa su ljudi stalno "u

stresu" ili "pod stresom". Stres je, zapravo, sastavni dio života svakoga ljudskog bića jer se najčešće veže uz

velike promjene životne situacije, a život svakoga čovjeka ispunjen je promjenama. Neke promjene donosi

vrijeme, odnosno rast i razvoj pojedinca, a druge poticaji i pritisci iz okoline te zajednice u kojoj živi. Promjene

koje se događaju tijekom života možemo doživjeti kao izazov ili prijetnju vlastitoj dobrobiti. Zahtjeve koje nam

postavlja okolina možemo smatrati primjerenima vlastitim mogućnostima ili neprimjerenima, dakle, takvima da

im nikako ne možemo udovoljiti. Uvijek kad se od nas zahtijeva više nego što možemo učiniti ili pružiti, kao i

ako smo izvrgnuti nekoj prijetnji po vlastitu fizičku ili psihičku dobrobit, nalazimo se u stanju stresa.

Stresor Svaki događaj koji ugrožava dobrobit pojedinca i od njega zahtijeva novi oblik prilagodbe. Stresori mogu biti akutni, kao na primjer sukob s pretpostavljenima ili kronični, poput lošega braka. Stresori se ra-zlikuju i po intenzitetu (slabi, umjereni, snažni), kao i po reakcijama koje izazivaju (fiziološki, psihološki, sociološki).Stres je stanje u kojemu se nalazi osoba koja je procijenila kako joj prijeti neka opasnost koju ne može izbjeći ili da je izvrgnuta zahtjevima kojima ne može udovoljiti. Budući da je riječ o procjeni, isti događaj ne mora kod svih ljudi djelovati kao stresor, a ni kod istoga čovjeka u raznim okolnostima ili razdobljima života.Reakcije na stres ovise o mehanizmima prilagodbe koje osoba koristi kako bi održala ili ponovno uspostavila stanje ravnoteže.

U svakodnevnim životnim okolnostima reakcije ljudi, pojednostavnjeno rečeno, mogu biti: 1. podnošenje djelovanja stresora, 2. kontroliranje, tj. djelovanje na stresor i/ill simptome stresa, 3. odustajanje od pokušaja da se prevlada i da se nose sa životnim teškoćama na različite načine, ali u većini slučajeva uspijevaju sami ili uz pomoć bližnjih udovoljiti zahtjevima koje im postavljaju, izbjeći opasnostima koje im prijete i riješiti sva-

kodnevne životne probleme. To drugim riječima znači kako većina onoga što nam se događa u svakodnevnu životu nije niti opasno za našu dobrobit niti nas toliko ugrožava da bismo to mogli nazvati stresom. To mogu biti gnjavaže i teškoće, kao što su preopterećenost poslom, zabrinutost zbog vlastita zdravlja ili zdravlja nekoga do koga nam je stalo, financijski problemi ili bilo koja vrsta teškoća koje možemo riješiti ako uložimo dovoljno truda.Upotreba naziva "stres" ili, što se također često čini, naziva "trauma" za životne teškoće ili probleme koji ni na koji način nisu izvan naše mogućnosti rješavanja ili naše mogućnosti prilagodbe, često postaje "proročanstvo

koje samo sebe ispunjava" (pogledajte str. 3O).

Trauma Naziv dolazi od grčke riječi za ranu, a u psihologiji traumom se smatra svaki bolni doživljaj ili

emocionalno iskustvo koje izaziva neke trajnije posljedice.

Traumatski događaji su oni izvan uobičajenih životnih iskustava (npr. zatočeništvo u ratu), nepredvidivi

događaji (npr. nečija iznenadna smrt, potres), ili velike promjene u životnim okolnostima.

"To se meni ne može dogoditi"

Svi ljudi imaju neke pretpostavke o svijetu u kojemu žive, ljudima koji ih okružuju i o sebi samima.

Pretpostavke o svijetu, ljudima i pojavama oko nas čine i sadržaj našega svjetonazora. Većina ljudi, suočena s

nesrećama ili katastrofama koje pogađaju neku drugu zemlju ili neke druge ljude (npr. ratovi, potresi, poplave),

smatra kako se to ne može dogoditi njima. Taj doživljaj vlastite neranjivosti ili zaštićenosti proizlazi iz triju

osnovnih pretpostavki: 1. svijet je dobrohotan, 2. do- gadaji i promjene imaju neki smisao i 3. ja sam dobra i

vrijedna osoba. Iz tih osnovnih pretpostavki, koje su zajedničke većini ljudi, proizlaze i određena očekivanja. U

dobrohotnome svijetu žive uglavnom dobri ljudi, a događaji se mogu predvidjeti jer slijede neke društvene i pri-

rodne zakonitosti. Nama samima, zato što smo i sami dobri, ne može se dogoditi ništa strašno jer to ne

zaslužujemo i tako, dok to dopuštaju okolni uvjeti, svi živimo u dobrome i smislenome svijetu.

A onda nam neki pijani vozač pregazi neku blisku osobu, ili naše dijete postane ovisnik o drogama ili nam se

netko bližnji smrtno razboli. Kad smo tako traumatizirani i suočeni sa zahtjevima koji prelaze naše mogućnosti

prilagodbe, često se urušava naš svjetonazor o dobromu i sigurnomu svijetu. I umjesto uvjerenja: "To se meni

(ili nama) ne može dogoditi", odjednom smo suočeni sa činjenicom kako nam se to dogodilo i da se moramo

nositi s tim.

Jedan od često neočekivanih stresora može biti partner kojega je vaše, sada već odraslo, dijete odabralo za

svoga životnog suputnika. Iako vaša djeca mogu biti najljepši i najbogatiji dio tkanja vašega života - ona sama

smiju i trebaju tkati svoju životnu tkanicu. To ne vrijedi samo za odabir zanimanja, već ponajviše za odabir

partnera. Roditeljima je često teško shvatiti kako je njihovo dijete odraslo i da se unatoč svojoj trajnoj brizi za

njegovu dobrobit, ne smiju miješati u njegov odabir partnera. Roditelji često misle kako su njihove djevojčice

za muža odabrale nekogagrubijana ili "primitivca", ženskara ili mlakonju, dok su njihovi sinovi naišli na neku

"žensku koja je već svašta prošla" ili neku "lijenu ljepoticu," "glupu plavušu" i tako redom, pa kad se nabroje

svi roditeljski prigovori, očigledno je kako mnogima nitko ne bi mogao biti dostatno dobar za njihovu kćerku ili

sina. Situacije postaju, posebice, teške kad se roditelji odjednom moraju suočiti kako je partner njihova sina

muškarac ili da njihova kći živi sa ženom, tj. kako njihovo dijete ima homoseksualnu spolnu orijentaciju.

Iznenađujuće je kako čak i visokoobrazovani roditelji, koji bi morali znati da u tim slučajevima nije riječ o

bolesti, vlastitu odabiru ili čak grijehu, već - računalnim jezikom rečeno - o drugačijemu programu na koji

njihova djeca svakako imaju pravo.

46 Mirjana Krizmanić

Nema sumnje kako je život svakoga pojedinca koji se razlikuje od većine ljudi nešto složeniji pa i teži od

života onih koji su uronjeni u maticu te se ni po čemu znatno ne razlikuju od većine. Ali cilj svakoga roditelja

trebala bi biti sreća i zadovoljstvo njegova djeteta, naravno, ako se ta sreća i zadovoljstvo ne ostvaruje na način

koji je štetan za neku drugu osobu. To vrijedi i za one čija je spolna orijentacija heteroseksualna. Ima, dakako,

mnogo roditelja koji bezuvjetno vole svoju djecu i ako su na bilo koji način drugačija od većine, pa ih i

podržavaju u svemu onome što žele ostvariti u svome životu. Ali ima i mnogo roditelja koji se odriču svoje

homoseksualne djece, koji se srame njihove različitosti i potiču ih da ju skrivaju i taje, kao da je riječ o nečemu

sramotnom ili grješnom.

Roditelji koje tako snažno pogađa različitost njihove djece trebali bi ili potražiti stručnu pomoć, koja bi im

mogla olakšati prihvaćanje onoga što ne mogu promijeniti ili što nikako ne mogu sami prihvatiti. Mogli bi se,

primjerice, upitati bi li radije da im je dijete oboljelo od neke neizlječive bolesti ili da ga uopće nisu imali?

Trebali bi se upitati zašto im uopće smeta odabir njihova sina ili kćeri? Zašto svome djetetu ne odobravaju da

živi svojim životom u suglasnosti sa svojim željama i motivima? Zašto odjednom zanemaruju sve kakvoće

svoga djeteta koje su ranije, dok nisu znali za njegovu drugačiju spolnu orijentaciju, prepoznavali, čak se i

ponosili njima? Je li mišljenje drugih ljudi, a o tome je najčešće riječ, uistinu važnije od sreće njihova djeteta?

Jesu li spremni zbog neprihvaćanja odabira partnera svoga sina ili kćeri prekinuti svaki kontakt sa svojim

djetetom? Zauvijek? Privremeno?

Priča iz života

Moji znanci s mnogo ljubavi i ponosa odgajali su svoga talentiranoga i zgodnoga sina. Roditelji, oboje

visokoobrazovani, s velikom radošću su pratili njegovo uspješno obrazovanje, iako ih njegov odabir djevojaka

baš i nije usrećivao. Momak je rane i uspješno diplomirao, zaposlio se, promijenio nekoliko djevojaka i onda

su njegovi napori u tome pravcu potpuno prestali.

Taj talentirani mladi čovjek odjednom se sasvim promijenio, izdvojio iz društva, prestao izlaziti s

djevojkama, zatvarajući se sve više u sebe, žaleći se na besmislenost života i hodajući trajno rubom prave

depresije.

Ni roditelji ni njihov sin nikada nisu zatražili stručnu pomoć, iako se činila opravdanom pretpostavka kako

je bila riječ o latentnoj homoseksualnoj orijentaciji, što se taj mladi čovjek nije usudio priznati ni roditeljima, a

vjerojatno ni samome sebi. Gledano sa strane, činilo se kako ta cijela obitelj daje prednost osamljenosti svoga

sina i općoj tuzi u obitelji, a ne suočavanju sa sklonošću koja se ne može dogoditi u "našoj obitelji".

O suočavanju sa stresom

Psihološke reakcije na stresne događaje najčešće su negativne emocije (anksioznost, ljutnja i agresija, apatija

i depresija), te oslabljeno kognitivno funkcioniranje, posebice teškoće s koncentracijom i logičkim mišljenjem.

U fiziološke reakcije na stresne situacije ili događaje spadaju promjene metabolizma, ubrzani rad srca, povišeni

krvni tlak, ubrzano disanje i izlučivanje niza stresnih hormona. Upravo zbogpro- mjena koje izaziva, dugotrajni

ili kronični stres može štetiti našemu tjelesnom i psihičkomu zdravlju pa je stoga važno znati nositi se sa stre-

snim i traumatičnim događajima.

Suočavanje Promjene u doživljavanju i ponašanju pomoću kojih se nastojimo nositi sa stresnim zahtjevima, ublažiti ili ukloniti ih.Dva osnovna oblika suočavanja su: a) suočavanje usmjereno na problem, tj. na stresnu situaciju ili događaj koji djeluje kao stresor pomoću kojega nastojimo promijeniti tu situaciju ili ubuduće izbjeći ju, b) i suočavanje usmjereno na sebe, tj. svoje emocije i misli.

Većina ljudi suočava se sa stresnim situacijama koristeći oba oblika suočavanja.

Suočavanje usmjereno na problem ovisi o našim mogućnostima djelovanja na samu situaciju ili stresor zbog

kojega se nalazimo u stanju stresa. Pretpostavimo da smo u stanju stresa jer nas pretpostavljeni uporno muči ili

zlostavlja svojom kritikom našega rada. Budući da nije vjerojatno da na pretpostavljenoga možemo djelovati

neposredno, očigledno je kako će suočavanje s problemom morati biti usmjereno na ispravljanje pogrešaka zbog

kojih nam prigovara pretpostavljeni. Ako se njegovo kritiziranje nastavlja unatoč našim naporima da poboljša-

mo svoja radna postignuća, trebamo se raspitati kod drugih zaposlenika kako se odnosi prema njima i jesu li i

oni podvrgnuti istom načinu prigovaranja. Ako jesu, onda se pretpostavljeni nije okomio samo na nas, već je

vjerojatno riječ o nekim njegovim osobinama ličnosti koje ne možemo promijeniti pa nam stoga preostaje: a)

dalje raditi što bolje možemo i b) usmjeriti se na sebe, tj. svoje emocije i misli. To znači kako moramo uvjeriti

sebe da nam, kako bismo izišli iz stanja stresa, ne preostaje ništa drugo nego što bolje nositi se s negativnim

emocijama, poput ljutnje ili potištenosti, jer se nalazimo u prividno bezizlaznoj situaciji.

Dakako, kad bi postojala mogućnost nalaženja novog radnoga mjesta, to bi prividno bilo najbolje rješenje

samoga problema, ali kako te mogućnosti najčešće nema, a i ne znamo kakav nas pretpostavljeni očekuje na

drugome poslu, bolje je okrenuti se sebi. Vlastite negativne emocije, osobito uzrujavanje koje uzrokuje svaka

kritika našega pretpostavljenog ili osjećaj bespomoćnosti zbog toga što to kritiziranje nikako ne prestaje, može

ublažiti tzv. restrukturiranje situacije. U ovom slučaju to bi značilo kako ćemo sami sebi reći: "Ne mogu mu

udovoljiti pa je najbolje da se na to uopće ne obzirem."

Ako kritike i mrzovolju svoga nadređenog shvatimo kao datost koja pogađa sve njegove podređene, dakle

ako na neki način promijenimo kut gledanja na situaciju u kojoj se nalazimo, mi ćemo se lakše i nositi s njom.

To, doduše, znači kako će naše zadovoljstvo radom u određenoj mjeri biti smanjeno, ali to ne znači da mora

nestati, jer ćemo i dalje svoj posao obavljati što bolje znamo i umijemo.

Možemo pokušati pronaći razloge zbog takvoga ponašanja našega pretpostavljenog: možda ima problema u

obitelji, možda je sam zbog nečega ugrožen pa se ponaša neprilagođeno i iskaljuje svoju nemoć na nama ili

drugim namještenicima. Ako utvrdimo da se njegovi prigovori zapravo ne odnose na nas, već su posljedica

njegovih problema, situacija će prestati biti tako stresna i mi ćemo moći mnogo lakše zanemariti te prigovore.

U suočavanju sa situacijama koje ne možemo promijeniti od velike je pomoći emocionalna potpora prijatelja

ili suradnika. Kako bismo došli do te potpore, moramo im se povjeriti, a takva povjeravanja uvijek su višestruko

korisna.

Povjeravanje pomaže zato što:

• Kad želimo nekome povjeriti svoju muku ili bol, problem ili teškoću, moramo na neki način sročiti ono što

nas muči kako bismo to uopće mogli ispričati nekome.

• Kad o traumatskim ili stresnim događajima govorimo u više navrata, cijelo nam iskustvo postaje jasnije, a

onoga časa kad ga počnemo bolje razumijevati, možemo se nekako s doživljenim i saživjeti, tj. prihvatiti

ono što nam se događa.

• Ponovljeno povjeravanje omogućava navikavanje na doživljena čuvstva, čime slabi njihov intenzitet.

• Povjeravanjem traumatskih događaja možemo otkriti i neki smisao u onome što smo proživjeli ili

proživljavamo, a pronalaženje smisla olakšava podnošenje nevolje.

• Povjeravanje nas približava onima kojima se povjeravamo, čime se u pravilu povećava socijalna i

emocionalna potpora koju dobivamo od tih osoba.

• Povjeravanjem saznajemo nešto i o doživljajima i ponašanjima drugih ljudi u sličnim situacijama, što nam

također pomaže.

48 Mirjana Krizmanić

Osim povjeravanja, u suočavanju sa situacijama koje ne možemo promijeniti ili problemima koje ne možemo

riješiti, može nam pomoći i udruživanje s drugima koji su suočeni sa sličnim problemima. Tako se udružuju

ljudi oboljeli od neizlječivih bolesti ili roditelji djece s određenim kroničnim ili vrlo rijetkim bolestima pa u tzv.

skupinama sarnopomoći uče od drugih, pomažući istodobno jedni drugima.

U suočavanje sa stresom može spadati i rješavanje nekih svakodnevnih trzavica ili neslaganja, koja tek

svojim zbrajanjem izazivaju stanje stresa. To mogu biti svakodnevni događaji koji nas uzrujavaju, odnosi koji su

na rubu svađe ili prekida prijateljstva koja su se "potrošila" i tomu slično.

Priča iz života

Dvije moje vršnjakinje, što znači gospođe u tzv. zlatnoj dobi, prekinule su sa svojim dugogodišnjim

prijateljstvom zbog zanemariva razilaženja u vrednovanju neke banalne životne situacije. Svaka je za taj

prekid imala svoje razloge, koji su se prilično "razlikovali. Drugim riječima, obje su već dulje vrijeme prije

konačna prekida prijateljstva bile nezadovoljne tim odnosom, a obje strane to su očitovale raznim manjim ili

većim prigovorima i kritikama, čime se, dakako, nezadovoljstvo samo pojačavalo. Neovisno o tome koja je od

njih bila u pravu (ili su to možda bile obje), iz razvoja cijele situacije bilo je sasvim očigledno kako su obje

tijekom dugih godina poznavanja i prijateljevanja promijenile svoj sustav vrijednosti ili su možda obje, radi

prijateljstva, godinama pokušavale prilagoditi svoje različite svjetonazore i sustave vrijednosti. Ali starenje

donosi i neke promjene u spremnosti na prilagodbu, jer se starijoj osobi čini kako takva prilagodba više nema

smisla, budući da za nju zapravo više i nema dovoljno vremena, već kako se treba družiti s onima uz koje se

osjećamo dobro, ne mijenjajući svoje vrijednosti i svjetonazore. Drugim riječima, razlike među njima postale

su odjednom primjetne, velike i nepremostive, pa je kraj toga prijateljstva zapravo bilo najbolje moguće

rješenje.

Ljudi se katkad plaše prekinuti s nekim vezama koje su odavno promijenile svoju narav ili čiji se doprinos

zadovoljstvu životom ne samo smanjio, već i potpuno nestao. Jedan od čestih razloga takva oklijevanja jest što

mnogi strepe kako u odrasloj, kasnoj odrasloj ili čak starijoj dobi više ne mogu naći nove prijatelje pa se po

svaku cijenu trebaju držati onih koje još imaju.

Nije, međutim, točno kako su jedina istinska prijateljstva ona koja traju cijeloga života ili koja su nastala u

djetinjstvu ili mladosti. I u odrasloj, pa čak i trećoj životnoj dobi mogu se stvarati nova prijateljstva ako, na

primjer, naiđemo na nekoga s kim dijelimo slična iskustva, ili na osobu koja se u mladosti oduševljavala istim

piscima ili je voljela i još voli istu vrstu glazbe. Katkad se i odrasli ljudi koji potječu iz sasvim drugačije okoline

(iz nekoga drugog naroda ili države, koji govore drugim jezikom), prepoznaju kao da su odrasli u istoj ulici ili

kao da potječu iz "istog sela". Takve sličnosti posljedica su činjenice kako i knjige koje su nas dotakle ulaze u

tkanje našega života, kao što ulazi i glazba u kojoj smo uživali, znanja koja smo stekli, svjetonazor koji smo

stvorili. Zbog svega toga ne samo da je moguće, već je i vjerojatno da se neka dugogodišnja prijateljstva

raspadnu jer su se s vremenom promijenili nekada zajednički interesi, sustav vrijednosti ili svjetonazor. Osim

toga, svi moramo naučiti kako se protokom vremena moramo nečega i odreći. Nije, primjerice, prikladno da se u

zreloj dobi odijevamo kao u prvoj mladosti, pa ni da se ponašamo na isti način.

Odustajanje od nekih aktivnosti ili načina ponašanja može biti čak i pravo olakšanje, kao što je to lijepo rekao

psiholog William James:

"Kakav ugodan dan kad smo odustali od nastojanja da budemo mladi i vitki."

Dakako, suočavanje sa stresom, traumom ili bilo kojom nevoljom i teškoćom u životu može biti uspješno i/ili

prilagođeno i neuspješno i/ili neprilagođeno. Između uspješnoga i prilagođenoga, kao i između neuspješnoga i

neprilagođenoga ne možemo (uvijek) staviti znak jednakosti jer ljudi katkad uspješno rješavaju svoje probleme,

ali na tuđi račun, što ne možemo smatrati prilagođenim ponašanjem. U navedenu primjeru s pretpostavljenim

koji stalno kritizira netko bi mogao svoj problem riješiti tako da svaku kritiku usmjeri na nekoga drugoga,

pripisujući mu krivnju za pogrešku ili nedostatno radno postignuće, čime je svoj problem riješio, ali na

neprilagođen način. I između neuspješnoga i neprilagođenoga ponašanja ne možemo uvijek staviti znak

jednakosti jer netko, primjerice, ne uspijeva u poslu stoga što ima teško bolesnoga člana obitelji pa je, dakle,

neuspješan na poslu, iako se u danim okolnostima ponaša prilagođeno, svjestan svoje smanjene uspješnosti

prouzročene privatnim brigama.

Medu neprilagođene oblike ponašanja na stres ubrajamo, dakako, alkoholizam i druge ovisnosti, čime

pojedinac ništa ne rješava, već samo pogoršava svoje probleme i probleme svoje obitelji.

Ali osim stresa i traume, u životu nailazimo i na prepreke ili barijere u ostvarivanju naših ciljeva koje nas

dovode u posebno stanje neugode, nemira, strepnje ili srdžbe koje nazivamo frustracijom.

O frustraciji

Frustracija je uvijek posljedica neke stvarne ili umišljene barijere koja nas onemogućava u postizanju cilja.

Koliko će nas neka prepreka frustrirati ovisi o tome koliko nam je stalo da dođemo do određenoga cilja, kao i o

tome ima li načina da neku barijeru zaobiđemo ili uklonimo. Najlakše se nosimo s fizičkim preprekama, koje se

najčešće na neki način mogu zaobići ili ukloniti, nešto teže s društvenima, a najteže s osobnim barijerama koje

mogu biti i nepremostive. Tako, na primjer, za studij glazbe nepremostiva barijera je nedostatak sluha ili za

uspjeh u tenisu motorička nespretnost. Ali nepremostive barijere mogu biti i one koje stvarno i ne postoje, ali mi

snažno vjerujemo u njihovo postojanje. Ako, primjerice, netko sam sebe uporno uvjerava kako nešto ne može

učiniti ili u nečemu uspjeti, tada gotovo i nema načina da u tome uspije, jer zapravo ništa i ne pokušava. Svi mi

katkad smo skloni, kad se veoma plašimo da u nečemu nećemo uspjeti, sami sebe unaprijed uvjeriti kako za to

nemamo dostatne sposobnosti ili da će netko biti protiv nas, pa tako ne pokušavamo provjeriti postoji li uopće

barijera koju smatramo nepremostivom.

Barijere Prepreke koje ometaju ili onemogućavaju postizanje određenoga cilja. Te barijere mogu biti 1. fizičke (npr. u žurbi uđete automobilom u slijepu ulicu i ne možete dalje, 2. društvene (npr. zakoni, propisi, običaji ili drugi ljudi), i 3. osobne (npr. nedostatak sposobnosti ili neke osobine ličnosti potrebne za postizanje željena cilja).

Frustracija Stanje u koje dolazimo kad nastojimo doći do cilja koji veoma želimo ostvariti, a nešto nas ili netko

u tome sprječava. Tolerancija na frustraciju Sposobnost ustrajavanja u nastojanju ostvarivanja određena cilja

(npr. nagrade, pohvale), unatoč barijerama ili sposobnosti zadržavanja kontrole nad vlastitim ponašanjem,

usprkos onemogućenu postizanju željena cilja.

Frustracija je neugodno stanje koje već kod male djece, koja ne mogu odmah dobiti ono što žele, dovodi do

napadaja bijesa ili plača. Od odraslih osoba očekuje se da u procesu odrastanja, a zahvaljujući odgojnim

postupcima roditelja, postignu odredenu toleranciju na frustraciju. Tolerancija na frustraciju može značiti kako

ćemo ustrajati u naporima da đodemo do odredena cilja, iako će to od nas tražiti ulaganje dodatnih napora ili

mnogo strpljenja, a da pri tome nećemo pokazivati neke oblike neprilagođena ponašanja. Takvo neprilagođeno

50 Mirjana Krizmanić

ponašanje može biti ljutnja i agresija na izvor frustracije, plač ili bilo koji oblik ponašanja koje ne odgovara

uzrastu i statusu frustrirane osobe.

Priča iz života

Mnogi ljudi frustrirani nekim osobnim nedostacima na koje ne mogu djelovati manje ili više podnose tu

frustraciju pa se ponašaju prilagođeno i uljudno prema sebi ravnima ili osobama koje smatraju sebi na-

dređenima. Ali onoga časa kad neka takva osoba dođe do neke moći (političke, statusne i tomu slično), sve to

se urušava i na svjetlo dana izlaze neprilagođeni oblici ponašanja u obliku verbalne agresije (najčešće

vrijeđanje i podcjenjivanje), prema podređenim osobama. U mnogim obrazovnim ustanovama, od osnovne

škole do fakulteta, postoje nastavnici koji su frustrirani nekim osobnim nedostacima ili objektivnim

teškoćama, materijalnim i statusnim položajem, pa se zbog slabe tolerancije na frustraciju neprimjereno

ponašaju prema svojim đacima ili studentima. Banalni su i općepoznati primjeri neprivlačnih ili ostarjelih

nastavnica koje ne podnose mlade i lijepe djevojke pa im onemogućavaju uspješno polaganje ispita što dulje

mogu, nastavnika koji smatraju kako je djevojkama mjesto u kući, a ne na fakultetu pa ih na ispitima i za

najmanje oklijevanje u odgovaranju na pitanje etiketiraju nazivima iz životinjskoga carstva, poput "kokoši",

"ovce" i tomu slično. Najgori nastavnici oni su skromnih sposobnosti, koji ne podnose učenike i studente

pametnije od sebe pa im se u svakoj prigodi javno izruguju pitanjima poput: "Misliš da je pamet dovoljna?

Znam ja takve neradnike, lijenčine, neznalice i tomu slično."

Reakcije na frustraciju razlikuju se od osobe do osobe, a niti ista osoba u svim životnim razdobljima, niti u

svim životnim situacijama na frustraciju neće reagirati na isti način. Prilagođenim ponašanjem smatra se svako

nastojanje uklanjanja barijera, npr. zaobilaženje fizičkih barijera, ulaganje više napora u prevladavanje

društvenih ili osobnih barijera ili - ako se neka barijera pokaže nepremostivom - odustajanje od početnoga cilja i

zamjena toga cilja nekim drugim.

Tako, na primjer, žena koja je frustrirana jer nikako ne može imati djece, svoju frustraciju može smanjiti

odabirom zanimanja (npr. odgojiteljica, logoped, pedagog, psiholog itd.), gdje će se baviti djecom ili može

usvojiti neko siroče bez roditelja.

O agresiji

Od mnogobrojnih mogućih neprimjerenih reakcija na frustraciju, najčešće se spominje agresija. Agresija,

međutim, ne mora uvijek biti posljedica frustracije, kao što to ne mora biti ni ljutnja koja prethodi agresiji.

Agresija je česta kod frustrirane djece, koja će početi udarati i majku koja im nešto zabranjuje ili nije voljna

nešto im dati. Agresiju kao posljedicu frustracije možemo često uočiti u prometnim gužvama kad vozači

otvaraju prozore i međusobno se časte uvredljivim izrazima zbog eventualna pokušaja prestizanja usporene

kolone ili, još češće, zauzimanja mjesta za parkiranje. Odrasli, socijalizirani ljudi ne obračunavaju se fizički s

osobama koje smatraju izvorom svoje frustracije, ali to mogu činiti verbalnom agresijom.

Verbalna agresija u obliku ismijavanja, izrugivanja i vrijeđanja česta je i u situacijama u kojima ljudi nisu

neposredno frustrirani zbog nekog onemogućenoga cilja, već cjelokupnom situacijom u kojoj žive, na primjer u

braku ili na poslu. U takvim situacijama koje traju, iz kojih bi najradije izišli, ali ne znaju kako, vrlo česti su

oblici verbalne i neverbalne agresije Kad su takvi oblici agresije učestali, možemo čak govoriti i o psihološkome

zlostavljanju u kojemu jedan ili oba partnera stalno jedno drugomu prigovaraju, umanjuju postignuća onoga dru-

goga, izruguju se svemu što se sviđa partneru, a posebice njegovim/ njezinim prijateljima i prijateljicama.

Agresivno ponašanje može biti

0mnogo izraženije, poput razbijanja stvari po kući ili omiljenih predmeta partnera, jer cilj agresije uvijek je

pogoditi, povrijediti, rastužiti osobu prema kojoj se ponašamo agresivno.

Iako mnogi ljudi fizičko zlostavljanje smatraju najgorim oblikom zlostavljanja, psihološko zlostavljanje nije

ništa manje zloćudno. Uvrede potkopavaju samopoštovanje i samopouzdanje pogođene osobe pa zlostavljane

osobe često počinju o sebi misliti upravo ono što oni koji ih zlostavljaju govore o njima. Nimalo manji nisu ni

učinci neverbalne agresije koja se očituje u podrugljivim pogledima ili izrazima lica, posprdnu smiješku ili

tobože začuđenu dizanju obrva, čime kao da se sugovorniku/partneru kaže: "Pa zar opet?" ili "Nije li to glupo

ponašanje?" Možda je najgori oblik neverbalne agresije šutnja kojom mnogi muževi koji bi rado otišli iz braka,

ali za to nemaju snage, kažnjavaju svoje supruge (suprugama, u pravilu, ne uspijeva dugotrajna šutnja). Šutnja je

poseban oblik agresije jer, zapravo, znači potpuni prekid komunikacije, a time i ukidanje bilo kakve mogućnosti

mirenja ili rješavanja problema. Postoje brakovi u kojima partneri razgovaraju samo pred djecom ili gostima i u

takvim odnosima provode desetljeća. Osnovna motivacija za oscajanje u takvome odnosu usmjerenost je na

reakcije drugih ljudi pa se onda svaki partner ponaosob pri samoj pomisli na prekid braka upita: "A što bi na to

rekli ljudi ? "

To, dakako, ne samo što nije dobar, nego uopće nije nikakav razlog za ostajanje u bilo kojemu odnosu jer

nitko među nama svoj život ne bi trebao živjeti za druge ljude ni njihove komentare. To "što bi rekli drugi ljudi,"

ne smije nam biti važno, čak ni kad je riječ o nemoralnim akcijama, jer to zapravo znači kako bismo ih proveli

ako bismo bili sigurni da ćemo ih uspjeti zatajiti pred drugima. Šutnja posebice pogađa osobu u paru koja bi

željela spasiti odnos, koja u njega još ulaže neke emocije (naklonost, odanost, ljubav), a nema mogućnosti ništa

od toga izreći ni pokazati jer uvijek nailazi na ledeni zid šutnje. Svatko tko se nađe u takvoj situaciji, koja

naravno nije kratkotrajna, već traje tjednima i mjesecima, trebao bi se suočiti sa činjenicom kako ga ta druga

osoba koja uporno šuti, ne voli, ne cijeni, ne želi ni čuti, ni razumjeti, da joj nije stalo do poboljšanja odnosa, pa

kako zbog svega toga situaciju treba na neki način aktivno promijeniti.

Aktivna promjena situacije ne mora uvijek značiti njezino napuštanje. Budući da je cilj agresije pogoditi,

povrijediti drugu osobu, a to činimo i šutnjom, tada svaka reakcija koja pokazuje kako cilj nije ostvaren, poput

dobroga raspoloženja, normalnoga kretanja te obavljanja kućanskih i ostalih poslova, kao da šutnje nema,

izbjegavanje svakoga oblika komunikacije, pa i pisanja poruka, izlaženje iz kuće bez objašnjenja itd., može

dovesti do prestanka agresije i ponovna komuniciranja, a time možda i do poboljšanja odnosa.

Ljudi se razlikuju po svojoj sklonosti agresivnome ponašanju, koje je češće kod muškaraca, nego kod žena jer

se nekako smatra društveno prihvatljivijim. Treba, međutim, reći kako su žene također često agresivne, ali češće

verbalno nego fizički, pa se tako njihova agresija često i manje primjećuje iako je i te kako prisutna. Na primjer,

majke koje su prikriveno agresivne prema svojoj djeci, često ih kritiziraju, uporno ih uspoređuju s drugom

djecom koja su u svemu bolja, uspješnija, ljepša i pametnija i tako im onemogućavaju da razviju samopouzdanje

i samopoštovanje. Takve žene na sličan način mogu se ponašati i prema svojim muževima kojima stalno

prigovaraju kako zarađuju manje od muževa njihovih prijateljica ili susjeda ili kolega na poslu, što je također

oblik agresivna ponašanja.

Iako postoje oni koji brže i lakše postaju agresivni, koje će i manji povodi navesti na agresivno ponašanje, i

kod tili ljudi pokazivanje agresije ovisi o tome kome bi ta agresija trebala biti upućena. I najveći agresivci

procjenjuju prema kome mogu, a prema kome ne mogu biti agresivni, što znači kako i oni mogu, ako to smatraju

uputnim, kontrolirati svoju agresiju pa su isprike poput: "A što ja tu mogu kad sam takav", ili "Nije on kriv, ne

može si pomoći", samo oblik zavaravanja drugih ("Nisam se mogao svladati." "Pao mije mrak na oči." "Imao

52 Mirjana Krizmanić

sam žutu minutu"), ili oblik samozavaravanja ("Znam ja njega, ne bi on ni mrava zgazio." "Takav mu je

temperament").

Cesto se događa da osoba koja je procijenila kako bi njezina agresija usmjerena na nekoga nadređenoga ili

jačega od nje mogla biti loše primljena, reagira agresivno prema svome podređenom ili nekome od svojih

ukućana. Tako nastaje poznati primjer "lančane'' reakcije kad direktor ukori podređenoga, ovaj dođe kući i

napadne ženu, žena se izviče na dijete, dijete ode i udari mačku. Takva agresija naziva se pomaknutom ili

premještenom agresijom jer je došlo do zamjene pravoga cilja agresije nekim drugim manje opasnim ciljem ili

ciljem kojega se agresivna osoba ne plaši.

Iako nema sumnje kako je agresivno ponašanje u većini slučajeva neprilagođeno ponašanje i društveno

nepoželjni oblik ponašanja, ima situacija u kojima je ono jedino što nam preostaje kako bismo sačuvali vlastito

samopoštovanje, pa se tako događa da s vremenom žrtve agresije i same postaju agresivne.

Postoji, dakako, i agresija kao društveno prihvatljiv oblik ponašanja ako je, na primjer, riječ o zaštiti

zlostavljena djeteta, žene ili starca koji se ne mogu sami obraniti od nekog agresivnoga ponašanja, a osoba koja

ih zlostavlja razumije samo jezik sile. Ipak, nema sumnje kako je agresija - čak i kad je društveno opravdana -

nepoželjni oblik ponašanja jer uvijek u agresivnim razmjenama netko ne samo što strada, već i uči agresiju kao

oblik ponašanja.

O neuspjesima

Posebnu prilagodbu zahtijevaju i neuspjesi s kojima se tijekom života svi mi moramo nositi na raznim

područjima života. Neuspjeh u poslu, ljubavi ili nekim međuljudskim odnosima, u pravilu, nas životno ne

ugrožava pa ga ne bismo trebali smatrati stresom, unatoč modi kako se danas sve što nam smeta svrstava pod taj

naziv. Možda "stres" zvuči bolje nego "neuspjeh", ali za našu prilagodbu na ono što nam se dogodilo, najbolje

je koristiti što točniji naziv. Ali kako god ih nazvali, neuspjesi su neizbježni dio života.

& Čovjek može mnogo puta ne uspjeti ostvariti što je naumio, ali neuspješnom osobom postaje tek kad za

to počinje kriviti nekog drugog.John Burroughs

Neuspješni, kao i uspješni možemo biti na raznim područjima života, kao što su školovanje, posao, odnosi s

drugim ljudima, zarada i tomu slično. Ljude najviše pogađa neuspjeh u onome do čega im je najviše stalo, a kao

što znamo, ti prioriteti se mijenjaju ovisno o životnoj dobi u kojoj se nalazimo. Ovisno o životnoj dobi, ali i o

našim motivima i vrijednostima, mijenjamo i životne ciljeve uz koje se uvijek vežu i očekivanja o mogućnosti

njihova ostvarivanja. Upravo o tim očekivanjima ovisi naš doživljaj uspjeha ili neuspjeha. Ako smo nešto i

postigli, ali to je znatno niže od onoga što smo očekivali, osjećat ćemo se neuspješnima, dok će se istodobno

netko drugi objektivno sličnoga postignuća, možda osjećati iznimno uspješnim jer su njegova očekivanja bila

znatno manja. To drugim riječima znači kako je neuspjeh, kao i uspjeh često relativan jer se mjeri očekivanjima

koja smo imali, a koja su mogla biti previsoka.

Treba, međutim, odmah napomenuti kako preniska očekivanja, koja s lakoćom i uspješno ostvarujemo, ne

dovode do doživljaja uspjeha, barem ne tolikoga kao velika očekivanja koja smo uspjeli ostvariti. Očigledno

postoje dvije strane medalje i u uspjehu i u neuspjehu pa tako imamo veći doživljaj uspjeha kad smo nešto

postigli teško, u što smo morali uložiti mnogo truda i znanja, nego ako nam je nešto "samo palo u krilo," gotovo

bez naše zasluge. To, zapravo, znači kako naše zadovoljstvo, pa i sreća, uvelike ovisi o trudu koji ulažemo da

bismo ju postigli.

Ali, kao i svaka tvrdnja koja bi trebala vrijediti za sve ljude, i ova vrijedi za neke manje, a za druge više.

Mnogi ljudi, naime - možda bi bilo bolje reći, većina ljudi - imaju sklonost uspjehe pripisivati sebi, a neuspjehe

okolnostima, sreći, sudbini, drugim ljudima. Svi mi znamo studente koji kad padnu na ispitu, za taj pad krive

loše raspoloženje profesora, nepovoljne vremenske uvjete, umor, prehladu, galamu s hodnika koja im je remetila

koncentraciju, sve drugo i sve druge - osim sebe. Jednako tako svi znamo ljude koji su nekim čudnim putovima

došli do položaja ili moći, ali to pred sobom i pred drugima pripisuju svojim iznimnim sposobnostima i/ili

znanjima. Takve su reakcije kratkoročno zapravo zaštitni mehanizmi koji nam omogućavaju da se ne suočimo

bilo s vlastitim neradom (student), bilo s činjenicom da smo "vezama ili novcem došli do položaja (političar).

Dugoročno nam takvi "manevri" koje provodimo sami sa sobom onemogućavaju dobru prilagodbu koja bi s

jedne strane značila pretvaranje neuspjeha u uspjeh, a s druge skromnost u nezasluženu uživanju u uspjehu i rad

na tome da ga i zaslužimo svojim djelovanjem.

Kad je riječ o tkanici koju izrađujemo, to bi značilo kako ćemo uz veću cijenu dobiti konac ljepših boja ili

upravo one nijanse koje su nam potrebne za uzorak koji izrađujemo, dok ćemo za manju cijenu dobiti konac s

kojim ćemo doduše moći tkati, ah to tkanje neće biti tako lijepo i tako trajno. Kad je riječ o nastojanju da se ne

suočimo s pravim uzrocima neuspjeha i uspjeha, takva će nastojanja u tkanju našega života dovesti do

neprikladna šarenila ili neusklađena uzorka, koji nam se jednoga dana baš i neće sviđati.

O suočavanju s neuspjehom

U načinu na koji ćemo se nositi s neuspjehom, također, među ljudima postoje velike razlike. Taj način s

jedne strane ovisi o tome na kojemu smo području života doživjeli neuspjeh, a s druge strane o našim

dosadašnjim načinima suočavanja s neuspjehom, našim sposobnostima i osobinama ličnosti, ali svakako i o

okolnostima te okruženju u kojemu živimo. Okruženje u kojemu živimo određuje kulturalne norme koje

određuju prihvatljive i neprihvatljive načine ponašanja.

Ako smo, na primjer, doživjeli neuspjeh u ljubavi, pa nas je ostavio partner s kojim smo proveli određeno

vrijeme i nadali se kako bi ta veza mogla biti "zauvijek", tada će naše suočavanje s tim neuspjehom ovisiti i o

našemu spolu. Muškarci, naime, imaju, iako su se mnoge norme i uobičajeni načini ponašanja promijenili, još

uvijek veću slobodu u traženju i odabiru nove partnerice, dok žene uglavnom moraju pasivno čekati da ih netko

"odabere".

Bolje prilagođene osobe, neovisno o spolu, shvatit će taj neuspjeh kao pojedinačni događaj koji pokazuje

kako taj odnos koji se raspao nije mogao opstati, što ne znači da neki budući odnos neće biti bolji, uspješniji,

trajniji, ljepši itd. Pri tome, umjesto da za sve krive partnera koji ih je napustio ili partnericu koja je otišla,

nastojat će razmišljanjem doći do vlastitih pogrešaka koje su počinile u toj vezi kako bi ih mogle izbjeći

ubuduće.

& Padni sedam puta, ustani osam.

Japanska poslovica

Manje prilagođene osobe protumačit će taj neuspjeh kao znak njihove manje vrijednosti, nesposobnosti da

održe odnos, nagovještaj kako im to nikada u životu neće uspjeti i tomu slično. Neprilagođene osobe najčešće za

neuspjeh veze krive isključivo partnera pa su tako osuđene da u svakoj novoj vezi ponavljaju iste pogreške, ne

uviđajući kako su i same pridonijele neodrživosti odnosa koji se raspao.

54 Mirjana Krizmanić

Neprilagođeno ponašanje zajednički naziv za oblike ponašanja koji proizlaze iz nesposobnosti pojedinca da na

primjereni način udovolji zahtjevima fizičke, profesionalne ili socijalne okoline u kojoj živi. To mogu biti i oblici

doživljavanja i ponašanja koji u pojedincu i/ili njegovoj okolini izazivaju toliko neugode da zahtijevaju stručnu

pomoć. Neprilagođeno ponašanje, zapravo, jedan je kraj kontinuuma na čijemu se drugomu kraju nalazi

prilagođeno ponašanje, tj. ponašanje koje odgovara dobi, spolu i statusu osobe te situaciji u kojoj se

pojavljuje.

Osim o prilagodljivosti, suočavanje s neuspjehom ovisi i o osobinama ličnosti, kao što su emocionalna

stabilnost, emocionalna zrelost i optimizam, ali i o nizu drugih koje u raznim kombinacijama općenito pogoduju

boljoj sposobnosti prilagođavanja.

U načelu, lakše se nosimo s neuspjehom na poslu ili u školovanju, dakle, u aktivnostima koje su više u

našim rukama ili, drugačije rečeno, koje manje ovise o nastojanjima i reakcijama drugih ljudi, a gotovo

isključivo o našoj motivaciji za posao, sposobnostima, znanju i uloženome trudu. Na tim područjima života

jednostavnije je neuspjeh pretvoriti u uspjeh pa je stoga i prilagodba na te neuspjehe jednostavnija. Osim toga,

ako ustanovimo kako nam za neko zanimanje ili za neki posao nedostaju sposobnosti, dodatnim obrazovanjem

možemo se osposobiti za neko drugo zanimanje ili neki drugi posao.

U suočavanju s neuspjehom koji smo doživjeli mnogo nam može pomoći potpora drugih ljudi ako smo,

dakako, spremni priznati im svoj neuspjeh, i potražiti pomoć.

O suočavanju s uspjehom

U načelu, svima se čini samim po sebi razumljivim da treba znati nekako se nositi s neuspjehom ili s tim

doživljajem na neki način izići na kraj, ali mnogo manji broj ljudi uvida kako treba znati nositi se i s uspjehom.

S tom činjenicom možemo se sresti gotovo na svakomu koraku; mlade djevojke koje su odjednom postale

zvijezde često se počinju ponašati potpuno neprilagođeno pa postaju umišljene, pune sebe

0svoga nenadanoga uspjeha. Slično se događa i mnogim ljudima koji s nekoga uobičajenog, mahom skromnoga

posla, odjednom "zabljesnu" na političkome nebu. Neosposobljeni za posao koji bi trebali obavljati,

nepripremljeni za javne nastupe i javne izjave, vrlo brzo mogu se naći u šalama koje se prepričavaju u kafićima.

U oba primjera riječ je o uspjehu koji je na neki način "pao s neba" pa osobe kojima se to dogodilo nisu za to

bile primjereno pripremljene. Najbolji primjer kako i uspjeh zahtijeva posebnu prilagodbu daju nam ljudi koji su

osvojili glavni zgoditak na lutriji ili u nekoj igri na sreću. Većina u potpunosti se izgubi, promijeni ponašanje,

udalji se od dotadašnjih prijatelja i znanaca, napusti posao, na brzinu potroši novac s nekim novim "prijateljima"

i ubrzo su financijski tamo gdje su i bili, samo bez ljudi kojima su bili okruženi nekada.

To se, primjerice, ne događa ljudima koji su svojim radom ostvarili odgovarajući uspjeh. Oni zbog toga ne

gube glavu i u pravilu ostaju kakvi su i bili - predani svome radu i stvaranju.

Očaravajuća obuzetost

O ljudskoj sreći govorili su mnogi filozofi, a u novije vrijeme i psiholozi, koji se sve više bave ispitivanjem

ljudi zadovoljnih svojim životom i koji sami sebe smatraju sretnima, da otkriju kako to čine ti ljudi ili na čemu

se temelji taj doživljaj psihološke dobrobiti ili zadovoljstva životom. U tim ispitivanjima psiholozi su usmjereni

na izvore zadovoljstva, na primjer, na pozitivna iskustva i pozitivne emocije, individualne razlike u ljudskim

snagama i vrlinama, kao i svemu onome što za razne ljude život čini vrijednim življenja. Sve to ispituje se na

razini pojedinca, na razini skupina (npr. obitelji), te na razini zajednice, dakle društva u cjelini.

Ispitivanja zadovoljnih pojedinaca pokazala su kako njihova psihološka dobrobit, što je još jedan naziv za

zadovoljstvo životom, ima šest sastavnica. Te sastavnice ili komponente su:

1. samoprihvaćanje

2. pozitivni odnosi s drugim ljudima

3. osobni rast i razvoj

4. postojanje životnoga smisla

5. kompetentnost

6. autonomija

1. Samoprihvaćanje znači, kao što smo to već spomenuli na više mjesta, prihvaćanje samoga sebe i

mogućnost da se sami sa sobom dobro osjećamo, iako smo svjesni svojih ograničenja. To znači da od sebe

nećemo očekivati savršenstvo, kako ćemo sebi oprostiti povremene pogreške ili propuste, da ćemo sami sa

sobom biti strpljivi i prema sebi snošljivi.

2. Pozitivni odnosi s drugim ljudima Ljudi općenito teže uspostavljanju i održavanju toplih i skladnih

međuljudskih odnosa, iako i tu postoje velike individualne razlike. Tako su nekima u njihovoj osobnoj

hijerarhiji najvažniji upravo međuljudski odnosi pa će takve osobe u njihovo održavanje uložiti mnogo truda,

mnogo razmišljanja i mnogo emocija. U dobre međuljudske odnose pripadaju naklonost, razumijevanje i

povjerenje, a kako bismo sve to mogli nekome pokazati, moramo se s tom osobom viđati, čuti, razgovarati, tj.

njegovati postojeći odnos. Ljudi često očekuju od drugih da im se jave, pitaju ih kako su, što im se u životu

događa, kako se osjećaju itd., ali sami rijetko kad nalaze vremena za takvo ponašanje prema svojim bližnjima,

prijateljima ili suradnicima.

& Idi često u kuću svog prijatelja, jer korov brzo prekrije put koji se ne koristi.

Ralph Waldo Emerson

Bez uzajamnosti i najtopliji odnosi polagano se hlade i postaju sve hladniji. Ima, doduše, mnogo

samozatajnih i strpljivih osoba koje dugo podnose zanemarivanje i sebičnost pa ustraju u nezadovoljavajućemu

odnosu, dok same sebe jednoga dana ne iznenade željom da iziđu iz toga odnosa. Ako nam je stalo do

održavanja nekoga odnosa, ne bismo ga nikada smjeli smatrati samim po sebi razumljivim, tj. vjerovati kako će

opstati bez ikakva našega truda i pažnje.

3. Osobni rast i razvoj znači bavljenje sobom, rad na sebi i svojim manama, nedostacima i ograničenjima,

ali i na jakim stranama i vrlinama, jer i njih treba održavati i "zalijevati". Danas se od ljudi svih struka očekuje

da zbog brzoga razvoja tehnologije i velikih promjena koje taj razvoj donosi, svatko u svojoj struci doživotno

uči. Ali cjeloživotno učenje o kojemu se danas tako mnogo govori, nije neki novi pojam. Ne postoji narod koji

nema poslovice poput naše: "Čovjek uči dok je živ." Ljudi su oduvijek znali kako im prikupljanje i korištenje

životnih iskustava omogućava bolje i uspješnije preživljavanje, kao što im to omogućava i trajno stjecanje

znanja iz Što više područja ljudskoga djelovanja.

& Nemojte se bojati sporog rasta, bojte se samo stajanja na mjestu.

Kineska poslovica

56 Mirjana Krizmanić

U osobni rast i razvoj mogu se uvrstiti i stjecanja raznih vještina i znanja (npr. kuhanje, pletenje, šivanje,

popravljanje kućanskih uređaja, učenje stranih jezika, pjevanje u zboru itd.), koji mogu postati hobiji ili nam

samo olakšati svakodnevni život.

Općenito se pokazalo kako su sretniji i zadovoljniji oni koji imaju veći broj uloga u životu pa nisu samo, na

primjer, pravnici ili psiholozi, vozači ili poljodjelci, već i roditelji, supruzi, braća ili sestre, rođaci, prijatelji,

znanci, susjedi itd. Sto pojedinac ima više uloga, to je veća vjerojatnost da ga neuspjeh u jednoj od njih

(obiteljskoj ili stručnoj), neće baciti u crni očaj ili kod njega izazvati osjećaj bespomoćnosti jer ima drugih uloga

(aktivnosti, zanimanja), u kojima je uspješan ili ih može obavljati.

4. Pronalaženje životnoga smisla koje nam preporučuju i filozofi i psiholozi nije za svakoga tako

jednostavno, kao što se to na prvi pogled čini. Ljudi koji žive svoj život na način na koji su to činili njihovi

roditelji, najčešće i samo pitanje o smislu života smatraju besmislenim. Oni, naime, implicite vjeruju kako je

smisao života živjeti normalno, a to "normalno" znači baviti se onime čime su se bavili roditelji - osnovati

obitelj, obavljati svoj posao, odgajati djecu. To uključuje, ako je moguće, dočekati i unuke, pa smireno otići na

onaj svijet. Milijuni ljudi pri tome ne govore o smislu života i ne razmišljaju o tome, već samozatajno, često uz

veliki trud i muku, uredno žive svoje živote.

Ne može se reći da postoji univerzalni smisao života koji bi svima značio isto, osim ako kažemo kako je

svima smisao života živjeti ga što bolje znamo i umijemo. Nekima je smisao života ostvariti sve svoje po-

tencijale, kako bi to rekli psiholozi, da se samoaktualiziraju, drugima je smisao života da sve svoje potencijale

ostvare njihova djeca. Pronalaženja smisla u živoru osamljenički je posao koji svatko mora obaviti sam za sebe.

U tom traženju smisla uputno je ne pronalaziti ga u vanjskim stvarima ili drugim ljudima, primjerice, smisao

života naći u prikupljanju materijalnih dobara, koje nam svaka veća prirodna katastrofa može odnijeti, ili u

osobi bez koje "ne možemo živjeti". To ne znači da nam netko uz koga smo na razne načine emocionalno

vezani, ne može znatno uljepšati i obogatiti život pa i pridonositi njegovoj smislenosti, ali ako netko ili nešto

izvan nas postaje naš cjelokupni smisao života, postoji opasnost da kad-tad ostanemo bez toga smisla.

5. Kompetentnost. Ljudi u načelu nastoje oblikovati okolinu u kojoj žive kako bi u njoj mogli ispuniti

vlastite želje i potrebe. Takvo djelovanje na okolinu omogućava im kompetentnost u onome što rade i čime se

bave pa tako životnome zadovoljstvu pridonosi stjecanje znanja i vještina na raznim područjima ljudskoga

života.

6. Autonomija. Svi mi, unatoč potrebi za drugim ljudima i bliskim odnosima, želimo sačuvati odredenu

autonomiju pri donošenju odluka i vođenju života. Svatko, čak i kad se savjetuje s bližnjima, želi sam donositi

odluke o svome životu i imati osjećaj kako to čini bez ikakva pritiska ili prinude. Treba odmah dodati kako na to

svatko od nas ima pravo ako je istodobno spreman snositi posljedice svojih autonomnih odluka.

To je samo jedan od oblika koji tumači utjecaj raznih činitelja na naše zadovoljstvo životom, što nikako ne

znači kako svatko od nas ne može imati svoj vlastiti model u kojemu su važni neki drugi činitelji. Tako, na

primjer, postoje ljudi koji svoj život žele posvetiti Bogu pa odlaze u svećenike ili časne sestre, kao i oni

posvećeni stvaranju u umjetnosti ili znanosti. Njihovi životni ciljevi razlikuju se od životnih ciljeva većine ljudi,

a razlikuje se i poredak čimbenika koji djeluju na njihovo zadovoljstvo životom.

Još o ciljevima

Istraživači ljudskoga ponašanja uvijek se ponovno iznenade kad utvrde koliko malo ljudi općenito

razmišljaju o svojim ciljevima te ih često postavljaju previsoko ili prenisko, što u oba slučaja onemogućava

doživljaj uspjeha pa i sreće i zadovoljstva. Iako se na prvi pogled čini nelogičnim da nas lako postignuti cilj ne

čini sretnima, tome je ipak tako. Vrijednost postignutoga cilja, u načelu, to je veća što smo uložili više truda,

muke, ustrajnosti i dovitljivosti kako bismo ga postigli. Na taj način ostvareni ciljevi daju nam čak osjećaj kako

smo se u nečemu istaknuli, da to svatko ne bi mogao, što nije slučaj s prilično lako ostvarivim ciljevima.

Trebali bismo odabirati ciljeve s kojima se možemo identificirati. Uvijek kad pokušavamo ostvariti nešto što

nam je nametnuto izvana, a za što nemamo istinsku unutarnju motivaciju, teško ćemo ustrajati u dugotrajnim

naporima koji su potrebni za ostvarivanje ciljeva.

Mi često odabiremo ciljeve koje odabiru drugi ljudi ili ono "što se nosi", pa se tako usmjeravamo na

materijalne stvari, mladenački izgled, izlaske na određena mjesta, što su ciljevi koji možda dovode do kratko-

trajna zadovoljstva, ali nikako do trajnije psihološke dobrobiti. Život treba živjeti u vlastitu vrijednosnom

sustavu, a ne onomu koji je trenutačno u modi, jer nas tek ostvarivanje ciljeva koji su u suglasnosti s našim

vrijednostima dovodi do istinskoga zadovoljstva životom.

& Ja nisam na ovom svijetu zato da udovoljim očekivanjima drugih ljudi, niti smatram da svijet treba

udovoljiti mojim očekivanjima.Fritz Pearls

Brojna istraživanja zadovoljstva životom, kakvoće življenja i sreće pokazala su kako u odabiru ciljeva nije

dobro polaziti samo od vlastitih potreba, želja i vrijednosti jer zadovoljavanje takvih ciljeva ne dovodi do

trajnoga ili barem dugotrajnoga zadovoljstva životom i doživljaja sreće. Trajniji osjećaj zadovoljstva možemo

postići ostvarivanjem ciljeva kojima vodimo brigu o potrebama, željama i vrijednostima drugih ljudi te

zajednice u kojoj živimo.

Takvi opći ciljevi, primjerice, mogu biti rad na poboljšanju života neke socijalne skupine ili zalaganje za

zaštitu okoliša, zaštitu životinja, poboljšanje kakvoće življenja u gradu, volonterski rad s djecom s posebnim

potrebama, aktivni rad na razvoju civilnoga društva i niz drugih. U takve opće ciljeve, čije bi postizanje trebalo

pridonijeti dobrobiti svih ljudi u nekome društvu, ulaze, dakako, politički ciljevi i političke aktivnosti.

Rad na takvim općim ciljevima udružuje ljude sličnih interesa, sklonosti i motiva, što u pravilu dovodi do

iznimno skladnih međuljudskih odnosa i uistinu velikoga zadovoljstva zbog takvog zajedničkoga rada.

& Činimo već dosta zla samim time što ne činimo ništa dobrog.

Njemačka poslovica

Istraživači i autori koji se bave ispitivanjem sreće i zadovoljstva životom naglašavaju kako sreća nikako nije

nešto što nam se događa, da se sreća ne pojavljuje kao posljedica slučajnih ili sretnih okolnosti, ne kupuje se

novcem, ne osvaja pomoću moći. Sreća je stanje koje svaki pojedinac treba pripremiti, njegovati i održavati

vlastitim trudom. Međutim, svjesni kako u životu svakoga od nas ima mnogo toga na što ne možemo djelovati,

skloni smo vjerovati da našu sudbinu prije svega određuju vanjske okolnosti. Pa ipak, svi smo već doživjeli

situacije u kojima smo imali osjećaj kako smo gospodari vlastite sudbine, daje sve pod našim nadzorom. U

takvim trenucima osjećali smo se oduševljeno i doživljavali užitak koji smo upamtili gotovo zauvijek. Takve

trenutke Mihaly Csikszentmihaly, jedno od slavnih imena u pozitivnoj psihologiji, naziva optimalnim

iskustvima. Takav doživljaj ima umjetnik koji stvara svoje djelo, roditelj kad mu dijete prvi put uzvrati

smiješak, kuhar koji priprema neko iznimno jelo. Pri tome je važno istaknuti kako se takvi trenuci ne događaju

samo u povoljnim, već i u iznimno nepovoljnim okolnostima, o čemu su govorili i naši ratni stradalnici.

Najbolji trenuci naših života nisu pasivni ili opuštajući, iako i ta iskustva mogu stvoriti ugodu. Najljepše i

najuzbudljivije trenutke doživljavamo kad svoje tijelo ili um dovedemo do krajnjih granica, pokušavajući

postići nešto teško, ali vrijedno. Drugim riječima, optimalno iskustvo nešto je što stvaramo sami i zato

58 Mirjana Krizmanić

optimalna iskustva omogućavaju doživljaj kontrole ili doživljaj sudjelovanja u izgradnji sadržaja vlastita života.

Csikszentmihaly je razvio i teoriju optimalnoga iskustva koja se temelji na pojmu očaravajuće obuzetosti, koju

podjednako doživljavaju muškarci i žene, mladi i stari, kao i ljudi iz sasvim različitih kultura, kao što su oni

odrasli u Japanu, Sjevernoj Americi, Indiji ili Italiji.

Očaravajuća obuzetost je stanje potpune uronjenosti u određenu aktivnost, uz potpuno zanemarivanje svega

drugoga i uživanje u onome što na taj način radimo ili ostvarujemo. Očaravajuću obuzetost možemo doživjeti na

svakome području ljudskoga djelovanja, u radu, kao i u aktivnostima slobodnoga vremena, u obitelji, kao i s

prijateljima, u samoći i u mnoštvu ljudi.

Očaravajuću obuzetost možemo doživjeti u svakoj vrsti posla, u bavljenju najrazliČitijim hobijima, od

planinarenja do kuhanja, pletenja, izrade dječjih igračaka ili kuhinjskoga pokućstva. Doživljaj očaravajuće

obuzetosti nastaje kad zahvaljujući svojim sposobnostima, znanjima i vještinama vladamo situacijom u kojoj

smo prema vlastitu odabiru i s odredenim ciljem.

Ali očaravajuća obuzetost ne nastaje samo kad nešto radimo ili stvaramo, otkrivamo ili učimo. Odnosi s

drugim ljudima mogu biti izvorom zadovoljstva i sreće, ali i nezadovoljstva i patnje. Odnosi s drugim ljudima u

kojima uspijevamo doživjeti očaravajuću obuzetost jako povećavaju našu kakvoću življenja i našu psihološku

dobrobit. To su, u pravilu, odnosi u kojima postoji odredena emocionalna privrženost, poštovanje, povjerenje,

razumijevanje i odanost.

Takve odnose možemo imati sa članovima obitelji, prijateljima, suradnicima, ali ako smo otvoreni prema

novim iskustvima, tada su takvi doživljaji mogući i s ljudima koje upoznajemo u radu na nekom zajedničkome

općem cilju. Doživljaj optimalnoga iskustva koji nas potpuno očara i obuzme možemo doživjeti i u prirodi koja

ne mora uvijek biti neko spektakularno mjesto, već livada s prvim proljetnim cvijećem, koju ćemo jasno

doživjeti u svoj njezinoj ljepoti, mirisima, zvukovima ili bojama.

Očaravajuću obuzetost možemo doživjeti i u bavljenju našim kućnim ljubimcima, koji su kao i mi dio

prirode. Komunikacija s psom ili mačkom, a mnogi tvrde kako to vrijedi i za komunikaciju s ježom i zecom,

papigom i kanarincem te mnogim drugim kućnim ljubimcima, zaista nas s lakoćom dovodi u stanje očaravajuće

obuzetosti. Prepoznavanje "izraza lica" vašega kućnog ljubimca, igra sa životinjom koja vam je potpuno i

bezuvjetno odana, za neke ljude jedan je od najkraćih putova do očaravajuće obuzetosti. Za druge to može biti

glazba u koju toliko uranjaju da uopće ne primjećuju što se oko njih događa, knjiga nekoga pisca kojega

doživljavaju kao srodnu dušu, kuhanje savršene večere za prijatelje.

Očaravajuću obuzetost može postići svatko ako se predano i usredotočeno posveti nečemu što ga zanima ili

raduje. Sto više optimalnih iskustava doživljavamo, to će biti veća cjelokupna kakvoća našega života i tako

ćemo tim životom biti zadovoljniji. Pri tome je bitno da na našemu putu do životnoga zadovoljstva moramo

sami za sebe pronaći načine uživanja i smisao života koji neće ovisiti o vanjskim uvjetima. Taj cilj je lakši i teži

nego što se to čini na prvi pogled. Lakši je jer svatko od nas tu mogućnost osamostaljivanja ima u svojim

rukama, a teži je jer zahtijeva disciplinu i ustrajnost.

Postoje dvije osnovne strategije koje nam mogu pomoći u poboljšanju kakvoće življenja. Cilj prve pokušaj je

mijenjanja vanjskih okolnosti, tako da što više odgovaraju našim ciljevima, a cilj druge strategije mijenjanje je

načina na koji doživljavamo vanjske okolnosti, što će nam omogućiti da ih prilagodimo našim ciljevima.

Pretpostavimo da radimo posao koji nam se sviđa i zanima nas, za koji smo osposobljeni i možemo ga

uspješno obavljati, ali imamo pretpostavljenoga koji sve to nije; nema odgovarajuće kvalifikacije za upravljanje,

već je na to mjesto došao po političkoj liniji, nema prikladne osobine ličnosti pa ne zna postupati s ljudima itd.

To su okolnosti koje ne možemo promijeniti, ali možemo se usmjeriti na ono Što ovisi o nama, a to je posao koji

nam može biti izvor zadovoljstva. Pri tome nećemo se uzrujavati zbog tog pretpostavljenoga, nećemo ga

ogovarati s drugim djelatnicima, nećemo jadikovati zbog svoje loše sudbine, već ćemo nastojati zanemariti ga.

Ili, ako to ne možemo, pokušat ćemo naći drugi posao, ali ćemo prije svega morati što jasnije odrediti svoje

prioritete, tj. što nam je važno i što nam povećava zadovoljstvo životom.

U našemu nastojanju da živimo što zadovoljnije, trebali bismo već od rane mladosti tražiti svoje izvore

zadovoljstva koji će nam trajati cijeloga života. Iako ti izvori zadovoljstva i sreće mogu, a najčešće i jesu, biti

vezani uz druge ljude, dobro je pronaći i izvore sreće koji ne ovise o drugim ljudima. Drugi ljudi, naime, na

različite načine postupno odlaze iz našega života. Neki odu u druge države ili na druge kontinente, odaberu

zanimanja koja su toliko različita od našega da se više uopće ne srećemo; neki tijekom razvoja krenu u drugome

smjeru pa se više ne razumijemo, imamo različite svjetonazore i/ili sustave vrijednosti; neki dodu na vlast pa im

ta vlast "udari u glavu" i više se ne sjećaju ranijih prijatelja. I tako, ma koliko nam značili drugi ljudi, treba imati

izvore životnoga zadovoljstva do kojih možemo doći sami ili udruživanjem s ljudima koje do odredenoga

trenutka nismo uopće poznavali, kao što je to slučaj u akcijama civilnoga društva, u nekim volonterskim

akcijama, pružanju pomoći i tomu slično.

Tijekom cijeloga života trebali bismo aktivno raditi na svojoj tkanici: odabirati boje niti kojima ćemo tkati,

mijenjati uzorke i prilago- davati ih koncima s kojima raspolažemo u danome trenutku. Najljepši dijelovi tkanja

bit će oni koje smo istkali u stanjima očaravajuće obuzetosti, a ako smo to još uspjeli postići udružujući se s

drugim ljudima u nekome obliku rada za opće dobro ili borbe za ljudska prava, onda smo zasigurno pronašli

neke trajne izvore životnoga zadovoljstva i sreće.

Uspoređivanje s drugim ljudima

60 Mirjana Krizmanić

„A ŠTO BI LJUDI NA TO REKLI?"

O OSUĐIVANJU DRUGIH LJUDI

O ZAVISTI

O TOLERANCIJI

O SMISLU ZA HUMOR

O ZAHVALNOSTI

O oponašanju

Svi ljudi socijalna su bića i stoga su manje ili više ovisna ne samo o nazočnosti drugih ljudi, već i o njihovu

razumijevanju, naklonosti, ljubavi, potpori, odobravanju. Ta potreba za odobravanjem često nas navodi na

slijepo oponašanje drugih, u što ne spada samo vanjsko ponašanje - npr. prilagođavanje njihovu načinu

odijevanja - već i usvajanje njihovih obrazaca mišljenja, donošenja sudova o drugim ljudima pa postupno i

usvajanje cjelokupnoga sustava vrijednosti koji je, možda, sasvim drugačiji od našega.

Oponašanje drugih ljudi, koje proizlazi iz naše želje da im se svidimo, približimo, postanemo dio njihove

skupine ili društva, uvijek je u biti vođenje vlastita života prema tuđim mjerilima ili tkanje naše životne tkanice

prema tuđemu ukusu. Kad bi takvo oponašanje bilo potaknuto time što smo u tuđemu ponašanju odjednom

prepoznali nešto što nam odgovara, što nam je primjerenije od našega dosadašnjeg ponašanja ili kad bi naša

želja za oponašanjem drugih bila posljedica našega boljeg upoznavanja samih sebe, tada bi takvo oponašanje

bilo dobro i korisno. Ali najčešće tome nije tako, već se, osobito u ranoj mladosti, priklanjamo onome "što se

nosi," što rade drugi, što se drugima sviđa, što drugi cijene, ne razmišljajući mnogo o tome sviđa li nam se to

uistinu ili se samo na taj način želimo priključiti nekoj skupini ljudi.

Kad se ta naša "ciljna" skupina ponaša u skladu s općeprihvaćenim društvenim normama, tada takvo

imitiranje, osobito ako je samo prolazna faza u razvoju mlade osobe, nije nešto strašno. Ako se, međutim, ta

ciljna skupina udaljava od općeprihvaćenih načina ponašanja pa se, primjerice, bavi mutnim poslovima,

varanjem na ispitima, uzimanjem droga ili prekomjernim opijanjem, onda nas takvo imitiranje može i trajno

oštetiti.

"A što bi na to rekli ljudi?"

Cesto ljudi i u odrasloj dobi slijepo slijede ponašanje drugih, postavljajući pri svakoj pomisli na neku

promjenu svoga ponašanja uvijek isto pitanje: "A što bi na to rekli ljudi?" ili "Sto će na to reći drugi ljudi?"

Drugim riječima, takve osobe ne pitaju se bi li određena odluka bila za njihovo dobro ili za dobro nekoga

drugoga, ima li neko ponašanje smisla jer ih veseli, a nikome ne šteti, hoće li im neki korak donijeti radost ili

olakšanje zbog nekih muka, već je mjerilo svih mjerila odgovor na pitanje: "A što će na to reći ljudi?"

Sto će reći ljudi, ne bi dakako trebalo biti odlučujuće za naše ponašanje, već bismo trebali učiniti ono što

želimo, baviti se onime što nas zanima ili veseli, odjenuti ono što nam se sviđa i tako redom. Međutim, ako nam

je najvažnije da ljudi o nama govore dobro, da im se svidimo ili da nas ne primjećuju, jer se ničim ne ističemo -

i to je u redu. Svaki je izvor sreće i/ili zadovoljstva dobar ako ne smeta ili ne šteti drugima, naravno, ako

dugoročno ne šteti ni nama samima. Ugađanje većini i oponašanje većine nekome može značiti duševni mir ili

iznimno životno zadovoljstvo. Ima mnogo ljudi koji se ničega toliko ne plaše kao onoga "što će reći ljudi" ili što

bi ljudi mogli misliti o njima. To može biti posljedica onoga što su naučili gledajući i slušajući svoje roditelje,

ali i želje da se ne razmišlja o svojim postupcima ili odlukama, već se ti postupci u svakoj situaciji odmjeravaju

prema tome što bi "rekli ljudi". Takvo životno stajalište pojednostavnjuje život i zahtijeva od pojedinca manje

napora i promišljanja, ali ga i opterećuje strahom od svakoga neuobičajenoga ili manje uobičajenoga koraka. Ta

jednostavnost življenja plaća se mnogim zatvorenim vratima koja nećemo otvoriti jer se "ro ne radi", jer bi se

drugi čudili, zgražavali, osuđivali ili pitali što to s nama nije u redu.

& Od svakih deset ljudi koji govore o vama, devet će reći nešto loše, a deseti će reći nešto dobro na loš

način.Antoine Rivarol

Kad jc nekome najvažnije od svega "što bi rekli ljudi", tada ta osoba doduše katkad i trpi, ah je ipak

zadovoljna - jer ljudi, eto, nemaju što reći. Kad, međutim, trpi i pati i želi izići iz neke situacije, ali strepi od

reakcija drugih ljudi, tada bi trebala znati kako ljudi o bilo kome govore najviše dva, tri dana, uz kavu, pri

slučajnim susretima na ulici, ali da se iskreno i s nekim posebnim interesom uopće ne bave drugim ljudima i

njihovim životom. Ta briga o tome što bi "svijet rekao", samo je obmana ljudi koji žive ili žele živjeti po

mjerilima svoje okoline, oslobođeni donošenja odluka i razmišljanja o svojim postupcima.

Priča iz života

Kao mlada djevojka upoznala sam bračni par visokoškolovanih ljudi koji nisu imali djece i prividno su živjeli

posvećeni svome poslu. Stjecajem okolnosti zbližili smo se pa sam imala prigode čuti kako se vrlo uljudno

vrijeđaju, kritiziraju, podcjenjuju i ponižavaju. Njihove razmirice katkad bi poprimile takve razmjere da su

susjedi, s druge strane bloka u kojemu su živjeli, mogli sa zanimanjem ili zgražavanjem pratiti njihove sve

žešće svađe ili ih susretati kako ojađenih lica šuteći hodaju gradom.

Onda se jednoga dana pročulo kako gospodin X ima "prijateljicu" koju redovito posjećuje, s njom odlazi na

putovanja, izlete, šetnje gradom. U svojoj mladenačkoj naivnosti vjerovala sam kako je to kraj tog mučnoga

62 Mirjana Krizmanić

braka, punoga ogorčenja i negativnih emocija, u kojemu nije postojala financijska ovisnost pa je svatko

mogao krenuti svojim putem. Situacija se, međutim, nije mijenjala dulje od desetljeća.

Mladi ljudi općenito su skloni vjerovati kako su stvari crno-bijele te da ih tako treba rješavati, pa ni ja u

tome nisam bila iznimka. Mnogo sam razmišljala o ponašanju tih dvoje ljudi, ne shvaćajući što ih drži zajedno i

zašto svatko ne krene na svoju stranu. A-onda sam jedanput, susrevši gospođu X, u sasvim usputnu.razgovoru

na cesti to saznala. Gospođa X, naime, znajući da znam za "prijateljicu" njezina supruga, ponosno mi je rekla:

"Pa što bi ljudi rekli da sam ga ostavila zbog tamo neke ženske! Kako je da je, ja ću ići za njegovim lijesom."

Život koji je, kao u navedenu primjeru, protekao u natjecanju tko će kome "ići za lijesom", šro je na kraju co

troje ljudi učinilo ogorčenima, razočaranima, srditim osobama, mogao je proteći skladnije, zadovoljnije i ljepše.

Usput rečeno, gospoda X uistinu je išla za lijesom gospodina X, ali ljudi su se odavno prestali baviti njima, pa je

tako njihova priča zanimala druge ljude samo u njihovoj uobrazilji.

Svi bismo trebali biti u stanju uvidjeti kako uopće nema smisla živjeti na određeni način, samo strahujući od

onoga "što bi rekli ljudi", jer oni najčešće ne bi rekli ništa ili bi to malo prokomentirati, neki sa zavišću, neki uz

osudu, a neki s odobravanjem. Ali kad ljudi o nekome govore i pohvalno, čine to podjednako "usput", kao i kad

o nekome govore loše; podjednako kratko i sa zanemarivim zanimanjem. Stoga bismo pitanje: "A što bi rekli

ljudi ?" trebali postavljati samo tada kada nam to služi kao prečac do onoga u što i sami vjerujemo, i što sami

mislimo.

Najbolja zaštitaod slijepoga oponašanja drugih ljudi jest prihvaćanje samoga sebe, zajedno sa svojom

početnom popudbinom, postojećim sposobnostima, osobinama ličnosti i sustavom vrijednosti. To, dakako, ne

znači kako ćemo zbog toga što sebe prihvaćamo takvima kakvi jesmo, odustati od daljnjega rada na sebi,

stjecanja znanja ili slijeđenja svojih zanimanja i motiva. Osoba koja smatra kako je podjednako vrijedna, kao i

drugi ljudi te da ima pravo biti takva kakva jest, neće imati potrebe oponašati druge ljude ni čeznuti da ju

prihvate oni od kojih se znatno ili čak bitno razlikuje.

Dakako, u svim životnim razdobljima postoje trenuci kad baš nismo zadovoljni sami sobom, kad bismo

željeli biti ljepši, pametniji, duhovitiji ili šarmantniji, ali tako dugo dok su to samo prolazna nezadovoljstva, ona

nas mogu samo potaknuti da poradimo na sebi i svome ponašanju kako bismo, na primjer, svojim uljudnim

ophođenjem, simpatičnom ličnošću ili znanjem osvojili druge ljude. Uvijek kad nas "uhvati" prevelika

samokritićnost, trebali bismo se sjetiti činjenice kako nema onoga tko je svima lijep, da nema onoga koga svi

smatraju šarmantnim, duhovitim, pametnim ili dobrim, kao što nema onoga koga barem netko ne smatra lijepim

i pametnim.

Osim toga, sve osobine koje privlače druge ljude samo na prvi pogled mogu se nadomjestiti dobrotom,

susretljivošću, ugodnim i uljudnim ophođenjem, pouzdanošću i nizom drugih trajnih ljudskih vrlina, pa tako

nakon ranoga djetinjstva nema mnogo razloga koji bi opravdavali oponašanje drugih ljudi, osim ako je riječ o

učenju nekih vještina.

O vodoravnom uspoređivanju

Kao socijalnim bićima, međutim, nužna nam je usporedba s drugima kako bismo odredili gdje pripadamo i

kakvi smo: bolji, gori ili podjednako uspješni poput drugih ljudi. Te vodoravne usporedbe s onima na koje

sličimo po podrijetlu, dobi, obrazovanju ili zanimanju, bračnome statusu i drugim svojstvima, olakšavaju nam

određivanje "svoga mjesta u našemu svijetu". To znači da se uspoređujemo sa sebi sličnima kako bismo odredili

jesmo li uspješni u svome zvanju, zarađujemo li dovoljno, imamo li dostatno onoga što ima većina ljudi u čije

redove ubrajamo i sebe. Na tom načinu određivanja vlastite vrijednosti zarađuju ne samo modne kuće, nego i

proizvođači svih novih tehnoloških igračaka, jer ako "moji" (tko god oni bili), imaju određenu vrstu mobitela

kojim se, na primjer, može fotografirati, čitati svoju elektronsku poštu, slati SMS poruke, pretraživati internet,

igrati igriee, slušati glazbu i gledati filmove, onda to moram imati i ja iako mi je mobitel, zapravo, potreban

samo za telefoniranje.

U vodoravno uspoređivanje s drugima pripada i uspoređivanje po broju i vrsti prijatelja i uspoređivanje djece,

ako ih imamo, po pameti, znanju, ponašanju, eventualnim talentima, izgledu, slobodnim aktivnostima. To često

dovodi do toga da djeca moraju učiti svirati neki instrument, iako ih to ne zanima, igrati tenis, iako bi radije

čitala, družiti se s djecom koju ne bi odabrala sama itd.

Ljudi često određuju stupanj svoga životnog zadovoljstva pa i sreće na temelju usporedbe s drugima, što je u

redu tako dugo dok ih to ne čini nesretnijima nego što bi trebali biti. Drugim riječima, kad svoju sreću želimo

odrediti na temelju usporedbe s vidljivim znakovima tude sreće, oslanjamo se pretežno na materijalna dobra

koja imaju drugi ("Nije moj automobil nimalo lošiji od njihovoga." "1 mi stanujemo sasvim pristojno"), na

usporedbu po osobnom obrazovanju ("Nisu oni nimalo obrazovaniji od mene") ili obrazovanju roditelja (npr. "I

moji roditelji su bili školovani ljudi") ili ("Imam i ja roditelje na selu") načinima provođenja slobodnoga

vremena, odgoju djece itd., a sve to polazeći od pretpostavke kako je naša sreća podjednaka njihovoj ako smo

slični po nekima od spomenutih kriterija usporedbe.

Za ljude koji svoje životno zadovoljstvo i/ili sreću određuju na takvim i sličnim usporedbama te su usporedbe

korisne i dobre ako su za njih odabrali odgovarajuću ciljnu skupinu: to jest ljude slična podrijetla, obrazovanja,

socioekonomskoga i bračnoga statusa. Takve usporedbe bit će korisne ako ciljnu skupinu čine oni koji posjeduju

ili znaju nešto više ili su u društvu nešto ugledniji od osobe koja se s njima uspoređuje, jer rime će ju potaknuti

na ulaganje većih napora kako bi im se približila. Takvo uspoređivanje, međutim, bit će manje korisno ako kod

osobe koja se uspoređuje s drugima izaziva zavist.

O okomitom uspoređivanju

Uz vodoravno uspoređivanje s drugima, dakle s onima kojima pripadamo po vlastitu sudu ili odabiru, postoji

i okomito uspoređivanje s onima koji su po svome položaju, slavi, po tome koliko su poznati, uspjesima ili

imovini daleko iznad nas. Takvo okomito uspoređivanje najčešće se odnosi na usporedbu s elitom (npr.

intelektualnom ili stvaralačkom), ili s "elitom" koju čine političari, bogataši, pripadnici estrade, televizijske

zvijezde i tomu slično.

Pojedinac od takvoga okomitog uspoređivanja može imati višestruke koristi ako se, primjerice, uspoređuje s

nekim uzorom ili idealom kojemu teži. Takva usporedba potiče na ulaganje dodatnih napora u obrazovanje ili

stjecanje nekih vještina kako bi se štoviše približio odabranu uzoru. Usporedba s onima koji su mnogo imućniji

od nas ili su u nekome društvu osobito slavni ili po nečemu poznati, može nam biti od koristi ako uspijemo

spoznati kako svi ti ljudi u biti imaju iste probleme, kao i sav ostali svijet. I oni obolijevaju, nesretno se

zaljubljuju, ostaju bez svojih bližnjih, imaju problema s djecom pa ih, jednom riječju, bogatstvo i slava ne mogu

zaštititi ođ nesreća.

Zanimljivo je kako se ljudi da bi odredili stupanj svoje sreće ili nesreće više uspoređuju s drugima kojima je

dobro ili bolje nego njima nego s onima kojima je lošije ili teže u životu. To vrijedi za vodoravno

0 za okomito uspoređivanje, a očigledno proizlazi iz izrečenoga ili ne- izrečenoga stava svakoga od nas kako mi

zaslužujemo biti sretni ili sretniji od drugih. Taj stav ili neizrečeni dojam na neki način je povezan s pitanjem

koje mnogi postavljaju kad ih zadesi neka nesreća: "A zašto baš ja?" U okomito uspoređivanje, međutim, trebalo

bi uvrstiti i one kojima je gore nego nama, koji žive u neimaštini i nose se s tim, čija su djeca teško bolesna, a

oni to hrabro i požrtvovno podnose, one koji su sami teško bolesni ili žive s raznim oblicima invaliditeta, koji

64 Mirjana Krizmanić

njeguju svoje ostarjele ili bolesne članove obitelji. Posvuda oko nas ima mnogo ljudi koji se ustrajno i

samozatajno nose s teškim nevoljama koje su pogodile njih osobno ili njihove bližnje. Kada bismo se

uspoređivali s tim "herojima svakidašnjega života", tada bismo mnogo bolje bili u stanju odrediti pravo mjesto

naših problema.

Priča iz života

Jedna moja poznanica, koja radi kao profesor u školi, smatra kako je pod golemim stresom i da ima razloga

biti silno nesretna jer ima određenih teškoća na poslu: preopterećena je poslom, prigovara joj ravnatelj škole

jer dobrovoljno ne ostaje prekovremeno raditi s učenicima koji imaju problema u školi. Njezini učenici voleju i

poštuju, ali ona je toliko zaokupljena navedenim teškoćama, da to nekako stavlja u drugi plan. Pri svemu

tome, potpuno je smetnula s uma kako je danas za svakoga sreća imati posao, imati vlastiti stan, zdravu,

dobru i uspješnu djecu, da je i sama dobroga zdravlja, premda je samohrana majka, djeca imaju oca koji

redovito plaća alimentaciju, a ona uz sve to, ima I nekoliko istinskih prijatelja i prijateljica. Kad bi samo

svakoga dana pobrojila sve ono što ima dobroga u životu (ili kad bi to - stručno rečeno - osvijestila), trebala bi

zapravo biti iznimno sretna.

Ovome moram dodati kako je ovdje sasvim slučajno navedena priča profesorice, iako poznajem i liječnike,

psihologe, informatičarke i pripadnike drugih profesija koji se žale na identičan način.

Osnovni problem u stajalištu mnogih ljudi jest kako nevolje, nesreće i tragedije postoje samo za druge ljude

te da se njima ništa od toga ne smije i ne može dogoditi, a kad bi se dogodilo, to bi bila katastrofa i nepravda. Pri

tome uopće ni trenutak ne pomisle kako se ljudima oko njih dogadaju nepravde i tragedije, koje također nisu

zaslužili ničim. Kad bismo svi mi uspjeli shvatiti kako se nesreće i nevolje mogu dogoditi svakome od nas, naši

brojni problemi izgubili bi na veličini i težini. Time nikako ne želim reći kako bismo svoje zadovoljstvo životom

trebali crpiti iz tuđe nesreće, već kako bismo - shvaćajući da nam se svima u svakome trenutku može dogoditi

nešto lijepo, ali nešto i ružno, nešto dobro, ali nešto i loše - trebali osvijestiti kako mnogi pate mnogo više nego

mi, pa bismo takvim razmišljanjem uspjeli svoje probleme svesti na pravu mjeru.

Svatko od nas poznaje nekoga kome su njegovi problemi, na primjer s majstorima koji su loše ili krivo

postavili keramičke pločice, veća tragedija od bilo kakve velike patnje drugih ljudi. Budući da loše postavljene

keramičke pločice zapravo uopće nisu problem, nego obična, svakodnevna životna gnjavaža, svođenje onoga što

nam se svakodnevi- ce događa na pravu mjeru, uklanja velik broj izvora stresa i nezadovoljstva te pridonosi

uspješnijemu rješavanju svih tih svakodnevnih poslova. Zapravo je žalosno kako mnogi ljudi moraju uistinu

doživjeti neku tešku nesreću ili tešku bolest da bi u svome životu mogli uspostaviti zdravu hijerarhiju problema i

zdrav način odabiranja ciljeva. Okomito uspoređivanje s drugim ljudima na cijelome rasponu ljudskih sudbina,

od tragedija do vrhunske uspješnosti, moglo bi nam u tome znatno pomoći.

Na žalost, mnogobrojni ljudi ne samo što takvu mogućnost usporedbe smatraju za sebe neprimjerenom, nego

odbijaju svaku mogućnost upoznati se s postojanjem tuđih nevolja i nesreća.

Priča iz života

Kao što je starijim naraštajima dobro poznato, u Drugome svjetskom ratu diljem Europe postojali su koncentracijski

logori u kojima su bili mučeni i ubijani milijuni ljudi zbog toga što su bili druge vjere, nacionalnosti ili drugačijega

uvjerenja od onih koji su bili na vlasti. Prema podacima iz nedavno otvorenih arhiva njemačke Nacionalno

socijalističke partije, takvih žrtava bilo je oko 17 OOO.OOO, među kojima i 6 OOO.OOO Židova.

Kad sam još kao mlada djevojka počela čitati o tim zločinima, činila sam to opterećena sjećanjima na moje

prijatelje iz osnovne škole kojima su u takvim logorima bili ubijeni roditelji ili djedovi i bake, a nekima čak i desetci

članova obitelji. Činilo mi se neshvatljivim kako je u vrijeme dok sam se ja kao dijete bezbrižno igrala i krenula u

školu, u Europi bilo moguće sustavno ubijati ljude samo zbog njihove različitosti, da se to događalo i u logorima

nedaleko od Zagreba i kako se o tome, barem u to vrijeme, zapravo uopće nije govorilo.

S vremenom su se počele pojavljivati strašne slike spašenih logoraša, velikih gomila mrtvih ljudskih tijela, i meni

se činilo kako bismo svi trebali o tome razgovarati, čitati sve što je o tome napisano, u svakoj prigodi i na svakome

mjestu osuđivati te strahote i svim snagama pokušati shvatiti kako je to uopće bilo moguće, a sve s ciljem da se to

više nikada ne ponovi.

Međutim, uporno sam u tim svojim nastojanjima nailazila na ljude koji o tome nisu htjeli znati ništa, nikada

razgovarati, koji ni za što ne bi pogledali film takvoga sadržaja, "jer ih to uzrujava, pa gase televizor", i koji bi na moj

pokušaj da ih uvjerim kako je naša dužnost o tome čitati, govoriti i raspravljati; ako su milijuni ljudi morali to

proživjeti ili na taj način umrijeti, onda najmanje što mi možemo učiniti jest da o tome govorimo, pišemo,

poučavamo djecu i na svaki mogući način pokušavamo spriječiti da se to ikada više ponovi.

Tada sam u našoj nedavnoj prošlosti opet vidjela slične slike iz logora koje su osnivali svi sudionici ratova na

ovim prostorima. I opet sam čula ljude koji govore: "Ja to ne gledam." "Mene to uzrujava.""Neću o tome

slušati", ili čak:"Pitanje je,je li to baš bilo tako", i shvatila sam zastoje tako teško izbjeći ponavljanje nekih

užasa iz povijesti ljudskoga roda. Mnogi, naime, ne žele ni znati za njihovo postojanje, smatrajući, osjećajući ili

vjerujući kako je to namijenjeno samo "onima drugima".

Sva ljudska bića imaju manju ili veću sposobnost zamišljanja pa bismo to svi trebali što češće koristiti,

smatrajući pri tome same sebe jednakovrijednima s ostalim ljudima, pa tako i jednako ranjivima na moguće

nevolje i nesreće. Takvo razumijevanje našega položaja u svijetu osposobilo bi nas za realističnije sagledavanje

vlastitih teškoća ili problema, a time nam i otvorilo još jedan novi put do životnoga zadovoljstva i sreće.

O ogovaranju

U usporedbe s drugima često spada i jedan od nepoželjnih oblika bavljenja drugim ljudima, a to je

zavirivanje u njihov život kako bismo ih u razgovoru sa svojim prijateljima ili znancima mogli ogovarati. Pri

tome zaboravljamo poznatu činjenicu kako će oni s kojima ogovaramo druge, odmah nakon što se rastanemo,

ogovarati nas.

Ogovaranje je, medu ostalim, također oblik usporedbe s drugima jer se nekako podrazumijeva da se ono što

drugima zamjeram i zbog čega ih ogovaram, ne odnosi na mene. U ogovaranju često postoji potreba umanjiti

druge kako bi uzdigli sebe, a često sadržaj ogovaranja upućuje na ono na čemu nekome zavidimo.

Tako su, na primjer, ljudi koji i sami žive u nekom ljubavnome trokutu ili bi to rado učinili, ali se ne usude,

silno skloni osuđivati druge zbog takvoga ponašanja. To često ide tako daleko da su spremni upozoriti suprugu

ili supruga na bračnu nevjeru partnera, a sve u obliku neke velike moralnosti.

O osuđivanju drugih

Prije nego što sami sebi uzmemo pravo osuđivati nečiji način života ili odluke koje netko donosi u svom

privatnome životu, trebali bismo sebi postaviti neka pitanja, primjerice:

Odakle meni to pravo osuđivati kako netko živi?

66 Mirjana Krizmanić

Svatko vodi svoj život kako zna i umije i nije u redu o tome donositi sudove, a ponajmanje razmjenjivati ih s

drugim ljudima. Osim toga, svatko ima pravo živjeti onako kako želi ako time ne šteti nekome drugome. Kad je

riječ o privatnome životu dvoje ljudi, ta šteta, ako uopće postoji, njihov je privatni problem kojim se ne bi

trebali baviti drugi ljudi. Ima mnogo brakova koji postoje i opstoje samo zato što u njima još netko živi i

sudjeluje ili koji zbog toga "sudjelovanja" nisu ni gori ni bolji nego što bi bili inače.

Ne smeta li me u tome ponašanju koje osuđujem upravo činjenica kako bih se i sama rado tako ponašala, ali

nemam hrabrosti ili mogućnosti?

Mnogi u svojim ogovaranjima i osuđivanjima drugih ljudi bave se upravo onim što njima u životu nedostaje:

nekom tajnom vezom, nevjerom, napuštanjem partnera pa ponovnim vraćanjem. Cesto, na primjer, dobre

"prijateljice" savjetuju ženu ili supruga, čiji brak one procjenjuju nedovoljno dobrim, da iziđe iz te situacije ili

su čak spremne upoznati "prevarenu" osobu s time što se događa u njezinu braku. Takvo bavljenje drugim

ljudima nikada nije dobronamjerno, zapravo, zloćudno je i uvijek štetno kako za one o kojima je riječ, tako i za

osobu koja to čini. Ljude treba pustiti da svoje živote žive u miru, a treba im pomoći samo ako to traže od nas i

ako smo sigurni da ćemo, pružajući im pomoć, nastojati to učiniti u skladu s njihovim, a ne našim vrijedno-

stima. To drugim riječima znači kako ne bismo trebali pokušati voditi ničiji život, već prijatelju ili prijateljici

kojoj je teško pomoći svojom nazočnošću i odanošću.

Imaju li drugi ljudi pravo na drugačiji način života od onoga kojim ja živim ili koji ja odobravam?

Svakako da imaju i nitko od nas nema pravo nametati drugima svoj način života ni svoje moralne vrijednosti.

U svakome društvu postoje neka moralna pravila i norme koje vrijede za sve, a postoje i ona koja se prešutno

smatraju dopuštenima ako se odnose samo na ljude koji su uključeni (npr. bračna nevjera). U društvu u kojemu

je opći sustav vrijednosti urušen pa se dogada mnogo toga što bi se nekada (opravdano), nazvalo pljačkom,

kradom, pronevjerom, postupno sve postaje dopušteno. Ljudi se više ne srame ako ih uhvate u nekoj takvoj

radnji, niti se njihova okolina nad time zgraža, pa ipak i nadalje postoje oni koji se bave tuđim privatnim

životom i nalaze vremena osuđivati ponašanja svojih bližnjih. To, svakako, nije jedan od putova do životnoga

zadovoljstva i sreće i tim putem zasigurno ne idu ljudi koji s radošću žive vlastiti život.

& Kad osuđujete druge ljude, vi ne donosite sud o njima, već o sebi.

Wayne Dyer

Na žalost, na mnogim putovima koji nas mogu voditi do različitih izvora zadovoljstva nalaze se barijere koje

smo u obliku pogrešnih vjerovanja i uvjerenja tamo postavili sami. Među njima su uz različite negativne

emocije i stajališta poput zavisti i netolerancije, predrasude i stereotipi na temelju kojih, medu ostalim,

svrstavamo ljude u skupine koje nešto "zaslužuju" ili "ne zaslužuju".

O zavisti

Zavist spada u neugodna čuvstva koja su uvijek potaknuta našim uspoređivanjem samih sebe s nekim

drugim, kojega obično smatramo sretnijim, uspješnijim, ljepšim, bogatijim ili obdarenijim nečim što bismo rado

imali sami. Zavidan čovjek često se satima i danima bavi drugim ljudima, uvjeren kako je užasno nepravedno

što su oni u nečemu bolji od njega ili imaju nešto što bi želio imati on.

Zavist Neugodan osjećaj kako netko ima nešto što bismo trebali imati mi ili nešto što po našemu sudu nije zaslužio. Zavist je složeno čuvstvo u kojemu kognitivnu komponentu uglavnom čini uspoređivanje s drugima i pronalaženje razloga zašto nije u redu da oni imaju nešto što nedostaje nama, Čuvstvena komponenta slična

anksioznosti po tome što izaziva (ovisno o intenzitetu), nelagodu, nemir, ogorčenje, nesnošljivost, potom i sve popratne pojave neugodnih čuvstava.

Zavist je česta pojava koja s jedne strane proizlazi iz precjenjivanja ili podcjenjivanja osobe koja ju

doživljava, a s druge strane vjerojatno je dobrim dijelom i naučena.

Osobe koje se precjenjuju, smatraju kako svi drugi u svemu i u svakome pogledu zaslužuju manje ođ njih. S

obzirom na to da su manje vrijedni, ostali ljudi trebali bi biti manje cijenjeni i voljeni, manje sretni i zadovoljni,

manje uspješni i imućni od zaviđnika. Čak i kad nisu akutno zavidni, ti ljudi često se i pred drugima pitaju kako

je moguće da tamo neka bezvezna osoba živi tako sretno i zadovoljno.

Osobe koje se podcjenjuju, često su zavidne zbog osjećaja nesigurnosti i srraha kako nikada ni u čemu neće

biti uspješne, a eto, tamo neki, koji baš i nisu toliko bolji od njih, žive tako sretno.

Zavist se često uči već u ranome djetinjstvu i to prije svega od roditelja koji pred djecom često jadikuju zbog

tuđe sreće ili nepravde koja vlada svijetom. Primjedbe poput: "Kakva je to nepravda da ti ljudi imaju toliko

novca, a uopće ne znaju što bi s njima počeli", ili "Ona mala, od ovih preko puta, djeluje kao daje zaostala

unatoč svemu u što su je odjenuli", pokazuju djeci kako je sasvim u redu ružno govoriti o drugim ljudima jer

imaju nešto što nije dostupno nama.

Zavist je prividno potpuno beskorisno čuvstvo, osim ako ju shvatimo kao negativni poticaj koji pojedinca

motivira da nešto učini i postigne, samo kako bi se izjednačio s drugima ili bio bolji od njih. To zasigurno nije

najbolja moguća motivacija, ah i takva može dovesti do odredenoga uspjeha. Problem nastaje tek kad osoba koja

se zbog zavisti namučila da nešto postigne, shvati kako opet postoji mnogo onih koji su u nečemu bolji ili imaju

nečega više od nje.

Zavidni ljudi svojom zavišću truju odnose s drugim ljudima i opterećuju svoje psihološko pa i tjelesno

funkcioniranje. Svaki zavidnik usmjeren je na brižljivo praćenje onih kojima zavidi, na pronalaženje razloga

zbog kojih oni ne zaslužuju ono što imaju. Zavidne osobe ne mogu se suzdržati u pokazivanju svoje zavisti čak

ni u odnosima s prijateljima, pa tako prije ili kasnije ostaju i bez prijatelja, čime sami sebe osiromašuju za jedan

od važnih izvora sreće i životnoga zadovoljstva.

Budući da je zavist složena emocija, koja ima svoje poznate i upravo opisane izvore, svaka zavidna osoba

može se i sama boriti protiv te emocije. Jedan od putova jest da se manje bavi onime što drugi imaju ili nemaju,

u čemu su bolji ili gori od nje, a više onime što zanima nju samu, veseli ju ili čini sretnom. Drugi put racionalno

je postavljanje bitnih pitanja, primjerice:

• Što je u mome životu lošije, teže ili mukotrpnije, samo zato što je netko drugi sretniji od mene?

• Bi li moji konkretni problemi ili nevolje bili manji ako bi ih imala i određena osoba, kojoj baš zavidim?

• Bi li meni bilo išta bolje u životu ako bi nekoj određenoj osobi, kojoj na nečemu zavidim, krenulo loše?

• Ne bih li i ja živjela u boljemu svijetu ako bi me, umjesto što me muči, veselila tuđa sreća?

Svatko bi samome sebi trebao pokušati osvijestiti činjenicu kako je naš život na mnogo načina povezan sa

životom drugih ljudi, da svi zajedno činimo univerzalno tkanje života na ovome planetu, ali kako pojedinačna

sreća ili nesreća, činjenica na primjer daje netko u braku, a mi nismo, nije uvjetovana time što je osoba XY,

zbog koje se izjedamo od zavisti, našla svog životnoga suputnika pa upravo zbog toga to nije uspjelo nama.

Zavist nam ni na koji način ne može pomoći da zadovoljnije i sretnije živimo, ali izostanak zavisti, može nas

68 Mirjana Krizmanić

učiniti ne samo boljim ljudima, već i onima koji će biti zadovoljniji sami sobom i drugim ljudima. Stoga

nemojte biti zavidni drugima. Mnogi trenuci sreće na kojoj ste zavidni vrlo skupo su plaćeni, možda skuplje

nego što biste to bili spremni platiti vi.

lako se na prvi pogled čini kako bi nam u tome mogla pomoći i veća snošljivost; jer tolerantni ljudi nisu

zavidni ili obrnuto, kako su zavidni ujedno i netolerantni; istraživanja psihologa su pokazala kako između

zavisti i tolerancije ne postoji povezanost. Čini se kako je tu riječ o pojavama koje mogu postojati usporedno pa

tako tolerantna osoba može podnositi postojanje onih kojima je zavidna, kao što netolerantna osoba, koja ne

prihvaća činjenicu kako bi svi ljudi trebali imati ista temeljna ljudska prava, neće tolerirati neke ljude, iako im

uopće ne zavidi.

O stereotipima i predrasudama

Postojanju zavisti, međutim, mogu pogodovati predrasude - ako smatramo kako, primjerice, manje

obrazovani ljudi ne bi smjeli živjeti bolje odviše obrazovanih, ili da osobe ispodprosjećne inteligencije ne bi

smjele, ma koliko radile, zarađivati više od iznadprosječnih osoba, onda će nas u susretu s takvim pojedincima

zasigurno početi mučiti i zavist.

Stereotipi Rigidna, pristrana mišljenja, stavovi ili uvjerenja o nekim situacijama, osobama, skupinama ljudi ili idejama. To je, zapravo, poopćava- nje kojim se zanemaruju razlike među ljudima. U nas su, primjerice, česti stereotipi o ljudima iz pojedinih dijelova Hrvatske pa se tako Zagorci uvijek nešto međusobno sude ("mejaši"), mladi su Dalmatinci svi "galebovi", Slavonci misle samo o dobrome jelu itd.

Stereotipi i predrasude dio su "inventara" svakoga od nas neovisno o tome koliko smo uvjereni u to kako to

ne vrijedi za nas. Stereotipi koje smo, kao i predrasude naučili što od roditelja, što od vršnjaka i sredine u kojoj

smo odrasli, pomažu nam u brzome svrstavanju ljudi koje smo tek sreli i o kojima ništa ne znamo. Cesto već na

osnovi nekoga naglaska u govoru zaključujemo odakle osoba dolazi i time aktiviramo stereotip koji imamo o

ljudima iz toga dijela naše zemlje. Ako čujemo da je netko profesor, skloni smo pomisliti kako je sklon držanju

"predavanja" i u privatnome životu, daje vjerojatno dosadan i umišljen, iako sve to uopće ne mora vrijediti za

osobu koju smo upravo upoznali.

Budući da smo stereotipe, kao i predrasude najčešće stekli već rano u životu, najčešće se njima koristimo

bez mnogo razmišljanja, automatski, pa tako često sami sebi oduzimamo mogućnost upoznati zanimljive ljudi

koji bi nam, možda, uistinu mogli uljepšati dan ako ne i život.

Mnogo jc lošija situacija s predrasudama koje su često, zaista, zloćudne i pogibeljne za one prema kojima ih

gajimo. Upravo su predrasude izvor i temelj diskriminiranja ljudi samo zato što pripadaju odredenoj skupini ili

imaju neka obilježja po kojima se razlikuju od većine.

Predrasude Unaprijed stvoreni sudovi ili neutemeljena i neopravdana uvjerenja o nekome ili nečemu, koja imamo o svim pripadnicima neke skupine ili kategorije ljudi (npr. pripadnicima nekoga naroda ili vjere, ženama ili invalidima). Predrasude imaju snažno izraženu emocionalnu komponentu, koju čine negativna čuvstva odbojnosti i nesnošljivost. Na razini ponašanja predrasude su povezane s izbjegavanjem, agresijom i diskriminacijom.

Zbog snažnih negativnih emocija predrasude se uporno održavaju čak i ako ljudi osobno imaju mogućnost

uvjeriti se u njihovu netočnost. Negativne emocije potiču nas na izbjegavanje ljudi prema kojima imamo

predrasuda, a upravo zbog toga izbjegavanja ne možemo ih bolje upoznati i uvjeriti se u netočnost predrasuda.

Održavanju predrasuda pridonosi i način obrade socijalnih informacija. Mi lakše prepoznajemo i bolje

upamtimo ponašanja koja su u skladu s našim predrasudama pa kad ih uočimo, najčešće sami sebi kažemo: "Pa

znala sam ja da su oni' svi takvi". Istodobno najčešće uopće i ne primjećujemo ponašanja koja nisu u skladu s

našim stereotipima i predrasudama.

& Predrasude silno štede vrijeme, one vam omogućavaju stvaranje mišljenja bez muke oko prikuplja?zja

činjenica.Ambrose Bierce

Predrasude se tako teško mijenjaju te će mnogi pojedinci koji, primjerice, imaju odredenih predrasuda prema

osobama s invaliditetom ili Romima ili bilo kojoj drugoj skupini ljudi, čak i ako su imali mogućnosti pobliže

upoznati neku osobu iz takve skupine i osobno se uvjeriti kako se ne ponaša u skladu s uvriježenom

predrasudom, sve to odbaciti jednostavnom tvrdnjom kako je riječ o iznimci. Iza toga uvijek slijedi neka

varijanta općega suda o toj skupini ljudi, primjerice: "Ali svi su oni teški i komplicirani", ili "Ni na koga od njih

ne možeš se osloniti".

Iako svi imamo neke predrasude, te predrasude nisu sve podjednako zloćudne i štetne za ljude s kojima

dolazimo u dodir. Primjerice, predrasuda kako se starije osobe ne bi smjele zaljubljivati ili zabavljati plesom,

nije posebice opasna ako se onaj koji ima takvu predrasudu aktivno ne bori protiv takvoga ponašanja starijih

osoba, već ga samo, manje-više u sebi, smatra neprikladnim. Ali predrasuda kako mladi ljudi različite

narodnosti ne bi smjeli ulaziti u brak ili predrasuda da ljudi homoseksualne spolne orijentacije ne bi smjeli biti

učitelji ili nastavnici, mogu biti pogubne za život tih ljudi.

Može se, dakako, živjeti i s takvim predrasudama, kao što to mnogi sasvim uspješno i čine, iako su često

primorani družiti se samo s istomišljenicima. Budući da većini to odgovara, nema razloga da se sami bore protiv

svojih predrasuda, niti da to čini društvo u kojemu žive, tako dugo dok time nikoga ne ugrožavaju i ne

diskriminiraju. Čini se, naime kako se neki ljudi čvrsto drže svojih predrasuda i izbjegavaju svaki kontakt s

onima prema kojima ih imaju i iz straha da bi se u suprotnome morali s njima družiti ili komunicirao, a to

nikako ne žele. Ljudi, naime, često ne znaju kako bi se trebali ponašati prema osobi s invaliditetom, osobi koja

je priznala svoju homoseksualnu orijentaciju, osobi neke druge vjere i tomu slično. S jedne strane plaše se kako

bi otvoreno mogli pokazati svoje negativne emocije ili da ih ne bi mogli dovoljno prikriti, a s druge strane čini

im se kako se uopće ne bi mogli snaći u svijetu u kojemu ljudi ne bi čvrsto i trajno bili svrstani u skupine koje

čine "nas" i one koje čine "njih".

Postoje, međutim, ljudi koje njihove predrasude ne usrećuju i koji bi ih se rado riješili, ali ni sami ne znaju

točno kako. Tolerancija je odgovor na to pitanje i to aktivna tolerancija.

O toleranciji

Tolerancija općenito uključuje podnošenje ljudi koje zbog nečega smatramo nepoželjnima, kao i dopuštanje

vjerovanja, uvjerenja i akcija za koje bi onaj kojih ih tolerira želio da ne postoje. Aktivna tolerancija nije puko

podnošenje nekoga ili nečega koji nam smeta ili nam se ne sviđa, već opći stav "živi i pusti drugoga da živi".

Takva tolerancija temelji se na spoznaji, uvjerenju i vjerovanju kako svi ljudi imaju ista temeljna ljudska prava.

Iz te činjenice tada proizlazi aktivna snošljivost njihove različitosti po izgledu, rasi, vjeri, obrazovanju, dobi,

spolu, idejama, interesima itd. To drugim riječima znači kako nam ti ljudi, koji se po nekoj svojoj osobini ili

70 Mirjana Krizmanić

svojstvu razlikuju od nas ili od većine, ne moraju biti ni simpatični, ni dragi, ni zanimljivi, ali da ćemo se

aktivno založiti u zaštiti svih prava koja im pripadaju.

Tolerancija prema različitostima ne očituje se, međutim, samo u snošljivosti prema nekim krupnim, uočljivim

nedostacima ili različitostima u stajalištima ili ponašanju. Tolerancija prema različitostima uključuje i

snošljivost prema različitim sklonostima ili zanimanjima drugih ljudi bilo daje riječ o odabiru partnera ili

uređenju stana. Cesto upravo zbog pomanjkanja te vrste tolerancije dolazi do sukoba u međuljudskim, posebice

u obiteljskim odnosima. Mlađi članovi u obitelji često su netolerantni prema stavovima, uvjerenjima i vrijedno-

stima starijih, stariji se s nerazumijevanjem i neprihvaćanjem odnose prema stajalištima, navikama i

ponašanjima mlađih i, eto, plodnoga tla za sukobe.

U svakodnevnu životu u svakoj prigodi, prostoru ili vremenu u kojemu uz nas žive i drugi ljudi pokazuje se i

naša snošljivost i nesnošljivost. To znači kako se i tolerancija i netolerancija izražavaju u obitelji, na poslu, u

kafiću ili prodavaonici, za upravljačem automobila ili hodajući ulicom.

Priča iz života

Čekaonica ispred liječničke ambulante jedno je od mjesta na kojemu se lako gase predrasude prema ljudima

koji dolaze iz druge sredine, koji su različite dobi i/ili obrazovanja, s kojima na prvi pogled nemamo baš ništa

zajedničkoga. Ali strah ili zabrinutost koju osjećamo zbog narušena zdravstvenoga stanja, čini nas odjednom

otvorenima prema iskustvu drugih ljudi, prema tome kako oni doživljavaju svoju bolest, što su do sada učinili,

kako su se liječili, tko ih kod kuće čeka ili ne čeka, kakav je liječnik ili liječnica pred čijim smo vratima.

Ako samo dostatno dugo čekamo pred vratima liječnika, ubrzo ćemo s tim ljudima prestati razgovarati

samo o našim brigama i tegobama, već ćemo, ovisno o dobi, prijeći na djecu ili unuke, bračne partnere ili

stare roditelje. I odjednom ćemo shvatiti koliko smo slični i koliko možemo biti bliski s vrlo različitim Ijudim.

Žalosno je što nam se to najčešće događa samo kad smo u strahu i nevolji. Bilo bi lijepo da to možemo vidjeti i

u radosti i sreći.

Kao što trebamo biti tolerantni prema navikama, ponašanju ili stajalištima drugih ljudi, tako trebamo biti

tolerantni i prema sebi. Svi mi katkad donosimo neke odluke kojih se onda ne pridržavamo, sami sebi obećamo

kako ćemo se u nečemu promijeniti pa onda na tome ne radimo, ali sve to nisu razlozi za opće nezadovoljstvo sa

sobom, već samo za više strpljenja i rada na sebi. Ako nismo u nečemu uspjeli "od prve", pokušat ćemo

ponovno. Treba katkad i sa sobom biti strpljiv, blag i pun razumijevanja. Katkad je dobro reći samome sebi:

"Ako ja neću imati razumijevanja za svoje povremene slabosti, a tko će ga onda imati?"

Kad govorimo o toleranciji, čini se samim po sebi razumljivim kako ona mora imati i svoje čvrsto određene

granice te se ne može odnositi na bilo koji oblik diskriminacije (npr. etničke, vjerske, obrazovne, dobne itd.), na

nasilje i druge potencijalno i neposredno štetne pojave. U načelu, dakle, ne treba tolerirati ljudska obilježja i

ponašanja koja ugrožavaju druge ljude ili im na bilo koji način štete, a nad kojima pojedinac ima kontrolu. Tako,

primjerice, ne treba tolerirati nasilje jer je ono najčešće svjesni odabir pojedinca. Kad to nije slučaj jer je riječ o

nekoj duševnoj bolesti, ni to ne treba tolerirati, već liječiti, pa tako za snošljivost prema onima koji ugnjetavaju i

zlostavljaju druge ljude ili umanjuju njihovu kvalitetu življenja, nema opravdanja.

Situacija je manje jasna kad je riječ o toleriranju tuđega privatnog života, pa nam se čini kako zbog

poštovanja tuđe privatnosti ne možemo reagirati na zlostavljanje djece, žena ili staraca koje čujemo ili vidimo u

svojoj blizini. Pasivnost u takvim slučajevima ne možemo opravdavati tolerancijom jer takve pojave treba

aktivno sprječavati i uklanjati, a ne tolerirati. Uvijek me ponovno iznenadi kako se ljudi ne žele "upletati" u tuđi

život kad je riječ o zlostavljanju, ali to vrlo rado čine kad je riječ, po njihovu sudu, o nekom nedopuštenu užitku.

Još manje je jasna situacija u tzv. "vlastita četiri zida." Trebamo li, na primjer, snošljivo trpjeti nametanje

određenoga načina života ili političkih stajališta vlastitih roditelja? Ili treba li roditelj biti tolerantan prema

nerazumnim oblicima ponašanja vlastite djece, poput uzimanja droga, ili se tome suprotstaviti ? Dakako, treba

se suprotstaviti, jer zaista svatko ima pravo na svoje granice tolerancije.

Poznato je da tolerancija i netolerancija mogu imati pozitivnih i negativnih posljedica za društvo, osobito ako

se tolerira ono što ne bi trebalo, a ne tolerira ono što bi trebalo, na primjer zaštita prava na različitost. Ali treba

reći kako to vrijedi i za svakoga pojedinca. Netolerantna stajališta, naime, mogu biti štetna i za samu

netolerantnu osobu. Netolerantan čovjek usmjeren je na objekt svoje netolerancije na kojemu mu sve smeta i

iritira ga. Čovjek koji ne podnosi svoga susjeda jer je druge vjere ili nacionalnosti, star ili mlad, stalno je

usmjeren na pronalaženje opravdanja za svoju netoleranciju. Njega uzrujava uspjeh osobe koju ne podnosi,

smeta mu što dišu isti zrak, gledaju istu televiziju, kupuju u istomu dućanu. Ta netolerancija, poput zavisti i

drugih negativnih emocija, izaziva povećanu napetost i zapravo tu netolerantnu osobu dovodi u stanje stresa, sa

svim mogućim posljedicama koje donosi dugotrajni stres. Tolerantan čovjek nema takvih problema iako i on

podnosi nešto što mu zapravo smeta. Ali ako sam sebi osmisli zašto bi zapravo trebao biti prema nečemu

snošljiv, on ne ugrožava svoje zdravlje, već ga štiti.

I tako se opet vraćamo na to kako bismo se trebali odreći naših predrasuda koje nas čine nesnošljivima.

Možda najjednostavniji način ublažavanja vlastitih predrasuda jest uviđanje činjenice kako smo svi kao ljudi

slični u svojim nastojanjima da budemo sretni, da i one kojima nismo skloni ili ih čak i ne podnosimo, pogađaju

iste nesreće kao i druge ljude, da i oni doživljavaju bol i patnju, da ih muče iste brige, kao i nas. Svaki iskreni

pokušaj razumijevanja drugoga čovjeka ili drugih ljudi, osim toga, umanjuje mogućnost sukoba i time pridonosi

našemu općemu životnomu zadovoljstvu.

O smislu za humor

Uz toleranciju, našemu općem životnomu zadovoljstvu može znatno pridonijeti i smisao za humor, koji se

općenito smatra vrlo cijenjenom osobinom ličnosti. Mnogi ljudi spremno priznaju kako nemaju sluha za glazbu,

da ne razumiju suvremenu umjetnost, ili kako ih više zanimaju sportske od intelektualnih aktivnosti, ali gotovo

nema osobe koja će za sebe ustvrditi kako nema smisla za humor. I stara izreka koja kaže kako je "život

komedija za one koji misle, a tragedija za one koji osjećaju", izražava rasprostranjeno vjerovanje o važnosti

humora. Smisao za humor u životu pojedinca, osim izazivanja veselja i ugode, ima i odredenu prilagodbenu

vrijednost. Ta osobina ličnosti često se koristi kao obrambeni mehanizam koji pojedincu omogućava povećanje

tolerancije na frustraciju (na primjer, crni humor).

U razvijenosti smisla za humor medu ljudima postoje velike razlike. Svatko od nas poznaje ljude s iznimnim

smislom za humor, kao i one koji ga, prema našemu sudu, ne posjeduju. Pri takvom laičkom utvrđivanju

individualnih razlika u smislu za humor, svatko kao mjerilo najčešće koristi vlastite reakcije pa za one koji se

smiju istim šalama ili situacijama kao i on, zaključuje kako imaju smisla za humor, dok za one koji prednost

daju nekoj drugoj vrsti šala, zaključuje kako ga nemaju.

Zapravo, svatko u određenoj mjeri ima razvijenu sposobnost razumijevanja šala, iako ne mora i sam biti

duhovit i producirati šale. Među nama, međutim, postoje velike razlike u vrsti šala koje nam se sviđaju (npr.

političke, seksualne, besmislene, igre riječi itd). Te razlike u sklonostima ili doživljaju smiješnoga djelomice su

pod utjecajem onoga na što smo navikli, čemu su se smijali naši roditelji, kakve su šale bile uobičajene u sredini

u kojoj smo odrasli.

72 Mirjana Krizmanić

Ako se ne možemo uvijek smijati istim šalama kojima se smiju ljudi s kojima se družimo ili s kojima živimo,

trebali bismo kod sebe odnjegovati spremnost smijanja na vlastiti račun. Svatko od nas katkad je nekome

smiješan, a katkad i samome sebi, pa bi bilo dobro to prepoznati i prihvatiti s veseljem. Takvo prihvaćanje šala

na vlastiti račun moglo bi nas učiniti tolerantnijima na šale drugih ljudi i pomoći nam da sami sebe ne vidimo

kao središte svijeta. Svi mi često smo skloni preuveličavati vlastitu važnost ili utjecaj neke naše pogreške ili

neke nespretno izrečene misli na sudove koje će drugi ljudi imati o nama. Pronalaženje smiješne strane u

takvim situacijama umanjir će pretjeranu važnost koju smo skloni pridavati im. Smisao za smiješno pomaže

nam da probleme i napetosti u međuljudskim odnosima svedemo na pravu mjeru, pa tako i olakšamo njihovo

rješavanje. Ali, dakako, smijanje navlastiti račun uključuje prihvaćanje samoga sebe zajedno s manama i

vrlinama koje imamo ili mislimo da ih imamo.

& Ne bojte se Šale. Ako vas netko pospe solju, to vas neće zapeći, ako već nemate nekih ozlijeđenih

mjesta.Latinska poslovica

Još o uspoređivanju s drugima

To prihvaćanje sebe i uspoređivanje s drugim ljudima ne razlikuje se samo od osobe do osobe, već i kod iste

osobe u različitim životnim razdobljima. Kad smo mali, uspoređujemo se s drugom djecom, ponajviše u stilu

Guinnessove knjige rekorda, pa stalno gledamo tko od nas najbrže trči, tko radi najljepše kolače od pijeska, tko

se najhrabrije penje na drveće, čija je mama najljepša, a tata najjači.

S vremenom mijenja se sadržaj tih usporedbi pa se u pubertetu odmjeravamo u nekim detaljima izgleda,

ispitujući se međusobno tko ima najljepše oči, a tko najljepši nos, tko najljepše noge, a tko najsjajniju kosu.

Onda se počinju pojavljivati usporedbe u odnosu na suprotni spol pa se pitamo na koju djevojčicu dečki

najčešće bacaju grude snijega, a koju odabiru u svoju ekipu za igranje "graničara", ili kojemu se dječaku

djevojčice najčešće smiješe ili ga mole da im ponese školsku torbu.

To određivanje nekih aspekata vlastite vrijednosti na temelju usporedbe s vršnjacima ili na temelju onoga što

smo od roditelja naučili da se u određenoj dobi očekuje od djevojčica i dječaka, mladića i djevojaka, ne prestaje

ni u mladenačkoj ni u odrasloj dobi, samo što se mijenjaju sadržaji na temelju kojih se uspoređujemo. Te

usporedbe, osim roga, pripremaju nas na određeno razdoblje života i ono što se od nas u tomu razdoblju

očekuje, pa tako mladi ljudi već vrlo rano počinju pratiti tko ima "stalnu" ili "ozbiljnu" vezu, tko se zaposlio,

tko ima stan, automobil, tko je već ušao u brak, tko ima djecu. Ono po čemu se uspoređujemo sa svojim

vršnjacima jest ono što za sebe u određenoj dobi očekujemo pa to može biti stvaranje obitelji ili uspjeh na poslu,

daljnje školovanje ili upoznavanje drugih zemalja i dijelova svijeta.

I u tim usporedbama postoji opasnost zbog želje za oponašanjem drugih, koja dovodi do toga da sami od

sebe očekujemo ponašanja ili postupke za koje i uistinu nismo zainteresirani. Tako će se neka mlada djevojka ili

mladić odlučiti na brak "jer je pravi trenutak za takvu odluku", "jer su mnogi vršnjaci već u braku" i tomu

slično, iako bez te usporedbe, ne bismo smatrali daje tome tako. Neki bi se radije još dalje obrazovali, drugi bi

željeli najprije uspjeti u poslu pa ih to prividno "zaostajanje" za drugima čini nezadovoljnima i spremnima na

donošenje nedostatno promišljenih odluka. U svakoj životnoj dobi trebali bismo misliti na to kako svatko ima

svoj osobni ritam sazrijevanja i kretanja kroz život, da svatko izrađuje svoju tkanicu na svoj način, svojim redo-

slijedom i svojom brzinom, te daje to, dakako, potpuno u redu i kako upravo tako treba i biti.

O starenju i mirovini

Sve to, dakako, vrijedi i za proces starenja i ulaska u stariju životnu dob. Svi bismo, zapravo, cijeli život

trebali živjeti u sadašnjemu trenutku s jednim okom prema životnim razdobljima koja su pred nama. Tako

bismo već na početku svoga radnog razdoblja trebali misliti na mirovinu, iako takav prijedlog gotovo svakome

zvuči pomalo apsurdno. Mladi ljudi, gledajući svoje roditelje i djedove i bake, često misle kako oni zapravo

nikada neće biti tako užasno stari, kako će u toj staračkoj dobi, vjerojatno, provoditi dane baveći se aktivnostima

koje će odgovarati toj životnoj dobi (npr. "baka servis"), ili nečim za što sada nemaju vremena, pa će tako - kad

odu u mirovinu - putovati ili povremeno odlaziti u posjet ljudima s kojima su proveli svoj radni vijek.

Ali rijetko čiji život trajno se odvija prema unaprijed određenome redoslijedu, pa tako ima ljudi koji nikada

nisu bili u braku ili nisu imali djece pa ne mogu postati djedovi i bake, ili su njihova djeca otišla živjeti na drugi

kraj zemaljske kugle pa ih uopće rijetko viđaju ili su zbog nekih razloga umirovljeni u dobi kad bi još mogli i

željeli raditi pa odlazak u mirovinu doživljavaju kao kraj svoga života.

Prava priprema za smisleni i produktivni život je trajni rad na sebi koji, uz prihvaćanje sebe i vlastitih

potreba, želja, motiva i interesa, svakako ulazi i cjeloživotno učenje i stjecanje znanja iz različitih područja

ljudske djelatnosti. Ljudi koji tijekom života imaju različite hobije, koji vole učiti pa uče strane jezike, ili vole

čitati pa se raduju svakoj knjizi koja im dođe u ruke, ili nastoje steći vještine poput crtanja, šivanja, pletenja, koji

pjevaju u zboru ili planinare, moći će u svakome životnom razdoblju imati neke izvore zadovoljstva koji neće

presahnuti ulaskom u neku drugu životnu dob. Ti će ljudi odlazak u mirovinu shvatiti kao dolazak vremena u

kojemu će se moći posvetiti svojim interesima. Oni će znati da mirovina ne mora značiti da smo se "umirili",

već kako će nas drugi pustiti da u miru radimo ono što nas veseli i zanima, što znamo i možemo. Dakako, kako

bi to bilo moguće, cijeloga života treba njegovati svoje interese i stjecati znanja koja će to poticati i održati na

životu, ali da bismo to činili, trebao bi nas netko na to upozoriti na vrijeme.

Međutim, svatko od nas je zasigurno medu prvim uputama koje je dobio od svojih roditelja, baka i djedova,

teta i ujaka čuo rečenicu: "To će ti trebati u životu", koja je nezbježno uslijedila nakon nekoga savjeta ili

naloga: "Moraš učiti strane jezike, to će ti trebati u životu." "Nauči uljudno jesti, to će ti trebati u životu", ili

"Zapamti, nije ti svatko prijatelj, to će ti dobro doći u životu".

I tako se to govori maloj djeci gotovo od časa kad prvi put pokušaju prepoznati lica ljudi koja ih okružuju.

To čuju kod kuće, u vrtiću, u školi, na studiju, na poslu, na sportskome terenu, gotovo na svakome mjestu gdje

ljudi razgovaraju ili jedan drugoga nešto poučavaju. I tako djeca sasvim pogrešno zaključuju kako je život neka

cjelovita i jedinstvena pojava poput kazališne predstave koja će im se jednoga dana dogoditi pa se za nju treba

pripremati cijelo djetinjstvo i mladost. Tom dojmu pridonose i opisi života kao "trenutka koji bljesne i prođe".

"Sve je to tako brzo prošlo", kažu stariji, a djeca se u sebi pitaju kako je to tako brzo prošlo kad se tako dugo

moralo čekati na to? I čekaju i čekaju da život počne, pamteći često nepotrebne podatke, ponašanja i vještine

koje će im "dobro doći u životu".

Bilo bi, dakako, bolje kad bi roditelji uz te uj ute poučavali djecu i kako uživati u životu koji žive toga

trenutka: u kolačima od pijeska, trčanju po travi, hranjenju lutke ili u slaganju kocaka.

Sve to bilo bi još više u redu kad bi roditelji, i odrasli općenito, poučavali djecu i o nekim pojavama koje ih

zasigurno neće zaobići, a za koje se zaista treba pripremiti. Prolaznost je jedna od tih pojava, kao i rastanci do

kojih dovodi. Ti rastanci su neizbježni na kraju pojedinih životnih razdoblja pa se tako odlaskom u školu

opraštamo od vrtića, teta i djece s kojima smo se tamo družili, završetkom osnovne škole od učiteljica i učenika

s kojima smo ju pohađali i tako redom tijekom cijeloga života. Zanimljivo je kako pri tome rijetko tko u

školskoj dobi poželi navratiti u svoj vrtić, znajući da su sad tamo neka druga djeca, ili u vrijeme pohađanja

srednje škole posjetiti osnovnu školu. Ali odlaskom u mirovinu, kao da većina zaboravlja što je znala još u

osnovnoj školi, a to je kako je opet završilo jedno razdoblje života i da treba znati za sobom zatvoriti i ta vrata.

74 Mirjana Krizmanić

Umirovljenici koji od vremena do vremena posjećuju svoja bivša radna mjesta ili navraćaju na domjenke

koje organiziraju njihovi bivši suradnici, griješe kao što bi griješili da su kao osnovnoškolci navraćali u svoj

vrtić. Oni koji rade gdje smo mi nekada radili, imaju sada drugačije radne i životne probleme i svaki ih

umirovljenik svojim posjetom ometa u njihovu redovnom poslu. Umirovljenici više ne dijele iste probleme koje

oni koji rade imaju s pretpostavljenima ili propisima, zakonima ili godišnjim odmorima, bračnim partnerima ili

djecom, a o kojima su nekada razgovarali svi zajedno. Netko drugi sada obavlja posao koji su oni radili možda

nekoliko desetljeća i čini tos punim pravom na svoj način, o čemu ni sa kim od njih uopće ne želi razgovarati.

Posjeta umirovljenika u radno vrijeme svakoga samo ometa u poslu, a prividno uljudni osmjesi trebali bi mu

pokazati kako su takvi posjeti zapravo neumjesni.

Slično vrijedi i za domjenke na koje se poziva umirovljenike. Ako se odazovu takvim pozivima, ponovno će

se naći na nepoznatu terenu i s nepoznatim ljudima s kojima više nemaju o čemu razgovarati.

Za mirovinu je potrebno pripremati se unaprijed, odabrati hobije, interese, naučiti mijenjati društvo u kojemu

se krećete, već i zato što prijatelji tijekom života nestaju na različite načine. Jedna od težih strana starenja jest

gubitak bliskih ljudi i prijatelja. Neke gubimo tijekom života jer smo odjednom utvrdili kako imamo različite

svjetonazore, od nekih nas razdvoji politika ili pretjerane ambicije, od drugih zavist, neki nestanu iz našega

života jer su promijenili mjesto stanovanja ili otišli u neku drugu zemlju, a ako poživimo dovoljno dugo, većina

prije nas odlazi na drugi svijet. I odjednom vam se čini kako imate više prijatelja na grobljima nego u gradu u

kojemu živite. Zbog toga je važno tijekom cijeloga života zadržati određenu otvorenost prema novim

poznanstvima i sposobnost sklapanja novih prijateljstava.

Umirovljena osoba koja ima svoje interese, može se aktivno nečim baviti ili u nečemu aktivno uživati, negdje

može iskoristiti znanja i iskustva koja je stekla, mora pokušati pronaći vrijeme i mjesto gdje će to moći činiti, a

to zasigurno nije tamo gdje je radila nekoć. Ta vrata treba zatvoriti i otvoriti nova koja vode u novo razdoblje

života, koje može biti podjednako sretno i ispunjeno kao i ona prijašnja.

Dakako, kao što naš život uvelike ovisi o povijesnome trenutku neke zemlje u kojemu smo rođeni, tako i naš

život u mirovini ovisi o državi u kojoj živimo, njezinu društvenom uređenju i životnome standardu njezinih

građana. Sasvim je moguće da čovjek cijeloga života marljivo i požrtvovno radi i u trenu zbog promjene

političkoga sustava, rata ili druge vrste katastrofe, ostane bez svoje zaslužene mirovine. Ništa u životu nije

trajno zajamčeno, ali svatko bi se trebao, koliko god je to moguće, pripremati za svako nadolazeće životno

razdoblje pa tako i za mirovinu.

U vezi sa starenjem postoji još jedna priprema o kojoj se rijetko govori, a koju nikako ne biste smjeli

propustiti. Sjetite se kako su nam se u dječjoj dobi naši roditelji činili starima, iako smo uviđali kako su nešto

mlađi od djedova i baka. Kad smo krenuli u školu, naši učitelji i učiteljice također su nam se činili starim, iako

su neki bili u ranim dvadesetim. Postupno se, međutim, ta granica "starosti" počela pomicati prema trideset ili

četrdeset godina. Kad smo i sami prešli tridesetu, što znaju svi oni koji su se već dohvatili te dobi, činilo nam se

kako smo već na pragu srednje životne dobi, a onda se odjednom sve počelo mijenjati. Umjesto da se dalje

osjećamo sve starijima, neki su zastali i počeli se osjećati trajno mladima. Iako i u tom doživljaju "unutarnjeg"

starenja (starenja duše ili emocionalnosti), postoje velike individualne razlike pa su neki uistinu stari sa četrdeset

godina, drugi se i u pedesetima osjećaju "još" mladima jer se sada već uspoređuju s onima koji imaju šezdeset ili

sedamdeset godina.

Ovo "još" mladi kod tih ljudi vrijedi na svim područjima života. Ako su voljeli svoj posao, oni ga i dalje

vole, ako su se voljeli družiti s drugima, i dalje se s radošću druže, tražeći pri tome, ako je moguće, mlade

društvo koje će odgovarati njihovoj "unutarnjoj" ili prikrivenoj dobi. I tako, prije nego što su se uspjeli saživjeti

s tim osjećajem mladosti u sebi i starenjem koje se sve više primjećuje na licu i tijelu, odjednom su u dubokoj

starosti. Paradoksalan je doživljaj kad se osoba od sedamdeset godina iskreno zgraža nad starošću svojih

vršnjaka, jer za nju taj broj godina znak je starosti koju, međutim, kod sebe ne prepoznaje.

& Žena koja kaže koliko ima godina je ili premlada da bi time nešto mogla izgubiti ili prestara da bi još

nešto mogla dobiti.Kineska poslovica

U svakome od tih staraca sve je na doživljajnoj razini svježe, kao što je i bilo. Tu su još sva uzbuđenja i

radosti, tuge i razočaranja, nade i maštanja. Sve je to samo postavljeno u drugi vremenski okvir. Tako se više ni

u sebi ne govori o "godinama", već o sutra ili drugome tjednu, ali inače u mnogim tim starcima još uvijek su

dječje radosti i mladenačka uzbuđenja, sposobnost oduševljavanja i padanja u depresiju zbog neostvarenih

očekivanja. Sve to, dakako, zvuči apsurdno jer ti "mladići" i "djevojke" žive iza oronulih i krhkih fasada koje se

svakoga časa mogu urušiti.

Treba se pripremiti za život s tim kontrastom između pojavnoga lika, na kojemu se zamjećuju tragovi

vremena i unutarnjega doživljaja koji često ostaje mladenački svjež. Treba dopustiti opstanak toj apsurdnoj

podvojenosti pa po "starački" uživati u svojim "mladenačkim" oduševljenjima. I treba se unaprijed pomiriti sa

činjenicom kako se staračka pojavnost nikakvim naporima stručnjaka i tehnologije ne može vratiti u stanje u

kojemu je bila nekada, ali da ti uporni "fasadni radovi" mogu nepovratno uništiti mladost koja živi iza te fasade.

Starije osobe koje se tako osjećaju i u visokim godinama, ne mogu baš o tome pričati s onima koji to ne

doživljavaju i sami, posebice ne s onima koji su već sa četrdeset godina bili starci. Zbog toga se taj doživljaj

neusklađenosti između kronološke dobi i doživljaja dobi samo tu i tamo spomene pa kad netko u "zlatnoj dobi"

pokuša usput reći kako se osjeća kao kad mu je bilo osamnaest godina, obično je jedini odgovor sažaljivi

smiješak ili zabrinuto podizanje obrva.

Pouka je, dakle, kako o tome ne treba govoriti onima koji to sami ne doživljavaju, pa stoga i ne razumiju, te

da se treba pripremiti na prikrivanje radosnoga i uzbudljivoga života kojim uspješno žive mnoge kronološki

stare osobe.

Priprema za različita životna razdoblja uvijek bi trebala uključiti pripremu za ulazak u novo razdoblje (npr.

polazak u školu), i pripremu za izlazak (rastanak s djecom iz osnovne škole, s učiteljicama). Pri tome su

pripreme za svako nadolazeće razdoblje sve složenije jer i ta razdoblja našega života postaju sve složenija. U

osnovnoškolskoj dobi treba se pripremiti za školu, za učenje, za uspostavljanje prijateljstava, ali sve to vrti se

oko škole, kao što je i kraj toga razdoblja obilježen završetkom škole. Kasnija životna razdoblja nisu određena

samo našim radom, već i našim privatnim životom, našim interesima, načinom provođenja slobodnoga vremena,

različitim međuljudskim odnosima, svim onime što se događa u našoj užoj i široj okolini, pa svaka priprema za

ulazak i za izlazak iz nekoga životnog razdoblja postaje složenija. Veća složenost nužno zahtijeva i temeljitiju

pripremu jer se, zapravo, treba pripremiti za svako područje na kojemu smo u nekome životnom razdoblju bili

aktivni. Ne možemo se, dakako, uvijek unaprijed pripremiti za sve ono što će nam se u nekome životnom

razdoblju dogoditi, u što ćemo se sami prema vlastitu odabiru upustiti, što će nam drugi ili okolnosti nametnuti,

ali možemo se pripremiti za izlazak ili prestanak nekoga odnosa, neke aktivnosti, življenja na odredeni način ili

na određenome mjestu. Takva priprema uvijek će nam na neki način olakšati ulazak u novo životno razdoblje, a

time omogućiti i veće životno zadovoljstvo.

O zahvalnosti

Unatoč različitostima u svemu onome što nam se događa u pojedinim životnim razdobljima, sva razdoblja

našega života imaju i neke zajedničke elemente na koje se možemo pripremiti svi. To je, svakako, odricanje od

zamisli kako će sve u našemu životu biti savršeno, da ćemo na svim područjima života biti uspješni i sretni, i

tako do smrti. Na svim područjima života i u svakomu njegovom razdoblju doživjet ćemo poneku bol i patnju,

nevolju ili nesreću, ali će uvijek ovisiti o nama kako ćemo to preživjeti i što ćemo s tim učiniti. Možda će nas

76 Mirjana Krizmanić

tijekom života razočarati mnogo toga što smo željno očekivali, možda ćemo tijekom života izgubiti mnogo

dragih ljudi; djeca će (ako smo ih imali), odrasti, zdravlje će nas napustiti, prijatelji će nestati, mnogo toga što

smo željno očekivali neće se dogoditi, mnogo toga će se i dogoditi, ali ne tako kako smo očekivali, pa ipak, u

svakome razdoblju života i u svakome svjesno proživljenom danu možemo i trebamo biti zahvalni za ono što

imamo.

Svakoga dana u životu, neovisno o problemima koji nas tište i brigama koje nas more, trebali bismo se

zahvaliti za zdravlje (ako je koliko- toliko dobro), krov nad glavom, hranu koju jedemo, posao kojim se bavimo

i tako redom: za svaki izvor veselja, za svaku radost, za svaku ljubaznost, jer nam ništa od toga ne bi smjelo biti

samo po sebi razumljivim. Ništa, naime, od toga nije nešto što nam je zauvijek dano ili što nam bezuvjetno

pripada i zato tu zahvalnost treba uputiti, prema vlastitu odabiru, Životu, Sudbini, Bogu, Svemiru ili

jednostavno sa zahvalnošću osvijestiti sve što u tome trenutku imamo u životu. T to je jedan od putova koji vodi

do sreće i zadovoljstva. Trebamo biti zahvalni i za tkanicu koju smo do toga trenutka istkali, za konce koje smo

dobili i one za koje smo se sami izborili, za uzorke koje smo preslikali, a još više za one koje smo sami izmislili

i stvorili. A ponajviše od svega za mogućnost da uopće možemo tkati tkanje svoga života.

Biografija

Prof. dr. Mirjana Krizmanić rođena je i školovana u Zagrebu, gdje je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog

fakulteta 3O godina vodila Katedru za kliničku psihologiju na kojoj je do umirovljenja predavala i kolegije

Zdravstvena psihologija, Psihologija ometenih u razvoju i Psihologijsko savjetovanje.

Do početka Domovinskog rata u znanstveno-istraživačkom radu bavi se ispitivanjem smisla za humor i

istraživanjima kvalitete življenja te konstrukcijom i razvojem mjernih instrumenata. Od početka rata protiv

Republike Hrvatske njezin stručni i znanstveni interes usmjeren je na pružanje i organiziranje psihosocijalne

potpore i pomoći ratnim stradalnicima, te istraživanja psiholoških posljedica rata kod posebno ugroženih

skupina - invalida i prognanika.

Jedan je od osnivača nevladine humanitarne udruge "Dobrobit" koja se bavila edukacijom i pružanjem

psihosocijalne pomoći ratnim stradalnicima. Član je Hrvatskog psihološkog društva a do početka rata u

Hrvatskoj bila je i članica Njujorške akademije znanosti.

I dalje je društveno angažirana nastupima u elektroničkim i tiskanim medijima.

78 Mirjana Krizmanić