1. STANDARDNI JEZIK

- služi kao sredstvo javne komunikacije- 5 makrostilova: administrativni, razgovorni...- NORMA = ono kako treba govoriti - jezikoslovac crpi podatke iz jezika kao sustava - standardni jezik je sociolingvistički fenomen, vezan je uz duštvo inaciju - sustave daje mogućnosti, on je potencija, standard je ono što bira, to je aktualna veličina - u sustavu su samo pravila ( npr. djevojaka po analogiji bi trebalo biti i majaka standard to ne

prihvaća jer je on sociolingvistički uvjetovan, on preporučuje - SUSTAV- STANDARD- KODIFIKACIJA - KODIFIKACIJA = ono što se mora, najstroži oblik norme. - UZUS = ono kako se obično govori ( u zajednici ) - GOVOR = vezan je uz pojedinca

- GRAMATIKA pripada sustavu, ona je deskriptivna, ona ne treba propisivati, ona mora navesti i ono ''majaka''

- pravo shvaćanje gramatike je ono STRUKTURALISTIČKO gdje je ona deskriptivna

- GRAMATIKa može biti :

1. TRADICIJSKA tj. PRESKRIPTIVNA2. STRUKTURALISTIČKA tj. DESKRIPTIVNA 3. GRAMATIKA TEORIJSKO- OBJASNIDBENOG TIPA

- NORMA može biti :

1. ona koja je vezana uz SUSTAV = SISTEMSKE NORME 2. ona koja je vezana uz STANDARD = FUNKCIONALNE NORME 3. STILISTIČKE

- RAZINE JEZIČNOG OPISA ( TEMELJNE NORME )

1. MORFOLOGIJA tvore gramatiku u užem smislu tzv. MORFOSINTAKSA 2. SINTAKSA3. FONOLOGIJA sve tri zajedno ( morfologija, sintaksa i fonologija ) čine gramatiku u širem smislu

4. LEKSIČKA NORMA – LEKSIKOLOGIJA5. PRAVOPISNA ili ORTOGRAFSKA ( nema veze sa jezikom kao sustavom , to je dogovor, nije

jezična razina ) 6. ORTOEPIJA ili PRAVOGOVOR 7. DERIVACIJA ili TVORBA RIJEČI – TVORBENA NORMA ( neki od problema su da li sufiks

–lac ili –telj vršitelj ili vršilac )

- standardni jezik ima OSNOVICU i NADGRADNJU - one jezične jedinice koje čine OSNOVICU moraju biti stabilne, nepromjenjive, a

NADGRADNJA mora biti elastična 1

- OSNOVICA : MORFOLOGIJA, SINTAKSA, TVORBA RIJEČI, FONOLOGIJA- NADGRADNJA: LEKSIČKA NORMA i ORTOEPSKA

- LJUDEVIT JONKE preuzeo od praških strukturalista princip ELASTIČNE STABILNOSTI i to je primjenio na standardni jezik svaki standardni jezik mora biti stabilno elastičanjer mu to omogućava da bude sredstvo komunikacije

- KAKO SE ZOVE OSNOVICA STANDARDNOG JEZIKA ???

1. ZAPADNA NOVOŠTOKAVŠTINA JEKAVSKOG TIPA to se odnosi na izgovor dugog jata ( ije ) , izgovor je JEDNOSLOŽAN NPR. / ǐe/

DVOSLOŽNI IZGOVOR formirao je VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ , ali to je zaživjelo samo u HERCEGOVINI

2. NOVOŠTOKAVSKA FOLKLORNA KOINE ( naziv Dalibora Brozovića ) = u osnovici standardnog jezika nije samo jedan dijalekt, nego više njih

- AKO SU MJESNI GOVORI i DIJALEKTI ORGANSKI IDIOMI , KAKAV JE STANDARDNI JEZIK ?

= standardni jezik je NEORGANSKI IDIOM ili KULTURNI NADDIJALEKT ne smije se poklapati niti sa jednim dijalektom , ali mora ih sve obuhvaćati u osnovici je novoštokavština , a u nadgradnji imamo kajkavizme i čakavizme

- sredinom 18.st. počinje STANDARDIZACIJA = proces formiranja standardnog jezika , a završava djelovanjem hrvatskih vukovaca krajem 19.st.

- proces standardizacije završava kada neki jezik dobije 3 PRIRUČNIKA:

1. GRAMATIKU – T. MARETIĆ 1899. 2. PRAVOPIS – IVAN BROZ 1892. ( po fonološkom načelu )3. RJEČNIK- 1901. IVAN BROZ i FRANJO IVEKOVIĆ

- u 19.st. sve do BROZA u Hrvatskoj su se pisali MORFOLOŠKI PRAVOPIS - IVAN BROZ je pisao po uzoru na KARAĐIĆA, ali se nije skroz držao '' piši kako čitaš ''

- MARETIĆ uvodi nove nastavke novoštokavske nastavke : žen- am, žen- ah , žen- ami to su staroštokavski nastavci

- danas su ti nastavci SINKRETIZIRANI tj. izjednačeni , a to je prvo učinio MARETIĆ

- VUKOVCIMA se može zamjeriti : 1. prekid s tradicijom tj. s korpusom hrvatskog književnog jezika 2. protjerivanje svega što nije štokavsko JEDNORJEČNA KONCEPCIJA - osim političke podrške, VUKOVCI su imali i suvremenu, lingvističku, europsku potporu - u to vrijeme su bili MLADOGRAMATIČARI ( oni smatraju da ono što se čuje u govoru da tako

mora i biti )

- NAČELA STANDARDNOSTI su NORME načela standardnosti su uvjetno stalna, djeluju kad je proces završen

2

- NAČELA STANDARDIZACIJE vežu se uz proces, ona su promjenjiva , ovise o političkim prilikama

- PRAVOPIS i LEKSIK su najpogodniji za POLITIČKE UTJECAJE

- RAZLIKA IZMEĐU STANDARDNOG I KNJIŽEVNOG JEZIKA:

1. književni jezik nadređen je standardnom zato što je stariji ( javlja se u 9 .st., a standardni u 18.st.) budući je on stariji mnogo je toga ugrađeno iz njega u standardni

- književni jezik se veže uz dijakroniju, a standardni uz sinkroniju

2. sinkronijski gledano standardni jezik je nadređen književnom zato što je književni samo jedan od funkcionalnih stilova standardnog ejzika

3. KNJIŽEVNI JEZICI HRVATA = svi oni jezici kojima su se Hrvati služili u povijesti : najstariji je čakavski ( Marulić, Hektorović, Zoranić ) , kajkavski književni jezik ( 2 polovica 16.st. tj. 1573. ; Ivan Pergošić, Tituš Brezovački ) , staroštokavski književni jezik ( u Dubrovniku, Marin Držić ) , latinski jezik ( Ivan Česmički ) , njemački, talijanski, mađarski.

2. LEKSIK I NORMA

- pitanje leksika : što i kako bi trebalo govoriti aktualno je u posljednjih 10-ak godina

- JEZIK nije isto što i NACIJA jezik može samo povezati , a ne poistovjetiti s nacijom

- POLICENTRIČNI STANDARDNI JEZIK ista osnovica se govori u više nacija

- MONOCENTRIČNI STANDARDNI JEZIK albanski, mađarski

- standardni jezik određen je sociolingvistički

- NAROD ima svoju državu i pravo svoj jezik nazivati kako god hoće.

- HRVATSKI JEZIK poseban standardni jezik, na razini sustava jedan jezik - ne postoji ni jedan jezik s više dijalekata u osnovici

- LEKSIK i NORMA sredstvo manipulacije političara , jer ljude to zanima , time barataju svakodnevno ( pisanje i govorenje )

- JEZIČNI PURIZAM ( ČISTUNSTVO ) = zamjenjivanje strane riječi vlastitom , a rjeđe tuđicom mijenjati vlastitu riječ suvremena ga lingvistika smatra izrazito lingvističkim

- BELAJ: 2 VIDA PURIZMA:

1. NEGATIVNI – bez uvažavanja kontekstualnih prilika, daje prednost jednoj riječi pred drugom 2. POZITIVNI – u skaldu s uporabnom vrijednošću neke riječi jezični purizam veže se uz male narode hrv. jezik uvijek je bio nekim drugim jezikom ugrožen , pa im je purizam bio kao obrambeni sustav ( mađarski, talijanski, njemački , srpski )

3

- prvi pristup NORMIRANJU LEKSIKA je puristički ( jednodimenzionalan ) - SUSTAV vrijede isključivo lingvistička pravila - tu se nalaze sve riječi jednog jezika ( pišati- mokriti sustavu nije bitno što je vulgarizam ) - NORMATIVAC koji se bavi normiranjem leksika bira što je pravilnije

- SINONIMI NE POSTOJE U ZNAČENJU ISTOZNAČNICA - jer da znače isto , ne bi postojale dvije riječi , razlikuju se barem u jednoj značajki , stoga postoje

samo BLISKOZNAČNICE i VISOKOZNAČNICE )

1. PURISTIČKI PRISTUP : treba pisati i govoriti onako kako su dobri pisci to radili , a suvremeni ( funkcionalni, teorijski utemeljen) ) pristup bira ono što je u uporabi u kontekstu tj. bira domaću riječ

npr. MUZIKA – GLAZBA - GLAZBU uzimaju puristi , taj pojam označava nešto ozbiljno ( koncert...) , MUZIKU ne jer to je

domena raskalašenosti ( cigani )

3. FUNKCIONALNI PRISTUP ( INDUKTIVAN = od funkcionalnog stila do standardnog , od pojedinačnog teksta prema cjelini )

- gleda uporabnu vrijednost : jednoj riječi daje prednost u jednom, a drugoj riječi u drugom kontekstu

- tu je najvažniji kontekst i značenje riječi - taj je pristup depolitiziran - npr. radnik ( progonila se jer je imala socijalističke konotacije ) - djelatnik(ruska riječ )

- LEKSIK ( riječi ) su nositelji zančenja !!!- ZNAČENJE je determinirano iskustvom i uvjerenjima određene društvene jezične grupe; varira

od pojedinca do pojedinca - npr. lice ( rjeđe, gramatička kategorija ) – osoba ( češće, nameće se , semantička )

jedini razlog tomu je stvoriti što veće razlike između hrvatskog i srpskog jezika ( inače je 98 % riječi isto i u srpskom i u hrv. zato ''izbacujemo '' sve što je srpsko )

- PURIZAM je DEDUKTIVNI PRISTUP ( polazi od standardnog jezika prema stilovima )- temeljno svojstvo standardnog jezika je POLIFUNKCIONALNOST ( ako u svim stilovima

normiramo jednu riječ , onda ne treba 5 stilova )

- REPRESIJA : SVIBANJ( uporno nameću mediji ) – MAJ ( internacionalni naziv mjeseca, upotrebljava se zbog uvjerenja i iskustva ljudi

- STANDARDNO = ono što je stilski neutralno na svim razinama npr. tisuća dok je hiljada stilski obilježena

- ono što je istinski srpsko , nikad se nigdje neće čuti, a pogrešno je što se internacionalizmi proglašavaju srpskim ( uglavnom riječi iz grčkog i latinskog jezika ; značenje im se modificira, kad dođu u jedan narod poprime njegovo značenje , a ako riječ dolazi iz malog naroda, ona neće poprimiti značenja drugog naroda

- svaka riječ koju ljudi upotrebljavaju u standardnom jeziku je hrvatska

4

- upotreba ( u srpskom jeziku ) - uporaba ( ima prednost )

- a izlaze pravopisi i gramatike samo zbog interesnih sfera ( nova LEKSIČKA NORMA – TAKAV POJAM NE PSOTOJI ) , postoje samo normativna načela normiranja leksika

- riječi se ne mogu ukalupiti, kao ni značenje .

3. PRAVOPISNA NAČELA:

1. FONOLOŠKO 2. FONETSKO 3. MORFONOLOŠKO4. KORJENSKO

1. i 2. te 3. i 4. se najčešće poistovjećuje , ali nije isto

- FONETSKI PRAVOPIS je pravopis po izgovoru svaki glas se bilježi istim slovom - FONOLOŠKI je takav koji uvijek isti fonem bilježi istim znakom - primjer: kemija ( fonetski )

kemia ( fonološki – nema ' j ' , ono se čuje u izgovoru )

- MORFONOLOŠKO ( vezan uz sinkroniju i tvorbu riječi ) ----- KORJENSKO ( uz dijakrniju i etimologiju

morfonološko ------- korjensko kazalištni glasbaredka srčbaodpiliti istbavrabca kadca

- razlika između tvorbe riječi i etimologije : vuč – ić ( '' vuč '' je tvorbena osnova )

- 2 UVJETA DA BI BILO MORFOFONOLOŠKO :

1. prvo se mora ustanoviti da li je nešto morfem ( to ćemo utvrditi ako na to nešto dodamo uspješno druge sufikse )

2. da je taj morfem u IZRAVNOJ značenjskoj vezi s tom riječi

- u najvećem broju slučajeva za riječi napisane morfonološki možemo reći da su napisane i korjenski , ali za one napisane korjenski ne možemo reći da su i morfonološke

- FONOLOŠKE NEUTRALIZACIEJ : jednačenje po zvučnosti, po mjestu tvorbe i ispadanje suglasnika

- MORFONOLOŠKE ALTERNACIJE sve ostale glasovne promjene

- za pravopisna načela bitne su samo fonološke neutralizacije : jednačenja po zvučnosti, mjestu tvorbe i ispadanje suglasnika

5

- primjer :

kod kuće ( kotkuće ) fonološki: zato što se na granicama riječi ne provode ove promjene ( još se kaže da je umjereno- fonološki ) - npr. iznadprosječan je iznimka od fonološkog pravopisa - npr. jedanput ( jed. po mjestu tvorbe )

4. FUNKCIONALNI STILOVI ( više: iz SILIĆ- PRANJKOVIĆ gramatike )

1. STILOVI KOLEKTIVNE STILISTIKE - zajednički gotovo svima- svi osim književno-umjetničkog

2. INDIVIDUALNI STIL je književno-umjetnički tj. stil INDIVIDUALNE STILISTIKE

ZNANSTVENI STIL:

- terminologija - prevladavaju INTERNACIONALIZMI - znanstveni stil je STATIČAN jer prevladavaju IMENICE - OBJEKTIVNOST – nije dopušten višak informacija - NEUTRALNOST – ne pišemo u 1.licu - neutralan je i sobzirom na vrijeme – PREZENT - JEDNOZNAČNOST – to mu omogućuju termini - NEUTRALAN RED RIJEČI ( S + P + O ) - SCIENTIZMI = riječi svojstvene znanstvenom stilu

ADMINISTRATIVNI :

- objektivnost, jednoznačnost, jasnoća, jednostavnost - izbjegava NAVEZAK ž- krši rekciju - NOMINALNOST = nominalizacija ( glagol + imenica ) npr. vršim popravak kućnih aparata - EKSPLICITNOST – teži se za jasnoćom ( npr. postupak će se napraviti na način /

umjesto '' tako što '' / ili Došao sam S NAMJEROM da te vidim - PLEONAZMI ili TAUTOLOGIJA = značenjska redundancija ili zalihost - KANCELARIZMI – riječi svojstvene administrativnom stilu

NOVINSKO- PUBLICISTIČKI STIL

FUNKCIJE:

1. INFORMATIVNA, OBAVJESNA neutralni izričaj 2. ZABAVNA ekspresivna 3. EDUKATIVNA , PEDAGOŠKA, OBRAZOVNA neutralan 4. PROPAGANDNA FUNKCIJA ekspresivan

6

5. AGITATIVNA kad se zalažemo za nešto ili u korist nečega npr. u kolumnama ekspresivni 6. POPULARIZATORSKA ekspresivni

za novinski stil važni su NASLOVI :

1. INFORMATIVNI verbalni izričaj 2. NOMINALNI ( prevladavaju imenice )3. REKLAMNI

- novinski stil obiluje pjesničkim figurama , izbjegava navezak, česti su pleonazmi - izrazi su ŽURNALIZMI

RAZGOVORNI STIL :

- subjektivnost, jednostavnost , opuštneost, neformalnost - dijalektizmi , vulgarizmi , žargonizmi - ELIPTIČNOST ( krnje rečenice ) cilj: jednostavnost i ekonomičnost - kršenje REKCIJE npr. s glagolima KORISTITI , BRINUTI - brkanje priložnih oznaka društva i sredstva ( idem s vlakom ) - nepravilna upotreba prijedloga '' s '' i '' sa '' - nepravilna upotreba priloga – npr. GDJE IDEŠ ? ( umjesto KAMO IDEŠ ? ) - KOLOKVIJALIZMI – izrazi svojstveni razgovornom stilu

KNJIŽEVNO- UMJETNIČKI STIL :

- individualnost - to je stil između sustava i standarda, dijalektizmi - POETIZMI

5. GLASOVNE PROMJENE:

1. FONOLOŠKE NEUTRALIZACIJE 2. MORFONOLOŠKE ALTERNACIJE ( alterniraju određeni fonemi unutar istog morfema )

FONOLOŠKE NEUTRALIZACIJE :

1. JEDNAČENJE PO ZVUČNOSTI

- na fonetskoj razini c, f, h imaju svoje alofone : c / dz , f / vf , h / npr. duh bi to su tzv. ZVUČNI FONOVI

- REGRESIVNO JEDNAČENJE PO ZVUČNOSTI ( jednači se prvi prema drugom ) , npr. vrabac – vrapca

- PROGRESIVNO ( jednači se drugi prema prvom ) npr. mozak – mozga

IZNIMKE : - u skupovima ds, dš, dc, dč, dć,

7

- u složenicama sa ISPOD, IZNAD, ISPRED , ( kad su u pitanju njihovi ENKLITIČKI OBLICI : POD, NAD, PRED onda se provodi jednačenje )

- riječi stranog podrijetla npr. jurisdikcija, gangster, Habsburgovac - kod vlastitih imena, prezimena ....

2. JEDNAČENJE PO MJESTU TVORBE

a) s i z ispred č, ć, dž, đ, lj, nj prelazi u š i ž b) n ispred b i p prelazi u m c) h ispred č, ć, lj prelazi u š

IZNIMKE :

a) - razljutiti, sljubiti , izljubiti , raznježiti kada se '' s '' i '' z '' nađu na granici prefiksa i osnove - ozljeda, sljepoća, snjegovi kada '' s '' i '' z '' ne prelaze u '' š '' i '' ž '' ispred onih ''lj'' i ''nj'' koji

su nastali jotacijom od prethodno skraćenog jata

b) npr. jedanput, crvenperka , vodenbuba, stranputica nema jednačenja u složenicama koje se sastoje od dva leksička morfema

3. ISPADANJE SUGLASNIKA

a.) kad se nađu dva ista jedan do drugog npr. bežični - IZNIMKE : u superlativima najjači i zbog etimološke prozirnosti : poddijalekt, naddijalekt

b.) neispadanje dentala '' d '' ispred afrikata c i č - imenice na – dak , -tac : zadatak- zadatci- zadaci - IZNIMKE : otac – oče, svetac- sveče, sudac – suče ( sad je SUDČE ) MORFONOLOŠKE ALTERNACIJE

1 PALATALIZACIJA glasovna promjena u kojoj k,g,h,c,z ispred e, i , a daju č, ž, š to je I.palatalizacija npr. mrak- mračan

3. SIBILARIZACIJA ili II. palatalizacija k,g,h ispred i daju c, z, s 4. PROGRESIVNA SIBILARIZACIJA ili III. palatalizacija npr. vuk + i = vuci , prorok –

proricati 5. JOTACIJA spajanje glasova sam glasom '' j ''

6. PRIJEGLAS = promjena nastavačkog vokala , odnosi se na instrumental jd. m.r. i ž.r. , kad ne završava na palatal onda je '' om '' ( grad- gradom ) , a na palatal onda je '' em '' ( kralj- kraljem )

- duga množina : kraljevi , gradovi - IZNIMKE : DUŽDEVI / DUŽDEM , PLAŠTEVI / PLAŠTEM - EG iza palatala npr. ljepšeg .... a OG iza nepalatala - vokativ jednine imenica m.r. ako završava na nepalatal ima nastavak '' e'' npr. grade , a ako

završava na palatal ima nastavak '' u '' npr. konju - kad je u pitanju '' r '' može i nastavak '' e '' i nastavak '' u '' ( npr. Šukeru ) - IZNIMKE : VUČE zato što je nastalo od '' k '' ( vuk ) , vraču

7. RAZJEDNAČAVANJE ( DISIMILACIJA ) VOKALA :

= glasovna promjena vezana uz prijeglas , a provodi se u onim slučajevima kada se osnova sastoji od jednog ili dvaju slogova i kad posljednji slog završava na '' e ''

8

- primjer : jež jEžom ali nije temelj / temeljem nego TEMELJOM - jee pravilo kaže: kad osnova ima više od dva sloga onda prijeglas prijatelj – prijateljem i učitelj- učiteljem

8. PRIJEVOJ : = alternacija korjenskog vokala - npr. tok – tijek – utjecati - loj- liti – lijevati - mrtav- umirati- mrijeti - maknuti- mivati

9. EPENTEZA: B, P, M, V, F umeće se epentetsko '' l '' npr. snop + je snoplje

10. VOKALIZACIJA alterniraju '' o '' i '' l '' unutar istog morfema

11. NEPOSTOJANO A : = to je A koje u nekim oblicima iste riječi postoji , a u nekima ne 12. NEPOSTOJANO E : Čakovec – Čakovca

13. ALTERNACIJE JATA : IJE – JE- E- I ( ALOMORFONEMI )

- NPR. ije – e ( vrijeme – vremena ) - ije – e ( htio- htijela )

6. GLASOVI

S OBZIROM NA SLOGOTVORNOST

1. SAMOGLASNICI ili SILABEMI 2. SUGLASNICI ili ASILABEMI ili KONSONANTI

samoglasnici su i ''r '' i '' l '' , ali oni nisu vokali

S OBZIROM NA AKUSTIČKO-ARTIKULACIJSKA SVOJSTVA : ( prema tvorbenim)

1. VOKALI ili OTVORNICI 2. ŠUMNICI ili TURBULENTI, OPSTRUENTI ( opstrukcija = prepreka ) 3. ZVONAČNICI ili SONANTI ( između vokala i šumnika )

PODJELA ŠUMNIKA :

A) PO NAČINU TVORBE ( način prolaska zračne struje )

1. ZAPORNICI ( OKLUZIVI, EKSPLOZIVI ili PRASKAVCI ) b, p, d, t, g, k - postoji potpuna prepreka koja se potom naglo oslobađa

2. TJESNAČNICI , FRIKATIVI, STRUJNICI : s, z, š, ž, f, h

3. AFRIKATI ili SLIVENICI : c, č, ć, dž, đ, 9

B) PO MJESTU TVORBE

1. USNENI, USNENICI : b,p,m 2. ZUBNOUSNENI : v, f, 3. ZUBNICI / DENTALI : d, t, c, z, s, 4. NEPČANICI , PALATALI , TVRDONEPČANI : č,ž,š,lj,nj,j,dž,đ,ć,5. VELARI, JEDRENICI, MEKONEPČANICI : k,g,h 6. ALVEOLARI ( DESNICI POGREŠNO ih je tako zvati ) : r, l, n 7. BOČNI ili LATERALNI : l, j, lj,

NOSNICI ili NAZALI : m, n, nj mogu i prema kriteriju mjesta i prema načinu tvorbe VIBRANT je slovo '' r '' i prema načinu i prema mjestu tvorbe

VOKALI: a) prednjib) stražnjic) srednji i visoki i niski

7. UNUTARNJA RAZLIKOVNA OBILJEŽJA / INHERENTNA DISTINKTIVNA OBILJEŽJA

- dolaze u snopovima - tvore razlikovnu ulogu fonema - razlikovna uloga fonema ( sadržaj fonema ) zove se ALIETET( = različito od ostalih) - a izraz fonema se zove FON - sadržaj URO-a je ALTERITET ( = različito od drugog) , a izraz je FONOM

URO uvijek dolazi u parovima: ( nabroji bar 2-3 fonema za svako obilježje !!!!! )

1. VOKALNOST / NEVOKALNOST 2. ŠUMNOST / NEŠUMNOST3. KOMPAKTNOST / NEKOMPAKTNOST : k,g,h 4. DIFUZNOST / NEDIFUZNOST : ć,đ,e,i,n 5. !!! ZVUČNOST / BEZVUČNOST 6. STRIDENTNOST / NESTRIDENTNOST : š,ž, 7. NAPETOST ( bezvučni ) / NENAPETOST ( zvučni) odnosi se na napetost glasnica 8. GRAVISNOST ( su NISKI ) / NEGRAVISNOST : g,k,p 9. AKUTNOST ( su VISOKI ) / NEAKUTNOST : c, z, s, ..., č, đ 10. NAZALNOST / NENAZALNOST 11. PREKIDNOST ( kontinuiranost ) / NEPREKIDNOST ( nekontinuiranost ): š,ž,s,r,12. BEMOLNOST ( sniženost ) / NEBEMOLNOST 13. DIJEZNOST ( povišenost ) / NEDIJEZNOST : ć,đ,š,ž,

DIJEZNOST je važna kod razlikovanja ALOFONA npr. [ š ] : [ž ] lišće : grožđe

BEMOLNOST je važna : npr. [ ļ ] u '' luka'' je bemolan , a [ l ] u '' Lika '' je dijezni

10

nema ni jednog jezika na svijetu koji ima manje od 11 nabrojanih obilježja

8. PRAVOPIS : ( najčešće u ispitu )

1. VELIKO SLOVO označava da se radi o nečem pojedinačnom , vlastitom )

- iz počasti : Vi, Vas, Vaš , neke titule: predsjednik , papa, kralj .... ako se ta osoba ne imenuje - imena : višečlani nazivi osim prijedloga i veznika - blagdani

2. ZAREZ - ima dvije funkcije : pravopisnu ( decimalni broj : 1,2 ) i rečeničnu - 3 temeljna pravila : a) NABRAJANJE / NIZANJE b) SUPROTNOST c) NAKNADNO DODAVANJE ( ne umetanje jer je umetanje samo vrsta naknadnog dodavanja ) - suprotnost : a,ali,no,nego,već, DOK ( i suprotni i vremenski ) - ne samo nego i ne ide zarez jer je ovo sastavna rečenica - datum : Osijek, .....- apozicija i subjekt: ( kako razlikovati apoziciju od subjekta: subjekt je uvijek po sintaktičkom

kriteriju tj. mora biti kongruentan sa predikatom , a ono što je semantički šire to je apozicija ) : S, A, __________

- VOKATIV obavezno odvojiti zarezom

- INVERZIJA

- ODNOSNE REČENICE mogu biti: a) restriktivne ili odredbene bez njih glavna rečenica ostaje neobjašnjena NE IDE ZAREZ b) nerestriktivne ili objasnidbene ona dodatno objašnjava glavnu rečenicu, ali nije nužna

MOŽE i NE MORA ZAREZ

- ZAREZ I NABRAJANJE U STUPCIMA : ne ide zarez jer je primarna funkcija zareza odvajanje - ATRIBUTI : u nabrajanju ide zarez , ali nekad i ne ( duboko modro sinje more ) tj. ne ide kad

su atributi u čvrstoj vezi

3. PISANJE TUĐICA:

a) TUĐICE KOJE NISU VLASTITA IMENA - pišemo ih prema izgovoru iz jezika iz kojeg potječe ta tuđica - načelo pisanja prema izgovoru zove se transkripcija - IZNIMKE : riječi usko vezane za neku struku ; npr. adagio , alegro.... - OFANZIVA to je također iznimka jer ju pišemo prema jeziku posredniku , a ne prema

izvorniku

b) VLASTITA IMENA - onako kako se pišu u jeziku iz kojeg dolaze - dobivaju hrvatske deklinacijske nastavke :

11

- npr. KOLUMBIJA , ali BRESCIA nema '' j'' jer se ono ne izgovara ( Breša ) - imena na y : Kennedy , Kallay, Nagy različito se dekliniraju po pravopisima : Babić- Finka-

Moguš dekliniraju u genitivu kao : Kennedyja , a matičin pravopis Kennedya BFM ide po načelu kada se '' i '' izgovara kao '' i '' onda se dodaje u deklinaciji '' j '' , a ako se ''i '' izgovara kao '' j '' ne dodaje se ''j '' jer nije potrebno

- IMENA GRADOVA : javlja se tzv. '' muklo '' e : Shakespeare

4. SASTAVLJENO I RASTAVLJENO PISANJE:

A) IMENICE - polusloženice imenice sastavljene od dviju imenica od kojih se prva ne deklinira : spomen –

ploča čovjek žaba ( oba se dijela dekliniraju i druga riječ objašnjava prvu ) to se po BFM ne smatera polusloženicom, ali Silić – Anićev pravopis smatra pa piše čovjek- žaba fer igra, drap tkanina - RAZLIČITO U PRAVOPISIMA:

mini suknja ( mini je prefiksoid pa ga treba pisati zajedno sa suknja kao što je u matičinom pravopisu minisuknja )

alfa-zrake , zemlja-zrak, konodvorana , videozapis, audiokazeta

B) BROJEVI - brojevi se pišu odvojeno i zbirni brojevi ( dvoje, troje ) i zbirne imenice ( dvojica, trojica ) - trideset i pet i nema funkciju , ali nije greška

C) PRILOZI i PRIJEDLOZI - najvažniji je značenjski kriterij ( Gledati nekog u oči / Doći uoči Božića )

D) GLAGOLI - negacija odvojeno od glagola , osim NEĆU ( jer je rezulat sažimanja ) - u afirmativnim značenjima negacija se ne odvaja jer nema funkciju nijekanja

( nestajati ) - uz pridjeve i imenice negacija ide zajedno, tj. ne odvaja se npr. nespretan

E) ZAMJENICE - neodređene i određene zamjenice idu zajedno - sa česticom '' GOD '' može i jedno i drugo : TKOGOD, TKO GOD - ( DOSADA / DO SADA )

F) PRIDJEVI - polusloženice – sa spojnicom npr. crno-bijeli dres - prave složenice zajedno : srednjovjekovni ( ovo '' srednjo '' je u funkciji atributa prema drugom

dijelu )

9. REČENICE

1. JEDNOSTAVNE

a) RAŠČLANJENE ( imaju samo subjekt i predikat ) b) NERAŠČLANJENE

besubjektne i bezlične npr. Sjevalo je. Grmilo je. Hladno mi je. Muka mi je .

12

bezlične, ali ne i besubjektne: Prvo oguliš mrkvu , pa narežeš krompir. Priča se. Govori se.

2. SLOŽENE

a) nezavisno složene ili KOORDINIRANE b) zavisno složene ili SUBORDINIRANE

- KONJUKTORI nezavisni veznici , a SUBJUNKTORI kod zavisnih rečenica

- i kod jednih i kod drugih postoji eksplicitna i implicitna koordinacija i eksplicitna i implicitna subordinacija

- EKSPLICITNA S VEZNIKOM - IMPLICITNA BEZ VEZNIKA

NEZAVISNOSLOŽENE REČENICE su: 1. SASTAVNE 2. RASTAVNE 3. SUPROTNE ( ''ne samo nego i '' su GRADACIJSKE REČENICE naginju u sastavne iako se

svrstavaju u suprotne )

ZAVISNE :

A) PREMA MJESTU UVRŠTAVANJA

1. PREDIKATNE ( Ispit je da gori ne može biti ) 2. SUBJEKTNE ( odnosne, zavisnoupitne, izrične [ sa česticom ''se '' : '' Govori se da će svi pasti na

ispitu '' ] ) 3. OBJEKTNE

odnosne : Napravio je što je naumio zavisnoupitne : Reci mi čiji je ovo auto izrične : Pričao je da će pasti na ispitu

4. ATRIBUTNE - mogu biti ujedno i ODNOSNE kad se koriste odnosne zamjenice - ali one dolaze sa '' da'' i sa ''gdje '' : Vratio sam se u mjesto gdje sam rođen .

B) PREMA SADRŽAJU / PRILOŽNE , ADVERBIJALNE

1. MJESNE ili LOKALNE ( gdje , kamo , kuda, odakle ) 2. VREMENSKE, TEMPORALNE ( kada, POŠTO )3. NAČINSKE, MODALNE ( kako ) 4. UZROČNE ,KAUZALNE ( jer, budući da , zato što, kako ) 5. NAMJERNE , FINALNE 6. POSLJEDIČNA ili KONSEKUTIVNA ( Zaboljelo me da sam zaplakao) 7. DOPUSNE ( iako, premda, makar, mada ) 8. POGODBENE, UVJETNE, KONDICIONALNE a) stvarne, realneb) potencijalne, mogućec) irealne, nestvarne 9. ODNOSNE, RELATIVNE ( koji, čiji, kakav, kolik ) a) restriktivne ili odredbene

13

b) nerestriktivne ili objasnidbene

- IMPLICITNE SUBORDINIRANE to su zavisne bez veznika

11. KVINTILIJANOVE RETORIČKE MAKSIME / PRINCIPI :

1. PRINCIP PRIMJERENE PROCESNOSTI - govor prilagođavamo sugovorniku kako bi se postigao što veći stupanj ilokucijske moći

2. PRINCIP KVALITETE ( odnosi se na temu, sadržaj )

3. PRINCIP KVANTITETE ( duljina izlaganja )

4. PRINCIP JASNOĆE

5. PRINCIP ISTINITOSTI

6. PRINCIP ULJUDNOSTI ( ne upadati u riječ, ne vikati )

7. PRINCIP METODIČNOSTI ( odnosi se na strukturu izlaganja )

8. PRINCIP NAČINA ( formiranje nekih vlastitih strategija )

10. PRAVOPIS / JEZ.SAVJETNICI / GRAMATIKE

PRAVOPIS :

- utemeljitelj današnjeg grafisjkog sustava je LJUDEVIT GAJ - njegovo djelo je KRATKA OSNOVA HORVATSKO- SLAVENSKOG PRAVOPISANJA...........

( PUNI NAZIV !!!! )

1830. godine u BUDIMU je objavljena KRATKA OSNOVA...

stavio je TILDU : ___________________________ poziva se na PAVLA RITTERA VITEZOVIĆA i njegovo djelo '' De

ortografia'' kajkavsko narječje ta reforma nije bila prihvaćena

1835. ____________________( nema u kajkavskom zato nema ni u Kratkoj osnovi... Ovi rezultati izlaze u članku '' Pravopis'' , objavljen u Danici

1878. uvodi se kao službeni '' đ '' , to je uveo ĐURO DANIČIĆ 14

- ___________ PRIHVAĆENO JE SAMO '' đ '' - 30 grafema, 31 fonem ( a ne 32 )

1892. IVAN BROZ pripada hrvatskim vukovcima - piše prvi cjeloviti pravopis prema umjereno – fonološkom načelu - ( 1604. – prva hrv.gramatika Instituziones linguae Illiricae )

1929. DRAGUTIN BORANIĆ

1929. Ministarstvo prosvjete iz Beograda izdaje knjižicu : '' Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole ''

- ALEKSANDAR BELIĆ : PRAVOPIS SRPSKO-HRVATSKI

1930 BORANIĆ piše pravopis hrvatsko- srpski ( 5 izdanje ) to je isti pravopis , jedan u Hrvatskoj, jedan u Srbiji

1939. Banovina Hrvatska , vraća se na pravopis iz 1921, a napušta se ovaj iz 1930

1941. NDH, novi pravopis 1942. – Državni ured za jezik tiska knjižicu ''Korjensko pisanje '' to je predložak po kojem je trebao biti napisan novi pravopis

1944. HRVATSKI PRAVOPIS korjenski : Franjo Cipra – Adolf Bratoljub Klaić - vraća se na pravopis zagrebačke škole 1945. povratak na Broz – Boranićev pravopis, on traje do.....

1953. provedena anketa o pitanju srpskog i hrvatskog jezika - želi se ujednačiti pravopis , dogovorena je izrada zajedničkog pravopisa

1954. NOVOSADSKI DOGOVOR / LJUDEVIT JONKE

1960. izlazi takav pravopis

1967. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika - povod deklaracije : izlaze 2 toma akademijina rječnika - 18 institucija potpisuje Deklaraciju

1971. BABIĆ- FINKA- MOGUŠ - CKSKJ sjednica zabranjuje taj pravopis zato što se zvao samo hrvatski , stoga je tiskan u LONDONU i zove se LONDONAC

1973. izašla je i gramatika TEŽAK- BABIĆ ( samo hrv. ) i ona je bila zabranjena

1986. '' Pravopisni priručnik hrvatsko- srpskog jezika '' ANIĆ- SILIĆ

1994. prvo ponovljeno izdanje - dopuštene su dvostrukosti : ne ću / neću ; pogreška / pogrješka , zadaci / zadatci - ( do 5 izdanja postoje dvostrukosti, a od 5 više ne ) - paralelno s 5 izdanjem izlazi i SILIĆ – ANIĆEV pravopis

15

JEZIČNI SAVJETNICI :

1904 – '' Barbarizmi u hrvatskom jeziku '' – VATROSLAV ROŽIĆ - bio je vukovac ( vukovci samo na štokavskom kako bi ga približili srpskom ) - barbarizmima smatra kajkavizme i čakavizme

1924. – ''Hrvatski i srpski jezični savjetnik ''- TOMO MARETIĆ - predgovor samo na EKAVICI - okomio se na kajkavizme i čakavizme - ne trebaju u hrv. jeziku biti riječi kojih nema u srpskom

1911. – ''Branič jezika hrvatskoga '' – NIKOLA ANDRIĆ - supotstavlja se vukovcima i zastupa tronarječnost

1940. – KRUNO KRSTIĆ i PETAR GUBERINA : '' Razlike između hrv. i srpskog jezika ''

1990. – Babićeva jezikoslovna čitanka

TEŽAK izdaje niz jezičnih savjetnika . ali dobar je metodičar, ali ne i lingvist

MILE MAMIĆ : ''Jezični savjetnik ''

institutov jezični savjetnik s gramatikom

GRAMATIKA:

1899. – MARETIĆ : '' GRAMATIKA I STILISTIKA HRV. JEZIKA ''

1969. – započeo projekt akademije rezultat je 1986. izlaze : BABIĆ : '' Tvorba riječi '' i KATIČIĆ – ''Sintaksa''

1973. – TEŽAK- BABIĆ : '' Pregled gramatike hrv.jezika ''

1974. – ROSANDIĆ – SILIĆ : '' Osnove fonetike i fonologije ''

1979. - ROSANDIĆ – SILIĆ : '' Osnove morfologije i morfostilistike ''

1979. – ZAVOD ZA HRV.JEZIK : '' Priručna gramatika hrv. jezika ''

1990. - '' Priručna gramatika hrv. jezika ''

1991. SKUPNI RAD : ''Povijesni pregled, glasovi i oblici hrv. književnog jezika ''

1995. – HRVATSKA GRAMATIKA ( to je ona SIVA , tada je promjenjen naziv )

1997. – DRAGUTIN RAGUŽ : '' Praktična gramatika hrv. jezika ''

2005. – SILIĆ – PRANJKOVIĆ ( Silić : fonologija i morfologija ; Pranjković : sintaksa )

16

DEVETNAESTO STOLJEĆE

Jezična koncepcija iliraca

Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, Ljudevita Gaja, objavljena 1830. g. ;

ocijenjivana kao prvi preporodni akt

→želja da se promijeni odnos prema književnom jeziku.

A. Mihanović zagovara potrebu da hrvatski domorodci nauče «pismeno govoriti», tj. da materinski

jezik uzdignu na viši stupanj, na stupanj znanstvene knjige

Ilirski je pokret, kao udarna snaga hrvatskoga narodnoga preporoda, bio prvenstveno politički

pokret

Političke novine Novine Hrvatzke(1834.), kasnije im dodaju podlistak Daniczu

Riješila su se u tom razdoblju mnoga vrlo važna jezična pitanja; prilozi iliraca o jezičnoj

problematici - jasno se pokazuje da ih je većina posvećena rješavanju određenih grafijskih teškoća

pisanju palatalnih fonema prvenstveno(pored vokalnog r)

Iznoseći svoju viziju slovne reforme, Gaj se u Kratkoj osnovi odlučuje za dijakritička rješenja i

predlaže za nepčane konsonante jednoslove c, d, g, l, n, s, z(sve sa tildom iznad!!!). Najčešće se

govori o ugledanju na češku grafiju, no tildu je kao oznaku nekih palatala predlagao Pavao

Vitezović u nesačuvanoj raspravi De ortographia illyricana. Nasljedujući Vitezovića, izradio je

Gaj čvrst grafemski sustav kakav u hrvatskoj latinici nikada nije postojao. No budući da taj

grafemski sustav nije postao općeprihvaćen, trebalo je ponuditi prihvatljivije rješenje, te Gaj to

čini u članku Pravopisz iz 1835. godine. On prihvaća poljsko ć, kod grafema č, š, ž mijenja tildu u

kvačicu, a umjesto ranijih jednoslova d, g l, n( s tildom) odlučuje se za dj, gj, lj, nj( sa zarezom na

j umjesto točke). Tom novom verzijom grafije objavljena je u 10. broju Danice(1835.)

Mihanovićeva Horvatska domovina.

Pravi jezikoslovci preporodnog doba su štokavac Vjekoslav Babukić i čakavac Antun Mažuranić-

preko njihovog djelovanja dobivamo zacijelo najbolji uvid u jezičnu koncepciju iliraca. Smatrali

su da u slavenskom svijetu postoje 4 književna jezika: narječje rusko, poljsko, češko-slovensko i

ilirsko. Ilirski pak jezik tvore sva ilirska narječja tj. narječja južnih Slavena-jedan književni jezik

od Jadranskog do Crnog mora. Priklonivši se kontinuitetu standardne novoštokavštine, za što se

pored Draškovića mnogo zalagao Vjekoslav Babukić, ilirci su naslijedili još uvijek neriješen

problem ikavsko-ijekavskog dvojstva. U toj se situaciji jedinstveno riješenje za različite reflekse

jata moglo naći samo u grafiji. V. Babukić u svojoj Osnovi slovnice slavjanske narěčja

ilirskoga(Danica ilirska, početak 1836.) naglašava da se znak ě (rogato e) u razgovoru može

17

izgovarati kao je ie, e, i (orijentacija iliraca: jekavski tip štokavštine). Antun Mažuranić: Temelji

ilirskoga i latinskoga jezika(1839.) i Slovnica hèrvatska(1859.)

OTPOR. Prvi je dolazio od nekolicine kajkavaca na čelu s Ignacom Kristijanovićem, a drugi je u

Zadru predvodio Ante Kuzmanić.

a) Prva je grupa bla protiv toga da se kajkavci odreknu svoga pismenoga jezika i prihvate

štokavski. Kristijanovićev se otpor nije rodio ad hoc. Njegova obrana i čuvanje kajkavštine

bili su nadahnuti uvjerenjem da je kajkavski izraz dorastao svakoj književnoj vrsti. On je

nastavio djelovanje svog poznatog ujaka Tome Mikloušića.

b) Drugi je otpor bio mnogo jači i neugodniji od prvoga jer je dolazio od onih koji su se i

sami smatrali nastavljačima štokavskoga pismenoga jezika, ali ne s onakvom koncepcijom

kakvu su zamislili ilirci u Zagrebu. Dalmatinski krug se okupio oko časopisa Zora

dalmatinska(1844.) koji je pokrenio i vodio Ante Kuzmanić. Sporna su bila dva osnovna

problema: Gajeva grafijska rješenja i ilirska orijentacija prema (i)jekavici. Kuzmanić je

polazio s gledišta da je nerealno ujediniti sve južne Slavene u jednom književnom jeziku ,

a ako se pak to hoće učiniti za sve Hrvate, onda ih je lakše ujediniti na osnovi štokavske

ikavice( jer tako govori Slavonija i Dalmacija, a samo Dubrovnik govori jekavicom).

Kompromis je moguć samo u pogledu grafije te Kuzmanić predlaže da Zagreb prihvati

ikavicu, pa će Dalmacija prihvatiti Gajevu reformu grafije.

Dana 2. 5. 1847., upravo u godini kada je zabranjeno ilirsko ime, gorljivi ilirac Ivan Kukuljević

Sakcinski održao je u Saboru prvi politički govor na hrvatskomu jeziku, predlažući da se upravo

taj jezik rabi u javnoj komunikaciji. 18.10.1847. je narodni jezik postao službenim u svim

pridruženim kraljevinama, pa tako i u Hrvatskoj. Hrvatski Sabor je taj prijedlog kao svoj

zaključak izglasao 23. 10. 1847.

Borba filoloških škola

Za vrijeme preporoda riješene su neke stvri: kajkavski je književni jezik prestao biti standardnim

jezikom manjinskog dijela Hrvatske, za jekavsku je štokavicu proređena nova (orto)grafija,

odlukom Hrvatskog Sabora sredino 19.st. hrvatski jezik ulazi kao službeni u Sabor, a time i na

sveučiliste. No ostale su stvari koje su se još morale rijepiti te se u Hrvatskoj pojavilo nekoliko

filoloških škola koje su nudile svoje obrasce za razriješenje pojedinačnih problema što ih ilirski

pokret nije uspio, a ni dospio riješiti. Jednu filološku školu predvodio je Ante Kuzmanić u Zadru, ,

18

drugu Fran Kuralec u Rijeci, a treću Adolfo Veber Tkalčević u Zagrebu. Četvrta je škola ojačala

tek pred kraj 19.st., a poznatija je pod imenom hrvatski vukovci. 1850. Bečki dogovor; V. S.

Karadžić i Đ. Daničić

ZADARSKA FILOLOŠKA ŠKOLA: krenula je prva sa svojim programom. Ante Kuzmanić i njegovi

pristaše pokrenuli su u Zadru već 1844. kulturno-književni časopis Zora dalmatinska. Smatrali su

da za književni jezik treba odabrati jedan dijalekt- štokavska ikavica(najrasprostranjeniji). Nisu

prihvatili stariju grafiju Šime Starčevića bez dijakritičkih znakova, nego su se služilai u početku

ponešto modificiranim znakovljem, problemi su nastajali u pisanju vokalnog r i refleksa jata kod

(i)jekavskih oblika. 1849. prihvaćaju Gajevu grafiju. Približavanje Zagrebu znatnije će se osijetiti

u Zori dalmatinskoj kad je na početku druge godine izlaženja preuzme Ivan Kaznačić. Ante

Kuzmanić smatrao je de se književni jezik treba izgraditi na govoru puka i jeziku usmene

književnosti i od tog stava nikada nije odstupio. Ostao je vjeran ikavici i kao urednik novih

časopisa Glasnika dalmatinskog i Pravdonoše. Nova generacija vidjela je novu budućnost u

zbližavanju Dalmacije s idejama koje su strujile iz Zagreba i iz književnog jezika koji je došao iz

Dubrovnika.

RIJEČKA FILOLOŠKA ŠKOLA: predvodnik Fran Kurelac, smatrali su da osnovicu pismenome jeziku

trebaju činiti oni elementi u hrvatskim tekstovima koji su zajednički većini slavenskih jezika. Više

su se okretali povijesti: stari gramatički oblici bolji od postojećih, vokabular treba očistiti od tzv.

barbarizama. Genitiv množine: riječka škola odlučno odbacivala nastavak –ah i zagovarala

upotrebu starijih oblika s –Ø. Okretao se arhaičnim oblicima ne samo kod imenica nego i kod

drugih vrsta riječi. Međutim budućnost se jezičnoga standarda nije mogla dalje izgrađivati

zanesenjačkom restauracijom dijelova nečega što je kao književna stilizacija živjelo u prošlosti.

ZAGREBAČKA FILOLOŠKA ŠKOLA: zagovarala je u imeničkom G.mn. morfem –ah te su dobili ime

ahavci. U skladu s tradicijom Gaj—Babukić—Mažuranić branio je Adolfo Veber Tkalčević,

poglavito na početku svoga jezikoslovnog rada  znak ě za refleks  jata, ondosno pisanje èr za

vokalno r. Ali u Slovnici hèrvatskoj (1873). Više uopće ne spominje mogućnost ikavskog ili

ekavskog izgovora (kao Babukić) nego samo jekavskoga, tj. onoga koji je kao književni usvojen u

školama. Adolfo Veber Tkalčević posvetio se opisu sintakse (Skladnja ilirskoga jezika, 1862.) i

«rěčoslovju» (Slovnica hèrvatska, 1871.) (donosi i tabelu bugarske (oble) i hrvatske (uglate)

glagoljice. Među pobornicima zagrebačke škole bio je i Bogoslav Šulek-veliki radnik i

leksikograf, sastavio je trojezični Hrvatko—njemačko—talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja.

Mnoga je rješenja preuzeo iz “Němačko—ilirskog slovara” što su ga 1842. izdali Ivan Mažuranić i

Josip Užarević. Zahvaljujući tome mnoga su dobra rješenja ušla u hrvatski jezik (npr. kisik, vodik,

dušik, ugljik, kremen, krom, naklada, obrazac, sustav, tlakomjer, zemljovid i dr.) On piše ie (u

dugim slogovima) i je (u kratkim) umjesto ě. U tom je kolu zagrebačke filološke škole bio u

početku i mladi Vatroslav Jagić koji 1864. objavljuje Grammatiku jezika hèrvatskoga  koja se

19

učila u višim razredima gimnazije. Objavivši raspravu Naš pravospis u časopisu Književnik (1864.

—1866.), on smatra da nije moguće povući oštru granicu između «etimologičkog i eufoničkog»

pravopsa. Fonem ć piše grafemom ć, a ne tj, rogato ě neka se zamijeni stvarnom sekvencijom ie

odnosno je (kako je predlagao i Šulek); da se fonem r piše kao r u vokalnoj službi (a ne èr) da

treba napustiti morfem –ah, upravo završno –h u imeničkom genitive množine jer mu tu po

etimologiji nije mjesto.

HRVATSKI VUKOVCI: škola je hrvatskih vukovaca na čelu s Tomom Maretičem smatrala da je

bolje konsekventno provesti tz. fonetski( fonološki). Veliki mu je oslonac bio Đuro Daničić koji je

kao filolog Karadžićeve orijentacije bio pozvan u Zagreb da u novoosnovanoj Jugoslavenskoj

akademiji znanosti i umjetnosti organizira i započne rad na Rječniku hrvatskoga ili srpskog jezika.

Umjesto tadašnjih diagrama dj, gj, lj, nj uveo je znakove đ, ģ, Į, ń. To je zapravo prijenos

Karadžićeva principa iz ćirilce u latinicu. Polusloženicu srpsko—hrvatski prvi put upotrijebio je

Pero Budmani kada je objavio 1867. godine u Beču Grammatica della lingua serbo—croata. Po

narudžbi vlasti za banovanja Khuén—Hederváryja izradio je Ivan Broz na fonološkim načelima

Hrvatski pravopis (1892.) koji je postao obvezatan u školstvu. Broz prihvaća Daničićev znak đ.

Godine 1899. Maretić objavljuje Gramatiku hrvaskoga jezika za niže razrede srednjih škola. Iste

se godine pojavljuje najvažnija knjiga hrvatskih vukovaca Gramatika i stilistika hrvatskog ili

srpskog jezika. Afirmaciji Karadžić—Daničićeve filološke škole mnogo je pridonio i Rječnik

hrvatskog jezika što ga je bio započeo Ivan Broz, a dovršio Franjo Iveković (1901.)

DVADESETO STOLJEĆE

Suvremeni pogledi na hrvatski jezik

Praksa bila učvršćivanje standardnoga oblika novoštokavskoj ijekavskoj osnovici; kod mnogih

hrvatskih pisaca prihvaćala je i izražajne mogućnosti drugih hrvetskih narječja ugrađivanih kroz

stoljeća u pismeni jezik. Standardni jezik, što je zaživio u hrvatskoj književnosti na početku našeg

stoljeća, ima istu osnovicu koja je, osim Hrvatima, služi za standardni jezik Srbima, Crnogorcima

i Muslimanima. U Hrvata koji su imali dugu tradiciju vlastitog pismenog jezika s tri dijalekatske

stilizacije i s njihovim međusobnim prožimanjem, proces je standardizacije bio postupan i zato

nešto duži.

20

Raskorak između hrvatskih pisaca i, pogotovo mlađih, hrvatskih filologa. Za hrvatske je pisce bilo

jasno to da čakavska i kajkavska književna stilizacija nikada nisu prestale biti sastavnim dijelom

jezika hrvatske književnosti.

U razdoblju između dva rata, dominantnu ulogu u jezikoslovlju drže, potpomognuti državnom

vlašću, hrvatski vukovci. Tomo Maretić:Hrvatski ili srpski jezični savjetnik(1924.). Maretić je

podvrgao kritici sve riječi koje nisu u našem jeziku i koje nisu u duhu našeg jezika, a to su u

prvom redu bili kajkavizmi(on ih zove dijalektizmima ili provincijalizmima) i neologizmi. On

udara na mnoge riječi koje su se u Hrvatskoj odavno rabile te našle svoje mjesto i u Šulekovu

Hrvatsko-njemačko-talijanskom rijčniku znanstvenoga nazivlja. Pritisak je vukovaca bio sve jači.

Forsirala se propisana jezična norma u skladu s dominantnim gledištem, što su ga podupirale i

vlasti, o jednom i jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku. Na udaru se našla dveć ustaljena Broz-

Boraničeva pravopisna praksa u Hrvatskoj koju je 1929. god. zamijenilo Pravopisno uputstvo za

sve osnovne srednje i stručne škole, izdano od tadanjeg Ministarstva prosvete Kraljevine Srba,

Hrvata i Slovenaca(po tom uputstvu se moraju raditi sve školske knjige inače to neće moći biti).

Dragutin Boranić izdaje 1930. novo peto izdanje «prerađeno prema propisima Ministarstva

prosvjete»

Probujala je čakavska i kajkavska dijalektalna poezija, rasuta po mnogim časopisima i zasebnim

djelima

Petar Guberina i Kruno krstić:Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika(1940.)

Hrvatski državni ured za jezik izradio je i izdao na temelju odredbe o hrvatskom jeziku najprije

knjižicu Koriensko pisanje(1942.), a zatim i Hrvatski pravopis(1944.)

Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu; 14.8.1941.

Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba priprema novi poslijeratni pravopis, a 1952. pokreće Jezik,

«časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika» na čelu s dugogodišnjim glavnim uredniko Lj.

Jonkeom

Matica srpska iz Novog Sada organizirala je 1953. Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i

pravopisa zalažući se za jedinstven srpskohrvatski jezik koji bi trebao imati i jedinstven pravopis i

jedinstvenu terminologiju na čitavom Srpsko-hrvatskom prostoru. Rezultat je višemjesečne Ankete

bio potpisivanje zaključka Novosadskog dogovora 1954. Na osnovi tih zaključaka izrađene su i

objavljene dvije verzije pravopisa: jedna u Zagrebu latinicom, druga u Novom Sadu ćirilicom.

Zagrebačka verzija nosi naslov: Pravopis hrvatskosrpskoga književnoga jezika, objavljen je 1960.

U ćirilićnoj verziji stoji srpskohrvatskoga, a ne hrvatskosrpskoga.

Rječnik hrvatskosrpskoga književnoga jezika(u dva sveska: A-F i G-K), 1967.godine

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga standardnoga jezika, nastala u Matici hrvatskoj, a

potpisale su je brojne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove. Objevljena je 17. 3. 1967. Državne

vlasti nesmiljeno su se oborile na Deklaraciju i na njezine potpisanike. Hrvatski su jezikoslovci

21

nastavili rad u tišini: nastavljen je rad na projektu velike hrvatske gramatike i započeto

prikupljanje građe za obradu jednosveščanoga rječnika hrvatskoga književnog jezika.

Godine 1971. tiskan je ali ne i uvezan i distribuiran Hrvatski pravopis trojice autora Stjepana

Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. Potkra 1971., poslije 21. sjednice CK SKJ u

Karađorđevu došlo je do još žešćih napada unitarista i pravopis je zabranjen, uništena je gotovo

sva njegova naklada, prestao je rad na rječniku, stradali su (zatvoreni ili na drugi način

onemogućeni) mnogi hrvatski kulturni radnici.

Povijest srskog pisanog, književnog jezika obilježava ruta: jezik nemanjića (tj. uglavnom

crkvenoslavenski jezik srpske redakcije) – nakon toga ruskoslavenski jezik kao službeni jezik

Srpske pravoslavne crkve (počevši od Srijemskih Karlovaca kao dara ruskog cara Petra Velikoga

pa sve donedavna – zatim slavenoserpski jezik (poglavito u Novome Sadu i Vojvodini) – i, na

kraju, Vuk Karadžić. Hrvatska je ruta drukčija. Neprekinuta tronarječna književna stilizacija bar

kroz pet-šest stoljeća. Dok je Hrvatima trodijalektalno izvorište kniževnog jezika sasvim normalna

pojava, Karadžić se opredjeljuje za jednodijalekatnu ekskluzivnost.

22