jezične razine u hrvatskim jezičnim savjetnicima

Click here to load reader

Post on 19-Nov-2021

0 views

Category:

Documents

0 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

Vukovi, Danijela
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / struni stupanj: Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveuilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:003707
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
FFOS-repository - Repository of the Faculty of Humanities and Social Sciences Osijek
Filozofski fakultet
Preddiplomski studij hrvatskog jezika i knjievnosti i engleskog jezika i
knjievnosti
Završni rad
2.1.1. Upranjavati str. 7
2.2. Opejezina pitanja str. 9
2.2.1. Liiti, sliiti str. 10
2.3. Nazivoslovna pitanja str. 11
2.3.1. Terminologija str. 11
2.4.1. Printer – štampa, pisa str. 14
3. Gramatika razina str. 14
3.1. Gramatika pitanja str. 14
3.1.1. Neu da se smirim str. 15
3.2. Tvorbena pitanja str. 16
3.2.1. Uskrsni, uskršnji str. 16
3.3. Zalihosnice i priglupnice str. 17
2
3.4. Pitanja latniteta str. 18
3.4.1. Mogu li optimalan i njemu slini pridjevi latinskog
podrijetla imati komparaciju str. 18
4. Zakljuak str. 18
5. Literatura str. 20
3
U radu se raspravlja o jezinim razinama u hrvatskim jezinim savjetnicima s naglaskom na
zborniku jezinih savjetnika Govorimo hrvatski urednika Mihovila Dulia. Izabrani savjeti iz
zbornika Govorimo hrvatski (Upranjavati, Još nešto o uvjerenju, Liiti, sliiti, Terminologija,
Porijeklo, podrijetlo, Neu da se smirim, Uskrsni, uskršnji, Kakav je to pridjev latino-
ameriki, Mogu li optimalan i njemu slini pridjevi latinskog podrijetla imati komparaciju,
Printer – štampa, pisa ) se zbog estih dvojbi meu govornicima hrvatskoga jezika
usporeuju s ostalim hrvatskim jezinim savjetnicima: Hrvatski juer i danas Stjepana Babia,
Hrvatski jezini savjetnik urednice Eugenije Bari, Sto jezinih savjeta Ivana Brabeca,
Hrvatski ili srpski jezini savjetnik za sve one koji ele dobro govoriti i pisati knjievnim našim
jezikom Tome Maretia, Jezini purizam u NDH Marka Samardije, Hrvatski naš osebujni i
Hrvatski naš svagda(š)nji Stjepka Teaka, zatim s Velikim rjenikom hrvatskoga jezika
Vladimira Ania, Rjenikom hrvatskoga jezika Jure Šonje, s Gramatikom hrvatskoga jezika
Silia i Pranjkovia, s Tvorbom rijei u hrvatskom knjievnom jeziku Stjepana Babia i drugim
lancima o jezinom savjetništvu Nikole Andria, Stjepana Babia i Milice Mihaljevi
kljune rijei: jezino savjetništvo, leksika razina, gramatika razina
1. Uvod
Zbornik jezinih savjeta Govorimo hrvatski izdan je 1997. godine. Urednik zbornika je
profesor Mihovil Duli, idejni zaetnik obrazovne radijske emisije Govorimo hrvatski, po
kojoj je na temelju emitiranih jezinih savjeta i nastao ovaj zbornik. Kada je 1997. godine
zbornik izdan, emisija Govorimo hrvatski emitirala se pet godina, a od više od osam stotina
emitiranih savjeta sastavljen je zbornik od 331 savjeta devetnaestero autora. Riješena jezina
pitanja odnose se prvenstveno na dvojbe iz svakodnevne jezine prakse „i dotiu se jezika
radija, tiska, televizije, ali i administrativnog jezika, i, barem uzgredice, gotovo svih ljudskih
djelatnosti, od raznih struka do nesnalaenja na natpisima prodavaonica“ (Duli, 1997:5). Tri
su vane osobine ovoga zbornika; namijenjen je širokom krugu uporabnika pa je tome
prilagoena i podjela grae na deset odjeljaka, „svaki tekst devetnaestero autora nosi u sebi
znaaj i mentalitet svojega tvorca“ (Duli, 1997:5) pa je zbornik tako raznolik i po sadraju i
po stilu, a trea je osobitost ovoga zbornika njegova dokumentarnost. Naime, ovaj je zbornik
„svojevrsno svjedoanstvo o jednome vremenu i vjerujemo da e kao takav moi posluiti
raznim strunjacima kao rjeita graa prvenstveno o tome što se u hrvatskome jeziku i s
hrvatskim jezikom zbivalo posljednjih godina“ (Duli, 1997:5). Devetnaestero autora iji su
jezini savjeti okupljeni u ovom zborniku su prof.dr. Vladimir Ani, dr. Eugenija Bari, dipl.
opi lingvist Goranka Blagus, prof. dr. Bonaventura Duda, prof. Ana Dikli, prof. Mihovil
Duli, dipl. opi lingvist Alemko Gluhak, mr. Nebojša Koharovi, prof.dr. Mile Mami, dr.
Milica Mihaljevi, mr. Nives Opai, prof. Jelka Paviši, prof. Jasenka Rui, prof.dr. Marko
Samardija, mr. Ljiljana Šari, mr. Vanja Švako, prof.dr. Vladimir Vratovi, mr. Sanja Vuli
i mr. Marija Znika. Jezini su savjeti u ovom zborniku podijeljeni na deset odjeljaka;
4
pitanja, tvorbena pitanja, pravopisna pitanja, zalihosnice i priglupnice, pitanja latiniteta te
engleske napasnice. Kako i sam urednik, profesor Mihovil Duli, u predgovoru zbornika
kae „mogla se je napraviti i jezikoslovno stroa podjela (primjerice na morfološka, glasovna,
frazeološka pitanja itd.) no za ovu knjigu zamišljenu kao nastolni prirunik za široki krug
uporabnika, ovakva je podjela posve prikladna“ (Duli, 1997:5). U grai prevladavaju savjeti
koji se odnose na leksik (razlikovna pitanja – njih 33, opejezina pitanja – njih 43,
nazivoslovna pitanja – 116 pitanja, kršansko nazivlje – trinaest pitanja, engleske napasnice –
jedanaest pitanja) dok se u nešto manjem broju javljaju savjeti koji se odnose na sintaktika,
morfološka, pravopisna, frazeološka i naglasna pitanja, kao što je, uostalom, sluaj i u drugim
jezinim savjetnicima.
„Postoje dvije osnovne vrste jezinih savjetnika: savjetnici rjenici koji obrauju
veliki broj problema i savjetnici koji daju manji broj iscrpnih savjeta.“ (Frani, 2005:35) Od
savjetnika koji pripadaju prvoj vrsti, u ovom je radu korišten Hrvatski jezini savjetnik
skupine autora iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a ija je urednica Eugenija Bari.
Tako prvi dio ovoga savjetnika daje objašnjenja odnosno savjete na glasovnoj, morfološkoj,
tvorbenoj, sintaktikoj, leksikoj i pravopisnoj razini, dok drugi dio savjetnika donosi rjenik
s oko 81.000 savjetnikih natuknica.
Od savjetnika druge vrste, savjetnika koji daju manji broj iscrpnih savjeta, korišteno je
pet jezinih savjetnika. Autor dva od tih pet savjetnika je Stjepko Teak, a korišteni savjetnici
su Hrvatski naš svagda(š)nji izdan u Zagrebu 1990. Godine i Hrvatski naš osebujni izdan
takoer u Zagrebu 1995. godine. Kako u predgovoru savjetnika Hrvatski naš svagda(š)nji
kae sam autor „ovo nije uobiajeni jezini savjetnik gdje itatelj za svoju trenutanu
praktinu potrebu na brzinu trai i nalazi pouzdan gramatiko – pravopisni savjet na
kategoriki postavljenoj i pojednostavljenoj crti iskljuivosti: pravilno – nepravilno, valja – ne
valja. Jezini savjeti ovdje se daju u široj, ne samo gramatikoj ili pravopisnoj, nego i u
sociolingvistikoj, povjesnojezinoj, lingvostilistikoj, komunikacijskoj i kulturološkoj
rasvjeti, a s tenjom da se itatelj uvue u promišljanje o jeziku kako bi svjesno odluio za
preporueni izbor, ali i sam donosio osmišljenu odluku o svom izboru polazei od kriterija
koji proimaju ovu knjigu, a neizravno su sadrani i u naslovu.“ (Teak, 1990:5). Isto vrijedi i
za savjetnik Hrvatski naš osebujni koji donosi 67 savjeta. Oba ova savjetnika u najveoj mjeri
donose leksike savjete, a u nešto manjoj mjeri i gramatike i pravopisne savjete.
5
Sljedei jezini savjetnik koji se usporeuje u ovome radu je Hrvatski juer i danas
Stjepana Babia, izdan u Zagrebu 1995. godine. Sam autor u uvodu objašnjava raspodjelu i
zastupljenost pojedinih jezinih razina u savjetniku; „Knjiga i raspored u njoj pokazuju
jednim dijelom o em sam i koliko sve pisao. Ako se tvorba rijei pribroji leksikološkoj
problematici, emu ona po svojoj naravi i pripada, onda je ta problematika zaista na prvome
mjestu. To je i normalno jer je na sadašnjem razvojnom stupnju hrvatskoga jezika
problematika rjenikog blaga najaktualnija.“ (Babi, 1995:11) Autor veliku pozornost
posveuje srbizmima za koje kae kako su nepotrebne rijei koje treba ukloniti, „ali da pri
tome ne stradaju dobre i potrebne hrvatske“. (Babi, 1995:11) Osim srbizmima, autor se u
velikoj mjeri bavi i anglizmima te kae kako „s druge strane poplava anglizama prijeti da
zaguši hrvatski knjievni jezik, a to je opet leksiko podruje pa je normalno što je
anglizmima posveeno dosta pozornosti.“ (Babi, 1995:11) Tako u etvrtom poglavlju
naslovljenom „Protiv nepotrebnih i neprihvatljivih anglizama“ autor donosi deset savjeta. U
odnosu na gramatike savjete sam autor priznaje kako je „o glasovima, oblicima i
sintaktikim problemima bilo je malo govora. To je zato što je na tim podrujima hrvatski
knjievni jezik uglavnom stabiliziran. Norma je jasna i u praksi nema mnogo kolebanja koje
bi trailo normativna preispitivanja. Na praksu koja ne poštuje jasnu i ope-prihvaenu normu
osvrtao sam se samo iznimno.“ (Babi, 1995:11) Savjeta koji se odnose na pravopisnu normu
ima vrlo malo, ali autor o toj problematici namjerno nije pisao jer smatra kako „novine nisu
ono mjesto gdje bi se ona sada mogla uspješno rješavati.“ (Babi, 1995:12) Tako sedmo
poglavlje „Pravopisne i glasovne nedoumice“ donosi ukupno pet savjeta (upanije s jezinoga
i pravopisnoga gledišta, Strah od slobode – ili o sastavljenom i rastavljenom pisanju rijei,
Medvešak i Pešenica kao pravopisni problem, Ovlašten, ali oalošen, Zakon o izvlaštenju).
Tvorbenih savjeta autor donosi tek osam, morfoloških etiri, a sintaktikih pet.
Sljedei jezini savjetnik koji donosi manji broj iscrpnih savjeta je Normativnost i
višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku Anele Frani, Lane Hudeek i Milice
Mihaljevi, izdan u Zagrebu 2005. godine. Ova knjiga „ne pretpostavlja nikakvo
specijalistiko predznanje, u njoj se najkrae ponavljaju i neka nesporna i osnovna pitanja
(npr. naglasna pravila, glasovne promjene)“ (Frani, 2005:7) te je upotrebljiva i u nastavi i
svakodnevnom ivotu.
Jezini savjetnik Ivana Brabeca Sto jezinih savjeta izdan je u Zagrebu 1982. godine, a
donosi savjete na gramatikoj, pravopisnoj i leksikoj razini. Kao i u ostalim savjetnicima
najvei se broj savjeta, njih 33, odnosi na leksik (kritiar i kritizer, kolegica i koleginica,
6
doba, dob, uzrast), ali ne znatno manji broj savjeta odnosi se na pisanje i izgovor (dugi i kratki
jat, naglasak vlastitih imena, zarezi, logika i gramatika interpunkcija), sintaksu (dosljednost
rekcije, line zamjenice kao subjekt, se kao vršilac radnje, za uz komparativ, pogrešnu
upotrebu priloga prošlog, suvišni veznik a, dvostruku negaciju) i fonologiju i morfologiju (ki
– ker – kerju, instrumental, pridjevi bez neodreenog oblika, o rednim brojevima, radit u i
radiu).
„Osobita su vrsta jezinih prirunika razlikovni rjenici ili razlikovnici. Oni nastaju
kad god oivi zanimanje za jezina pitanja i naglašeno su puristike naravi. Cilj im je
upozoriti na velik i nepotreban unos rijei iz kojega drugog jezika u hrvatski jezik te podsjetiti
i upozoriti na „ugroene“ hrvatske rijei.“ (Frani, 2005:35) Takav razlikovni rjenik
korišten u ovome redu je Razlikovni rjenik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka
izdan u Zagrebu 1992. godine. U pogovoru, dr. Dalibor Brozovi kae kako je Brodnjakov
rjenik „znatno opseniji od svojih predšasnika, no i on je još daleko od potpunosti, to jest,
zapravo, od onoga stupnja zaokruene kvantitativne dovršenosti koji je uope mogue postii
u leksikografskom poslu. Osim toga, i ovaj je rjenik individualno djelo, on odraava
Brodnjakovo vienje hrvatsko-srpskih rjenikih razlika i rjenikih specifinosti, i što je još
vanije, odraava Brodnjakov osobni jezini osjeaj. To je bitno zato što u hrvatskome
društvu još nema izgraenog opeg jezinog osjeaja za vlastiti standard, jezinoga osjeaja
ujednaenoga do sitnijih pojedinosti i posve autonomnoga od svakog pokrajinskog i
dijalektnog utjecaja.“ (Brodnjak, 1992:628).
2. Leksika razina
U grai zbornika Govorimo hrvatski prevladavaju savjeti koji se odnose na leksik
(razlikovna pitanja – njih 33, opejezina pitanja – njih 43, nazivoslovna pitanja – 116 pitanja,
kršansko nazivlje – trinaest pitanja, engleske napasnice – jedanaest pitanja). Zadatak je
leksike norme, tako i ovih leksikih savjeta, procijeniti kojoj rijei dati prednost pred nekom
drugom istoznanom rijeju odnosno koje rijei iskljuiti iz leksika standardnoga jezika.
„Rijeima iz aktivnog leksika dat e prednost pred zastarjelicama (ljuba > draga), rijeima iz
standardnog jezika pred dijalektizmima (hia > kua), domaim rijeima pred stranima
(kompjuter > raunalo), prilagoenicama pred stranima (AIDS > sida). Iskljuit e iz leksika
standardnog jezika barbarizme (šlafcimer) i argonizme (lova) te turcizme (badava), srbizme
(dozvoliti), germanizme (šarafciger), talijanizme (katriga), anglizme (frend) itd. kad za njih
postoji dobra domaa zamjena.“ (Frani, 2005:190)
7
2.1. Razlikovna pitanja
Razlikovnih je pitanja ukupno 33 i ine tek nešto manje od deset posto ukupnog broja
jezinih savjeta objavljenih u ovom zborniku. Autori jezinih savjeta u ovom odjeljku
zbornika su mr. Nebojša Koharovi, mr. Sanja Vuli, mr. Marija Znika, mr. Nives Opai,
prof. Mihovil Duli, prof.dr. Mile Mami koji je i autor najveeg broja savjeta u ovom
odjeljku, prof. Jelka Paviši, mr. Ljiljana Šari, dr. Eugenija Bari te prof. Ana Dikli.
2.1.1. Upranjavati
Jezini je savjet napisan 30. travnja 1996. godine, a autorica ovoga savjeta je prof. Ana
Dikli 1 koja postavlja pitanje „Kakva je to rije upranjavati i koja su joj znaenja?“ (Duli,
1997:38). Rije upranjavati je rusizam koji je u hrvatski jezik preuzet iz srpskoga pa tu
suvišnu tuicu u hrvatskome jeziku treba zamijeniti prikladnom odnosno odgovarajuom
domaom rijei ili izrazom. Devedesetih godina dvadesetoga stoljea, rije upranjavati bila
je vrlo esta i prisutna u svakodnevnoj jezinoj praksi. Suvremeno joj je znaenje bilo „baviti
se, prakticirati, koristiti se, rabiti, voditi, provoditi, obavljati, izvršavati, vjebati (se)“
(Duli, 1997:38) pa su se tako mogli uti izrazi poput „Upranjavaju se razne športske igre,
To je on upranjavao u slobodno vrijeme“ (Duli, 1997:38). Još 1924. godine Tomo Mareti
u svom Hrvatskom ili srpskom jezinom savjetniku za sve one koji ele dobro govoriti i pisati
knjievnim našim jezikom kae kako je glagol „upranjavati se, sich üben, t.j. vjebati se, iz
rus. ; nepotrebno“ (Mareti, 1924:165), a Nikola Andri u lanku Koje nam
beogradske rijei ne trebaju iz 1927. godine kao zamjenu za rusizam upranjavanje predlae
izvršavanje. Vladimir Brodnjak u svom Razlikovnom rjeniku srpskog i hrvatskog jezika
navodi kako je „upranjavanje – bavljenje neim, obavljanje nekog posla, vjebanje,
zanimanje za nešto“ srpska rije kojom se od 1918., a osobito u tada novije vrijeme u
sredstvima javnoga priopavanja nastojala istisnuti odgovarajua hrvatska rije (Brodnjak,
1992:560). Kada se u odreenom kontekstu ovaj rusizam zamjenjivao domaom rijei bilo je
potrebno pronai odgovarajuu rije, a to je esto zahtijevalo i prestrukturiranje cijele
reenice; „tako umjesto upranjavati šport valja rei baviti se športom. Izraz upranjavati
razliite metode treba se zamijeniti sa sluiti se razliitim metodama ili primjenjivati razliite
1 Prof. Ana Dikli roena je 9. lipnja 1955. godine u Dubrovniku. Studirala je na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu. Zaposlena je kao leksikograf u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krlea“ gdje je lanicom
uredništva Rjenika hrvatskoga jezika, uredništva Istarske enciklopedije, uredništva Hrvatske knjievne
enciklopedije te uredništva Kazališnog leksikona.
8
metode. Isto tako pitanje: Kako upranjavaš slobodno vrijeme? treba zamijeniti pitanjem
Kako provodiš slobodno vrijeme? ili ime se baviš u slobodno vrijeme? Takoer nije dobro
rei da tko upranjava intenzivan društveni ivot, ve da vodi ili da ima intenzivan društveni
ivot“ (Duli, 1997:38). Isto se odnosi i na rusizam uprazniti (se) iji se glagolski pridjev
trpni esto mogao uti u svezama „upranjeno radno mjesto, upranjen poloaj, upranjena
vladarska ili biskupska stolica“ (Duli, 1997:38). Odgovarajua domaa zamjena bili bi
izrazi slobodno radno mjesto, prazan ili ispranjen poloaj, prazna vladarska ili biskupska
stolica. Iako rusizam, rije upranjavati moemo pronai u Velikom rjeniku hrvatskoga
jezika Vladimira Ania i to kao „upranjavati (što) nesvr. ‹ prez. upranjavam, pril. sad. –
ajui, gl. im. –anje › 1. v. uprazniti 2. razg. ekspr. (+ srp.) imati obiaj initi što [~ hobi];
prakticirati“ (Ani, 2003:1677) te u savjetnikom rjeniku Hrvatskog jezinog savjetnika
urednice Eugenije Bari i to kao „upranjavati → obavljati, vršiti, baviti se (im); vjebati“
(Bari, 1999:1517). Iako u Rjeniku hrvatskoga jezika Jure Šonje ne moemo nai rije
upranjavati, moemo nai rije „uprazniti svr prel → isprazniti“ (Šonje, 2000:1313).
2.1.2. Još nešto o uvjerenju
Jezini je savjet napisan 3. sijenja 1994. godine, a autor ovoga savjeta je prof. Mile
Mami 2 koji savjet donosi u svega jedanaest redaka zbog toga što se u potpunosti slae s ve
postojeim savjetom Stjepka Teaka „da nam rije uvjerenje u znaenju 'potvrda o emu' nije
potrebna“ (Duli, 1997:46). Spomenuti savjet profesora Teaka nastao je 1995. godine, ali
još 1924. godine Tomo Mareti u Hrvatskom ili srpskom jezinom savjetniku za sve one koji
ele dobro govoriti i pisati knjievnim našim jezikom navodi „uvjerenje 1. Überzeugung;
germanizam je: on nije toga uvjerenja; isto tako: ja sam uvjerenja, da....; bolje: on nije o tom
uvjeren, ja sam uvjeren, da.... v. mišljenje, mnijenje. – 2. Bestätigung, t. j. potvrda (slubeni
akt, kojim se što potvruje), a moe se rei i: svjedodba; rije je uvjerenje za to vrlo
nezgodna, jer ona ima u dobru jeziku posve drugo znaenje“ (Mareti, 1924:170). Vladimir
2 Prof. dr. Mile Mami je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio studij hrvatskoga jezika i knjievnosti te
latinskoga jezika i rimske knjievnosti. Bio je zaposlen u Zavodu za (hrvatski) jezik u Zagrebu, kao lektor za
hrvatski jezik na sveuilištu u Münsteru i Leipzigu, kao gostujui profesor na sveuilištu u Münsteru i
Budimpešti te prvo kao izvanredni, a potom i redoviti profesor za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom
fakultetu u Zadru. Strunjak je za hrvatsko pravno nazivlje, a nekoliko godina bio je i struni lan Odbora za
zakonodavstvo Zastupnikoga doma Hrvatskoga sabora, predstojnik Odsjeka za hrvatski jezik i knjievnost,
prodekan za nastavu na Filozofskom fakultetu u Zadru te jedan semestar i vršitelj dunosti dekana Filozofskoga
fakulteta u Zadru.
9
Brodnjak 1992. godine u svom Razlikovnom rjeniku srpskog i hrvatskog jezika navodi
„uverenje s admin – potvrda, svjedodba; u hrv uvjerenje = uvjerenost u nešto“ (Brodnjak,
1992.:567). Slino tome, Marko Samardija u jezinom savjetniku Jezini purizam u NDH
piše za uvjerenje da je „dobra hrvatska rie, kad znai Überzeugung, a srbizam je u znaenju
svjedoba, potvrda (...) prema tome ne smiju se u raznim natjeajima traiti ni lieniko
uvjerenje, uvjerenje o pripadnitvu ovoj ili onoj postrojbi, nego svjedoba, a esto e biti
dovoljna i samo potvrda“ (Samardija, 1993:86). Stjepko Teak 1995. godine u zbirci jezinih
savjeta, Hrvatski naš osebujni, kae kako su „po uzoru na lekarsko uverenje naše zdravstvene
ustanove mjesto lijenikih svjedodaba poele izdavati lijenika uvjerenja, a razliiti uredi
mjesto potvrda – uvjerenja“ (Teak, 1995:103). Teak zatim navodi kako uvjerenje jest
hrvatska rije, glagolska imenica nastala od uvjeriti, koja bi mogla imati konkretno znaenje
pismenog akta kojim se nekoga u nešto uvjerava, ali da je to ipak rusizam „jer ga u tom
znaenju stariji hrvatski leksikografi nemaju“ (Teak, 1995:103). Nakon što je ovu tvrdnju
potkrijepio brojnim primjerima iz starije hrvatske leksikografije, Teak je zakljuio kako „sve
to ne bi morali biti odluni dokazi o nepotrebnosti uvjerenja u znaenju pismenoga akta da
ono ne ugroava dvije sasvim uhodane rijei: potvrdu i svjedodbu“ (Teak, 1995:104). Ovo
potvruje i Vladimir Ani u svom Velikom rjeniku hrvatskoga jezika gdje on pod „uvjerenje
sr. 1. ‹gl. im.›, v. uvjeriti 2. mišljenje koje se temelji na vjerovanju da je što istinito, pravilno,
pravedno; izgraen pogled na što; shvaanje [~e u ispravnost ega] 3. (steena) sigurnost u što
[biti o ~u, vjerovati, misliti, biti uvjeren; doi do ~a, stei ~e, uvjeriti se, zakljuiti iz ega;
ostati u ~u, ostati pri svome mišljenju, ne promijeniti mišljenje]; uvjerenost 4. admin., v.
potvrda“ (Ani, 2003:1700) upuuje itatelja da za znaenje pismenog akta kojim se nekoga u
nešto uvjerava pogleda pod „potvrda . 1. a. ono ime se što potvruje b. pisani dokument
kojim se što potvruje, ovjerava [lijenika ~a]; uvjerenje“ (Ani, 2003:1129). Isto ini i Jure
Šonje u Rjeniku hrvatskoga jezika gdje razlikuje „uvjerenje s 1 osobno mnijenje o em koje
se temelji na sigurnosti u istinitost vlastite misli; stajalište, gledište, shvaanje: to je moje ~ 2
potvrda“ (Šonje, 2000:1329) i „potvrda 1 izjava kojom se što potvruje: ~istinitosti navoda
2 pismena izjava kojom se što potvruje: lijenika ~, ~ o radnoj sposobnosti“ (Šonje,
2000:911).
2.2. Opejezina pitanja
Opejezinih je pitanja ukupno 43 i ine oko dvanaest posto od ukupnog broja jezinih
savjeta objavljenih u ovom zborniku. Autori jezinih savjeta u ovom odjeljku zbornika su dr.
Eugenija Bari, prof. Ana Dikli, mr. Sanja Vuli, prof. Jasenka Rui, prof. Jelka Paviši,
10
Goranka Blagus, prof.dr. Mile Mami, prof.dr. Marko Samardija, mr. Marija Znika koja je i
autorica najveeg broja savjeta u ovom odjeljku, mr. Nives Opai, mr. Ljiljana Šari,
Alemko Gluhak, prof.dr. Vladimir Vratovi, prof. Mihovil Duli te mr. Nebojša Koharovi.
2.2.1. Liiti, sliiti
Jezini je savjet napisan 28. sijenja 1997. godine, a autor ovoga savjeta je prof.
Mihovil Duli 3 koji ovdje razjašnjava „pomutnju u kojoj se više ne zna što je pravilno, a što
nije“ (Duli, 1997:92). Naime, glagoli liiti i sliiti esto se zamjenjuju i koriste se u istom
znaenju pa se tako nerijetko uje „kako on slii na koga, slii komu, lii na koga, nalikuje
komu, nalii na koga“ (Duli, 1997:92). Duli objašnjava kako je glagol liiti stara rije
koja je nekada imala više znaenja; znaila je 1. prodavati što na drabi, 2. biti slian komu, 3.
mazati bojom što, bojati. Tijekom vremena prvo se znaenje u potpunosti izgubilo, drugo je
znaenje preuzeo…