UNIVERZITET U BIHAUPEDAGOKI FAKULTETBOSANSKI JEZIK I KNJIEVNOSTINTERKULTURNO IZUAVANJE JUNOSLAVENSKIH KNJIEVNOSTI

DRUGO(ST) U ROMANU OSMAN-AZIZA BEZ NADE

NOSILAC KOLEGIJA: Dr.sc. eherzada Dafi, doc. STUDENT: Amra ehi

Biha, mart 2015. SAETAK: Interkulturno izuavanje pojava je novijega datuma koja je unutar bosanskohercegovake knjievnosti nala pogodno tlo za svoj razvoj. Zasnovana na prouavanju (su)odnosa izmeu knjievnosti i kulture, naglasak stavlja na razliitosti kulturnih kodova. Budui da se ovjek ne raa kao kulturno bie, ve se takvom ponaanju ui, u centru prouavanja interkultur(al)nih studija nalaze se komunikacijski kodovi ( verbalni, neverbalni, religijski ... ) pomou kojih upoznajemo svaku kulturu.Za pojam kulture vee se teritorij kao geografska odrednica, a teritorij Bosne i Hercegovine odlian je primjer uoavanja razliitosti i bogatstva kulture budui da je zbog povoljnog geografskog poloaja stoljeima bila meta kolonizatora. Kroz historiju, Bosna i Hercegovina se afirmirala kao multietnika, multinacionalna i multikulturalna drava sa lepezom raznolikosti. Narodi Bosne i Hercegovine ( Bonjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, u manjoj mjeri Makedonci, Maari, Albanci, Poljaci, Romi, Slovaci, Turci, Ukrajinci) svoje tragove stoljeima utiskuju na hartije, uvajui najbolje od svake tradicije i kulture kroz knjievnost. U djelima bosanskohercegovakih autora primjetan je utjecaj jedne kulture na drugu, kao i njihovo meusobno proimanje. U prvom bosanskohercegovakom romanu Bez nade, tematizira se okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske drave sa naglaskom na posljedice koje okupacija ostavlja donosei novu kulturu. Proimanje kultura, novonastale promjene, preokret u drutvu, razdvajanje na tue i svoje, (ne)snalaenje domicilnog stanovnitva predmet su istraivanja ovog rada.

Zanimljivu pojavu u bosanskohercegovakoj knjievnosti predstavlja knjievni dvojac Osman--Aziz, pseudonim pod kojim se kriju imena Osmana Nuri Hadia i Ivana Milievia[footnoteRef:1]. Iako nije obiman, njihov opus je znaajan; sastoji se od pripovijedaka, crtica, romana, eseja i pria. Ovaj knjievni dvojac nije bio est predmet istraivanja.[footnoteRef:2] [1: Osman Nuri Hadi ( 28.6.1869.) i Ivan Milievi ( 23.6.1868.) roeni su Mostarci koje je ivot vodio od Mostara, Sarajevo preko Bea do Zagreba i Beograda. Pravnici po struci, od studentskih dana bave se novinarstvom i knjievnim radom. Hadi se u knjievnosti javlja kao sakuplja i prevodilac istonih narodnih pria dok Milievi pokree list Osvit 1898.a kasnije preuzima ulogu glavnog urednika u listovima Sarajevski list, Hrvatska sloga, Pravda. Obojica sarauju sa listovima Crvena Hrvatska, Mlada Hrvatska, Bog i Hrvati, Prosvjeta, Hrvatsko pravo. Ideja hrvatstva do njih je dopirala preko zbornika Matice hrvatske iji su pretplatnici bili, te tako dolazili u doticaj sa piscima zagrebakog kruga. Tada se javlja poznanstvo sa urednikom Crvene Hrvatske Franom Supilom koji ih uvodi u svijet knjievnosti van granica BiH. Prve radove ovi autori objavljuju samostalno potpisujui vlasitita imena, dok se pod pseudonimima Vamik, Hajrudin, Ibni Mostari, Aziz Hercegovac pojavljuju od 1895. da bi se kasnije potpisivali kao Osman-Aziz. Teoretiari tvrde da se pod pseudonimima Vamik i Hajrudin krije djelo Osmana Nuri Hadia dok se Ivan Milievi potpisivao kao Aziz Hercegovac ili Ibni Mostari.] [2: Podatke o njihovom ivotu i djelu nam donose Muhsin Rizvi i Safet Sari.]

Knjievno djelo Osman-Aziza krunisano je romanom Bez nade, prvim bosanskohercegovakim romanom koji progovara o nesnalaenju domaeg svijeta u prvim godinama nakon aneksije, iskljuivom nesnalaenju Bonjaka-muslimana, njihovom razoarenju,gorini usljed osjeaja naputenosti i nesigurnosti. ( Sari, 2005. str.18) Samim time, to ga ini i prvim interkulturnim romanom bosanskohercegovake knjievnosti, ali mu se pridodaje i pridjev interliterarni zbog tvrdnji poput one da jezik romana Bez nade kao i sam govor likova podsjea vie na zagrebaki govor nego na govor Mostara tog perioda.( Sari,2005.) Iz navedenog se vidi neposredni uticaj Zagreba i posredni uticaj hrvatskih knjievnika i ideje hrvatstva preko zbornika Matice hrvatske. Roman Bez nade sastoji se od XVII poglavlja pisanih u formi pripovijesti obuhvaen periodom od sredine 1879. do jeseni 1884.godine. Tematizirajui okupaciju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske drave, tj. posljedice koje isti ostavlja za sobom , radnja obuhvata prostor Grada Mostara , u kojem koegzistiraju ljudi razliitih vjera i nacionalnosti ; pisci su kroz likove Alage Hrle ,Omer-efendije i Avdage Draia oslikali strah od promjena, (ne)snalaljivost i (ne)prihvaenost Drugog i drugaijeg, odumiranje ustaljenog, dobro poznatog poretka, prekidanje klasnih zavisnosti, potinjenosti unutar jednog sistema koji je pred raspadom te odbacivanje novog, stranog, drugaijeg koji ima zastraujui prefiks tueg. U ovom romanu polarizacije[footnoteRef:3] prikazane su dvije opozicije, dvije razliite ivotne koncepcije koje slikaju svijet i drutvo u njemu crnom ili bijelom bojom. [3: Tako ga naziva Safet Sari]

Na jednom polu je lik Alage Hrle, bia navike, predstavnika drutva koje ne eli promjene i strahuje od istih. Tvrdoglav, uporan, odbojan prema svemu novom, stranom i tuem. Alaga Hrle, ugledni ovjek Mostara, opsjednut idejom o povratku starog vakta iz dana u dan troi imetak, rasprodaje imanje i kuje planove o seobi u Tursku ( kasnije e se ispostaviti da je sve to ostalo na rijeima, jer je Alaga ovjek koji se boji promjena i nepoznatog, a put u Turiju, kako je on naziva, znaio bi upravo to). Oko sebe je okupio neznatan broj istomiljenika koji svjedoe promjenama u ariji svaki dan (prolaze vojnici u tijesnim haljinama, pjevaju pjesme na svom jeziku, piju po kafanama, preuzimaju kolstvo u svoje ruke, sude po svojim zakonima) i boje se za svoje opstojanje. Ovim novim odnoajima, mislili su i raunali oni, jedina je ta svrha da istrijebe, sataru islamsku vjeru, da vlasnike protjeraju sa njihove grude zemlje, da ih progone te da poprime drugu vjeru, ostavivi islam, u komu su se rodili i koji su primili od otaca svojih. Takovo shvaanje stvari dakako da je nepovoljno djelovalo na ljude, te su postali kao potiteni, ubijeni u srce, u ponos, pak ih je sve o sve i za sve uhvatila ona nebriga koja nanosi tetu, izgubili su svaku volju da se brinu za se kako su se prije brinuli.[footnoteRef:4] [4: Osman-Aziz, Bez nade, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1895., str.63.]

Ovakvu priliku iskoristili su kmetovi koji su bili u slubi uglednih ljudi te se okreu protiv njih jer su po novom sistemu imali vie prava. - ta je, kad e? - upita ga Alaga. - Bjei, dina ti, volio bih da mu nisam otiao. - A to? - Kmet digao glavu, pa ne da sa sobom ni govoriti. Ja njemu: Ej hajde, imune, da vidimo ta je s vinogradom i etvrtinom! A on meni: Odlazi mi, balijo, s puta! Eto znaj, kako mi je tada bilo. Nisam znao ta u, ve ga samo pogledam, a on mi se jo nasmija pa ree: Ja sam sada "efendijo!" a ti "kume!" - i ode od mene, i ja, bogami, ne znadoh ta drugo ve vrem amo![footnoteRef:5] [5: Ibidem, str.67.]

Unutar ahure koju je Alaga stvarao nije primjetio brzinu kojom su se deavale promjene oko njega : Neko nepovjerenje, odvratnost, neka nejasna mrnja svega to je novo, bio je putokaz Alagi za njegove nazore i misli, a sve je zavravalo u najviem vrhuncu tako da ne smije dolaziti u doticaj sa svakim, ili, tovie, uvati se takovih doticaja, napose s ljudima koji su tek doli bilo u kojem zvanju. Njegov taj oprez, to njegovo uvanje samoga sebe tako je daleko doprlo, te on nije znao da je nekoliko doljaka podiglo duane, pa da veoma lijepo i unosno rade trgovanjem i pretrgavanjem, da ih je mnogo koji su doli, te trudom ruku svojih ili poduzeima zarauju lijepe svote novca. To on niti je znao, niti je mario znati: ta ta se njega tie ta se dogaa na drugoj strani grada, na prijekoj strani? to je na nj spadalo, tko e i otkuda sutra podignuti lijepu, veliku kuu, kupiti zemljite, kmetove? To njegova stvar nije bila, niti je uviao nudu da njom tare glavu. Mnogo je vanije za nj bilo ta misli Osmanlija, hoe li se maknuti, je li Rusija izbacila vojsku na Puljiku, ukratko, tko e protjerati novu vojsku.[footnoteRef:6] [6: Ibidem, str.74.]

Unato ovakvim razmiljanjima, Alaga postaje svjestan mentaliteta ljudi svoje sredine; svi su jaki na rijeima, ali kada doe trenutak da rijei pretoe u djelo i dignu svoj glas protiv onog to je njima predstavljalo nepravdu, povlae se u sigurnost vlastitih ahura unutar koji umuraju. - Tako ti je sve nae!- prepara Alaga srdito tubu i baci ju na tle. Hajdemo - ta emo mi sami? I oni se vrate. - to ti, Alaga, onu tubu baci ovdje? - upita bojaljivo jedan. Mogu je sada nai - na njoj su potpisi - pa e nas - bojat se je - pozatvoriti! - Ha, ha! - priznade mu i Alaga, te se sam vrati, pokupi tubu i smota ju u dep.[footnoteRef:7] [7: Ibidem,str.100.]

Nasuprot Alagi, ali ne i na kraju drugog pola, nalazi se Omer-efendija, Alagin veliki prijatelj, ugledan ovjek u Mostaru. Omer-efendija bio je uen ovjek i zbog toga su ga mnogi potovali, pa ak i predstavnici nove vlasti. Njegovo poznanstvo s tuinom i pretvaranje u kaurina mnogi su mu zamjerili. I sam Alaga kae: - Omer-efendija se poznaje tamo s njima! - odmahnu Alaga glavom kao preko volje. Ne do mi Allah da se ja s njima mijeam![footnoteRef:8] [8: Ibidem, str.12.]

Dok Alaga odbija mijeanje sa njima, od Omer-efendije trai da se zamoli kod nove vlasti za Avdagu Draia koji je nesretnim sluajem zavrio u zatvoru. Alaga mu pripovjedi zato je doao. - Pa? - upita Omer-efendija. - Kukavan je ovjek, jad i nevolja. Puka sirotinja, brate, a alian i radian. Deder reci tamo da ga puste... Omer-efendija ga pogleda postrance. - Ama da. Njemu ti je mnogo kad izgubi i pola dana. - Dina mi, Alaga, to ti je teko! - De, ne prtljaj! A to ne bi naemu ovjeku pomagao kad more? S tim ljudima se ti poznaje, prijatelj si im. Reci im samo jednu, pa eto Avde u Podvele za poslom. - Ne ide to lako! - uozbilji se Omer-efendija. Ono su ti sve velika gospoda, pa kud e da ih idem moliti za Avdu. Bijae mirovati.[footnoteRef:9] [9: Ibidem, str.14.]

Kako je vrijeme prolazilo, Omer-efendijin i Alagin odnos nije bio kao prije. Dok su Alaga i njegovi istomiljenici dizali tihe bune , Omer-efendija pokuava smiriti tenzije, ukazati na ludilo koje je zahvatilo ljude u Mostaru. Dok mladi podlijeu uticaju javnoga ivota, centri deavanja svih sfera ivota postaju kafane u kojima se naslauju alkoholom, enskim prisustvom i kartanjem. - Evo ih na - ovo su im djeca! Dok im se oevi brinu velikim, visokim stvarima, djeca se valjaju po ulici i tako se pripremaju za ivot! A ta e onda od njih biti? Misle pametnjaci: Ako djecu uzaljemo na kole, rasturit e se. Pa hoe da im ostanu dobri muslimi - a i hoe: sad rade ovako - a kad podrastu - eto ih liska, pijanica, razbijaa - da, da - tada e biti sve pravi, dobri turci![footnoteRef:10] [10: Ibidem, str.104.]

Dolazi i do otvorenog konflikta izmeu Alage i Omer-efendije: - Deder mi ih sada brani - - - Koga? - upita Omer-efendija. - Ja - njih - ta ti ih uvijek brani - vabe! Obrani mi ih, ti si njihov a oni tvoji! - Ma ta je, Alaga? - smijao se je ujedljivo Omer-efendija. - Eno da si ih sino vidio! Sjedili smo u Hadi-efendijinu oku, a vabe nagrnue. - Aman, to ti sve pjano, da nije kabel97 proi sokakom - ni mi ne moemo proi - a kako e nam ene? Pa da se to trpi? - Posta ti, ne zanovjetaj! A ti hajde - rasrdi se malo Omerefendija - petkom proi Zahumom i Donjom mahalom i Carinom, pa da vidi naih! Poi u Carigrad, pa nu, ta e nai svaki dan u Galati! Govori mi k ovjek, a ne k.. [footnoteRef:11] [11: Ibidem, str. 113.]

Alaga mijenja miljenje o Omer-efendiji : O njemu je mogao sve pomisliti, - al' da e biti, uope da bi i mogao biti izdajnik vjere - toga Alaga nije ni izdaleka slutio, i za nj bi dao hiljadu puta svoju glavu, da mu ju odsijeku na velikoj upriji. A vidi sada! Taj Omer-efendija, koji je meu prvima bio zvan, da uva vjeru - on se upravo die proti njemu, te i druge proti njemu navre i nagovara. Zar to nije znak padanja, i zar to jasno ne pokazuje da ovdje dinu vie nikako ne moe biti dobro?[footnoteRef:12] [12: Ibidem, str.78.]

Zabavljajui se tuim poslom , Alaga ne vidi ( ili odbija da vidi) ta mu se deava u kui: Da je barem odselio kad je prvi put to zamislio, jo dobro. Ama on od danas na sutra, pa ne radi nita - a ivjet se mora - te prodaji komad po komad. I jo kako je on ivio, kako li je troio! I tu sam ga ja opominjao - al' uzalud. On nije imao srca da se razmisli je li to za njegov oni sibijan dobro, hoe li njegovoj obitelji to kasnije biti od tete. Bio je tvrdokoran, nemilosrdan, pa se za to nije pitao. A i s druge strane moe vidjeti koliki je on zloinac. Eno kako je odgojio Mehmed Aliju, da onake liske malo gdje ima, a i Meho im se poeo skitati. Ja sam mu govorio: U pamet, ovjee, pazi ta radi od djece, pa im ne budi neprijatelj, ve neka to ue! A on? Izderao se na me, kao da sam mu neprijatelj, a kad mu rekoh da je lijepo znati i vlako pismo, napade na me kao da sam ostavio din. - Neu ja - ree mi - svoju djecu da tjeram iz dina, ve hou da ostanu pravi turci! - E dobro, ekam ja kakve e on to turke odgojiti. I evo - sad vidim! Mehmed Alija popiti kiu, ukrasti to mu doe do aka - - i takova ti je turina Alaga odgojio. Ako ih oni misle takove odgajati, i ako misle da e tako koristiti dinu, otimljui se od pametnih stvari - onda bolje da nas nikako ni nema. Barem ne bismo onda sramotili sveti din. Moj Hilmo, teko dinu i zlo s ovakim ljudima![footnoteRef:13] [13: Ibidem, str.189.]

Tvrdoglavost, ponos i neznanje doveli su Alagu do kolapsa,stariji sin zavrio je u zatvoru, mlai se utopio u rijeci, ena umrla od tuge i bolesti za djecom, a ulsa ostala sama. Kroz lik Alage pisci su prikazali stanje veine bonjakih porodica tog perioda i potvrdili onu ovjek je sam sebi najvei neprijatelj!. Safet Sari istie da su pisci kroz likove Omer-efendije i Avdage Draia kazali svoja miljenja o promjenama koje su ih zahvatile. Tako se lik Avdage Draia nalazi na suprotnom polu od Alage Hrle. Na poetku Avdo, a kasnije Avdage, siromah je koji vrijedno radi da bi prehranio porodicu. U trenucima nevolje njegov izbavitelj je Alaga, pomae mu da proiri posao, za to mu Avdo nikad nije prestao pokazivati zahvalnost. U novom zemanu koji cijeni rad, upornost i portvovanost, Avdo se za par godina iz siromanog kahvedije pretvara u uglednog trgovca Avdagu. Dok su ostali prkosili novom vremenu, Avdaga je iskoristio prilike koje mu je novo vrijeme dalo, ali je ostao skroman. ovjek je stvoren da radi, a tko vie i vjetije uzradi - onoga je mejdan, onoga je pobjeda. Jest - koji radi, moe navui na se asomino ljutnju, zavist ljudi slabia - al' pametnih nikada. Pa i oni koji na radiu viu, koji mu zavide - jednom e uutiti, pa se za njih nee znati kao ni za njihovu mrnju. Ta koliko ih je zavialo, pa i jo sada zavia Avdi Draiu i svata mu podmeavalo to radi sa vabom! Dok je bio sirota, nitko mu nije nita zaviao, nitko ga nije mrzio - al' su ga svi saaljevali. A kad je poeo raditi - poela se dizati proti njemu i zavist. I sad je ima i bit e je jo - nu Avdo nije vie tim zavidnicima Avdo; kad se s njim nau, zovu ga: Avdaga. A ti zavidnici umjesto da se raduju to je jedan na udario naprijed, oni mu - kad ne mogu u oi - sa strane i iza lea dobacuju svakojake - pa jesu li to pravi ljudi, jesu li to prava braa? Njima je pravije da tui sjedne na nae ognjite nego da ga mi sami uuvamo, a kad moremo, i podignemo.[footnoteRef:14] [14: Ibidem, str.102-103.]

Pri kraju romana raste i znaaj Avdaginog lika, ne samo da su se pisci njime posluili da poalju poruku o trudu i radu koji se isplati, ve su ga iskoristili kao kontrast slikanja drugih likova. Kasnije se njegov lik izjednaava sa likom Omer-efendije, a i sam Avdaga upoznaje krugove u kojima se kree : "Aman, aman, kako se udno ovaj svijet mijenja! Pred nekoliko godina tko bi bio rekao da u ja postati ovako mudar i pametan i odlian?" upitao bi se Avdaga, a svoje bi misli popratio sa smijehom, punim omalovaivanja i prezira. "Ta zar su ovo ljudi, ponosni, svjesni sebe i svoje vrijednosti? Jesu li ovo oni isti koji su me golu sirotu prezirali dok mi sada liu ruke? Kako je gadan nain kojim oni mjere vrijednost ovjeka! Ogavni gadni stvorovi, da, obini stvorovi, a ne ljudi!"(...)"Dok nisam bio meu vama, dok sam bio kukavan i malen kao mrav, miljah da ste visoki, vrlo visoki, a sada, kad vas poznajem, jednak vama, tek vidim kolini ste sitni, uplji i crvljivi!" ...[footnoteRef:15] [15: Ibidem, str.210-211.]

Sve pojave u romanu objanjive su postkolonijalnom teorijom ije je osnovnom obiljeje tenja za obnovom zaboravljene prolosti. Kritiar Edward Said u djelu Orijentalizam govori da nam je Drugi potreban kako bismo lake shvatili ko smo ili ko nismo, tj. Drugi nam slui kao rijentacija da bismo izrazili svoju posebnost. Smatrajui se dijelom odreene kulture ili odreenog naroda, obiljeja te kulture ili naroda nosimo kao dio svog identiteta, a promjene koje se deavaju ( okupacije, ratovi, prognanstva) veemo za promjene vlastitog identiteta. Takva je situacija sa likom Alage Hrle koji se boji promjena, hvatajui se za jedinu poznatu varijablu u novom vremenu a to je prolost. Potpuno je druga situacija sa likovima Osman-efendije i Avdage Draia koji su novo vrijeme prilagodili sebi. Ovakvu situaciju opisao je Cvetan Todorov ; Stekavi drugu kulturu nisam bitno promenio svoju poetnu situaciju, ali zato gubitak moje jedine kulture vodi osiromaenju, ak i nestanku mog sveta.[footnoteRef:16] to e rei da prihvatanjem Drugog ne gubimo sebe, ve obogaujemo vlastiti identitet, ono postaje dijelom nas. O znaaju prihvatanja svih elemenata identiteta koji su jednako vani i kojih se pojedinac ne moe odrei pie i Amin Maalouf naglaavajui da je svaki ovjek uvar dvije batine. Jedna je uspravna, ine ju preci, tradicija naroda, vjerska zajednica svakog ovjeka, a druga je vodoravna[footnoteRef:17] koja potjee od njegove epohe i savremenika. Dakle, jedno je identitet koji nam se ostavlja u emanet, a druga varijabla je identitet koji gradimo na osnovu nae okoline, drutva koje nas okruuje i vremena u kojem (ko)egzistiramo. [16: Cvetan Todorov, Mi i Drugi- francuska misao o ljudskoj raznolikosti, Beograd-Zemun, Biblioteka xx vek, 1994.str.246.] [17: Amin Maalouf,U ime identiteta: Nasilje i potreba za pripadnou, Prometej, Zagreb, 2002.str.96.]

Vraajui se likovima, moemo zakljuiti da dolazak nove vlasti i prilagoavanje novonastalim uvjetima tee neravnomjerno i sa razliitim ishodima, to se reflektiralo i na odnose meu njima. Sukobi su permanentni procesi koji nastaju prvo na nivou pojedinca, zatim drutvenih zajednica a kasnije drutva u cjelini. Dovelo je to do nastajanja i suprotstavljanja dvije kategorije: Mi- sa pozitivnim konotacijama i Oni- sa negativnim konotacijama vraajui nas na poetak o podjeli na moje i tue, poznato i strano.

LITERATURA OSMAN-AZIZ, Bez nade, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1895. SARI, SAFET, Osman-Aziz, Biblioteka Istraivanja, Univerzitet Demal Bijedi, Mostar, 2005. 9