106. – siječanj - hrvatsko društvo političkih zatvorenika

GLASILO HRVATSKOGDRUŠTVA POLITIČKIH

ZATVORENIKAPREDSJEDNICA DRUŠTVA

Kaja Pereković

UREDNIČKI ODBOR GLASILAVišnja Sever, Andrija Vučemil,Ljubomir Brdar, Zorka Zane,

Jure Knezović

GLAVNI UREDNIKTomislav Jonjić

UREDNIŠTVO I UPRAVA10000 Zagreb

Masarykova 22/IV.tel: 01/48 72 433, fax: 01/48 72 466

PRIJELOM TEKSTA I TISAK»MINIPRINT« Varaždin, T. Ujevića 32

CIJENA LISTAZa Hrvatsku 15 kn

Godišnja pretplata za Hrvatsku 180 knza inozemstvo: Europa 310 kn

ili odgovarajući iznos u drugoj valuti;prekomorske zemlje: 510 kn

ili odgovarajući iznos u drugoj valuti* * *

Žiro račun: 30101-678-75868***

Rukopisi se ne vraćaju,list uređuje Urednički odbor, sva prava pridržava

Hrvatsko društvo političkih zatvorenika.* * *

Uredništvo ne odgovara za navodei gledišta iznesena u pojedinim prilozima

* * *

Za sve informacije i kontakte u svezisuradnje i pretplate tel.: 01/48 72 433

radnim danom od 11-13 sati.* * *

ISSN 1331-4688***

Cijena oglasnog prostora:posljednja stranica u boji: 4.000,00 kn

predposljednja stranica u boji: 3.500,00 knunutarnja crno-bijela stranica: 2.500,00 kn

1/2 crno bijelo: 1.250,00 kn1/4 crno bijelo 700,00 kn

* * *

WWW: http://www.hdpz.tel.hr/hdpz/

Fotografija na naslovnoj stranici:Vladimir Pfeifer

PRASAK, BLJESAK, PA MUK

Ode dvadeseto stoljeće u ropotarnicu povijesti, a pod bljeskom raznobojnih iskrica,uz pjenušac i ludost, uzavrelih emocija i strasti, evo dođe treći milenij. Svijet očekuje novodoba i život dostojan čovjeka. Sve države i državnici su priredili ugodno proživljavanjeposljednje noći u dvijetisućitoj. Državnici svojim građanima obećavaju u 2001. većeblagostanje (Naš je Predsjednik korisnicima jedne uboške kuhinje priredio na Novu godinubolji objed. Za tu prigodu on je zajedno, kod istog stola, slasno jeo odojak uz grah salatu.)Očekuju ljudi ono što mnogima nedostaje - zaposlenje i životnu sigurnost.

Jače države mame one slabije obećanjima, ako budu dobre, evo i mali imaju šansudoći pod okrilje velikih koji će im pomoći i štititi, ali uz određene uvjete! Da makar na krajuvelike svjetske trpeze zauzmu svoje mjesto gdje će se samouvjereno dobro osjećati uzvelikog brata. Ali uvjet je, dakako, kao i u svakoj dobroj kući da sva "malodobna" djecamoraju biti dobra, mora se slušati, a pogotovu ispunjavati očevu volju.

Kako smo uvjereni da u ovoj, našoj državi vodeći prečesto jako ponizno i sagnuteglave već ispunjavaju zadane uvjete, iako to nije volja naroda, pošto-poto žele u kolo s jakimgospodarima. A onda, slabo se obaziru na jecaje majki čiji su sinovi poginuli baš u stvaranju ioslobađanju ove naše konkretne i jedine hrvatske domovine. Dapače, ako to zatraži netko izHaaškog tribunala, odmah se šalju i tajni zapisi, samo da se što više naudi imenu pokojnogPredsjednika, a nije važno što se blati Hrvatska i sotonizira Domovinski rat. Kako ostatinezabrinut kad iz tog Haaga npr. i tužitelj Graham Blewitt, ta osoba i u svojoj zemlji Australijis mržnjom ili podmićen Judinim škudama, sotonski je progonio hrvatske domoljube i misao oslobodnoj Hrvatskoj? Sad je opet u prilici da, kao osvjedočeni mrzitelj Hrvata, izmišlja lažneoptužbe i zahtijeva izručenje najvjernijih i najhrabrijih hrvatskih generala u Haag. Zašto? Mazato, jer su oni razbili Jugoarmiju, jer su otjerali četničke paravojne postrojbe s tla našeHrvatske. To se nije smjelo dogoditi jer su Francuzi i Englezi, uz blagoslov Amerike još tamodaleke 1918. sklepali novu državu na rubovima Balkanije, kao svoje milo čedo, izzahvalnosti Srbiji. Kroz više od 70 godina podupirali su tlaku nad hrvatskim narodom koji jebio prevaren i uvučen u maglu "bratstva i jedinstva".

A nedavno, 16. prosinca 2000., Slobodna Dalmacija piše o slučaju generalaStipetića: "Zločin regularnih hrvatskih oružanih postrojbi protiv srpskih civila bit će jedinikontakt u kojem će se ubuduće pred Tribunalom razgovarati o Domovinskom ratu. Tako će,napokon, Graham Blewitt ozakoniti svoju javno izrečenu tezu da "u Hrvatskoj nije bilosrpskih zločina nego da je to samo nastavak prljave hrvatske nacističke propagande kojom seopravdava ubijanje srpskih civila za vrijeme Domovinskog rata." I dalje piše: "Žalosno je, alii znakovito da Vlada sve ovo koristi samo kako bi se lažima prilagodila raspoloženju javnosti,ali ne i kao povod za konkretnu akciju u kojoj bi suradnja sa sudom u Haagu bila svedena uprihvatljive okvire međusobnog uvažavanja. A general Stipetić i ostali generali moraju uHaag ne da se sudi njima, već Hrvatskoj zbog cijelog Domovinskog rata."

A zamagljuje se stvarnost i u pogledu s istočnim susjedom. Evo nam svježegdogađaja što je neki dan, u ovo predmilenijsko vrijeme, upriličio na HTV "vrli" Latin. Onsmišljeno dovodi na HTV razne provokatore koji ozlojeđuju predplatnike i izluđuju poštenehrvatske sugovornike. Kako je žalosno i bolno osjetiti bespomoćnost, kad ti HTV prirediiznenađenje da su s jedne strane srpski "umjetnici" iz reda kulturnog kruga, nadmoćni naddvojicom iskrenih hrvatskih kulturnjaka koji svim bićem brane napadanu Hrvatsku. Dakako,"umni" ali i odavno svima nama poznati po svojim jugoslavenskim i prosrbskim stavovima,donedavno od istomišljenika glavnim urednikom Vjesnika postavljeni Igor Mandić,bjesomučno podcjenjuje svaki napor naše samosvijesti i nacionalnog dostojanstva. Nu, kakose ne zapitati: Latine, gdje ti je poštenje da primaš plaću od hrvatskih gledatelja HRT, apljuješna sve što je hrvatsko nacionalno. Truješ gledateljstvo prozirnim namjerama uvlačenja tekprobuđene vjere u ovu našu Hrvatsku, da je ona banana republika koja nije kadra samaopstati, pa eto oni tamo s istoka imaju više demokracije i kulture, bolji su umjetnici i glumciod npr. Viteza.

Šerbedžiji svaka čast kao glumcu, ali zar je on samo glumio kad je u vrtlogu rataotišao uz svoje plemenske istomišljenike iz Hrvatske u Srbiju, kasnije je uzeo slovenskodržavljanstvo, a sad, eto, želi natrag u Hrvatsku. Kako je mučno bilo gledati ironične pogledeonoga glumca, srpskog mladca, mislim da se zove Bjelogrlić, kako se u lice zluradopodsmjehuje Vitezu i njegovu kolegi koji su izlagali svoj kulturološki i nacionalni stav u vezineke brzoplete suradnje koju neki nerazumno forsiraju, a bez intervencije i hrvatske znanostii potrebne gospodarske i političke ograde od naleta one kulture oblika Lepe Brene i "Rokerisa Moravu". Dok se Mandić pjenio da u "kulturi" ne smije biti granica, osjećala sam stid danas ovakovi predstavljaju u svijetu. Zbog toga svijet mora ostati zbunjen i mora povjerovatida u ovoj Hrvatskoj zaista postoje dvije istine, ili "fronte" nacionalista koji se ne odriču svojihkorijena i postoje kao oni koji su u svemu liberalni i priklanjaju se i crnom vragu, samo zbogosobne koristi.

Kako ne biti ponosit!? Evo, danas prolazim preko Preradovićevog trga, u susret miide nepoznata gospođa, iznenada stane preda me i veli: "Gospođo, znam Vas s televizije,molim Vas ostanite čvrsto u obrani ove naše, patničke Hrvatske". Zahvaljujem joj zbunjeno ipitam: "Ja Vas ne poznam, ali, evo, obećavam da i pod mojim sjedinama, sve što radim, činimto s ljubavlju", i krenemo svaka svojim putem, ja pod dojmom da se hrvatski ljudi hvataju,simbolično rečeno, za slamku jer u one izabrane nemaju povjerenje. Pa dođi Gospodine i dajnam ruku spasa.

Kaja Pereković

HAAG ZA UNUTARNJUUPORABU

"Velik je broj ljudi koji uživaju u verbalnom radikalizmu. Da nije tako, niveliki demagozi ne bi bili mogući. Iako smo na akademskoj razini svi togaitekako svjesni, u svakodnevnom životu uvijek iznova činimo iste propuste. Tose ogleda i na temi Međunarodnoga suda za kazneni progon osoba odgovornihza teška kršenja međunarodnoga humanitarnog prava počinjena na područjubivše Jugoslavije od 1991., kako se službeno naziva jedno od haaških sudišta, ito upravo ono koje nas Hrvate najviše zanima.

Bez ikakvih empirijskih podataka, znam da bi većina čitatelja ovog listanajradije gledala na tekst koji se oštro i nemilosrdno obara na taj sud, te za-govara bezuvjetni prekid suradnje s njim. To bi jamčilo "popularnost". Oni ko-jima je do jeftinih aplauza, i mogli bi prihvatiti taj obrazac. Mogli bi to učiniti, ada one koji plješću i ne podsjete na neke bitne moralne, kaznenopravne, povij-esne i političke činjenice, bez kojih taj pljesak postaje bezvrijedan.

Prva od tih činjenica je svakako moralna nuždnost, da se zločini osude izločinci proglase krivima. Radi toga je, uostalom, i Republika Hrvatska bilameđu prvim i najglasnijim zagovornicima stvaranja sličnog suda. Druga bitnačinjenica, koju ne valja ispustiti iz vida, jest ta daje Hrvatski državni sabor bezikakva ustezanja i bez ozbiljnije rasprave donio ustavni zakon o suradnji s timsudom. Bilo je to u doba dr. Franje Tuđmana, tj. u doba kadje Saborom domini-rala Hrvatska demokratska zajednica, a u to se vrijeme, dakako, znalo i moraloznati za sve nedorečenosti i zamke Statuta i Pravila suda. Tako se znalo i moraloznati za postojanje široko postavljenih normi, koje su otvarale mogućnost da sesudi i žrtvi, a ne samo agresoru. Znalo se i moralo znati, da se kontinentalnimEuropljanima ima suditi po anglosaksonskim postupovnim pravilima. Znalo sei moralo znati, da je tužitelju, koji bi trebao biti samo jednom stranom u pos-tupku, dodijeljen malo (pa i puno) "jednakiji" položaj, koji mu je omogućio damirne duše optuži i mrtve ljude. Znalo se i moralo znati, da nisu postavljeni ni-kakvi rokovi za podizanje optužnice, čime su bez ikakva razloga, čak i za osobekoje su se dragovoljno predale, omogućeni višegodišnji pritvori. Znalo se imoralo znati, da oslobođenim pritvorenicima nije zajamčeno pravo na naknaduza pretrpljenu štetu, pa im ostaje tek teoretska mogućnost tužiti OUN. I takodalje.

A unatoč tomu, hadezeovska je većina glatko donijela ustavni zakon o su-radnji s tim žrvnjem. Oni koji su glasovali protiv, mogu se nabrojati prstimajedne ruke. Ta šačica zastupnika - koja bi danas imala moralno pravo na svakioblik prosvjeda - proglašena je "smušenim politikantima", iako su naivčinamaispali upravo tadašnji "mudraci". A danas su, dakako, najgrlatiji protivnicisuda, pače zagovornici njegova ukidanja, oni koji su nekad-partijski poslušni -digli ruku upravo za ovakav sud. Isti oni su predstavljali dio stroja koji je, želećinaivno povjerovati tobožnjim američkim obećanjima o "kratkom postupku",bez ikakva prethodnog postupka pred nacionalnim sudom izručilo skupinuljudi koju će jedan anarhistički tjednik godinama podrugljivo nazivati Haaškimdragovoljcem.

Nu, dakako, ovaj tekst ne kani biti apologijom haaškom sudištu, budući daje potpisani više nego dobro svjestan da taj sud ima primarno političku dimen-ziju i političko poslanje. Stoga su i njegovi motivi, a onda i njegove presude,primarno političke, tek podredno kaznenopravne naravi. Međutim, o tome seozbiljno može razgovarati samo s onima koji nisu (po običaju!) naslijepopljeskali upravo tom i takvom sudu i koji su pokazali bar trunak intelektualnogdostojanstva time što su pročitali temeljne pravne dokumente kojima je sud us-trojen. Ponižavajuće je, primjerice, raspravljati o presudi generalu Blaškiću sonima koji tu presudu, unatoč njezinoj dostupnosti svakomu, nisu u cijelostipročitali. Tek s onima drugima bismo se u koječemu mogli složiti. Između osta-loga i u tome, da aktualna hrvatska vlast u servilnosti nadmašuje prethodnu...

Tomislav JONJIĆ •

br. 106, siječanj 2001.

HRVATSKA U PANDŽAMAGLOBALIZACIJE (2.)

Poslušajmo opominjući glas hrvatsko-ga povjestnika i mučenika Milana Šuf-flaya: "Mozak i najprosvijetljenijeg Hrva-ta mora, iz etičkih motiva viših, nego što jeto nacionalizam, slušati glas svoje, hrvat-ske krvi. Jer na rubu Balkana, na graniciZapada i Istoka, katoličanstva i pravoslav-lja, europske kulture i barbarstva, ime hr-vatsko, krv hrvatska ne znači civilizaciju.Hrvatstvo je tu sinonim za sve, što jelijepo i dobro stvorio europski Zapad. (...)Zapadnjački katolički Hrvati nemaju štoda traže na pravoslavnom Balkanu... Pa dase i polomi Dušanovo carstvo i stvore fed-eracije, to bi bila čisto balkanska kreacija.U njoj Hrvati izgubili bi ono, što je u njimanajbolje... Izgubili bi smisao za zapadnucivilizaciju i za - čovječnost" (Dr. MilanŠufflay, Hrvatska u svijetlu svjetske his-torije i politike, Zagreb 1928., pretisak,Zagreb u srpnju 1999., str. 28.-29. Naklad-nik DARKO SAGRAK).

A kakvo je stanje u nas danas glede ob-navljanja jugobalkanskih tvorbi i što mi-sle naši "najprosvjetljeniji mozgovi", opi-suje Zoran Vukman:

"Uz opasno približavanje novom '29.novembru1, uz formalističku i nesuvislu,gotovo vazalsko-poltronsku vanjsku poli-tiku, uz razjedinjenost hrvatske nacije poideologijskim obrascima krajnje ljevice idesnice naša je perspektiva vrlo mutna ineizvjesna, ako se ne osvijestimo i shva-timo da nam je potreban odlučan poziv najedinstvo. Međutim, kako ostvariti jedin-stvo s ljudima kojima je anacionalna poli-tika program, i kojima nacija, pa tako injezino jedinstvo u smislu nacionalnogaspasa, ne znači ništa? Hrvatskom vladajumundijalisti i globalisti koji su vrlo ciničniprema pitanjima nacije. Usred globalnogoceana, Hrvatska je mali otok, prividnorajski. Iza kulisa je otok razdora i mjestogdje nemate velike šanse za normalan ži-vot. (...) Nakon nepodnošljive dvoličnostieuropskih i američkih političara koju supokazali 1991. godine, ne reagirajući navelikosrpsko uništavanje Hrvatske, danasje iznova prezentna racionalizirana amo-ralnost takvih struktura, koje u ime prag-matičnih interesa žrtvuju svaki moral ipravdu. Da stvari budu još mučnije, ve-ćina se ponaša kao da je to samorazu-

Piše:

Moto Marčinko

mljiva stvar diplomacije, i kao da se bilokakav poredak može graditi na globalnomnemoralu, sofisticiranoj grabežljivosti go-lemih svjetskih kompanija, uništavanju ieksploatiranju siromašnih i besramnomlihvarstvu MMF-a i Svjetske banke. Još jegora amoralnost tih svjetskih vladalačkihstruktura u odnosu prema pitanju ratnihzločina, jer najstrašnije i najmasovnijeagresorske zločine amnestiraju, a proce-suiraju nedokazana pojedinačna nedjela uhrvatskom obranbenom ratu, zamjenjuju

uzrok i posljedicu, i u istu ravan stavljajuzločinački genocidni predumišljaj (= zlunakanu), s obranbenim refleksima i osvet-ničkim afektima. (...) S ljudima koji trenu-tačno vode ovu državu, s intelektualcimakoji nemaju ni intelektualne hrabrosti nipoštenja, s cijelim četama i odredima onihkoji se trendovski odriču hrvatstva kaonečeg ponižavajućeg, primitivnog i na-dasve neprobitačnog, koji su spremni lju-biti cipele svakom zapadnom moćniku zašaku privilegija u hrvatskom bantustanu,koji nemaju ni trunke dostojanstva, jer zanjih je i pitanje dostojanstva anakronizam,koji Hrvatsku mjesecima pljuju, poniža-vaju i razvlače kao svjetsku prostitutku,koji iz svojih bljedunjavih snobovskih vi-sina preziru vitalitet vlastitog naroda - stakvima možemo samo stići u beogradskupalanku, gdje će opet slaviti svu svou na-jautentičniju duhovnu i moralnu bijedu"(Magazin "Slobodne Dalmacije" Tjedanod 29. listopada 2000., str. 1.).

Račanovi socijaldemokrati u svomprogramu imaju anacionalnu politiku. Toje ona ista politika, koja je u prosincu

1971. potvrđena u Karađorđevu i provo-đena sve do godine 1990. Tko se s tom po-litikom nije slagao, proganjanje i uzničen.Ta je politika opet došla na vlast uz pomoćstranaka, koje su nikle iz hrvatskoga ko-munističkoga proljeća. Paradoks i sarka-zam je u tomu, da su vođe tih stranakanakon državnopartijskoga udara u Kara-đorđevu robijali u jugokomunističkim lo-gorima, a u logore su ih poslali i neki odonih, koji danas predvode socijaldemok-rate. Da bismo razumjeli kako se to moglodogoditi, vratimo se u godinu 1971.

U ožujku 1971. časopis Matice Hrvat-ske - ogranak Rijeka Dometi (god. 4., br.3., str. 2.-15.) objavio je razgovor s tadašn-jim članom Izvršnoga biroa Predsjed-ništva SK Jugoslavije Mikom Tripalom,pod naslovom Drugo rađanje nove Ju-goslavije. Govoreći o vanjskoj politiciSFRJ Jugoslavije i njenoj ulogi u svijetu,Tripalo je rekao, da je "čvrsta Jugoslavija,snažna Jugoslavija, u prvom redu garan-cija nacionalne nezavisnosti njenih na-roda, ali je istovremeno i garancija da naovom području ne će biti lako upuštati se uneke avanture, koje bi narušile postojećiodnos snaga". Tripalo je iztaknuo kaoopćepoznatu činjenicu, "da je Jugoslavijariješila nacionalno pitanje". Zato, reče ontada, "ne treba nas nitko tjerati da budemou Jugoslaviji, kad mi to sami hoćemo".Govoreći o državi i državnosti, Tripalo seizjasnio "za lenjinističku teoriju o državi,o državi koja odumire, koja stalno sužavaprostor svoga djelovanja, a otvara prostorsamoupravnom djelovanju štiteći taj pros-tor od antisamoupravnih posizanja".

U predvečerje razpada srbokomunis-tičke Jugoslavije Miko Tripalo je u razgo-voru za novine 16. lipnja 1989. izjavio, daga samo luđak može smatrati hrvatskimnacionalistom. U svojoj pak knjigi uspo-mena Hrvatsko proljeće (Zagreb 1990.)Tripalo piše, da se on nije ni pomislioboriti za izdvajanje Hrvatske iz Jugosla-vije. Također je u knjigi rekao, da Tito nijebio diktator.

Na 21. sjednici SKJ u Karađorđevu,koju neki smatraju velikom urotom protivHrvatske, dr. Savka Dabčević-Kučar je iz-među ostaloga izjavila, da je u Hrvatskojnajvirulentniji (najotrovniji, najštetniji)


hrvatski šovinizam, "jer hrvatski šovini-zam obzirom na to što su Hrvati domi-nantni u Socijalističkoj Republici Hrvat-skoj, u svakom slučaju onaj nacionalizamsa kojim se najprije moramo konfrotirati".Dalje je Savka rekla, da ona "nikakvimsvojim postupkom nije dovodila suvere-nitet Jugoslavije u pitanje". Na istoj sjed-nici Mika Tripalo je izjavio, da nitko urukovodstvu nije "imao u vidu neku poli-tiku koja bi značila odvajanje Hrvatske izJugoslavije" (Sječa Hrvatske u Kara-đorđevu 1971. - autorizirani zapisnik,Zagreb 1994.).

Miko Tripalo i dr. Savka Dabčević-Kučar bijahu dakle dosljedni protivnicihrvatskoga nacionalizma. Oni ni ne po-mišljahu na odvajanje Hrvatske od Jugo-slavije. Nisu na to ni pomišljali niti go-dine 1990., kad su na izbore izišli kaovođe Koalicije narodnoga sporazuma. Utu je Koaliciju ušla i Hrvatska socijalnoliberalna stranka (HSLS) te Hrvatska de-mokratska stranka (HDA), vođe kojih ro-bijahu u jugokomunističkim logorima.Nakon pobjede na izborima Hrvatske De-mokratske Zajednice (HDZ), obje ovestranke u oporbi će se pridružiti narodnja-cima Savke Dabčević-Kučar i Račanovimkomunistima. Hrvatska socijalno liber-alna stranka kao i njezin odvojak Liber-alna stranka (LS) te narodnjaci (HNS) naizbore 3. siječnja 2000. izišli su u koalicijis Račanovim reformiranim komunistima iMačekovom Hrvatskom seljačkom stran-kom (HSS). Zna se, da dr. Vladko MačekHrvatsku nije mogao zamisliti izvan Jugo-slavije. I Koalicija narodnoga sporazuma iKoalicija šestorice odklon su od hrvat-skoga nacionalnoga državotvorstva. Tuleži odgovor na pitanje kako to, da su se uistomu kolu našli progonitelji i progon-jenici, sudci i osuđenici.

Pandže globalizacije osobito osjećajuHrvati Herceg-Bosne. Međunarodna za-jednica niječe im sva nacionalna prava,koja imaju po Božjim i ljudskim zako-nima. Predstavnicima Međunarodne za-jednice smeta čak i Jubilarni križ, koji suHrvati katolici podigli u Isusovu slavu nabrdu Hum iznad Mostara. Radi podignućatoga križa digla se masonska kuka i mo-tika, zaredale su napismene prijetnje. Od-govorio im je mostarski biskup dr. RatkoPerić u propovijedi izrečenoj 9. rujna2000., u povodu 7. obljetnice mučeničkesmrti trideset i dva katolika u Grabovici:

"Ubojice u Grabovici, čini se, ni day-tonska ni haaška policija još ne traži, negosvojom šutnjom i dalje ignorira bogohul-

no djelo. A Hrvate drži u teroru, hvata ihza međunarodnu parodiju pravde... I misleli zbilja ti svjetski Augusti i Tiberiji: akodesetke i stotine hrvatskih branitelja do-vedu pred pilatovski tribunal, da će improraditi ova politička krivotvorina, i daće se hrvatski građanin, koji je okusio dahslobode i samostalnosti i uvidio smisaoborbe i truda za svoj identitet, vratiti umračno doba kad je bio raja bez časti iprava ili trećerazredni član u društvu? Bogti je, hrvatski čovječe i katoličke, dao iljudsko i vjersko dostojanstvo koje nesmiješ ni u kojem slučaju zanijekati, pa niza kakve ga se novce odreći..." (List mla-dih "MI", XXIV./br. 10., listopad 2000.),str. 9.).

Chris Patten, povjerenik europskekomisije za vanjsku politiku

Nakon Daytonskoga sporazuma Bo-sna i Hercegovina dospjela je pod globali-zacijsku okupaciju i postala američki pro-tektorat. Pod dirigentskom palicom ame-ričkoga veleposlanika u BIH, njomeupravljaju predstavnici Međunarodne za-jednice Austrijanac Wolfgang Petrisch išef Misije Organizacije za europsku sigur-nost i suradnju (OESS) Amerikanac Rob-ert Barry. Oni su protuustavno, u opreci sDaytonskim sporazumom i posve nede-mokratski donesli propise za obće izboreu BiH, po kojima zastupnike u Dom na-roda Parlamenta Federacije BiH ne birahrvatski narod u BiH kao što je to odre-đeno Ustavom BiH, nego predstavnici ve-ćinskih naroda Bošnjaka Muslimana iSrba te ostalih naroda u županijskim skup-štinama. Inače miroljubiva i ekumenska,Konferencija katoličkih biskupa BiH izra-zila je "zaprepaštenje nad još jednim do-kazom sustavnoga zapostavljanja ljud-skih prava i građanskih sloboda Hrvata napodručju cijele BiH".

Nadglasavanjem manjega naroda odonoga brojnijega, po miloševićevskomunačelu "jedan čovjek jedan glas", nanosise ne samo nepravda Hrvatima kao broj-čano najmanjemu i najugroženijemu na-rodu u BiH, nego mu se oduzima i konsti-tutivnost te ga se time srozava na položajmanjinskoga naroda. HercegbosanskimHrvatima, najstarijemu još živućemu po-vijestnomu narodu na tlu BiH, prijetiopasnost nestanka.

"Već je odavno postalo jasno da suhaaška suđenja, stvaranje novih stranaka,ugađanje HDZ-ovim odpadnicima, upadiu urede mostarskih gradonačelnika, na-ravno samo Hrvata, premetačine prosto-rija HVOa, napad na zgradu MUPa u Liv-nu i hrvatske ustanove u drugim grado-vima, cenzuriranje hrvatskih udžbenika,gašenje mostarske televizijske kuće Ero-tel dio strategije međunarodnih posred-nika da se porazi i do kraja i bez ostatkaideja o suverenosti i konstitutivnosti hr-vatskoga naroda u BiH te eliminiranjemtog trećeg, remetilačkog činbenika stabi-lizira ta država, odnosno drugi entitet kojise još zove Federacija BiH. Najnoviji iz-borni inženjering samo je očita i grubapotvrda tih težnji OESS-a BiH" (JosipPečarić u "Hrvatskom slovu" od 3. stude-noga 2000., str. 6.).

Svoje policijske i ine akcije protiv Hr-vata OESS izvodi kukluksklanovskimmetodama i kaubojskom profinjenošću.Po njihovoj zamisli hrvatske zastupniketrebaju birati i o hrvatskim ustanovamaodlučivati oni, koji su iz BiH protjeralipreko 250.000 Hrvata, izvršili genocidnad hercegbosanskim Hrvatima i etničkiih očistili s prostora BiH.

Ostavši bez podpore ustavnih činbe-nika Republike Hrvatske, ostavljeni samisebi, bosanskohercegovački Hrvati naizazov OESSa odgovorili su čvrsto i od-lučno 28. listopada 2000. na Hrvatskomunarodnomu saboru u Novomu Travniku,na kojemu su donesli Deklaraciju o pra-vima i položaju hrvatskoga naroda uBosni i Hercegovini. U 1. točki Deklara-cije objavili su čitavomu svijetu, da je "su-verenitet hrvatskoga naroda u Bosni i Her-cegovini neupitan i neotuđiv". Deklara-cija je jednodušno prihvaćena i na referen-dumu 11. studenoga 2000. Hrvati u BiH sutako rekli neporecivo NE pokušaju Među-narodne zajednice, da BiH državu s triravnopravna naroda na silu pretvori u je-dnu bratskojedinstvenu građanskudržavu, gdje hrvatskoga naroda ne će biti.


Za razliku od bosanskohercegovačkihHrvata, koji se ni za čiju volju ne želeodreći suvereniteta hrvatskoga naroda uBiH, znajući da bi gubitkom suverenitetanestali kao narod, Hrvati u Republici Hr-vatskoj svoj suverenitet krčme i razpro-daju za maglovita, lažna i već toliko putaiznevjerena obećanja o ulazku Hrvatske urajsko globalističko carstvo blagostanja ivječne sreće.

Sastanak na vrhu 24. studenoga 2000.u Zagrebu trebala bi biti vrata kroz koja ćeHrvatska ući u družtvo izabranih. Taj nassastanak, piše Drago Sudar, podsjeća najednu drugu sudbinsku sjednicu, koja jeodržana na isti nadnevak u Zagrebu prijeosamdeset i dvije godine: "Na taj je dangodine 1918. održana sjednica Narodnogvijeća u Zagrebu, na kojoj je većinom gla-sova krnjega Narodnoga vijeća donesenaodluka, da se proglasi ujedinjenje državeSlovenaca, Hrvata i Srba ('prečana') saSrbijom i Crnom Gorom u jedinstvenudržavu, te da se u Beograd pošalje izaslan-stvo koje će priopćiti tu odluku regentuAleksandru Karađorđeviću" ("Magazin"Slobodne Dalmacije" Tjedan od 5. stu-denoga 2000.).

Sastanak na vrhu predstavnika"zemalja zapadnoga Balkana" u Zagrebudogovorio je predsjednik Republike Hr-vatske Stjepan Mesić s francuzkim preds-jednikom Chiracom. Mesić je to dogovo-rio bez savjetovanja s Hrvatskim držav-nim saborom. Na sastanku će se oživot-voriti davna zamisao Carla Bildta o bal-kanskoj zajednici, koju bi činile Hrvatska,SR Jugoslavija, Bosna i Hercegovina,Makedonija i Albanija. Tu idejnu zamisaoCarl Bildt je preuzeo od Slobodana Mi-loševića.

Kako taj sastanak priprema vlast iz-abrana 3. siječnja 2000.? U svom PutopisuMarko Polo priča, da je mongolski carKublaj, koji je tada vladao Pekingom,imao običaj svakih deset do petnaest go-dina predati svjetini da ga raztrgnu po ne-koga najomraženijega ministra. To mu jeomogućavalo, da daljnjih deset do petna-est godina pljačka Kineze. Taj običaj je odnjega preuzeo ruskoboljševički car JosifVisarionovič Džugašvili Staljin, koga jeBuharin nazvao Džingis-kanom ruske re-volucije. Kad je zbog pokušaja podpunekolektivizacije u čitavoj Rusiji došlo doseljačkih ustanaka, Staljin je u članku"Vrtoglavica od uspjeha" okrivio mjestnekomuniste i mjestne sovjetske vlasti, da suoni izkrivili njegovu liniju, pa je mnogemjestne komuniste dao izvesti pred striel-

jačke vodove. Nova hrvatska vlast za svezlo obtužuje bivšu vlast, prije sudske od-luke osuđuje hrvatske branitelje za ratnezločine, "procesuira tajkune" (ne svoje,nego bivše vlasti).

Gazeći hrvatski državni suverenitet,kopajući grob jedinstvu hrvatskoga naro-da, potičući autonomaštvo, sotonizirajućiobnovitelja hrvatske države dr. Franju Tu-đmana, obezvrjeđujući sve hrvatske tradi-cijske vrijednosti šesterooka razroka de-mokratska vlast i "narodski" predsjednikRepublike Hrvatske kao slijepce nas vodeu Žikino kolo novoga "bratstva i jedin-stva". Sve, koji im se protive, nazivajufašistoidnim mračnjacima.

Poznati filmski redatelj i profesor naameričkomu Sveučilištu Ohio, hrvatskidržavljanin, za razdoblje od godine 1990.pa do 3. siječnja 2000. kaže da je to bio"klaustrofobični neofašizam, koji je obita-vajući ovdje imao samo jedan cilj - zat-voriti sve prozore". Za film Četverored

Jakova Sedlara i neke druge filmove sni-mljene u doba vladanja dr. Franje Tuđma-na veli, da su "tako napučeni mržnjom dabi se skoro svaki njihov kadar mogao tuži-ti za 'hatecrime'" = hrvatski: zločinmržnje, nap. M.M. (Kulturni obzor "Ve-černjega lista" od 5. studenoga 2000., str.15. i 18.).

U selo Podosoja, "Bogu iza nogu i Ru-no viču iza leđa", gdje se više "ne čujeganga, ne plaču djeca, ne reve magarad, nezvoni podne niti miriše skija", došli su no-vinari "Slobodne Dalmacije" Stipe Krče iTomo Dubravec. U Podosoju surazgovarali s Andrijom Puljizom, koji imje izpričao između ostaloga:

"Pazi vako. Ja imadem sedamdesetčetiri godine, a su sedamnaest godina samotiša u vojsku. A kad sam bijo na Križnomputu, ima sam osamnaest godina. A bijosam i u logoru i kad sam doša kući iz njegaima sam 45 kila. A ja sam gleda na televi-ziji oni film o Križnom putu i ono nijeništa ka šta je bilo. Po dvadeset mrtvihje bilo na jednom mistu (iztaknuoM.M.). (...) Pokojni Vranjo, jopet, je uzase okupijo bandu koja je samo krala, a on

je nije kontrolira. Pa je sve pokrala. AVranji svaka čast, osnova je državu, kakvaje takva je" ("Slobodna Dalmacija od 6.studenoga 2000., str. 33.).

O globalističkim pandžama, kojeHrvatskoj sve više stežu vrat i od njena su-vereniteta odkidaju komad po komad, pi-še Zoran Vukman:

"Nastavlja se ubijanje mrtvoga Tu-đmana. Godinu dana nakon njegove smrtitreba podpuno eliminirati svaki pozitivnispomen u memoriji nacije na pokojnogpredsjednika, proglasiti ga zločincem iuništiti njegovu obitelj. Anglosaksonskipropagandistički instrumentarij specijal-nog rata rutinski odrađuje posao oko Hr-vatske i pokojnog Tuđmana. Englezi seponovno sadistički i cinički iživljavajunad Hrvatima, nad našom stvarnošću, po-viješću i dostojanstvom. U određenomsmislu, Bleiburg se doista nastavlja.Možda jednog dana u svojoj gluposti Hr-vati i shvate tko im je neskriveni i otvorenineprijatelj. Tada će vjerojatno biti pre-kasno.

Počinje mi se gaditi sve očitija crtasluganstva u hrvatskom mentalitetu. Čimje potisnut vitalni državotvorni elementunutar nacije, došao je do izražaja onajpodložnički, koji ljubi noge novim gospo-darima. Anglosaksonski rasisti ne će statidok hrvatski narod ne bude do kraja po-nižen i pokoren. (...) U svom sljepilu, za-vedenosti, tuposti, podsvijesnom strahu iličak impresioniranosti moćima 'velikoga'svijeta žive mnogi intelektualci...naroddrže u sljepilu, pod velom medijskog ops-jenarstva i površnosti. Igraju ulogu u kole-ktivnoj izmjeni svijesti hrvatskoga naro-da. Treba izbaciti hrvatsku paradigmu i u-baciti euro-jugoslavensku. Zato smeta do-movinski rat, smeta uspomena na FranjuTuđmana kao oca nezavisne hrvatskedržave...

(...) U naš prostor nesmetano su mogleutjecati britanske obavještajne službe kojesu u nekoliko mjeseci producirale kod nasnekoliko afera i nered kakav su činiliHrvatima u srednjoj Bosni...Englezi nekriju svoj prezir i mržnju kako prema Ir-cima, tako i prema Hrvatima, općenitoprema katolicima. To što nam sada rade jena samom rubu podpunog poniženja. Na-kon uhićenja Hrvata u Gospiću po pre-poznatljivoj metodi djelovanja britanskihspecijalaca, nakon konstruiranja afere uDobranjama i povezivanje Hrvata s IRA-om, kad je postalo jasno tko stoji iza ta-kvih scenarija, u igru su se opet uključilibritanski mediji koji su uzeli u tretman


pokojnog predsjednika. Britanska TV po-staoja Channel 4 svojim je prilogom otranskriptima iz Ureda hrvatskog preds-jednika producirala tezu o Tuđmanu kaozločincu i diktatoru koji je dijelio Bosnu, ajavio se i zamjenik glavne tužiteljiceHaaškoga suda Graham Blewitt, koji jeustvrdio da se pomoću snimki iz Uredamože dokazati da je Tuđman zločinac.

Vrhunac anglosaksonskog cinizma jeu činjenici da tužitelji i progonitelji mjese-cima traže prave krivce za Ahmiće i zlo-čine zbog kojih su već osudili jednog Hr-vata na 45 godina zatvora bez ikakvih do-kaza! Nitko se i ne osvrće na 'beznačajan'detalj da su već više puta posredno prizn-ali Blaškovićevu nedužnost. Drugi detaljod kojega zastaje pamet u cijeloj ovoj pričije u tomu da su svi zaboravili kako jeglavni djelitelj Bosne bio lord Owen i dasu Hrvati samo podpisivali njegove kon-cepte?

Nedavno je engleski obavještajac Pa-ddy Ashdown priznao da je onaj famoznikompromitirajući zemljovid na salvetisam nacrtao, a ne predsjednik Tuđman,kako je to Ashdown do sada sugerirao! Jošse hvali svojom špijunskom podmuklo-šću!?

I nikome ništa!Englezi sa Channela 4 tvrde da su tran-

skripte nakon razgovora s Mesićem dobiliod nekakve tajnice u Uredu predsjednika.To su nevjerojatne stvari. Mesić negira daje bilo što procurilo, i to nakon što je cijelisigurnosni sustav doveden do raspada- dauopće neki novinari mogu vrludati hodni-cima Ureda i dolaziti do materijala iz pre-dsjedničkog arhiva? (...) Slučaj sa Chan-nelom 4 samo je jedan u nizu kao diostrategije definitivnog posthumnog krimi-naliziranja Tuđmana, kojega povijest tre-ba upamtiti kao zločinca, a ne kao jednuod najvećih povijesnih osoba u memorijihrvatskog naroda. Kakva je Mesićeva ulo-ga u svemu tome, neka prosudi svatkoprema vlastitoj pameti" ("Slobodna Dal-macija" od 6. studenog 2000., str. 4.).

Nekada oholi Albion spao je naslužničku ulogu satelitskoga podanika,skutonoše i prirepka Ujedinjenih Ameri-čkih Država. Televizijski dokumentaracbritanske postaje Channela Foura, u ko-jemu se predsjednik dr. Franjo Tuđmanobtužuje za krađu milijarde dolara i zaratne zločine, snimljen je na poticaj izameričkih špijunskih službi. Dan nakonprikazivanja rečenoga dokumentarca je-dan od njegovih auktora John Cooksen

obtužbe je ponovio u britanskomu listuIndependent, što je uvelike odjeknulo uHrvatskoj. U dokumentarcu je zamjenikglavnoga tužitelja haaškoga suda GrahamBlewitt izjavio kako bi na temelju nad-jenih snimaka, da je dr. Franjo Tuđmanživ, protiv njega vjerojatno bila podignutaobtužnica. Obtužiti mrtvoga Tuđmanajasna je i očita politizacija. "Nigdje nasvijetu, od antičkih vremena do danas -kaže odvjetnik Krešimir Krsnik, ne možese procesuirati niti se može govoriti utome kontekstu o mrtvom čovjeku. Što jejoš gore od toga, on (Blewitt) govori daima i dokaze. Dakle uvlači i sferu politikenešto što apsolutno ne smije kao pravnik izbog toga ja postavljam pitanje: Ako suimali takve dokaze što su čekali sedam go-dina? Dakle, nisu ih imali. Da su ih imalioni bi to učinili, a sada kroz te i takve kon-tekste, apsolutno politizirajući, hrane seljudi određenih interesa ili određene sku-pine" ("Slobodna Dalmacija" od 16. stu-denoga 2000., str. 11.).

U Independentu se javio također par-lamentarni zastupnik i bivši ratni izvjes-titelj BBCa iz Hrvatske i BiH Martin Bell,rekavši kako će se zauzeti za oslobađanjegenerala Blaškića. Potom je britanski listThe Sundav Times objavio kako irskapolicija traga za bankovnim računom nakoji je predsjednik Tuđman navodno po-ložio sto milijuna dolara od prodaje Hr-vatskih telekomunikacija. Nu to je službe-nik irske policije službeno opovrgnuo. Ni-je ničim dokazana ni pljačka jedne mili-jarde dolara. Proizvodna tvrtka News-watch, kako rekoše, "ubacila je u doku-mentarac senzacionalne optužbe protivTuđmana da bi ga što bolje prodala Chan-nelu Fouru" ("Večernji list" od 13. stude-noga 2000., str. 15.).

Britanski zastupnik Martin Bell predhrvatskim se novinarima izvlačio, da onzapravo ne zna kako bi mogao pomoćigeneralu Blaškiću, jer da britanska vlastnema zakonodavnih ovlasti nad Blaškiće-vim slučajem. Najavljujući, da će se novehrvatske vlasti morati dokazati daljnjimpredajama Hrvata Haažkomu sudu, Bellje rekao: "sve bi bilo lakše i jednostavnijeako bi Haaški sud u podpunosti bio lišenpolitičkoga utjecaj a. A to nije slučaj, jer suneke njegove odluke političke naravi"("Slobodna Dalmacija" od 11. studenoga2000., str. 11.).

Martin Bell je kao ratni izvjestiteljBBCa ušao odmah u Ahmiće nakon iz-vršenja pokolja i snimao tijela pobijenih, ada nikada nije objasnio kako je tamo baš

tada došao. Za pokolj u Ahmićima je re-kao, da se to "dogodilo u Europi 1993.,kad više nitko nije očekivao, da bi se ljudiubijali na taj način". "Bell - piše ZoranVukman - kao da nikad nije čuo za Vuko-var, za četničke pokolje po Hrvatskoj, zaŠkabrnju, Dalj i niz drugih 'Ahmića' kojisu se događali u ovoj zemlji od 1991. go-dine!? Koga ti ljudi prave ludima? Nakoncu nam poručuje da bi on, da je liberal-ni Hrvat, razmislio o pravednosti Haaškogsuda. Zar i kao Englez, još prije, ne bi tre-bao o tome voditi računa? Bojim se daBlaškić i općenito Hrvatska nemaju srećesa svojim braniteljima" ("Slobodna Dal-macija" od 13. studenoga 2000., str. 4.).

Umjesto da se pozabave Karadžićem iMladićem, koji su u doba srbske razorbeSarajeva i klanja po Bosni i Hercegovinibili glavne zvijezde u izvješćima britan-skih televizijskih postaj a i novina, Englezise za račun Amerikanaca i u korist Srbabave naručenim obtužbama protiv mr-tvoga hrvatskoga predsjednika dr. FranjeTuđmana. Hladnokrvno i proračunanoprijete nam novim Bleiburgom, ako se nepokorimo globalnim gospodarima svijeta.Moral i pravda i ravnopravna suradnja snejednakima, kao što je englezki žrecMacdonald izticao kao najveće vrline ivrijednosti, u današnjoj se Englezkoj pret-voriše u svoju suprotnost.

Bleiburg je bio najveća tragedija u po-vijesti hrvatskoga naroda. To potvrđuje iBlagoslav Bebek, bivši sudionik NOBa:

"Bio sam sudionik tzv. antifašističkeborbe, u kojoj sam kao visoko rangiranioficir, tj. bivši komandant veza Štaba X.zagrebačkog korpusa (što je tada odgovar-alo rangu komandanta brigade) i kao članKomunističke partije Jugoslavije još od1943. g., imao prilike štošta čuti i saznatišto drugima nije bilo moguće, jer samrukovodio komunikacijama, telefonskim iinim vezama u borbenim jedinicama X.zagrebačkog korpusa. - Film Četvero-red, gledajući u cjelini, uspio je u osvjetl-javanju najveće tragedije u čitavoj povij-esti hrvatskog naroda. Ipak, moram nagla-siti da je ovaj film, (možda zbog tzv. fair-playa ili možda neke taktičnosti prema 'š-iroj javnosti'), prikazao na blaži način ok-rutnost i strahote koje su se zbivale. Amožda i zbog toga što je upravo u vrijemesnimanja ovog filma međunarodna zajed-nica činila strahovite pritiske na vlast uHrvatskoj kako bi prihvatila sve njezinekriterije" ("Hrvatsko slovo" od 17. stude-noga 2000., str. 16.).

(nastavit će se) •


U POVODU "ZAGREBAČKOGSUMMITA"

Običnom čovjeku teško je shvatiti izja-ve i ponašanje nekih čelnika vlade, pogo-tovo onih čije su izjave i inače sporne ineuvjerljive.

Kako razumjeti napad "demokratskih"predstavnika vlasti prema prosvjednicimai stožerima koji su organizirali prosvjedeprigodom održavanja Summita.

Ako čelnici vlade misle onako kakoizjavljuju, da su protiv udruživanja u bilokakve balkanske ili jugo-zajednice, akozaista žele tražiti da Srbija plati Hrvatskojratnu odštetu, ako zaista traži da Srbijaizruči naše nestale građane, žive ili mrtve,ako zaista želi tražiti od Međunarodne za-jednice da Srbiju proglasi agresorom, ušto nas svesrdno uvjerava, nije mudro pos-tupila, niti se demokratski ponijela premanjima. Prosvjednici su tražili to što je na-prijed napisano. Umjesto hajke na njih,koristeći se policijom i grožnjama, u čemusu je svesrdno, provodeći hajku pomogli"nezavisni" mediji, poltronski napadajućisve one koji o sastanku misle drugačijenego službena vlast. Iako je, ako je istinakako tvrde da im je Hrvatska na srcu, teprosvjede mogla koristiti za tvrđe prego-vore sa Bruxellesom, što ona nije učinila.

Poslije toga je i nepismenima za poli-tiku jasno da predstavnici najviše vlastinisu govorili istinu. Kao dokaz, obećanjeda se ne će koristiti termin Zapadni Bal-kan, obećanja nisu održana i ignorirajućihrvatsku javnost, u upotrebi su stalno bilitermini regionalno zajedništvo i ZapadniBalkan.

Sada nam je mnogo jasnije zašto je vla-dajuća garnitura žurno ukinula naziv Hr-vatski državni sabor, jer ne može Hrvatskabiti država, ako mora ući, u opet neku fan-tonsku od međunarodne zajednice izmišl-jenu državu, već je poželjno da uđe kao re-gija. Da je to tako, dokaz su mediji, kojisve manje koriste naziv Hrvatski sabor,nego se upotrebljava riječ parlament, sa-mo da se ne mora upotrebiti i izgovoriti zamnoge lizače peta, mrska riječ Hrvatskisabor.

Piše:

Dragutin PELIKAN

Summit je bio i prošao, prosvjednicimaje onemogućeno okupljanje na jednommjestu, četnik Koštunica (iako je rekao dane će doći, ipak došao u Zagreb), nije se is-pričao, nego da se umjesto njega Hrvatitrebaju ispričati Srbima što su se usudilibraniti od njihove agresije. SRJ i Koštu-nica dobili su sami preko polovicu svotepredviđene za razvoj cijele regije "Za-padni Balkan".

Čitamo da su strani moćnici polizalitanjure na večeri, valjda da ne moraju oli-zati lažna obećanja dana Hrvatima.. Poku-pili prnje i još štošta, i već drugi dan nes-tali iz Zagreba. Zašto? To znadu samo oni injihovi trabanti. To je sve o vladi, ne trebaništa više reći. Koju će cijenu platiti hrvat-ski narod ostaje da se vidi, čut ćemo usko-ro.

Što se pak tiče aktualnog predsjednika,nekako ga u zadnje vrijeme ne čujemo dase tako često prijeti. Vjerojatno je ljut štomu je međunarodna zajednica oduzela pa-tronat na Srbijom i Crnom Gorom, pa onigovore umjesto njega, vjerojatno mislećida je on svoje rekao u Haagu.

Hrvatska je kroz svoju povijest imalarane predsjednike, pa i tuđince, ali nikadaniti jedan nije toliko blatio i sramotiohrvatski narod i hrvatsku državu kao ovaj.Mnogi kažu da ga može biti sram (ako gaima), a ja mislim da se mi sramimo štoimamo takvog predsjednika.

Što reći o prosvjednicima? Šteta onihdivnih ljudi koji su izborili ovu državu, dasu ih mnogi njihovi kolege, zaslijepljenilažnim veličinama, a i iz koristoljublja,napustili u sudbonosnom trenutku. Pri-družili su se aktualnoj vlasti u razbijanjuzajedništva i sloge, koja nam je danasnajpotrebnija. Još nije kasno, da svi za-jedno, bez obzira na stranačku pripadnost,ujedinimo snage za dobrobit Hrvatske.Ako to ne učinimo i nastavimo se i daljetako ponašati, može nam se dogoditi da jeizgubimo zauvijek. A onda ćemo opettražiti krivca. Tko nam je kriv, a krivićemo biti mi sami kao i uvijek do sada.

Opasnost nam ne prijeti samo od među-narodne zajednice i jugonostalgičara, ne-go i od strane Amerike, koja Hrvatsku želiupotrijebiti kao sredstvo za očuvanje Pa-kta o stabilnosti za jugoistočnu Europu,koji bi, na račun Hrvatske, trebao poslužitiza gospodarsko i političko izgrađivanjemanje izgrađenih država Balkana. ZatoHrvatska od međunarodne zajednice do-biva, i dobivat će uvijek manji dio kolača,a zajedničkim potrebama morat će dopri-nositi više od drugih.

Čujemo i najnoviju vijest, kojom je biošokiran i predsjednik Hrvatskog sabora,da međunarodna zajednica ne će uvjeto-vati davanje pomoći SRJ izručenjem Mi-loševića Hagu. Sramotno, ali istinito. Sa-da je valjda jasno i potpunim zanesenja-cima "juriša u Europu", da je Haaški sudosnovan samo zato da se preko njega vršipritisak i ucjenjuje Hrvatska. Ovoj se vla-di pružila povijesna prilika da najprijepomete pred svojim vratima, oslobodi seTitovih jugonostalgičara, ujedini Hrvatena ostvarenju boljitka svih nas. Neka sedokaže kao pravna država, i ako je u Do-movinskom ratu bilo prekoračenja obra-ne, ili su pojedinci izvršili krivične radnje,neka im se sudi po našim zakonima, jer ćesamo na taj način dokazati da od Hrvatskene žele napraviti "banana republiku". Sa-mo u tom slučaju mogu očekivati podrškustvarne većine građana. •


HRVATI ĆE U EUROPU U LISIČINAMANisu više ni Beč ni Pešta, nije ni Beo-

grad, ali nije ni Zagreb. Den Haag je glavnigrad svih Hrvata. Tako je odlučeno, takosmo mi Hrvati htjeli ili je jednostavno takosuđeno, ali tako jest. Sude nam svima u zem-lji, čija je vojska pod visokim pokrovitelj-stvom UN-a na prijevaru razoružala Sre-brenicu, a potom je goloruku predala u zloči-načke ruke najvećih krvnika kraja 20. stol-jeća. Ta država, na zemlji ukradenoj od mo-ra, silno bogata od višestoljetne pljačke bro-jnih kolonija, ni ne pomišlja pokrenuti svojepravne mehanizme, te sankcionirati kuka-vno ponašanje svojih vojnika i političarakoji su nemoćne civile predali u ruke krvo-loka, znajući što ih čeka. Zvuči poznato, zarne?

Hoće li tko odgovarati za Sre-brenicu?

Od te zemlje to nitko i ne traži, jer ona jeuzor demokracije, a dokaz za to je i njezinapokazana spremnost da širom otvori vratasvojih kazamata za svakog Hrvata. A brojHrvata u haaškom uzništvu već se ustalio.One koje osude pošalju u zatvore diljemEurope, pazeći pri tome da se njihove haaškepostelje ne ohlade prije negoli dovedu noveHrvate. Već je to dobro uhodan mehanizam.Svi moraju imati posla. I suci i tužitelji iodvjetnici i silna činovnička vojska. Pro-račun je sve veći, a sredstva valja opravdati.Da se Hrvati ne bune, potrebno je s vremenana vrijeme uhititi i ponekog Srbina ili Mus-limana. No tu nastaju problemi. Milošević,Karadžić, Mladić, Šljivančanin i ini se nedaju, a sitnim ribama teško je unedogled za-mazivati oči svjetskih financijera haaškogaprojekta. Što učiniti? Uznika, pogotovo onihs imenima, polako nestaje, a valja se izboritiza novi proračun, naravski veći od prijašnje-ga. Odvijećaše mudraci i brzo nađoše spaso-nosno rješenje. Pritisnuti tamo gdje je naj-mekše. Nove uznike, koji pohlepnoj haaškojadministraciji suhog zlata vrijede, najlakšeje naći u zemlji u kojoj je čovjek čovjekuvuk, odnosno premijer predsjedniku vuk iobratno. Dosjetiše se haaški mudraci zemljeu kojoj vladaju oni, koji su spremni prodati ivlastitu mater za običnu kavu na europskimdvorovima, makar ispijenu u društvu šestogpodtajnika u ministarstvu vanjskih poslovadotične uljuđene, zapadnoeuropske, dakakodemokratske i bogate države. I pritisnušeoni, onako malo, tek reda radi i odmah snajvišeg mjesta dobiše odgovor kakav godinjihovim osjetljivim ušima. Zemlja napa-ćenih ljudi spremna je na bezuvjetnu pre-daju. Istina, s drugog brijega poručeno je dazemlja s biljegom zločina koji joj nepra-

Piše:

Mijat TOMIĆ

vedno udariše nemilosrdni moćnici, želi ne-što reći u svoju obranu, pa čak i nešto uvjeto-vati velikom Vr(haggu), ali već odavno ni-smo djeca i ne vjerujemo u bajke. Tko jošvjeruje u priče u kojima patuljci preko noćipostaju divovi? Tko još vjeruje da će mali Iv-ica izaći iz viceva i useliti se u legendu?

Haaški će tužitelji, to svi dobro znamo, izHrvatske dobiti sve što zatraže, pa makar tobila i sestra Bernardica koja lako može bitioptužena za objektivnu odgovornost, jerliječeći narkomane i skrbeći o njima vrši et-ničko čišćenje mračnih uličica i podruma iizravno odmaže trgovini. Sva sreća što Papaživi u Vatikanu a ne u Zagrebu, jer nemasumnje da bi na zahtjev haaških "praved-nika" i njega izručili, a objektivno je odgo-voran jer je za kratko vrijeme dva puta pos-jetio Hrvatsku i družio se s potencijalnimhaaškim osumnjičenicima. Svaki Hrvat,naravno osim onih koji su se na vrijeme do-govorili s tužiteljstvom o statusu zaštićenogsvjedoka pokajnika, mora biti spreman napoziv iz nizozemske prijestolnice. Dobije lipoziv, može se nadati brzoj isporuci, sporomsuđenju i sigurnoj presudi.

Uloga svjedoka pokajnika(nazvanih "zaštićenim svjedo-

cima")

Od brojnih do sada okončanih suđenjaHrvatima spomenimo samo jedno, do sadamedijski najmanje eksploatirano. Čovjek sezove Vlatko Kupreškić. Optužen je kaoneposredni izvršitelj zločina u Ahmićima.Svjedoci su tvrdili kako su ga vidjeli s pu-škom u ruci kako ubija civile. Na sudu takvonešto nije dokazano, a nije ni moglo biti jerVlatko Kupreškić nikada u životu nije uzeopušku u ruke. Čovjek nije čak služio ni JNA,jer je invalid od najmlađih dana. Naime, joškao bebi operirano mu je srce. Bio je to prvioperativni zahvat izveden na srcu u bivšojJugoslaviji. Upućeni znaju da je Vlatko ratjedva preživio, jer je bio pacifist, a i poma-gao je humanitarno svojim susjedima Mus-limanima, na što se u to vrijeme među opkol-jenim Hrvatima nije baš blagonaklono gle-dalo. Malo je nedostajalo da čovjek skončaod ruke nekoga radikalnog Hrvata. No, sudusve to nije bilo bitno. Kad je utvrđeno da susvjedoci lagali te da Vlatko Kupreškić nijenikoga ubio, a nije mogao odgovarati ni poprincipu takozvane objektivne odgovor-nosti, jer nije nikom zapovjedao, haaški su

pametnjakovići ipak našli rješenje. Osudilisu ga na šest godina zatvora uz obrazloženjeda je napad postrojba HVO-a na Ahmićekrenuo od njegove kuće, te da je HVO držaooružje u njegovu poslovnom prostoru. Nitkood pravednih sudaca nije se upitao, koja tovojska i u kojem ratu pita građanina može linapad započeti od njegove kuće i može linjegov poslovni objekt koristiti kao svojeskladište? Prevedeno s pravničkog na jezikobičnog čovjeka, Vlatko Kupreškić osuđenje kao jatak zločinačke bande jer Haaški sudočito tako tretira HVO.

Istina, Vlatko ima i pravo žalbe, ali žaliose Zlatko Aleksovski na presudu od dvije ipol godine zatvora, pa je dobio sedam go-dina, jer je prema prvoj presudi sudjelovao ugrađanskom, a prema drugoj u međunarod-nom oružanom sukobu. Da bi sud donio od-luku o međunarodnom karakteru oružanogsukoba u sudsko je vijeće koje je odlučivaloo žalbi Aleksovskog ubačen jedan sudac izBlaškićeva vijeća, i to onaj koji se pre-thodno već izjasnio za kvalifikaciju da je su-kob u Lašvanskoj dolini imao međunarodnikarakter. Dosjetljivo, nema što?

Hrvatska kao agresor na"Republiku Srpsku Krajinu"?!?

A znate li tko je uvjerio sud u Den Haaguda se u središnjoj Bosni vodio međunarodnisukob u kojemu su Blaškić, Kordić, Alek-sovski, Furundžija i ostali Hrvati bili, kakoih Sud naziva, agenti strane sile tj. RepublikeHrvatske? Ne znate! Zaštićeni svjedoci, Hr-vati dakako. A kako su u to uvjerili Sud?Lažima, dakako. Jer svatko tko je u vrijememuslimansko-hrvatskog oružanog sukobabio u središnjoj Bosni zna da tamo nije bilovojnika Hrvatske vojske, ali Sud ne vjerujeočevidcima, nego "vjerodostojnim" svjedo-cima koji su u vrijeme rata bili daleko odLašve, ali na visokim državnim dužnostima.

Kome još nije jasno da se u Haagu nesudi osumnjičenima za ratne zločine negoHrvatskoj, taj ima velikih problema s mo-zgom. Taj sud ide sigurnim putom k osudiHrvatske ne samo kao agresora na Bosnu iHercegovinu, nego i na Republiku SrpskuKrajinu, kako haaški tužitelji nazivaju diohrvatske države koji su pobunjenici željeliodcijepiti od Hrvatske.

A kad smo govorili da želimo u Europunismo mislili da nas tamo pojedinačno od-vode u lisičinama. No oni su mislili baš tako,a uvijek bude kako oni misle. •


BLEIBURŠKA TRAGEDIJA TRAJEJOŠ I DANAS

Nedovoljno priznata, poznata i pot-puno nekažnjena ostaje bleiburška trage-dija Hrvata. Krivci za Bleiburg i guranjeHrvatske na Balkan, posve su isti, i onda idanas.

U posljednjem desetljeću ostvarili smonevjerojatan uspjeh uspostave hrvatskedržave i svoje nacionalne slobode. Bilo je tonemoguće bez obrambenog rata protiv srbo-četničkih osvajača. Bili smo napadnuti, bezoružja i međunarodne pomoći, ali smo ipak,uz ogromne gubitke ljudskih žrtava i stra-danja, materijalne štete i ogroman broj prog-nanika, vojno pobjedili puno jačeg nepri-jatelja. U obrambenom ratu izvojevali smonašu slobodu i veličanstvenu pobjedu, oslo-bađajući okupirana područja. Imali smo go-dine teških odricanja i socijalne krize, ali i utim okolnostima smo postupno napredovali.Odmah po uspostavi slobode, radi svojedržavne samostalnosti, od međunarodne za-jednice i sudau Haagu, cijelo vrijeme trpimonove nepravde, stalno drastično prozivani ikažnjavani.

U nedavnom razgovoru za "SlobodnuDalmaciju" Dr. Zvonimir Šeparović, svjet-ski priznati stručnjak viktimolog, tumači dasu "Englezi preko zamjenika tužiteljiceGrahama Blewitta, preuzeli Haaški tribu-nal kao sredstvo za uništavanje hrvatskedržave, kriminaliziranjem Oluje i Domovin-skog rata. To ima svrhu usporiti Hrvatsku uprocesu povratka u Europu i vezati je uz Bal-kan, gdje će Srbija opet imati dominantnuulogu". Dakle prigovaraju i osuđuju nas istioni, koji su nam u ovom stoljeću, prije pede-setak godina, jednom već krvavo presudili.Posluživši se prijevarom, Britanci su nam naBleiburgu prijeko sudili, poslavši u smrt pre-mnoge nevine hrvatske mladiće, žene i dje-cu. Nažalost nedovoljno priznata, poznata ipotpuno nekažnjena ostaje bleiburška trage-dija Hrvata i sve poslijeratne godine stra-danja u jugokazamatima.

Politika perfidnog Albiona

Tek ovih dana umro je posljednji važanbritanski akter tog zločina - brigadir TobyLow, koji je kasnije za zasluge dobio i titulu,te postao lord Aldington pa čak i engleskiministar. Svih ovih 55 godina, prava istinanije mogla na svijetlo dana, Britanci su štitilisvog lorda i bivšeg ministra, te skrivali svojetajne dokumente iz Drugoga svjetskog rata.Suđenje lordu Aldingtonu, koje je pokrenuobritanski povjesničar grof Nikolai Tolstov,koji je desetljećima istraživao tragediju i

Piše:

Damir BOROVČAK

pronašao dokaze o odgovornosti Britanacaza taj zločin, završilo je neuspjehom i nes-tankom arhivskih dokumenata. Isporučiva-njem Hrvata partizanima, Britanci su učinilida Slovenija postane najveća hrvatska grob-nica. "Večernji list" od 11. prosinca prenosida je partizanski pregovarač s Britancimabio dr. France Hočevar, a izvršni su bilikomesari Milan Basta i Simo Dubajić. Ma-sovne egzekucije Hrvata su započele od-mah. Ti su komesari opisali kako su teklaizručenja i masovna ubijanja. Srpski krvnikDubajić posebno je opisao mučne likvida-cije njegove partizanske horde, koje su traja-le dva do tri tjedna. Opisi masovnih likvida-cija neodoljivo podsjećaju na likvidacije Hr-vata u vremenu posljednje srpske agresije,okupacije Hrvatske i obrambenog Domov-inskog rata.

Dvadeseto je stoljeće najkrvavije je unašoj povijesti, s obzirom na činjenicu zanas pogubnog završetka drugog svjetskograta i bleiburškog pokolja Hrvata. Ništa sli-čno ranije nije bilo zabilježeno u povijestiHrvata i možemo reći da bleiburška trage-dija, guranjem Hrvata na Balkan, traje još idanas. Krivci zajedno i drugo, posve su isti ionda i danas. Hoće li se za takove postupkeVelika Britanija ikad ispričati Hrvatskoj?Samo naivni u to mogu vjerovati. Ali tko naspriječi da kažemo i dokažemo istinu?

Iako se završava ovo stoljeće agresivnihratova, apsurdno je da se upravo Hrvateproziva i osuđuje za obrambeni rat. Završiloje i tisućljeće hrvatske opstojnosti i kato-ličanstva na ovim prostorima, a koje smokao narod proživjeli krvavo natapajući ovotlo, stalno pod drugim osvajačima ili tuđin-cima. A katoličanstvo i domoljubni ponosmalih naroda sigurno nisu po mjeri novogasvjetskog poredka i britanskih iluminata.Oni pak znaju vrlo vješto koristiti posred-nike za ostvarenje svojih imperijalnih cil-jeva, što je dobro opisao F. \Villiam Eng-dahl u svojoj knjizi "Stoljeće rata". Zato sečini kako nismo previše naučili od povijesti ida u novo tisućljeće ulazimo sa strahomkako smo opet negdje na početku naše na-cionalne i državne opstojnosti i sigurnosti.Naime, sve su naznake da u novo tisućljećedonosi duh i ideje novog svjetskog poretka injegova anglosaksonskog projekta koji sezove globalizacija. Za Hrvatsku, poslije Za-grebačkog summita, posve precizno - glo-

balizacija je prije svega novi oblik integra-cije Hrvatske s Balkanom. Taj prioritet jelako uočljiv u deklaraciji Zagrebačkog sum-mita. A svaka prisilna veza s Balkanom pod-sjeća na Bleiburg, Križni put, posljednjuagresiju srbočetnika i stradanja u obrambe-nom Domovinskom ratu.

Amputacija nacionalnog

Danas je najvažnije i najmoćnije oružjeprotiv interesa svake nacije pa tako i naše,režiranje informacija, posjedovanje i ma-nipuliranje medija. Zato nam je dužnost u-pozoriti i širiti istinu za Hrvatsku. Neki semediji žestoko trude izbrisati nam sve do-moljubno iz sjećanja. Hoće li im to uspjeti uidućem tisućljeću ?

Novi svjetski poredak u novom tisućl-jeću sprema globalizaciju tzv. jugoistočneEurope po modelu deklaracije Zagrebačkogsummita. Hrvatska se, bez većeg protivlje-nja, našla ponovno u tom eksperimentalnombalkanskom loncu. Uvjeti Hrvatskoj, u smi-slu balkanske suradnje za primanje u EU, topotvrđuju. Takozvano nezavisno novinar-stvo pomoću povremenih kaos-afera, još u-vijek usredotočenih na račun prošlih vlasti,ima zadatak uvjeriti nas da smo kao nacion-alno probuđeni narod nesposobni samosta-lno i bez međunarodne kontrole živjeti uEuropi. U tom svijetu medijske manipula-cije, laži i poluistina, neki naravno vide in-teres vlastitog profita kroz brzu, dobru i lakuzaradu.

Što nas dakle čeka u novom tisućljeću?Sigurno i opet ne istina, pravda i blago-stanje, koje će nam se nuditi uz prozivke i"hapšenja" na osnovi tzv. nezavisnih me-dija. Hrvatski čovjek trebao bi shvatiti da ohrvatskoj budućnosti treba tražiti i čitati ta-mo gdje se zbori o domoljublju, o dokazi-vanju povijesnih zabluda i stvarnih istina -primjerice o uzrocima i posljedicama blei-burškim stradanja i naposljetku o kršćan-skim vrijednostima. A taj program, novisvjetski poredak nije predvidio za novo ti-sućljeće. Njih ne interesira istina i pravda,kao niti interes i samosvojnost malog na-roda. Oni sve to vide u provedbi plana -globalno i globalizirano! •


O GENEZI SRPSKE TEORIJE OGENOCIDNOSTI HRVATA

Mit o srpskom junaštvu razvija se stol-jećima, a san o velikoj Srbiji počeo se stvratiprije kojih 150 godina. Teorija o genocid-nosti Hrvata, stoje dio politike za ostvarenjevelike Srbije datira od 1941. Zloćudna teo-rija sadrži teške optužbe koje su, nažalost, uvećem dijelu svijeta bile prihvaćene kao isti-nite. Zahvaljujući ekspanzionističkimtežnjama svojih susjeda, Hrvatska je steklaimidž najbarbarskijeg naroda u Europi i svi-jetu. Srpski političari, akademici i intelektu-alci i danas nastavljaju sa svojim teorijama uopasnosti od hrvatskog ustaštva i po istaknu-tim svjetskim institucijama još uvijek šireiste lažne optužbe. Neki utjecajni političarisvijeta još uvijek tretiraju Hrvatsku pod do-jmom stvorenog imidža. Problemi s kojimase Hrvatska suočavala u ostvarivanju svojeneovisnosti dobrim dijelom proizlaze ta-kođer iz tako stvorenih preoddžbi o karakte-ru hrvatskog naroda. Zbog nametnutog imi-dža i danas postoji tendencija izjednačava-nja krivnje za ratna zlodjela u nedavnomedomovinskom ratu. I danas, Haški se sudponaša kao da su tužitelji upravo nosioci ve-likosrpske politike i da se sudi genocidnomnarodu. I to nakon stravičnih dokaza o geno-cidnom ponašanju srpske vojske pred licemčitavog svijeta, u cilju stvaranja Velike Srbi-je.

Očekivalo bi se da će svijet prozreti sr-psku politiku obmane i laži. No to je izgledaočekivala samo Hrvatska u svojoj političkojnaivnosti. Međutim, nikome od stradalih su-sjeda kao ni demokratskog svijeta nije palona pamet da se SRJ optuži za genocid.Nažalost, ispada kao da je to bila i ostalaHrvatska.

Srbija se nakon svih počinjenih ratnihzločina pozdravlja kao demokratska i prija-teljska zemlja, postavši to preko noći nakon70 godina komunističko-fašističke diktaturei vođenja ratova protiv svih susjednih na-roda. Naravno utjecajni politički prijatelji sutu odigrali ulogu. Imena nekih su nam dobropoznata kao zlosretnih protuhrvatskih meše-tara za vrijeme domovinskog rata.

Samooptuživanje

Ono što zabrinjava jest mentalitet hrvat-skog naroda, hrvatskih intelektualaca, novi-nara i političkog vodstva. Na razini državepoduzima se vrlo malo da se te optužbe po-biju i promijeni imidž koji nam je nametnut,te još više da se svijetu ukaže na pozadinuodnosa balkanskih susjeda i apsurdnost idejao mogućim budućim balkanskim asocijaci-jama.

Piše:

Dr. Franjo FLAJŠMAN

Ponašanje hrvatske politike temelji se nanekim nametnutim odrednicama. Dok su oustaškim, to jest hrvatskim zločinima, napi-sane čitave biblioteke, o četničkim zbivan-jima nije se smjelo pisati zbog opasnosti odugrožavanja odnosa "bratstva i jedinstva".Isto tako, danas se ne smije govoriti o zlo-činima počinjenim na području Hrvatske odstrane srpske vojske i četničkih dobrovol-jaca, da se ne naruše "uvjeti za suživot".Hrvatska državna politika još uvijek smatrada istina sama prodire svoj put. Umjesto dase zloćudne optužbe argumentirano pobi-jaju, svjedoci smo, nažalost, jedne drugenesretne pojave. To je fenomen samo-

Draža Mihajlović

optuživanja, jedna specifična i vjerojatnojedinstvena osobina hrvatskog mentaliteta.

U Hrvatskoj su danas mnogo glasniji oni"Hrvati" koji traže ratne zločince među hrva-tskim braniteljima, nego oni koji tražekažnjavanje agresora za počinjena stravičnagenocidna i kulturocidna zlodjela. Oni prvičuju se do Ujedinjenih nacija i Haškog suda,a glas žrtve, u stvari čitavog osiromašenognaroda kao da nitko ne želi čuti. Hrvatskinarod kao da se mora ponašati po onoj bib-lijskoj: ako ti netko udari šamar ujedno lice,okreni mu drugo.

Hrvatska je imala malo prijatelja u svi-jetu, koji su se željeli suprotstaviti lažnoj sr-pskoj propagandi. Stalno lansirane laži mo-gla je pobijati jeidno hrvatska emigracija,koja je također bila žigosana atributima ge-nocidnosti, pa to nije imalo nikakvog poli-tičkog učinka.

Ono malo što je bilo napisano u koristHrvatske, a nije proizašlo iz hrvatskog pera,ni danas se ne zna ili ne želi koristiti. Tako jepraktički nezapažen ostao jedan od vrlo ri-jetkih, ali dragocjenih dokumenata o samimpočetcima antihrvatske velikosrpske propa-gande kojom se hrvatski narod pred svijetomoptužuje kao genocidni narod. To je knjiga"Moja domovina" (My Native Land) ame-ričkog pisca i žurnalista slovenskog podri-jetla Louis Adamiča. Knjiga je izdana uSAD 1943. u vrijeme krvavih ratnih zbiva-nja na području tadašnje raspadnute Jugo-slavije. Poznavajući dobro prilike, međuna-cionalne odnose i političke ličnosti tog vre-mena u Jugoslaviji, od samog početka II.svjetskog rata u Europi, intenzivno je pratiosva zbivanja na ovim prostorima. Sve infor-macije o tome mogle su se dobivati jedinopreko jugoslavenskih dipolomatskih pred-stavnika u SAD. A to je bilo isključivo u ru-kama srpskih političara. Oni su pak tragičnaratna zbivanja iskoristili, iskrivljavajući do-gađaje i putem svoje silne propagandne ma-šinerije prikazujući ih svijetu na način koji jetrebao poslužiti njihovoj velikosrpskoj poli-tici. Tako je Adamič u navedenoj knjizi daosvjedočanstvo onih zbivanja u Americi kojasu poslužila za optužbe hrvatskog naroda zagenocidnost. Nažalost, u neobjašnjivim ok-olnostima Louis Adamič mučki je ubijen za-jedno sa svojom suprugom 1951. u svojojkući u New Yerseyu.

Knjiga Louisa AdamičaU nastavku dan je nešto skraćeni pri-

jevod poglavlja pod naslovom "Jugoslaven-ska mora opsjeda Ameriku" (kompletan pri-jevod tiskanje u Jutarnjem listu od 3.4.1999.pod naslovom "Povijest srpske propagan-de", što je djelomično prikrilo pravi značajopisanih zbivanja. S obzirom na opsežnostpoglavlja, ovdje su ispušteni opisi ličnosti idogađaja, koji nisu bitni za sagledavanje bitizbivanja.

Adamičeva knjiga obuhvaća opsežan o-pis prilika u Jugoslaviji prije i za vrijeme sa-mog rata. Poglavlje koje je tako sudbonosnoza Hrvatsku počinje opisom događaja predsam početak rata:

"U ožujku 1941. kad je Hitler počeostezati obruč oko Jugoslavije, Konstantin


Fotić pojavio se u Washingtonskoj javnosti.... Diplomat od karijere Fotić je šarmiraosvojim manirama kada se kretao u 'odabr-anim'krugovima. ... Običavao je posjećivati'jugoslavenske kolonije' u New Yorku, Pitts-burghu, Clevelandu, Chicagu, Los Angelesui San Franciscu. No zbog srpske dominacijehrvatski i slovenski Amerikanci brzo suizgubili interes za njegovo prisustvo Pos-tojala je samo jedna skupina od četrdesetakljudi s kojima je Fotić održavao bliske od-nose. Oni su vodili Srpski Nacionalni Savez(SNU), društvo za uzajamnu pomoć sa sje-dištem u Pittsburghu. Izdavali su dnevne no-vine Srbobran, čija je velikosrpska politikapostala mnogo otvorenija nakon dolaska Fo-tića u Washington. U upravi SNU bili suBranko Pekić u Pittsburghu i tiskar u Garyju(Indiana), Louis Christopher čije je pravoprezime bilo Kristofović. Oni su bili po-vezani s episkopom Srpske pravoslavne cr-kve u SAD Dionizijem, koji je bio plaćan izFotićeva poslanstva, te s tijesnom većinomsrpskog pravoslavnog svećenstva u Ame-rici. Oni zajedno, pod vodstvom ljudi izjugoslavenskog poslanstva, pretvorili suSNU i većinu organizacija Pravoslavne cr-kve u propagandnu mašineriju za predsjed-nika Stojadinovića koji je poslao Fotića uSAD Washingtonski novinari opisivalisu Fotića kao velikog demokrata, ne spomin-jući da je bio nećak Milana Nedića i Dimi-trija Ljotića, fašističkih vođa u Beogradu...

Jugoslavija je 28. ožujka prekinula pakt sOsovinom i Fotić je automatski postao entu-zijastički ministar 'revolucionarne' Simo-vićeve vlade."

U travnju 1941. Fotić se sastao s Ad-amičem, želeći ga pridobiti za suradnju.

"Nakon propasti Jugoslavije Simoviće-va vlada poslala je u SAD dodatnu skupinudiplomatskih predstavnika na čelu s pre-mijerovim zetom Radivojem Nikolićem. Usvom memorandumu Američkom držav-nom sekretaru, nakon nekoliko mjeseci, Va-so Trivanović piše: .... pozvao sam gospo-dina Nikolića u svoju kuću zajedno s tri pri-jatelja. Proveli smo zajedno oko 5 sati sluša-jući žestoki napad na hrvatski narod. Nikolićnas je informirao da Hrvati ne znaju što značiimati vlastitu državu, da su oni izdali Jugo-slaviju, da će nakon rata Srbi ubiti stotinuHrvata za svakog Srbina ubijenog po AntiPaveliću, te je jedino moguće poslijeratnorješenje, srpska diktatura koja će naučiti Hr-vate kako voljeti državu. Nikolić je napo-menuo da govori u ime Simovića. Drugi dip-lomat koji je došao u SAD u to vrijeme bio jestariji čovjek pod imenom Jovan Dučić (uEnciklopediji Leksikografskog zavoda:.."opredjeljuje se u toku rata kao emigrant uAmerici za izdajničke četničke snage u zem-lij"; prije nekoliko mjeseci prenjete su mukosti iz Amerike u Trebinje što je takođeriskorišteno kao manifestacija velikosrpstvao.p.) velikosrpski pjesnik i rasist naci-ideološkog tipa, koji je smatrao srpski narod

10

balkanskim Herrenvolkom. Stojadinović gaje poslao kao jugoslavenskog ministra dikta-toru Francu u Španjolsku. No po njegovojželji došao je u SAD, gdje je boravio u mjes-tu Gary u Indiani - malom leglu pansrbizma,odakle je često putovao u druge 'srpske kolo-nije' gdje je održavao sastanke i masovnemitinge. Umro je 1943 godine.

Godine 1942. u SAD dolazi hrvatski banIvan Šubašić i kraljevska jugoslavenska de-legacija od 4 člana, bez portfelja, izbjegličkevlade: Bogoljub Jeftić, prijašnji premijer iministar vanjskih poslova, "jugoslavenskinacionalist" ali ne baš uspješan srpski šovin-ist, Miša Trifunović, Pašićev radikal i šovi-nist, blebetalo napuhano prošlošću, Boza

Momčilo Đujić

Marković, srpski demokrat; Branko Čubri-lović, Franc Snoj i Sava Kosanović. Kasnijeje došao i Pera Živković...

Pasivnost "hrvatskih ministara" ujugoslavenskoj vladi

U međuvremenu članovi jugoslavenskojposlanstva podijelili su ga na antijugosla-vensku (velikosrpsku o.p.), antihrvatsku iantislovensku liniju. Kada je ban Šubašić sti-gao iz Afrike u Washington, Nikolić ga jepozdravio s očitovanjem da svi Hrvati mo-raju biti istrebljeni. Šubašić ga je zamolio daga trenutno poštedi. Bilo je bezbroj takvihsprsko-hrvatskih incidenata.

Priča o Mihajlo vicu pojavila se već usrpnju 1941., zahvaljujući publicitetu jugo-slavenskih službi u Londonu, Ankari, Istan-bulu, Kairu i Washingtonu, te britanskimdopisnicima koji su također bili agenti tajnihslužbi, kao i američkim dopisnicima od ko-jih je barem jedan bio na platnom popisujugoslavenske vlade. Naglašavana je čin-jenica da je Draža Mihajlović Srbin, da je

Jugoslavija bila potpun promašaj, da su Hr-vati i Slovenci izdajnički narodi koji nezavređuju bilo kakvu pažnju, te da je velikaSrbija jedina poslije ratna mogućnost naBalkanu. Američke novine bile su ispun-jene takvom propagandom, a Simović, Nin-čić i drugi članovi vlade u egzilu kao i njiho-vi poslanici poput Fotića i drugih glavešinapovremeno su davali izjave o "Jugoslaviji".To je bilo potrebno radi održavanja diplo-matske korektnosti i neutraliziranja gnjev-nih hrvatskih i slovenskih članova jugo-slavenske vlade u Londonu, koji su ih tre-bali podsjećati da oni ovdje predstavljajuJugoslaviju. Pod vodstvom Jovana Dučića inekih službenika iz poslanstva u Washing-tonu, novine Srbobran i Srpska NacionalnaUnija u Pittsburghu postali su centar sr-pskog šovinizma i njegovih antijugoslaven-skih, antihrvatskih i antislovenskih usmjer-enja. Dučić je napisao članak za novine kojesu širile njegove ideje o srpskoj super rasi, aHrvati i Slovenci za njega su bili štakori,zmije i crvi te je dokazivao kako je vodstvoSrbije od 1916. do 1941. činilo velike po-greške pokušavajući raditi s inferiornim ra-sama.

Također eparhija srpske ortodoksne cr-kve u SAD pod vodstvom episkopa Dioni-zija, pojačala je svoju političku aktivnost.Unatoč međusobnoj netrpeljivosti nekih po-jedinaca u Washingtonu, New Yorku, Pitts-burghu i Garyju koju su osjećali jedni premadrugima, dobro su radili zajedno. Njihovapropaganda bila je đavolski uspješna - oso-bito od rane jeseni 1941., kada su novine dil-jem čitavih SAD objavljivale senzacionalneizvještaje iz Londona da su Hrva-ti izdajnički pro-nacistički Hrvati ma-sakrirali 180.000 Srba u Hrvatskoj što je po-slije povišeno na 390.000, zatim na 800.000i napokon na više od milijun. Najraniji iz-vještaji o tim zlodjelima bili su temeljeni naizjavama pronacističkih srpskih pravoslav-nih biskupa. Potvrdio ih je zatim i biskup odCanterburva, koji je njima bio šokiran."

Potkraj 1941 i početkom 1942 Ad-amić se sastajao sa skupinom Jugoslavena(Stojan Pribićević, Vaso Trivanović, Niko-las Mirković, Frano Petrinović). Oni su pri-hvaćali uglavnom publicitet o Mihajloviću.... "Međutim nismo vjerovali da su njegovesnage 'isključivo srpske'. Također nismomogli vjerovati da su Hrvati masovno ma-sakrirali Srbe. Mislili smo - ako su se takvazlodjela događala, to je bilo djelo ustaša injihovih osovinskih gospodara. No kako todokazati. ... Možda je postojala neka os-nova za te stravične priče. Nitko međutimod članova naše male skupine u New Yorkunije mogao ići u Jugoslaviju da utvrdi činje-nice. Najbliže gdje smo mogli doći bio jeLondon, glavna saveznička postaja za pro-pagandu. Stojan Pribićević, podrijetlom Sr-bin i najoprezniji i odgovoran žurnalist, do-brovoljno se javio za taj put Nakonrazgovora s mnogim članovima vlade u eg-


žilu i mnogim drugim Jugoslavenima u Lon-donu, vratio se s informacijama, koje nam jekao neprovjerene djelomično prenio, ali jenaknadno bilo potvrđeno. Na temelju takoprezentiranih informacija izvedeni su slije-deći zaključci:

1. Masovni masakri nad Srbima u Hrvat-skoj su izvršeni. No ukupan broj žrtava niizdaleka nije bio 180.000 kako je bilo prika-zano u prvom izvješću. Pouzdane procjeneiz Jugoslavije kretale su se oko nekoliko de-setaka tisuća. Naravno, i to je bilo loše.

2. Masakre nije počinio hrvatski narod,već ustaše pod zapovjedništvom Ante Pave-lića i Eugena Kvaternika te Himmleroviheksperata u skladu s politikom "tehnike de-populacije". U mnogim mjestima Hrvatizgroženi nad onim što se događalo dizali suse protiv ustaša i Gestapoa te su bili i samiubijani ili su morali pobjeći u šume.

3. Znatan broj hrvatskih svećenika, ukl-jučujući i jednog nadbiskupa, podržavali suustaše prije i poslije osovinske okupacijeJugoslavije. Neki su to činili jer su bili takvavrsta ljudi; neki zato što su se opirali Hrvat-skoj seljačkoj stranci, kojaje bila izrazito an-tiklerikalna; neki zato što su bili protiv pra-voslavlja ili su bili ultrareakcionarni, bojećise komunističke revolucije poslije rata. Ta-kođer neki katolički svećenici u Hrvatskojpratili su ustaške ubilačke odrede i prevodilisu tisuće pravoslavnih Srba na katolicizampod prijetnjom smrti - slično kao što su špa-njolski svećenici (padros) pratili konkvista-dore i pokrštavali Indijance u Srednjoj iJužnoj Americi.

4. Fotografije masakra su postojale. Ne-ke od njih koje sam vidio izgledale su stra-šno: gomile naslaganih tijela ili glava, punekace ili nanizane ogrlice ljudskih očiju. Nosamo je nekoliko tih slika izgledalo auten-tično. Bilo je jasno da je većina njih bilamontaža gestapovih fotografa. U dvije ili trislike među ustašama mogu se vidjeti i osobeu odori katoličkih svečenika.

5. Sve slike ili većinu njih načinili suagenti Gestapoa, koji su ih odmah proslije-dili srpskom pravoslavnom svećenstvu uzpopratne primjedbe poput: "Vidite što Hrvatirade sa Srbima u Hrvatskoj". Srpsko svećen-stvo reagiralo je upravo onako kako je Ge-stapo očekivao. Neki su gotovo poludjeli.Oni moraju što prije poslati te informacijeSrbima u Londonu. Gestapo im je u tome po-mogao. Srpski kurir Sekulić izašao je iz oku-pirane Jugoslavije s njemačkom i Nedi-ćevom kvislinškom putovnicom, dospio je uTursku i predao fotografije i izvješće mario-netskog biskupa, njemačkm generalu Dan-kelmannu, a druge 'dokumente' (sve pot-vrđene po Gestapou) jugoslavenskim diplo-matskim službenicima u Istanbulu. Materi-jal se zatim brzo proslijedio u London po is-tom kuriru Sekuliću, koji je sada putovao sjugoslavenskom putovnicom. Britanske vla-sti su ga zatvorile pod sumnjom da je nacis-tički agent, no brzo je oslobođen intervenci-

jom i jamstvom interne klike jugoslavenskevlade kojoj je dopremio informacije. Sekulićje kasnije postao dopisnik Srbobrana u Pitts-burghu.

6. Vladina interna klika proslijedila jeGestapove informacije o masakrima diplo-matskom poštom Fotiću u Washington isvim poslanicima diljem svijeta. Priča je ta-kođer dostavljena biskupu od Canterburvja,koji je reagirao onako kako si je to samo mo-gla poželjeti klika (i Hitler). Nije poznato, jeli u vezi s time biskup kontaktirao britanskeagente zadužene za Jugoslaviju. Ako jest,sigurno je da su ti staromodni imperijalis-tički korumpirani službenici, koji su brinulisamo o svojim osobnim interesima, kao i in-teresima Imperije, znajući da ti interesi oviseo trijumfu pansrpskog projekta, potvrdili dasu informacije i slike autentične. Tako jesvijet čuo da su Hrvati najgora vrsta ljudi,čak gori od samih nacista. U svakim novi-nama naglašavalo se da su masakre provo-dili "Hrvati" ili "hrvatski ustaše". Himmler iGestapo koji su zapravo inicirali i upravljalipogrome, nisu spominjani.

Zlokobna uloga GestapoaU proljeće 1942. slika opisanog stanja

bila je toliko nejasna da su Adamič i Pribiće-vić odlučili poći u Washington razgovarati sodgovarajućim službenicima Državnog sek-retarijata. Istaknuli su da Velikosrbi vodeigru u interesu Osovine te da je jugoslaven-sko veleposlanstvo zapravo stožer antihrvat-ske kampanje. Izgledalo je da svi službenicis kojima su razgovarali to znaju, no Wash-ington u tom pogledu nije mogao učinitiništa, jer za takav slučaj nisu imali defini-ranu politiku. Fotić je bio akreidtirani min-istar jugoslavenske vlade priznate od SAD-a.

U međuvremenu je ministar Ninčić skraljem Petrom II. i njegovim dvorskim mi-nistrom i tri ađutanta, koji su svi bili fana-tični antihrvati i velikosrbi došli u SAD i bilipozvani na večeru u Bijelu kuću. Priređivanasu primanja za kralja u jugoslavenskom po-slanstvu na koja se trošilo tisuće dolara. Fo-tić je kralju darovao novi Chrysler u vrijemekad prosječni američki građani nisu moglikupiti rabljeni automobil. A mladi kralj, po-navljajući poput papige instrukcije svojihađutanata i dvorskog ministra, stalno je go-vorio o "mojem dragom Draži" kojeg čak ni-kada nije vidio, ali koji je upravo tada surađi-vao s Osovinom da "istrijebi" partizane.

Predsjednik Roosevelt u govoru pred in-ternacionalnom skupinom studenata 3. rujna1942. osvrnuo se na otpor naroda protivosovinske okupacije u "Poljskoj, Čehoslo-vačkoj, Grčkoj i Srbiji." ... Spomenuvši Sr-biju umjesto Jugoslaviju znači da je i sampredsjednik podlegao pansrpskoj propagan-di. Nakon nekoliko dana predsjednik Roose-velt na redovitoj konferenciji za novinare is-pričao se za pogrešku do koje je došlo zato"što je kao dječak sakupljao marke stare


kraljevine Srbije pa mu se ime Srbija usjeklou pamćenje" ....

Tako je Louis Adamič opisivao aktiv-nosti u SAD u vezi s ratnim zbivanjima uHrvatskoj, u kojima se krojila optužnica Hr-vatske za genocid. Naravno, izvješća i zakl-jučci o zbivanjima u Hrvatskoj proizvod suvelikosrpske propagande. Adamič je otvo-reno izrazio sumnju u istinitost tih izvješća.Kao odgovoran žurnalist, poznavajući ljudei sredinu iz koje su potekli, prilike u tadašn-joj Jugoslaviji i Europi dao je, u to vrijememožda jedini, realnu kvalifikaciju ratnih do-gađaja u Hrvatskoj: ratni zločini su se deša-vali, ali sve se to zbivalo u režiji Gestapoa.

Gestapo je u svim zemljama okupiraneEurope imao svoje izvršitelje za politikuprovođenja depopulacije pa tako i u Hrvat-skoj. Ratni zločini dešavali su se svagdje, pai u Srbiji. Međutim ni jedna zemlja neoptužuje se toliko kao i Hrvatska i to već pu-nih pola stoljeća. Hrvatska tragedija je u to-me što nije imala svoju državu, pa čitavo tovrijeme nije bilo pravog odgovora naoptužbe. Ono malo što se pisalo objavljivalose u hrvatskom emigrantskom tisku, no usvjetski tisak to nije moglo prodrijeti. Naj-češće suprotstavljanje odnosilo se na dalekopretjerani broj žrtava. Argumenti kako ih jesagledavao Adamič, a koji suštinski i istinitoopisuju situaciju, nisu se znali uspješno ko-ristiti. U Socijalističkoj Republici Hrvatskojo tome se uopće nije smjelo pisati.

Hrvatska danas ima svoju državu, svojudiplomaciju, i u svijetu priznatu demokra-ciju. Hrvatsku danas ne mogu braniti po-jedinci. Mora se braniti dignitet suverenedržave. A to je zadatak vlasti i državnih insti-tucija. No hrvatska politika i dalje šuti, sma-trajući da nam promičba u tom pogledu nijepotrebna, jer svijet uviđa istinu. To naravnonije točno. Ne samo da se jednom posijanosjeme zla teško iskorjenjuje, već smo danasživi svjedoci da se mjerila u svjetskoj politicine temelje na nikakvim odnosima prema hu-manosti ili načelima demokracije. Hrvatskaje još uvijek pod budnim okom svjetske jav-nosti zbog tobožnje opasnosti od ponovnog"rađanja ustaštva". Takve optužbe po-državaju se zato jer još uvijek postoje srpskipolitičari, akademici, intelektualci i narodkoji vjeruje da će im to jednom omogućiti dazavladaju tim "opasnim područjem" i takostvoriti veliku Srbiju. Budući da su srpskipolitičari u stanju stoljećima podržavati mi-tove i obmanjivati narod, utjecajni političarisvijeta trebali bi shvatiti da će idiličnu slikudanašnje ujedinjene, razvijene i bogate Eu-rope još dugo remetiti Balkan, gdje već či-tavo stoljeće probleme stvara Srbija. •

11

EUGEN KVATERNIKTERORIST ?!?

Piše: Tomislav JONJIĆ

Tu leži Div, /Naš stid i sram, /Što bješe kriv, /Jer bješe sam... Ovaj Matošev Epi-taf bez trofeja napisan je u slavu Eugenu Kvaterniku (1825.-1871.), hrvatskom povj-esničaru, političaru i revolucionaru, utemeljitelju Stranke prava, koji je sav svojživot potrošio boreći se za pravo hrvatskog naroda da bude svoj na svome, dauspostavi svoju nacionalnu državu. Tragični finale zbio se u Rakovičkom ustanku,kojega smo u jugoslavjanska vremena, po crno-žutom, peštansko-bečkom uzoru na-zivali "bunom". Svega četiri dana nakon što je proglasio privremenu hrvatsku vladui pozvao sve narodne "žive sile" da se, slobodni i jednaki pred zakonom, pridružeborbi za oslobođenje "izpod švabsko-madžarskog gospodstva", 11. listopada 1871.ubijen je i skupa s drugovima Vjekoslavom Bachom i Antom Rakijašem kao psetozakopan pored ceste. Zemni su im ostatci preneseni u zagrebačku prvostolnicu pede-set godina kasnije.

Malo je naroda koji bi, poput Hrvata,zaboravili takvog velikana. U nas je tosastavni dio narodnog mentaliteta. U nasse, pače, događa da ga se proglasi - teror-istom! U visokonakladnome zagreba-čkom Jutarnjem listu, notorni je InoslavBešker u tekst pod naslovom Terorizamu nama i oko nas, u teroriste (a "terori-zam se od oružane borbe razlikuje timešto nije uperen protiv oružanih forma-cija, nego protiv nenaoružanih i nespre-mnih civila") ubrojio i Eugena Kvater-nika, "koji je sa svojim srpskim savezni-cima otvorio u Rakovici sezonu teror-izma koja je krivudovao vodila s jednestrane do ustaštva, a s druge do balvana(pa onda i do apologije Mire Barešića,Zvonka Bušića itd.".

A terorizam, zaključuje Bešker,

Eugen Kvatemikne

ćemo "zaista odbaciti dok duboko u sebine odbacimo svaku apologiju terora i nastrani koju osjećamo svojom, pa makar

to bila i obična spomen-ploča ili ulična ploča teroristu preraslome u školsku čin-jenicu, poput Kvaternika i njegovih nastavljača..."

Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje "nije upereno protivoružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila", Bešker ne ob-jašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste "zaboravio"uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora,kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom.Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje!Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovimimenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasnaje spremnostda se i oružjem stvara i brani hrvatska država!

Nije, dakako, važno, što o Eugenu Kvaterniku misli jedan Inoslav Bešker, bivši,a i sadašnji specijalist za "kler" i vjerska pitanja u medijima ne naročito sklonimaKatoličkoj crkvi, koji pola života piše po narudžbi raznoraznih komiteta i "foruma",a drugu polovicu, u hadezeovskoj "tami" čuva svoju sinekuricu u obliku rimskogdopisništva obilježenoga kosim padežima i žurnim, detaljnim i strastvenim iz-vješćima o još jednom slučaju pedofilije ili homoseksualizma među katoličkimsvećenicima. Sam Bešker, dakle, ne znači ništa. Važno je, međutim, to da na članakobjavljen u visokonakladnom listu, kojim se na razinu Crvenih brigada i Che Gue-vare spušta simbol borbe za hrvatsku državnu neovisnost, nitko nije reagirao. Hrvat-ski. Opet Matoš: I nju i njega pokopaše krišom, krišom, dragi čitaoče, krišom... O

12 br. 106, siječanj 2001.

Božić u hrvatskoj književnostiBožić je veliki kršćanski blagdan kada

se slavi rođenje Isusa Krista, koji je nastranicama Evanđelja zasnovao novi svi-jet, novoga čovjeka, koji je pozvan da ljubii oprašta, kako bi život čovječanstva biopravedniji, pošteniji, ljepši i plodotvorniji.

Ljudi pojedinci slave svoje imendane irođendane, zajednice slave rođendaneznamenitih ljudi zaslužnih u znanosti, um-jetnosti i ostalim djelima koja su korisnaza čovječanstvo.

Kršćanska zajednica svečano slavi ro-đenje Isusa Krista, utemeljitelja kršćan-skog naučavanja. Nije to dan rođenja Isu-sa-čovjeka, već dan rođenja Isusa Boga ičovjeka, druge božanske osobe Presve-toga Trojstva. To je misterij-tajna, kojačovjeka povezuje preko Sina s Ocem ukome sve postaje, živi i umire.

Dan rođenja maloga Isusa-Božića pro-duhovljuje i osvjetljuje duše kršćana, a udomove i obitelji unosi ljubav, toplinu imir. Taj događaj nadahnjivao je pobožnekršćanske duše, nadarene pjesnike, gla-zbenike, slikare, kipare i dramatike. Oda-tle i jaslice svetog Franje Asiškog. Iz ta-kvog kršćanskog ozračja nastale su i našelijepe božićne narodne pjesme.

Ta rukovet umilne pjesničke baštineobogaćene božičnim blagdanima nastaja-la je tijekom stoljeća na hrvatskom jugu ina hrvatskom sjeveru.

Diljem Dalmacije, Like, Bosne i Her-cegovine posebno je omiljela ona "U sevrime godišća", a u Podravini, okolici Za-greba, i u Hrvatskom Zagorju ona koja seposebno oduševljeno pjeva "Narodi namse kralj nebeski."

Pored navedenih i sve ostale su re-ligiozno-osjećajne, tople i drage: Veselje tinavješćujem puče kršćanski, Svim na ze-mlji mir veselje, Oj, pastiri, čudo novo,Rodio se Bog i čovjek, Veseli se MajkoBožja i Kirie Eleison i druge.

Jedna naš čovjek je napisao a potpisaose samo inicijalom I:

"Ništa ne daje Božiću toliko čara kaonjegove pjesme. Više od božičnih običaja,više od zimskog ugođaja, više i od po-božne idiličnosti jaslica i Betlehemaunose one u kršćanska srca ono nešto dra-go i sretno, ono nešto Božično, što svi os-jećamo i ako toga ne bismo znali reći nidefinirati. Prigovaraju koješta božičnim

Piše:

Grga PEJNOVIĆ

pjesmama; njihovu sadržaju i napjevu, se-ntimentalnost, i običnost motiva, i litur-gijsko-religioznu površnost i pučki ukus.

Ali badava, bez njih nema Božića.Njih svi vole: i inteligencija, i puk, i djeca.

Samo zbog njih dođe u božićne dane uCrkvu bezbroj ljudi koji inače ne bi došli.

Te su božićne pjesme jedino što je odpučke crkvene glazbe izišlo i u život, štose, u božično vrijeme rado pjeva i u obitel-jima, i po kućama, i u društvu."

Kako je Božić čest motiv u hrvatskojnarodnoj književnosti, tako je vrlo prisu-tan i u hrvatskoj umjetničkoj literaturi.Ksaver Šandor Đalski u svome najbol-jem djelu "Pod starim krovovima" do-

čarava nam okićeni dvor plemića Batorićaza Badnju večer. Divno božično ozračjeispunjava odaje staroga dvora, odjekujustarinske božićne pjesme, sretno i radosnoraspoloženje vlasnika dvora, njegovaobitelj i posluga je obogaćena duhom isvjetlošću svete Božje noći. Slijedi ve-čera, ugodna ćaskanja prekidana božičnimpjesmama i nazdravicama ili spremanje naponoćku u župnoj crkvi.

U pjesmi u prozi "Sveta noć" Đalski sesvojom maštom prenosi u daleki povijesnidogađaj, kada je čudna i nezapamćenasvjetlost obasjala Betlehem, a pastiri napoljima ispod grada pomisliše i prepadošese da Davidov grad gori. Uto se pojavianđeo Gospodnji, koji im reče što se dogo-dilo i uputi ih prema špilji da se poklonenovorođenomu Mesiji. Strah je razbijen, i

dok se sada divljahu nebeskoj svjetlosti,blistavim nebom zaori se pjesma anđeo-skih zborova božanstvenom harmonijom;

"Slava na visini BoguI na zemlji mirMeđu ljudima dobre volje"Milutin Cihlar Nehajev, predstavnik

hrvatske moderne, u svojoj noveli "Velikigrad" opisuje duhovni i moralni raspadstudenta Frana Mirkovića u Beču. Sve onolijepo i uzvišeno, što su dobri roditeljiusađivali u njegovu mladenačku dušu, uvelikom gradu se brzo gasilo.

Osvaja ga nerad, alkohol, noćni život imamurluk. Studij je zapustio. Roditelji snjime dijele očevu mirovinu, a on laže dastudij dobro napreduje. Otac umire imajka ostaje sama. Ne odgovara na njez-ina topla majčinska pisma. Moli ga da zaBožić dođe i da Badnju večer provedu za-jedno, jer ovo je možda njezin posljednjiBadnjak. Ne odlazi, a ona ga željnoočekuje. Šalje joj brzojav: "U posljednjičas odlazak nemoguć, božićne svetke čes-tita ti tvoj Fran!"

Badnja večer, bečke ulice prazne, takoisto gostionice i hoteli.

Bečki katolici hrle u crkve na ponoćku,drugi u obiteljima, uz božićne darove i utoplim sobama vesele se sa svojom dje-com. Opustjele i prazne duše, očajnik, kojirođenu majku izrabljuje i laže joj, jer seudaljio od Boga i Božića.

Sjedi sam u pustom restoranu, očajan islomljen izlazi i hodajući praznim ulicamabez prijatelja opustjele duše završava podkotačima tramvaja.

Bog zna, možda mu je u duši odjekivaomajčin bolni zov: "Ja sam, Frane, sama, imogao bi ovaj Badnjak biti moj posljednji.Jedini moj Frane, dođi, da barem još je-damput budemo zajedno." Nije više imaoduhovne snage da izdrži, pa pod težinommajčine tuge, nade, bola i razočaranja sla-ma se i pada baš na svoj pusti i posljednjiBadnjak.

Fran Mažuranić je zabilježio jednukratku legendu iz božičnih dana. Bog znakada je i gdje nastala, ali je lijepa i poučna.Djeca se vraćaju iz škole. Mali Isus jeobučen u prosjačko ruho i prosi. Naiđudjeca. Jedan se dječak masa torbe i vadikomad kruha. Bio je gladan i počne žurnojesti. Drugi iz torbe izvadi komad bijeloga

br. 106, siječanj 2001. 13

kruha i daje ga prosjaku govoreći: "Uzmi,ja nisam gladan."

Treći izvadi komadić crnoga kruha ikaže: "Ti si gladan, a ni ja nisam sit, po-dijelit ćemo ga. Uzmi, brate!" U taj trenu-tak prosjačić se preobrazi u Isusa i kaže:

"Sjedi k meni, dijete moje! Ne morabiti opak koji ne daje, niti mora biti dobarkoji daje, ali onaj koji je i sam gladan, padijeli kruh s bližnjim svojim, doći će samnom u kraljevstvo nebesko."

Vladimir Nazor je ispjevao ovećupjesmu misaono-religioznog sadržaja. O-dmah na početku se pita: "Koliko si se putaza me rodilo, o malo dijete Isuse? Alizvijezda k tebi mene nije vodila."

Naišla su zla vremena: sablasnamržnja i osvetništvo, rušenje i paljenjesvega što je stoljećima građeno, ubijanjenevine djece, žena i staraca, zatiranje lje-pota Božje prirode kao i djela umjetničkemašte. Ali pjesnik je presretan kad osjetida je novorođena ljubav u njemu, u srcu iduši.

"I prvi put se sva nutrina sjaMog krutog bića zimskoga.O, Iskro, sunca vječnoga,O malo dijete Isuse!"Mnogi pjesnici i prozaisti između dva

rata i poslije drugoga svjetskoga rata, oso-bito oni kršćanskog usmjerenja pjevali su ipisali o Božiću. Jedan od njih je JeronimKorner, rodom iz Herceg-Novog. Sve-ćenik i profesor književnosti objavio je petzbirki pjesama i u više njih nadahnut jeIsusovim rođenjem. Pjesmica "Betlehem"je nadahnuta svijetlim povijesnim doga-đajima:

"Svjetlost se raja prosipaIzmeđu Marije i Josipa.Toplina se razlijeva miraIzmeđu anđela i pastira.

Bile su krasne velike zvijezde,Kada se ljubav rodila sveta.Al bijaše zvijezda ljepša od svijuSkrivena očima svijeta.

Ona je mogla sjaj i ljepotuDa svemirom cijelim prospe,Al nju je tek Isus maleni gleda.

Ta zvijezda je bila:Srce naše Gospe.Na krajnjem sjeveru u Subotici, rodio

se pjesnik Aleksa Kokić, svećenik i profe-

14

sor slavistike. Opjevao je svoje Bunjevce,prostrane salaše i život na bačkim rav-nima. Dragu i rodnu zemlju, sjetvu, žetvu islavu na završetku zvanu Dužijanca, kruhsvagdašnji, bogate običaje, popijevke,nošnje i plesove a sve to protkano živomvjerom u Boga, Krista i njegovu Bogo-majku, što čini sadržaj života bunjevačkihi šokačkih Hrvata.

Ovakovo ozračje uvjetovalo je razvojukršćanske kulture, posebno katoličkeknjiževnosti, koju i najdosljednije pred-stavlja Aleksa Kokić. U njegovim zbir-kama Klasovi pjevaju, Srebreno klasje iKlasje naših ravni susrećemo nadahnućeuz dane liturgijske godine. Tako u tripjesme: U noći adventskoj, Noć kad jemali Isus govorio i Sveta noć Kokić je za-ronio u tajnovitost svete Badnje noći. Svo-joj braći govori da očiste duše i savjesti, daurede i okite svoje domove, pa ako naiđesiromah, primite ga i dajte mu topli ležaj,jer:

Možda ćete, draga braćo,Tu malu pomoć i neznatnu ljubavU ovo vrijeme adventskoIskazati Kristu gospodinu.

Od svjetla Božićne noći, od dana po-rođenja Isusa iz Nazareta duhovno živemilijuni ljudi već dvije tisuće godina.

Nisu samo spomenuti pjesnici pisali ipjevali o Božiću, već je uz njih velikaskupina pjesnika kršćanskog usmjerenja:Barišić, Lendić, Šarić, Dominić, Hras-tovec, Petar Grgeč, Josip Andrić, SidaKošutić, Klarić, Poljak, Jurjević, MilanPavelić, Ton Smerdel i drugi.

Završavam onom dragom Dom-janićevom "Božicu"

Če bi rekel Božiču,Kaj želim si ja,Rekel bi, naj v šakomPuno srca da.

Da bi narod naroduKak i bratu brat,I da zadovolen buJenput i Hrvat!


PISMA IZ ISTRE

Novo lito gre!

Ej! Kako ste? Ča, niste baš dobrevolje? A nišan ne, ni ja. Van se duževrime nišan javija, ma vas nišan zabija,vero nišan. Samo, ča ja znan, nikako mise ni baš dalo pisati. A ča ću vraga pi-sati, kad danas ne znaš ni ki je ki, ni čaje ča. Ni za kega ćeš biti, ni protiv kega!A i narodu je već puna pipa svega. Stevidili koliko je malo ljudi došlo naizbore u Zagrebu! Glasovalo je okolo12 - 13%. To znači daje deboto 90%građana ignoriralo izbore. A imaju ipravo! Niki je bija na zidu napisa još uvrime une bivše države: KAD BI IZ-BORI IŠTA MOGLI PROMIJENI-TI..! NJIH BISTE ZABRANILI!!!"Danas bi tribalo napisati: "KAD BIIZBORI IŠTA MOGLI PROMI-JENITI...! MI BISMO GLASOVALI!"

Inšoma, štufale su i mene i stranke iizbori i politika. Pak san odlučija sebaviti s poezijom. I sad ću vas, kako ipriliči nadobudnen pjesniku, ugnjavitiz svojin amaterskin literarnin pokuša-jima! Eko prve moje pisme:

Još Hrvačka ni propala!Još Hrvačka ni propala,a mogla bi i propasti,samo neka to ne budebaren dok sanja na vlasti!

Bože, čuvaj mi Hrvačkui neka mi još potrajesve dok meni, sinu svojenministarsku plaću daje!

Jer, hrvačku ovcu tribasamo strići, samo mustia Švicarska vajk nas čekaako narodu prigusti!

Piše:

Blaž PILJUH

I? Van se sviđa? Ne? Ča ste rekli?Da to ni poezija nego politički pamflet!A, ma! Ča ja znan. San van reka da sanja amater, pak se ne razumin baš jako upoeziju. E, a imanja još jenu! Forši ćevan se ta više sviđati:

Nebuloze jene koze!

Ud tri koze na pašnjakusamo jena je ostala,sad su samo snovi pusti:za tri koze -jena štala!

E, ma još ni sve propalo,ni to još gotova stvar,jer koza je tvrdoglavai uporna ko tovar!

Pa bi sada, da bi moglaostvariti stari san,hrvackega psa ovčarahitila iz štale van!!!

Ča ste rekli? Da je i to politika! Madajte, vas molin! To bi prije bila poljo-privreda, stočarstvo! Pa da! Molin? Makoja demilitarizacija Pule i Istre? Ne-mojte me zajebavati, ki je uopće spo-minja hrvačku vojsku?

Uostalen, ni sad vrime za prepira-nje. Alegria, alegria, bi rekli Talijani.Božić i novo lito su prid nami! I novodesetljeće i novo stoljeće i novo tisućl-jeće! Ča bite više stili?

I, kamo ćete za Novo lito? Ja ću statidoma, vero ću! Da mi u uva nesigurnavrimena ne provale lopovi u stan. Pak

da izvrše...pretvorbu!! ! I mojuskromnu imovinu... pretvore u svoju!!!

Sve najbolje za Božić i Novo litoželi van vaš

Blaž Piljuh

br. 106, siječanj 2001. 15

ULOGA I MJESTO HRVATAISLAMSKE VJERE (VIII.)

Gotovo uvijek u raznim susretima s oso-bama hrvatske katoličke provenijencijekoji znaju o mom radu, stavovima, ide-jama koje neprekidno cijeli svoj život za-govaram i afirmiram, postavljaju mi go-tovo bez izuzetka pitanje: "Koliko je brojvas Hrvata islamske vjere"??? Obično, nečekajući odgovor, sami odgovaraju na topitanje. Ovisno o činjenici, kojem poli-tičkom miljeu pripadaju, pojedno-stavljeno rečeno, odgovori se mogu svr-stati u dvije skupine. Skupinu onih, kojikonstatiraju da je ideja koju zastupamstvar prošlosti, pa se, jer sada bošnjačkanacija sve pripadnike islamske vjere pod-vodi pod isti nazivnik a da je međusobnirat otklonio svaku mogućnost takve afir-macije!!

Drugi pak tvrde: "To je relikt kompro-mitirane prošlosti", uz istodobno iskazi-vanje duboke sumnje u iskrenost prih-vaćanja postojanja Hrvata islamske vjere,čak i u to vrijeme, s katoličke strane,obrazlažući svoje tvrdnje daje to umjetno,namjerno, isforsirano činjenje, u kojem sumuslimani bili predmet i izraz intrige zaostvarivanje velikohrvatskih teritorijalnihpretenzija. Stoga u novostvorenim okol-nostima, današnjim okolnostima, takveideje su deplasirane i valja napustiti tak-ove stavove. Sugeriraju nam da se odre-knemo svog vlastitog nacionalnog bića, uinteresu otklanjanja, kako takvi "mislioci"sebi i nama žele predstaviti, mogućih pri-govora ili optužbi za velikohrvatske ambi-cije.

Objema skupinama pitalaca i odgovara-laca (kako bi to rekao Mak Dizdar) zajed-ničko je da, ne čekajući uopće moj odgo-vor ili obrazloženje na postavljeno pi-tanje, o odlučnim činjenicama donose sudna podlozi koja proizlazi ili iz općeg kao iposebnog povijesnog neznanja, neupuće-nosti o stvarnim činjenicama ili zbog pre-drasuda, novostvorenih zabluda, akceleri-rane mržnje prema svemu što pripada is-lamskom kulturnom i civilizacijskom kru-gu. Svakako tome treba dodati djelovanjaiz arsenala retrogradnih ciljeva, preuzetihiz srpske šovinističke politike, koja jeupravo u cilju ostvarenja svojih idejnih iteritorijalnih pretenzija, pustila je u optje-caj tezu, da vjera određuje naciju.

Piše:

Mirsad BAKŠIĆ, dr. iur.

Moramo odista pogledati činjenicama uoči i ustvrditi da su mnogi u Hrvatskoj apoglavito u BiH podlegli ovakvimsrpskim stavovima i doslovce naletili na"srpsko rudo", bilo u ulozi pomagača, iz-vršitelja ili sudionika, te gotovo realiziratisrpske ciljeve. Važno je ovdje istaknuti datakove osobe potječu pretežno iz redovapripadnika komunističke partije, srpskihslugana, koji su opslužujući raniju vlast ujavnim i tajnim službama činili sve protivsvog vlastitog naroda. Svoju mimikriju is-kazuju pozivajući se sad na neko svoje ek-stremno izraženo hrvatstvo, stvarajući"male i velike Hrvate" i još u to upregli ivjeru, kojoj ne samo da nisu bili odani,nego je čak poricali, a sad licemjerno, zasvoje egoistične ciljeve učinili su sve, štoje strano duhu, biću i geniju hrvatskognaroda, njegovoj dubokoj i iskrenojstarčevićanskoj mudrosti i tolerantnosti.

Nažalost, "oni su neko vrijeme kolo vo-dili", kako bi to narod rekao, kojim su go-tovo uspješno proveli ideje srpske politikerazdvajanja Hrvata jedne i druge vjere isada pred sobom zorno vidimo rezultat "tei takove politike". Pojedinima je i u novimokolnostima, uspjelo da se održe raznimmetamorfozama. Koliko dugo!?. To je pi-tanje na koje će sigurno uslijediti valjanodgovor, ali samo onda, ako budemo imaliznanja, moći i volje, da afirmiramo starče-vićanske zasade i istinski primijenimonjegove ideje i uputstva, što je coditio sinequa non našega zajedničkog biološkog,kulturnog, ekonomskog, političkog i sva-kog drugog postojanja.

Htjeli mi ili ne priznati, Srbi su genocid-nom zvjerskom politikom ostvarili svojeteritorijalne pretenzije u BiH, a bojim seda će i na ovom tlu, suptilnijom metodomisto pokušavati, pa samo zajedništvo o ko-jem sam pisao u prošlom nastavku možebiti spas da nam ne otmu sve što ionakonamjeravaju učniti sada, nešto drugim na-činom i postupkom.

Stoga je pitanje "koliki je broj vas Hr-vata islamske vjere", deplasirano, jer brojne određuje snagu, pogotovo ne pokre-

tačku moć. Snagu i pokretačku moć odre-đuje vjera u ideju, njeno stalno i nepre-kidno zagovaranje, čuvanje vječnog, u in-teresu zajedničkog trajanja. Da bih tozorno dokazao poslužit ću se primjerom,naravno bez namjere upoređivanja, višeprimjera radi, sudbinama Isusa Krista iMuhameda a.s., koji su za svog životadoživjeli da su bili od najužeg kruga oso-ba, njihovih sljedbenika, utajeni ili izda-vani. Dakle, ostali su sami ili gotovo sami,no unatoč toj činjenici, danas u svijetupostoje milijarde sljedbenika i jednog idrugog. Isključivo zahvaljujući snazi ivjeri njihove vječne i neporecive ideje.Sličan, ako ne i isti primjer, je tisućugo-dišnje trajanje političke ideje za hrvat-skom državom. Zahvaljujući nositeljimate ideje, vjere u njeno ostvarenje, a ne brojsljedbenika, jasan je dokaz kolika je snagau čuvanju, poticanju i zagovaranju ideje.Konačno, mi današnji živući, jesmostvarni svjedoci i neporeciv dokaz da jeupravo vječna luč održavanja ideje, isho-dila rezultat. Kad umre ideja, kad umrevjera u njenu ostvarivost ili se pokažemalodušnost, nemoć ili slabost vjere uideju, nema više tog broja osoba, ljudi koijbi mogao ishoditi i naći i snagu daponovno zaživi nešto, što se naziva be-zidejnošću.

Moram poručiti onima koji me pitaju zabrojnost, da snage koje u svojoj uskogrud-nosti, koja prije svega potiče iz neprije-pornog egoizma i dokazane /ne/sposob-nosti sad ovdje i pred nama, da od većegnaprave manje, ne će niti me moguobeshrabriti. Upravo suprotno, potaknutće me da budem ustrajniji zagovornik ipromicatelj vjere u ideju da jedino zajed-ništvo kojeg nam je namirio Dr. AnteStarčević i ostali bardovi s jedne i drugestrane, jesu, bit će i ostati ideje koje su ja-mac postojanja. I jednih i drugih.

Svima neka dopre do svijesti, bez obzirana činjenicu što je utemeljena bošnjačkanacija, da tu činjenicu treba duboko i isk-reno poštovati, cijeniti i promicati, jer udubini genetskog koda pripadnika mojevjere, postoji istinsko i vječno saznanje dasmo bez obzira na različite vjere, pripad-nici iste narodnosne kulturne i civiliza-cijske zajednice, te da su naše posebnosti

16 br. 106, siječanj 2001.

kojeje obilježila pripadnost pojedinoj vje-ri naše bogatstvo a ne razlika.

Brojni su dokazi za ovu tezu, najposliječinjenica da nikada nije bilo među pripad-nicima rimokatoličke vjere i islamske napodručju BiH bilo kakvih sukoba na vjer-skoj osnovi, osim ovog nedavnog, kojegsu upravo isprovocirali Srbi i njihove slu-ge.

Turska imperijalna sila s kojom nasčesto bezrazložno identificiraju, ratovalaje i osvajala isključivo radi ostvarenjasvojih imperijalnih ciljeva a ne iz vjerskihrazloga širenja Islama, kako se to lažnomsrpskom propagandom želi nametnuti.Zdrav razum ukazuje na tu činjenicu. Dasu postupali na način kako to srpska pro-pagandna mašinerija želi dokazati, upravosvi Srbi tijekom petstogodišnje vladavineu tim krajevima, bez ikakve sumnje prom-jenili bi pravoslavnu vjeru.

Međutim, upravo Srbi, tvrdokorno ov-dašnje muslimane nazivaju Turcima. Ra-zlog takovog nominiranja je nastojanje dase obeskrijepi zajedničko hrvatsko po-rijeklo muslimana i katolika i potreba pre-dstaviti muslimane kao azijatske pripad-nike, pa tako dovesti u sumnju sve zajed-ničko što među nama nije od jučer, već po-činje odvajkada, još od Hrvatske pjesmeMehmeda Erdeljca 1588-1589, pa prekoSafvet-bega Bašagića i brojnih sljednikaistinskog, nepatvorenog starčevićanstvado današanjih dana.

Ovo je odgovor pojedincima i grupamakoji iako ne sumnjaju u utemeljenostvjerodostojnost teze o Hrvatima islamskevjere, koji kao ne sumnjaju u ideje starče-vićanske opće vrijednosti, ipak podliježugotovo općem vjerovanju da sam i ja imnogi koji tako misle, pišu, govore, nekavrsta Don Quijotea, koji se upinju bez val-jane svrhe i razloga, od čega treba dićiruke i odustati.

Svi koji tako misle grobari su vječnihstarčevićanskih ideja.

Je li moguće, da je vjerska mržnja na svešto pripada islamskom kulturnom i civili-zacijskom krugu, koju su Srbi pronosili isijali, našla plodno tlo među istokrvnombraćom i zamračila svijest i vid, pa čakonemogućila primjenu običnoga politi-čkog pragmatizma, pozitivne segregacije,dakle poticanjem onih koji su dokazalisvoju permanentnu aktivnu i dosljednu lo-jalnost hrvatskoj državi, naspram onih ko-ji su listom unutar Hrvatske bili u oružanojpobuni i onih izvana koji su napadali naHrvatsku. Da je mudrosti, pa ako nematoga, onda barem zbog nagona za samo-

održanjem, potrebno je stvaranja savezaHrvata katolika i Hrvata muslimana s Bo-šnjacima, ako ni zbog čega drugog, onoradi pukog biološkog održanja.

Bošnjačka pak strana, doduše oni istogduha i idejne pripadnosti prošlim vremen-ima, izriču mišljenja koja nas Hrvate is-lamske vjere označavaju kao neku vrstuizdajica bošnjaštva, bošnjačke nacije. Unešto blažoj verziji, tretiraju nas ljudimakoji pokušavaju rastočiti jedinstvo i sman-jiti supstancu bošnjačke nacije. Kompro-mitacijom pojedinaca želi se marginalizi-rati stvarni značaj, naša ostvarenja kojasmo postigli u trenutcima kada je gotovotriumfirao srpski zločinački plan, da semeđusobno istrijebimo i ostavimo njimana raspolaganju našu zemlju. O spreča-vanju širenja nasilja, bezakonja,hajdučije, drumskih razbojnika i gospo-dara i psina rata, kao i o spašavanju životabrojnim, riskirajući svoj, posebno ću pi-sati. To je ujedno i odgovor onima koji do-kazuju da hrvatska katolička strana ne ćeniti da čuje a kamoli da prihvatiizražavanje naše hrvatske posebnosti. Danas koriste za jednokratnu upotrebu, "viim se nudite a oni vas ne žele", i tretirajunas izdajicama nečeg što nikada nismo nibili.

Ovom potonjem stavu mora se izrećiposve jasan i rezolutan odgovor. Biti izda-jica nečeg čemu nisi nikada pripadao ilišto nisi nikada bio, naprosto je nemoguće ipotpuno je isključeno jer predstavlja lo-gički apsurd. Izdajstvo bi moglo postojatida smo doista nekada bili nacionalnoBošnjaci a da sad tvrdimo suprotno. Kakoto doista nismo učinili, otpada ovakva tvr-dnja. O tome svjedoči najbolje i najčvršćekronologija jer u vrijeme kada je ističemokao Hrvati islamske vjere nije niti na po-molu postojano nacionalno opredjeljenjeBošnjak. Pripadnost vjeri također nismonikad utajivali. Upravo suprotno, intransi-gentno smo ga naglašavali, pa nam se ni sovog razloga ne može predbaciti nekakvoizdajstvo. Iako tvrdimo da vjera ne odre-đuje naciju, naše ustrajanje na terminuupotrebe vjere uz nacionalnu odrednicu,isključivo je u cilju isticanja naglaskaposebnosti unutar zajedničkog hrvatskogetničkog porijekla i korpusa. Promicanjeove komponente uz nacionalnu ima zasvrhu označiti isticanje potrebe za zado-voljenje onih prava i interesa koji suposebni unutar jedinstvenog nacionalnogkruga pripadnosti s obzirom na nijan-sirane različitosti koje se doista i uočavajukao differentia specifica, življenja u kul-

turnoj i civilizacijskoj sredini koja u pr-vom redu, pripada kulturnom i tradicij-skom krugu katoličanstva.

I jedan i drugi način razmišljanja kojegsam izložio predstavlja činjeničnu i stvar-nu zabludu o predmetu o kojem žele ras-pravljati, jer polaze od nivoa dojma a nestvarnih i povijesnih temelja.

Nepoznavanje stvarnih i odlučnih čin-jenica zajednički je nazivnik za sve kojirazmišljaju na ovako površan način i ko-jima su jedino današnje prilike i događajipolazište i ishodište za ovakove stavove.

Ovima koji postavljaju pitanje koliki vasje broj, onima kojima broj označava nekusnagu, odgovoriti je da su doista u velikojzabludi. Nije broj sljednika odlučna čin-jenica. Naprotiv, odlučna je činjenica ide ja. Ideja stječe sljedbenika ili ne.

Naprosto ne mogu zaobići u kontekstumog razmatranja Poziv na dijalog međucivilizacijama kao Vrhunca MilenijskogSumita Ujedinjenih Nacija, 4 rujna 2000god, kojeg je u ime Islamske RepublikeIran izrekao predsjednik Irana Sayed Mo-hammmad Hatami, predloživši da Godina2001 bude od UN proglašena "Godinomdijaloga civilizacija":

Citiram:"Pažljivo moramo osluškivati što nam

druge kulture mogu ponuditi i na temeljukojih duboko ljudskih iskustava možemotražiti nove puteve ljudskog života.

Dijalog nije lagan. Još je teže pripraviti iotvoriti vizure svoje unutrašnje egzisten-cije drugima. Vjerovanje u dijalog po-pločava put za životvornu nadu - nadu daćemo živjeti u svijetu prožetom vrlinom,poniznošću i ljubavlju, a ne tek pod-vrgnutom vladavini gospodarskih indicijai razornog oružja. Bude li dijalog prevla-dao, prevladat će i humanost, kultura icivilizacija. Svi mi vjerujemo u tu pobjedui nadajmo se kako će neprijateljstvo i tira-nija završiti, te da će vapaj za ljubavljuspram istine, pravde i ljudskog dostojan-stva prevladati... "

Iste godine održana je u Vatikanu zajed-nička molitva na kojoj su bili predstavnicisvih vjera, te je predsjednik Irana uz prisut-nost Svetog Oca klanjao namaz po prvi putu povijesti usred Vatikana, čime je bjelo-dano prihvaćena njegova poruka progla-šenja godine 2001. "godinom dialoga civi-lizacija."


br. 106, siječanj 2001. 17

HRVATSKI KRALJ ZVONIMIRI PAPA GRGUR VII. (25.)

Danom Sv. Triju Kralja završuje seosobito razdoblje od dvanaestbožičnih dana. Svi se ti dani slave kaoneprekinuti blagdan. Produženi Božićtraje, rekli smo, do dana blagoslovakuće. No u mnogim kućama Božić seslavi sve do Svijećnice, kada se pjevaova lijepa pjesma:

Daleki su puti, tamna je noć,

užegla Marija nebesku luč.

To ne bila zvjezdica,

već Marija Svijećnica.

(Mato Marčinko, Obiteljsko ozra-čje hrvatskih narodnih božičnihobičaja, Hrvatski katolički kalendarDANICA 1990., Zagreb 1989., str.161.-168.)

Čitajući ovaj opis božičnih običajau hrvatskomu selu Hrastovici, imamoosjećaj, da smo se vremenskim strojemvratili u našu indoiransku pradomov-inu - vedsku Indiju. Pribivamo sve-čanoj žrtvi, koja se prinosi bogu svjet-losti sunčanomu AGNIJU - Ognju.Stavljamo na ognjište oklesano drvodoneseno iz šume, koje će gorjeti narazmaku dana i noći. Pjevamo pjesme,pozivajući Sunce i njegovu djecusunčeviće ("Sunce Isus"). Umjesto tribožice s iztoku s nama su Tri Kralja siztoka (Tri kralja jahahu s onih sun-čanih stran"). Razastiremo po kući sla-mu, na kojoj će, zamjenjujući nebeskeAcvine, sjediti i spavati nevina djeca.Pod bor stavljamo rumene (sunčane)jabuke. Pijemo Medovinu - Somu,koju nam pripraviše svete pčele, kojesu mili med upile kao što Sunce upija

18

Piše:

Tomislav HERES

nebesko vidilo. Jedemo češnjak umo-čen u med, da svojih dahom potjeramozle duhove. Umivamo se svježom iz-

doiranskoj podlogi, a ne na maglamaneobstojećega praslavenstva. Te smoobičaje baštinili izravno od naših ved-skih praotaca Indoarijaca, a ne bilo či-jim posredovanjem.

U zaključku naših razmatranja o

Dijadem na lubanji iz Biskupije kod Knina

vor - vodom, njom škropimo i kuću igospodarske zgrade i vrt i polje. Na iz-vorima vode našim se djevojkama po-kazuju budući muževi.

Hrastovički narodni božični običa-ji, koij su sažetak svih hrvatskih narod-nih božičnih običaja, također dokazu-ju, da je današnji hrvatski narod iz-rastao na prastaroj prapovijestnoj in-

Slavenima i Praslavenima možemo re-ći, da nema nikakvih pouzdanih do-kaza o obstojnosti Praslavena. Budućida nije dokazana obstojnost Pra-slavena, ne može se govoriti ni o pra-slavenskom jeziku.

"Povezivanje Slavena s raznim et-ničkim nazivima kod Herodota (Ne-uri, Budini, Skoloti, Skiti 'orači'),


sve do danas ima samo vrijednost ra-dne hipoteze" (Enciklopecija Leksiko-grafskoga zavoda, 7, ZagrebMCMLXIV, str. 46.). Sve su to indoi-ranski narodi. Kao što su indoiranskinarodi i Veneti (koje smatraju praot-cima Južnih Slavena; to ime se rabi i zasve Slavene i za Zapadne Slavene) iAnti (koje smatraju praotcima Izto-čnih Slavena).

Ime Slaven imalo je u Bizantinacanegativnu i prezirnu uporabu kao i imeLatin, Franak, Agarjanin, Ismarlit,Aleman, Hispanac, Englin, Saracen,Got i dr. Bizantski pisci su i Slaveneubrajali razne narode: Ante, Krivrće,Lendzanine, Sjevere, Srbe, Sagudate,Hrvate, Draguvite, Gote i druge.

Današnji hrvatski jezik nije se raz-vio iz tobožnjega praslavenskoga jezi-ka. "Izvor današnjega hrvatskoga jezi-ka je ranoarijski prajezik saraswati(37. do 22. st. prije Krista, koji bijašeistodoban sa sumerskim i ranoegipat-skim jezikom" (Mato Marčinko, In-doiransko podrijetlo Hrvata, Nak-lada Jurčić d.o.o., Zagreb 2000., str.474.; Staroiransko podrijetlo Hr-vata, Zagreb-Tehran 1999., str. 133.).

Na Internetu je objavljen tekst o ar-heoložkim nalazima u proljeće 1999.Nađen je ranoindski slikopis odXXXIII. do XXVIII. stoljeća prije Kri-sta na keramici i kamenim pečatima uzprapovijestnu rijeku KUPHA, u po-dnožju gorja TAHTI - DINARAH uzdanašnju granicu Pakistana i Afgani-stana. U tomu slikopisu (piktogramu)zabilježeno je ime prvobitnih HrvataHARAXVATI - HARAQUATI. Sli-kopis pripada uljudbi HARAPPA iSARASWATI. U prvobitno doba nas-tanka ranoindskoga slikopisa tek poči-nje najranije pismo Sumeranaca, Egi-pćana i Indijaca. Kada se pojavljujuprvobitni Hrvati Haraxvati, nema ni

Ogrlica iz Biskupije kod Knina

traga Babilonu, Perziji, Izraelu ni Gr-čkoj.

Novi nalazi pokazuju, da je pra-jezik saraswati čak i stariji od sumer-anskoga i ranoegipatskoga. Tomu jeprajeziku razmjerno najbliža još živa

Naušnice iz Majdana kod Solina

bodulska cakavica hrvatskih jadran-skih otoka. Osim prajezika saraswati-ja, u temeljima današnjega hrvatskoga

jezika je vedski sanskrt (ranoindski

samskrit, što znači krasopis) i Zara-

tustrine svete knjige Avesta. Odkriće

pak imena Haraxvati - Haraquati uz

prapovijestnu rijeku Kuphu potvrđuje

moje zaključke o praoblicima današnj-

ega imena Hrvat (vidi: Mato Marčin-

ko, Indoiransko podrijetlo Hrvata,

str. 460.-463.).

Do zaključaka sličnih mojima do-šao je i Marijan Rudež: "Znanstvenicinisu pronašli od 6. stoljeća do danas ni-kakve arheologijske nalaze (kulturneili vjerske), niti ponudili bilo kakvedruge dokaze, da je bilo koji narod ubilo kojem razdoblju, i u bilo kojemdijelu svijeta samog sebe zvao Slaven.Zato valja zaključiti: nikada nije pos-tojao slavenski narod, slavenska kul-tura, slavenski jezik, slavensko pismo islavenska vjera; izraz 'Slaveni' izumilaje bizantska diplomacija u doba Justi-nijana; izrazi 'Slaven' i 'Slaveni' izve-deni su iz latinskih riječi 'sclavus' i'sclavi' (= Sklaven, Sklaveni = rob, ro-bovi). Jezici današnjih naroda u Sredn-joj i Istočnoj Europi nastali su iz dvaizvora, starohrvatskog i skitskogjezika, a ta dva jezika iz jednog zajed-ničkog izvora, tj. iz jezika u kome jenapisana prvotna sveta Zend - Avesta.Stoga treba zaključiti: slavistika, ute-meljena s polazištima u slovničkim ipravopisnim pravilima tzv. slavenskihjezika, nikada nije ni mogla biti zna-nost. Germani su izumili slavistiku,prvenstveno zbog svoje politike 'prit-isak na Istok'. Kopitar i Karadžićpristali su na suradnju, kako bi sveliHrvatsku na tri županije" (MarijanRudež, Znanost međunarodnih od-

nosa, Zagreb 2000., str. 259. - 260.).

Svršetak •

br. 106, siječanj 2001. 19

SREDNJA BOSNA U DOBA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE (XI.)

POPIS POGINULIH - STRIJELJANIH HRVATA NEKIHDIJELOVA SREDNJE BOSNE,

U DRUGOME SVJETSKOM RATU (1941.-1945.)OPĆINA: VITEZ

GRAD: VITEZ

POGINULI I STRIJELJANI HRVATI UDRUGOME SVJETSKOM RATU

1. BLAŽ (NIKO) IVO, rođ. 12.06.1920.,po nacionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao us-tašu su ga ubili četnici, izvan borbe, 1944.

2. BLAŽ (NIKO) IVO, rod. 04.08.1914.,majka Luča, po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao domobrana su ga ubili četnici, iz-van borbe, 1941.

3. BLAŽ (IVO) PERO, rođ. 1920., majkaDelfa, rođ. Garić, po nacionalnosti Hrvat, ri-mokatolik. Kao domobrana su ga ubili parti-zani, izvan borbe, u lipnju 1945.

4. BLAŽ (IVO) PERO, rođ. 09.02.1920.,majka Peljka, rođ. Gosić, po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Kao domobran je nestaona "Križnom putu" negdje u svibnju 1945. Zanjegov nestanak odgovornim se drže parti-zani.

5. GARIĆ (ANTO) IVO, zvani "Mali",rođ. 18.09.1925., po nacionalnosti Hrvat, ri-mokatolik. Kao ustašu su ga ubili četnici1944.

6. GARIĆ (NIKICA) NIKOLA, rođ. 11.11.1922., majka Kata, rođ. Zivonar, po na-cionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao ustašu suga ubili partizani lipnja 1945.

7. GARIĆ ( ) STIPE, po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Pripadao je partizanskojvojsci. U borbama s hrvatskom vojskom po-ginuo.

8. GELIĆ ( ) IVO, rođ. 27.09.1900.,majka Ana, rođ. Miličević, po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Kao civila su ga ubili par-tizani, izvan borbe, 27.07.1944. u Travniku.

9. GELIĆ ( ) TOMISLAV, rođ.25.11.1913., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao civila su ga ubili partizani, izvanborbe, 1944. u Bugojnu.

10. GELO (JOZO) PERO, rođ.18.10.1914., majka Manda, po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Kao civila su ga ubili par-tizani, izvan borbe, 1944.

Priredio:

Mr. Vjenceslav TOPALOVIĆ

11. GROBOVAC (MATO) ANTO, zvani"Tone" rođ. 01.10.1910., majka Ivka, rođ.Mlakić, po nacionalnosti Hrvat, rimokatolik.Kao civil je nestao na "Križnom putu" 1945.Za njegov nestanak odgovornim se drže parti-zani.

12. GROBOVAC (IVO) PERO, zvani"Perce", rođ. 04.08.1916., majka Luča, rođ.Grebenar, po nacionalnosti Hrvat, rimokato-lik. Kao ustašu su ga ubili četnici, u borbama1944. u Koprivnici.

13. GRUJO (IVŠO) MATO, rođ. 02.02.1904., majka Jela, po nacionalnosti Hrvat,rimokatolik. Kao civil je nestao na "Križnomputu" ulipnju 1945. Za njegov nestanak odgo-vornim se drže partizani.

14. KRIŽANAC (MARKO) DRAGO,rođ. 09.11.1924., majka Marija, rođ. Šimić,ponacionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao ustašanestao na "Križnom putu" u lipnju 1945. Zanjegov nestanak odgovornim se drže parti-zani.

15. KRIŽANAC (ILIJA) JAKO, rođ.13.06.1915., majka Manda, rođ. Skopljak, ponacionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao domo-bran nestao na "Križnom putu" 1945. Za nje-gov nestanak odgovornim se drže partizani.

16. KRIŽANAC (MARKO) MATO, rođ.27.04.1929., majka Marija, rođ. Šimić, po na-cionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao domo-brana su ga ubili partizani, u borbama 1943.

17. LEKIĆ (STIPO) IVO, rođ.13.10.1920., majka Luča, rođ. Drmić, po na-cionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao domo-bran je nestao na "Križnom putu" u lipnju1945. Za nj egov nestanak odgovornim se držepartizani.

18. MLAKIĆ (ANTO) ANTO, zvani"Tome", rođ. 07.11.1912., majka Ana, po na-cionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao domo-bran poginuo u borbi 1942. sa četnicima.

19. MLAKIĆ (IVAN) FRANJO, rođ.12.04.1924., majka Luča, rođ. Perović, po na-cionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao ustaša ne-

stao u lipnju 1945. Odgovornim se drže parti-zani.

20. PAVLOVIĆ (STIPO) DRAGO, rođ.18.09.1915., majka Ana, rođ. Drmić, po na-cionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao domo-bran nestao u lipnju 1945. Odgovornim sedrže partizani.

21. PAVLOVIĆ (PERO) MARIJAN, rođ.09.11.1921,. majka Luča, po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Kao domobrana su ga ubi-li partizani, izvan borbe, 1944. u Čazmi.

22. PAVLOVIĆ (PERO) MARKO, rođ.06.11.1908., majka Luča, po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Kao civila su ga ubili par-tizani, izvan borbe, 06.04.1943.

23. PAVLOVIĆ (PETAR) PERO, zvani"Perica", 04.04.1924., majka Luča, po nacion-alnosti Hrvat, rimokatolik. Kao domobrana suga ubili partizani, izvan borbe, 06.04.1943.

24. PAVLOVIĆ (JOZO) STIPO, rođ.15.03.1923., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao pripadnik njemačkih oružanih sna-ga nestao je negdje u lipnju 1945. Odgovor-nim se drže partizani.

25. POGOČA (IVO) ANTO, rođ.13.11.1917., majka Maca, rođ. Gučanin, ponacionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao domo-bran je nestao na "Križnom putu" u lipnju1945. Za njegov nestanak odgovornim se držepartizani.

26. POGOČA (IVO) STIPO, rođ. 18.03.1912., majka rođ. Gučanić, po nacional-nosti Hrvat, rimokatolik. Kao domobran jenestao na "Križnom putu" 1945. Za njegovnestanak odgovornim se drže partizani.

27. RADELJIĆ (MIJO) FRANO, rođ.09.10.1922., majka Mare, po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Kao domobran nestao ulipnju 1945. u Vitezu. Odgovornim se držepartizani.

28. RAJIĆ (FRANO) STIPO, zvani"Bilić", rođ. 04.05.1904., majka Manda, ponacionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao civilasu ga ubili partizani, izvan borbe, 1944. uVitezu.

29. RODELJIĆ (MARKO) NIKO, rođ.18.09.1922., majka Janja, po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Kao domobran je nestao

20 br. 106, siječanj 2001.

na "Križnom putu" u lipnju 1945. Za njegovnestanak odgovornim se drže partizani.

30. ROPLJAK (FRANO) ANTO, zvani2Tome", rođ. 02.04.1926., majka Ivka, po na-cionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao domo-bran je nestao na "Križnom putu" u lipnju1945. Za njegov nestanak odgovornim se držepartizani.

31. ROPLJAK ( ) FRANO, rod. 05.12.1914., majka Luče, po nacionalnosti Hr-vat, rimokatolik. Kao domobran je nestao na"Križnom putu" u lipnju 1945. Za njegov nes-tanak odgovornim se drže partizani.

32. RUŽIĆ (ANTO) NIKOLA, zvani"Tunjić", rođ. 11.10.1919., po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Kao domobran je nestaona "Križnom putu" u lipnju 1945. Za njegovnestanak odgovornim se drže partizani.

33. STRUKAR (TOMO) DRAGO, rođ.19.07.1914., majka Ruža, po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Kao civila su ga ubili par-tizani, izvan borbe, u svibnju 1944. u Bugo-jnu.

34. STRUKAR (FRANO) MARKO, zva-ni "Franeta", rođ. 11.10.1912., majka Ruža,rođ. Lekić, po nacionalnosti Hrvat, rimokato-lik. Kao ustaša je nestao na "Križnom putu" usvibnju 1945. Za njegov nestanak odgovor-nim se drže partizani.

35. VUJICA (ANTO) ANTO, rođ. 05.10.1914., majka Kata, po nacionalnosti Hrvat,rimokatolik. Kao ustašu su ga ubili partizani,izvan borbe, 1945.

OPĆINA: VITEZ

NASELJE: ZASELJE

POGINULI I STRIJELJANI HRVATI UDR UGOME SVJETSKOM RATU

1. BEVANDA (STIPO) ANTO, zvani"Tune", rođ. 18.09.1908., po nacionalnostiHrvat, rimokatolik. Kao ustaša nestao je na"Križnom putu" negdje u lipnju 1945. Za nje-gov nestanak odgovornim se drže partizani.

2. BEVANDA (STIPE) FRANJO, rođ.07.09.1910., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao civil ubijen izvan borbe 01.11.1943. u Lašvi. Zločin su počinili partizani.

3. BEVANDA (NIKO) IVICA, rođ.17.11.1922., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao pripadnik oružanih snaga (ustaša)nestao negdje u lipnju 1945. Odgovornim sedrže partizani.

4. BEVANDA (STIPE) JOZO, rođ.06.08.1924., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao ustaša nestao je na "Križnom putu"

negdje u lipnju 1945. Za njegov nestanak od-govornim se drže partizani.

5. BEVANDA (FRANJO) MIJO, rođ.14.10.1901., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao civil ubijen izvan borbe 01.11.1943. u Lašvi. Zločin su počinili partizani.

6. BEVANDA (NIKO) NIKO, rođ. 18.07.1924., po nacionalnosti Hrvat, rimokato-lik. Kao ustaša nestao je na "Križnom putu"negdje u lipnju 1945. Za njegov nestanak od-govornim se drže partizani.

7. BEVANDA (JOZO) NIKO, rođ.16.03.1895., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao ustaša nestao je na "Križnom putu"negdje u lipnju 1945. Za njegov nestanak od-govornim se drže partizani.

8. BEVANDA (IVO) STIPO, rođ.12.11.1908., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao civil ubijen izvan borbe 01.11.1943. u Lašvi. Zločin su počinili partizani.

9. FRANIĆ (IVO) IVO, rođ. 16.03.1886.,po nacionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao civilubijen izvan borbe 01.11.1943. u Lašvi. Zlo-čin su počinili partizani.

10. JOZIĆ (STIPO) STIPO, rođ.14.12.1907., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao pripadnik OS Njemačke nestao jena "Križnom putu" 1945. Za njegov nestanakodgovornim se drže partizani.

11. RAJIĆ (NIKOLA) STIPO, rođ.16.03.1906., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao civil ubijen izvan borbe 01.11.1943. u Zaselju. Zločin su počinili parti-zani.

12. RAMLJAK (ANTE) JAKO, rođ.14.10.1903., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao civil ubijen izvan borbe 01.11.1943. u Lašvi. Zločin su počinili partizani.

13. RAMLJAK (IVO) JOZO, rođ.02.03.1895., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao civil ubijen izvan borbe 01.11.1943. u Lašvi. Zločin su počinili partizani.

14. RAMLJAK (JOZO) MARKO, rođ.07.09.1919., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao ustaša nestao je na "Križnom putu"1945. Za njegov nestanak odgovornim se držepartizani.

15. RAMLJAK (IVO) MATO, rođ.23.01.1901., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-tolik. Kao ustaša nestao je na "Križnom putu"1945. Zanjegov nestanak odgovornim se držepartizani.

16. SKOPLJAKOVIĆ (TADIJA) IVO,rođ. 18.07.1900., po nacionalnosti Hrvat, ri-mokatolik. Kao civil ubijen izvan borbe

01.11.1943. u Lašvi. Zločin su počinili parti-

zani.

17. SKOPLJAKOVIĆ (IVO) MARKO,

rođ. 04.08.1922., po nacionalnosti Hrvat, ri-

mokatolik. Kao pripadnik OS Njemačke nes-

tao je na "Križnom putu" 1945. Za njegov nes-

tanak odgovornim se drže partizani.

18. SKOPLJAKOVIĆ (IVO) STIPO, rođ.

29.10.1925., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-

tolik. Kao ustaša nestao je na "Križnom putu"

1945. Za njegov nestanak odgovornim se drže

partizani.

19. SLIŠKOVIĆ (FRANO) NIKO, rođ.

11.11.1900., po nacionalnosti Hrvat, rimoka-

tolik. Kao civil ubijen izvan borbe

01.11.1943. u Lašvi. Zločin su počinili parti-

zani.

20. ŠILJ (IVO) JOZO, rođ. 11.04.1903.,

po nacionalnosti Hrvat, rimokatolik. Kao civil

ubijen izvan borbe 01.11.1943. u Lašvi. Zlo-

čin su počinili partizani.

br. 106, siječanj 2001. 21

STRADANJA HRVATA U VIROVITIČKO-PODRAVSKOJ ŽUPANIJI (IX.)

UKUPAN BROJ DO SADA PRONAĐENIHŽRTAVA II. SVJETSKOG RATA NA PODRUČJU

VIROVITIČKO-PODRAVSKE ŽUPANIJE

22

Bivša općina ORAHOVICA:Orahovica 315Crnac 199Čačinci 237Zdenci 161Ostali 32SVEGA 944

Bivša općina VIROVITICA:Virovitica 103Bačevac 8Borova 23Brezovica 7Budakovac 4Budanica 3Bušetina 9Cabuna 4Detkovac 6Djelka 2Dugo selo Lukačko 5Gačište 5Gradina 13G. Bazije 9Kapan 5LevinovacII 10Lozan 8Lukač 8Mitrovica Gradinska 12Pčelić 33Pivnica 9Rušani 18Gradinski Lug 22Suhopolje 33Turanovac 17SVEGA 376

Bivša općina SLATINA:Slatina 435Bakić71Grabić 2Četekovac 48Donji Meljani 6Golenić 33

Priredio:

Dragutin PELIKAN

Gornji Miholjac 16Ivanbrijeg 9Kozice 59Senkovac 27Sladojevci 80Čađavica 35Čađavački Lug 39Donje Bazije 22Ilmadvor 6Novaki 49Starin 4Šaševo 7Vaška 52Vraneševci 7Balinci 28Humljani 9Zvonimirovac 30Miljevci 19Mikleuš 62Petrovac 4Predrejevo 33Noskovci 22Sopje 63Kapinci 14Nova Bukovica 108Dobrović 10Bokane 10SVEGA 1419

Bivša općina SLATINA:Prijenos 1419Humvaroš 8Pušine 4Slana Voda 4Čeralije-Rijenci 8Gornji Kusonji 6Hum 31Macute 16Mačko vac 13

Smudee 14Voćin 130Zvečevo 4

Pecka 36Levinovac 76Ostali 8Lisičine 6UKUPNO 1783

UKUPNO PO OPĆINAMA:Bivša općina ORAHOVICA 944Bivša općina VIROVITICA 376Bivša općina SLATINA 1783Županija Virovitičko-podravskaSVEUKUPNO 3103 žrtve


AFORIZMI

Jajce je uvijek i svugdje pred-

stavljalo izvor života. Ono naše na

Plivi u B i H izvor smrti.***

Berlinski zid su gradili oni koji su

imali zid u glavi.

***

Izgubljena generacija je sebe

našla u alkoholu i drogi.

***

Do 1991. god. je bilo: Druže Tito

mi ti se kunemo, a poslije: Druže

Tito mi te kunemo.***

Ako jednog dana narod da ostav-ku, političari će ostati bez posla.

***Sve mu se pruža kao na dlanu,

zahvaljujući aplaudiranju.

***

Hrvati imaju Jadransko more, Srbi

more problema.

***

Kolumbo je svojedobno otkrio

Ameriku. Danas je Amerika pokrila

Europu.

Srećko Lazzari

OGLAS

Prodaje se komplet Politi-

čkog zatvorenika (od br. 1. do br.

105.). Cijena 1.000,- kn.

Obavijesti u HDPZ-u, tel. 01/48-

72-433, svakim radnim danom

od 9,00 do 12,00 sati.

br. 106, siječanj 2001. 23

Zadarska podružnica Hrvatskog društva političkih zatvorenika - Žrtava komunizma, održala jeGodišnju skupštinu

JADNA NAM MAJKA KOGA SMO IZABRALI ZAPREDSJEDNIKA!

HDPZ-ŽK dana 16.12.2000. godineodržalo je proširenu sjednicu a ujedno igodišnji skup s kojeg izdajemo slijedećepriopćenje:

Sa zadaćom problemi Udruge njezinostanje zatim ponajviše osvrnuli smo se nanaše probleme koje nas tište pogotovonaša središnjica slabo vodi brigu o svojimčlanovima. Svi prisutni dali su velikuprimjedbu našem predsjedniku Marku Di-zdaru i mi osobno mislimo da gosp. Di-zdar i gosp. Kaja Pereković nose se jednopreko drugoga, a upravo tu ispaštaju po-najviše članovi zato, kad sam ja iznio pro-bleme od 25. travnja 1998. god. do danadanas ove 2000. godine svu su tražili da segosp. Dizdar smjeni te da se izabere novorukovodstvo. To znači održati prijevre-mene izbore održati Sabor HDPZ-ŽK, go-spodin Dizdar troši novac od Udruge posvom nahođenju a ne po podružnicamakako smo se dogovorili 25. svibnja 2000.g. da se od ukupnih sredstava dade 40%središnjici, a 60% po podružnicama po ve-ličini članova. Nakon povratka iz Zagreba28.11.2000. g. da me se razriješi dužnostizato što ne želim raditi na ovakav načinkako je dosada bilo. Moja ostavka nijeprihvaćena te su svi bili jednoglasno damoram ostati i dalje kao tajnik na čelu Ud-ruge.

Ja sam na to odgovorio samo pod no-vim okolnostima ostajem kao tajnik. A tosu kao prvo da se poštuje ono što smo sedogovorili 25. svibnja 2000 g., a drugo dase sazove Sabor te da se izabere novorukovodstvo, te pristupnik boljem radu ane kako je sad i ni pod koju cijenu. Svi sudijelili moje mišljenje te jednoglasno prih-vatili.

Imali smo podpredsjednika Ivana Ze-lića koji niti jednom nije dolazio na sas-tanke. Gosp. Aras je predložio da ga serazriješi dužnosti te smo izabrali novogadopredsjednika a to je Gabrijelo Božićprijedlog je jednoglasno prihvaćen, od-nosno usvojen. Ako me pitate za današnjestanje što reći nego katastrofa. Oporba je

24

pala na ispitu u svim segmentima, mislimda je stanje u Hrvatskoj relevantno, viditeda se sudi Domovinskom ratu, vidite danas guraju na Balkan. Odkud pravo Vladi ipredsjedniku Mesiću da se zagovara ula-zak u Europu preko Balkana, a tek imamošansi 2015. ili 2020. pa zaboga to je drugageneracija koja će tad odlučivati o sudbiniHrvatske a ne ova sad. Ministarstvo jesmanjilo proračun a vidite kome: recimomajkama koje donesu bebu da li to uopće

ima ikakve pameti i logike. Najavili su10% smanjenje plaće dužnosnicima zaštonisu smanjili plaću saborskim zastupni-cima koji imaju 30, 40 tisuća kuna plaću.Ja vam mogu otvoreno reći nisam član nitijedne stranke mada sam imao puno po-nuda. Dosad sam bio djelatna vojna osobai nisam želio biti član niti bilo koje stran-ke. Moje mišljenje je da treba raspustitiVladu i hitno održati nove izbore. Da jemoguće sutra, jer ovo ne vodi nikamonego u propast.

Vidite od kada je došla oporba na vlastda su cijene porasle preko 20% svim artik-lima, vidite koliko je strujaporasla ne 20%nego čak 100% malim potrošačima, viditebenzin ovo što su sad pojeftinili to je pra-šina u oči. Vidjet ćete 2001. god. Čut ćemo

se za nekoliko mjeseci. Što je sa PDV -ništa zato što su nemoćni smanjiti PDV.Vidite ušli smo u to recite mi što je pojefti-nilo. Ništa zato što vanjski proizvođačmora puno toga dati državi da bi se probiona tržište a vjerovali ili ne to nitko ne želisvatko želi zaraditi. To je stvar biznisa,tajli man, što bi rekao Englez.

Znate što je tragedija današnjeg svi-jeta? Mi prebrzo živimo, a htjeli bi prekonoći se obogatiti, to ne može.

Što je tragedija naših političara kaddođu u Sabor gledaju kako će brzo stećibogatstvo za cijelu obitelj kako će što višeugrabiti zato što mu je pružena prilika sadili nikad.

Jadna nam majka koga smo izabrali zapredsjednika mislim stvarno smo blesavinarod, čovjeka koji je išao dragovoljnosvjedočiti protiv hrvatskog naroda protivHV. Protiv MUP-a protiv onoga tko jestvorio i obranio ovu državu, gdje je našasvijest.

Znajte što ću vam reći. Potpisom dek-laracije s Hagom od strane oporbe znatešto znači svaki vojnik časnik ili dočasnikpostoji mogućnost da mu bude suđeno uHaagu ili Hrvatskoj koij je imao zapovje-dno radno mjesto. Tijekom samog Samitau Zagrebu mi smo bili rezervat Srbije popitanju novčane pomoći i direktan save-znik Balkana. Na lu najstarijih naroda u sr-cu Europe gradi se tvrdo neka treća Jugo-slavija, odnosno sad "regije Balkana".

Saborska domaćica skinula božićnevijence i ukrase sa saborskih ureda. Nekagosp. Škunc vidi što se radi, jer da jojnetko nije rekao to zasigurno ne bi onaučinila. Vidite, dakle, tko je danas u Sa-boru.

Tajnik HDPZ - ŽK,podružnica ZadarAnte Šarić

(preneseno iz ZADARSKOG LISTA,od 29. XII. 2000.) •


REPRESIVNOST JUGOSLAVENSKOG SUSTAVA UHRVATSKOJ 1945. (VI.)

NAJTEŽI OBLICI REPRESIJEPočetkom srpnja 1945. g. u izvješću

Opunomoćstva OZNE za Hrvatsku divi-ziju KNOJ-a govori se o "krutosti i neelas-tičnosti boraca i rukovodilaca naročitokod izvršavanja specijalnih zadataka"1, tese navodi nekoliko slučajeva s različitihpodručja Hrvatske. Najprije se opisuje"slučaj iz V. brigade koji se je dogodio uSplitu. Zadatak je bio konspirativno iz-vršiti strijeljanje jednog špijuna. Zadatakje izvršen na taj način da su tri borcaNarodne Odbrane sa šmajserima na go-tovs proveli dotičnoga oko šest sati uveče,dakle po čistom danu, po sred Splita."Konspirativno" su ga streljali tako da supotrošili dva šanžera (spremnika, op.a.)šmajserske municije, jer je dotični nakondobivenih nekoliko metaka u stomak iprsa pao u jamu i vikao: "samo sam ran-jen". " 2.

Zatim se opisuje slučaj iz Zagreba,gdje su "u II. bataljonu Zagrebačke bri-gade komandant bataljona, komandir i za-mjenik komandira čete (...) vodeći istragunad trojicom ljudi uhvaćenih na mitniciiste izmrcvarili i na koncu streljali i zako-pali u lauf grabe na periferiji Zagreba. In-teresantno je da samo jednom od njih zna-du ime i prezime"3.

Na Banovini "kod Petrinje prilikom iz-vršenja vodjenja na streljanje jedne većegrupe bandita, odgovorni oficir iz štababataljona Narodne Odbrane poveo je zapripomoć i dobrovoljce civile iz okolnihsela"4.

Osim navedenih dokumenata, o sus-tavnim masovnim likvidacijama bezsuđenja - kao jednoj od osnovnih metodakoju je, krajem rata i u poraću, primjenji-vao totalitarni sustav vlasti druge Jugo-slavije - izravno, tj. konkretno svjedoče isačuvane depeše OZN-e.

Piše:

Dr. Josip JURČEVIĆ

Primjerice, u depeši koju je OZN-apočetkom veljače poslala OZN-i Osmogkorpusa piše: "Kod vas će biti streljanoviše Nijemaca radi represalija. Vaš je štabsigurno obaviješten. Ako nešto šaljete uPisarovinu radi razmjene, osigurajte imtransport i pratnju i birajte zdrave, jer je odzadnje grupe pola putem umrlo" . U de-peši (direktivi) koju je OZN-a sredinomveljače 1945. g. uputila 11. korpusu piše:"Nijemci su streljali u Remetincu 30 našihdrugova. Vi streljajte kao odmazdu 60Nijemaca. Objesite one najgore što se kodvas nalaze i one što vam smetaju. Izvjes-tite o učinjenom".6

Krajem travnja "OZN-a Hrvatsko Pri-morje " uputila je "Načelniku OZN-a Hr-vatske" sljedeću depešu: " Do sada oslo-bodjeno čitavo H. Primorje. U Sušaku jošteško raditi radi blizine Rijeke koja nijeoslobodjena. Čitav aparat dobro radi. Dosada uhapšeno preko 1000 ljudi (...) Dosada likvidirano oko 120 ljudi (...) Glavnišpijuni utekli. Arhive nema mnogo"7.

Kad se na temelju građe i objavljenihradova namjerava prikazati opće značajkesustavnih likvidacija koje je tijekom rata iu poraću bez suđenja provodila strukturavlasti koju je uspostavljala KPJ potrebnoje zaključno navesti i dodatno dokumenti-rati nekoliko osnovnih činjenica.

Prvo, likvidacije bez suđenja su ko-rištene od strane partizansko-komunisti-čke strukture tijekom cijelog rata, kaojedno od redovnih sredstava za različitevrste obračunavanja s narodnim nepri-jateljima i ratnim zločincima. Međutim,tijekom posljednjih mjeseci rata i u prvimporatnim mjesecima likvidacije bez

suđenja bile su glavno represivno sredstvokojim je KPJ dovršavala proces preuzi-manja i učvršćivanja svoje vlasti, te su utom razdoblju bez suđenja izvršene naj-masovnije likvidacije. U ovom poglavlju,kao i u prethodnim poglavljima navedenisu neki brojčani pokazatelji različitog po-rijekla8 koji nedvojbeno ukazuju na go-leme razmjere ukupnog stradavanja hrvat-skih (i ostalih) vojnika i civila 1945. g, štoje bio rezultat sustavne represije koju jeprovodila nova vlast.

Unutar spomenutog razdoblja, najvećiintenzitet provođenja sustavnih masovnihlikvidacija bez suđenja nedvojbeno se do-gađao u posijednim ratnim i prvim porat-nim danima na širokom prostoru od južnihdijelova Austrije, preko sjevernih dijelovaSlovenije do sjeverozapadnih dijelova Hr-vatske (uključujući Zagreb i šire zagre-bačko područje), gdje je bila najveća kon-centracija postrojbi HOS-a te izbjeglog ilokalnog pučanstva.

Prema nizu objavljenih9 i neob-javljenih10 svjedočanstava preživjelih žr-tava razvidno je kako su tadašnje sustavnemasovne likvidacije zarobljenih vojnika icivila vršene od strane redovnih jugosla-venskih vojnih postrojbi, OZN-e i KNOJ-a, ne samo bez suđenja, nego najvećimdijelom i bez ikakove evidencije, što jebilo sukladno zapovjedima vrha vlastidruge Jugoslavije. Taje činjenica izravnoizrečena u ranije navedenoj depeši načel-nika jugoslavenske OZN-e, A. Rankovićakoji je dva dana nakon završetka ratasmjenio šefa // otsjeka zagrebačke OZN-ezbog premalog broja streljanih osoba, uznapomenu kako je to bilo "suprotno odnaših naređenja jer smo rekli da raditebrzo i energično i da sve svršite u prvimdanima (n. a.)" .

Materijalni dokazi ovih likvidacija na-laze se u velikom broju masovnih grobišta

1 HDA, f. OZN-a, k. 38, o. 3, "Str. Pov. Broj 72 - 5. VII. 1945 godine", str. 1.2 Isto, str. 1.3 Isto, str. 1.4 Isto, str. 25 HDA, f. OZN-a, k. 28, o. 6/8, depeša od 8. veljače 1945, "S. 97-65".6 HDA, f. OZN-a, k. 7, depeša od 15. veljače 1945, "R. 109".7 HDA, f. OZN-a, k. 7, 25. travanj 1945, u potpisu "Pipo ... gr. 13 8".8 v. poglavlja ove disertacije "Završne vojne operacije" i "Dosadašnje spoznaje".9 v. "Popis izvora i literature", npr. radove V. Nikolića - F. Nevistića, N. Tolstova, F. Sterlea, B. Vlašića - A. Vojinovića, Z. Duspera i dr.10 npr. građa K. Draganovića, grada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava i dr. - v. poglavlje "Povijesna građa".11 HDA, f. OZN-a, k. 7, knjiga depeša br. 3, str. 42, depeša br. 124, upućena 17. svibnja 1945. g. iz Vrhovnog štaba.

br. 106, siječanj 2001. 25

koja su javno otkrivena, a dijelom i is-tražena (Jazovka1; Macelj, Okučani, Bje-lovar, Očura, Gračišće, Aržano2; Ko-čevski rog, Tezno3; itd.) tek posljednjihgodina (nakon 1990. g.). Do sredine 1999.g. hrvatska je Komisija za utvrđivanje rat-nih i poratnih žrtava, u suradnji s različi-tim organizacijama i pojedincima, lociralapreko 800 masovnih grobišta na prostoruHrvatske i susjednih država, u kojima senalaze žrtve poratne represije jugoslaven-skog sustava vlasti4.

Drugo, nakon tih najtragičnijih dana,na cijelom teritoriju Jugoslavije nasta-vljeno je, bez suđenja, provođenje sustav-nih masovnih likvidacija zarobljenika pre-ma različitim osnovama - najveći broj naKrižnim putevima i u logorima - a o ko-jima je najvjerojatnije vođena određenaevidencija. Na takav zaključak nedvojbe-no upućuju i činjenice navedene u krat-kom dopisu kojeg je početkom srpnja1945. g. primio Načelnik OZN-e za Hrvat-sku: "Na traženu depešu može se poslatisledeći odgovor: U NDH bilo zadnje vri-jeme 5-6 hiljada aktivnih i oko 8.000 rez-ervnih domobranskih te oko 2.500 do3.000 ustaških oficira. Svi su većinom za-robljeni u Sloveniji i u koliko nisu odmahriješeni (n. a.), transportovani su u Srijem... U Zagrebu se prijavilo u maju 2.882 do-mobranskih oficira. Od toga 1.607 aktiv-nih i 1275 rezervnih. Polovica je većriješena (n. a.), dostaje poslano u logore.Ostali prijavljeni bili su podoficiri, raznižandari, policajci, ustaše itd, svi ukupnodo 17.000. Većina istih takodjer je riješena(n. a.), a ostalo u toku"5.

U kontekstu svjedočanstava o porat-nim događanjima u Sloveniji i masovnihgrobnica likvidiranih osoba koje su nakon1990. g. locirane i dijelom otkrivene uSloveniji, kao i na temelju činjenica idokumenata navedenih u ovoj disertaciji(primjerice dokument na strani 304, podbilješkom 868) razvidno je kako u ovomdokumentu termin riješen znači ubijen.

4567891011121314

15

"fašistkinja", "veliki neprijatelj NOP-a","konfident", "ratni bogataš" i td10. Potomje slijedio popis 270 osoba koji su svrstaniu drugu grupu narodnih neprijatelja, ainkriminacije su istovjetne s prvom gru-pom, s tim što je najčešća oznaka "članKulturbunda"11.

Na kraju popisa narodnih neprijateljanapisano je i pojašnjenje: "S ovim planomkoji Vam predlažemo obuhvatili smo ug-lavnom najistaknutije narodne nepri-jatelje, koje smo stavili u I. grupu, dok uII. grupu stavili smo one za koje nemamotako dobre podatke, koje ćemo nakon do-laska u Varaždin nadopuniti i provjeriti(...) Među ovom drugom grupom nalazise dosta velik broj narodnih neprijateljakoji ne zaostaju za onima iz I. grupe, alizbog nepotpunih podataka mi ih nismoostavili za drugo hapšenje.

Među ove neprijatelje koje smosvrstali u obe grupe trebat ćemo uvesti igrupu narodnih neprijatelja oko 80 njih,koje imade drug Brcković u bunkeru alizbog rada na terenu nije imao vremena dato izvadi i nama preda"12.

Prema podacima koje je prikupilo va-raždinsko istraživačko središte Komisijeza utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava,netragom su nestale osobe koje suuhićene od strane partizanskih postrojbiprilikom zauzimanja Varaždina, što go-tovo sigurno znači da su likvidirane bezsudskog postupka1 .

Izuzetno znakoviti detalji koji se od-nose na opću problematiku likvidacijabez provedenog suđenja nalaze se i u nad-zornom izvješću OZN-e s područja Sla-vonije14. Navodeći slučaj likvidacije "pri-bližno" 102 osobe kaže se kako "je većinalikvidirana bez suda (...) Prije likvidacijenije proveden potreban postupak, kojimbi se dokazalo krivice pohapšenih, ne-kima čak nisu uzete ni potrebne gener-alije", a pritom su "pojedini članovi sek-cije (OZN-e, o. a.) vršili likvidacije nasvoju ruku i davali naloge za izvršenje is-tih"15.

v. knjigu "Jazovka"- navedenu u "Popisu izvora i literature".Ta i još 17 drugih grobišta antropološki su obrađena u organizaciji Komisije, o čemu postoje detaljni policijski sudsko medicinski zapisnici i nalazi, te foto i videograđa, kao i svjedočanstva.Kočevski rog - v. djela V. Nikolića, N. Tolstova, R. Leljaka i dr; Tezno-v . Večernji list 17. ožujak, 14. travanj, 6. rujan 1999; u tom su vremenskom rasponu iVečernji list i ostali mediji u Hrvatskoj objavili ukupno više desetaka opširnih članaka, svjedočanstava te izjava stručnjaka i nadležnih državnih tijela o ogromnojgrobištima kod Maribora, o kojima je i ranije postojao niz svjedočanstava, no u proljeće 1999. g. prilikom građevinskih radova i fizički su otkrivene masovne grobnice.Građa Komisije, Upisnici grobišta; v. zbirno Izvješće komisije -iz 1999. g.- o dotadašnjem radu.HDA, f. OZN-a, k. 39, o. 1, jednostranični dokument od 3. srpnja 1945.HDA, f. OZN-a, k. 7, "R.246-54", 13. svibnja 1945, str. 25.HDA, f. OZN-a, k. 7, depeša bez broja, a slijedi iza depeše navedene u bilješci 882.HDA, f. OZN-a, k. 14, o. 4, "Broj: 105/45, 31. ožujak 1945.Isto, str. 1.Isto, str. 7-10.Isto, str. 10-14.Isto, str. 14.v. pismohranu Komisije koja se odnosi na varaždinsko područje.HDA, f. OZN-a, k. 3. O. 2, arh. str. 85-90; Izvješće nije datirano ni u glavi niti u tekstu, međutim prema kontekstu vjerojatno se radi o razdoblju između sredine i krajaljeta ljeta 1945. g.Isto, str. 87.

Sačuvana je ijedna depeša koja sadržikonkretnu uputu OZN-e za Hrvatsku opostupanju s zarobljenicima. Naime,sredinom svibnja 1945. g. VI. Korpus (naj-vjerojatnije njegova OZN-a) je obavjestioOZN-u za Hrvatsku: "Kod nas u logoru na-lazi se veći broj zarob. domobr. oficira" teupitao "kakav kurs da vodimo prema is-t im" 6 . Odgovor je bio opširniji odpostavljenog upita: "Puštati možete samoone, koji su dokazano s nama suradjivali.Prema utašama najoštriji kurs. Njemce ulogore"7.

Treće, posebnu vrstu sustavnih masov-nih likvidacija bez suđenja predstavljajulikvidacije koje su vršene nakon zauzi-manja određenih područja, mjesta i gra-dova. One su provođene uglavnom uorganizaciji OZN-e, a prema spiskovimakoji su prikupljani i obrađivani u ranijimrazdobljima, te potom proširivani nakonzauzeća pojedinih lokaliteta. Dio ovih li-kvidacija vršen je neposredno nakon za-uzimanja lokaliteta, dio nakon dodatnihistraga u logorima i zatvorima, a dio podrazličitim drugačijim okolnostima.

Unutar pojedinih dokumenata u fonduOZN-e, za ovu je vrstu likvidacija sačuvanveći broj fragmenata različitog opsega, ameđu njima je najcjelovitiji dokument izožujka 1945. g, koji se odnosi na gradVaraždin, tj. radi se o "planu rada za pre-uzimanje grada Varaždina" kojeg je "Opu-nomoćeništvo OZN-a II. zagrebačke obla-sti za okrug Varaždin" uputilo OZN-i "II.zagrebačke oblasti" .

Osim opisa (adresa, vlasnik, namjena itsl.) 74 varaždinske "zgrade i ustanove" inaznake "kome se predaje nakon pregledaOZN-e", dokument sadrži i "popis narod-nih neprijatelja svrstanih po grupama zahapšenje i jednu kopiju predloga o kon-fiskaciji imovine narodnih neprijatelja"9.

U prvoj grupi narodnih neprijateljanavedena su imena i prezimena 173 osobe,s drugim osobnim podacima i naznakominkriminacije - "ustaša", "veliki ustaša","opasan ustaša", "član kulturbunda",

26 br. 106, siječanj 2001.

Zatim se tvrdi: "Razlog ovim likvida-cijama bilo je stanovište, koje u Slavonijiuzela ne samo O.Z.N.a, nego i druge us-tanove, a koje se svodi na ovo:

Bez mnogo skrupula treba likvidiratisve one za koje znamo da su neprijatelji ikoji će sutra biti protiv nas (n. a.)"1.

Najznakovitije je što nadzornik tvrdi:"Nakon sastanka sa mnom, drugovi suuvidjeli greške (...) te je odlučeno (...) zabuduće da nemože niko vršiti hapšenjaove vrste bez znanja i odobrenja šefa sek-cije, dok za sve likvidacije treba tražitiodobrenje od gore (n. a.)". Prema tomenije bilo od posebne važnosti što su iz-vršene likvidacije osoba bez dokazanekrivnje, pa čak i bez "potrebnih gener-alija", nego što nije traženo "odobrenje odgore".

Budući se u nizu objavljenih svje-dočanstava, radova i knjiga često navode iraspravljaju dvojbe glede razine jugosla-venske vlasti koja je planirala i izdavalazapovjedi o masovnim likvidacijama, štopodrazumijeva i moralnu i pravnu odgo-vornost za počinj ene zločine, potrebno j e -osim niza u disertaciji već navedenih, aprvi put uopće prezentiranih izvornih do-kumenata o toj problematici - navesti jošjedan posebno značajan; zapisnik "I. Sa-vjetovanja načelnika i rukovodstva OZN-e za Hrvatsku 1945. god."2.

Savjetovanje je održano sredinomsrpnja 1945. g3, a osim rukovodstva OZN-e za Hrvatsku i načelnika OZN-e iz 21 ok-ruga u Hrvatskoj, nozočan je bio i DuškoBrkić, izaslanik i član CK KPH, koji je, iz-među ostalog, rekao: " (...) sve ono štovam bude stizalo od Odjeljenja OZN-e zaHrvatsku, nisu samo odluke druga Steve,nego je to odluka partije, CK KPH, CKKPJ. I vi treba da vodite računa o (...)striktnom izvršavanju svih zadataka ... nesamo zato što ste na radu u OZN-i (...)nego zato što je to direktiva naše partije,našeg Centralnog Komiteta"4.

U kontekstu ovog i narednih poglavljazanimljiva je i "Završna riječ druga gener-ala Steve (I. Krajačića, op. a.): načelnikaOZN-e za Hrvatsku" koji je, kritizirajućiizlaganja načelnika OZN-e pojedinih ok-

ruga i općenito loš moralni i političkipoložaj OZN-e i partijske vlasti u narodu,rekao i sljedeće: "Drugovi prestanitekonačno sa likvidacijama (n. a.)! Ne zatošto ja možda žalim neprijatelja, ja ne žalimni moga oca, nego zato što se u narodukuje, ruje. Mi moramo nastojati da nad-jemo nov način (n. a.) sa kojim ćemo isteneprijatelje odstraniti. Mi imamo vojnesudove, sud nacionalne časti. Ima načinakako pronaći neprijatelja, ući u njegoveredove i odstraniti ga na legalan način (n.a.) (...) Mi treba zajedno sa partijskimorganizacijama na terenu da pokažemo danismo oni kako su nas opisali"5.

LOGORI

Brojna objavljena i neobjavljena svje-dočanstva preživjelijh žrtava poratnerepresije u komunističkoj Jugoslaviji če-sto, ali kratko i nesustavno, spominju i lo-gore kao mjesta u kojima su vršeni različitioblici represije; zlostavljanja, odvođenjana likvidacije, saslušavanja i td. Međutimiz tih opisa nisu se mogle točnije odreditiokolnosti nastanka, strukture i načina dje-lovanja logora, pa je ostao nepoznat unu-trašnji ustroj logora, njihov položaj ujugoslavenskom sustavu, te njihova terito-rijalna rasprostranjenost, trajanje, bro-jnost i td. Na taj su način do sada ostale ne-poznate i znanstveno neistražene osnovnespoznaje o jugoslavenskim (komunisti-čko-partizanskim) logorima koji su posto-jali tijekom Drugog svjetskog rata i nakonnjegova završetka.

S druge je strane, ne samo u hrvatskojjavnosti, u proteklim desetljećima neo-pravdano prevladavalo općenito uvjerenjekako su logori kao sustav bili ratno ob-ilježje samo država koje su poražene uDrugom svjetskom ratu ili Sovjetskog sa-veza između dva svjetska rata, te se logo-rima kao jednom od najtragičnijih global-nih fenomena dvadesetog stoljeća nije pri-davala odgovarajuća istraživačko-znanstvena i javna pozornost. Pritom jezanimljivo navesti i suprotnu činjenicu, tj.kako je istovremeno međunarodno ratnopravo temeljito razrađivalo zaštitu ratnih

žrtava, uključujući zaštitu civilnih osoba inačin postupanja s ratnim zarobljenicima,u kojima je veoma detaljno regulirana iproblematika interniranih osoba, logora,zatvora i td6.

Međutim, iskustva iz logora pokazujukako su norme propisane konvencijamabile najvećim dijelom drastično kršene, tesu logori bili mjesta najnehumanijeg pos-tupanja i primjene najtežih oblika repre-sije. Stoga je s humanističkog motrištapotpuno opravdano što su ratni pobjedniciteško optuživali logorsku praksuporaženih zemalja, no isto je tako potpunoneopravdano što su nastojali u što većojmjeri prešutiti iskustva iz vlastitih logora.

U tom je smislu druga Jugoslavija bilaprimjer krajnosti, jer su vlastite žrtve i pro-tivnički logori zlorabljeni za postizanjepolitičkih i ideoloških ciljeva, a žrtveporaženih strana i vlastiti logori potpunosu prešućivani7. Zanimljivo je kako je zapostojanja druge Jugoslavije, u njoj čakbilo pokušaja javnog otvaranja pitanjažrtava poraženih snaga8 i likvidacija kojesu vršili partizani9, ali je - u tom razdobljuu Jugoslaviji - problem jugoslavenskih lo-gora ostao javno potpuno prešućen10.

Međutim, sačuvana i sada dostupnagrađa komunističko-partizanskog po-rijekla omogućava nastanak relevantnihistraživačkih odgovora na niz temeljnihpitanja glede logora koje je krajem rata i uporaću sustavno osnivao jugoslavenskirežim. Stoga je, sukladno istraživačkompredmetu disertacije, osnovna svrha ovogpoglavlja okvirno prikazati tu problema-tiku na temelju izvorne arhivske građe, teje kao jednu od bitnih sastavnica uklopiti uznanstvenu spoznaju o represivnosti jugo-slavenskog sustava u Hrvatskoj 1945. g.

Ukoliko se namjerava pojašnjavati po-vijesna geneza sustavne primjene logoraod strane jugoslavenskih vlasti krajemrata i u poraću, onda se na načelnoj razini -kao i prilikom pojašnjavanja geneze re-presivnosti vlasti druge Jugoslavije - sva-kako treba krenuti od činjenice da je KPJsukladno, svom svjetonazorskom i idejno-političkom porijeklu, kontinuirano zastu-pala politiku totalitarnog modela vlasti11.

1 Isto, str. 87.2 HDA, f. OZN-a, k. 3.3 Zapisnik sadrži 33 stranice gusto tipkanog teksta, međutim nigdje nije datiran. No iz nekoliko detalja u tekstu i općeg konteksta s velikom se pouzdanošću može

zaključiti kako je savjetovanje održano sredinom srpnja 1945. g.4 Isto, str. 4.5 Isto, str. 32.6 v. Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata, Beograd, 1962; poglavlja "Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima ..." i "Ženevska konvencija o zaštiti

građanskih lica za vreme rata ..." Obuhvaćene su konvencije iz 1929. g. i njihova dopuna 1949. g.7 v. J. Jurčević, Nastanak jasenovačkog mita, Zagreb, 1998.8 npr. B. Bušić, n. dj.9 npr. S. Vukmanović-Tempo, n. dj.10 Krajem 80-ih godina, dakle pred sam raspad Jugoslavije izuzetak.predstavljaju fragmenti u knjizi F. Tuđmana "Bespuća ..." - usp J. Jurčević, n. dj, poglavlje

"Jasenovački mit i "Zaglavak"; Isto tako i n. dj. B. Petranovića - npr. dio III, str. 81 - ukratko spominje samo jugoslavenske logore za Nijemce.11 v. poglavlje ove disertacije"Proces nastanka vlasti druge Jugoslavije" - uvodni dio.

br. 106, siječanj 2001. 27

Isto se tako prve stvarne pretpostavkeza kasniji, završnoratni i poratni nastanaksustava logora pod nadzorom vladajućihstruktura KPJ mogu pronalaziti tijekomprocesa ustrojavanja novih tijela vlasti. Nataj je način već u prvim dokumentima CKKPJ i Vrhovnog štaba o organiziranjunarodne vlasti, određivan pojam narod-nog neprijatelja i sukladno tome premanjemu je izgrađivan represivni odnos.Primjerice, kao što je ranije navedeno, uFočanskim je propisima određeno tko sunarodni neprijatelji i represivni način pos-tupanja prema njima i njihovoj imovini1.

Nakon toga, daljnjim ustrojavanjemvojnih postrojbi, tijela civilnih i vojnihvlasti, nastajali su i njihovi dijelovi koji subili prvenstveno ili isključivo zaduženi zarepresiju (seoske i partizanske straže,PPK, vojni sudovi, obavještajne službe itd.), što je značilo i postupanje premanarodnim neprijateljima. U prvim godi-nama rata, jedine sankcije prema osobama- koje se normativno navode - bile susmrtne kazne. Tako je, primjerice, u stude-nom 1942. g. Privremeni upravni otsekpriVrhovnom štabu NOP i DVJ uputio svimkomandama područja i svim NOO-ima"Uputstvo o propusnicama za slobodnokretanje"2, u kojem se detaljno razrađujeta problematika, a jedino je predviđenokako se "falsifikovanje propusnica, pečataili potpisa kažnjava smrću" .

S druge strane, već od jeseni 1941. g.partizanska vojna zapovjedništva za-počinju pregovaračke dodire s protivni-kim vojskama glede razmjenjivanja za-robljenika4, što znači da su morale posto-jati određene vrste zarobljeničkih zatvoraili logora, koje su zasigurno bile prila-gođene tadašnjim, neujednačenim i prom-jenjivim okolnostima. Osim toga, ovi suzatvori (logori) očigledno imali nedvo-jbeni cilj - razmjenu zarobljenika - te jenjihov ustroj (lokacija, trajanje, položajzarobljenika i tsl.) bio podređen ost-varivanju tog cilja5.

Na taj se način, na temelju literature ipregledane građe, može zaključiti kako sudo predzadnje godine rata zatvori (logori)u partizansko-komunističkoj strukturi

vlasti imali različit, ali ne odlučujući sus-tavni represivni značaj. Na to je, izmeđuostalog, svakako utjecala neizgrađenost iteritorijalna nestabilnost komunističkihvlasti, jer je taj čimbenik objektivna pret-postavka izgradnji sustava zatvora i lo-gora. U prilog tome govore i problemikoje su krajem rata i nakon njega imalejugoslavenske vlasti prilikom prikupljanjapodataka o osobama koje su do 1944. g.likvidirale njeni organi vlasti i partizanskepostrojbe .

Međutim, približavanjem kraja rata, tj.sve većim jačanjem part izansko-komunističkog vojnog te unutarnjeg i me-đunarodnog političkog položaja, u drugojpolovici 1944. g. započele su pripreme zaorganiziranje sustava logora kao jednogod glavnih represivnih sredstava. Uosta-lom, u istim okolnostima i s istom svrhomosnovane su OZN-a i KNOJ, kao ključniorganizacijski i izvršni represivni organi,a isto tako su na svim razinama nove vlastivršene pripreme za završni obračun snarodnim neprijateljima'', te stoga logoripredstavljaju jednu, bitnu sastavnicu togrepresivnog konteksta.

U tom je smislu razumljivo što se u"Zadatcima NOOa pri oslobodjenju novihkrajeva", koji su označeni - "strogo po-vjerljivo", između ostalog navodi: "Trebaodmah u svakom Okrugu (n. a.) osnovatilogore za prisilan rad"8.

Sredinom rujna 1944. g, // odsjekOZN-e uputio je Načelniku OZN-e za Hr-vatsku "mjere i napomene, koje prethodnotreba uzeti u obzir, da bi se plan" pri zauzi-manju gradova "u cjelosti uspješnodovršio" , te se - između ostalog - pre-dložilo "da se sve uhapšene špijune, na-rodne neprijatelje i petokolonaše u Z. (Za-grebu, op. a.) može koncentrirati u neko-liko koncentracionih točaka (n. a.) - n.pr.ustaške u popravilištu Glina, gestapo i si. uSisku ili Karlovcu ili slično (...) Treba pritome imati na umu (...) daje poželjna kon-centracija "po strukama", da budu u sigur-nosti te da se bez gubitka vremena u jed-nom mjestu vrši istražni postupak nadsvima koji su medjusobno povezani" .

Sukladno navedenim planovima, ap r e m a s a č u v a n i m p a r t i z a n s k o -komunističkim dokumentima razvidno jekako je 1945. g, prije završetka rata, nateritoriju pod partizanskim nadzorom po-stojao sustav logora koji su osnovani inadzirani od strane partizanskih postrojbii organa nove vlasti, a pritom su ključnuulogu imale teritorijalne organizacijeOZN-e ili OZN-a unutar vojnih postrojbi.

Primjerice, sredinom ožujka 1945. g.OZN-a II za Zagrebačku oblast izdala je"Opunomoćstvu OZN-e za okrug Mosla-vinu" sljedeću zapovjed: "Izvršite popisfamilija od onih ljudi koji su danas ot-voreno stupili u oružanu borbu protivNOP-a, isto tako i svih onih koji su organ-izirali tu borbu na spomenutom sektoru.Kod porodica organizatora trebati će iz-vršiti konfiskaciju i njih otpremiti u logor(n.a.)" n .

U depeši koju je OZN-a za Hrvatskupočetkom travnja 1945. g. uputila OZN-i6. Korpusa navedeno je: "Pobrinite se davojno pozadinske vlasti organiziraju nor-malne (?!!! op. a.) zarobljeničke logore, avi morate imati pregled istih. Sa zaro-bljenicima postupajte u smislu uputa" .Potpuno ista depeša upućena je istog danai 11. Korpusu1 .

Zatim, krajem travnja 1945. g. OZN-aHrvatsko Primorje uputila je depešuNačelniku OZN-a Hrvatske u kojoj je, iz-među ostalog, navedeno; "Postavljen jezarobljenički logor gdje se vrši ispiti-vanje. Do sada likvidirano oko 120 za-robljenika"14. U isto vrijeme "III sekcijaOZN-e za IV. Ud. (udarni, o. a.) Korpus"JA podnijela je "radni izvještaj" (...) III.Odsjeku OZN-e za Hrvatsku" u kojem,između ostalog stoji: "Organizovali smodva zarobljenička logora, jedan u koji ćeulaziti svi zarobljenici koji imaju usloveda udju u našu armiju (...) Drugi logor zaŠvabe (Nijemce, op. a.) i ostale nepri-jatelje, kao i za domaće nad kojima jepotrebna dulja istraga i traženje podataka.

(nastavit će se)

1 v. L. Geršković, n. dj, str. 9-15.2 Isto, str.46-48.3 Isto, str. 47.4 v. Đ. Labović-M. Basta, n. dj.5 v. Isto; Sami autori, kao i literatura i izvori koje navode, uglavnom opisuju pregovaračke odnose i okolnosti o razmjenama, bez razmatranja statusa institucije zatvora

(logora)ili zarobljenika.6 v. prethodno poglavlje ove disertacije.7 v. prethodna poglavlja ovog dijela disertacije.8 HDA, f. OZN-a, k. 1, o. 5, str. 2, točka 17; detaljnije o dokumentu v. bilješku 760 i tekst na istoj stranici..9 HDA, f. OZN-a, k. 3, o. 1, arh str. 24, 14. rujan 1944.10 Isto, arh. str. 24.11 HDA, f. OZN-a, k. 10, o. 3, "Broj: 613/1945, Dne 18.ožujka 1945", arh. str. 43.12 HDA, f. OZN-a, k. 7, depeša "7. IV.45 Za VI. Korpus. S. 269-57"., arh. str. 24.13 HDA, f. OZN-a, k. 8, depeša "7. IV.45 Za XI Korpus S. 271-47.14 HDA, f. OZN-a, k. 7, 25. travanj 1945, u potpisu "Pipo ... gr.138"; v. bilješku br. 877.

28 br. 106, siječanj 2001.

NOVOGODIŠNJI DOMJENAK U ZADRUKao i svake godine, članovi HDPZ-a Podružnice Zadar, sastali su se 30.12.2000.

da bi svečano ispratili Staru godinu. Okupilo se oko 50 stalnih članova koji su redo-viti na sastancima i koji prate što se događa u našem Društvu. Uvodnu riječ dao jepredsjednik Podružnice Zadar, prof. Bruno Zorić, koji je upoznao članstvo s no-vostima koja se događaju u Društvu. Tako je naveo da se čine veliki napori od straneVijeća HDPZ-a, a osobito od načih čelnika gospode Jure Knezovića, Kaje Pereko-vić, Ljubomira Gotovca i Andrije Vučemila, koji se zalažu da se dug države Hrvat-ske prema političkim zatvorenicima u cijelosti isplati u nastupajućoj godini.

Dakle, da se poštuje Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika kojeg jeizglasovao Sabor, a koji do dana današnjega, nije u cijelosti realiziran, već samo dje-lomično, što izaziva revolt i nezadovoljstvo hrvatskih političkih zatvorenika.

Navedeno je od strane predsjednika prof. Zorića, da će grupa istaknutih prav-nika u Zagrebu načiniti amandman koji bi Sabor morao prihvatiti, te da bi dug kojegdržava ima prema političkim zatvorenicima prešao u javni dug odnosno pretvorio seu obveznice koje bi kupovale hrvatske banke, a država bi imala dug prema bankamai taj dug zajedno s kamatama bio bi isplaćen u roku od 5 do 10 godina bankama.

Banke bi imale interes, jer bi za ovo razdoblje dobili do 400 milijuna kn kamata,a one bi se obvezale da će u 2001. do lipnja u cijelosti isplatiti dug zatvorenicima.

Ovakav prijedlog i nastojanje naših čelnika primljen je s velikim oduševljenjemod prisutnih članova, koji su se osobito radovali brizi i trudu naših čelnika dakonačno do kraja realiziraju svoja prava. Predsjednik je upozorio svoje članstvo daće se i mirovine od 1. siječnj a 2001. povećati kao i svim drugim umirovljenicima, a uodnosu na vrijeme kada su otišli u mirovinu u odnosu na 20%.

Isto tako, članovi HDPZ-a u Zadru upoznati su s teškim materijalnim stanjem unašem Društvu, pa se apeliralo da se članarina i pretplata na list plati čim prije, jerdržava Hrvatska više ne će financirati rad Društva već samo određene programe, patako dolazi u pitanje i samo izlaženje našeg glasila.

Članarina i pretplata i u novoj godini ostaju nepromijenjene i to 100 kn članarinai 180 kn pretplata.

Mole se članovi, da svoju obvezu prema Društvu čim prije izvrše i da na taj načinpomognu rad Društva i izlaženje lista koji se nalazi u veoma teškim materijalnimprilikama. Pozivaju se i oni članovi koji do sada nisu bili pretplatnici, da se pretplatena naše glasilo u kojem će moći naći razne informacije o svojim pravima, kao i štivoo stradanjima hrvatskog naroda.

Predsjednik Podružnice ponovo se osvrnuo na naše čelnike Juru Knezovića iKaju Pereković i upozorio da su oni stupovi naše udruge i da bez njihova djelovanjaDruštvo ne samo da bi izgubilo na značenju, nego bi rad bio slabiji, pa postoji i opas-nost prestanka cjelokupnog rada.

Stoga nije s radošću primljena vijest da se naši čelnici zbog starosti, bolesti i dru-gih obveza ne će i dalje prihvatiti obveza vođenja Društva pa je dana puna potporagđi Pereković i osobito gosp. Knezoviću na njihovom dosadašnjem radu, moleći ihda oni i dalje taj rad nastave na dobrobit hrvatskih političkih zatvorenika.

Nakon uvodne besjede predsjednika Podružnice, javilo se nekoliko članova kojisu pohvalili rad naših čelnika, osudili klevete i laži M. Dizdara i kompanije, ukazalikako pravna država još uvijek ne funkcionira kad treba zaštiti pojedince od neo-pravdanih kritika i laži.

Članovi Podružnice HDPZ-a u Zadru žele da i dalje Kaja Pereković, Jure Kne-zović, Ljubomir Gotovac i Andrija Vučemil budu naši čelnici.

Pojedini članovi istakli su i pohvalili rad i predsjednika Podružnice, njegov sa-moprijegor i žrtvu.

Na kraju organiziran je skromni domjenak iz vlastitih sredstava Podružnice.Ovoga puta zakazali su mnogi donatori kojima smo se obratili, tako da nismo dobilipomoć od nikoga, što su politički zatvorenici primili s razočaranjem i nezado-voljstvom.

Uz glazbu, piće i hranu, članovi Podružnice HDPZ-a ipak su skromno i veseloorganizirali svoje druženje i u dobrom se raspoloženju oprostili sa starom godinom.

Predsjednik PODRUŽNICE HDPZ-a ZADAR:

prof. BRUNO ZORIĆ

br. 106, siječanj 2001. 29

ZADNJA ADRESA: "DRAVSKA ŠUMA" VARAŽDINTraže se podatci o stradalima, ubijenima i nestalima na varaždinskom području

Kroz povijest hrvatski je narod živio podrazličitim vladama i služio različitim gospo-darima, a naši su preci stoljećima prolijevalikrv za slobodu drugih. Veliki broj Hrvatastradao je i tokom posljednjega, drugogsvjetskog rata, a nevolje i ubijanja stanov-ništva nastavila su se i nakon njegova za-vršetka.

Tako je samo na području Varaždinskežupanije stradalo više od pet tisuća ljudi, a naovom je prostoru registrirano više od tridesetmasovnih grobišta ratnih i poratnih žrtava.Neposvećeni grobovi poubijanih Hrvata ra-suti su od krajnjeg zapada (Višnjica, Ma-ruševec i Lepoglava), do Kućana Ludbre-škog i Segovine smještenih na istoku Župa-nije. Grobišta i stratišta Hrvata nalaze se i napotezu od Lovrečana i Virje Otoka do NovogMarofa, Pake i Breznice, a jedno od najvećihstratišta smješteno je na desnoj obali rijekeDrave kod Varaždina.

Progoni, maltretiranja i ubojstva zbivalasu se kroz cijelo ratno razdoblje, no,najžešća su bila odmah nakon rata, u svibnjui lipnju mjesecu 1945., a trajala su i u ka-snijem razdoblju. Na ubijanje su ljude do-vozili iz grada, iz zatvora, logora, a premaizjavama svjedoka tu su završili i ranjeni vo-jnici iz varaždinskih bolnica. Ubijanja su tutrajala sve do kasne jeseni, a neki od svje-doka spominju i poratnu 1946., kao vrijemeu kojem su pripadnici Udbe vršili likvidacijetzv. narodnih neprijatelja. Područje uz rijekuDravu kasnije je navoženo zemljom i šlja-kom iz varaždinske ljevaonice, no tijela pou-bijanih ljudi u poratnom razdoblju nitko nijedolično pokopao, a spokoj bezimenih žrtavanarušila je jedino rijeka Drava svojim brzimi razornim tokom.

Leševi u odorama i civilnojodjeći - dronjcima

O tim događajima jedan od stanovnikaVaraždina, tadašnji gimnazijalac, rekao je: -Kao djeca često smo bili na Dravi, no nakonzauzimanja Međimurja od strane Bugaraviše se nismo usudili toliko zalaziti na rijeku,a vojska Nezavisne Države Hrvatske na des-noj je obali rijeke iskopala rovove za obranugrada. Rovove smo zvali lauf-grabe, a pro-tezali su se u cik-cak liniji nekoliko kilome-tara uz samu obalu.

Ljetnih dana 1945. odlazio sam s pri-jateljima, koji su stanovali u istoj četvrti(sajmište), na kupanje na Dravu. RijekaDrava donosila je leševe vojnika pa i civilaiz područje Dravograda i Slovenije. Leševisu se katkada zaustavljali uz obalu u granjupriobalnog grmlja. Štapovima smo ih odgu-ravali u tok rijeke. O tome nismo obavješta-

30

Piše:

Franjo TALAN

vali nikoga, kao ni o kožnoj zarazi (pri-štićima), koje smo dobili za kupanja u Dravi.

U dijelu od tzv. Šintarije, malo niže odmjesta gdje je bio postavljen mlin, tj. niz-vodno, skoro do samog kupališta jasno subili vidljivi svježe zatrpani rovovi. Nikakvaznačaja tomu nismo pridavali, to tim više štose govorkalo da se u tom dijelu nešto do-gađalo u danima koji su slijedili "oslo-bođenje".

kon nekoliko dana rovovi su ponovo bili za-trpani. Mi se iza toga jedno vrijeme nismokretali tim dijelom Drave.

Zadnja adresa: Varteksov stadion

Potkraj rata mnogi vojnici NezavisneDržave Hrvatske povlačili su se sa svojim je-dinicama prema Austriji, pa se tako sredi-nom svibnja na Bleiburškom polju zateklomnoštvo vojnika i civila koji su se zajedno svojskom povlačili iz Hrvatske. Nakon pre-daje oružja krenuli su uz pratnju partizananatrag u Jugoslaviju. Poslije višemjesečnihpješačenja, žedni i gladni, preživjeli su ra-

Rijeka Drava kod Varaždina: Koliko je tijela nevinih, poubijanihhrvatskih vojnika i civila u njoj "pokopano"?

Naime u noćnim satima tih dana čulo sebrujanje kamionskih motora i buka drugihvozila koja su se kretala prema Dravi. Otome se ljudi nisu usudili javno i glasno go-voriti. No glasine su kružile da se iz bolnice,iz zatvora ljude odvozi na likvidaciju. Došloje ljeto 1946. i pripremali smo se za maturu.Odlazili smo opet na Dravu, gdje smo spajaliugodno (kupanje) s korisnim - učenjem.Negdje koncem lipnja mjeseca Drava je us-lijed naglog topljenja snijega u Austriji na-bujala i poplavila priobalno područje. Na-kon što se voda povukla u korito, našli smootvorene rovove punih ljudskih leševa.Najviše ih je bilo u vojnim odorama, a manjeu civilnim odijelima, moglo bi se reći udronjcima. Slika je bila jeziva - zastrašujuća.Na tijela je bilo nabacano kamenje. Mi senismo usudili pretraživati sadržaj rovova udubinu. Na gornjem sloju tijela moglo serazabrati rupe od metaka na lubanjama. Na-

spoređeni u neki od logora, a mnoge kolonesvoje usputne postaje imale su i na područjuVaraždinske županije.

Mnogi vojnici imali su čast sa svojomkolonom boraviti i u zarobljeničkom logoruu Varaždinu. Smješteni su pod vedrim ne-bom preko puta Tivara, današnjeg Varteksa,na nogometnom stadionu. Tako se uzarobljeničkom logoru na Varteksovu stadi-onu sredinom mjeseca lipnja 1945. našao,kao bivši domobran, i Dragutin Hercigonjaiz Tuhlja, sin Adama i Ane rođene Grmek.Najednom papiriću ispisao je adresu svojihroditelja i prebacio je preko ograde. Nakonprimljene poruke, na put u Varaždinu krećeAntonija, noseći bratu roditeljski blagoslov ipozdrav od braće i sestara kojih je Dragoimao sedam.

Antonija kaže: - Uspjela sam doći u Va-raždin drugi dan po primljenoj poruci te mije od nadležnih u logoru odobren razgovor


na sporednom ulazu. Sjedeći na ledini bratmi je ispričao cijelu muku koju je prošao nakrižnom putu nakon čega smo se oprostili.Nakon par dana, 22. lipnja, opet sam pos-jetila brata, no ovaj je put sastanak bio veo-ma kratak, a zarobljenici, logoraši, već subili podijeljeni, te sam mu obećala doći uju-tro sljedećeg dana. Prespavala sam u Va-raždinu, a ujutro brata ni vojske u logoru, nanogometnom igralištu više nije bilo.

Krenuli smo selima Podravine i Slavo-nije, raspitujući se za zarobljenike no nitkoživ nije vidio ni kolonu ni zarobljenike kojibi tuda prošli zadnjih dana. Brata smo tražilii preko Crvenog križa i u vojsci, no našegDrageca nije bilo nigdje ni među živima, a nimeđu mrtvima. - rekla je žalosno Antonija.

Spomen križ za ubijene na Dravi

Posljednji put na Varteksovu stadionuviđeni su mnogi Hrvati koji su s ovog igrali-šta, nevini, bez suda i suđenja odvedeni usmrt, a mnogi stanovnici grada i okolice od-vedeni su i nestali tijekom brojnih noćnih ra-cija, a da njihova rodbina i obitelji nikadnisu doznali za njihova posljednja počiva-lišta.

U spomen na nevine žrtve ratnog i porat-nog razdoblja uz mnoga je grobišta postav-ljen spomen-križ, a uz grobište Pancerica uVirje Otoku u znak sjećanja na žrtve Blei-burga i "križnog puta" sagrađena je i kape-lica koja je posvećena hrvatskom blaženiku,kardinalu Alojziju Stepincu. Msgr. MarkoCulej, prvi biskup Varaždinske biskupije,18. lipnja ove godine blagoslovio je kapelunovoga hrvatskog blaženika, a od 1995. sva-ke se druge nedjelje u mjesecu lipnju za stra-dale sudionike križnog puta tu služi misazadušnica.

U planu "Društva za obilježavanje gro-bišta ratnih i poratnih žrtava" je i postav-ljanje spomen križa za stradale i poubijaneHrvate na području grobišta "Dravska šu-ma" kraj Varaždina, gdje se planira postavitispomen-križ.

Molimo obitelji poginulih i nestalih hr-vatskih vojnika i civila kojima su njihovinajbliži stradali na ovom području da nam otome dostave podatke, a rodbinu stradalihmolimo da nam dostave i fotografije žrtavaili njihove preslike. Također molimo sveosobe koje su preživjele varaždinske logorei zatvore, da nam pošalju o tome podatke,kao i o osobama stradalih na tim lokacijama.Povijest, doduše, promijeniti ne možemo,no nije u redu ni da je prešutimo - rekli sunam u prostorijama Društva, u Vrazovoj 4, uVaraždinu. Svjedočenja i podatci o stra-dalima mogu se poslati na adresu: Društvoza obilježavanje grobišta ratnih i poratnihžrtava, Vrazova 4,42000 Varaždin, Repub-lika Hrvatska. •

br. 106, siječanj 2001. 31

MJESTA STRADANJA HRVATSKIHŽRTAVA TREBA OBILJEŽITI

Općina Posušje je po veličini jedna odsrednjih općina u zapadnoj Hercegovini.Po posljednjem popisu pučanstva iz 1991.ima 16.659 stanovnika. Prema podacimanavedenim u Općem shematizmu katoli-čke crkve u kraljevini Jugoslaviji dr. Kru-noslava Draganovića iz 1939., brojno sta-nje vjernika bilo je u Posuškom dekanatu,odnosno na području općine Posušje15.268. Znači da općina, unatoč golemimžrtvama iz II. svjetskog rata i poraća i stal-nom iseljavanju, bilježi porast od 1939. do1991. za 1.391 stanovnika ili 9,10 posto.

Općina je naseljena samo hrvatskimpučanstvom.

Granične su joj općine: sa zapadaimotska, s juga grudska, s istoka široko-briješka, sa sjeveroistoka mostarska i ja-blanička, te sa sjevera i sjeverozapada to-mislavgradska.

PARTIZANSKOZAPOSJEDNUĆE POSUŠKOG

KRAJA

Partizani su u tijeku II. svjetskog rataupadali više puta na rubna područja po-suške općine, navlastito uz granicu to-mislavgradske općine. Prvi su put upali umjesto Posušje 17. kolovoza 1942. izadržali ga u svojim rukama svega neko-liko dana. Drugi njihov upad dogodio se10. veljače 1943. I toga puta drže ga jedvadvadesetak dana. Treći njihov upad u stu-denom 1944. značio je konačno zaposjed-nuće posuškog kraja. Svaki njihov upadostavljao je iza sebe pustoš, zgarišta,ubijene i ismasakrirane. Zaposjednućemtoga kraja nisu to više činili u naletu, negosustavno, kao "narodna vlast", u ime "na-roda".

I četničke su bradate horde dva putaupadale na posuško područje. Prvi put 6.listopada 1942. i drugi put 5. ožujka 1943.U oba upada počinili su stravične zločine.Pomamni kao bijesne zvijeri s krvavimkamama (bodežima) u rukama zakr-vavljenih očiju klali su ljude, žene, djecu,sve odreda do koga su stigli.

U zaposjednuću posuškog kraja i ka-snije OZN-a je imala ulogu neograničenanadzornog tijela i vojske i vlasti. Za

Piše:

Josip Jozo SUTON

razliku od drugih tijela koja su partizaniosnivali u Posušju, OZN-a je došla organ-izirana kao partijsko-vojno tijelo koje sveneograničeno nadzire. Tako je to zlokobnotijelo, tobože u službi "narodne vlasti" ipartije, ali de facto, vojno tijelo, prvihdana svoga djelovanja na području po-suškog kraja, pozatvaralo sve uglednijeljude, njih oko osamdesetak, među kojimai dvojicu svećenika. Iza toga, svaki se danpovećavao broj zatvorenih.

U poratnim godinama na posuškompodručju, jugokomunistička vlast prekosvoje zloglasne službe OZN-e, a potomUDB-e provodi nezapamćeno nasilje nadnedužnim pučanstvom.

Svi jadi i nevolje su počele s partizan-skim zaposjednućem posuškog kraja, jersu partizani zavladali tim područjem, kao idrugim dijelovima zapadne Hercegovine,oko sedam mjeseci prije konačnog slomaNezavisne Države Hrvatske. Pučanstvonije prihvatilo partizansku vlast. Kako bije i prihvatilo, kad je skoro svaka obiteljimala najmanje po jednoga člana u hrvat-skoj vojsci, s kojim je nakon povlačenjaizgubila svaku vezu. Roditelji su u teškomrazmišljanju gdje im se sinovi nalaze, jesuli živi ili mrtvi. Zato je stanje vrlo mučno.Među pučanstvom vlada velika po-tištenost i neizvjesnost. Sjedne strane par-tizanski teror, a s druge mora neizvjesnostizbog sudbine sinova. Stanje je očajno.Narod je izgubio svoju državu! Dogodilase Bleiburška tragedija! Svakodnevno pa-daju nove žrtve. Partizan iz dana u danpovećavaju teror. Skoro da i nema obiteljikoja ne oplakuje ili ne strijepi za nekogasvoga, koji se povlačio, bilo kao vojnik ilicivil. Partizanski odredi predvođeni OZN-om vrše takozvane akcije na terenu, ubija-jući one koji se kriju, one koji ih kriju,osumnjičene da ih kriju, one koje sumn-jiče da održavaju vezu s područnom geri-lom. Broj ubijenih se povećava iz dana udan. Hrvatska se krv prolijeva na svakomkoraku. OZN-aši ne miruju ni po danu nipo noći. Pučanstvo odreda zatvaraju,

premlaćuju, zlostavljaju i prisiljavaju daprizna ono što nije učinilo. Vrlo su rijetkiPosušani koji nisu zatvarani i podvrgavanioznaškoj torturi.

Oznaši su bili nazočni na svakommjestu i u svako doba. Sumnjičili su sve isvakoga. Sumnjičili su ljude koji su se uprolazu međusobno pozdravljali uo-bičajnim pozdravom, koji su se među-sobno pogledali. Čim su dvojica viđenazajedno, a skupina pogotovo, odmah suprivođeni na saslušanje radi utvrđivanjasvrhe sastanka i sadržaja razgovora. Vid-jevši što sve čini "narodna vlast" i njeziniorgani, kako uhode sve i svakoga, zat-varaju, iznuđuju priznanja za "pro-tudržavnu djelatnost, mnogi ljudi bježe odsvojih domova u okolne šume i planine i tuse priklanjaju onima koji se i nakon padaNDH nisu predali partizanima, nego su sei dalje nastavili boriti protiv njih. Takve je"narodna vlast" proglašavala "odmetnici-ma i banditima" i ubijala ih kao narodneneprijatelje, ne birajući sredstva i metode.U takozvanim blokadama određenihpodručja hvatali su ih i ubijali primjenju-jući najdrastičnije boljševičke metode.

PRIKRIVENA VELIKOSRPSKAPOLITIKA NA DJELU

Pučanstvo na prostorima Posušja, kaoi na prostorima drugih zapadnohercego-vačkih općina - ondašnjih kotareva (sre-zova) i na ostalim hrvatskim područjima,bilo je u poratnim godinama predo-dređeno od strane velikosrpske politike zaoštro zlostavljanje i uništavanje doistrjebljenja. To je bila imperativna zadaćate politike, koja je prikrivala borbu Brozo-vih partizana pod borbom za internaciona-lističke ideje, pod borbom protiv fašizma,nacionalizma, pod klasnom borbom,NOB-om, proglašavajući Hrvate neprija-teljima naroda i države, koji se bore zafašističku ideologiju. Pod tim prikazivan-jem krila se borba kojoj je bio ciljuništenje hrvatskog naroda i za stvaranjevelike Srbije.

Slijedom takve prikrivene politike po-partizanjeni četnici pobili su stotine tisućanevinih Hrvata. Za pokriće svojih zločina i

32 br. 106, siječanj 2001.

genocida nad hrvatskim narodom,postavljali su na neke isturenije funkcijepojedine zavedene i prodane Hrvate, kojisu im na žalost pomagali činiti zločine nadhrvatskim narodom, nerijetko i nad svo-jom rodbinom, prijateljima i susjedima,uglavnom naređivane iz centarajugokomunističke moći.

P u č a n s t v o p o s u š k o g kra ja sjedinstvenim oduševljenjem dočekalo jeproglašenje Nezavisne Države Hrvatske10. travnja 1941., te se odmah masovnouključilo u njezine vojne postrojbe, redar-stvo i oružništvo; u njezinoj obrani i ču-vanju sudjelovali su takoreći svi žiteljidobno i fizički sposobni za vojne postro-jbe. U četverogodišnjem ratu i poraću - upostrojbama, u Bleiburškoj tragediji, ukolonama smrti, na križnim putovima, ulogorima, kazamatima, na raznim stra-tištima, na svojim ognjištima itd. položiloje svoje živote 1.296 žitelja, što ne značida je to konačan broj.

Pale žrtve ne mogu se, a dakako, i nesmiju zaboraviti. Upravo su te žrtve i nji-hova prolivena krv za domovinu bile poti-caj i nadahnuće njihovim sinovima, unu-cima i svima ostalima za borbu, oslo-bođenje i uspostavu drage nam, slobodne isuverene države Hrvatske. Znači, s timpoticaj em i nadahnućem njihovi sinovi iunuci krenuli su s mjesta na kojem su imočevi i djedovi stali, i nastavili dalje borbuprotiv istoga neprijatelja za oslobođenjesvoje domovine. Tom borbom hrvatska jed r ž a v a o s l o b o đ e n a i p o n o v n ouspostavljena, iako na žalost, još uvijeknije u povijesnim granicama. No, nema ine smije biti nikakve dvojbe da će se i natomu dijelu hrvatskog tla jednog dana za-vihoriti hrvatski barjaci, koje će izvjesitihrvatski sinovi i to upravo potomcibleiburških žrtava, žrtava križnih putova isvih ostalih koji su položili svoje živote ilipatili za Hrvatsku.

Među ukupnim brojem žrtava palih zaHrvatsku s područja posuške općine utijeku II. svjetskog rata i poraća, 166 ih jena 106 lokaliteta pobijeno na tlu rodneopćine. Te je žrtve pobila, uglavnom u po-ratnim godinama, avetinjska BrozovaOZN-a, ta moćna organizacija, koju jeTito utemeljio 1944. kao takozvano "Od-jeljenje zaštite naroda", sa zadatkom dadjeluje strogo i neumoljivo prema nepri-jateljima obnavljajuće Jugoslavije.

U službujuće redove te opake organi-zacije koju je Broz dao u ruke najljućimvelikosrpskim hrvatožderima Aleksandru

Rankoviću, Ugleši Daniloviću i drugima,ubacivani su i pojedini Hrvati, te hrvatskeljudske nakaze, punjene mržnjom premasvomu narodu. Tko su zapravo te nakaze?To su oni pojedinci koji su se okrenuli pro-tiv svoga naroda, ponoseći se time što jebaš njima dato neograničeno ovlaštenje izsredišta velikosrpske moći da su iznadnaroda i da nad njim "bdiju", držeći sebetim većima što ih se sredina više boji igleda u njima moćnike okrutnosti; to suoni koji su dobivali od svojih nalogoda-vaca priznanja i promaknuća ovisno o ve-ličini i broju počinjenih zločina; to su onikoji su zbog svoje jadne taštine mrcvarili iuništavali hrvatski narod za ciljeve suludevelikosrpske politike, koju su sustavno, aliperfidno provodili; to su izravni izvršiteljizločina počinjenih nad narodom Posuškogkraja; to su oni ondašnji šefovi OZN-e,kasnije preimenovane u UDB-u i to ime-nom i prezimenom kako slijedi:

- Ivan Šprlje iz Metkovića,- Lovre Kovačević iz Tučepa krajMakarske,- Mirko Praljak iz Čapljine,- Ante Primorac iz Bijače krajLjubuškoga,- Milorad Drašković iz istočne Hercego-vine,- Petar Oreč iz Posuškog Graca,- Viče Sopta iz Mamica i- Markica Dobrijević iz Glamoča.

Dakle, to su ta imena najodgovornijaza pale žrtve i počinjene zločine na tlu po-suške općine. Dakako, još su odgovornijiza sve to njihovi nalogodavci, koji su takosustavno provodili velikosrpsku politiku ivršili etnocid hrvatskoga nacionalnog bićana hrvatskim povijesnim prostorima.

S njima su suodgovorni i takozvanioficiri OZN-e koji su odano izvršavali nji-hove naloge. Isto tako su s njima suodgo-vorni svi oni koji su tajno ili javno s njimasurađivali, ili su im bili na usluzi. Imenatakvih su ovdje izostavljena zbog uvje-tovanosti prostorom. Njihova imenazainteresirani mogu naći u knjizi "PO-SUŠKIŽRTVOSLOV", dakako, samo zaone koji su tamo navedeni.

ŽRTVE I LOKALITETIZLOČINA

1. Jure BARIŠIĆ Ivanov (Božinović)rođ. uRakitnu 1911.Zaklali ga četnici kao civila u Dašnikuiznad Rakitna, 1942.


2. Ilija BARIŠIĆ Jurin (Sajinovac)Zaklali ga četnici kao civila u staji u

Modruši na Blidinju, 10.02.1942.3. Marko PERKO Ivanov (Markan)rođ. u Sutini Rakitnu 1907.Pere PERKO Jurinrođ. u Sutini Rakitnu 1905.Stanko ŠARIĆ Šimunovrođ. u Sutini Rakitnu 1901.Zaklali ih četnici kao civile kod kuća

(staja) u Risovcu na Blidinju,

7/8.10.1942.4. Jozo ŠARIĆ Šimunovrođ. u Sutini Rakitnu 1904.Rade ŠARIĆ Šimunovrođ. u Sutini Rakitnu 1908.Mate ŠARIĆ Šimunovrođ. u Sutini Rakitnu 1923.Gabro ŠARIĆ Daninrođ. u Sutini Rakitnu 1902.Zaklali ih četnici kao civile kod kuće u

Dabilu u Sutini Rakitnu, 06.10.1942.5. Cvitan TOPIĆ Jurinrođ. u Sutini Rakitnu 1914.Stojan REZO Jozinrođ. u Sutini Rakitnu 1906.Šimun REZO Ivanovrođ. u Sutini Rakitnu 1906.Stojan REZO Matinrođ. u Sutini Rakitnu 1914.Zaklali ih četnici kao civile na Debelom

Brdu iznad Rakitna, 07.10.1942.Frano REZO ?rođ. u Sutini Rakitnu ?Stanko REZO Ivanovrođ. u Sutini Rakitnu ?Stipe REZO Franinrođ. u Sutini Rakitnu ?6. Pere Petro BONIĆ Jozin (Krečević)rođ. u Poklečanima Rakitnu 1878.Filip MARKOTA Andrijinrođ. u Poklečanima Rakitnu 1902.Mate MAKOTA Ivanov (Risonjić)rođ. u Poklečanima Rakitnu 1912.Anđelak IVANKOVIĆ Antin (Gele)rođ. u Poklečanima Rakitnu 1889.Jozo IVANKOVIĆ Jurin (Šudurović)rođ. u Poklečanima Rakitnu 1898.Jure IVANKOVIĆ Stipin (Lević)rođ. u Poklečanima Rakitnu 1893.Mate IVANKOVIĆ Jurin (Kuronjić)rođ. u Poklečanima Rakitnu 1925.Šimun IVANKOVIĆ Marijanovrođ. u Poklečanima Rakitnu 1894.Pere IVANKOVIĆ Franin (Jozić)rođ. u Poklečanima Rakitnu 1890.

33

Zaklali ih četnici kao civile naKonjskom iznad Rakitna u stajama07.10.1942.7. Toma JAŽO Stipanovrođ. u Zagorju kod Vira 1928.Odveli ga partizani kao civila iz kuće iubili u Rakitnu 1943.8. Štipan JURIŠIĆ Ivanovrođ. u Zagorju kod Vira 1897.Partizani ga odveli iz kuće i u Livnuubili 1943.9. Ivan LONČAR Ivanovrođ. u Zagorju kod Vira 1915.Jozo LONČAR Ivanovrođ. u Zagorju kod Vira 1911.Marko TOLUŠIĆ Marijanovrođ. u Zagorju kod Vira 1914.Anica TOLUŠIĆ žena Antinarođ. u Zagorju kod Vira 1907.Anica TOLUŠIĆ žena Stipanovarođ. u Zagorju kod Vira 1908.Partizani ih odveli iz kuća i na du-vanjskom području u selu Stepenu ubili1943.10. Ivan VIČAN Jozinrođ. u Rastovači 1920.Četnici ga kao civila zaklali kod kuće uRastovači 1943.11. Rajko PIŠKOVIĆ Jakišinrođ. u Tribistovu 1916.Partizani ga strijeljali u Čitlučkoj Brini1943.12. Ante GALIĆ Ivanovrođ. u 7 1871.Četnici ga ubili kao civila na Svinjačiiznad Rakitna 1943.13. Ante VRANJKOVIĆ Petrovrođ. u Posuškom Gracu 1913.Partizani ga kao civila ubili pred kućomu Gracu 1943.14. Ivan VRANJKOVIĆ Antinrođ. u Posuškom Gracu 1886.Partizani ga ubili kao civila u brdu iznadkuće u Posuškom Gracu 1943.15. Ivan BEŠLIĆ Petrov (Begušić)rođ. u Rastovači 1903.Partizani ga kao civila ubili u Sovićima1943.16. Jozo JUKIĆ Markov (Zokan)rođ. 1875. u PosušjuČetnici ga kao civila zaklali kod staje uRadovnju iznad Posušja 1943.17. Ivan KOVAČ Jozin (Sivalj)rođ. u Posušju 1878.Iva KOVAČ žena Ivanova (Sivaljeva)rođ. u Posušju 1880.Četnici ih zaklali na kućnom pragu u Po-sušju 1943.

34

18. Iva BARIŠIĆ žena Ivanovarođ. u Rakitnu 1879.Strijeljali je partizani kod kuće u Rakitnu13.03.1943.19. Ivan ROMIĆ Jakovljev (Crni)rođ. u Rakitnu 1880.Partizani ga ubili kao civila kod kuće uRakitnu 1943.20. Anica ŠARIĆ žena Vidovarođ. u Rakitnu 1911.Partizani je ubili na Poljima na Blidinju,1944.21. Grgo TOMIĆ Jurin (Galijat)rođ. u Vrpolju Raktinu 1920.Slavko BARIŠIĆ Matin (Glavar-Tale)rođ. u Vrpolju Rakitnu 1923.Kao pripadnici Rakitske milicije nisu seprijavili partizanskim vlastima. Kaotakve partizani su ih na prevaru uhvatilina Štitaru iznad Rakitna, te odveli naVučipolje i tu ubili, isjekli na komade,1944.22. Stipe ČUTURA Jozinrođ. u Tribistovu 1926.Jerko PIŠKOVIĆ Franinrođ. u Tribistovu 1926.Partizani, oznaši ubili ih kao civile kodrodnih kuća u Tribistovu 1944.23. Frano ČUTURA Ivanov (Inđil)rođ. u Tribistovu 1906.Partizani ga ubili i izmasakrirali kao za-povjednika mjesne milicije u Konjovcuna području Broćanca, 1944.24. Mate BEŠLIĆ ? (Matul)rođ. u Rastovači 1887.Partizani ga kao civila zaklali na Omaruu Tribistovu, 1944.25. Jure BEŠLIĆ ?rođ. u Rastovači 1915.Partizani ga kao civila ubili kod staje uSopču u Tribistovu 1944.26. Marko BAKULA Paškinrođ. u Rastovači ?Partizani ga ubili kao civila na područjuRakitna 1944.27. Jozo BAKULA Paškinrođ. u Rastovači 1908.Jozo BEŠLIĆ Stipanovrođ. u Rastovači 1906.Poginuli u skrovištu krijući se od parti-zana u Mratnjači na području Sutine,1944.28. Stipe IVANKOVIĆ Ivanov (Lević)rođ. u Poklečanima Rakitnu 1904.Partizani ga ubili kod kuće u Pok-lečanima u Rakitnu 1944.29. Ante MILIČEVIĆ Ivanov (Asker-Labrčić)

rođ. 1907. u RakitnuUbili ga četnici kao civila u Dašnikuiznad Rakitna 1943/1944.30. Andja MARKOTA zv. Čučarođ. u Rakitnu ?Partizani je ubili na području Blidinjskevisoravni ?31. Ivan Iko ČUTURA?rođ. u Tribistovu 1914.Partizani ga strijeljali u skrovištu u Čit-lučkoj brini 1944.32. Mate PENAVA Ivanovrođ. u Vinjanima 1908.Partizani ga ubili kao civila u Vinjanimakod kuće 1944.33. Bogdan MILIĆEVIĆ Jozinrođ. u Broćancu 1897.Mate MILIĆEVIĆ Bogdanovrođ. u Broćancu 1927.Petar TOMIĆ Jurinrođ. u Broćancu 1900.Partizani ih odveli od kuća kao civile i uKočerinu strijeljali 1944.34. Jure ŠUŠNJAR Šimunovrođ. u Čitluku 1913.Partizani ga ubili u Posušju u Mostićagaju, kao civila, 1944.35. Mate MITAR Ilijinrođ. uOsoju 1908.Partizani ga ubili kao civila kod kuće uOsoju, 1944.36. Bože ĐEREK Petrovrođ. u Viru 1917.Partizani ga ubili na brdu Livakovica uVinjanima 1944.37. Drago ŠARIĆ Jozin (Cipalović)rođ. u Rakitnu 1913.Oznaši su njega ubili na rakitskom poljukod Kikanovića mlinice 1945/46.38. Mirko BUŠIĆ Danijelov (Danije-lović)rođ. u Rakitnu 1915.Partizani ga ubili na Poljima na blid-injskoj visoravni 1944/45.39. Andrija MILIĆEVIĆ Jurin (Šarac-Kuntić)rođ. u Rakitnu 1921.Partizani ga ubili na Štitaru iznadRakitna, X/1945.40. Veselko MILIĆEVIĆ Jurin (Veso)rođ. u Rakitnu 1914.Željko MILIĆEVIĆ Franinrođ. u Rakitnu 1911.Blago RAJIĆ Markovrođ. u Rakitnu 1911.Partizani ih ubili, po kazivanju mještana,među desetoricom ubijenih žrtava srakitskog područja, 19.11.1945.



NOVA GODINA 1946.Četvrti dan po mom uhićenju, u našu je

ćeliju na Savskoj cesti ušao stariji čovjek(navodno upravitelj zatvora) i narediočišćenje i temeljito ribanje prostorije. Bilismo iznenađeni, dodatno preplašeni, jerni jedna promjena nije značila ništa do-bro. Što li to znači? No, trebalo se prihva-titi posla. Trebalo je oribati i tragovesasušene krvi i naslage razne druge nečis-toće. Dobili smo jednu ribaću četku,nekakve sapune, stare istrošene sirkovemetle i dosta krpa, uglavnom starih vo-jničkih hlača.

Poglavarica sobe rasporedila je posao.I zaista, soba je začas drugačije izgledala,ili točnije drugačije je mirisala. Povre-meno otvaranje vrata prorijedilo je usta-jali miris znoja, koji je meni bio dalekogori od smrada "kible". Za kiblu smo do-bili čak i lizola (ili nešto slično tome).Iako je bio treći dan Božića, Ivanje, mismo gotovo bili sretni i radilo se zdužno.Sve se u sobi pokrenulo. I one bolesne,očajne, šutljive žene su sudjelovale. Jasam kao najmlađa bila svega pošteđena.Trebala sam samo malo natresti sla-marice. Ali kad sam ih počela natresatidizala se užasna prašina i počela je ispa-dati usitnjena slama, pa su me odmahprekinule u poslu. Muvala sam se okolonešto raspoloženi) a, a takve su bile go-tovo sve žene. Bile smo sretne, jer senešto događalo.

A onda nas je 30. prosinca zaokupioneki čudni miris i dim, koji se svuda os-jećao. Činilo se kao da nešto gori. Mirispaljevine ulazio je u naše nosnice, a snjim i novi strah. Što se događa? A ondaje iz pukotine, iz ugla prostorije počeokuljati dim. Lupali smo na vrata da tokažemo stražaru, a on nam je sve opsovaoi rekao da šutimo jer, eto, na bandu troše idrva i ugljen i lože nam prostoriju. Nas-tao je tajac. Što se odvija? Je li to dobro?Što se iza svega skriva? Hoće li nas svejednostavno zapaliti? Neke su žene svo-jim neobjašnjivim "kanalima" doznale daće u obilazak zatvora doći neka među-narodna komisija.

Piše:

Ranka NOVOSEL

Odmah se dogovaralo što će se reći,pretpostavljalo se da je to neka komisijakoja će se služiti engleskim (još smovjerovali u Engleze!). Određena je žena,koja je govorila engleski. Savjetovalo sekoliko će se toga reći. Treba li sveiznijeti? Treba li pokazati izubijane?Treba li upozoriti na bolesne? Nahigijenu? Na hranu? Na krađu iz paketa?Na oduzimanje pisama? Neke su bile zato da se iznese sve i napadnu uvjeti.Druge su, mudrije, savjetovale dabudemo suzdržane jer komisija će otići, ami ćemo biti izložene na milost i nemilostčuvarima, upravi, istražiteljima i denun-cijantima.

Naša se soba ložila (valjda kao i druge)izvana, a izbočina u kutu bila je peć. I kadse ta peć ozbiljno razgorjela iz svih pora,iz svih pukotina zidova, stropa, okviravrata i zakucanog prozora raspuzala su sesitna, veća, i velika kao pola kune,crvneo-smeđa tjelešca-stjenice. Nisam ihnikad dotad vidjela. Kako su one bileobezglavljene, bile smo i mi. Zapovjed-nica sobe izdala je nalog i mi smo se ra-sporedile uz zidove, jedna do druge istisnutih pesnica udarale, udarale... Ubi-jale smo šakama opasna stvorenja, a da suopasne, tvrdile su žene koje su ih već"poznavale". Naš je posao pratila iužasna dreka, kojom smo tražile da seprestane ložiti. Na otvorčiću vrata po-javilo se nekoliko lica. Vidjeli su što ra-dimo, zabranili nam da ih ubijamo, jer suih zabrinule mrlje kojih su bili puni svi zi-dovi. Neke su od njih bile i krvave, jer susvirepi nametnici bili siti.

Vlastitom pljuvačkom "oprali" smoruke, obrisale tko je u što imao i tako smouklonili tragove s naših ruku, ali smrad jeostao.

Tek nakon par sati prestala je najezda, atada je valjda došla i "komanda" da seprestane ložiti. Naša "upraviteljica" sobe

morala je obećati da ćemo pred komisi-jom potvrditi da smo same tražile da seobustavi loženje.

Tako je i bilo! Komisija se sastojala odtri člana, muškarca. Jedan član se lju-bazno cerekao i govorio nešto što nismorazumjele. Žene su na njega otvorenorežale i ugodnija su nam bila ona drugadvojica što su samo šutjela i gledala. Odnekakva razgovora nije bilo ništa. Ipak suosjetili i pitali kakav je to čudni miris(Stjenice smrde gore od "smrdljivogMartina"). Što im je odgovorilo osoblje,koje se oko njih natiskalo, ne znamo. Nijenas bilo ni briga! Željeli smo da se ta farsaod pregleda što prije završi. Mene su ženeuglavnom nastojale sakriti, što se kasnijepokazalo mudrim. Drugim smo putevimapokrenuli zahtjeve da me se kao malo-dobni cu pusti, pa bi svako ukazivanje namene pred komisijom imalo drugi učinakjer "paritzanska je vlast imala najhu-manije zatvore, logore, bolnice..."

"Sedam slobodnih dana odmazde"nakon ulaska u Zagreb svi smo nastojalipotisnuti, a što se sve zbivalo uBleiburgu, nismo mogli ni zamisliti.

Otišla je "komisija" i sve se vratilo usvoju staru kolotečinu. Jedino dobro bioje malo poboljšan obrok graška u kojemje plivalo nekoliko crvenkastih; slatkas-tih komadića mesa. Na 43 žene dobilismo kutiju uložaka i 3 "šiht" sapuna, a odkartona kutije pojačali smo poklopacnašeg "trona" - kible.

Noć poslije odlaska komisije provelesmo u molitvi i strahu. U zgradi se pje-valo, lupalo, pucalo. A sve je to imalo unašim razmišljanjima odjek neizvjes-nosti, tjeskobe i straha. S opravdanjem!U tijeku noći mnoge su zvali na "ispiti-vanje". Vraćale su se crvene, poneke izu-bijane, uplakane i n i j e m e...

Kroz zabijene prozore probijala se zoraNovog ljeta 1946.

br. 106, siječanj 2001. 35

Uspomene Štefa Dolenca (X.)

U STAROJ GRADIŠKIKonačno sam na moje veliko čuđenje ra-

spoređen na radno mjesto i to u "Tehničkibiro". Tu sam trebao s nekim Novosađani-nom Živkom, učenikom srednje tehničkeškole, inače osuđenim za ilegalan prijelazpreko granice, raditi na dokumentaciji inacrtima za pokretni, pontonski most prekoSave kod Slavonskog Kobaša. Niti Živko, ajoš manje ja nismo bili kvalificirani za tajposao. No, što je, tu je. Hrpa tehničke doku-mentacije, statistički podaci i ostalo bilonam je stavljeno na uvid, a u izradu nacrta isvega ostaloga trebao nas je uputiti nekiinženjer Mirko, koji je i nadzirao naš rad. Utoj maloj kućici koja se nalazila u sredinizatvorskoga kruga, Živko i ja prionuli smoskoro danonoćnom radu na izradi svegatraženoga. Za naš prekovremeni radi bilismo nagrađeni ponekom konzervom,kruhom i kojom kutijom cigareta, a sve namje to donosio ing. Mirko, koji je uvijek dola-zio u pratnji stražara, a prema njegovomophođenju i ponašanju mi smo zaključili daje i on robijaš, samo što je u civilu.

Jedini uspješan bjegunacZavaljujući gradnji toga mosta najbolji

varilac u KPD-u Franjo Vandruš iz okoliceNašica, radio je s jednim kriminalcem svakenoći na varenju deset potonskih čamaca.Jedne tamne jesenske noći 1957., njih su sedvojica, uz pomoć na brzinu zavarenihprovizornih ljestava, uspjeli prebaciti prekozida i pobjeći. Bio je to jedini uspješni bijegkoji sam ja zapamtio. Nije prošlo mnogovremena, a sudionik u bijegu, onaj krimina-lac, bio je vraćen iz Austrije natrag u KPD,ali Vandruš ne. Isti Vandruš mi se javio jen-dim pismom iz Kanade negdje 1958. ili1959. i poslao mi svoju fotografiju na kojojse slikao s lovačkom puškom. Otkuda jedošao do moje adrese u Zagrebu, to je pi-tanje, koje je ostalo velikom nepoznanicom iuvijek je visjelo u zraku. Dana 20.04.1998.smo se nakon tolikih godina, sasvimslučajno susreli u prostorijama klubaHDPZ-a na Krešimirovu trgu 3, i tada samdoznao od naše predsjednice Kaje Pereko-vić, da je on robijaš s 20 godina izdržanekazne i da treba dati izjavu za tisak. Ja samtada nakon srdačnog pozdrava s njim svimanazočnima, kao i Kaji P. izjavio, daje on je-dini robijaš za kojega ja zam da je uspio pob-jeći iz KPD-a, a da ga nisu uhvatili.

Nakon kratkog razgovora i izmjenanaših adresa, on me upitao, koje se vrijemeračuna u robijaški staž, a ja sam mu rekao daje to vrijeme sprovedeno u kaznionici, a ne uemigraciji. On je naime imao priznat robi-

36

Piše:

Stjepan DOLENEC

jaški status i to punih 20 godina, a to je bioapsurd, jer je ujesen 1957. pobjegao iz StareGradiške, a o vremenu poslije toga nismouspjeli razgovarati, jer se je on zajedno sasvojim kolegom, meni nepoznatim, udaljioiz prostorija i nikad se kasnije nismo vidjeli.Pokušao sam uspostaviti telefonsku vezu snjim, ali obično se na aparat javljala njegovasupruga, kojoj sam na njezin upit "Tko gatreba", rekao svoje ime i tada je njezin odgo-vor glasio: "Nema ga doma". I tako nažalostnismo do danas razjasnili neke stvari u vezinjegovog bijega, života u Austriji i Kanadi,pa sve do njegova povratka u Hrvatsku.Puno toga ostalo je nerazjašnjenog i mnogečudne stvari koje su se dogodile, nakon nje-govog spektakularnog bijega ostat će zau-vijek prekrivene velom tajne.

Konačno je i taj 258 m dugi most, s 10pontonskih čamaca duljine 10 m, koji serasklapao vitlom prilikom nailaska većihbrodova-tegljača, bio dovršen, a probno op-terećenje je izvršila JNA tenkovima. Nisamga nikada u životu uspio vidjeti, ali sam naIII. Međunarodnom znanstvenom simpozijuo Bleiburgu i križnim putovima, održanom14. i 15.05.1995. u Bleiburgu od prof. Stje-pana Krpana uspio saznati, da je taj mostvrlo dobro služio ondašnjem stanovništvu,ali da je, kao uostalom i svi drugi mostovipreko rijeke Save, srušen za vrijeme Do-movinskog rata.

Možda zahvaljujući dobro obavljenomposlu, prebačen sam iz toga ureda na rad uPrevodilačku ekipu, kao crtač i stroj opisač.Odjednom sam se našao uglavnom međusvećenicima. Pamtim Stjepana Ivšića, Vla-dimira Pavlinića i Cirila Petešića (bio je šef),ali tu se našao i Štedimlija-Savić Marković,Crnogorac književnik i publicist, koji jenakon 10-godišnje robije u Sibiru, 1956.izručen u Jugoslaviju, da bi u Zagrebu bioosuđen na 8 godina prisilnog rada. Izdržao je5 godina u Staroj Gradiški, da bi se nakontoga vratio u Zagrebu, gdje je prije studirao iživio, a gdje je konačno i umro i pokopan.Bio je veliki zagovornik crnogorske sa-mostalnosti i veliki protivnik velikosrpskimpretenzijama spram Crne Gore.

Među prevoditeljimaJedan mlađi svećenik, koji je svoje-

dobno bio i urednik "Glasa Koncila", Vladi-mir Pavlinić, prevodio je s njemačkog nahrvatski za potrebe MUP-a Hrvatske, knjigu

o prometu i prometnim znakovima, a sveodgovarajuće crteže, koji su išli uz tu knjigucrtao sam ja. Koliko mi je znano, on je poizlasku s robije, napustio svoje svećeničkozvanje, emigrirao u Englesku i tamo zajednos Jakšom Kušan on pisao i uređivao jedanemigrantski list.

Uglavnom, ta je ekipa prevodila raznuliteraturu s nekoliko stranih jezika. Izmeđunjih je dolazilo do raznih razmimoilaženja,da ne kažem nadmudrivanja, a sve se je toodvijalo u vrlo tolerantnom tonu. Za mene jeto bio pravi užitak slušati, jer sam mogaopuno toga naučiti, a jasno u tim razgovorimaja nisam sudjelovao. Bez prisustva stražarau našoj prostoriji, taj skup izabranih mogaoje do mile volje satima raspravljati, pa i onajbanalnijim stvarima.

Veći dio svećenika je radio na najgorimposlovima, a pogotovu su oni bili "pret-plaćeni" na izvlačenje drvenih trupaca sašlepera iz rijeke Save. Veliki dio njih bio jeizložen najbrutalnijem maltretiranju u sami-cama u tzv. Kuli.

Često se događalo, da nas poslije ručkapostroje u zatvorskom krugu, tražeći "do-brovoljce" za istovar trupaca sa šlepera: Jed-noga dana naši "dragi predpostavljeni"doživjeli su nešto za njih nepojmljivo. Naveć njihov uobičajeni poziv da "dobrovol-jci" istupe dva koraka naprijed, nitko od nasvećinom političkih sužnjeva, nije se ni po-maknuo. Nakon njihovog kratkog dogo-vora, uslijedila je naredba: "Neka istupe svioni, koji ne žele istovarivati trupce!". Ni samne znam što mi je toga trena puhnulo uglavu, i ja sam bez ikakovog razmišljanja oeventualnim posljedicama, istupio dva ko-raka naprijed. Nastupila je kratka, ali zamene beskrajno duga stanka, kada su i drugipočeli iskoračivati izvan stroja, da bi nakoncu istupili svi, pa i onih nekolikokriminalaca koij su bili s nama u stroju.

Bio je to presedan i šok za stražare.Nitko nije htio sudjelovati u popodnevnom"dobrovoljnom radu, te otkuda sada svimatolika hrabrost, da bojkotiramo taj rad, pitalisu se nadležni drugovi. Vraćeni u sobe, ras-pravljali smo o našem "buntu". Prekinuo nasje, inače jako dobar i tolerantan stražar AnteKujundžić, jedan od rijetkih Hrvata stražara,koji mi je, pojavivši se na vratima, priopćio:"Dolenec, pođi sa mnom!" Tek kada smo senašli sami na hodniku, rekao mi je da metreba referent Drago Piščević. Gospodin"dušobrižnik" me upitao: "Gdje si se ti našaopozvan, da na čelu svih postrojenih istupišprvi iz stroja?". "A, zašto ne? Tražili su sedobrovoljci, a ja nisam bio taj!" - odgovoriosam mu. O daljnjim "ugodnim" razgovo-


rima i pranju mozga da i ne govorim. No nijemi ostao dužan, jer sam sljedeći dan bioodređen za sobnog redara, iako nije bio mojred. Pitao sam sobnog starješinu "cinkera",njihovog čovjeka, za objašnjenje, ali ga ni-sam dobio. Nije dugo potrajala nedoumicaotkako sam primio dužnost redara u sobi, jerse na vratima pojavio jedan od najokrutnijihpo nas Hrvate, stražar Jovo Golić, koji je nassve probrane redare, s još par svojihdrugova, odveo na pristanište šlepera naSavu. One iste trupce koje nismo htjeli jučer"dobrovoljno" istovarivati i izvući uz nasip,danas smo bez ikakovog pogovora moralimi probrani to uraditi. U toj skupini upoznaosam fra Julijana Ramljaka, koji je za vrijemesvog petnaestgodišnjeg robijanja zadavaomnogo glavobolje svim upraviteljima KPD-omova, pa tako i Duki Vasiću, koji je o fraJulijanu R. u izvještaju br. 3139/IV/57 napi-sao...: U periodu od 1951-1955 nije radionigdje. Nalazio se je u osamljenju, jer ještetno djelovao na okolinu.. U političkompogledu je vrlo negativan... uveličava us-tašku vlast i govori kako su oni bili pošteni ida su to jedini koji su branili svoj narod odkomunizma. U kulturno-prosvjetnom radune učestvuje. Ne pohađa nikakove škole nikurseve."

Taj dan mije ostao duboko upečaćen usjećanju iz više razloga. Po žitkom blatuvukli smo uz nasip balvane vezane sajlama,kao što su nekada robovi vukli razne bro-dove uzvodno po rijekama. Toga dana je je-dan sužanj pokušao i bijeg. Spustivši se krozotvor drvenog klozeta (zahoda) sklepanogod dasaka i postavljenog uz obalu Save, kaodobar ronilac uspio je neopazice zaroniti iizroniti podalje nizvodno, izgubivši se iz vi-dokruga stražara. Na povratku u zgradu,prilikom prebrojavanja, brzo je us-tanovljeno tko je bjegunac. Isti bjegunacnesretnik je već drugi dan uhvaćen i vraćennatrag, ali sada jasno u samicu. No, bio je tojedan od okorjelih kriminalaca.

Izlazak suosuđenikaU Staroj Gradiški osim smještaja i hrana

je bila jako loša, ali nije bilo toliko selja-kanja iz sobe u sobu kao u Lepogavi. Zah-valjujući Ivi Kujundžiću, koji je radio u bol-nici KPD-a (isto kao robijaš), uspio samsprovesti mjesec dana u njoj zbog teškeupale sinusa i povišenog krvnog tlaka i takodonekle sanirati fizičko i psihičko stanje.

Zbog sve manje zauzetosti u prevodi-lačkoj ekipi, bio sam upućen na rad uknjižnicu, kao pripomoć ondašnjem vo-ditelju knjižnice Kreši, i tu sam izdavao i pri-mao posuđene knjige, koje su tada osuđenicimogli koristiti. To su bila sada "zlatna vre-mena" za one, kojima nije bilo uskraćenoposuđivanje knjiga. Tada sam imao dostavremena, a i volje, pa sam dosta čitao, adostupne su mi bile i knjige kao što je to bila

NANA E. Zole, koja je kao i neke drugeslične njoj po žanru, bila zabranjena i nije sesmjela posuđivati.

Ubrzo u proljeće 1957., uslijedio je je-dan neočekivani događaj. Naime neočeki-vano se kod mene pojavio moj komplic IvanLjubić, koji je opet posredstvomspomenutoga dobrog stražara Ante K.mogao doći k meni i sa suzama u očima mikratko rekao: "Ja idem doma!" Misleći dame zafrkava upitah ga: "Tko ti je to rekao?Moram se hitno spremiti i idem u karantenu,reče mi. Sretno ti bilo i pozdravi moje! Jedvasam izustio. Izljubili smo se i on je u hipunestao, kao što se bio i pojavio. Oporavivšise od šoka, počela su mi se rojiti u glavirazna pitanja... Pa zar i on više suđen odmene, izlazi iz ovoga pakla prije mene? Biosam mu donekle zavidan, ali ga nisammogao osuđivati zbog toga, a o tomedogađaju sam ponešto napisao u Političkomzatvoreniku br. 61, travanj 1997. Tješio samse da ću sada i ja doći na red za izlazak naslobodu. Daleko teže su to doživjeli moji ro-ditelji. Težak i mučan je bio njihov susretponajprije sa Ignacom Grahovcem, a sada isa Ivanom Ljubićem. No kako je tek bilospomenutoj dvojici, sada slobodnimgrađanima, iako bez građanskih prava, ob-jasniti njihovo odpuštanje s robije...

U pismima, koja i danas posjedujem, po-malo razočarani moji roditelji su mi dali doznanja, da ih moji bivši komplici pomaloizbjegavaju, a ja njima u pismu od 17. stude-nog 1957. doslovce među ostalim pišem:"Doklegod ja ne dođem doma, vi ne ćete bitinačisto, kako sam baš ja morao ostati zadnji,jer eno koji su suđeni sa mnom ne će čak nida razgovaraju s vama, a ne da vam kažuistinu!"

Zbog cenzure pisama, nisam mogaonapisati sve, pa bi onda oni ponašanje Ignacai Ivana potpuno razumjeli. No nisam mogaoni sanjati da bi baš ovo spomenuto pismo,bilo i zadnje napisano mojim roditeljima izStare Gradiške.

Na "slobodi"Kao i svake godine prije 29. novembra

(studeni) uvijek s upo kazamatima kružilerazne i "vrlo pouzdane" vijesti o amnestiji,uglavnom tvorevine želja i robijaških na-gađanja. Jednoga dana u studenome 1957.,poslije slobodne šetnje u zatvorskom krugu,na hodnik me pozvao stražar Ante K. Tu smou nevezanom razgovoru o svemurazgovarali, a on me iznenada upita: "Stje-pane, što misliš, da te sada za 29.11. pustimona slobodu?" Zatečen tim pitanjem, uzvratiosam protupitanjem: "Zar i ja imam nekešanse?" On se samo nasmiješio i rekao mi daje htio samo vidjeti, kako će to pitanje djelo-vati na mene, ali da se razočarao, jer ja nisampokazao neko veliko oduševljenje u vezieventualnoga mojega puštanja na slobodu.


Nakon toga našega razgovora, morampriznati, da se u mene uvukao neki nemir itjeskoba. Nikako mi nije uspijevalo otarasitise pomisli, da i ja budem konačno slobodan.

Kao i svako jutro, tako smo se i28.11.1957. postrojili na zatvorskom krugu ito po sobama, očekujući stražare-čuvare danas odvedu na radna mjesta. Odjedamput sepred nama pojavi "referent" odgajatelj ipriopći nam: "Svi oni koje ću prozvati, nekadođu k meni!" Ne obraćajući posebnu pozor-nost na prozivku, odjednom začujem svojeime i prezime. Isti tren mi je kroz glavuprošlo tisuću misli, predpostavki i pitanja, alime iz toga košmara trgnuo glas mojega pri-jatelja fra Julijana Ramljaka: "Daj mi do-lamicu, jer je tvoja nova, a evo ti moje stare,jer ti ideš doma!" Zamijenivši dolamice, a neznajući o čemu se zapravo radi, rekao sammu: "Vratit ćeš mi natrag dolamicu, ukolikone idem doma." On kao i ostali koji su mepoznavali doviknuli su mi: "Stjepane, sretnoi ne zaboravi nas!" Dalje se sve odvijalo kaona filmu. Nas nekolicina prozvanih, odve-deni smo u karantenu, ali ovoga puta vjero-jatno prije puštanja doma, a ne kao prilikomdolaska.

Ponajprije smo odvedeni na šišanje i bri-janje, a brico koji nas je prije tako nemilos-rdno gulio, ovoga puta nije štedio sapun. Zakosu je bilo lako, jer smo se morali ljeti i zimišišati i to na "nulu", t.j. do kože. Upravo doksam bio na stolcu prepušten bricinom sapun-janju, u sobu je ušao upravitelj SrećkoŽupan, došavši se "oprostiti" od nas, boljerečeno, došao nam je održati još jedno malopredavanje i dati nam upute, kako da seponašamo na slobodi. Ugledavši među os-talima i mene na stolcu, a već smo se prije biliupoznali i to na raportu, kada sam tražio doz-volu za puštanje 2 cm kose zbog upale si-nusa, dosta oštro je rekao: "Ovaj ostaje, jer jezabrljao nešto u vezi s pontonskim mostom!"Poslušavši naredbu, brico prekine sa sapun-janjem, da bi onda on u blaženom tonu rekao:"Samo nastavi s brijanjem, jer sam se jašalio!?", te bez pozdrava napusti karantenu.Mogu mirne savjesti reći, da nisam ni okomtrepnuo prilikom njegove naredbe, te da samto primio k znanju tako ravnodušno, kao dase ne radi o puštanju na slobodu.

Za moj sedmogodišnji rad, jedva se namojoj štednoj knjižici našlo toliko novaca,koliko je stajalo najjeftinije odijelo i cipele,neku jadnu košulju su mi darovali, ali kapune. Od mojih osobnih stvari uzeo sam samoneke drage uspomene, svojeručno na-pravljene, a koje mi nisu bile oduzete: ci-garšpic, upaljač, lulicu i produžetak zaolovku, na čijoj je jednoj strani bio zanitanmali nožić, kojim sam se služio još od Lepo-glave, jer eto do izlaska nikada prilikom bro-jnih pretresa nisu mi taj produžetak oduzeli,jer su mislili da je to samo olovka. Dobio sami ostatak novca, koji je jedva bio dovoljan, dana željezničkoj stanici u Okučanima kupim

37

jendu bocu "ŠERIJA». Kasnije u tokuvožnje na štengama brzoga vlaka, u koji ni-sam mogao ući, jer je bio pun, ja sam se re-menom od hlača vezao za rukohvat i takonakon sedmogodišnje apstinencije od alko-hola do Dugog Sela popio sam sav "Šeri". Tome je sigurno i spasilo na onoj zimi, pa se čaknisam ni prehladio. Cijelim putem sam pje-vao, a žene u hodniku, gledajući me krozprozor, zasigurno su mislile: "ovaj je lud". -Prije samoga polaska vlaka, kondukter me jehtio skinuti sa stuba, ali kamo se nisam dao isamo sam mu rekao: "Ovaj vlak čekam pu-nih sedam godina!"

U Dugom Selu sam presjeo na vlaku Ko-privnicu, kamo sam nakon dosta kratkevožnje i došao, uvukavši se kao najveći lopovu kut čekaonice, na jedno slobodno mjestona klupi u čekaonici. Do mene je sjedilajedna gospođa i to mama mojega školskogakolege Mije Vedriša. Odmah me je prepozn-ala i pitanjima nije bilo kraja. Ja nisam biobaš previše "glagoljiv", a na moju sreću vlakza Novigrad brzo je došao i nakon kratkevožnje stigli smo konačno u moje rodnomjesto. Nakon rastanka s gospodom Vedriš,nastavio sam hitrim korakom hodati kao po-mahnitali, a već se bila dobro spustila i noć.Tu i tamo sam ponekoga sreo, ali na mojusreću nitko me nije prepoznao. Za konačnidolazak u kuću i za tako željno očekivanisusret sa roditeljima, ne mogu naći riječi, dato opišem.

Tu noć, kao i idući dan nisam mogao nipredahnuti, jer je bilo previše toga za reči, a utih nekoliko sati to je jednostavno bilo nemo-guće. Prvi posjetitelji su bili Dr. Martin Ši-roki sa suprugom Baricom. Kako je svimakoji su bili neprijatelji naroda (Dr. Široki bioje osuđen također poslije rata na 15 god. zat-vora), utjeran strah u kosti, dokaz je i to da midr. Široki nije nikada rekao za sina Borisagdje je on, je li živ, iako su to znali, nego sumi govorili da se nadaju daje negdje živ val-jda u emigraciji, te da će se i on možda poja-viti jednoga dana doma. Da, bio je živ, danasviše nažalost nije, a bio je godinama ipočasni konzul u Venezueli. U znak sjećanjana pokojnog Dr. Širokoga, predsjednicaHDPZ-a gđa Kaja Pereković otkrila je Novi-gradu 21. rujna 1997. spomen ploču.

Tijekom idućih dana dolazili su mi u pos-jete, susjedi, moji robijaši prije pušteni naslobodu, kao i svi koji su me poznavali i znalitko sam.

Ponovno rođen, može se slobodno takoreći, počelo je novo poglavlje mojega života,a koje nije bilo nimalo lako. - Velika mi jezadovoljština što sam imao prilike dosta togareći o mojem životu dana 27. i 28. lipnja2000. u televizijskoj emisiji: "U POTRAZIZA MINULIM VREMENIMA", pod naslo-vom "Divan je pogled na bajno lice ", pasvi oni koji su gledali tu emisiju znadu sve omeni do današnjih dana.

(svršetak) •

38 br. 106, siječanj 2001.

IZ USPOMENA PROF. MARICE STANKOVIĆ (III.)

SOBICA BROJ 5.Prije nego počnem opisivati život u

novoj nastambi, moram istaknuti, da samveć u tim prvim koracima u Domu imalaneobičnih nutarnjih smetnji.

Odmah iza suđenja, a pogotovo što jeodlazak u Požegu bio bliži, pala sam uneku čudnu apatiju. Dok sam na UDB-i iprije suđenja neprestano mislila samo nato, da naše suđenje ne osramoti Crkvu, sadje mojom dušom potresala neka čudnabesmisao. Sve mi se činilo bez smisla. Inaš rad, poradi kojega smo bili suđeni, isamo suđenje, i dolazak u Požegu i novikrižni put u Požegi, pet godina neizvjes-nog života iza žice, sve me je to pritiskalokao mora.

Osjećala sam se, kao čovjek koji seguši bez zraka. I dragi Bog kao da sesakrio. I ono što mi se prije činilo Njego-vom voljom, čak žrtvom za Njegovomvoljom, čak žrtvom za Njegovu Crkvu,sad mi se činilo glupim, besmislenim, jad-nim.

Prvi dan u logoru, u karanteni, opet sumnogostrukošću svojih dojmova nekakoto prigušiti, ali ona osnovna smetenost,apatija, sumnja u sve, ostala je u duši i odvremena do vremena buknula je žestoko.

Kako je Jurka ponovno došla uPožegu, da nam donese hranu, našla sam upretincu kutije vijest, da je sv. Otacbolestan, a našla sam i molitvu iz Mise sv.Petra u okovima, koju sam cijelo vrijemelogora sama molila i davala je drugima.

"Bože, koji si sv. Petra apostola oslo-bodio okova i izveo ga živa i zdrava iztamnice, skrši okove ovih tvojih službe-nica, koje su u sužanjstvu i po dobroti svo-joj udijeli im oslobođenje po Kristu Go-spodinu našem - Amen."

Pa ipak i ta me molitva nije uvijekumirila. Iako sam znala, da je sve u Božjojruci ipak me obuzimao neobičan strah.Strah od svega. Strah od života u logoru.Strah od fizičkih napora. Strah od "Re-beke". Strah da ću u logoru umrijeti ili daće mi se nešto strašno dogoditi. Strah da ćemi se dragi Bog sakriti. Strah da ću dušuizgubiti. Strah! Strah! Taj me je strah uraznim pravcima toliko mučio. A ja ipaknisam kukavica. I nisam znala prije što jestrah.

No pođimo u sobicu časnih sestara ubaraci br. 3. U njoj su dva trospratna kre-veta za 6 sestara milosrdnica: Nenadu,Hubertinu, Karitozu, Florentinu, Verenu iBernardinu; za dvije sestre sv. Križa -Svetislavu i Felicitas i za dvije sestreMaloga Isusa: Teofaniju i Brigitu. Bila jetu i jedna Ruskinja, pravoslavka, časnasestra Taj zija.

Moj život u toj sobici, iako je trajao tekdva mjeseca, bio je relativno najmirnijikroz sve godine moga logorovanja.Tražile smo da budemo u toj sobici, kakobi mogle mirnije moliti i da budemopošteđene od teških fizičkih poslova. Sve-višnji je dozvolio, da uđem u taj krug, dase mogu srediti, priviknuti, pripraviti nateže, jer moja spremnost na patnju nijebila nikakva. U karanteni sam čestoplakala. Teško mi je bilo, što sam bez svo-jih puca, bez rada. Sve me je vrijeđalo, svemi je bilo strašno. Od onoga prostačkog"ti", kojim su milicajke oslovljavale nesamo mlađe, već i starije logorašice, pa doklozeta. Kad sam prvi put ušla u opisaneklozete, plakala sam neutješljivo, i nikome nije mogao umiriti. I sad kad sam došlameđu časne sestre, činilo mi se, da samdošla među anđele. Rekla sam već da jekarantena bila puna kriminala. Na prosti-tutke sam se već priučila na sudu, ali u kar-anteni sam se prvi puta srela s ubojicama.Ubila muža sa sjekirom, ubila oca iz "poli-tičkih" razloga, ubila dijete. U početku ni-sam sa ubojicama htjela govoriti, ni ruko-vati se, ali kasnije sam se i na to priučila.

Kako mi se onda ne bi naša nastambačinila nastambom anđela. Svako jutro mo-lile smo zajednički sv. Misu iz Misala, amolile smo zajednički i krunicu i večernjumolitvu. A i inače se dosta pojedinačnomolilo preko dana. Da, to je bilo ugodno.Slavile smo posebno svaki veći blagdan, anapose blagdan sv. Vinka.

Mnogo sam mojim sestricama pričala.Iz pročitane beletristike, iz nauke, naposepovijesti, katoličkog i crkvenog života.Pred blagdan sv. Vinka smo čak imaleduhovnu obnovu, za koju sam sama sas-tavila 4 razmatranja.

I meni i Nevenki bilo je kod sestaralijepo. Jedna mala oaza. Bile smo

zaštićene ne samo od teškog rada, već i odprostota sa strane logorašica i sa straneUprave. Radila sam ručni rad, nije bilonorme i moglo se nekako podnositi.

U logoru se strahovito klelo. Kriminalje kleo sve po spisku, a o prostotama da ine govorim.

Male skitnice i prostitutke govorile sucijeli dan, da bi zadovoljile bestidnuznatiželju logorašica. I tu se išlo u najdras-tičnije detalje. Opisivalo se kod pojedinihslučajeva muško spolovilo i sve što iz togaizlazi. Ponekad su to slušale žene, za kojeto čovjek ne bi nikada rekao. Ali uglav-nom ipak je to bio kriminal.

A milicajke? Te su pogotovo psovalesve po spisku. Od Boga Oca, kojega se na-zivalo bogom - mulcem i bogom - to-varom do menstruacije i podvezica MajkeBožje.

Međutim, naše sestre nisu svoju so-bicu smatrale takvom srećom kao mi, većnekom neobjavljenom izolacijom. Istvarno, na tu se sobicu jako pazilo: da nebi ostale žene u nju ulazile, da se ne bi ses-tre s ostalim ženama miješale. Kadgod jebilo nemoguće progovoriti i riječ s njima.Svi komandiri su budno pazili na to.Nismo smjele ni u kino, ni u ekipu, a šet-nju smo imale same za se. Pod kraj mogagostovanja u toj sobici nisu nas ni otvaraliujutro u isto vrijeme, kad i druge žene.Kad su žene otišle na rad i kad već nakrugu nikoga nije bilo, tad su nas mili-cajke pustile da se umijemo i iznesemo ki-blu. I hranu smo dobivale iza sviju. Bila jeto doista neka izolacija i ženama je bilozabranjeno govoriti s nama. Teško onoj,koju bi se uhvatilo u tom prestupku.

Takav život u izolaciji, pa i logoraškiživot kroz tri godine ostavio je svoj pečatna dušama sestara. Mislila sam, da ću unjima naći mučenice, koje se dnevno, sas-vim svjesno, žrtvuju za Boga i Hrvatsku,mučenice koje gore kao svijeća paljenicana oltaru Božjem, a našla sam slabe, ner-vozne, razdražljive žene, koje su dosadilejedna drugoj, svađale se međusobno,pravile si međusobno male pakosti; i ko-likogod smo mi bile sretne u tome malomzatišju, one su željele van, samo van,među žene. Sasvim su izgubile smisao za

br. 106, siječanj 2001. 39

pravu svrhu patnje. Sve je bilo u njimaizgriženo, izjedeno, prevrnuto.

Kako su sve bile suđene za kakvumalenkost (sapun, ovojni materijal, advjema je skinuta smrtna kazna na 20 go-dina za sasvim izmišljenu stvar), a nitko ihnije spremao za ovakav život, one nisuznale živjeti izvan svoje redovničke za-jednice i sve što su u logoru trpjele, činiloim se besmisleno i glupo. Mene je to upočetku vrlo čudilo i činilo mi se nemo-guće za redovnice. Dakako, da nisam mo-gla tada još ni vidjeti, ni razumjeti, da lo-goraški život u duši, u čovjeku sve polakootupljuje, sve plemenite strane u čovjekugasi, sve zdravo uništuje, sve idealno ruši.Mi smo se svi spremali na patnju, na bol,na rastanke, na gubitak slobode, na gubi-tak rada iz sredine, koju smo volili i kojanas je veselila, ali nismo bili spremni i pri-pravni na vrijeđanja, ponizivanja, strah,neprestanu živčanu ustalasanost i nape-tost. A još smo manje bili spremni nanutranju zapuštenost, malodušnost,prazninu, očaj, bezidejnost, besmisao. Nate stvari nitko nije bio dovoljno spreman, ačasne sestre manje od ostalih žena. Te sudobre sestre ne samo pune očaja i malo-dušnosti nego su i mrzile, čeznule za osve-tom. Mnoge od njih nisu htjele ništa raditi,da ne pomažu neprijatelju.

Jednog dana unišla je u našu sobicu vi-soka Dara. Raspravljalo se o svemu isvačemu, kad je na kraju nekako došlariječ o nadbiskupu Stepincu.

"Eto vidite što je radio vaš protagonistStepinac", rekla je Dara.

"Šta je radio? Ja znam o njemu samodobro, ništa zla." primjetim ja.

Dari je nestao smijeh sa lica, čitavizgled postao joj je još zvjerskiji, omjerime oštrim okom i bez riječi izađe, zalu-pivši vratima.

Znala sam, da će nešto iza toga uslije-diti. Izgledalo mi je, da se Uprava ionakopreviše interesira za mene. Primjedbeupravnikove, kad bi došao u sobicu ili nakrugu nisu smjerale na dobro. Prebrzosam postala popularna u logoru. Previše jemladih djevojaka letjelo oko mene. Pa isada kad smo bile odijeljene od drugih lo-gorašica, uvijek bi se po koja od poznatihdošuljala da me vidi, da me pozdravi. Is-tina je, ja se nisam istrčavala. Još kod do-laska u logor pismeno me je upozorilamoja stara prijateljica Vlasta Arnold neka

ne govorim i glasno ne primjećujem ništaod onoga, što vidim u logoru, jer je toopasno. Poslušala sam je, ali ipak drugi suse previše interesirali za me. Slutila samneku daleku grmljavinu, ali nisam znalada je bura tako blizu.

Nekoliko dana iza razgovora s Daromušla je u našu sobicu zamjenica upravnikaMilica Lalić. Bila je to oniska bljedunjavažena, bolesnog izgleda, ali vrlo opaka ivrlo zla žena. Iako je Jovan Radić bioneizdrživ sa svojom važnošću, sa stegom,koju je zaveo u Domu, svojom mržnjomprema ženama i svojim cinizmom u pos-tupku, Lalička je bila inkarnacija ženskezlobe, a k tome strahovito primitivna.

"Pa kako ste, časne", upitala je ušavši irastegla usta.

Sobni stariješina, sestra Svetoslava,referirala joj je o stanju i radu našto se onanešto uzvrpoljila i rekla:

"Dobro, dobro!"... Nešto je razmišl-jala. Nešto je još imala reći, a nikako nijemogla. Tad ipak uz prekide izreče: "Vi,Stanković, spremite se, idete u drugusobu. Ostale budite dobre i ne dajte se za-vađati."

Meni je bilo odmah jasno, koja je tosoba. "Rebeka". Disciplinski!

"Hoću li smjeti tamo nositi molit-venik?" upitala sam misleći na slobodusobice časnih sestara u tom pogledu.

"Ne znam, pitajte komandira" i Milicase izgubi. Preuzela me komandir AnkicaRadaković. U velikoj nervozi spremalasam svoje stvari. Dakako, Misal nisamuzela, jer me je bilo strah.

Kad sam pošla sa svojim zavežljajempreko kruga i stala se penjati u drugi katzgrade, bilo je u njoj vrlo bučno, jer su sežene već vratile iz rada. Neke su čistile ci-pele na hodnicima, druge su četkaleodijelo, treće su se spremale na pranje, asve su izvedljivo gledale, koga to ko-mandir vodi u "Rebeku". Doskora je cijela"baza" znala: Sestra Marica ide u "Re-beku".

A ja sam puzila stepenicama, višemrtva nego živa, puna straha pred životomu "Rebeki" i puna žalosti za malom sobi-com sestara.

Neće više biti zajedničkih molitava, nireecitiranja Mise u rano jutro, ni krunice,ni duhovnog štiva, ni prijateljskih razgo-vora. Sve su mi se sestre ukazale sad u no-

vom svijetlu i sve su mi postale neopisivodrage.

I nervozna Verena, koja se stisnula usvome kutu i cijeli dan kraj svog "bunkera"hrane, koju nije ni s kim dijelila, aneprestano je mumljala krunicu.

I brbljava Karitoza, koja je cijeli dančučala na svome krevetu; radila nije ništa,da "ne pomaže neprijatelja", već je cijelidan izvješćivala, šta se događa na krugu.

"Stara vještica prolazi! Tiše!""Sunce je na krugu.""Lalička gleda prema našoj sobi.""Komandir Ankica je pod prozorom.""Komandir Milka prisluškuje našem

razgovoru."A iza ovih konstatacija slijedila je či-

tava kiša epiteta i prijetnja. Ali u ovaj časona mi se učinila sveticom, iako je već sas-vim izašla iz redovničkog kalupa i poponašanju i po rječniku.

Bila mi je u taj čas draga i svijetla staraBenediktina, koja je čitav dan mrmljala isvakog časa bila spremna na svađu.

I Felicitas i Svetolava, koje su takođerčesto remetile naš mir.

I žestoke nacionalistkinje Nenada,Florentina, Brigita i Teofanija.

I bezbojna Huberta!I Tajzija, starica iz daleke Ukrajine.

Sve su mi bile drage, neizmjerno drage; akoga ću u "Rebeki" naći? Istina poznam ihnekoliko, ali ipak kakav će to život biti.

Međutim se otvoriše vrata, i ja senađoh u nevelikoj sobici s betonskim po-dom (bila je to nekoć kupaona) i sa 3 vi-soka kreveta, a na najviši moralo se penjatiljestvama. Ta su 3 kreveta mogla primiti21 osobu.

Tek su se vrata zatvorila za mnom,uslužna i dobra Kaja Pereković prihvatilaje moju prtljagu i smjestila i mene iprtljagu na najdonji krevet. Još nitko nijeprogovorio ni riječi. Kao da je ostalima usobi bilo posve jednostavno i obično, kadje neko novi u sobu ušao. Tek tamo iznajvišega kreveta čula se neka neobična,neartikulirana derača. Moje supatnice nisuse ni obazirale na to. To je bila svagdanjaglazba u odjelu gubavih.


40 br. 106, siječanj 2001.

MOJE TAMNOVANJE (II.)Zenički zatvor, ili kako se službeno

zove kazneno-popravni dom, zapravo jelogor, ludnica, stočna farma i školakriminala istodobno. To je ogromanprostor ograđen zidom, bodljikavom ielektriziranom žicom, s karaulama,naoružanim stražarima i psima ču-varima. Na čelu je robijašnice upravi-telj, ali stvarnu vlast ima Služba državnesigurnosti. Vodi je čovjek svima dobropoznat, koji se slobodno kreće,razgovara, intrigira, ima svoje doušnikei tako dalje. Kažem da je logor, jer posvim vanjskim obilježjima on to doista ijest. Kažem da je stočna farma zato štose tamo nemilice izrabljuje sirotinja, jerto nije zatvor nego logor s prisilnom ra-dom. Svi moraju raditi za mizernuplaću. Kolika je plaća, možete si pre-dočiti kad vam kažem daje toliko kolikojedna kutija cigareta dnevno. Osamde-set posto osuđenika su nepismeni ljudi,povratnici, beskućnici, lumpenprole-terijat. Komunistička gospoda kojupovremeno osuđuju ne dovode u taj zat-vor nego u neke druge, kao što je Foča iliSarajevo. Svi su zatvorenici naoružanihladnim oružjem te možete lakopoginuti. Svašta vam se može dogoditi.Često se vješaju, sakate se, bježe, ubi-jaju jedni druge i umiru, jer nema brzeliječničke intervencije. Ako vam senešto dogodi subotom ili nedjeljom,znajte da morate čekati do ponedjeljka,ako izdržite. Kažem da je to školakriminala, i to visoka škola, kako pri-vatna tako i državna. Tu se regrutiraju iubojice za potrebe jugoslavenske tajnepolicije. Nakon izdržane robije takvilako dobivaju putnicu i bivaju upućeni,na primjer, u Njemačku kao gastar-bajteri ili švrljaju kao turisti po klubo-vima, informativnim centrima i po os-talim punktovima gdje radi jugoslaven-ska tajna policija.

Prvih godina moga boravka u Zenicibilo je pedesetak političkih osuđenika.Više od polovice bili su Hrvati, a odostatka dobar dio Albanci i nekolikoSrba. Sa svima sam se podjednako

Piše:Prof. Vjenceslav ČIŽEK

družio, iako je to bilo veoma teško. Ipakću ovom prilikom spomenuti imena ko-jih se sjećam i neka to ostane kao trajnizapis. Uz mene su bili Ilija Tolić, JosipBarišić, Anto Čondrić, Mato Kopić,Janko Kovačević, Anto Kovačević,Pero Tadić, Miljenko Pehar, DragoPezer, Franjo Vidović, Ivan Turudić,Marko Pelivan, Džemal Nurkić, NikolaJurišić, Hanefija Avdagić, Jakub Zonić,

Stjepan Matičević i Ivica Novaković. Tosu oni s kojima sam se najviše družio ikoje bih želio opisati, jer je svaki od njihzavrijedio posebno poglavlje. Od svihHrvata samo je jedan, izvjesni AntoGarić, postao Udbinim doušnikom ipočinio je zločin tako što je na sudusvjedočio protiv Ilije Tolića koji je nak-nadno u Zenici dobio još jednu kaznu odšest godina, tako da je ukupno izdržao22 godine. Svi ostali Hrvati ponašali suse korektno, u skladu sa svojim poli-tičkim uvjerenjem i svojom političkomsviješću, ma da je bilo i onih koji nisu

umjeli drugo reći nego samo to da suHrvati.

Hrvati muslimani u zeničkom zat-voru zavrijedili bi posebni opis s mojestrane, a sada najkraće želim reći samoslijedeće: oni predstavljaju više vjerskunego političku skupinu, što vrijedi jed-nako za dr. Behmena i Džemala Lakićakao i za druge, priprostije ljude. Oni želekroz Kuran, kroz tu Božju objavu,uređivati svakodnevni društveni život.Stoga je razgovor s njima kao i druženjes njima bilo veoma otežano, to su šutl-jivi ludi, koji se sa svake strane osjećajuugroženim. Istina, ako bi se pokušalidružiti s nekim, onda su to uglavnombili Hrvati katolici, ali i to druženje biloje veoma povšrno. I ja sam ih ostavljaonasamo; nisam se trudio da s njima vo-dim političke razgovore, iako smo seuzajamno pomagali kad je to trebalo.

Od Srba su za mene bila zanimljivasamo dva čovjeka, dr. Vojislav Šešelj iodvjetnik Žarko Aleksić. Ovaj drugi, si-romah, umro je od infarkta odmahnakon izlaska iz zeničke tamnice osta-vivši za sobom ženu i dvoje djece.

Najteže mi je bilo što nisam mogaoni čitati ni pisati. Za tih deset i više go-dina drugi su mi čitali i pisali. Svake go-dine otprilike mogli su mi pročitati dvijeknjige koje bih ja odabrao. Inače sambio dobro informiran, jer su mnogi pri-lazili, donosili vijesti i članke i bili su mipri ruci u svakom pogledu. Radili su tokako naši politički osuđenici tako iobični kriminalci, iako je to bilo opasno,jer im se Udba prijetila uskraćivanjembeneficija ako ih vide sa mnom udruštvu.

U zeničkom logoru, koji je svojevr-sna radna zajednica, postoje mnoga me-talurgijska poduzeća, te zatvor uvanjskom svijetu, preko svojih proiz-voda, nosi ime "Novi život". Tu su lje-vaonice, valjaonice, kovačnice i raznedruge radionice metalurgijske struke. Unjima rade slabo izobraženi robovi, kojise često sakate, jer su strojevi stari a onineuki. Vjerujem da je to jedino podu-

br. 106, siječanj 2001. 41

zeće u Bosni koje nema proizvodnih gu-bitaka. Inače zatvor predstavlja cje-lovitu društvenu zajednicu izvandruštva. Ima svoju radnu snagu, svojasredstva proizvodnje, svoje poljo-privredno poduzeće, svoju vojsku, svojnovac, svoj vozni park, svoju zdravst-venu službu, svoju trgovinu, svoju poli-ciju, svoj kapital, svoju knjižnicu iknjigovežnicu, svoj list, svoju glazbu,svoj kulturno zabavni život. I nije ni-malo slučajno što robovi upraviteljazovu robovlasnikom. Robovi govoreposebnim jezikom koji iz početka nisamrazumio. Svi, ili gotovo svi, gaje simpa-tije prema političkim osuđenicima. Činimi se da to dolazi od toga što su oni, kaokriminalci, protiv svake vlasti, protivsvakog reda, protiv svake države, papošto su i politički osuđenici protiv tedržave, postoji nekakav most koji ih naneki način spaja u toj zajedničkoj muci itegobi.

Već sam spomenuo da u zatvoru pos-toji dobro organizirana, raširenadoušnička mreža Službe državne sigur-nosti. Uvijek sam točno znao tko je uzame i tko je upućen da me prati, da slušašto govorim i da to kasnije prenesenjima. Ali svaki puta taj se čovjek menipovjerio i rekao mi je tko ga je poslao izašto je poslan. Za deset godina mogatamnovanja nitko od te službe nije mepozvao na razgovor. Valjda su imali re-spekta prema meni zbog moje otvore-nosti i samouvjerenosti. Naime onipokušavaju razgovarati s političkimosuđenicima samo ako osjete da jemekano. Gdje je tvrdo, tu odustaju.

U zatvoru su zvučnici svuda: u so-bama, u zahodima, u radionicama i našetalištu, tako da se od buke togarazglasa ne može ni razgovarati. Tek udeset sati navečer, kad se gase svjetla ikad nastupa tišina, imao sam prilikeostati sam sa sobom, misliti, sačinjavatistihove, matricirati, kombinirati, razvi-jati jednu posebnu mnemotehniku ko-jom sam postigao umijeće da sam sačin-javao pjesme ne pišući nego samo pam-teći stihove. Dakle od deset pa do pri-bližno dvanaest satai, dakle dok ne zas-pim, imao sam prilike baviti se sam sasobom, pisati na svoj način pjesme u

tom mraku. Toliko sam bio razvio teh-niku matriciranja, da sam već mogaopamtiti i stihove koji su otpali. No teškoje to išlo, veoma, veoma teško. Tjed-nima i tjednima ne bih uspio sačinitijednu ili dvije strofe. U tijeku jedne go-dine možda jednu ili dvije pjesme, ali tesu bile, vjerujem, briljantne. To su najl-jepši stihovi koje sam napisao i koje ćuikada napisati. Toliko me uzbuđuju dakad ih reproduciram, a znam ih sve na-pamet, osjetim toliko uznesenje, tolikusamopotvrdu, toliko dostojanstvo, takovisoku čast.

I sada vam moram reći da je za menezatvor doista bila čast. Znam da zapadnisvijet na zatvorenike u komunističkimzemljama gleda kao na patike, kao namučenike. Oni to doista jesu. ali to je,draga braćo, čast. Meni je bila ukazanavisoka čast, jer nešto suprotno, daklesramota, bilo bi stanje pasivnosti, stanjepomirenja i iščekivanja. Buna je pravičin i zato kažem da sva moja muka i svemoje patnje, sve što sam morao pod-nijeti, predstavlja veliku čast za mene.Nema časnije zgode ni prilike nego kadpred pojedincem stane čitava država sasvojim cjelokupnim nasilničkim apara-tom, kad vas želi poniziti, zdrobiti,uništiti, a vi stojite smireno i samouvjer-eno. To je doista čast.

Nekoliko puta pokušavao sam sebeispitivati, dokučivati otkud u meni tasnaga, otkud ta postojanost, i zaključiosam da je temelj moja uvjerenost da seborim za istinu i da sam dužan boriti seza istinu. To je dakle bilo i ostaje mojeduhovno poslanje. Za tu istinu, a to jesloboda čovjeka i naroda, svakogačovjeka i svakoga naroda, spreman sambio i spreman sam i sada podnijeti svakužrtvu. I toga je neprijatelj bio svjestan.Zatvor je pravo mjesto za susret sdržavom. Tu ste oboje goli, i ona premavama i vi prema njoj. Samo što je mojagolotinja doista golotinja, a oni su goli utoliko što iznose pred vas golu silu:oružje, represiju, teror, podmuklost.

Kad država osjeti da ima pred sobompojedinca koji od nje ništa ne traži, nitije za što moli, niti joj se žali ni tuži, kadod nje ne očekuje nikakvu pomoć, kadse osjeća samostalnim, tada ona us-

tukne. Za cijelo vrijeme moga robovanjanisam ni za što molio. Čak sam odustao iod pisanja pisama; pisali su mi drugi, da-kako. Ali sam odustao i od toga. Nisam snjima pokušao nikakvu razmjenu, bene-ficije za usluge, i kako to već ide. Neznam kakve su druge države na svijetu,ali ova u kojoj sam živio takva je dadrugo i ne zaslužuje. A nisam samo jaimao s njima muke, imali su i oni samnom. U jednom momentu većspomenuti udbaš istražitelj Vinko, uskli-knuo je: "Profesore, Bog te jebo, što nisinaš?" Udba ili jugoslavenska tajna poli-cija, kako hoćete, jedina je prava,stručna i ako hoćete poštena državnaorganizacija u Jugoslaviji. Sve ostalo, ipartija i vojska i sve društvene službe, toje samo šarenilo, konfuzija i improviza-cija, površnost, lakrdija. U Jugoslavijipostoji i vlada Jugoslavijom samo tajnapolicija. Oni su stručni, oni su odanisvom pozivu, oni su dobro plaćeni ispremni na žrtve i oni se doista osjećajuodgovornim za opstojnost te države.Mislim da je u temeljima svake komu-nističke vlasti ta konspiracija, ta tajnovi-tost, taj osjećaj potpunog bezakonja,potpune svemoći. Više puta su mi rekli:"Mi možemo sve." A to je upravo onošto je Onvell opisao u svom romanu. Tonije vlast koja služi nekome ili nečemu.To je vlast radi vlasti. No moram se vra-titi. Osjećam da sam već ušao u dubokevode. Počeo sam govoriti ono što želimreći na drugom mjestu.

Sve do 1985. godine zatvorske vlasti,ili pravosuđe, ili zatvorski liječnik, nisuni pomišljali da mi pruže liječnički pre-gled ili nekakvu liječničku pomoć, ilipak bolničko liječenje. Tek 1986. po-nuđeno mi je liječenje, što znači teknakon osam godina provedenih u zat-voru. Imao sam posebni razgovor supraviteljem i odbio sam liječenje.Učinio sam to i pismeno. Sjećam se terečenice koju sam tada napisao: "Odbi-jam liječenje, jer nemam povjerenja, anemam ga zato što mi je ono ponuđenonakon osam godina robije." Bio samsvjestan da tim činom pravim sam sebištetu, jer možda je moj vid mogao bitispašen. Od 1986. pa do izlaska iz zatvoravidje naglo slabio, tako da zadnjih se-

42 br. 106, siječanj 2001.

dam mjeseci nisam više bio sposoban nisamostalno hodati, te su me premjestiliu stacionar gdje sam to zadnje vrijemeproveo u krevetu. Znao sam da ta po-nuda ne dolazi od njihove dobre volje,nego da je to rezultat pritisaka koji svjet-sko javno mnijenje vrši da bi me izbav-ilo iz toga pakla. Od moje sestre Tonke,koja me je redovito posjećivala, znaosam da iz svijeta dobivam poruke,pisma, letke, čestitke, novac i pakete.Kažem dobivam. Nikad ništa od toga ni-sam dobio. Primio sam svega dva paketau zadnje dvije godine od PEN-Kluba idva dolarska čeka od gospodina Wattsaiz Sjedinjenih Država. Sve ostalo su ba-cali, uništavali, vraćali, jer su vjerovalida ću prije popustiti ukoliko budemusamljeniji. Ali su se prevarili.Usamljenost silno jača, kali, snaži, hra-bri.

POVRATAK

29. srpnja 1988. saopćeno mi je dasam pomilovan. Istoga dana uputio samse u Sarajevo, a zatim sam pošao u Za-greb, gdje sam se javio na njemačkomgeneralnom konzulatu. Primili su meljudski, bratski, i iskazali su spremnostda mi pomognu u svakom pogledu. Od-mah su mi pružili novčanu pomoć, za-jamčili su mi slobodan ulazak u Nje-mačku i pružili mi dokaze da njemačkavlada preko svoje ambasade u Beogradui preko konzularne službe traži da jugo-slavenska strana postupi striktno premaobvezi koju je preuzela, što znači nesamo da me oslobodi iz tamnice, negoda mi izda putnicu za slobodan izlazakiz zemlje. Od toga dana pa do moga od-laska stalno sam bio u vezi s gospođomGudrun Steinacker, konzulom I. razredau Zagrebu, koja me je redovitoobavještavala o svemu što njemačkevlasti poduzimaju u moju korist, kako uNjemačkoj tako i u Jugoslaviji. U razgo-vorima jamčili su mi da će uspjeti.

Ipak, nakon što sam podnio molbuza izdavanje putnice, uslijedilo je nega-tivno rješenje. Dobio sam odbijenicu.Tada je njemačka strana uložila notukod najviših jugoslavenskih vlasti i tele-fonski mi je saopćen točan dan kad ću

dobiti putnicu. I tako je i bilo. Preko nje-mačkog konzulata dobivao samnovčanu pomoć koja je stizala iz slo-bodnog svijeta i iz dobivenih sredstavaplatio sam avionsku kartu za Frankfurt.

A sada da kažem ponešto o mojemboravku u Zagrebu i Sarajevu. Nakonizlaska iz zatvora, bio sam u Zagrebudvadesetak dana, a ostalo vrijeme biosam u Sarajevu. Zanimljivi su bili sus-reti u Zagrebu. Tri dana bio sam kod dr.Marka Veselice, u njegovom stanu. Onmi je kasnije osigurao zgodan smještaj ugradu, a bez njega ili slične pomoćiteško bih se proveo toga ljeta u Zagrebu,jer nisam imao nikakvih osobnih is-prava, a bez njih nisam mogao ući u ho-tel. Privatni smještaj nisam mogao do-biti, jer privatnici izdaju sobe samo kadse plaća u stranom novcu. Ovomprilikom želim istaknuti da je dr. MarkoVeselica, jedan od nekadašnjih vodećihljudi "hrvatskog proljeća", doista neo-bična osoba po svojoj temeljitosti, posvom rodoljublju, po svojoj odanostiHrvatskoj i spremnosti da pomognesvakom Hrvatu.

U Zagrebu sam imao susrete s nekimodvjetnicima i književnicima, a od PENKluba sam dobio malu novčanu pomoć.U prostorijama toga kluba u Zagrebuimao sam kraći susret s trojicomknjiževnika (Aralicom, Mihalićem iMatvejevićem). Nakon kratkog razgo-vora razbježali su se, pogotovo kad samiz džepa izvadio neke svoje pjesme kojesu bile neugodne za državu i vjerojatno iza njih. Nisu zatražili da se ponovnovide sa mnom, a slično je bilo i kod os-talih susreta. Doživljavao sam u Za-grebu i to da ljudi preda mnom plaču i is-pričavaju se da mi ne mogu ni u čemupomoći, jer sam od njih tražio neke us-luge, kao na primjer pomoć da bih neštodao tiskati.

U Sarajevu sam boravio puna dvamjeseca u jednoj hrvatskoj obitelji. Tosu moji stari znanci, dvije udovice izokolice Dubrovnika koje već dugo živeu Bosni. One su me rado primile,svjesno ulazeći u moguće neprilike, tese nisu bojale. Dva mjeseca su me ču-vale i njegovale. Tim Hrvaticama, timjunakinjama dakako sam se zahvalio

koliko sam mogao, ali ih još jedanputspominjem zato da bih istaknuo ženukao primjer hrabrosti i požrtvovnosti. Zamene je njihova pomoć mnogo značila.U Sarajevu sam naime studirao i kasnijeradio te sam stekao mnoge poznanike iprijatelje.

Svi, ili skoro svi su znali da sam sti-gao u Sarajevo, ali nitko od njih, nimuško ni žensko, nije usudio javiti se,pozvati me, ili dati neki znak od sebe.Svi su se jednostavno razbježali. Njegoškaže za to: "Strah životu kalja obrazčesto."

Nakon moga povratka u Njemačkuubrzo sam doznao tko je sve za menedjelovao i što je za me poduzimano, tekakva spremnost postoji kod njemačkihvlasti da budem primljen, zaštićen i akotreba liječen. Nažalost, od liječenjanema ništa. Kroz četiri specijalističkapregleda kroz koje sam ovdje prošao,zaključeno je da mi nema lijeka te damožda mogu spasiti ovaj zadnji ostatakvida, a to je toliko da razlikujem svjetlostod tame.

Prema obavijestima koje sam dobio snajvišeg mjesta, njemačka državaspremna je osigurati mi ovdje boravak ipristojnu socijalnu zaštitu, dakle stan iredovitu novčanu pomoć. Za sada sam uDortmundu i volio bih ostati ovdje ublizini sestre koja je za mene mnogoučinila i bila središnja osoba i motorsvake akcije koja se poduzimala uEuropi za moju obranu. Čuo sam da su usvijetu osobito republikanci osnovalifondove, a da i nisam čuo, ja sam tu po-moć odmah osjetio, i to mi daje snage dai ovaj ostatak života posvetim istoj borbiza koju sam se do sada žrtvovao.

Svaki atom moga bića bio je i ostaoantikomunistički i antijugoslavenski.Hrvatskoj borbi za slobodu ne mogu datitoliko koliko sam nekad davao, alimožda će ovo biti vrednije. Više nisampojedinac koji se bori protiv njih, negosam simbol te borbe.

Draga hrvatska braćo! Ono što se jemeni dogodilo i vama se je dogodilo.Samo neka vam bude sretnije i pobje-donosno.

br. 106, siječanj 2001. 43

Obrambeni govor Dr. Ive Politea u procesunadbiskupu Stepincu

"Vrhovni narodni sude!"Pred 16 godina, u vrijeme kada je faši-

zam bio na vrhuncu svoje moći i naša Rijekapripadala je Italiji, uhapsila je talijanska po-licija na rijeci jednog tamošnjeg mladoghrvatskog inženjera zbog sumnje, da jepočinio neki politički delikt. Nakonhapšenja bio je odveden u Rim u zatvor Re-gina coeli. Njegov stari otac također riječkiHrvat, nemajući dulje vremena nikakvih vij-esti o sudbini sina, obrati se meni, zamolivšime, neka pođem u Rim i tamo se, koliko mito kao stranome odvjetniku bude moguće,informiram o uhapšeniku i zauzmem zanjega. I ja sam pošao. Kao stranac neupućenu mjesne prilike Rima, zamolio sam jednogtamnošnjeg odvjetnika, da mi bude pri ruci iza taj konkretni slučaj da stupi sa mnom upravnu suradnju. Ali taj mi talijanski odvjet-nik odgovori: 'Gospodine kolega, ja samfašista i po fašističkim načelima ne smijemda se zauzmem za nikoga tko je osumnjičen,da se ogriješio o državnu ili fašističku vlast'.

Tako je bilo u tadanjoj Italiji, ali tako nijei ne smije biti u sadašnjoj Jugoslaviji. Kad seveć dnevice služimo geslom 'Smrt fašizmu',onda to znači i smrt svim fašističkim nače-lima, pa i onome s kojim se ogradiospomenuti talijanski advokat.

Međutim nama, demokratskim i slobo-doumnim hrvatskim odvjetnicima nije biloni potrebno, da tek zadajemo smrt fašis-tičkim načelima, jer ona za nas nisu nikadbila ni živa i mi nikad nismo bili njima nizaraženi. Mi smo već pri stupanju u odvjet-nički stalež - a mnogi i prije toga bili svjesnidužnosti, da se po mogućnosti odazovemopozivu okrivljenoga bez obzira na vrstu itežinu okrivljenja, jer bi otklanjajući takavpoziv, lišili ga potrebne pravne pomoći iizvrgli ga pogibelji, da bude ili nevinosuđen, ili, makar krivo, prestrogo kažnjen,da jednom riječju postane žrtvom zabluda,od kojih ni jedan javni tužilac, niti sudac,sami po sebi nisu nikad potpuno osigurani.Pomažući, dakle, svojom obranom okrivlje-noga, mi pomažemo ujedno i sudu, tražećizajedno s njim materijalnu istinu, odgovara-jući zakonski propis i ispravno shvaćanje,što je sve potrebno za pravednu presudu. Mine smijemo uzmaknuti pred zahtjevimaoptužnice, ako smo stekli uvjerenje, da jeona bilo sasvim, bilo djelomično na krivomputu.

Moj branjenik nadbiskup dr. AlojzijeStepinac okrivljen je zbog krivičnih djelaprotiv naroda i države. I za ovu obranu nas-tojat ću svim silama, da bude osnovana samona spomenutim načelima: na istini, zakonu iispravnom shvaćanju, odnosno pravednosti.

Moram međutim priznati, da mi je taobrana dosta teška. Ali njezina teškoća nesastoji se u težini dokaznog materijala, negoponajprije u punini auktoriteta, s kojim sejavni tužilac založio za današnju svojuoptužnicu, a zatim u psihozi, koju su našidnevnici i listovi izazvali kod jednog dijelajavnosti, svojim ustrajnim pisanjem protivnadbiskupa, a da on nije imao mogućnosti,da se u istim listovima i brani. Obranu mi jenapokon otežao sam moj branjenik, koji jeshodno svojoj odluci izjavio, da se nećebraniti i da će zato šutjeti, ali je ipak upornimstavljanjem pitanja na njega došao protivsvoje volje u nuždu, da djelomice prekine

Stepinac sluša optužbu

šutnju i da na neka pitanja ipak odgovori.Ovo djelomično odgovaranje i djelomičnoskraćivanje odgovora shvaćeno je kod nekihna njegovu štetu kao da naime na neodgo-vorena pitanja nije bez štete po sebe mogaoni znao odgovoriti. Ovo shvaćanje je među-tim sasvim pogrješno. Da je nadbiskupStepinac mjesto šutnje na pojedina pitanjareagirao odgovorom, svaki od tih odgovoraišao bi njemu u prilog, jer je istina njegovanajbolja obrana.

A sada na stvar, na samu optužnicu!Optužnica razdijelila je inkriminalnu djelat-nost prije okupacije, na djelatnost nepos-redno prije sloma tzv. Nezavisne DržaveHrvatske i napokon, na djelatnost poslijeoslobođenja. Ova razdioba je' sasvim is-pravna, ali nije ispravno, kad optužnica nepostavlja i daljnju razdiobu ili lučenje poosobama i teritoriju. Ona mjesto da dijeli iluči, ona naprotiv konfundira djelatnost nad-

biskupa Stepinca s djelatnošću drugih osobai na drugom teritoriju. Ovo konfundiranjedjelatnosti nadbiskupa Stepinca s djelat-nošću sasvim trećih osoba i s onim, što seradilo na području izvan njegove dijeceze,izvan zagrebačke nadbiskupije, ovo pripisi-vanje odgovornosti i krivnje nadbiskupuStepincu za ono, što su radile treće osobe udrugim dijecezama, to je temeljna pogreškaoptužnice i ujedno općenito glavna njegovaobrana protiv znatnog dijela inkriminacija.Tijekom daljnjeg razlaganja govorit ću otom i pobliže.

Prije nego prijeđem na inkriminacije,koje se odnose na razdoblje okupacije,osvrnut ću se samo u najkraćim potezima naprošlost svojeg branjenika, na njegovu dje-latnost prije okupacije, da vidimo kakav jeon ušao u okupaciju!

Za vrijeme prvog svjetskog rata uzet jenadbiskup Stepinac kao apsolvirani gimna-zijalac u austrijsku vojsku i poslat na talijan-sku frontu, gdje je dopao u zarobljeništvo.Poput mnogih drugih hrvatskih zarobljenikaprijavio se dobrovoljno za borbu protivAustro-ugarske monarhije te je postao jugo-slavenskim dobrovoljcem i kao takav pošaona Solunski front.

Godine 1937. preuzima pokroviteljstvonad Odborom za pomoć izbjeglicama, s ko-jim Odborom pomaže moralno i materijalnoantifašiste, koji su pred progonom Hitlero-vim bježali iz svojih domovina: Češke, Pol-jske, Austrije itd. Za tu njegovu djelatnost,kojaje trajala do okupacije i tijekom ove, do-prinijet ću dokaze, a za sada spominjemsamo primjerice tadašnjeg izbjeglicu, adanašnjeg austrijskog ministra pravde draGero-a.

Godine 1938. glasuje nadbiskupStepinac javno za dra Mačeka, tadanjeg no-sioca liste cjelokupne jugoslavenske de-mokratske opozicije, ili kako sam kaže, zaHrvatski Narod.

I eto s takvom prošlošću, s takvim sta-vom borca za oslobođenje naroda odmađarsko-njemačkog jarma, za demokra-ciju, za antifašiste, a protiv fašizma i na-cizma - takav ulazi nadbiskup Stepinac urazdoblje okupacije! Može li se od takvaStepinca očekivati, da će on u okupaciji izn-evjeriti svoju prošlost i surađivati s okupa-torom?

Ako hoćemo ispravno ocijeniti djelat-nost nadbiskupa Stepinca za vrijeme okupa-cije, moramo prije svega biti na čistu o tome,što je okupacija i što je tzv. NezavisnaDržava Hrvatska.

44 br. 106, siječanj 2001.

Za potonju kazao je javni tužilac u svomjučerašnjem govoru, da Nezavisna DržavaHrvatska nije bila država. Slažem se s timmišljenjem, ali se ne slažem s kriterijima,koje je javni tužilac naveo uprilog te svoje, ai moje teze.

On je rekao prije svega, da NezavisnaDržava Hrvatska nije bila država, jer nijebila nezavisna; ali mi čitamo dnevice unašim novinama, da to svojstvo nezavisnostimanjka i Grčkoj, koja je satelit Velike Bri-tanije, ali eto Grčka kao priznata država sud-jeluje u Mirovnoj konferenciji. Kao drugikriterij navada javni tužilac krvavi režimNezavisne Države Hrvatske. Ali, koliko či-tamo o krvavom režimu u Španjolskoj, paipak nitko njoj nije osporio svojstvo države.Napokon je javni tužilac prigovorioNezavisnoj Državi Hrvatskoj, da je nastalapomoću drugih, naime Nijemaca i Talijana.Ovo potonje je točno, ali zar i stara Jugo-slavija nije postala pomoću drugihprvenstveno Velike Britanije, Francuske iSjedinjenih Američkih Država, koje su obo-rile Austro-ugarsku monarhiju i oslobodileSrbiju? Na sličan način, pomoću drugihdržava, nastala je i Čehoslovačka republika,pa je li ikome kada palo na pamet zanijekatiJugoslaviji i Čehoslovačkoj karakterdržave?

Ne, Nezavisna Država Hrvatska nije biladržava, premda je bilo i takvih pravnika, kojisu primjenjujući na nju poznatu definiciju održavi, prema kojoj su kriterij za državunarod, teritorij i vlast - dolazili do protivnogzaključka. Ne, Nezavisna Država Hrvatskanije bila država, ali ne zbog razloga, koje jenaveo javni tužilac, nego zato, jer su topodručje držali i vojnički zaposjeli Nijemci iTalijani, jer su ovi okupatori kroz čitavovrijeme rata to područje držali stvarno oku-piranim i preko tek formalne ustaške vladekao svog eksponenta vršili faktično svojuokupatorsku volju i vlast.

Radi se, ne o državnosti NezavisneDržave Hrvatske nego o okupaciji, stvarnovršenoj po okupatoru neposredno ili pos-redno nad dijelom područja države Jugo-slavije.

Zato se valja pitati: kakvi pravni odnosinastaju sa okupacijom između okupatora istanovnika okupiranog područja?

Na to nam pitanje odgovaraju među-narodni pravni propisi Haaške konvencije izg. 1097. i napose čl. 42. i 56. Po timpropisima sva zakonita vlast prelazi u rukeokupatora, koji je izrijekom dužan i ovlaštenpoduzeti sve mjere za održanje javnog reda ijavnog života. Okupator je doduše dužandržati se zemaljskih zakona, ali samo onda,ako ga o tome ne sprečava kakva nužna za-preka. On je ovlašten tražiti od stanovnikaposlušnost uz iznimke i ograničenja nave-dena u samoj konvenciji.

Dosljedno tome stanovnici su dužni utim granicama slušati ga. Dakako, ta dužnostposlušnosti je samo pravna, pa ako tko nećeda sluša, može i uskratiti pokornost, ali točini na vlastitu odgovornost i pogibelj.

I doista stotine tisuća Hrvata i Srba usk-ratile su poslušnost i pošle u šumu, da seodanle oružjem u ruci bore protiv okupatoraa za oslobođenje porobljene domovine. Nozato su oni heroji, kojima treba odati čast ipriznanje, ali svatko nije sposoban biti hero-jem, pa ako to nije bio, nije već tim samimpostao izdajica ni kolaborator okupatora, anajmanje ratni zločinac.

Uostalom mi ovdje samo ispitujemopriznate međunarodne propise, koliko su oniovlašteni pa čak i onda silili i prema tome is-pričavali optuženog nadbiskupa Stepinca,da čini ono, što je doista i činio i što mu sedanas - sada inkriminira.

Stepinac u svojoj ćeliji uLepoglavi

Istina je, što je u svom sinoćnjem govorujavni tužilac rekao citirajući jednog pisca izmeđunarodnog prava, da stanovnici okupi-ranog područja nisu dužni okupatoru vjer-nost. Istina, njih se prema haaškoj konven-ciji ne može suditi na prisegu vjernosti oku-patoru (čl. 45), ali razlika je između vjernostii gore opisane poslušnosti.

U raznim procesima nakon oslobođenjami branioci pokušali smo se više puta pozi-vati na haašku konvenciju, da s tim među-narodnim pravnim propisima pravnoopravdamo ne svaku, ali bar izvjesnu poli-tičku i privrednu suradnju s okupatorom.Sud je međutim svaki put takvu našu obranuodbio uz obrazloženje, da se Nijemci nisuprema nama držali haaške konvencije, pa daje zato umjesna represalija, da se mi iste kon-vencije ne držimo.

Ja bih razumio i potpuno odobrio takvoobrazloženje prema njima, Nijemcima, oku-


patorima, ali mi je sasvim nerazumljivaprema članovima našega naroda, premažrtvama okupatora, prema onim Srbima,Hrvatima koji su se držali ili bar bili voljnidržati se haaške konvencije. Odakle dolazeoni da se na njima osvećuje, što su drugi oku-patori, Nijemci, kršili haašku konvenciju?Odgovara li logici i pravici, da pojedininekrivi članovi naših naroda plaćaju krivnjuNijemaca, okupatora? Ovamo, dakako nespadaju slučajevi onih osoba, koje su dobro-voljno preko dužnosti haaške konvencije su-rađivale s okupatorom. Njihova je suradnjakažnjiva i one nemaju prava pozivati se nahaašku konvenciju.

Uz svu dosadašnju sudsku praksu, ja seiz gornjih razloga i danas pozivam na haaškukonvenciju i to tim više, što su tijekom ratanaši saveznici baš na temelju haaške kon-vencije tražili od Nijemaca i Talijana nekapartizane, naročito oslobodilačku vojsku,priznaju redovnom vojskom.

Osim haaške konvencije kaomeđudržavnog propisa postoji još jedancrkveni propis, koji saobraćaju nadbiskupaStepinca odnosno s tzv. ustaškom vladomkao okupatorovim eksponentom dajeznačenje sasvim različito od onog, što mu gapridaje optužnica. To je konstitucija "Sol-licitudo Ecclesiarum" izdana po papi GrguruXVI dne 5. kolovoza 1831. Zbog teškog la-tinskog stila kojim je konstitucija pisana, jaje neću ovdje doslovno citirati, nego ću samorezumirati njezine misli, a radi kontrole mogresume-a stavljam potpuni tekst konstitucijesudu na raspolaganje. Ta konstitucija, dakle,veli da se u revolucionarnim vremenima, uborbi za vlast, ne smije priznanje faktičnogstanja i vlasti po predstavnicima crkve sma-trati priznanjem prava niti se iz toga smije iz-voditi da su prestala bilo čija prava. Akozato, radi osiguranja vječne sreće narodapredstavnici Crkve stupe u vezu s osobama,koje faktički vrše vlast, onda se to smatrakao da je učinjeno pod uvjetom, da se tim nevrijeđaju nikakva prijašnja zakonita prava.

Optuženi dr. Stepinac bio je dužan kaonadbiskup, kao najviši predstavnik Crkve,bar u svojoj dijecezi, svoje ponašanje premaokupatoru uskladiti s tom za njega obvezat-nom konstitucijom.

No, i kad i ne bi bilo svih spomenutihpravnih propisa, ostala bi neospornom samačinjenica okupacije, koja sama već kaotakva sadržaje silu, pritisak, i to silu nekakva god okupatora, nego baš onako stra-hovitog, bezobzirnog i neljudskog, kakvi subili Nijemci i njihovi sluge ustaše. Ovakvasila i pritisak isključuju dobrovoljnost kodonih, prema kojima se primjenjuju ili svakogčasa prijete, da budu primijenjeni, iskl-jučuju, dakle, onaj uvjet, bez kojega popravu svih kulturnih naroda nemakažnjivosti.

Pod tim pritiskom i silom su svi stanov-nici okupiranog područja osim onih, koji su

45

se sklonili u šumu. Pod tim pritiskom sudilisu suci, rješavali su upravni činovniciupravne poslove, pod tim pritiskom obraćalisu se građani sudovima i upravnim vlastima,radili su radnici u rudnicima, pod tim pri-tiskom plaćao se porez i odvijao promet,radili su radnici u industrijskim i obrtnim po-duzećima itd., i opet, ponavljam, uz izuzetakonih, koji su pošli u šumu. Svatko seponašao tako, kako su njegovo zvanje, staleži položaj iziskivali, bar u onome sektoru dje-latnosti, koji je bio javan.

Kad se, dakle, tim milijunima okupira-nog naroda ne zamjerava njihov postupak iodnos prema neprijateljima, nelogično je, dase jedinome nadbiskupu Stepincu na nje-govu, k tome i onako istaknutome, položajuzamjerava njegov saobraćaj sa okupatorom,koji saobraćaj je on sveo na minimum, to-liko, koliko je potrebno, da što više ukloniveća zla od naroda i Crkve. (Na te riječiodvjetnika nastane podrugljiv smijeh u dvo-rani.)

No isti, koji se sada smiju, ako su tadabili u Zagrebu, šutjeli su, prolazili mirno bezprosvjeda na ulici mimo okupatorskih vo-jnika i ustaša i - da se poslužim riječimadruga predsjednika suda - držali figu udžepu. Ali tko nije šutio, tko je javno pros-vjedovao, bio je nadbiskup Stepinac. Htiobih vidjeti onoga, tko je na okupiranompodručju - ne izvan ovoga! - neposrednopred okupatorom i pred ustaškom vlastionako otvoreno, energično i često prosvje-dovao protiv svih nasilja okupatora i ustaša!Neka se, dakle, danas ne hvale i ne podsmje-hivaju onome, koji se na djelu pokazaodaleko junačkijim od njih!

Kad je, dakle, nadbiskup Stepinac, dne12. travnja 1941. posjetio tzv. vojskovođuKvaternika i 16. travnja tzv. poglavnikaPavelića, učinio je ono, što je njegov položajiziskivao i što su analogno također drugi ponjihovu položaju činili. U relaciji položaja toje jedno te isto.

A kad su mogli drugi, kad se drugimatakva nešto ne zamjerava, zašto se to jedi-nome nadbiskupu Stepincu ne samo zam-jera, nego čak predbacuje kao zločin?

Kad se spominju već ona dva posjeta,zašto se ne istakne, da nadbiskup Stepinacnije prisustvovao dne 13. travnja onomedočeku Pavelića na kolodvoru, kamo sunažalost i sramotu Zagrepčani pohrlili umasama? Zašto se ne spominje, da odmahprigodom Pavelićeva dolaska nije odslužiouopće Te Deum, a napose ne u katedrali?Zašto se ne spominje, da je Pavelić zbognadbiskupova stava prema njemu kroz 4 go-dine okupacije jedan jedini put prisustvovaoslužbi Božjoj u katedrali i to kad su Talijani1943 priredili tamo zadušnice za vojvodu odAoste, a i taj jedini put nije ga na ulazudočekao ni nadbiskup ni nitko od klera, negosamo obični sakristan? Ponaša li se tako je-dan nadbiskup prema tzv. državnom vla-

46

daru, kojega tobože priznaje, podupire i snjime surađuje?

Na raspravi bio je čitan jedan pasus izokružnice, koju je nadbiskup dne 28. travnja1941., dakle 18 dana nakon osnutka tzv.Nezavisne Države Hrvatske, bio uputiokleru nadbiskupije zagrebačke. Ali je tre-balo citirati i druge pasuse iz iste okružnice,kao npr. ovaj:

.. .'molim vas i pozivam, da svim silamanastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska(ne dakle Nezavisna Država Hrvatska) budeBožja zemlja, jer će samo tako moći izvršitidvije bitne zadaće, koje kao država imade daizvrši u korist svojih članova'.

I zatim: 'Moramo svuda upozoriti i učiti,da sveti zanos i plemenito oduševljenje uizgrađivanju temelja mlade Države Hrvat-ske (i opet ne Nezavisne Države Hrvatske)

Nadbiskup u molitvi

bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju zaBožji zakon i njegove zapovijedi, jer ćesamo na Božjem zakonu, a ne na lažnimnačelima ovoga svijeta Država Hrvatska bitiizgrađena na čvrstom temelju'.

Zar ono, što je nadbiskup rekao samoBožjim zakonom i Božjim zapovijedima,nije u biti jednako najplemenitijim načelimasvih u istini kulturnih naroda, svega kultur-noga svijeta? Zar poziv na Božji zakon iBožje zapovijedi znači kolaborirati s nepri-jateljem, podstrekavati okupatora i ustaše unjihovim zločinima? Kamo sreće, da su seoni, o kojima je ovisilo, držali nadbiskupovapoziva! Teško bi onda itko, kome je dostvari, a ne do forme, prigovorio tzv.Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ali nadbiskupnije kriv, što je protiv njegovih riječi, volje inastojanja, sve pošlo protivnim pravcem.

Više no govoriti, pozivati, karati, žigo-sati, spašavati i djelotvorno otklanjati većazla nije bilo u njegovoj moći. Pa i oni, kojih

se moć sastojala u oružju i svim mogućimmaterijalnim sredstvima uspjeli su tek, danakon četiri odnosno pet godina obore Hit-lera i njegove ortake i tako učine kraj njiho-vim zločinima!

Znatan dio optužnice sačinjava ono, štosu razni svećenici radili po čitavoj tzv.Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Za njihovadjela okrivljuje se nadbiskup Stepinac.Ovakvo okrivljavanje iz nepoznavanjauređenja Crkve i kanonskoga prava izvire.Ono se osniva na pogrešnom mišljenju, danadbiskup ima vlast nad svim drugim bisku-pima. Međutim po kanonu 273. nadbiskup uvlastitoj dijecezi ima ista prava i obavezekao i svaki drugi biskup u svojoj dijecezi.Svaki je biskup, kao ordinarij u svojoj dija-cezi potpuno samostalan i nadbiskup nemapravo, da se pača u njegovu nadležnost.

Dosljedno dome, svećenici iz drugihbiskupija nisu ni u čemu podvrženi nadbisk-upu ni ovisni o njemu. Nadbiskup na njihovečine ne može nikako prisilno utjecati. Zato, ibez obzira na to, da niko ne može odgovaratiza čine drugih, nadbiskupu se nikako nemože upisati u krivnju ono, što su pojedinisvećenici radili na području drugih biskupijaizvan zagrebačke. Pa i na području potonjenema on nikakve vlasti nad redovnicima(fratrima). Nad redovnicima, franjevcima,imao je vlast optuženi provincijal fra Mode-sto Martinčić, koji inače voli nekršćanskisvaljivati vlastitu krivnju na nadbiskupa,iako ne može dokazati, da je za vrijeme oku-pacije učinio ma što sličnoga, plemenitoga,spasavalačkog u odvažnoj djelatnosti nad-biskupa Stepinca.

Od svećenika, za kojih se djela činiodgovornim nadbiskup Stepinac, tek se vrlomali broj nalazi na području nadbiskupijezagrebačke, ali se ni za njih ne može doka-zati, da su išta počinili, podstreknuti ili po-taknuti po nadbiskupu. Sve, na što je nad-biskup poticao sebi podređeno svećenstvo,posredno i neposredno, riječju ili djelom,bilo je samo lijepo, moralno i u skladu skršćanskim naukom. Pa ako se pojedinisvećenik udaljio od stalno mu pokazivanogputa, jasno je, da ne može to biti krivnja nad-biskupova, nego samo lično dotičnogsvećenika. Ako je koji svećenik propagiraoustašku ideologiju, sigurno toga nije naučiood nadbiskupa Stepinca, koji je tu ideologijupobijao. Ako je koji svećenik zaboravio nesamo, da je svećenik, nego da je i čovjek, teučinio nasilja nad savješću i tijelom članovahrvatskoga i srpskoga naroda, ni to ne možebiti krivnja nadbiskupa Stepinca, koji je posvojim riječima i djelima živa osuda i protiv-nost takva postupka.

(nastavit će se)

•


DOMOVINA CE PAMTITI: POVODOMSMRTI VLADE GOTOVCA

Iako se svega nekoliko tjedana kasnije činida je potpuno zaboravljen, definitivno poko-pan velikim, patetičnim riječima izrečenim nadnjegovim odrom, smrt Vlade Gotovca važan jedogađaj za Hrvate. Važan koliko po odlaskujednoga briljantnog intelektualca, koji je htiobiti i političarem, toliko i po činjenici da su sveviđenije osobe iz javnoga i političkog životaoćutjele potrebu da, govoreći o Gotovcu, kažunešto zapravo o sebi. I upravo radi toga, kad semalo odmaknemo, pokazat će se da većinaepiteta pridjevenih mu nakon vijesti o smrti,više govori o tome što Vlado Gotovac nije bio,nego o onome što jest bio. Možda najparadok-salnije od svega je to, da je posljednje desetl-jeće njegova života presudno odredio FranjoTuđman, prema kojemu je Gotovac osjećaotakav animozitet da mu je bezuspješno htio bitinegacijom, a da se od njega u ime nacije opros-tio Stipe Mesić, Tuđmanov pomazanik i kasnijiotpadnik, intelektualno potpuno nedorastao ijednomu i drugomu. I osim zajedničkoga pro-tutuđmanovskog žara, teško je vjerovati da jeGotovac s Mesićem mogao imati išta zajed-ničko. Bilo bi tužno, da je taj zajednički žar le-gitimirao Mesića za držanje nadgrobnog slova,baš kao što bi brižno njegovan lik moralnogprototipa narušila slutnja, da je Mesićevdanašnji položaj predsjednika države takosnažno godio i zagrobnomu pjesnikovu samol-jublju.

Više nego političar, Gotovac je bio pjesnik,filozof, nadasve govornik. Ali, svi hvalospjevio njemu kao velikom pjesniku i sjajnom filo-zofu ne će biti dostatni da pokriju činjenicu, daGotovac ni kao pjesnik, ni kao filozof nije osta-vio zaokruženo, cjelovito i nezaobilazno djelo.O njemu će se možda pisati, ali se čini, da ga sene će čitati. Za razliku od nekih njegovih poli-tičkih govora, njegovu literarnom i filozof-skom opusu nedostaje ono što privlači i odgajamlade naraštaje. Možda je to posljedica nje-gova solipsizma, često hinjene samodostat-nosti koju su mnogi, pogotovo oni neskloninjegovim političkim pogledima, bez rezerveproglašavali taštinom. Radi toga je nerijetkoostavljao dojam onoga koji čezne za slušačimai istodobno prezire one koji slušaju njegove većposlovične monologe. Ni u panegiricima tzv.liberalnoj demokraciji nije ga uznemiravalo tošto sklonost monologu podrazumijevanesklonost slušanju drugoga, dakle toleranciji,drugim riječima - nesklonost demokraciji.Sjajno izobražen intelektualac, s teorijom poli-tičke misli snalazio se jedva bolje nego s poli-tičkom poviješću i svoga, a kamoli tuđihnaroda. (I zapravo je uopće dvojbeno, od kojegse trenutka on pronalazi u liberalizmu. Jer, onikoji su dulje poznavali i njega i druge poznate

Piše:

Tomislav JONJIĆ

hrvatske disidente, ne mogu se sjetiti da jemeđu njima svojedobno bilo izraženijih nak-lonosti prema sociološko-političkim strujamakoje su iz tadašnje hrvatske perspektive s pra-vom mogle biti smatrane pomodarstvom.)Nismo ga vidjeli u ulozi obnašatelja izvršnevlasti, da bismo mogli suditi, je li i na nj prim-jenjiv onaj Neumannov poučak o relativnostidemokratskog uvjerenja.

U svakom slučaju, u njegovu praktičnomdjelovanju nakon raspada Jugoslavije i slomakomunizma, bilo je jasno da je precizniji iuvjerljiviji u detektiranju i prokazivanju pa-toloških pojava, u žustrom i duhovitom opisi-vanju nemoralnih karaktera, nego u oživot-vorenju općeljudskih i nacionalnih ideala kojeje ponekad - nikad kao u znamenitom govorumajkama na današnjemu zagrebačkomKrešimirovu, a onda Lenjinovu trgu - znaoučiniti tako privlačnima i tako bliskima. Ni kaopredsjednik obnovljene Matice hrvatske, a to jebio u odsudnom trenutku nacionalne povijesti,nije iskoristio prigodu da Matica doista postanematicom. Sporovi s političkim vlastima pritomne mogu služiti kao isprika, pa je bespred-metno raspravljati tko ih je i kako izazvao (iakose činilo, kao da u tom suvišnom stanju uživajui Gotovac i predstavnici tadašnje vlasti). Jedanod njegovih predšasnika, veliki Filip Lukas,živio je u nesklonijim vremenima i pod apso-lutno nesklonim režimima, pa je Maticu pret-vorio u luč koja je jarkim svjetlom vodila čitav,tada još mahom nepismen narod. Kao što je


Matica stajala uz bok najjačim političkim sna-gama u narodu, tako je Lukas stajao uz boknarodnim vođama. Gotovac je imao sličnu,možda i bolju prigodu i nije ju iskoristio. Kaotoliki Hrvati, više je umješnosti i dostojanstvapokazivao u intelektualnoj oporbi, nego u tre-nutcima kad je bio ili mogao biti blizak vlasti.

I kao što se u Matici okružio mnogimbezličnim tipovima, tako su ipersonae drama-tis njegove političke karijere često bili ljudisumnjive prošlosti i krajnje neizvjesnebudućnosti. Njima je godilo biti s hrvatskimCiceronom. Njegova bliskost služila im je kaoisprika i ukras, dok je on to doživljavao dru-gačije, ne osjećajući da ga bilo tko iskorištava.U ime fantomskoga građanskoga političkogcentra, kojega je posve pogrješno (za jednogakritičnog intelektualca i naivno) idealizirao,pred kraj života lakše je pronalazio zajedničkijezik s nekadašnjim hrvatomrzcima, nego shrvatskim nacionalistima. On, koji je svoje-dobno napisao da se Hrvatska mora postavitikao mjerilo u svakom trenutku, u svakom po-tezu, sljedbenike takvog stajališta odjednom jebio sklon odbaciti kao stare, prljave krpe. Toga, međutim, nije učinilo antihrvatom, kao štosu mu neki za života, a neki i nakon smrti htjeli,dijelom i uspjeli javno spočitnuti.

Zapravo, već sama rasprava o tome uvredl-jiva je i nedopustiva. Da je za Hrvatsku spre-man trpjeti, Gotovac je dokazao i u trenutcimakad bi mu drugačiji izbor nesumnjivo otvoriovrata zemaljskog raja. On je izabrao Hrvatsku,kad su mnogi od njegovih današnjih i hvaliteljai opadača birali Jugoslaviju. On je izabrao de-mokraciju i slobodu u vrijeme kad su mnogi sobje strane današnjih barikada birali čizmu ibič. To je ono, po čemu će povijest pamtitiVladu Gotovca. Ne po nespretnim koracima,ne po objavljenim ili neobjavljenim knjigama,ne po koalicijama sa šarenim družinama ibeznačajnim individuama, nego po tome što jeu najgorim trenutcima za svoj narod, bio jedanod simbola borbe za slobodnu i neovisnuHrvatsku. Bio je jedan od rijetkih hrvatskihknjiževnika, koji je znao da se sva sudbinskapitanja, pa i ona literarna, odlučuju na nacion-alnom, na političkom polju.

I upravo radi toga, u jednom od posljednjihjavnih istupa, tjelesno već vidno shrvan teškombolešću, ali duhovno još bodar, izjavio je kakose ne boji ni smrti ni samoće, jer svagdje je i usvakom trenutku s njime njegova Domovina.To je prava politička oporuka Vlade Gotovca.Kao što je Hrvatska s njim bila do posljednjegtrenutka, tako će i on trajno predstavljati jedanod blistavih izraza raznolikoga duhovnog bo-gatstva hrvatske domovine... •

47

SJEĆANJE NA SLAVKA LONČARAMeđu brojnim umrlim našim supat-

nicima i borcima za slobodnu Hrvatskuu 2000. godini je i Slavko Lončar, sta-rogradiški robijaš iz šezdesetih godinai pravnik poznat po savjesnosti u radu ipo privrženosti obitelji i domoviniHrvatskoj.

Slavko je rođen godine 1935. uPetrovinskim Novakima - jastrebar-skom kraju, u svakom smislu u hrvatskitradicionalnoj obitelji i u sredini koja jeuvijek držala do svoje tradicije prožetekatolicizmom, ljubavi prema obitelji idomovini Hrvatskoj. I cijeli Slavkovživot bio je prožet takvim stanovištemjoš od njegovih mladenačkih dana. Sinoca hrvatskoga vojnika u Drugomesvjetskom ratu od malena je spoznaosva stradanja hrvatskoga naroda,posebno ona u monarhističkoj Jugo-slaviji, u Drugome svjetskom ratu, naKrižnom putu 1945. i godina koje suslijedile u totalitarnom komunističkomsustavu. Posebnu ljubav Slavko je ga-jio prema svojim roditeljima i premasvemu što ga je činilo jedinkom hrvat-skog naroda, prema hrvatskoj knjizi iprema hrvatskoj povijesti, u okviru ko-jih je stasao i rastao doživljavajući iproživljavajući sve hrvatske uspone ipadove, sva nacionalna radovanja istradanja, identificirajući se s njima iodređujući se prema njima.

Hrvatska u svim svojim sastavni-cama bila je Slavkova glavna tema, ni-kad neispričana priča, stalno sanjamsan i njegova stalna preokupacija. Akoto imamo na umu onda se ne trebamočuditi što se Slavko Lončar 1962., joškao student prava na zagrebačkomsveučilištu, uključio u tajnu hrvatskuorganizaciju s ciljem borbe protivnehrvatske i totalitarne komunističkeJugoslavije i stvaranja nezavisneHrvatske.

Ta je organizacija već g. 1964. bilaotkrivena. Među procesuiranima bio jei Slavko Lončar, osuđen na kaznu 16

Piše:

Anđelko MIJATOVIĆ

mjeseci strogog zatvora. Većinu tekazne Slavko je odležao u po zlupoznatoj kaznionici u Staroj Gradišci,tih šezdesetih godina ravnoj opisimaDanteova pakla. Da bi predočili teuvjete, dovoljno je znati daje za Slavk-ova relativno kratka boravka u StarojGradiški jugoslavenska policijalikvidirala četiri zatvorenika i da sesvaki politički osuđenik mogao naći natoj listi za likvidaciju.

Slavko Lončar

I Slavko je kao politički zatvorenikbio izložen svakodnevnom političkomponižavanju, izgladnjivanju, općimlošim uvjetima boravka u vlažnim ihladnim prostorijama, slaboj odjeći iobući, obveznom i teškom radu podstalnom stražarskom paskom, stalnimšpijuniranjima, provociranjima i ši-kaniranjima na razne načine, pa ismrtnim pogiblima. I kad je dovedenzajedno sa suosuđenicima u kazn-ionicu, nije stavljen u običajenu karan-tenu nego u izolaciju, a zatim unajlošiju radnu skupinu tzv. Prijevoznugrupu u kojoj se fizički puno radilo i ponajlošijim vremenskim uvjetima, s vrloslabom hranom, tako da se i Slavko,

kao i ostali njegovi supatnici, ubrzopretvorio u živi kostur.

Iako tako izgladnjivan i zastraši-van, ali duševno i moralno ni svinut nislomljen, Slavko je izišao, kako davnoreče veliki Šuflay, iz maloga zatvora uveliki zatvor. Nakon ukinuća nezak-onite odluke o zabrani studija iz g.1964., nastavio je studij prava i završioga. Potom je izdržao jugoslavenski vo-jnički dril, a onda se našao u okruženjuteškog dobivanja posla. I taj je prob-lem, iako je bio pod stalnom presijomjugoslavenske policije, rješavao zah-valjujući hrabrim i dobrim ljudima kojisu ga prihvatili upravo zato što je biokakav je bio i dijelili su s njim dobro izlo.

Većinu radnog vijeka Slavko jeproveo kao pravnik u građevinskompoduzeću "Građevina". Više odposljednjih dvadeset godina pratila gaje teška bolest, ali se, zahvaljujući svo-joj jakoj osobnosti i pomoći svojeobitelji s njom vrlo strpljivo nosio.

Slavko je bio vrlo razborit, otvoren iradin čovjek, vjeran svojoj obitelji isvom narodu. Nikad nije zaboravljaošto je on, njegova obitelj i njegov narodpretrpjeli od srpske i komunističkejugoslavenske vlasti. Iako i sam unepovoljnim okolnostima, i u zatvoru inakon izlaska iz zatvora nastojao je po-magati supatnicima. Kao hrvatski do-moljub sudjelovao je u uspostavi hrvat-ske države i sve do smrti zorno je pratiopolitička zbivanja u Hrvatskoj.

Preminuo je nakon duge i teškebolesti 4. rujna 2000. u zagrebačkojbolnici na Rebru, a njegovi kremiraniposmrtni ostatci položeni su u grobljunjegova rodnog mjesta u Petrovini, uznjegove predke.

48 br. 106, siječanj 2001.

IN MEMORIAM ANA RADOŠ 1925-2001.(Nadgrobno slovo, održano 8. siječnja 2000. u Slavonskom

Brodu)

Draga obitelji pokojne Ane, naše drage tajnice i osnivača Podružnice HDPZ-aBrodsko-posavske županije, dragi uznici i hrvatski domobrani, dragi gosti i pri-jatelji! Sastali smo se da povodom smrti i tužnog trenutka koji nas je zadesio,kažemo nešto o pokojnici, koja nas je svojim životom i radom itekako zadužila.Sve ono što ću reći, duboko vjerujem, da svi zajedno osjećamo i sretni smo štosmo imali sreću upoznati i raditi sa našom dragom Anom.

Otvori, gospodine Bože, Aninoj duši vrata za ulazak u novi život u ko-jem smrti više ne će biti, ni tuge, ni jauka, ni boli... a u ovozemaljskom životu našeAne bilo je i jauka i tuge i boli i nepravde - na pretek.

S nepunih 20 godina osuđena je i odrobijala 5,5 godina u zidinama logora uPožegi, samo zato što je već tako mlada sanjala o slobodnoj i demokratskoj Hrvat-skoj. Odgojena u strogo katoličkom duhu, bila je nacionalno opredijeljena isvjesna važnosti vjere i nacije, Ana je svoj životni križ nosila strpljivo u hladnoj ivlažnoj samici, te radeći u vodi i blatu Lonjskog polja, podnijela je odvajanje odtek rođenog joj djeteta... i nije se slomila.

Religiozan čovjek zna da je trpljenje pokora puna smisla, da iskušenjeima smisla u kojem se čelici snaga, jer je u svim tim situacijama religiozan čovjekuronjen u svog Boga i samo u Bogu može naći svoj duboki mir duše i snagu kojučovjek ne može dati. Nakon izlaska sa robije, Ana je obilježena, nepodobna, sma-trana državnim neprijateljem i njezina kalvarija se nastavlja i sljedećih gotovo 40godina. Ana je imala snagu, jaku volju, sposobnost, osjećaj za pravdu, iskrena,neposredna, imala je razumijevanje za svakoga. U silnoj želji da pomogne svojimsupatnicima, hrvatskim političkim zatvorenicima, Ana se na najveći mogućinačin prepušta radu u Društvu, koje u Brodu djeluje od 1995., u čijem osnivanjudaje veliki doprinos. Teško je shvatiti tu silnu želju da drugima pomogne, tuneizmjernu strpljivost i razumijevanje s kojima ona prihvaća svoje supatnike -bivše robijaše za Hrvatsku, jer sve su to ljudi većinom u poodmaklim godinama,načetih živaca, često psihički utučeni teškom prošlošću i materijalnim stanjem.

Ana je majčinski strpljiva i uredno obrađuje svakog pojedinca, savjetuje ga ičesto puta piše i u ime njega, jer ima nas sa svim manama i nedostatcima kojedonosi starost. Radi Ana u uredu i kod kuće, prima supatnike u svako doba dana itako sve do lj eta prošle godine, kada naglo gubi snagu, priznaje umor, no, ona hoćeraditi, pa ju i prevozimo na radno mjesto sve dok nije potpuno sagorjela unatragpar mjeseci. Zahvaljujući samo takovoj neizmjernoj energiji obrađeno je putemOgranka 150, a u Podružnici do 250 članova. Bili su to mukotrpni poslovi i uve-like zahvaljujući takovom radu i ostvarenim rješenjima o statusu političkoguznika bivšim osuđenicima omogućeno je da ostvare svoja određena zakonskaprava o naknadi za provedeno vrijeme na robiji. Ana vodi nesebičnu brigu i oonima kojima je potrebna i socijalna pomoć, te poduzima sve što je u mogućnostida putem Društva pomogne takovim članovima, te je i na tom radu nastojala bitišto pravednija i humanija. Za takove osjećaje posebna joj H V A L A !

Ana je bila svima oslonac, prijatelj, sestra i majka. Imala je veliko srce,bila je veliki čovjek. Voljela je ljude, a iznad svega svoju domovinu Hrvatsku. Anaje jako voljela pjesmu njezine supatnice iz logora, Ljubice Došen- HRVATSKOJ!Evo tih stihova: 77 si moja duša, / Ti si moj jedini svijet, ideal i ljubav. / Ti si mojatuga, Križ kojeg nosim ponosom i bolom. / Ti si moja nada, u Isusu radost,neizmjerna snaga.

Zahvalni smo ti Ana za sve, žao nam je što ti to nismo dovoljno poka-zali dok si bila s nama. Vjerujem da si sada negdje visoko među zvijezdama, ukrugu tisuća svojih supatnika koji robovaše za našu HRVATSKU i da, obasjanimilošću Božjom, gledate nas na ovozemaljskom rastanku u nadi ponovnog sus-reta pred licem Svevišnjega.

Jahve mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim? Jahve je štit životamoga, pred kim da strepim? Zajedno molim Jahvu - samo to ja tražim, Da živim udomu Jahvinu - sve dane života svoga, Da uživam milinu Jahvinu i dom njegovgledam. Amen!

Ivan Rudec, predsjednik podružnice HDPZ SI. Brod •

U SPOMEN

VLADIMIR POREDUŠrođen 31.08.1927.,umro 18.12.2000.

Laka mu hrvatska zemlja!

HDPZ - Podružnica Sisačko-moslavačkežupanije

U SPOMEN

STJEPAN ORAIĆpreminuo 27. studenog 2000.

u 73. godini

FRANJO KRANJECpreminuo u 78. godini

Laka im hrvatska zemlja!

HDPZ - Podružnica Krapina

U SPOMEN

ĐURO POSAVACpreminuo u 73. godini


HDPZ - Podružnica Križevci

HDPZ - Podružnica Slavonski Brod

U SPOMEN

STIPO MATKOVIĆrođen 1912., umro 2000. g.


HDPZ - Podružnica Brodsko-posavska

U SPOMEN

ZDENKO AVDIĆpreminuo 22.11.2000. g.

u 79. godini


br. 106, siječanj 2001. 49

U SPOMEN

MARIJAN HABEKpreminuo u 58. godini u Koprivnici

Laka mu hrvatska zemlja!HDPZ - Podužnica Koprivničko-križevačka

U SPOMEN

IVO GRBIĆrođen 7.03.1922.umro 8.11.2000.

Laka mu hrvatska zemlja!HDPZ - Podužnica Dubrovnik

U SPOMEN

M. TEOFANIJA - MARIJA DŽAJApreminula 27.12.2000.

u 89. godini u Dubrovniku

DRAGO MALTARIĆ1913.-2000.

Preč. IVAN MRŠO, kanonik1929.-2000.

ANTO (IVE) PAVLOVIĆ1913.-2000.

ZVONIMIR KREKOVIĆ1922.-2000.

Laka im hrvatska zemlja!HDPZ - Podužnica Sarajevo

U SPOMEN

Anka URUKALOVIĆ,rođena 28.08.1925. u Kutjevu, članica HDPZ-a Podružnica

Rijeka, presudom Divizijskog vojnog suda u Osijeku,1945. osuđena na kaznu zatvora od 1 godine, te je nave-

denu kaznu izdržala u Novoj Gradiški i Zvečevu.Umrla je27.12.2000.

Ana SEČENrođena 24.06.1908. u Doboju, članica HDPZ-a PodružnicaRijeka, presudom Divizijskog vojnog suda u Sarajevu od

travnja 1947. osuđena na kaznu zatvora od 2 god. radikaznenog djela iz Zakona o krivičnim djelima protivnaroda i države. Kaznu je izdržala u KPD Zenica od

siječnja 1947. do prosinca 1948. Umrla je 28.12.2000.

Laka im hrvatska zemlja!HDPZ - Podužnica Rijeka

U SPOMEN

JOSIP OREŠKOVIĆrođen 9.02.1923. godine u Otočcu,

umro 28.11.2000.Presudom Vojnog suda XI. korpusne vojne oblasti JA, od28. srpnja 1945. broj: 422/45, osuđen na kaznu zatvora utrajanju od 18 mjeseci. Kaznu zatvora izdržavao u Staroj

Gradiški, od 26. svibnja 1945. do 04. lipnja 1946.

JELA NOVAKpridruženi član Podružnice,

Rođena 09.10.1911. u Gredi, Ivanec, umrla 29.05.2000.

Laka im hrvatska zemlja!HDPZ - Podružnica Varaždin

U SPOMEN

Jandrija BUŠKULIĆrođen 25.11.1924. u Viru, Zadar, presudom Vojnog suda

oblasti za Dalmaciju, od 1945. osuđen na kaznu zatvora utrajanju od 15 godina. Kaznu je izdržao u KPD Stara Gra-

diška u trajanju od 3 godine.Umro je 28.12.2000.

Anka PUDIĆrođena 07.03.1921. u Kulina, Derventa, presudom

Okružnog suda u Doboju od veljače 1948. suđena je radikaznenih djela počinjenih suradnjom s osobama koje su seodmetnule od narodne vlasti na kaznu zatvora od 8 godina.Kaznu je izdržala u KPD Zenica i Stolac od rujna 1947. do

prosinca 1951. Umrla je 17.12.2000.

Ivan VLAHOVIĆrođen 06.02.1916. u Banovini, Delnice, član HDPZ-a

Podružnica Rijeka, presudom Okružnog narodnog suda uDelnicama 1946. osuđen radi kaznenog djela iz Zakona okrivičnim djelima protiv naroda i države, na kaznu od 8 god.Navedenu kaznu izdržao u KPD Lepoglava od siječnja1946. do lipnja 1948. Umro je 01.11.2000.

Ivan KRAJAČIĆ,rođen 23.05.1918. u Osojniku, Vrbovsko, član HDPZ-a

Podružnica Rijeka, presudom Vojnog suda od 02. lipnja1945. suđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom utrajanju od 5 godina, zbog sudjelovanja u hrvatskoj domov-inskoj vojsci. Kaznu od 1 god i 23 dana izdržao u KPD Le-poglava od 1945. do 1946. Umro je 28.11.2000.

Ivan GRAČANIN,rođen 01. veljače 1909. u Sarajevu, član HDPZ-a Po-

družnice Rijeka, presudom Vojnog suda u Splitu od 1953.suđen na 3 god. zatvorske kazne. Kaznu je izdržao u Lepo-glavi od 1952. do 1955. Umro je 27.11.2000.

Laka im hrvatska zemlja!HDPZ - Podružnica Rijeka

50 br. 106, siječanj 2001.

IN DIESEM HEFTDie Kroaten werden noch immer in

einem Teil der europäischen und derWeltöffentlichkeit als das "Genozide Volk"betrachtet. Das ist, betont Dr. FranjoFlajšman, das Resultat der serbischenPropaganda, die ihre Anfänge am Anfangdes vorigen Jahrhunderts und den Höhe-punkt während des Zweiten Weltkrieges er-reicht hat. Zu dieser Zeit haben die Serben,die loyale Mitwirkende der Nazis waren,die Kroaten dem Westen als Verbrecher undSympathisanten des Faschismus darges-tellt. Im Grunde handelte es sich darum,dass Westmächte das Weiterbestehen Jugo-slawiens um jeden Preis erhalten wollten.Da in diesem Staat Kroaten (sowie Maze-donier bzw. Montenegriner) ihrer Rechteberaubt und terrorisiert wurden suchten sieHilfe von Großbritannien, Frankreich undden Vereinigten Staaten von Amerika. Alsihnen diese Hilfe nicht zugeteilt wurde,wandten sie sich an Ungarn, Bulgarien, Ital-ien und Deutschland. Entsprechend dieserLage haben sie 1941 den UnabhängigenStaat Kroatiens ausgerufen. Das nutzten dieSerben aus, um antikroatische Propagandazu entfachen. Einige Publikationen, dieschon damals auf den großserbischenCharakter dieser Propaganda hinwiesen,wurden nicht betrachtet und vernichtet. Sowurde eine negative Vorstellung über denKroaten geschaffen, die noch heute ver-heerende Folgen hat.

Über zahlreiche Massengräber, inwelchen Opfer der jugoslawischen kom-munistischen Partisanen begraben wurden,schreiben in diesem Heft Dragutin Pelikan,Franjo Talan, Josip Jozo Suton und IvanVukić. Während des Bestehens des jugo-slawischen Staates durfte man diese Grab-stätten nicht kennzeichnen. Auch nach demBestehen des Kroatischen Staates gibt esnoch viele Grabstätten, die nicht gekenn-zeichnet sind. Die Autoren weisen auf diePflicht hin dies zu tun, nicht nur wegen mor-alischer Pflicht den unschuldigen Opfer ge-genüber, sondern wegen dem päda-gogischen Anlaß. Damit hätte man den jun-gen Generationen auf Dauer gezeigt,welche Früchte das jugoslawischen undkommunistische Experiment, getragen hat.

***

Im Zyklus der Verteidigungsreden inpolitischen Prozessen, veröffentlichen wirden ersten Teil der bekannten Rede, die derZagreber Rechtsanwalt Dr. Ivo Politeo, aufdem Schauprozess gegen den kroatischenMetropoliten, Zagreber Erzbischof Dr. Alo-jzije Stepinac 1946 gehalten hat. Trotzexzellenter juristischer Argumentation in soeinem Prozess, war jeder Versuch einer

Verteidigung vergeblich. Das jugo-slawische kommunistische Gericht ließ etli-che Zeugen der Verteidigung, die allePunkte der Anklage, die dem Erzbischof zurLast gelegt wurden, widerlegen konnten,nicht zu. Die Seligsprechung des Erzbis-chofs Kardinal Stepinac durch Papst PaulusII. rief eine allgemeine Begeisterung deskroatischen Volkes, einschließlich seinesnichtkatholischen Teiles, aus.

br. 106, sijecanj 2001. 51

IN THIS ISSUEA significant portion of the European

and world public still believes the pre-sumption of Croats being "genocidal".This, Dr. Franjo Flajšman, says is thefruit of Serbian propaganda whichstems back to the last century andwhich was exploited during World WarII. Then the Serbs - who loyally col-laborated with the Nazis - portrayedCroats to the West as criminals andsympathisers of Fascism. The issue infact though was that the Western demo-cratic super powers hoped that Yugo-slavia would remain in tact at any cost.Seeing that the Croats (as were the Ma-cedonians and Montenegrins), strippedof their rights in that state and terror-ised, they seeked assistance from GreatBritain, France and the United States ofAmerica. When this help was not forth-coming, they were compelled to turn toHungary, Bulgaria, Italy and Germany.As a result in 1941, they established theIndependent State of Croatia. TheSerbs utilised this fact to spread anti-Croatian propaganda. Some of the pub-lications that tried to point out thegreater-Serbian intentions in the natureof this propaganda were deliberatelypassed over or even destroyed. The re-sult being a negative opinion of Croatswhich to this day has fatal repercus-sions.

Dragutin Plikan, Franjo Ta-lan, Josip Jozo Suton and Ivan Vukićwrite about the numerous mass gravesites where the victims of the YugoslavCommunist Partisans were buried.During the time of the Yugoslav state, itwas prohibited to mark these grave-sites. Even now after the Croatian Statewas established the majority of this

mass graves have still not been marked.The authors warn that this should bedone as this is not only a moral obliga-tion towards innocent victims but haspedagogical reasoning too. In this way,young generations would be informedof the fruits of the Yugoslav-Commu-nist experiment. Lest we forget!

In our cycle of defence spee-27ches during political mounted trials,we publish the first part of the defencespeech made by Zagreb attorney, Dr.

Ivo Politeo in 1946 during the mountedpolitical trial against Croatia's metro-polite, Zagreb Archbishop, Dr. Alo-jzije Stepinac. Despite the brilliant le-gal arguments presented, any attemptof defence in such a trial was futile. TheYugoslav Communist court even re-jected requests for defence witnesses tobe heard who could have renouncedany of the accusations brought againstthe archbishop. Archbishop Stepinacwas beatified by Pope John Paul II cre-ating a positive reaction amongst theCroatian people, including the non-Catholics amongst them.

52 br. 106, sijecanj 2001.

106. – siječanj - hrvatsko društvo političkih zatvorenika

Documents