Srednja škola „Travnik“ Nova BilaStruka: zdravstvoZanimanje: farmaceutska tehničarkaNova Bila, svibanj 2013.

ZAVRŠNI RAD

tema

D I J A B E T E S

Mentor: mg.ph. Marko Lovrinović Kandidat: Bojana Buzić

______________________ ______________________

Uvod

Šećerna bolest je najčešći metabolički poremećaj i sigurno je jedna od najčešćihendokrinoloških bolesti suvremenog načina življenja. Osnovna karakteristika dijabetesa je nereguliran šećer u krvi. Bolest je kroničnog tijeka, neizlječiva i traje do kraja života svakog oboljelog.Diabetes mellitus je problem svakog društva. U njegovom rješavanju pored bolesnika i zdravstvenih radnika, mora učestvovati i cijela društvena zajednica. Liječenje je skupo idoživotno. Zbog dugotrajnosti liječenja i mnoštva komplikacija, kod oboljelih je smanjena životna i radna sposobnost.I kod nas je dijabetes važan zdravstveni problem, stoga se ovoj bolesti posvećuje puna pozornost, proučava se sa svih aspekata, pokušavaju se pronaći najučinkovitije mjere prevencije, ali i liječenja, te oboljelima osigurati što bolji kvalitet života. Vrlo su važni nacionalni programi za dijabetes koji su usmjereni prema ranom otkrivanju bolesti.Istraživanja, naime, pokazuju da gotovo 30 % oboljelih i ne zna da ima dijabetes i obično prođe pet do sedam godina dok se on ne dijagnosticira.Zbog toga liječnici između svih planiranih mjera izdvajaju jednu kao najvažniju i na njoj posebno inzistiraju. Radi se o motiviranosti ili zainteresiranosti za dodatnu edukaciju pa onda i promjenu životnih navika. Nažalost, ako u tijelu ništa “ne škripi” zdravlje uzimamo zdravo za gotovo, stoga reagiramo tek kad se tijelo pobuni. Zato je neobično važno naučiti što sve vodi dijabetesu i zašto ga je puno bolje spriječiti te rano liječiti nego trpjeti njegove posljedice.Svjetski dan šećerne bolesti koji su proglasile WHO/SZO (World health organization/Svjetska zdravstvena organizacija) i Međunardona dijabetes federacija, obilježava se od 1991. godine. Datum 14. studenog izabran je zato što je tog dana rođen Federick Banting koji je sa Charlesom Bestom 1921. godine u Kanadi otkrio inzulin. Njihovo je otkriće spasilo milijune života.

Dijabetes u BiHZdravstvena zaštita oboljelih od dijabetesa u BiH je na nivou evropske, dostupna im je besplatna terapija, bilo da se radi o tabletama antidijabeticima ili inzulinskoj terapiji.Ukupan broj oboljelih od dijabetesa u BiH je u porastu, uglavnom zbog nezdravog načina života – gojaznost, izbjegavanje fizičke aktivnosti, stres te neadekvatna ishrana i obroci koji nisu funkcionalno raspoređeni su glavni uzročnici ove bolesti.Broj mlađih osoba i djece u FBiH koja boluju od dijabetesa tipa 2, inače karakterističnog za starije osobe, takođe je u značajnom porastu. Procjenjuje se da u Bosni i Hercegovini više od 220.000 ljudi boluje od nekog oblika dijabetesa. Pri tom je broj pacijenata sa dijabetesom tipa 2 mnogostruko veći. Najmanje jedna polovina oboljelih od dijabetesa tipa 2 nema postavljenu dijagnozu i nije svjesna svoje bolesti.U Federaciji BiH 2010. godine je registrirano nešto više od 50.000 oboljelih od dijabetesa. U RS je registrirano oko 60.000 oboljelih od čega oko 15.000 pacijenata koji su na inzulinskoj terapiji.

2

1. Povijest bolesti Diabetes mellitus

Prvi pisani dokument o ovoj bolesti potječe iz Egipta (Ebersov papirus, oko 1550. godine prije Krista).U povijesti se šećerna bolest spominje na više načina i to kao : bolest gdje bubrezi izlučuju mnogo mokraće (Aretej). bolest žeđi (Indijski liječnik Chang Chung - King) bolest gdje oboljeli imaju učestale gnojne infekcije kože (Indijski liječnik Sushruta). U XI. stoljeću Ibn Sina je prvi opisao dijabetičnu gangrenu. 1776. Matthew Dobson otkriva da je slatka tvar u mokraći dijabetičara šećer. Claude Bernard u XIX. stoljeću dokazuje da je kod dijabetičara povećana koncentracija

glukoze u krvi zbog čega se pojavljuje i u mokraći. 1850. Fehling otkriva kvantitativnu metodu određivanja šećera u krvi. William Prout opisuje prvu dijabetičku komu, a Kussmaul 1874. godine opisuje poseban tip

disanja u dijabetičnoj komi. Krajem XIX. stoljeća Minkowski i Von Mering opisuju značaj gušterače kod dijabetičara. 1867. Langerhans prvi opisuje otočiće u gušterači čiju endokrinu funkciju opisuje Laguesse

1893. godine. 1916. Sharpey-Schafer izražava uvjerenje da Langerhansovi otočići izlučuju neku

materiju koja regulira metabolizam ugkljikohidrata. Taj hipotetički hormon je nazvan inzulinom.

1922. inzulin se prvi put daje oboljelim od šećerne bolesti što dovodi do izrazitog kliničkog poboljšanja.

1957. Pomeranze i Krall uvode u terapiju dijabetesa bigvanide. 1955. Sanger objašnjava sastav inzulina. 1957. Otkriven drugi hormon gušterače - glukagon. 1963. Uspijeva prva sinteza inzulina.

3

2. Dijabetes ili šećerna bolest (Diabetes mellitus)

Dijabetes koji najčešće nazivamo šećerna bolest (lat. diabetes mellitus) je poremećaj povećanja razine šećera u krvi do kojeg dolazi kada gušterača (lat.   pancreas) prestane potpuno ili djelomično proizvoditi hormon inzulin ili proizvedeni inzulin nije djelotvoran u organizmu. U tom slučaju stanice ne dobivaju hranu potrebnu za život.Inzulin je hormon koji luči žlijezda gušterača, a služi za regulaciju šećera u krvi, te metabolizam ugljikohidrata i masti u tijelu. On omogućava glukozi da iz krvi prodre u tjelesne stanice gdje se pretvara u energiju za tijelo. Ako inzulina uopće nema ili ako ga je premalo, šećer ne može nikako ili može samo djelomično dospjeti u tjelesne stanice. U tom slučaju, ostali šećer se zadržava u krvi i njegova koncentracija je viša od uobičajene. Normalna koncentracija šećera u krvi natašte iznosi 3,75 - 6,0 mmol/L (67 - 108 mg%).Kada dođe do poremećene regulacije inzulina u tijelu što rezultira povišenom koncentracijom šećera u krvi, razvija se dijabetes ili šećerna bolest.Šećerna bolest je najčešći metabolički poremećaj i vjerojatno jedna od najčešćih endokrinoloških bolesti suvremenog načina života. Predstavlja grupu metaboličkih bolesti koje se karakterizitaju kroničnom hiperglikemijom nastalom zbog defekta u njegovom djelovanju ili uslijed postojanja oba ova poremećaja. Pored poremećaja u metabolizmu glukoze, u dijabetesu je poremećen i metabolizam masti i proteina. Taj nedostatak može biti potpun što rezultira težim stupnjem bolesti ili djelomičan, kada se razvija lakši stupanj bolesti s povoljnijim tijekom za bolesnika. Bolest je kroničnog tijeka, traje do kraja života svakog oboljelog čovjeka i neizlječivog je karaktera. U početku se liječi tabletama i dijetom, a kasnije i injekcijama hormona inzulina. Bolest je nasljedna, a vjerojatnost da će ju osoba dobiti (50%) povećava se ako je osoba pretila. Dijabetes može dovesti do ozbiljnih komplikacija i prerane smrti. Stvaranjem ireverzibilnih promjena u bolesnika pojavljuju se komplikacije na više organa ili organskih sustava, a najčešće su zahvaćeni vaskularni i živčani sustav perifernih organa, bubrezi te retina oka (mrežnjača). No, ljudi s dijabetesom mogu poduzeti korake za kontrolu bolesti i smanjiti rizik od komplikacija.Glavni simptomi šećerne bolesti uz poliuriju (pretjerano mokrenje) i žeđ su mršavljenje, stalna glad te zadah po acetonu.

2.1. Tipovi dijabetesa

Postoje tri glavne vrste dijabetesa: dijabetes tip 1 ili juvenilni dijabetes (IDDM – Insulin dependent diabetes mellitus tj. inzulin

ovisni dijabetes) dijabetes tip 2 (NIDDM – Non insulin dependent diabetes mellitus tj. inzulin neovisni

dijabetes) gestacijski dijabetes

4

-Dijabetes tip 1:Tip 1 je najteži oblik šećerne bolesti i nastaje kada stanice koje proizvode inzulin u tijelu budu uništene, pa tijelo ne može proizvoditi inzulin, stoga je neophodno nadoknaditi ga injekcijama inzulina. Zato je ovaj oblik dijabetesa inzulin ovisni. U terapiju je, pored inzulina, uključena stroga (samo)kontrola, dijeta i fizička aktivnost.Ovaj tip dijabetesa može nastati u svim starosnim dobima, no obično se najčešće dijagnosticira kod djece i adolescenata. Oko 10% osoba s dijabetesom ima dijabetes tipa 1.

-Dijabetes tip 2:Tip 2 je najrasprostranjeniji oblik šećerne bolesti i nastaje kada gušterača proizvodi inzulin, ali u nedovoljnoj količini, ili je organizam stvorio inzulinsku rezistenciju.Klinički se ispoljava blagim početkom pa se u početku terapija sastoji od dijete i oralnih antidijabetika. Međutim, ovaj tip godina progradira i prelazi u inzulin ovisan oblik pa se u terapiju uključuju i hormonske injekcije inzulina.Ovaj tip dijabetesa se obično razvija u starijoj dobi (preko 40, 50 godina), no danas sve više i više djece ima povećanu tjelesnu težinu i neaktivna su, tako da se dijabetes tip 2 sve češće dijagnosticira kod mladih i djece. Globalna stopa javljanja dijabetesa tip 2 kod djece će se vjerojatno povećati za 50% u narednih 15 godina budući da suvremeni način življenja i svakodnevni tempo života pogoduju razvoju ovog tipa bolesti.

-Gestacijski dijabetes:Gestacijski dijabetes je privremeno stanje poremećene hormonske ravnoteže kod žene tijekom trudnoće što dovodi do poremećaja u izlučivanju inzulina i samim tim povećane koncentracije u krvi. Javlja se između 24. i 28. tjedna trudnoće kod zdravih žena, točnije onih koje inače ne boluju od šećerne bolesti. Rizična grupa su žene starije od 25 godina, koje su bile gojazne i prije trudnoće, naročito one sa genetskim predispozicijama za razvoj bolesti.Simptomi su pojačana žeđ i unos tekućine (polidipsij), učestalo mokrenje (poliurija), zamućenje vida, svrbež kože, usporeno zacjeljivanje rana te pojava tvrdokornih gljivičnih infekcija (posebice vaginalne kandidijaze).Obično se vrijednosti šećera stabiliziraju po porođaju. Međutim, žene koje su obolijevale od dijabetesa u trudnoći mogu kasnije biti podložne razvoju tipa 2.

Tabela 1.; Osnovne razlike imeđu dijabetesa tip 1 i dijabetesa tip 2:TIP 1 TIP 2naginje pojavi ketoacidoze stanje ketoacidoze je rijetkoinzulin je nužan u terapiji inzulin nije nužan u terapijiuglavnom počinje akutno počinje laganou pravilu se javlja kod mlađih osoba, ali je moguća pojava u svim dobnim skupinama

u pravilu se javlja nakon 50 godine života

porodična amneza pozitivna u 10% slučajeva porodična amneza pozitivna u 30% slučajeva50% se javlja u jednojajčanih blizanaca 10% se javlja u jednojajčanih blizanacapostoje protutijela na stanice Langerhansovihotočića (beta stanice)

ne postoje protutlijela na stanice Langerhansovih otočića

5

2.2. Mehanizam nastanka dijabetesa

Bolest nastaje kada žlijezda gušterača iz nekog razlog prestane djelomično ili potpuno proizvoditi inzulin ili inzulin koji proizvodi nije djelotvoran tj. ne sudjeluje aktivno u regulaciji nivoa glukoze u krvi. Sve tegobe su posljedica nedostatka inzulina. Nedostatak inzulina ne mora biti potpun da bi se bolest ispoljila. Usljed nedostatka inzulina, glukoza u krvi se povisi i kada količina glukoze u krvi dostigne određeni stupanj, počinje se putem bubrega lučiti mokraćom. Kako nivo glukoze u krvi postaje sve veći, ona se sve više izlučuje mokraćom te sve više za sobom povlači vodu. Usljed gubitka vode, bolesnici sve više žedne što rezultira povećanim unosom vode u organizam. Naime, zbog velikog gubitka tečnosti putem mokraće, bolesnici mogu uzimati i do 5-6 l vode dnevno kako bi sav gubitak nadoknadili. Žeđ se pojačava ukoliko bolesnici umjesto tečnosti uzimaju alkohol koji je po svojoj prirodi šećer, a koji opet povisuje razinu šećera u krvi. U suštini, stanice su opkoljene šećerom ali nisu u mogućnosti da ga koriste jer nema dovoljno prijeko potrebnog inzulina. Zbog toga organizam nadomješta šećer razgradnjom masti. Posljedica toga je mršavljenje i malaksalost. Ukoliko ove pojave traju duže vrijeme, osjećaj gladi se zamjenjuje nedostatkom apetita zbog čega dolazi do nakupljanja štetnih materija u poremećenu organizmu, pa to još više doprinosi mršavljenju i malaksalosti. U djece i mlađih osoba ove tegobe tipične za dijabetes su znatno izraženije nego u odraslih osoba, te se dijagnoza mnogo ranije postavlja.

2.3. Faze razvoja bolesti

Prije nego što se jave prvi znaci koji ukazuju na šećernu bolest, posebno u odraslih, obično prođe više decenija. Razvoj šećerne bolesti treba shvatiti kao dinamički proces koji je individualan kod svakog bolesnika. U stvari, pojavu prvih znakova vezanih za pojavu šećerne bolesti, treba shvatiti kao završnu fazu u razvoju bolesti. Šećerna bolest postoji od momenta začeća, pa sve dok se ne jave prvi znakovi bolesti koji pokazuju da je ona tu. Svaka osoba koja je dobila prve znakove šećerne bolesti, u stvari je u tom času samo saznala da ima šećernu bolest. Drugim riječima, bolest je cijelo vrijeme tinjala, sve dok nije postala manifestna

2.3.1. Rane faze razvoja bolesti

Predijabetes

Ova faza traje različito dugo. Ponekad kod djece traje nekoliko godina, a ponekad i nekoliko mjeseci. Kod odraslih ova faza traje nekoliko decenija. Danas je još uvijek teško sa sigurnošću utvrditi tko se nalazi u predijabetesnoj fazi. Zbog toga, posebnu pažnju treba pokloniti populacijskim skupinama koje imaju povećan rizik za obolijevanje od dijabetesa (osobe koje imaju pozitivnu porodičnu anamnezu, gojazne osobe, osobe preko 65 godina života, osobe sa visokim krvnim tlakom, osobe sa povišenim masnoćama u krvi, žene koje su rađale djecu sa tjelesnom težinom većom od 4500g. itd.) Kod ovih osoba treba poduzimati preventivne mjere koje bi imale za cilj da se otkloni mogućnost nastanka šećerne bolesti ili makar da se što dulje produži predijabetesni period i time odloži dan ispoljavanja bolesti u punoj formi.

6

2.3.2. Uznapredovale faze razvoja šećerne bolesti

Faza latentnog dijabetesa

Faza predijabetesa ne prelazi neposredno u fazu ispoljene šećerne bolesti. Ovoj fazi predstoji faza latentnog dijabetesa, odnosno faza pritajene bolesti. U ovoj fazi također nema znakova ispoljene šećerne bolesti. Razina glukoze u krvi je normalna ili blago povišena (do 6,2mmol/l). Pacijent je bez tegoba, međutim ako se pacijent optereti glukozom ili pak bude izložen stresu, fizičkom naporu, teškim infekcijama, operaciji i dr. dolazi kod osoba sklonih dijabetesu do povišene razine glukoze u krvi kao posljedica nedovoljnog lučenja inzulina koji bi trebao iskoristiti glukozu u stanicama i dovesti je na normalnu vrijednost. Kod ovih osoba poremećaj metabolizma glukoze je prolazan i prestaje čim prestanu faktori opterećenja koji su doveli do povišenja glukoze u krvi. Mjere koje se poduzimaju u ovoj fazi imaju za cilj da vrate bolesnika u predijabetesnu fazu i da pacijent ostane što duže vremena u toj fazi.

Asimptomatska, subklinička ili kemijska faza

Slijedeća faza je asimptomatska (bez znakova bolesti), subklinička ili kemijska faza šećerne bolesti. U ovoj fazi pacijenti su bez tegoba, a razina glukoze u krvi je normalna. Ako ove osobe opteretimo glukozom čak i bez stvaranja posebnih uslova, dobit ćemo vrijednosti glukoze i inzulina u krvi koje odudaraju od vrijednosti kod osoba koje nisu sklone dijabetesu pod normalnim uslovima. Ako se poduzmu mjere prevencije, ova faza se u najboljem slučaju može vratiti u prethodnu latentnu fazu i time odgoditi vrijeme nastanka dijabetes melitusa.

Manifestna šećerna bolest

Faza manifestne šećerne bolesti je faza sa svim znacima koje ima dijabetes melitus. Ponekad se pacijenti u ovoj fazi uz poduzete higijensko - dijetetske mjere, mogu vratiti u prethodnu fazu. Oni moraju biti pod kontrolom liječnika, ne smiju se opuštati jer se bolest ponovno može vratiti.

7

2.4. Klinička slika

Težina šećeme bolesti, u osnovi zavisi od stupnja nedovoljnosti inzulina za potrebe određenog organizma. Neposrednu manifestaciju bolesti uslovljava prvenstveno koncentracija glukoze u krvi, a zatim i drugih, od toga zavisnih, metabolita.

Dijabetes tip 1Dijabetes melitus u mladalačkoj dobi (juvenilni dijabetes) ima svojstva koja ga znatno razlikuju od kliničke manifestacije ove bolesti kod odraslih i starijih bolesnika. U ovoj životnoj dobi je rijedak latentni dijabetes. Bolest se obično manifestira burnim kliničkim simptomima i gotovo se uvijek radi o potpunom nedostatku inzulina u organizmu što dovodi do manifestnog dijabetesa inzulin ovisnog tipa (Tip 1). Ovaj je tip bolesti mnogo teži imajući u vidu klinički tok bolesti, njene posljedice i prognozu.Početak bolesti je veoma brz sa klasičnim simptomima za ovu bolest : polidipsija (prekomjerno uzimanje tečnosti) polifagija (prekomjerno uzimanje hrane) poliurija (prekomjerno mokrenje) nagli gubitak tjelesne težinePonekad juvenilni dijabetes može početi sa komplikacijama kao što su ketoacidoza i dijabetička koma. Ovaj oblik dijabetesa je nestabila. U relativno kratkim vremenskim intervalima šećer u krvi dosta oscilira od vrlo visokih vrijednosti do hipoglikemijskih koncentracija što znatno otežava adekvatno liječenje. Ovi bolesnici isključivo reagiraju na inzulinsku terapiju.Zbog gubitka vanstanične i stanične tečnosti prisutan je hipertoni vid dehidratacije organizma. Zbog gubitka tečnosti poliurijom, gubitka kalorija glukozurijom, kao i zbog ubrzanog kataboličkog procesa u organizmu, bolesnici veoma brzo gube na tjelesnoj težini. Ako se proces ne zaustavi, vrlo brzo se razvija stanje ketoacidoze i dijabetičke kome.

Latentni dijabetes mellitusOvaj oblik dijabetesa kod odraslih i osoba u starijoj životnoj dobi može dugo vremena ostati neotkriven i bez ikakvih simptoma. Može se razvijati godinama bez tegoba i često je povezan sa gojaznošću. Rijetko prelazi u ketoacidozu i ima slabu reakciju na primjenu inzulinske terapije: inzulinemija gotovo normalna ili blago smanjena glikemija blago povećana rijetka je glukozurija nema osmotske diureze nema dehidratacije organizma česte su reaktivne hipoglikemije kod odraslih u ranoj fazi Nakon obroka dolazi do hiperglikemije što predstavlja podražaj za pojačano lučenje inzulina, ali znatno sporije nego kod zdravih osoba. Količina izlučenog inzulina je veća od potrebne što dovodi poslije 3-5 sati do pada glikemije tj. do stanja relativne hipoglikemije. Zbog ove hipoglikemije ovi bolesnici imaju pojačanu glad i uzimaju veće količine hrane što ih čini gojaznim. Noćno mokrenje kod muškaraca i svrab kod žena često su prvi znak bolesti, a Često se javljaju i smetnje vida i smanjena potencija kod muškaraca.

8

2.5. Simptomi

Osnovni simptomi i znaci su:

poliurija – učestalo i pojačano mokrenje

polidipsija – pojačana i stalna žeđ

polifagija – pojačan apetit i stana glad prozuzrokovana velikim energetskim gubitkom i

nemogućnošću korištenja glukoze.

nagle promjene vida

trnci ili utrnulost u rukama i nogama

osjećaj umora

suha koža

čirevi koji sporo zarastaju

više infekcija nego inače

kožni osip i svrbež

gubitak na težini

malaksalost

Mučnina, povraćanje, bolovi u trbuhu mogu se javiti kod dijabetesa tipa 1, ako se jave akutne komplikacije bolesti izazvane dugotrajno povišenim nivoom šećera u krvi.Osobe s dijabetesom tipa 2 često nemaju simptome, tako da oni mogu imati dijabetes nekoliko godina, a da nisu ni svjesni da su bolesni. Ponekad je prvi znak da nešto nije u redu, pojava kasnih komplikacije dijabetesa kao što su srčani udar, problemi s vidom ili moždani udar.Česte su žalbe na pruritus vulve (u žena) zatim svrab kože i anusa, a nisu retka trnjenja prstiju i smanjenja osetljivost kože, praćena čestim povredama i infekcijama. Kod nereguliranih bolesnika se oseća miris na aceton što upućuje na ketoacidozu.

2.6. Faktori rizika

Faktori rizika za dijabetes tipa 1 su mnogo slabije definirani nego za dijabetes tipa 2, ali se zna da neki autoimuni, genetski kao i faktori okoline mogu utjecati na razvoj ove vrste dijabetesa.Neki faktori rizika povezani s dijabetesom tipa 2 su izvan vaše kontrole, dok na druge, kao što su prekomjerna tjelesna težina, možete djelovati kako biste smanjili rizik od razvoja dijabetesa. Faktori rizika su slijedeći:

dobna starost preko 40 godina blizak član obitelji boluje od dijabetesa tipa 2 (roditelj, brat ili sestra) pretilost visok krvni pritisak ili preživljen srčani ili moždani udar sindromom policističnih jajnika kod žena sa viškom kilograma inzulinska rezistencija

9

gestacijski dijabetes

Neke stvari koje ne uzrokuju dijabetes:

jedenje slatkiša i šećera ne uzrokuje dijabetes, ali može dovesti do prekomjerne tjelesne težine.

dijabetes se ne prenosi poput prehlade. stres ne izaziva dijabetes, iako to može pogoršati simptome i napredovanje bolesti kod

osoba koje već imaju dijabetes. nesreća ili bolest neće izazvati dijabetes, ali mogu otkriti dijabetes, ako već postoji.

2.7. Dijagnosticiranje dijabetesa

Uz jasnu kliničku sliku i visoku glikemiju, dijagnoza je jednostavna. Osobe sa oštećenom tolerancijom prema glukozi predstavljaju rizičnu grupu za razvoj manifestne šećerne bolesti. Kod takvih osoba u oko 5 % slučajeva razvije se manifestna bolest u prvoj godini, dok se u oko 50 % slučajeva bolest razvije u vremenskom periodu od 10 godina.Ako su poznati uzroci sekundarnog dijabetesa (najčešći pankreatični i steroidni), tada se obično radi o nekom specifičnom tipu šećerne bolesti. Važno je napomenuti značaj kliničkog tijeka bolesti. Ako se unutar 6 mjeseci ne može održavati normoglikemija tabletama bez davanja inzulina, najvjerovatnije se radi o šećernoj bolesti tipa 1 (manje od 10% bolesnika).Dijagnoza šećerne bolesti u trudnoći postavlja se naknadno tj. ako žena koja je imala šećernu bolest u trudnoći nakon poroda ima normalan šećer najmanje 6 mjeseci, radi se o gestacijskom dijabetesu. Ako je tolerancija glikemije i tada poremećena, radi se o šećernoj bolesti koja se pojavila prvi puta u trudnoći.

Postoje tri različite vrste testova koji mogu mjeriti količinu glukoze u krvi.1. Test glukoze u krvi natašteNe smijete jesti ni piti ništa osim vode najmanje osam sati prije ovog testa. Rezultat testa od7,0mmol / L ili više ukazuje na dijabetes.2. Casual test glukoze u krviOvaj test može se obaviti u svakom trenutku, bez obzira na to kad ste zadnji put imali obrok.Rezultat testa od 11,0 mmol / L ili više u kombinaciji sa simptomima, ukazuje na dijabetes.3. Oralni test tolerancije glukozePrije izvođenja testa ćete popiti zaslađeno piće. Rezultat testa od 11,0 mmol / L ili više rađendva sata nakon što ste konzumirali zaslađeno piće, ukazuje na dijabetes.Dodatni test mora biti napravljen u svim slučajevima (osim ako imate akutne znakove isimptome).4.

10

3. Praćenje bolesnika i liječenje dijabetesa

Prvi pregled je uvod u terapijsku edukaciju bolesnika. Bolesnik mora dobiti opće upute, te prema mogućnostima opća saznanja o šećernoj bolesti. Pregled obavezno sadržava uz opći status i anamnezu, procjenu faktora rizika, razvoja komplikacija (kardiovaskularni status, osjeti i refleksi – posebno na stopalima, detekcija eventualnih uzroka sekundarnog dijabetesa). Za sve bolesnike od šećerne bolesti tipa 2 treba predvidjeti pregled očnog dna. Pregled će se ponavljati u intervalima od dvije godine ako nema promjena, a ako se nađu promjene na fundusu, ponašati se prema oftalmološkoj preporuci. Većinu bolesnika od šećerne bolesti tipa 2 moguće je pratiti u okviru porodične medicine. Konzultacije specijaliste dijabetologa vršiti povremeno. Kod bolesnika od šećerne bolesti tipa 1 ovaj pregled treba napraviti u tijeku prvih 5 godina i ponavljati povremeno. Savjetovati prestanak pušenja u pušača.Dijabetes tip 1 liječi se isključivo inzulinom. Dijabetes tip 2 se u početku liječi dijetom i tjelovježbom, a kasnije se u terapiju uvode tablete (OHL) i/ili inzulin.

U liječenju šećerne bolesti postoji pet osnovnih načela: uravnotežena prehrana, tjelesna aktivnost, edukacija bolesnika, samokontrola glukoze u krvi i mokraći, lijekovi za liječenje šećerne bolesti.

3.1. Uravnotežena prehrana – dijabetička dijeta

Dijabetička dijeta ima ključnu ulogu u liječenju svih tipova šećerne bolesti. Prehrana mora biti raspoređena u 3 glavna obroka i 2-3 međuobroka, koji se ne smiju niti izostavljati, niti spajati. Pri odabiru namirnica, mora se postići da u ukupnom dnevnom unosu hrane 50-60% pripada ugljikohidratima, (i to namirnice koje ne uzrokuju nagle i dugotrajne skokove glukoze u krvi - mahunarke, neke vrste tjestenine, riže, dok se koncentrirani šećeri ne preporučuju), oko 30% masnoćama, (i to do 10% namirnicama bogatim zasićenim masnoćama - masnoće životinjskog porijekla: maslac, mast, mliječni proizvodi, jaja, meso - koji uzrokuju aterosklerozu, i oko 20% namirnica bogatih nezasićenim masnim kiselinama - masnoće biljnog porijekla - maslinovo, sojino, bundevino, kukuruzno ulje, margarin, bademi, lješnjaci, kikiriki - koji sadrže esencijalne masne kiseline, koje su neophodne za metabolizam), a 15-20% pripada bjelančevinama (životinjskog porijekla - meso, riba, mlijeko, jaja; ali i biljnog porijekla - grah, grašak, bob, soja, gljive). Izračun dnevnog unosa kalorija određuje se pojedinačno prema indeksu tjelesne mase (omjer težine u kilogramima i visine u metrima četvornim). Alkohol ima visoku kalorijsku vrijednost, a nepovoljno djeluje i na metabolizam masnoća, može istovremeno s lijekovima prouzročiti neke nepovoljne reakcije, te se uopće ne preporuča osobama sa šećernom bolešću.

3.2. Tjelesna aktivnost

Tjelesna aktivnost ima veliki značaj u liječenju šećerne bolesti jer pospješuje cirkulaciju krvi, povećava potrošnju glukoze u mišićima čak i do 20 puta u odnosu na mišiće u mirovanju, a

11

povećava i broj receptora za korištenje glukoze u stanicama. Također povećava korištenje masnoća, smanjuje razinu masnoća u krvi i tako smanjuje nastanak ateroskleroze.Edukacijom o šećernoj bolesti Edukacijom o šećernoj bolesti, osobe sa šećernom bolešću lakše i potpunije prihvaćaju bolest, edukacijom o dijeti, tjelesnoj aktivnosti, samokontroli i liječenju, svakako se postiže bolja regulacija šećera u krvi.

3.3. Samokontrola glukoze u krvi i mokraći

Samokontrola glukoze u krvi, i glukoze i ketona u mokraći, uporabom osjetljivih test-trakica i aparatića omogućava česte provjere vrijednosti glikemije u svako doba, više puta dnevno, kako bi se pravile potrebne korekcije liječenju, u cilju bolje regulacije šećera u krvi. Bez redovite samokontrole glukoze u krvi nema dobre regulacije glukoze u krvi, niti zadovoljavajućeg liječenja. Danas se smatra nužnim određivati šećer u krvi najmanje 2x dnevno, i to u određenim vremenskim periodima (pred doručak, dva sata poslije doručka, pred ručak, dva sata poslije ručka, pred večeru, dva sata poslije večere, pred spavanje, i u 3 sata ujutro), tako da se kroz nekoliko dana oblikuje profil glukoze u krvi.Mjerenje nivoa glukoze u krvi je vrlo korisno za kontrolu dijabetesa. Može pomoći u održavanju svakodnenvnog nadzora, otkrivanju hipoglikemije, kontroli nivoa glukoze u krvi tijekom drugih bolesti, i daje informacije koje se mogu koristiti u prevenciji dugoročnih komplikacija."Self-monitoring" kombiran sa edukacijom pacijenta je jedan od ključnih alata za osobe sa dijabetesom i omogućuje im da samostalno i efikasno upravljaju dijabetesom.Važno je da se nivo glukoze u krvi održava što je moguće bliže normalnom, a to je:• 3,5-5.5mmol/l * prije obroka• manje od 8mmol/l, dva sata nakon obroka.

Postoji mnogo različitih mišljenja o tome koji je to idealan raspon nivoa glukoze koji bi trebalo postići. Obzirom da je to individualno za svaku osobu, ciljne vrijednosti nivoa glukoze u krvi moraju biti dogovorene između pacijenta i njegovog ljekara.Smjernice:Djeca s dijabetesom tipa 1 • Prije obroka: 4-8mmol/l• Dva sata nakon obroka: manje od 10mmol/lOdrasle osobe s dijabetesom tipa 1 • prije obroka: 4 - 7mmol/l• 2 sata nakon obroka: manje od 9mmol/lDijabetes tipa 2 • Prije obroka: 4-7mmol/l• Dva sata nakon obroka: manje od 8.5mmol/l

Ljudi koji boluju od dijabetesa takođe bi trebali raditi testove za dugoročnu kontrolu nivoa glukoze u krvi pod nazivom mjerenje glikoliziranog hemoglobina (HbA1c). Ovaj test pokazuje nivo glukoze u krvi za prethodna dva do tri mjeseca. Za većinu ljudi s dijabetesom, ciljani HbA1c je ispod 48 mmol/mol, jer dokazi pokazuju da to može smanjiti rizik od razvoja komplikacija dijabetesa, kao što su oštećenja živaca, bolesti oka, bolesti bubrega i bolesti srca. Pojedinci sa rizikom od teške hipoglikemije trebali bi težiti HbA1c vrijednosti manjoj od 58 mmol/mol. Međutim, svako smanjenje HbA1c imat će pozitivan efekat na sprečavanje nastanka i progresije komplikacija.

12

13

3.4. Lijekovi

Dijabetes tip 1 liječi se isključivo inzulinom. Dijabetes tip 2 se u početku liječi dijetom i tjelovježbom, a kasnije se u terapiju uvode tablete (OHL) i/ili inzulin.

3.4.1. Antidijabetici – oralni hipoglikemizantni lijekovi (OHL)

Glavne skupine OHL su pripravci sulfonilureje (SU), bigvanidi, glitazoni, inhibitori alfa-glukozidaze i regulatori glikemije uz obroke.Svaka skupina OHA djeluje na nešto drukčiji način. Jedino je zajedničko svim skupinama da na neki način nadoknađuju tjelesnu nemogućnost proizvodnje i iskorištavanja inzulina. Neki potiču gušteraču na proizvodnju više inzulina, neki smanjuju količinu glukoze koju jetra proizvodi, neki povećavaju osjetljivost tjelesnih tkiva na inzulin, a neki usporavaju apsorpciju glukoze u probavnom traktu.

Pripravci sulfonilurejeToj skupini pripadaju sljedeći lijekovi: glibenklamid, gliklazid, glipizid, glimepirid i tolbutamid. Svi lijekovi iz te skupine potiču gušteraču na izlučivanje više inzulina nego obično. Tako mogu djelovati u slučaju dijabetesa tipa 2 zato što, iako gušterača prirodno ne luči dovoljno inzulina, i dalje je u funkciji i može biti potaknuta da poveća lučenje inzulina.Gliklazid (Diglical®) je peroralni antidijabetik iz druge generacije sulfonilureja. Pojačava odgovor gušterače stimulirajući β-stanice i tako pospješuje stvaranje i izlučivanje inzulina nakon obroka.Također, pospješuje djelovanje inzulina u jetri i mišićima, a dokazano je da smanjuje nivo kolesterola i triglicerida u plazmi. Diglical® smanjuje adhezivnosti i agregaciju trombocita normalizirajući prohodnost perifernih krvnih sudova kod dijabetričara koji su ovisni ili neovisni o uzimanju inzulina. Glimepirid (Betaglid®) je peroralni antidijabetik koji pripada drugoj generaciji derivata sulfonilureje. Betaglid® se koristi u liječenju dijabetesa tip 2, te je klinički dokazano djelotvoran i dobro podnošljiv lijek. Betaglid® dokazano povećava i djelovanje inzulina na periferiji. Njegovo brzo djelovanje omogućava kvalitetnu kontrolu glikemije. Zbog toga što su, za razliku od “starijih” preparata sulfonilureje, interakcije sa kardiovaskularnim sustavom svedene na minimum, indirektno povoljno djeluje kardioprotektivno. U odnosu na glibenklamid, a za jednak učinak na glikemiju, glimepirid manje utječe na inzulinsku sekreciju. To dovodi do “štednje” pankreasa što se dugoročno odražava na kvalitetu života, budući da se time prolongira vrijeme prelaska na terapiju inzulinom. Takođe, Betaglid® smanjuje rizik od nastanka komplikacija šećerne bolesti poput retinopatije. Dozira se samo jednom dnevno, rezultirajući boljom suradljivosti pacijenata, u dozi od 1-6 mg, prije ili za vrijeme obilnijeg doručka. U kombinaciji sa Gluforminom® (metformin) obezbjeđuje superiornu kontrolu glikemije.

Nuspojava pripravaka sulfonilurejeS obzirom da SU potiču lučenje inzulina, postoji rizik od hipoglikemije ako ne jedete dovoljno u pravo vrijeme. Često i pravilno uzimanje obroka pomoći će vam da to izbjegnete. Počnite s uzimanjem tri obroka i tri užine dnevno. Ipak, uzimanjem bilo kojega lijeka koji povećava razinu inzulina lakše ćete dobiti na težini. S povećanjem težine teže je nadzirati šećer u krvi i zato je jako važno paziti na težinu. Ostale su nuspojave SU rijetke i, kada se ipak dogode, blage. Neki ljudi mogu iskusiti blagu nelagodu u trbuhu ili glavobolju.

14

BigvanidiJedini je bigvanid koji se trenutno primjenjuje metformin. Zaštićena tvornička imena tog lijeka različita su u svakoj zemlji. Ima drukčiji način djelovanja od pripravaka sulfonilureje. Metformin (Gluformin®) je drugi najčešće propisivani peroralni antidijabetik u Europi, gdje se koristi kao monoterapije u 40% bolesnika. U većini svjetskih vodiča za tretman šećerne bolesti, metformin čini osnovu terapije ovog kroničnog oboljenja. Gluformin® je vrlo efikasan u monoterapiji te, u slučajevima kada nije moguće kontrolirati nivo glukoze u krvi monoterapijom, daje izvandredne rezultate u kombinaciji sa preparatima sulfonilureje (npr Betaglid® ili Diglical®) ili repaglinidom (Reodon®), kao i nadomjestak terapiji inzulinom. Gluformin® povećava osjetljivost na inzulin pa se može smatrati poželjnim lijekom za pretile ili pacijente s hiperlipidermijom oboljele od dijabetesa tip 2, koji su vrlo često rezistentni na inzulin. Budući da merformin poboljšava osjetljivost na inzulin, ali ne povećava cirlukirajući nivo inzulina, može se smatrati antihiperglikemikom prije nego hipoglikemikom, Gluformin® efikasno snižava nivo glukoze u krvi, smanjuje inzulinsku rezistenciju te ima povoljan utjecaj na tjelesnu težinu. Gluformin® nema utjecaj na sekreciju inzulina, a minimalizirana je mogućnos razvoja hipoglikemije. Zbog svega navedenog predstavlja jedan od preferiranih lijekova dijabetologa.

Nuspojave bigvanidaNajuobičajenija nuspojava primjene metformina vezana je uz probavni sustav. Može doći do mučnine i povraćanja te promjene stolice ako se uzimaju velike doze. S obzirom da metformin ne povećava proizvodnju inzulina, hipoglikemija nije uobičajena kada se metformin koristi sam. Metformin ne povećava tjelesnu proizvodnju inzulina i zato ne povećava tjelesnu težinu. Zbog toga je metformin dobar izbor za pretile osobe.

GlitazoniNedavno predstavljena skupina lijekova su glitazoni (tijazolidindioni ili inzulinski "senzitizeri"). To su troglitazon, pioglitazon i roziglitazon. Ti lijekovi povećavaju osjetljivost tjelesnih stanica na djelovanje inzulina. Također smanjuju proizvodnju glukoze u jetri. Glitazoni mogu se primjenjivati sami, ali se često kombiniraju sa regulatorima glikemije uz obroke, SU ili inzulinom zbog boljega djelovanja. Oni ne potiču lučenje inzulina iz gušterače.

Nuspojave glitazonaKliničko iskustvo govori nam da glitazoni imaju dobre učinke i kada se koriste sami malo je vjerojatno da će izazvati hipoglikemiju. Ipak, slabljenje kontrole šećera u krvi povlači za sobom povećanje težine. U rijetkim slučajevima zapažene su blaga anemija ili povećanja razine određenih enzima u krvi, što upućuje na oštećenje jetre. Pod tim uvjetima liječenje glitazoni treba prekinuti.

Regulatori glikemije uz obrokeRegulatori glikemije uz obroke su još jedna skupina lijekova koja se od nedavno primjenjuje u liječenju dijabetesa tipa 2. Prvi od njih je repaglinid. Repaglinid (Reodon®) je relativno novi tip oralnog hipoglikemika. To je regulator prandijalne glukoze i prvi iz nove kemijske klase sekratagoga inzulina. Njegova brza apsorpcija, kratko vrijeme poluraspada, te profil oslobađanja sličan inzulinu, poželjnje su karakteristike za liječenje osoba s dijabetesom tip 2. Korištenje Reodon® tableta uz svaki glavni obrok tijekom dana djeluje na povećanje oslobađanja inzulina. Zbog toga se Reodon® tablete uzimaju samo nakon

15

obroka. Kada nema obroka, nema ni potrebe za uzimanjem Reodon®-a, što ga čini poželjnim lijekom kod osoba sa neredovnom ishranom.Iako Reodon®, poput preparata sulfonilureje, stimulira sekreciju inzulina iz β-stanica pankreasa, on djeluje putem drugačijih veznih mjesta na ATP.osjetljivim kalijevim kanalima dovodeđi do kratkotrajnog stimuliranja izlučivanja inzulina i ostavljajući duge periode tijekom kojih β-stanice nisu stimulirane. Vjerno oponaša fiziološki obrazac izlučivanja inzulina vezan uz obroke, te stoga predstavlja prvi istinski regulator glikemije uz obroke. U konačnici, ovakav mehanizam djelovanja produžava život β-stanica pankreasa odgađajući parenteralnu primjenu inzulina, što se vrlo povoljno odražava na kvalitetu života bolesnika. Reodon® se koristi u monoterapiji, a njegov učinak u olakšavanju otpuštanja inzulina u vrijeme obroka može biti komplementaran učinku andidijabetika koji smanjuju inzulinsku rezistenciju poput meformina - Gluformin®, te predstavlja odličnu kombinaciju.

Nuspojava regulatora glikemije uz obrokeRepaglinid se uzima neposredno prije svakog glavnog obroka. Repaglinid može izazvati hipoglikemiju ukoliko se uzme tableta, a zaboravi pojesti obrok.

3.4.2. Inzulini i inzulinske brizgalice

Različite vrste inzulinskih pripravaka razlikuju se po brzini kojom se ubrizgani inzulin apsorbira iz potkožnog tkiva u krv (početak djelovanja) i vremena koje je potrebno da se apsorbira sav ubrizgani inzulin (duljina djelovanja). Važno je napomenuti da su duljina djelovanja i vrijeme potrebno za apsorpciju opisani u ovome dijelu samo približni. Apsorpcija inzulina uvijek ovisi o individualnim čimbenicima.

Ultrakratkodjelujući inzulinOvaj je inzulin poznat i pod nazivom "ultrakratkodjelujući inzulinski analog". To je bistra otopina koja sadrži preinačeni oblik humanog inzulina. Takav se inzulin odlikuje bržom apsorpcijom inzulina s mjesta ubrizgavanja, a time i bržim početkom te kraćom duljinom djelovanja od tradicionalnog kratkodjelujućeg inzulina. Zbog takvih obilježja, ultrakratkodjelujući inzulin može se ubrizgavati neposredno prije obroka te se smatra da bolje oponaša prirodno izlučivanje inzulina nakon obroka.

Kratkodjelujući inzulinOvaj je inzulin bistra otopina, a poput ultrakratkodjelujućeg inzulina također je namijenjen uzimanju kod obroka. Nakon ubrizgavanja, potrebno je pričekati 30 minuta te obavezno pojesti obrok ili užinu koji sadrže ugljikohidrate. Najveći učinak postiže se između 1 i 3 sata nakon ubrizgavanja, a nakon 8 sati apsorbirana je čitava doza.

Srednjedugodjelujući inzulinInzulinska formulacija koja sadrži supstance koje odgađaju, ili usporavaju, apsorpciju inzulina. Kombinacija inzulina i usporavajuće supstance obično rezultira stvaranjem kristala koji tekućini daju zamućen izgled. Kristali inzulina moraju se ravnomjerno homogenizirati (izmiješati) prije svakog ubrizgavanja. Srednjedugodjelujućem inzulinu treba otprilike 1,5 sat prije no što počne imati učinka. Najveći učinak postiže se između 4 i 12 sati nakon ubrizgavanja, a nakon otprilike 24 sata, apsorbirana je čitava doza.

16

Dugodjelujući inzulinDugodjelujući inzulin ima najsporiji početak djelovanja (4 sata nakon ubrizgavanja) Najveći učinak postiže se između 8 i 24 sata nakon ubrizgavanja, a nakon 28 sati apsorbirana je čitava doza. Dugodjelujući inzulinski analog vrlo slično ima početak djelovanja 4-5 sati nakon ubrizgavanja, a trajanje djelovanja se kreće u rasponu od 10,8 do preko 24 sata.

Inzulinske brizgaliceKvaliteta liječenja dijabetesa ovisi o izboru vrste inzulina i brizgalice za injiciranje inzulina. Tijekom godina razvijene su nove inzulinske brizgalice kako bi se povećala praktičnost i dobila točna doza inzulina. Nove inzulinske brizgalice su pogodnije za uporabu od štrcaljki. Usavršene inzulinske naprave učinile su primjenu inzulina mnogo jednostavnijom no što je to bilo u prošlosti. Inzulinske brizgalice se mogu podijeliti u dvije osnovne grupe:

1. Inzulinska brizgalica za jednokratnu uporabuInzulinska brizgalica za jednokratnu uporabu predstavlja napravu za ubrizgavanje koja kombinira inzulin i štrcaljku u jednom proizvodu. Inzulinska brizgalica za jednokratnu uporabu sadrži inzulin za nekoliko dana. Nakon što se inzulin potroši brizgalica se baca. Jednostavnije je pripremiti injekciju i dobiti točnu dozu inzulina pomoću inzulinske brizgalice za jednokratnu uporabu nego pomoću obične štrcaljke. Prije svakog ubrizgavanja stavlja se nova igla.

2. Trajna inzulinska brizgalica ("pen")Trajna inzulinska brizgalica može se koristiti za ubrizgavanje inzulina nekoliko godina. Izgleda poput naliv-pera, pa je i poznata pod nazivom "pen". Vrlo je precizna i jednostavna za uporabu. U njoj se nalazi uložak s inzulinom za nekoliko ubrizgavanja. Kada se isprazni, uložak se zamjenjuje novim. Na tržištu se nude ulošci za gotovo sve uobičajene vrste inzulina.

Štrcaljke i inzulinske bočiceŠtrcaljke se proizvode s trajno pričvršćenom iglom. Štrcaljke su za jednokratnu uporabu i bacaju se nakon uporabe. Pomoću štrcaljke povlači se inzulin iz bočice prije davanja injekcije. Važno je koristiti samo štrcaljke koje odgovaraju jačini vašeg inzulina. Ponekad je pomoću štrcaljke teško dobiti točnu dozu inzulina. To se posebice događa ako je doza mala ili se uzima više od jedne vrste inzulina.

Inzulinska pumpaInzulinska pumpa kontinuirano isporučuje kratkodjelujući inzulin 24 sata na dan. Nosi se zataknuta za pojas ili u džepu. Tanka plastična cijev sprovodi inzulin iz pumpe u savitljivu iglu koja se uvodi u masno tkivo pod kožom na trbuhu. Pumpa može automatski promijeniti ritam davanja inzulina kako bi se noću izbjegla hipoglikemija. Svrha korištenja inzulinske pumpe jest što je moguće vjernije oponašanje obrazaca lučenja inzulina kod zdravih ljudi. Ako se pumpa otkvači bez znanja korisnika ili uslijed kvara, može doći do ketoacidoze. Važno je da korisnici pumpe često provjeravaju šećer u krvi kako bi podesili doze inzulina koje dobivaju.

Igle za inzulinske brizgaliceNa tržištu se nudi nekoliko vrsti igala. Možete izabrati igle od 6, 8 ili 12 mm. Nova se igla stavlja prije svakog ubrizgavanja i baca se nakon uporabe. Unutar određenog područja treba redovito mijenjati mjesto injekcije. Kako bi se umanjile lokalne reakcije na koži injekcija na isto mjesto smije se ponoviti najčešće jednom mjesečno. Ispravno je injekciju dati u kožni nabor. Nakon injekcije iglu valja zadržati pod kožom nekoliko sekundi.

17

3. Komplikacije

Kronične dijabetične komplikacije obično počinju dijabetičnom teuropatijom perfernog tipa, a ona vremenom povlači za sobom i promjena na mikrokapilarnom krvožilnom sustavu, te su ove dvije komplikacije najčešće udružene i dovode do oboljenja poznatog kao polyneuroangiopathia diabetica. Od svih neuropatija, 80-90% se odnosi na dijavetičke neuropatije. U ovisnosti od dužine trajanja dijabetičke neuropatije i pravovremenog liječenja, može doći do promjena na kardiovaskularnom, gastrointestinalnom i urogenitalnom sustavu.Najteže komplikacije uznapredovale dijabetične angiopatije su stanja uzrokovana promjenama na krvnim sudovima, te pucanjem aterosklerotskih plakova i pojavom krvarenja i ishemijskih provesa u zahvaćenim organima, koja se obično završavaju infarktom miokarda, cerebrovaskularnim inzultom isl. Vrlo česte i veoma teške su kronične dijabetične komplikacije na retini i bubrezima, poznate pod nazivom dijabetična retinopatija i dijabetična nefropatija, koje nose vrlo teške posljednice, a mogu se završiti sljepilom i zatajenjem bubrega. Svaka treća sljepoća u svijetu, kod osoba mlađih od 50 godina, rezultat je uznapredovale dijabetične retinopatije i neadekvatnog liječenja juvenilnog dijabetesa. Svaka treća osoba na hemodijalizi je dijabetičar sa razvijenom dijabetičnom nefropatijom.Posebno treba izdvojiti problem koji se javlja kod uznapredovalih dijabetičnih komplikacija, poznat pod nazivom dijabetično stopalo. Nastaje kao kasna komplikacija šećerne bolesti, a posljedica je združenih neuropatskih promjena, vaskularnih mikro i markoangiopatskih promjena i deformiteta stopala. Uslijed ovih promjena dolazi do kožnih lezija na kojima se razvijaju ulceracije, infekcije, flegmona i gangrena, a sve to često završava i amputacijom.Alarmantni i zabrinjavajući su slijedeći podaci: svakih 30 sekundi u svijetu se obavi jedna amputacija stopala ili potkoljenice zbog šećerne

bolesti, što je više od 70% svih obavljenih amputacija za dijabetično stopalo se potroši više od 40% novca namjenjenog za liječenje šećerne

bolesti 15% pacijenata sa šećernom bolesti tijekom života razvije ulcus stopala 15% ulcusa stopala se razvije u osteomijelitis 15% ulcusa stopala dovodi do amputacije 50% pacijenata doživi i drugu amputaciju za manje od 5 godina 50% pacijenata sa drugom amputacijom umire za manje od 5 godina

Liječenje posljedica kroničnih dijabetičnih komplikacija je dugotrajno i skupo, te zahtijeva angažman velikog broja stručnjaka koji moraju raditi timski, a to su dijabetolog, neurolog, angiolog, kardiolog, nefrolog, farmakolog, mutricionista, psiholog, sociolog i dr. Od velikog je značaja što ranije postavljanje dijagnoze i započinjanje terapije. Nažalost, period od obolijevanja do postavljanja dijagnoze često dugo traje, što se štetno odražava na gotovo cijeli organizam. Što taj period duže traje, posljedice su sve teže. Uz adekvatnu terapiju koncetracija šećera u krvi će se stabilizirati i dovesti u normalne vrijednosti. Međutim, štetni utjecaji povećane koncentracije šećera ostaju i znatno teže se saniraju ili pak imaju ireverzibilni patofiziološki tijek, četo sa vrlo lošom prognozom. Pravovremenim dijagnosticiranjem i započinjanjem liječenja u što ranijoj fazi, mnoge komplikacije, a naročito one kroničnog tipa, mogu se izbjeći ili odgoditi.

18

4. Prevencija

Preventivne mjere su usmerene na stanje pre-dijabetesa. Pre-dijabetes je vodeći faktor rizika za manifestni dijabetes tip 2. U ovoj fazi ne postoje simptomi bolesti, ali postoji niz faktora rizika kao što su gojaznost, fizička neaktivnost, povišen krvni pritisak, pušenje, i dr. Bez tretmana svaka treća osoba sa pre-dijabetesom oboli od šećerne bolesti. Najvažniji "lijek" u pre-dijabetesu je promjena životnih navika.

Prevenciju dijabetes melitusa možemo posmatrati kroz tri aspekta:1. Primarna prevencija dijabetesa2. Sekundarna prevencija dijabetesa3. Tercijarna prevencija dijabetesa

Mjere primarne prevencije dijabetesa: pojačana tjelesna aktivnost: umjerena, rekreativna fizička aktivnost pomoći će pri

smanjenju telesne mase, reducirat će nivo glukoze u krvi i blago će uticati na sniženje krvnog pritiska

redukcija tjelesne težine: gubitkom tjelesne mase organizam postaje osetljiviji na inzulin, a glukoza se efikasnije koristi da obezbjedi enegriju organizmu

promjena načina ishrane: potrebna je raznovrsna ishrana bogata povrćem, biljnim vlaknima, voćem. Takođe, u ishrani mora biti zastupljeno meso, riba i masti.

prestanak pušenja: Pušenje utječe na inzulinsku rezistenciju i povećava rizik za oboljevanje od bolesti srca i krvnih sudova.

Mjere sekundarne prevencije dijabetesa: rano otkrivanje bolesti pravilno terapeutsko vođenje bolesti

Mjere tecijarne prevencije dijabetesa podrazumijevaju mjere koje će odložiti ili izostaviti nastanak kasnih komplikacija:

aktivno terapeutsko vođenje bolesnika od strane liječnika edukacija bolesnika samokontrola samostalno vođenje terapije educiranog bolesnika njega dijabetičnog stopala i spriječavanje komplikacija koje vode u gangrenu i

amputaciju

Upotrebom mjera prevencije u tretmanu šećerne bolesti, bit ćemo u prilici otkriti stanje predijabetesa i latentnog dijabetesa, odložiti na što duže vrijeme nastanak manifestne šećerne bolesti, smanjiti brojne komplikacije te produžiti životni i radni vijek oboljelih od dijabetesa.Iako je šećerna bolest neizlječiva, edukacijom oboljelih, pravilnim liječenjem i prehranom, bolesnici mogu proživjeti cijeli radni i životni vijek bez komplikacija što je i cilj bolesnika, zdravstvenih radnika ali i društvene zajednice.

19

Zaključak

Koliko god se govorilo o dijabetesu ne može se odgovoriti na sva pitanja i nedoumice niti se mogu iskorijeniti predrasude vezane za tu bolest. Većina ljudi doživljava dijabetes kao trajnu osudu na svakodnevne injekcije, stroge dijete, odricanje od slatkiša, da i ne spominjemo strah od komplikacija kao što su dijabetičko stopalo, slabljenje vida ili impotencija.Dijabetes ipak nije bauk već kronična bolest sa kojom se može kvalitetno i dugo živjeti te izbjeći teške komplikacije. Ključ za dobar život sa dijabetesom zapravo je vrlo jednostavan: uz nove, učinkovitije i praktičnije lijekove koji pacijentima znatno olakšavaju život, osnovni elementi terapije su zdrava prehrana, redovita vježba, samokontrola i medicinska kontrola. Kombinacija pravilne prehrane i redovite tjelovježbe može znatno poboljšati stanje oboljelima te smanjiti postrebu za lijekovima, a zdrave osobe zaštititi od obolijevanja ili ga odgoditi. No upravo usvajanje zdravih životnih navika ljudi najteže prihvaćaju ili ne shvaćaju dovoljno ozbiljno.Pored osiguravanja što kvalitetnijeg života ljudi kojima je već dijagnosticiran dijabetes, vrlo je važno istaknuti značaj prevencije i edukacije ljudi o faktorima rizika i samome dijabetesu.Bilo kako bilo, težina bolesti i njezina pojava u bilo kojoj životnoj dobi obavezuje maksimalno angažiranost u terapeutskom vođenju bolesnika, kako bi se oboljelom omogućio što duži i kvalitetniji život. Isto tako, ne manje važna je angažiranost na području prevencije i edukacije o dijabetesu kako bi se spriječio nastanak bolesti ili eventualno omogućilo što ranije otkrivanje bolesti i početak liječenja u što ranijoj fazi.

20

Literatura

Kovač T., Lepšanović L.: Vodič kroz šećernu bolest, Novi Sad, 1976. Heljić B. i suradnici: Diabetes mellitus - klinički aspekti, Sarajevo, 2002. Bećir H., Zorislav H., Zelija V., Azra B., Dragan S.: Vodič za Diabetes mellitus, Sarajevo, 2005. Metelko Ž, Profozić V.: Suvremena terapija šećerne bolesti Informativno glasilo „Apoteka Sarajevo“: Apotekar, Sarajevo, 2011., broj 41. www.wikipedia.com.

21

SadržajUvod................................................................................................................................................2

1. Povijest bolesti Diabetes mellitus.........................................................................................3

2. Dijabetes ili šećerna bolest (Diabetes mellitus)...................................................................4

2.1. Tipovi dijabetesa.............................................................................................................4

2.2. Mehanizam nastanka dijabetesa....................................................................................6

2.3. Faze razvoja bolesti.........................................................................................................6

2.3.1. Rane faze razvoja bolesti...........................................................................................6

2.3.2. Uznapredovale faze razvoja šećerne bolesti............................................................7

2.4. Klinička slika....................................................................................................................8

2.5. Simptomi..........................................................................................................................9

2.6. Faktori rizika.....................................................................................................................9

2.7. Dijagnosticiranje dijabetesa.........................................................................................10

3. Praćenje bolesnika i liječenje dijabetesa..............................................................................11

3.1. Uravnotežena prehrana – dijabetička dijeta....................................................................11

3.2. Tjelesna aktivnost..........................................................................................................11

3.3. Samokontrola glukoze u krvi i mokraći.......................................................................12

3.4. Lijekovi...........................................................................................................................13

3.4.1. Antidijabetici – oralni hipoglikemizantni lijekovi (OHL)....................................13

3.4.2. Inzulini i inzulinske brizgalice..............................................................................15

3. Komplikacije.........................................................................................................................17

4. Prevencija.............................................................................................................................18

Zaključak.......................................................................................................................................19

Literatura......................................................................................................................................20

22