M. DELLY

DVA SRCA

PREVELA ADELA PUKARI-MALNAR

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE ZAGREB, 1989

PUKA KNJINICA

UREDNIK BRANIMIR DONAT

NASLOV ORIGINALA ENTRE DEUX AMES

ISBN 86-401-0078-0 Tisak: NIRO Prosvjeta Bjelovar, Vladimira Nazora 25

I

lanovi Jockey kluba slavili su ove noi nedavni izbor u Akademiju markiza de Ghiliaca, slavnog pisca izvrsnih povijesnih studija i psiholokih romana velike literarne vrijednosti. U jednom od luksuznih salona grupa najotmjenijih uzvanika okruivala je novog besmrtnika da bi se oprostili od njega, jer je bilo ve kasno, i samo su se jo zadrali oni najneu-morniji. Od svih, ovdje sakupljenih ljudi, ni jedan se nije mogao usporediti po skladnoj ljepoti i eleganciji s Elie de Ghiliacom. Lice oholih i muevnih crta, malko tamnog tena, fina i podrugljiva usta, smea kosa s blagim, prirodnim uvojcima, pa tamnomodre oi, kojih je ljepota bila isto tako poznata kao i djela gospodina de Ghiliaca, visoki, vitki stas, i itav taj spoj finoe, gospodske uljudnosti i otmjenosti, stvorile su od ovog tridesetgodinjaka osobu neusporedive privlanosti. Ta privlanost se je vidno oitovala kod svih koji su ga u taj mah okruivali, rukujui se s njime ili odgovarajui, neki duhovito a neki besmisleno, na njegove sjajne primjedbe, pune pravog francuskog duha, otrog i peckavog - pravog uitka! - kako je jo jednom ponovio njegov roak, grof d'Essil, ovjek srednjih godina, fina i duhovita lica, apui to na uho mladom Rusu, intimnom prijatelju gospodina de Ghiliaca. Princ Sterkin je zanosno potvrdio, pogledavi plavim, svijetlim i iskrenim oima svoga prijatelja, kojega je slijepo volio. U taj se as gospodin de Ghiliac, udovoljivi zahtjevima uljudnosti, pribliavao gospodinu d'Essilu: - Imate li kola, bratiu? Svim darovima, primljenim od neba, pribrojio se jo i puni glas s toplim preljevima, kojim se znao slu-iti s neuporedivom umjenou. - Da, dragi moj, taksi me eka. - Zar ne biste vie voljeli da vas ja usput odve-zem? - Prihvaam vrlo rado! To vie to osobito cijenim vae automobile. - Doite, dakle, da se povezete veeras jednim od njih. Do vienja, Michel! ekat u te u dva sata. - Dobro. Laku no, Elie! Moje potovanje gospoi d'Essil, gospodine! Mladi Slaven se pozdravi s grofom i gospodinom de Ghiliacom, koji se udaljie iz salona. Vani je elektrini landolet, pravo malo luksuzno udo, ekalo markiza de Ghiliaca. On ue sa svojim roakom, ree oferu adresu gospodina d'Essila, zatim, zavalivi se u svilene jastuke, promrmlja tonom ironine nestrpljivosti: - Kakav glupi kuluk! Gospodin d'Essil ga lupne po ramenu: - Zasien komplimentima, laskanjem oboavanjem! Ah! Kakav ovjek! Gospodin de Ghiliac se nasmije: - Zasien svime! No, govorimo o ozbiljnim stvarima, dragi bratiu! Budui da smo sami, zamolio bih vas za jednu obavijest. Ne znam da li sam vam rekao da se namjeravam ponovo oeniti. - Ne, ali ja sam inidirektno saznao da je vojvotkinja de Versanges oajna, jer vi neumoljivo odbijate sve njene kandidatkinje koje su, usput budi reeno, izabrane meu aristokratkinjama, najboljim u svakom pogledu. - Savreno! Ali ja imam svoj ideal, to ete! Gospodin d'Essil baci zaueni pogled na lijepo lice, na kojem su tamne zjene svjetlucale privlanom ironijom. - Vi imate ideal, Elie? Markiz se podrugljivo nasmije. - Kakvim tonom mi to kaete. Izgleda da vas to jako zauuje, pa slutim da me smatrate nesposobnim da u svom skeptinom duhu odravam mali, svijetli plamen bilo kakvQg ideala. Ali rije je nepri-kladna za ovu priliku, priznajem, jer se jednostavno radi o enidbi iz rauna. - Vi ste ve izabrali? - Jo nikoga, dragi bratiu! Nisam naao moj... kako da ga nazovem?... Moj san? Ne, to je suvie eterino. Moj tip? To je vulgarno. Jednom rijei, ono to traim. - Dovraga, vi ste komplicirani, dragi moj! Sve ene su do vaih nogu i vi unaprijed znate da e sretna izabranica biti objekt najee zavisti. - Nitko nee trebati da suvie zavidi mojoj buduoj eni doda mirno Elie. Gospodin d'Essil ga pogleda pomalo zbunjeno. - Zato to, prijatelju? Elie se ponovo ironino nasmijei, to je bio njegov obiaj. - Eh, valjda neete pomisliti da imam namjere modro-bradog!... Premda se naprialo dosta toga o

meni i Fernandi - doda on, lagano slegnuvi ramenima. - Ja sam pustio da govore, toliko je to bilo glupo. Vjerujem da se danas vie ne pria. No, da se vratimo buduoj markizi de Ghiliac. Ja sam samo htio rei da ni jedna od tih dama ne bi bila voljna da vodi ozbiljan i povuen ivot, koji sam namijenio svojoj drugoj eni. Zaprepateni izraz gospodina d'Essila morao je biti vrlo komian, jer se njegov brati nije mogao uz-drati od smijeha - od vrlo svjeeg i mladenakog smijeha, u kojem ovaj put nije bilo ni malo ironije, to je bila velika rijetkost u njega. - Vi se elite povui, lie? - Ma ne, ne ja! Ja vam govorim o svojoj eni. Dopustite da vam objasnim... On se nehajnim pokretom malo zavali na jastuke. Pod blagim svjetlom zasjenjene, blijedoute elek-trine svjetiljke gospodin d'Essil je vidio kako svjetlucaju negove duboke oi, zastrte sjenom trepavica. - ...Ne trebam vam napominjati da je moja prva enidba bila zabluda. Nikada se dva bia nisu mogla slabije razumjeti nego Fernanda i ja. Mi smo zbog toga obadvoje trpjeli... tada sam se zarekao da ni-kada vie neu poiniti neto slino. Ja elim ostati slobodan. Ponovo se, ipak, hou oeniti da bih imao nasljednika, jer ja sam posljednji od mog roda! To je, glavni razlog. Osim toga, bio bih zadovoljan da mala Guillemette dobije majku, jer to zahtijeva i njeno zdravlje i este promjene odgojiteljica i uitelja, to sve zadaje mnogo brige mojoj majci. - Dakle, Elie? - Dakle, dragi bratiu, evo o emu se radi: ja hou mladu i ozbiljnu osobu, koja voli djecu, a ne mari za veliki svijet. enu koja bi bila sretna da ivi itavu godinu u Arnellesu, zadovoljna da me vidi od vremena do vremena, a da si nikada ne prisvaja pravo neto traiti od mene. Ne elim frivolnosti ni suvie naglaenih intelektualnih ili umjetnikih prohtjeva. Meni treba ozbiljna ena, srednje inteligencije, ali razumna, no nipoto sentimentalna. Oh, ene sentimentalne, romantine, egzaltirane! Pa suze, ivane krize i ljubomorne scene! Te scene kojima mi je ogoravala ivot jadna Fernanda, kad god bi joj kakva ideja pala na pamet! Njegov glas je poprimio gotovo tvrdu intonaciju, i svjetlucanje nagle srdbe pojavilo se na nekoliko sekundi u njegovu pogledu. - Ali, dragi moj, mogao bih se okladiti da e se svaka ena, ma kako bila ozbiljna, zaljubiti, i to be-zumno zaljubiti u mua kakav ste vi, - primijeti smijui se gospodin d'Essil. -To je neizbjeno, to ete! - Ja se nadam, ako je ona takva kakvu je elim da e razumjeti nekorisnost i opasnost osjeaja takve vrsti prema meni, jer neu biti sposoban da joj ga uzvratim - odgovori gospodin de Ghiliac. Jedna ra-zumna i stvarna ena shvatit e odmah to traim od nje, i moi e ak nai zadovoljstvo u takvoj vezi. Ali, vratimo se sada na obavijest koju sam od vas elio dobiti: ne nalazite li meu vaom rodbinom i mnogobrojnim poznanstvom u provinciji nekoga, tko bi odgovarao mojim eljama? - Hm, s takvim uvjetima to e biti vraki teko. Znate li, dragi moj, da bi ta ena trebala biti nadna-ravno razumna da prihvati ovakav povueni ivot, daleko od mondenog ivota svoga mua, kao i progonstvo u Arnelles kroz itavu godinu, a mogla bi biti jedna od ena kojoj svi zavide, i uivati sva zadovoljstva koja prua bogatstvo kao to je vae? - Ja to uglavnom priznajem i gotovo oajavam da je neu nai. Meutim, jedan sluaj! Moda kakva vrlo pobona mlada djevojka? - Takva e oklijevati da se uda za ovjeka tako ravnoduna u vjeri kao to ste vi, Elie! - To je mogue. Meutim, ja sam vam zaboravio rei da poglavito drim do toga. Istinska pobonost kod ene je najbolja zatita i najjaa garancija za njena mua. - Ali vi ete dopustiti, da bi ona mogla traiti to isto od vas? - rekao je grof s podrugljivim smijekom. - Obino se dogaa da takva mlada osoba trai , iste osjeaje kod svoga mua. To e biti jo jedna po-tekoa vie. - Ah, vi ete me sasvim obeshrabriti! - ree gospodin de Ghiliac s polualjivim, a poluozbiljnim to- , nom, gnjeei meu prstima neobini cvijet, koji je kliznuo s njegova zapuka na koljena. - Podsjetite se malo. Moja sestrina i vi imate tamo dolje u Franche-Comteu, u Bretagni, u sva etiri ugla Francuske mnotvo mladih roakinja, mladih prijateljica. i - Da, ali ni jedna mi se ne ini sposobna da | ostvari vae elje. ovjek kao vi, ne bi elio malu gusku kao Henriette d'Erqui... - Ne, nikakvu gusku, bratiu!

- Odette de Kerigny je runa... - To nije za mene. - Stalo vam je do ljepote? - Ja je ne elim, naprotiv. Lijepa ena je obavezno koketna, ona eli postati mondena... Ne, ne, to ne! Moda neka mlada osoba, otmjena, to mi je osobito stalo. Dobro odgojena, a karaktera blagog i poslunog. - Moj'dragi, vi previe traite!... No da vidimo, ...da vidimo... Gospodin d'Essil je naslonio elo na ruku kao da je na taj nain poskuao uhvatiti neku misao, sjea-nje. Elie je u ruci, s koje je skinuo rukavicu, gnjeio cvijet boje sumpora. Blaga toplina vladala je u toj ta-peciranoj unutranjosti, u kojoj je lebdio neki strani miris, njean i opojan, kojim su bili proeti svi predmeti za osobnu upotrebu gospodina de Ghiliaca. Gospodin d'Essil najednom podigne glavu. - ekajte!... moda... Da li bi vam bilo svejedno da oenite siromanu mladu djevojku, ali ono to se kae, potpuno i u tolikoj mjeri siromanu da biste imali na,teretu cijelu njenu obitelj: oca, majku i e-stero mlae brae i sestara? - Pitanje novca za mene ne postoji. Ali ta cijela obitelj bi me mogla smetati. - Vjerojatno ne previe, jer gospoa de Noclare, uvijek bolesna, nikada ne naputa Jura, gdje svi oni ive u svom dvorcu Hauts-Sapins, podno brijega u blizini Pontarliera, a Valderez, starija kerka je kume moje ene... - Valderez?... Vaa ena joj je izabrala ime? - Da, to je jedno od imena Gilberte, Comtoiskinje, kao to znate. Ne svia vam se? - Naprotiv! Nastavite, molim vas! - To dijete bilo je prisiljeno da jo sasvim mlado -.amijeni bolesnu majku, da je njeguje, da se brine o brai i sestrama, da vodi kuanstvo s dohocima sve manjim i manjim, jer je otac, lakomisleni ovjek, u igri i uicima Izgubio Imetak, prilifcno velik u doba njegove enidbe. Sada ivotari vrlo oskudno u Hauts--Sapinsu, nemajui energije pronai nain kako da ih izbavi iz crne bijede. On je ogoren, svadljiv, pa ne vjerujem da je jadna Valderez sretna u kuci izmeu oca, koji vjeno prigovara, i majke ija je volja slaba kao i njeno fiziko stanje. Uz to neprestana briga za sutranjicu i tisuu kuanskih potreba, koje sve padaju na nju. Ja mislim, dragi moj, da bi vas tamo smatrali spasiteljem. - Kakva je ta mlada djevojka? - Evo ve tri godine kako je nisam vidio. Tada je to bila velika djevojica od petnaest godina, ni lijepa, ni runa, neformiranih crta, malo nespretna, nerazvijena, ali ipak vrlo otmjena. Krasna kosa, draesni mali zubi i neobino lijepe oi. Uz to vrlo ozbiljna, zadivljujue odana svima svojima, vrlo pobona, vrlo plaha, bez poznavanja svijeta, ali inteligentna i dostatno obrazovana. - Eh, to meni treba! Osjeao sam da u neto kod vas otkriti. Pripada li ta obitelj starom plemstvu? - Staro komtoako plemstvo, isto, bez mezali-jansi. Gospodin de Ghiliac je ostao neko vrijeme tih, zamiljenih oiju, gnjeei medu prstima cvijet, koji se vie nije mogao raspoznati. - Po tome to ste rekli, ona nema vie od osamnaest godina - doda on. - Malo je premlada. - Bit e poslunija, prilagodljivija. - To je istina. A ako je ozbiljna, moda ipak! ...Nauenoj da ivi na selu u pravoj bijedi, Arnelles e se uiniti rajem. - Oevidno! A osim toga ja je ne smatram ni romantinom. Istina, ovjek nikad nije na istu s mladim djevojkama... Dragi Elie, mogu li vas zamoliti da uzmete u obzir jednu od mojih sitnih slabosti i da prestanete mrcvariti taj jadni cvijet. - Oprostite, bratiu, ja sam zaboravio... Spustivi prozor, on baci zgnjeene latice. Zatim se okrene prema gospodinu d'Essilu. - Evo, to znai voljeti cvijee! to se mene tie, ja ostajem neosjetljiv na sve te proizvode staklenika, sve te zamrene umjetne tvorevine. Nakon to su moje oi neko vrijeme uivale u njihovoj ljepoti, ja ih unitavam bez milosra. Pravi cvijet, onaj koji sam ubrao tek zato da bih se mogao diviti njegovoj skladnoj jednostavnosti, jest za mene skromni poljski ili umski cvjeti. Gospodin d'Essil zapanjeno razrogai oi, to je ponovo izazvalo kod gospodina de Ghiliaca malo po-drugljivu veselost. - Blagi Boe, moj jadni bratiu, vjerujem da vam noas otkrivam nove svjetove. Elie de Ghiliac pos-

taje lirik i sentimentalan. Vi se ne moete nauditi... a ja jo vie, uostalom... Ali budimo ozbiljni. Mi ne govorimo o cvijetu, ve o gospoici de Noclare, koja je, moda, to isto. - Poljski cvijet, Elie? Na podrugljivim usnama zatitra slabi smijeak. - U tom sluaju, budite mirni. Mi emo tako s njom i postupati. Da li bih mogao vidjeti njenu foto-grafiju? - Moja ena ima jednu koja je, naalost, stara tri godine. Poslat u vam je sutra. - S tonom adresom, molim vas! Jer, od asa kad sam odluio da se ponovo enim, elim da to prije svrim s tim dosadnim poslom. Dakle, ako mi se fizionomija svidi ria fotografiji, ja u otii u Jura da bih vidio tu mladu osobu. Ali trebao bi mi, toboe, neki izgovor s kojim bih doao gospodinu Noclareu kao da me vi aljete. - Ja u vam napisati koju rije za njega i oznaiti kao motiv vaeg putovanja elju da upoznate stare kronike, koje on posjeduje, a o kojima sam vam govorio. - Tako je! Toboe, za moj budui rad. Nadam se da e se barem dosjetiti da mi pokae svoju ker. - Za svaku sigurnost moja ena e vam dati poruku ili kakvu malu stvaricu, koju ete morati predati gospoici de Noclare. Gospodin de Ghiliac je to gestom odobrio. - Vrlo dobro... A da li je ta mlada djevojka dobroga zdravlja? - Odlinog! Mogu vas uvjeriti da u obitelji nema nasljedne bolesti. - To je neto, preko ega ne mogu prijei. Doista, moda u tu nai ono to mi treba. Ponovo zavlada utnja meu njima. Gospodin de Ghiliac se nemarno igrao svojom rukavicom. Njegov roak ga je iz prikrajka motrio i znatieljno i smeteno. - Dakle, nemate ideala, Elie? - rekao je najednom gospodin d'Essil, nagnuvi se prema njemu. Elievi sputeni kapci se malko podigoe, tamne oi zasvjetlucae, i gospodin d'Essil, zapanjen jo vie, ugleda u njima svjetlo, koje je naglo osvijetlilo lijepo, najednom vrlo ozbiljno lice. - Imam ideal! U najmanju ruku jedan: domovinu! - ree gospodin de Ghiliac mirnim i toplim tonom. Gospodin d'Essil je danas zaista padao iz uenja u uenje. To je uostalom i bio obiaj te neuhvatljive zagonetke - Elie de Ghiliaca da zbunjuje ljude udnim skokovima svojih ideja - prividnih ili realnih. - Ah, vrlo dobro, vrlo dobro, promrmlja gospodin d'Essil, jedva dolazei k sebi. To je vrlo uzvieni ideal, jedan od najuzvienijih. Ali vi moda imate jo koji? - Moda! Tko zna! Svata se dogaa! Skeptik se opet naglo pojavi u njemu, pogled postade ironian i neprirodan. U taj as se auto zaustavio pred kuom gospodina d'Essila. On se oprosti od svog mladog roaka, i jo uvijek ivahnim korakom ustri na trei kat, gdje se je nalazio njegov stan. Uavi u stan, on opazi kroz jedna poluotvorena vrata zraku svjetla. Pouri i ue u sobu svoje ene. Ona je leala i itala. Na korake svog mua, ona okrene k njemu svoje hladno i otmjeno lice, kome je smijeak ublaavao kruti izraaj. - Vi jo ne spavate, Gilberte? - ree gospodin d'Essil pribliavajui se. - Ne mogu nai sna, dragi moj! Jeste li proveli lijepu veer? - Odlinu! Elie je bio neodoljiv ove veeri, a to znai njegovo voenje razgovora, moete misliti. Ka-kvo neobino bie! Maloas, doprativi me dovde, jer on me je vrlo ljubazno povezao u svom autu, potpuno me je prenerazio. - Ispriajte mi to, ako vam se previe ne uri u krevet. - Ma ne, nipoto - uvjeravao ju je gospodin d'Essil, smjetajui se u udobni naslonja u podnoju kreveta. - Ah, vi ne biste nikada pogodili to u vam rei. Moda je vae kume Valderez na putu da se uda sjajno, neuveno. Gospoa d'Essil ga pogleda duboko zauena. - Zato mi govorite tako iznenada o Valderez, kad je u pitanju lie de Ghiliac? Grof protrlja ruke vragoljasto se smijui. - Vi ne razumijete? A to je tako jednostavno. lie trai drugu enu, a ja sam mu preporuio Valderez. Gospoda d'Essil nije mogla suspregnuti zaprepatenje. - Vi ste ludi, Jacques! to znai ta ala? - ala? Nikako? Za dokaz neka poslui to to mu sutra moram poslati fotografiju vaeg kumeta. Nato gospodin d'Essil ispria svojoj eni razgovor koji je vodio s Eliem. Kada je zavrio, ona zakima

glavom. - To bi uistinu bila sjajna sudbina za to dijete. No, da li bi ona bila sretna u takvoj zajednici? Elie je tako udne, tako uznemirujue prirode! - Nije se ula ni jedna ozbiljna kritika s obzirom na njegov privatni ivot, to treba priznati, Gilberte! - To je neosporno, to smo duni priznati u njegovu ast. Ali time ipak nismo uinili njegov prvi brak sretnijim. Fernanda je bila ludica, isprazna i lakoumna lutka. Svojim sentimentalnim ispadima, svojom ljubomorom i tenjom da se mijea u poslove svoga mua, morala je nuno ogoriti takvog ovjeka, koji je sama neovisnost i - mora se priznati - utjelovljenje samoljublja. - Samoljublje, dobro ste rekli. A njegov odnos prema keri s kojom se uope ne bavi i koju jedva poznaje? Pa njegova sumnjiavost, njegovi krajnje mondeni obiaji, njegova rasko. A osobito ono to jo ne poznamo o njemu, a to on krije iza svog oaravaj ueg pogleda, smijeka, glasa. Zatim, recite mi, Jacques, vjerujete li vi da je ugodno jednoj eni vidjeli svoga mua kao objekt stalnog oboavanja itavog kruga zanesenih ena. Osobito kad ona mora imati tako blijedu ulogu, koju je Elie namijenio svojoj drugoj eni? - Oigledno, oigledno. Ja ne kaem da e sve biti savreno u tom braku, ali zar mislite Gilberte, da e ta jadna mala biti sretnija kod kue u toj vjenoj borbi sa siromatvom. Njena veza s Eliem donijela bi u kuu blagostanje za sve, a ona bi mirno ivjela u prekrasnom dvorcu d'Arnellesu. Jedina bi joj du-nost bila da njeguje s ljubavlju i usrdnou dijete bez majke. Nosila bi jedno od najljepih imena Francuske i uivala u profinjenom sjaju, kojim se Elie znade tako znalaki okruiti. Gospoa d'Essil ga prekine klimanjem glave. - Ako je ona ostala takva kakva je neko bila, prednosti te vrste je nee zadovoljiti. Jedino nada da Guillemetti nadomjesti majku, mogla bi biti privlana za nju, tako majinsku i tako odanu svojoj brai i sestrama. - Napokon, to mislite, Gilberte? Grofica razmisli asak, preavi svojim dugim, finim prstima po elu. - To je do krajnosti nezgodno. Ja vam iskreno priznajem, prijatelju, da mi se lie kao mu ini po-malo zastraujuim. Gospodin d'Essil se pone smijati. - Hajde, recite to njegovim mnogobrojnim oboavatelj icama. Ah, oito je da e on uvijek biti gos-podar, jer zna nametnuti posluh. Ali on je vrlo plemenit, pa sam uvjeren da jedna dobra i ozbiljna ena nee nikada trpjeti zbog njegova ponosnog i odlunog karaktera, ali u isti mah potenog i plemenitog. - ... I fantastinog, i... u biti, nepoznatog, priznajte, Jacques! Da imam ker, bih li je udala za njega? To bi bilo u svakom sluaju uz mnogo kolebanja i neizvjesnosti. - Hm, ja takoer. Ipak, nagonski osjeam da je kod njega moralna vrijednost mnogo vea nego se to dade zakljuiti po vanjtini. - Vjerujete li, na primjer, da je on arki rodoljub? - Nipoto, prije bih pomislila da je u tome sasvim nehajan. - Eh, vidite, malo prije se preda mnom pokazao u pravom svjetlu. Moe biti da on krije jo takvih ugodnih iznenaenja. Najzad, to ste odluili u pogledu Valdere? - Mi apsolutno nemamo ozbiljnih razloga da ne podupremo taj plan. Ima mnogo protiv, ali i mnogo za. To dijete nee biti mogue udati zbog tako jadne novane situacije. Osim toga, danas ili sutra oni moda nee imati ak ni kruha. Takva neoekivana odluka, kao to je enidba za markiza de Ghiliaea, trai i namee izvjesne rtve. Ako je Valdere romantina, ako ima uobiajene snove mlade djevojke, valja se bojati da e trpjeti kraj I lica; ali je vjerojatno da nije ni imala vremena tla sanjari, jadna mala, i dae jednostavno prihvatili tu udaju iz rauna, taj ivot koji trai rtVU, i zadovoljiti se ravnodunom uljud-noS6u SVOga mua. U lom sluaju ona e nai zado-VOljStinu u takvoj vezi, ako ni zbog ega, a ono da vidi svoje zauvijek zbrinute, jer e se Elie pokazati kraljevski dareljiv, to je njegov obiaj. Ali jedna stvar e vjerojatno biti vrlo neugodna Valdere: to je vjerska ravnodunost gospodina de Ghiliaea. - On je uvijek pokazivao, i u svojim knjigama i u govoru, potovanje za vjerovanje drugih, pa je sigurno da e njegova ena biti slobodna da radi prema svojim vjerskim uvjerenjima. - Ali mlada djevojka kao Valderez sigurno eli vie nego to. - Napokon, ako se Elie odlui za tu enidbu, Nociarevi e kod nas sigurno zatraiti obavijest, mi emo rei sve, i za i protiv. Na njima je da se odlue. - Da, to je jedino mogue rjeenje. Zamiljam, na primjer, da svekrva nee ovaj puta biti ljubomorna na mladu markizu, kao to je bila na Fernan-du, koja je bila dosta lijepa, vrlo mondena, a znala se

divno oblaiti. Sve neoprostive pogreke u oima vrlo lijepe i jo uvijek mlade udovice. - Ona nee imati ni najmanjeg razloga za ljubomoru, ako se Elie bude ponaao spram ene kao to je izjavio. ak nee praviti neprilike svojoj snahi, ako je ova ne bude zasjenjivala svojom ljepotom niti joj otimala ljubav sina, kojega oboava. - Dakle, mi emo sutra poslati fotografiju? A sad, laku no, draga! Strano je kasno. Pokuajte na-pokon zaspati. On poljubi vrlo visoko elo, na kojem su se uti-snule poneke bore, i napravi dva koraka prema vrati-ma. Zatim, naglo se okrenuvi: - Mislim, Gilberte, da se Elie vara ako eli primorati svoju enu da prema njemu bude ravnoduna. - Toga se bojim. To me strai zbog Valderez. S druge strane, ta bi enidba bila za njih takva neuve-na, nevjerojatna srea. - Ah, ja vie nita ne znam, Jacques! Va udnovati brati sasvim me je smutio, pa sam sigurna da neu ni oka stisnuti. - Poaljite fotografiju... a ja vie ne znam to elim: da li da mu se svidi ili ne.

II

Gospodin de Ghiliac sporom kretnjom prihvati pismo koje mu je donio sluga na posluavniku. Pre-pozna rukopis gospodina d'Essila, i nehajno ga otvori. On se nalazio u svom kabinetu za rad, ogromnoj dvorani, namjetenoj u najiem stilu Louisa XV, gdje je sve ukazivalo na profinjen ukus za sjaj i otmjenu eleganciju vlasnika. U tom smislu nije se ni jedna kua mogla mjeriti s palaom de Ghiliac, starim i raskonim domom Elievih predaka, kojega je on znao preobraziti prema modernim zahtjevima, a da mu nita nije oduzeo od gospodskog obiljeja. Roak njegova oca, veliki austrijski aristokrat, nedavno mu je ostavio sav svoj imetak, to e rei ne-koliko milijuna prihoda, tako da je Elie, ve dosada vrlo bogat, mogao ostvariti svoje najskuplje hirove, a to se on nije nimalo ustruavao. Bio je udna i do krajnosti zbunjujua priroda, kako je dobro rekao gospodin d'Essil svojoj eni. Njegovi najbolji prijatelji, koji su podlijegali zavodljivom caru njegove osobe i nadmoi njegove in-teligencije, njegove sestre, ak i majka, kojoj je iskazivao samo ljubazno i hladno potovanje, promatrali su ga kao nerjeivu zagonetku. Nalazili su u njega najiznenaujue suprotnosti. Tako, na primjer, taj ovjek, koji je davao ton itavoj mukoj modi i kojega je elegantna mlade opo-naala do posljednjih sitnica, taj ljubitelj raskoi, koji se okruio neuvenim udobnostima, poduzeo je prije dvije godine opasno putovanje preko jednog, gotovo nepoznatog predjela Kine. I od svih svojih prijatelja, ljudi nauenih na tu vrstu ekspedicija, pokazao se najenerginiji, najpoduzetniji i najneumor-niji usred svih nevolja i razliitih potekoa. ak juer se taj mondeni sumnjiavac pokazao pred zau-enim oima gospodina d'Essila kao uvjereni rodoljub ene su ga obasipale strastvenim oboavanjem, na koje je, do sada, ostajao neosjetljiv. Dao se obo-avati s ironinom ravnodunou, zabavljajui se katkada ljubomorom ena, izazvanom kakvom nje-govom kratkotrajnom vezom. Od vremena na vrijeme poduzeo bi kakav flert, koji nije nikada trajao due od jedne sezone. Njegovi prijatelji su tada znali da je romanopisac otkrio zanimljiv tip za studiju, kojega e detaljno i neusporedivo vjeto analizirati u svom buduem romanu. Taj vrlo fini i zajedljivi podrugljivac znao je u svojim djelima i izjavama razotkriti, ma i jednom rijei, sve ljudske slabosti, sve smijenosti, tako da su se svi bojali njegovog otrog podrugivanja. Ono je, istina, bilo izraeno u lijepoj formi, kad se obraao enama, ali je zbunjivalo ljude vrlo sigurne u sebe. Takva je bila ta osebujna linost, za koju je gospodin d'Essil s pravom rekao da je uznemiravajua. U taj je as gospodin de Ghiliac s panjom promatrao fotografiju koju je izvadio iz pisma. Ona je, kao to je rekao gospodin d'Essil, pokazivala djevojicu od petnaestak godina, suvie mravu, s neodreenim crtama i divnim, ozbiljnim oima. Gusta kosa krunila je mlado elo, na koje je, ini se, briga ve utisnula svoj peat. - Jedna fotografija ne znai nita, osobito ako je tako loa kao ova, mrmljao je gospodin de Ghiliac. Pa ipak, fizionomija mi se svia. Oi su lijepe, a na licu to je najglavnije. Otii u jednoga dana u Jura, pa emo vidjeti. On je rastreseno pomilovao Odina, svog velikog, rieg hrta, koji se pribliio i plaljivo stavio gubicu na njegova koljena. Crni, skupljen podno njegovih nogu, uputio je psu zavidni pogled. Gospodin de Ghiliac je doveo Benakija iz Afrike, gdje ga je kupio na sajmu robova. Ovaj je dijelio s Odinom

naklonost toga udnog i oholog gospodara, inae dobrog, koji je, kako se inilo, postupao s djetetom kao sa smijenom i umiljatom ivotinjicom, s kojom se udostojao katkada pozabaviti, a koja je davala originalnu notu bogatom dekoru njegova kabineta. Pojavi se sluga najavljujui: - Gospoa barunica de Brayles pita moe li je gospodin markiz primiti. - Neka ue - ree kratko gospodin de Ghiliac. On postavi fotografiju na stol i digne se odgurnuvi nogom Benakija kao to je radio s Odinom. Crnac se povue u ugao sobe, dok se njegov gospodar, ne urei, pribliavao posjetiteljici. To je bila mlada, plava ena, mala i vitka, odjevena s krajnjom parikom elegancijom. Njene oi, promjenljive boje, plave ili zelene, nije se moglo razabrati, naglo zasjajie pri pogledu na gospodina de Ghiliaca, dok mu je pruala ruku sa urbom, koje kod njega nije bilo. - Toliko sam se bojala da ve niste izali! A tako mi je stalo do toga da vas danas vidim. Imam veliku, veliku molbu na vas, Elie! Roberta de Grandis bila je jo u djetinjstvu prijateljica starije sestre gospodina de Ghiliaca i njegove prve ene. Postojala je i neka udaljena rodbinska veza izmeu njene obitelji po majci i de Ghiliacovih. Samo dvije godine mlaa od Eliea, ona se kao dijete esto s njim igrala. Kasnije su zajedno jaili i bavili se svim onim sportovima koje je volio gospodin de Ghiliac. Roberta je bila njegova najvatrenija oboavateljica, a on je bio svjestan njene strasti, ali to nikada nije pokazao. Kada je s dvadeset dvije godine oenio stariju kerku vojvode de Mothecourta, Roberta je mislila umrijeti od oaja. Malo kasnije je popustila navaljivanju svojih roditelja prihvativi enidbenu ponudu baruna de Braylesa, kojega nikada nije ni pokuala voljeti, a koji je umro tri godine kasnije ostavivi je gotovo bez imetka. Idue godine Elie je izgubio enu. Nada je ponovo bila dozvoljena. Strast je jo ojaala u njenoj dui. Ona je traila sve mogue prilike da susretne gospodina de Ghiliaca, udvostruila je diskretna la-skanja, pravila se pred njim koketna i ponizna u isti as, i smatrala da e se to svidjeti njegovu mukom ponosu. Uzaludna muka! Elie je ostajao nepristupaan, iskazujui joj uvijek udvornost malo podrugljivu - malo prezrivu, malo drsku, kako su tvrdile naj uvredljivije - koju je uope pokazivao svim enama, dodajui za nju samo nijansu familijarnosti na koju ga je obavezivalo nj hovo prijateljstvo iz mladosti. v- Molbu? Kakvu, molim vas? - rekao je, pokazujui mladoj eni naslonja, nasuprot svome. Ona sjedne utei svilom haljine i zabacivi unazad stolu od krzna. Zatim obuhvati zadivljenim po-gledom itavu velianstvenu odaju, koju je ve dobro poznavala, da bi ga zaustavila na gospodinu de Ghi-liacu, koji se smjestio u svoj naslonja. - To je neto, to toliko elim. Recite da neete odbiti, Elie? Ona se malo nagnula, a njene oi su molile. Gospodin de Ghiliac se nasmije. - Treba najprije znati to je to, Roberta? - Evo o emu se radi: gospoa de Cabrols daje idui mjesec sveanost u dobrotvorne svrhe. Jedan dio je posveen literarnim ostvarenjima. Ja sam zamislila smjeli plan da vas zamolim za mali igrokaz -nita drugo nego mali igrokaz, Elie! Naa bi priredba time dobila neuveni uspjeh. - alim, ali to je nemogue. - Zato? Markizove obrve se lagano namrte. Nikad nije volio da ga pitaju za razlog odbijanja, niti da se po-novo raspravlja o njima, valjda zato to su bili rezultat kakvog iznenadnog, prolaznog hira. - To je nemogue, ponavljam vam, rekao je hladno. Vi ete se snai sasvim dobro i s neim drugim, pa e vaa sveanost imati dobar uspjeh. - Ne, to nee biti isto. Uspjeh bi bio golem da moemo staviti vae ime na program. Onaj mali igro-kaz, koji ste napisali za vau sveanost prolog ljeta, bio je tako sjajan. - Pa dobro, ovlaujem vas da ga ponovite. - Ali ja sam htjela neki, koji se jo nije davao. Neto, to biste napisali samo, specijalno za... nas. Ironini smijeak malko razvue usne gospodina de Ghiliaca. - Ah, neto samo za vas, ree on, naglasivi tu zamjenicu, dok je njegov ironini pogled prisilio Ro-bertu da malo obori oi, te oi promjenljive boje, koje su ga molile. - Znam da bi to laskalo vaoj tatini, Roberta! Vi biste mogli rei svakom i svima: Ja sam ona, koja sam nagovorila gospodina de Ghiliaca da to napie. Ona podigne oi i ree dubokim glasom, u kojem su titrali strastveni prizvuci. - Da, ja bih eljela da vi to napravite malko za mene, lie!

Kroz nekoliko asaka, tamnoplave zjene, oaravajue i zapovjedne zadrale su se na njoj. inilo se da taj ovjek, koji je zacijelo bio svjestan svoje moi, uiva u poniznom oboavanju te ene, koja se tako ponizila pred njim da moli, ono to joj je uvijek bilo odbijeno. Zatim crta ironinog prezira zategne njegove usne, dok je hladno primijetio: - Vi previe traite, Roberta! Ponavljam vam da mi je nemogue udovoljiti vaoj elji. Obratite se na Maillisa ili Corliera, oni e vam to vrlo dobro uiniti. Lagani gr prijee finim licem gospoe de Bray-les. Ona uzdahne promrmljavi: - Izgleda da u morati. Ali ja sam se malko nadala... Ali oprostite, lie, da sam vas uznemiravala. Ona se digne, namjetajui svoju stolu. Njen pogled padne u taj as na fotografiju, postavljenu na stolu. Izgleda da ju je to malko uznemirilo, to je bez sumnje opazio gospodin de Ghiliac, jer se na njegovu licu vidjelo da ga to zabavlja. - Ja sam naprotiv oaran da sam mogao uivati u vaem drutvu, rekao je utivo. Da li u vas veeras vidjeti u Engleskoj ambasadi? - Pa, naravno! Mogu li za vas rezervirati jedan ples? - Da, samo ja u doi kasno, upozoravam vas na to. - To nita ne znai, jedan ples e biti za vas, Elie! I... jo bih vas neto zamolila - jedan od vaih kra-snih cvjetova, koje imate ovdje. Oh, ja zaista ne znam kako vai vrtlari iz Cannesa i Arnellesa uspije-vaju uzgojiti takva uda. Gospodin de Ghiliac izvadi iz posude za cvijee od sevreskog porcelana, postavljene na stolu, veliki blijedouti karanfil i prui ga gospodi de Brayles. Mlada ena ivo odloi kiticu ljubica iz Parme, zataknutu za kaputi i nadomjesti ga cvijetom koji e joj omoguiti da izaziva ljubomoru dobrih prijateljica. Zatim e ga sakriti u kakvu omiljelu knjigu, gdje e ga ta Parianka dvadesetog vijeka, nezadovoljna i lakomislena, ali sentimentalna zbog ljubavi, promatrati, a moda i poljubiti. Ali dok su njeni prsti u bijelim rukavicama privr-ivali karanfil za rever kaputa, njen pogled je opet skrenuo prema fotografiji koja ju je uistinu uznemirivala. Elie je isprati do predvorja i vrati se u kabinet. On ponovo uzme fotografiju gledajui je nekoliko asaka... - Ona izgleda otmjena, pomisli. To mi dostaje. A ono to joj manjka, ja u formirati po svojoj volji. Samo treba biti posluna i dovoljno inteligentna. Na stolu je ostala kitica ljubica koju je zaboravila, svjesno ili ne, gospoa de Brayles. Elie je uzme i baci hrtu. - Evo, zabavljaj se, Odin! On se spusti u naslonja promatrajui s podrugljivim smijekom nekoliko minuta psa kako razbacuje cvijee po sagu. Zatim pozvoni i zapovijedi slugi: - Poberite to, Celestin... I recite da zapregnu koiju s doratima.

* * *

U to isto vrijeme, najavili su kod gospoe d'Essil markizu de Ghiliac. U salonu se pojavio gospodin d'Essil ispriavajui svoju enu, koja je zbog jake glavobolje morala ostati u krevetu. - Nisam je vidjela juer naveer kod gospoe de Mothecourt, pa sam dola vidjeti je li bolesna, obja-snila je gospoa de Ghiliac. Gospodin d'Essil zahvali, sve mislei: to ona zapravo hoe?, jer lijepa i hladna markiza nije imala obiaj da se lako uznemiri zbog drugoga. Oni izmije-nie nekoliko beznaajnih rijei, kad gospoa de Ghiliac najednom zapita: - Recite mi, dragi moj Jacques, ne poznajete li po vlastelinskim dvorcima provincije kakvu mladu djevojku, starog roda, ozbiljnu i jednostavnu, koja bi mogla biti dobra supruga i majka? Pod staklima lornjona oi gospodina d'Essila malo zamirie. - Dobru enu i majku? Hvala Bogu, ja ih poznajem vie, sposobnih za tu lijepu zadau. - Da, ali ovdje je posebni sluaj. Elie se misli ponovo eniti, kako mi ree neki dan. No, njemu bi tre-bala sasvim drugaija ena od pokojne Fernande. Vi poznajete njegovu narav i dobro znate da se ta mlada djevojka ne bi trebala nadati da e je Elie zavoljeti. On ne eli brak iz ljubavi, nego tei za tim da ovjekovjei svoje ime i da Guillemetti nadomjesti majku. Zato mu ne bi trebala ni mondenka, ni

kakva mlada isprazna djevojka, niti pak intelektualka ili uena ena. - Da, znam, on se uasava takvih ena. - Ta mlada osoba bi trebala pristati da ivi itavu godinu u Arnellesu, da odgaja dijete i da nikada ne sputava neovisnost svoga mua. Morala biti biti dovoljno inteligentna, jer Elie nee nikada oeniti jednu glupau. - Razumijem... srednja inteligencija... lijepa? - Dok je gospodin d'Essil postavljao to pitanje, fina ironija zasvijetlila je u njegovim blijedim oima, koje su brzim pogledom obuhvatile lijepu markizu de Ghiliac, po vanjtini jo tako mladu, premda je ve vie puta bila baka. Laki gr stegne njene fine usne. - Ne, pogotovo ne lijepu! - rekla je ivahno. -Ona bi moda u tom sluaju bila koketna, to Elie ne bi trpio. Ali ne bi trebalo ni da je grdoba. Malo albe se osjealo u tonu. Zlobni izraaj pojavi se u pogledu gospodina d'Essila. - Oigledno! Kontrast bi bio suvie velik, ree on smijui se. Ja vidim to vam treba, Herminie, ...ne, hou rei to treba Elieu. Ali vam moram rei da mi je on sam o tom govorio, i to juer, i da sam mu ja preporuio jednu djevojku, koja bi mu mogla odgovarati. - Zaista, koga? - rekla je ivo. Gospodin d'Essil joj ponovi ono o Valderez de Noclare to je rekao i Elieu. Gospoda de Ghiliac ga je sluala sa suzdranom panjom. Kad je zavrio ona ga upita: - Imate li moda kakvu njenu sliku? - Jutros sam je poslao Elieu. Uostalom, ona je stara tri godine. - Nije vano, ipak se moe malko prosuditi. - Uostalom, zamolite sina neka vam je pokae, draga Herminie! Sjena zastre naas pogled gospode de Ghiliac. - Elie se uasava kad se netko mijea u njegove poslove, ree ona kratko. On me nije zaduio da mu traim enu, i ja u vam biti zahvalna, ako mu ne budete govorili o mom uplitanju. Ali ja bih ga tako rado vidjela oenjenog zbog Guillemette..., a osim toga bojim se da opet ne sklopi onakvu vrst braka kao prvi put. Ima tako vjetih koketa. Na primjer, Roberte de Brayles. Medu nama, ona se stvarno suvie bruka trei za njim, kako mi je juer rekla gospoa de Mothecourt. Gospodin d'Essil se nasmijei. - Umirite se, Herminie, va sin nije ovjek koji bi podlegao jednoj koketi. Treba mu odati priznanje da je stvarno toliko vjet da izbjegne i najlukavijim enskim manevrima. - Ta jadna Roberta gubi vrijeme i to je jo ozbiljnije, svoje dostojanstvo. Sreom ima posla s dentlmenom, premda sama pravi budalu od sebe. Doista ni ja ne bih nikada elio Elieu slinu enu. Gospoda de Ghiliac se nasmijei ustajui. - Jadna budala! Nita drugo nego to. Ostavimo po strani njenu strast za Eliea, njen arobni san je bio da postane markiza de Ghiliac, osobito sad, kad je tako osiromaila... Recite, Jacques, a vaa mala sirotica odozdo, zar se i ona nee tako zanositi, ako postane Elieva ena. - Ah, jadno dijete! Ona nema nieg mondenog, ona se, vjerojatno, ne zna ni obui. - To nita ne znai. Ona ionako mora ivjeti na selu. Oi gospodina d'Essila zakrijesie od zlobe dok je replicirao s blagom, jedva primjetnom ironijom. - Ah, oigledno, to nema nikakve vanosti!... nikakve, nikakve! I dok je pratio gospodu de Ghiliac do vrata, jo uvijek je ponavljao: - Nikakve, uistinu, nikakve!

III

Snijeg je pokrivao veliko dvorite Hauts-Sapinsa s njegovim neravnim, kamenim ploama, a na krovu starog dvorca skrivao je pod svojim neokaljano bijelim ukrasom istroene stare ploe kao i oteene kamene kipove, koji su ukraavali najvie prozore. Bijele bijahu takoer duboke doline i livade gdje se smjestilo selo Saint-Savinien, bijelili se i jelici ste-penasto obraslih strmih padina, bijeli su takoer bili i, sada sasvim pusti, panjaci. Preko dvorita je ila tamo-amo Valderez de Noc-lare, dok je snijeg blago kripao pod njenim malim nanulama. Ona je prenosila od praonice, stare dotrajale zgrade, pa do kuhinje rublje od posljednjeg pranja. Jako izblijedjela plava pregaa obavijala je njen stas, koji je ipak zadrao eleganciju i ispod

stare, loe saivene haljine. Valderez je bila'srednje visine i divno graena. Kapuljaa, kojom joj je bila pokrivena glava, spreavala je da se vidi lice; ali se moglo lako zakljuiti da je i u tom kuanskom poslu, zadrala neusporedivu prirodnu draest. Ona se najednom zaustavi usred dvorita opazivi malu djevojicu, koja se pojavila na stubitu. - to eli, Cecile? - upita je. - Bertrand kae da je vrijeme za jelo, Valderez, izusti djevojica lagano zamuckujui. A tata se ljuti jer ne moe nai klju od tavana gdje se nalaze stare knjige. Valderez ustro stavi ruku u dep haljine. - Istina je, zaboravila sam ga objesiti na njegovo mjesto. Doi po njega, Cecile! Dijete side i priblii se sitnim, brzim koracima. Uzme klju, koji joj je pruila sestra, ali ostade ne-pomina podiui prema Valderez svoje, malko uznemireno lie. - No, to je, ta eka? - upita je malo je draei mlada djevojka. . - Ali... Bertrand bi htio jesti! S ustiju Valderez ote se svje, savreno mladenaki smijeh. - I gospoica Cecile, zar ne? Hajde, ui brzo, ja u biti gotova s poslom za pet minuta. Osobito pripazi da ne izgubi klju! Ona se nagne da popravi malu pelerinu, koja je kliznula s ramena djevojice. Zbog tog pokreta je pala njena kapuljaa, slabo privrena. Izmeu blijedosivih oblaka, rasutih po nebu, prodre u taj as zraka sunca; ona pobjedniki osvijetli to lice istih crta, ten savrene bjeline, svilenu kovravu kosu, divnog zlatnosmeeg sjaja. - Valderez, jedan gospodin - promrmlja Cecile. Njen mali prsti bio je pruen prema eljeznoj ogradi. Valderez ivo okrene glavu prema toj strani i ugleda iza reetaka mladog ovjeka, visokog stasa, koji joj je bio potpuno nepoznat. U isti as, stranac, odvrativi svoj pogled, prikovan za gospoicu Noclare, potegne zvono sigurnom rukom. Mlada djevojka je ve uinila pokret da krene prema kui da bi odloila rublje. Ali ne, ona nije mogla ostaviti stranca da eka vani na snijegu. Pola je prema vratima sa svojim teretom, namjestivi kako--tako kapuljau. Mladi ovjek pozdravi upitavi: - Je li ovdje u Hauts-Sapinsu gospodin de Noclare, gospoice? Valderez odgovori potvrdno okreui klju u bravi i otvarajui jedno krilo vratiju. - Da li me moe primiti? Ja dolazim s preporukom grofa d'Essila... Ozbiljno i malko uznemireno Valderezino lice se u asu osvijetli. - Bez sumnje. Gospodin d'Essil je odlian prijatelj nae obitelji. Izvolite ui, gospodine! On ju je slijedio preko dvorita. Njegove prodorne plave oi obuhvatile su je promatrakim pogledom, kao da su eljele zabiljeiti svaki njen i najmanji pokret. - Cerile - pozove Valderez. Ali djevojica, uznemirena, prosto je nestala. Valderez se okrene prema strancu: - Hoete li se popeti, gospodine? - ree mu ona, pokazujui staro, klimavo stubite, pokriveno snije-gom. Idem ostaviti rublje, pa u vam se zaas pridruiti. Ona se udalji, dok je mladi ovjek, penjui se stu-. bama, uao u iroko predvorje sivih kamenih zidova, gdje je kao sav ukras bilo nekoliko starih lovakih trofeja, tri-etiri klupe i krinje od istroene hrastovine. - Uistinu, tu se osjea bijeda - mrmljao je, ba-civi pogled oko sebe, dok je ustro skidao svoju bogatu bundu, i odloio je na jednu krinju. Valderez se gotovo odmah pojavi, bez pregae i kapuljae. Uvede stranca u veliki, goli salon gdje je bilo tragova bolje prolosti, neto starog, dosta lijepog pokustva i jedan portret, koji je prikazivao ne-kog plemia iz XVI. stoljea s odlikovanjem Zlatnog runa. - Koga mogu najaviti mome ocu, gospodine? Uputivi to pitanje, Valderez podie oi prema strancu. I te smee, barunaste oi, velike i duboke, bile su najljepe od svih koje je ikada vidio. Imale su ganutljiv izraz blagosti i ponosa, a iz njih je svijetlila bez i najmanje sjene ista i ozbiljna Valderezina dua. - Markiz de Ghiliac, gospoice! - Odgovori on naklonivi se. Ona se lagano trgla od iznenaenja, ak je malko i pocrvenila. U njenom pogledu Elie je mogao opa-ziti izraz snanog uenja, skoro nevjerovanja. Mlada provincijalka, koja oigledno nije poznavala svijet, usprkos svemu, ula je govoriti o tom slavnom ovjeku i pitala se sa zaprepatenjem, to jedan

takav ovjek moe traiti u Hauts-Sapinsu. Ona se, udalji gipkim, vrlo draesnim korakom. Gospodin de Ghiliac se priblii prozoru koji je gledao na vrt, sada pretvoren u pustu, snjenu ravnicu. Oi markiza kao da su neko vrijeme pratile igru sunca na bijelom ukrasu borova. - Ba je smijean moj brati d'Essil sa svojom fotografijom, starom tri godine! - mislio je uz laki po-drugljivi smijeak. - Za nekoga tko nee ljepotu, ba sam pogodio. Divno, uistinu. I koliko bi naih mladih mondenki moglo zavidjeti prirodnom dranju i aristokratskoj eleganciji te male provincijalke, izgubljene u snijegu i borovima, loe obuene i zaokupljene tekim kunim poslovima. Uza sve to, neusporediva moralna svjeina, zaista, jer te oi ne varaju... Mogla bi se uiniti interesantna studija karaktera. On se okrene zauvi otvaranje vrata. Ue ovjek lijepa stasa, mrav i otmjen, sijedih kosa. I on je ta-koer imao zapanjeno lice, ali vidno oduevljeno. - Zaista, gospodine! Kakva ljubaznost! Pa po tom vremenu! U svom uzbuenju on je malo gutao rijei. Gospodin de Ghiliac, toboe ne opazivi to, objasnio je motiv svoje posjete u nekoliko utivih reenica i predao je domainu pismo gospodina d'Essila. Dok je gospodin de Noclare itao, Elie ga je potajno promatrao. ivo lice mekanih crta upuivalo je na prirodu ovjeka nepopravljivo rastronog, slabe i u isti mah svojeglave volje, koji je doveo svoje do propasti, a nikada nije imao snage da to pokua popraviti. - Zbilja, kako je sretnu ideju imao moj prijatelj d'Essil da se je sjetio naih starih kronika,- uskliknuo je gospodin- de Noclare im je zavrio itanje pisma. - To nam je omoguilo laskavu i neoekivanu sreu da ste nas posjetili, vi, gospodine! Naalost, ja vie nisam Parianin, ali ipak znam kakav poloaj zauzimate. Sjedite, molim vas! Ja sam oajan to vas moram ovako primiti. Ovaj salon je vrlo hladan. Stvarno, gospodin de Ghiliac je jako alio to je skinuo bundu. - Kad bih se usudio... - nastavio je gospodin de Noclare oklijevajui. - Mi boravimo u obiteljskoj sobi razgovornici, kako je nazivaju djeca. Beskrajno bi me veselilo da vas predstavim svojoj eni i da vam ponudim aj. Za to vrijeme e moja starija ki potraiti kronike; ona se jedina razumije u te stare stvari, kojima se ja vie uope na bavim, moram vam priznati. - Nita mi nee biti ugodnije nego da postupate sa mnom bez ceremonija, gospodine, i ja u biti neo-bino sretan da mogu pozdraviti gospou de Noclare. - Dakle, dozvolite mi da je na to pripremim. On se udalji i gotovo odmah vrati pozivajui svog gosta neka ga slijedi. Oni prooe predvorje i uoe u jednu salu, obloenu izblijedjelim tapetama, ukraenu starim pokustvom od orahovine, paljivo odravanim. Grane bozikovine i imele sputale su se iz rustikalnih koara, objeenih na zidu. Nekoliko ka-narinaca je pjevalo u krletki kraj prozora. U velikom kaminu od sivog kamena plamtjela je jaka vatra od drva, irei blagu toplinu po irokoj sobi. Kraj kamina, ispruena u naslonjau, sjedila je ena etrdesetih godina. Ona okrene strancu svoje prozirno lice sa sumornim i otealim pogledom, prui mu ruku, promrmljavi umornim glasom uljudni pozdrav. Gospodin de Noclare, vrlo usluan, priblii svom gostu najbolji naslonja, zatim ode potraiti kerku, i vrati se brzo kao ovjek, koji ne eli izgubiti ni minute od tako dragocjene posjete. On stade razgovarati o Parizu, o njegovim sveanostima i razonodama. U njegovim oima, slinim po boji Valderezinim, ali tako razliitim u izrazu, gospodin de Ghiliac mogao je proitati teko eljen je ovjeka pedesetih godina za izgubljenim nekadanjim lakim ivotom. Djevojica od etrnaest godina, malo blijeda i slabasna, ali ivahnog lica, ubrzo se pojavi nosei na ta-njuru krike kruha namazane maslacem. Iza nje ue Valderez s posluzavnikom na kojem su bile alice i ajnik. - Moja starija ker, koju ste malo prije vidjeli, gospodine - ree de Noclare. - Ovo je Marta - mlaa ki. Valderez poe sluiti aj. Elie, sve u ivom, spretno vodenom razgovoru, koji mu je bio uobiajen, nije gubio iz vida ni jedan njen pokret. Nitko nije posjedovao vie od njega tu sposobnost, dragocjenu za jednog pisca, da uhvati kod drugoga i najmanje nijanse, a da pritom izgleda potpuno zaokupljen razgovorom. Valderez prie nudei mu alicu aja. On ga primi zahvalivi, postavi ga pred sebe na stol, koji je pribliio gospodin de Noclare, zatim, podiui oi prema mladoj djevojci, ree uz smijeak: - Ne smijem zaboraviti, gospoice, mali poklon moje roake d'Essil za vas. On joj preda vrlo mali paket, vezan koketnom vrpcom, koji Valderez primi zahvaljujui s plaljivom

umiljatou. Ona ode potraiti kronike i uskoro se vrati sa svit-kom poutjelih pergamena. Gospodin de Ghiliac, is-priavi se vrlo uljudno to ju je na taj nain smetao, stane pregledavati stare papire, ne prekidajui razgovor sa svojim domainom. S vremena na vrijeme on je prekidao taj razgovor da bi zapitao za objanjenje Valderez, za koju je otac rekao da se razumije u stare kronike ovoga kraja. Ona je odgovarala jasno i jednostavno, iako je u dnu due osjeala jaku zbunjenost pred blistavim strancem, iji oholi pogled kao da je htio prodrijeti u naj-vee dubine due. - alim to ne mogu podrobnije istraiti spise. Siguran sam da bih u njima otkrio vrlo zanimljive stvari - rekao je gospodin de Ghiliac, briljivo svijajui pergamene. - Ma, uzmite ih sa sobom, gospodine! I ne ustruavajte se da ih zadrite koliko god elite! - uzviknuo je brzo gospodin de Noclare koji je, izgleda, doslovce bio pred njim u zanosu. - Ali ja u moda liiti gospoicu?... - ree Elie, okreui se prema Valderez. Ona nijeno zatrese glavom. - Nemam vie vremena da se bavim tim istraivanjem. Odnesite bez bojazni te papire, gospodine! On se nakloni uz zahvaljivanje, pa bacivi pogled na sat, izjavi da je vrijeme za odlazak, ako nee da zakasni na vlak. On se oprosti od gospode de Noclare i Valderez, pa izae iz sobe s gospodinom de Noclareom. - to je to, to je to? Valderez, zar ne moe pripaziti na tu djecu? - vikne srdito gospodin de Noclare. Cecile i jedan djeak njenih godina zabavljali su se u predvorju pred sandukom, na koji je gospodin de Ghiliac stavio svoju bundu, tako da su gnjurili lica u divno krzno, kojim je bunda bila ukraena. - Ali to uope nije nita, gospodine! - rekao je lie smijui se. Valderez je ve bila tu. Malo crvena od zbunjenosti, ona uzme djecu za ruke i odvede ih prema susjed-noj prostoriji. Do uiju liea doprijee rijei, izgovorene tonom blage strogosti i skladnim glasom mlade djevojke: - Kako je to runo da ste dirali bundu ovoga gospodina! Na to jedan djeji glasi odgovori: - Oh, Valderez, kad je ona tako topla i tako divno mirie! - Vi imate mnogo djece, zar ne, gospodine! - rekao je Elie, obukavi bundu uz pomo svoga vrlo us-lunog domaina, uputivi se prema vratima predvorja. Gospodin de Noclare je duboko uzdahnuo: - Sedmero! A moja ena je tako slaba zdravlja. Bez moje starije kerke ne znam to bismo zapoeli. Ona je tako odana svojoj brai i setrarha. Ali e se jednoga dana udati... premda, djevojka bez miraza, naalost!... Jer, naalost, ljepota nije uvijek dostatna. - Ne, ne uvijek... Ali, ne dajte se smetati, gospodine! Neu dopustiti da me dalje pratite. Vrativi se u razgovornicu, gospodin de Noclare uzvikne sa zanosom: - Kakav divan ovjek! Kakav ukus! Kakva elegancija. Sve to sam o njemu uo govoriti daleko je ispod istine. To je ovjek koji moe svakome zavrtjeti glavom, to kaete na to, Germaine? - To je tono, odgovori gospoa de Noclare, koju je taj posjet, izgleda, lagano probudio iz njene boleive ukoenosti. Kakvo iznenaenje nam je priredio gospodin d'Essil. Gospodin de Ghiliac je vrlo ljubazan... pa ipak pomalo ohol. - Ima i zato. Ah, evo ovjeka, kojemu se sve smijei u ivotu, mrmljao je gospodin de Noclare s uzdahom zavisti. On je poeo hodati uzdu i poprijeko, namrtenih obrva, udiui njeni parfem, koji je jo lebdio u to- plom zraku sobe. Valderez je ula da raspremi stol, na kojem je serviran aj. Njen otac se najednom zaustavi pred njom. - Ti si mogla, zbilja, promijeniti haljinu! - rekao je suhim tonom. - to misli je li umjesno da se po-javljuje u tim prnjama? Kakvo miljenje mora imati o tebi gospodin de Ghiliac, navikao na krajnju eleganciju? - Ali, oe, pa dobro znate da nisam imala vremena! Ta haljina je stara, to je istina, ali je ista. I ta nam, uostalom, moe znaiti miljenje tog stranca? On je dobro vidio da smo siromani, to nije neasno ako znamo sauvati svoje dostojanstvo. - No, da, on je vidio! ...Biti prisiljen primiti jednog takvog ovjeka, kao to je on, u ovoj bijednoj kui, i s ovim na leima! - rekne, pokazujui svoj stari, istroeni kaput. - Njegove sluge bi me bacili kroz vrata, da se ovakav pojavim kod njega.

On podigne ramena i ponovo poe etati preko sobe. Kad je Valderez izala, on se priblii eni. - Ona je neobina, ta naa mala, i tako bez koke-terije! A ipak, s takvom ljepotom kao njena... - Da, ona je vrlo lijepa, i postaje sve ljepa svaki dan. Ona se prekine, oklijevajui asak, a zatim promrmlja: - Jeste li opazili, Louis, kako ju je gospodin de Ghiliac mnogo promatrao? Gospodin de Noclare slegne ramenima. - Oh, da, on ju je gledao, jer ona to i zavreuje. Ali pretpostavljam da si ne umiljate da se zaljubio u nau ker. Prvo, ini se da nema vatreno srce, drugo, naoj jadnoj Valderez manjka toliko stvari da bi se mogla dopasti ovjeku kakav je on, mondenom, profinjenom, aristokrati od glave do pete, i tako neobino inteligentnom. Zatim, on pripada u nau najviu aristokraciju i fantastino je bogat... a mi smo samo siromani, mali plemii, toliko propali da bismo, u najboljem sluaju, mogli izazvati samo njegovo prezrivo saaljenje, dovri gospodin de Noclare u gorkom tonu.

IV

To je bio dan velikog glaanja u Hauts-Sapinsu. U ogromnoj nadsvoenoj kuhinji Valderez je marljivo glaala, dok su se Ccile i Bertrand, dva plava blizanca od sedam godina, igrala u jednom kutu prostorije kraj stare Chretienne, jedine sluavke de Noclareovih, koja je istila povre za veeru. Duboka bora zacrtala se u lijepo Valderezino elo. Sve radei, ona je u mislima sraunavala izdatke od posljednjeg mjeseca. Usprkos stalnoj tednji izdaci su premaili skromnu svotu s kojom je raspolagala mlada djevojka. Istina, gospodin de Noclare je traio za sebe bolju hranu, vina, cigarete... A danas se je jadna Valderez osjeala potpuno oajna od saznanja da ima dugova. To je bilo malo, ali sve do sada, uz cijenu napora, osobnih odricanja i svakakvih uda, uspijevala je nekako odrati u ravnotei mravi budet. Osim toga, nakon posjeta gospodina de Ghiliaca, njen otac je postao sumorniji i zajedljiviji. Pogled na tog privilegiranog ovjeka, pretrpanog svim darovima sree, koji je mogao okusiti sve one uitke kojih je bio eljan gospodin de Noclare, kao da je probudio svu ogorenost ove slabe due. Jo vie, od nekog vremena kao da ga je pritiskala jo vea briga, i Valderez se sa zebnjom pitala da li se njihova alosna novana situacija jo pogorala. - Potar je proao! Ima jedno pismo za tebe od Alice d'Aubrilliers, ree Marta ulazei u kuhinju. I tata ima pismo iz Pariza u svijetlosivom sjajnom omotu. Gore je sasvim mala markizova kruna. To je vjerojatno od gospodina de Ghiliaca, zar ne misli i ti tako, Valderez? - Ne znam nita, mala znatieljnice. Kratki posjet gospodina de Ghiliaca sve je snano impresionirao, samo Valderez, ve sutradan, nije na to ni mislila, jer, uistinu, imala je toliko briga i toliko toga je morala obaviti. Ona uze od Marte pismo, koje joj je pisala prijateljica, iji su roditelji, nekad susjedi Hauts-Sapinsa, ivjeli od prije nekoliko mjeseci u Besanconu. - Ah, Alice se udaje! ree ona, nakon to je proitala prve redove. - Za koga, Valderez? - Za advokata iz Dijona, gospodina Valleta, mladog, vrlo ozbiljnog ovjeka iz odline obitelji, dobrog kranina, kako mi pie. - Ali on nije plemi! Vladerez lagano slegne ramenima. - Kakvog to ima znaenja, kad je pun moralnih vrlina. Alice izgleda tako sretna! - Dakle, i ti se ne bi puno obazirala na to da se uda za neplemia. - Ne, samo ako bi imao isti odgoj kao ja i slinu narav. Treba potraiti najprije ono glavno, mala moja Marta, a ne se zanositi nevanim drugorazrednim obzirima... Ali je sigurno da djevojke, siromane kao mi, ne trebaju razbijati glavu ovakvim mogunostima, doda ona uz zamiljeni smijeak. - Ban, zato ne? - ree Marta, napravivi piruetu. Upravo se nala pred Chretienne, koja je istila povre automatskim pokretima. - Reci, Chretienne, da emo se mi dobro udati. Stara ena prestane raditi, podigne prema Marti strogo i mrgodno lice, izbrazdano borama. - Treba razmisliti... A zatim, bolje da ostane ovdje, nego da stavi lanac oko vrata. I za Valderez je bolje da ostane u Hauts-Sapinsu, premda joj ni ovdje uvijek ne cvatu rue. Brak, to je bijeda... Da, keri moja, to tebi kaem, ree ona ozbiljnim tonom, pruajui ruku prema Vladerez.

- esto, da... No, napokon, Chretienne, svaki treba slijediti svoj put na ovome svijetu! - odgovori Valderez, polako spustivi glavu. - Sigurno! Ti govori nemogue stvari, Chretienne! - uskliknu ivo Marta. - Mi emo se udati, mi emo biti vrlo sretne, a ti e propasti zbog tvojih loih proricanja. Zar ti ne misli da je naa Valderez dosta lijepa da se uda i za jednog princa? Chretienne stavi no na koljena, prekrii ruke i podigne prema Vladerez svoje, od godina zamuene oi. - Keri moja, kad bi te neki ovjek oenio samo radi tvoje ljepote ja bih te alila. Jer, ljepota prolazi, a potom slijedi naputenost. Ti zasluuje bolje od toga, Valderez, jer je tvoja dua jo ljepa od tvog lica. Te rijei zvuale su neobino iz usta stare sluavke, obino mualjive i spremne da svojim mladim gospodaricama prije uputi sumorne primjedbe negoli komplimente. Valderez i marta su je gledale s iznenaenjem. Ona prui ruku prema starijoj: - Hajde keri, molit u se za tebe - izjavi ona sveano. Uzevi no dade se ponovo na ienje povra. Marta se udalji, a Valderez, nakon to je brzo preletjela pismo svoje prijateljice, primi se ponovo posla. Jedva je prela glaalom nekoliko puta, kad se otvore vrata. Ue gospodin de Noclare, vrlo crven, vrlo uzbuen. - Doi brzo, Valderez, moram ti neto rei - izusti priguenim glasom. - Sto se dogodilo? - usklikne ona, ve uznemirena. On je bez odgovora odvue do razgovornice. Ona uzvikne od uznemirenosti vidjevi majku napola onesvijetenu u naslonjau. - Oh, to nije zbilja nita!... To je od radosti... -ree gospodin de Noclare, vidjevi Valderez kako je pourila prema njoj. - Tako neoekivani, tako nevjerojatni dogaaj, tako... tako... - to je, dakle? - upita Valderez mehaniki, podmeui majci pod nos boicu miriljive soli. - enidbena ponuda za tebe! Pogodi od koga? - enidbena ponuda! - ree ona sa zaprepatenjem. - Ja ne vidim tko bi... mi ne poznajemo nikoga- - Ah! Ti ne pozna markiza de Ghiliaca? - ree gospodin de Noclare glasom koji je zvonio kao po-bjednika truba. - Markiz de Ghiliac! Boica padne iz njenih ruku i razbije se na parketu. Mlada djevojka, uspravivi se, pogleda oca s izra-zom nevjerovanja. - Hoete rei, oe, da... je to on? - Da, to je on!... On mi je pisao i zamolio tvoju ruku, Valderez, moja ljubljena keri! On joj stisne ruke, drhtave od uzbzenja. Valderez, koja je u licu jako pocrvenjela, promrmlja: - Ali, oe... ne razumijem... - Kako! Ti ne razumije. Zar nisam bio dosta jasan? Treba li da jo jednom ponovim da markiz de Ghiliac trai ruku Valderez de Noclare. Gospoda de Noclare u taj as otvori oi. Ona isprui ruke prema kerci mucajui: - Moje dijete, tako sam sretna! Takva udaja. Nevjerojatni san! Valderez, postavi najednom vrlo blijeda, nasloni drhtavu ruku na naslon stolca. Na njenom lijepom licu nije bilo ni traga od takve snane radosti kakvu su pokazivala lica njenih roditelja. To je bilo vie od straha koji se mijeao za zaprepatenjem. - Kako gospodin de Ghiliac eli oeniti osobu koju je vidio jedan sat ili neto vie? - rekla je glasom, koji je lagano podrhtavao. - On me ne pozna... Gospodin de Noclare se nasmije. - Zar si tako neiskusna, jadna moja Valderez! Pa polovica brakova se sklapa na taj nain. Osim toga, gospodin de Ghiliac je od onih koji procjenjuju ljude jednim pogledom... A zatim, mala naivino, zar ti ne zna da si dovoljno lijepa da izazove famozni udar groma. Ipak, tvoje iznenaenje je razumljivo, jer, usprkos tome, bilo je nemogue ak i sanjati neto slino. ovjek tako slavan kao on, toliko uvaavan, i ludo bogat! Osim toga on je i jedini nasljednik svog starog ujaka, vojvode de Versangesa, od koga e naslijediti titulu... Valderez ga prekine jednim pokretom. - Ti svi razlozi mi se ine drugorazredni, oe! Za mene je brak neto drugo. - Da, da, mi znamo da si ti ozbiljna, nezainteresirana. Pa dobro! Proitaj pismo gospodina de Ghilia-

ca, pa e vidjeti razloge kojima on potkrepljuje svoju branu ponudu. Vladerez uze pismo blijedosive boje, koje je odisalo lakim, njenim mirisom, kakav se zadrao jo i drugi dan u sobi nakon posjeta gospodina de Ghilia-ca. Ona brzo preleti pismo, u kojem on moli njenu ruku, elegantnim i hladnim izrazima, izjavljujui da se nada nai u gospoici de Noclare, tako savreno odanoj kerki i sestri, ozbiljnu enu kakvu on trai, i majku spremnu da zavoli njegovu malu kerku iz prvog braka. Vaa gospoica kerka se ne treba bojati da e morati znatno mijenjati svoje obiaje postavi mar-kiza de Ghiliac - nastavljao je. - Ja nemam namjeru prisiljavati je na mondeni ivot, tako vrijedan aljenja u svakom pogledu. Ona bi ivjela s mojom kerkom u dvorcu d'Arnelles, gotovo kao u Hauts-Sapin-su. Prije svega ja traim mladu osobu, razumnu i dobru, a takva mi se uinila gospoica de Noclare. Ono to je izbjeglo u tom pismu ocu i majci, ludima od ponosa i sree, jasno se zacrtalo u duu mlade djevojke: ona je zapazila pod utivim reenicama svjetskog ovjeka apsolutnu hladnou - vjerojatno isto tako duboku kao to je bila i njena ravnodunost prema lie de Ghiliacu. Pretpostavivi da je on osjetio udar groma, ni malo ga nije znao pokazati, usprkos svoj svojoj literarnoj vjetini. Iz te laskave prosidbe moglo se jasno izluiti ovo: markiz de Ghiliac trai majku za svoju ker, on misli da ju je naao u toj siromanoj djevojci, nauenoj na teki ivot i brigu o djeci. Od gospodina d'Essila dobio je potrebne obavijesti, i mislei samo na enidbu iz rauna, nije se zadrao na nepotrebnim frazama s obzirom na skromnu malu provincijalku, kojoj je uinio ast ponudivi joj svoje ime, jedno od najslavnijih u grbovima Francuske. Valderez je odmah to sve shvatila, malo zbrkano, jer je bila neiskusna, a nikad nije imala ni pojma, ni vremena da razmilja o udaji, na koju je gledala kao na neto nedokuivo. Ona utke prui ocu elegantno pismo, iji joj je miris bio neugodan. - No, to kae? Zar nije ozbiljan? On ne eli mondenku, vidi... to te ne mora sprijeiti da ga jed-nom, kad bude udata za njega, navede da radi ono to se tebi svia. Kad ve ima takav poloaj, trebalo bi ga i iskoristiti! - No, zbilja, oe, vi me onda slabo poznajete! Sigurnost mirnog ivota i dunosti prema djetetu bez majke me privlae, u protivnom, kad... Kad to ne bi bio on. - Kako, kad to ne bi bio on? - uzvikne gospodin de Noclare, dok se je njegova ena malo pridigla da bi pogledala Valderez s izrazom zapanjenosti. - Da, jer mi se on ne svia, i ne vjerujem da bih mogla osjetiti simpatiju za njega. - On ti se ne svia! - zamuca gospoa de Noclare. On, koga zovu najljepim plemiem Francuske. Gospodin de Noclare, jedan as preneraen, zajedljivo se nasmije. - Uistinu, Valderez, da li je kod tebe sve u redu ovdje? - ree on kucnuvi se po elu. - Nudi ti se pro-sac takve vrste. O takvoj prosidbi se uope ne raspravlja. Prihvaa ju se kao neuvenu sreu, o kojoj se nije moglo ni sanjati. Ah, ne svia ti se taj ovjek, koji bi mogao birati meu najotmjenijima i najboga-tijima. Ludice, koliko bi ena, i to onih koje nose najvea imena Evrope i ak pripadaju u vladajue obitelji, klicalo od sree da im je upuena takva pro-sidba. Ti ga, znai, nisi dobro vidjela, ili si bila slijepa, kad moe izrei tu ludost: On mi se ne svia. Kao i svi slabii, gospodin de Noclare bio je nasilan prema onima za koje je predstavljao autoritet. Valderez je vidjela da se pomalja oluja. Ipak je hrabro nastavila: - Ja sam samo htjela rei, oe, da me je ve sam pogled na njega uvjerio da nita meu nama nije za-jedniko: ni ukus, ni obiaji, ni odgoj. On je, kao to ste i sami rekli, krajnje monden: moe se odmah pogoditi ve po njegovu dranju, da je profinjen u svemu, moda do pretjeranosti. I ta podrugljiva crta oko usana, koju ste bez sumnje, i vi, primijetili. - Ma, hajde, vidim da moja pobona kerka znade dobro opaati i suditi svoje blinje, - prekine je gospodin de Noclare sa sarkastinom srdbom. -Ali to su sve skupa djetinjarije. Govorimo ozbiljno, Valderez! - Ja sam apsolutno ozbiljna, oe! Stvar je i odvie ozbiljna da bih mogla biti drugaija. Ja vam sasvim iskreno priznajem da mi gospodin de Ghiliac ulijeva neku vrstu straha, i da se ne osjeam sposobnom, u tom sluaju, postati njegovom enom. Ona je ove posljednje rijei izustila druim glasom, jer je ve unaprijed znala kakvu e srdbu iza-zvati. Ali isto tako je znala da ih mora poteno rei. - Valderez! - uzdisala je gospoa de Noclare. . Lice gospodina de Noclarea je pocrvenilo. On

kruto zgrabi rame svoje keri, tako da je posrnula. - Sluaj - rekao je piskutavim glasom - ja u ti rei posljedice takvog odbijanja. Neto novaca, koji nam je preostao, uloio sam u financijske poslove koji su obeavali ozbiljnu dobit. Posljednje dane sa-znao sam da se posao nalazi u opasnosti. Ako izvuem etvrtinu, dobro sam proao. Dakle, to e biti bijeda, razumije li, Valderez? crna bijeda. Hauts-Sa-pins e biti prodan za koru hljeba, a mi emo morati prositi po putu. Valderez, utuena tim otkriem, ostade bez rijei. On proslijedi: - Ako se ti uda za gospodina de Ghiliaca, naravno da e se sve izmijeniti. On nee ostaviti u nevolji roditelje svoje ene, a pobrinut e se i za odgoj djece. - Ne, ne, samo to ne! Ja u raditi, radit u bilo to - ...ali ne traite to od mene - rekla je priguenim glasom. - Ba sam znatieljan kako bi ti uspjela hraniti brau i sestre, majku i mene - doda ironino gospodin de Noclare. - Ne brbljaj takve gluposti, molim te! Valderez obori glavu. Bila je istina da je ona mogla malo, zapravo nita, i da uz najbolju volju ne bi uspjela zatrpati niti petinu ponora, iskopanog oevom nesmotrenou. - Ta je udaja za nas upravo nevjerojatna daska spasa. Ona e nam pruiti sigurnost, a tebi osigurati sjajnu budunost, stvorivi od tebe jednu od najveih dama Francuske. - Oh! Ja! - mrmljala je Valderez slomljenim glasom. Opazila je zaklinjajui i ganutljivi pogled svoje majke. Ni ovdje ak nije nalazila podrke. Gospoa de Noclare bila je slaba dua, uz to i fiziki iscrpljena. Nikada nije imala vlastite volje, jer je znala samo za muevljevu, nikada nije znala uputiti i voditi svoju djecu, i zato je njena starija kerka, moralno tako bogato nadarena, preuzela odgovornost u odgoju brae i sestara. Valderez je imala za svoju majku neku vrstu naklonosti, nesvjesno zatitnike, stvorene od ljubavi i potovanja, koja se dovijala na sve naine da je potedi i najmanje brige. Stoga je odmah i shvatila znaenje tog pogleda. - Dakle, i vi to elite? - tiho je apnula, stegnuta srca, naginjui se prema gospoi de Noclare. - Da li elim? Oh, to e biti spas za sve nas, dijete moje! Biti svjesna da si ti tako dobro udata...! A mi svi sigurni od briga. Ne treba oklijevati, Valderez! - Pa, ipak trebam promisliti - vrsto je rekla mlada djevojka uspravivi se i okreui se prema ocu. - Takvu odluku ne treba nepromiljeno donijeti. Osim toga, zar se ne bi trebalo obavijestiti kod gos-podina d'Essila. Mi ne znamo nita o gospodinu de Ghiliacu, nita, ak ni to da li je imalo religiozan i da li bi potivao uvjerenja svoje ene. Gospodin de Noclare napravi nestrpljivu kretnju. - Pa, to misli da je krivovjerac? On je katolik, naravno, kao i svi de Ghiliacovi, a da li to u praksi provodi, teko je vjerovati. Ali ne treba suvie zahtijevati, mala pretjeranko! Uostalom, pisat u gospo-dinu d'Essilu, ako je samo to potrebno da se odlui. ekajui njegov odgovor, moe razmiljati do mile volje. Ali ne zaboravi da se radi o bijedi ili sigurnosti za sve nas prema stavu koji e zauzeti.

V

Oh! Ne, ona to nije zaboravila, jadna Valderez! Cijela no joj je protekla u premetanju teke alterna-tive: bijeda za sve, a pakao za nju zbog mrnje njenog oca - ili udaja za tog stranca. Zbog ega joj je, dakle, ta posljednja mogunost zadavala toliki strah? Ona sama to nije znala jasno opisati. Njena osobita i divna priroda, sazrela u mnogom pogledu zbog razliitih odgovornosti koje su joj pale na lea kao i zbog tekog ivota, ipak je sauvala izvanrednu jednostavnost i svjeinu djeteta. Krajnja ozbiljnost njenog karaktera i duboka religioznost sauvali su je osim toga od svih romantinih tenji, od svih elja za raskoi i tatinom. Tako je kod prve posjete gospodina de Ghiliaca ona bila manje osupnuta zavodljivom vanjtinom toga stranca, a vie zapanjena onim nein zagonetnim i uznemirujuim to je on posjedovao u crtama lica, pogledu i smijeku. Zatim, kao to je rekla svome ocu, ona je odmah pogodila da je toliko razliita od njega, ona jadna, mala Valderez, nauena na siromatvo, na teke kuanske poslove, koja nita ne zna o prepredenosti koketerijc. a po svojim sklonostima i ukusu toliko je razliita od ena iz njegova kruga. Da li je mogue da ona postane ena tog sjajnog velikaa? Zar razliitost ne bi bila i suvie velika izmeu njih dvoje? To je bilo pitanje, koje je ona sutradan ujutro uputila starom upniku od Saint-Saviniena, kada je, iza besane noi, dola u crkvu da ga upita za savjet.

- To je, jadno moje dijete, vrlo ozbiljno pitanje ree joj sveenik, zatresavi glavom. - ini mi se da se ne morate suvie uznemiravati, jer je on sam rekao da neete voditi mondeni ivot. To dokazuje da on prije svega eli ozbiljnu suprugu, to mu slui na ast, a vas mora ispuniti povjerenjem prema njemu. - Ali, mogu li ja poteno primiti njegovu prosid-bu, kad osjeam za njega ravnodunost, ak i vie od toga, jednu vrst nepovjerenja. - To je ve ozbiljnije. Zato to nepovjerenje, dijete moje? - Ja ne znam, gospodine upnie... On je tako razliit od svih onih ljudi koje sam upoznala do danas. Njegov pogled ima nekakav izraz, koji ne mogu opisati, koji u isti mah i privlai i zbunjuje. Zatim, pod tom ljubaznom vanjtinom, on je hladan i ohol ... a bojim se da je i suvie podrugljiv i skeptian. Jednom rjeju, gospodine upnie, da sve rezimiramo, ja ga ne poznam, i to je ono to mi zadaje strah. - Zar vam gospodin d'Essil ne moe dati obavjetenja? - Moj otac e mu pisati. On je ozbiljan i estiti ovjek i sigurno e rei sve to zna. Religiozno pitanje me takoer mui. Ja mislim da je gospodin de Ghiliac bezvjerac. - Jadno moje dijete, va sluaj je zbilja teak. Kad bi se radilo samo o vama, ja bih rekao: odbijte, budui da vas pomisao na tu zajednicu toliko strai. Ali tu su vai... Od vas se trai rtva. Vi ste dovoljno jaki da je podnesete. Ali treba znati da li imate na to pravo. enidba je sakrament s kojim se ne smije igrati. Vi moete prihvatiti prosidbu gospodina de Ghiliaca samo ako ste odluili ne samo ispuniti sve dunosti prema njemu, nego i otjerati taj strah, nepovjerenje, pokuati ga voljeti, to je boansko pravilo. Ako mislite da ste za to nesposobni, tad recite ne, ma ta da vas to kotalo. Ona je stezala svoje hladne i drhtave ruke. - Ja ne znam! - mrmljala je. - Da sam ga barem mogla malo bolje upoznati. Istina je da je ton njegova pisma ozbiljan, ali on... da li je i on. to da radim, moj Boe, to da radim? Suze su klizile njenim licem. Dobri upnik ju je gledao vrlo uzbuen, jer je dobro poznavao tu duu energinu i njenu u isti mah. Hoe li taj aristokratski stranac, koji eli uzeti Valderez za enu, razumjeti i cijeniti tu divnu duu, to srce puno ljubavi, iju bi svjeinu on prvi posjedovao. Naalost, upnik je u to jako sumnjao, gledajui tog ovjeka onakvim, kakvim ga je prikazala mlada djevojka. Oh, kako bi joj rado rekao da odbije. Ali on je dobro poznavao alosno stanje obitelji de Noclare, on je takoer dobro znao da u sluaju odbijanja, gospodin de Noclare ne bi nikada oprostio svojoj keri, i da bi njen ivot postao nepodnoljiv. Dakle, ako bi se rtva mogla prinijeli mirne savjesti, zar je ipak ne bi trebalo prinijeti. Evo, to je on objasnio Valderez, dodavi da to eventualno nevjerovanje gospodina de Ghiliaca ne bi bilo u ovom specijalnom sluaju apsolutna zapreka, budui da bi vjerska sloboda kao i vjerski odgoj njihove budue djece bili zajameni. - Ja ne bih tako svima govorio, dijete moje! Mue vo nevjerovanje je gotovo uvijek opasnost za vjeru ene i djece. Ali vi imate vrstu vjeru, inteligenciju i estitost, vi ste dobro vjerski poueni, a bit e vam omogueno jo vie. Pod tim uvjetima opasnost e za vas biti manja, vi ete se moi ak nadati, da ete uz pomo molitava i osobnog primjera, pozitivno djelovati na vaeg mua. - To e biti tako teko! - rekla je ona s uzdahom. - Kako mora biti lijepo kad dvoje imaju istu vjeru i iste nebeske nade. - aliboe, jadno moje dijete, kako bih elio da tako bude. Razmislite, i molite mnogo, Valderez! Razmislite da li se moete naviknuti na misao za taj brak. Po onome to ste mi rekli o tonu kojim je pi-sano pismo gospodina de Ghiliaca, izgleda oito da se radi samo o enidbi iz rauna. On ne moe zasada nita drugo traiti od vas nego odluku da ispunjavate sve vae dunosti prema njemu i da se malo-pomalo priveete uz njega. Vaa dunost prema djetetu bez majke bit e lijepa, a ona druga, prema vaem muu, bit e delikatnija, ali i jo ljepa. To bi vas sve trebalo ohrabriti, ako se nita ne bude suprotstavilo toj vezi nakon obavjetenja koja ete dobiti. - Morat u ostaviti moje jadne maliane! - rekla je priguenim glasom. - to e oni raditi bez njihove Valderez?... Ali ne, ja govorim gluposti, nitko nije nenadoknadiv. - Vi ste svima vrlo potrebni, drago dijete, ali oni su svi u godinama kad valja ii u internat, a Marta je sposobna da vas zamijeni. A zatim, jadna moja mala, vi nemate izbora - zakljui on sa smijekom. Vratite se na vau dunost, a sutra u odrati svetu misu na vau nakanu. Samo Bog, i pomalo stari upnik - povjerenik njene due, znali su to je u ta tri dana Valderez pretrpjela. Koliko puta je pozavidjela srei Alice d'Ambrilliers, u ijem pismu je iz svakog retka mogla itati mirnu sreu, osnovanu na ozbiljnoj, uzajamnoj ljubavi. A kao neprestani poticac za njenu odluku bile su rijei njenog oca koji je ponavljao: Sretna Valderez, moe rei da su ti vile kumovale!; dok je njena majka mrmljala ushienim tonom: Moja budua mala markiza, a Marta je vikala po sto puta

na dan: Oh, kako moe oklijevati? Ja, ja bih mu odmah, odmah rekla - da. Nitko nije, izgleda, ni pomiljao na odbijanje. I Valderez je, srca stisnuta od tjeskobe, mislila da je nita, nita to je u ljudskoj moi, nee spasiti od te veze. Odgovor gospodina d'Essila je brzo doao. On je iskreno rekao sve to je znao o Elieu. Iznio je svoje sumnje, svoje nemire kao i slutnje o njegovim moralnim ozbiljnim kvalitetama, koje se nisu mogle nazrijeti po vanjskim znakovima. Gospodin de Noclare nije svojoj keri proitao to pismo. On je utke preao preko onoga to nije bilo pohvalno, a zadrao se opirno na preostalom, naglaavajui injenicu da dosadanje ponaanje gospo-dina de Ghiliaca nije bilo za osudu i da on, ma kako bio ravnoduan, ipak eli da mu supruga bude dobra kranka. - Jedan ravnodunik - promrmlja Valderez s tugom. - Eh, ti e se pozabaviti time da ga preobrati, eto ti. Ve je to lijepo od njega to dri do religiozno- sti svoje supruge. To bi te moralo ohrabriti, pretpostavljam. Valderez je nesvjesno krila ruke. - To mi je tako teko, oe! Uvjeravam vas da sam prihvatila udaju pod takvim uvjetima samo zato, jer se nalazimo u tako tekom poloaju. Gospodin de Noclare je poskoio. - Ma, ti si luda. Da li je ikada jedna mlada djevojka ovako mislila. S tobom se ne moe diskutirati, jer ima takvo poimanje i tako udnu narav. Ja u odmah pisati gospodinu de Ghiliacu. To je da, zar ne? Posljednje oklijevanje muilo je Valderezinu duu. Ona je u sebi aptala: Moj Boe, ako treba ta rtva, ja u je prinijeti za njih i pokuat u s dobrom voljom ispuniti sve obaveze prema njemu. Zatim je vrstim glasom odgovorila: - To e biti da, oe!

VI

Gospodin de Ghiliac je stigao u Hauts-Sapins nekoliko dana kasnije. Valderez je obukla nedjeljnu haljinu, tamnoplave boje, samostanski jednostavnu, koju je mala krojaica iz gradia loe saila. Vrlo blijeda, zategnutih crta lica zbog nespavanja i bolne neizvjesnosti posljednjih dana, ona je stajala u dnevnoj sobi kraj svoje majke. Stara Chretienne je uvela gospodina de Ghiliaca, a njen pogled ga je kriomice ispitivao od pete do glave. On je pozdravio gospou de Noclare, naklonio se pred Valderez izgovorivi birane rijei zahvale. Zatim, uzevi malu, drhtavu ruku, poljubi je i stavi na nju zaruni prsten. Brbljavost gospodina de Noclarea i krajnja, mondena markizova lakoa sreom su pomogle Valderez, iz ijeg je stisnutog grla izalo jedva nekoliko rijei. Gospodin de Ghiliac je ivahno poeo priati neki mali dogaaj s puta, koji je reljefno isticao osobitosti komtoakog karaktera. S vremena na vrijeme on se obraao Valderez. Ona mu je odgovarala s nekoliko rijei, oigledno prestraena pred tim sjajnim kozerom, za kojega je odmah pogodila da je podrugljiv, a plaile su je takoer i njegove zagonetne i prodorne oi, iji pogled je esto susretala. - Valderez, evo malo sunca, pa bi mogla pokazati gospodinu de Ghiliacu kako se krasan vidik prua s terase, ree najednom gospodin de Noclare. - Ako vas to zanima, gospodine? - Pa naravno, gospoice! - odgovori on, odmah se dignuvi. Valderez se ogrne smeim ogrtaem i poe pred njim prema vrtu. U glavnoj aleji su ili jedan kraj drugoga. Valderez, jo uvijek nesavladivo zaplaena, nije smogla ni jedne rijei koju bi izmijenila s tim, jako pristojnim i hladno paljivim zarunikom. Ali, Elie de Ghiliac nije bio ovjek koji bi se zbunio u bilo kakvim situacijama. On je poeo ispitivati Valderez o obiajima ove pokrajine, a mlada djevojka, savladavi stidljivost, odgovarala je jednostavno, pokazujui finu i prodornu inteligenciju, kultiviraniju no to je, vjerojatno, oekivao gospodin de Ghiliac, jer on najednom progovori tonom, u kojem je bilo malo iznenaenja: - Ja sam mislio da vi niste nikud odlazili iz ovog kutka provincije, gospoice? Meutim, izgleda da ste dosta obrazovani... - Uila sam do esnaeste godine u oblinjoj koli Benediktinki sv. Ivana, u kojoj je jedna vrlo obrazo-vana opatica znatno unaprijedila nastavu. Kod kue, u rijetkim asovima dokolice, ja sam takoer radi-

la... Ali nemojte misliti da ete kod mene nai modernu, veliku i raznoliku naobrazbu, doda ona uz smijeak - njeni i plaljivi smijeak, koji je njenu licu dao neizrecivu draest. - Pa ja do toga i ne drim - uvjeravam vas - ree on ivahno. Moderne djevojke su danas natrpane ko-jekakvim znanjem svih vrsta, ali to im od toga osta- je? Stigli su do podnoja terase. Polako su se uspinjali stubama. Smrznuti snijeg je kripao pod njihovim koracima. Elie se naslonio na kamenu, istroenu ogradu i dugo je promatrao sasvim bijelu dolinu, bo-rike pokrivene netaknutim snjenim ukrasom, stjenovite padine izmeu koji su se uruili duboki pono-ri. Izgled toga kraja bio je pun ozbiljne ljepote. Pod bijelim zrakama sunca iskrile su na snijegu velike svijetle mrlje, a iz borovih grana, obilno zasipanih snijegom, izbijala je srebrna svjetlost. - Ovaj kraj je velianstven, ali tako strogog izgleda - ree gospodin de Ghiliac okrenuvi se Valderez. - Ovdje vam ivot mora biti dosta sumoran? - Nisam imala vremena da to zapazim. S druge strane, ja jako volim svoj kraj, a selo, ak i zimi, ima za mene veliki ar. - U tom sluaju e vam se Arnelles svidjeti. Dvorac je krasno smjeten u najljepem dijelu Anjoua. Okolina je divna. Tamo ete nai i ugodno drutvo. Privlae li vas mondene zabave? On je uputio ovo pitanje gotovo iznenada. Ona odgovori spontano: - Oh, nipoto. U tim stvarima ja sam prava neznalica; a i ono o emu sam ula govoriti, ne privlai me. Uvijek sam eljela jedino mirni i radini ivot. Elie obuhvati brzim pogledom divno lice, osvijetljeno blagim svjetlom zimskog sunca, koje je obojilo tamnim zlatom krasnu kosu, oeljanu s najveom jednostavnou. U lijepim, smeim oima mogao je proitati samo apsolutnu istinu. - Imate pravo, gospoice, pa mogu samo potvrditi vae rijei - rekao je ozbiljnim tonom. - Vidim da e Guillemette bidi u dobrim rukama to joj je ini mi se do sada nedostajalo. ini mi se! Te rijei su bile malo udne Valderez. Ona upita plaljivo: - Hoe li me dijete dobro primiti? Kakav joj je karakter? - Moram vam priznati da o tome ne znam apsolutno nita. Ja je, da tako kaem, ne poznam, pa vam ne mogu ni dati o njoj obavjetenja... Ah, da sjeam se da sam uo govoriti svoju majku, da je mala an-grizava, valjda zbog svog njenog zdravlja, ali je ipak dosta mila. - Vi je, dakle, nikad ne vidite? - ree ona podigavi oi prema lijepom i oholom licu. - Vidim je katkad, kad sam u Arnellesu. Ali ja se njome ne bavim. To je do sada bio posao moje maj-ke, a odsad e .biti va, budui da ste pristali da nosite moje ime. Ton je bio odluan i hladan, pa je sledio jadnu Valderez, zapanjenu i prestraenu pred tako oitom oinskom nebrigom. Vjerojatno je gospodin de Ghiliac opazio uinak svojih rijei. Ali se nije udostojao da ih ublai. Promijenivi razgovor, on upita, bacivi pogled na zaruni prsten, na kojem je prekrasni dijamant arobno sjao na suncu. - Svia li vam se ovaj prsten, gospoice? Ja sam izabrao prema svom ukusu, koji ne mora odgovarati vaem. U tom sluaju, priznajte mi to iskreno. - Oh, gospodine, on mi se svia! Uostalom, ja se slabo razumijem u dragulje. Ona je imala volju da doda: To me se tako malo tie u usporedbi's toliko drugih munih pitanja! - Da li ih volite, gospoice? - Priznajem vam da nisam nikad ni pomislila da ih zaelim. - Bit e mi zadovoljstvo da vam ih mogu ponuditi. Ali bih ipak volio poznavati va ukus. - Izaberite prema vaem, molim vas, to e biti mnogo bolje. - Dobro, neka bude, rekao je tonom ovjeka koji je uputio pitanje iz iste pristojnosti, ali koji je uvjeren da je takvo rjeenje potpuno razumno. Oni napustie terasu. Gospodin de Noclare i Marta doli su ususret zarunicima. Vratili su se svi zajedno u dvorac, iju je staru arhitekturu gospodin de Ghiliac prouavao oima umjetnika. Na ulazu u salon, Valderez se povukla. Chretienne je danas trpjela od reume; trebalo je pomoi u pripremanju ruka, neto bogatijem za ovu priliku. Dok je mlada djevojka opasivala iroku pregau, Chretienne, podigavi lice okrenuto pei, progovori pounim tonom: - Ima krivo, keri, to se udaje za tog lijepog Parianina. On nije za tebe, da zna. - to ti zna o tome, dobra moja Chretienne -odgovori Valderez pokuavajui da se nasmije. - To nije teko vidjeti. Istina je da on ima izgled i ponaanje kojima moe zavrtjeti mnogim glavama,

ali ti nisi jedna od njih. Tebi treba neto ozbiljnije. Lijepo je biti markiz i imati milijune, da ne zna kamo s njima, ali to tebe nee usreiti. A ovo jo manje... Ona pokae na prsten, koji je svjetlucao na Valderezinu prstu... Sve to nije za tebe, jadna moja, i ja se bojim da se vas dvoje neete razumjeti. - Kakva su to zloguka prorotva, Chretienne! Nadajmo se da se nee ispuniti. Chretienne je klimala glavom neto mrmljajui. Ona ima tako sumoran duh uvijek sklon najgorim raspoloenjima, govorio je esto gospodin de Noclare s nestrpljenjem, pa je najneznatniji dogaaj povod za njena zlokobna prorotva. Ali u ovoj prilici, Valderez je vjerovala da stara ena ima pravo. Ona je osjeala da se ispod vanjske pristojnosti svojstvene tom svjetskom ovjeku, krije hladnoa, koja zbunjuje. Uistinu, on je bio najhladniji zarunik. Za vrijeme ruka je osobito mnogo govorio s gospodinom de Noclareom o trkama, kazalitu, elegantnim sportovima, o svemu onome to je bilo tako drago njego-vom buduem tastu, a tako nepoznato njegovoj zarunici. Osim toga, Valderez nije mogla podravati povezani razgovor, jer je morala nadgledati privremenu sluavku, uposlenu za ovu izvanrednu priliku. Dva-tri puta, usprkos mrtenju svoga oca, ona se morala dizati da bi nadomjestila kakav propust u posluivanju. Ali ona je to radila s takvom jednostavnom i ponosnom milinom da je ostajala i u tom poslu kra-nje aristokratska i draesna. inilo se da gospodin de Ghiliac nita ne opaa. Uistinu veliki gospodin, koji se znao prilagoditi svim prilikama, i koji se je osjeao isto tako ugodno u ovoj siromanoj sredini kao kod svoje kue, okruen paljivom sluinadi, koja ga je znala kao ovjeka koji mnogo zahtijeva i u najmanjim sitnicama slube. inilo se kao da uiva isto toliko u jednostavnom, ali dobro pripremljenom ruku, kao i u kulinarskim umijeima svoga efa kuhinje, umjetnika, kojeg je plaao golemom svotom, itavim imetkom. U jednom asu Valderez mu promijeni pribor za jelo. On baci pogled na malu, lijepo formiranu ruku, ali potamnjelu i istroenu kunim poslovima; a zatim ga prenese na svoju, bijelu i finu, njegovanu kao u najkoketmje ene. Jedan asak mu smijeak zaigra ispod brka, a neodreeni izraz ispuni pogled, kojim je brzo obuhvatio lijepo lice, malo zarumenjeno od topline sobe, a jo vie od uzbuenja. On se povukao odmah poslije veere da bi uhvatio veernji vlak. Ve ranije je odluio da vjenanje bude za est tjedana. - Tako rano, promrmlja i nehotice Valderez. Ona pocrvenje pod zauenim i pomalo ironinim pogledom, koji se zaustavio na njoj. - Ja u kasnije biti jako zauzet, zato bih elio da nae vjenanje bude to je mogue prije, rekao je go-spodin de Ghiliac. Meutim, ako mislite da je to suvie rano, mi emo datum pomaknuti kako vama odgovara. Ali Valderez se ve sabrala i mislila da je, najzad, najbolje da se ne odugovlai s tim neizbjenim dogaajem. I datum je ostao utvren kako je elio gospodin de Ghiliac. Taj osebujni zarunik je otada davao znakove postojanja samo po svakodnevnoj poiljci cvijea-pra-vom udu, koje je zadivljavaio gospou de Noclare i Martu, dok je Chretienne, klimajui glavom mrmljala: - Evo novca baena ni u ta. Taj lijepi gospodin bi bolje uinio da doe vidjeti svoju zarunicu. Valderez je u sebi priznala da joj je ovako drae. U najmanju ruku, mogla je, u ovim posljednjim danima svog djevojatva, razmiljati u miru, ohrabriti se uz pomo molitve i savjeta dobrog upnika za skoru budunost - tjeskobnu budunost, koja e je staviti pod autoritet toga stranca kojega je eljela bolje upoznati, ali se u isti mah toga i bojala. Poiljka s darovima je stigla. Valderez, ravnoduna, promatrala je svoje roditelje kako rasprostiru svilu, krzna, ipke, kako vade iz kutije dva nakita, jedan od dijamanata, a drugi od smaragda... - Tome se apsolutno ne da odrediti cijena! - ree gospoa de Noclare glasom priguenim od udivlje-nja. - Pogledajte ovaj krzneni kaput! On je vie nego kraljevski. Pa te ipke iz Alencona. - Eh, on moe to sve priutiti svojoj eni, i jo mnogo drugih stvari! - doda gospodin de Noclare to-nom ponosnog zadovoljstva u kojem je bilo i poneto zavisti. - Da li moe uope zamisliti, Valderez, kakvo bogatstvo predstavlja ova poiljka?... Ma dobro, pa ti ak ni ne gleda. Kakva si ti zarunica! to ti zapravo misli pod tim ozbiljnim izgledom? - Ja se pitam, oe, zato mi gospodin de Ghiliac alje sve ove stvari, kad moram ivjeti na selu. - Ah! ti si to zamilja? E, vidi, ja vie u to ne vjerujem, jer, po mom miljenju, tvoj zarunik, nasi utivi da e umjeti nositi te dragulje kao ni jedna druga, dosudio ti je sjajniji ivot nego to si ga zamiljala.

- Ja to ne elim - rekla je ona sa strahom. - Vidjet emo da li e u njemu uivati, mala div-ljakinjo! Ne moe ni zamisliti kakav e dojam proizvesti... Dovraga! Kakav ukus u svemu! Ah, on se razumije u eleganciju. Bit e u dobroj koli da dobije mondeni odgoj, keri moja! Ma, pogledajte kako je samo znao izabrati to najbolje odgovara ljepoti njegove zarunice. Ti smaragdi neusporedivo pristaju tvojoj kosi, Valderez! On postavi na elo svoje kerke fini, mali dijadem, dok je Marta zaogrnula sestru srebro tkanom svilom, koja je padala u bogatim naborima. - Da, ti si stvorena da nosi takve dragulje, moja draga! - uzviknula je gospoa de Noclare s oduev-ljenjem. Valderez je polako skinula dijadem i stavila ga u kutiju, sloila sjajnu svilu i otila na tavan pokupiti rublje od posljednjeg pranja. Kako bi ona radosno dala to sve u zamjenu za malo ljubavi, za malo uza-jamne simpatije! Uz poiljku bilo je priloeno i kratko pisamce za nju. To je bilo remek-djelo profinjene elegancije, suzdrane uglaenosti i hladne pristojnosti. Gospodin de Ghiliac, treba to rei u njegovu pohvalu, nije hinio osjeaje, koje nije mogao pokazati. Valderez je znala da mu je duna odgovoriti. Ona je obino imala lak i lijep stil, ali ovaj put, kao da je nametnuta obaveza prelazila njene snage. Za tog, u stvari, nepoznatog zarunika, njeno srce je ostajalo nijemo, a njen umorni duh nije nalazio dosta utivih reenica. To joj je prouzrokovalo stranu glavobolju, koja se sutradan poveala jakom groznicom, pa je gospodin de Noclare morao odgovoriti svom buduem zetu, obavjestivi ga o boljetici mlade djevojke. Vrlo korektan kao uvijek, gospodin de Ghiliac odmah poalje brzojav pitajui za zdravlje zarunice, a to je radio i slijedeih dana sve do asa, dok mu gospodin de Noclare nije brzojavio: Valderez potpuno oporavljena. U Hauts-Sapinsu je mlada djevojka svakodnevno sluala slavopojke o svom zaruniku. Istina je da su mu Noclarevi morali iskazivati ivu zahvalnost. On je vrlo obazrivo ponudio svome tastu rentu, ija je neoekivana svota zapanjila gospodina de Noclarea. U isti as kad i poiljka Valderezi, stigli su i krasni darovi za gospou de Noclare i Martu, popraeni ljubaznim pisamcem. Uistinu, on je bio velikoduan, on je to ak i mogao biti u najveoj mjeri. Ali to je bez sumnje bilo svojstvo njegove rase, pojaano neizmjernim bogatstvom, koje je moglo biti spojivo s potpunom prazninom srca. - Boe, daj da se mogu priljubiti uz njega - molila je Valderez svakog asa u danu. - Daj da mi on bude dobar i ozbiljan suprug! - Kao za inat, ona bi ga tada vidjela kako pria s njenim ocem o ispraznim stvarima, ili na terasi, kako otkriva zapanjenoj zarunici svoju roditeljsku ravnodunost. Kakve je on naravi? To je jo bila za Valderez tajna, duboka i strana.

* * *

Markiz de Ghiliac je doao u Hauts-Sapins dan uoi crkvenog vjenanja. On prui svojoj zarunici fotografiju male Guillemette i obavijesti je kako je otiao vidjeti dijete u dvorac Arnelles, gdje je usput nadgledao kako teku pripreme za doek mlade mar-kize. - Ja sam joj najavio va dolazak - doda. - Siguran sam da ete vi vrlo brzo preobraziti to pomalo divlje dijete, to nije polo za rukom mnogobrojnim odgojiteljicama, koje se nisu potrudile da proue tu djeju narav. Valderez je dugo promatrala djeje lice, malo mravo, s velikim melankolinim oima. - Ona vam ne slii, izuzev moda oiju, rekla je, pogledavi gospodina de Ghiliaca. - Ne, ona je vie slika svoje majke, prihvati on odsjenim tonom uz lagano mrtenje obrva. Oni su se oboje nalazili u sobi za razgovor. Gospoa de Noclare, pod izlikom da je umorna, povukla se u svoju sobu, a gospodin de Noclare je odugovlaio s traenjem nekih papira, koje je htio pokazati svom buduem zetu. Oboje su pretpostavljali da e se zarunici, suvie korektni i ukoeni, znati okori-stiti ovakvim sastankom u dvoje. Gospodin de Ghiliac se nagne uzevi ara da bi podigao ugarak koji se sruio, te ree: - Sutra ete vidjeti moju majku i stariju sestru, vojvotkinju de Trollens. Moja sestra Claude, na svoju veliku alost, ne moe doi iz Austrije. - Ona mi je napisala prijazno pismo, popraeno lijepim darom. Sigurno je ljubezna po prirodi - pri-stojno ree Valderez. - Da! Ona je zaista dobra i mila, pa sam siguran da e vam se vie svidjeti nego leonora. Ova pred-

stavlja tip moderne ene, to e vam djelovati pomalo strano. Ona je inae vrlo inteligentna, i ve je postigla ime u literaturi kao pisac i pjesnik. Jeste li to itali od nje? - Da, sjeam se, nekoliko stihova. - A da li su vam se svidjeli? Barunaste Valderezine oi odraavale su zbunjenost. - Moram vam iskreno priznati da ih nisam dobro razumjela - ree ona iskreno. On se nasmije mladenakim smijehom, bez uobiajene ironije. - Ba u tome je upravo i karakteristika simbolizma. Vi ste u to neupueni, ali i ja takoer, budite uvjereni. Mi smo se, leonora i ja, ba zbog toga esto prepirali, ali pokuajte razuvjeriti jednu enu, svjesnu svoje intelektualne superiornosti, koju jo pojaava i zanos njenog mua zbog njezinih maglovitih literarnih ostvarenja. Taj jadni Anatole je najvea od svih budala. On je danas izgledao vrlo veseo i manje hladan, i kao da je htio razviti sav neodoljivi arm svoga duha za svoju skromnu, malu zarunicu, s kojom se bavio cijelo to poslije podne. Od vremena na vrijeme, njegov pogled, zadravajui se na njoj, postajao je njeniji, a glas mu je zadobivao