KRAJ LINGVISTIKE?Fragmenti protiv fragmentizacije

Dubravko ŠkiljanSol, Zagreb, 1991

D. Škiljan: KRAJ LINGVISTIKE? Fragmenti protiv fragmentizacije

Točka promatranja

Racionalizam u pitanju

Postmoderna- nema pravog sadržajnog određenja, niti iskazuje suprotstavljanje nekom drugom sadržaju. „Postizmi“ naznačuju kraj, završetak onoga nakon čega slijede- nečega više nema. Moderna se destruirala vlastitim sredstvima i vrijeme je za nastup postmoderne.Neke karakteristike: pozivanje na prošlost, sklonost prema citatu, kolažu i dekompoziciji, protivljenje totalitarizmu, odbijanje modernih avangardi i pozitivan stav prema suvremenom masovnom i potrošačkom društvu. (…) („Sve je dopušteno“, „Hura, više nam ništa ne pada na pamet“)Postmoderna; skepticizam i kritičnost prema prosvjetiteljstvu, te odbacivanje racionalizma.

- Zalaže se na teorijskom i praktičnom području- za raznolikost, za pravo na tu raznolikost, za „poredak radikalne pluralnosti“, a protiv „globalnih nacrta društvenih utopija“. Mi se već danas nalazimo u mnogobrojnim i zapravo diskontinuiranim domenama fragmentarne spoznaje i u njima ćemo lakše ostvariti svoju slobodu

Racionalizam u odgovoruNajzavodljivije je stajalište u kojem se teži dokidanju dogmatizma, i spoznajnog i ideološkog, i umjetničkog i političkog, jer tko ne bi želio živjeti u svijetu pluralističke raznovrsnosti s neograničenim mogućnostima odabira spoznajnih putova? (moderna, racionalizam i prosvjetiteljstvo su eksplicitno isključeni)Kritičari ne propuštaju naglasiti njenu dogmatičnost i ideologiziranost, pa i određeni temeljni konzervativizam.Prvi se prigovor tiče prosvjetiteljstva, u njegovu najbanalnijem obliku, prosvjeti.

- Primjer; lingvistika- u njoj egzistira veliki broj veoma različitih epistemologija i metodologija, pa je u tom mnoštvu neizvediva, ali je zamisliva eklektička nastava lingvistike koja će bez ikakvih vrednovanja dati uvid u sve opcije.

- Postmodernisti nas uvjeravaju da raspad globalnih sistema predstavlja put prema čovjekovoj emancipaciji, a čovjek ipak teži tome da s pomoću globalnih sustava održi vlastiti univerzum. Jedan je od takvih sistema upravo JEZIK.

- Umjesto da se emancipiraju od totalitarnog sistema jezika, govornici ga, često s mukom, sa više ili manje uspjeha, pokušavaju održavati upravo u njegovu sistemskom obliku.

Jezik je bitan prenosilac ljudskog iskustva, ne samo u obrazovnim procesima nego i u svim područjima ljudskog života, on je osnovni način komunikacije s prošlošću…Premda postmoderna uspostavlja kontakt s prošlošću, ona ipak među svim ostalim svršetcima, naviješta i kraj historije. Njezino obraćanje prošlosti, njezin arhaizam, ima specifičnu formu.Leenhardt razlikuje četiri vrste arhaizama:

1) Reakcioni ( u kojem je temporalnost poimana kao ireverzibilan napredak, i koji je obilježje „optimističkog racionalizma“)

2) Esencijalistički (vraćanje iz sadašnjosti k njezinoj biti sadržanoj u prošlosti)3) Eklektički (s proizvoljnim točkama odabranim iz prošlosti)4) Modernistički (koji transcendira čistu temporalnost i ulazi u dijalog s izabranim segmentima

prošlosti).- Postmoderni prema L. je bliži eklektički tip, jer se segmenti prošlosti koji bi trebalo da nešto kažu o

sadašnjosti biraju na osnovi najčešće sasvim površnih asocijacija. – ukazuje se kao strategija zaborava.

Znanost kao metaforaJedan od simptoma suvremenog svijeta- uz fragmentarnu estetiku, fragmentarnost mišljenja i znanja.Nauka se smatra jednom od bitnih pokretačkih snaga društva. Politika očekuje od nauke da joj pruži primjerena rješenja za efikasno uređenje društvenog života, a znanost zauzvrat traži materijalnu podršku.

1

To scijentistički orijentirano doba u iskazima postmoderne metapriču znanosti temeljito dovodi u sumnju, pokazuje kako se njezina koherentnost i sistematičnost temelje na apriornim pretpostavkama, kako su njezine objektivne činjenice zapravo subjektivna viđenja, projicirana kroz istraživača i njegove instrumente.

Ako i nije puka i isprazna metapriča, znanost se danas prečesto ukazuje kao metafora spoznaje, kao društveni ornatus čija bi retorika trebalo da golema područja čovjekove individualne i kolektivne iracionalnosti prekrije plaštom racionalnosti.

Naprijed- natragNauka i tehnologija svojim razvitkom direktno utječu na napredak društva u cjelini, njegovih pojedinih dijelova i pojedinaca kao članova kolektiva, pa je zbog toga nužno da se društvo brine za razvoj znanosti.Prema tipologiji Gaje Petrovića postoje tri osnovna poimanja nauke:

a) Optimističko- prema kojem je znanost, progresivna sama po sebi, nosilac društvenog razvojab) Pesimističko- vidi raskorak između humanističkih ciljeva oslobođenja čovjeka i znanstveno-

tehnološkog razvitka jer on vodi robotizaciji čovjekac) Instrumentalno- nauka i tehnologija su vrijednosno neutralne i mogu biti iskorištene i na korist i na

štetu društva i pojedinca.- Sve tri znanost promatraju kao cjelovit, koherentan i jasno izdvojiv entitet, vjeruju da se znanstvena

spoznaja i djelovanje mogu odijeliti od ostalih oblika spoznaje i prakse i staviti se s njima u izvjesne relacije.

Slučaj lingvistikeOdabire se posebna nauka koja u sebi sadržava veći broj elemenata opće paradigme- nauka o jeziku- lingvistika.Lingvistika je i stara i nova znanost; ….antika, SV, do danas- a njezina stvarna povijest počinje sa Ferdinandom de Saussureom u prvim desetljećima 20.stoljeća.Jedni su uvjereni u jasnu razgraničenost lingvističke domene i u čvrstu definiranost objekta izučavanja, drugi dvoje da li uopće znanost o jeziku ima realnu domenu i realan objekt; između tih krajnosti nalazi se kontinuiran niz prijelaznih mišljenja.Kada se lingvistika izborila za autonomnost, uočava da joj njezin objekt, jezik, izmiče u svojem totalitetu, želeći ga obuhvatiti u cijelosti lingvistika se povezuje s mnogim drugim naukama, a iz toga se onda rađaju nove znanosti, čiji je status još manje jasan.

Oko lingvistikeLjudski jezik je oduvijek višedimenzionalan fenomen, i bez problema se može nabrojati desetak nelingvističkih nauka koje se njime intenzivno bave: filozofija, sociologija, fizika, psihologija, povijest, medicina, etnologija, teorija književnosti…

- S jedne strane se lingvistika morala stalno boriti za autonomiju, odjeljujući svoj objekt i domenu izučavanja od svih drugih pristupa. Takva se autonomija najbolje postiže u čvrstim hijerarhijskim sustavima, gdje lingvisti sebi pronalaze mjesto.

- S druge strane jezik je lingvistima stalno, upravo zbog svoje složenosti, polifunkcionalnosti i izvjesne difuznosti, izmicao iz ruku, te su se oni morali udruživati i s drugim znanstvenicima, da bi svojim objektom bolje ovladali.

Ispitati je li lingvistika uistinu mijenjala mjesto unutar svoje naučne okoline, jesu li te promjene utjecale na njezin karakter, je li ona transformirala druge znanosti i koje je sve stratageme koristila.Okolina, drugi putAko znanost taži svoju potvrdu u socijalnoj okolini, ta okolina mora utjecati na oblikovanje svih aspekata znanstvenog djelovanja, i makar djelomično transformirati njihov karakter. (izražaj u znanstvenoj politici)

2

Nije teško nabrojati bar neke elemente izvanznanstvene okoline koja okružuje područje nauke i utječe na nj, iako je cjelokupnost te okoline nemoguće opisati jer ona obuhvaća sav univerzum.

Tome okružju pripadaju svi drugi oblici čovjekove spoznaje, od neznanstvenih formi do umjetnosti, mita i religije.Budući da znanstvenik ne živi u svijetu čiste znanosti, s nekom njezinom specifičnom sviješću, nego je sudionik kolektiviteta, nauka se niti kao pojedinačno djelovanje niti kao djelatnost u cjelini ne može osloboditi interakcija s ostalim procesima spoznavanja, treba pretpostaviti da oni na nju ponekad utječu u velikoj mjeri.

- Predstaviti model koji će omogućiti uvid u to što se događa sa suvremenom znanošću ( na primjeru lingvistike), i da li se uopće s njom zbiva nešto što bi bitno odudaralo od racionalističkih paradigmi njezinih transformacija.

Osnovni dijelovi modela se naslućuju, jer on polazi od hipoteze da se promjene u svakoj nauci- koje obuhvaćaju bar tri međusobno povezane razine, epistemološku, gnoseološku i metodološku, i koje se reflektiraju u određivanju objekta i domene te nauke- dešavaju ne samo kao posljedica razvoja inherentnog samoj disciplini nego i u relaciji s kontekstom u kojem ona djeluje. (taj kontekst je u modelu podijeljen na znanstvenu i izvanznanstvenu okolinu)U izvanznanstvenom kontekstu razlikujemo sferu spoznaja i saznanja od sfere pojava i događanja- uvodi se razlikovanje između onoga što se zove općom idejnom (ili duhovnom) situacijom i fenomenološkog nivoa.Modelu se pridodaje i dijakronijska dimenzija. Znati da je taj model zapravo neprimjenljiv, jer su bitne determinante nauka ipak sadržane drugdje, u apsolutu razuma, na primjer.

Ideologija ili praznina

O čemu je zapravo riječ?Postmoderna je, odbacujući projekte racionalizma i prosvjetiteljstva kao neuspjehe modernog doba i protiveći se svakom globalističkom gledanju, pa čak i najavljujući kraj povijesti kakvu je Zapad dosad poima, svojim tvrdnjama dovela u sumnju ne samo položaj i funkciju nauke nego i samu njezinu bit.Kako je domena znanosti veoma široka a danas potpuno očito nije homogena, da bi se ispitala valjanost njezine „metapriče“, trebalo je odabrati jednu disciplinu i podvrći je detaljnoj analizi. Prikladna za to je bila nauka o jeziku- lingvistika.Na tom primjeru se odmah moglo vidjeti da je znanost u svojem djelovanju determinirana ne samo vlastitim zakonitostima nego i kontekstom koji je okružuje, a kojem pripadaju i druge nauke, i ostali oblici čovjekove spoznaje, ali i sveukupnost njegova svijeta. Taj kontekst, projiciran kroz kolektivno i individualno iskustvo utječe na otklon svih vrsta poruka u odnosu prema onome o čemu one govore, otklon koji se može interpretirati kao iskrivljavanje značenja poruka. Ni znanstveni diskurs nije lišen tih otklona, i oni nam ukazuju na to da se svako komuniciranje znanstvenih spoznaja isprepliće s ideologiziranom sviješću.

- Da li je u današnje vrijeme još moguć racionalistički koncept znanosti, ili je jedno razdoblje u povijesti ljudskog mišljenja doista završilo, zajedno s vlastitim razumijevanjem povijesnosti? (središte razmišljanja)

Lingvistika se za razliku od većine drugih nauka, od svojih početaka morala smjestiti, da bi proučavala jezik, na nivo metajezika. Ona je stalno vlastitu metapriču preispitivala, pa je makar djelomično razvila potrebni samokritički instrumentarij.

Pluskvamperfekt- vrijeme uzmaha

Sin lingvistike

3

Početak moderne lingvistike 1916., kada je objavljen posthumno de Saussureov Kurs opće lingvistike. (neki se s tim slažu, a neki ne)

1) Teorija reza- prema njoj je de Saussure radikalno prekinuo s dotadašnjom lingvističkom tradicijom te zasnovao jedan novi pristup, u kojem od stare nauke o jeziku nije ostalo ništa. Time je najavio strukturalističku orijentaciju… da se počne spoznavati mehanizam ljudske jezične djelatnosti

2) Teorija izrazitog kontinuiteta- tvrdi da je de Saussure bio nadaren eklektik čija je najveća zasluga to što je sistematizirao ideje koje su prije njega postojale

De Saussure, osim što je otac lingvistike je i njezin sin, produkt njezine kasnije povijesti.

Moć paradigme

Duh vremenaDe Saussure je sam bio skeptičan i odbijao je napisati Kurs. (bio je uvjeren u nemogućnost realne komunikacije jezikom)„Paradigma nagovještaja rasapa“ - za razliku od nauke koja uvijek mora imati pomalo konzervativan i dogmatski karakter, umjetnička je spoznaja mnogo manje eksplicitno disciplinirana, te nije čudo što ćemo upravo iz nje moći iščitavati „nagovještaj rasapa“ čija geneza kronološki slijedi „vjerovanje u progres“. (primjer slikarstva)

- Bijeg od vlastita vremena, okretanje od sadržaja prema formi i pokušaj obnove individualnog i emotivnog potisnutog kolektivnim i racionalnim.

Jezik, moždaJezik je temeljni objekt lingvistike. Kako je de Saussure i metodološki inovator, treba ispitati put kojim je on došao do definicije jezika.

- Započinje tvrdnjom da jezična djelatnost nije primjeren objekt za monodisciplinarno izučavanje

Gledana u cijelosti, jezična je djelatnost mnogooblična i raznovrsna; ona istovremeno djelomično pokriva veći broj područja, i fizikalno i fiziološko i psihičko, a ujedno pripada i individualnoj i društvenoj domeni; ne možemo je svrstati ni u jednu kategoriju ljudskih činjenica jer ne znamo definirati njezino jedinstvo.

Jezik je u sebi cjelina i princip klasifikacije. Čim ga postavimo na prvo mjesto unutar činjenica jezične djelatnosti, uvodimo prirodan red u skup pojava u kojem nije moguća nikakva drugačija klasifikacija.

Do biti jezika dopiremo tako da u psihičkom procesu uočimo trenutak u kojem se u mozgu dolazi do povezivanja akustičke slike, otiska izazvanog zvučnim valovima, s pojmom koji joj odgovara, dakle do slaganja- označitelja i označenog u cjelinu znaka.

Budući da je jezik društveni dio jezične djelatnosti, on je izvan pojedinca, i pojedinac ga sam ne može ni stvarati ni mijenjati; on postoji jedino zahvaljujući nekoj vrsti ugovora sklopljenog između članova zajednice.Premda on smješta jezik na psihičku razinu, njegov racionalitet ne pronalazi u individualnom umu nego u kolektivnoj konvenciji. Jezik je sistem koji ne priznaje ništa drugo osim vlastita poretka… jezik je forma a ne supstancija.

U sebi i za sebe

4

Lingvistika je ta koja određuje svoj objekt. Najprije spominje opis i povijesni pregled svih jezika, zatim pronalaženje sila koje trajno i općenito djeluju u svim jezicima, da bi došao do omeđenja svog vlastitog područja i definiranja vlastitog sadržaja. Čitav prvi dio knjige posvećen je ovom posljednjem zadatku.…kao polaznu točku treba prvenstveno uzeti područje jezika… I doista… jedino se jezik… može samostalno definirati…

- Jezik jest realan predmet, unutar sebe i za sebe logički strukturiran sebi inherentnim poretkom, a lingvistika ga transformira u objekt spoznaje razaznajući znanstvenom metodologijom njegovu strukturu: metodologija mora biti adekvatna objektu, a to znači da i sama mora imati racionalnu i logičku utemeljenost.

Jezik je sistem znakova koji izražavaju ideje, i po tome se on može usporediti s pismom, abecedom gluhonijemih, simboličkim obredima, oblicima dobra ponašanja, vojnim signalima… on je samo najznačajniji među svim tim sistemima.Možemo dakle zamisliti znanost koja izučava život znakova u okviru društvenog života; ona bi sačinjavala dio socijalne psihologije a prema tome i opće psihologije; dat ćemo joj naziv SEMIOLOGIJA… lingvistika je samo dio opće znanosti, i zakoni koje semiologija otkrije bit će primjenjivi i na lingvistiku…

Indijanci na sceniIndijanci nisu imali pisanih svjedočanstava o vlastitim starijim stanjima, a ni genetske veze među idiomima nisu omogućavale komparativno- historijsku rekonstrukciju, pa se u njihovu izučavanju mladogramatičarski instrumentarij pokazao uglavnom neefikansim. – različito od onoga u Europi.Bloomfield i Sapir, američki lingvisti spominju veći broj nauka u čijem se kontekstu kreće znanost o jeziku (najčešće su to psihologija i sociologija), ali za obojicu ona je s njima ravnopravna a ne u hijerarhijskom odnosu: utjecaj američkog poimanja liberalizma.

- Ono što je kod de Saussurea sadržano u jedinstvenom pogledu na jezik, ovdje je razdvojeno u dvije različite teorije, ali u svima se njima jezik konstituira kao svojom formom i strukturom definiran objekt istraživanja; sve su one, svaka na svoj način, strukturalističke.

Ništa osim formeDanac Louis Hjelmslev- glosemantika (asocijacije na ortodoksno strukturalističku, teško razumljivu i slabo primjenjivu teoriju koja je svoje mjesto u povijesti nauke o jeziku stekla prije svega strogošću logičke konstrukcije.

- Mora definirati elemente koji nauku čine naukom i onda dokazati kako se lingvističko istraživanje usklađuje s tako postuliranim definicijama.

- Osnovni uvjet je da se spoznaja mora izdvojiti od svakog utjecaja, te mora biti nezavisna čak i od objekta koji proučava

- Uvodi razlikovanje između izučavanog objekta i specifičnog objekta znanstvene spoznajeJezik… je hijerarhija u kojoj svaki segment dopušta dalju raspodjelu na razrede koji su definirani s pomoću uzajamnih relacija tako da svaki od tih razreda dopušta raspodjelu na derivate s pomoću uzajamne mutacije.To zapravo znači da je jezik hijerarhijski strukturiran skup elemenata čije su razine definirane međusobnom zamjenjivošću svojih elemenata.

- Namjerni bijeg od svake zbiljeLingvistika u glosemantici svedena na pitanje metode i istovremeno proširena do opće epistemologije dosegla je svoj vrhunac… dovela je paradigmu rasapa do kulminacije…

Ljudi govore

5

Praški lingvistički krug- teže da budu uronjeni u svijet realnosti jezika i da promatraju jezičnu djelatnost kao zbiljsku aktivnost. (Jakobson)Proizvod ljudske aktivnosti, jezik dijeli sa ovom aktivnošću karakter finalnosti. Bilo da jezik analiziramo kao izraz ili kao saopćenje, intencija govornika daje nam najbliže i najprirodnije objašnjenje. Zbog toga je funkcionalno stajalište u lingvističkoj analizi neophodno. S funkcionalističkog stajališta jezik predstavlja sistem sredstava izražavanja koja imaju određenu svrhu.

A stvarnost?Andrea Martinet: lingvistika je znanstveno proučavanje ljudskog jezika. Za neko proučavanje kažemo da je znanstveno kada se temelji na promatranju činjenica a suzdržava se od toga da predlaže izbor između ovih činjenica u ime stanovitih estetskih ili moralnih načela. Znanstveno dakle stoji u opreci prema „preskriptivnomu“.

- S lingvističkog su stajališta relevantni jedino oni elementi govornog lanca nazočnost kojih nije uzrokovana automatski onim kontekstom u kojem oni dolaze, a to im daje obavijesnu funkciju.

- Jezik je sredstvo za komunikaciju prema kojemu se, različito u svakoj zajednici, ljudsko iskustvo analizira na moneme, jedinice koje imaju semantički sadržaj i glasovni izraz…

U predvorju mogućeg

Perfekt- vrijeme sigurnosti

Doba slobode i nužnostiLingvistika je već od prije ispunjavala neke od preduvjeta…: proklamirala je svoju potpunu znanstvenu objektivnost i izuzetost iz svake ideologizacije, proglasila je jezik jedino svojim vlastitim objektom, i u deskriptivnoj orijentaciji, sve je jezične iskaze, pa i one u javnoj komunikaciji, unaprijed smatrala ravnopravnima i jednako vrijednima.

Ratio redivivaNa lingvističku scenu stupa Noam Chomsky, 60-ih godina 20. stoljeća. Ubrzo nakon razrade prvih faza svoje teorije jezika, počeo e baviti izravno epistemološkim temeljima lingvistike. On je jedini od velikih lingvista koji teži za izgradnjom epistemologije, te se vraća u okrilje filozofije. On uočava vezu između lingvistike i znanstvene spoznaje i ideologije i o njoj, umjesto da pretpostavi a priori objektivnost naučnog postupka, opsežno raspravlja.

- Pozivanje na racionalizam i odlučno odbacivanje empirizma.- Smatra da je sistem a priori biološki determiniran, dakle da se opće kognitivne sposobnosti

organizma evolucijom razvijaju do takva stupnja kompleksnosti na kojemu je organizam strukturalno predestiniran i za jezičnu djelatnost (C. se pridružuje tako pristalicama „naturalizirane teorije znanja“)

- Dopušta primjenu „progresivističke paradigme“, budući da se spoznajni odnos između čovjeka i objekta promatra genetski kroz prizmu evolucije i prati njezin tok.

- Odbacuje ideju da bi empirijski uvid u jezičnu djelatnost mogao praktički bilo u čemu povećati naše znanje o njezinoj bitnoj kognitivnoj dimenziji, a posebno da bi mogao utjecati na strukturu jezika.

- Brani „ljudsku prirodu“ i njezine urođene karakteristike, ne samo od utjecaja iskustva nego i od povijesne dimenzije, ako ona nije biološki determinirana. (time osporava i marksizam, i behaviorizam, i psihoanalizu…)

U dubini i na površini

6

Sa stajališta tehnike jezičnog opisa, prva i posljednja faza teorije Chomskoga (tzv. „jednostavni model“ i „Pisa- sistem“) predstavljaju dva bitno različita pristupa, koji se dijakronijski mogu međusobno povezati „standardnom teorijom“, „proširenom standardnom teorijom“ i „teorijom tragova“, ali koji sinkronijski funkcioniraju sasvim drugačije jedan od drugoga.Ciljevi izučavanja jezika: stvoriti adekvatnu teoriju jezika i razviti teoriju usvajanja jezika, s tim da prva od njih logički prethodi drugoj u istraživanju, ali joj je hijerarhijski podređena, budući da je usvajanje jezika jedan od oblika usvajanja spoznaje, a to je opet bitna determinanta čovjekova humaniteta.

- Objasniti kako čovjek ovladava jezikom na osnovi sebi urođene sposobnosti- Stoga je u središtu ispitivanja problem učenja jezika (ali ne u glotodidaktičkom smislu)

Logika prije svegaU početku je za Chomskog sematnika bila potisnuta u pozadinu dubinskih struktura, ali nakon kritika postaje njegovim središnjim dijelom. Taj uspon semantike je u vezi s prebacivanjem težišta na teoriju ovladavanja jezikom i na sam jezik kao kognitivnu sposobnost. Semantika je usko povezana s logikom, a u Pisa- sistemu, gdje semantička interpretacija proizlazi iz S- struktura, ona pruća osnovu za logičku formu jezika, koji se u cjelini konstituira kao relacija između fonetsko- fonološke realizacije i te logičke forme.Ovo poimanje jezika je usporedivo s Jakobsonovim stajalištem prema kojem je jezik veza između zvuka i značenja, ali je Jakobsonovo djelomično neodređeno značenje podložno različitim interpretacijama, ovdje zamijenjeno strogom logičkom formom.

- Plan jezičnog sadržaja za Chomskog opisiv praktički isključivo u terminima logike pojmova i logike iskaza

- Svođenje jezika na svojstvo uma, uz pretpostavku da je taj um racionalno strukturiran, dovodi do reduciranja semantike na logiku.

- Njegov pristup jedino nije sveobuhvatan i nije u stanju objašnjavati ni sve aspekte jezika niti jezične djelatnosti, kako bi on sam htio ponekad prikazati.

Teorija jezika jednostavno je dio humane psihologije koji se bavi posebnim „mentalnim organom“, ljudskim jezikom.Da bismo se sada ograničili na čovjeka, smatrajmo psihologiju teorijom misli, u smislu koji smo netom zacrtali. Psihologija je tada dio humane biologije koja se, na svojem najdubljem nivou, bavi drugostupanjskom sposobnošću konstruiranja kognitivnih struktura koje su obuhvaćene prvostupanjskim sposobnostima djelovanja i interpretiranja iskustva.Niz: lingvistika- kognitivna psihologija- psihologija- humana biologija ( ukazuje na otklone kartezijanskog racionalizma, čijem bi se lancu na kraju nalazila filozofija)

- Čitav kompleks kognitivnih procesa zajedno s jezičkom sposobnošću smješta u domenu biologije, i tako prebacuje lingvistiku (i psihologiju) u područje prirodnih znanosti.

Lažna revolucijaSklonost tvrdnji da je transformacijska generativna gramatika toliko korjenito izmijenila znanstvenu scenu da se može govoriti o pravoj lingvističkoj revoluciji- što bi moralo biti paradigmatično i za razvoj znanosti uopće.

- Chomsky nije korjenito transformirao samu lingvističku paradigmu, ali je izmijenio položaj znanosti o jeziku unutar opće hijerarhije nauka i time utjecao na promjene u paradigmi znanosti.

- On simbolizira učvršćenje statusa lingvistike među drugim znanostima, pa čak i vrhunac njezina utjecaja na njih, njegova je teorija jasno označena uvjerenjem u potencijalni i realni napredak nauke, ali se istovremeno može iščitavati kao znak nestanka čvrsto definiranog objekta lingvističkih istraživanja. Tako lingvistika Chomskog vjerojatno transcendira samu sebe i paradigmu znanosti moderne u cijelosti, usprkos upravo suprotnim polazišnim intencijama.

Mislim, dakle govorim

7

Konstruiranje psiholingvistike.- Teorija informacija je stvorila egzaktan, matematički utemeljen instrumentarij, kakvi su se prije

upotrebljavali u psihologiji i primjenjiv u čitavu nizu lingvističkih istraživanja, pa je tako izgrađen metodološki most između psihologije i znanosti o jeziku.

Lingvistika u užem smislu, dakle prava lingvistika, ovdje je zamišljena kao znanost o poruci utoliko ukoliko je ona sastavljena na osnovi koda- jezika; ona se dijeli na fonetiku, koja izučava znakove proizvedene u odašiljaču kao ostvarenja koda, i psihoakustiku, koja se bavi tim istim znakovima kad ih recipira prijemnik.Psiholingvistika izučava procese kodiranja i dekodiranja, uspoređujući stanja poruke sa stanjima govornika i slušatelja.

- Psiholingvistika je tu zamišljena kao nadomjestak lingvistike (vidljivo iz svođenja znanosti o jeziku na fonetiku i psihoakustiku)

I obratno

Nakon prave revolucijeRađanje sociolingvistike nakon oktobarske revolucije u Sovjetskom Savezu. Ta revolucija je bitno izmijenila prostor javne komunikacije, te je transformirajući socijalnu i klasnu strukturu promijenila i njegov jezični potencijal i učinila ga raznolikijim, nego prije revolucije.U toku svake revolucije jezična djelatnost ima izuzetno važnu ulogu i sama, kao sredstvo komunikacije i kao medij postizanja društvene kohezije, doživljava značajne transformacije.

- Naglašavaju socijalnu dimenziju jezika i govora i jezične djelatnosti, te tu teorijsku pretpostavku intenzivno i praktički promatraju i dokazuju.

- I nije sociolingvistika u punom smislu te riječi, nego zapravo skup sociolingvističkih istraživanja, čija je pojava zacijelo bila indikativna za doba u kojem je nastala, no bitnije bi bila mogla utjecati na lingvističku epistemologiju u cjelini samo pod uvjetom da se konstituirala u znanstvenu disciplinu, za što nije bilo vremena.

Iskorak iz strukturalizma

Lingua franca

Prezent- vrijeme traženja

8

Kriza komunikacijeSvaki pojedinac virtualno je povezan sa svima drugima, sa svakom točkom na svijetu i sa svim izvorima informacija ili bazama podataka, a čovječanstvo je povezano u koherentnu cjelinu s pomoću tako razapete mreže komunikacijskih kanala. (komunikacijski optimizam)Komunikacijski pesimizam- kriza komunikacije

Kriza spoznajeKriza komunikacije je nužno povezana s krizom svih oblika spoznaje, pa i znanstvene.Svoj puni smisao spoznaja stječe tek u trenutku kada, pretočena u znakovnu poruku, uđe u komunikacijske kanale i postane interpersonalna, neindividualna pojava, pa tako i potencijalni element kolektivnog iskustva…

Znanost danas izravno sudjeluje u krizi komunikacije:S jedne strane, ona svojim djelovanjem omogućuje tehnološko širenje i umnažanje komunikacijskih kanala i transformiranje kodova koji se u njima upotrebljavaju. No čim se ti kanali i kodovi realiziraju, znanost gubi kontrolu. Tako nauka gubi i veći dio nadzora nad vlastitim spoznajama koje u obliku poruka odašilje tim kanalima.S druge strane, nauka je jedan od najvećih „proizvođača informacija“ današnjice…

Još jedna krizaZnanost o jeziku nije nikako mogla izbjeći ni krizu spoznaje ni krizu komunikacije, prvu već zbog toga što je znanost, a drugu jer je njezin objekt izravno upleten u tu krizu, i ona se, usprkos sve većoj prisutnosti i drugih kodova u komunikaciji, ipak ponajviše prelama u ljudskoj jezičnoj djelatnosti.Ali dok je kriza komunikacije potaknula lingvistiku na vlastitu unutrašnju transformaciju, kriza znanstvene spoznaje na drugoj je razini zapriječila da tu transformaciju izvede do kraja.…Sa stajališta vanjske povijesti znanosti o jeziku, umnažanje lingvistika je imalo bar dvije posljedice:Jedna je od njih gubitak jasnog identiteta lingvistike među znanostima. Druga je posljedica povezana s prvom: komunikacija unutar lingvistike je postala izuzetno teška, pa i nemoguća.

Lingvistika ne gubi identitet zato što bi se njezin objekt realno promijenio do neprepoznatljivosti, niti zato što je njezino područje sasvim transformirano, niti zbog izmjena u metodologiji, nego prije svega zbog toga što među onima koji se njome bave ne postoji više slaganje o tome što ona jest.

Politika u modiZa lingvistiku iskazivanja:Iskaz je realiziran tekst, a iskazivanje čin stvaranja tog teksta. Proces iskazivanja naglašava faktor subjekta i referencijalni faktor ili situaciju u modelu upotrebe jezika; on je vremenska i prostorna aktualizacija subjekta u njegovu diskursu.Da odabere politički iskaz kao svoju privilegiranu i praktički jedinu temu, nameće se lingvistici iskazivanja samo po sebi: politika prožima cijelo razdoblje…- determinante govornika i konteksta političkog iskaza predstavljaju, osobito kad ih promatramo kroz prizmu ideološke kompetencije, relativno dobro poznate i egzaktnom opisu podložne elemente.

Fino tkanje teksta Tekst ili diskurs je skup rečenica među čijim se jedinicama može utvrditi neka međuzavisnost, i on je zbog

9

toga jedinstven, cjelovit i povezan entitet, što ga čini pogodnim i predmetom i objektom lingvističke spoznaje.Uvođenje teksta u lingvistiku predstavlja pomak. … na taj se način jezik i govor spajaju u cjelinu jezične djelatnosti.

Napor govorenja

Povratak retoriciPragmalingvistika- zamišljena u osnovi kao teorija upotrebe jezika… vraćanje k idealu objektivne znanosti. Ona je komplementarana dopuna lingvistici i šira je od nje.

- Građanin mora ovladati specifičnostima jezika javne komunikacije…

Pravila bontonaKao teorija jezične upotrebe u užem smislu, pragmalingvistika se vraća tvrdnji da je fundamentalna funkcija jezika komunikacijska: budući da se praktični problemi s jezičnom djelatnošću najčešće svode na komunikacijske probleme…

- Bavi se značenjem u odnosu prema govornoj situaciji- Istraživanje limitira na komunikacijsku funkciju jezika

Dopuštena lažIzgleda da je pragmalingvistika tek proširenje znanosti o jeziku na područje govora i iskazivanja, i da ono u cijelosti pripada racionalističkoj paradigmi moderne znanosti. (nije sasvim točno)Budući da se bavi značenjem, možemo je uspoređivati sa semantikom i smatrati je njenom nadopunom. Za razliku od semantike u čijem je fokusu još uvijek najčešće riječ ili morfem, pragmalingvistiku zanima prvo značenje iskaza, dakle jedinice rečeničke i nadrečeničke razine: no najbitnije je razlikovanje u tome što izučavanje plana sadržaja u jeziku počiva na logičkim temeljima.Za pragmu alogičan ili iracionalan iskaz predstavlja normalan jezični fenomen i legitiman objekt istraživanja…Na jednoj strani nalazi se racionalističko uvjerenje u mogućnost komunikacije i prosvjetiteljski inspirirana težnja da znanstvena spoznaja odredi egzaktno uvjete realizacije te mogućnosti, sve to podržano vlastitom teorijom koja bi trebalo da diferencira znanstveni i valjani iskaz od neznanstvenog i nevaljanog. Pragmalingvistika želi biti pragmatična i utjecati na stvarnost komunikacije, no modalitete tog utjecaja, ne izvodi iz stvarnosti, koja je nerijetko iracionalna, nego iz postuliranog racija, za koji samo djelomično može dokazati da osigurava željenu efikasnost u jezičnoj djelatnosti.

- Poigrava se s postavkom postmoderne i odustaje od zatvorene cjelovitosti sistema moderne znanosti.

Sentimentalna prisjećanja

Futur- vrijeme neizvjesnosti

10

Ekstaza komunikacijeBudući da se sudbina lingvistike mora vezati uz jezik i uz probleme i krize komunikacije, treba razmotriti što bi se moglo dogoditi u budućnosti u tom segmentu društvenog konteksta. Poći ćemo od pretpostavke da suvremena zbivanja u domeni komunikacije u najrazvijenijim zemljama i društvima predstavljaju vjerojatnu budućnost za ostali dio svijeta, i da modeli koji se tamo iskušavaju imaju univerzalnu vrijednost.Posljedice tehnološke revolucije već su danas raspoznatljive na mnoge načine. Gerard Raulet najprije zapaža procese delokalizacije i detemporalizacije što ih izazivaju suvremene tehnološke inovacije. Komunikacijska mreža s koje se sve obavlja (posao iz doma i sl.)

- Upozorava na nove načine strukturiranja poruke (ukidanje dosadašnjeg poimanja prostora nužno je izmijenilo i percepciju vremena). Ako- hipotetički- poruke putuju praktički jednako do svake točke u prostoru, to znači da prestaje biti važna razlika između vremena njihova odašiljanja i vremena primanja (to bi jednom razbilo i distinkciju između dijakronijskih i sinkronijskih poruka)

Proces gubljenja veze između znaka i označenog fonema, te nestanak relacije između plana izraza i plana sadržaja znaka.Nove tehnologije omogućuju da se na osnovi jednog snimka predmeta iz realnosti stvori beskonačan niz njegovih slika iz različitih perspektiva, pa i iz onih koje u stvarnosti ne postoje. Tj. kreiraju se znakovi kojima su referenti samo početni impulsi, a u toku procesa oni se izvode jedan iz drugoga. S druge strane moguće je na temelju izvjesnog broja početnih elemenata producirati beskonačan niz poruka, sastavljanih doduše od znakova, ali koji ne označavaju uopće više ništa, koji svodi poruku na čistu formu, formu izraza. (video- umjetnost)Obilježja nove komunikacije ozbiljno dovode u pitanje suštinu ljudskog saobraćanja… je li doista moguća komunikacija bez sadržaja i značenja, i je li tu još uvijek riječ o znakovima?

Maska znakaZnak je po svojoj definiciji i funkciji zamjena za nešto drugo, ono što je njime označeno, stoga čovjek stvara univerzum znakova… kao zamjena realnosti.U novim uvjetima komunikacije postoji mogućnost da se veza između znaka i označenog prekine…. Sama čovjekova bit bi bila dovedena u pitanje. Pojavu da neki znakovi postaju autonomni entiteti možemo zapaziti samo ako ima znakova koji nešto označavaju, te je jedina posljedica odricanje znakovnog karaktera takvim entitetima.

U ogledalu rasapaO decentriranju čovjeka u komunikaciji…Jacques Lacan- crna utopija komunikacije u budućnosti, jer njezine osnovne elemente ne stavljaju ni u sadašnjost..

- Sve Lacanove naznake o nemoći subjekta u odnosu prema vlastitom iskazu mogle bi se izravno upisati u komunikacijsku kartu ovako zamišljene utopije…

- Na individualnoj razini moguće je zamisliti depersonaliziranog pošiljatelja ili primatelja poruka nove znakovnosti u novoj komunikaciji koji se ogleda u mnoštvu svojih znakova svaki put drugačiji i svaki put uvjeren da je to njegova prava slika u nedostatku zbiljskog referenta. (…)

Pod pretpostavkom da komunikacijske mreže postanu uvelike supstitucija izravnih kontakata i da ta vrsta simboličke djelatnosti zadobije još veću praktičnu važnost u čovjekovom životu nego što je danas ima, najprije se može zapitati tko će održavati kontrolu nad tim kanalima i porukama. … komunikacijska struktura bi mogla utjecati na socijalno ustrojstvo.Druga konstrukcija; da komunikacijska mreža uništava socijalnu i svodi društvo na neku vrstu skupa autisitčkih shizofrenika. To bi se moglo dogoditi kad bi upotreba kanala ostala potpuno slobodna i bez ikakve organizirane kontrole nad njima …

11

Treća mogućnost; novi oblici komunikacije čine nju na prvi pogled efikasnijom, a ostale oblike djelatnosti olakšavaju ali ih ne dokidaju.

U slučaju nuždeSpoznaja koja se ne može komunikacijom interpersonalizirati, koja se ne može upisati u kolektivno iskustvo, uopće ne postoji. To vrijedi za sve oblike ljudskog saznanja, a i za znanstvenu spoznaju- nema nikakva razloga da kraj svega ne bude i kraj znanosti: time dolazimo i do jednog od virtualnih završetaka lingvistike.Jedino bi se moglo primijetiti da je lingvistika, aktivno izgrađivala uvjerenje o prevlasti znanstvene spoznaje nad drugim njezinim formama i podupirala tako scijentizam koji je zacijelo zaslužan za krizu komunikacije.

Jezik bez kraja

Paradigma ili parabolaModernistički i postmodernistički put.Prvi u svojoj paradigmi nudi globalna i logički koherentna rješenja, ali ona su ili neprimjenjiva u praksi ili je prisiljavaju da im se prilagodi. Premda se ovaj drugi put suprotstavlja globalnim, racionalističkim „metapričama“, i on se zapravo konstituira kao paradigma- kao konstelacija uvjerenja, vrijednosti i postupaka koja je zajednička članovima neke zajednice. Među uvjerenja postmodernista može se uvrstiti ono o kraju prethodne epohe, među vrijednosne stavove onaj o neuspješnosti projekta moderne, a među postupke povijesni eklekticizam, npr. I ova paradigma sastoji se od „pola rasapa“, koji govori o međusobno nesvodljivim jezičnim igrama koje su izravno u suprotnosti sa svakom mogućnošću komunikacije…Kao najveća slabost postmodernističkog pristupa očituje se njegova potpuna nespremnost da se realno suprotstavi bilo krizi komunikacije bilo krizi spoznaje.

- Kad jezične igre uistinu počnu djelovati više se o njima neće moći govoriti, a kad se ne bude o njima govorilo, neće se moći ni misliti, pa će nestati i promišljanja postmoderne.

Nauka moderne i nauka postmoderne, izvedene tako da do kraja poštuju vlastite znanstvene temelje, zapravo su inkompatibilne. Zato bi možda trebalo poći sa sasvim druge strane u pokušaju da vidimo kako bi se znanost mogla obraniti od vlastite krize.Termin PARADIGMA upotrebljavao se i u antičkoj retorici kao oznaka za jednu od figura mišljenja, figuru kojoj je bliska bila druga figura- PARABOLA. Razlika među njima sadržana je u finoj nijansi: paradigma; je proširena usporedba neke konkretne pojave s tipičnim fenomenom koji ima individualne karakteristike jasno fiksirane u tradiciji i kolektivnom iskustvu.Parabola; razlikuje se od nje u tome što tipični fenomen s kojom se komparira nije individualno karakteriziran već je svojom općenitošću ušao u tradiciju i iskustvo.Usporedba hrabrog čovjeka s lavom bit će parabola, a s bogom Aresom paradigma. Prema tome, paradigma svodi uspoređeni fenomen na uzorak koji je od njega bolji u nekom pogledu, a parabola nema takve vrijednosne dimenzije.

Magistra vitae(…)Uvjeti da bi lingvistika mogla opstati u svijetu čovjeka, ali i znanosti: da odredi jasno svoj predmet izučavanja, dakle jezičnu djelatnost; da bude svjesna mogućnosti promjena vlastitog objekta i činjenice da te promjene ne proizlaze jedino iz njezina spoznajnog instrumentarija nego i iz transformacija u okolini; da konstrukt objekta ne smatra primarnim u odnosu prema realnosti predmeta; da prizna povijesno iskustvo…. Ali to je zacijelo tek početak stvaranja lingvističke parabole.

Kozmički kaos

12

Drugi skup uvjeta za opstanak lingvistike na znanstvenoj sceni: svijest o sebi kao o praktičnom prisvajanju jednog segmenta univerzuma za čovjeka, ali i svijest o nužnoj nezavršenosti tog procesa, jer svako novo podvođenje kaosa pod spoznati kozmos potencijalno jedan dio kozmosa vraća u kaotično stanje. (…)

Iznad i ispod(…)Lingvistika se i dalje mora konstituirati kao racionalna i globalna spoznaja jezične djelatnosti, ali mora prihvaćati da razmatra rezultate drugih spoznajnih formi u težnji da- u području racionalnog, na primjer u susretu s krizom komunikacije- omogući čovjeku više životne slobode.

Razmetna kći(…)Izučavanje situacije moderne znanosti na primjeru lingvistike, je pokazalo da je nauka dansd, ne samo zbog svojih unutrašnjih razloga nego i zbog utjecaja okoline, ali i zbog pozicije koju je sebi željela stvoriti u društvenoj svijesti i zbog svoje povezanosti s ideologijom, u ozbiljnom previranju; a ondje kamo konstruirani model više nije dopirao, no na osnovi njime prikupljenih saznanja, pretpostavilo je da buduće promjene u znanstvenoj spoznaji ipak neće ići u pravcu koji je naznačila postmoderna. Uz to je izučavanje pokazalo da za znanost o jeziku doista nastupa vrijeme neizvjesnosti, ali da bi to u okviru lingvističke parabole, mogao zapravo biti znak njezine zrelosti kao nauke.

SADRŽAJ

PRIJE SVEGASasvim kratak predgovor iz kojeg se vidi da je autor nesretan

13

TOČKA PROMATRANJAPoglavlje u kojem se govori o tome kako je razdoblje postmoderne posumnjalo u donedavno nedvojbenu predodžbu o temeljima ustrojstva suvremenog svijeta, te kako se te sumnje, usprkos svojoj dopadljivosti, ne mogu bez pogovora prihvatiti. Pokazuje se da je domena nauke ipak time najozbiljnije uzdrmana i da znanost i tehnologija ne moraju biti bezuvjetna garancija progresa čovječanstva. Da bi se preispitala situacija moderne znanosti, odabrana je kao primjer lingvistika, koja je- poput ostalih disciplina- u interakciji s drugim naukama, ali i s cjelokupnim univerzumom, što je nužno čini, makar i djelomično, ideologiziranom. Napokon, pokušava se objasniti što je autorov cilj.

PLUSKVAMPERFEKT- VRIJEME UZMAHAPoglavlje u kojem se razmatra zašto je de Saussureova teorija doista na početku moderne lingvistike, te u kolikoj je mjeri na nju utjecala znanost toga vremena, a koliko je de Saussure sudionik osjećaja rasapa sistema vrijednosti početkom 20. stoljeća. Ispituje se kako se te determinante manifestiraju u saussureovskom određenju jezika, a kako u njegovu definiranju lingvistike kao autonomne nauke.Američka lingvistika sa Sapirom i Bloomfieldom, iako u različitoj okolini, u cjelini dolazi do sličnih rješenja, a na europskom tlu Hjelmslev teži radikalno objektiviziranoj ali i apstraktnoj lingvistici. Nasuprot tome, pripadnici Praškog lingvističkog kruga, polazeći od iste de Saussureove teorije, pokušavaju s pomoću svrhovitosti jezične djelatnosti učiniti lingvistiku realističnijom, kao i Andre Martinet s pomoću naglaska na komunikacijskoj funkciji jezika. Ipak svi ovi pristupi konstituiraju lingvistički strukturalizam koji je karakterističan produkt i sudionik spoznajne paradigme epohe.

PERFEKT- VRIJEME SIGURNOSTIPoglavlje koje je posvećeno razdoblju treće četvrtine 20. Stoljeća kada i jezik i lingvistika postaju vrlo popularni, a Chomsky, kao njegov najizrazitiji predstavnik, donekle usprkos vremenu, vraća se izvorima racionalizma. Govori se i o bijegu Chomskog od društvenih ka biološkim korijenima jezika, o tome što se događa s njegovom teorijom i o tome zašto on i jest i nije revolucionar.Pokušavajući se vratiti stvarnosti jezične djelatnosti, psiholingvistika jr, i u prvoj, behaviorističkoj fazi, i u drugom, generativnom periodu, na kraju htjela supstituirati lingvistiku, kao i sociolingvistika, koju su najavili rani sovjetski istraživači, premda je počela preispitivati dotadašnje osnove. Tvrdi se, na kraju, da je to ipak bilo zlatno doba lingvistike, ali da nisu svi bili time zadovoljni.

PREZENT- VRIJEME TRAŽENJAPoglavlje u kojem se ukratko analiziraju posljedice suvremenog uzmaha komunikacijskih tehnologija, stanje u jednom dijelu današnjih znanosti, te manifestacije tog stanja u lingvistici. Govori se nakon toga o pojedinim pokušajima poststrukturalističke nauke o jeziku da se nadiđu ograničenja strukturalizma: o lingvistici iskazivanja, o lingvistikama diskursa i teksta, o marksističkim teorijama jezika.Posebna se pažnja posvećuje pragmalingvistici, njezinim teorijskim utemeljenjima, praktičnim rješenjima koja ona nudi, posljedicama za lingvistiku uopće koje iz nje proistječu. Pokušava se, napokon, ukazati na razlike u epistemološkoj i metodološkoj razini između recentne lingvistike i njezinih neposrednih prethodnica.

FUTUR – VRIJEME NEIZVJESNOSTIPoglavlje u kojem se pokušava naslutiti što bi mogla donijeti budućnost u domeni međuljudskog saobraćanja, ako se prepusti tehnološkom razvoju, kakve bi posljedice toga bile na socijalnoj razini i kako bi

14

izgledao pesimistički izlaz iz te situacije. No pokazuje se da postoji i umjereno optimistička verzija, i da će jezik preživjeti sve transformacije svojeg konteksta.Budućnost lingvistike, ipak, ovisit će zacijelo o promjenama u obrascu znanstvene spoznaje, koji bi morao nadići stav moderne prema povijesti i prema apsolutiziranu racionalnih rješenja, ali i priznati vrijednost i drugim oblicima spoznaje. Možda će uz takve promjene lingvistika izbjeći vlastiti kraj, koji bi mogao biti znakom kraja znanosti uopće.

15