crkva sv. franje asiškog u puli – lokalno, regionalno i ... · osvrtu s takvim tumačenjem nije...

33

Crkva sv. Franje Asiškog u Puli – lokalno, regionalno i internacionalno

PREDRAG MARKOVIć

Izvorni znanstveni rad

U članku se razmatra povijest i oblikovanje crkve sv. Franje u Puli s posebnim osvrtom na njezin urbanistički smještaj, oblik lagano proširenoga troapsidalnog svetišta i klesanu dekoraciju. Na temelju analize poznatih dokumenata, analognih regionalnih i apeninskih primjera i društveno-povijesnog konteksta, predlaže se datacija gradnje crkve te se ocrtava graditeljska i posrednička uloga fra Jacopa iz Pule. Franjevačku se crkvu dovodi u vezu s patricijskom obitelji Castropola, ali i težnjom lokalne zajednice, koja je častila upravo bl. Otona iz Pule i paralelno gradila i Komunalnu palaču, da simbolički tim pothvatima naznači svoju autonomiju od lokalnog feudalnog vladara i hegemonističkih težnji Venecije.

Ključne riječi: franjevačka arhitektura 13. stoljeća, jednobrodne prosjačko-propovjedničke crkve, troapsidalno svetište, Pula, fra Jakov iz Pule

UVOD

Crkvi sv. Franje u Puli, njezinom nastanku, gra-đevinskom razvoju te značenju u kontekstu propovjedničkih crkava istočne obale Jadrana

do sada je u literaturi posvećeno dosta pozornosti. Zbog svoje razmjerno dobre očuvanosti i „ fotoge-ničnosti“ pulska franjevačka crkva postala je s vre-menom opće mjesto u pregledima srednjovjekovne umjetnosti na tlu Hrvatske, posebno kada se govori o počecima gotike na ovim prostorima (sl. 1).1

Njezine naglašeno izdužene proporcije prizma-tičnog, horizontalno položenog volumena, široke i glatke plohe pravilno klesanih zidova rastvorene samo rijetkim i uskim prozorima te jednostavno obli-kovano svetište s tri pravokutne apside sintetiziraju glavna obilježja „umbrijsko-toskanskog“ tipa propo-vjedničkih crkava,2 koji se od sredine 13. do sredine

14. stoljeća neobičnom dosljednošću javljaju u svim većim gradskim centrima istočnojadranske obale, od Kopra do Bara (sl. 2).3 Ipak, crkva sv. Franje u Puli posjeduje i neka izuzetna obilježja kojima se izdvaja ne samo od franjevačkih crkava u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji, nego i od tipološki istovjetnih rješenja dominikanskih crkava koje se istovremeno grade na tom prostoru.

Tri bitne značajke određuju njezin poseban po-ložaj. Prva je smještaj u neposrednoj blizini gradskog središta, između Komunalnog trga i kaštela. Samo-stan franjevaca, naime, podignut je na jugozapadnim obroncima stožastog brežuljka, uz pretpostavljenu stariju crkvu sv. Ivana Krstitelja i jedino gradsko gro-blje unutar srednjovjekovnih zidina, dok se velika jednobrodna crkva pruža uzduž razmjerno strmog uspona koji je još u antici povezivao Forum u pod-nožju i rimski kastrum na vrhu. (sl. 3)

*

34

Zbornik Danâ Cvita Fiskovića VI. • Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu

Druga bitna značajka je oblikovanje trodijelnog svetišta, kod kojeg dvije bočne pravokutne apside za debljinu zida izlaze izvan širine uzdužnih zidova crkve (sl. 4). Takvo prostorno rješenje nije posve je-dinstveno, u Istri ga susrećemo još i kod franjevačkih crkava u Kopru i Piranu, a u Italiji kod crkve sv. Fra-nje u Ascianu (Toscana), no do sada ono nije naišlo na cjelovito i uvjerljivo objašnjenje.

Naposljetku, treća, a možda i najznačajnija spe-cifičnost crkve sv. Franje u Puli jest njezina neobično bogata arhitektonska dekoracija. Mimo svih pravila skromne i jednostavne arhitekture prosjačkih redova ona ukrašava vijence i zabate njezina pravokutnog, stepenasto razlomljenog svetišta, trijumfalne lukove i križnorebraste svodove u unutrašnjosti, a do po-sebnog izražaja dolazi u neobično bogato ukrašenom portalu koji, uvučen u masivan, stepenasto raščla-njen zid, rizalitno strši sred zapadnog pročelja (sl. 5, 6).

Navedene osobitosti pulske crkve su već davno uočene, no one su u pravilu parcijalno razmatrane i, što je još važnije, sagledavane izvan konkretnoga povijesno-političkog i crkvenog konteksta, pa stoga do sada nisu nađena uvjerljiva tumačenja njihove pojave. Razlog tomu možda bi trebalo tražiti i u či-njenici što još uvijek postoje nedoumice oko točnog vremena izgradnje crkve i pratećeg samostanskog kompleksa.

IZGRADNJA CRKVE SV. FRANJE IZMEĐU LEGENDE, ARHEOLOGIJE I POVIJESNE ZBILJE

Nastanak franjevačkog samostana u Puli smje-šta se u dosta širokom razdoblju od sedmog deset-ljeća 13. stoljeća, pa sve do 1314. godine kada se smatra da je čitav kompleks dovršen. Prema nekim starijim piscima crkva je sagrađena oko 1285. godi-

ne,4 pri čemu se redovno kao graditelj navodi i fra Jacopo da Pola, za kojega se tada znalo da se 1302. i 1310. godine spominje kao nadzornik radova na gradnji crkve sv. Antuna Padovanskog. 5 Zanimljivo, premda za takvu dataciju nema čvršćeg uporišta, istu je kasnije prihvatio i Radovan Ivančević istaknuvši

Sl. 3 Antoine de Ville, Veduta pulskog zaljeva (preuzeto iz: A. de Ville, Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et Thynnorum piscationis descriptio curiosa, Leiden, 1633.)

Sl. 1. Crkva sv. Franje, Pula, apside i zapadno pročelje (preuzeto iz: Hrvatska umjetnost: povijest i spomenici, 2010.)

Sl. 2. Crkva sv. Franje, Pula, pogled s jugoistoka (foto: P. Marković)

Predrag Marković • Crkva sv. Franje Asiškog u Puli – lokalno, regionalno i internacionalno

35

mogućnost kako je fra Jacopo da Pola, koji nije bio rodom iz Pule, tu oznaku dobio po svom glavnom djelu, pulskoj franjevačkoj crkvi, zbog kojeg je kasni-je bio pozvan u Padovu.6

Pozivajući se na dokument po kojem je pulskim fratrima 1314. godine dopušten uvoz izvjesne ko-ličine crijepa,7 Camillo de Franceschi je prvi došao do zaključka kako je tada, dakle tridesetak godina kasnije, vjerojatno sagrađena crkva.8 Ovu je dataci-ju prihvatilo još nekoliko autora, među njima i Fer-dinando Forlati, arhitekt koji je dvadesetih godina

prošlog stoljeća vodio obnovu samostana, a u novije vrijeme i arheolog Branko Marušić.9 U recentnom osvrtu s takvim tumačenjem nije se složio Damir Demonja smatrajući kako se iz dokumenta može za-ključiti kako je naručeni crijep trebao biti korišten za pokrivanje samostanskih zgrada, a ne crkve. Iako je takvu ideju iznio već Radovan Ivančević, Demonja ipak nije naveo na osnovu čega se to može zaklju-čiti.10 Po pitanju datacije crkve nije se mogao preci-znije odrediti te je zaključio: „Smatram da bi pulska franjevačka crkva mogla biti izgrađena potkraj 13. stoljeća, a s obzirom na njezine dimenzije i veličinu ne bi trebalo isključiti mogućnost da je dovršavana u prvim desetljećima 14. stoljeća“.11

Attilio Krizmanić je prethodno došao do pone-što drugačijeg zaključka. Nakon cjelovite i podrobne arhitektonske analize čitavoga samostanskog sklopa uočio je kako je tijekom vremena došlo do promjene u nagibu krova crkve, te je na osnovu toga zaključio kako je crkva prvotno imala krov od kamenih plo-ča – tzv. škrilja, odnosno da se dokument iz 1314. godine zapravo odnosi na njihovu zamjenu s crje-povima.12 On smatra da je čitav kompleks, zajedno s crkvom, bio dovršen puno ranije, vjerojatno već krajem sedmog ili tijekom osmog desetljeća 13. sto-ljeća, pri čemu je glavnu ulogu imao već spomenuti fra Jakov iz Pule.13 Do takvog je zaključka Krizmanić došao posredno, zahvaljujući činjenici što se spome-nuti fratar na gradnji crkve sv. Ante u Padovi javlja prema novijim arhivskim vijestima već od 1291. godine i to u funkciji „[…] suprastans deputatus ad fabricam ecclesie Sancti Antonii de Padua […]“, a što onda, po nekim autorima na koje se on poziva, ne isključuje njegovu ulogu i projektanta u tom pothva-tu, uz onu nadzornika radova, već otvara mogućnost da je zajedno s ostalom svojom braćom inženjerima gradio ne samo u Padovi nego i u čitavom Venetu, i to kako sakralna tako i svjetovna zdanja.14

Sl. 4 Crkva i samostan sv. Franje,

Pula, rekonstrukcija A. Krizmanića (preuzeto iz: Lj.

A. Maračić, Pulski sv. Franjo: crkva i samostan sv. Franje

u Puli, Pazin, 2005.)

Sl. 5. crkva sv. Franje, Pula (foto:

D. Tibor)

Sl. 6. Crkva sv. franje, Pula,

portal (foto: P. Marković)

36


Ipak, čak i pod pretpostavkom da je uistinu či-tava novosagrađena crkva izvorno imala pokrov od kamenih ploča, a ne samo njezino svetište, moramo istaknuti kako nije posve jasno zbog čega se Kriz-manić odlučio pomaknuti gradnju samostana baš na kraj šezdesetih i njezin dovršetak tijekom sedam-desetih godina 13. stoljeća? To je petnaestak godina ranije od Kandlerove datacije, koja također, krono-loški gledano, omogućava sudjelovanje fra Jakova na gradnji pulskog samostana prije odlaska u Padovu. Za sada jedini razlog vidimo u njegovom prethod-nom objašnjenju kako gradnja čitavoga samostan-skog kompleksa, zajedno s crkvom, u potpunosti sli-jedi Konstitucije donesene na Generalnom kapitulu franjevačkog reda u Narbonnei 1260. godine.15

U raspravu oko vremena gradnje u zadnje su se vrijeme intenzivnije uključili i neki crkveni povjesni-čari te čitav problem nastanka franjevačkog samo-stana sagledali iz drugog kuta. Prihvativši ideju o fra Jakovu iz Pule kao graditelju crkve i samostana, oni su ipak na prvo mjesto stavili činjenicu da se u crkvi časti bl. Oton iz Pule koji je u franjevačkom samo-stanu živio i umro 1241. godine te da je crkva sv. Franje zapravo podignuta kao spomenik i u čast tog lokalnog franjevačkog sveca koji je još za života uči-nio neka od čudesa ozdravljenja po kojima je poznat i slavljen u čitavoj Istri.16 Naime, fra Marin Oreb drži da je za života bl. Otona postojala malena crkva i ne-ugledni samostan, pri čemu nije sigurno da li je riječ o crkvi sv. Mateja smještenoj izvan gradskih zidina uz more, na prostoru današnjeg Uljanika, a koja je vidljiva i na crtežu Antoinea De Villea (sl. 3)17, ili pak o crkvi sv. Ivana Krstitelja, pretpostavljenom ranokr-šćanskom oratoriju čiji su ostaci nađeni u temeljima kapitularne dvorane današnjeg samostana.18 No, bez obzira na njihov prvotni smještaj, Oreb zaključuje kako je po smrti bl. Otona donesena odluka da se gradi veća i ljepša crkva.19

Kao i mnogi prije njih i ovi crkveni povjesničari ističu kako je za sam osnutak samostana zaslužna obitelj Sergijevaca, znanih i kao Castropola (Castro Pola, de Castro Polae), koja je u kapitularnoj dvora-ni imala svoju privatnu grobnu kapelu i čiji se grb nalazi uklesan na mrežištima njezinih dvaju bifora (sl. 7, 8). Već ta činjenica dovoljno govori i povla-štenom položaju te obitelji, što su naravno i mnogi drugi primijetili, s tim da Oreb ističe kako je ova ple-mićka obitelj ne samo obilno pomogla izgradnju sa-mostana, već je franjevce smjestila na svom posjedu ustupivši im zemlju za gradnju samostana te im opo-ručno dodijelila i šijansku šumu.20 Nije posve jasno odakle je autor crpio te podatke, no očito je da se dijelom naslonio na lokalnu predaju koju navodi još Pietro Kandler, a u cijelosti prenosi Marco Tamaro: na Veliki Petak 1271. godine, dok je noćna procesi-ja prolazila uz crkvu sv. Franje (Kandler kaže crkva sv. Stjepana),21 promletačka obitelj Jonata (Jonatasi, Gionatasi) izvršila je pokolj nad obitelji Sergijevaca, s

time da je neki fratar ipak uspio spasiti jednog dječa-ka te ga kasnije prebaciti u šijansku šumu.22

Legendu ne podržavaju arhivski podatci jer se već godinu dana kasnije 8. srpnja 1272. godine na skupu u crkvi sv. Marije Formose (B. V. del Canneto), među dvanaest pulskih gradskih vijećnika bilježe še-storica odraslih članova obitelji Sergijevaca.23 Osim toga u slučaju da se uistinu pokolj tih razmjera zbio te godine, ne bi bio moguć brz uspon obitelji Sergi-jevaca koja je nakon dvadesetak godina u potpunosti prigrabila vlast u Puli. Analizirajući različite varijante iste predaje te povijesne podatke, Camillo De Fran-ceschi je došao do uvjerljivog zaključka kako se po svemu sudeći taj se događaj zbio u travnju 1331. godine, kada je u pobuni Puljana, pod vodstvom Andree Jonate, obitelj Castropola svrgnuta s vlasti.24 Očito je ova legenda, koja možda i nije bez nekih povijesnih osnova, ipak sročena kako bi objasnila posebnu naklonost Sergijevaca prema pulskim fra-njevcima, odnosno njihove uzajamne i bliske veze.

Sl. 7. Crkva sv. Franje, Pula, kapitularna dvorana (foto: P. Marković)

Sl. 8. Crkva sv. Franje, Pula, bifore kapitularne dvorane (preuzeto iz: G. Caprin, Istria Nobilissima, Trieste, 1905.)


37

Ipak, Oreb smatra da, unatoč pomoći Sergije-vaca, gradnju tako velebne crkve i samostana ne bi bilo moguće ostvariti bez trećeg i po njemu ključnog čimbenika – pobožnoga pulskog puka koji je štovao svog blaženog sugrađanina Otona.25

Naposljetku, ne tako davno Ljudevit Anton Maračić objavio je neke nove arhivske podatke koje bacaju novo svijetlo na problem nastanka crkve, s time da su oni ostali nezapaženi. Naime početkom 18. stoljeća pulski je gvardijan F. A. Laverzari pisao provincijalu svoga reda u Kopru i tom ga prilikom izvijestio o nekim podatcima koji su se još mogli naći u pulskom arhivu, kasnije u požaru uništenom. Iz tog pisma saznajemo podatak po kojemu je stanovi-ta Marota, žena Alberta, sina Petrovog iz Pule 1299. godine oporukom odredila da se proda njezina kuća u Kopru, a novac upotrijebi za gradnju nove crkve male braće u Puli, s time da su franjevci taj legat od-lučili realizirati 1311. godine. Ujedno iz istog pisma pulskog gvardijana saznajemo kako je stara crkva imala zvono iz 1260. godine.26

Navedeni podatci ne rješavaju temeljni problem početka izgradnje franjevačke crkve, no omogućavaju nam da saznamo kako je crkva bila u gradnji krajem 13. stoljeća i kako se vjerojatno ta gradnja protegla sve do 1314. godine. Drugim riječima, pret postavka Attilija Krizmanića o gradnji crkve još krajem sedam-desetih godina 13. stoljeća, te njezinom naknadnom pokrivanju s crijepom, očito nije više održiva jer je teš-ko vjerovati da je gradnja trajala gotovo pola stoljeća.

Premda će točna godina početka gradnje nove i veće crkve Male braće i dalje ostati nepoznata, sma-tram kako nam neki povijesni podatci ipak omogu-ćavaju da s nešto većom vjerojatnošću početak grad-nje smjestimo između 1285. godine i 1295. godine. Naime, upravo 1285. godine pulski biskup postaje Matteo (1285-1302), sin Nascinguerre II, što je si-gurno znatno na svjetovnoj i na crkveno-političkoj strani dodatno ojačalo njihov položaj u Puli, odnosno kako to ističe Darko Dukovski „…i time je krug vlasti nad gradom bio zatvoren“.27 Dokumentiranih potvr-da o njegovim izravnim vezama s pulskih franjevcima nema, ali među par sačuvanih dokumenata vrijedan je podatak kako je u listopadu 1297. godine biskup Matteo dodijelio oproste svima koji posjete relikvije sv. Ante Padovanskog u Padovi.28 Konačna potvrda uspona obitelji Sergijevaca zbila se oko 1290. godine, kada im je akvilejski patrijarh Raimondo della Torre (1273-1299) dao u feudalni posjed pulski kaštel, na-kon čega su se oni počeli nazivati i Castropole (de Castro Polae), a prvi sačuvani dokument koji bilježi taj novi naziv potječe iz 1294. godine.29 O daljnjim vezama obitelji Sergijevaca s franjevcima svjedoči i podatak kako je Sergio da Castropola u trgovačkom ratu s Venecijom 1318. godine u osjetljivu misiju pre-govora s mletačkim duždem kao izaslanika poslao fra Fabijana iz Motovuna, provincijala i inkvizitora koji je također boravio u pulskom samostanu. 30

Kako ćemo kasnije vidjeti, i neke sitne razlike u izvedbi prozora na apsidama, te onih na južnom zidu crkve i otvorima kapitularne dvorane, upućuju na mogućnost da je gradnja počela tijekom osamde-setih, možda i na poticaj same pulske komune koja je zasigurno već tada bila inicirala i gradnju Komu-nalne palače, a da je kasnije, početkom devedesetih godina inicijativu u gradnji preuzela obitelj Sergije-vaca. Ključnim, naravno ostaje pitanje – u čijem je vlasništvu bilo zemljište na kojem su franjevci podigli samostan? S obzirom da se nalazi u neposrednoj bli-zini kaštela, vrlo vjerojatno je to zemljište bilo u vla-sništvu feudalnog gospodara – akvilejskog patrijarha ili njihovih namjesnika – obitelji Sergijavaca, koji nisu mogli samo tako, iz sigurnosnih razloga, bilo kome prepustiti gradnju čvrstoga zidanog sklopa u svojoj neposrednoj blizini. U tom pogledu bitno je istaknuti kako je patrijarh Gregorio de Montelongo (1251-1269) dao sagraditi franjevački samostan u Udinama te pomogao njegov razvoj, dok je Raimon-do della Torre u Cividaleu pomogao premještaj fra-njevaca unutar zidina grada.31

Ako sada na osnovu toga pokušamo sve navede-ne informacije, teze i hipoteze povezati u jednu lo-gičnu cjelinu, lako možemo doći do zaključka kako se posebna urbanistička pozicija franjevačkog samo-stana, koji je smješten na pola puta između Komu-nalne palače i Kaštela u kojem stoluje novi feudalni gospodar grada – obitelj Castropola, može jednim di-jelom opravdati s njihovom simbolički podvojenom ulogom između komune i moćnog patricija, odno-sno specifičnim povijesno-političkim okolnostima koje su krajem 13. stoljeća zadesile Pulu. Naime, u traženju uvjerljivog objašnjenja zbog kojeg je franje-vačka crkva sagrađena gotovo u središtu grada i na tako nepogodnom mjestu, a ne uz gradske zidine i u blizini glavnih gradskih vrata, kako se to običavalo u mnogim drugim dalmatinskim i talijanskim gradovi-ma,32 onda se nešto čvršći razlozi jedino mogu naći u njihovoj relativnoj blizini s vladajućoj patricijskom obitelji Sergijevaca, koji su im vrlo vjerojatno darovali i zemljište na kojem će podići samostan.

Naime, osim što se ne podređuje već spome-nutim uputama narbonskih konstitucija koje nalažu gradnju u skladu s apostolskim siromaštvom, jasne smjernice donesene na generalnom kapitulu u Assi-siju 1316. godine kako valja graditi skromno, prema područnim okolnostima i u skladu s lokalnim običa-jima „[…]secundum loci conditionem et morem patrie […]“33 također se ne mogu posve primijeniti na ovu crkvu, jer graditi tako veliku građevinu na nepode-snom, strmom položaju sigurno zahtijeva dodatne troškove i stvara dodatne konstrukcijske probleme. Kako je razmjerno dosta slobodnog i prikladnog pro-stora bilo u podnožju pulskog brežuljka na sjevernoj i istočnoj strani, na području četvrti sv. Teodora, te uz jedna od osam gradskih vrata i uz dva vanjska gro-blja, ono sjeveroistočno uz crkvu sv. Ivana od Nimfe-

38


ja i ono jugoistočno na Velom Polju (Campus Marti-us), valja pomišljati kako se možda odlučujući razlog za premještaj franjevaca s lokacije u pulskoj luci, uz crkvu sv. Mateja, na navedeno mjesto skriva u tipič-no srednjovjekovnoj težnji vjernika da si zadnje po-čivalište osiguraju u blizini onih najponiznijih i Bogu najbližih koji će nad njihovim grobovima in perpetuo održavati mise.34 U skladu s „modom“ 13. stoljeća oni najbogatiji i najmoćniji svoje grobnice u pravilu povjeravaju franjevcima i dominikancima, naravno i na tom mjestu s jasnim isticanjem svoje staleške po-zicije, s time da pulskim Sergijevacima ovi prvi očito bili još i osobe od povjerenja kojima su bili posebno naklonjeni.35 Uostalom, taj svojevrsni pragmatizam ili fleksibilnost prema utjecajima i zahtjevima dona-tora kod franjevaca i dominikanaca javlja se posvuda u Evropi 13. stoljeća.36 Umjesto kao čuvar i zaštitnik čitavog grada i njegovih stanovnika, „pro salvamento et custodia totius civitatis“, kao što se to npr. izrije-kom spominje prilikom gradnje crkve sv. Dominika u Dubrovniku na istočnom ulazu u Grad,37 pulski se franjevački samostan smjestio kao svojevrsno pred-ziđe pulskog kaštela, postajući tako simbolički, a di-jelom i stvarno, čuvar i zaštitnik prvenstveno jedne obitelji, a tek manjim dijelom onih najsiromašnijih i obespravljenih kojima sigurno taj prostor nije bio prirodno mjesto svakodnevnog okupljanja.

Vjerujemo kako se u tom svjetlu uvjerljivijom čini predaja o Sergijevcima koji su zemljište za grad-nju samostana dodijelili franjevcima. To je odgova-ralo i pulskoj komuni koja se zasigurno zalagala za gradnju i preseljenje samostana unutar zidina, jer u gradu moglo pokapati samo na prostoru franjevač-kog samostana. Promatrano s aspekta sveprisutne religioznosti i podređenosti temeljnim vjerskim na-stojanjima te dvije politički sukobljene strane očito su mogle tek u gradnji i potpori podizanja novog franjevačkog samostana unutar grada naći zajednič-ke interese. Nešto kasnije, Castropole su se namet-nuli kao najznačajniji pokrovitelji samostana, jer se samostan u izgradnji zasigurno pojavio kao idealno mjesto za iskazivanje i potvrđivanje vlastite moći i novostečene pozicije unutar grada. Dolazak Mattea sina Nascinguerre II. na biskupsku stolicu 1285. godine možda je bio taj odlučujući trenutak. Stoga, iako legenda o ulozi franjevaca u spašavanju jednog dječaka obitelji Castropola 1331. godine počiva na dvojbenim povijesnim zbivanjima, u tom kontekstu dodatno dobiva na težini i uvjerljivosti.38

PROŠIRENO TRODIJELNO SVETIŠTE ILI REDUKCIJA TRANSEPTA? - „ISTARSKA GRUPA“

PROPOVJEDNIČKIH CRKAVA I PROBLEM GENEZE NAGLAŠENIH BOČNIH KAPELA

Za razliku od brojnih tekstova posvećenih pro-blemu izgradnje i okolnostima nastanka franjevačke crkve sve do novijeg vremena tek se mali broj istra-živača osvrnuo na jednu dosta osobitu odliku fra-

njevačke crkve u Puli – njezino trodijelno svetište s neznatno proširenim bočnim kapelama.

Prvi koje je tom problemu posvetio dužnu pa-žnju bio je Radovan Ivančević. Pronašavši identič-no tlocrtno rješenje svetišta u crkvi san Francesco u Ascianu, ali i u koparskoj i piranskoj franjevačkoj

Sl. 9. Usporedni tlocrti crkava “istarske skupine “ s proširenim trodijelnim svetištem i crkva San Francesco u Ascianu (arh. nacrt: I. Tenšek i D. Zuljan)


39

crkvi, on je istaknuo kako se kod ovih crkava radi o ponešto specifičnoj ideji kontaminacije svetišta transeptom (sl. 9).39 Oslanjajući se na tipologiju fra-njevačkih crkava koju je još početkom 20. stoljeća napravio Kurt Beibrach, zaključio je kako se taj tip svetišta ne može uvrstiti u njegov „najjednostavni-ji“ tip svetišta (Einfacher typus), poput onoga kakav se javlja na crkvi San Francesco u Cortoni gdje se bočne kapele nastavljaju u ravnini uzdužnih zidova, već da ga se treba smatrati posebnim „prijelaznim“ tipom prema onom „proširenom“ (Erweiterter) kod kojeg se uz glavnu apsidu javlja i čitav niz kapela (npr. Santa Croce u Firenzi), a kakav se inače javlja u cistercitskim crkvama „bernardinskog tlocrta“ koje su poslužile kao prototip za brojne propovjedničke crkve.40 Uz to je napomenuo kako „… u eksterije-ru kompozicija apside s bočnim kapelama podsje-ća na skraćeni transept, ali vjerojatno ovaj ‹vanjski› razlog nije dominantan u kreiranju rješenja.“, te da se u ovom slučaju „ …ne radi o mehaničkoj reduk-ciji transepta i kapela cistercitske sheme – koje se podjednako skraćuju i paralelno podrezuju – nego o kontaminaciji – procesu kojeg možemo usporediti s kreativnom redukcijom crkve sv. Franje u Assisiju u odnosu na Angers, kako je interpretira Krönig“.41 Dakle, Ivančević se nije složio s idejom neke unu-trašnje postupne evolucije nego je smatrao kako je riječ o specifičnoj interpretaciji monumentalnijeg i razvijenijeg tlocrtno-prostornog rješenja, pri čemu estetsko-simbolička razina (podsjećanje na transept) nije bila presudna.

S takvom se interpretacijom nije složio Damir Demonja, već je zaključio da za razliku od Beibra-chova „najjednostavnijeg“ tipa svetišta ovo pulsko, zajedno s onim u Ascianu, treba smatrati slijedećom razvojnom varijantom, odnosno „jednostavnim“ tipom, jer po njemu: „Ispravljanje, odnosno dopu-njavanje tipologije omogućuje jasnije i ispravnije ra-zlikovanje tipova tlocrta i ukazuje na logičan slijed razvoja koji Biebrach dalje razrađuje“,42 Uz to isti je autor zaključio kako je crkva San Francesco u Ascia-nu poslužila kao uzor za tlocrtnu u prostornu kon-cepciju crkve sv. Franje u Puli, pri čemu se nije osvr-nuo na moguće vrijeme nastanka toskanske crkve, niti objasnio kako je moguće da je do takvog utjecaja i pod kojim okolnostima uopće došlo.43

U vrlo kratkom osvrtu na franjevačku crkvu u Puli, Dijana Vukičević Samaržija je istaknula kako takvo rješenje svetišta nije tako jedinstveno kao što se tvrdi jer se takav tip crkava može naći na Kreti i u Ascianu, s time da, nažalost, nije navela o kojoj se to crkvi na Kreti radi.44

Problemu geneze ovakvog specifičnog tipa tro-dijelnog svetišta koji se javlja na franjevačkim crkva-ma u Puli, Kopru i Piranu, nekoliko je redaka posve-tio i Samo Štefanac. Sagledavajući njihovu pojavu u sklopu šire evolucije „bernardinskog tlocrta“ – koja

je postupnom redukcijom dovela do različitih tro-dijelnih svetišta u propovjedničkoj arhitekturi, pa tako i ove specifične varijante istarskih franjevačkih crkava – on je kao dokaz sažimanja i eliminacije transepta naveo primjer crkve Santa Caterina u Pisi kod koje se na spoju lađe i nešto širih bočnih kape-la javlja duboka, do stropa visoka niša – atrofirani izdanak nekadašnje poprečne lađe.45 Ističući kako lagano proširena svetišta franjevačkih crkava u Istri predstavljaju posebni evolucijski stupanj u razvoju kojega nije bilo moguće naći drugdje, a koji se može smatrati svojevrsnim „međustupnjem“ između spo-menute pisanske crkve i franjevačke crkve u Cortoni, on je zaključio kako te specifične regionalne odlike određuju poseban, „istarski tip“ propovjedničke crkve.46 Ipak, bitno je napomenuti kako ovako na-vedena evolucija nije posve neovisna od kronologije nastanka pojedinih crkava, ali da je često posljedica lokalnih mogućnosti i potreba jer na veličinu crkve i tlocrtni oblik svetišta bitno utječe manji broj sta-novnika i patricijskih obitelji koje financiraju gradnju apsidalnih kapela, pa je stoga ponekad crkva s većim stupnjem redukcije često starija od one kompleksni-je građevine.47 Zalažući se za načelo logične, veliči-nom i bogatstvom komunalne zajednice uvjetovane evolucije ili, bolje rečeno, prilagodbe bernardinskog tlocrta, Štefanac je u raniju, prilično apstraktnu i autonomnu tipološku klasifikaciju propovjedničkih crkava dodao jedan novi, prilično bitan element – uvjetovanost tlocrtno-prostornih rješenja veličinom, bogatstvom i strukturom društvene zajednice u ko-joj se i za koju se takva crkva gradi.48

Pitanje porijekla ovog „istarskog tipa“ svetišta nedavno su s novih stajališta postavile Mija Oter Gorenčič i Ana Jenko, uvodeći kao njegovo moguće ishodište još jednu crkvu istog oblika svetišta – onu sv. Dominika u Kopru.49 Premda je prva dominikan-ska crkva iz 13. stoljeća davno nestala i na njenom je mjestu krajem 14. stoljeća podignuta nova, druga po redu crkva sv. Dominika, prema tlocrtu prona-đenom u koparskom arhivu s kraja 17. ili početka 18. stoljeća, očito je riječ o još jednoj, četvrtoj cr-kvi „istarske grupe“.50 Ako možemo vjerovati opisu biskupa Naldinija iz 1700. godine koji navodi kako je ta druga crkva sv. Dominika nastala na temeljima stare iz 13. stoljeća, to bi moglo značiti kako je ona zapravo prva u nizu crkava s istovjetnim trodijelnim svetištem lagano proširenih bočnih kapela, odnosno da se franjevačka crkva u istom gradu ugledala na nju.51 U prilog takvoj pretpostavci govorila bi i nje-zine nešto veće dimenzije. Premda dominikanci, po nekim autorima, dolaze u Kopar prije franjevaca, već oko 1220. godine, nikakve arhivske vijesti ne spomi-nju postojanje njihove crkve u 13. stoljeću, prem-da je posve logično da su crkvu podigli tridesetak ili četrdesetak godina kasnije. Stoga ostaje otvoreno pitanje: je li ona uistinu poslužila kao model za fra-

40


njevačku crkvu u istom gradu, ili je bilo obrnuto, od-nosno jesu li i ostale franjevačke crkve u Puli i Piranu slijedile njezin primjer?52

Jednako tako arhivski izvori za sada ne daju nika-kva uporišta ni za dataciju franjevačke crkve u Kopru, premda mnogi smatraju da je njezina gradnja zapo-četa već 1265. ili 1266. godine, nakon dopuštenja koparskog biskupa Konrada da se poruši stara crkva sv. Franje i objedini s onom novom, tek započetom.53 Kako za sada nisu nađeni nikakvi tragovi starije crkve i nekakvog spajanja s novom crkvom, ostaje otvoreno da li je uopće izvršena spomenuta odredba ili se odu-stalo od te ideje i naknadno pristupilo gradnji ove po-stojeće crkve. Zbog svega navedenog, neizvjesno koja je od ovih koparskih crkava nastala prva, odnosno, kako to ispravno primjećuje Ana Jenko, s obzirom da su bile podjednake veličine lako je moguće da su obje nastale otprilike istovremeno.54

Potvrda postojanja još jedne crkve s identičnim tipom lagano proširenoga, trodjelnog svetišta, i to crkve sv. Dominika, sada naizgled nešto izvjesnijom čini pretpostavku Same Štefanaca kako je ova diferen-tia specifica „istarske grupe“ propovjedničkih crkava nastala upravo u Kopru, a ne u Puli, i to najvjerojat-nije na crkvi sv. Franje. Da li se takav oblik prvo poja-vio kod koparskih dominikanaca ili franjevaca, odno-sno je li možda nastao u Puli, čemu u prilog govore sve navedene okolnosti, manje je bitno od činjenice da je on postao obilježje svih triju najznačajnijih cr-kava istarske franjevačke provincije koje se sve dovr-šavaju krajem drugog desetljeća 14. stoljeća. Naime, unatoč nešto ranijem početku gradnje crkve sv. Fra-nje u Kopru, ona je izgleda dovršena posljednja jer se tek 1319., naručuje crijep za njezino pokrivanje, dok je piranska franjevačka crkva prema posvetnom natpisu započeta 1301. a posvećena 1318. godine.55

Naposljetku treba istaknuti neke detalje koji go-vore u prilog pulske franjevačke crkve kao mogućeg ishodišta ovakvog tipa svetišta. Bliske veze koparske i pulske franjevačke crkve potvrđuju pojedinosti koje se javljaju u oblikovanju arhitektonske i dekorativ-ne plastike njihovih apsida: one su nastale ili bar započete gotovo istovremeno, s time da se složeniji i bogatiji oblici javljaju u Puli. Obje, naime, imaju gotovo identično oblikovane pilastre trijumfalnog luka sa zarubljenim bridovima i karakterističnim konkavno-grebenastim završetkom na vrhu, odno-sno piramidalnim umetkom na prijelazu prema če-tvrtastoj bazi.56 (sl. 10, 11) Jedina važna razlika je ta što kod pulske crkve trijumfalne lukove krasi još nešto bogatiji klesarski ures kapitelne zone, kao što je uostalom bogatija arhitektonska dekoracija u unu-trašnjosti apsida te na vanjštini crkve. Još dva detalja upozoravaju kako njihov nastanak moramo proma-trati u bliskoj vremenskoj međuovisnosti. Kod obje je crkve iznad prozora glavne apside, gotovo pri sa-mom vrhu zabatnog zida, izveden gotovo identičan križ lagano proširenih krakova (na „lastavičji rep“) i s malim šiljkom u podnožju reljefnom obliku, s time da je onaj pulski reljefno istaknut i te koloristički naglašen, dok je onaj koparski tek urezan (sl. 12).57 Kako se ipak složeniji i raskošniji oblici klesarskog uresa javljaju u Puli, slijedeći logiku po kojoj su izve-deni oblici ili oni koji su nastali imitacijom izvornika uvijek nešto jednostavniji, a ne obrnuto, to bi zna-čilo da je koparsko svetište nastalo ugledom na ono pulsko.58

Te nam podudarnosti, vjerujem, dopuštaju da početak gradnje pulske crkve stavimo čak i prije one koparske, odnosno da pretpostavimo kako su obje crkve gotovo istodobno započete, a potom i paralel-no građene. Za sada je teško govoriti o dataciji ove intervencije, no vjerujem da nećemo puno pogriješiti ako je smjestimo između 1280. i 1285., odnosno najkasnije 1290. godine. Pomicanje početka grad-nje koparske crkve u početak osamdesetih godina ima utoliko opravdanje što je teško vjerovati kako je crkva započeta 1265. godine i građena u konti-nuitetu više od pola stoljeća, premda je i to moguće uslijed uobičajenih prekida uzrokovanih izostankom novca,59 no onda bi se zasigurno to odugovlačenje i

Sl. 10. Crkva sv. Franje, Pula, pilastar trijumfalnog luka (foto: P. Marković)

Sl. 11Crkva sv. Franje, Kopar, pilastar trijumfalnog luka (preuzeto iz: M. Oter Gorenčić, „Srednjeveška stavbna dediščina benediktincev, dominikancev, manjših bratov sv. Frančiška in klaris v slovenski Istri“, Annales, Series historia et sociologia, 22, 2 (2012.), 555-588)


41

gradnje po etapama moglo uočiti i na samoj građe-vini. Smatram ipak kako njezinu gradnju treba po-maknuti nešto kasnije, i to prvenstveno u svjetlu podatka da je 1280. godine u samostanu umro bl. Monald, pa je ta okolnost mogla poticajno djelo-vati na početak ili ubrzani nastavak gradnje. Osim toga valja istaknuti kako arhitektonska dekoracija i koparske i pulske franjevačke crkve pokazuje nešto zrelije i pročišćenije gotičke stilske oznake, dok se kod franjevačkih crkava „prve generacije“ građenih u šezdesetim i sedamdesetim godinama 13. stoljeća, poput onih u Udinama ili Cividaleu, dosljednije po-štuje odredba o jednostavnosti i siromaštvu (domus humilis) te se intenzivnije osjeća prisutnost “antide-korativnog“ stava u suzdržanoj, naglašeno stiliziranoj prilagodbi dekorativnih oblika.

Pri povratku na ishodište ovog problema – ge-neze trodijelnog lagano proširenog svetišta – nameće se nekolicina bitnih pitanja. U prvom redu je upitno može li se pojava istovjetnog oblika svetišta na neko-liko primjera u Istri i u franjevačkoj crkvi u Ascianu povezati na neki način te koji je uistinu razlog nje-gove učestale pojave baš kod ovih istarskih crkava. Tražeći mogući odgovor na prvo pitanje, moram istaknuti kako za sada ne postoji niti jedan razlog zbog kojega bi pojavu lagano proširenoga trodijel-nog svetišta u Toscani i Istri povezali nekim izravnim utjecajima, bilo da su oni tekli u jednom ili drugom smjeru. Ne samo da ne znamo tko bi, te i iz kakvih razloga htio prenijeti takvo prostorno rješenje iz jed-noga malog pokrajinskog gradića smještenog jugoi-stočno od Siene, kako je to ustvrdio Demonja, nego nam nije posve jasno ni kada je ta crkva sagrađena, te da li ona uistinu kronološki prethodi našim cr-kvama.60

Učestalost pojave trodijelnog svetišta s tri pravo-kutne apside kod propovjedničkih crkava u regiji Ve-neto navela je na pojedine istraživače da korijene po-traže u graditeljskoj tradiciji regije, pa je tako Herbert Dellwing došao na ideju kako su korijeni tog načina oblikovanja svetišta u predromaničkoj, točnije karo-linškoj arhitekturi.61 No iako je takva pretpostavka pri-vlačna, ona nema čvršćih oslonaca, u prvom redu jer nisu obrazloženi motivi za takvu vrst dubokoga povije-snog posezanja u regionalnu sakralnu baštinu. Stoga se za ovu varijantu, kao uzor za sve ostale jednobrod-ne propovjedničke crkve „umbrijsko-toskanskog“ tipa troapsidalnog svetišta, treba kao uzor smatrati crkvu San Francesco u Cortoni dovršenu 1254. godine.

S druge strane, ako prihvatimo da se u takvom načinu oblikovanja svetišta javlja odraz „izgubljenog transepta“, onda bi se lako mogli doći na pomisao kako je ova specifična kontrakcija uzrokovana sim-boličkim razlozima, odnosno u njoj vidjeti odraze pretpostavljene prve, odnosno druge crkve sv. An-tona Padovanskog, za koju mnogi istraživači pretpo-stavljaju da je izgledala poput one sv. Franje Asiškog – jednobrodna crkva s transeptom i poligonalnom apsidom.62 Ako se tome doda kako je, po predaji, sv. Ante Padovanski osnovao samostane u Kopru, Puli i Piranu između 1226. ili 1229. godine, onda bi takvo tumačenje dodatno dobilo na uvjerljivosti. Nije na odmet napomenuti kako crkvu drugog po redu franjevačkog sveca i spomenute istarske samo-stane povezuje još jedan detalj – naime, u pulskom je samostanu čašćen već spomenuti bl. Oton, a u Kopru, kako smo već napomenuli, bl. Monald koji je umro 1280. godine.63 Uspostava i uzdržavanje kulta lokalnih blaženika također je moglo biti povodom da se pri odabiru mogućeg rješenja franjevci odluče ugledati na tadašnju padovansku crkvu i u krajnje reduciranom obliku zadrže ideju transepta, odnosno mučeničkog križa koju on simbolički naznačuje. No, u stvarnosti forma križa svetišta ovih crkava se ni ne naslućuje jer je pomak bočnih volumena neznatan, pa je posve upitno da li je takva nakana uopće bila prethodila ovakvom rješenju.

Tražeći moguće razloge ove pojave, ne bi trebalo posve ispustiti iz vida ni moguće nastojanje arhitekta da se izdvajanjem i posebnom artikulacijom volume-na triju stepenasto poredanih apsida u eksterijeru posebno naglasi najznačajniji dio crkve – svetište. Izdignuti zabatni zidovi glavne apside i pregradnog zida nad trijumfalnim lukom, kao i monumentalna preslica, te profilacije potkrovnih vijenaca, poseb-no naglašene na konzolno istaknutim rubovima, nesumnjivo poprimaju daleko logičniji poredak ra-zlamanjem duge glatke plohe uzdužnih zidova te izdvajanjem volumena bočnih apsida. Na taj način u kompoziciji volumena i reljefnoj artikulaciji cjeline crkve istočni dio na adekvatan način radi protutežu monumentalnom zapadnom pročelju.

Sl. 12Crkva sv. Franje, Kopar,

crtež začelja (preuzeto iz: G. Cuscito, „I

primordi francescani ai confini orientali

della Venetia: linee di ricerca“, Atti e memorie

della Società Istriana per Archeologia e

Storia Patria, 114, 42 (2014.), 3-42)

42


Ne odbacujući posve niti jednu od navedenih mogućnosti, ipak vjerujem kako se rješenje nije ni u tradiciji, ni u simbolici, a niti u estetici, nego u funkciji, točnije u liturgijskim razlozima. Ukratko, analizirajući sve navedene primjere, kao i brojne dru-ge crkve kod kojih se javljaju sve tri apside, sa ili bez transepta, ili pak crkve samo s jednom četvrtastom apsidom,64 ali i ona specifična prijelazna rješenja po-put crkve S. Catarine u Pisi, jedini logični zaključak je da se oblik svetišta crkve prilagođuje njezinoj širini. Naime, bitno je istaknuti kako su sve četiri istarske crkve, kao i ona u Ascianu, podjednake veličine, du-gačke su od oko 32 do 38 metara a širine od 10,5 do 13 m te kako je kod svih tih crkava središnja apsida gotovo uvijek široka kao polovica širine lađe. Iz tog razloga, nakon što se još oduzme širina pregradnih zidova i pilastara trostrukog trijumfalnog luka, preo-staje malo, odnosno nedovoljno prostora za bočne kapele. Iz toga, posve praktičnog razloga – stvaranja dovoljnog prostora oko oltara, točnije: koncelebra-cijskog otoka na kojem on stoji – dolazi do potre-be za proširenjem okolnog prostora, što se provodi laganim razmicanjem uzdužnih zidova prema sjeve-ru i jugu. Naime prilikom svečane, koncelebrirane mise oko oltara se okupljaju najmanje tri svećenika te je nužno osigurati dovoljno prostora oko njega. Premda se ovaj razlog može činiti prilično banalan i nadasve dvojben, usporedna analiza dimenzija broj-nih istočnojadranskih crkava s trodijelnim, odnosno jednodijelnim četvrtastim svetištem, kao i nekih dru-gih primjera, vrlo jasno pokazuje kako se kod crkava koje su uže od 10 metara u potpunosti gube bočne apside jer jednostavno za njih više nema mjesta, kao što se i kod crkava koje su šire od 13 metara javlja dovoljno prostora za normalni smještaj dvaju bočnih kapela. Pritom valja istaknuti kako se širina glavne apside proporcionalno ne smanjuje sa smanjivanjem širine crkve, nego se u pravilu zadržava u rasponima od 4 do 6 metara te kao zadana veličina presudno utječe na mogućnost proširenja svetišta.65

Dokaz takvom tumačenju nalazimo u crkvi sv. Franje u Zadru. Iako se često ističe kako je izvorno svetište te crkve i prije pregradnje bilo također trodi-jelno, već sam pogled na ogromnu širinu središnje apside i relativno uske prostore preostale uz njezi-ne bokove, svjedoče kako se unutar iste širine lađe nisu mogle smjestiti bočne kapele odgovarajuće širi-ne. Osim toga istanjeni bočni zidovi tog „stražnjeg kora“, koji se javljaju u produžetku lađe, potvrđuju kako je to trodijelno svetište nadograđeno.66 Nada-lje, logično je da se zadarska franjevačka crkva ne razlikuje od istodobno građene dominikanske koja, premda podjednako velika. ima samo jednu četvrta-stu apsidu.

Promotrimo li sada problem odnosa crkve San Francesco u Ascianu s „istarskom grupom“ propo-vjedničkih crkava, vjerujem kako jedino spomenuti

funkcionalni, odnosno unutarnji uzročno-posljedič-ni razlozi opravdavaju ovu podudarnost, i, poslje-dično, simultanu, odnosno neovisnu pojavu proši-renoga troapsidalnog svetišta i u jednom i u drugom slučaju. Moguće postojanje takve crkve i na Kreti samo bi dodatno osnažilo ovaj argument.

Dakle, ovaj „istarski tip“ propovjedničke crkve uistinu možemo smatrati specifičnim rješenjem koji nastoji pomiriti želju za monumentalnošću i brojno-šću kapela s veličinom crkve te ekonomskim mo-gućnostima lokalne zajednice. Sagledano u perspek-tivi takve „funkcionalno-organske“ evolucije, koja naravno nije ni stilski, a niti kronološki uvjetovana, očito je kako predstavlja predzadnji stupanj koji od razvijenijeg tipa „bernardinskog tlocrta“, preko raši-renog cortonskog prototipa, vodi do potpunog uki-danja dvaju bočnih kapela i crkve samo s jednom kvadratičnom apsidom. Nastojeći pod svaku cijenu zadržati troapsidalno svetište, ovo rješenje stoji na pola puta između srednje velikih jednobrodnih cr-kava s trodijelnim svetištem i onih nešto manjih, ili bar skromnijih, jednobrodnih propovjedničkih crka-va zaključenih samo s jednom apsidom. Mimo svih mogućih simboličkih ili likovno-estetskih tumačenja ove pojave, tako se kao najizglednije javlja ovo koje se, citirajući poznatu krilaticu modernističke arhitek-ture, može sažeti –„forma slijedi funkciju“.

KLESARSKO-KIPARSKA DEKORACIJA CRKVE SV. FRANJE, KOMUNALNA PALAČA I FRA

JAKOV IZ PULE U PADOVI

Treća, i možda najznačajnija odlika pulske fra-njevačke crkve jest njezina neobično bogata arhitek-tonska dekoracija. Naime, kada govorimo o obilju klesarskog i kiparskog dekora, treba imati u vidu kako ono i nije tako rijetka pojava u širim prostor-nim i vremenskim okvirima, ali je za razdoblje kraja 13. i početka 14. stoljeća u prijadranskim središti-ma gotovo pa iznimka. Premda je u literaturi često isticano kao specifičnost ove crkve, začudo, brojne njezine istraživače to nije ponukalo da se pozabave razlozima te pojave, kao i pitanjem porijekla pojedi-nih motiva.

Jedini autor koji je do sada pokušao ponuditi odgovor na dio tih pitanja u kontekstu lokalne an-tičke baštine jest Radovan Ivančević. Osvrnuvši se na problem pojave gotike i dugog trajanja antike u Istri, Ivančević je uočio načelnu srodnost u pojavi istog motiva – razlistale vitice na monumentalnom zapadnom portalu crkve sv. Franje (sl. 13,14) i na slavoluku Sergijevaca, antičkog spomenika iz 1. st. n. e. u istom gradu, s tom razlikom što je na fra-njevačkoj crkvi ona izvedena u mramoru te u široj i bogatijoj formi teče oko čitave čeone strane portala, dok na antičkom slavoluku u daleko nježnijoj formi naglašene geometrijsko-linijske strukture krase boč-ne, unutrašnje plohe središnjeg prolaza.67 Premda su


43

razlike u oblikovanju, pa i funkciji, ova dva motiva vrlo izrazite, te ih i sam Ivančević dijelom ističe, po njemu je motiv s rimskog slavoluka poslužio kao model za onaj na crkvenom portalu. Za prijenos mo-tiva s poganskog na kršćanski spomenik bio bi zaslu-žan nepoznati srednjovjekovni klesar koji je visoko valorizirajući postojeću lokalnu tradiciju iskoristio antičko likovno naslijeđe te odlučio taj motiv upotri-jebiti na nov i inovativan način uklapajući ga u novu kompozicijsku cjelinu.68 Pored tog motiva, koji ipak više u ideji nego u formi povezuje dva spomenika, Ivančević je istaknuo kako se na franjevačkom porta-lu javlja još jedan antički motiv, i to gotovo klasično izveden, pasji skok kakvog nalazimo na fragmentima antičkih arhitektonskih vijenaca u Arheološkom mu-zeju Istre u Puli (sl. 15).69

Premda se ne može osporiti utemeljenost ta-kvog tumačenja – citiranje pojedinih dekorativnih motiva klasičnog podrijetla u gradovima bogate an-tičke baštine učestala je pojava u srednjovjekovnoj umjetničkoj praksi – smatram kako su razlike u obli-kovanju tih dvaju motiva, a konačno i u njihovoj po-sve drugačijoj funkciji, tolike da otklanjaju nužnost njihova izravnijega uzročno-posljedičnog poveziva-nja. Naime, jedra, razlistala vitica kao simbol vječnog života, odnosno raja, a posljedično i Spasenja,70 jest čest motiv na brojnim romaničkim (npr. katedrale u Modeni, Ferrari, Fidenzi) i gotičkim crkvenim porta-lima, poglavito na srodnim trečentističkim portalima propovjedničkih crkava u jugoistočnom dijelu po-krajine Umbrije (propovjedničke crkve u mjestima Cascia i Norcia), pa stoga ne treba tražiti povoda za njezinu pojavu u ipak bitno drukčije oblikovanom motivu na slavoluku Sergijevaca – ona i bez tog an-tičkog spomenika ima svoj raison d’être.71 Pogotovo se ne može prihvatiti gledište po kojem je pojavi tih motiva na franjevačkom portalu presudio likovni i estetski senzibilitet nepoznatoga romaničkog kipara, koji je uz to čak bio i svjestan značenja toga lokalnog antičkog spomenika u Rimskom Carstvu.72

Veza između poznatog antičkog slavoluka u Puli s franjevačkom crkvom možda bi se mogla pro-motriti u nešto drugačijem kontekstu, točnije onom koja kao naručitelje crkvenog portala uvodi feudalnu obitelji Sergijevaca.73 Naime, moglo bi se pretpo-staviti kako se u podudarnosti imena Sergi drevne rimske obitelji, čak četiri puta uklesanog na antič-kom slavoluku (kao Sergius, Sergi) i one feudalnih gospodara Pule skrivaju mogući razlozi prenošenja

Sl. 13Crkva sv. Franje,

Pula, detalj portala (foto: P. Marković)

Sl. 14 Crkva sv. Franje,


Sl. 15Crkva sv. Franje,


44


ideje reprezentativnog ulaznog portala antičkog spo-menika, kao i pojedinih motiva koji se nalaze na nje-mu, jer, osim već spomenute vitice, i gotovo klasično oblikovani denti na crkvi sv. Franje također povezuju ova dva spomenika. U tom slučaju feudalna obitelj Sergijevaca bi u želji za potvrđivanjem svog drevnog, rimskog porijekla bila naručitelj ili inicijator prijeno-sa ovakve reprezentativne koncepcije trijumfalnog ulaza na portal crkve.

Moramo istaknuti kako je ovakvo tumačenje da-leko logičnije te ima čvršća uporišta nego ono pret-hodno navedeno. Ime Sergi relativno se rijetko javlja u lokalnim arhivskim izvorima, jedan se spominje u krajem 10. a drugi krajem 12. stoljeća, dok je prvi član obitelji Castropola s tim imenom je Sergio I, je-dan od trojce sinova Galvagna koji je 1268. godine postao kapetan puka grada Pule, dok je njegov unuk Sergio II, od 1311. do 1319. godine, imao položaj glavnog i vječnog kapetana Pule te je zajedno sa svojim rođakom Nascinguerrom IV, sve do pobune 1331. godine de facto vladao Pulom i njezinim širim teritorijem.74 Zanimljivo, na slavoluku se također spominju tri muška pripadnika obitelji Sergi, s time da se njihove rodbinske veze ne mogu posve jasno ustanoviti.75

Legenda o rimskom porijeklu obitelji Castro-pola javlja se u Dialoghi due sull’antichità di Pola, djelu anonimnog autora iz 1588. godine, a zasniva se upravo na podudarnosti imena Sergi.76 Kako tek jedan od troje sinova Galvagna nosi ime Sergio I, smatram kako se takva narudžba mogla desiti tek s njegovim usponom i po njegovoj želji, a najkasnije za vrijeme njegova unuka Sergia II u drugom desetljeću 14. stoljeća, kada je obitelj Castropola na vrhuncu moći i kada se otprilike gradnjom zapadnog portala crkve dovršava i crkva sv. Franje.

Vezano uz nastanak ovog portala možda još jedan neuočeni detalj govori u prilog veće i značaj-nije privatne donacije, odnosno narudžbe. Naime, ne samo širi vanjski okvir s viticom, nego gotovo svi kameni dijelovi portala, uključujući čak i unutraš-nji pravokutni okvir, napravljeni su od sivo-plavog mramora (sl. 13). Bez obzira na njegovu relativnu dostupnost unutar brojnih razvalina nekoć antičke Pule, ta količina dragocjenog kamena ugrađenog u portal crkve, ali i u otvore kapitularne dvorane, nji-hove privatne grobne kapele, vjerujem, također na-značuje prisutnost snažnije individualne donacije.77 Uostalom, poseban privatni patronat nad nastan-kom crkvenog portala neke propovjedničke crkve nije toliko rijedak na apeninskom poluotoku i treba ga promatrati u sklopu širih laičkih intervencija na propovjedničkim crkvama.78

Premda navedene pojedinosti govore u prilog mogućeg izravnog utjecaja obitelji Sergijevaca na nastanak reprezentativnog portala crkve sv. Franje, moramo naglasiti kako ne možemo posve otkloniti

mogućnost kako u ishodištu ovakve pretpostavke ipak leži slučajna podudarnosti imena Sergi zabilje-ženog i na drevnom lokalnom spomeniku. Stoga ma kako bila privlačna pomisao u vrlo ranom pokušaju fabriciranja vlastitih antičkih korijena, kao što ste to zbilo u Padovi 1274. godine čudesnim „otkrićem“ Antenorove grobnice, vjerujemo kako ona još uvijek nema čvršćih povijesnih osnova, već da je ona, kao i u 16. stoljeću kada je potakla humanističko-anti-kvarno promišljanje o genealogiji poznate lokalne obitelji, jednostavno povezala ta dva značajna lokal-na spomenka, naravno, iz nešto drugačijeg rakursa.

Sagledavajući problem porijekla pojedinih deko-rativnih motiva na portalu smatramo kako ne treba isključiti ni moguću želju pulskih franjevaca, narav-no potpomognutu lokalnim crkvenim i svjetovnim vlastima kao i čitavim stanovništvom, da se crkva pretvori u hodočasničko središte čitave Istre. U tom svjetlu, naime, vidimo mogućnost tumačenja poja-ve naturalistički izvedenog motiva školjke Jakobove kapice, poklopljene i preokrenute uokolo vanjskog, okvira istaknutog portala. Istina, iako je taj motiv ve-zan u pravilu samo za hodočasnike koji su pohodili grob sv. Jakova u dalekom Santiagu de Composteli, te, možda, u krajnjem vidu, ima samo puki dekora-tivni značaj, činjenica kako je u samostanu od 1242. godine bio posebno čašćen i slavljen bl. Oton iz Pule, franjevac za kojega mnogi drže da je porijeklom Te-utonac te da je u Pulu došao prilikom samog osni-vanja samostana tijekom jednog od posjeta sv. Ante Padovanskog,79 onda takva pretpostavka poprima čvršće osnove. Smatram da tu ideju ne možemo po-sve odbaciti, prvenstveno iz razloga što je čitava crkva razmjerno bogato ukrašena, štoviše i samo svetište u kojemu se u sjevernoj apsidi čuvaju ostaci bl. Otona također je naglašeno bogatom dekoracijom, pa se ta neuobičajena raskoš može pripisati i njezinom želje-nom hodočasničkom karakteru. Tu moguću drugu ili dvojnu ulogu crkve sv. Franje u Puli treba sagledavati i na široj regionalnoj podlozi te u skladu s programat-skim nastojanjima lokalne zajednice da uzdizanjem kulta mjesnog blaženika koji je za života, ali i poslije svoje smrti, činio tolika čudesna ozdravljenja, pretvori Pulu i franjevačku crkvu u najznačajnije hodočasnič-ko središte čitave Istre. Ako imamo u vidu kako se u Kopru u franjevačkom samostanu od 1280. godine štovao bl. Monald, na lokalnoj razini konkurentski svetac, onda je gradnjom velebne, nešto veće i ljepše crkve pulska crkveno-općinska zajednica na tipičan srednjovjekovni kampanilistički način možda nasto-jala osigurati i dokazati prestiž lokalnog traumaturga.

Tu misao možda treba promatrati i u povije-sno-političkom kontekstu osamostaljivanja pulske komune od feudalnih pretenzija akvilejskog patrijar-ha, ali i stalnih mletačkih posezanja. O tome svje-doči gradnja velebne Komunalne palače, dovršene između 1296. i 1300. godine, koja se javlja kao mož-


45

da najizrazitiji znak te potvrda snage i neovisnosti pulske općine.80

Sve se to događa u vrijeme kada Venecija diktira i trajno sputava ekonomski i trgovački razvitak grada, rušeći obrambene zidove i namećući pravila ponaša-nja. Istodobno, akvilejski patrijarh, instalirajući jed-nu agilnu patricijsku obitelj u sve upravne strukture komune te dopuštajući joj da se uzdigne na rang signorie, nastoji zadržati svoja vlasnička prava nad gradom i ostacima teritorija u Istri. S predajom u po-sjed Castropolama Kaštela na vrhu grada, predstavlja simbolički i stvarno potpuno preuzimanje vlasti, pa je u tim okolnostima, na pola puta između dijelom srušenih zidina i tvrdoga kaštela, gradnja Komunalne palače i velebne franjevačke crkve možda jedini vid-ljivi znak postojanja i one treće, manje vidljive strane – pulske komune i svog onog crkveno-građanskog općinstva koje u tim složenim odnosima tvori protu-težu svim tim nastojanjima i posezanjima.

Vjerujem, stoga, kako ni sama franjevačka odlučnost, pa ni potpora jedne ili više istaknutih patricijskih obitelji na čelu s onom Sergijevaca, u konačnici sami po sebi ne bi mogli stvoriti ovakvo reprezentativno zdanje. Tu se treba prisjetiti i riječi fra Marina Oreba koji je baš u pulskom puku, znači u onim pripadnicima nižih društvenih staleža, ali i čitavom stanovništvu južne Istre vidio jednu od glav-nih pokretačkih snaga u nastanku franjevačke crkve i samostana.81 Nesumnjivo, uz želju za samorepre-zenatcijom lokalnog feudalnog moćnika i nastojanje za potvrđivanjem komunalne autonomije, zasigurno je vjerska revnost običnog puka, te brojni milodari i prihodi koje je samostan ostvario od prodaje oprosta za sve one koji posjete crkvu, moglo bitno utjecati na njezin nesvakidašnji izgled, impozantnu veličinu, a možda čak i na brzinu gradnje čitavog kompleksa. Naime, prostori samostana Male braće, ili oni pak oni Reda propovjednika, bili su možda jedino mjesto demokratičnosti u srednjovjekovnom društvu, mje-sto na kojem su pored pripadnika društvenih elita, ili možda čak i prije njih, obični građani, zanatlije, trgovci i razne bratovštine, mogli iskazivati svoju pri-padnost zajednici.

Spominjući dovršetak Komunalne palače u Puli krajem 13. stoljeća i njezinu bar dijelom paralelnu gradnju s gradnjom crkve sv. Franje, treba istaknuti kako ta dva istaknuta gradska spomenika povezuje i vrlo srodna klesarsko kiparska dekoracija. Kako sam to još prije dvadesetak godina naznačio, gotovo na istovjetan način oblikovan je friz akantovog lišća na kapitelnoj zoni dvaju bifora i portala kapitularne dvorane franjevačke crkve te friz izveden na jugo-istočnom pilastru Komunalne palače u Puli – jedi-nom izvornom dijelu pročelnog trijema iz 13. stolje-ća (sl. 16, 17).82

Riječ je o razmjerno bogato raščlanjenim listovi-ma, živo modelirane površine i oštro nazubljenih re-sica s karakterističnim povijenim vrhom sastavljenim od tri podjednake, središnjom žilom naglašene rese. Između listova mjestimično se javljaju tanke stap-ke sa sitnim razlistalim pupoljcima, odnosno kod kapitela na kapitularnoj dvorani kuglasti plodovi s rupicom u pri vrhu.83 Za razliku od širih i plošnijih akantovih listova kapitularne dvorane, veličinom i načinom oblikovanja nešto bliži onima s Komunalne palače, pojedini listovi prekrivaju ugaone konzole na zapadnog portalu franjevačke crkve (sl. 13).

No, nisu to jedine poveznice tih dvaju značaj-nih spomenika. Kada se malo bolje promotri i ostala arhitektonska plastika koja krasi te dvije građevine, jasno je kako ih povezuju i druge analogije. I na jednoj i na drugoj građevini se kao lajtmotiv javljaju denti te friz visećih lukova na konzolicama, s time da su one na Komunalnoj palači dodatno ukraše-ne različitim, reljefno izvedenim motivima (sl. 19). Vrlo je srodan i sustav profilacija potkrovnih vijena-ca u kojoj se, između gornjeg niza snažno izbačenih denta i donjeg konveksnog profila, smješta duboki i široki konkavni žlijeb (sl. 20). Sve to daje nam za pravo da zaključimo kako je na jednom i na drugom spomeniku radila ista klesarsko-kiparska radionica, vjerojatno ona koju je pod nazivom „Kiparska radi-onica općinske palače u Puli“ još prije pola stolje-ća u stručnu literaturu uveo Josip Stošić.84 Moguću potvrdu ove pretpostavke nalazimo i načinu na koji su oblikovani figuralni dijelovi jednog i drugog spo-

Sl. 16Komunalna palača,

Pula, kapitel sjeveroistočnog pilastra (foto: P.

Marković)

Sl. 17Crkva sv. Franje, Pula,

kapitualrna dvorana, detalj pilastra (foto: P.

Marković)

46


menika. Naime, u svetištu franjevačke crkve, pod križnorebrastim svodovima četvrtastih apsida, poje-dine konzole izvedene su u vidu kruškolikih ljudskih glava shematiziranih crta lica, jednostavne i sažete modelacije. Gotovo na isti način oblikovana je i glava sirene na sjeveroistočnom uglu Komunalne palače, s time da se isti tip lica može čak zapaziti i na jednoj od konzolica na frizu visećih lukova koji se proteže duž ostataka istočnog zida palače (sl. 19, 21, 22).

Ove do sada neuočene analogije omogućavaju zaključak da je zadnjih desetljeća 13. i početkom 14. stoljeća jedna veća klesarsko-kiparska radionica paralelno radila na opremanju dvaju najznačajnijih zdanja u Puli – s jedne strane franjevačke crkve, a s druge Komunalne palače – odnosno da su bar nekih od tih majstora sudjelovali u izradi klesarskih dijelo-va na obje građevine.

Konačno, kada govorimo o podrijetlu pojedi-nih motiva i tražimo njihovu moguću širu regional-nu pojavu, svakako treba istaknuti kako se gotovo identično oblikovan friz akantovih listova s tankim stapkama kuglastih plodova javlja i na otvorima ka-pitularne dvorane crkve sv. Ante u Padovi podignute na samom kraju ili u prvom desetljeća 14. stoljeća (sl. 16, 17, 18,).85 S obzirom da se pulska kapitular-na dvorana vjerojatno gradi u isto vrijeme, vjerujemo kako nećemo puno pogriješiti ako njezin nastanak vežemo uz djelovanje fra Jakova iz Pule, koji se, kako je to već istaknulo, na gradilištu velike svečeve bazi-like u Padovi javlja između 1291. i 1310. godine. Je li taj fratar zaslužan za prijenos ovog dekorativnog motiva iz Pule u Padovu ili se možda, što je logičnije, njegova pojava treba gledati u obrnutom slijedu, teš-ko je reći, no očito je kako njegovu kasniju afirmaciju trebamo zahvaliti padovanskom kulturnom krugu, točnije gradilištu crkve sv. Ante Padovanskog, jer se gotovo istom obliku javlja još tijekom druge četvrti-ne 14. stoljeća na prozorskim otvorima kapitularne samostana Male Braće u Dubrovniku.

O povezanosti dvaju gradilišta franjevačkih cr-kava, onoga u Puli s onim u Padovi, svjedoči još je-dan mali detalj arhitektonske dekoracije – okruglasta pločica postavljena na vrhu unutrašnjeg trolista koje se javlja u mrežištu dvaju bifora kapitularne dvorane

pulskog samostana (sl. 8). Isti detalj, krasi i sitne tro-liste triju izduženih, šiljato zaključenih prozora juž-nog zida crkve sv. Franje u Puli (sl. 2, 23). Kako se taj motiv ne nalazi na prozorima triju četvrtastih apsida, pa tako ni na prvom susjednom prozoru južne apsi-de, lako možemo zaključiti kako je on uveden nešto kasnije, tijekom gradnje same crkvene lađe. Inače zanimljivo je primijetiti kako taj mali, karakteristič-ni detalj na najistočnijem prozoru još uvijek nije do kraja uobličen – rekli bi da se nalazi in statu nascendi – pa je stoga posve opravdano pomišljati kako je on ovdje prenesen s mrežišta kapitularne dvorane, te da je stoga njegovo ishodište upravo pulski franjevački samostan. Prema oblicima grobova izvedenih na mre-žištu, Ferruccio Gellini je zaključio kako su kapitular-nu dvoranu negdje u prvom desetljeću 14. stoljeću dali sagraditi Pietro (sin Nascinguerre II, i brat Mattea II. pulskog biskupa od 1285. godine) i njegov bratić Nascinguerra III. (zvani Fiorela, sin Sergia I.), koji su

Sl. 18Samostan Sant'Antonio, Padova, kapitularna dvorana, detalj (foto: P. Marković)

Sl. 19 Komunalna palača, Pula, friz sjeveroistočnog pročelja (foto: P. Marković)

Sl. 20Crkva sv. Franje, Pula, potkrovni vijenac južne apside (foto: P. Marković)


47

kao prvi članovi te obitelji imali neograničenu vlast u gradu.86 Okvirno, dakle, nastanak kapitularne dvo-rane bi se mogao datirati u devedesete godine 13. stoljeća ili tijekom prvog desetljeća 14. stoljeća. Ako pretpostavimo nešto raniji početak gradnje svetišta, sredinom osamdesetih godina, onda taj nešto kasniji nastanak kapitularne dvorane i zidova crkvene lađe načelno odgovara već naznačenoj kronologiji gradnje crkve i samostana. Ipak valja istaknuti kako se „ku-glasti vrhovi“ unutar prozorskih trolista, odnosno po-jednostavljenih plošnih mrežišta, javljaju već na apsi-dama crkve Degli Eremitani u Padovi (Santi Filippo e Giacomo), započete 1276. i dovršene 1306. godine, odnosno na prozorima čuvene Cappelle Scrovegni podignute 1305. godine, pa je opravdano zaključiti kako je i taj motiv padovanskog podrijetla. Drugim riječima, iako je fra Jakov iz Pule pridonijelo gradnji, odnosno proširenju padovanske bazilike, vjerojatno je on tijekom tih dvadesetak godina koliko ga se bi-lježi na gradilištu u Padovi povremeno navraćao i u Pulu. U tim svojim povremenim posjetima pulskom samostanu on je mogao angažirati klesare ili preni-jeti tada svježe i nove motive, možda i kao simbo-lički znak veza među franjevačkim svetištima. Kako to svjedoči i jedan danas zazidan prozor franjevačke crkve u Piranu na kojem također možemo vidjeti ka-rakteristične kuglice, nesumnjivo preuzete s pulske crkve, očito je kako je ona preuzela ulogu izvorišta novina u istarskoj regiji.87

Zaključno možemo ustanoviti kako smo s ovim dekorativnim detaljima dobili konkretne dokaze o vezama između velikog gradilišta crkve sv. Ane u Padovi i gradilišta crkve sv. Franje u Puli, odnosno

o stvarnoj i aktivnoj ulozi fra Jakova iz Pule koji je povezao ta dva značajna franjevačka svetišta.88 Ipak, te se veze nikako ne mogu promatrati jednostrano. Naime, premda bi se odnosi između nekolicine gra-dilišta mogli promatrati u tradicionalnim okvirima centra i periferije, ishodišta i filijacije motiva, vjeru-jemo kako je slika ipak nešto složenija te kako su se među ovim prostorno i vremenskim bliskim grad-njama mogli razviti složeniji odnosi primanja i dava-nja. Pritom posebno treba naglasiti kako je zbog svo-

Sl. 21 Crkva sv. Franje, Pula, konzola u

središnjoj apsidi (foto: P. Marković)

Sl. 22Komunalna palača,

Pula, detalj s prikazom sirene (foto:

P. Marković)

Sl. 23Crkva sv. Franje, Pula,

prozor južnog zida (foto: P. Marković)

48


je reprezentativnosti pulska crkva sv. Franje Asiškog u sklopu svoje zasebne, istarske kustodije zasigurno bila regionalni centar, odnosno u mnogim stvarima predvodnik i rasadnik ideja. U tom smislu vidimo i pojavu sličnih dekorativnih i simboličkih motiva na franjevačkoj crkvi u Kopru, odnosno Piranu.

Premda će još mnoga pitanja ostati otvorena, vjerujemo kako nakon ovog osvrta možemo nešto jasnije sagledati nastanak pulskoga franjevačkog sa-mostana i njegove velebne crkve, prvenstveno ima-jući u vidu složene, ali i ponešto specifične povijesne okolnosti u kojima se on dešavao. Naime, za razliku od ranijih tumačenja geneze same crkve, sada su, vjerujem, njezina glavna urbanistička, arhitektonska i stilska obilježja protumačena u užem prostornom i povijesnom kontekstu, te su stoga, vjerujemo, poprimila opipljivije i daleko životnija tumačenja. Pritom je posebno valorizirana uloga glavnih akte-ra tadašnjih povijesnih zbivanja, patricijske obitelji Sergijevaca koja, s jedne strane, nastoji u potpunosti zagospodariti gradom te slobodarskih nastojanja pulske komune koja se, s druge strane, jednako na-stoji oduprijeti toj pojačanoj feudalizaciji namjesnika akvilejskog patrijarha, kao i hegemoniji sveprisutne Venecije koja je tada već posve ovladala drugim istar-skim gradovima. Naposljetku, ne možemo zaboraviti kako je među svim tim povijesnim silnicama i razno-raznim interesima, značajnu i konstruktivnu ulogu

imao i sam puk grada Pule, koji je uz i druge brojne patricijske obitelji pripomogao njezinom nastanku. Ohrabren vjerskim zanosom i potaknut čašćenjem lokalnog blaženika bl. Otona iz Pule, i obični je puk zasigurno nastojao vlastitim prinosima i milodarima pripomoći gradnju velebne i reprezentativne crkve dostojne svojega istarskog franjevačkog sveca. A to je vrijeme, ne zaboravimo, kada se gradila i dovrša-vala veća crkva sv. Antuna Padovanskog (zgotovljena 1310. godine), i kada se također u Kopru gradila fra-njevačka crkva u koju je trebalo biti smješteno tijelo bl. Monalda. Otpor prema feudalnim nastojanjima i opiranje političkoj hegemoniji, ali i želja za primatom na regionalnoj crkvenoj razini, sve je to na svoj način pridonijelo ne samo jedinstvenom izgledu crkve sv. Franje u Puli, nego i posebnom mjestu među svim propovjedničkim crkvama na istočnojadranskoj oba-li. Začudo, iako su te težnje u stvarnosti djelovale disparatno, često vođene suprotnim interesima i ci-ljevima sukobljenih strana, one su se i u ovom sluča-ju, kako to obično biva u vjerski duboko impregnira-nim srednjovjekovnim zajednicama, nekom čudnom sinergijom integrirale kreirajući još jedan vrijedan spomenik. Sklop njegovih jedinstvenih obilježja tako trebamo, a vjerujem jedino i možemo, promatrati kao odraz specifičnih životnih okolnosti vremenâ u kojem je on nastajao.

Bilješke


49

" Ovaj rad je financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom br. 6095 - Croatian medieval heritage in European context: mobility of artists and transfer of forms, functions and ideas (CROMART )"

1 RADOVAN IVANČEVIć, Umjetničko blago Hrvatske, Zagreb, 1998., 88; DIJANA VUKIČEVIć SAMARŽIJA, „Srednjovjekovna umjetnost u franjevačkim samostanima koji su pripadali provinciji sv. ćirila i Metoda”, Mir i dobro: Umjetničko i kulturno naslijeđe Hrvatske franje-vačke provincije sv. ćirila i Metoda. O proslavi stote obljetnice utemeljenja, Zagreb, 2000., 163; DONAL COOPER, „Gothic Art and the Friars in late medieval Croatia, 1213-1460,” Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage, London, 2009., 83,84; DIJANA VUKIČEVIć SAMARŽIJA, „Gotika“, Hrvatska umjetnost – povijest i spomenici, ur. V. P. Goss, T. Maroević, P. Prelog. M. Pelc, Zagreb, 2010., 125.

2 Ovakvo tipsko određenje logično proizlazi iz geneze i učestalosti ova-kve vrste franjevačkih i dominikanskih crkava na matičnom području franjevačkog reda i premda se u literaturi javlja u nešto složenijoj vari-janti kao holzgedeckte umbrisch-toskanisches Bettelordenskirche. WOLF-GANG SCHENKLUHN, Architektur der Bettelorden. Die Baukunst der Dominikaner und Franziskaner in Europa, Darmstadt, 2000., 67.

3 O navedenom tipu crkve pisao je IGOR FISKOVIć, „Umjetnička ba-ština u srednjem vijeku i renesansi”, Milost susreta: umjetnička bašti-na Franjevačke provincije sv. Jeronima, katalog izložbe, ur. I. Fisković, Zagreb, 2010., 83-89; IGOR FISKOVIć, Secundum morem patriae, Identitet crkava propovjedničkih redova u jadranskoj Hrvatskoj, Studije DPUH, Zagreb, 2016.

4 Kandler navodi kako je crkva sv. Franje sagrađena oko 1285. godi-ne dozvolom pulskih kneževa misleći pri tome vjerojatno na obitelj Sergijevaca, poznatijih kao Castropola.,: “…circa 1285. costruzione della chiesa dei Francescani per liberalita dei Conti di Pola…”. PIETRO KANDLER, Indicazioni per riconoscere cose storiche del Litorale, Trieste, 1855., 34. Prema G. Caprinu franjevačku je crkvu sagradio fra Jakov iz Pule koji se 1302. godine spominje kao nadzornik gradnje crkve sv. Antuna u Padovi. GIUSEPPE CAPRIN, L’Istria nobilissima, Trieste, 1905., I, 242, 279).

5 PIETRO KANDLER, Indicazioni per riconoscere….(bilj. 4), 34; MARCO TAMARO, La città e la castella dell’Istria, Parenzo, 1893., I, 95.

6 RADOVAN IVANČEVIć, Gotička sakralna arhitektura Istre, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, 1964., 119; RADOVAN IVANČE-VIć, „ Two thirteenth-century portals in Istria: models of traditional and innovative uses of classical art“, Hortus Artium Medievalium, 2 (1996.), 57-63.

7 „13. iunii: Licentia fratribus Minoribus de Convento Pole deferendi Polam pro laborerio sui loci milliaria VII cupporum solvendo, datium consuetu” citirano u ANTONIO STEFANO MINOTTO, „Documenta ad Fo-rumiulii, Goritiam, Istriam, Tergestum spectania“, Atti e memorie della Società Istriana per Archeologia e Storia Patria, 11, 1-2 (1895.), 6.

8 CAMILLO DE FRANCESCHI, „Il comune polese e signoria de Ca-stropola“, Atti e memorie della Società Istriana per Archeologia e Storia Patria, 18, 1-2 (1902.), 328.

9 FERDINANDO FORLATI, „La chiesa ed il chiostro di San Francesco in Pola“, Atti e Memorie della Società Istriana diArcheologia e Storia Pa-tria, 41 (1929.), 267-283. C. Budinis, također, navodi da je arhitekt crkve sv. Franje bio Jakov iz Pule, ali da je pulska franjevačka crkva izgrađena oko 1314. godine, odnosno početkom 14. stoljeća. CAR-LO BUDINIS, Dal Carnaro al Friuli, Trieste, 1928., 59, 60; BRANKO MARUŠIć, Pula – crkva i samostan sv. Franje, Pula, 1974. Širi osvrt na različite stavove starijih pisaca o vremenu nastanka crkve donosi ATTILIO KRIZMANIć, Samostan i crkva sv. Franje Pula, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, 1998., 397-399.

10 RADOVAN IVANČEVIć, Gotička sakralna…(bilj. 6), 27, 28; DAMIR DEMONJA, „Prilozi proučavanju crkve sv. Franje u Puli“, Histria ar-chaeologica., 44 (2013.), 137. Tekst ovog rada gotovo je u cijelosti prenesen iz knjige DAMIR DEMONJA, Franjevačke crkve na hrvatskoj obali do kraja 16. stoljeća, Zagreb, 2013., a koja je u osnovi njegova ne-izmijenjena doktorska disertacija. Inače navedeni iznos od „milliaria VII cupparum...“ se zapravo odnosi na težinu naručenog crijepa a ne na količinu, pa se nikako ne može s tim podatkom baratati u smislu komada crijepa potrebnog za pokrivanje crkve ili samostana, kako je to kasnije pokušao i Ljudevit Anton Maračić istaknuvši kako je ta količina premala za pokrivanje crkve. LJUDEVIT ANTON MARAČIć, Pulski sv. Franjo: crkva i samostan sv. Franje u Puli, Pazin, 2005, 21. Naime, navedena mjera – milliarium odnosno migliaro jest srednjo-vjekovna mjerna jedinica za teške terete a iznosila je ok 477,03 kg ili 1200 teških libri (libri di peso groso). MARIJA ZANINOVIć-RUMORA, „Zadarske i šibenske mjere za težinu kroz stoljeća“, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 40 (1998.), 167. Orijentacije radi, 1311. godine venecijanski Senat je dopustio Fiorellu de Castropola da uveze 4 „miljara“ crijepa za pokrivanje, navodno trobrodne crkve sv. Vida smještene u njihovom kaštelu. CAMILO DE FRANCESCHI, „Il comune polese...(bilj. 8), 324. Na kraju bitno je istaknuti kako je za pokrivanje nešto manje crkve sv. Franje u Kopru 1319. godine bilo naručeno 12 „miljara“ cijepova. RADOVAN IVANČEVIć, Gotička sakralna…(bilj. 6), 29, 30. A. Krizmanić zaključuje kako se s tom ko-

50


ličinom crijepa moglo pokriti tek oko 200 m2 od oko 700 m2 koliko iznosi ukupna površina krova crkve. ATTILIO KRIZMANIć, Crkva i samostan sv. Franje…(bilj. 9), 25.

11 DAMIR DEMONJA, Prilozi proučavanju….(bilj. 10), 138. 12 ATTILIO KRIZMANIć, „Sviluppo architettonico del complesso fran-

cescano a Pola“, Hortus Artium Medievalium, 7 (2001.), 83,85. U ovom radu sažeto su iznijeti rezultati istraživanja objavljeni u njegovoj doktorskoj disertaciji iz 1998. godine – vidi bilj. 18.

13 ATTILIO KRIZMANIć, Sviluppo architettonico …(bilj. 12), 82.14 ATTILIO KRIZMANIć, Sviluppo architettonico …(bilj. 12), 82. O

toj pretpostavci ipak postoje različita mišljenja koja ukratko sažima GIOVANNA VALENZANO, „Il cantiere archittetonico del Santo nel 1310“, Padova 1310: pecorsi nei cantieri architettonici e pittorici della basilica di Sant’Antonio, ur. L. Biaggio, L. Bertazzo, Padova, 2012., 66, 67.

15 ATTILIO KRIZMANIć, Sviluppo architettonico…(bilj. 12), 80.16 MARIN OREB, Blaženi Oton iz Pule, Zagreb, 1983., 45, 93, 94;

LJUDEVIT ANTON MARAČIć, Franjevci konventualci u Istri, Pazin, 1992., 106, 107.

17 PIETRO KANDLER, Notizie storiche de Pola, Parenzo, 1876., 186. Najpotpunije podatke o crkvi donosi B. Schiavuzzi koji ističe kako su crkvu sv. Mateja, po njemu bizantsku građevinu iz 7. stoljeća, do 17. stoljeća koristili franjevci opservanti, točnije njihov ogranak zoc-colanti kada je dana u prebendu. Crkva je bila jednobrodna s dvije veće bočne kapele i tri apside koje su formirale tlocrt grčkog križa, di-menzija 24x9,5 m, a srušena je 1875. godine prilikom širenja pulskog brodogradilišta. Uz crkvu je bio prigrađen cenobij vidljiv i na crtežu pulske luke A. De Villea iz 1633. godine. Jedan izvor iz 1660. godine govori o dva samostana u Puli, jedan je franjevaca konventualaca a drugo od onima „ […] od Milosrđa iz Fažane, s jednim priorom koji ondje i ne prebiva […]“ na osnovu čega Lj. A. Maračić zaključuje kako se radi o samostanu sv. Mateja izvan grada. Bitno je istaknuti kako je u crkvi još 1483. godine nalazio jedan mramorni sarkofag. Taj podatak ne samo što svjedoči o njezinoj izvornoj memorijalnoj funkciji, nego dovodi u pitanje njezino korištenje od strane franjevaca opservanata u tom trenutku. Konačno sam smještaj crkve sv. Mate-ja dosta daleko od gradskih zidina i na području na kojem se nisu pružale glavne prigradske ceste donekle umanjuje mogućnost da su franjevci tu imali svoje prvo sjedište. Uvažavajući sve te nedoumice oko prvotnog smještaja pulskih franjevaca i Lj. A. Maračić to pita-nje ostavlja otvorenim. BERNARDO SCHIAVUZZI, „Attraverso l’agro colonico di Pola“, Atti e memorie della Società Istriana per Archeologia e Storia Patria, vol. XXIV (1908), 128; ŽELJKO UJČIć, „Pola paleo-christiana alla luce del catasto austriaco dell’anno 1820“, Radovi XIII. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju [Vjesnik za arheo-logiju i historiju dalmatinsku supl. vol. 87-89], ur. N. Cambi, E. Marin, Città del Vaticano - Split, 1998., 744, 752, 753; LJUDEVIT ANTON MARAČIć, Pulski sv. Franjo: crkva i samostan…(bilj. 10), 18, 20.

18 Pretpostavku o postojanju crkve sv. Ivana Krstitelja koja je kasnije in-korporirana u klaustar, uz još jednu puno stariju, prvi je još sredinom 19. stoljeća iznio P. Kandler ne znajući za postojanje arheoloških tra-gova nađenih puno stoljeće kasnije. PIETRO KANDLER, „Della Chie-sa di San Francesco a Pola“, L’Istria, II, 36-37 (1847.), 150. Prilikom arheoloških istraživanja 1963. godine na dubini od jednog metra na-đeni su ostaci mozaika koji se datiraju od 1. do 3. stoljeća naše ere. Zbog termalne namjene te prostorije Marušić je pretpostavio kako su mogli pripadati prvotnom ranokršćanskom oratoriju iz prvih decenija 4. stoljeća. Istu sekundarnu namjenu, za koju zapravo nemamo nika-kvih čvršćih indicija, ne otklanjaju posve ni drugi istraživači, s time da oni pretpostavljaju kako je to moglo biti mjesto okupljanja prvih kršćana i ranije. BRANKO MARUŠIć, „Kršćanstvo i paganstvo na tlu Istre u IV i V stoljeću“, Arheološki vestnik SAZU, XXIX (1978.), 552; BRANKO MARUŠIć, „Varia archaeologica secunda“, Histria Arhaeolo-gica, 13-14 (1982.-1983.), 36-43; JAGODA MEDER, Podni mozaici u Hrvatskoj od 1. do 6. stoljeća, Zagreb, 2003., 57, 58. S druge strane, Krizmanić zaključuje kako je samostan sigurno podignut na mjestu

nekih starokršćanskih građevina koje su se izdigne na starijim antičkim građevinama jer to svjedoče stanovite nepravilnosti u tlocrtu samo-stanskih zgrada i crkve, kao i već spomenuti ostaci termalnog sklopa s mozaikom. No za razliku od ostalih autora, A. Krizmanić otklanja mogućnost da je se crkva sv. Ivana Krstitelja bila na mjestu starokršćan-skog oratorija, u sastavu kapitularne dvorane, jer se još u izvorima 15. st. spominje kao posebna crkva uz gradsko groblje i uz franjevačku crkvu. Kako su arheološkom sondom utvrđeni temeljni zidovi u formi polukružne apside u produžetku sjevernog u produžetku sjeveroistoč-nog ugla samostana, on logično zaključuje kako je to možda bio njezin položaj. U novijim arheološkim istraživanjima što ih je vodila Tatjana Bradara iz Arheološkog muzeja Istre na mjestu kapitularne dvorane nisu nađeni nikakvi ostaci te pretpostavljene crkve sv. Ivana Krstitelja te stoga bi uistinu trebalo crkvu sv. Ivana Krstitelja tražiti na drugom mjestu. Pozivajući se na P. Kandlera (1847.) spominje postajanje dvaju crkava na prostoru franjevačkog samostana A. Krizmanić je osim crkve sv. Ivana Krstitelja otvorio mogućnost postojanja neke starije kultne građevine ispod pročelja današnje crkve. Po njemu zazidani tragovi ovećeg otvora na jugoistočnom uglu bazilike, u neposrednoj blizini zapadnog pročelja i stubišta, upućuju na ulaz u nekakvu kriptu koja je prilikom gradnje crkve u 13. stoljeću zatvorena. ATTILIO KRIZMANIć, Crkva i samostan sv. Franje…(bilj. 9), 14-16; ATTILIO KRIZMANIć, Sviluppo architettonico …(bilj. 12), 87.

19 MARIN OREB, Blaženi Oton ….(bilj. 16), 47. Inače, treba napome-nuti kako franjevci u Pulu dolaze prije 1235. godine, a po predaji njihov dolazak veže uz sv. Antuna Padovanskog koji je kao provincijal lombardske kustodije u dva navrata 1226. i 1229. godine posjetio istarske obalne gradove Trst, Kopar, Poreč i Pulu te u njima osnovao samostane. Sve do 1239. godine istarski su samostani bili u sastavu padovanske redovničke pokrajine (Provincia del Santo). LJUDEVIT ANTON MARAČIć, Franjevci konventualci…(bilj. 16), 11.

20 Prema B. Schaivuzziju obitelj Castropola darovala je u 13. st. fra-njevcima jednu šumu na južno od Pule. BERNARDO SCHIAVUZZI, Attraverso l’agro…(bilj. 17), 123.

21 PIETRO KANDLER, Cenni al Foresterio che vistia Pola, Trieste, 1845., 43.

22 MARIN OREB, Blaženi Oton…(bilj. 16), 26. Iako postoje osnovana mišljenja kako je riječ o događaju koji se zbio prilikom svrgavanja obi-telji Castropola s vlasti1331. godine, neka novija povijesna gledišta prihvatila su kako se taj događaj uistinu zbio spomenute 1271. godi-ne. IVAN JURKOVIć, „Castropola (Castro Pola, Sergijevci)“, Istarska Enciklopedija, Zagreb, 2005, 130. O tome dalje u tekstu.

23 CAMILLO DE FRANCESCHI, Il comune polese…(bilj. 8), 315.24 Osim toga te 1271. godine na čelu obitelji bio je Ionata, prijatelj obi-

telji Castropola koji se još spominje u dokumentima 1272. i 1279. godine, a tek je njegov sin Andrea je započeo otvoreno neprijateljstvo prema Sergijevcima. CAMILLO DE FRANCESCHI, „Il comune po-lese e signoria de Castropola“, Atti e memorie della Società Istriana per Archeologia e Storia Patria, XIX (1903.), 176, 180-183.

25 MARIN OREB, Blaženi Oton…(bilj. 16), 47.26 LJUDEVIT ANTON MARAČIć, Pulski sv. Franjo…(bilj. 17), 20, 21.

Pozivajući se na već spomenutu oporuku iz 1299. i dokument o na-bavi crijepa iz 1314. J. Gudelj zaključuje kako oni svjedoče o “…uznapredovalim i obimnim radovima na samostanskom kompleksu krajem XIII. i početkom XIV. stoljeća“. JASENKA GUDELJ, „Pula. Sa-mostan sv. Franje- Arhitektura i umjetnička baština“, Veličina malenih - povijest i kulturna baština Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca”, ur. M. Pelc, Zagreb, 2010., 180.

27 CAMILLO DE FRANCESCHI, Il comune polese…(bilj. 8), 330; DARKO DUKOVSKI, Povijest Pule: deterministički kaos i jahači Apoka-lipse, Pula, 2011., 57. Možemo samo pretpostavljati da je dolazak Mattea na pulsku biskupsku stolicu P. Kandleru značilo i mogući po-četak gradnje franjevačke crkve.

28 CAMILLO DE FRANCESCHI, Il comune polese…(bilj. 8), 331.29 Sukladno novom položaju Nascinguerra zvan Fiorella počeo je kori-

stiti i pečat koji je simbolički prikazivao dvostruke zidine grada Pule,


51

s četiri ugaone kule pulskog kaštela. CAMILLO DE FRANCESCHI, Il comune polese…(bilj. 8), 323, 333, 334.

30 CAMILLO DE FRANCESCHI, Il comune polese…(bilj. 24), 156; LJUDEVIT ANTON MARAČIć, „Pula. Samostan sv. Franje“, u: Veli-čina malenih - povijest i kulturna baština Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca”, ur. M. Pelc, Zagreb, 2010., 179.

31 GIUSEPPE CUSCITO, „I primordi francescani ai confini orientali della Venetia: linee di ricerca“, Atti e memorie della Società Istriana per Archeologia e Storia Patria, 114, 42 (2014.), 189, 190.

32 IGOR FISKOVIć, Umjetnička bašitna…(bilj 3), 85-88; FABIO CO-DEN, „Sguardo d’insieme all’architettura umbra del Duecento“, L’Umbria nel XIII. secolo, ur. E. Mensestò, Spoleto, 2011., 366.

33 GABRIELLA VILLETTI, Studi sull’edilizia degli ordini mendicanti, Roma, 2003., 24.

34 Premda mnogi autori zastupaju gledište kako su se franjevci odmah po dolasku u Pulu smjestili uz crkvu sv. Ivana Krstitelja za to do sada nisu iznijeti odgovarajući argumenti. Osim što se njihovo prvo sjedi-šte u pisanim izvorima nigdje ne spominje, i što osim jednog groba od same srednjovjekovne crkve zapravo i nemamo nekih tragova, a ranokršćanski oratorij je još uvijek pretpostavka, malo je vjerojatno kako bi se prvi franjevački domus našao upravo u središtu grada.

35 Sama činjenica da je franjevcima od 1250. godine dano pravo da u svojim crkvama pokapaju mrtve (ANĐELKO BADURINA, Uloga fra-njevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja, Zagreb, 1990., 34.), sigurno je moglo biti od presudnog utjecaja u odluci da ih smje-sti unutar zidina grada i to na relativno neizgrađenom mjestu. Ostaje, naime, pitanje da li se na tom području od prije nalazilo groblje uz kapelu sv. Ivana Krstitelja ili je ono nastalo nakon što su se franjevci nastanili na navedenom području.

36 MARGIT MERSCH, „Programme, pragmatism and simbolism in mendicant architecture“, Self-representation of Medieval Religious Com-munities: The British Isles in the Context, ur. A. Müller, K. Stöber, Berlin, 2009, 147-149.

37 STJEPAN KRASIć, CVITO FISKOVIć, KRUNO PRIJATELJ, Domini-kanski samostan u Dubrovniku, Zagreb, 1982., 45.

38 O posebnim okolnostima pod kojima su pojedine istaknute i boga-te padovanske obitelji dobivale pravo gradnje svojih kapela u blizini svečeva groba u crkvi Sv. Ante Padovanskog vidi: LUISE BURDUA, Aspects of Franciscan patronage of the arts in the Veneto during the later Middle Ages, doktorska disertacija, University of Warwick, 1991., 23-25.

39 RADOVAN IVANČEVIć, Gotička sakralna…(bilj. 6), 38, 40-42.40 RADOVAN IVANČEVIć, Gotička sakralna…(bilj. 6), 41,42. 41 RADOVAN IVANČEVIć, Gotička sakralna…(bilj. 6), 42. 42 DAMIR DEMONJA, Prilozi proučavanju crkve…(bilj. 10), 134.43 DAMIR DEMONJA, Prilozi proučavanju crkve…(bilj. 10), 135.44 DIJANA VUKIČEVIć SAMARŽIJA, Gotika…(bilj. 1), 125.45 SAMO ŠTEFANAC, „Nekaj strokovnih izhodišč za prenovo minorit-

ske cerkve v Kopru“, Bilten SUZD, 22-23 (april-junij 2013.), http://www.suzd.si/bilten/arhiv/bilten-suzd-22-23-2013/145-spomeni-sko-varstvo/427-samo-stefanac-nekaj-strokovnih-izhodisc-za-preno-vo-minoritske-cerkve-v-kopru [pristup: 26.9.2014]

46 SAMO ŠTEFANAC, Nekaj strokovnih…(bilj. 45).47 SAMO ŠTEFANAC, Nekaj strokovnih…(bilj. 45).48 Ipak valja istaknuti kako se za razliku od crkava s peti i više apsida,

kod crkava s troapsidalnim svetištem bočne kapele ne dodjeljuju patricijskim obiteljima već su posvećene svecima i lokalnim blaženi-cima. Utoliko ovaj kriterij nije presudan za ovu reduciranu varijantu „bernardinskog tlocrta“.

49 MIJA OTER GORENČIČ, „Srednjeveška stavbna dediščina benedik-tincev, dominikancev, manjših bratov sv. Frančiška in klaris v sloven-ski Istri“, Annales, Series historia et sociologia, 22, 2 (2012.), 563.

50 ANA JENKO, „Opombe k srednjeveški arhitekturi beraških redov v Kopru“, Zbornik za umetnostno zgodovino, n.v. L (2014.), 57, 58.

51 MIJA OTER GORENČIČ, „Srednjeveška stavbna dediščina…(bilj. 49), 561.

52 To pitanje na kraju ostavlja otvorenim i Ana Jenko. ANA JENKO, Opombe…(bilj. 50), 58.

53 Detaljno problem razlaže ANA JENKO, Opombe…(bilj. 50), 47- 49.54 ANA JENKO, Opombe…(bilj. 50), 59. Moramo istaknuti kako tu

mogućnost posredno podupire donekle srodan slučaj paralelne grad-nje zadarskih propovjedničkih crkava - sv. Dominika i sv. Frane, od-nosno tek s nešto većim vremenskim razlikama gradnja propovjednič-kih crkava u Dubrovniku.

55 MIJA OTER GORENČIČ, Srednjeveška stavbna dediščina …(bil. 49), 567. Kao što je poznato sama posveta crkve ne mora značiti da je ona u cijelosti i dovršena, jer se i crkva sv. Frane u Zadru dograđivala i nakon posvete 1280. godine, točnije prema oporuci iz 1304. novac je trebao biti iskorišten za njezino produženje za tri sežnja. DAMIR DEMONJA, Franjevačke crkve…(bilj. 10), 119,120, 144.

56 MIJA OTER GORENČIČ, Srednjeveška stavbna dediščina…(bilj. 49), 565-567.

57 Identično oblikovan križ, samo plitku urezan u kameni zid, izveden je južno od ulaza kojim se iz klaustar ulazi u pulsku crkvu. O postojanju tog križa na koparskoj crkvi potvrdu nalazimo na crtežu A. Chierinija. GIUSEPPE CUSCITO, I primordi francescani…(bilj. 31), 186 – sl. 6.

58 Klesarska izvedba prozora također povezuje pulsku i koparsku crkvu; zaključak šiljastoga trolisnog prozora na apsidama obje crkve je go-tovo identičan – ispod radijalno poslaganoga klinastog kamenja što se, formirajući šiljasti luk po dubini, ljevkasto uvlači prema svjetlom otvoru, umetnuta je kamena ploča koja jr s gornjim, koso zasječenim rubom prilagođena spoju s tanjim donjim dijelom u kojemu je izrezan trolisni otvor.

59 CAROLINE BRUZELIUS, „The architecture of the mendicant orders in the Middle Ages: an overview of recent literature“, Perspective, 2 (2012.), 369. Za naše prostore ipak okvirno imamo neke orijentire vezano uz duljinu gradnje. Kako to pokazuju primjeri propovjednič-kih crkava u Zadru ili Dubrovniku uobičajeno je da gradnja crkava približno takve veličine traje oko tridesetak godina.

60 O vremenu nastanka franjevačke crkve u Ascianu nema pouzdanih podataka. K. Breibach navodi samo kako je zasigurno utemeljena još u 13. stoljeću dok internetski izvori tek navode drugu polovicu 13.stoljeća kao moguće vrijeme nastanka što posredno potvrđuju ostaci zidnih slika u svetištu s kraja Duecenta u svetištu. KURT BREI-BACH, „Die holzgedeckten franziskaner und dominikaner kirchen in Umbrien und Toskana“, Beiträge zur bauwissenschaft (herausgegeben von C. Gurlitt), 11 (1908.), Berlin, 25. http://www.asciano.altervista.org/index.php/le-chiese?jjj=1463153649680 Slučajno ili ne trostru-ki otvor trijumfalnog luka crkve S. Francesco u Ascianu, u osnovi ponavlja riješene trostrukog trijumfalnog luka s starije romaničke cr-kve sv. Agate, no on nije izvoran već je nastalo njezinom pregradnjom tijekom 13. stoljeća kada je na starije svetište u obliku grčkog križa dodana uža lađa

61 Prema WOLFGANG SCHENKLUHN, Architektur der Bettelorden…(bilj. 2), 66, 67.

62 CLAUDIO BELLINATI, „La basilica di Sant’Antonio nella storia della città di Padova“, La Basilica del Santo. Storia e Arte, Padova, 1994., 73-78. Istovremeno treba naglasiti kako danas nemamo nikakvih po-tvrda o mogućem tlocrtnom rješenju prvih dvaju graditeljskih faza izgradnje Sv. Antona, pa se tako i pretpostavka o postojanju tran-septa i poligonalne apside, rješenju koje je analogno crkvi sv. Franje u Assisiju, temelji samo na logici oponašanja memorijalnog zdanja prvog franjevačkog sveca. Više o tome: GIOVANNA VALENZANO, Il cantiere archittetonico…(bilj. 14), 65.

63 LJUDEVIT ANTON MARAČIć, Franjevci konventualci …(bilj. 16), 108.

52


64 Tablični svih franjevačkih crkava s dimenzijama lađe i dimenzijama svetišta donosi DAMIR DEMONJA, Franjevačke crkve…(bilj. 10), 79.

65 DAMIR DEMONJA, Franjevačke crkve…(bilj. 10), 79.66 Ideju o izvornom troapsidalnom svetištu opovrgava već DAMIR DE-

MONJA, Franjevačke crkve…(bilj. 10), 120-122.67 RADOVAN IVANČEVIć, Two thirteenth-century portals in Istria…

(bilj. 6), 57-63.68 RADOVAN IVANČEVIć, Two thirteenth-century portals in Istria…

(bilj. 6), 59-60.69 RADOVAN IVANČEVIć, Two thirteenth-century portals in Istria…

(bilj. 6), 59-60.70 Vrata crkve su simbol samog Krista „Ja sam Vrata. Kroza me tko uđe,

spasit će se“ (Iv, 10, 9 ) odnosno ujedno i „vrata vjere“ (ianua fidei). Vidi članke okupljene pod temom „Vrata i iskustvo praga“ u časopisu Hrvatskog instituta za biblijski pastoral „Živo vrelo“, 6 (2015.), 2-20.

71 „Lezene na pročelju slavoluka ukrašene su viticama s akantusovim listovima, koji, izvirući iz bokora različito simetrično postavljenih li-stova, padaju po točno određenom redu ujedno prekrivajući čitavo polje; šest voluta spiralnog oblika završava na unutra s jednim listi-ćem koji se grana u pet kopljastih dijelova.“ KRISTINA DŽIN, „Obrt-ničke ili umjetničke dekoracije antičkih javnih spomenika grada Pule? Slavoluk Sergijevaca“, Histria antiqua, 19 (2010.), 102.

72 RADOVAN IVANČEVIć, Two thirteenth-century portals in Istria…(bilj. 6), 59-60.

73 U tom smjeru išla i neka zapažanja Jasenke Gudelj, iako srednjovje-kovna baština nije bila u fokusu njenog istraživanja. JASENKA GU-DELJ, Europska renesansa antičke Pule, Zagreb, 2014., 75.

74 CAMILLO DE FRANCESCHI, Il comune polese…(bilj. 8), 196; C. DE FRANCESCHI, Il comune polese…(bilj. 24), 149-153; IVAN JURKOVIć, (s.v.) Castropola…(bilj. 22), 130.

75 ROBERT MATIJAŠIć, KARLA BURŠIć MATIJAŠIć, Antička Pula s okolicom, Pula, 1996., 101-122.

76 „…ha del verosimile che l’antica loro origine [dei Castropola] venisse da Roma, senza la congettura che della inscrizione della Porta Rata che ne vien fata.“ CAMILLO DE FRANCESCHI, Il comune polese…(bilj. 8), 196 – bilj. 1.

77 Naime, od mramora su izvedene i akantovim listovima ukrašene ka-pitelne zone dvaju bifora te ulaza u kapitularnu dvoranu.

78 U Napulju Bartolomeo di Capua (1248. – 1328.) je naručio portale dominikanske i franjevačke crkve, a u Vicenzi je patuljak Pietro da Marano utemeljio zapadni portal franjevačke crkve San Lorenzo, te se dao na njemu i prikazati. Govoreći o svjetovnim, u pravilu individu-alnim intervencijama na propovjedničkim crkvama C. Bruzelius je još

zaključila: „Although most of the paraphernalia contributed by lay patrons has been lost or dispersed (much was expunged in restorations and now ‘floats’ on the white walls of our museums), the decorative interventions and memorials of donors profoundly conditioned mendicant church space both inside and outside church and cloister, as well as funding the construction of convents more generally. Indeed, the character of mendicant architecture was in part determined by its need to function as a ‘hangar’ for lay interven-tions.“ CAROLINE BRUZELIUS, The architecture of the mendicant orders…(bilj. 59), 371.

79 MARIN OREB, Blaženi Oton…(bilj. 16), 14.80 U tom svijetlu i Josip Stošić objašnjava gradnju Komunalne palače

u Puli, posebno razvedenu i skulpturama ukrašenu. JOSIP STOŠIć, „Kiparska radionica Općinske palače u Puli“, Peristil, 8-9 (1966.), 26.

81 MARIN OREB, Blaženi Oton… (bilj. 16), 47.82 PREDRAG MARKOVIć, Kasnosrednjovjekovni kapiteli u Istri XIII-XVI

st. - Problemi gotičke arhitektonske plastike, magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, 1994., 78-81.

83 Razlike koje postoje među njima potiču prvenstveno od upotrebe ra-zličite vrste kamena, vapnenac na kapitelu palače, mramor na portalu crkve, a potom od veličine i položaja samog dekorativnog friza. Upo-treba mekšeg i zrnatijeg mramora na kapitelima kapitularne dvorane dijelom je ublažila oštre rezove, nagle prijelaze i jake kontraste, od-nosno nešto je omekšala modelaciju akantovih listova. Inače stapku s bobicom na vrhu nalazimo i na lisnatim vijencima što ukrašavaju grobnice nastale u prvoj polovici 14. st, WOLFGANG WOLTERS, La scultura veneziana gotica 1300 -1460, I - II, Venezia, 1976., 147, 150, 155, 156, sl. 1, 21, 41, 51 .

84 JOSIP STOŠIć, Kiparska radionica…(bilj. 82), 40.85 Vrijeme gradnje kapitularne dvorane u nije precizno određeno ali se

s obzirom na okvirnu dataciju Giottovih fresaka, za koje se smatra da su nastale između 1306. i 1310. godine, može zaključiti kako je ona podignuta na samom početku stoljeća. GIOVANNA VALENZANO, Il cantiere architetonico del Santo…(bilj. 14), 68.

86 FERRUCCIO GELLINI, „L’arma dei Castropola“, Atti e memorie della Società Istriana per Archeologia e Storia Patria, 90 (1990.), 7-20.

87 MIJA OTER GORENČIČ, Srednjeveška stavbna dediščina…(bilj. 49), 568 – sl. 22.

88 Da li je neku posredničku ulogu u svemu tome mogao imati i po-destat grada Pule, Bartolomeo de Vitrei, porijeklom iz Padove čije je ime zabilježeno na natpisnoj ploči postavljenoj prilikom dovršetka Komunalne palače, (JOSIP STOŠIć, Kiparska radionica Općinske pa-lače…[bilj. 82], 31) nije posve jasno, no njegova uprava nad gradom je bila relativno kratkog vijeka, a kako se javlja se tek na kraju gradnje Komunalne palače, takva je opcija malo vjerojatna.


53

La chiesa di San Francesco d’Assisi a Pola nel contesto locale, regionale e internazionale

PREDRAG MARKOVIć

di evidenziare la propria autonomia dal governatore feudatario locale e dalla Serenissima. Nella stessa chiave “politica” si spiega la posizione della chiesa francescana al centro dell’abitato, a metà strada tra la dimora dei Castropola e il foro comunale. Inoltre, si propone che la scelta del presbiterio triabsidale leggermente allargato, presente anche in altre chiese del cosiddetto “gruppo istriano” (Capodistria, Pirano), sia dovuta a ragioni liturgiche e funzionali. Infine, la ricca decorazione scultorea, che presenta punti comuni con quella del Palazzo comunale polese, ma anche con la chiesa di Sant’Antonio a Padova, si esamina anch’essa nel contesto delle relazioni ecclesiastico-politiche locali e regionali, definendo per la prima volta il vero ruolo da mediatore di Fra Jacopo di Pola. Inoltre, si mette in risalto che l’elaborato aspetto della chiesa sia dovuto alla sua funzione come meta di pellegrinaggi, in quanto ospitava i resti del Beato Ottone di Pola, il locale taumaturgo morto nel 1241.

Nell’articolo si analizza la storia della chiesa di San Francesco d’Assisi a Pola, focalizzando lo studio sulle tre caratteristiche distintive nel contesto locale, regionale e transnazionale, ovvero la sua posizione urbana, la forma del presbiterio triabsidale leggermente allargato e la sua ricca decorazione scultorea. L’importanza e la monumentalità della chiesa ha suscitato una relativa fortuna storiografica. A causa della mancanza delle fonti sull’inizio della costruzione della chiesa e del monastero, la critica non è giunta ad una conclusione univoca. Quindi, nel testo, in seguito alla discussione delle ipotesi finora avanzate, si propone che l’avvio della costruzione della chiesa risalga tra l’inizio degli anni ottanta e la metà degli anni novanta del Duecento. Inoltre, l’erezione della chiesa si lega all’ascesa della famiglia nobile dei Castropola, ma anche agli obiettivi della comunità locale. Quest’ultima, nello stesso momento, finanziava anche la costruzione del Palazzo comunale, e cercava simbolicamente

54


crkva sv. franje asiškog u puli – lokalno, regionalno i ... · osvrtu s takvim tumačenjem nije...

Documents