broj 77 januar-februar 2015 . cijena jedna funtabhuknetwork.org/haber/694752-haber 77.pdf · smrt...

haberBroj 77 Januar-Februar 2015 . cijena jedna funta

SVI PUTEVI VODE U ....LONDON - OBILJEŽEN DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

2

Iz Networka

Ovogodišnja centralna manifestacija obilježavanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine u Velikoj Bri-taniji ostat će upamćena po tome što se PRVI PUT održala (tamo gdje joj je i mjesto) u prelijepim prostorijama bosanskohercegovačke ambasade u Londonu. Organizator priredbe u subotu 28. februara bio je Bosnia UK Network uz veliku pomoć svojih članica, ali pođimo redom. Sve pripreme i generalna proba održane su na vrijeme i sve je ga-rantovalo da će i onaj glavni program biti odrađen kvalitetno. Program je sačinio “majstor svog zanata” pjesnik Mišo Marić, kojeg je, nažalost, izne-nadna bolest spriječila da vodi pro-gram. Njega je ovaj put dostojan-stveno zamijenio član IO Odbora Networka Zaim Pašić koji je prvo pozdravio sve prisutne i u ime organ-izatora zahvalio se njegovoj ekselen-ciji ambasadoru Mustafi Mujezinoviću na ustupljenom prostoru. Nakon toga intonirana je državna himna BiH. Am-basador BiH u UK i Republici Irskoj Mujezinović biranim riječima govorio je o značaju Dana nezavisnosti i on-ome što je prethodilo tome. Potom je predstavio svoje najbliže sarad-nike, Ljubicu Perić, konzularni odjel, i Samru Koričić Mujkić, drugog sekre-tara. Kratki pozdrav uputio je i pred-sjednik Networka Sabit Jakupović, koji je uz čestitke izrazio zadovoljstvo što BH UK Network prvi put ima pri-liku da proslavi Dan nezavisnosti u

prostorijama svoje ambasade. Pred-sjednik Jakupović je ukratko još jed-nom podsjetio na aktivnosti BH UK Networka koji već skoro dvije deceni-je zajedno sa svojim članicama radi na očuvanju kulture i tradicije naše domovine (obilježavanje državnih praznika, organizovanje bh. dopun-skih škola, sportske aktivnosti, mag-azin Haber…) Također je podsjetio da je u BH UK Networku i sjedište Svjetskog saveza dijaspore BiH. Mada je učešće u daljem pro-gramu prvenstveno bilo namijen-jeno najmlađima, isto su, uz dužno poštovanje, otvorili doajeni Idriz Saltagić, pjesnik i novinar koji ove

godine slavi "zlatni jubilej" pede-set godina rada (pisanja), i Azra Bašić, dugogodišnji prosvjetni rad-nik i izvanredan muzički interpreta-tor, u šta nas je uvjerila i ovaj put. Mnogobrojna publika je znala je prepoznati kvalitet i oboje nagra-diti višeminutnim aplauzom. Krenuli

su sa programom i oni najmlađi, poštovao se već utvrđeni redosli-jed nastupa bosanskih dopunskih škola u UK (Birmingham, Coventry, Derby, Hertford i London). Mališani imaju uvijek interesantan nastup,

SVI PUTEVI VODE U ....LONDON - OBILJEŽEN DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

TRADICIJA, IGRA, PJESMA I, NARAVNO, MIRIS DOMOVINE

Bosnia UK Network sa svojim članicama bh. udruženjima iz Derbyja, Birminghama, Coventryja, Hertforda i Londona pripremio je odličan program i na dostojanstven način sve prisutne podsjetio, kako je obnovoljena nezavisnost Bosne i

Hercegovine.

Predsjednik BH UK Networka Sabit Jakupović

Ambasador Mustafa Mujezinović

Učenici 1-3 razreda BH dopunske škole Birmingham

3

Iz Networka Iz Networka

tako je bilo i ovog puta. Vrlo odgo-vorno su donosili pjesme na čistom maternjem jeziku. Imali smo priliku obnoviti sjećanja na: Mehmedaliju

Maka Dizdara, Branka Ćopića, Alek-su Šantića i ostale velikane pisane riječi. U ovom dijelu programa pose-ban utisak na sve prisutne ostavio je

Mustafa Dedić. Bilo je interpretacija Dine Merlina (Stara fotografija) baš kao i Safeta Isovića (Šehidski rastan-ak), prvu je izvela Emina Bolić a dru-gu Sumaya Mehanović. Jako je bitno da su se umjetnice po završenom nastupu sprijateljile. Iako ih dijeli stotine milja, vrlo brzo su našle ono zajedničko, najvjerovatnije onu slo-bodu i neopterećenost za vrijeme nastupa. Mada se trema nije osje-tila ni kod ostalih, posebno uzmemo li u obzir da su djeca iz Birmingha-ma, Derbyja i Coventryja došla jako rano i iskoristila priliku da posjete nekoliko londonskih muzeja. Folk-lorna grupa "Mladost Bosne" iz Bir-minghama ponovo je oduševila sve prisutne. Odjeveni u narodne nošnje u nekoliko su navrata, spletom iga-ra uljepšali program, pod budnim okom koreografa Fahire Hasedžić, zasluženog dobitnika prestižne Net-workove nagrade "Volonter godine" za 2014. godinu. Zapažen nasup im-ali su i solisti "Mješovitog hora"- Lon-don Jasmina Buljko i Farko Selman, te pjesnici:Semira Jakupović, Jasna Lemeš-Filipović i Meho Jakupović čije prelijepe pjesme su sve prisutne na trenutak “vratile u domovinu”. Nakon toga, Zaim Pašić je pročitao pjesmu našeg dragog Miše Marića “VIDARICA”, koju ćemo u znak zahvalnosti za odlično pripremljeni programa, podijeliti sa čitaocima Habera. Vidarica

Med s kadulje, čaj od nane,

kantarion,

list bokvice ne izvida moje rane,

al' tvoj smiješak,

vidarice,

tvoj je smiješak lijek nad lijekom

sve ostalo tek su trice,

izvidaj me vrelim smijehom

Zemljo moja,

Zemljo moja,

Vidarice!

Prlijepa manifestacija je okončana pjesmom “Bosno moja, lijepa mila”, koju smo svi prisutni otpjevali sa našom Azrom. Sve se nastavilo bo-gatim izborom jela, koji možda i ne-opravdano nazivamo “bosanskom kuhinjom”. Iskreno se zahvaljujemo BH UK Networku i njenim članicama, kao i učesnicima i gostima, a poseb-no našim mališanima.Idemo dalje…Meho Jakupović Foto: Elma Pašić

Bosanskohercegovačka dopunska škola Coventry

Idriz SaltagićHana Buljko (Prva BIH dopunska

škola London)

„Nema svijeta ni planete“-nastup škole Derby

4

Iz Networka

Nj.E. Mustafa Mujezinović, ambas-ador BiH u Velikoj Britaniji: Divan je osjećaj kada se ovoliki broj građana iz cijele Engleske odazove ovom sku-pu. Oni su specijalni ambasadori BiIH koji svojim djelovanjem u budućnosti mogu jako puno doprinijeti na daljem jačanju međusobnih veza VB i BiH. Ono što se očekuje od naših građana ovdje je da se u potpunosti integrišu u društvo Velike Britanije i da budu vrijedni članovi, ali istovremeno da uvijek budu most prema sovjoj pos-

tojbini BiH, te da budu vrijedni ljudi u sredini u kojoj žive i rade.Samra Koričic Mujkić, drugi sekre-tar bosanskohercegovačke amba-sade u Lonodnu: Dan nezavisnosti BiH, koji obilježavamo 1. marta, je sigurno jedan od najvažnijih da-tuma u modernoj historiji BiH. Na taj dan, tačnije 29.02. i 01.03.1992. godine, većina građana BiH izjasnila se za nezavisnost od SFR Jugo-slavije, a 6. aprila iste godine BiH je i međunarodno priznata.

Unatoč prijetnjama, pritiscima, agresiji koja je uslijedila, Bosanci i Hercegovci imali su snage i hrabrosti odlučiti se za SLOBODU i NEZAVIS-NOST, kada je malo šta osim ideala podržavalo takvu odluku. Rat koji je uslijedio nakon toga u BiH promijenio je lice ove zemlje zauvijek, ostavivši neizbrisiv trag na njene građane, promijenivši također lice Evrope i svijeta zauvijek. Bos-na i Hercegovina je "study case" po međunarodnim univerzitetima,

Bosna se proučava na konferen-cijama koje se tiču ljudskih prava, razrješenja konflikata, ukratko "war studies". Želeći mir i slobodu, postali smo primjer za rat, stradanje i patnju. Rat u BiH završen je krajem 1995. godine potpisivanjem mirovnog spo-razuma u Daytonu, a od februara 1995. se i 1. mart službeno obilježava kao Dan nezavisnosti BiH. Meni lično 1. mart simbolizira na-dljudsku hrabrost, snagu i otpor građana ove zemlje, koji su imali

snage donijeti takvu odluku kada je bilo najteže, i istrajati svih ratnih go-dina, i dan danas, 20 godina poslije, boriti se sa svim izazovima koje ima BiH u političkom, ekonomskom i soci-jalnom smislu. Građani BiH, u zemlji i svijetu, njiho-va nepresušna snaga, životna borba, vjera u ovu zemlju i njen nepokoren duh - kako onda 1992. tako i danas - jedini su zalog bolje budućnosti ove zemlje.

Sabit Jakupović, predsjednik BH UK Networka i učitelj u Bh. dopun-skoj školi Hertfordshire:Lično doživljavam Dan nezavisnosti kao najvažniji dan u novijoj historiji naše zamlje. Dan nastavka kontiu-niteta državnosti BiH. Činjenica da se Dan nezavisnosti po prvi put održava u prostorijama naše ambasade je prijatan osjećaj. Konačko smo us-pjeli da ovaj veliki dan obilježimo u našoj ambasadi zajedno sa većinom bosanskih udruženja u Velikoj Bri-taniji. Jako pozitivni utisci, sigurno je bilo najljepše gledati kako naša djeca pjevuše sevdalinke koje su izvodili odrasli.Emina Mujezinović, London: Cijelo vrijeme sam preplakala. Sretna sam i ponosna što djeca vole našu BiH i što gaje ljubav prema svojoj domovini kroz jezik, pjesmu, ples i kulturu.Ferid Kevrić, BH Centar Derby: Svaka država ima svoj dan koji obilježava, mada ga svi ne priznaju na isti način.To je dan kada se većina građana složila da živi u jednoj zem-lji. Jedino je istina da se sve mijenja.Muhamed Širanović, Derby: Hvala ambasadoru Mujezinoviću što je iskazao ličnu hrabrost i dozvolio da u našoj ambasadi Network bude organ-izator manifestacije. Žao mi je što nije bilo nekih drugih Bosanca i Hercego-vaca koje viđamo u bh. ambasadi da na licu mjesta vide šta se to pozi-

Lejla i Anes Rizvančević, učesnici u programu iz Hertofordhirea

Na pitanja šta za njih znači Dan nezavisnosti BIH, kako su se osjećali i kakav je utisak na njih ostavila PRO-SLAVA DANA NEZAVISNOSTI BiH U AMBASADI BiH, rekli su:

5


tivno dešava u našim udruženjima. Također želim brzo ozdravljene “bolesnim” bosanskohercegovačkim diplomatama iz naše ambasade koji

su iz “zdravstvenih razloga” propustili šansu da se upoznaju sa članovima i aktivistima bh. zajednice, koju inače predstavljaju. Želim se lično zahvaliti

našim malim i velikim učesnicima koji su istinski pokazali kako se predstav-lja i voli svoja domovina. Lejla i Anes Rizvančević, učesnici u programu iz Hertofordhirea: Osjećamo se sretni.

Vedrana Kovačević-Jalisi, BH-CUK, London: Izgubljena mladost, ali i novi početak i nova djeca.Mediha Oručević, BHCUK, Lon-don: Imati državu.Sena Burazerović, BHCAC, Lon-don: Osjećala sam se veličanstveno. Srce mi je puno Bosne.Eldina Bolić, Birmingham: Prva asocijacija rat. Nakon toga izuzetno lijepo. Djeca kao naša budućnost.Meliha Cerić, Birmingham: Osjećala sam se ponosno.Šemsa Zlomužica, Birmingham: Oduševljena sam našom djecom i omladinom koji su se potrudili da

BH UK Network želi da se zah-vali ambasadoru, nj.e. Mustafi

Mujezinoviću što nam je ustupio prostor da po prvi put organizujemo proslavu Dana nezavisnosti u Amba-sadi BiH u Londonu. Također želimo da se zahvalimo nasim udruženjima iz Derbyja, Birminghama, Coven-tryja, Hertforda i Londona koji su pomogli u organizaciji ove manifes-tacije. Zahvaljujemo se i dopunskim

školama iz ovih gradova koje su pripremile odličan program, kao i folklornoj grupi “Mladost Bosne”,

osoblju Ambasade, magazinu Haber i svim drugima koji su na bilo koji način pomogli u organizaciji ove manifestacije (Lejla, Zaim, Mišo,

Emir, Muhamed, Sabit, Braco, Fa-hira, Azra, Dževdana, Elma, Semira,

Ferid…) Posebno se zahvaljujemo Fejzi Jahaju, dogogodišnjem aktivisti bh. Savjetodavnog centra u Londonu, koji je za ovu prigodu ispekao 30 kg

ćevapa. Fejzi je, inače, bosanski zet, a porijeklom je Albanac.

"Prva BIH dopunska skola London"

Smrt Omera i Merime-Učenici 6-8 razreda dopunske škole Birmingham

Prisutni su uživali i u raznovrsnim kulinarskim specijalitetimav

Fejzi Jahaj

6

Iz Networka

nam prirede lijep program.Šemsa Mekić, Birmingham: Preli-jepo. Drago mi je zbog djece. Zbog nas koji smo glasali za nezavisnu BiH. Zbog borbe koju smo vodili da bi je odrzali i opstali. Zbog generacija koje će ostati poslije nas da imaju

nezavisnu državu.Senada Merkić, Coventry: Super. Što se tiče organizacije, hrane, pri-redbe, sve je bilo super. Hvala or-ganizatoru. Abida, Coventry: Lijepo se osjećamo. Drago mi je da je upriličeno nešto za našu dijasporu, da imamo osjećaj pripadnosti. Za mlade gener-acije veoma je poučno.Mensur Kablić, potpredsjednik BH asocijacije Coventry: Super je bilo. Želio bih se zahvaliti gospodinu ambasadoru, njegovoj supruzi, te BH UK Networku s nadom da će se tradicija nastaviti.Sead Dedić, London: Puno srce.Ludmila Felić, BHCUK, London: Jako lijepo. Dobar prijem. Ugodno. Program je bio kratak i sladak.

Fuad Dizdarević i Mesud Kahrimanović, BHCAC, London: Jako lijepo nam je bilo. Voljeli bi da svake godine vidimo obilježavanje ovog praznika. Senad Jakupović, BHCAC, Lon-don: Za mene je to rođendan BiH.

Sve pohvale.Seid Forić, Birmingham: Fantastično. Puna duša, mnogo ra-dosti. Kao kad se zaljubiš. Osjećaš ljubav, ali i tremu. Super, zahvale or-ganizatoru.Senadin Selimić, učitelj u BH dopunskoj školi Coventry: Fenom-enalno, zato što se proslavlja prvi put u našoj ambasadi, zato što su djeca konačno vidjela gdje se nalazi naša ambasada i koliko toga što oni urade prestavlja BiH. Djeca su sama amba-sadori BiH.Mirzet Osmanović, Coventry: Dan koji trebamo obilježavati, jer za nas puno znači. Zahvalio bih se organiza-toru na ovoj manifestaciji. Nadam se da ćemo nastaviti da se zbližavamo.Safet Vukalić, BHCUK: Ponos!

Farko Selman, Hana i Jasmina Buljko, BHCUK, London, učesnici u programu: Ponosno, lijepo. Osjećaj pripadnosti.Esad Količić, BHCUK: Lijepo. Bilo je lijepo vidjeti naše ljude na jednom mjestu. Šteta što se češće ne organi-zuju ovakve manifestacije.Jasna Lemeš Filipović: Bilo je preli-jepo biti dio nečeg tako značajnog.Enisa Dizdarević, volonter iz Lon-dona: Drago nam je da su nam došli gosti i da smo ih mogli ugostiti na pravi način. Nadam se da su otišli zadovoljni.Semira Jakupović

IN MEMORIAM

NUHAN TORLO, NAJSTARIJI

ČLAN BHCAC-LONDON

Poštovani čitaoci, oprostili smo se od još jednog aktivnog člana BH-CAC i naše zajednice u Londonu.

Nuhan Torlo, 95 godina, došao je u Englesku iz svoje Čapljine, gdje će biti i sahranjan. Bio je dugogodišnji direktor fabrike tekstila i rukovodi-lac u tadašnjoj društvenoj zajedn-ici Čapljine. Nuhan je bio aktivan u BHCAC od samog osnivanja i uvijek je davao podršku našim projektima, također je bio ugledan građanin koji je bio rado i često viđan na svim našim skupovima i davao nam savjete iz svog bogatog iskustva. Neka mu je veliki rahmet.

BHCAC-London

Azra Bašić

Meho i Semira Jakupović, Jasna Lemeš-Filipović

7


Na inicijativu i u organizaciji bh. iseljeništva u Velikoj Britaniji, BH UK Network, u subotu 28.02. u pros-torijama Ambasade BiH u Londonu održana je proslava Dana nezavis-nosti BiH. Ovom prilikom, zajednica bosanskohercegovačke dijaspore or-

ganizovana u nekoliko većih gradova - centara u UK posjetila je ambasadu, a program manifestacije realizirale su BH dopunske škole iz Londona, Birminghama, Derbyja, Coventryja i Hertforda. Koliki je bio interes i oduševljenje ovim događajem svjedoči i činjenica da je nekoliko punih autobusa iz gore navedenih gradova posjetilo ambasadu, planirajući ovo putovanje danima prije. Okupljenima se se obratili ambasa-

dor Mujezinović, napomenuvši his-torijski značaj i važnost 1. marta kao i značaj proslave istog u Ambasadi, i gdin. Sabit Jakupović, predsjednik BH UK Networka, koji je ispred bh. dijaspore u Velikoj Britaniji također pozdravio prisutne i podsjetio na ak-tivnosti i projekte koje realizira BH UK Network. Samra Koričić Mujkić,

II sekretar u ambasadi posebno zadužena za pitanja dijaspore, na inicijativu predstavnika BH UK Net-work, i uz odobrenje ambasadora, se također obratila okupljenima, komentirajući koliko je važno da BiH ima ovako organiziranu dijasporu, i koja je važnost dopunskih škola u odgoju i obrazovanju djece u dijas-pori. Uslijedio je bogato i maštovito osmišljen program koji su real-izirala djeca školskog uzrasta koja pohađaju gore navedene bh. dopun-

ske škole. Tako su svi prisutni uživali u izvođenju pjesama i sevdalinki, živopisnom nastupu folklora iz Bir-minghama, recitalima stihova o Bosni i Hercegovini najpoznatijih bh. pisaca i pjesnika - Maka Dizdara, Alekse Šantića, Branka Ćopića, Abdulaha Sidrana, Nedžada Ibrišimovića i drugih autora - u izvedbi djece koja su rođena i žive u Velikoj Britaniji ali bosanski jezik, kulturu i duh, također, smatraju svojima, što su srčano i top-lo prezentirali ovom prilikom. Prisutni građani su potvrdili koliko im je važan kontakt sa domovinom i or-ganiziranje ovakvih događaja, koliko je ambasada sinonim domovine za iseljeništvo. Predavači u dopunskim školama kroz ovu manifestaciju još jednom su podsjetili na svoj marljiv rad i trud koji ulažu u odgoj budućih generacija bosanskohercegovačke dijaspore. Ovako organizirana dijaspora re-zultat je zajedničkog rada roditelja, djece i stručnog kadra, velike patri-otske želje da se sačuva spona sa domovinom, i da buduće generacije znaju više o svom porijeklu i Bosni i Heregovini. Bosna i Hercegovina može biti pon-osna na ovako organiziranu dijas-poru. Nadamo se da će zajedničkim napor-ima svih nadležnih institucija u BiH, dijaspora BiH za svoje programe i projekte dobiti veću institucionalnu podršku, što bi im omogućilo dalji nesmetan i uspješan rad. Samra Koričić-Mujkić

POGLED IZ BH AMBSADE U LONDONU NA

OBILJEŽAVANJE DANA NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE U PROSTORIJAMA AMBASADE

DAN NEZAVISNOSTI Bosna i Hercegovina danas slavi 23. godišnjicu referenduma

KRVAVO UTRTE STAZE SUVERENOSTI I SLOBODEPrije 23 godine, tačnije 29. febru-ara i 1. marta 2.073.568 Bosanaca i Hercegovaca izašlo je na referen-dum i odgovorilo na pitanje koje je glasilo “Jeste li za suverenu i neza-visnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripad-nika drugih naroda koji u njoj žive?”. Pitanje glasilo “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naro-da BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Rezultat glasanja je bio da se 99,44 posto građana pozitivno izjas-nilo o ovom pitanju i izglasalo neza-

visnost domovine, a samo njih 6.073 od ukupnog broja izašlih bilo je protiv. Taj, ali i dani i godine koji su uslijedili ušli su u historiju.

Ubistvo Kovačevića Nažalost, cijenu samostalnosti i slo-bode zemlja je platila najvišom ci-jenom - desetinama hiljada ljudskih života. Na civilizacijski čin u kojem su građani olovkom iskazali svoje pravo i volju dio srpskog naroda, okupljen oko Srpske demokratske stranke (SDS), uzvratio je na najbrutalniji i na-jnehumaniji način. Uvod u najkrvaviju agresiju na jednu evropsku zemlju neviđen od Drugog svjetskog rata počeo je barikadama u pojedinim sa-

rajevskim naseljima. Prve barikade u Sarajevu: Cijenu samostalnosti i slo-bode zemlja platila najvišom cijenom - desetinama hiljada ljudskih života Dan nakon referenduma pale su i prve žrtve koje su mučki ubili pripad-nici srpskih paravojnih formacija koje su tih dana pokušale ugušiti volju i prava većine stanovnika ove zemlje. Avdo Hebib, ratni pomoćnik ministra unutrašnjih poslova BiH, podsjeća da je već tokom priprema za refer-endum ubijen Abdulah Kovačević, jedan od zagovornika referenduma iz Vražića kod Čelića. Njega su još u novembru 1991. oteli rezervisti bivše jugoslavenske vojske, a njegovo ti-

Ambasador Mustafa Mujezinović, Samra Koričić-Mujkić i Ljubicu Perić

8

Iz Networka

jelo unakaženo je pronađeno 6. janu-ara 1992. godine na brdu Žunovo, nedaleko od njegovog rodnog mjes-ta. Abdulah Kovačević: Ubijen tokom priprema referenduma Prva žrtva u Sarajevu bio je Kenan Demirović s Kobilje Glave. Kenan Demirović: Ubijen 2. marta 1992. u Sarajevu - Ovaj 17-godišnjak 2. marta 1992. pošao je obići djedov mezar, kada je kukavički ubijen iz zasjede. Tom prilikom ranjen je njegov rođak Atif Demirović. Njihove ubice nikada nisu pronađene - prisjeća se Hebib.

Žrtve iz Gacka Istog dana srpski specijalci na Trebeviću ubili su i Ramu Bibera. Ovaj radnik GRAS-a s kolegom Abdulahom Rizvanovićem radio je na osiguranju Trebevićke žičare. Ramo Biber: Ubili ga srpski speci-jalci na Trebeviću Dan nakon refer-enduma Biber i Rizvanović bili su na radnom mjestu kada ih je opkolila naoružana paravojna grupa. Shva-tili su da ih žele ubiti pa su pokušali pobjeći. Nažalost, Biber je ubijen, a Rizvanović se, srećom, uspio spasiti. Dan nakon toga, prisjeća se Hebib, život su izgubile i dvije žrtve iz Her-cegovine Arminko Pošković i Zoran Grebović. - Njih dvojica su ubijena na Čemernom. Bila su to dvojica mirnih

momaka iz Gacka, koja nikome ništa nisu uradila. Sve su to bile određene pripreme za zločine koji su poslije počinjeni. U Sarajevu su odmah posli-je proglašenja rezultata referenduma postavljene barikade. Međutim, mi smo na njih reagirali postavljanjem takozvanih sendvič barikada. Patriot-ska liga, organi policije, oko njih su napravili obruč, zaustavljeno je ak-tivno djelovanje onih koji su postavili prve barikade - kaže Hebib.

Priznanje 6. aprila 1992. i početak agresije

Odluci o referendumu u BiH prethod-

ilo je donošenje Briselske deklaracije o Jugoslaviji od 17. decembra 1991., na temelju preporuka Međunarodne arbitražne komisije, kojom je pred-sjedavao Francuz Robert Badinter (Robert Badinteur). S tim dokumen-tom konstatirana je disolucija SFRJ i tadašnje republike su pozvane da se do 23. decembra 1991. izjasne o nezavisnosti.

Republike su dobile obećanja da će do 15. januara biti i međunarodno priznate.No, tog dana objavljen je izvještaj Badinterove Arbitražne komisije, u kojem je konstituiranje Bosne i Her-cegovine kao suverene države uvje-tovano još jedino referendumom njenih građana.

Na osnovu toga, Skupština Bosne i Hercegovine, u skladu s Ustavom, 26. januara 1992. donijela je Od-luku o raspisivanju referenduma o

budućem statusu Republike.

U općinama koje su bile pod kon-trolom SDS-a, koji je na sve načine opstruirao održavanje referenduma, glasanje nije moglo biti održano, pa su biračka mjesta otvarana u najbližim mjestima u kojima su građani mogli na miru ispuniti svoju dužnost.

Zemlje Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992., ali tada je istovremeno počela i stravična agresija na našu zemlju, koju su Evropa i ostatak svijeta pro-matrali skrštenih ruku naredne četiri godine.

- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/166382/krvavo-utrte-staze-suverenosti-i-slobode#sthash.HuYY-mYIB.dpuf

Abdulah Kovačević: Ubijen tokom priprema referenduma

Kenan Demirović: Ubijen 2. marta 1992. u Sarajevu

Ramo Biber: Ubili ga srpski specijalci na Trebeviću

9


Mr. Ibrar Uddin iz dobrotvorne organ-izacije “Birmingham Mind” je u sri-jedu 21. februara posjetio Bosansku kuću. Ovim putem BH UK Network je upoznat sa aktivnostima ove or-ganizacije, te je uspostavljena daljnja suradnja sa “Birmingham Mind”.

Na sastanku je dogovorena prva radionica koju će “Birmingham

Mind”održati u prostorijama Bosan-ske kuće narednih mjeseci, o čemu ćemo vas blagovremeno obavijestiti.

Ova radionica pod nazivom“Svijest o mentalnom zdravlju” (“Mental Health Awareness”) ima za cilj da učesnike upozna s mentalnom bolešću/pat-njom te doprinese boljem razumije-vanju mentalnog zdravlja. Radionica

nudi praktičnu tehniku i strategiju o tome kako najbolje dati podršku po-jedincima unutar svoje zajednice, te učesnike bliže upoznati sa sljedećim pitanjima: Šta je mentalno zdravlje i prisutnost stigme i diskriminacije pre-ma osobama sa problemima mental-nog zdravlja.

Socijalni radnik Andy Poole iz “Bir-mingham Tribunal Unit” u pros-torijama Bosanske kuće upoznao je prisutne sa reformom socijalne pomoći u UK i drugim finansijskim pitanjimaPosredstvom dobrotvorne organi-zacije“ Birmingham Tribunal Unit” u četvrtak 19. februara održana je “Radionica upoznavanja s reformom socijalne skrbi u zajednici” u kojoj su učešće uzeli gospodin Andy Poole, volonter ispred organizacije, dio oso-blja BH UK Networka te zaintereso-vani članovi naše bh. zajednice. Finansirana od strane “Awards for All” and “George Fentham Birming-ham Charity”, svrha ove radionice je da se korisnicima benefita pojasne prošlogodišnje promjene nastale u benefitskom sistemu i pruže infor-macije o sljedećim pitanjima:1. Kako efikasno popuniti obr-asce za određene benefite;2. Šta očekivati u Atos i Capita zdravstvenim testovima; 3. Pravila za one koji su korisn-ici Employment Support Allowance ili Personal Independence Payments;4. Upoznavanje sa Universal Credit;5. Postupak osporavanja donešene odluke kroz žalbeni pro-ces;

Radionica je održana u velikoj sali Bosanske kuće i ljubazni socijalni radnik Andy potrudio se da za kratko

vrijeme sve prisutne poduči o novo-nastalim promjenama u socijalnom sistemu te odovori na pitanja zain-teresovanih bh. građana. Inače, Andy Poole je socijalni radnik već 25 godina, radi kao savjetnik soci-jalne pomoći, predstavnik je na sudu i trener za BTU. Između ostalog, veliki interes prisutni su pokazali za benefite poput: discretionary housing payment, personal independence

payment/ attendance allowance, employment and support allowance, housing benefit tecouncil tax support.

Network će u suradnji sa ovom or-ganizacijom upriličiti još sličnih tren-inga i to će biti prilika za sve one koji su bili spriječeni da učestvuju na ovom treningu da dođu na neki od narednih. Za besplatan, povjerljiv savjet i informaciju vezano za finan-sijska pitanja, možete kontaktirati os-oblje BH UK Networka ili Birmingham Tribunal Unit organizaciju na telefon 0121 250 0781.

Bosanska kuća

ODRŽANA RADIONICA UPOZNAVANJA S REFORMOM SOCIJALNE POMOĆI U ZAJEDNICI

“BIRMINGHAM MIND” U POSJETI BOSANSKOJ KUĆI

Mnogobrojna pitanja za Andy Poole-a (Birmingham Tribunal Unit)

10

Iz Networka

Zakoračili smo u 2015. Neka mi je dozvoljeno čitaocima “ Bosanske pošte” i “Habera”, zavičajnim Bo-sancima i Hercegovcima na jugu, i gdje nas je doteklo, poželjeti zdra-vu i sretnu Novu, a za ostalo će se sami pobrinuti. Po novom kalen-daru čeka nas 365, uglavnom rad-nih, sića neradnih dana, porodičnih, državnih, religijskih i inih praznika, a po statističarima puno okruglih da-tuma i - dvije 20-godišnjice. Prva: 11. jula u Memorijalnom centru Srebren-ica - Potočari na Spomen obilježju i mezarju žrtava genocida iz jula 1995. i druga, dvodijelna: 21. novembra

kad je u američkoj vazduhoplovnoj bazi Dejton parafiran i 14. decembra u Parizu potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Za 8.372 Bosanca islamske vjer-oispovijesti uzrasta od dječaka do staraca u Potočarima i masakriranih a još neskrašenih u ahiretu ili se za njihovim zemnim ostacima traga, De-jton je za 8.372 smrti, “mrtvo more” majčinskih, rodbinskih, prijateljskih suza; za vječnost očaja i neprebo-la - kasnio. Činjenica je da su Dej-tonom spriječeni novi genocidi, ali ništa manja da je BiH podijeljena na Federaciju BiH i Republiku Srp-sku i otvoren sporan prostor na ko-jem se verbalno ratuje i danas. Tom 20-godišnjicom, potpisnicima i para-grafima po diktatu velesila svjetske

demokratije, bespomoćni, nećemo se baviti. Prelistaćemo, s tugom i pijatetom, fotomonografiju Remem-bering Srebrenica – Sjećanje na Sre-brenicu u kojoj su, kao na nišanu, uk-lesana imena svih nevinih žrtava. Po čemu je Srebrenica najveća krvava mrlja na tlu Evrope i savjesti svijeta u drugoj polovini XX vijeka. Promociji monografije sam prisustvovao, pi-sah vam, u Birminghamu poznih novembarskih dana minule godine, a promotor je bio Waqar Azmi. Pori-jeklom Indijac, rođen 1970., od 13-e Britanac, akademskom titulom “dr. nauka”, počasnom Nj.V. Kraljice

Elizabete II OBE, ex glavni savjetnik Britanske vlade za rasne i nacion-alne različitosti, aktuelni ambasador u EU za multikulturni dijalog, osnivač i predsjednik dobrotvornog društva Remembering Srebrenica – Sjećanje na Srebrenicu. U prologu ove jedinstvene foto-monografije o srebreničkoj tragediji, ali i prilogu za istoriju cjelokupne bh. tragedije dr. Waqar Azmi kaže: “Rastao sam uz horor scene rata u Bosni na tv ekranima gledajući kako se komšija okreće protiv komšije, prijatelj protiv prijatelja, entitet pro-tiv entiteta… Za mene, Bosna je bila užasan podsjetnik ranjivosti običnih ljudi. Nametnulo mi se pitanje: kako se to moglo dogoditi na našem kućnom pragu kad je svijet nakon

Drugog svjetskog rata obećao Ni-kad više! Ako su ksenofobične tvrd-nje o etničkoj superiornosti mogle prevladati među bijelim domorocima koji su asimilirani živjeli zajedno već stotinama godina, kakvu šansu im-aju etničke manjine u Evropi? Ovaj stravični zločin tako je utjecao na moj život da sam 1996. odlučio napustiti akademsku karijeru i preuzeti posao direktora Worcestershire rasnog Vijeća za ravnopravnost pa raditi na uklanjanju rasizma i rasne diskrimi-nacije i promicanju dobrih odnosa. Nastavio sam raditi na tom području u različitim oblastima, što je dovelo

do osnivanja dobrotvorne inicijative Sjećanje na Srebrenicu. U monografiji su uvrštena mišljenja britanske političke elite, najistaknuti-jih naučnih, umjetničkih i rerligijskih autoriteta koja su nad sudbinom Sre-brenice istovjetna. David Cameroon, lider vladajućih konzervativaca, prvi ministar (PM) Velike Britanije: “… To što se do-godilo u i na okolnim poljima i plani-nama Srebrenice tih sudbinskih dana jula 1995. bio je čin genocida koji je postidio Evropu i postidio svijet. Mi ne smijemo nikad, ikad zaboraviti šta se dogodilo u Srebrenici - tačno ovdje u Evropi - pet decenija nakon završetka Drugog svjetskog rata. Svijet je iznevjerio Bosnu u časovima kad ga je trebala. Godišnjica je tre-

BRITANSKI NAKLON ŽRTVAMA

11


nutak da se sjetimo više hiljada koji su izgubili živote, da se sjetimo nji-hovih familija i izgubljenih i činjenice da za mnoge - uključujući Majke Srebrenice - agonija još svakodnev-no traje neizblijedila u protoku vre-mena. A mi moramo potvrditi našu odlučnost djelovanja da spriječimo genocid u budućnosti…” Nick Clegg, lider liberal-demokrata, zamjenik prvog ministra: “… Izjave očevidaca koji su preživjeli zvjerstva počinjena za vrijeme srebreničkog masakra otkrivaju puni užas u oštrim detaljima. Preživjeli i oni koji su izgubili svoje najdraže nikad neće zaboraviti izgubljene – također ne smijemo ni mi. Naša je dužnost da učimo generacije koje će nas na-slijediti o pustoši prouzrokovanoj

diskriminacijom, predrasudama i rasnom mržnjom tako da oni nauče suprostaviti im se, zbog čega je pro-jekt Sjećajmo se Srebrenice tako značajan…” Ed Miliband, lider laburista: “… Oba moja roditelja su se spasila holokaus-

ta, ali su izgubili prijatelje i porodicu za vrijeme nacističkog genocida. Od-gajan sam učeći o užasu nacističkog genocida. Genocid u Srebrenici bio je najveći zločin u Evropi nakon Dru-gog svjetskog rata i svjetska je sra-mota da je dozvolio da se dogodi. Od neporocjenjive je važnosti da se sjećamo masakra, priznamo da je međunarodna zajednica zakazala u Bosni i obavežemo na suprostav-ljanje mračnim silama koje genocid mogu počiniti u budućnosti. Uprkos činjenici da je genocid u Srebrenici počinjen za vrijeme mog životnog vi-jeka, javno saznanje o tom zločinu je nedovoljno. Dakle, mi moram početi priznavati da je preko 8 hiljada ljudi brutalno ubijeno u Evropi nepunih 20 godina prije…” Boris Johnson, gradonačelnik Lon-dona: “Srebrenica će zauvijek biti povezana s jednim od najmračnijih poglavlja 20. stoljeća . U ljeto 1995. godine ovaj mali bosanski gradić bio je svjedok genocida u kojem je više od 8.000 muškaraca i dječaka um-rlo. Neki od žrtava bili su mladi pet, neki stari 94, ali svi su bili nečiji brat, suprug, djed ili sin. Ovaj stravičan i neljudski zločin šokirao je cijeli svi-jet. Od tada smo vidjeli znatan nap-redak u smjeru pravde za žrtve ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Vidjeli smo neke od odgovornih pred licem pravde. Ali hajdemo razmišljati o onima koje su ostavili: majkama Sre-brenice, djeci bez oca i porodicama kojim su opljačkali muške članove zauvijek. Niti jedno suđenje ne može porodicama nadoknaditi žrtve. Tamo će uvijek biti majka Srebrenice koja živi u nadi da joj je sin živ i jednog dana će se vratiti, ili dijete koje sanja o ocu koji nikada neće doći. Mi jedino možemo zamisliti njihovu bol. Mi nika-da ne smijemo zaboraviti. I nikada ne smijemo dozvoliti da se zločin pore-kne jer bi to bi otvoriti vrata za slične negdje drugo. Mi ćemo nastaviti da poštujemo sjećanja na nevine žrtve genocida u Srebrenici i stajaćemo uz narod Bosne i Hercegovini zagledan u svjetliju i bolju budućnost.” Timothy Winters, profesor na Cam-bridge univerzitetu: “… Kako kse-nofobne i anti- muslimanske stranke dobivaju na popularnosti u našoj nemirnoj Evropi, Srebrenica nas podsjeća na strašan krajnji ishod etničke mržnje. Žrtve od 11. jula žive u našim sjećanjima, pozivaju nas da nikad ne zaboravimo dužnost da poštujemo i štitimo one čija se religija i kultura razlikuje od naše…” Tariq Ramadan, profesor na Oxford univerzitetu: “… Evropa ne bi smjela zaboraviti strahote koje su se do-godile u Srebrenici - ne samo zato što je to bio jasan genocid, nego i da prizna da je način na koji su zemlje Evrope bavile tim pitanjem od samog početka, i uloga UN-a, bili pogrešni. Lekcije iz prošlosti nisu samo u sjećanju na žrtve - najveća počast je sudjelovati sa preživjelim; biti hrabri

i dovoljno predani u odupiranju ugn-jetavanju i genocidu; raditi za našu zajedničku budućnost, kao i sjećati se onih koji su izgubljeni...” Leslie Woodhead, filmski dokumen-tarista: “… Genocid u Srebrenici i dalje definira tragediju našeg vre-mena. Strašni događaji jula 1995., kada je svijet stajao i gledao pokolj više od 8.000 muškaraca i dječaka, stalna su optužnica nedjelovanja pred licem zla. Ustanovljenje Memo-rijalnog dana Srebrenice 11. jula svake godine je bitna inicijativa u izjašnjavanju da nikada ne smijemo ponovno dopustiti neizazvan zločin genocida…” Justin Welby, arhibiskup od Center-burya: “… U vrijeme kada smo mislili da je Evropa davno naučila lekcije iz genocida i masakra u prošlosti, događaji u Srebrenici su nas suočili s dubokim nepoštovanjem zaštitite svetosti života onih koji su drukčiji od nas. Ubijanje više od 8.000 ljudi, neuspjeh međunarodne zajednice da interveniše, sramotna je tragedija. To što je počinjeno na temelju etničkog i religijskog identiteta obavezuje sve, posebno vjerske vođe, da budemo oprezni na jeziku koji koristimo i da se suočimo s diskriminacijom i mržnjom promovisanim u ime re-ligije. Kad se sjećamo naše misli su s mnogim ženama koje i dalje nose rane gubitaka - majke i supruge, ses-tre i kćeri. Poštujemo njihovu bol, ne samo osiguravajući da će oni koji su počinili zločine suočiti se s pravdom, nego dajući nadu u bolju budućnost. Koja se ne temelji samo na toleranciji i poštovanju, nego na iskrenoj želji da živimo s najdubljim razlikama vjere u duhu pomirenja...” Lord Sacks, bivši glavni rabin: “… Na vrhuncu bosanskog rata, nepo-sredno prije masakra, napisao sam članak u kojem sam se pitao: Da li se išta promijenilo? Jesu li milioni stranica o pristranosti i predrasu-dama napisanih od Drugog svjet-skog rata nemoćni da spriječe njihov povratak ?... Pogriješili smo kazavši: Nikad više! S velikim sramom, bili smo u krivu. No, istorija nije film koji se beskrajno ponavlja. Završetak nije napisan. Istorija je napravljena po našem izboru. I ništa što se do-godilo u prošlosti ne prisiljava nas da dozvolimo ponovo. Mržnja je pro-jekcija naših strahova od drugih, a uništava podjednako omražene i one koji mrze. Dakle, kao što smo za-jedno obilježili prvi Dan Srebreničkog Memorijala, borimo se i protiv mržnje za dobrobit zajedničke čovječnosti. Mi ne možemo promijeniti prošlost, ali sjećajući je se, zajedno možemo promijeniti budućnost…” Monografiju o Srebrenici štampanu na engleskom jeziku u tiražu od 20 hiljada primjeraka 11. jula, uz 20-godišnjicu, kao cvijet nezaborava Britanci će položiti u Potočarima.Mišo Marić

From: Thomas Theakston <[email protected]>

BOSNIANS IN LEEDS

I am doing some preparatory re-search for a photograph project I am planning to undertake in 2015, focus-ing on the different languages spo-ken in Leeds as first languages.

My aim is to take a portrait of a speak-er of every language, and with this in mind I wondered if you might be able to pass my contact information on to anyone you can think of who might be interested in being my Bosnian speaker, or even give me the details of anyone who you can think of?

Or, if you think it would be useful, could you let me know of any events that are taking place soon involving the Leeds Bosnian community, so that I could perhaps come along and meet people that way, or just gener-ally suggest ways I could find willing participants?

Thanks for any help you can provide.Thomas 07772917738

12

Iz Networka

Tema ovogodišnje manifestacije je "Sačuvaj uspomenu živom“, prikladan naslov s obzirom da se 2015. godine obilježava 70. godišnjica oslobođenja koncentraci-jskog logora Auschwitz-Birkenau i 20. godišnjica genocida u Srebrenici, u Bosni.Prema odluci Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, širom svijeta

se 27. januar obilježava kao Dan sjećanja na holokaust, jer je na taj dan 1945. godine sovjetska Crvena armija oslobodila najozloglašeniji koncentracioni logor Aušvic.Ceremonija je održana u Town Hall u centru Birminghama. Iskazi

preživjelih, paljenje svijeća, filmovi, poeme, molitve i muzika su doprini-jeli svečanosti dvosatnog progra-ma. Preživjeli su sa dostojanstvom ispričali svoje životne priče, zapalili svijeće i zajedno sa publikom izgo-varali molitve. Povodom obilježavanja 70. godišnjice oslobođenja Auschwitz-Birkenau, ki-

par Sir Anish Kapoor je projektovala i izradila 70 posebnih svijeća koje su raspodijeljene u 70 objekata u cijeloj Velikoj Britaniji, uključujući i Birming-ham. Veliku Svijeću na svečanosti u Birminghamu je zapalila Mindu Hornick, 82-godišnja preživjela iz

holokausta. Pjesnik laureat Adrian Blackledge i mladi pjesnik laureat Serena Arthuru su recitovali poeme u spomen svim žrtvama genocida širom svijeta. Prikazan je dokumentarac o geno-cidu u Srebrenici , a Lejla Šabanović je sa publikom podijelila svoju priču, kako je kao šestogodišnja djevojčica preživjela rat te sa svojom rodbinom pomogla hiljadama izbjeglih žena i djece koji su deportovani iz Sre-brenice u kamionima za životinje. “Prikazani dokumentarac je sniman prije deset godina te broj pronađenih, identifikovanih i pokopanih žrtava se povećao na 8.372 žrtve. To su bili obični ljudi, više od 10.000, ljudi koji su poštovali režim i bratstvo maršala Tita. Svake godine hiljade ljudi se okuplja 11. jula u Memorijalnom cen-tru Srebrenica-Potočari i sahranjuju ono što je ostalo od njihovih najdražih. “Završila sam čitajući Srebreničku molitvu koja sadrži jasnu poruku, a to je da se jedna Srebrenica nikome i nikada ne smije više ponoviti“, rekla je Lejla. Sa publikom se oprostila spomenuvši da će i BH UK Network 11. jula obilježiti sjećanje na genocid u Srebrenici.Gradonačelnik, vijećnik Shafique Shah, voditelj programa ceremonije, izjavio je: "Ovo je značajna prilika da se nauče lekcije iz prošlosti i primi-jene kako bi danas stvorili sigurniju, bolju budućnost za sve.“

Dan sjećanja na holokaust obilježen u Town Hall u Birminghamu

„ SAČUVAJ USPOMENU ŽIVOM“ - TEMA OVOGODIŠNJE MANIFESTACIJE

U nedjelju, 25. januara u prostorijama Town Hall-a u Birminghamu upriličen je svečani program povodom obilježavanja dana sjećanja na preživjele i žrtve holokausta i nacističkih progona kao i drugih genocida širom svijeta.

Obraćanje gradonačelnika Birminghama Shafique Shaha

Detalj sa manifestacije u Birminghamu

13


Remembering Srebrenica has been engaging with members of the Bos-nian community based in London. The group, UK-BiH Society, was set up by London-based Bosnian Edina Hodzic, as a way for young profes-sionals from Bosnia and Herzego-vina to meet, network, attend cultural events and support each other in the UK. Remembering Srebrenica is reaching out to the society and

its members to help them to raise awareness of the genocide which

happened in Srebrenica in 1995. Many members of the group left Bos-nia during the war to build new lives in the UK and it is therefore crucial to the work of the charity that it works with this community to eradicate in-tolerance and reach out to new gen-erations. The event, held in the Houses of Parliament, was set up to inform this group about the work of Remember-

ing Srebrenica, and the ways that the charity engages with different sec-tions of the community. The impor-tance of engaging with the Bosnian community in the UK was highlighted as well as the role played by the in-ter-faith and non-faith communities and those working across the UK re-gions for Remembering Srebrenica through their grass-roots support. Lord Tariq Ahmed, Parliamentary

Under Secretary of State for the De-partment for Communities and Local Government attended the event and spoke movingly about the importance of building community relations and rejecting hatred. This was particular-ly poignant as the meeting was held on the evening of the anniversary of the liberation of Auswitch-Birkenau and in reference to this, Lord Ahmed discussed how “the seeds of hatred which were present then are still pre-sent today”. He stressed that it was through projects such as Remember-ing Srebrenica and their work that we can teach future generations about what happened, and so we can en-sure that “never again” really does mean exactly that. He also stressed the importance of remembering the victims of genocide and reflecting on the horrors which took place, particularly in the year of the 20th anniversary of the Srebren-ica genocide. Guests in attendance joined this sentiment by all making a pledge to do something to raise awareness of the genocide in their own communities and work towards to building a better society.

REMEMBERING SREBRENICA ENGAGES WITH THE BOSNIAN COMMUNITY IN LONDON

• Remembering Srebrenica is the UK organiser of the EU-designat-ed Srebrenica Memorial Day on 11 July.

• The charity is part-funded by the Department for Communities and Local Government, and is supported by the Foreign and Commonwealth Office.

• It is committed to sending 750 individuals on its Lessons from Sre-brenica over a two-year period. Each delegate pledges to carry out an activ-ity on their return to the UK. These are designed to raise awareness of the risks of hatred, racism and intoler-ance, using Srebrenica as an example of an integrated society that disinte-grated.

• 2014 saw Srebrenica Memo-rial Day (11th July) commemorated in both national and local events in Lon-don and around the UK. These events, which were often organised by former Lessons from Srebrenica delegates, provided an opportunity for the Moth-ers of Srebrenica to give their personal testimonies to a British audience.

• During 2014, more than 200 leaders and key figures have gone on Lessons from Srebrenica visits to Bos-nia. The charity has also developed education packs on the lessons of the Srebrenica genocide for use in sec-ondary schools in the UK. A full pro-gramme of events is in development for the 20th anniversary of the geno-cide in July 2015, which will both hon-our the victims of this tragedy as well as foster stronger community relations in Britain.

For further information on the work of the charity please visit:

Website: http:/ /srebrenica.org.uk/

Facebook: https: / /www.face-book.com/rememberingsrebrenica

Twitter: https://twitter.com/SrebrenicaUK

Instagram: ht tp: / / ins tagram.com/remembering_srebrenica/

Or contact Josh Niderost on 0121 454 3343 or email: [email protected]

Lord Tariq Ahmed

Lord Tariq Ahmed and Dr. Waqar Azmi (OBE) with members of BH UK Net-work and Bosnian community in London

14

Iz Networka

Po tradiciji,27. januara obilježava se Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.U Velikoj Britaniji je ovaj dan obilježen nizom manifestacija u velikom broju gradova i nizom različitih aktivnosti u kojima je učešće uzeo veliki broj ljudi. Centralna manifestacija pod nazivom Dan sjećanja na žrtve holokausta u Velikoj Britaniji, Sačuvajmo sjećanje (Holocaust Memorial day 2015 UK, Keep the Memory Alive) održana je u londonskoj prestižnoj općini West-minster. Ovaj događaj je ove godine dobio puno publiciteta, jer obilježava 70 go-dina od oslobađanja najzloglasnijeg nacističkog logora Aušvic-Birkeanau u Poljskoj, 20 godina genocida u Srebrenici i stradanja bošnjačkog naroda u cijeloj BiH, te genocida počinjenih u Kambodži, Ruandi i Dar-furu. Taj dan je posvećen žrtvama, bivšim logorašima, onima koji su preživjeli masakre, izgubili članove porodice, ali su imali sreću da ostanu živi i ispričaju priču o svojim stradan-jima, uz nadu da se nikada više ne ponove i da čovječanstvo uzme pravdu u svoje ruke i uči nove gen-eracije ljubavi i milosrđu, a ne mržnji i agresivnosti.Ovom značajnom događaju prisus-tvovale su ključne ličnosti iz bri-tanskog poličkog i javnog života, uključujući i članove kraljevske po-rodice, Njihova Veličanstva princa Čarlsa od Velsa i njegovu suprugu Kamilu, vojvotkinju od Kornvela (Their Royal Higness,The Prince of Wales and the Duchess of Cornwall), glavnog premijera Davida Kamerona Prime Minster David Cameron), te premijere Nika Klega i Eda Milibanda (Nick Klegg and Ed Miliband) iz opo-zicijskih stranaka i mnogi drugi.Na glavnom komemorativnom događaju učešće su uzeli glumci, članovi horova, instrumentalisti klasične muzike, među njima i unuk preživjelog logoraša Aušvica, bri-tanski glumci koji su čitali poeziju i dirljive tekstove arhaičnih poruka iz Drugog svjetskog rata, TV voditelji sa britanske televizije, između ostal-ih i Natasha Kaplinski, predstavnici kraljevske porodice, poitičari, pred-stavnici vjerskih zajednica, preživjeli logoraši Aušvica, a među njima i preživjeli logoraši Omarske.Ovom skupu prisustvovalo je više od hiljadu ljudi koji su imali priliku da u komemorativnom programu vide mnoge poznate britanske ličnosti iz svijeta filma, TV, muzike, a između ostalih i Christopher Eccleston (Krist-ofer Ekleston), Lawrence Fox (Lor-ence Foks), John Hurt (Džon Hurt), Sarah Lancashire (Sara Lankasa),

Michael Palin CBE (Majkl Palin), Jonny Turgel (Jzoni Turgel), muzičar i unuk Gine Turgel MBE, žene koja je imala samo 16 godina kada su nacisti preuzeli Poljsku i koja je usp-

jela da preživi pakao Aušvica, Simon Wallfisch (Sajmon Walfis), čelista i operni pjevac.Bila je to manifestacija koja je duboko dirnula sve prisutne, izaz-vala nepresušne suze, čak i jecaje, jer, nažalost, evocira uspomene na tužna i ružna vremena za koja se mislilo da se nikada neće ponoviti. Ovaj događaj bio je otvoren i za javnost, naravno za one koji su imali

sreću da budu pozvani i dobiju poz-ivnice. Imala sam čast da prisustvu-jem ovom događaju i ono na što sam izuzetno ponosna i o čemu želim pisati je učešće naših Bosanaca i

Hercegovaca, tačnije rečeno prijatel-ja i članova familije. Na samom ulazu, u video prezentaci-ji posvećenoj preživjelim logorašima, vidjela sam fotografiju Nisada Šiške Jakupovića, preživjelog logoraša Omarske. Spretan objektiv iskusnog fotografa uhvatio je lica bivših za-tvorenika i čini mi se da svako lice nosi onaj tužni pogled, nešto što je jače od sreće koju donosi život. Trau-

BOSANCI I HERCEGOVCI UZELI UČEŠĆE NA NACIONALNOM

DANU SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA U LONDONU

Lideri tri najvece partije u UK, Safet Vukalić i Agnes Grunwald-Spier

HABER PRETPLATNI KUPON

Molimo da ovaj kupon, zajedno sa čekom pošaljete na adresu:

BiH UK NETWORK, BOSNIA HOUSE, 36 MEDLEY ROAD,

BIRMINGHAM B11 2NE

IME I PREZIME.................................................................

ADRESA........................................................................................................................................................................TEL ...................................................................................

GODIŠNJA PRETPLATA IZNOSI £15

Ček naznačiti na: BH UK NETWORK

15


matska sjećanja na preživljeni pakao na trenutak su potisnuta, ali nikada nisu zaboravljena. Bez obzira što je većina uspjela i stvorila jedan novi život u VB, sjenke zloćudne prošlosti nadvijaju se na njihovim licima. Pos-jetioci komemoracije zastaju, čitaju njihove izjave i ne ostaju ravnodušni. Isti dan, moj drugi član porodice, Sabit Jakupović, preživjeli logoraš

Omarske, čovjek koji je u Veliku Bri-taniju došao među prvima, jer je bio na rubu smrti, također učestvuje na manifestaciji. U pauzama između nastupa poznatih umjetnika, brisanja suza i svježih us-pomena na rat koji je odnio mnoge živote, smjenjuju se video materijali o stradanjima, nemile, strašne slike od kojih se ježi kosa na glavi, slike koje su obišle svijet. Od crno-bijelih foto-grafija iz doba Aušvica, pa do onih u boji na kojima gledam Srebreničane kako se probijaju do slobodne teri-torije, na putu spasa. Vidimo ogro-man napredak tehnologije, ali naza-lost ne i ljudskog uma koji je nastavio da stvara monstrouzne planove, da stvara prostor na kojem nema mjesta za one sa drugačijom vjerom i im-enima. 50 godina nakon Aušvica, ponovo logori, mada je Evropa re-kla, “Ne, nikada više”. Ostajem bez riječi, dok gledam kratki film “The Bosnian War” (Bosanski rat), o Sre-brenici i Omarskoj, dok slušam glas dugogodišnjeg prijatelja, preživjelog logoraša Omarske, autora knjige “Dani ubijanja” (“The Killing Days”). Na kraju programa upoznajem dvoje ljudi iz Sudana, razmjenjujemo utiske i iskustva i saznajem da i oni poznaju Kemala Pervanića, čovjeka koji je održao mnogobrojna predavanja širom svijeta da bi ljudima skrenuo pažnju na stradanja ljudi na području

Prijedora, Srebrenice, ostatka BiH.Nakon toga slijedi kratki film “70 can-dles for 70 years” (70 svijeća za 70 godina) u kojem učešće ima i Medi-na Salkić, preživjela Srebreničanka, koja govori o svojim ratnim iskust-vima i obilježavanju holokausta u Derbyju.Bliži se kraj komemoraciji, trenutak kada na scenu izlaze Njegovo

Veličanstvo, the Prince of Wales and the Dutchess of Cornwall), bivši logoraši, Lily Ebert, preživjeli logoraš Aušvica, a među njima i naš Bosan-ac, preživjeli logoraš Omarske, vri-jedni volonter u bh. asocijacijama, dugogodišnji prijatelj, Prijedorčanin, Safet Vukalić. Pomaže starijima da se popnu na pozornicu. To i lici na njega, uvijek spremnog da svima pomogne. Iako je među njima velika razlika u godinama, dijele slične sud-bine, preživjeli su pakao. Stoji rame uz rame sa najuglednijim ličnostima u Velikoj Britaniji. Dok zvukovi gromoglasnog klavira i tužni zvukovi violine nagovještavaju kulminaciju komemorativnog događaja za sjećanje, u mraku samo svijetle upaljene svijeće za sve one koji vise nisu među živima. Svaka svijeća simbolizuje jednu godinu. Bez obzira na težinu situacije, dok sam posmatrala Safeta Vukalića kako stoji rame uz rame sa čelnim ljudima iz britanskog političkog vrha, dok ga posmatram sa preživjelim logorašima, ispunjava me ponos. Bez obzira što je rat dočekao kao veoma mlad i prosao sve golgote i mučenja, smogao je snagu da započne novi život dostojan čovjeka i izgradi svoje mjesto pod suncem. Sigurna sam da mnogi dijele moje mišljenje.Semira Jakupović

Prince Charles i Camilla Parker

HABER • Izdavač: BiH UK Network, Bosnia House 36 Medley Road, Greet Birmingham B11 2NE Tel: 0121 772 3052, Email: [email protected]

• Glavni urednik: Namik Alimajstorović [email protected]

• Redakcija: Dr. Anes Cerić, Idriz Kadunić, Zaim Pašić, Žana Vukmirović

• Stalna saradnja: Zijad Bećirević (SAD), Dr Zdenka Besara, Haris Halilović (Njemačka), Fahira Hasedžić, Meho i Semira Jakupović, Mišo Marić, Senadin Selimić, Muhamed Širanović, Faruk Tičić, Ognjen Tvrtković

• Štamparija: Bosanska kuća,Birmingham

• Copyright@2013 Bosnia & Herze-govina UK Network

16

Haberi iz Asocijacija

Svaki dan na nekom od portala “os-vane” reportaža o uspješnim Bosan-cima i Hercegovicima koji karijeru grade širom svijeta. Ovaj put dono-simo vam priču o 31-godišnjem Elvisu Kesiću, advokatu iz Coventryja, koji je kao osmogodišnji dječak krajem 1992. godine sa prodicom izbjegao u ovaj engleski grad. Da ne bi bilo previše zabune, protekle godine pis-ali smo o njegovom starijem bratu, također izuzetno uspješnom biznis-menu Fahrudinu Kesiću koji je prvi probio led i utabao stazu uspjeha po-rodice Kesić. Stoga, mlađeg Kesića pitali smo da li je “veliki brat” bio uzor pri odabiru zanimanja?Sve oko nas ima utjecaj na naše od-luke, posebno oni najbliži, naša po-rodica. Moj stariji brat, Fahrudin, bio je odličan učenik u Bosni, i taj kurs zadržao je u ovdašnjim školama na-kon što smo izbjegli u Englesku. On je bio moja životna inspiracija, jer sam želio da budem dobar kao on, uz to on je želio da ja budem još bolji. Naravno, njegova odluka da se upiše na univerzitet mi je pomogla da nap-ravim svoje odluke. Vidio sam njego-

vu borbu jer je bio dio prve bosanske generacije u ovoj zemlji koja je prola-zila sistem visokog obrazovanja. Studirao je pravo i često sam ga pitao o zanimljivim slučajevima. Uzimao sam njegove knjige i čitao sam ih, a posebno me je fasciniralo krivično pravo. Danas, Fahrudin i ja smo na-jbolji prijatelji. Uprkos tome što smo zauzeti s našim ličnim obavezama i biznisima, nađemo vremena svake sedmice da se vidimo i uključujemo

jedan drugog u poslovne i porodične odluke. Fahrudin i ja smo po prirodi vrlo konkurentni. Za nas je to zdrava konkurencija. Bili smo u mogućnosti da to prepoznamo, prihvatimo i koris-timo to za našu motivaciju i uspjeh. Ono što nam obojici pomaže je da imamo isti prioritet, a to je naša po-rodica koja je uvijek na prvom mjestu. Protjerivanje iz ratom zahvaćene BiH u Englesku sigurno je predstavljao šok za sve one koji su prošli taj put.

Kako si ti to doživio i kako si se snašao u početku?Rođen sam u Kozarcu, za koje me veže lijepo djetinjstvo. Nažalost, agresija na Bosnu i Hercegovinu nije mimoišla ni moju porodicu. Kra-jem 1992. godine s ocem Hilmijom, majkom Fikretom i starijim bratom Fahrudinom stigli smo u izbjeglički centar u Rugbyju. Nakon toga prese-lili su nas u Coventry i vrlo brzo sam se našao u osnovnoj školi okružen sa tridesetero nepoznate djece, bez

znanja engleskog jezika. Proveo sam 18 mjeseci u toj školi. Nakon prvih šest mjeseci bio sam u mogućnosti da govorim engleski jezik. Nastavnik fizičkog vaspitanja vidio je da igram fudbal sa prijateljima i odmah sam imao priliku da se pridružim školskom fudbalskom timu. Upisom u Wood-way Park School moj fudbalski talent je još više došao do izražaja i vrlo brzo sam postao najbolji fudbaler u školi. S obzirom da smo igrali na državnim školskim turnirima, moj tal-enat nije ostao nezapažen. Trenirao sam svakodnevno i sa 11 godina po mene je došao skaut Coventry City Football Cluba i ponudio mi mjesto u njihovoj fudbalskoj akademiji koju su činili najbolji mladi igrači iz Mid-lands regije. Uvršten sam u mladu takmičarsku ekipu Coventry City i ubrzo smo trebali da putujemo na veliki međunardni turnir u Njemačkoj. Tu sam prvi put osjetio šta znači biti izbjeglica, jer zbog izbjegličkog statusa nisam imao nikakav pasoš i nisam mogao putavati sa ekipom na to takmičcenje. Tada su odgo-vorni iz kluba u saradnji sa opštinom Coventry i ministarstvom unutrašnjih poslova Velike Britanije napravili veliki presedan i uspjeli mi “srediti” britansko drzavljanstvo. Vjerovatno sam prvi Bosanac koji je nakon samo dvije godine života u UK dobio britan-sko državljanstvo. Tada sam shvatio da moraš biti najbolji u onome čime se baviš i mnoga vrata u životu se lakše otvaraju. U dogovoru sa familijom ipak si odlučio da školu ne podrediš fudbalu...Iskreno rečeno, tada je to bila velika dilema, poslušao sam roditelje i brata i dao se u akademsku “nauku”. Sa vrhunskim rezultatima završio sam srednju školu i mnogi fakulteti su mi nudli mjesto. Ja sam zbog porodice odabrao sudij prava na Coventry uni-verzitetu i sa 18 godina definitivno se oprostio od fudbala i prihvatio se knjige. Nakon tri godine i odličnih re-

Elvis Kesić, advokat iz Coventryja

NEMAM PRAVA NA NEUSPJEHStrah od neuspjeha me tjera da uspijem i radim mnogo više nego drugi u ovu zemlju ja i moja porodica smo došli kao iz-bjeglice, povratka na staro nema, ja moram uspjeti u životu, jer to sam dužan svojoj porodici koja je sve uložila u mene,

i ja ću učiniti sve da budem uspješan pošto nemam druge opcije.

17

Haberi iz Asocijacija Haberi iz Asocijacija

zultata dobio sam mjesto na Legal Practice Course (LPC) na College of Law u Birminghamu. Taj praktični kurs od jedne godine je moju porod-icu koštao £10.000, a moji roditelji su u tom trenutku dali svu ušteđevinu, ali, hvala Bogu, sve je završilo kako treba. Na tom kursu sam stekao praktično znanje, radio sa na-

jpoznatijim advokatima i sudijama u Birminghamu i to mi je omogućilo da lakše dođem do zvanja advokata. Naravno, do samog upisa u adovkat-sku komoru Velike Britanije trebalo je još da “odradim” dvije godine u nekoj advokatskoj firmi kako bih stekao ne-ophodno iskustvo, jer u prosjeku da bi se došlo do titule advokata potreb-no je osam godina studiranja i rada.Kako to obično i biva u ovakvim slučajevima, nakon uspješno okončanih studija uslijedila je u izuzetno dinamična poslovna karijera, u kojoj si za relativno kratko vrijeme postao jedan od najboljih advokata u West Midlandsu.Odmah nakon završetka Legal Prac-tice Coursa, tražio sam posao na kojem ću dobiti šansu da obavim do-datne treninge za advokata. Za oko mi je zapala firma Angels Solicitors LLP u Coventryju, bila je to jedna od najvećih kompanija u toj branši, koja je osnovana prije 90 godina. Imala je tradiciju i veliki utjecaj u gradu i upravo tih dana je tražila jednog ad-vokatskog pripravnika. Osim mene na konkurs se prijavilo još 600 mla-dih pravnika, intervju je imao tri faze i ja sam prošao u najuži krug među deset odabranih kandidata. Na pan-elu su bila prisutna četiri direktora, a posljednje pitanje svim kandidatima bilo je: “Zašto bi baš VAS odabrali umjesto drugih devet kandidata? Sjećam se da je moj odgovor bio jed-nostavan: “Strah od neuspjeha me tjera da uspijem i radim mnogo više nego drugi kandidati. Vidite, u ovu zemlju ja i moja porodica smo došli kao izbjeglice, povratka na staro nema, ja moram uspjeti u životu, jer to sam dužan svojoj porodici koja je sve uložila u mene, i ja ću učiniti sve

da budem uspješan pošto nemam druge opcije. Zbog toga se nećete pokajati ako mene izaberete, sve što mi je potrebno to je šansa da radim.” Upravni direktor je ostavio olovku, ustao i rukovao se sa mnom, dva dana kasnije dobio sam pismo koje sam poljubio mnogo puta u životu, to je pismo kojim se potvrđuje da sam

ja bio najuspješniji kandidat i da se javim na posao. Naravno, ukazanu šansu nisam pro-pustio, završio sam obuku i kvalifiko-vao za advokata u augustu 2008. godine, kada je moje ime upisano u poznatom Roll of Solicitors na Law Society (koji je popis svih advokata u Velikoj Britaniji). Početkom 2010. sam unaprijeđen na mjesto direktora kompanije te u isto vrijeme sam ku-pio određeni broj dionica u firmi te preuzeo menadžment firme. Od tada sam napravio značajne promjene u firmi za poboljšanje kvaliteta našeg servisa i efikasnosti rada. Uprkos protivljenja starijih direktora, modern-izirao sam firmu i uspostavio modernu web stranicu, promijenio stare navike da se firma zatvara popodne, usadio sam motivaciju uposlenicima kako bi zajedno još više unaprijedili kompan-iju. Uspješno sam uveo ‘frišku’ viziju, uradio kompletnu analizu očekivanja klijenata i tako privukao jače organi-zacije kao klijente. Aplicirao sam i pripremio firmu za akreditaciju Legal Excellence – ‘Lexcel’, što je stand-ard najveće kvalitete u pravnoj struci (otprilike kao ISO standard za druge kompanije). Ubrzo nakon toga naša firma je proglašena za jednu od na-jboljih pravnih kompanija u zemlji. Uz to, počeo sam sa besplatnim pravnim servisom preko ‘Free Advice’ svake subote i na taj način smo pomagali građanima Coventryja da dođu do besplatnih pravnih savjeta. Uredi su bili puni svake subote. Moj naporan rad i predanost rezultirao je rastom biznisa i profitabilnosti. Bio sam u mogućnosti zaposliti više radnika i ojačati naše prisustvo na tržištu. Prije dvije godine, u aprilu 2013., još više sam investirao u firmu i ku-pio sam dodatne dionice i od tada

sam postao većinski vlasnik firme. Imam četiri direktora ispod sebe koji su odgovorni za spesifične depart-mente firme i danas zapošljavajam 8 advokata i 21 radnika. Pola mog vremena provodim upravljajući fir-mom, a drugu polovinu zastupanjem svojih klijenata na sudu. Ponosan sam na to da danas firma ima pre-ko 900 klijenata i moj posao zahti-jeva i rad preko vikenda. Bio sam u mogućnosti koristiti svoju poziciju za pomoć mnogim bosanskim obiteljima ovdje u Coventryju zapošljavanjem članova mlađe generacije, da iskuse rad u kancelariji i steknu neophodno radno iskustvo koje će im pomoći u daljnjem životu. Moja kompanija je zaposlila najmanje 10 mladih Bosan-aca i Hercegovaca u proteklih pet go-dina i osjećam se da imam obavezu i dužnost da budem podrška svojim zemljacima gdje je to god moguće. Jedno stručno pitanje, svjedoci smo da je bogata zemlja kao što je Velika Britanija ukinula besplatnu pravnu pomoć ‘Legal Aid’, a da je ona još uvi-jek egzistira u jednoj siromošnoj zem-lji kao što je Bosna i Hercegovina?Ekonomska kriza ostavila je velikog traga na Veliku Britaniju i Vlada na sve moguće načine smanjuje troškove. ‘Legal Aid’ je ovdje 95% ukinut 2013. godine i od tada svi moraju plaćati troškove advokata bez obzira na finansijsko stanje. Ova od-luka vlade imala je snažnog odraza na poslovanje mnogih advokatskih firmi. U posljednjih 12 mjeseci preko 150 advokatskih firmi samo u West Midlandsu (Coventry-Birmingham) je stavilo ključ u bravu. Nažalost, takvo stanje je prinudilo moju kompaniju da ponekad i besplatno odradimo sud-ske postupke jer jednostavno iz hu-manih razloga ne možemo dozvoliti da te porodice i njihova djeca ostanu bez pravne pomoći. S obzirom na ekonomsku sitauaciju, zanimljivo je da je pravna pomoć uvedena u Bosni i to je jako dobro za one koji ne mogu to platiti. Samo se postavlja pitanje da li tu pravnu pomoć treba pružati onima koji su na sudu zbog teških krivičnih djela, odnosno da li besplatnu pravnu pomoć trebaju imati optuženi kriminalci.Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji njegova najuža po-rodica. Tvoj radni dan nekada traje do kasnih večernjih sati, sigurno je da porodica “trpi” što glava kuće nije više prisutna u svom domu...Ja sam u početku ovog teksta rekao da je moja motivacija moja porodica. Kao i svakom suprugu i roditelju moj cilj je da svojoj porodici osiguram stabilnu budućnost, da moja djeca budu na neki način “pošteđena” onoga kroz šta sam ja morao proći. Moja supruga Jasmina i ja smo u braku devet godina i imamo dvoje prekrasne djece, kćerku Leilu i sina Alena. Ponosan sam na to da je Jasmina prošla put visokog obra-

Elvis Kesić sa porodicom

18


zovanja, uspjela završiti Psihologiju na Univerzitetu sa ‘prvom klasom’ u kojem je bila jedna od najboljih 5% učenika na cijelom Univerzitetu, i sada aplicira za doktorat. Sretan sam što Jasmina uzima aktivan interes u moju odgovornost, razumije rad firme

i dnevno je uključena u poslovne odluke. Istina je da bez oslonca i podrške koju mi svakodnevno pruža, ne bih mogao da izdržim i da uspijem na ovom nivou. Moj radni dan podra-zumijeva rad između 12 i 15 sati, i ja razumijem pritiske koje moja pozicija u firmi donosi na moju porodicu. Ali svi, također, znamo da bez napornog rada ne bismo mogli uživati u kvalite-tu života kojeg imamo. Put od izbjeglice do većinskog vlasni-ka firme nije bio lagan ali se isplatio, uspjeh koji si postigao po priodi stvari “tjera” te da ideš dalje, kakvi su tvoji budući planovi i kakvu poruku možeš poslati mladim Bosancima i Herce-govcima?

Ne planiram da se povučem iz ovog posla još dugo, jer sam za sve to-liko puno žrtvovao, niti hoću manju odgovornost. Na neki način znam da ne mogu izbjeći to jer sudbina je odlučila da sam ja taj koji mora da nosi odgovornost za druge i to se

neće nikada promijeniti, bez obzira šta da radim. Moji uposlenici i moja porodica to očekuju od mene i, kao što sam rekao na intervjuu za posao, ja nemam pravo na neuspjeh i plan-iram da uskoro otkupim ostale dion-ice u kompaniji i preuzmem komplet-nu vlasničku kontrolu. Pomalo već sada razmišljam o inves-ticiji u moj rodni kraj, Kozarac. Želim na neki način slijediti stope mog pun-ca Jusufa Arifagića, koji je nedavno u Prijedoru otvorio modernu farmu krava napravaljenju po norveškim standardima. Njegovo iskustvo će mi sigurno pomoći da nađem pravu mjeru kako da pomognem mojoj domovini.

Pored toga, moj brat Fahrudin i ja se želimo koncentrisati na dobrot-vorni rad u Bosni i nastavljamo da pružamo dobrotvorne donacije za obitelji kojim je to dole potrebno. Šta poručiti mladima, za one u BiH, jed-nostavno morate uzeti odgovornost u

zemlji, jer bez mladih, njihove prodor-nosti, nema ni prosperiteta. Za one Bosance i Hercegovce u dijaspori, pa jednostavno morate više i bolje raditi od drugih i budite sigurni da će vaš trud biti primijećen i nagrađen. Nemojte se predavati, budite istrajni i uvijek vodite računa o svojoj porodici, rodbini i domovini iz koje ste potekli. Jer ni Vi kao ni ja nemamo pravo na neuspjeh.

AMBASADOR GRADA COVENTRYJA

Tvoj naporni rad nije ostao neprimi-jecen od strane odgovornih ljudi iz grdaske vlasti Coventryja, naime kao izuzetno uspješnog mladog poslovnog čovjeka nagradili su te vrijednom na-gradom. Imenavali su te za 'Freeman of the City’ i od 2008. godine “uživaš” posebne beneficije u Coventyju. Reci nam malo više o tomeJedan od trenutaka u mojoj karijeri na koje sam najponosniji je kada sam dobio prestižnu nagradu koja se dodjeljuje samo onim koji poka-zuju potpunu predanost gradu Cov-entryju, koji su razvili grad i pomogli građanima. Nagrada je tradicija gra-da koja traje stotinama godina. Davne 1345. godine Coventry je postao grad i imao je prvog gradonačelnika koji je dobio istu nagradu 1348. i od tada datira ova nagrada. U to vrijeme, mali broj pažljivo selektiranih ljudi su dobili mjesto u krugu Kraljevstva koji su imali visoku odgovornost, a dobili su nagradu ‘Freemen’ (slobodni ljudi) kroz koju su imali potpunu zaštitu i podršku Kraljevstva. ‘Freeman of the City’ potvrđuje moj doprinos gradu i moja je dužnost da i dalje pomažem. Nagrada se obično dodjeljuje puno starijim pojedincima i ja sam sigurno najmlađa osoba u istoriji grada Cov-entryja koja je dobila ovu nagradu. Veoma sam ponosan da živim u Coventryju. Osećam se vezanim za ovaj grad grad, možda zato što je Coventry bio totalno bombardovan i uništen za vrijeme Drugog svjetskog rata i većina građana su sve izgu-bili. Čudan je život, jer nakon moga iskustva sa ratom u Bosni 1992. go-dine, sada živim u mjestu koje je sim-bol ‘Peace and Reconciliation’ - 'grad mira i pomirenja’. Radio sam naporno da postanem svojevrsni ambasador grada Coventryja, ja sam mu to na neki način vratio jer me je grad prih-

vatio i dao mi priliku za uspjeh. Nadam se da ću u budućnosti napraviti još bolji most između Coventryja i moje rodne Bosne i Hercegovine.

19


U utorak 27. januara 2015., Bosanskohercegovačko udruženje, u suradnji sa Derby City Council, aktivno je učestvovalo u još jednom

obilježavanju holokausta. Na ovaj dan navršilo se tačno 70 godina od oslobođenja Aušvica-Birkenau. Ceremoniji, čija je tema ove godine "Keep The Memory Alive", prisustvo-vali su mnogi visoki zvaničnici, nje-gova ekselencija ambasador Bosne

i Hercegovine u Londonu Mustafa Mujezinović, ambasador za Armen-iju Armen Sarkissian, gradonačelnik grada Derby Shiraz Khan i Fedir Kurlak, izvršni direktor i generalni sekretar Udruženja Ukrajinaca u Ve-likoj Britaniji. Svečanost je započela u 15:00 sati u Bridge Chapel, gdje je govor predvodio dekan Derby-ja, dr. John Davies. Nakon Bridge Chapel, ceremonija je nastavljena u obližnjem parku preko puta Ka-pele, pored drveća posvećenog Anni Frank i Olgi Nahlak. Ovdje je Iryna Bates iz Derby ukrajinske zajednice izrecitovala pjesmu, nakon čega su visoki zvaničnici, uključujući i njego-vu ekselenciju Mustafu Mujezinović, položili kamenje.

GENOCID U SREBRENICIU 16:15, svi su se okupili u bh. Cen-tru za ceremoniju komemoracije rata u Bosni i Hercegovini i 20. godišnjicu

od genocida u Srebrenici. Prisutnima se obratila i poželjela dobrodošlicu predsjednica bh. Asocijacije u Der-byju Nermina Webster, nakon čega,

u 16:30, je svijeću zapalila Medina Salkić, osoba koja je preživjela srebrenički genocid i izgubila oca, brata i mnogobrojnu familiju. Svijeću je zapalio i BahrudinMuhić, koji je također prezivio geno-cid u Srebrenici, a izgubio je oca i drugu rodbinu. Ova posebna svijeća je bila jedna od samo 70 u Velikoj Britaniji koje su dodijeljene lokalnim grupama od strane National Holo-caust Memorial Day Trust. Nakon paljenja svijeće, uslijedile su biografi-

je dvoje gore navedenih preživjelih iz srebrenickog pakla koje su čitali Hannah Stirland i Elliot Emery u ime preživjelih. Biografije su istovremeno išle u pratnji PowerPoint prezentacije o genocidu u Srebrenici.

Kratku prezentaciju je održao i Sam Barrett, član organizacije "Re-membering Srebrenica", koji je ne-

davno posjetio Bosnu i Hercegovinu uključujući i Memorijalni centar uPotočarima. Njegova ekselencija Mustafa Mujezinović i gradonačelnik

grada Derby su održali kratke go-vore nakon kojih su svi prisutni bili u mogućnosti da uživaju u tradicion-alnim poslasticama i osvježenju u našem centru.

Plamen svijeće je potom prenesen u specijalnu lampu a zatim transpor-tovan u Katedralu od strane Ferida Kevrića i Bahrudina Muhića, gdje je svijeća po drugi put zapaljena, ovaj put od strane Russell Pollard u obilježavanju stogodišnjice armen-skog genocida. Potom je obavljena multivjerska služba uz čitanje teksta iz Biblije i učenja Kur'ana od strane imama iz bh. zajednice Ahmeda ef. Gope.KOMEMORACIJE I SJEĆANJA NA

ŽRTVEZadnji dio ceremonije je održan u QUAD Centru. Ovo je bila večer komemoracije i sjećanja na žrtve, koja je uključivala nastupe zajednica koje su našle utočište i sigurnost od progona u gradu Derby. Program je otvoren paljenjem svijeće po treći i posljednji put, ovaj put od strane Judy Sherwood i Isaac Pizer. Također su dodijeljene nagrade pobjednicima za najbolji poster vezan za protekle genocide. Konkurencija je bila velika a nagradu je osvojila Sana Akram, učenica Bosanskohercegovačke dopunske škole u Derbyju. Sari Akram, iz iste škole, uručena je specijalna nagrada za njen rad. Folk-lorna grupa "Bosanski biseri" pred-stavila je bh. zajednicu s tradicional-nim plesom, zatim tri recitacije koje su čitale Sara Akram, Sarah Gopo i Emina Hrnčić, nakon čega je sa vi-olinom nastupila Ursula Donnelly, dok su članovi plesne grupe, u tradi-cionalnoj nošnji, izgradili Cvijet Sre-

DERBY - HOLOCAUST MEMORIAL DAY 2015

HOLOKAUST U ZNAKU GENOCIDA U SREBRENICI

Medina Salkić

Svijeća u BH centru Derby

KUD “Bosnian Pearls” Derby

20


brenice. Cijeli nastup bh. zajednice trajao je nešto više od 12 minuta, a istovremeno je praćen PowerPoint prezentacijom u znaku sjećanja na genocid u Srebrenici.

MEDINA SALKIĆ - ISPOVIJEST O PADU SREBRENICE

Moje ime je Medina. Ja sam najmlađe dijete moje porodice. Imam tri sestre a imala sam i jednog brata. Imala sam samo osam godina kada je izbio rat. Moj otac je imao kuću na samom kraju sela Bukovica, u neposrednoj blizini linije fronta, gdje je moj otac redovno morao ići. Bezbroj puta smo morali napustiti naš dom jer je bilo previše opasno da bi ostali. Nismo mogli ići daleko jer smo bili okruženi zajedno sa ostatkom stanovništva u srebreničkoj enklavi. Tražili smo sig-urnost u improvizovanoj kolibi koju je moj otac pripremio u obližnjoj sumi. U jednom trenutku smo morali os-tati tamo punih sedam mjeseci prije nego što smo mogli da se vratimo kući kada bi se situacija malo smiri-la. Uslovi su bili grozni. Preživljavali smo bez struje, tekuće vode, hrane i lijekova. Kako su srpski napadi na grad postajali jači, uvjeti su se pogoršavali. Djeca nisu bila djeca u Srebrenici. Nismoimali slobodu da se igramo na ulicama zbog straha od granatiranja. Igranje je bila igra za opstanak; niko više nije bio siguran. Dana 11. jula 1995.g. moj se svijet zauvijek promijenio. Tog dana, u poslijepodnevnim sa-tima stigla je vijest da je srpska vo-jska probila liniju odbrane i preuzela kontrolu nad gradom. Sada sam već imala 11 godina. Žene i djeca su se uputili ka UN bazi u Potočarima kako bi potražili utočište. Brzo smo upako-vali osnovne namirnice i uzeli neko-liko boca vode i krenuli u Potočare. Moj otac nam je pomogao do mjesta Bukovik. Za njega nije bilo sigurno da ide dalje, znao je šta će se desiti ako i on potraži utočište u UN bazi. Ovdje smo se rastali od njega i mog brata, koji je odlučio da krene s ocem i pridruži se hiljadama drugih muškaraca u ono što se ispostavilo da je bila “Kolona smrti”. Mom bratu je bilo samo 16, ali bio je vrlo visok i krupne građe tako da je znao da neće biti pošteđen ako pokuša da se pridruži ženama i djeci. To je bio zad-nji put kad sam ih vidjela.

Stigli smo u UN bazu u 1 poslije ponoći. Tu se nalazilo hiljade ljudi. Činilo mi se da je cijeli svijet na jed-nom mjestu. Tu smo našli jednog od mojih daidža. On je bio uvjeren da je izabrao najsigurniju opciju time što je potražio utočište u UN bazi.

Ranom zorom je uočen i odveden. To je bio zadnji put da smo ga vid-jeli. Bila sam očevidac kako od majki odvajaju dječake koji nisu imali više od 12 godina. Tog 12. jula bilo je pa-kleno vruće a nama je brzo nestalo vode. Proveli smo još jednu noć u

Potočarima, spavajući u staroj tvor-nici prije nego što smo se sutradan ukrcali na prikolicu kamiona. Sjećam se starijeg čovjeka kako na naš ka-mion podiže svoju unuku kojoj nije bilo vise od 6-7 godina, nakon čega je i on pokušao da se popne. Srpski vojnik ga je zgrabio za ruku i rekao

"Ne stari, ti ideš u onaj tamo auto-bus". Starca su oblile suze dok je molio da ga ne odvajaju od svoje unuke, govoreći kako ona nema druge rodbine. Silom je odveden na obližnji autobus koji je bio pun drugih muškaraca. Nažalost, ovaj autobus

je imao potpuno drugo odredište, put bez povratka. Put do Tuzle trajao je 6 dugih sati. Bilo nas je toliko na prikoli-ci da smo doslovno bili jedni na drugi-ma. Bilo je vruće i nismo imali vode. Mama je bila bez svijesti veći dio tog putovanja. Pored puta su se okupile mase ljudi kako bi nas vrijeđali dok

Gosti u Bosanskohercegovačkom centru

Medina na očevom mezaru sa kćerkom Dženitom

21


smo prolazili. Zastali smo u Bratuncu gdje su nam mještani ubacili nekoliko boca vode u kamion. Nažalost, usli-jedilo je kamenje i ostali tvrdi pred-meti. Moja najstarija sestra se bacila po nama kako bi nas zaštitila. Pola sata kasnije, zaustavila nas je srpska vojska koja je detaljno provjerila naš kamion kako bi se uvjerili da nema muškaraca. Nisu pronašli nikoga, ali su odveli jednu mladu djevojku. Jedan od njih joj je rekao "Moramo razgovarati s tobom". Nikad nisam saznala šta se dogodilo sa tom dje-vojkom. Veliki strah me obuzeo u tom trenutku dok nam je moja najs-tarija sestra stalno došaptavala da držimo glave oborene. U nastavku puta prošli smo kroz mjesto zvano Kravica.

Ovdje sam vidjela na stotine muškaraca postrojenih pored ceste, na koljenima s rukama na glavi. Bili su okruženi do zuba naoružanim vojnicima. Baš tog 13. jula, između 1.000 i 1.500 tih muškaraca je pogu-bljeno u obližnjem Poljoprivrednom magacinu. Stigli smo do mjesta Tišća. Od ovog mjesta smo morali pješačiti. Tu se nalazila linija razd-vajanja. To pješačenje od svega možda 1 km mi se učinilo da je trajalo vječno. Bili smo gladni, žedni i iscr-pljeni. Čula sam plač žena i djece te priče o mnogobrojnim mrtvim tijelima unaokolo. Sestra nas je požurivala i nije nam dala da gledamo nastranu. Odjednom sam začula povike “Naši su, narode, naši su”. Podigla sam glavu i u daljini vidjela punkt sa kako se činilo našom vojskom. Osjećaj je bio neopisiv, osjetila sa olakšanje, napokon na sigurnom, pomislila sam. Bili smo srdačno dočekani od strane naših vojnika i mještana koji su nas snabdjeli vodom i hranom prije nego što smo odvedeni u izbjeglički kamp na aerodromu Dubrave u Tuzli, gdje smo ostali nekoliko dana prije nego što su nas preselili u školu u mjestu Mramor. Od ovog trenutka sve do 2004. godine nismo imali trajno mjesto prebivališta i često smo mijenjali adresu. Prošla su i tri mjeseca a učesnici Kolone smrti koji su preživjeli su i dalje pristizali ali u mnogo manjem broju. Bio je to dug put od 63 milje kroz nepristupačan teren kontrolisan od strane srpske vojske. Neki su stigli u roku od ne-koliko dana a nekim je trebalo više mjeseci. Nažalost, većina njih nikad nije ni stigla na slobodnu teritoriju. Željno smo iščekivali bilo kakvu vijest za oca i brata, daidže, amidže i ostalu rodbinu. Nažalost, niko nam ništa nije mogao reći. Sedam godina kasnije, 2002. godine, saznali smo

sudbinu mog oca. Nažalost, on je bio među muškarcima pogubljenim u poljoprivrednom skladištu u Kravici. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su i identificirani u masovnoj grobnici. Rekli su nam da je strijeljan. Njegove posmrtne ostatke smo ukopali 31. marta 2003. godine. Jedan od četiri daidže i amdiže su preživjeli, ostali su također pronađeni u masovnim grobnicama, kao i mnogobrojni drugi rođaci.

Nažalost, 20 godina je prošlo a mi još čekamo na bilo kakvu vijest o mom bratu. Izgubili smo svaku nadu da je živ. Ne postoji dan da ne mislim na njega i na oca.

BAHRUDIN MUHIĆ - ISPOVIJEST O PADU SREBRENICE Moje ime je Bahrudin i ja sam najmlađi član petočlane porodice. Imam brata i sestru koji su stariji od mene. Imao sam 11 godina kada je počeo rat. Ja dolazim iz mjesta koje se zove Voljavica, opština Bratunac, koja je bila okupirana od strane srp-skih snaga u aprilu 1992. godine. Naoružani do zuba, okupirali su naš grad i pozvali lokalno musliman-sko stanovništvo da predaju oružje garantujući sigurnost i zastitu od bilo kakve moguće opasnosti. Dva tjedna kasnije, 10. maja 1992, oni su pre-gazili muslimanska sela, pljačkajući i paleći sve pred sobom. Zarobljavali su muslimansko stanovništvo i za-tvarali na lokalni stadion gdje su kasnije odvajali muškarce od žena i djece, koji su prebačeni u Tuzlu. Ovo je čisti primjer etničkog čišćenja.Muškarci su potom mučeni a mnogi od njih su ubijeni. Mi smo

se skrivali u obližnjoj šumi dok se situacija nije smirila. Tri tjedna kasnije, početkom juna 1992. godine, moj otac je odlučio izaći na svjež zrak. On i daidža su otišli u šetnju u obližnja brda. Nikada se nisu vratili. Čekali smo cijeli dan a navečer smo krenuli u potragu. Niko ništa nije znao niti ih je vidio. Do današnjeg dana nismo saznali što mu se dogodilo. Izgubili smo svaku nadu njegovog povratka i nadamo

se da će njegovi posmrtni ostaci biti pronađeni kako bi ga bar dostojno ukopali. Moja nena, majka, brat i ja smo izbjegli iz Bratunca i potražili utočište u obližnjoj Srebrenici. Prvih nekoliko mjeseci bilo nam jako teško

jer nismo mogli naći stalno mjesto za boravak. Hrane je uvijek bilo malo. Godine 1993., Srebrenica je proglašena zaštićenom zonom a us-lovi su se poboljšali malo. Moj stariji brat se oženio i dobio je kćer. 11. jula 1995. morali smo napustiti

Bahrudin Muhić

Keep memory alive-paljenje svijeće u BH centru Derby

22


Srebrenicu jer UN kontingent holan-dskih mirovnih snaga u Srebrenici nije zaštitio grad od srpskih snaga. S obzirom da smo bili okruženi, nije bilo drugog izbora nego da krenemo u bazu UN-a u Potočarima. Moj brat je znao da ne bi bilo dobro da on ide s nama. On je otišao da se pridruzi koloni hiljadama drugih muškaraca koji su se uputili prema Tuzli kroz izuzetno težak teren pod kontrolom bosanskih Srba. Meni je sada već bilo 14 godina i bio sam zabrinut za svoju sigurnost. Razmišljao sam da li će me srpske snage odvojiti od mame.

Stigli smo u UN bazu u Potočarima u kasnim popodnevnim satima. Ovdje smo naišli na hiljade ljudi koji su, kao i mi, potražili utočište u UN bazi. Vidio sam odrasle muškarce kako pristižu sa svojim porodicama. Oni su odmah bili odvajani na obližnji autobus koji je bio krcat drugim muškarcima. Svi smo mislili da su odvođeni u logore gdje će kasnije biti razmijenjeni. U ovom trenutku stvarno sam dosta paničio jer su odvođeni neki dječaci koji uopšte nisu izgledali stariji od mene. Slušali smo razne vrste uvre-da usmjerene prema nama od strane srpskih vojnika.

Ujutro, 13. jula, ukrcali smo se u au-tobus koji će nas odvesti na sigurnu teritoriju. Dok sam ulazio u autobus, vozač je meni i mojoj neni ponudio komad bijelog hljeba. Bilo je to prvi put da sam vidio bijeli hljeb dugo vre-mena. Krenuli smo u koloni stotina drugih vozila. Svi smo imali jedan cilj na umu. Sloboda! Bilo je izuzetno toplo. Autobus je bio krcat. Samo što smo prosli Bratunac, naš autobus su zaustavila četiri naoružana vojnika. Oni su se ukrcali u autobus i krenuli u potragu za muškarcima. Jedan od njih me uhvatio za rame i rekao: "Ovo je budući Alijin vojnik", dok me je vu-kao prema prednjim vratima. Vozač autobusa je zatim ustao i suočio se sa njima. Rekao im je da ostave jadne ljude na miru. Nakon žustre rasprave, otišli su i ostavili me. U nastavku putovanja prošli smo kroz mjesto Kravica. Ovdje sam vidio sto-tine zarobljenih muškaraca postro-jenih pored puta. Ti isti muškarci su baš taj dan strijeljani u obližnjem

Poljoprivrednom magacinu. Stigli smo u mjesto Tišća. Ovdje je bilo mjesto razdvajanja dvije linije ratišta. Dalje smo nastavili pješke. Ovo je bila prilika za srpske vojnike da upute posljednje uvrede prema nama. Mama i nena mi nisu dali da gledam na stranu, ali nisam mogao da ne

čujem plač žena i govor o mrtvim tije-lima u okolini. Ugledali smo kontrolni punkt u daljini. Bila je to naša vojska. Osjetio sam olakšanje. Dočekali su nas i dali nam vodu i hranu. Tu smo se zadržali nekoliko sati prije nego što je stigao autobus koji nas je od-veo do aerodroma u Tuzli. Ovdje se nalazilo hiljade žena i djece i stotine bijelih šatora. Ovdje pronalazim mog rođaka i komšiju iz Bratunca.

Od tog trenutka do juna 1996., promijenili smo nekoliko lokacija boravka. Mještani su bili vrlo veliko-dusni dajući nam smještaj i hranu. Odmah po dolasku u Tuzlu, krenule su zastrašujuće priče o tome šta se ustvari desilo sa kolonom muškaraca koji su se uputili ka Tuzli preko šume. Tjedni su prolazili a mi jos ni-smo ništa čuli o sudbini mog starijeg

brata. Četiri mjeseca poslije, primili smo telefonski poziv od strane naše lokalne vojske. Rekli su da te večeri vrše razmjenu zarobljenika i da se na listi nalazi ime mog brata. Nikada neću zaboraviti našu sreću i radost taj dan. Svi smo otišli kako bi ga dočekali. Osjećaj je bio neopisiv. Moj brat je preživio tako što je odlučio sa par prijatelja da preplivaju rijeku Drinu i pređu na teritorij Republike Srbije umjesto da se pridruže koloni hiljada drugih muškaraca. Nakon ne-koliko dana u Srbiji, oni su uhapšeni i predati vojsci RS koja ih je stavila u logor gdje su proveli nekoliko mjese-ci prije nego što su bili razmijenjeni.

Ferid Kevrić

Ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske Mustafa Mujezinović prisustvovao je 27. janu-

ara 2015. godine u gradu Derby na obilježavanju Dana holokausta i svih genocida počinjenih u 20. vijeku, u organizaciji gradske uprave i neko-liko udruženja dijaspore, među njima i udruženje građana BiH u ovom gradu.Ambasador Mujezinović je prisus-tvovao i zajedničkoj multikonfesi-jskoj molitvi u anglikanskoj kapelici i simboličnom polaganju kamenja za sve žrtve holokausta i genocida u svi-jetu. Građani BiH su u prostorijama

Udruženja priredili prigodan program u sjećanje na Srebrenicu, a prisut-nima su se obratili gradonačelnik Shiraz Khan, ambasador Musta-fa Mujezinović, te predstavnici

bosanskohercegovačke zajednice.Obilježavanje Dana holokausta nastavilo se multikonfesijskim pro-gramom u Katedrali kao centralnim događajem obilježavanja, koji se sastojao od islamskog, kršćanskog i židovskog vjerskog obreda, a vo-dio ga je anglikanski svećenik John Davies. Program je završio mimoho-dom do Kulturnog centra grada Der-bya.Izvor: MVP BIH

AMBASADOR BOSNE I HERCEGOVINE U UJED-INJENOM KRALJEVSTVU VELIKE BRITANIJE I SJEVERNE IRSKE MUSTAFA MUJEZINOVIĆ

PRISUSTVOVAO OBILJEŽAVANJU DANA

HOLOKAUSTA U GRADU DERBY

Ambasador Mustafa Mujezinović i gradonačelnik grada Derby Shiraz Khan

23


Svake godine pa tako i ove, 27.01.2014 obilježen je Holocaust Day, dan sjećanja na sve genocide koji su se u ne tako davnoj prošlosti desili u svijetu. Jasna poruka je uvi-jek ista, a to je da se nikada i nigdje ne ponovi, da se nikada i nigdje ne desi još jedna Srebrenica. Derby City Council je i ove godine bio domaćin ove manifestacije u kojoj je uzelo učešće sedam različitih etničkih gru-pa koje već duže vrijeme žive i rade na podrčju Derbyja.

Za nas Bosance godina 2015. je veoma značajna i sve je podređeno obilježavanju 20 godina genocida u Srebrenici, te smo povodom toga već u januaru počeli sa programom koji će se produžiti sve do kraja godine. Mnoge nevladine organizacije nas podržavaju i žele pomoći u organ-izovnju obilježavanja ovog datuma. Folklorna grupa „Bosanski biseri“ iz Derbyja je imala veoma zapažen nastup koji je bio posvećen upravo ovom događaju.

Osim bosanskih kola, posebnu pažnju publike privukao je veoma dirljiv nastup članova folklora koji su odali počast žrtvama Srebrenice na poseban način. Njihov nastup pra-tio je plač violine u izvođenju Ursule Donnelly na temu uspavanke „Spavaj sine“. Fahira Hasedžić je sašila ve-liki cvijet prečnika 2 m, simbol Sre-brenice, koji su 11 članova folklora unijeli na rukama, položili su ga na sredinu podijuma, zatim su svi uzeli velike bijele marame kojima su se ogrnuli (kao obilježje bijelih nišana) i kleknuli oko cvijeta sa licem na podu (kao kad klanjaju) da se poklone

palim žrtvama. Za to vrijeme maleni dječaci folkloraši su čuvali stražu

pored svijeća koje su gorjele kao simbol stradanja. Sve se izvodilo u polutami koja je dočarala svu tu tugu, žalost i patnju, samo su se u mrtvoj tišini mogli čuti jecaji gledalaca koji su suosjećali sa svima nama. Kada su završili sa programom, svi su nam čestitali na kreativnom nastupu i poželjeli da se nikada i nikome ne dogodi nešto slično.

Organizacioni odbor za obilježavanje Holocaust Day je objavio i rezultate takmičenja školske djece za najbolji

crteži i najbolju poeziju, a prva mjes-ta odnijele su bosanske djevojčice

sestre Sana i Sara Akram, te im je uručeno priznanje.

U pripremi je i obilježavanje 11. jula, dana genocida u Srebrenici. Na-damo se da će svako bh. udruženje sa područja UK, na njima svojstven način obilježiti ovaj datum kako bi ostao trajno u sjećanju naših budućih generacija, i neka to postane svima tradicija i obaveza.

Fahira Hasedžić

Derby Holocaust Day – Genocid – SrebrenicaFOLKLOR „BOSANSKI BISERI“ UZELI UČEŠĆE U OBILJEŽAVANJU OVIH VEOMA VAŽNIH DATUMA

11 članova folklora unose na rukama cvijet simbol Srebrenice

Poštovani čitaoci,podsjećamo sve Vas da je naš magazin otvoren za saradnju i da su svi Vaši prilozi dobrodošli bez obzira da li ste saradnik Habera.

Šta pisati u Haberu, predlažemo Vam:

Tekstovi o aktivnostima u bh. aso-cijacijama, vrijednim volonterima, uspješnim učenicima, studentima, bi-znismenima.

Svakako nas zanimaju i interesantne priče o običnim ljudima, kako žive, šta rade kako provode dane u Engleskoj.

Zainteresovani smo i za edukativni i

zdravstveni sadržaj, priče o bh. gra-dovima, običajima, tradiciji, kulturi i muzici iz naše zemlje.

Očekujemo i priloge za poetski i književni kutak, tu je vesela strana gdje bi se objavljivali vicevi i šale, sport i razne zanimljivosti.

Stoga Vas molimo da razmislite o ovim temama i da nam pomognete svojim prijedlozima da dođemo do zanim-ljivih sagovornika. Takođe, nemojte se ustručavati da sami napišete tekst, da nam pošaljete zanimljivu fotografiju, mi smo tu da Vam pomognemo i da to objavimo.

U cilju poboljšanja kvaliteta naših novina za koje su neophodna finansi-jska sredstva, pozivamo čitaoce da se

pretplate na Haber.

Koristimo priliku da pozovemo bi-znismene da se reklamiraju u našem listu i na taj način pomognu printanje našeg magazina.

Prethodne brojeve Habera u elek-tronskoj formi možete pročitati na web stranici BIH UK NETWORKA - http://www.bhuknetwork.org/

Molimo Vas da svoje priloge i foto-grafije u elektronskoj formi dostavite na email adresu [email protected]

HvalaRedakcija Habera

24


Krajem januara u prostorijama Cen-tra na Brentu održana je godišnja Skupština BHCAC-a na kojoj je učešće uzelo oko 40 članova aso-cijacije, a kao gost na Skupštini prisustvovala je gospođa Sam-ra Koričić Mujkić, drugi sekretar bosanskohercegovačke ambasade u Londonu. Kako to obično u ovakvim prilikama ide, razmatrani su izvještaj o radu te finansijsko stanje udruženja.

Svi prisutni su se mogli uvjeriti da se u proteklom periodu dobro radilo, da je finansijski saldo pozitivan, pa su ti izvještaji nakon diskusija i usvojeni. Kroz izvještaje se vidjelo da je BH-CACA-a uspio realizovati skoro sve obaveze koje su proizašle iz ranijih programa, pogotovo vezanih za do-

natore. Rezultati povratnih informaci-ja pokazuju da su korisnici usluga bili zadovoljni u preko 80% slučajeva.Centar je bio otvoren sedam dana u sedmici i u protekloj godini je os-tvareno 2.254 upita, što uključuje

345 predmeta, 879 su bili po pitanju opšte brige, 631 stambenih prob-lema, 383 po pitanju zdravlja i 361 po pitanju socijalnih naknada. Statis-tika pokazuje da su korisnici usluga bili 64% muškarci i 36% žene, 92% osoba sa invaliditetom, od čega 94% osoba koje ne govore engleski jezik. U ovom periodu u rad udruženja bilo je uključeno preko 20 volontera, zabilježene su i aktivnosti vezane za

Refuge week sa učešćem naše grupe koja vježba masaže. Upravni komitet je održao pet sastanaka na kojima se raspravljalo o svim aktivnostima i donosile potrebne odluke. Također su održane aktivnosti: izleti, izrada informativnih biltena,Tai-chi vježbe, indijske masaže-reflektologija, rad

u partnerstvu sa državnim i volont-erskim sektorom u Londonu. Nakon svega izabran je i Odbor udruženja koji će u narednom periodu biti na čelu udruženja, za predsjednika je

ponovo izabran Zaim Pašić, njegova zamjenica bit će Ismeta Velić, sekre-tar će i dalje biti Dževad Dizdarević, dok je briga o novcu povjerena Ned-imu Mujčinović. Pored njih, odbor će sačinjavati i Senija Burazerović, Zla-tan Kapetanović, Fejzi Jahaj, Mesud Kahrimanović i Hajrija Dedić. Pored naših redovnih aktivnosti, održali smo radionicu na temu “RA-ZUMIJEVANJE DEMENCIJE” u kojoj je učešće uzelo 11 članova Organi-zacije. Za redovite učesnike fitness progra-ma i njihove trenere smo organizova-li novogodišnji ručak 24. decembra 2014. Ovom svečanom ručku se odazvalo 25 aktivista. Početkom 2015. smo ponovno lansirali ak-tivnosti za novi kvartal; srijedom fitnes za žene, između 11.30-12.30 sati, i fitness za muškarce, između 13.00-14.00 sati, a subotom yoga za žene, izmedu 14.30-16.00 sati. Do-sad, smo dobili pozitivne povratne informacije od sudionika ovih ak-tivnosti tako da želimo iskoristiti ovu

priliku da vas pozovemo da nam se pridružite kako biste bili angažovani u aktivnostima koje su namijenjene poboljšanju psihofizičkog zdravlja.

BHCAC-London

Skupština BHCAC - London

BOGATE AKTIVNOSTI

Radionica na temu “RAZUMIJEVANJE DEMENCIJE”

Godišnja Skupština

KONSULTACIJE O IZLETU Trenutno smo u procesu organizo-vanja našeg proljetnog izleta. Pošto smo posvećeni organizovanju ak-tivnosti i društvenim okupljanjima u kojima će naši korisnici usluga uživati, koristimo ovu priliku da se sa vama konsultujemo kako bismo vam pružili izlet po vašem izboru. Izlet je planiran za juni 2015. - što može biti posjeta muzeju ili galeriji, piknik u prekrasnom parku ili posjeta jednoj od malih farmi. Jedini uslov po pitanju izleta jeste da bude u Londonu. Ako imate ideju koju želite podijeliti sa nama, molimo vas pošaljite nam vaš prijedlog. Ko zna, možda posjetimo vaše izabrano mjesto! Sve prijedloge nam možete javiti telefonom na broj: 020 8459 4201 - Bosnia and Herze-govina Community Advice Centre.

Novogodišnji ručak za aktiviste

25

Haberi iz Asocijacija BiH dopunske škole

Drugo školsko polugodište u “Pr-voj bh. dopunskoj školi” u Londonu počelo je 10. janaura 2015. godine. Učenici, njihovi roditelji, volonteri i prijatelji asocijacije vratili su se sa zimskog odmora puni entuzijazma i optimizma. Ono što bih istakla kao najvažnije je svakako dolazak novih učenika u novoj godini. U prvi razred upisan je Ernad Bašić, a predškolskoj grupi djeci pridružila se njegova ses-tra Lejla Bašić, te Elena Vukas i Nora Ramić.Finansijska sredstva za rad škole do

kraja školske godineOno čime se, nažalost, suočavamo,

kao i većina drugih u ovim teškim vremenima, je nedostatak finansi-jskih sredstava, zbog kojih smo bili prisiljeni da otkažemo jednu učionicu. Nastava se trenutno odvija u dvije učionice, jedna je predviđena za djecu predškolskog uzrasta i vjero-nauku, a druga za učenike školskog uzrasta. Fond koji smo dobili od Awards of All istekao je u novembru prošle godine, tako da smo imali ra-zloga za zabrinutost. Na veliku sreću i uz izuzetno zalaganje gospodina

Harisa Kazazića, koji je ujedno i predsjednik asocijacije, te njegovoj firmi, dobili smo prije Nove godine donaciju od $1.000 u svrhu pomoći škole i £630 od Thomson Reuters-a kao dodatnu pomoć u korist volonter-skih aktivnosti. Pomoć je pristigla u pravom času i omogućit će nam nes-metano održavanje nastave do juna ove godine. Učenici i njihovi roditelji iskoristili su ovu priliku da se i kroz likovne aktivnosti zahvale našem do-natoru, o čemu svjedoči i fotografija u prilogu. Ovom prilikom se zahvalju-jemo gospodinu Kazaziću te njego-voj firmi na ogromnoj pomoći.Također, koristimo ovu priliku da se

zahvalimo firmi London Linen Sup-ply, koja je donirala £100 u svrhu pomoći za poplavljena područja.

Posjeta gospođe Samre Koričić Mujkić, drugog sekretara u Amba-

sadi BiHProtekla dva mjeseca također je obilježila i posjeta gospođe Samre Koričić Mujkić, drugog sekretara BiH, čiji opis poslova obuhvata i saradnju sa građanima BiH u dijaspori, te bh. dopunskim školama. Gospođa Samra je provela lijepo

poslijepodne sa našim učenicima i nastavnicima, te iskoristila priliku da djeci predstavi našu domovinu Bosnu i Hercegovinu i njen položaj u svijetu. Djeca su uživala u njenoj posjeti, a posebno ponuđenim slatkišima. Na-kon toga, slijedilo je ugodno druženje sa članovima naše asocijacije, na kojem nam se pridružio i suprug gospođe Samre.

Nadam se da je ovo jedan preli-jep početak saradnje sa našim udruženjem, a ovom prilikom se zahvaljujemo gospođi Samri Koričić Mujkić na izdvojenom vremenu i pos-jeti koja je na sve ostavila dubok uti-sak.

Humanitarna akcijaMjesec februar obilježila je i jedna humanitarna akcija pokrenuta na in-icijativu gospodina Kazazića.

Suma od £385 bit će predana gos-podinu Fahri Omeroviću za liječenje Almera Mustafića iz Kalesije (Rain-ci), oboljelog od raka pluća. Korisitim ovu priliku da gospodinu Mustafiću poželimo što brže ozdravljenje.

Učešće BHCUK na proslavi Dana nezavisnosti u Ambasadi BiH

Naša škola već je počela sa priprema-ma Dana nezavisnosti BiH kroz različite aktivnosti u toku nastave, posebno kroz likovne i muzičke. Ne-kolicina učenika predstavit će našu školu sa skromnim recitalom. Aktiv-isti BHCUK-a i članovi vokalne grupe koja djeluje pri udruženju, Jasmina Buljko i Farko Selman predstavit će se sa jednom vokalnom izvedbom.BHCUK i “Prva bh. dopunska škola” svim građanima Bosne i Hercego-vine čestitaju predstojeći praznik.Tekst: Semira JakupovićFoto: Haris Kazazić

JANUARSKE I FEBRUARSKE AKTIVNOSTI U BHCUK I “PRVOJ BH DOPUNSKOJ ŠKOLI”

DOLAZAK NOVIH UČENIKA

SRETAN 1. MART, DAN NEZAVISNOSTI, LIJEPA NAŠA BOSNO I HERCEGOVINO,

ŽELI TI FOLKLORNA GRUPA „MLADOST BOSNE“ IZ BIRMINGHAMAU subotu Ambasada BiH u Londonu u Organizaciji UK Networka prvi put je svečano obilježila Dan nezavis-nosti Bosne i Hercegovine. Kao što je svima poznato, 1. marta 1992. je proglašena nezavisnost Bosne i Hercegovine priznata od strane međunarodne zajednice. Na prosla-vu su pozvani mnogi gosti, i pet bh. dopunskih škola, folklorna grupa iz Birminghama, pjevači bh. sevdalinki, pisci i recitatori. Ali dan je počeo veo-ma interesantno. Autobusi iz Derbyja i Birminghama krenuli su veoma rano

kako bi stigli da obiđu dva historijska muzeja. Šetnja po Londonu i obila-zak muzeja su doprinijeli da se djeca upoznaju sa prošlošću razvoja plan-ete i tehnologije a ujedno i upoznaju novi pogledi na budućnost. Ovo je bilo prelijepo iskustvo. Poslije pos-jete muzejima, uputili smo se prema Ambasadi BiH gdje nas je dočekala srdačna dobrodošlica. U govoru dobrodošlice našeg amba-sadora Mustafe Mujezinovića istak-nuto je da se mi upravo nalazimo na prostoru bh. teritorije i da smo

svi dobrodošli kada god osjetimo nostalgiju ili želimo riješiti neki naš problem. Redali su se nastupi škola Birminghama, Hetfordshira, Lon-dona, Derbyja i Coventryja. Tu je bilo puno recitacija, drame, skečeva i pjesmica. Sve je bilo posvećeno našoj lijepoj Bosni i Hercegovini i Danu nezavisnosti. Ali posebnu draž svemu je dala folklorna grupa „Mla-dost Bosne“ iz Birminghama koja je poslije programa svake druge škole odigrala po jedno kolo, tako da je na kraju to bio jedan lijepi koktel kola i

26

BiH dopunske škole

prelijep doživljaj za oči i dušu. Veliki aplauz publike i čestitanja nakon na-stupa pokazuju koliko je svima stalo da se bosanska tradicija folklora što duže nastavi. Mnogi su željeli da se sa njima slikaju i ovekovječe ovaj li-jepi događaj. A poslije nastupa škola i folklora uslijedio je muzički program izvođaća bh. sevdalinki, uz koje smo svi zajedno zapjevali. Iako je pros-tor veoma mali za toliki broj gostiju i podijum za veliki broj izvođaća, sve je prošlo u najboljem redu i svi smo uživali u zajedničkom druženju. A kao i obično, na kraju dolazi šlag na tortu, pripremljen je obilan ručak za sve goste i učesnike. Bilo je tu ćevapa sa lepinjom, sarme, pite, ražnjića, kom-pota, kolača ..... i svašta još, da više ne nabrajam. Hvala damama koje su sudjelovale u pripremanju i serviran-ju hrane. Svi su napustili Ambasadu BiH siti, sretni i zadovoljni, a i mi koji smo učestvovali u organizovanju ci-jele manifestacije.Hvala svima na učešću i posjeti, i

kako reče naš ambasador Mustafa Mujezinović: „ Nadamo se da će ovo postati tradicionalna proslava, pa

ako bog da, vidimo se i dogodine“.Fahira Hasedžić

Bosanska kuća Birmingham

BOSANCI I HERCEGOVCI OBILJEŽILI INTERNACIONALNI DAN MATERNJEG JEZIKA

Djeca svečanim program omobilježila dan svog maternjeg jezika. Učiteljica Azra Bašić održala kratku prezentaciju o historiji našeg jezi-ka, našem bosanskom jezičnom i književnom blagu sa svojom tradici-jom dugom oko 1.000 godina

Uoči Međunarodnog dana maternjeg jezika, koji se 21. februara obilježava od 1999. godine, a proglašen je od strane UNESCO-a, u sklopu Bosan-ske dopunske škole, u subotu u prostorijama Bosanske kuće održan je program na temu bosanski jezik. Uvod u program i kratki osvrt na bosanski jezik i Međunarodni dan jezika upriličila je učiteljica Azra Bašić. Objasnila je značaj jezika te razvoj bosanskog jezika kroz

stoljeća. Djeca su uz pomoć svojih učitelja Emira Bolića, Dževdane Gološ te Azre Bašić uspjela pripremiti pro-gram te izložbu likovnih radova i napraviti stećke. Azra je ukazala na činjenicu da se kod nas u BiH

jezik, nažalost, smatra jednim od glavnih političkih pitanja, a uz to i da korištenje bosanskog jezika kod mnogih izaziva strah i predrasude. Navela je i pokazala mnoge dokaze o postojanju bosankog jezika kroz jedan veoma dugi period poput pov-elje Kulina bana i Humačke ploče.Manifestaciju su uveličale i pjesme o domovini koje su otpjevali i recitovali učenici naše Bosanske dopunske škole koje su zabavile sve prisutne, uključujući i roditelje i navele ih na

razmišljanje o domovini i jeziku ko-jeg, nažalost, naša djeca sve manje koriste. Zbog toga nam je drago što je Bosanska kuća bila centar jednog ovakvog događaja.“Osnovni cilj ovakvog događaja jeste da na jedan kreativan i intere-santan način kroz radove i pjesme podstaknemo učenike Bosanske dopunske škole u Birminghamu da se uključe u istraživanje bh. blaga i historijata bosanskog jezika. Prav-ljenjem stećaka, naprimjer, spoznaju kako su to najupečatljiviji materijalni simboli vremena od 13. do kraja 15. stoljeća, te su naučili da su to nekadašnji nadgrobni spomenici na tlu bh. teritorije”, rekla je učiteljica Azra.

CIJENA OGLASA U HABERU

1/16 strane £25

1/8 strane £40

1/4 strane £65

1/2 strane £100

1/1 strana £200

Oglasi na web stranici £30Oglasi na kolornim strani-cama skuplji su za 50% od gore navedenih cijena

27

BiH dopunske škole Bosanskohercegovačka dijaspora

Ispovjedih se davno, ponosan, kako kroz život, kao po meku ćilimu, hodih s Kemalom Montenom. U kojem je kucao pun, zlatan Mjesec iz čijih su kratera izvirale pjesme. Bez tih pjesa-ma izgubio bih se u vječnosti žedan ljubavi i nježnosti. Moj prijatelj Kemal Monteno bio je plemenit čovjek. I više od toga: bio je čitavo čovječanstvo u jednom čovjeku. Nije bio privremen. Jer je mislio ljubavlju. Biće jedina pravda ako ga takvog, kao svetinju, pohranimo u nezaborav...

Poratnih godina živio je u Zagrebu, zbog posla... Jedna od dužih turneja. A pjevao: “Daleko, daleko, srce mi je ostalo za sva vremena...” Srce mu je ostalo tamo gdje je dječak s najjeftini-jom a najumilnijom gitarom zapjevao: “Zajedno smo rasli/ grade, ja i ti/ isto, plavo nebo/ poklonilo nam stih/ ispod Trebevića sanjali smo sne/ ko će brze rasti/ ko će ljepši biti...” Bili su jed-nako lijepi dječak i njegov grad. Bili su jednojajčani blizanci. Poznavah i voljeh obojicu. A ne upoznah grad koji je tako ličio na svog pjevača i pjevača koji je toliko ličio na svoj grad kao Šeher i dječak s gitarom odrastao na prvom spratu barake uz stadion na Koševu koju su otmeno zvali kućom. Volio se sjećati: “Lijepo sam se družio s romskom dječicom iz prizemlja...” To Sarajevo odrastanja ovjekovječio je himnom...“Bilo gdje da krenem/ o tebi sanjam/ putevi me svi tebi vode/ čekam s nekom čeznjom/ na svjetla tvoja/ Sarajevo, ljubavi moja...” Svjet-lo u njegovim očima, nakon dugog i hrabrog hrvanja s prolaznošću, ugasilo se 21. januara 2015. u Za-grebu. I vratio se putevima koji su ga, svi, vodili gradu kolijevci. Spušten je u vječnu, na Barama, 28. januara. Propjevao je, montenovski, zvjezdan put od uboge barake na Koševu do Aleje Velikana. Zauvijek će ostati za-jedno nikad ostarjeli dječak i njegov grad...

Živ čovjek je, po sudbini, smrtan. Samo izabrani, kad prestanu živjeti, postanu besmrtni. Kemal Monteno je jedan od njih. Njegove pjesme neće utihnuti. Sa starih tonskih zapi-sa pjevaće ih on ili dolazeći. Koji će prepoznati da nam je sve ljubavi, tuge i dert Bosne zavještao u njima. Pjevaće dok je grada i Trebevića iznad. Posrećilo mi se: bijah mali šegrt, prepisivač lijepe dobrote iz nje-gove duše u rukovetima pjesama za njega i druge. Kako smo koju spjevali,

odmah ju je otpjevao kao sevdalinku. Pjesme Kemala Montena su sevdasi s aranžmanima San Rema. Jedino naslijeđe orođenog, čudesnog blaga majke, Bosanke, i oca Italijana... Mati uspavljivala sinčića sevdalinkama, papà canconama...

Po ljubavi za Branku, djecu Adrijanu i Đanija, unuke Lejlu i Loru, porod-icu, nikad nježnijeg nisam sreo. Koji

je podjednako bio suprug, otac, djed, rod i drugar. Po iskrenosti u drugo-vanju i prijateljstvu, nikad odanijeg. A po talentu za muziku nikad nikog ko je, kao Moke, sav bio sjetna melodija kojom se iskreno ispovjedao; sopst-veno srce, kao sirotinja pogaču, lo-mio i dijelio s ljudima....Bio je, Moke, čovjekolika pjesma...

Od hitnog odlaska na transplant-aciju bubrega, dva mjeseca tele-fonom bijah uz postelju na “Rebru”. S Brankom i Adrijanom, s njim kad je mogao da razgovara ili piše poruke. Bio je optimista, bio sam otpimista. Pa je po izlasku, nakon par dana ponovo se vratio u još topal bolnički krevet s upalom pluća i urinarnog trakta... Nakon 2 sedmice, u utorak 19. januara šalje poruku:“Dobro sam, evo me došao kući. Kako si ti? Pozdravi svoje i ljubi.”Otvorio sam flašu vina, nazdravio mu, prvi put mirno usnio. Sutradan, predveče, poželim mu:“Hajde, Moke, sad svaki dan budi još bolje, svaki minut u satu zdraviji, valja se hvatat tarage”. I da

bih nazvao, ako ga neće zamara-ti? Po prvi put nije odgovorio. U četvrtak, u 11.45 dospijem do An-drijane. Plače, veli:“Tata je otišao.” Ostatak razgovora smo preplakali. Poslije s Brankom. Pokušah je tješiti da je preselio u pjesmu. Naivna, poetska utjeha. Živjeti joj je, živjeti nam je s nenadoknadivom, bolnom prazninom tamo gdje smo ga nosili. Jedina stvarna utjeha u svim našim

neutjehama je da su ga, da smo ga uopšte onakvog imali. Jer nisam sreo čovjeka koji je tako nesebično i samo njemu nalik sopstvenu dušu i “sve svoje sreće podijelio s drugim.”

Raste, možda, i danas sa Sarajevom neki dječak s gitarom pod plavim nebom i Trebevićem koji će i osi-jediti voleći i pjevajući svoj grad. Ali ga tako lijepo, kao Moke, niko nikad neće opjevati. Zato će, dok je grada, i Kemal Monteno živjeti. Dijete Sara-jeva s talentom da iznjedri i podari vječne pjesme, pošten i bezgrešan do naivnosti. Umiranje je jedini grijeh kojim je ljude ikad povrijedio... Do ne-prebola i nezaborava. “Doviđenja, druže moj, doviđenja,Dragi moj, u mojim si grudima...”, pje-vao je Serjoška Jesenjin.

Mišo MarićFotos: Vlado Zubac

KEMAL MONTENO, 26. 09. 1948. – 21.01. 2015.

DOVIĐENJA, DRUŽE MOJ, DOVIĐENJA…

28

Bosanskohercegovačka dijaspora

Interesovanje mladih bosanskohercegovačkih fudbalera u Americi za kamp koji će se pod pokroviteljstvom Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine i Soccer-No-gometnog saveza SAD-a (USSSA) od 23. do 25. maja održati u Den-veru, prevazilazi sva očekivanja domaćina kampa ''Colorado Adult Soccer Associationa'' odnosno Fud-balskog saveza Colorada. Naime, do sada se već prijavilo preko 80 talentovanih fudbalera naših korije-na u želji da ih na djelu vide treneri bh. reprezentacije ili skauti mnogih američkih timova. Koordinator za omladinski nogomet N/F saveza BiH Murat Jaha prije desetak dana je pismeno potvrdio učešće Saveza na kampu u Denveru i istako: “Već neko vrijeme razmišljamo o provjeri nogometaša bh. korijena u Ameri-ci. Ovo se uklapa u naše planove i što se tiče kampa u Americi, nakon obavljenog razgovora sa rukovodst-vom NSBiH, odlučili smo podržati tu aktivnost, tako da će kampu prisus-tvovati skauti ili selektori nacional-

nih selekcija BiH. Kamp u SAD-u je nastavak projekta N/FSBiH ''Otvore-na vrata'', koji je u protekle tri godine realizovan u zemljama zapadne Evrope. Nakon odličnih kampova u zemljama zapadne Evrope gdje smo provjerili veliki broj talentovanih mla-dih bh. nogometaša, okrenuli smo se Sjevernoj Americi. Zadovoljni smo rezultatima prvih kampova i sigurno je da će se ovaj projekt nastaviti i u drugim zemljama.” Domaćini iz Denvera potrudili su se da ozbezbi-jede optimalne uslove za održavanje ovako velike manifestacije. Kao prvo, Kamp će na terenu izvoditi veći broj trenera iz akademskih i omladinskih pogona Kolorado Rapidsa, člana Američke MLS lige. Za potrebe kam-pa obezbijeđena su četiri travnata terena u “Bromfield Commons Park” a za završne probne utakmice koje će se igrati trećeg dana je osiguran funkcionalni Five Star Stadium koji prima 8.000 gledalaca. Fudbalskom kampu će prisustvovati i veći broj trenera koledža, fakulteta i drugih akademskih i MLS timova, skauta i sportskih radnika, tako da će se iskoristiti prilika da se tokom kampa održi i stručno savjetovanje-simpozij na temu “Razmjena iskusta-va, evropski i američki fudbal i kako prepoznati talente i usmjeriti ih na profesionalni put “.Da je ovaj Kamp “više od spor-ta” govori činjenica da će ova tri dana Denver biti epicentar bh. dijaspore i mjesto na kojem će se, po procjenama domaćina iz bosanskohercegovačkog udruženja

u Denveru, okupiti nekoliko hiljada naših građana iz cijele Amerike. Za sve njih predviđen je bogat kulturno-zabavni program uz našu muziku i neizbježne specijalite iz rodnog kraja. Za doček, prevoz i smještaj naših gostiju bit će zadužen mobilni tim na čijem čelu su gospoda Midho Halimović, Enver Alagić i Marinko Petrović. Napravljen je i info pult na kojem će sve informacije dijeliti volonterke Minela Dačić, Dženana Avdić i Majda Purdić. Dr. Ermin Kre-so i njegova supruga Sabina, koji su vlasnici klinike za urgentnu medicinu u Denveru, brinut će se o zdrav-lju nasih građana i fudbalera u toku trodnevnog rada našeg kampa. Za ishranu gostiju i učesnika brinut će se porodica Beširević iz Denvera, inače poznata ugostiteljska familija porijek-lom iz Orašja. Rukovodilac kampa je. Murat Alibašić, fudbalski trener Kolo-rado Rapids Youth Soccer cluba gos-ti kampa su: Jusuf Nurkić, košarkaš član NBA-ekipe Denver Nuggets i reprezentacije Bosne i Hercegovine, Slobodan Janjuš, nenadmašni istak-nuti golman, Admir Vladavić, bivši reprezentativac Bosne i Hercego-vine, profesor Amel Muhamedagić, Sevy Sucurovic director international PRO management te nekadašnji fud-baleri FK Sarajevo Nenad Vidaković, Amir Hadžić i Haris Demidžić. Potom Namik Alimajstorović iz Birmingha-ma, inače skaut i saradnik u omla-dinskom pogonu reprezentacije BiH te , Muhamed Fazlagić Fazla, pjevač i vlasnik fudbalske akademije u SAD-u.

Projekat N/FSBiH "Otvorena vrata" u Americi

VELIKI ODZIV POTENCIJALNIH ZMAJEVA NA KAMP U DENVERU

Da je ovaj Kamp “više od sporta” govori činjenica da će ova tri dana Denver biti epicentar bh. dijaspore i mjesto na kojem će se, po procjenama domaćina iz bosanskohercegovačkog udruženja u Denveru, okupiti nekoliko hiljada naših

građana iz cijele Amerike

Bh. građani u Denveru Prvi bosanskohercegovački doseljenici u Denver su se doselili davne 1993. godine, to su bili naši preživjeli logoraši. Već 1995. go-dine Bosanci i Hercegovci počinju sa organizovanjem i osnivanjem Američko-bosanskog kluba. Cilj udruženja je bio očuvanje tradicije i kulture Bosne i Hercegovine, or-ganizovanje kulturnih i sportskih manifestacija. Klub je radio veoma uspješno punih pet godina i u tom periodu završeni su mnogobrojni projekti u cilju očuvanja nacionalnog identiteta. Početkom 2000. godine počinje masovno osnivanje džemata kao nosilaca bošnjačkih aktivnosti, tako da je naš klub uz pomoć svojih članova onovao i džemat koji egiz-stira i danas i predvodnik je vjerskih i kulturnih aktivnosti u zajednici. Za potrebe vjernika džemat je prikupio 800.000 dolara i kupio objekat koji je sada u fazi renoviranja. S obzirom da je fudbalski kamp čisto sportska man-ifestacija, džemat nije uzeo učešće u ovom projektu, ali su džematlije kao i udruzenje građana BiH iz Colorada pružili punu podršku ovom projektu. Inače, u Denveru živi oko 5.000 Bo-sanca i Hercegovaca.

Podrška kampu Jusuf Nurkić i Murat Alibašić

29

Bosanskohercegovačka dijaspora Bosanskohercegovačka dijaspora

U matičnim knjigama rođenih i obrazovnim Naim Logić je upisan u Sarajevu. Od rata, u telefonskom i poslovnom imeniku, Phoenix, Ari-zona, USA. U svijetu nauke: prof. dr. elektrotehnike. U svijetu hobija: alpin-ista. Krajem 2011. u tekstu “Na krovo-vima svijeta” u našem listu pisali smo ga po svemu. Te godine 7. jula iznio je bh zastavu na najviši vrh Sjeverne Amerike, McKinley/ Denali (6.194m). Zapis smo završili sjećanjem kako su ga s par kolega ’09. “snažni vjetrovi naprasto otpuhali sa padina Ever-esta, negdje sa 7.350”. Govorio je: “Želim, dakle, ponovo da zastava BiH zaleprša i na krovu svijeta”. Zalepršala je 19. maja 2012. Ovog, 22. maja u Sarajevu, 23. u Zenici i 24.

u Mostaru promovisao je monografiju “Od Peruna do Everesta”. Nije pris-tojno citirati privatna pisma, ali Naim neće zamjeriti ako prenesemo dio iz jednog u vrijeme kad je pripremao bh promociju i govorio o razlozima koričenja sjećanja u trajan, mono-grafski dokument. Piše: “...Iskreno – ja se baš ne volim puno eksponirati, ali ako malo 'dublje' pogledam moju priču, a sve je počelo Vašim prilogom u Bosanskoj Pošti, sve ovo može biti lijepa inspiracija mladim ljudima. Jer, poruka je jasna: Jako puno se može postići studioznim pristupom, upornim radom i vjerom u vlastite snage...” Zbog sadržaja poruke evo ćemo za čitaoce “Pošte”, s iskrenim poštovanjem prelistati monografiju Naimovog veličanstvenog puta uz-brdo. S preporukom da to uradite i sami; monografija se može nabaviti u bh knjižarama.Startna pozicija monografije je u Vi-

sokom. Visoko je u Bosni. U Visokom je bio park. U parku klupa. Visoko je 422 metra više od razine mora. Klupa je 50 centimetara viša od ra-zine Viskog. Ljeta bosanskog 1956. četverogodišnjak Naim Logić popeo se na tu klupu. Lokalnom fotoreporte-ru uspon se učinio odvažnim, zan-imljivim. Visočke novine su objavile fotos s legendom: “Nemirni Logo – najnestašnije dijete u Visokom”...Maja 19. 2012. svjetske novinske agencije su odaslale vijest da se bh alpinista Naim Logić, pred 60-seti rođendan, popeo na Mont Everest. Mont Everest je Guliver među plani-nama koji se gordi na 8.848 metara tamo gdje prestaje planetica Zemlja i počinje beskraj. O tih 8.425 metara

i 50 centimetara uspona od starta u Bosni dugog 55 godina i koji mjesec, govori ovaj dnevnik alpin-iste Naima Logića. Sve mukotrpne puteve do us-pjeha stari Latini su saželi u mudru poslovicu: “Per aspera ad astra” – “Preko trnja do zvijezda”. Naimov je preko snijega, podmuklih lednjaka, bezdanih napuk-lina među njima gladnih hrabra čovjeka... Per klupa u visočkom parku ad Krov Svijeta, svjedoči ova auto-monografija. “Od Peruna do Mont Everesta” naslovio ju je autor. Perun je brdašce među planinskim gorosta-sima. Perun (vrh Karasovi-na 1472. m.) je prvi stvarni stepenik a Elbrus (5.642 m.), Kilimandžaro (5.895 m.), Denali (6.194 m) Ama Dablam (6.856 m.), Akonk-agva (6.962 m.), kao i sva-ki prethodni - sljedeći je, za-

dihan korak iz podnožja samog sebe. Ko ne smogne snage da ga iskorači ne razumije šta znači bilo koji put, a posebno Sizifov, uzbrdo. O tome go-vori ova monografija. I kako se dug, lijep san budi u javu. Koja, počesto, liči na san. San i java Naima Logića praznični su datumi crveno ispisani u kalendaru postojanja. U kojem su svi putevi čudni poput Gospodnjih i kliski poput Čovjekovih. Planinarski su posebni. Prvo se prelaze u glavi a onda u gojzericama. Uspon do vrhova želja i stremljenja na kojim se lepršaju pobjedničke zastave je potraga za drugačijim svijetom od pljosnatog. U kojoj se podjednako ide put glečera i oni dolaze u susret nepredvidivi, prijeteći, surovi, nemi-losrdni... Taj put nema prečica. Uko-liko se ne uklešu voljom, upornošću, ljubavlju i samoodricanjem. Prelaze ga samo oni bez čula poraza; jedino oni ne mogu biti poraženi. Niti pob-

jediti uvijek najjači, nego najuporniji. S tim se rodi, ili ne rodi. Naim Logić je rođen. Bez zbirke svestranih talena-ta u trajnom vlasništvu nit bi zastava BiH bila na vrhu Mont Everesta nit ova monografija u našim rukama... Tjeme Everesta je najuzivišenije pobjedničko postolje svijeta, a alpini-zam preteška i preriskantna discipli-na da bi bio olimpijska... Uspon nije hod po počasnom ćilimu. Ćilim se prostire tek kad se umornim, promr-zlim jagodicama prstiju, i cijelim vre-lim srcem, dodirnu zvijezde. O tome hodu i dodiru govori ova monografija. I da trajnost opstanka čovjekovog traga otisnutog u vječni glečer il’ papir, svejedno, zavisi od upornos-ti želje da se dotakne nemoguće. Nadmašiti prirodu, znači nadmašiti samog sebe. Po tome je ova mon-ografija dokumenat o mogućnosti nemogućeg. Suštinskim sadržajem je dnevnik alpiniste a sveukupnim jedinstven udžbenik istorije, geo-grafije, geologije, metereologije, re-ligije, flore i faune, mitova i predanja, običaja i navika dalekih, neznanih svijetova... Pred nama je, dakle, mini enciklopedija s posebnim osvrtom na planine i planinarstvo. Za alpiniste Savjetnik za preživljavanje tamo gdje je smrt bliža od flanelske potkošulje. I još mnogo toga dragocijenog našim spoznajama što je poražavajuće daleko, učinila je očaravajuće blizu...Onaj ko se odluči s Naimom Logićem od Peruna do Everesta i čitalac je i saputnik. Penjemo se njegovim kazi-vanjem sa istom lakoćom i žeđu za avanturom kakvom smo kao djeca “Kroz pustinju i prašumu” Henrika Senkijeviča, metereološki još po-dobnije za “Bijelim očnjakom” Džeka Londona... Jezik, stil i dramaturgija kojim je kazana posjeduju sve od-like vrijedna literarnog djela. Čitalac će se, ne jednom, zapitati: jel nam vodič na krovove svijeta alpinista il’ vrstan pripovjedač koji se u dokoloci bavi alpinizmom? Po tome je ova monografija djelo alpiniste, literate, erudite i majstora fotografije. Podjed-nako dobrodošao prilog planinarstvu, književnosti i dostojanstvu Bosne i Hercegovine... Život je ustaljena navika. Ko se ne usudi poigrati njime i kroz njega, taj ga i nije valjano odživjeo. U stalnoj igri ko će koga nadživjeti, Naim Logić je nadživjeo život... Iz tog i svih ra-zloga među koricama ovog monu-mentalnog dokumenta skroman zapis kroz koji ste upravo prošli treba prihvatiti kao dubok naklon divljenja i poštovanja autoru i mukotrpnom us-ponu koji je na dostojanstven način prešao i za nas.Mišo Marić

Uz promociju monografije “Od Peruna do Mont Everesta” prof. dr. Naima Logića

PRAZNICI POSTOJANJA

30

Humanitarne aktivnosti

Ove godine navršava se dvije decenije od genocida u Srebrenici (zaštićenoj UN zoni - http://hr.wikipedia.org/wiki/Genocid_u_Srebrenici ) koji su nad muškarcima bošnjačke nacionalnosti izvršile srpske snage pod koman-dom optuženika za ratne zločine Ratka Mladića i Radovana Karadžića.Humanitarna organizacija Bosnia Appeal je tim povodom pokrenula humanitarno-edukativnu akciju sa ciljem da kompjuterskom opremom (laptopima) opremi tri škole u Sre-brenici. Cilj nam je da, pošto ne možemo preokrenuti točak his-torije i spriječiti nezapamćeni genocid, pomognemo novim generacijama u Srebrenici da se edukuju i postanu bolji ljudi od onih koji su počinili najveći zločin u novijoj historiji čovječanstva. Humanitarna organizacija Bosnia Appeal iz Birminghama je osnovana u maju 1995. sa ciljem pomoći bh. izbjeglicama koji žive u Engleskoj. Od tada Bosnia Appeal je odradila veliki broj humanitarnih akcija i na taj način olakšala život mnogim građanima Bosne i Hercegovine, kako u domovini tako i u iseljeništvu. Pored humanitarnih aktivnosti, organi-zacija je svoje djelovanje usmjerila i na pružanje raznih vido-va pomoći i informacija bh. građanima, koje su važne za nji-hov život i integraciju u Velikoj Bitaniji. Bosania Appeal osim toga djeluje edukativno i preko svoje web stranice www.bos-niaappeal.org dala je šansu svim svojima građanima (prije svega djeci i omladini) da usavršavaju bosanski jezik i stiču nova saznanja o Bosni i Hercegovini, njenoj kulturi i tradiciji - odnosno da i na taj način održavaju vezu sa domovinom. Pored toga, zahvaljujući svojim humanitarnim aktivnostima Bosnia Appeal već dugi niz godina stipendira bh. studente.

Pozivamo Vas da se uključite u ovu humanitarnu akciju u skladu sa svojim mogućnostima. To možete učiniti na dva načina - doniranjem kvalitetne opreme ili novčanih sred-stava. Naime, osim opreme potreban je i novac za transport kompjutera do Srebrenice. (The Bosnia Appeal team)

BOSNIA APPEAL BIRMINGHAM U AKCIJI

KOMPJUTERSKA OPREMA ZA ŠKOLE U SREBRENICI

Veliki broj Kozarčana koji žive u di-jaspori ovih dana je “na nogama”, a razlog tome je humanitarna akcija koja je pokrenuta u cilju pomoći teško ugroženoj porodici Hodžić iz zaseo-ka Brđani kod Kozarca. Naime, ova sedmočlana porodica živi u štali u izuzetno teškim uslovima a jedini sig-uran prihod su im dječiji dodaci koji iznose svega 230 KM.

Njihovi zemljaci, rasuti po čitavom svijetu, odlučili su da im pomognu i da ih izvade iz ove teške bijede. Ape-lu za pomoć ovoj porodici koji je sti-gao iz njegovog zavičaja odazvao se trenutni stanovnik Boltona muzičar Sefer Haskić, koji je protekle sedmice zakazao humanitarnu zabavu u THE OX AND GATE PUB u Londonu, na

njoj prikupio ukupno 650 eura te up-latio na račun fondacije Sedra u Ho-landiji koja je uključena u prikupljanje sredstava za pomoć familiji Hodžić. Inače, u ovdašnjim krugovima Sefer Haskić nije poznat samo po svom

dobrom muziciranju, već i po svom dugogodišnjem humanitarnom radu, a dosad je organizovao veliki broj hu-manitarnih koncerata.

London – Kozarac

POMOĆ UGROŽENOJ PORODICI HODŽIĆ

Porodica Hodžić

31

Humanitarne aktivnosti Humanitarne aktivnosti

Apel humanim ljudima u Velikoj Bri-taniji

POMOZIMO ALMERU DA

ŽIVI Udruženje „Korak“ iz Gornjih Rainaca kod Kalesije pokrenulo je humanitarnu akciju pomoći teško oboljelom komšiji i članu Almeru Mustafiću. Naime, ljekari u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla nedavno su utvrdili da Almer boluje od Burkittovog limfoma IV ste-pena, a s obzirom da se ova bolest tre-nutno može liječiti samo u Njemačkoj, za liječenje 32-godišnjeg Almera Mustafića potrebno je 200.000 eura. U mnogim zemljama pokrenute su akcije, a za Veliku Britaniju akciju vodi Fahrudin Fahro Omerović iz Londona. Ukoliko vaše udruženje ili pojedinci žele da pomognu, kontakt gospodina Omerovića je: mail: [email protected] ili tel:07917772274

Vaše novčane priloge možete up-latiti direktno na račun:

Za uplate iz inostranstva: Almer Mustafić Rainci Gornji bb 75260

KalesijaNaziv banke: Unicredit Bank dd

Mostar Broj partije: 40522269100

IBAN: BA39 3386 5028 5292 8439

SWIFT: UNCRBA22

Početkom februara napustila nas je dugogodišnja volonterka bosanskohercegovačke dopunske škole iz Manchestera, gospođa Di-ana Musa, Engleskinja koja je čitavu deceniju nesebično posvetila ovoj školi. Vječno je zanijemila njena fru-la, po kojoj je postala prepoznatljiva širom bh. zajednice na Ostrvu. Ono što će zasigurno ostati u sjećanju svih nas su njeni nastupi na Dani-ma bh. škola, festivalima i raznim prezentacijama bh. tradicije i kulture gdje je na fruli maestrano izvodila pjesme "Crven fesić nano" "Kraj mezara majka stade", “Bajram dođe" i mnoge druge drage i prepoznatljive sevdalinke. Diana je bila omiljena u bh. dopunskoj školi u Manchesteru, do posljednjeg dana je bila sa djecom

i roditeljima. Bila je primjer svim Bo-sancima u različitim aktivnostima, a posebno su je djeca voljela jer im je uvijek pričala vesele priče, pje-vala zanimljeve pjesmice te im uvijek neku sitnicu darovala. Djeca su zna-la prepoznati njenu dobrodušnost i uvijek su bila presretna kad bi se ona pojavila na vratima škole. Diana je umrla 9. februara 2015., a samo dva dana ranije družila se s članovima škole. Nažalost, niko nije mogao pretpostaviti da je to bilo zadnje druženje. Iako po rođenju Engleskin-ja, Diana je izuzetno voljela Bosnu i Hercegovinu, bosansku školu, Bo-sance i Hercegovce, bosanski jezik i, na kraju, vjeru islam, koju je i primila prošle godine.

IN MEMORIAM: DIANA MUSA, VOLONTER BH. DOPUNSKE ŠKOLE U MANCHESTERU

FRULA, SEVDALINKA I SRCE PUNO LJUBAVI

DIANA MUSA

32

Moj stav

Volim riječi. Uživam u poeziji, uživam u vatrenoj borbi riječi i činjenici da mogu reći istu stvar na toliko različitih načina. Ustvari, jedan od mojih omiljenih romana, 1984 - Georgea Orwella, naglašava važnost riječi. Novi Govor ili Novi Jezik: pojed-nostavljenje jezika do te mjere gdje pojedinci nisu u stanju da se adek-vatno izraze i što je najvažnije nisu u stanju da kritikuju totalitarni režim koji se nadvio nad njima. Istina je da je olovka moćnija od sablje. Stoga, riječi treba koristiti s oprezom.

Sloboda govora je bogatstvo demokratskog društva i nije nega-tivna pojava, govor mržnje je nega-tivan. Međutim, ove dvije pojave ne moraju da koegzistiraju kako bi sloboda izražavanja bila u potpu-nosti ostvarena. Despotski režimi ograničavaju slobodu govora i time uništavaju platformu za raspravu, dok istovremeno diskriminiraju po-jedine slojeve društva. Podići glas protiv mržnje i ugnjetavanja u ovim okolnostima je ono što je spriječeno, samim tim takvi režimi predstavljaju mjesto gdje je zaista ograničena slo-boda govora.

Svako pravo ima svoje granice, pa samim tim i sloboda govora u većini demokratskih društava, gdje je gran-ica slobode govora garantovana i propisana zakonom. Bilo kako bilo, smatram da mora postojati i moralna granica, posebno u pogledu prava na uvredu. Tada linija koja razdvaja demokratsko pravo slobode govora i granice lijepog ukusa, postaje jako savitljiva i nejasna, tim više što dan-as postoje slojevi društva koji su jako

izolovani i marginalizirani. Ponekad je upitna i sama linija, kao mjerilo ukusa. Međutim, smatram da je savršeno sposobna da brani pravo na slobodu govora i da spriječi bilo koga ko sebi daje za pravo da bude npr. rasistički eksplicitan. Kada se pravo na uvredu ostvari, efekt na manjin-ske grupe koje se već suočavaju sa diskriminacijom dovodi do otpora i radikalizacije, koja nažalost dovodi do nesretnih i tragičnih posljedica. Pravo da se iskaže svoje mišljenje dolazi sa odgovornošću prihvatanja

posljedice izgovorenog. Ponekad i samo iznošenje stava nije čak ni potrebno i samo pogoršava problem. Uvreda vrlo lako može postati kleveta ili zlostavl-janje i u tom slučaju, samo zato što je linija prefinjeno tanka, ne znači da je ne treba povući.

Suviše često smo skloni seciranju ideje u svrhu intelektualnog napredo-vanja, pa se zaborav-lja da se iza ideje krije osoba. Da li se napada ideja ili ljudi? Rekla bih da dozvoljavavajući nekome da bude rasista, ne ot-

vara zdravu raspravu i intelektualnu stimulaciju ili napredovanje bilo koje vrste. Dopustiti nekome da negira holokaust nije isto što i neslaganje sa nečijim političkim stavovima, a da pri tome ne ponudite elokventno objašnjenje. Holokaust nije bio ideja ili bolje reći samo ideja. To se do-godilo. Oduzimanjem takozvanog “prava na izražavanje pa i po cijenu uvrede i diskriminacije”, tim ljudima, posljedično ne vodi ka stvaranju mučenika. Mučenikom možete samo napraviti nekoga ako se suosjećate s njim. Ja lično, nisam i niti ću ikad suosjećati sa bilo kim ko napada ljude pa bilo to čak i “samo" verbalno.

Možete biti vatreni pobornik slobode govora i kada oduzmete pravo lju-dima da bljuju mržnju. Bljuvanje mržnje nije u redu i jako je deroga-tivan i pogrešan stav i treba biti spriječeno. Čak i da se, hipotetički, sloboda govora shvati potpuno ap-solutno kao aksiom i da se doz-voli svakojako okrutno i izopačeno izražavanje, što bi onda bio sljedeći logičan korak? Da ih osuđujemo? To je očito cilj ovdje, jer se nijedno

moderno društvo ne bi složilo da se toleriše nepoštivanje bilo koje vrste. Ako je to cilj, zašto čekati da se ”to nešto” i izgovori? Zašto dozvoliti da “to nešto” postane krivično djelo? Zašto omogućiti sjemenu mržnje da bude dalje posijano?

Ja, na sreću, živim u državi u kojoj je dozvoljeno da pišem ovo što pišem, da izrazim i iznesem svoje mišljenje, ali to ne mijenja činjenicu da u cije-lom svijetu postoji jaz između onih koji odlučuju što je dozvoljeno da se kaže i onih koji koji otvoreno go-vore i bore se protiv nepravde (za ono što sloboda govora zaista pred-stavlja, a ne za mržnju). Pa ipak, sloboda govora je ograničena. Ona je ograničena od strane onih koji imaju mogućnost da odlučuju o on-ome šta će biti prezentirano kao do-bro ili loše. Za vrijeme rata u Iraku, niti jedna od mnogobrojnih novinskih agencija u vlasništvu Ruperta Mur-docha se nije javno izjasnila protiv toga, iako je javno mijenje bilo ve-likom većinom protiv tog rata. Alice Walker, koja je dugo podržavala pra-va palestinskog naroda, je opozvana pozivnica Michigan University 2013. jer su pokrovitelji manifestacije bili u mogućnosti da biraju ono što će nji-hovi finansijeri podržati. Rasističkoj

organizaciji KKK (Ku Klux Klan), iako je samo ljuštura svoje bivše organi-zacije, još uvijek je dozvoljeno da imaju web stranicu koja je otvorena za javnost. Ne toliko davno Charlie Hebdo je otpustio jednog od autora zato što je uradio članak sa antise-mitskim sadržajem, ali je nepropor-cionalno objavio tekst i karikature sa islamofobičnim sadržajima. Ni u kom slučaju ne odobravam nasilje, a kamoli ubijanje od strane mentalno poremećenih psihopata, ali isto tako ne želim sebe da identifikujem sa magazinom Charlie Hebdo. Ko je to zapravo odlučio što je “ispravno”, a šta ne? Negiranje nepravde nije slo-boda govora, i naravno šteti pristu-pu informacijama, a umjesto toga stvara, kao što kaže Alice Walker, ‘censorship by purse-strings’, u slo-bodnom prevodu ,selektivu cenzuru’ ili ‘novcem diktiranu cenzuru’.

Nije teško voditi polemiku gdje podvući granicu slobode govora samo radi rasprave, ali kad se borite za svoj goli život, jer je linija povučena prekasno, to je već nešto sasvim drugo. Kada znate razliku između

GRANICA SLOBODE GOVORA:

SAMO ZATO ŠTO MOŽEŠ, NE ZNAČI DA TREBAŠ

INA SELIMIĆ rođena 1995. u Coventryu, student druge godine prava na London School of Economics and Political Science

33

Moj stav Moj stav

dobra i zla, zašto se hvatati u nepo-trebne analize - to nas samo odvraća od pravog pitanja, to nas odvraća od donošenja bilo kakvih stvarnih promjena. Ljudi su društvena bića i traže sljedbenike. To znači ako bi im dopustili da koriste govor za pro-mociju mržnje, samo bismo podržali i promovisali pojedince koji žele to pravo iskoristiti, bolje reći zloupotrije-biti i pretvoriti ga u klevetu, progon i diskriminaciju; to je razlog zašto je u totalitarnim režimima ukinuta slobo-da govora ... govor daje nadahnuće, govor izaziva bijes i govor dovodi do akcije. Želim ostaviti licemjere u sjen-ci ili još bolje u potpunom mraku, jer ako ih izvedemo na svjetlost dana da koegzistiraju sa nama ostalima, onda vremenom počinju izgledati jednako privlačno kao i sve ono što je dobro. Kada na trenutak osvijetlite nešto što je izraslo u mraku, nešto uvrnuto i groteskno, vidjet ćete ga u original-nom obliku, koliko je bezvrijedno. Ali, ako mu date pažnju i svjetlo dana, onda to počinje mutirati u nešto mno-go privlačnije i opasnije.

Ako nas je historija išta naučila to je da je dopuštanje odvratnim ide-jama i pogledima da se uzdignu uvijek bilo na štetu slabijih koji su bili iskorišteni kao žrtvena janjad i to se obično događalo u vremenima političke i ekonomske nestabilnosti. Doista, svijet je rekao "nikad više", ali se, nažalost, historija ponavlja. Go-dine 1995., po prvi put u Evropi od holokausta, 8.372 nevinih dječaka i muškaraca su sistematski masakri-

rani u Srebrenici. Pravo na slobodu govora nije ograničeno za te naopake lidere, jer niko nije mogao zamisliti da bi se historija mogla ponoviti. Sve se dogodilo tako brzo, jer se mržnja lukavo iskoristila i bila dozvoljena u ime lažne slobode govora.

Pogledala sam u oči majci koja je izgubila cijelu svoju porodica u gen-ocidu u Srebrenici. Oni su brutalno poklani zbog mržnje. Rekla mi je da nikada ne smijem nikoga mrziti. Re-kla mi je da mržnja ne donosi ništa dobro. Mržnja je destruktivna. Um-jesto toga, rekla mi je da učim i da se obrazujem, rekla mi je da tragam za istinom i da shvatim kako se mržnja lako širi. Ona je bila majka koja je rodila sina. Žena koja je stvorila život, dječaka od krvi i mesa, energije i am-bicija. Ubili su ga, a ona je godina-ma čekala da se ponovo sastane sa njim. Kada se to konačno desilo, sve što je dobila bile su dvije kosti. Majka koja je rodila dijete - sahranila je dvije kosti. Ko se to usuđuje da bilo kome daje za pravo da negira takve gro-zote zarad hladnog i egocentričnog analiziranja da li je nečija sloboda govora uskraćena i da je ta sloboda o kojoj govore važnija od sudbine ove majke.Nije u redu da se društva odnose prema ženama kao da su manje vri-jedne, nije u redu da se progoni i kažnjava neko koga privlači vlastiti spol, nije u redu da napadnte nekoga (fizički, kao i verbalno), jer oni zovu svoga Boga drugim imenom, ili ne vjeruju u Boga uopšte. Nije u redu

da trivijalizuju i ismijavaju silovanja ili terorizam i sponu koju pokušavaju naći u religiji. Dopuštanje ovih oblika diferencijacije ne stvara platforme za raspravu, posebno kada se predstav-lja na tako površan način. Ovdje se oduzima pravo da budete uvrijeđeni, smatraju vas sitničarem, cjepidla-kom. Pravo da budete uvredljivi je slabašno, a tu su i moralne granice. To pravo nikada ne bi smjelo biti veće od prava svakog pojedinca da se osjeća sigurno. Šale bole mnogo više kada znate u šta one mogu iz-rasti.

Majka koja je izgubila sve bila je u stanju da mi kaže da ne mrzim niko-ga, uključujući i ubice njene porodice. Svakodnevna životna udobnost, daleko od napetosti, ratova i progona daje vam romantizovani pogled na slobodu govora; da je to pravo ap-solutno i omogućava diskriminator-ske stavove kako bi se razvila jalova rasprava. To je nešto što se događa, ali nije nešto od čega imamo koristi. Imate pravo na mišljenje, čak imate pravo i da ga izrazite, i to je velika osobina savremenog, demokratskog društva. Međutim, u određenim okol-nostima ja im poručujem bilo bi bolje da više slušaju a manje govore: početi slušati. Volim riječi, međutim, ljude volim puno više.

Ina Selimić

U ovim bremenitim vremenima koje se ogleda u svim sferama bh. života, a te teškoće dopunjuje i globalna sit-uacija, u tom kontekstu treba sagle-dati i situaciju koja se odvija među Bošnjacima.

Bošnjaci kao i svi drugi kubure sa os-kudnim životom, ali među njih kao da se opet uvlači klica razdora.Takvu sliku dobiješ kad čitaš dnevne novine koje su uvijek pune priča o događanjima koja se dešavaju u bošnjačkom korpusu.

Na jednoj strani imaš optužbu i pri-javu Mirsada Kebe, dojučerašnjeg potpredsjednika FBiH, protiv ratnog komandanta 3. korpusa gen. Sakiba Mahmuljina i ratnog načelnika CSB Zenica g-dina Šefika Džaferovića u kontekstu ratnih zbivanja oko Vozuće koja su se desila prije 20 godina.

Mirsad Kebo ih optužuje da su znali za ratne zločine koji su izvršeni nad srpskim življem, a po tome nisu reagovali ili spriječili. Isto tako, da su znali za djelovanje odreda ,,El mudžahid” i o tome nisu obavijestili

određene službe.Isti takav dosje i dokumente predao je i Tužilaštvu Haškoga tribunala.Međutim, kako sam ističe, on se neće zadržati samo na tome, nego će dostaviti i dokumentaciju o političkim ubistvima i dokumentaciju o ratnim donacijama BiH i tome gdje su one završile. U svojim izjavama poziva se da je to njegova dužnost po ustavu i građanska dužnost.

Da li su ovo sve insinuacije ovog dojučer visokopozicioniranog političara i njegov obračun sa SDA ili on stvarno ima dokaznu dokumen-taciju o svemu ovom što govori, a što treba da utvrde nadležne pravne službe i to što prije?

Pored ovog slučaja imamo i stručne analize Dževada Galijaševića, kon-troverznog eksperta za terorizam. Isti se putem različitih medija oko-mio na vodeće ljude iz bošnjačkoga korpusa i svojim komentarima o ter-orizmu izaziva još veću kontroverzu među bošnjacima.Često se kaže - ne treba sve komen-tarisati, već gledati ko šalje takve

analize.Međutim, u ovim vremenima kad više ne znaš šta je istina, a šta laž, ne sm-ije se ostavljati prostora takvim, ako njegove analize nisu tačne.Naprotiv, treba se u bošnjačkoj eliti naći pojedinac koji će kroz javne na-stupe opovrgnuti takve analize i izni-jeti istinu.

Pa idemo dalje, Faruk Balijagić, tu-zlanski advokat (objavljeno u Avazu od 24.02.2015.g.)u ime Fahrudina Radončića, delegata u Domu naro-da Parlamentarne skupštine BiH i lidera SBB-a, će podnijeti Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH i zamjenika predsjednika SDA, zatim njegove supruge Se-bije te Izetbegovićevih sestara Lejle Akšamije i Sabine Berberović, zbog sumnje da su tokom rata opljačkali strane donacije namijenjene državi i građanima BiH.

Isto tako treba napomenuti da je u ured advokata Balijagića bačena bomba, što još više komplikuje ovaj slučaj.

ŠTA JE ISTINA, A ŠTA NE?

34

Moj stav

Šta reći o ovom slučaju nego da se rješava pravnim putem. Treba da se prisjetimo oktobarske izborne kam-panje stranke SBB koja je bila sva podređena crnjenju SDA i njegovih lidera, iz čega se može vidjeti da se ta kampanja nastavlja u jednom kon-tinuitetu, pa je možda i najbolje da se ovo riješi sudskim putem.Samo se bojim da ako se podigne optužnica protiv Bakira Izetbegovića da se ovo ne iskoristi u političke svrhe (bez toga neće proći) i da će destruk-tivne snage koje rade na rušenju BiH tražiti njegovu smjenu kao u slučaju Džaferovića.Zatim, imamo slučaj Selvedina efendije Beganovića, imama u velikokladuškom džematu Trnovi, na kojeg su dosad izvršena četiri fizička napada, a zadnji put je čak ozlijeđen ubodima noža.

Uzroci i motivi ovih napada još nisu poznati, samo se kalkuliše, ali još nije ništa jasno.Istina je samo ta da je četiri puta na-padnut, a zadnji put usred dana.Danas ef. Beganovića čuva policija koja tim gestom pokazuje da još nije uhvatila napadača.

Pa zatim imamo novinara, publicistu Nedžada Latića koji je u sukobu i sa IZ BiH i sa SDA i koji svojim stavo-vima i pričama još više dolijeva ulje na vatru.

Svi ovi slučajevi utiču na različite načine na bošnjačku populaciju i vode ničemu drugom nego formiran-ju različitih priča koje mogu dovesti do nejedinstva među istima.Pogotovu sad kad se na sve strane vrše terori od strane islamskih neistomišljenika, što je dodatni priti-

sak na sveukupnu bh. situaciju.Zato sve ove probleme treba sagle-dati realno i iste treba rješavati za-konskim putem, a ako se pokaže da te optužbe nisu istinite, onda neka odgovarajuće službe podnesu pri-jave protiv istih.Svi ovi slučajevi imaju i političku konotaciju i znamo čemu vode, samo jednom cilju, a to je razbijanje BiH.Isto tako, mogu se gledati iz ovog ugla, propagandna mašinerija je vrlo jaka, opstruiranja putem različitih medija su toliko snažna i upečatljiva da izazivaju sumnje kod lica koja su tome podložna.Zato ne treba podlijegati takvim uti-cajima i treba ostati jedinstven, a neka službe koje su određene da razriješe ove i ovakve slučajeve to urade u interesu svih.

Faruk Tičić

Četiri naša velikana kulture svjetskih razmjera, slikari Mersad Berber i Jo-van Bijelić te pisci Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić, uskoro će do-biti zajednički spomenik od polirane bronze u rodnom Bosanskom Petro-vcu.

Ideja je potekla od akademskog kipara iz Velike Kladuše Zlatka Dizdarevića, koji je načelniku općine Bosanski Petrovac Zlatku Hujiću po-nudio da besplatno napravi Berber-ovu bistu. U pitanju je isti umjetnik koji je Mostaru poklonio Šantićevu "Eminu".

- Ta njegova namjera me potak-la i rekao sam mu: Uradit ćeš to, ali pored neka budu i spomenici Kulenoviću, Hromadžiću i Bijeliću.

Oni to zaslužuju, zadužili su nas svo-jom veličinom, njihove sugrađane, Bosance i Hercegovce, ali i cijeli svijet. Ideja je nastala prije mjesec u mom kabinetu, a Zlatko je odmah na-pravio mini maketu kako će to izgle-dati. Kompleks će biti visine oko dva

metra, širine oko četiri i po metra, s postamentom od šest i po metara i bit će smješten ispred zgrade Općine - ispričao nam je Hujić.

Za izradu projekta bit će potrebno nešto manje od 100.000 KM, a načelnik Hujić kaže da će Općina Bosanski Petrovac iz budžeta izdvo-jiti određena novčana sredstva te da očekuju pomoć od udruženja, mini-starstava i fondacija.

Za sada, ipak, nisu poznati okvirni rokovi početka gradnje i otkrivanja spomenika, ali je svima svakako sta-lo da to bude što prije.

Spomen-kuća- To je veoma pozitivna vijest i zah-valan sam što ima ljudi koji žele da

ostane neki trag o mom ocu. Brojna delegacija iz Bosanskog Petrovca bila je na dženazi mom ocu i već tada su pokazali respekt i izrazili želju da naprave jednu vrstu spomen-kuće, da na neki način markiraju da je to, ipak, njegov rodni grad. Tražili su nam tada očeve lične predmete, pa ko zna, možda će biti taj neki kutak - poručio je Ensar Berber, sin velikog Mersada.

Autor: M. ČUSTOVIĆ

U znak sjećanja na kulturne velikane iz Bosanskog Petrovca

ZAJEDNIČKI SPOMENIK BERBERU, BIJELIĆU, KULENOVIĆU I HROMADŽIĆU

Berber, Kulenović, Hromadžić i Bijelić: Zadužili cijelu BiH

35

Moj stav Moj stav

Ove godine s tugom u srcu obilježit ćemo tužne komemoracije, sedam-deset godina oslobođenja Aušvica i dvadeset godina sudski dokazanog genocida u Srebrenici. Čovjecanstvo se prvo mora upitati, zasto ne bi dovoljno ljudskosti? Ima li tu odgo-vornosti kako institucionalne tako i pojedinačne? Žrtava se trajno sjećamo, ne samo što se pominju u hiljadama. Svaka žrtva zaslužuje poštovanje, po meni, sve su nev-ine. Dželate brzo zaboravimo a i one koji se pominju kao neutralni, neutralnih nema, oni pasivnošću podržavaju zločin. Moja dra-g a domovina može se zahvaliti jednima a optužiti nesavjesne postavljan-jem dva stuba, “stuba časti” i “stuba srama”. Stub časti bi bio puno man-jih gabarita a sve zbog nekolicine imena, ovaj drugi uzeo bi puno više prostora a i uklesavanja. Dugačak je spisak gadova i nepri- j a t e l j a , teško bi se moglo odrediti koji bi idiot završio na vrhu. Krenimo od o n i h koji aktivnošću zabraniše l e g a l n o naoružavanje Armije BiH. Sa ove vremenske distance vrlo glupo zvuči izjava:” Dali bi im oružje, bojim se poubijaće se međusobno”. D a n a s je čak i kretensko, naravno kad imamo spoznaju da je Armija BiH u prvom kontaktu sa NATO standardima, prepolovila norme, kako u pješadijskom naravno i u artiljerijskom. Mi na Ostrvu znamo da je u pitanju odgo-vornost pravoslavnih glasača. Moram pomenuti ovaj put izvršene nemoguće misije bosanskih jedinica u svim bitkama i ratovima, uz dužno poštovanje da su u istim i najodlikovanije. Za I svjetski rat pomenut ću samo: Rambon i Monte Maleta-u, u zadnjoj agresiji na BiH: Kupres, Vlašić (Opaljenik) i Grabež… Čak je i američki “Pentagon” konstatovao da se ovi posljednji vojno ne mogu uzeti. U Pentagonu ne sjede raz-vodnici ni desetari….. Ima li Amerika išta osim modernog naoruzanja? U doba agresije na suverenu BiH (nar-avno priznatu od UN-a) imadosmo vrlo malo prijatelja, danas je lako povlačiti paralele, naravno u našu korist. Neki su imali kao političari i takozvani “politički imunitet”, ali bez dlake na jeziku bijahu: Zilch Tillman, Alois Mock i Tadeusz Mazowiecki. Ovaj posljednji kao bivši poljski pred-

sjednik a u novom mandatu speci-jalni predstavnik UN-a za BiH. Poslije zvaničnog izvještaja Mazowieckog da su Kozarčani (opština Prijedor) ubijani na pedeset i šest načina, pre-staje svaka njegova funkcija u UN-u. Stidi se Europo. Isključivo želim da posvetim članak čovjeku bez imu-niteta bilo kakvog, britanskom novi-naru i publicisti Edu Vulliamyju. Ušao je u legendu istog trenutka kad je ušao u ozloglašeni srpski kocentra-c i o n i logor Omarska. Omar-

ska, ovozemaljski pakao, imala

je krug više od Dan-

teovog.

Nesvakidašnju hrabrost pokazao j e E d , znajući da je te iste godine ubijeno preko dvjesto novi-nara i sa kakvim će se kriminalcima susresti. Nisu ga obeshrabrile ni pri-jetnje, ni srpske laži, ni inscenirani napadi (srpskih formacija) a u ime izmišljenih muslimanskih formacija (“Zelene beretke”). Išao je do kraja. Dovoljno novinarskog iskustva poka-zalo mu je da nešto nije uredu. Pa-kao na zemlji zvani Omarska, bio je “retuširan”, od hiljada zatvorenika ostalo je manje od dvije stotine. Oni najbolji za pokazivanje, naravno zbog fizičkog izgleda. Ostali su po-slani u Trnopolje (željeznička stanica

Kozarac), na Manjaču ili u smrt. Ost-varit će Ed i kontakt sa novopečenim Britancima (Džemal Paratušić), isti će mu u prvoj konverzaciji reći: ”Ne želim da te lažem a istinu ti ne mogu reći”. Ostaje i prelijepa priča upravo iz kruga lovgora smrti Omarska. Bib-lijski vjesnik mira golub sletio je na jednu žicu. Srbima tada uopšte nije bilo do mira, imali su oružja na pre-tek. Embargo je samo išao na štetu Bošnjacima. Svi smo izdvajali za isto unutar Jugoslavije. Nešto mi na um pade Zilahi i “Osveta oružja”. Stražar je pucao na goluba a ovaj je pokazao neviđenu hrabrost, vrativši se na isto mjesto. Koliko srce ima taj golub? Šta je to želio reći? Srpski sigurno nije, oni ne drže do mira a i ne bi pucali u svog goluba. Poštuju li bar

prvu Božiju zapovijest? Tomašica kaže ne poštuju. Želim naglasiti još jednu paralelu, ista daje prestiž u novinarskoj struci (Pulicerova

nagrada). Kojim se putevima stiže do iste? Ako nismo pre-poznali hrabrost našeg Eda kad je ispoljio istu. Prepozna-jmo je danas kad je u fazi ot-kopavanja najveća masovna grobnica Tomašica (poslije II svjetskog rata), nepunih deset kilometara od logora smrti Omarska. Tomašica je i dublja nego što normalan um može zamisliti. Masovne sahrane već su planirane narednu deceniju. Žrtve moji Prijedorčani. Na kraju nor-malno pitanje: koliko bi nas tamo bilo, da nije bilo Eda? Bila bi puno dublja. Teško se zahvaliti, posebno kad vidimo Eda i u Omarskoj i u Kozarcu i

u Londonu (Lancaster house), pa i u svim prilikama gdje se

odaje poštovanje žrtvama. I na suđenju u Hagu spočitali su mu pris-trasnost. Složio se s konstatacijom. Svatko normalan mora biti pristrasan u društvu živih kostura a kakve je zatekao u desetom krugu pakla. Ovi još bijahu uhranjeni i za pokazivanje, hvala Bogu, ostaše registrovani i živi. Svijetu služi samo na ponos ovakva hrabrost, bez kalkulacija. A zlo vri-jeme obilježi i ljude, pa i one koji to nisu, taj znak nose cijelog života. Nema popravnog ispita. Ti si nas, Ede, zadužio svojom ljudskosti i do-brotom. Hvala Ti……..Meho Jakupović

Okvir za portret heroja: Ed Vulliamy

RIJEČ SNAŽNIJA OD GRANATEPublisista Ed Vulliamy je čovjeku bez imuniteta, britanski novinar koji je ušao je u legendu istog trenutka kad je ušao

u ozloglašeni srpski kocentracioni logor Omarska.

36

Iz Štampe

Nova grupa polaznika programa iz BiH za buduće lidere otputovala je u januaru u London, gdje će pohađati Fellowship program Britanske am-basade. Direktorica portala eKapija.ba Azra Atagić – Ćatović izabrana je zajedno s dvadesetak uspješnih ljudi iz sfere politike, poslovnog svijeta i civilnog društva.U sklopu programa, polaznici su pos-jetili i Ambasadu BiH u Londonu.Novi pristup EU, odnosno britansko-njemačka inicijativa, svakako da će svima u BiH koristiti, jer je to čitav niz reformi čiji je cilj da se promijeni redoslijed prioriteta, da privredu i ekonomiju stave na prvo mjesto, a tek onda da idu teža politička pitanja, kaže Mustafa Mujezinović, ambasa-dor BiH u Londonu.O tome, kao i mogućnostima koje se pružaju na britanskom tržištu za naše privrednike nešto više je rekao u razgovoru za poslovni portal eKa-pija.ba.Koje aktivnosti Ambasada BiH u UK vrši kako bi privukla britanske inves-

titore u našu zemlju?- Najvažniji događaj u prethodnom periodu je bio prvi UK-BiH Business forum, koji je održan u aprilu 2013. ovdje, uz učešće ministra van-jskih poslova, Guvernera Centralne banke, predstavnika oba entiteta, potpredsjednika Vlade RS-a, Minis-tra energetine i rudarstva iz FBiH, a bile su prisutne i pojedine općine.Tu smo po prvi put, na jednom mjestu prezentirali potencijalnim britanskim investitorima šta to mi možemo.Ipak, kako je to bio prvi Business forum, nikada nećete imati direktno investitora koji donosi odluke, nego smo imali preko 200 ljudi koji su imali cijeli dan (od 10-18h), mislim da su to bili ljudi koji su agenti pojedinih in-vestitora.Nažalost, to nije dovoljno, prezentira-ti općinu sa nekim njenim privrednim mogućnostima, entitet ili cijelu BiH.

FIPA je dosta toga uradila na Forumu i Konferenciji, ali sve to nije dovoljno.

Treba pokazati korak više, da mi to zaista iskreno nudimo, kao npr. kon-cesiju nekoj firmi, recimo iz Britanije, ili zašto da ne iz nekog drugog kraja svijeta da bi ona prihvatila taj pro-jekat.Ambasada svakodnevno pokušava da napravi kontakte, te smo imali kontakt sa nekoliko firmi iz BiH , ne-koliko firmi nam se već javilo, kao što je proizvođač riblje hrane BOSNET iz Hadžića, sa molbom da uradimo nešto kako bismo mu pomogli da uđe na tržište UK. Nismo mogli mnogo učiti jer je to ipak stvar marketinga

te kompanije. Ali shvatamo da nije moguće, sa ograničenim sredstvima za marketing, na ovom tržištu mno-go uraditi, tako da nam ostaje da to uradimo kao Pilot projekat kako bismo pokušali nešto da pronađemo i pomognemo toj kompaniji. Nismo specijalisti za to, ali ćemo izaći u sus-ret i pokušati pronaći potencijalne kupce, tj. prodavce tih proizvoda.

Najbitnije da i kompanija sama dođe, vidi o kakvom je tržištu riječ. Ali onaj ko ima dobar proizvod, konkurentnu cijenu, kvalitet i rokove isporuke, on može proći svugdje pa i na ovom, mogu slobodno reći najzahtjevnijem svjetskom tržištu.

Britanske firme sve manje i manje proizvode, Kina je najveći uvoznik, međutim oni izvoze finansijske usluge i usluge osiguranja, kao i know-how, tehnologiju, tako da sa tim kompen-zuju deficit.Sa ovog tržišta je vrlo teško privući nekoga da investira u BiH, sve dok se određeni nivo vlasti ne odluči da ponudi jednoj zemlji, koncesiju na "nešto“ i da unutar te zemlje nap-ravi kompeticiju ko će biti najbolji, ovako niko nema povjerenja, dolazi se sporadično, dolaze ljudi željni da se nečega dograbe, neke koncesije na primjer, kako bi izvršili daljnju pre-prodaju.Vrlo je težak projekat da se pomogne firmama da nađu tržište, ako firma nije prisutna tu. Imamo tako jedan izvrstan bh. proizvod, a radi se o voćnim sokovima SOK, 100% pri-rodan. Ovdje je teško naći takav, ali je teško da se natječe sa nekim upola manje kvalitetnim proizvodima koji imaju izvanrednu reklamu, koji se svaki dan vrte po televiziji, koji se nalaze na svim policama trgovina.

Bez obzira na kvalitet proizvoda, jako je teško proći na ovo tržište i dosta uložiti.

Na Business Forumu domaća kom-panija Bingo je potpisala ugovor sa

EBRD-om?- Jeste, Bingo je već 9-10 puta koristio kredit EBRD-a, a na ovoj Konferenciji su potpisali Ugovor za jedan od tih kredita. Na Konferenciju je čak došao Predsjednik EBRD-a gdin. Chakra-barti, čije je sjedište u Londonu i di-rektno je sa vlasnikom, direktorom Binga potpisao ugovor, što je ujedno bio signal britanskim privrednicima da će EBRD podržati i njihove inves-ticije.Također i Telemach koji posluje na tržištu BiH, a izvorno je britansko vlasništvo, bio prisutan na UK Busi-ness forumu kao pozitivan primjer kako se može poslovati na tržištu BiH.

Da li postoji otvoren poziv za naše privrednike da se uključe u idući

Business Forum?- Mi smo pokušali i ove godine sa nevladinom organizacijom DMA – Developmnet market associate, koja sa svim svjetskim ambasadama pra-vi poslovne forume, da napravimo uzvratni događaj u BiH, kako bi na Forumu u Sarajevo, došli zaintereso-vani investitori, međutim desile su se poplave, išla je predizborna kampan-ja, tako da smo odustali od organi-zaje događaja koji se trebao desiti u septembru 2014.

A u 2015.?- Ostaje da se vidi. Ovdje se ne isp-lati održavati forume. Treba britanske privrednike dovesti u Sarajevo.Kakvi su odnosi dvije zemlje, postoje

li otvorena pitanja?- Nekih otvorenih pitanja nema, osim pitanja Sejdić-Finci. Mislim da su oni shvatili da je to preteško pitanje i da ne treba da bude prvo i mislim da je i ova Britansko – Njemačka inicijativa tu da riješi i taj problem.Šta će britansko-njemačka inicijativa

značiti za privrednike u BiH?- Svakako da će svima koristiti, jer je to čitav niz reformi, ali Inicijativa je tu i da promijeni redoslijed prior-iteta, da stavi privredu i ekonomiju na prvo mjesto, a tek onda da idu teža politička pitanja. Najteža na kraju.

Britanija je na korak od izlaska iz Ev-ropske Unije, oni očekuju 2017. refer-endum gdje će pitati narod da li žele da ostanu u EU ili da izađu iz EU, a trenutno raspoloženje je gotovo sig-urno u korist izlaska iz EU, a po mojoj procjeni, to će se vjerovatno i desiti, ukoliko ne dođe do reformi unutar EU i Evropske komisije i ukoliko Britanija

Ambasador Mujezinović:

VIZNA LIBERALIZACIJA ZA ZBLIŽAVANJE PRIVREDNIKA

Ambasador Mujezinović

37

Iz Štampe Iz Štampe

ne bude vidjela svoj direktni interes.

Uprkos tome Britanska vlada i svi bri-tanski funkcioneri koji se bave Bos-nom i Hercegovinom, staništa su da BiH nema drugog puta, osim onoga da uđe u EU, pogoto ako znamo da je Hrvatska članica EU, da je Srbija, kao i Crna Gora krenula tim putem, te da je samo pitanje dana kada će te zemlje biti članice. I u toj konstalaciji oni smatraju da mi moramo biti u tom drušvu.

Očito su i shvatili, na kraju, da rješenje ne može doći iznutra, da rješenje ipak mora biti sa strane, jer da smo mi mogli naći rješenje, onda bi to vjerovatno bilo urađeno još '92, a ne bismo čekali do danas.

Oni strogo stoje iza toga da se po-mogne BiH.

Koja bosanska udruženja djeluju u UK – Savez dijaspore djeluje u

Birminghamu, kakva je saradnja s njima?

- Ima dosta udruženja i klubova koja rade, ali ima jedno krovno udruženje u Birnminghameu, UK Network sa kojim surađujemo. Naravno uvijek ljudi traže više, nekad su nezado-voljni, ali ima tu jedna divna stvar, a to je da su svi ti ljudi koji su došli iz BiH, njih oko 7.000 su uspjeli riješiti svoja egzistencijalna pitanja. Britani-ja nije postavljala uslove što se tiče dvojnog državljanstva, tako da su svi riješili svoj status. Imamo jedno drugo pitanje, a to je kako zadržati bosanske dopunske škole, pošto nemamo puno podrške od Ministar-stva civilnih poslova, koje bi trebalo da vodi računa o tome, prvenstveno da se obezbijede udžbenici za djecu.

Vrijednost ovih ljudi je važna za BiH sve dok oni govore našim jezicima, te dok znaju istoriju, pošto njihova djeca već počinju manje koristiti naše jezike. Trebamo sačuvati naše ljude i to je jedan od najbitnijih aspekata, kako nama, tako i ovim udruženjima.

I mi sami bili smo svjedoci koliko je vizni režim za građane BiH nepovol-jan. Viza se izdaje na kratak period,

a košta 188 EUR. Da li se uskoro može očekivati liberalizacija viznog

režima?- Na žalost, mislim da je to u pro-gramu Britanske vlade ostavljeno za neku daljnju budućnost, potpuno ukidanje viznog režima, a moje lično mišljenje je da se to može desiti isključivo ukoliko budemo vrlo blizu vrata EU.

Ono što je sada ideja od strane Mini-starstva vanjskih poslova u Sarajevu

je ideja da se pokuša liberalizirativiz-ni režim, a sa dugogodišnjom vizom, praktično bismo to i dobili.

Da li postoji inicijativa da se us-postavi redovna avio linija, kako bi se tržište BiH približilo britanskim

investitorima i obrnuto?- Sredinom februara ću imati razgo-vore sa Aerodromom u East London, Staffordu, Luton i City Aeroport da ispitamo mogućnosti. Naravno to najviše zavisi od toga koliko će put-nika biti i koja će avio kompanija biti zainteresovana.

Osnovni preduslov je da se vidi koji aerodrom je zainteresovan. Također, još je nezgodno pošto je bosanska dijaspora raspoređena po čitavoj Britaniji, u Londonu, Birminghemu, Derby-ju kao i drugim gradovima, tako da više inklinira srednjem – cen-tralnom dijelu Britanije, tako da bi aerodorm bio potrebniji i važniji na

sjeveru, nego u samom Londonu ili Heatrow-u.

Bitno je i kakve su nam šanse u turizmu. Nedavno smo imali ve-liki Svjetski sajam turizma, te smo imali predstavnike 5-6 turoperatora iz Hercegovine, iz Širokog brijega, Međugorja, Trebinja, Mostara. Oni su prezentirali ponudu Bosne i Her-cegovine i uglavnom se oslanjaju na charter-letove.

Broj turista koji idu u Međugorje, isto može igrati važnu ulogu, pošto oni većinom dolaze iz Irske, može igrati ulogu koji aerodrom bi bio najpogod-niji, koji intenzitet letova je potreban.

Jedan od zaključaka Business fo-ruma je bio da nema suradnje bez direktnog leta.

Ali broj bh. ljudi u Britaniji je oko 7.000 i uglavnom dolaze iz Krajine, tako da njima više odgovara let do Zagreba, zbog blizine granice sa BiH. Upitno je koliko bi naši ljudi koristili te linije.

Prije par godina je bio direktan let Sarajevo-London preko British Air-waysa, međutim preambiciozno su napravili plan letova tako da su 3-4 puta sedmično letjeli, a mislim da je nama dovoljan i jedan let sedmično. Uz viznu liberalizaciju, izdavanja viza na duži period, doprinijelo bi zbližavanju privrednika i sa jedne i sa druge strane.

ekapija.ba/...vizna-liberalizacija-za-zblizavanje-privre

Budući lideri u posjeti Ambasadi BiH u Londonu

ANKETANa inicijativu Svepartijske grupe za Bosnu i Hercegovinu Britanskog par-lamenta, menadžment aerodroma Luton je izrazio spremnost za razgo-vore sa predstavnicima aerodroma u BiH oko uspostavljanja direktne avio-linije između Lutona i nekog od naših aerodroma.

U cilju ustanovljenja potencijalnog broja putnika i najprihvatljivijeg aero-droma u Bosni i Hercegovini, molimo Vas da odgovorite na anketu koja je postavljena na web stranici ambasa-de BiH u Londonu: http://bhembassy.co.uk/ba/anketa.html

38

Sport

Za koju godinu 21-godišnji Aldin Muftić, student kriminalistike na prestižnom Leeds Beckett Univer-sity, bit će sigurno najsposobniji policijac u Engleskoj. Kako i ne bi bio kada je Aldin prvak svijeta u ka-rateu. Tom laskavom titulom okitio se na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu u Poljskoj kada je u kimo-nu reprezentacije Engleske pomeo sve svoje protivnike. Titula prvak

svijeta je naravno ostvarenje njego-vog dječakog sna, jer se karateom počeo baviti sa nepunih 6 godina a da bi došao do te titule prolio je mnogo znoja, podijelio podsta batina zamišljenim i stvarnim protivnicima. Aldinu smo čestitali na ovom velikom uspjehu i pitali ga da nam nešto više kaže o svojoj sjajnoj sportskoj kari-jeri. “Od malih nogu uvijek sam volio borilačke sportove, redovno sam se “tukao” sa mojim bratom Harisom, glavna zanimacija bio mi je kik boks, MMA, karate i taekwondo. Na kraju izabrao sam karate jer je ipak na-jkompletniji od svih ovih pobrojanih sportova. Pored toga, sa mnom je redovno trenirao i moj mlađi brat Haris koji je, također, bio izvrstan borac i malo koji protivnik se mogao pohvaliti činjenicom da nas je pobi-jedio. Nažalost, on je prije nekoliko godina prestao intenzivno trenirati jer se više posvetio školi. Inače, sve je počelo u Tarbiyah Karate Academy u Dewsburyju, koju smatram svojom drugom kućom. Tu sam stekao sve svoje sportske prijatelje i u toj aka-demiji su nas zaista naučili da pos-tanemo dobri sportisti i pošteni ljudi.

Moj prvi turnir koji sam osvojio bio je British Nationals u Manchesteru 2010. godine, u konkurenciji najboljih britanskih karatista, u finalu sam po-bijedio svog protivnika 6:1 i odmah nakon toga pozvan sam u engleski kamp da treniram sa reprezentaci-jom Engleske. Na Evropskom pr-venstvu u Sheffieldu 2013. godine sam osvojio srebro i bronzu, nakon toga usljedilo je Svjetsko prvenstvo

u Poljskoj, oktobra 2014., gdje sam se okitio zlatnom medaljom i titulom prvaka svijeta. Pored toga, u Poljskoj sam osvojio i dvije srebrene medalje u kategoriji ispod 75 kg.“Iza svakog uspješnog sportiste stoji njegova najuža familija, vjerovatno je to slučaj i sa tobom? “Gledajte, moj otac Zaim, koji je bio ranjen u Sarajevu, i majka Senada došli su u Leeds 1994. godine. Meni je tada bilo svega 40 dana, u op-koljenom Sarajevu su ostavili sve što su imali, startali su od nule i otkad se sjećam, uvijek su čvrsto stajali iza mene i moga brata. Ove medalje pri-padaju i njima jer su vjerovali u nas, podržavali nas i ponagali koliko je god to bilo moguće. Hvala im veliko.”S obzirom da si engleski reprezentati-vac, prvak svijeta u svojoj kategoriji, vjerovatno imaš izvanredne uslove za trening i takmičenje, a da li ipak ponekad razmišljaš o tome da kimo-no Gordog Albiona zamijeniš za dres Bosne i Hercegovine? “ Iskreno rečeno, ne znam da li je kao u fudbalu dozvoljena promjena sportskog državljanstva, a moram biti iskren, u Engleskoj reprezentaciji su

odlični uslovi za napredovanje, naše je da samo treniramo i postižemo na-jbolje moguće rezultate, sve ostalo je briga karate saveza Engleske. U ovom trenutku situacija je takva, uz to niko iz bh. Saveza nije me kon-taktirao, a vjerovatno u budućnosti bih volio osvojiti i koju medalju pod zastavom Bosne i Hercegovine. Doduše, i Bosna ima odlične kara-tiste, u to sam se uvjerio u Mađarskoj

na Evropskom prevnstvu 2011. go-dine, kada smo se u četvrtfinalu borili sa reprezentacijom BiH.”Šta dalje, Aldine, koji su tvoji životni i sportski planovi? “Engleska je mnogo pomogla mo-joj porodici kada je zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu izbjegla u ovu zemlju. Red je da i ja nešto vratim Engleskoj. Moji daljni planovi su prvo da uspješno završim studije kriminal-istike, potom da se zaposlim u policiji i da uz to otvorim svoj fitness klub te školu karetea za djecu. Želja mi je da mlade ljude vaspitavam u sportskom duhu, da ih sklonim sa ulice i zaštitim od raznoraznih poroka, jer sport je pravi put za to. Naravno, to su plano-vi za budućnost, a što se tiče onih kratkoročnih, jedva čekam ljeto da sa porodicom odem u Sarajevo, da se sretnem sa rodbinom i prijateljima te da, naravno, na Baščaršiji zajed-no sa roditeljima, braćom Harisom i Adnanom i setrom Aminom pojedem najbolje ćevapčiće na svijetu.”

Predstavljamo: Aldin Muftić, svjetski prvak u karateu

TARBIYAH KARATE ACADEMY U DEWSBURYJU SMATRAM SVOJOM DRUGOM KUĆOM

Titula prvak svijeta je naravno ostvarenje njegovog dječačkog sna, jer se karateom počeo baviti sa nepunih 6 godina a da bi došao do te titule prolio je mnogo znoja, podijelio podosta batina zamišljenim i stvarnim protivnicima.

Medalje i turniri

Osim pobrojanih titula na evrop-skom i svjetskom prvenstvu, u svo-joj 15-godišnjoj karijeri Aldin Muftić je osvojio pregršt medalja i turnira, pobrojat ćemo samo najvažnije: šest puta je bio prvak Velike Britanije, 12 puta je je bio najbolji na prvenstvu Engleske, pobijedio je na preko 25 raznih lokalnih turnira.

Aldin Muftić (u sredini) na pobjedničkom postolju

broj 77 januar-februar 2015 . cijena jedna funtabhuknetwork.org/haber/694752-haber 77.pdf · smrt...

Documents