PRIKAZI Andrej KORBAR Brodarski institut – 65 godina Osnivanje, zlatno doba .... do danas Adresa autora: Sortina 1, 10020 Zagreb Uvod Namjera je ovoga prikaza čitatelje Brodogradnje, poslovne partnere, prijatelje, a posebice današnje naraštaje djelatnika Brodarskog instituta podsjetiti na prijeđeni put, njegove mogućnosti i ciljeve. Na tom uzbudljivom putu ili brodu, primjerenije - plovidbi dugoj 65 godina u nemirnim domaćim i svjetskim vodama trebalo je od nekuda početi, izdržati, ali i uživati u rezultatima vlastitog rada. Pa na trenutak se valja sabrati, podsjetiti, nazdraviti i ojačani znanjem i iskustvom nastaviti dalje u nova iskušenja. Neće biti lako, ali će zadovoljstvo budućim uspjesima biti utoliko veće. Zato prikaz ili priča koja slijedi neka bude znak zahvalnosti svim onim posadama koje su dale dobar dio svoga života, znanja, volje i truda da ovaj dobro građen, održavan, obnavljan i dobro vođen brod pouzdano plovi u svim uvjetima. Pa neka tako plovi i dalje i zasluži nova priznanja. Dobro mu more! Povijesne okolnosti, osnivanje i izgradnja Brodarskog instituta Odluka o osnivanju instituta za potrebe brodogradnje i pomorstva donijeta je u vrijeme iznimno teških gospodarskih i društveno- političkih uvjeta.Tek je tri godine prošlo od strašnog Drugog svjetskog rata u kojem je poginulo više od 50 milijuna uglavnom mladih, radno sposobnih ljudi iz 60-ak zemalja sa svih šest kontinenata. Na europskom jugoistoku bilo je to još i gore. Stanovništvo bivše zajedničke države Jugoslavije doslovno je desetkovano, lučka postrojenja, brodogradilišta i prateća industrija uništena, gradovi teško oštećeni, poneki i razoreni. Još mjesecima poslije rata obračunavalo se s pripadnicima i simpatizerima bivše neprijateljske vojske koja je sudjelovala na strani poraženih fašističkih sila. K tomu još uslijedili su nova prijetnja i obračuni s dojučerašnjim saveznikom i uzorom Sovjetskim savezom. Tršćanska i Berlinska kriza samo što nisu prerasle u novi žestoki svjetski oružani sukob. Na našim prostorima događaju se skoro svakodnevni granični incidenti, presreću brodovi. Istra je otežala od tenkova, topova i elitnih jedinica spremnih za nove Sutjeske i Neretve. Poneki odlaze – bježe na Istok ili Zapad. U cijeloj zemlji vladalo je opće, ali čini se, podjednako raspodijeljeno siromaštvo. Hrana se dobivala na točkice, odjeća na bonove. No, unatoč tomu kod većine stanovništva pobuđeno je oduševljenje za rad i obnovu zemlje. Organizirane su masovne radne akcije radi izgradnje prometnica, industrijskih i energetskih postrojenja, pa i brodogradnje. Bilo je tu i voluntarističkoga pristupa obavljanja poslova po načelu hoo ruk! i snađi se druže, ali i hladno promišljenih planova razvoja. U takvom ozračju skupina sveučilišnih profesora, inženjera, pomorskih časnika i političkih dužnosnika počela je razvijati zamisao o novom znanstvenom pristupu razvoju i projektiranju brodova, brodogradilišta, pomorstva i ratne mornarice. Valja spomenuti makar neke, posebno istaknute kadrove, koji su u tom vremenu poraća gradili temelje buduće nadgradnje. To su: prof. dr. h. c. Stanko Šilović, brodograđevni inženjer,Vicko Krstulović,

  1

narodni heroj i organizator antifašističkog ustanka u Dalmaciji, admiral Josip Černy, prvi zapovjednik JRM, Mijo Mirković (Mate Balota), ekonomski stručnjak, književnik i član vlade NR Hrvatske, Josip Kopinič, podmorničar, direktor Uljanika , prof. Josip Šretner, dipl. ing. brodostrojarstva, podmorničar i član vlade DR Jugoslavije, Milan Marasović, dipl. ing. brodogradnje, načelnik Tehničke uprave JRM. Na državnoj razini godine 1948. utemeljena je Centralna uprava brodogradnje, u Rijeci Brodoprojekt i u Zagrebu Brodarski naučni institut. U vrlo kratkom roku izrađeni su potrebni kratkoročni i dugoročni planovi razvoja, uredbe za osnivanje srednjih i visokih školskih ustanova, zavoda i tehničkih instituta. Organizirani su brojni tečajevi za osposobljavanje deficitarnih brodograđevnih zanimanja. Stimulativnim stipendijama privlačili su se srednjoškolci za studij brodogradnje, brodostrojarstva i brodske elektrotehnike. Na prenamijenjenom poljoprivrednom zemljištu budućeg Novog Zagreba počelo se s izgradnjom prometnica do gradilišta budućeg Brodarskog instituta. Za samo desetak godina projektirani su, izgrađeni i opremljeni bazeni i laboratoriji, useljena upravna zgrada, nakon čega je 10. rujna 1959. godine uslijedilo svečano otvorenje i prvo tegljenje modela tankera od 20 000 dwt za Uljanik.

Dr. h. c. Stanko Šilović, redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu, diplomirao na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1924. godine i time postao prvi diplomirani inženjer brodogradnje školovan u Hrvatskoj. Objavio je veći broj stručnih knjiga i skripata, te znanstvenih radova. Bio je uzorom brojnim naraštajima brodograđevnih inženjera. Za vrijeme NOB-a obavljao je dužnosti u ZAVNOH-u i tehničkoj sekciji JRM. Zaslužan je za osnivanje Brodarskog naučnog instituta na čijem je čelu od samog osnutka, tj. od 1948. do 1951. godine i u razdoblju od 1953. do 1957. godine.

  2

( Gradnja Brodarskoga instituta pedesetih godina XX. stoljeća U ovo isto poratno vrijeme u Splitu, a zatim na raznim lokacijama u Zagrebu, djelovali su Mornaričko-tehnički institut i Institut za mornaričko naoružanje i elektroniku. Već 1952. godine završen je razvoj prve pametne mine, daleko inteligentnije od onih nekoliko tisuća izvađenih iz mora na prilazima gotovo svih jadranskih luka. Adaptirani su nekompatibilni sustavi pojedinog oružja i specijalne elektroničke opreme iz jedva dostupnog uvoza sa sustavima naoružanja na ratnim brodovima i podmornicama. Zahtjevni Prvi flotni program - Drvar 1 rješavao se u tijesnoj suradnji s Brodoprojektom u Rijeci i brodogradilištima u Puli, Rijeci, Kraljevici, Malom Lošinju, Splitu, Trogiru i Korčuli. Obnovljeni su zatečeni, vraćeni ili nabavljeni brodovi, te izgrađeni novi među kojima se ističu školski brod Galeb, razarači Split, R-21 i R-22, eskortni razarači Učka, Biokovo i Triglav, minolovci, torpedni čamci, patrolni (ophodni), desantni i pomoćni brodovi vodonosci i tankeri, barkase, te podignute i obnovljene podmornice Mališan i Sava. Bio je to velik zajednički pothvat svih spomenutih mornaričkih ustanova, brodogradilišta, prateće industrije, remontnih zavoda i radionica, pa sve do posada, škola i fakulteta.

Podmornica stara Sava u suhom doku u pulskom Uljaniku Istodobno, po već spomenutoj hoo ruk! metodi, ne čekajući optimalne uvjete budućeg vremena institutski kadrovi krenuli su s ispitivanjima modela brodova na improviziranom

  3

poligonu gorskokotarskog jezera Bajer kod Fužina. Sami su domišljali i izrađivali potrebni instrumentarij. Sveučilišni profesori, docenti, asistenti i laboranti nisu čekali pružne radnike – građevinare, već su sami nosili i postavljali tračnice bazenskih kolica teških oko 25 tona. Pomalo su već pristizali i novoškolovani kadrovi s fakulteta. Posla je bilo u izobilju, ali ponekad i uzaludnog. Tako je primjerice uz veliki doprinos Brodarskoga instituta razvijeno gorivo i oksidans za pogonski sustav torpeda na bazi turbine snage oko 350 kW, te suvremeni sustav navođenja torpeda na ciljeve pod kodnim nazivom Golub i Strijela. No, zbog odluke na državnoj razini obustavljen je dalji razvoj u korist torpeda, torpednih aparata i uređaja za upravljanje vatrom iz uvoza. Tako su se ugasili ne samo višegodišnji razvoj novoga torpeda u Zagrebu, nego i stogodišnja proizvodnja torpeda u Rijeci. Kako nijedan od tri mornaričko-tehnička instituta nije mogao cjelovito rješavati probleme razvoja suvremenih ratnih brodova i podmornica godine 1956. osnovana je Uprava za mornaričko – tehnička istraživanja (UMTI) na čelu s admiralom Josipom Černyjem sa sjedištem u Splitu koja je zatim premještena u Zagreb. Ovom reorganizacijom, ili restrukturiranjem, kako bi se reklo danas, racionalizirani su materijalno-financijsko poslovanje, opće službe, dokumentacijsko- knjižnička djelatnost, te omogućeno smanjivanje broja pomoćnog osoblja u korist više obrazovanih stručnjaka. Iako su instituti i njihovi pojedini odjeli djelovali na više lokacija u Zagrebu, ipak je to bilo bolje negoli suradnja iz udaljenih mjesta Divulja, Splita, Rijeke itd. Daljom dogradnjom laboratorija i poslovnih prostora godine 1967. stvoreni su smještajni uvjeti i za cjelovito fizičko objedinjavanje sva tri instituta u jedinstvenu ustanovu pod nazivom Brodarski institut u Zagrebu.

Izrada prvih modela i prva modelska ispitivanja

Josip Černy, admiral, podmorničar, zapovjednik podmornica Nebojša, Smeli i Hrabri bivše Kraljevske mornarice. Nakon zarobljeništva postaje prvi ratni zapovjednik JRM od 1943. do 1950. godine. Od 1956. do 1960. godine bio je načelnik Uprave mornaričko- tehničkih instituta (UMTI) u Zagrebu. Ostavio je dubok trag na izobrazbi kadrova i razvoju flote JRM.

  4

Brodarski institut u doba dohodovnoga privređivanja

Brodarskoi institut, današnja panorama, neznatno promijenjena u odnosu na razdoblje nastajanja Nakon dvadesetak godina smirivanja poslijeratnih tenzija, svijet se sredinom 60-ih našao u ravnoteži straha i doktrini odvraćanja. Velike sile svoju prekomjernu moć trošile su na utrci u svemiru, dok su gospodarstvo pomalo prepuštale Dalekom istoku i zapadnoj Europi. U tom uravnoteženom razdoblju svjetska brodogradnja bilježi rekordni prosperitet od 60 milijuna dwt novoizgrađenog brodovlja godišnje. I upravo u to vrijeme, nakon 15-ak godina izgradnje infrastrukturnih i kadrovskih kapaciteta, te 10-ak godina organizacijskih prilagodbi i objedinjavanja svih mornaričko-tehničkih instituta na današnjoj lokaciji, Brodarski institut doseže svoju punu snagu. U novim bazenima, s novom opremom ispitivano je oko 40 modela godišnje i to u omjeru 3:1 u korist civilne brodogradnje s oko 600 pokusa ili 5000 sati korištenja bazena i kavitacijskoga tunela. Teorija plus praksa jednako je znanje, iskustvo, pa i svjetski rezultati. Stručnjaci iz Brodarskog instituta bili su rado viđani na svjetskim pozornicama razmjene tako stečenog znanja. Institut je postao član raznih uglednih znanstvenih udruga kao što su: ITTC (International Towing Tank Conference), RINA (Royal Institution of Naval Architects) i drugih. Za razliku od drugih državnih ili vojnih ustanova Brodarski institut imao je mogućnost otvorenoga komuniciranja sa svijetom u skladu s izvrsno definiranom Uredbom o osnivanju Brodarskog naučnog instituta koja je i pored brojnih reorganizacija za sve uprave imala snagu zakonske važnosti.

  5

Legende brodske hidrodinamike Brodarskoga instituta 1960. godine: Miroslav Sambolek, Milorad Rakamarić, Antun Gamulin, Mladen Fancev, Ivo Bujas i Mladen Molnar Pred Institut su se postavljali sve brojniji, veći i tehnički zahtjevniji zadatci, posebice oni iz opsežnoga programa razvoja ratne mornarice Drvar 2 s projektima raketnih topovnjača, ophodnih brodova, desantnih jurišnih čamaca i najveći među njima program razvoja dizelsko-električnih podmornica. Stoga je bilo logično da je na dužnost direktora Brodarskog instituta 1967. godine imenovan pukovnik Žarko Alujević Feđa, dipl. ing. brodogradnje, podmorničar, koji se već nekoliko godina prije zalagao za vlastiti razvoj, a ne dobavu dizelsko-električnih podmornica.

Žarko Alujević Feđa, dipl. ing. brodogradnje, podmorničar, direktor Brodarskog instituta od 1967. do 1973. godine. Voditelj projekta izgradnje podmornica P-811 i P-812, te idejni začetnik, glavni projektant i voditelj opsežnoga Programa razvoja dizelsko-električnih podmornica klase Heroj čime se Jugoslavija svrstala u skupinu od svega desetak zemalja u svijetu koje su bile u stanju na temelju vlastitog razvoja graditi suvremene dizelsko-električne podmornice. Na slici – karizmatični podmorničar i direktor Brodarskoga instituta Žarko Alujević Feđa i porinuće podmornice Heroj

  6

Kako bi imao što slobodnije ruke za uspješnu realizaciju tako opsežnih programa (ne samo projekata) Alujević je predložio novu organizaciju i način poslovanja Instituta po načelu dohodovnoga privređivanja što je savezna vlada prihvatila. Na taj način država, odnosno SSNO (tadašnje ministarstvo obrane), formalno je postala naručitelj poslova jednako kao i brodogradilišta i svi ostali naručitelji iz zemlje i inozemstva. Umjesto dotadašnja tri instituta osnovani su sektori i odjelenja unutar jedinstvene ustanove. Broj građanskih osoba zaposlenih u Institutu rastao je u usporedbi s brojem djelatnih časnika mornaričko-tehničke službe. U Institutu su djelovale sindikalna i omladinska organizacija, organizacija SKJ, te razne udruge tipa Dječji osmijeh koje su uz Savjet Brodarskog instituta imale određeni utjecaj na rad Uprave putem iznošenja inicijativa za poboljšanje uvjeta rada, suradnju s okruženjem i sl. Za istaknute stručnjake Instituta u to vrijeme izgrađeno je 30-ak trosobnih i većih stanova na vlastitom terenu, te dodijeljeno još dodatnih 20-ak stanova iz vojno- stambenog fonda. Kao još jedna od bitnih stimulativnih mjera u doba dohodovnoga privređivanja bilo je uvođenje sustava osobnih dohodaka za građanske osobe koji su za istaknute stručnjake u pravilu bili veći, negoli plaće djelatnih časnika istoga, pa čak i višeg znanstvenog ranga, položaja ili iskustva. Zbog toga je jedan broj časnika zamrznuo svoje plaće i prihvatio novi sustav nagrađivanja. Osobni dohoci zaposlenika u Brodarskom institutu u to su vrijeme, u usporedbi s primanjima zaposlenika sličnih ustanova u Zagrebu, u prosjeku bili veći, ali zasluženi. Kao dokaz neka posluži samo nekoliko činjenica iz opsega višegodišnjih poslova: • program razvoja podmornice klase Heroj s oko 110 000 rs/godišnje, • projekt razvoja i izgradnje površinskih brodova s oko 90 000 rs/godišnje, • projekti i razvoj oružnih sustava s oko 80 000 rs/godišnje, • hidrodinamska ispitivanja, te ispitivanja vibracija i šokova oko 30 000 rs/godišnje, • razni korisnici u zemlji i inozemstvu (projekti luka, baza, školski centar) oko 150 000 rs/godišnje. Pritom se napominje da je riječ uglavnom o natprosječnoj kvalifikacijskoj strukturi zaposlenika od VKV majstora, tehničara, inženjera do oko 30-ak magistara i doktora znanosti od ukupno oko 370 zaposlenika. O tom iznimno uspješnom sedmogodišnjem razdoblju dostatno je reći, da su stručnjaci Brodarskog instituta na čelu s tada već generalom Žarkom Alujevićem Feđom, surađujući tijesno s Brodoprojektom u Rijeci i Brodogradilištem specijalnih objekata (BSO) pri Brodosplitu u Splitu razvili, izgradili i temeljito ispitali podmornice klase Heroj, koja je u to vrijeme bila jedna od najboljih podmornica toga tipa na Sredozemlju. Takva ocjena dana je već nakon brojnih pokazatelja dobivenih višemjesečnim prototipnim ispitivanjima. Od toga još je važnija činjenica da su podmornice klase Heroj tijekom 30-godišnje eksploatacije u svim uvjetima, osim ratnim, pouzdano plovile bez ijedne ljudske žrtve, pa čak ni ozbiljnije povrede.

Prvi savjet Brodarskoga instituta na čelu s dr. sc. Josipom Kotnikom

  7

Brodarski institut u sastavu Vojno-privrednog sektora JNA Nakon uspješne faze dohodovnoga privređivanja, u kojoj je Institut djelovao, autonomno i pomalo izvan sustava vojne subordinacije, došlo je do objedinjavanja svih vojno-tehničkih instituta u Vojno-privredni sektor - VPS SSNO. U novim, još jednom restrukturiranim i poslovnim uvjetima, Brodarski institut se također brzo snašao. Vlasnik (država) ostao je isti, poslova dovoljno, promijenio se samo sustav vertikalne i horizontalne suradnje. Umjesto sustava osobnih dohodaka zaposlenici su opet plaćani za svoj rad putem jedinstvenoga platnog sustava koji je dopuštao stimuliranje zaslužnih u visini do 20 posto redovite plaće uz još druge oblike stimuliranja u vidu nagrada, priznanja, dodjele stanarskih prava. Zbog povećanog obujma poslova razvoja raketne topovnjače Č-64, VPBR-a, ophodnih brodova klase Mirna, podmornica Sava i Drava, diverzantskih podmornica klase Una, zaposleno je još stotinjak stručnjaka pretežito elektronske i informatičke specijalnosti, te dograđeni novi poslovni prostori i laboratoriji. U takvim razmjerno povoljnim okolnostima do kraja 80-ih godina Institutom su rukovodili generali Zahid Mutevelić, dipl. ing. i prof. dr. sc. Vukašin Kristić, dipl. ing. Na sličan način kao i ranijih godina, Institut je zajedno s Jadranbrodom izgradio poslovno-stambenu zgradu s 50-ak stanova čime je gotovo potpuno riješio stambeno pitanje svojih zaposlenika. Uz nove radne prostore tu su još smješteni knjižnica, dokumentacijski odjel, reprotehnika, restoran, konferencijska dvorana, atomsko sklonište. Institut u vrtlogu promjena Krajem 80-ih počele su se korjenito mijenjati društveno-političke okolnosti u zemlji. Krenuli su antibirokratska revolucija i spontano događanje naroda, s jedne strane, dok s druge strane sve su radikalniji zahtjevi za većim demokratskim građanskim i nacionalnim slobodama. Osnivaju se brojne političke stranke uglavnom s nacionalnim predznakom koje su u programima imale za cilj stvaranje neovisnih nacionalnih država. U tome su i uspjele na temelju volje građana izražene na referendumu 1990. godine koristeći se odredbama Ustava iz 1974. godine. U tim novim okolnostima tražile su se reforma i depolitizacija JNA. No, to je zbog sve izraženije sprege velikosrpskog i armijskog rukovodstva već išlo malo teže, pa su se nazirali sve otvoreniji sukobi. U operativnim jedinicama i ustanovama JNA, među kojima je bio i Brodarski institut , uvodila su se stanja pripravnosti, naređivalo nošenje osobnog oružja. Tražilo se miniranje kruga vojarni, te provodile pripreme za prihvat ugroženoga stanovništva, čak i u Zagrebu, pa i u Institutu. Međutim, prema službenim izvješćima tadašnjega direktora (autor ovoga teksta, prim. ur.) u Brodarskom institutu bilo je - stanje redovno, što je bila uobičajena fraza prigodom izvješćivanja nadređenih o stanju u jedinicama JNA, ali je bilo jako neuobičajeno za stanje koje je tad vladalo u okruženju Instituta. Stoga je to valjalo skoro svakodnevno dokazivati na svim razinama, pojedincima u Institutu, pretpostavljenima u komandi Pete vojne oblasti u Zagrebu, Vojno-privrednom sektoru i pretpostavljenima u uredu Zamjenika načelnika generalštaba - ZNGŠ u Beogradu koji su tražili izvršenje naredbi Načelnika Generalštaba JNA o nošenju osobnog oružja, zabrani svih putovanja u inozemstvo, te prijelazu iz redovitih mirnodopskih uvjeta u stanje borbene pripravnosti. Institut takvo stanje nije mogao niti želio prihvatiti, tim više što formalno nije bilo proglašeno ratno stanje u zemlji, što su pred završetkom bili važni zadatci i potpisivanje novih ugovora. Nošenje oružja ne ide i bez nošenja vojnih odora, što bi izazvalo podjele i nepovjerenje među zaposlenicima unutar Instituta i u okruženju. Uvođenje pripravnosti, pak, ako bi se to dosljedno provodilo kao u drugim jedinicama i ustanovama u Petoj vojnoj oblasti i VPO, praktički bi značilo aktiviranje institutske ratne jedinice koja je brojila oko 150 ljudi naoružanih osobnim i automatskim oružjem, ukrcavanje u kamione i ostala institutska vozila svih popisnih mobilizacijskih sredstava (dokumentacija, specijalni alati, instrumenti,

  8

sanitetski materijal...), otpuštanje oko 300 građanskih osoba i stavljanje na tzv. čekanje, pojačanu stražu, uređenje atomskoga skloništa, pa sve do miniranja prilaza objektima Instituta. U isto vrijeme trebalo je završiti projekt Č-64 (raketna topovnjača Petar Krešimir IV), početi s rješavanjem protuminskog broda, nove raketne podmornice po zadatku B-73, te nove diverzantske podmornice s anaerobnom propulzijom na osnovi idejnog rješenja BI 07S. Tu su bili još i zadatci Savezne direkcije SDPR vrijedni oko 250 milijuna dolara koji su se odnosili na projektiranje, izgradnju i isporuku 12 ophodnih brodova za jednu stranu zemlju, jednogodišnje školovanje inozemnog osoblja za projektiranje podmornica prema obostrano usvojenom programu za koji su već bila osigurana sredstva od oko 120 tisuća dolara samo po osnovi transfera znanja za institutski instruktorski kadar, ne računajući troškove stanovanja, prehranu, stručne ekskurzije u zemlji i inozemstvu kod brodogradilišta i proizvođača opreme. Ista direkcija (SDPR) tražila je hitnu pomoć na rješavanju pogonskih problema brodova u jednoj dalekoistočnoj zemlji kako joj ne bi propao posao s riječnim brodogradilištima. Tu je još i kontinuirano održavanje nastave na fakultetima u Zagrebu, pa sve do sudjelovanja oko 12 institutskih stručnjaka na simpozijima i strukovnim društvima čiji je Institut bio član, a sjedišta u inozemstvu. Bili su to jaki argumenti za razumne ljude koji su radili, stvarali, zarađivali, a neki, mada vrlo rijetki, srećom bili na rukovodećim položajima u VPS SSNO i SDPR, te komandnom položaju Pete vojne oblasti, pa su prihvaćali posebnost i redovno stanje u Institutu unatoč sve glasnijim traženjima njihovih pomoćnika. U takvim složenim uvjetima (Brod)arski institut održavao je zadani kurs plovljenja, štoviše, dobio je priznanja za završeni projekt upravljanja pogonom RTOP vrijedan oko dva milijuna dolara, čijem su eksperimentalnom puštanju u rad u Energoinvestu u Sarajevu nazočili i ministri u vladi Hrvatske, prof. dr. sc. Osman Muftić i akademik Davorin Rudolf. Na otvorenom natječaju za sufinanciranje znanstvenih projekata koji je raspisalo Ministarstvo znanosti RH Insitut se natjecao sa šest projekata i dobio novčanu potporu za svih šest, prof. dr. sc. Antun Gamulin primio je državnu nagradu Nikola Tesla za hidrodinamsko rješenje forme trupa brzih ophodnih brodova klase Mirna koju mu je svečano dodijelio Predsjednik Sabora Republike Hrvatske dr. sc. Žarko Domljan. Uz uobičajenu trajnu suradnju s profesorima na Fakultetu strojarstva i brodogradnje - FSB, te Fakultetu elektrotehnike i računalstva – FER, zanimanje za rad Instituta pokazivali su i članovi tadašnjega Predsjedništva Hrvatske (do donošenja novog Ustava RH), akademici Dalibor Brozović i Dušan Bilandžić, kojima je predložen razgovor na temu rada Brodarskog instituta u novim uvjetima samostalne Hrvatske. Takav prijedlog zasnivao se na novom Planu smanjivanja broja organizacija VPS SSNO od 12. travnja 1991. godine, a u tom kontekstu i Brodarskog instituta. U jednoj od inačica predložen je prijelaz na samostalno poslovanje, smanjenje brojnoga stanja za oko 25 posto ili razdvajanje civilnog i vojnog programa. No, nakon oružanih sukoba u Sloveniji, a zatim i u Hrvatskoj, razgovori na tu temu unutar VPS SSNO su obustavljeni. Institut je i dalje zadržavao stanje redovno, radio svoj posao, i iz proračuna VPS-a dobio dodatna sredstva od oko 2,5 milijuna dolara za dobavu CNC glodalica za izradu modela propelera, ali i sredstva za dobavu glodalice za potrebe Rikarda Benčića za izradu propelera do promjera 2,5 metara, te sredstva za popravak krova velikog bazena.

  9

Raketna topovnjača Petar Krešimir IV Djelovanje Instituta u nametnutom ratu Međutim, stanje u zemlji postajalo je sve teže. Uznemirenost prouzročena sve bližim i izvjesnijim ratnim stanjem prenijelo se i u Brodarski institut. Nekoliko zaposlenika, među kojima i trojica pukovnika, zbog novih okolnosti u zemlji, zatražilo je prijelaz u pričuvu, dok ih je mnogo više, podrijetlom iz Slovenije i BiH, te iz drugih jedinica i ustanova iz Pete vojne oblasti, čak i iz Zagreba, zatražilo službu u mirnom Brodarskom institutu. Nakon sve otvorenije agresije jedinica JNA u Baranji i Vukovaru, te prvog zračnog napada na Zagreb u nedjelju u noći 15/16. rujna 1991. godine jedinice kriznoga stožera Novog Zagreba uz suradnju 20-ak pripadnika Instituta preuzele su Institut i stavile ga na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske. 15. rujna 1991. godine – Dan hrvatskog barjaka u Brodarskom institutu Navedeni autorov opis 15. rujna 1991. godine zaslužuje dodatni komentar. Naime, kao što je poznato sudionicima dramatičnih događanja iz toga vremena u BI-u i u krugovima izvan BI-a uključujući i državno čelništvo, dotadašnje rukovodstvo BI-a uzdalo se u mirnu sukcesiju svih dobara kojima je raspolagala JNA i sporazuman prijelaz ove ustanove u djelokrug novonastajuće samostalne države Hrvatske i njezine Vlade. Kako se ovaj naivni scenarij iz dana u dan pokazivao sve neostvarivijim, skupina pripadnika Instituta koju je predvodio Petar Radonić (pukovnik i

načelnik vodećega sektora BI-a) zamislila je, organizirala i provela preuzimanje Instituta uz razoružavanje stražarske jedinice JNA. Akciju je odobrio i državni vrh, a proveli su je sami pripadnici Instituta uz sporazum s gardijskim jedinicama u čijem se okruženju nalazio Institut kao i sve ostale JNA-jedinice i ustanove u Zagrebu. Uslijedilo je nekoliko kritičnih dana u kojima se mogla očekivati i intervencija još uvijek jako prisutnih nabrušenih jedinica JNA iz bližih kasarni ili putem zračnoga desanta, ali upravo je u tome razdoblju potpuni nadzor nad Institutom i njegovom sigurnošću

  10

ostvarivala vojna postrojba naoružana oružjem preuzetim od JNA-straže i osobnim oružjem, sastavljena isključivo od zaposlenika BI-a. Jedinicom je zapovijedalo i provodilo najnužniju vojnu izobrazbu nekoliko donedavnih časnika JNA predvođenih Željkom Dobranovićem, koji su se na ovaj način zajedno s pripadnicima cijele neformalne postrojbe svrstali u sastav hrvatskih oružanih snaga koje su u to vrijeme prolazile kroz fazu nastajanja i oblikovanja u suvremenu HV. Angažman ove postrojbe na čuvanju i očuvanju BI-a omogućio je upućivanje malobrojnih gardijskih jedinica HV-a na druga mjesta mnogo ugroženija od BI-a. Za iskazanu odlučnost, hrabrost i uspješno provedeno stavljanje BI-a i svih njegovih vrijednosti u službu Države Hrvatske, dana 3. lipnja 1993. godine Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman dodijelio je sedamnaestorici sudionika ove akcije Spomenicu Domovinskog rata. Nešto kasnije isto priznanje dodijeljeno je još nekolicini pripadnika BI, a određeni broj osoba stekao je i status branitelja Domovinskog rata. Do danas se održalo obilježavanje 15. rujna koji je dobio interni naziv Dan hrvatskog barjaka u Brodarskom institutu.

(Zdenko Barišić)

U ime Vlade RH Ministarstvo pomorstva i Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske dopisom od 17. rujna 1991. godine za vršitelja dužnosti direktora Instituta imenovali su mr.sc. Željka Dobranovića, dipl. ing., zajamčili svim zaposlenima u Institutu prava iz radnog odnosa, slobodu znanstvenog djelovanja, stečena zvanja, te osigurali sufinanciranje Instituta iz republičkoga proračuna. Pozivu Vlade RH odazvala se velika većina pripadnika Brodarskog instituta. Od ukupno oko 450 zaposlenih tek je 12 časnika i 12 građanskih osoba napustilo Institut i Hrvatsku, jedan broj zaposlenih već od prije su imali rješenja za mirovinu, ili su zatražili prijevremenu, ali je isto tako jedan broj vrlo kvalitetnih i u tom trenutku potrebnih stručnjaka za Institut i RH zatražio i dobio posao u Institutu. Već nakon mjesec dana Institut je, kao institucija od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, na temelju rješenja Ministarstva znanosti upisan u Registar znanstveno- istraživačkih organizacija u znanstvenom području strojarstva i brodogradnje. Uprava Instituta na čelu sa Željkom Dobranovićem uvela je niz mjera za funkcioniranje Instituta u novim uvjetima kao što su: nova Programska orijentacija s novim zadaćama, te zadatcima prilagođena organizacija s odgovarajućim voditeljima. Među zadatcima ističu se završetak RTOP u Kraljevici, modernizacija jedine preostale diverzantske podmornice u Splitu, ali prioritet dobivaju kratkoročni zadatci kojima se trenutačno povećava borbena spremnost plovnih jedinica koje su preuzete u remontu i raspremi u Šibeniku, zatim razvoj eksplozivnoga čamca u Rijeci, razvoj borbenog oklopnog vozila, finalizacija projektila za minobacače, upaljača za granate u radionicama i prostorijama Instituta, Končara, i u drugim proizvodnim pogonima diljem Hrvatske. Sve je to rađeno u uvjetima svakodnevnih i čestih zračnih uzbuna, s prekinutim prometnim vezama s južnim i istočnim dijelovima Hrvatske, a ipak je bilo iznimno uspješno. Skoro svakodnevno Institut je isporučivao dragocjenu mada improvizirano proizvedenu robu za prvu crtu bojišnice. Prvi prototip borbenog oklopnog vozila isporučen je HV-u već potkraj 1992.

  11

godine. Osim toga, Institut postaje središte za ocjenu valjanosti i izvedivosti brojnih zamisli i prijedloga pojedinaca iz radnih organizacija, ustanova i fakulteta koji su svojim inventivnim radom željeli što brže i jeftinije dati svoj prilog obrani Hrvatske. U isto vrijeme Institut se pripremao za svoju redovitu djelatnost definiranu odredbama normativa koje je donosio Nadzorni odbor BI-a i odobravala Vlada Republike Hrvatske. Na temelju natječaja i predloženoga programa rada na dužnost direktora Brodarskog instituta postavljen je prof. dr. sc. Vladimir Andročec, dipl. ing. brodogradnje, dok mr. sc. Željko Dobranović odlazi na dužnost u Glavni stožer Hrvatske vojske, a zatim u Ured Predsjednika Republike Hrvatske.

Časopis Brodogradnja iz 1992. godine – prvi dvobroj Brodarski institut je, iako i sam u vrlo složenim i neizvjesnim okolnostima, početkom 1992. godine preuzeo časopis Brodogradnju koji bi se u tom trenutku bez ovoga požrtvovnog i dalekovidnog koraka sigurno ugasio. Od tada do danas Brodogradnja je kao jedinstven časopis u znanstveno-stručnoj publicistici u Hrvatskoj uspio pravodobno objaviti sva planirana izdanja. Pritom je kontinuirano podizao razinu u znanstvenom, opće-sadržajnom i oblikovnom pogledu da bi danas imao sva potrebna priznanja i vrhunski status u međunarodnoj znanstveno-stručnoj zajednici, posebice kad je riječ o tehničkoj - brodograđevnoj sastavnici.

  12

Tijekom Domovinskoga rata u Brodarskom institutu osmišljena su pa čak i proizvedena mnoga borbena sredstva i sustavi prijeko potrebni obrani zemlje

Diverzantska podmornica DP 01 Velebit, porinuće i unutrašnjost) I da se vratimo nedovršenom naslovu koji implicira o tome što će s Institutom biti SUTRA. To će, ipak, čitatelj morati sam zaključiti. Kao pozvani autor ja ću svoj prikaz, ako dopustite, završiti s jedne vremenske udaljenosti, odnosno za oko 15 do 20 godina. I još jednom na kraju: Dobro vam more! … a o sadašnjem i budućem Brodarskom institutu čitatelji se mogu upoznati iz ostalih priloga i članaka ovoga broja Brodogradnje koji je dobrim dijelom posvećen 65. obljetnici društva (prim. Uredništvo).

  13