Bodenovo poimanje suverenosti 2013

SEMINARSKI RAD

BODENOVO POIMANJE SUVERENOSTI

Predmet: Teorija države

Mentor: dr.sc. Dženeta Miraščić doc. Student i broj indeksa:

1

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

SADRŽAJ

1. UVOD..................................................................................................................................................3

2. ŽIVOTOPIS.........................................................................................................................................4

2.1. Rad i dijelo.....................................................................................................................................4

3. POJAM SUVERENITETA..................................................................................................................6

4. BODENOVO POIMANJE SUVERENITETA....................................................................................7

4.1. Teorija monarhijskog suvereniteta................................................................................................8

4.2. Pojam suvereniteta u političkoj filozofiji Žan Bodena..................................................................9

5. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................................13

6. LITERATURA...................................................................................................................................14

2

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

1. UVOD

Problem suvereniteta nesumnjivo predstavlja jedan od ključnih problema državnog i međunarodnog prava i međunarodnih odnosa uopšte. Suverenitet se javlja kao jedan od najznačajnijih činilaca u određivanju međusobnih odnosa država u procesu uobličavanja njihovog suživota. Upravo zato doktrina međunarodnog prava i cijela pravna teorija posvjećuju izuzetno veliku pažnju pitanju suvereniteta koji je u burnim tokovima međunarodnog života u dvadesetom vijeku konstantno bilo aktuelno i složeno. Prva razmišljanja o ovom fenomenu javljaju se relativno rano ali je sam pojam suvereniteta bio u teoriji shvatan dosta različito, da bi osnove njegovog obima i sadržaja, u smislu savremenog shvatanja ovog pojma, bili uobličeni praktično tek sa nastankom apsolutnih monarhija. Naravno unutar općih okvira pojedini elementi pojma suvereniteta shvatani su veoma različito od strane pojedinih mislilaca. Osim toga pojam doživljava evoluciju i u različitim istorijskim epohama i društveno istorijskim kontekstima.

Od samog početka teoretičari su bili svjesni da suverenitet nije apsolutan već da podliježe određenim ograničenjima. Shvatanja njihove prirode i obima ograničenja takođe nisu jednoznačna. Budući da suverenitet nije samo teorijski pojam već i empirijska pojava koja se mijenja u istorijskom toku to su i njegova realna i konkretna ograničenja u praksi kao i njihove teorijske eksplikacije bili različiti. Preplitanja i ukrštanje različitih i protivrječnih tendencija u međunarodnoj zajednici daju suverenitetu kompleksna obiljležja. Grubo gažen i ugrožavan u dva svjetska rata, nakon toga smješten u istorijski kontekst hladnog rata i blokovskog nadmetanja on se i danas suočava sa novim izazovima u uslovima unipolarnog svijeta i težnji jedine preostale supersile da bude globalni hegemon.1

Iako je opšte prihvaćen kao jedno od osnovnih obilježja svake države i osnov za njihove međunarodne odnose, suverenitet naročito manjih i slabijih zemalja često je bio praktično ograničavan usljed pragmatičnih političkih interesa velikih i moćnih država. U pozadini ovih konkretnih političkih neretko i oružanih intervencija i narušavanja suvereniteta veoma često je stajalo određeno teorijsko tj. preciznije rečeno ideološko opravdanje tj. pozivanje na više vrijednosti i ciljeve ''svete'' misije i razne druge vrhovne ideje u ime kojih se narušava ili ograničava suverenitet manjih i slabijih zemalja.

Koncept suvereniteta upravo je rezultat pobjede shvatanja da se najviša vlast ne nalazi iznad države već u njoj. Prva potpuna teorija suvereniteta je Žana Bodena koji u svom djelu „Šest knjiga o republici“, definiše ga kao najvišu vlast države nad podanicima i građanima koja nije ograničena zakonom. Ova teorija je nastala da bi podržala monarhijsku političku centralizaciju protiv težnje za univerzalnom dominacijom katoličke crkve i u borbi protiv unutrašnjih protivnika.

1 Šimonović, I., Globalizacija, državna suverenost i međunarodni odnosi, Narodne novine, Zagreb, 2005. str. 284.

3

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

2. ŽIVOTOPIS

Žan Boden rodio se u blizini Angersa u porodici bogatog majstora krojača Guillaumea Bodina i Catherine Dutertre. Školovao se u rodnom gradu, a potom ga je privukao sveštenički život te se pridružio karmelićanskom samostanu Notre-Dames-des-Carmes. Prije nego što je položio svešteničke zavjete, otišao je 1545. studirati dvije godine u Pariz; od 1550. godine studirao je pravo u Toulouseu. Krajem studija preveo je s grčkog na latinski jezik djelo Opijana (Oppiani De venatione, 1555.) pod patronatom angerskog biskupa.

Godine 1560. vratio se u Pariz i obnašao stanovite službe kao kraljev savjetnik. Tokom vjerskog sukoba u Francuskoj, Bodin je ostao vjeran katoličanstvu. Godine 1570. postao je nadzornik šuma u Normandiji, tu se navodno zamjerio kralju Karlu IX, jer

je utvrdio da je kralj samo korisnik šuma, dok one zapravo pripadaju narodu.

Žan Boden

Potom je od 1571. do 1583. godine služio kao sekretar vojvode od Alençona, koji je bio član kraljevske porodice. Ta je služba omogućila Bodenu veliki upliv u poslovima visoke politike i diplomatije, tako je 1573. dočekao poljsko veleposlanstvo koje je kraljevom mlađem bratu Henriku, ponudilo poljsku krunu. 1576. godine postao je predstavnik Trećeg staleža u pariškom Parlamentu.

2.1 Rad i djelo

Boden je 1566. napisao djelo Metode za lako razumijevanje istorije (Methodus ad facilem historiarum cognitionem). U tom djelu razvio je teoriju univerzalnog istorijskog znanja, zaključivši da istorijsko i pravno znanje omogućuje bolju upravu i vladavinu države.2

Sa stajališta sociologije prava, njegovo je najpoznatije djelo „Šest knjiga o republici“ (Les Six livres de la République) napisano 1576. u šest tomova, koje sadržava ukupnu pravnu i političku misao renesansne Francuske. Kao realistički renesansni mislilac, Boden je, u socijalno-političkoj pravnoj misli ostao poznat kao jedan od prvih tvoraca i utemeljitelja teorije suvereniteta.

2 Čavoški, K., Uvod u pravo, osnovni pojmovi i državni oblici, Draganić, Beograd, 1999. str. 153.

4

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

Suverenitet, suverenost, za Bodena je određujući pojam za državu i državni ustav. Ius maies tatis za Bodena znači apslolutnost, jedinstvo i nepremostivost vlasti.3 Um i autoritet čine najautoritativnije principe državnog života, a vlast i vladari odgovorni su za dobrobit ljudi i naroda, ne samo pred pozitivnim, ustavno-pravnim, već i pred prirodno-pravnim zakonom.

Boden se uveliko bavio izučavanjem tzv. komparativnog prava (upoređivanjem pravnih rješenja iz raznih država), što je do danas ostala jedna od glavnih metoda u pravnoj nauci. Takođe je vjerno prikazivao istorijski razvoj pravnih instituta, što je u to vrijeme bila avangardna metoda u pravnoj (i svakoj drugoj) nauci. Takvim pristupom izučavanju prava, Boden je pokrenuo proces koji je pravnu nauku u velikoj mjeri emancipiralo od pukog korišćenja metoda jezične egzegeze.

Makar su njegova izučavanja bila prvenstveno pravnog karaktera, dodirnuo je i područje ekonomije (u to vrijeme su se državnim finansijama i upravljanjem nacionalnom ekonomijom, uostalom, bavili pravnici): tu je Boden prepoznao da pravo bogatstvo države ne počiva u količini zlata, nego u proizvodnji i prirodnim resursima. U djelu “Réponse aux paradoxes“ de M. de Malestroit (1568) ukazao je na pogrešnost pripisivanja inflacije zloupotrebama u kovanju novca – ispravno uputivši na nagli porast ponude zlata iz Amerike kao glavni razlog inflacije.4 U vrijeme kada ekonomska nauka jedva da je postojala (a i inflacija je predstavljala novi fenomen), takva je teza bila pravi spoznajni prodor. Uz to je Boden uspio prepoznati kretanje cijena tokom vremena koristeći ekonomske podatke na statistički način, što je takođe predstavljalo veliki spoznajni doprinos.

Godine 1581. napisao je “ De la démonomanie dessorciers“ u kojem upozorava na postojanje demonskih sila koje navode ljude na odbacivanje vjerovanja u postojanje magije i vještica koje služe Sotoni. On objašnjava kako je napisao to djelo sa ciljem da upozori ljude na djelovanje vraga i odvratio ih od služenja njemu i naglasio kako ne postoji gori zločin od toga koji zavrijeđuje najtežu kaznu.

Boden se zalagao za princip tolerancije između narodnih i religijskih skupina, te biografi proučavanjem njegovih djela nalaze da je bio vjerski sinkretist i pristalica deizma. Kao političko rješenje Boden je, međutim, nudio da država osigura jednoobrazno bogoštovlje gdje god je to moguće (u Francuskoj bi to, jasno, bilo katoličanstvo), a toleranciju bi prema Bodenu trebalo uspostaviti u onim krajevima gdje se manjinska vjerska zajednica ne može suzbiti bez nereda.

3 Slavnić, Lj., Ustavno pravo, Privredna akademija, Novi Sad, 2007. str. 384.4 Marković, R., Ustavno pravo i političke institucije, IPD Justinijan, Beograd, 2006. str. 362.

5

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

3. POJAM SUVERENITETA

Suverenitet, koji potiče od francuske riječi souverain i od latinske riječi superanus) je potpuna vlast vladara, države ili naroda na vlastitoj teritoriji (suverenost u odnosu prema političkoj zajednici unutar države, odnosno unutrašnji suverenitet), te nezavisnost takve vlasti u odnosu na bilo kakvu spoljašnju, tuđu vlast (spoljni suverenitet).5

Termin suverenitet koristi se da bi se označio neki subjekt koji je vrhovni u svom domenu. To zapravo znači da je subjekt koji je suveren nezavisan od drugih subjekata a da su oni u odnosu na njega niži i prema tome zavisni.6 U ovom smislu pojam suverenosti korišten je u katoličkoj crkvi i bio je jedan od atributa njenog poglavara, pape. Ipak najznačajnija i najšira upotreba pojma suverenosti vezuje se za političke pojave u društvu, u prvom redu za državnu vlast.

Međutim, primjenjen na državnu vlast pojam suvereniteta izaziva velike nesporazume prije svega zbog složenosti samog pojma, budući da se kroz suverenitet prelamaju fundamentalni problemi države i društva. Osim toga većina teorija o suverenitetu politički je obojena, usljed čega je značajan uticaj i političkih motiva i ciljeva.7 To je i razlog što se često govori ne o suverenitetu već za ili protiv njega. Polemika za i protiv suvereniteta vodi se i danas sa nesmanjenom žestinom uz mnoštvo novih argumenata obuhvatajući nove dimenzije ovog složenog pojma. Sa apstraktno teorijskog gledišta suverenitet se danas spušta i na teren praktične politike, postaje oružje ideološke konfrotacije, karakteristične za svijet u kome živimo. Porijeklo suvereniteta i njegovo teorijsko uobličavanje najuže je povezano sa političkom situacijom u Evropi krajem XVI i početkom XVII vijeka.

Po shvatanju nekih britanskih teoretičara suverenitet definisan u smislu isključive vlasti i kontrole nad teritorijom i ljudima nastanjenim na njoj jeste pojava koja prati sve oblike života grupa, plemena itd. Pojam suvereniteta rezultat je dubokih političkih vrenja u Evropi u periodu od XII do XVII vijeka kada su razoreni temelji starog srednjevjekovnog svjetskog poretka zasnovanog na univerzalističkim shvatanjima katoličke crkve i vrhovnosti pape i postavljeni temelji novog poretka čiji su odlučujući politički subjekti nezavisne nacionalne države.8

Suverenitet ima dva osnovna vida: pravni i politički tako da mogu biti izgrađeni pravni i politički pojam suvereniteta.9 S pravne tačke gledišta suverenost je obilježje državne vlasti koje se sastoji u nezavisnosti državne vlasti prema spoljnim faktorima i suprematiji državne vlasti prema unutrašnjim faktorima ili kraće, suverenost je obilježje državne vlasti koje se ispoljava u njenoj pravnoj neograničenosti. U političkom smislu suverenitet označava vladajući odnos između političkog tj. stvarnog nosioca vlasti i državne vlasti. Ovaj odnos je istorijski uslovljen pa zato i suverenitet ima različito značenje. Tako je suverenitet u apsolutnoj monarhiji značio princip ne samo vrhovne, već i neograničene vlasti pojedinca monarha, dok u demokratskoj političkoj teoriji suverenost znači da je stvarni nosilac neotuđive političke moći narod.

5 Čavoški, K., Uvod u pravo, osnovni pojmovi i državni oblici, Draganić, Beograd, 1999. str. 155.6 Vrban, D., Država i pravo, Golden marketing, Zagreb 2003. str. 163.7 Denzer, H., Klasici političkog mišljenja, Golden marketing, kn. 1., Zagreb 1998. str. 312.8 Šimonović, I., Globalizacija, državna suverenost i međunarodni odnosi, Narodne novine, Zagreb, 2005. str. 287. 9 Marković, R., Ustavno pravo i političke institucije, IPD Justinijan, Beograd, 2006. str. 364.

6

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

4. BODENOVO POIMANJE SUVERENOSTI

Žan Boden postavlja tezu da su stabilna vlast i poredak najveće društvene potrebe. U svom djelu „Šest knjiga o republici“, Boden je razvio uslove osiguranja državnog poretka, čiji je osnovni preduslov postojanje suverenosti države koja predstavlja najvišu vlast i koja ne zavisi od podanika. Svi suvereni vladari su jednaki, a njihova vlast je neograničena jer podliježe božanskom pravu, prirodnom pravu razuma i pravu naroda. Boden je i prvi autor koji je definisao suverenost kao vrstu apsolutne vlasti u državnoj zajednici. Za suverena vlast jednih je ograničena suverenom vlašću drugih zajednica država.

U međunarodnim odnosima Boden je vidio dva osnovna pravila, i to: silu i povjerenje. Takođe, trudio se i za striktno poštovanje međunarodnih sporazuma (pacta sunt servanda). Žan Boden je u svojoj teoriji proučavao odnos između društva i suvereniteta. Smatrao je da je država zajednica velikog broja porodica, koja je opremljena suverenitetom. Ukoliko nema suvereniteta i javne vlasti, država se ni po čemu ne razlikuje od drugih ljudskih zajednica. Suverenitet je najviša moć u društvu, koja je, u stvari, moć naređivanja i moć da se donosu zakoni. Suverenitet se temelji na ugovoru među pojedincima, prilikom kojeg se suverenitet prenosi na vladara. Suverenitet i moć vladara su neograničeni i on ima pravo da donosi zakone kojima se uređuje zajednica i koji imaju prednost u odnosu na običaje i tradiciju, tj. mogu ih ukinuti. Boden je suverenitet vladara ograničio prirodnim pravima i moralnim poretkom, koji ne smeju biti ugroženi ni na koji način. Ono što je izvan suvereniteta su religija, moral i privatna svojina. Boden nije govorio o načinima uspostavljanja poretka, mada je smatrao da svaki poredak nastaje silom.

Žan Boden nije, međutim, samo izumio odgovarajući izraz za suverenost već je ovo svojstvo države učinio njenim bitnim određenjem po kojem se ona razlikuje od sličnih ljudskih tvorevina. Država je – kako kaže Boden – „pravna vladavina mnogih porodica, i onoga što je zajedničko, sa suverenom vlašću“.10

Boden na francuskom jeziku, pored ostalog, kaže: „République est un droit gouvernement.“ Državna vlast (gouvernement) je definisana pravom, ali, kako je suverena vlast istovremeno i legibus solitus, to nikako ne mogu biti oni osnovni zakoni koji konstituišu i definišu samu vlast, bilo da su to božanski ili prirodni zakoni, ali starodrevni običaji, ili, pak, viši ustavni zakoni koji se, za razliku od običnih zakona, na poseban način donose.11 Jer ako suverenost nije puka sila već zakonita vlast, onda je definisanje takve vlasti apsolutna nužnost, a uslovi tog definisanja moraju biti izvan domašaja samog nosioca suverene vlasti. To bi bila ona temeljna načela koja suverenu vlast čine jednom pravnom državom (un droit gouvernement). Takva temeljna pravila, na kojima francuska država počinje, Boden je otkrio u Salijskom zakonu i u neotuđivosti kraljevske vlasti i njenih prerogativa, uključujući i način njenog nasljeđivanja12. Stoga kad Boden kaže da je suverena vlast razrešena obaveze pokoravanja zakonima, on ima na umu samo obične zakone, a ne i ona temeljna načela koja definisu suverenu vlast i utvrđuju njenog nosioca.

10 Bodin, J., Šest knjiga o republici, Politička kultura, Zagreb, 2002. str. 33.11 Marković, R., Ustavno pravo i političke institucije, IPD Justinijan, Beograd, 2006. str. 365.12 Slavnić, Lj., Ustavno pravo, Privredna akademija, Novi Sad, 2007. str. 386.

7

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

Upravo su ova temeljna načela navodila mnoge na zaključak o neugodnom neskladu u Bodenovoj zamisli suverenosti. Boden definiše suverenost kao vrhovnu vlast nad građanima i podanicima koja je pravno neograničena, pošto je suveren izvor prava. A potom, što se obično ističe kao neusklađenost, u izvjesnoj mjeri odstupa od neograničenosti suverene vlasti. To se prije svega odgleda u njegovoj tvrdnji da je suveren vezan božanskim i prirodnim pravom, mada, po njemu, nema načina da se suveren učini pravno odgovornim zbog povrede prirodnog zakona. Uz to je suveren dužan da se pridržava sklopljenih ugovora i poštuje privatnu svojinu. A zbog ove svjetosti privatne svojine suveren može da oporezuje samo uz saglasnost staleža. Pored ovih moralnih i političkih obaveza, suveren je, po Bodenu, ograničen i posebnom vrstom zakona, koji su nužno povezani sa vršenjem suverenosti kao takve i koje suveren ne može da mjenja. To su leges impereii, koji se tiču oblika vladavine, i koje je suveren dužan da poštuje.13 Time je suveren, s jedne strane, pravno neograničen i izvor prava, a sa druge strane, podrijeđen ustavnim zakonima koje sam ne donosi i ne može da ih mjenja

4.1. Teorija monarhijskog suvereniteta

Srednji vijek je otvorio proces teorijskog pluralističkog shvatanja suvereniteta. Dakle, javile su se brojne teorije. Među njima je i teorija o suverenitetu Žana Bodena, koja je do tada najpotpunija, a do danas u nekim elementima neprevaziđena. Žan Boden je u svom djelu „Šest knjiga o republici“ utemeljio modernu teoriju o suverenitetu. Prema toj teoriji, suverenitet je najviša apsolutna i neograničena vlast (suma potestas), koju, kako to utvrđuje Boden, najbolje i najpotpunije može vršiti jedna ličnost (car, kralj, knez), tj. monarh.14 Dakle, državna vlast apsolutne monarhije oličena je u monarhu, koji je suveren. Tako centralizovana monarhijska vlast u sebe uključuje sam pojam vlasti (suma potestas), ali i najvišu vlast (suma imperium).

Samoj vlasti se stalno daju dva razna značenja koja je potrebno razlikovati. U jednom se pod tim misli autoritet nosioca vlasti da bi se njegove odluke respektovale, a u drugom se podrazumijeva ona sila kojom raspolaže nosilac vlasti da bi mogao svoju odluku prisilnim putem realizovati. Za pravno reznovanje, posebno kada se govori o suverenitetu kao najvišoj vlasti, primaran je prvi pojam. Kod monarhijskog suvereniteta po pravilu se ova dva značenja podudaraju.15

Boden utvrđuje da je suverenitet neograničen, jedinstven, neodgovoran, stalan i neotuđiv, tj. monarhova vlast je jedinstvena, neodgovorna, stalna i neotuđiva. Jer, vlast monarha dolazi od Boga i jedino njemu odgovara i njime je ograničena.

Već u Bodenovo doba bilo je jasno da postoje različite monarhije (apsolutne, ograničene, nasljedne, te drugi vidovi autokratskih vladavina), a danas su uglavnom takve monarhije iščezle, ili su ih formirali novi oblici vladavine, što potpuno relativizuje njegovo shvatanje suvereniteta.16

4.2. Pojam suverenosti u političkoj filozofiji Žan Bodena

13 Krbek, I., Suverenitet-najviša vlast, Rad Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1965. str. 53.14 Bodin, J., Šest knjiga o republici, Politička kultura, Zagreb, 2002. str. 38.15 Krbek, I., Suverenitet-najviša vlast, Rad Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1965. str. 69. 16 Slavnić, Lj., Ustavno pravo, Privredna akademija, Novi Sad, 2007. str. 387.

8

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

Republika je ispravno vladanje nad više domaćinstava, kao i nad onim što im je zajedničko i to s pomoću suverene vlasti. 17 U ovoj rečenici Boden otkriva putokaz svoje političke misli koju će detaljno razraditi u kasnijim poglavljima svojeg kapitalnog djela. Odmah nakon definicije, Boden kreće u podjelu temeljnih pojmova, pa tako kao prvi element ističe ispravno vladanje kako bi naglasio razliku između republike kao ispravnog oblika političkog organizovanja i svih drugih devijantnih političkih organizacijskih oblika.18

Na početku Boden jasno daje do znanja kako u izgradnji svoje teorije nema namjeru zadržavati se u sferi idealnog, odnosno metafizičkog već mu je intencija dati praktičnu sliku republike. U tom smislu namjerno radi odmak od Platona i Thomasa Morea upravo zato da bi pokazao želju za praktičnim prikazom republike. Primjećuje se i kritika ranijih teoretičara poput Aristotela i Cicerona jer Boden ističe njihovu dalekovidnost kod davanja definicije republike, ali opet s druge strane kaže kako njihove definicije sadrže premalo elemenata da bi se s uspjehom mogla istaknuti differentia specifica u odnosu prema svim ostalim teorijskim pokušajima definisanja republike.19

Republika je za Bodena paradigma, misaoni okvir unutar kojeg nastoji pronaći najbolje teorijsko određenje države. Zanimljivo je i Bodenovo poimanje „domaćinstva“ kao ispravnog vladanja nad više podanika koji se pokoravaju starješini porodice i nad svime što njemu pripada. 20 Budući da se republika sastoji od više domaćinstava, Boden preslikava odnose koji vladaju u domaćinstvu na one koji vladaju u republici, ali ne u apsolutnom smislu jer nad svim domaćinstvima stoji vladar, suveren koji ispravno upravlja nad svim domaćinstvima. Odnosi između više domaćinstava u okviru republike regulisani su porodičnim ugovorima, ali ti ugovori su podvrgnuti zakonu baš kao što je i starješina podvrgnut suverenom vladaru. Vladar je taj koji usmjerava i određuje putokaze daljnjeg razvoja republike, a podanici su ga dužni slušati i slijediti. Središnji dio Bodenove nauke zauzima pitanje suverenosti koju određuje kao apsolutnu i trajnu vlast neke republike.21 Ona mora biti trajna, a bez te oznake svaki nosilac vlasti nije suveren već samo čuvar vlasti kojeg vladar ili narod može opozvati u svakom trenutku. Suverena vlast je temelj svake republike, a uprkos drugim mišljenjima Boden pokazuje kako mnogi vladari kroz istoriju nisu bili suvereni.22

17 Bodin, J., Šest knjiga o republici, Zagreb, Politička kultura, 2002, str. 46.18 Prema Bodenu „…lupeških ili gusarskih družina s kojima ne treba imati posla ni veze niti sklapati ikakva saveza, čega se oduvijek držalo u svakoj dobro uređenoj republici.“ Ibid. 19 Boden ističe kako su Aristotel i Ciceron republikom smatrali društvo ljudi koje na okupu drži želja za dobrim i sretnim življenjem, ali prema njemu i Aristotel i Ciceron ispuštaju iz vida obitelj, suverenost i ono što je u jednoj republici zajedničko. Ibid., str. 14.20 Ibid., str. 19.21 Ibid., str. 33.22 Tako npr. čak i kod rimskih diktatora Boden nalazi obilježja koja negiraju njihovu suverenost. Diktatori su za Bodena bili „samo“ povjerenici naroda kojima je vlast dodijeljena na određeno vrijeme. Narod se time nije odrekao suverenosti, a diktatori za svoju dužnost ostaju odgovorni narodu i moraju mu položiti račune nakon isteka „mandata“. Suvereni vladar se na takve obveze ne može prisiliti, budući da on ostaje odgovoran samo Bogu. Jednake argumente Boden ističe i u slučaju atenskih arhonta kojima je vlast dodijeljena na određeni rok. Atenske arhonte Boden smatra magistratima koji nakon isteka službe moraju vratiti vlast narodu i preuzeti odgovornost za svoje postupke zbog čega ih se ne može smatrati suverenima. Također, Boden razmatra i problematiku glavnog i doživotnog vladarevog namjesnika za kojeg kaže da ga se ni tada ne može smatrati suverenom, budući da ga je narod samo „opunomoćio“ da čuva njegovu vlast, što je apsolutno jednako situaciji kada vlasnik prepušta posjed svoje stvari drugome. Vidi: Ibid., str. 34-36.

9

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

Apsolutna vlast je druga oznaka suverenosti koja se primarno shvata kao bezuslovna, budući da se suveren ne može i ne smije uslovljavati. U trenutku kada suveren stupi na vlast jedina ograničenja koja mu se mogu nametati moraju proizlaziti iz Božjeg ili prirodnog zakona. .23

Boden ističe i jednu vrlo važnu činjenicu, odnosno obaveznost onih sporazuma koje vladar sklopi s podanicima, ali i sa strancem. Vladar raspolažući suverenom vlašću ima ulogu jemca za one sporazume koje njegovi podanici sklapaju jedni s drugima pa tim više on mora i sam biti obavezan za pravno relevantne rezultate vlastite volje koje učini drugima, i to bilo vlastitim podanicima, ali i ono što je još važnije, strancima. Ovdje se uvodi pojam obaveze vladara koja se za vrijeme u kojem Boden djeluje može smatrati revolucionarnom.

Teorijsko uporište za obavezu vladara, pronalazi se u teološkoj sferi, jer i samoga Boga obavezuju vlastita obećanja.24 Samim time ako Bog može biti obavezan svojim obećanjima, nema nikakvog razloga da to ne bude i vladar koji je suveren, ali koji je ograničen prirodnim i Božjim zakonima.

Posebno nam je zanimljiva Bodenova analiza pisma kralja Franje II upućenog Švajcarcima u vezi povrata duga kojeg je načinio njegov prethodnik. Na kraju se ističe Bodenovo viđenje međunarodnog prava pa tako, međunarodno pravo ništa više ne obavezuje negoli njegovi vlastiti ukazi, ako je međunarodno pravo nepravično, vladar u svom kraljevstvu može od njega odstupiti zahvaljujući svojim ukazima te zabraniti podanicima njegovu primjenu, kao što je u našem kraljevstvu učinjeno sa robovlasničkim pravom, premda je to pravo bilo zajedničko svim narodima, a može se tako postupiti i u drugim sličnim stvarima, samo ako se ništa ne čini protiv Božjeg zakona.25

Već Boden u svojoj analizi potvrđuje pravnu prirodu međunarodnog prava ističući kako međunarodno pravo obavezuje.26 Time suverenost vladara nije okrnjena jer je vladar podvrgnut i Božjem zakonu i ne smije činiti ništa što bi bilo protiv Njegove riječi. Primjetno je dualističko shvaćanje međunarodnog prava, budući da se jasno ističe razlika između međunarodnog prava i vladarevih vlastitih ukaza.

23 „...kao što biva u Tatariji da, kada umre njihov veliki kralj, knez i narod kojemu pripada izborno pravo, među njegovim rođacima odaberu nekoga po svojoj volji, samo što mora biti pokojnikov sin ili nećak, pa ga posade na zlatno prijestolje i obrate mu se ovim riječima:“Molimo te i tražimo od tebe, a i pozivamo te da nad nama kraljuješ.“ Kralj na to kaže:“ Ako to tražite od mene, treba da budete spremni postupati kako vam zapovijedim: naredim li da se nekoga ubije, mora ga se ubiti smjesta i bez odlaganja, a cijelo kraljevstvo mi mora biti povjereno i nalaziti se u mojim rukama.“ Na ovo narod odgovara:“Neka bude tako“, a kralj nastavlja:“Riječ iz mojih usta bit će mi mač“, na što mu svi povlađuju. Nakon ovoga, uhvate kralja i skinu ga s prijestolja te ga posjednu na zemlju na jednu dasku, a kneževi mu upućuju ovakve riječi:“ Pogledaj uvis i spoznaj Boga, pa pogledaj ovu dasku na kojoj ovdje dolje sjediš. Ako budeš dobro vladao, imat ćeš sve što poželiš. U protivnome, past ćeš tako nisko i ostati bez svega da nećeš moći zadržati čak ni ovu dasku na kojoj sada sjediš.“ Poslije toga, podignu ga uvis i proglase tatarskim kraljem. Takva je vlast apsolutna i suverena jer joj se ne postavlja nikakav drugi uvjet do onoga koji je određen Božjim i prirodnim zakonima.“ Ibid.24 Ibid., str. 47.25 Ibid., str. 52.26 Vukadinović, R., Teorije međunarodnih odnosa, Politička kultura, Zagreb, 2005. str. 112.

10

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

Postoji pet temeljnih značenja suverene vlasti i tri državna oblika koja se razlikuju prema nosiocima suverenosti. Prvo značenje suverenosti je vladarevo ovlašćenje da donosi zakone i to bez pristanka nekog drugog subjekta. Traženje pristanka anuliralo bi njegovu vlast čime bi se vladar od nosiocaa suverenosti pretvorio u podanika ili sudruga, zavisno o tome traži pristanak od nekog „višeg“ ili „nižeg“ od sebe.27 Drugo značenje suverenosti sadržano je u pravu objave rata ili pregovora/zaključenja mira. Postavljanje zvaničnika (magistrata) i podjela ovlašćenja predstavlja treće značenje suverenosti koje nije sadržano u samom činu izbora, nego u njihovoj ratifikaciji. Stoga, izbor zvaničnika može biti dodijeljen nekoj posebnoj skupštini, ali suvereni vladar uvijek zadržava pravo potvrde izabranog zvaničnika. Četvrta oznaka suverenosti je najviša jurisdikcija u smislu priziva na odluke magistrata. Povezano s tim, peta oznaka suverenosti je ovlašćenje dodjele pomilovanja. Boden ovdje spominje još neke oznake suverenosti kao npr. pravo kovanja novca ili prava na ubiranje nameta i poreza, ali ih smatra samorazumljivim elementom zakonodavne vlasti.28

Prema nosiocu suverene vlasti, razlikuju se tri državna oblika koja se nazivaju monarhijama (suverenost je u rukama monarha), aristokratijama (suverenost je u rukama manjine naroda) i demokratijama (suverenost je u rukama većine naroda).29 U svakom se državnom obliku može vladati demokratski, aristokratski ili monarhijski što dovodi do devet različitih kombinacija. No, u središtu zanimanja kod analize državnih oblika je pojam dobre vlasti. Dobra vlast je umjerena vlast koja harmonično povezuje sve društvene grupe ili staleže neke države te ih u skladu s njihovom funkcijom i značenjem za državu uključuje u tu vlast. Naravno, idealu dobre vlasti više se ne može dodijeliti jednoznačno i čvrsto mjesto u sistemu državnih oblika i oblika vlasti. Pravedna vlast ne može se iznuditi određenim institucionalnim uređenjem države, ona je kao „proportion harmonique“ proizvod faktičnog oblikovanja države, političke pameti vladara. Boden svakako želi da monarhija bude umjerena putem demokratskog i aristokratskog načina vladanja, aristokratija pomazana kojom kapi demokratskog ulja, a demokratiju može smisleno zamisliti samo kao „principauté“ . Samo pametna vlast u praksi može u tim oblicima realizirati harmoničnu pravednost.

Posebno je zanimljivo Bodenovo pravno kvalifikovanje značenja suverenosti. Pokazuje se kako je značaje suverenosti ovlašćenje (odnosno pravo) na donošenje zakona, pravo objave rata i mira, ovlašćenje (pravo) postavljanja magistrata, dodjele pomilovanja i sl. Takođe, ograničenje suvereniteta Božjim i prirodnim zakonima pokazuje kod Bodena relativnost samog pojma koji se analizira i obrađuje. Iz toga zaključujemo kako je suverenost kod Bodena relativna, pravno određena kategorija i kao takva podložna pravu te ograničena „višim“ poretkom koji proizlazi iz prirode i Božjeg razuma. Moderne politološke analize dale su novo tumačenje Bodenovoj teoriji države. Suverenost prema vani, u toj koncepciji, nije samo dužnost osiguranja nezavisnosti države od stranih političkih subjekata (npr. od Svetog rimskog carstva, ali i od Katoličke crkve), već i dužnost samoograničavanja svoje moći na svoju teritoriju i svoje državljane i to prema pravilima međunarodnog prava. Mnogo dalekosežnije, riječ je o imanentnom samoograničenju političke vlasti kao suverene.

27 Ibid., str. 58.28 „Što se pak tiče prava na kovanje novca, ono je sadržano u samoj naravi zakona pa samo onaj tko ima vlast da donosi zakone, može zakonom uređivati optjecaj novca...“, Ibid., str. 67.29 Čavoški, K., Uvod u pravo, osnovni pojmovi i državni oblici, Draganić, Beograd, 1999. str. 159.

11

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

Suverena vlast je, naime, vrhovna vlast u državi samo ako država postoji, a ona ne može postojati bez ispravnog vladanja državom.30

Kao zaključak ovog razmatranja Bodenove političke teorije možemo ukazati na dvije bitne odrednice njegove nauke. Prvenstveno, Bodena treba razumjeti kao posmatrača koji artikulira svijet oko sebe spajanjem duhovnog i svjetovnog, sakralnog i profanog. Vladar je suveren, ali njegova suverenost nije apsolutna, već relativna i ograničena Božjim zakonima. Upravo ti Božji zakoni, zakoni prirode predstavljaju zametak onoga što će drugi teoretičari nazvati ius gentium i detaljno razraditi.31

S druge strane, suverenost u svim svojim glavnim značenjima kod Bodena predstavlja određeno pravo ili ovlašćenje vladara. Suverenost je kod Bodena „juridizirana“ i pravno određena, te samim time i ograničena.

30 Šimonović, I., Globalizacija, državna suverenost i međunarodni odnosi, Narodne novine, Zagreb, 2005. str. 291.31 Marković, R., Ustavno pravo i političke institucije, IPD Justinijan, Beograd, 2006. str. 366.

12

Bodenovo poimanje suverenosti [Year]

5. ZAKLJUČAK

Suverenost je središnje pitanje (i preokupacija) pravne nauke koje ne prestaje da zanima pravne mislioce od kako je nastala moderna država pa sve do danas. No uporedo sa njom traju i mnoge dileme i zablude o tome: šta je ona, da li i dalje postoji i opstaje ili ne, da li može i treba da bude ograničena, da li ima ikakvog smisla modernu suverenost izjednačavati ili upoređivati sa onom tradicionalnom i sl. Bez obzira na različita tumačenja, preovlađuje ono, da je suverenost bitno obilježje države (i njene vlasti) i da se za nju vezuje. Zato je suverenost fenomen moderne države (s kraja XVI vijeka) i pojavljuje se onda kada se usljed krize i iščezavanja papskog autoriteta otvorio problem dislokacije moći odnosno vlasti. Tako se umjesto tradicionalnog pojma autoriteta došlo do novog pojma i naziva suverenost.

Kao pravni pojam i politički princip vezan za državu, suverenost svoj ugled i postojanje najviše duguje Žan Bodenu, čuvenom francuskom misliocu i teoretičaru države. Od njega pa do danas to je uzvišena reč koja kod većine ljudi izaziva divljenje i strahopoštovanje. No nije tako kod svih jer ima i onih koji je preziru i za koje ona nema prijatan prizvuk. Šta više za neke je ona odgovorna za sva zla sadašnjice. Na nju se čak gleda i kao krivca za nastanak i širenje nacionalizma, imperijalizma, totalitarizma i drugih negativnih društvenih pojava. Tako se i došlo do shvatanja i teorija koje su osporavale i odbacivale suverenost ili su naspram suverene države razvile i nametnule i pojam nesuverene države.

Dakle, suverenost je tekovina moderne države. Žan Boden ju je definisao kao svojstvo vlasti koja ne zavisi ni od koje druge vlasti niti može biti pravno ograničena. Neograničenost suverenosti u pravnom smislu ne znači da je ona to i u društvenom smislu. Pravna neograničenost državne vlasti ne smije da se izjednači sa njenom samovoljom. To ne znači bukvalno apsolutnu vlast i pravo države da radi šta hoće već samo to da je pravno najviša i neograničena.

U svom djelu „Šest knjiga o republici“, Boden suverenost definiše kao najvišu vlast države nad podancima, neograničenu zakonima, pri čemu termin „neograničen“ ne uzima u njegovom asolutnom značenju.32 Naime, Boden podvlači razliku između zakona i prava i na taj način ističe da je suverenost ograničena božanskim i prirodnim pravom. Boden definise suverenost kao vrhovnu vlast nad građanima i podanicima koja je razrešena obaveze pokoravanja zakonu. Tako se za suverenu vlast vezuju svojstva: stalnost, neprenosivost, neotuđivost, nedeljivost, pravna neograničenost.Ipak, sam Boden je poznavao kategoriju zakona (leges imperii), koje ni suveren nije vlastan da menja (recimo, o obliku vladavine).

Bodenovo učenje o suverenosti imalo je velike odjeke na djela iz tog razdoblja (druga polovina XVI vijeka), a od autora vrijedi posebno izdvojiti De Bčzea i njegovo djelo "Du droit des magistrats sur leurs sujets" ("O pravu državnih službenika nad njihovim podanicima") iz 1575. godine, te Hotmana (Franco Gallia) iz 1573. godine. Postoji mišljenje da i Vitorijin pojam suverenosti koji je dobijen iz međunarodnog prava bolje odgovara modernom značenju nego Bodenov, no uprkos tome, postoji jedinstveno mišljenje da je Bodenova ideja suverenosti prva sistemska obrada tog problema.

32 Slavnić, Lj., Ustavno pravo, Privredna akademija, Novi Sad, 2007. str. 382.

13

Bodenovo poimanje suverenosti 2013

6. LITERATURA

Boden, J., Šest knjiga o republici, Politička kultura, Zagreb, 2002.

Čavoški, K., Uvod u pravo, osnovni pojmovi i državni oblici, Draganić, Beograd, 1999.

Marković, R., Ustavno pravo i političke institucije, IPD Justinijan, Beograd, 2006.

Krbek, I., Suverenitet-najviša vlast, Rad Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1965.

Slavnić, Lj., Ustavno pravo, Privredna akademija, Novi Sad, 2007.

Šimonović, I., Globalizacija, državna suverenost i međunarodni odnosi, Narodne novine, Zagreb, 2005.

Vrban, D., Država i pravo, Golden marketing, Zagreb 2003.

Vukadinović, R., Teorije međunarodnih odnosa, Politička kultura, Zagreb, 2005.

Izvori

www.ssrn.com, 03.12.2013.

www.enciklopedija.hr, 04.12.2013.

www.wikipedia.com, 04.12.2013.

14